HRVOJE HORVAT: “FANTOM SLOBODE”

- Štulić se od 'prošlog života' maknuo u nizozemski Hauten

- "Nisam ni pobjegao, ni odustao, ni potražio zavjetrinu. Uradio sam ono što i Li Kung: napravio sam što sam htio i sklonio se da ne smetam svom djelu, da ono više dođe do izražaja. Kad si tu, od tebe se obično, ne vidi što si napravio. Dao sam što nitko nije i sklonio se. Morao sam zbog sebe. Običaj je da oni koji nešto naprave zasjednu i ne daju drugima. Ja to nisam htio. Mene nitko nije skinuo i to je važno da se zna." (str. 8)

- krajem 1980-ih hrvatsku (i jugoslavensku, zapravo) rock scenu zahvatio je val kreativnog "silenzia", pa tako i Štulića koji je nizao pred kraj svoje aktivne karijere vrlo loše radove

- Štulić je bio posebna osoba; vjerovao je kako je uvijek bio okružen nerazumijevanjem, prezirom; da su ga pljuvali, bježali od njega, a on se borio u tom vremenu koje mu nije bilo naklonjeno – energični borac za svoje ideale, svoje postulate, kojemu je publika vjerovala

- "Što god mislili o njemu, nemoguće je, i nepotrebno, poreći da je Štulić jedan od najznačajnijih glazbenika u povijesti domaće glazbe. Njegovo autorsko Sveto Trojstvo, demonstrirano kroz jaku autorsku, pjevačku i gitarističku optiku, bilo je bez premca; izvanserijska muzikalnost i sposobnost pisanja egzaktnih rock-pjesama – s vrlo konkretnim melodijama, poduprtim energičnom sviračkom mašinerijom Azre i Štulića, koji nesumnjivo postoji, pala bi u vodu bez sasvim konkretne glazbene podloge." (str. 9)

- "Prepoznatljivo gradska tematika pjesama bila je kod Štulića zamotana u dovoljno ruralni rječnik, što ga je automatski približilo raznim tipovima publike, od punkera i hipija do studenata i novovalnih šminkera. Štulić nije oduvijek bio ekscentrik i politikant, iako je puno toga u njegovim pjesmama od početka (s razlogom) bilo mučno, prosto, teško i tmurno. Imao je Štulić mana, ali ga to nije sprječavalo da jednakim nagonom isijava i masu pozitivnih značajki svog autorstva. Kad je bio u formi, s njim se doista malo tko mogao natjecati." (str. 10-11)

1953 – 1976

- “Ključne godine odrastanja koje provodi u Novom Zagrebu imat će velik utjecaj na Štulića, kojemu će se prigradska tematika i outsiderske priče neprestano javljati u pjesmama. Na Štulićev rad uvelike je utjecala činjenica da je bio sin vojnog lica, što mu je pomoglo da razvije ‘tinejdžerski bunt’ i usadilo u kosti borbu protiv autoriteta, dalo svojevrsni ratnički duh.” (str. 16)

- “S probojem rock-kontrakulture 60-ih razmjerno je narasla i ponuda buntovnika koji su kudikamo otvorenije pristupili obiteljskim svetim totemima. Obitelj im je postala nova zajednica istomišljenika, koja je često prezirala biološko podrijetlo kao činjenicu koju nije moguće birati, za što je Štulić pogotovo poslije, kad se istodobno odrekao obitelji, nacije i države – odličan primjer.

1

Kako su se proširile umjetničke slobode, proširila se i tematska otvorenost prema rušenju tabua represivne kućne svakodnevice.” (str. 17)

- Štulić je nakon odlaska u JNA (Kraljevo) na služenje vojnog roka neke pjesme napisao kao pokušaj “duhovnog preživljavanja” (npr. Balkan, pjesma koja će mu kasnije uvelike odrediti život) (str. 19)

- “Kao student Filozofskog fakulteta u Zagrebu Štulić je bio predodređen za kasnije velike teme u svojim tekstovima. Način na koji ih je artikulirao spontano je spojio knjišni egzistencijalizam sa streetwise poetikom nekoga tko je – barem je to tako želio prikazati – bio na dnu i potom se popeo ravno do vrha.” (str. 21)

- Dominantan u Štulićevu radu postat će prepoznatljivo osobni, pa i subjektivni pogled na svijet koji se “okrenuo naopačke”.

- Štulić je Zagrebom znao hodati bos, pojačavajući bohemski dojam. Okus ruralnoga provirivao je i iz njegovih najurbanijih ranih pjesama poput ‘Krvave Meri’, u kojoj je spominjao ‘autobus na liniji 43’, kojim je iz Novog Zagreba svakodnevno putovao u grad (str. 28)

- “U intervjuu Poletu 1986. Štulić se retrospektivno prisjećao prvih godina rada: ‘Do Azre sam svirao sam, po fakultetu, po raznim mjestima. Išao sam s gitarom i svirao sam. Tad se nije moglo ništa drugo uraditi. Tada je bilo Bijelo dugme, ali ja sam uvijek bio više sa strane. Bio sam potpuno usamljen u tome, tako da sam morao čekati da se nešto promijeni, a to je najgore, da bih mogao nekoga zainteresirati za to, jer nisam mogao sve to sam napraviti. Onda nisam mogao snimati, morao sam se najprije probiti, a to probijanje je bilo mukotrpno’.”

