Barack ObamaSNOVI MOJEGA OCA Priča o rasi i naslijeđuNaslov izvornika Barack Obama

PREDGOVOR IZDANJU IZ 2004.Prošlo je gotovo deset godina od prvog izdanja ove knjige. Kao što sam napomenuo u uvodu prvom izdanju, prilika da napišem ovu knjigu pružila mi se dok sam studirao pravo, nakon što su me, kao prvog Afroamerikanca, izabrali za predsjednika Harvard Law Reviews.. Na krilima skromnog publiciteta dobio sam predujam od svojeg nakladnika i počeo pisati, uvjeren da priča o mojoj obitelji i moji pokušaji da tu priču shvatim na neki način progovaraju o rasnim jazovima koji su obilježili američku prošlost i o fluidnosti identiteta — skokovima kroz vremenska razdoblja, sukobima kultura — koji obilježavaju našu sadašnjost.Poput većine pisaca početnika, na dan objavljivanja knjige bio sam istodobno ispunjen nadom i očajem: nadom da bi knjiga mogla ostvariti moje mladenačke snove, a očajem da možda nisam rekao ništa vrijedno spomena. Stvarnost je bila negdje između. Recenzije su bile mlako pozitivne. Čak je bilo publike na javnim čitanjima koja je moj izdavač upriličio. Knjiga se slabo prodavala. Nakon nekoliko mjeseci nastavio sam živjeti svojim životom, siguran da će moja spisateljska karijera biti kratkog vijeka, ali zadovoljan što sam cijelu tu epizodu preživio manje--više neokrnjena dostojanstva.Idućih deset godina nisam imao mnogo vremena razmišljati o tome. Vodio sam program za upis glasača za vrijeme izbornog ciklusa 1992.god.

Započeo praksu građanskog prava i počeo predavati ustavno pravo na Cikaškom sveučilištu. Moja žena i ja kupili smo kuću, blagoslovljeni smo s dvije prelijepe, zdrave i nestašne kćeri i mučili smo se s plaćanjem računa. Kad se otvorilo radno mjesto u državnom uredu za zakonodavstvo, prijatelji su me nagovorili da se natječem — i uspio sam. Prije nego što sam preuzeo dužnost upozorili su me da politici na razini saveznih država nedostaje glamur njihova pandana u Washingtonu; uglavnom radite daleko od očiju javnosti i najčešće se bavite temama koje nekima znače mnogo, ali ih prosječan čovjek uglavnom zanemaruje (primjerice, propisi vezani uz vozila za stanovanje; ili porezne olakšice na osnovi amortizacije ratarskih strojeva). Unatoč tome bio sam zadovoljan poslom, ponajviše zato što vam državne odluke na toj razini omogućuju da vidite konkretne rezultate u razumnom vremenskom roku — proširenje zdravstvenog osiguranja za siromašnu djecu ili reforma zakona koji nevine ljude osuđuje na smrt. Usto, u skupštinijedne velike industrijske savezne države svakodnevno možete vidjeti lice nacije u stalnom razgovoru: majke iz gradskih četvrti uz ratare koji uzgajaju kukuruz i grah, useljenički nadničari pokraj investicijskih bankara iz elitnih četvrti — svi nastoje da se čuje njihov glas, svi su spremni ispričati svoju priču.Prije nekoliko mjeseci osvojio sam demokratsku nominaciju za mjesto senatora iz države Illinoisa u američkom Senatu. Utrka je bila teška, natjecatelji dobro potkoženi, vješti i ugledni; kako nisam imao podršku neke organizacije niti sam osobno bogat, a usto sam crnac s čudnim imenom, davali su mi slabe izglede za pobjedu. Zato su, kad sam osvojio većinu glasova u demokratskom predizboru, pobijedivši i na područjima s bijelom i na područjima s crnom većinom, u bogatim predgrađima kao i u siromašnim gradskim

četvrtima Chicaga, odjeci na moju pobjedu bili slični odjecima kakvi su pratili moj izbor za predsjednika Harvard Law Rß-viewa. Komentatori glavne struje bili su iznenađeni, isticali su kako se iskreno nadaju daje moja pobjeda znak širih promjena u rasnim pitanjima. Unutar crnačke zajednice osjećao se ponos zbog mojeg uspjeha, ponos pomiješan s frustracijom zato što pedeset godina nakon slučaja Brown protiv Školskog odbora i četrdeset godina nakon stoje izglasan Zakon o pravu glasa još uvijek slavimo mogućnost (i to samo mogućnost, jer su me još uvijek čekali teški opći izbori) da postanem jedini Afroamerikanac u Senatu, tek treći od obnove nakon Građanskog rata. Moja obitelj, moji prijatelji i ja bili smo pomalo zbunjeni svom tom pozornošću i trajno svjesni jaza između blještavila medijskih reportaža i nevesele svakodnevi-ce stvarnog svijeta.

Baš kao stoje ta medijska galama potaknula zanimanje mojeg izdavača prije deset godina, tako je i ovaj novi val medijske pozornosti potaknuo objavljivanje ponovljenog izdanja knjige. Prvi put nakon mnogo godina izvadio sam primjerak knjige i pročitao nekoliko poglavlja da vidim koliko se moj glas s vremenom promijenio. Priznajem da sam se nekoliko puta trgnuo naišavši na loše odabranu riječ, rastrganu rečenicu, loše izražene osjećaje koji su se doimah samodopadno ih naučeno. Kako sam opsjednut sažetošću, a u međuvremenu sam u tome i napredovao, dolazim u napast da knjigu skratim za pedesetak stranica. Ipak, ne mogu iskreno ustvrditi da glas u toj knjizi nije moj — da bih danas tu priču ispričao znatno drukčije nego prije deset godina, iako su se neki odlomci pokazali politički nespretnima, pravim hranilištem za nadobudne političke analitičare i suparničke istražitelje.Ono što se promijenilo, dakako, dramatično i osjetno, jest kontekst u kojem će se knjiga danas čitati. Počeo samje pisati u vrijeme uzleta Silikonske doline i snažnog rasta burzovnog tržišta; pada Berlinskog zida; Mandelina polaganog i sigurnog izlaska iz zatvora i ulaska u predsjednički ured; potpisivanja mirovnih sporazuma u Oslu. Naše domaće rasprave — o oružju, o pobačaju, o stihovima u rapu — toliko su se zahuktale baš zato što se činilo da Clintonov Treći put, socijalna država bez velikih ambicija, ali i bez oštrih rezova, odražava širok, općeprihvaćen konsenzus o svakidašnjim pitanjima, s kojim bi se čak i prva kampanja Georgea W. Busha, sa svojim »samilosnim konzervativizmom«, morala složiti. Na međunarodnom planu pisci su najavljivali kraj povijesti, uspon slobodnog tržišta i liberalne demokracije, zamjenu starih mržnji i ratova među nacijama virtualnim zajednicama i bitke za tržišne udjele.

A onda, 11. rujna 2001. godine svijet se razbio.Nisam dovoljno vješt pisac da opišem taj dan i dane koji su uslijedili — zrakoplove koji, poput utvara, nestaju u staklu i čeliku; usporeno urušavanje tornjeva samih u sebe; pepelom prekrivene likove koji lutaju ulicama; patnju i strah. Neću se pretvarati niti da razumijem sirovi nihilizam koji je tog dana vodio teroriste i koji još uvijek vodi njihovu braću. Moja sposobnost empatije, moja želja da doprem do srca svojih bližnjih ne može se nositi s hladnim pogledima ljudi koji su spremni oduzeti nevine živote s apstraktnim, smirenim zadovoljstvom.

Znam samo to da se toga dana povijest nemilosrdno vratila; da Faul-kner ima pravo kad nas podsjeća da prošlost nikad nije mrtva i pokopana; čak nije niti prošla. Ta kolektivna

povijest, ta prošlost, izravno dodiruje moju vlastitu. Ne samo zato što su Al Qaidine bombe zastrašujuće precizno obilježile neke od krajobraza iz mojeg života — zgrade, ceste i lica iz Nairobija, Balija, Manhattana; ne samo zato stoje, kao posljedica 11. rujna, moje ime postalo metom ismijavanja na web stranicama gorljivih republikanskih agitatora. Nego i zbog toga stoje sveprisutna i prešućivana borba — između svjetova blagostanja i svjetova oskudice; između modernog i drevnog; između onih koji prihvaćaju našu zbrkanu, nespretnu i kompliciranu raznolikost i nastavljaju inzistirati na skupu vrijednosti koje nas povezuju i onih koji pod okriljem bilo koje zastave, slogana ili svetog spisa traže sigurnost i pojednostavnjenje koji opravdavaju okrutnost prema onima koji nam nisu nalik - ona borba koju, na sićušnoj razini, prikazujem u ovoj knjizi.Poznajem i vidio sam očaj i izgubljenost nemoćnih: kako izobličuju živote djece na ulicama Jakarte ili Nairobija na isti način kao što izobličuju živote djece u čikaškom South Sideu, koliko je za njih tanka crta između poniženja i nesputanog bijesa, kako lako njima ovladaju nasilje i očaj. Znam i to daje uobičajeni odgovor moćnika na taj nered — prvo tupa nezainteresiranost, a zatim, kad se neredi preliju preko dopuštenih granica, uporna, nepromišljena primjena sile, duljih zatvorskih kazni i sve sofisticiranije vojne tehnologije — posve neprimjeren. Znam i to da nas učvršćivanje granica, okretanje fundamentalizmu i plemenskom mentalitetu sve vodi u propast.

I tako se taj moj unutarnji, intimni pokušaj da razumijem tu borbu i pronađem svoje mjesto u njoj spojio sa širom javnom raspravom, raspravom u kojoj profesionalno sudjelujem, i koja će godinama oblikovati naše živote i živote naše djece.Političke implikacije svega ovoga tema su za neku drugu knjigu. Umjesto toga, završit ću u osobnijem tonu. Većina likova u ovoj knjizi još uvijek su više ili manje dio mojega života: zahvaljujući poslu, djeci, geografiji i igrama sudbine.Jedina iznimkaje moja majka koju namje, okrutno i prebrzo, nekoliko mjeseci nakon objavljivanja ove knjige oduzeo rak.Zadnjih deset godina provela je radeći ono stoje najviše voljela. Pu-tovalaje svijetom, radeći u dalekim selima Azije i Afrike, pomažući ženama da kupe stroj za šivanje, kravu muzaru ili da steknu naobrazbu koja će im biti oslonac u novoj svjetskoj ekonomiji. Steklaje prijatelje na visokim i niskim položajima, mnogo je šetala, promatrala mjesec i istraživala tržnice Deihija i Marrakesha tražeći kakvu sitnicu, šal ili kamenu rezba-riju koja bi joj se dopala ili je nasmijala. Pisala je izvješća, čitala romane, gnjavila svoju djecu i sanjala o unucima.

Cesto smo se viđali, uvijek jednako privrženi. Dok sam pisao ovu knjigu, ona bi čitala prve verzije, ispravljala priče koje sam krivo shvatio, suzdržavajući se od komentiranja načina na koji sam ocrtao nju, ali revno braneći neugodnije strane očeva karaktera. Sa svojom bolešću nosila se dostojanstveno i sa stanovitom dozom humora. Pomoglaje meni i mojoj sestri da nastavimo sa svojim životima, unatoč našim strahovima, nijekanjima, iznenadnim napadima duševne boli.Katkad pomislim da bih, da sam znao da neće preboljeti svoju bolest, možda napisao drukčiju knjigu - knjigu koja bi manje maštala o roditelju koji je nedostajao, a više slavila roditelja koji je bio jedina konstanta u mojem životu. U mojim kćerima vidim je svaki dan — njezino veselje, njezinu sposobnost da se čudi. Neću niti pokušati opisati koliko još žalu-jem zbog njezine smrti. Znam samo daje bila osoba najnježnijega, najve-

likodušnijega duha koju sam ikad upoznao, i da joj dugujem sve ono što je najbolje u meni.

UVODIspočetka sam zamislio znatno drukčiju knjigu. Prva prilika daje napišem pružila mi se još kao studentu prava, kad su me izabrali za prvoga afroameričkog predsjednika Harvard Law Reviews, časopisa za pravo, uglavnom nepoznatog izvan stručnih krugova. Nakon što su me izabrali, podigla se velika medijska prašina, uključujući i nekoliko novinskih članaka u kojima su se autori manje bavili mojim skromnim postignućima, a više posebnim mjestom Harvardskoga pravnog fakulteta u američkoj mitologiji te glađu američke javnosti za svakim i najmanjim optimističnim znakom s rasne bojišnice — za mrvicom dokaza da se, ipak, postiže nekakav napredak. Obratilo mi se nekoliko izdavača i ja sam, zamišljajući da mogu ispričati nešto originalno o trenutačnom stanju rasnih odnosa, odlučio uzeti slobodnu godinu nakon diplome i svoje misli staviti na papir.Na toj zadnjoj godini studija prava, sa zastrašujućim samopouzdanjem, počeo sam u mislima organizirati buduću knjigu. U njoj će biti esej o ulozi građanskih parnica u uspostavi rasne jednakosti, razmišljanja o značenju zajednice i o obnovi javnog života putem građanskih inicijativa, moje misli o afrocentrizmu i pozitivnoj diskriminaciji... Popis tema ispunjavao je cijelu stranicu. Uključio bih, dakako, osobne anegdote i analizirao izvore nekih osjećaja koji se opetovano javljaju. Sve u svemu, ja sam to sebi zamislio kao neko intelektualno putovanje, sa zemljovidima, odmorišnim točkama i točnim itinererom. Prvi dio posla obavit ću do ožujka, drugi dio dovršiti za predaju do kolovoza...No kad sam zaista sjeo i počeo pisati, otkrio sam da moje misli teže stjenovitijim obalama. Prvo su izronile čežnje i počele mi obuzimati srce. Pojavili su se udaljeni glasovi, potom utihnuli, pa se ponovo pojavili. Sjetio sam se priča koje su mi majka i njezini roditelji pričali dok sam bio dijete, priča kojima se obitelj pokušavala sama sebi objasniti. Sjetio sam se prve godine organizatorskog rada u Chicagu i mojih nesigurnih koraka prema zrelosti. Slušao sam baku koja, sjedeći ispod stabla manga i pletući kosu moje sestre, opisuje oca kojega nikad nisam istinski upoznao.

U usporedbi s tom navalom sjećanja sve moje uredno posložene teorije učinile su se nestvarnima i ishitrenima. Svejedno sam se i dalje snažno opirao ideji da u knjizi ogolim svoju prošlost, prošlost zbog koje sam se osjećao ranjivim, pa čak i pomalo posramljenim. Ne zato stoje ta prošlost posebice bolna ih izopačena, nego zato što se obraća onim dijelovima mene koji se opiru svjesnom izboru i koji - barem na površini — proturječe svijetu u kojem se danas nalazim. Uostalom, sada imam trideset tri godine; radim kao pravnik i aktivan sam u društvenom i političkom životu Chicaga, grada koji se prilagodio svojim rasnim ranama i ponosi se stanovitim nedostatkom osjećajnosti. Možda se uspijevam oduprijeti cinizmu, no svejedno volim o sebi misliti kao o osobi koja posjeduje određenu životnu mudrost i koja se vrlo oprezno kloni prevelikih očekivanja.Pa ipak, kad razmišljam o životnoj priči moje obitelji, najviše me zapanjuje taj neprekinuti tijek nevinosti, nevinosti koja se čini nezamislivom, čak i prema mjerilima djetinjstva. Rođak moje žene, tek šesto-godišnjak, već je izgubio takvu nevinost: prije nekoliko tjedana rekao je svojim roditeljima da se neki od njegovih vršnjaka iz razreda nisu htjeli igrati s njim zbog njegove tamne boje kože. Njegovi roditelji, rođeni i odrasli u

Chicagu, očito su već odavno izgubili vlastitu nevinost, i premda nisu ogorčeni — njih dvoje pripadaju među najsnažnije, najponosnije i najsnalažljivije roditelje koje poznajem — u njihovim se glasovima odražava bol kad se prisjećaju sumnji koje su ih mučile kad su se iz centrapreselili u pretežito bjelačko predgrađe kako im dijete ne bi nastradalo u sukobima bandi i kako bi pohađalo bolju školu.Oni znaju previše, svi smo mi vidjeli previše da bi u kratkotrajnoj vezi između mojega oca i moje majke — crnog muškarca i bijele žene, Afrikanca i Amerikanke — vidjeli ono što ona jest. Zbog toga neki ljudi i mene vrlo teško prihvaćaju takvog kakav jesam. Kad ljudi koji me ne poznaju, crni ili bijeli, doznaju o mojem podrijetlu (a obično to bude otkriće jer sam o majčinoj rasi prestao javno govoriti s dvanaest ili trinaest godina, kad sam posumnjao da bi se to moglo protumačiti kao dodvoravanje bijelcima), primjećujem brzu prilagodbu kroz koju prolaze u djeliću sekunde i potragu za nekim skrivenim znakom u mojim očima. Više ne znaju tko sam. U sebi se, pretpostavljam, pitaju o brigama u mojem srcu — o miješanoj krvi, o podijeljenoj duši, o sablasnoj slici tragičnog mulata zarobljenog između dvaju svjetova. I kad bih im pokušao objasniti da tome nije tako, da ta tragedija nije moja, to jest, barem nije samo moja, da je to vaša tragedija, sinovi i kćeri Plymouth Rocka i Ellis Islanda, vaša tragedija, djeco Afrike, to je u isto vrijeme tragedija šestogodišnjeg rođaka moje žene i njegovih bijelih vršnjaka, pa se zato ne morate pitati o čemu se brine moje srce, jer svi to mogu vidjeti svake večeri u vijestima, i kad bismo samo to osvijestili, tragični začarani krug bi se počeo raspadati... dakle, kada bih im to pokušao objasniti, bojim se da bih zvučao nevjerojatno naivno, kao da sam zaljubljen u izgubljene nade, poput onih komunista koji dijele svoje novine u predgrađima sveučilišnih gradića. Ili bih, još gore, zvučao kao da se pokušavam sakriti od samoga sebe.

Ne zamjeram im sumnjičavost. Odavno sam naučio da ne vjerujem svojem djetinjstvu i pričama koje su ga oblikovale. Tek sam se mnogo godina kasnije, dok sam sjedio na očevu grobu i pričao mu kroz crvenu afričku zemlju, mogao vratiti kroz vrijeme i sam ocijeniti te priče. Ih, bolje rečeno, tek sam tada razumio da sam velik dio svojeg života proveo pokušavajući nadopisati te priče, pokrpati rupe u naraciji, objasniti neugodne detalje smještajući osobne izbore u nemilosrdni tijek povijesti, sve u nadi da ću iskopati neku granitnu ploču istine na kojoj će moja nerođena djeca moći čvrsto stajati.

Tako se u nekom trenutku, unatoč tvrdoglavoj želji da se zaštitim od pogleda javnosti i unatoč povremenim porivima da odustanem od cijele zamisli, na ovim stranicama ipak našao zapis o jednom osobnom, unutarnjem putovanju — o dječakovoj potrazi za ocem i za iskoristivim značenjem njegova života kao crnog Amerikanca. Rezultat je autobiografska knjiga, iako bih, kad god bi me netko u protekle tri godine upitao o čemu točno pišem, izbjegavao taj odgovor. Autobiografija, naime, obećava pothvate vrijedne opisivanja, razgovore s poznatim ličnostima, središnju ulogu u značajnim događajima. Takvih stvari ovdje nema. U najmanju ruku, autobiografija podrazumijeva podvlačenje crte, zatvaranje cjeline, što nikako ne priliči osobi mojih godina, koja tek pronalazi vlastiti put u svijetu. Moje životno iskustvo ne može se čak niti smatrati reprezentativnim za iskustvo crnih Amerikanaca (»Uostalom, ti ne dolaziš iz socijalno ugroženih slojeva«, kako je pronicljivo istaknuo jedan izdavač s Manhattana); zapravo, naučiti prihvatiti tu istinu — da mogu prigrliti svoju crnu braću i sestre, bilo u ovoj državi ih u Africi, i raditi

za našu zajedničku budućnost bez pretenzija da govorim nekome ili u ime nekoga o našim različitim borbama - dio je poruke ove knjige.