1977 – 1979

- prva postava Azre: Branimir Štulić (vokali, gitara); Mladen Max Juričić (gitara), Branko Matun (bas), Paolo Sfeci (bubnjevi); prva je postava trajala od proljeća 1977. do ljeta iste godine, kada je Štulić priopćio Juričiću da je on sam toliko loš na električnoj gitari da mora pronaći drugog gitarista, mnogo boljeg od Mladena, kako bi nadoknadio nedostatke i možda uspio nešto napraviti s Azrom. No, kako tijekom ljetnih mjeseci nije pronašao nikoga, vratio se starim kolegama s dodatkom novog bubnjara Branka Hromatka te novog bas gitarista Marina Uda Baraccuda Pelajića

- ujesen 1977. Štulić je čuo “novi val” i ponovno se dogodila prekretnica. Johnny je imao nevjerojatnu energiju i žar da nešto postigne, da izađe iz anonimnosti, a u okretanju novom valu velike je zasluge imao Juričić, koji je htio da Azra djeluje u tom smjeru (Johnny je bio također oduševljen novim pokretom, u istoj mjeri kojom se oduševio kad je čudo npr. Beatlese) (str. 34)

- Štulić je volio i cijenio ljubljansku punk grupu Pankrti, s kojima je Azra i svirala u prosincu ’77 u Galeriji Studentskog centra (Pankrti su ga uvjerili u postojanje istomišljenika) – poslije toga je

2

pjesma Balkan dobila novi stih: “brijem bradu, brkove, da ličim na Pankrte”. Početkom sljedeće godine, 1978. u sastav kao vokal ulazi tada također student Filozofskog fakulteta Jura Stublić

- tadašnja postava Azre raspala se početkom ’79 uglavnom zbog teške Štulićeve naravi te je ostatak Azre, na čelu sa Stublićem, osnovao grupu “Film” (str. 42)

- Štulić je jedno vrijeme bio i gitarist Parnog valjka (prouzrokovano prijateljevanjem s Huseinom Hasanefendićem Husom), ali takvo se djelovanje nije moglo dugo održati

- Štulićeva krilatica oduvijek je bila: “Azra, to sam ja”

- Štulić je s Balkanom, nastalim kao refleksija njegova povratka iz vojske i sadržavala je izvorne odlike njegova rukopisa (originalni je tekst doživio preinake pod utjecajem novovalne poetike, ali je akustična gitara bila dominantna u pjesmi koja nije baš imala previše veze s novim valom); bio je to “stari tradicionalizam” s natruhom countryja (str. 48)

- dva mjeseca poslije prvog singla Borisu Leineru na bubnjevima i Johnnyju Štuliću pridružuje se Mišo Hrnjak na basu i tako nastaje konačno najpoznatija i najstalnija postava Azre (str. 49)

- Azra je po ideji naš prvi novovalni sastav: “Kažem po ideji, jer što se tiče svirke, ja ću raditi ono što mi se bude radilo. Ako netko za ovaj singl kaže da nema veze s novim valom, to je njegovo pravo i ja mu ga ne osporavam. Tu su novovalni elementi iskorišteni u kontekstu koji možeš nazvati kako hoćeš. Da ne robujem diskografskim kućama, ni ljudima, ni tržištu – to je po meni poštena ideja novog vala. Mislim da je šminka vikati neke parole i pod etiketom novog vala imati alibi za neke isforsirane stvari. Ja sam čitav život plazio po cesti i znam svako zagrebačko dvorište, a Azru sam napravio po sebi. To je ulični bend, Azra je u stvari artistički ulični bend i to je sve”, govorio je Štulić u Poletu početkom 1980. godine (str. 51)

1980-1981

- “Štulić je rano stekao imidž osobe fomirane izvan standardnog kružoka glazbenika i kritičara koji su se uzajamno mazili i pazili, zadržavajući poziciju svojeglavog solista.” (str. 55)

- novinar Džuboksa Đorđe M. Vojnović rekao je: “Azra, jednostavno, nije ni novovalna ni starovalna grupa, nego pravi, neušminkani rock’n roll bend sa odštampanom, dosta neuvjerljivom singlicom, fantastičnim koncertima, materijalom i lijepim planovima za budućnost. O šansama ne pričam, jer kod nas su mnoge stvari još relativne.” (str. 57)

- “Štulić je s Azrom u rock glazbu donio drukčije teme i energičnu svirku tročlane postave kakva nije imala prethodnika na domaćem terenu, a album Azra jedan je od najboljih debija u domaćoj popularnoj glazbi, ali i jedna od najznačajnijih ploča ukupne SFRJ diskografije.” (str. 61)

3

- “Nastupni Azrin album bio je uvjerljiv ne samo kao strasno odsvirana rock ploča, nego i kao Štulićev autorski tour de force. Žestina i uvjerljivost pjesama bile su osnovne značajke ploče za koju je Štulić imao dovoljno materijala na lageru skrivenog minulog rada. Prvijenac Azre sadržavao je urbanu himnu ‘Jablan’, angažirane, pokretačke tekstove ‘Uradi nešto’ i ‘Vrijeme odluke’, neobične ljubavne pjesme ‘Gracija’ i ‘Tople usne žene’, ironiju ‘Iggyja Popa’, ritmičku iskričavost u ‘Vrijeme odluke’. Netipični tekstovi o generacijskim problemima i nedoumicama gradskih outsidera progovarali su iz osobnog Štulićeva iskustva i – najvažnije – drukčije nego što je to radio itko prije.” (str. 61)

- “Štulić je motive i slike za svoje pjesme pronalazio u zagrebačkom okruženju, s upućenošću nekoga tko je ‘čitav život plazio po cesti i poznaje svako zagrebačko dvorište’. Vrlo brzo pokazao se jednim od najtalentiranijih glasnogovornika, s kojim se publika mogla poistovjetiti. Odjeci ranijeg Štulićeva usmjerenja folk glazbi prigušeno su se osjetili u čemeru nekih Azrinih pjesama poput Gracije, koje su, osim gradskog spleena, sadržavale i tužne emocije ostarjelih gubitnika. Sve skupa pomoglo je da grupu osim novovalne generacije prihvati i starija generacija publike, ne pretjerano sklona novotarijama.” (str. 62-63)

- prvi album Azre, na kojem je Štulić konačno, moglo bi se reći, pronašao svoj izraz bio je nepatvoreni novovalni, odnosno novovalno intoniran

- “Osim novovalne energije u svirci, ne manje važan bio je lirski dio Štulićeva rada, kojim je bez kompleksa redefinirao način pisanja ljubavne poezije u domaćem rocku: emocionalno otuđenje bio je nadahnuto dočarano u netipičnim Đonijevim tekstovima, a konvencionalna ljubavna patetika zamijenjena pomaknutim, detaljnim opisima distanciranog autora.” (str. 65)

- Tekstovi o otuđenju (Teško vrijeme) i anarhizmu (Jablan) možda nisu bili znanstveno utemeljeni, ali su nedvojbeno bili sugestivni i uvjerljivi. Spojeni s konciznim aranžmanima i efektnom svirkom, prvi Azrin album pretvorili su u prikaze života marginalaca punih frustracija i dali sugestivne dijagnoze okruženja koje je Štulić rendgenski raskrinkavao nezaustavljivom strašću. (str. 65)

- Petar Luković recenzirao je u Džuboksu prvi Azrin album: “Vitalnost instrumentalizacije kod Azre nije pitanje improvizacije, već fluidnih, okvirno danih koncepata u kojima izvrsno funkcioniraju jednostavni rifovi i energične solo dionice, koje razbijaju očekivanu cjelinu, stvarajući tako kompleksnu sliku raspoloženja i atmosfere. Fleksibilna, ali čvrsta ritam sekcija dobar je pandan Đonijevim izljevima gnjeva ili pastoralnim pasažima koji vuku u mračne aleje sentimenta, sugestivne ekspresije... Tamo gdje su pogođeni i vrijeme i mjesto, gdje se ogoljeno glazbeno tkivo spaja s artikuliranim idejama – Azra nema premca. U punoj formi Azra svoj britki zvuk diže na stupanj usijanja, a iza ‘praznine’ krije se sugestivnost rijetkog emocionalnog naboja. Ono što je postojano na cijelom albumu jest opsjednutost ljubavnim strahom, podcrtanim vokalom u kojemu je beznađe – polazište i cilj. Čak i u temama koje su naizgled zabavne i nepretenciozne, Azra

4

ostavlja dojam da u ljubavi spasa nema, da je otuđenje neizbježno i točka. Sigurno je da je Azra po metodologiji opservacije i iskrenosti stava među najuvjerljivijim domaćim bendovima nove generacije.” (str. 65-66)

- Štulić je na prvom albumu Azre prednjačio u tematskoj širini - okrenutost socijalnim temama, kritika sistema i seciranje društvene stvarnosti u vremenu punka izravno su ga upisali na listu angažiranih autora, koji društvenu situaciju doživljavaju kao zabranjeno dvorište ili popratan ukus u pjesmama, nego kao bitan dio inspiracije (str. 67)

- drugi Azrin album “Sunčana strana ulice” imao je više politički intoniranih tekstova poput ‘Kurvini sinovi’, ‘Poljska u mome srcu’, ‘Poljubi me ravno u dupe’, ‘Rođen da budem šonjo’ i ‘Zabranjeno je da se odgovara’

- “Sunčanu stranu ulice karakterizirao je zanimljiv omjer angažiranih i osobnih Štulićevih tema, vrlo precizno artikuliran na dvostrukom albumu koji je širinom i trajanjem dopustio izlaganje nekoliko paralelnih autorovih priča. Iako je snimljena nedugo nakon prvijenca, Sunčana strana ulice Štulića je daleko odmaknula od strategije debija i zahvatila bitno širu sliku stanja unutar i oko autora. Uz nastupni album Filma, to je jedna od najautentičnijih zabilježaka gradskog života prenesenih na brazde vinila (str. 72)

- “Priča je otvorena atmosferičnom ‘041’ i stihovima ‘Kada Zagreb izranja iz sna...’, efektnom najavom gradskih priča, strahova, paranoja i ljubavnih vinjeta koje slijede. Najfascinantnije je ipak bilo tematsko i stilsko proširenje do kojeg je Azra došla. Sunčana strana ulice bila je odlično izbalansiran album majstora koji su u tonski studio ušli s pregršt raznovrsnih ideja i izmjenjivali pjesme kao na tekućoj vrpci.” (str. 72)

- Azra je u pjesme bez oklijevanja uvrštavala izravne političke komentare; nakon Hrnjakova polka-uvoda na basu ‘Poljska u mome srcu’ bila je žestoka , dokumentaristička slika događaja u brodogradilištu u Gdanjsku i podrška prosvjedima poljskih radnika i sindikata Solidarnosti. Štulićeva politiziranost djelovala je na publiku kao hiponitizirajuće glasnogovorništvo nekoga tko se usudio reći ono što drugi ne smiju. (str. 73)

- U usporedbi s prvim albumom Azre, Sunčana strana ulice bila nešto mekšeg zvuka, a uspjeli amalgam ljubavnih pjesama i angažiranih stihova prikazao je Štulića kao svestranog autora novog vala. Đoni je suvislo objedinio socijalne komentare, političke teme, prosvjede protiv birokracije i pseudoanarhizam (‘Užas je moja furka’) ne zaboravljajući problem individualne zapostavljenosti u ‘Pametni i knjiški ljudi’, gdje se lik Čere, modeliran po stvarnoj osobi prijatelja Vladimira Čerića, kao i u slučaju Drage Mihaljinca, koji se našao u pjesmi ‘Kipo’ pridružio živopisnom nizu Štulićevih antijunaka, započetim s ‘Jablanom’ (str. 73)

- “Nadahnuta serija lirskih, nježnih poluakustičnih pjesama ‘Između nas’, ‘Karta za sreću’, ‘Kipo’ i ‘Sunčana strana ulice’ pokazala je Đonija kao sugestivnog autora i na skliskom terenu ljubavnih

5

tema. One su pak mogle biti različitije od pjesama o urbanoj paranoji (Odlazak u noć, Kad Miki kaže da se boji). Ali naizgled frankesteinovski podvojen materijal odlično je funkcionirao unutar istog albuma, pokazujući lice i naličje ‘uvijek iste priče’. (str. 74)