Na kraju krajeva, neke opasnosti prijete svakom autobiografskom djelu: iskušenje da se događaji prikažu u svjetlu koje pogoduje autoru; sklonost da se precijeni zanimljivost vlastitih doživljaja koji ne moraju zanimati čitatelje. Te su opasnosti još veće kad pisac ne posjeduje mudrost koju donose godine; određenu distancu koja nas liječi od naših taština. Ne mogu reći da sam uspješno izbjegao sve, ili čak ijednu od tih opasnosti. Iako se glavnina ove knjige temelji na suvremenim zapisima ili usmenim pripovijestima moje obitelji, dijalozi su nužno približne rekonstrukcije onoga što se uistinu govorilo ili mi se prepričavalo. Neki su likovi spojevi nekoliko ljudi koje sam upoznao, a neki događaji su kronološki premješteni. Uz izuzetak moje obitelji i nekolicine javnih ličnosti, imena većine likova izmijenjena su zbog zaštite njihove privatnosti.Kako god nazvali ovu knjigu — autobiografija, memoari, obiteljska povijest ili nešto četvrto - ja sam u njoj pokušao iskreno opisati jedan posebni dio mojeg života. Kada bih skrenuo, mogao sam se osloniti na vjeru i izdržljivost moje zastupnice Jane Dvstel; na rijetke, ali stroge ispravke mojega urednika Henrvja Ferrisa; na entuzijazam i pozornost Ruth Fecvch i njezinih suradnika u nakladničkoj kući Times Books u nadgledanju različitih stadija rukopisa; na dobronamjerna čitanja mojih prijatelja, posebice Roberta Fishera, i na domišljatost, dobrohotnost, iskrenost i nepogrešivu sposobnost moje predivne supruge Michelle da potiče ono najbolje što imam u sebi.Ipak, najviše zahvalnosti dugujem mojoj obitelji — mojoj majci, baki i djedu, mojoj braći, razasutoj preko oceana i kontinenata — pa njima i posvećujem ovu knjigu. Bez njihove stalne ljubavi i podrške, bez njihova dopuštenja da ispjevam njihovu pjesmu i razumijevanja prema pokojem krivom tonu, ne bih imao nikakve nade da ću je dovršiti. Ako ništa drugo, nadam se da ljubav i poštovanje koje osjećam prema njima isijava sa svake stranice.

PRVI DIOPRVO POGLAVLJENekoliko mjeseci nakon mojega dvadeset prvog rođendana neki neznanac nazvao me da mi javi novost. Tada sam živio u New Yorku, u Devedeset četvrtoj ulici između Prve i Druge avenije, unutar one bezimene, pomične granice između istočnog Harlema i ostatka Manhattana. Bila je to neprimamljiva četvrt, gola i bez zelenila, ispunjena čađavim zgradama bez dizala, koje su bacale duboke sjene većinu dana. Stanje bio malen, nakošenih podova i promjenjive temperature, a zvono u veži nije radilo, pa su se posjetitelji morali unaprijed najaviti telefonskim pozivom s benzinske crpke iza ugla, gdje je crni doberman, velik poput vuka, noćima budno patrolirao s praznom pivskom bocom stisnutom u raljama.Sve me to nije previše uzrujavalo, jer nisam primao mnogo posjetitelja. Bio sam nestrpljiv u to doba, zaokupljen poslom i neostvarenim planovima, i uglavnom sam druženje s ljudima smatrao gubitkom vremena. Nije baš istina da nisam volio društvo. Rado sam čavrljao sa svojim uglavnom portorikanskim susjedima, a na povratku s predavanja često bih zastao da s momcima koji su cijelo ljeto provodili pred stubištima popričam o Knicksima ili pucnjevima koje su čuli prethodne noći. Kad je vrijeme bilo lijepo, ja i cimer znali bismo sjediti na protupožarnim stubama, pušiti i promatrati kako

suton boji nebo u plavo, ili gledati bijelce iz obližnjih boljih susjedstava kako šeću svoje pse po našoj četvrti i puštaju ih s uzice kako bi ovi mogli kenjati po našim pločnicima. »Sad to pokupi, seronjo!« derao bi se moj cimer, svojski razjaren, pa bismo se smijali izrazima lica kako gospodara tako i zvijeri, mrkim, ali nipošto posramljenim, dok su se saginjali kako bi obavili posao.Uživao sam u takvim trenutcima — ali samo nakratko. Kad bi razgovor počeo vrludati ili se približio osobnim pitanjima, ubrzo bih pronašao razlog da se udaljim. Moja samoća postala mi je udobna, bila je najsigurnije mjesto koje sam poznavao.

Sjećam se daje vrata do nas živio neki starac kojije na očigled dijelio taj moj stav. Živio je sam, ispijena, pogrbljena prilika, a u onim rijetkim prigodama kad je izlazio iz stana, nosio je teški crni ogrtač i izobličeni šešir. S vremena na vrijeme susreo bih ga dok se vraćao iz trgovine i ponudio se da mu pomognem nositi namirnice uz visoko stubište. Pogledao bi me i slegnuo ramenima, i počeli bismo naš uspon zaustavljajući se na svakom odmorištu kako bi on došao do daha. Kad bismo konačno stigli do njegova stana, pažljivo sam ostavljao vrećice na podu, a on bi mi uljudno kimnuo glavom, teškim korakom ušao u stan i navukao zasun. Ne bismo razmijenili ni riječi, i niti jednom mi nije zahvalio na pomoći.

Dojmila me se starčeva tišina; smatrao sam ga srodnom dušom. Poslije gaje moj cimer pronašao na odmorištu ispod trećeg kata, širom otvorenih očiju, zgrčenih ruku i sklupčanog poput djeteta. Okupila se svjetina; nekoliko žena se prekrižilo, a manja djeca uzbuđeno su šaputa-la. Nakon nekog vremena hitna pomoćje došla i odvezla tijelo, a policija je pretražila starčev stan. Bio je uredan, gotovo prazan — stolac, stol, izblijedjeli portret žene s gustim obrvama i nježnim osmijehom, smješten povrh kamina. Netko je otvorio hladnjak i pronašao gotovo tisuću dolara u malim novčanicama zamotanim u smotuljke starih novina, pažljivo poslaganim iza staklenki majoneze i kiselih krastavaca.Osamljenost toga prizora pogodila me i na trenutak sam poželio da sam saznao starčevo ime. Zatim sam, gotovo trenutačno, požalio svoju želju, zajedno s tugom kojaju je pratila. Osjećao sam kao daje naš dogovor prekršen — kao da mije, u toj goloj sobi, starac započeo šaptati svoju neizrečenu priču, govoreći mi stvari koje nisam htio čuti.Prošlo je nešto više od mjesec dana kada je, u hladno, turobno jutro u studenome, dok se blijedo sunce probijalo kroz gazu oblaka, stigao drugi poziv. Baš sam si bio spremao zajutrak; kava je bila na štednjaku, dva jaja u tavi, kad mije cimer dao slušalicu. Linijajejako šumjela.»Barry? Barry, jesi li to ti?«»Da... tko je to?«»Da, Barry... ja sam, tvoja teta Jane. Iz Nairobija. Da li me čuješ?«»Oprostite — što ste ono rekli tko je pri telefonu?«»Teta Jane. Slušaj, Barry, otac ti je mrtav. Poginuo je u prometnoj nesreći. Halo? Čuješ li me? Rekla sam, otac ti je mrtav. Barry, molim te, nazovi svog ujaka u Bostonu i reci mu. Ne mogu više govoriti, čuješ, Barry. Probat ću te opet nazvati...«I to je bilo to. Linija se prekinula, a ja sam sjeo na kauč, iz kuhinje je dopirao miris zagorenih jaja, piljio sam u pukotine na stropu i pokušavao shvatiti što sam izgubio.U trenutku svoje smrti otac mije bio samo mit, istodobno i više i manje od stvarnog čovjeka. S Havajaje otišao 1963., kad su mi bile dvije godine, tako da sam ga u

djetinjstvu poznavao samo po pričama moje majke, bake i djeda. Svatko od njih imao je svoje omiljene priče, i sve su bile besprijekorne, izglačane i dotjerane stalnim prepričavanjem. Još uvijek se sjećam Grampsa kako zavaljen u svoj stari naslonjač nakon večere, pijuckajući viski i čisteći zube celofanom s kutije cigareta, prepričava kako je moj otac jednom prilikom zamalo bacio nekog čovjeka s vidikovca Pali zbog lule...»Vidiš, tvoji mama i tata odlučili su povestijednog prijatelja na razgledavanje otoka. I odvezu se oni tako do vidikovca, a Barack je vjerojatno cijelim putem vozio po krivoj strani ceste...«»Tvoj otac je bio strašno loš vozač«, objasnila bi mi majka. »Uvijek bi završio na lijevoj strani, kako se vozi u Britaniji, i kad bi mu se nešto prigovorilo, počeo bi gunđati o glupim američkim propisima...«

»No, eto, tog su puta stigli u jednom komadu; izašli su iz automobila i stali uz ogradu kako bi uživali u pogledu. Barack je dimio iz lule koju sam mu ja darovao za rođendan i kamišom pokazivao sve znamenitosti, poput brodskog kapetana...«»Tvoj otac je zbilja bio ponosan na tu lulu«, prekinula bi ga opet moja majka. »Pušio bije cijelu noć dok je učio, a katkad...«»Čuj, Ann, želiš li ti ispričati priču ili ćeš meni dopustiti da dovršim?«»Oprosti, tata. Nastavi.«»U svakom slučaju, taj siroti momak — onje također bio student iz Afrike, zar ne? — tekje bio sišao s broda. Sirotije dečko bio toliko impresioniran načinom na koji je Barack baratao lulom da gaje zamolio može li je isprobati. Tvoj tata je o tome razmišljao nekoliko trenutaka i napokon pristao, no čimje momak povukao prvi dim, počeo je strahovito kašljati. Zakašljao je toliko jako da mu je lula skliznula iz ruke i pala preko ograde, niz tridesetak metara visoku liticu.«Gramps zastane da potegne još jedan gutljaj iz pljoske, pa nastavi. »Vidiš, tvoj tata je bio dovoljno pristojan da pričeka da prijatelj prestane kašljati, a zatim mu je rekao da se popne preko ograde i ode po lulu. Čovjek je bacio jedan pogled niz liticu koja se uzdizala pod kutom od devedeset stupnjeva i rekao Baracku da će mu kupiti novu.«»Prilično razumno«, Toot napomene iz kuhinje. (Baku zovemo Tu-tu, skraćeno Toot — to na havajskom znači baka ili djed — jer je ona na dan mojega rođenja odlučila da je još premlada da bi je zvali baka.) Gramps se namrgodi, ali je odluči ignorirati.»... ali Barack nije popuštao u.želji da dobije natrag svoju lulu, jer je ona bila dar i nije ju se moglo nadomjestiti. Momak je zatimjoš jednom pogledao u ponor i opet odmahnuo glavom, i tada gaje tvoj stari podig-nuo u zrak i prebacio preko ograde!«Gramps je prasnuo u smijeh i veselo se pljesnuo po koljenu. Dok se on smije, ja zamišljam kako promatram svojeg oca odozdo, mračnu sjenu pod podnevnim suncem, a ruke prijestupnika divlje mašu dok visi nad ponorom. Zastrašujuća vizija pravde.

»Nije ga baš prebacio preko ograde, tata«, veli moja mama, gledajući me zabrinuto, ali Gramps poteže još jedan gutljaj viskija i ore dalje.»Ljudi su ih već počeli promatrati, a i tvoja mama je molila Baracka da prestane. Barackov se prijatelj valjda molio i zadržavao dah. U svakom slučaju, nakon nekoliko minuta tvoj starije spustio momka natrag na noge, potapšao ga po leđima i predložio, mrtav hladan, da svi skupa negdje sjednu na pivo. I znaš što, tako se tvoj stari ponašao ostatak izleta — kao da se ništa nije dogodilo. Naravno, mama ti je još bila prihčno

uzrujana kad su se vratili kući. Zapravo, jedva daje razgovarala s tvojim starim. Ni Barack nije pridonosio situaciji — svaki put kad bi nam tvoja majka pokušala ispričati što se dogodilo, on bi samo odmahnuo glavom i počeo se smijati. 'Opusti se, Anna', rekao joj je. Tvoj starije imao duboki bariton, znaš, i britanski naglasak.« Moj djed bi tada zabio bradu u vlastiti vrat kako bi postigao potpuni dojam. »Opusti se, Anna«, rekao je. »Samo sam ga htio naučiti lekciju o poštovanju tuđe imovine!«Gramps bi se počeo smijati sve dok ne bi počeo kašljati, a Toot bi sebi u bradu promrmljala daje, na sreću, moj otac shvatio daje momak lulu izgubio nesretnim slučajem, jer tko zna što bi se inače dogodilo, a majka bi zakolutala očima i rekla mi da pretjeruju.»Tvoj otac katkad zna biti težak«, priznala bi tada, s jedva vidljivim osmijehom. »Ah to je samo zato stoje on u osnovi jako iskrena osoba. Zbog toga katkad ne prihvaća kompromise.«Njoj je bila draža jedna nježnija slika mojega oca. U njezinoj omiljenoj priči on je došao primiti ključ bratstva Phi Beta Kappa u svojoj omiljenoj odjeći — u trapericama i staroj izvezenoj košulji s leopardovim uzorkom. »Nitko mu nije rekao daje to velika čast, pa je ušao u svečano uređenu prostoriju punu ljudi odjevenih u smokinge. To je bilo jedini put da sam ga vidjela posramljenoga.«A Gramps bi, odjednom zamišljen, stao kimati glavom. »Istina je, Bar«, rekao bi. »Tvoj stari se znao snaći u gotovo bilo kakvoj situaciji, i zbog toga je svima bio drag. Sjećaš li se kad je morao pjevati na Međunarodnom glazbenom festivalu? Pristao je pjevati neke afričke pjesme, ali kad je došao tamo, shvatio je daje zapravo riječ o jako ekskluzivnomdogađaju i daje djevojka prije njega bila poluprofesionalna pjevačica, Ha-vajka s cijelim pratećim sastavom. Bilo tko drugi bi istog trena odustao, razumiješ, i objasnio im daje došlo do zabune. Ali ne i Barack. Ustao je i počeo pjevati pred cijelom tom brojnom publikom — a to nije mačji kašalj, znaš — i nije bio posebno dobar, ali imao je toliko samopouzdanja daje, ničim izazvan, dobio jači pljesak nego itko dotad.«

Djed bi odmahnuo glavom i ustao iz naslonjača kako bi upalio televizor. »Ako bilo što možeš naučiti od svojeg starog«, rekao bi mi, »to je samopouzdanje. To ti je tajna uspjeha.«Sve su njihove priče bile takve — kompaktne, apokrifne, recitirane jedna za drugom tijekom iste večeri, a zatim pohranjene mjesecima, katkad godinama, u sjećanja moje obitelji. Poput onih rijetkih fotografija mojeg oca koje su ostale u kući, starih crno-bijelih studijskih slika na koje bih katkad naišao prekapajući po ormarima u potrazi za božičnim ukrasima ili starom ronilačkom maskom. U doba tih mojih prvih sjećanja moja majka je već izlazila s čovjekom koji joj je kasnije postao drugi suprug, i ja sam bez objašnjenja razumio zašto te fotografije treba skloniti. Ali s vremena na vrijeme, dok bih sjedio na podu s majkom, a miris prašine i moljaca bi se širio iz trošnoga obiteljskog albuma, zagledao bih se u lik mojega oca — u tamno nasmijano lice, istaknuto čelo i debele naočale zbog kojih je izgledao stariji nego stoje bio — i slušao kako se epizode iz njegova života sklapaju, sjedinjuju u jednu priču.Bio je Afrikanac, doznao sam, Kenijac iz plemena Luo, rođen na obalama Viktorijinog jezera, u mjestu po imenu Alego. Selo je bilo siromašno, ali njegov otac — moj drugi djed, Hussein Onvango Obama — bio je uspješan zemljoradnik, seoski starješina, vrač s iscjeliteljskim moćima. Moj je otac proveo mladost goneći očeve ovce i pohađajući

lokalnu školu koju je uspostavila britanska kolonijalna uprava i u kojoj je ubrzo zapažena njegova nadarenost. Kad je završio tu školu, dobio je stipendiju za studij u Nairobiju, a zatim su ga, u zoru nezavisne Kenije, kenijski državnici i američki sponzori odabrali da se upiše na sveučilište u Sjedinjenim Državama, kao dio prvoga velikog vala Afrikanaca koji suposlani onamo kako bi ovladali zapadnom tehnologijom i vratili se da uz pomoć nje stvore novu modernu Afriku.Godine 1959., kad mu je bilo dvadeset tri godine, stigao je na Ha-vajsko sveučilište kao prvi afrički student na tom sveučilištu. Studirao je ekonometriku, radio s neviđenom koncentracijom i diplomirao za tri godine kao najbolji u generaciji. Imao je mnogo prijatelja, pomogao je organizirati Međunarodnu zajednicu studenata i postao njezin prvi predsjednik. Na tečaju ruskog jezika upoznao je nesigurnu, sramežljivu mladu Amerikanku, tek osamnaestogodišnjakinju, i ubrzo su se zaljubili. Njezine roditelje, unatoč njihovu prvotnom oprezu, osvojio je svojim šarmom i intelektom; mladi par se vjenčao, a ona mu je rodila sina, kojemu je podario svoje ime. Dobio je još jednu stipendiju — ovaj put za doktorski studij na Harvardu - ali ne i dovoljno novaca da svoju obitelj povede sa sobom. Rastali su se i on se vratio u Afriku kako bi ispunio svoju dužnost prema tom kontinentu. Majka i dijete nisu otišli s njim, ali ljubav je ostala snažna unatoč udaljenosti...

Tu bi se album zatvarao, a ja bih zadovoljan odlutao, uljuljkan u priču u kojoj sam se nalazio u središtu neizmjernog i smislenog svemira. Čak i u skraćenoj verziji koju su mi majka, baka i djed prepričavali, bilo je mnogo stvari koje nisam razumio. No rijetko sam zahtijevao da mi se objasne detalji poput značenja riječi »doktorat« i »kolonijalizam« ili točne lokacije Alega na karti. Umjesto toga, životni put mojega oca pripadao je istom svijetu kao ijedna knjiga koju mije majka bila kupila, knjiga Origins, zbornik priča iz cijelog svijeta, priča o postanku i drvu na kojem se čovjek rodio, Prometeju i daru vatre, kornjači iz hinduističke legende koja pliva svemirom noseći svijet na leđima. Kasnije, kad sam se bolje upoznao s jednostavnijim putem do sreće koji nude filmovi i televizija, počela su me mučiti pitanja. Na čemu je ta kornjača stajala? Zašto bi svemogući Bog dopustio zmiji da uzrokuje toliko patnje? Zašto se moj otac nije vratio? No s pet ili šest godina naučio sam ne zadirati u te nedokučive tajne, priče istinite unutar svojeg svijeta, i ostavio ih da netaknute nastave živjeti u spokojnim snovima.