- “Oboružana nizom uspjelih pjesama Sunčana strana ulice ponudila je širok raspon tema i ambijenata, što je u drugi plan gurnulo pjesme-dosjetke i seksizam u ‘Fa-fa-fa’, prvoj Azrinoj ska-poskočici. Ali gorčina stihova u ‘poljubi me ravno u dupe’ ili ‘kosa mi se na glavi diže i strašno me ljuti, kad vidim da idioti postaju cijenjeni ljudi’ iz pjesme ‘Uvijek ista priča’, zajedno s prozivkom u ‘Pametni i knjiški ljudi’ prvi je put istaknula Đonijevu namjeru da dijeli moralne lekcije ‘manje vrijednim’, ili ‘nedovoljno ambicioznim’ osobama. Ako je prije govorio ‘ne mogu pomoći nikome od nas’, uskoro je došlo do raslojavanja i podjele na njega i ‘njih’. Ubrzo će se takve naznake pretvoriti u zapjenjeno prozivanje onih ‘koji kleveću i lažu’ i gađenje prema likovima u pjesmama koji su mu služili kao metafore stvarnih osoba ‘bez trunke ideje’.”

- 1981. godina bila je posljednja godina domaćeg novog vala

1982-1983

- “Štulić je uz Pankrte već bio autor najeksplicitnijeg politički intoniranog repertoara kod nas, sastavljenog od opaski na račun socijalističkog sustava, priča o sudbinama izgubljenih marginalaca sve do opisa policijskih metoda i prozivanja ‘kurvinih sinova’ koje je pronalazio kamo god se okrenuo.” (str. 85)

ŠTULIĆ I ŽENE U PJESMAMA:

“Gracija” – Gracija Pedić, Riječanka, negdašnja Štulićeva ljubav; Štulić je izjavio kako je čitav album i posvećen njoj: “To sam ja čistio sebe, možda je pretenciozno, ali to je fakat. Gracija je dio života.”

“Marina” – poznanica, studentica povijesti umjetnosti “Lijepe žene prolaze kroz grad” – Maja Razović, studentica na FFZG sredinom 70-ih i buduća

novinarka. “Slučajan susret” – Mirna Cronobori – djevojka s kojom je Štulić imao intiman odnos; međutim,

glavni lik pjesme koja se prvotno zvala ‘Nema tu dileme’ bila je neidentificirana Štefa “Svjetska Lada” – groupie lik u pjesmi u kojoj je Johnny izrazio svoje brutalnije trenutke

odnosa prema ženama “Sjaj u kosi” – nisu svi ženski likovi Johnnyjevih pjesama bili konkretni, tj. imenovani – ovdje

je glavna junakinja neidentificirana Linda Lane – supruga Mile Rupčića, koji je pjesmu i napisao, koja je bila profesorica na

Sveučilištu Columbia

- pjesma “Nedjeljni komentar” bila je politički intonirana, originalnog naziva “Zabranjeno je da se odgovara” i vjerno je svojim (prijetećim) stihovima oslikala društveno-političku situaciju

6

- “Štulić je nove pjesme najčešće pisao noću, gotovo stalno i bez obzira je li u planu imao novi album. Suprotno mišljenju mnogih koji su ga doživljavali ponajprije kao pjesnika, najprije je pisao glazbu na svojoj gitari, a tek bi zatim radio tekst, koji bi nakon nekoliko pokušaja i prerada obično bio gotov do jutra.” (str. 99)

- na “Filigranskim pločnicima” vidi se, u melodijskom aspektu, Štulićeva opsesija Beatlesima, ali mnogi su mu zamjerali što je na album, pored nekih od svojih najboljih ostvarenja, uvrstio i neka svoja najlošija, predbacujući mu da je trebao sastaviti album od 12-13 vrhunskih pjesama, a ne rastegnuti ga u niz od 27 tema: “Najbolje od njih – Čudne navike, Volim te dok pričaš ili Život običnog tempa predstavile su ga kao majstora filigrasnkih detalja u tekstovima i autora sposobnog da napiše unikatne melodije. Političkih tema je bilo, ali ovaj put se Đoni nije bavio aktualnom situacijom ili ‘socijalom’ nego političkim arhaizmima; uvodna “Tko to tamo pjeva” – prva s Đonijem na slide gitari – bila je maglovito posvećena Titu. Gorki okus inspiriralo je hapšenje srpskog pjesnika Gojka Đoka i zabrana njegove zbirke pjesama Vunena vremena zbog vrijeđanja revolucije, lika i djela predsjednika Tita. Pjesma 68 govorila je o Štulićevu razočaranju šezdesetosmaškom generacijom i bila posveta ostarjelim studentskim aktivnostima te ironizirala bitan Đonijev utjecaj iz mladosti. Pavel je bila natopljena nostalgijom španjoloskih boraca iz vremena neposredno prije 2. svjetskog rata i spleenom Pariza.” (str. 103)

- “Odrekavši se kaputa novovalnog borca, postao je pomalo rezignirani poeta koji je često zvučao melankolično, s ‘lošim sjećanjem’ kakvo su imali i likovi pjesama koji su se odavno predali u skladbama poput ‘Strah do smrti’, ‘Nikom nije lepše neg je nam’ ili ‘Nije ok’. Neke teme zvučale su neskriveno ironično, dok su ‘Put za Katmandu’ i ‘Život običnog tempa’ otkrivale Đonija idealista koji ne skriva emocije. ‘Iran’ je bio nova ‘Poljska u mome srcu’, zemljopisno žarište gdje ‘Imam moru pretvara u Teheran’, mjesto privlačno Štuliću, koji je jednim okom uvijek tražio revoluciju na planetu.” (str. 105)

- “Introvertnost iz Štulićeve sobe zamijenila je raniji brzi korak niz gradsku ulicu, uz pomoć manje razumljivih, hermetičnih stihova. Ako su Filigranski pločnici po nečemu dosegnuli razinu Sunčane strane ulice, bile su to ljubavne pjesme Volim te kad pričaš, Ne prodajem nasmiješenog psa – s vokalom Borisa Leinera – i izvrsna Čudne navike. Ali mnoge od susjednih pjesama mogle su se izabaciti bez žaljenja. Prije svih višak su bile Gomila nesklada, Strankinja sa plavi eyes i Naizgled lijepa, mehaničke reagge bez nekadašnje strasti, s pratećim vokalima na tragu Talking Headsa. Najkritičnije mjesto albuma bila je maliciozna posveta Juri Stubliću u Roll Over Jura s kojom se Štulić – uvijek sklon Beatlesima – identificirao s pjevanim Lennonovim napadom na Paula McCartneya u pjesmi How Do You Sleep iz 1971.” (str. 105)

- Unatoč kiksevima, barem pola albuma bio je uvjerljiv dokazni materijal u prilog Štulićevu talentu. Filigranski pločnici stavili su u žarište unutarnje emotivno stanje autora i ponekad ostavljali gorak okus staromodnijeg albuma koji je više zajedničkog imao s posthipijevskim gubljenjem iluzija nego pragmatičnom novovalnom žustrinom. (str. 105)

7

- Štulić je bio poznat po nezaustavljivoj inspiraciji i brzom pisanju pjesama, kao autor kojemu nije nedostajalo materijala iako je znalo biti naknadnih intervencija pri dovršavanju tekstova. (str. 107)

ŠTULIĆEVE IZGUBLJENE PJESME

- najvažniji dio Štulićevih izgubljenih materijala: (str. 108)

- Loša furka – tipičan tekst o autorovoj neukalupljenosti (“volim slobodu i mislim svojom glavom”) i nesklonosti kompromisima (“često sam u komi, moj problem”), s konkretnim zaključkom (“loše furam njihove furke, sranje”)

- Udriground – tekstom podsjeća na “Đoni, budi dobar” i priča o uspjehu, neuspjehu i neizvjesnom putu do slave, u referenu iskazanom nesigurnošću stihovima “a ja znam da je sve to samo san.”

- Štulić i Azra od najranijih su dana podijelili publiku i kritičare na tabore žestokih zagovornika i ljutih protivnika, koji su isprovocirani Azrinom glazbom vrludali između nekritičkog fanatizma koji je podržavao sve pod etiketom Azre i protivljenja svemu sa Štulićevim potpisom. (str. 109)

- Godine 1982. Štulić se vraća terenu zajapurene borbe protiv uvriježenih društvenih normi, ali bez zamjetnog kreativnog pomaka skladbama “Sloboda”, “E pa što” i “Gluperde lutaju daleko”, ujedno posljednje tri snimke Azrine najpoznatije postave u tonskom studiju. (str. 110)

- Pjesma “Kad fazani lete” posvećena je Ljubiši Ristiću

- od 1982, kada Leiner i Hrnjak odlaze na služenje vojog roka, za Štulića će otpočeti nova faza stvaranja u bitno promijenjenim uvjetima

- Štulić je u jednom razdoblju, nakon odlaska “matičnih kolega” u vojsku pokušao surađivati s Goranom Bregovićem (ovaj mu je trebao producirati album Kad fazani lete, ali nikad se nisu uspjeli složiti), a Bregović je kasnije za svoj rad preuzeo neke Štulićeve ideje, misli, čak i dijelove tekstova

- Snježana Banović sjeća se Štulićeva odnosa s kolegama: “Đoni nije nikog osobito podnosio. Jedini čovjek kojeg je stvarno poštovao bio je Vlatko Stefanovski, dok se, recimo, s Goranom Bregovićem nikad nije bogzna kako slagao, osim u klopi. (str. 114-115)

- Štulić u radikalno promijenjenim uvjetima, bez starog društva, u samo deset dana potkraj siječnja 1983. završava album Kad fazani lete. Album je donio suvremeniji zvuk (sniman u Frankfurtu) i jasnu promjenu koncepcije: “Slinavi kurvari, bijedni genitalci”, krenuo je Đoni oštro, uzimajući stvar u svoje ruke već prvim stihovima uvodne pjesme Anđeli, loveći pažnju komisija za zabrane koje su se taj pout oglušile na njegove provokacije. Album je pokazao i kako je Johnny postao vrlo ambiciozan i sposoban gitarist. Album nije bio razvučen kao prethodni Azrin diskografski pokušaj, nego kondenziran skup stilski homogenih pjesama, Anđeli, Kao i jučer, Štićenik, Nemir i strast, Plavi golub bile su “velike” teme, među kojima je bila niska pop-bisera sastavljenih od ne manje

8

važnih popratnih pjesama. Stilska promjena bila je itekako dobrodošla nakon prethodno vidljivog zamora materijala na Pločnicima. (str. 115-116)

- Na albumu Krivo srastanje Štulić se odrekao ranije borbenosti, koja mu se očito činila prejednostavnim putem, bjelodano se promijenio i predstavio s novomm strategijom, procesuirajući usput sviračku svježinu i nove kreativne mogućnosti. Odbacivanje nostalgije prema zvuku nedavne Azrine prošlosti bila je možda najveća Đonijeva prednost, istaknuta i zvukom albuma, ali i nadrealističkim tekstovima slojevitih poetskih asocijacija. (str. 116)

- Boris Leiner o Johnnyju pjesniku: “On je bio doista velik pjesnik, napravio je sve to u samo tri, četiri godine. Sve je to prošlo u takvoj brzini i ozračju da to tek sada pokušavam racionalno sagledati. Đoni je u glavi imao užasnu količinu kreativne energije.” (str. 118)

- tematski su albumi Kad fazani lete i Krivo srastanje bili bliski i mogli su se promatrati u paru kroz Đonijeve halucinantno-aluzivne teme “Kao i jučer”, Kad fazani lete” i “Duboko u tebi”, ili ponekad konkretnu pobunu protiv konformizma i dizanja bijele zastave predaje u “No comment” i “Mon ami”, koja se izvorno zvala “Živeći u prošlosti”. U pjesmi “3N”, ritmički preslikanoj “Know Your Rights” od The Clasha Štulić prvi put spominje Paulu Horvat, čiju će priču nakon nekoliko godina izložiti na zasebnom albumu “Priča o Pauli Horvat”. Osim glavnih pjesama, oba su albuma sadržavala i važne usputne postaje popunjene lirskim minijaturama čudnih atmosfera i minimalističkim ritmičkim figurama te uvjerljive završne balade “Plavi golub” i “Flash”. (str. 119)