Činjenicu da moj otac nije nimalo sličio ljudima oko mene — daje bio crn kao noć, dok je moja majka bila bijela kao mlijeko - nisam zapravo niti primjećivao.Zapravo, sjećam se samo jedne priče u kojoj se izrijekom govorilo o rasi; što sam bio stariji to samje češće čuo; kao daje sadržavala bit moraliteta kojije obilježio život mojeg oca. Prema toj priči, nakon dugog učenja moj otac se pridružio djedu i nekim njegovim prijateljima u obližnjem baru Waikiki. Svi su bili u slavljeničkom raspoloženju, jeli su i pili uz zvukove havajske gitare, kad je neki bijelac iznenada rekao barmenu, dovoljno glasno da ga svi čuju, da ne želi piti dobar alkohol »u blizini crnčuge«. Prostorija je utihnula, a ljudi su se okrenuli prema mojem ocu, očekujući tučnjavu. Umjesto toga, moj otac je ustao, prišao mu, nasmiješio se i održao mu predavanje o ludosti predrasuda, obećanju američkog sna i univerzalnim ljudskim pravima. »Momku je bilo toliko neugodno kad je Barack završio«, pričao bi Gramps, »daje posegnuo u džep i na licu

mjesta Baracku dao stotinu dolara. To je pokrilo sva naša pića i mesne plate za cijelu večer — i stanarinu tvojem ocu za mjesec dana.«Kad sam postao tinejdžer, počeo sam sumnjati u istinitost te priče pa samje stavio na stranu zajedno s ostalima, sve dok mnogo godina poslije toga nisam primio telefonski poziv od nekog Amerikanca japanskog podrijetla, kojije rekao daje bio kolega mojeg oca na Havajskom sveučilištu, a sada je predavao na nekom sveučilištu na Srednjem zapadu. Bio je vrlo pristojan, pomalo posramljen zbog vlastite impulzivnosti; objasnio mije daje pročitao intervju sa mnom u lokalnim novinama i da mu je spomen imena mojega oca prizvao mnoga sjećanja. Zatim mije tijekom razgovora ispričao istu priču koju mi je djed bio pričao, o bijelcu kojije htio kupiti oprost od mojega oca. »Nikad to neću zaboraviti«, rekao mi je preko telefona, a u njegovu glasu osjetio sam isti ton koji sam čuo kod Grampsa toliko godina prije, ton nevjerice — i nade.Križanje rasa. Izraz zvuči grubo, ružno, kao da nagoviješta čudovišne posljedice; poput riječi predratni ili mješanac, priziva jedno drugo doba, daleki svijet bičeva i plamena, mrtvih magnolija i zapuštenih trijemova.

Pa ipak se tek 1967. godine — kada sam ja proslavio šesti rođendan, a Ji-mi Hendrix nastupio na festivalu u Monterevu, tri godine nakon stoje dr. King dobio Nobelovu nagradu za mir, kada su Americi već dojadili crnački zahtjevi za jednakošću jer je problem diskriminacije na izgled bio riješen — Vrhovni sud Sjedinjenih Država sjetio reći saveznoj državi Virginiji da je tamošnji zakon protiv miješanih brakova protuustavan. Kad su se 1960. moji roditelji vjenčali, križanje rasa još se smatralo prekršajem u više od pola država SAD-a. U mnogim južnjačkim krajevima moj bi otac bio obješen o drvo daje samo krivo pogledao moju majku; u najsofisticiranijim sjevernim gradovima neprijateljski su pogledi ili šaputanja mogli ženu u položaju u kakvomje bila moja majka otjerati u neku ilegalnu kliniku za pobačaj - ili barem u neki daleki samostan u kojem bi mogla ugovoriti posvajanje. Prizor njih dvoje zajedno smatrao se sablasnim i perverznim, odličnim argumentom protiv onih rijetkih naivnih liberala koji su podupirali ideju o građanskim pravima.Naravno — ali biste li dopustili svojoj kćeri da se uda za jednoga od njih?Činjenica da su moji baka i djed na to pitanje odgovorili s »da«, ma koliko nevoljko, još uvijek mije zagonetna. Ništa u njihovu podrijetlu nije upućivalo na mogućnost takvog odgovora, na obiteljskom stablu nisu imali nikakvih novoengleskih transcendentalista niti socijalističkih sanjara. Istina, Kansas se borio na strani Sjevera u Građanskom ratu; Gramps me rado podsjećao da su različiti ogranci šire obitelji bili vatreni borci za ukidanje ropstva. Kad bije pitali, Toot bi okrenula glavu u stranu kako bi se iz profila vidio njezin orlovski nos koji je, uz par crnih očiju, dokazivao da potječe od Cherokeeja.Alijedna stara smeđa fotografija na polici mnogo je rječitije progovarala o njihovim korijenima. Na njoj su bili Tootini baka i djed, škotskog i engleskog podrijetla, kako stoje ispred sklepane seoske kuće, ozbiljni i odjeveni u grubu vunu, stisnutim očima zagledani u suncem spaljeni, nesmiljeni krajolik koji se pružao pred njima. Ta lica bila su američka gotika, siromašni rođaci bijelih anglosaskih protestanata, i u njihovim su se očima očitavale istine koje sam u međuvremenu doznao kao činjenice: daje Kansas samostalno pristupio Uniji tek nakon nasilnog uvoda u Građanski rat, nakon bitke u kojoj je mač Johna Browna okusio prvu krv; da se, dok je jedan od mojih pra-pra-pradjedova Christopher Co-lumbus Clark bio odlikovani vojnik Unije, šuškalo o tome daje njegova

supruga rođakinja Jeffersona Davisa, predsjednika Konfederacije; daje, iako je neki davni predak uistinu bio čistokrvni Cherokee, ta činjenica bila prilično sramotna za Tootinu majku, koja bi problijedjela svaki put kad bi netko načeo tu temu, nadajući se da će tu tajnu odnijeti sa sobom u grob.

Takav je bio svijet u kojem su odgojeni moja baka i moj djed, čisto golo središte države, mjesto gdje su pristojnost, izdržljivost i istraživački duh išli ruku pod ruku s konformizmom, sumnjom i potencijalom za bezrezervno nasilje. Odrasli su manje od dvadeset milja jedno od drugoga: baka u Augusti, a djed u El Doradu, gradićima koji su bili premaleni da bi zaslužili podebljana slova na autokarti. Sjećanja na njihova djetinjstva, koja su prizivah radi mene, dočaravala su američku depresiju u svoj njezinoj nevinoj slavi: parade za Dan nezavisnosti, filmske projekcije na zidovima staja, krijesnice u staklenkama i okus zrelih rajčica, slatkih poput jabuka; prašnjave oluje, tuče, učionice ispunjene seoskim dječacima na koje su početkom zime našili vuneno donje rublje, pa su se tijekom idućih mjeseci usmrdjeli poput svinja.Čak su se i traume propalih banaka i napuštenih farmi doimale romantično gledane kroz prizmu sjećanja moje bake i djeda; bilo je to vrijeme kad su svi dijelili patnju, toga velikog izjednačitelja koji zbližava ljude. Zato si morao pozorno slušati kako bi prepoznao suptilne hijerarhije i prešutna pravila koja su upravljala njihovim ranim životima, sitnice koje mnogo znače ljudima koji posjeduju malo i žive usred ničega. Imalo je to veze s takozvanim ugledom — postojali su ugledni ljudi i ne tako ugledni ljudi — i premda nisi morao biti bogat da bi bio ugledan, svakako je zahtijevalo mnogo više truda ako si bio siromašan.Tootina obitelj bila je ugledna. Otac joj je zadržao stalan posao sve vrijeme depresije, upravljao je naftnim postrojenjem za Standard Oil. Njezina je majka, prije nego stoje rodila, predavala u osnovnoj školi.

Kućanstvo su održavali besprijekorno čistim, naručivali su književne i znanstvene klasike poštom, čitali su Bibliju, ali izbjegavali javne propovijedi; bliži im je bio ozbiljni metodizam koji je razum cijenio više od strasti, a umjerenost više od svega.Djedov položaj bio je nezgodniji. Nikome nije bilo baš jasno zašto - njega i njegova brata odgojili su baka i djed, koji nisu bili osobito bogati, ali su bili pristojni, bogobojazni baptisti, koji su se uzdržavali radeći na naftnim bušotinama blizu Wichite. Ipak, djed je nekako ispao divlji. Neki susjedi za to su krivili samoubojstvo njegove majke: napokon, upravo je Stanley, kojemu je tada bilo osam godina, pronašao njezino tijelo. Druge, manje milosrdne duše, samo bi odmahnule glavom: dječak je sličan svojem ocu lutalici, objasnili bi, koji je zasigurno kriv za tužan kraj njegove majke.Sto god bio razlog, čini se daje Grampsova reputacija bila zaslužena. Prije petnaestog rođendana izbačen je iz srednje škole jer je udario ravnatelja u nos. Iduće tri godine radio je razne honorarne posliće, švercao se vlakovima do Chicaga, pa onda do Kalifornije i natrag, zaokupljen jeftinim pićem, kartama i ženama. Kako on to voli reći, znao se snaći u Wichiti, kamo su se i njegova i Tootina obitelj preselile u to doba, a Toot mu ne proturječi; svakako, njezini su roditelji vjerovali pričama koje su čuli o njemu i snažno su se protivili njegovu udvaranju. Kad je Toot prvi put Grampsa dovela kući da upozna obitelj, njezin otac bacio je jedan pogled na djedovu zalizanu crnu kosu i neprekidni mudrijaški smiješak, i dao svoju neuljepšanu prosudbu.

»Izgleda kao digić.«Moju baku nije bilo briga. Čini se daje nju, koja je upravo bila završila srednju školu i bilo joj je dosta ugleda, moj djed zaista očarao. Katkad ih zamišljam u svakom američkom gradu u tim godinama prije rata. Zamišljam djeda u vrećastim hlačama i u štirkanoj potkošulji, sa zabačenim šeširom, kako nudi cigaretu svojoj šarmantnoj djevojci s previše crvenog ruža, kose obojene u plavo, i nogu dovoljno lijepih da bi mogle reklamirati čarape u izlogu lokalne trgovine. Priča joj o velikim gradovima, beskrajnoj autocesti, njegovu skorom bijegu iz praznih, prašnjavih ravnica, gdje se veliki planovi svode na posao direktora banke, a zabava na sladolede, gazirane sokove i nedjeljne matineje, gdje ti strah i nedostatak mašte guše snove, tako da čim se rodiš znaš točno gdje ćeš umrijeti i tko će te pokopati. On neće tako završiti, inzistira moj djed; on ima snove, on ima planove; on će moju baku zaraziti onom istom željom za putovanjem koja je toliko godina prije njihove pretke povela preko Atlantika i još pola kontinenta.Pobjegh su zajedno na vrijeme da dozive bombardiranje Pearl Harbo-ra, i moj je djed dobrovoljno pristupio vojsci. Od tog trenutka priča se u mojim mislima ubrzava poput onih starih filmova u kojima nevidljive ruke trgaju stranice i stranice sa zidnog kalendara, a novinske naslovnice s imenima Hitlera, Churchilla, Roosevelta i Normandije mahnito se vrte praćene potmulim zvukom bombardiranja, glasom Edwarda R. Mur-rowa i BBC-a. Gledam kako se moja majka rada u vojnoj bazi u kojoj je Gramps smješten; kako se moja baka laća muškog posla i na proizvodnoj traci slaže bombardere; kako moj djed gaca po francuskom blatu, pod zapovjedništvom generala Pattona.Gramps se vratio iz rata a da nije doživio prave borbe i obitelj se uputila u Kaliforniju, gdje se on, dobivši vojnu stipendiju, upisao na Berkeley. No predavaonica je bila premalena za njegove ambicije, za njegov nemir, pa se obitelj ponovo selila, prvo natrag u Kansas, zatim kroz niz malih teksaških gradova i na posljetku u Seattle, gdje su ostali dovoljno dugo da moja majka završi srednju školu. Gramps je radio kao prodavač pokućstva; kupili su kuću i pronašli partnere za bridž. Bilo im je drago stoje moja majka bila dobra u školi, iako joj je, kad su joj ponudili rani prijam na Sveučilište u Chicagu, moj djed zabranio da ode smatrajući je premladom da živi sama.I tu je njihova priča mogla završiti; dom, obitelj, ugledan život. No nešto mora da gaje još uvijek grizlo iznutra. Mogu ga zamisliti kako stoji na obali Pacifika, prerano osijedjele kose, visok i ne više tako vitak, kako gleda daleko u zakrivljeni obzor, još uvijek njušeći, duboko u nosnicama, naftne bušotine, kukuruzna polja i tegobne živote za koje je mislio da ih je ostavio daleko iza sebe. Stoga, kad je poslovođa trgovine pokućstvom u kojoj je tada radio slučajno spomenuo da će se možda otvoriti nova trgovina u Honoluluu i da se ondje poslovne mogućnosti čine neograničenima s obzirom na to da bi Havaji ubrzo trebali postati savezna država, moj je djed isti dan odjurio kući i nagovorio moju baku da prodaju kuću i još se jedanput spakiraju kako bi se uputili na zadnju etapu svojega putovanja na zapad, prema zalazećem suncu...

Oduvijekje bio takav, moj djed, uvijek je tražio nov početak, uvijek je bježao od poznatoga. Kad je obitelj došla na Havaje, njegova se osobnost već potpuno oblikovala, rekao bih — velikodušnost i želja da ugodi, nespretan spoj profinjenosti i provincijalizma, sirova osjećajnost zbog koje je u isto vrijeme bio netaktičan i vrlo ranjiv. Bila je to američka osobnost, tipična za muškarce njegova naraštaja, muškarce koji su prigrlili ideju slobode i individualizma i otvorene ceste, a da nisu bih posve svjesni

njezine cijene, muškarce čiji je entuzijazamjednako lako mogao uroditi kukavičlukom makartizma kao i junaštvom Drugoga svjetskog rata. Muškarci koji su baš zbog svoje temeljne nevinosti istodobno obećavali i bili opasni; muškarci na kraju skloni razočaranju.

U 1960-ima, doduše, moj djedjoš nije bio prošao iskušenja; razočaranja će doći tek kasnije, a i tada će doći polagano, bez nasilja koje gaje moglo promijeniti, nabolje ili nagore. Podsvjesno se smatrao nekakvim slobodoumnikom — možda čak boemom. Katkad bi pisao poeziju, slušao jazz, nekolicinu Zidova koje je upoznao za vrijeme poslovanja pokućstvom držao je svojim najboljim prijateljima. U jedinom okršaju s organiziranom religijom učlanio je cijelu obitelj u lokalnu unitarijansku univerzalističku kongregaciju; sviđalo mu se što se unitarijanci oslanjaju na svete spise svih velikih religija (»Platiš jednu, dobiješ pet«, govorio bi). Toot gaje kasnije odgovorila od takvog pogleda na crkvu (»Za ime Božje, Stanley, biranje religije ne bi trebalo biti poput kupovanja žitarica za zajutrak!«), ali iako je moja baka bila po prirodi skeptičnija, i nije se slagala s nekim Grampsovim egzotičnijim idejama, zbog svoje tvrdoglave nezavisnosti, ustrajanja da sama promišlja stvari, njih su se dvoje obično na kraju nalazili na istoj strani.

Zbog svega toga moglo ih se smatrati prilično liberalnima, iako se njihove ideje nikad nisu oblikovale u nekakvu konkretnu ideologiju; po tome su, također, bih vrlo tipični Amerikanci. Stoga, kad je moja majka jednog dana došla kući i spomenula prijatelja kojega je upoznala na Havajskom sveučilištu, afričkog studenta po imenu Barack, njihova prva reakcija bila je da ga pozovu na večeru. Jadni momak zasigurno je osamljen, Gramps bi pomislio, toliko daleko od doma. Hajde da ga provjerimo, rekla je Toot sama sebi. Kad se moj otac pojavio na vratima, Gramps je možda odmah s oduševljenjem primijetio Afrikančevu sličnost Nat King Coleu, Grampsovu omiljenom pjevaču; pretpostavljam da gaje upitao zna li pjevati, ne primjećujući prestravljen izraz lica moje majke. Gramps je vjerojatno bio previše zaokupljen pričanjem viceva ili svađanjem s Toot o pravom načinu pečenja odrezaka da bi primijetio kako je moja majka nježno primila i stisnula glatku, mišićavu ruku pokraj njezine. Toot primjećuje, ali dovoljno je pristojna da se suzdrži i ponudi desert; instinktivno zna da ne smije napraviti scenu. Na kraju večeri oboje komentiraju kako se mladić čini vrlo inteligentnim, dostojanstvenim, odmjerene gestikulacije i otmjenog načina sjedenja - a tek taj naglasak!

No bi li dopustili svojoj kćeri da se uda za jednoga od njih?Još se ne zna; priča do ovog trenutka ne objašnjava dovoljno. Istinaje da, poput većine bijelih Amerikanaca u to doba, nisu previše pozornosti posvećivali crncima. Zakoni o rasnoj segregaciji u Kansas su došli mnogo prije nego što su se moji baka i djed rodili i barem na području Wichite očitovali su se na neformalnoj, malograđanskoj razini, bez puno nasilja koje ih je pratilo duboko na Jugu. Ista prešutna pravila koja su uređivala odnose među bijelcima, svodila su kontakt između rasa na minimum; ona rijetka sjećanja bake i djeda na crnce u Kansasu vrlo su maglovita — crni muškarci koji svako malo dolaze na naftna polja tražeći sezonske poslove; crne žene koje peru rublje bijelcima ili im pomažu u kućanskim poslovima. Crnci su tamo, ali nisu tamo, poput pijanista u baru,

kućnih pomoćnica ili glasova s radija — sjenovite, tihe prilike koje ne izazivaju ni strast ni strah.Tek kad se, nakon rata, moja obitelj preselila u Teksas, pitanje rase počinje imati utjecaj na njihove živote. Za vrijeme prvog tjedna na poslu Gramps je dobio prijateljski savjet o crnim i meksičkim kupcima od kolege trgovca pokućstvom: »Ako obojeni žele pogledati robu, neka dođu nakon radnog vremena i sami se pobrinu za dostavu.« Kasnije je, u banci u kojoj je radila, Toot upoznala nadstojnika zgrade, visokog i dostojanstvenog veterana Drugoga svjetskog rata kojeg je zvala jednostavno gospodin Reed. Dok su njih dvoje jednog dana čavrljali u hodniku, neka tajnica je izletjela iz svojeg ureda i ukorila Toot da nikad, baš nikad, ne smije »nekog crnčugu zvati 'gospodinom'«. Nedugo nakon toga Toot je zatekla g. Reeda u nekom kutu u zgradi kako tiho jeca. Kad gaje upitala što ga muči, ispravio je leđa, obrisao oči i odgovorio protupitanjem:»Sto smo vam mi ikad učinili da ste ovako zli prema nama?«Moja baka mu nije znala odgovoriti, ali joj je pitanje ostalo na pameti, pa bi katkad ona i Gramps o njemu raspravljali nakon što bi moja majka otišla u krevet. Odlučili su da će Toot i dalje g. Reeda zvati »gospodin«, iako je shvaćala, s mješavinom tuge i olakšanja, daje nadstojnik sada oprezno održavao distancu kad god bi se sreli na hodniku. Gramps je počeo odbijati pozive kolega na pivo, uz izliku da mora ići doma kako se žena ne bi ljutila. Postali su zatvoreni, nemirni, ispunjeni nekom nejasnom bojazni, kao da su zauvijek stranci u svojem gradu.