- “Znakovi Štulićeva autizma vidljivi na Filigranskim pločnicima na ova dva albuma uznapredovali su do ozbiljnog gubitka veze sa stvarnim svijetom, zamijenjene propitivanjem unutarnjeg stanja autora i pjesničkim konstrukcijama posloženima u vrlo ambiciozne manevre riječima. Slojevite asocijacije i samo njemu jasne metafore primjetne u Pukovnik i pokajnik – nejasnoj reminiscenciji na njegova oca, stvarnog pukovnika .- “MSP” ili furioznoj “Jane” preuzimaju primat nad nekoć izravnim stihovima. Unatoč tekstualnoj višeslojnosti i nerazumljivosti, stihovi na Krivom srastanju imali su dobru metriku i zvučali smisleno dok ih je Štulić pjevao. Ti su hrabri književni pokušaji dokinuli raniju Štulićevu praksu i pokazali da je sposoban krenuti novim smjerom. (str. 119)

- U pjesmu Krivo srastanje Štulić je uključio Heraklitove stihove “kažu da je ukus karakter, a karakter sudbina”, anticipiravši svoju kasniju odiseju s prijevodima djela Homera i Tukidida. Naslovna je pjesma po nekima predvidjela raspad Jugoslavije, iako je bliže istini da je Štulić u suprotnosti s veselom reagge podlogom mračno recitirao stihove o konfuznom stanju u državi nakon Titove smrti. “No comment” tekstom je nakratko vratila Azru novovalnoj britkosti, dok je klaustrofobična “Flash” dokumentaristički opisala atmosferu gradske noći i imala je jedan od najljepših Štulićevih refrena. Stihom “malo kasnije budi se grad, prvi tramvaj preko Trešnjevke” zatvorio je temu započetu pjesmom 041 na Sunčanoj strani ulice; Flash je bila posljednja Štulićeva pjesma inspirirana Zagrebom. Središnje mjesto albuma ipak je bila “Klinček stoji pod oblokom”, prva Štulićeva obrada narodne pjesme. (str. 120)

9

- do kraja 1983. Štulić je napisao i s Azrom snimio više od sto pjesama – preciznije, 106, uključujući autorske obrade “Klinček stoji pod oblokom” i “Nešto između”, dok je nepoznat broj skladbi imao pripremljen, ali ih nije objavio. Tekstovi nekih od njih pojavit će se u zbirci Big Bang. (str. 123)

1984-1990

- prva dva mjeseca 1984. Azra je u postavi Štulić, Leiner, Jurica Pađen i Remo Cartagine (basist Aerodroma) odsvirala oproštajnu turneju prije Đonijeva odlaska u Nizozemsku i posjetila većinu gradova između Beograda i Ljubljane. Jurica Pađen (Grupa 220, Parni valjak, Aerodrom) sa Štulićem će nastaviti surađivati i kasnije

- Svoju je poeziju Štulić ukoričio u zbirkama Filigranski pločnici i Big Bang (cjelovita zbirka): “Ja sam puno više knjiga pročitao nego čuo muzike, ali sam aztoi, na neki način, uvijek više volio muziku nego knjige. Želio sam otpjevane pjesme vidjeti odštampane, da budu ravnopravne. Važno je znati da sam uvijek imao prvo gotovu muziku pa tek onda tekst. Tako je i danas. Hitler je za sebe govorio da je programatski mislilac, a ja sam vrlo programski muzičar. Ne znam ništa o poeziji. To sve gledam kao problem i ako taj problem ne znam riješiti, ja sam ponižen. Nastojao sam izbjeći bedastoće, da ne budu glupe. Ispostavilo se da sklopljene u knjigama one produžavaju svoj život.” (str. 133)

- Štulić je znao mnogo o pretečama, a i sam se u svojim tekstovima bavio mnogim kulturnim, društvenim i političkim referencama. Osim utjecaja klasičnog štiva i rock-glazbe na načitanog i upućenog Štulića, presudan je bio dotok “novog govora”, istodoban s probojem rock glazbe 50-ih. kod Štulića su se jasno ocrtavali i prepoznavali motivi koje je slijedio. (str. 134)

- Mladi beogradski pisac u usponu David Albahari u Poletu je 1985. ekstatično komentirao objavljivanje Štulićeve zbirke “Big Bang”: “Nova knjiga Đonija Štulića potvrđuje da njegovi tekstovi i ovako, bez glazbene podloge na koju smo navikli, zrače stvarnom poetskom vrijednošću. U prvoj fazi stvaralaštva, Štulić se najčešće odlučuje ispričati priču u poetskoj formi, u minijaturi, ocrtati lik i u nekoliko poteza prikazati sudbinu mladog čovjeka u svijetu malograđanskih vrijednosti. Drugi, središnji period njegova stvaralaštva, obilježen je pojačanim zanimanjem za aktualnu političku situaciju i ono što se obično naziva ‘našim aktualnim društvenim trenutkom’.” (str. 135)

- niz nadahnutih Azrinih albuma uskoro će zamijeniti jednako ujednačen niz ispodprosječnih ostvarenja, koji je počeo upravo snimanjem “nizozemskog albuma” iako je poslije plan promijenjen i snimke su prenamijenjene. Bio je to trostruki album “It Ain’t Like in the Movies At All”

- akustičnim temama s albuma Sunčana strana ulice vratio se sa “I to se događa ponekad” (str. 139)

10

- nakon što se iz Nizozemske vratio sredinom 1987. u Zagreb surađuje s basistom Stephenom Kippom (svirao na albumu It Ain’t Like in the Movies At All), a u novoj je postavi Azre bio i Jurica Pađen, novi Štulićev stalni suradnik. Zajedno su u takvoj postavi snimili 4 ploče i 2 videokazete