Taj loš ugođaj najviše je pogodio moju majku. Tada joj je bilo jedanaest ili dvanaest godina, kći jedinica koja se tek oporavljala od teške astme. Zbog bolesti, i čestih selidbi, postala je samotnjak — vesele i vedre naravi, ali sklona povlačenju u knjige i osamljenim šetnjama — pa se Toot zabrinula daje ova zadnja selidba samo pogoršala ekscentričnost njezine kćeri. Moja majka nije stvorila mnogo prijatelja u novoj školi. Nemilosrdno su je zadirkivali zbog imena, Stanley Ann (jedna od Grampsovih nerazboriti]ih ideja — htio je sina). Stanley Steamer, zvali su je. Muškarčina Stan. Kad bi se Toot vratila s posla, obično bi moju majku zatekla u dvorištu kako maše nogama sjedeći na rubu trijema ili leži u travi, povučena u neki vlastiti osamljeni svijet.Osim jednog dana. Jednoga vrućeg dana bez vjetra Toot je došla doma i zatekla gomilu djece okupljenu ispred ograde dvorišta njezine kuće. Kako se približavala, mogla je razaznati zvuk zlonamjernog smijeha i primijetiti gnjevne i gadljive grimase na dječjim licima. Djeca su skandirala, piskutavim glasovima, promjenjivim ritmom:»Kmicoljubac!«»Prljavi Jenki!«»Kmicoljubac!«Djeca su se razbježala kad su ugledala Toot, ali ne prije nego stoje jedan od dječaka bacio kamen preko ograde. Toot je pogledom pratila putanju kamena dok nije završila podno jednog drveta. A tamo je vidjela uzrok cijeloga ovog uzbuđenja: moja majka i neka crna djevojčica, otprilike njezinih godina, ležale su potrbuškejedna pokraj druge u travi; suknje su im bile zavrnute iznad koljena, nožni prsti zakopani u zemlju, a glave oslonjene na ruke i nadvinute nad neku majčinu knjigu. Iz daljine te dvije djevojčice doimale su se potpuno spokojno u sjeni lišća. Tek kada je Toot otvorila dvorišna vrata, shvatila je da se crna djevojčica tresla i da su oči moje majke blistale od suza. Djevojke su ostale

nepomične, parahzirane od straha, dok se Toot konačno nije sagnula i položila ruke na njihove glave.»Ako se želite igrati«, rekla imje, »za ime Božje, uđite u kuću. Hajde. Obje.« Primila je i podigla moju majku, i pružila ruku prema ruci druge djevojčice, ali prije nego stoje stigla bilo što reći, djevojčicaje već u punom trku, nogu dugih kao u hrta, nestajala niz ulicu.Gramps je bio izvan sebe kad je čuo što se dogodilo. Ispitao je moju majku, zapisao imena. Idući dan nije otišao na posao kako bi posjetio školskog ravnatelja. Osobno je nazvao roditelje neke djece da im kaže što ih ide. I svaka odrasla osoba s kojom je razgovarao dala mu je isti odgovor :»Najbolje bi bilo da popričate s vašom kćeri, gospodine Dunham. U ovom se gradu bijele cure ne druže s obojenima.«Teško je odrediti koliko značenja pridati tim događajima, jesu li se tada zaista oblikovali ili raspali ikakvi politički stavovi, ili nam se samo ističu u retrospektivi, zbog događaja koji su uslijedili. Kad god mije pričao o tome, Gramps je inzistirao na tome daje obitelj napustila Teksas djelomice i zbog protivljenja takvom rasizmu. Toot je bila suzdržanija; jednom, kad smo bili sami, rekla mije da su se iz Teksasa odselili samo zato što Grampsu posao nije dobro išao, a prijatelj u Seattleu obećao mu je nešto bolje. Ona tvrdi da riječ rasizam tada nije niti bila u njihovu voka-bularu. »Tvoj djed i ja jednostavno smo mislili da prema svima trebamo biti pristojni, Bar. I to je to.«Moja je baka mudra u tom pogledu, sumnjičava prema otrcanim izljevima osjećaja i prenapuhanim izjavama, a zadovoljna zdravim razumom. Zato uglavnom vjerujem njezinim opisima događaja; odgovaraju svemu što znam o mojem djedu, njegovoj sklonosti da mijenja povijest kako bi odgovarala njegovoj slici o samome sebi.

Ipak, ne odbacujem u potpunosti Grampsova sjećanja kao prikladno hvastanje ili kao još jedan čin bjelačkog revizionizma. Ne mogu, jer točno znam koliko Gramps vjeruje u istinitost vlastitih fikcija, kako žarko želi da budu istinite, iako uvijek ne zna kako da ih učini takvima. Pretpostavljam da su nakon Teksasa crnci postali dijelom tih njegovih fikcija, pripovijedanja koje se odvijalo u njegovim snovima. Stanje crne rase, njihova bol, njihove rane, u njegovu su se umu spojile s njegovim nevoljama: odsutni otac i skandal koji gaje pratio, majka koja je otišla, okrutnost druge djece, spoznaja da nije bio plavokosi mladić— daje izgledao kao »digić«. Rasizam je bio dio te prošlosti, instinkt mu je govorio, dio konvencija, ugleda i statusa, podsmijeha, šaputanja i tračeva koji su ga držali na margini.Rekao bih da ti instinkti nešto znače. Mnoge bijelce djedove generacije i podrijetla instinkt je vodio u drugom smjeru, u smjeru rulje. I premda je odnos između Grampsa i moje majke već bio napet kad su se doselili na Havaje — ona mu nikad neće moći oprostiti njegovu nestabilnost i često nasilnu ćud i s vremenom će se početi sramiti njegova sirovog, nespretnog ponašanja — upravo je ta njegova želja da izbriše svoju prošlost, njegovo uvjerenje daje moguće potpuno promijeniti svijet, na kraju ostalo njegovo najdugovječnije naslijeđe. Znao to Gramps ili ne, prizor njegove kćeri s crncem pružio mu je najednoj dubokoj neistraženoj razini uvid u njegovo vlastito srce.

No ni takva samospoznaja, sve daje za nju i bio sposoban, ne bi mu pomogla da lakše podnese majčine zaruke. Zapravo, još uvijekje pomalo mutno kako je i kada došlo do vjenčanja, jer je to skup detalja koje nikad nisam imao hrabrosti proučavati. Nema zapisa

o pravom vjenčanju, torti, prstenu, predavanju mladenke. Obitelji nisu bile nazočne; nisam siguran niti da su rođaci u Kansasu bili obaviješteni o svemu. Samo mali građanski obred pred lokalnim sucem. Sve se to u retrospektivi čini tako krhko, tako slučajno. Možda su moji baka i djed i željeli da bude tako, kušnja koja će proći, pitanje vremena, a oni to moraju samo stoički podnositi i ne činiti ništa drastično.Ako je tako, krivo su procijenili ne samo tihu odlučnost moje majke nego i mijene vlastitih osjećaja. Prvo je stiglo dijete, tri i pol kilograma, deset prstiju na rukama i nogama, i gladno. Sto su oni, pobogu, trebali napraviti?Tada se, zavjerom mjesta i vremena, potencijalna nesreća počela pretvarati u nešto podnošljivo, možda čak i izvor ponosa. Gramps bi sjeo s mojim ocem na nekoliko piva, slušao bi svojega zeta kako priča o politici ili ekonomiji, o dalekim mjestima poput Whitehalla ili Kremlja, i zamišljao sebe kako vidi u budućnost. Počeo je pozornije čitati novine, pronalazio rane izvještaje o integracijskoj politici u Americi i zaključio da se svijet smanjuje, da se simpatije mijenjaju i da se obitelj iz Wichite zapravo preselila u prve redove Kennedvjeve Nove granice i veličanstvenog sna dr. Kinga. Kako Amerika može slati ljude u svemir, a istodobno držati svoje crne građane u okovima? Jedno od mojih najranijih sjećanja je kako sjedim na djedovim ramenima pri dočeku astronauta iz jedne od Apollo misija u vojnoj zračnoj luci Hickam nakon uspješnog spuštanja. Sjećam se da su astronauti, u avijatičarskim naočalama, bili vrlo udaljeni, jedva vidljivi kroz vrata komore za izolaciju. Ali Gramps se uvijek zaklinjao da je jedan od astronauta mahnuo baš meni i da sam mu ja odmahnuo. Bio je to dio priče koju je on sam sebi pričao. Sa svojim crnim zetom i smeđim unukom, Gramps je ušao u svemirsko doba.A ima li bolje luke za početak ove nove avanture od Havaja, najnovije države članice Sjedinjenih Američkih Država? Čak i danas, kad se populacija države učetverostručila, kad je svaki pedalj Waikikija ispunjen restoranima brze hrane i pornografskim videotekama, točno se sjećam prvih koraka koje sam napravio kao dijete i opet me zapanji ljepota tih otoka. Drhtava modra ravan Pacifika. Litice prekrivene mahovinom i hladan zrak sa slapova Manoa, cvjetovi đumbira i šumske krošnje ispunjene pjevom nevidljivih ptica. Zaglušujući valovi sa Sjeverne obale koji se valjaju i urušavaju kao u usporenom filmu. Sjena vrha Pali; sparni, opojni zrak.

Havaji! Mojoj obitelji, netom pristigloj 1959., mora da se činilo da je sama Zemlja, sita bučnih vojski i ogorčenih civilizacija, rodila ovaj lanac smaragdnih stijena koji pioniri iz cijelog svijeta mogu napučiti svojom preplanulom djecom. Ružno pokoravanje havajskih domorodaca nepoštovanjem ugovora i opakim bolestima koje su donijeli misionari; komadanje bogatoga vulkanskog tla kako bi američke kompanije zasadile plantaže šećerne trske i ananasa; ropski ugovori koji su japanske, kineske i filipinske useljenike držali zarobljenima od jutra do mraka na tim istim poljima; zatvaranje američkih građana japanskog podrijetla za vrijeme Drugoga svjetskog rata; sve se to dogodilo nedavno. No u trenutku kad se moja obitelj doselila onamo, sve je to već nekako bilo isparilo iz kolektivnog sjećanja, poput jutarnje magle koja nestaje pod toplim suncem. Bilo je tu previše rasa, a moć medu njima previše raspršena da bi se mogao nametnuti rigidni kastinski sustav ostatka zemlje; a toliko malo crnaca daje i najzagriženiji rasist mogao uživati u godišnjem odmoru, siguran da miješanje rasa na Havajima ni na koji način ne prijeti dobro uspostavljenom redu kod kuće.

Tako je nastala legenda o Havajima kao jedinom pravom melting potu, uspješnom eksperimentu rasne harmonije. Baka i djed — posebno Gramps, kojije kroz poslovanje pokućstvom upoznao cijeli spektar ljudi - počeli su se zalagati za ideal uzajamnog razumijevanja. Stari primjerak knjige Kako steći prijatelje i utjecati na ljude Dalea Carnegieja još uvijek stoji na njegovoj polici. Dok sam odrastao, uvijek sam kod njega primjećivao poletan, pričljiv stil govora za kojije on zacijelo mislio da dobro djeluje na kupce. I potpunim strancima odmah bi pokazivao obiteljske slike i otkrivao svoju životnu priču; srdačno bi se rukovao s poštarom ih pričao proste viceve konobaricama u restoranima.

Uvijek mije bilo neugodno zbog tih njegovih predstava, ali ljudi bla-gonakloniji od njegova unuka znali su cijeniti njegov interes, i premda nikada nije imao mnogo utjecaja, stekao je mnogo prijatelja. Amerikanac japanskog podrijetla, koji se zvao Freddy i držao malu trgovinu blizu naše kuće, uvijek bi za nas sačuvao najbolje komade tunjevine kad smo radili sashimi, a meni bi davao rižine kolače s jestivim omotom. Havajci koji su radili kao dostavljači u djedovoj trgovini svako malo bi nas pozivali nupoi i svinjsku pečenku, koje je Gramps uvijek s užitkom gutao (Toot bi pušila cigarete dok se ne bi vratili kući, a onda bi si napravila kajganu). Nekad bih s Grampsom išao u park Ali'i, gdje je on volio igrati dame sa starim Filipincima koji su pušili jeftine cigare, žvakali lišće betela i pljuvali njegov sok kao daje krv. Još se sjećam kako nas je jednoga ranog jutra, satima prije izlaska sunca, neki Portugalac kojem je moj djed dao popust pri kupnji namještaja za dnevnu sobu odveo na podvodni ribolov kod zaljeva Kailua. Plinska lampa obasjavala je maleni ribarski brodić, a ja sam gledao kako muškarci zaranjaju u mrklo crnu dubinu i kako njihove baterijske svjetiljke šaraju dubinom sve dok se ne bi vratili s velikom blistavom ribom najednom kraju ostiju. Gramps mije rekao havajsko ime te ribe, humu-humu-nuku-nuku-apuaa, pa smo ga jedno drugom ponavljali cijelim putem kući.U takvom okruženju moja rasna pripadnost baki i djedu nije uzrokovala mnogo problema, pa su oni brzo prihvatili preziran stav lokalaca prema došljacima koji su pokazivah takve predrasude^Katkad, kad bi Gramps vidio da me turisti gledaju kako se igram u pijesku, prišao bi im i došapnuo, s primjerenim strahopoštovanjem, da sam ja praunuk kralja Kamehameha, prvog vladara Havaja. »Tvoja fotografija je zasigurno u tisuću obiteljskih albuma, Bar«, rekao bi mi i nacerio se, »od Idaha do Mainea.« Ta priča je, mislim, ipak dvoznačna; doživljavamje kao strategiju izbjegavanja teških pitanja. Ali Gramps je rado pričao ijednu drugu priču — kako je neki turist, gledajući me kako plivam i ne znajući kome se obraća, prokomentirao mojem djedu kako »ti Havajci mora da su prirodno nadareni za plivanje«, na što mu je on odgovorio daje to teško procijeniti jer daje »taj dečko njegov unuk, da mu je majka iz Kansasa, a otac iz unutrašnjosti Kenije, pa ocean nisu niti primirisali«. Za mojeg djeda rasa više nije bila nešto što bi nas stvarno trebalo zabrinjavati; iako je mjestimice još bilo zadrtosti, bilo je jasno da će se ostatak svijeta ubrzo dovesti u red.

Na kraju, pretpostavljam daje to bila poruka svih tih priča o mojem ocu. Manje su govorile o njemu nego o promjenama koje su se dogodile ljudima oko njega, o postupnom procesu koji je promijenio stavove moje bake i mojega djeda. Priče su zapravo bile glas duha koji je obuzeo naciju u onom kratkom razdoblju između Kennedvjeve izborne pobjede i izglasavanja Zakona o pravu glasa: prividni trijumf

univerzalizma nad uskogrudnošću i provincijalizmom, svijetli novi svijet u kojem nas rasne ili kulturalne razlike podučavaju, zabavljaju ili čak oplemenjuju. Korisna izmišljotina, koja me i danas opsjeda isto kao stoje opsjedala moju obitelj, podsjećajući me na neki izgubljeni rajski vrt koji nadilazi samo djetinjstvo.

Postojao je samo jedan problem: nije bilo mojega oca. Napustio je raj, i ništa što su moji majka, baka ili djed mogli reći nije moglo prikriti tujednujedinu nepobitnu činjenicu. Njihove priče nisu mi otkrile kada je otišao. One mi nisu mogle dočarati kako bi sve bilo daje ipak ostao. Poput podvornika, gospodina Reeda, ili crne djevojčice koja je podigla prašinu svojim trkom niz teksašku cestu, moj otacje postao scenski rekvizit u tuđim produkcijama. Privlačan rekvizit — izvanzemaljska ličnost zlatnog srca, tajanstveni stranac koji spasi grad i osvoji djevojku — ali svejedno rekvizit.Ne mogu reći da to zamjeram baki, djedu ili majci. Mojemu ocu je možda draža takva slika koju su oni stvorili o njemu - zapravo, možda je i on sudjelovao u njezinom stvaranju. U članku kojije objavio u Hono-lulu Star-Bulletinu nakon što je diplomirao čini se oprezan i odgovoran, savršeni student, ambasador svojega kontinenta. Odmjereno je prekorio sveučilište zbog okupljanja gostujućih studenata u studentske domove i prisiljavanja da sudjeluju u programima za promicanje kulturne razmjene — koji ih, kako on kaže, odvraćaju od praktičnog usavršavanja zbog kojega je on zapravo došao. Iako osobno nije iskusio nikakve probleme, primjećuje tendenciju samoodjeljivanja i otvorene diskriminacije između različitih etničkih skupina i s čuđenjem napominje da su i bijelci katkad žrtve netrpeljivosti. No iako je njegova ocjena stanja prilično izravna, pobrinuo se da članak završi pozitivnom porukom: postoji nešto što sve nacije mogu naučiti od Havaja, kaže, a to je spremnost svih rasa da zajedno rade na općem napretku, a što nije primijetio kod bijelaca u drugim krajevima.

Otkrio sam taj članak, pohranjen zajedno s mojim rodnim listom i starim potvrdama o cijepljenju, kad sam bio u srednjoj školi. Nigdje se ne spominjemo moja majka i ja, i pitam se nije li to učinio namjerno, pripremajući se za svoju dugu odsutnost. Možda je novinar, pokoleban suverenim nastupom mojega oca, odlučio ne postavljati osobna pitanja; ili je to možda bila odluka urednika, kojima se takva pitanja nisu uklapala u jednostavnu priču kakvu su željeli objaviti. Pitam se, također, je li to izostavljanje uzrokovalo svađu između mojih roditelja.Tada nisam bio svjestan svega togajer sam bio premlad da shvatim da bih trebao imati oca u životu, baš kao što nisam znao da mi treba neka rasa. Čini se daje u jednom nevjerojatno kratkom vremenskom razdoblju i moj otac bio opčinjen istim snom kao moja majka i njezini roditelji; i prvih sam šest godina života, čak i kada se taj san rasplinuo i kad su ih svjetovi za koje su mislili da su ih ostavili iza sebe ponovo progutali, ja zauzimao mjesto njihova izgubljena sna.

DRUGO POGLAVLJEUlica do veleposlanstva bilaje zakrčena prometom: automobili, motori, rikše, autobusi i grupni taksiji s dvostruko više putnika nego stoje predviđeno, povorka kotača i udova u borbi za mjesto pod popodnevnim suncem. Pomaknuli bismo se metar-dva naprijed, zastali, pronašli prolaz, opet zastali. Vozač našeg taksija otjerao je nekoliko dječaka koji su prodavali žvakaće i cigarete po ulici, a zatim za dlaku izbjegao skuter na kojem se

vozila cijela obitelj — otac, majka, sin i kći, naginju se u zavoju kao jedno, usta omotana rupcima da ih zaštite od ispušnih plinova, obitelj razbojnika. Uz rub ceste smežurana smeđa žena u izblijedjelom smeđem sarongu slagala je slamnate košare pune zrelog voća, a dva mehaničara čučala su ispred svoje garaže lijeno tjerajući muhe dok su rastavljali motor. Iza njih, smeđa zemlja pretvorila se u smetlište na kojemje dvoje bucmaste dječice ganjalo očerupanu crnu kokoš. Djeca su se valjala po blatu, komušinama kukuruza i listovima banane, cičeći od užitka sve dok nisu nestala niz blatnjavu cestu iza smetlišta.Promet je malo jenjao kad smo stigli do autoceste. Taksist nas je ostavio pred veleposlanstvom gdje nas je dočekao par uredno odjevenih mari-naca. U dvorištu je buku ulice zamijenio ritmični zvuk vrtlarskih škara. Sef moje majke bio je krupni crnac kratko podšišane prosijede kose. Bogati nabori američke zastave ovijali su se oko stupa pokraj njegova stola.

Primio me za ruku i čvrsto je protresao: »Kako smo, mladiću?« Mirisao je po losionu poslije brijanja, a kruti ovratnik zario mu se duboko u šiju. Stajao sam mirno i odgovarao na sva njegova pitanja o mojemu školskom uspjehu. Zrak u uredu bio je hladan i suh, poput zraka s vrhova planina: čisti i opojni povjetarac povlastica.Kad je naše primanje završilo, majka me ostavila sjediti u knjižnici dok je obavljala neke poslove. Pročitao sam svoje stripove i dovršio zadaću koju sam po majčinoj naredbi donio sa sobom, a zatim sam se spustio sa svojega stolca kako bih pronjuškao po sadržaju knjižnice. Knjige uglavnom nisu bile posebno zanimljive devetogodišnjem dječaku — izvještaji Svjetske banke, geološka istraživanja, petogodišnji planovi razvoja. Ali u jednom sam kutu našao zbirku časopisa Life, uredno poslaganih u prozirnim plastičnim košuljicama. Upijao sam blistave reklame — za gume Goodvear i karavane dodge, za televizore Zenith (»Zašto si ne priuštiti najbolje?«) ijuhu Campbell (»Mm-mm, dobro!«), za muškarce u bijelim dolčevitama koji piju viski Seagram's s ledom i djevojke u crvenim minicama koje ih gledaju s divljenjem - i osjećao sam se čudno sigurnim. Kad bih naletio na ilustrirani članak, pokušao sam iz slika pogoditi temu teksta a da ne pročitam naslov. Fotografija francuske djece koja trče niz popločane ulice: to je bio sretan prizor, igra skrivača poslije cjelodnevnih zadaća i kućanskih dužnosti; njihov je smijeh pričao o slobodi. Fotografija Japanke koja drži malu golu djevojčicu u plitkoj kadi: to je bio tužan prizor; djevojčicaje bila bolesna, iskrivljenih nogu, glave naslonjene na majčina prsa, majčino lice zategnuto od tuge, možda je krivila samu sebe...Na posljetku sam naišao na fotografiju starijega gospodina s naočalama za sunce i u kišnom ogrtaču, koji hoda niz praznu cestu. Nisam mogao pogoditi na što se odnosila ta slika; motiv nije izgledao nimalo neobično. Na sljedećoj stranici bila je slika ruku toga čovjeka. Bile su čudno, neprirodno blijede, kao daje netko ispustio krv iz mesa. Vrativši se prvoj slici, primijetio sam da su i njegova kovrčava kosa, pune usne i širok, debeli nos također bih te nejednake, sablasne boje.

Mora daje bio strašno bolestan, mislio sam. Žrtva radijacije, možda, ili albino - vidio sam jednoga takvog na ulici nekoliko dana prije i majka mije objasnila sve o njima. No kad sam pročitao tekst ispod fotografije, shvatio sam da to uopće nije bilo to. Taj se čovjek podvrgnuo kemijskom tretmanu, pisalo je u časopisu, kako bi izblijedio boju svoje kože. Platio je to svojim novcem. Pričao je kako je požalio što se pokušavao izdavati za bijelca, kako mu je žao stoje sve ispalo tako loše. No posljedice su bile nepovratne. Postojale su

tisuće ljudi poput njega, američkih crnaca i crnkinja, koji su se podvrgnuli tim tretmanima zahvaljujući reklamama koje su obećavale sreću u liku bijelog čovjeka.Osjetio sam kako mi vrućina navire u lice i šiju. Želudac mi se zgrčio, tekst na stranici se zamutio. Je li moja majka znala za ovo? A njezin šef — kako je on mogao tako mirno čitati svoje izvještaje, tamo u svojem uredu nekoliko metara niz hodnik? Očajnički sam htio iskočiti iz svojega stolca, pokazati im što sam saznao, zahtijevati nekakvo objašnjenje ili jamstvo. Ali nešto me spriječilo. Kao u snu, izdao me glas kad sam htio izraziti taj novi strah. Kada se majka vratila da me odvede doma, opet sam se smiješio, a časopisi su bili pospremljeni na svoja mjesta. Prostorija, zrak u njoj, bili su tihi kao i prije.Tada smo već tri godine bili živjeli u Indoneziji, zbog braka moje majke s Indonežaninom po imenu Lolo, još jednim studentom kojega je upoznala na Havajskom sveučilištu. Njegovo ime značilo je »luđak« na havajskome, stoje Grampsu bilo urnebesno smiješno, ali to značenje nije pristajalo tom čovjeku jer su ga krasili iznimna pristojnost i opušteno dostojanstvo njegova naroda. Bio je nizak i smeđe kože, naočit, s gustom crnom kosom i crtama lica koje su isto tako mogle biti meksičke ili sa-moanske kao i indonezijske; dobro je igrao tenis, nesvakidašnje se mirno smiješio, i nije se dao uzrujati. Dvije duge godine, od moje četvrte do šeste godine, izdržao je beskonačne sate šaha s djedom i hrvanja sa mnom. Kad me jednog dana majka posjela i objavila mi daje Lolo želi zaprositi i odvesti nas na neko daleko mjesto, nisam se niti začudio niti protivio. Pitao sam je, doduše, da li ga voli — bio sam dovoljno star da znam da su takve stvari važne. Mojoj majcije zadrhtala brada, kao i uvijek kad se suzdržava od plača, i uhvatila me u dug zagrljaj zbog kojeg sam se osjećao vrlo hrabrim, iako nisam bio siguran zašto.

Lolo je s Havaja otišao ubrzo nakon toga, a majka i ja proveli smo mjesece pripremajući se — putovnice, vize, avionske karte, hotelske rezervacije, beskonačni niz cijepljenja. Kad smo se spakirali, moj djed je izvadio atlas i podcrtao imena indonezijskih otoka: Java, Borneo, Sumatra, Bali. Sjećao se nekih od njih, rekao je, iz djetinjstva, kad je čitao Josepha Conrada. Začinski otoci, tako su ih tada zvali, čarobna imena, obavijena velom tajni. »Kažu da ondjejoš imaju tigrove«, rekao je. »I orangutane.« Podigao je pogled s knjige, raširenih očiju. »Kažu da imaju čak i lovce na ljudske glaveU U međuvremenu, Toot je nazvala Ministarstvo vanjskih poslova da dozna je li ta država stabilna. Osoba s kojom je razgovarala uvjerila ju je daje situacija pod kontrolom. Ipak, inzistirala je da ponesemo nekoliko kofera punih namirnica: sokove i mlijeko u prahu, konzerve sardina. »Nikad ne znaš što ti ljudi jedu«, rekla je odlučno. Moja majkaje uzdahnula, ali Toot je dodala i nekoliko kutija slatkiša kako bi mene pridobila na svoju stranu.Napokon smo se ukrcali na zrakoplov Pan Am-a za naš put oko svijeta. Nosio sam bijelu košulju dugih rukava i sivu kravatu na kvačicu, a stjuardesa me obasipala slagalicama i besplatnim kikirikijem, i darovala mi bedž u obliku metalnih krila koji sam nosio preko džepa na prsima. Tijekom trodnevnog boravka u Japanu po mrzloj smo kiši išli razgledati velikoga brončanog Budu u Kamakuri i jeli smo sladoled od zelenog čaja na trajektu koji je plovio visokim planinskim jezerima. Na večer bi moja majka učila jezik uz pomoć podsjetnika. Dok smo u Jakarti silazili sa zrakoplova na usijani asfalt, pod suncem vrelim poput peći, stiskao sam njezinu ruku, odlučan u namjeri daje zaštitim od svih zala.Lolo nas je dočekao, nekoliko kilograma deblji, s bujnim brkovima iznad stalnog smiješka. Zagrlio je moju majku, podigao me u zrak i rekao nam da slijedimo malenog,

žilavog muškarca kojije nosio našu prtljagu ravno pokraj dugog reda za carinu i izravno u automobil koji nas je čekao. Čovjek se veselo nasmiješio dok je stavljao torbe u prtljažnik imoja majka mu je htjela nešto reći, ali on se samo nasmijao i kimnuo glavom. Ljudi su se okupili oko nas, govoreći brzo jezikom koji nisam razumio i neobično vonjajući. Dugo smo promatrali Lola kako priča sa skupinom muškaraca u smeđim uniformama. Vojnici su imali pištolje za opasačima, ali su se doimali opuštenima i smijali su se Lolovim doskočicama. Kad nam se Lolo napokon pridružio, majka gaje upitala trebamo li dati prtljagu na pregled.

»Ne brini se... pobrinuo sam se za sve to«, rekao je Lolo, sjedajući na vozačevo mjesto. »Ti momci su mi prijatelji.«Automobil je posudio, rekao nam je, ali je kupio novi novcati motor — japanski, doduše, ali dovoljno dobar za sada. Nova kuća bila je dovršena; trebalo je samo dotjerati nekoliko sitnica. Mene su već upisali u lokalnu školu, a rođaci su nas s nestrpljenjem iščekivali. Dok su on i moja majka razgovarali, gurnuo sam glavu kroz prozor na stražnjem sjedalu i promatrao krajolik kojim smo prolazili, neprekinuti niz zelene i smeđe boje, sela koja se utapaju u šumama, miris dizelskog goriva i gorućeg drva. Muškarci i žene gacali su poput ždralova kroz rižina polja, lica zaklonjenih velikim slamnatim šeširima. Dječak, mokar i sklizak poput vidre, sjedio je na leđima tupookog bivola, šibajući ga po leđima štapom od bambusa. Ulice su postajale sve zakrčenije, male trgovine i tržnice, muškarci koji guraju kolica ispunjena šljunkom i drvom, a zatim su zgrade počele rasti, poput zgrada na Havajima — Hotel Indonesia, vrlo moderan, rekao je Lolo, i novi trgovački centar, blistavo bijel — ali samo nekohcina njih bila je viša od stabala koja su sada bacala sjenu na cestu. Kad smo prošli pokraj niza velikih kuća s visokim živicama i stražarskim kućicama, majka je rekla nešto što nisam u potpunosti razumio, nešto o vladi i čovjeku po imenu Sukarno.»Tko je Sukarno?« derao sam se sa zadnjeg sjedala, ali Lolo se pravio da ne čuje. Umjesto odgovora, dotaknuo mije ruku i pokazao ispred nas. »Pogledaj«, rekao je, pokazujući prema gore. Pred nama se, u raskoraku nad cestom, uzdizao golem div, barem deset katova visok, ljudskoga tijela i majmunskoga lica.

»To je Hanuman«, rekao je Lolo dok smo se vozili ispod kipa, »majmunsko božanstvo.« Okrenuo sam se na sjedalu, hipnotiziran samotnim likom, tako tamnim nasuprot sunčeva blještavila, spremnim da se vine u nebesa dok se bijedni promet vrti oko njegovih stopala. »On je velik ratnik«, Lolo je rekao ozbiljno. »Snažniji od stotinu ljudi. Kad se bori protiv demona, nikad ne izgubi.«Kuća se nalazila u četvrti u kojoj se još gradilo, na rubu grada. Cesta je prolazila uskim mostom preko široke smeđe rijeke; dok smo prolazili, vidio sam seljane kako se kupaju i peru rublje na strmim obalama ispod nas. Cesta se iz asfaltne pretvorila u šljunčanu, a zatim u prašnjavu zemljanu, koja je vijugala oko malih trgovina i na posljetku nas dovela do uskih puteljaka našeg naselja. Sama kuća bila je spoj skromne žbuke i crvenih pločica, ali je bila otvorena i prozračna, s velikim stablom man-ga u malom prednjem dvorištu. Dok smo prolazili kroz dvorišni ulaz, Lolo mije najavio da ima iznenađenje za mene; ali prije nego stoje stigao objasniti, začuo se zaglušujući urlik visoko iz drveta. Majka i ja

smo poskočili i ugledali veliko, dlakavo stvorenje male ravne glave i dugih, prijetećih ruku kako se spušta na jednu od nižih grana.»Majmun!« uzviknuo sam.»Čovjekoliki majmun«, dodala je majka.Lolo je izvukao kikiriki iz džepa i stavio ga u životinjine grabežljive prste. »Zovemo ga Tata«, rekao je. »Doveo sam ga iz daleke Nove Gvineje samo za tebe.«Htio sam zakoračiti naprijed da ga bolje pogledam, ali Tataje bio spreman baciti se na mene, sumnjičavo me gledajući divljim crnim očima. Odlučio sam ostati tamo gdje sam bio.»Ne brini se«, rekao je Lolo i dao Tati još jedan kikiriki. »Na uzici je. Dođi sa mnom — ima toga još.«Pogledao sam majku, a ona mi se oprezno nasmiješila. U stražnjem dvorištu čekao nas je omanji zoološki vrt: posvud su trčkarale kokoši i patke, veliki žuti pas zlokobnoje zavijao; tu su zatim bile dvije rajske ptice, bijeli kakadu i, konačno, dva mladunčeta krokodila, napola uronjena u ograđeno jezerce pri rubu okućnice. Lolo je pogledao prema reptilima. »Bila su tri«, rekao je, »ali je najveći pobjegao kroz rupu u ogradi. Ušuljao se u nečija rižina polja i pojeo patku jednom čovjeku. Morali smo ga loviti noću, s bakljama.«

Noć se već bila spuštala, no svejedno smo pošli na kratku šetnju blatnjavim seoskim putovima. Djeca iz susjedstva hihotala su i mahala nam sa svojih imanja, a prišlo nam je nekoliko staraca i rukovalo se s nama. Zastali smo na seoskom pašnjaku gdje je jedan od Lolovih ljudi pasao nekoliko koza i prišao mije neki mali dječak držeći uzicu na čijemje kraju bila privezana libela. Kad smo se vratili kući, muškarac koji je nosio našu prtljagu stajao je u dvorištu s hrđavo smeđom kokoši pod rukom i dugim nožem u desnoj ruci. Rekao je nešto Lolu, koji je kimnuo glavom i pozvao mene i moju majku. Ona mije rekla da pričekam tamo gdje sam bio i upitno pogledala Lola.»Nije li malo premlad?«

Lolo je slegnuo ramenima i pogledao me. »Dečko bi trebao znati otkud dolazi njegova večera. Sto ti misliš, Barry?« Pogledao sam majku, a zatim se okrenuo natrag prema muškarcu s kokoši. Lolo je opet kimnuo glavom i vidio sam kako taj čovjek spušta pticu na tlo, oprezno je prikli-ješti koljenom, i nadvije njezin vrat nad uski žlijeb. Na trenutak se ptica odupirala, udarajući krilima snažno o pod, perje joj je lepršalo na vjetru. Zatim se u potpunosti primirila. Muškarac je laganim potezom povukao oštricu duž cijeloga ptičjeg vrata. Krv je šiknula poput duge grimizne vrpce. Ustao je držeći pticu daleko od svojeg tijela i iznenadaje bacio visoko u zrak. Sletjela je uz potmuli udarac, zatim se uspravila na noge pa je, dok joj je glava groteskno visjela na jednoj strani, stala divlje trčati u širokim, nepravilnim krugovima. Gledao sam kako se krugovi smanjuju, dok se izljev krvi stišavao do tihog krkljanja i dok se ptica napokon nije beživotno srušila na travu.Lolo me pogladio po glavi i rekao majci i meni da se okupamo prije večere. Nas troje smo večerali tiho, pod mutnom žutom svjetiljkom — pileći paprikaš i rižu, a zatim, za desert, crveno, dlakavo voće, toliko slatko da me jedino opasnost od trbobolje mogla zaustaviti u jelu. Kasnije, dok sam ležao sam pod baldahinom protiv komaraca, slušaosam cvrčke kako cvrče na mjesečini i sjetio se posljednjih smrtnih trzaja kojima sam nekoliko sati prije posvjedočio. Nisam mogao vjerovati vlastitoj sreći.

»Prvo što moraš naučiti jest kako se obraniti.«

Lolo i ja vježbali smo u dvorištu. Prethodnog dana vratio sam se kući s čvorugom na glavi, veličine jajeta. Lolo je podigao pogled s motora koji je prao i pitao me što se dogodilo, pa sam mu ispričao o svojem okršaju sa starijim dečkom koji je živio niže u ulici. Taj dečko je pobjegao s nogometnom loptom mojeg prijatelja, ispričao sam mu, usred utakmice. Kad sam potrčao za njim, ovaj je zgrabio kamen. Nije bilo fer, rekao sam, povrijeđena glasa. On je varao!Lolo mije razdvojio kosu i u tišini pregledao ranu. »Ne krvari«, rekao je na posljetku i vratio se svojem kromiranom ljubimcu.Mislio sam daje s time stvar bila završena. Ali kad se sutradan vratio s posla, donio je dva para boksačkih rukavica. Mirisale su na svježu kožu; veći je par bio crn, a manji crven, vezica zapetljanih i prebačenih preko njegova ramena.

Bio je završio s vezanjem vezica na mojim rukavicama i zakoračio unazad da provjeri kvalitetu svojeg uratka. Šake su mi se klatarile oko tijela poput lukovica na tankim stabljikama. Zatresao je glavom i podigao mi šake ispred lica.»Tako. Drži ruke gore.« Namjestio mije laktove, sagnuo se u boksa-čki položaj i počeo se njihati. »Cilj ti je stalno se kretati, ali uvijek ostani sagnut — ne pružaj im metu. Kako ti ide?« Ja sam kimnuo glavom, oponašajući njegove pokrete što sam bolje mogao. Nakon nekoliko minuta zastao je i ispružio dlan pred mojim nosom.»U redu«, rekao je. »Da vidimo tvoj zamah.«To sam barem znao. Zakoračio sam unazad, napeo se, i udario najjače što sam mogao. Njegova ruka jedva da se zatresla.»Nije loše«, rekao je Lolo. Kimnuo je glavom, sam sebi, neizmijenjena izraza lica. »Nije uopće loše. Ah, ali pogledaj gdje su ti ruke sada! Sto sam ti rekao? Drži ih gore...«

Podigao sam ruke, počeo slabašnim direktima udarati Lolov dlan i svako malo pogledavati prema njegovu licu, shvativši koliko mije njegovo lice postalo blisko u dvije godine koliko smo se poznavali, blisko poput zemlje na kojoj smo stajali. U manje od šest mjeseci naučio sam indonezijski jezik, običaje, legende. Prebolio sam vodene kozice, ospice, i ugrize učiteljskih štapova od bambusa. Djeca farmera, slugu i sitnih birokrata postala su moji najbolji prijatelji i zajedno smo noć i dan trčali po ulicama, radili čudne posliće, lovili cvrčke, vodili zračne bitke zmajevima naoštrenih rubova — gubitnik bi gledao kako vjetar odnosi njegova zmaja znajući da negdje u daljini neka druga djeca čekaju u nemirnom redu, zagledani u nebo, da njihov dar padne s neba. Lolo me naučio da jedem sirove zelene feferone uz-večeru (uz puno riže), a daleko od obiteljskog stola upoznao me i s čarima psećeg mesa (žilavo), zmijskog mesa (još žilavije), i prženog skakavca (hrskavo). Kao i mnogi u Indoneziji, Lolo je slijedio inačicu islama u kojoj je bilo mjesta za ostatke drevnijih animističkih i hinduističkih vjerovanja. Objasnio mije da čovjek dobiva moć svega što pojede: obećao je da će jednog dana, uskoro, donijeti kući komad tigrovog mesa za nas dvojicu.

Takav je bio život, jedna velika pustolovina, sva raskoš svijeta poslužena na pladnju. Vjerno bih opisivao većinu tih događaja u pismima baki i djedu, uvjeren da će mi odgovoriti paketom punim ljepota civilizacije, poput čokolade ili maslaca od kikirikija.

Ali nisu svi događaji dobili mjesto u mojim pismima; neke stvari bilo mije preteško objasniti. Nisam ispričao Toot i Grampsu o licu čovjeka koji je došao na vrata s velikom rupom na mjestu gdje bi trebao biti nos niti o šištavom zvuku koji je proizvodio dok je molio moju majku za hranu. Nisam im spomenuo ni onaj dan kad mije prijatelj usred školskog odmora rekao da mu je noć prije zloduh koji je dojahao na vjetru ubio malog brata — o užasu koji mu je nakratko titrao u očima dok se iznenada nije nasmijao, udario me u rame i dao petama vjetra. Jedne godine nije bilo kiše; farmeri su s praznim izrazima lica pognuti šetali po svojim sasušenim, golim rižinim poljima, sagibajući se svako malo da smrve grumen suhe zemlje među prstima. Sljedeće godine, pak, kad kiše nisu prestajale više od mjesec dana, očajni su gledali kako rijeke bujaju i preplavljuju polja, a zatim i ulice, sve dok voda na njima nije dopirala meni do pasa; obitelji su očajnički pokušavale spasiti svoje koze i kokoši dok je bujica odnosila cijele komade njihovih koliba.