- povratnički hrvatski album “Između krajnosti” ujedno je i posljednji Azrin studijski album – te su pjesme uvelike najavile čudnu Štulićevu etnostrategiju budućnosti. “Album je izazivao reakcije u rasponu od olakšanja do razočaranja. Zvuk albuma vukao je na staru Azru, najviše zbog načina svirke i stoga što su pjesme poput Bed rok bile napisane još sredinom 70-ih, dok je većina ostalih nastala do 1984. Ali nešto je nedostajalo i činilo se da Štulić nakon nizozemske epizode i debakla s It Ain’t Like In The Movies At All pogubio kontekst rada.” (str. 140)

- “Are You Lonesome Tonight”, u prijevodu “Jesi li sama večeras”, pjesma je koja opisuje Đonijev život sa Snježanom Banović

- Na povratničkom se albumu našla Zadovoljština, karikaturalna verzija (I Can Get No) Satisfaction Rolling Stonesa, izvučena iz rock-arhiva, s buntovnim Štulićevim nabrajanjem društvenih anomalija koje ga sprečavaju u zadovoljstvu. “More Pricks Than Kicks” bila je govorna vježba s egzistencijalnim nedoumicama u tekstu, montypythonovskog kuta gledanja s efektnom, minimalističkom reagge podlogom. Povratnički je album imao svojih trenutaka u pjesmama poput Kada stvari krenu loše, Izlazak iz kome ili Bed rok. Otkrivalačka, minimalistička balada Bez mene potvrdila je da Štulić još uvijek može napraviti uvjerljivi molski sentiš, dok je vrhunac albuma bila sugestivno otpjevana naslovna balada Između krajnosti. Bio je to uglazbljeni Štulićev tekst Tišina, objavljen u zbirci poezije Big Bang, s majtorski raspisanom podlogom gudačkog kvarteta kojim je dirigirao Miljenko Prohaska. (str. 141)

- Pitanje jest je li Đoni odabirom događaja koji je pokrenuo I. svjetski rat (misli se na omot ploče na kojoj je dokumentaristički prikaz žandara pri uhićenju Gavrila Principa nakon atentata na austrougarskog prijestolonasljednika Franza Ferdinanda) htio biti ptica zloslutnica, ali je sam poslije govorio da je osjećao raspad Jugoslavije. (str. 142-143)

- na albumu Zadovoljština posljednji je put sudjelovao Boris Leiner, koji napušta Azru krajem 1988.

- prvi samostalni Štulićev album “Balkanska raspodija” snimljen je potkraj 1988. Dvostruki album bio je i privatna inventura Štulićevih egzistencijalnih dvojbi, simbolički obuhvaćenih pjesmom “Svijet se okrenuo naglavačke”. I na simboličkoj ravni Đonijeva fascinacija Balkanom imala je potvrdu u tome što je diskografske osamdesete započeo pjesmom Balkan, a završio albumom Balkanska rapsodija: “Između prve pjesme i posljednje kolekcije je sve. Balkan je moja fascinacija. Ja ga vidim kao Spartu. Ona je bila sastavljena iz četiri plemena, a možda su i Židovi bili tu, jer se u sve nekako upetljaju; no to nikada neću saznati. Sparta, o kojoj ja pjevam, to je Balkan sa svoja četiri plemena: Albanija, Bugarska, Rumunjska i Jugoslavija. To čudesno tlo na mnoge je načine zanimljivo. Volio bih kazati kako je za svaku državu, kao i za svakog čovjeka, važno da je rošen pod sretnom zvijezdom. Zvijezde ispod kojih je Balkan rođen još su velika tajna.” (str. 149-150)

11

- “Vrativši se u stanje pred-Azrinih narodnjačkih opservacija, za koje mlađi poklonici nisu ni znali da je postojalo, Štulić je Balkanskom rapsodijom započeo kontinuirani niz dvojebenih diskografskih pokušaja i definitivno odustao od rock-glazbe. Suprotno nekadašnjem stihu ‘brijem bradu, brkove da ličim na Pankrte’’, i vizualno je postao suprotnost samome sebi iz novovalnog doba, primjer vraćanja kotača autorske evolucije unatrag, sve do dana – i izgleda Balkan sevdah banda. Balkanska rapsodija, iako je bila glazbeno iznenađenje, na planu koncepta jasno je iskazala Đonijeve opsesije miljeom Balkana i programatski najavila njegovo kozmopolitsko proglašavanje Balkancem, dorađeno izjavama ‘službeno sam Makedonac’ ili pak da je ‘politički Srbin’.” (str. 151-152)