Svijet je bio nasilan, naučio sam, nepredvidiv i često okrutan. Moji baka i djed nisu ništa znali o takvom svijetu, bio sam siguran; nije bilo potrebno uznemirivati ih pitanjima na koja oni nemaju odgovore. Katkad, kad bi majka došla kući s posla, ispričao bih joj o stvarima koje sam vidio ili čuo; a ona bi me pogladila po čelu, pozorno me slušala i objašnjavala mi te prizore najbolje stoje mogla. Uvijek sam cijenio njezinu pažnju — njezin glas, dodir njezine ruke, za mene su bili pojam sigurnosti. No njezino poznavanje poplava, egzorcizama i borbi pijetlova bilo je vrlo šupljikavo. I njoj je, kao i meni, sve to bilo novo, i nerijetko bih nakon tih razgovora imao dojam da sam je svojim pitanjima samo nepotrebno uzrujao.

Zato bih se obratio Lolu kad bih trebao savjete ili poduku. Nije mnogo pričao, ali je bilo ugodno provoditi vrijeme s njim. Obitelji i prijateljima predstavljao me kao svojeg sina, ali nikad nije inzistirao na ičemu dubljem od konkretnih savjeta, i nikad se nije pretvarao daje naš odnos značajniji nego stoje bio. Cijenio sam taj odmak; implicirao je muško povjerenje. A njegovo znanje o svijetu činilo se beskonačnim. Ne samo stvari poput mijenjanja automobilskih guma ili šahovskih otvaranja. Znao je i neke osjetljivije stvari, znao mije pomoći nositi se s osjećajima, objasniti sudbinu i tajne svemira.Poput prosjaka, na primjer. Bili su svuda, barem mi se tako činilo, prava galerija jada — muškarci, žene, djeca, u poderanoj odjeći natopljenoj prljavštinom, neki bez ruku, drugi bez nogu, žrtve skorbuta, dječje paralize ili gube, hodali su na rukama ili se kotrljali niz ulice na svojim sklepanim kolicima, s nogama savijenim unatrag kao da su od gume. Ispočetka je majka davala novac svakom tko bi nam pokucao na vrata ili ispružio ruku na ulici. Kasnije, kad je shvatila da nema kraja toj bujici boli, bila je izbirljivija u davanju, naučila je procijeniti težinu patnje. Lolo je njezine etičke kalkulacije smatrao dražesnima, ali besmislenima, i svaki put kada bi me uhvatio kako slijedim njezin primjer s ono malo novaca koje sam imao, podigao bi obrvu i odveo me na stranu.»Koliko novaca imaš?« pitao bi me.Ispraznio bih džep. »Trideset rupija.«»A koliko je prosjaka na ulicama?«Probao sam u mislima izbrojati koliko ih je pokucalo na vrata naše kuće prethodni tjedan. »Vidiš?« rekao je, kad je bilo očito da sam se izgubio u brojevima. »Pametnije ti je da uštediš novac kako se i sam ne bi našao na dnu.«

Isto se tako odnosio i s poslugom. Uglavnom su to bili mladi seljani tek pristigli u grad, koji su radili za obitelji ne mnogo bogatije od njih samih i slali novac obiteljima na selu ili štedjeli za pokretanje vlastitog posla. Ako su bili ambiciozni, Lolo im je rado pomagao da se osove na vlastite noge i uglavnom bi tolerirao njihove osebujnosti: više od godinu dana plaćao je mladića koji bi se tijekom vikenda oblačio u žensku odjeću — Lolo je volio jela koja je ovaj spremao. No bez oklijevanja bi otpuštao sluge i služavke ako su bili nespretni, zaboravni, ili ga i na koji drugi način koštali novca; i bio bi zbunjen kad bismo ih ja ih moja majka pokušali zaštititi od njegove kazne.»Majka ti je osoba meka srca«, rekao mi je jednog dana, nakon stoje moja majka pokušala preuzeti krivicu za neki radio koji je pao s kreden-ca. »To je dobra osobina za ženu. Ali ti ćeš jednog dana biti muškarac, muškarac mora biti razumniji.«Nema to veze s dobrom ili zlom, objasnio mije, s tim sviđa li mu se tko ili ne. Riječ je o uzimanju života u vlastite ruke.Osjetio sam snažan udarac u vilicu i pogledao prema Lolovu znojnom licu.»Koncentriraj se. Drži ruke gore.«Vježbali smo još pola sata prije nego stoje Lolo zaključio daje vrijeme za odmor. Ruke su mi otpadale; u glavi mije potmulo grmjelo. Uzeli smo vrč vode i sjeli pokraj krokodilskog jezerca.»Umoran?« pitao me.

Skljokao sam se, jedva primjetno kimnuvši glavom. On se nasmiješio i zavrnuo jednu nogavicu kako bi si počešao list. Ugledao sam niz udubljenih ožiljaka koji su se protezali od gležnja do koljena.»Sto ti je to?«»Ožiljci od pijavica«, rekao je. »Iz Nove Gvineje. Uvuku ti se u vojničke čizme dok hodaš kroz močvare. Na večer, kad skineš čarape, nađeš ih tamo, napuhnute od tvoje krvi. Posoliš ih pa uginu, ali ih još uvijek moraš ukloniti vrućim nožem.«Prešao sam prstom preko ovalnih tragova. Koža je bila glatka i bez dlaka na mjestima gdje je prošla vruća oštrica. Pitao sam Lola je li ga boljelo.»Naravno daje boljelo«, rekao je, otpivši gutljaj iz vrča. »Nekad nije bitno boli li ili ne. Nekad jednostavno moraš doći do svojeg odredišta.«Zašutjeli smo, a ja sam ga promatrao krajičkom oka. Shvatio sam da ga nikad nisam čuo da priča o svojim osjećajima. Nikad ga nisam vidio zbilja ljutog ili tužnog. Kao daje živio u svijetu tvrdih površina i pomno odabranih misli. Čudna misao pala mije na pamet.»Jesi li ikad vidio kako ubijaju čovjeka?« upitao sam ga.Dobacio mije začuđen pogled.»Jesi li?« ponovio sam pitanje.»Da«, rekao je.»Je li bilo krvavo?«»Da.«Razmislio sam na trenutak. »Zašto su ga ubili? Tog čovjeka?« »Jer je bio slab.« »Samo zato?«Lolo je slegnuo ramenima i odvrnuo nogavicu. »To je uglavnom dovoljno. Ljudi iskorištavaju tuđe slabosti. Baš kao i države. Jaki čovjek slabom oduzima zemlju. Tjera ga da radi u poljima. Ako je žena slabog čovjeka lijepa, jaki čovjek će mu i nju oduzeti.«

Zastao je da otpije još jedan gutljaj, a onda me upitao: »Kakav bi ti čovjek radije htio biti?«Nisam odgovorio, a Lolo je podigao pogled prema nebu. »Bolje ti je biti jak«, rekao je na posljetku, ustajući. »Ako ne možeš biti jak, budi pametan i sprijatelji se s jakim ljudima. Ali uvijek ti je najbolje i sam biti jak. Uvijek.«

Majka nas je gledala iz kuće dok je za radnim stolom ocjenjivala ispite. »O čemu oni razgovaraju?« pitala se. O krvi, znoju i suzama; o gutanju čavala. Vesele muške stvari.Glasno se nasmijala, a zatim se zaustavila. To nije bilo pošteno. Zbilja je bila zahvalna Lolu što se tako brinuo o meni. Znalaje daje sretna zbog Lolove iskrene nježnosti. Odložila je papire na stranu i gledala me kako radim sklekove. Odrasta tako brzo, pomislila je. Pokušala je zamisliti samu sebe na dan našeg dolaska ovamo, dvadesetčetverogodišnja majka s djetetom, udana za čovjeka čiju je povijest i domovinu jedva poznavala. Tada je znala toliko malo, sada je shvaćala; osim putovnice, svuda ju je pratila i naivnost. Sve je moglo završiti i gore. Mnogo gore.

Očekivala je da će biti težak, taj njezin novi život. Prije nego stoje napustila Havaje, pokušala je naučiti koliko god je mogla o Indoneziji: o stanovništvu, petom najbrojnijem na svijetu, sa stotinu plemena i dijalekata; kolonijalnu povijest, prvo tri stoljeća pod Nizozemskom, zatim pod Japanom za vrijeme rata, zbog japanske potrebe za tamošnjim velikim zalihama nafte, metala i drva; napokon, borba za neovisnost i uspon borca za slobodu pod imenom Sukarno, koji je postao prvi predsjednik države. Sukarna su nedavno smijenili, ali svi su izvještaji tvrdili daje to bila nenasilna smjena vlasti i daje narod podržavao promjenu. Sukarno je postao korumpiran, rekli su: bio je demagog, totalitarist, previše blizak komunistima.

Siromašna država, nerazvijena, u potpunosti strana — toliko je znala. Bilaje spremna na dizenteriju i vrućice, kupke u hladnoj vodi i poljske zahode, na nestašice struje svakih nekoliko tjedana, na vrućinu i beskrajne rojeve komaraca. Obične smetnje, ništa više, onaje bila izdržljivija nego stoje izgledala, čak izdržljivija nego stoje sama mislila da jest. To ju je, uostalom, djelomice i privuklo Lolu nakon stoje Barack otišao, prilika da sudjeluje u nečem novom i važnom, da svojem suprugu pomognesnovi mojega oca izgraditi državu u napetom i izazovnom kraju izvan dohvata njezinih roditelja.Ali nije bila spremna na osamljenost. Bila je neprekidna, poput teškog disanja. Nije se, zapravo, mogla požaliti ni na što konkretno. Lolo ju je toplo dočekao i izrazito se trudio kako bi se osjećala kao kod kuće, pružao joj je sve moguće ugode koje sije mogao priuštiti. Njegova obitelj odnosila se prema njoj s puno takta i velikodušnosti, a njezina sina prihvatila kao člana obitelji.

Ipak, nešto se promijenilo između nje i Lola tijekom one godine razdvojenosti. Na Havajimaje bio toliko pun života, toliko zaokupljen svojim planovima. Kad bi po noći bili sami, pričao bijoj o odrastanju za vrijeme rata, kako je gledao oca i najstarijeg brata kako odlaze i priključuju se vojsci, kako je doznao da su obojica poginuli i daje sve izgubljeno, kako je nizozemska vojska zapalila njihovu kuću, kako su pobjegli iz grada, kako je njegova majka prodavala svoj nakit komad po komad da bi imali što jesti. Stvari

će se promijeniti sada kad su istjerali Nizozemce, Lolo joj je rekao; on će se vratiti i podučavati na sveučilištu, postat će dijelom tih promjena.Nije više govorio na taj način. Zapravo, činilo se da uopće više nije razgovarao s njom, samo iz nužde ili kad bi mu se ona obratila, a i onda samo o konkretnim poslovima koje valja obaviti, poput popravljanja slavine koja curi ili planiranja posjeta nekom dalekom rođaku. Kao da se povukao u skriveno mračno mjesto, izvan dosega, i onamo odnio najsjajniji dio sebe. Katkad bi ga čula kako, budan nakon što su svi ostali usnuli, luta kućom s bocom uvoznog viskija i njime liječi svoje rane. U drugim bi prilikama prije odlaska na počinak stavljao pištolj ispod jastuka. Kad god bi ga pitala što se događa, on bi uljudno odbio odgovoriti i rekao da je samo umoran. Kao daje odjednom prestao imati povjerenja u riječi. Riječi i osjećaje koje su one izražavale.Sumnjalaje da su ti problemi povezani s Lolovim poslom. Kadje ona stigla u Indoneziju, radio je za vojsku kao geolog, pregledavao ceste i tunele. Bio je to zamoran posao, slabo plaćen; samo gaje hladnjak stajao dvije mjesečne plaće. A sada, kada je morao uzdržavati ženu i dijete... nije ni čudno daje potišten. Nije otputovala tako daleko samo da bi nekome bila teret, odlučila je. Pridonijet će koliko god može.

Odmah je pronašla posao učiteljice engleskoga za indonezijske poslovne ljude pri američkom veleposlanstvu, što je bio dio američkog programa pomoći zemljama u razvoju. Novac je dobro došao, ali nije pomogao u njezinoj osamljenosti. Indonezijski poslovni ljudi nisu bili previše zainteresirani za finese engleskog jezika, a nekoliko njih joj se i udvaralo. Amerikanci su uglavnom bili stariji muškarci, karijeristi iz Ministarstva vanjskih poslova, poneki ekonomist ih novinar bez jasne funkcije ili uloge u veleposlanstvu, koji bi od vremena do vremena tajanstveno nestajali na nekoliko mjeseci. Neki su bili prave karikature ružnih Amerikanaca, skloni zbijanju šala na račun Indonežana, dok nisu doznali da je ona udana za jednoga, a onda bi pokušavali sve okrenuti na šalu - nemoj Jima shvaćati preozbiljno, puca od vrućine, usput, kako je tvoj sin, sjajan, sjajan mladić.Doduše, oni su poznavali ovu zemlju, ili barem neka mjesta, ona gdje su se skrivale svačije prljave tajne. Za vrijeme objeda ili opuštenog čavrljanja govorili bi joj stvari koje nije mogla saznati u vijestima. Objasnili su joj kako je Sukarno svojom nacionalističkom retorikom i politikom nesvrstanosti stao na žulj američkoj administraciji, ionako opsjednutoj širenjem komunizma u Indokini, bio je zlo kao Lumumba ili Naser, samo još gori, pogotovo ako se uzme u obzir strateška važnost Indonezije. Pričalo se daje CIA sudjelovala u državnom udaru, iako nitko to nije mogao sa sigurnošću potvrditi. Mnogo je izvjesnije bilo daje nakon udara vojska pročešljala državu i uklonila komunističke simpatizere. Nije se moglo znati koliko ljudi je poginulo: nekoliko stotina tisuća, možda pola milijuna. Čak ni lisci iz Agencije nisu im znali broja.Aluzije, riječi izrečene polušapatom, usput: tako je doznala da smo u Jakartu stigli manje od godinu dana nakon jedne od najbržih i najbrutalnijih čistki našega doba. To ju je jako plašilo, pomisao da nešto može do kraja progutati povijest, isto kao što plodna zemlja može upiti rijeke krvi koje su jednom tekle ulicama; način na koji ljudi nastavljaju sa svojim životima, okruženi golemim plakatima s licem novog predsjednika, kao da se ništa nije dogodilo, nacija zaposlena samoizgradnjom. Kako je stjecala sve više prijatelja Indonežana, neki od njih bili su voljni ispričati joj i druge priče — o sveprisutnoj korupciji u vladinim organizacijama, policijskom i vojnom iznuđivanju, o cijelim

industrijama stvorenima po mjeri predsjednikove obitelji i suradnika. I svaki put kad bi čula novu priču, otišla bi k Lolu i nasamo ga pitala: »Je li to istina?«Nikadjoj ne bi odgovorio. Sto gaje više ispitivala to je bio uporniji u svojoj dobronamjernoj šutnji. »Zašto se zaokupljaš takvim pričama?« pitao bije. »Zašto si ne odeš kupiti novu haljinu za zabavu?« Na kraju se požalila jednom od Lolovih bratića, pedijatru kojije pomogao brinuti se za Lola nakon rata.»Ti ne razumiješ«, blago joj je rekao bratić.»Što to ne razumijem?«»Okolnosti Lolova povratka. Nije se on namjeravao tako brzo vratiti s Havaja, znaš. Za vrijeme čistke svim studentima na razmjeni u inozemstvu naređeno je da se vrate, a putovnice su im poništene. Kadje Lolo iskoračio iz zrakoplova, nije imao pojma što se događa. Nisu nam dopuštali da ga vidimo; vojni službenici jednostavno su ga odveli i ispitali. Rekli su mu da su ga upravo unovačili i da putuje u džungle Nove Gvineje na godinu dana. A on je bio sretnik. Studenti koji su bih na razmjeni u zemljama Istočnog bloka puno su lošije prošh. Neki su još uvijek u zatvoru. Neki su nestali.»Nemoj mu prestrogo suditi«, ponovio je bratić. »Takva vremena najbolje je zaboraviti.«Moja majka je bratićevu kuću napustila potpuno ošamućena. Sunce je žarilo, zrak je bio prašnjav, a ona je, umjesto da se taksijem odveze kući, počela hodati bez nekog cilja. Zatekla se u bogatom susjedstvu gdje su diplomati i generali živjeli u velebnim kućama iza visokih kapija od kovanog željeza. Vidjelaje kako bosonoga žena u odrpanom šalu prolazi kroz otvorenu kapiju, kroz dvorište u kojem je skupina muškaraca prala flotu mercedesa i land rovera. Jedan od muškaraca naredio joj je da ode, ali žena je stajala na mjestu, ispružene košćate ruke, lica skrivena u sjenama. Jedan drugi muškarac napokon je zavukao ruku u džep i bacio joj nekoliko kovanica. Žena se nevjerojatnom brzinom obrušila na novčiće, pogledavajući prestrašeno prema cesti dok ih je skupljala u njedra.

Moć. Ta riječ zavladala je majčinim umom poput kakve kletve. U Americi, ona se uglavnom skriva od naših pogleda dok ne zagrebemo ispod površine stvari; dok ne posjetimo indijanski rezervat ili popričamo s crncem čije smo povjerenje stekli. No ovdjeje moć bila neskrivena, sveobuhvatna, gola, uvijek svježa u sjećanju. Moćje zgrabila Lola i odvukla ga natrag u red baš kada je mislio daje pobjegao, natjerala ga da osjeti svu njezinu težinu, dala mu do znanja da njegov život nije u njegovu vlasništvu. Takve su bile stvari; nisi ih mogao promijeniti, jedino što si mogao učiniti jest živjeti u skladu s pravilima, toliko jednostavnima kad si ih jednom naučio. I tako se Lolo pomirio s vladavinom moći; naučio je daje mudro zaboraviti; baš kao i njegov šurjak kojije zaradio milijune kao visoki dužnosnik u državnoj naftnoj kompaniji; baš kao ijedan od njegove braće kojije pokušao isto, ali je krivo procijenio i sada je svaki put kad bi nam došao u goste krao srebrninu i prodavao je kako bi si mogao priuštiti cigarete.Sjećala se nečega što joj je Lolo rekao jednom kad gaje njezino neprekidno ispitivanje napokon pogodilo u živac. »Krivnja je luksuz koji si samo stranci mogu priuštiti«, rekao je. »Kao i govorenje svega što ti padne na pamet.« Ona nije znala kakav je osjećaj izgubiti sve, probuditi se i osjetiti kako ti želudac izjeda samog sebe. Nije znala koliko opasan i uzak put do sigurnosti može biti. Bez apsolutne koncentracije, lako je posrnuti i pasti.

Bio je u pravu, naravno. Onaje bila strankinja, bjelkinja srednje klase i zaštićena svojim naslijeđem, željela ona to ili ne. Uvijek je mogla otići ako bi stvari postale preružne. Ta mogućnost obezvrjeđivala je sve što može reći Lolu; bila je to nepremostiva zapreka između njih. Pogledala je kroz prozor i vidjela da smo Lolo i ja otišli i ostavili tragove na travi ondje gdje smo sjedili. Zadrhtalaje od tog prizora i ustala od stola, iznenada ispunjena panikom.Moć joj je oduzimala njezina sina.