- “Balegari ne vjeruju sreći” iz 1990. bio je porazan diskografski proizvod. Programatskim stihom iz uvodne pjesme “Voljela me nije ni jedna” točno je navijestio situaciju: “To što sam bio do sad, crna zemlja pokriva.” Iako je album bio teže probavljiva smjesa hard-rock rifova, zabavne glazbe i narodnjačkih melodija, nije ga bilo potrebno diskvalificirati na stilskoj razini. Od 18 pjesama, samo su dvije bile vrijedne spomena: Voljela me nije ni jedna i solidna balada Meni se dušo od tebe ne rastaje. Ostale su se mogle zaboraviti, ili još gore, teško su se mogle zapamtiti. Ogorčenost i fatalizam kuljali su iz Štulićevih tekstova. Činilo se da pjeva o sebi kroz stihove “rastočija si se ka barilo, leute moj, osta si sam, napušten brod...” u antologijskoj skladbi Tome Bebića, a ni skladba o bračnim tegobama “Nema problema” nije baš lijepo govorila o braku svježeg supruga. Činilo se da Štulić prizanje kako mrzi sve oko sebe. Ako je netko i imao vjere u mogućnost hrvatsko-engelskih tekstova, nakon Balegara to više nije bio slučaj. Stihom “Kaja, volim te, dolje gaće, molim te, iz pjesme Atlantis dotaknuo je samo dno. Nategnuti svirački aranžmani još su komičnije djelovali u srazu s Đonijevim melodramatičnim pjevanjem besmislenih tekstova. Usne vrele višnje bile su prepjev tradicionala Lilly Of The West poznatog u izvedbi Boba Dylana, dok je mješanac gitarističkog boogija i folk vratio Štulića u prošlost pastirskog rocka. Primjerice, Voljela me nije nijedna zvučala je kao Pekar Bijelog dugmeta, dok je uvod u Big Bang imao gitaristički rif prepisan iz Bregovićeva Topa. Ako je ‘Gimme Some Faith’ zvučala kao Štulićeva nominacija za Pjesmu Eurovizije, pjesme poput Rosalinda, Oui, monsieur ili Melankolija bilo je bolje preskočiti. Nategnuti tekstovi, pretenciozni aranžmani i šuplja produkcija na Balegarima djelovali su kao fatamorgana, izblijedjela fotokopija nekadašnjeg Štulića. Pretenciozno slaganje rečenica više nije imalo veze s autorstvom, kao da su nabacani sklopovi riječi sastavljeni s namjerom da nerviraju slušatelja. Đonijev nov stvaralački proces počeo je Balkanskom rapsodijom, ali tek su Balegari adekvatno najavili buduće umjetničke zločine. Sve ono što je godinama stekao s Azrom urušit će se Đonijevom samostalnom karijerom i pločama poput Balegari ne vjeruju sreći.” (str. 156-157)

- zadnja turneja Azre zbila se 1990, grupa je poslije koncerta na Hvaru 15. kolovoza 1990. i konačno, službeno, prestala postojati

1991-2001

- nakon početka rata, kada je otpočeo Štulićev (medijski) rat sa svima, tome je dosta kumovo odlazak u Beograd na početku rata; poslije su mu svašta (negativnog) pripisivali, npr. svirku na

12

promiloševićevskom skupu, a provokativne izjave uperene prema Hrvatskoj (i činjenica da je potvrdio kako je pokušao dobiti srpsku putovnicu) definitivno su prekinule njegove veze sa Zagrebom i Hrvatskom (str. 162)

- Definitivno nastanjen u Nizozemskoj, Štulić je nakon 1991. odustao od glazbene karijere, barem na nekadašnji način. Diskografska izdanja Sevdah za Paulu Horvat snimljen 1991. i objavljen četiri godine kasnije – i Anali pokazat će autorski sunovrat nekadašnjeg predvodnika rocka s napetim vratnim žilama. Obilježavala ih je potpuna neselektivnost pri objavljivanju materijala snimljenih u raznim tonskim studijima. Štulić je počeo provoditi stvarno svoje stihove s albuma Kad fazani lete (dvojica na ulici sami protiv svih). Počeo se protiv svih boriti sam, pokazajući da vječni pobunjenik nema nikakve želje za diplomatskim rješenjem situacije.

- Damir Pilić u Slobodnoj Dalmaciji 2001. pisao je kako upravo nedostatak domoljublja legitimira Štulićev anarhoidni potencijal: “Njegovo odbijanje da se prikloni zovu nacionalnih truba svjedoči da njegov anarhizam nije bio lokalnoga, već univerzalnoga karaktera: koji će pravi anarhist bilo gdje u svijetu i malim prstom mrdnuti za bilo kakvu državu? Takva Štulićeva odluka ujedno je i poruka njegovim fanovima da u 80-ima nije prodavao muda pod bubrege, već da i danas misli i živi ono što je tada pjevao.” (str. 171)

- Konformizam i konvencionalan životni stil, kojih se kao mlad grozio, postali su Đonijeva svakodnevica, kao i druženje s nekim ljudima iz bivše SFRJ koji su se također odselili u Nizozemsku i ondje “vegetirali” na socijalnoj pomoći. Štulićev rezervni posao 90-ih postaju prepjevi i prijevodi antičkih klasika kojima se počeo baviti vrlo ambiciozno. (str. 181-182)

- Štulić se, osim prevođenjem, tako strasno bavio još samo amaterskim nogometom, a o njegovoj briljantnosti i izvanrednom nogometnom umijeću posvjedočit će mnogi njemu blisku prijatelji i poznanici (praktički je sam znao pobjeđivati jake momčadi)

- U jesen 1997. snima novi album “Blase” kao dvostruki CD. Ako ništa drugo, naslov albuma nije mogao biti primjereniji, budući da su tumačenja “prezasićen” ili “otupio” precizno opisivala Štulićeve autorske sposobnosti.Između 23 pjesme snimljene u Njemačkoj ponovno se našlo nekoliko obrada folklornih tema poput međimurskih Vehni, vehni fijolica i Rožica sem bila te južnosrbijanskih tradicionala Mito, bekrijo i Dimitrije, sine Mitre. Najzamimljiviji dio albuma ipak su bile dvije dodatne koncertne snimke Azre “Poziv na ples” i “Fa fa fa”. (str. 188-189)

2002-2005

- “Brkajući buntovništvo i svojeglavost, Štulić se nije nimalo dodvoravao medijima i publici od koje je živio, čak ih je zadnjim diskografskim izdanjima i izjavama provocirao preko svake mjere. Neobjašnjavanjem stihova otvorio je prostor raznim tumačenjima svojih tekstova, a maglovite impresionističke rečenice bile su kao stvorene za proizvoljna tumačenja.” (str. 202)

13

- Štulić je u prvih pet-šest godina rada, kao da stvara vlastiti svemir, eksplodirao na sceni koja ga je prihvatila, ostvario najveće pomake i u brzom driblingu dao najvrjednije od sebe. Voljeli ga ili ne, moralo mu se priznati da je u tom razdoblju ostavio više od mnogih drugih, ne samo količinski. Stoga se njegovo povlačenje iz javnosti podudara sa zabilježenom slikom Azre u pamćenju korisnika, slikom one vrste koju je bolje ne kvariti naknadnim dodacima. (str. 203)

14