Kad danas razmišljam o tome, nisam siguran daje Lolo ikad potpuno razumio kroz stoje moja majka prolazila u to doba, zašto ih je sve to što joj je uz golem trud pružao na kraju samo još više međusobno udaljavalo. On nije bio osoba koja bi si postavljala takva pitanja. Umjesto toga, održavao je koncentraciju, i u vrijeme kada smo mi živjeli u Indoneziji on se nastavio uspinjati. Uz pomoć svojega šurjaka dobio je posao u uredu za odnose s vladom neke američke naftne kompanije. Preselili smo se u kuću u boljoj četvrti; automobil je zamijenio motor; televizor i hi-fi linija zamijenili su krokodile i Tatu, majmuna; Lolo je u klubu tvrtke poslovnom karticom plaćao naše večere. Katkad sam ih čuo kako se svađaju u njihovoj spavaćoj sobi, najčešće zato jer je majka odbijala ići na korporativne večere gdje su američki biznismeni iz Teksasa i Louisiane tapšali Lola po leđima i hvalili se koga su sve »podmazali« kako bi dobili prava na bušenje, dok su se njihove supruge mojoj majci žalile na kvalitetu indonezijske posluge. On bi pitao moju majku zna li kakav će dojam ostaviti ako se pojavi sam i podsjetio je daje to ipak njezin narod, a glas moje majke povisio bi se gotovo do povika. Ti ljudi nisu moj narod.Takve su svađe, doduše, bile rijetke; moja majka i Lolo ostali su uljudni i nakon rođenja moje sestre Maye i za vrijeme rastanka i razvoda braka, sve do zadnjeg puta kad sam vidio Lola, kad mu je moja majka pomogla da otputuje u Los Angeles na liječenje neke bolestijetre, od koje je kasnije i umro u pedeset prvoj godini života. Napetosti su bile najprimjetnije u postupnoj promjeni majčina stava prema meni. Oduvijek je podupirala moju brzu akulturaciju u Indoneziji: to me učinilo razmjerno samostalnim, financijski nezahtjevnim i iznimno pristojnim u usporedbi s ostalom američkom djecom. Naučila me da prezirem mješavinu neznanja i arogancije, svojstvenu velikom broju Amerikanaca izvan domovine. No sada je već znala, baš kao i Lolo, koliki ponor dijeli životne mogućnosti Indonežana od onih koje se nude Amerikancima. I znalaje na kojoj strani ponora želi vidjeti svoje dijete. Ja sam bio Amerikanac, odlučila je, i život me čeka negdje drugdje.

Prvo se usredotočila na naobrazbu. Budući da nije imala novaca da me upiše u međunarodnu školu koju je pohađala većina djece stranaca u Jakarti, čim smo se doselili, ugovorilaje poduku u jednoj američkoj dopisnoj školi, kao dopunu mojem indonezijskom školovanju.Sada je udvostručila opseg poduke. Pet dana u tjednu ulazila je u moju sobu u četiri ujutro, natjerala me da doručkujem i podučavala me engleskom jeziku tri sata prije nego što sam ja otišao u školu, a ona na posao. Žestoko sam se opirao tom aranžmanu, no koju god bih strategiju izmislio, od najneuvjerljivijih (»boli me trbuh«) do očito istinitih (oči bi mi se sklapale svakih pet minuta), ona bi mi odgovorila svojom najmoćnijom obranom:»Misliš li daje ovo meni zabavno, mali?«

Također bi se svako malo zabrinula za moju sigurnost, kao daje iz nje progovarala moja baka. Sjećam se da samjedne večeri došao kući nakon stoje pao mrak i u našem dvorištu zatekao veliku spasilačku ekipu sastavljenu od naših susjeda. Moja majka nije izgledala sretno, ali bilo joj je toliko laknulo što me vidi daje prošlo nekoliko minuta prije nego što je primijetila mokru čarapu, smeđu od blata, omotanu oko moje podlaktice.»Stoje to?«»Što?«»To. Zašto imaš čarapu oko ruke?« »Porezao sam se.« »Daj da vidim.« »Nije ništa strašno.« »Barry. Daj da vidim.«Odmotao sam čarapu i otkrio dugačku porezotinu od zapešća do lakta. Promašila je venu za koji centimetar, ali je na mišiću bila prilično duboka, tako da se ružičasto meso naziralo pod otvorenom kožom. U nadi da ću je primiriti, počeo sam joj objašnjavati što se dogodilo: neki prijatelj ija autostopirali smo do njegove obiteljske farme i kad smo došli onamo, počelaje padati kiša, a na toj farmi postoji jedno odlično mjesto za sanjkanje u blatu, samo stoje ograđeno bodljikavom žicom...snovi mojega oca»Lolo!«

Moja majka se, kad prepričava ovu priču, nasmije na ovome mjestu, onako kako se majke smiju kad djetetu oproste grijehe iz prošlosti. Ah boja glasa joj se promijeni kad se sjeti daje Lolo predlagao da pričekaju do jutra da me odvedu na šivanje i daje morala vikom natjerati jedinog susjeda koji je imao automobil da nas odmah odveze u bolnicu. Sjeća se da su svjetla u bolnici uglavnom bila ugašena kad smo stigli onamo i daje recepcija zjapila prazna; sjeća se zvuka svojih unezvjerenih koraka kako odjekuju hodnikom dok konačno nije našla nekoliko mladića u boksericama kako igraju domino u maloj sobi na kraju zgrade. Kad ih je pitala gdje su doktori, mladići su veselo odgovorili: »Mi smo doktori!«, i opušteno dovršili partiju domina prije nego što su navukli hlače i podarili mi dvadeset šavova koji su ostavili ružan ožiljak. A cijelo vrijeme pratio ju je osjećaj daje njezino dijete moglo izgubiti život dok ona nije pazila, da su svi oko nje prezauzeti vlastitim preživljavanjem da bi to uopće primijetili — da bi, u pitanju života i smrti, svi bih puni suosjećanja, ali da nitko ne bi vjerovao u borbu protiv prijeteće sudbine.Danas mijejasno da su baš takve teme, neopipljivije od školskih ocjena ili razine zdravstvene zaštite, dospjele u središte naših zajedničkih satova. »Ako se želiš razviti u ljudsko biće«, rekla bi mi, »treba te naučiti nekim vrijednostima.«Poštenje — Lolo nije smio sakriti hladnjak u ostavu kadje došla porezna inspekcija, iako su svi, pa čak i poreznici, očekivali takve stvari. Pravednost — roditelji bogatijih đaka ne bi smjeli davati televizore učiteljima za Ramazan, a njihova djeca ne bi se trebala ponositi višim ocjenama koje su zbog toga možda dobila. Iskrenost — ako ti se nije svidjela košulja koju sam ti dala za rođendan, trebao si mi to odmah reći, a ne držati je zakopanu na dnu ormara. Samostalno razmišljanje — samo zato što ostala djeca zadirkuju jadnog dečka zbog njegove frizure, ne znači da i ti trebaš činiti isto.

Kao daje tek nakon što je proputovala pola svijeta — u bijegu od samodopadnosti i licemjerja svojega rodnog okruženja — moja majka mogla riječima izraziti vrijednosti koje je baštinila iz svoje prošlosti na Srednjem zapadu i ponuditi ih u njihovu najčišćem

obliku. Problem je bio u tome stoje dobivala vrlo malo podrške; kad god bi me pozvala na stranu da mi takvo što objasni, ja bih poslušno kimnuo glavom u znak slaganja, no ona je zasigurno bila svjesna da su se mnogi njezini savjeti doimali prilično nepraktičnima. Lolo mije samo objasnio siromaštvo, korupciju, stalnu borbu za sigurnost; on ih nije stvorio. Sve te pojave stalno su me okruživale i u meni neprestano izazivale skepticizam. Majčino vjerovanje u vrline oslanjalo se na duboku vjeru kakvu ja nisam posjedovao, vjeru kojoj je ona odricala obilježja religije, koju su, štoviše, kako je sama iskusila, smatrali svetogrđem: vjeru da razumni, brižljivi ljudi mogu oblikovati vlastitu sudbinu. U zemlji u kojoj je fatalizam ostao nužno oruđe za podnošenje nevolja, u kojoj su više istine odvojene od svakidašnjeg života, bila je osamljeni apostol sekularnog humanizma, vojnik New Deala, Mirovnih snaga, programskog liberalizma.U svemu tome imalaje samo jednog saveznika, a to je bio daleki autoritet mojega oca. Sve češće bi me podsjećala na njegovu priču kako je odrastao u siromaštvu, u siromašnoj zemlji, na siromašnom kontinentu; kako mu je život bio težak, ništa lakši od bilo čega stoje Lolo proživio. Pa ipak, on nije birao prečace, nije se služio trikovima. Bio je marljiv i pošten bez obzira na cijenu. Živio je prema vlastitim načelima koja su iziskivala drukčiju vrstu izdržljivosti, načelima koja su vodila višem obliku moći. Moja je majka odlučila da bih ja trebao slijediti njegov primjer. Nisam imao nikakva izbora. To mije bilo u genima.»Meni možeš zahvaliti na obrvama... tvoj otac ima tanke paperjaste obrve, nisu bogzna što. Ali tvoja pamet, tvoj karakter, to si od njega naslijedio.«Njezina poruka bila je da prihvatim crnce općenito. Dolazila bi kući s knjigama o pokretu za ljudska prava, snimkama Mahalije Jackson, govorima dr. Kinga. Kad mije ispričala priče o djeci na američkomjugu koja su morala učiti iz starih knjiga rashodovanih iz bogatijih škola, ali koja su svejedno odrasla u doktore i pravnike i znanstvenike, posramio sam se svoje nevoljkosti da ustajem rano ujutro i učim. Kada bih joj ispričao o vojničkom maršu koji sam sa svojom četom indonezijskih izviđača izvodio pred predsjednikom, ona bi mi spomenula jedan drugi marš, marš djece ništa starije od mene, marš za slobodu. Svaki crnac bio je Thur-good Marshall ili Sidney Poitier, svaka crnkinja Fannie Lou Hamer ili Lena Horne. Biti crn značilo je biti nasljednikom velike baštine, posebne sudbine, veličanstvenog bremena za koje smo samo mi bili dovoljno snažni da ga nosimo.

Bremena koje smo morali nositi sa stilom. Više nego jednom moja je majka istaknula: »Harry Belafonte je najzgodniji muškarac na planetu.«U tom sam kontekstu u časopisu Life naišao na sliku crnog muškarca koji sije pokušao izbijeliti kožu. Zamišljam drugu crnu djecu, onda i sada, kako prolaze kroz slične trenutke otkrivenja. Većini ono možda dođe ranije — roditeljsko upozorenje da ne prelaziš granicu nekog susjedstva, ili frustracija što ti kosa ne sliči kosi barbike koliko god je dugo ravnala i češljala, ili priča o ponižavanjima koje je djed trpio od poslodavca ili policajca, koju si načuo dok su odrasli mislili da spavaš. Možda je djeci lakše primati loše vijesti u malim dozama, pa onda uspiju izgraditi nekakav obrambeni sustav — ali ja vjerujem da sam imao sreće jer sam barem dio djetinjstva proživio bez sumnje u samoga sebe.Znam da sam taj članak doživio kao nasilje nada mnom, kao napad iz zasjede. Majka me upozorila na zadrte ljude — to su neznalice, neškolovani ljudi koje je najbolje

izbjegavati. Iako još nisam bio svjestan vlastite smrtnosti, Lolo mije ipak uspio objasniti da bolesti mogu čovjeka oslabiti, nesreće osakatiti i da bogatstva mogu nestati. Znao sam ras-poznati običnu pohlepu i okrutnost u drugim ljudima, a katkad i u sebi. No ta me fotografija naučila nečemu drugom: da negdje postoji neki skriveni neprijatelj koji me može napasti a da to nitko ne primijeti, čak ni ja sam. Kad sam se te večeri vratio kući iz knjižnice veleposlanstva, otišao sam u kupaonicu i stao pred zrcalo, očito zdravih osjetila i udova, jednakog izgleda kao i uvijek, pitajući seje li sa mnom sve u redu. Alternativa se nije činila ništa manje strašnom — značila je da odrasli ljudi žive u potpunom ludilu.

Prvotni napadaj tjeskobe je prošao i preostalu sam godinu u Indoneziji proveo više-manje kao i dotad. Zadržao sam svoju, katkad neopravdanu samouvjerenost i neuništiv talent za upadanje u neprilike. No moja slika svijeta zauvijek se promijenila. Gledajući uvozne američke televizijske serije koje su počeli emitirati u večernjim terminima, počeo sam primjećivati da Cosby nikad nije osvojio djevojku u seriji I Spy, da je crnac u Nemogućoj misiji provodio sve vrijeme pod zemljom. Primijetio sam da u božičnim katalozima robnih kuća Sears i Roebuck, koje su nam Toot i Gramps poslali, nema nikoga nalik na mene te daje Djed Božićnjak također bijelac.Nisam ni s kim podijelio ta svoja zapažanjajer sam zaključio daje to majci promaknulo ili da me pokušava zaštititi, pa na bi bilo u redu pokazati joj da u tome nije uspjela. Još uvijek sam vjerovao u majčinu ljubav - ali sve mi se više činilo daje njezin opis svijeta i očeva mjesta u njemu nekako nepotpun.

TREĆE POGLAVLJETrebalo mi je neko vrijeme da ih prepoznam u gomili. Kad su se klizna vrata otvorila, jedino što sam vidio bio je metež nasmijanih, nestrpljivih lica, nagnutih preko ograde. Nakon nekog vremena spazio sam visokoga sijedog muškarca u pozadini gomile, u pratnji niske, ozbiljne žene, koju ste kraj njega jedva mogli vidjeti. Taj dvojac počeo mije mahati, ali prije nego što sam im uspio odmahnuti, nestali su iza zamućenog stakla.Svrnuo sam pogled na početak reda gdje je neka kineska obitelj imala problema s carinicima. Bili su prilično živahno društvo za vrijeme leta iz Hong Konga; otac je skinuo cipele i hodao gore-dolje po zrakoplovu, djeca su se penjala gore-dolje po sjedalima, a majka i baka su gomilale jastuke i deke i neprekidno međusobno brbljale. Sad je cijela obitelj bila potpuno mirna, kao da su htjeli postati nevidljivi, pogledom tiho prateći prijeteći miran rad carinikovih ruku po njihovim putovnicama i prtljazi. Otac me iz nekog razloga podsjećao na Lola, i spustio sam pogled na drvenu masku koju sam nosio u ruci. Bila je dar indonezijskog supilota, majčina prijatelja koji me poveo na zrakoplov dok su majka, Lolo i moja nova sestra Maya ostali na ulazu. Zatvorio sam oči i stavio masku na lice. Drvo je imalo opojan, cimetast miris; osjećao sam se kao da lebdim preko oceana, iznad oblaka, prema ljubičastom obzoru, natrag na mjesto na kojem sam nekoć bio...

Netko je zazvao moje ime. Ispustio sam masku, a time i maštariju, i opet ugledao baku i djeda kako stoje i uzbuđeno mi mašu. Ovaj put sam im odmahnuo; zatim sam, bez razmišljanja, opet stavio masku na lice i počeo lelujati glavom kao da izvodim neki čudni mali ples. Baka i djed su se stali smijati i upirati prstom u mene, nastavili su mi mahati dok me na kraju carinik nije potapšao po ramenu i upitao jesam li Amerikanac. Kimnuo sam glavom i pružio mu putovnicu.

»Samo naprijed«, rekao je, i pokazao kineskoj obitelji da stane na stranu.Klizna vrata su se zatvorila iza mene. Toot me zagrlila i ovila mi vijenac od slatkiša i žvakaćih guma oko vrata. Gramps mi je stavio ruku na rame i rekao daje maska u svakom slučaju poboljšanje. Odveli su me do njihova novog automobila i Gramps mije pokazao kako se rukuje uređajem za klimatizaciju. Vozili smo se autocestom, prolazili kraj restorana brze hrane, jeftinih motela i okićenih salona rabljenih automobila. Ispričao sam im sve o putu i o obitelji u Jakarti. Gramps mije ispričao što su isplanirali za moju večeru dobrodošlice. Toot je predložila da kupimo novu odjeću za novu školsku godinu.A onda je razgovor zastao. Shvatio sam da ću živjeti s neznancima.

Ovaj novi aranžman nije mi zvučao loše kad mi ga je majka prvi put objasnila. Bilo mije vrijeme da krenem u američku školu, rekla je; prošao sam cijeli program svoje dopisne škole. Rekla je i da će mi se ona i Maya pridružiti na Havajima vrlo brzo — za najviše godinu dana — i da će pokušati doći za Božić. Podsjetila me koliko mije lijepo bilo ljeto koje sam proveo s Toot i Grampsom prethodne godine — sladoledi, crtici, dani na plaži. »I nećeš se morati buditi u četiri ujutro«, istaknula je meni vrlo privlačnu pojedinost.Tek sada kad sam se počeo privikavati na činjenicu da ću tu ostati do daljnjega i promatrajući dnevne ritmove mojih bake i djeda, shvatio sam koliko su se njih dvoje promijenili. Nakon što smo se majka i ja odselili, prodali su veliku nezgrapnu kuću i unajmili mali dvosobni stan u neboderu u ulici Beretania. Gramps je napustio posao trgovca pokućstvom i počeo prodavati životno osiguranje, ah kako samog sebe nije mogao uvjeriti da ljudi zapravo trebaju ono što im on prodaje i kakoje bio vrlo osjetljiv na odbijanje, posao nije išao baš dobro. Svake nedjeljne večeri gledao bih ga kako postaje sve nervozniji dok bi jeo svoju TV večeru, odgađao posao na svaki mogući način, dok nas na posljetku ne bi istjerao iz dnevne sobe i pokušao ugovoriti sastanke s potencijalnim klijentima. Katkad bih se ušuljao u kuhinju po piće i čuo očaj u njegovu glasu, tišinu koja bi uslijedila nakon što bi osoba s druge strane objasnila zašto mu četvrtak ne odgovara, a ni utorak nije mnogo bolji, i na kraju težak uzdah kad bi Gramps spustio slušalicu i nastavio prekapati prstima po spisima poput kartaša koji se našao u teškoj gabuli.

Katkad bi neki ljudi popustili, bol bi ga prošla, i Gramps bi me posjetio u mojoj sobi i ispričao mi kakvu priču iz svoje mladosti ili neki vic koji je pročitao u Reader's Digestu. Ako su mu pozivi te večeri posebno dobro prošli, pričao bi mi i o planovima koje je još imao — o knjizi poezije koju je namjeravao napisati, o skici koja će ubrzo postati slika, o nacrtima za njegovu savršenu kuću, sa svim mahm kućanskim luksuzima i umjetnički oblikovanim vrtom. Primijetio sam da su planovi postajali sve grandiozniji kako se udaljavao od ostvarivoga, ali u njima sam mogao osjetiti onaj njegov stari entuzijazam i obično bih nastojao smisliti poticajna pitanja ne bih li mu pomogao zadržati dobro raspoloženje. A onda bismo, usred njegove prezentacije, oboje primijetili Toot kako stoji pred vratima moje sobe, prijekorno kimajući glavom.»Sto sad hoćeš, Madelyn?«»Jesi li završio sa svojim pozivima?«»Da, Madelyn, završio sam s pozivima. Deset na večer je!«»Ne moraš se derati, Stanley. Samo sam htjela znati smijem li u kuhinju.«

»Ne derem se! Kriste Isuse dragi, ne razumijem zašto...«, ali prije nego bi stigao dovršiti, Toot je već bila u spavaćoj sobi, i Gramps bi napustio moju sobu bijesan i potišten.Takve rasprave postale su mi poznate jer su svađe između bake i djeda uvijek slijedile istu putanju, koja je bila posljedica rijetko spominjane činjenice daje baka zarađivala više od djeda. Ona je bila neka vrsta pionira, prva žena potpredsjednica lokalne banke, i iako je Gramps uvijek govorio da on podupire njezinu karijeru, njezin je posao sve više bio izvorom osjetljivosti i gorčine između njih dvoje jer su njegove provizije plaćale sve manje i manje obiteljskih računa.Toot zapravo nije očekivala svoj uspjeh. Bez fakultetske naobrazbe počela je raditi kao tajnica kako bi pomogla pokriti troškove nastale mojim neočekivanim rođenjem. No bila je žena oštra uma i dobre prosudbe, spremna na dugotrajan rad. Polako se uspinjala, poštujući sva pravila, dok napokon nije došla do praga preko kojeg nije mogla prijeći samo svojom sposobnošću. Na tom položaju ostala je dvadeset godina, praktički bez godišnjeg odmora, promatrajući svoje muške kolege kako se uspinju na korporativnoj ljestvici i postaju bogati koristeći informacije koje su doznali na terenima za golf i u ladanjskim klubovima.

Nekoliko putaje moja majka rekla Toot da se banci ne bi trebao tolerirati takav očiti seksizam. Toot bi samo otpuhnula na majčine primjedbe, rekavši da bi svatko mogao naći razlog da se na nešto požali. Toot se nije žalila. Svakog jutra budila bi se u pet sati i presvlačila se iz otrcanih havajskih haljina koje je nosila po kući u poslovno odijelo i štikle visokih potpetica. Napudrana lica, istaknutih bokova, podignute prorijeđene kose, autobusom broj trideset šest dolazila bi prva u svoj ured. S vremena na vrijeme nevoljko bi priznala da se ponosi svojim poslom i prepričala bi nam priče iza kulisa lokalnih financijskih zbivanja. Kad sam malo odrastao, doduše, priznala mije da nikad nije prestala sanjati o kućici okruženoj bijelom ogradom, o danima koje bi provodila pekući kolače, igrajući bridž ili volontirajući u mjesnoj knjižnici. To priznanje me zateklo jer je ona rijetko priznavala što želi ili za čime žali. Možda bi joj ta alternativna povijest njezina života bila više odgovarala, ali koliko sam ja razumio, ona je svoju karijeru ostvarila u razdoblju kada se ženski rad izvan kućanstva smatrao neprimjerenim, i za nju i za Grampsa — ta karijera predstavljala je izgubljene godine, prekršena obećanja. Toot je vjerovala da mora biti snažna zbog potreba svojih unuka i stoicizma svojih predaka.

»Ako će tvoja djeca imati dobar život, Bar«, rekla mije nekoliko puta, »onda se sve ovo isplatilo.«Tako su živjeli moji baka i djed. Još uvijek su često primali goste i spremali im sashimi. Gramps je još uvijek na posao odlazio u havajskim košuljama, a Toot je i dalje inzistirala daje zovemo Toot. Inače, ambicije koje su donijeli sa sobom na Havaje s vremenom su polako nestajale, sve dok nisu pronašli utjehu u svakidašnjim banalnostima, dnevnim rasporedima, hobijima, vremenskim prilikama. Katkad bi gunđali protiv Japanaca koji su preuzeli otoke, protiv Kineza koji su kontrolirali otočke financije. Za vrijeme afere Watergate moja majka je od njih doznala da su 1968. glasovali za Nixona, kandidata koji je obećavao red i mir. Nismo više zajedno planinarili niti išli na plažu, Gramps je samo gledao televiziju, dok je Toot u svojoj sobi čitala krimiće. Najveća uzbuđenja u njihovim životima sada su bile nove tapete ili veliki zamrzivač. Kao da su preskočili sve prednosti srednjih godina; spoj zrelosti i dostupnog vremena, energije i novčanih sredstava,

oslobađajući osjećaj postignuća. U nekom trenutku za vrijeme mojega izbivanja odlučili su izbjeći svu tu gnjavažu i zadovoljiti se preživljavanjem. Nisu više vidjeli odredišta kojima bi se mogli nadati.Kako se ljeto približavalo, sve sam nestrpljivije očekivao da počne škola. Menije bilo najvažnije da nađem prijatelje mojih godina; ali za djeda i baku je činjenica da sam primljen na Punahou Academy značila početak nečega velikog, porast obiteljskog statusa koji su morali svima objaviti. Punahou, škola koju su 1841. utemeljili misionari, u međuvremenu je postala prestižna privatna srednja škola, inkubator za otočnu elitu. Taje reputacija potaknula odluku moje majke da me pošalje natrag u Sjedinjene Države: nije bilo lako postići da me prime, rekli sujoj baka i djed; lista za čekanje bilaje duga i mene su primili samo zato stoje intervenirao Grampsov šef, koji je bivši učenik te škole (moje prvo iskustvo pozitivne diskriminacije očito nije imalo puno veze s mojom rasom).

Prethodnog ljeta obavio sam nekoliko razgovora sa školskom službenicom za upise. Bila je to energična žena koja se doimala sposobnom i koja me, nimalo smetena činjenicom da ja jedva znam što bih sam sa sobom, strogo ispitivala o mojim planovima za karijeru. Nakon razgovora poslala je Grampsa i mene u obilazak školskog kampusa, kompleksa koji se prostirao na nekoliko hektara bujnih zelenih travnjaka i sjenovitih šumaraka, starih zidanih školskih zgrada i modernih građevina od stakla i čelika. Imali su teniska igrališta, bazene, fotografske studije. U jednom trenutku zaostali smo za vodičem, a Gramps me zgrabio za ruku.»Isuse, Bar«, šapnuo mije, »ovo nije škola. Ovo je raj na zemlji. I sam bih najradije krenuo u školu s tobom.«Zajedno s obavijesti o tome da sam primljen poslali su mi i debeli svežanj podataka o školi koji je Toot stavila na stranu da ga pregleda u neko nedjeljno poslijepodne. »Dobrodošli u obitelj Punahou«, pisalo je u pismu. Dodijelili su mi ormarić; prijavili su me za objede u školi osim ako im ne javim suprotno; poslali su mi popis stvari koje moram kupiti - dres za tjelesni odgoj, škare, ravnalo, olovke, kalkulator (po želji). Gramps je cijelu večer čitao školski katalog, debelu knjigu u kojoj je bio opisan moj očekivani napredak u idućih sedam godina — programi pripreme za fakultet, izvannastavne aktivnosti, očuvanje tradicije svestrane izvrsnosti. Svaki novi predmet Grampsa je sve više uzbuđivao; nekoliko puta je ustao s palcem na stranici na kojoj je bio stao i otišao u sobu u kojoj je Toot čitala i oduševljenim joj glasom objavio: »Madelvn, pazi sad ovo!«I tako me uz mnogo uzbuđenja Gramps odveo u školu na prvi dan školske godine. Inzistirao je da krenemo ranije pa je Castle Hali, zgrada za pete i šeste razrede, još bila zatvorena kad smo stigli. Šačica djece već je ondje čekala, užurbano prepričavajući ljetne dogodovštine. Sjeli smo pokraj mršavoga kineskog dječaka koji je imao veliku zubnu protezu fiksiranu oko čeljusti.»Bok!« rekao muje Gramps. »Ovoje Barry. Ja samBarryjev djed. Zovi me Gramps.« Rukovao se s dječakom, koji se zvao Frederick. »Barry je nov ovdje.«»I ja isto«, odgovorio je Frederick, i njih dvojica zapodjenuli su živahan razgovor. Ja sam sjedio ispunjen nelagodom dok se vrata napokon nisu otvorila i smjeli smo se popeti stubištem do naših učionica. Na vratima nas je Gramps obojicu potapšao po ramenima.

»Nemojte raditi ništa što ja ne bih uradio«, rekao je smiješeći se. »Smiješan tije djed«, rekao je Frederick dok je gledao djeda kako se upoznaje s gospođicom Hefty, našom razrednicom. »Da, zbilja jest.«Sjedili smo za stolom s još četvero djece i gospođica Hefty, energična sredovječna žena, kratke sijede kose, stala je prozivati učenike. Kad je pročitala moje puno ime, začuo sam smijuljenje iz svih krajeva učionice. Frederick se nagnuo prema meni.»Mislio sam da se zoveš Barry.«»Bi li ti bilo draže da te zovemo Barry?« upitala je gospođica Hefty. »Barackje tako lijepo ime. Tvoj djed mije rekao daje tvoj otac iz Kenije. Ja sam nekoć živjela u Keniji, znaš. Podučavala djecu upravo tvoje dobi. Krasna je to zemlja. Znaš li iz kojeg je plemena tvoj otac?«Njezino pitanje izazvalo je još smijuljenja i neko vrijeme sam šutio. Kad sam napokon rekao »Luo«, neki dječak pješčano žute kose ponovio je tu riječ glasno huknuvši, poput majmunskog urlika. Djeca se više nisu mogla kontrolirati i gospođica Hefty ih je morala oštro ukoriti prije nego što su se smirili dovoljno da ona nastavi sa sljedećim učenikom na popisu.

Ostatak dana bio sam ošamućen. Crvenokosa djevojka pitala me može li mi dodirnuti kosu i činila se uvrijeđenom kad joj to nisam dopustio. Neki me dječak rumena lica upitao je li moj otac ljudožder. Kad sam došao kući, Gramps je upravo spremao večeru.»I, kako je bilo? Zar nije sjajno to stoje gospođica Hefty nekoć živjela u Keniji? Kladim se da tije to malo olakšalo prvi dan.«Otišao sam u svoju sobu i zatvorio vrata.Ostala su djeca brzo izgubila interes za novog klinca u razredu, a ja sam sve više i više osjećao da tamo ne pripadam. Odjeća koju smo Gramps ija odabrali bilaje previše starinska; indonezijske sandale koje su me vjerno služile u Jakarti bile su neprimjerene. Većina mojih kolega poznavali su se još od vrtića; živjeli su u istim susjedstvima, u dvoetažnim kućama s bazenima; njihovi su očevi trenirah iste juniorske sportske momčadi, njihove su majke pekle kolače za zajedničke školske proslave. Nitko od njih nije igrao ni nogomet ni badminton ni šah, a ja nisam imao pojma kako se baca lopta u američkom nogometu ili drži ravnoteža na skate-boardu.Noćna mora za desetogodišnjaka. Svejedno, u svom mojem jadu tih prvih mjesec dana nije mi bilo mnogo lošije nego svoj ostaloj djeci koju su smatrali gubitnicima - djevojkama koje su bile previsoke ili presra-mežljive, dječaku koji je bio blago hiperaktivan, djeci koja zbog astme nisu morala vježbati na satovima tjelesnog.Ipak, postojalo je još jedno dijete u razredu koje me podsjećalo na jednu drukčiju vrstu boli. Zvala se Coretta i prije mojeg dolaska bila je jedino crno dijete u razredu. Bila je odeblja i tamnokosa i nije baš imala mnogo prijatelja. Od prvog dana pogledavali smo se iz daljine, ali smo izbjegavali druženje, kao da bi nas izravni kontakt još jače podsjetio na našu osamljenost.

Sve dok se jednoga vrućeg, vedrog dana za vrijeme odmora nismo zatekli u istom kutu školskog dvorišta. Ne sjećam se što smo si točno rekli, ali sjećam se da me odjednom ganjala oko visećih konopa i njihalica. Vedro se smijala, a ja samje izazivao i bježao lijevo-desno, dok me napokon nije ulovila, pa smo se iscrpljeni srušili na zemlju. Kad

sam podigao pogled, skupina djece, lica neprepoznatljivih zbog sunčeva blještavila, stajala je nad nama upirući u nas prstima.»Coretta ima dečka! Coretta ima dečka!«Skandiranje se pojačalo, a broj djece oko nas se povećao.»Nije mi ona c-cura«, zamucao sam. Pogledao sam prema njoj, tražeći pomoć, ali ona je samo stajala i piljila u pod.»Coretta ima dečka! Hajde, poljubi je, dečkiću!«»Nisam ja njezin dečko!« uzviknuo sam. Dotrčao sam do Corette i gurnuo je, a ona je posrnula i pogledala me, ali je i dalje šutjela. »Pusti me na miru!« opet sam uzviknuo. I odjednom je Coretta počela trčati, sve brže i brže, dok nije iščeznula iz vidokruga. Djeca oko mene zadovoljno su se smijala. Zatim je zazvonilo školsko zvono i učitelji su nas počeli zvati na nastavu.

Ostatak poslijepodneva progonio me izraz Corettina lica prije nego stoje pobjegla: to razočaranje, okrivljavanje. Htio sam joj nekako objasniti da to nije bilo ništa osobno; samo nikad prije nisam imao djevojku i nisam osjećao nikakvu posebnu potrebu daje imam sada. No čak ni ja nisam bio siguran daje to istina. Znao sam samo daje prekasno za objašnjenja, da sam bio na kušnji i da sam pokleknuo; i kad god sam krišom pogledao prema Corettinu stolu, vidio sam je kako je pognula glavu nad svojim radom, kao da se ništa nije dogodilo, povučena u sebe, ne tražeći nikakve usluge.Moj izdajnički čin pomogao mije da osvojim naklonost druge djece i, kao i Corettu, uglavnom su me ostavljali na miru. Stekao sam nekoliko prijatelja, naučio da malo manje pričam na satu, i povremeno bih se nespretno nabacivao loptom. No od toga dana nadalje osjećao sam se kao daje dio mene pregažen, uništen, pa sam tražio spas u životnom stilu mojih bake i djeda. Nakon što bi me pustili iz škole, prošetao bih kraj pet blokova kuća do doma; kad sam imao sitniša u džepovima, zastao bih kod kioska u kojem je radio neki slijepac, a on bi me obavijestio o novim stripovima koji su izašli. Gramps bi bio kod kuće i pustio bi me u stan, zatim bi legao na popodnevni odmor, a ja bih gledao crtice i reprize humorističnih serija. U četiri i trideset probudio bih ga i zajedno bismo se odvezli u grad da pokupimo Toot s posla. Dovršio bih zadaću prije večere koju smo jeli ispred televizora. Ondje bih ostao ostatak večeri, pregovarajući s Grampsom oko toga koji ćemo program gledati i grickajući koje god je grickalice taj tjedan otkrio u supermarketu. U deset na večer išao bih u svoju sobu (tada je počinjao Johnny Carson, ali tu nikakvi pregovori nisu mogli pomoći) i zaspao bih uz zvuke radijske ljestvice Top 40.Osjećao sam se sigurnim u toplom, milosrdnom naručju američke potrošačke kulture, kao da sam utonuo u dugačak zimski san. Katkad se pitam koliko bih dugo u njemu ostao da nije bilo brzojava kojegaje Toot jednog dana pronašla u poštanskom sandučiću.»Otac ti dolazi u posjet«, reklaje. »Sljedeći mjesec. Dva tjedna nakon što tvoja majka stigne. Ostat će sve do Nove godine.«

Pozorno je složila papir i pohranila ga u kuhinjsku ladicu. I ona i Gramps utihnuli su, kao ljudi kojima je liječnik rekao da imaju ozbiljnu, ali izlječivu bolest. Na trenutak kao daje sav zrak isisan iz prostorije, stajali smo zamrznuti, sami sa svojim mislima.»Pa«, rekla je Toot napokon, »pretpostavljam da bismo mu trebali naći nekakav smještaj.«Gramps je skinuo naočale i protrljao oči.

»Imat ćemo bogme zanimljiv Božić.«Za vrijeme objeda objašnjavao sam skupini dječaka daje moj otac princ.»Razumijete, moj djed je poglavica. To je nešto kao kralj plemena, znate... kao kod Indijanaca. Pa je onda zbog toga moj otac princ. On će preuzeti vlast kad moj djed umre.«»A nakon toga?« pitao me jedan od mojih prijatelja dok smo ostatke bacali u smeće. »Mislim, hoćeš li se ti vratiti i postati princ?«»Pa... da to želim, mogao bih. Komplicirano je to, znaš, jer je pleme puno ratnika. Obama, primjerice... znači 'Plamteće koplje'. Svi muškarci u plemenu žele biti poglavice, pa moj otac to treba riješiti prije nego što seja vratim.«Dok su mi te riječi izlazile iz usta i dok sam osjećao da dječaci mijenjaju svoj stav prema meni, da me gledaju sa zanimanjem i bliskošću dok se guramo kroz red natrag prema razredu, jedan dio mene počeo je zaista vjerovati u tu priču. Ali drugi dio mene znao je da sam im pričao laži, izmišljotine sastavljene od komadića podataka koje sam pokupio od majke. Nakon tjedan dana druženja s ocem uživo odlučio sam da mije draža njegova daleka slika, slika koju sam mogao mijenjati po volji — ili zaboraviti kad bi mi to bilo praktičnije. Iako me moj otac nije razočarao, ostao je nepoznanica, hirovita i pomalo zastrašujuća.Majka je osjetila moju bojazan u danima prije njegova dolaska — zato stoje bila odraz njezine vlastite - pa me je, u predasima dok smo uređivali stan koji smo unajmili za njega, uvjeravala da će obiteljsko okupljanje proći glatko. Dopisivala se s njim cijelo vrijeme dok je bila u Indoneziji, objasnila mije, i on je znao sve o meni. Baš kao i ona, i moj se otac ponovo oženio i sad sam imao petero braće ijednu sestru u Keniji. Preživio je tešku prometnu nesreću, a ovo putovanje bilo je dio njegova oporavka nakon dugog boravka u bolnici.»Vas dvojica postat ćete odlični prijatelji«, najavila je.Uz vijesti o mojem ocu počela mije puniti glavu i podatcima o Keniji i njezinoj povijesti — baš sam iz knjige o Jomo Kenyatti, prvom predsjedniku Kenije, posudio ime Plamteće koplje. No ništa što mije majka rekla nije moglo ublažiti moje strahove, pa sam zapamtio tek mali dio informacija koje mije poslužila. Samo me jedanput zbilja uspjela zainteresirati, a to je bilo kada mije ispričala daje pleme moga oca, Luo, pripadalo narodu Nilota koji je u Keniju emigrirao iz svoje domovine slijedeći obalu najveće rijeke na svijetu. To je zvučalo zbilja obećavaj uće; Gramps je još uvijek čuvao sliku koju je nekoć naslikao, prikaz mršavih, brončanih Egipćana na zlatnim kočijama koje vuku konji, bijeli poput alabastera. Imao sam viziju drevnog Egipta, velikih kraljevstava o kojima sam čitao, piramida i faraona, Nefertiti i Kleopatre.Jedne subote otišao sam u gradsku knjižnicu blizu našeg stana i uz pomoć starog knjižničara hrapava glasa, kojem se svidjela moja ozbiljnost, pronašao sam knjigu o istočnoj Africi. Ali u njoj ni riječi o piramidama. Zapravo, plemenu Luo bio je posvećen samo jedan kratak odlomak. Niloti su, zapravo, opisani kao niz malih nomadskih plemena podrijetlom iz Sudana uz obale Bijelog Nila, mnogo južnije od Egipatskog kraljevstva. Luo je bio stočarski narod koji je živio u kolibama od blata i jeo jela od kukuruza, slatkog krumpira i nečega što se zvalo proso. Njihova tradicionalna odjeća bio je kožnati povez oko bokova. Knjigu sam ostavio otvorenu na stolu i izašao a da uopće nisam zahvalio knjižničaru.

Veliki dan napokon je došao, i gospođica Hefty me pustila iz škole ranije, poželjevši mi sreću. Iz škole sam izašao osjećajući se kao osuđenik na smrt. Stopala su mi bila teška i sa svakim korakom prema stanu bake i djeda srce mije udaralo sve glasnije. Kad sam ušao u dizalo, stajao sam u njemu i nisam pritisnuo gumb. Vrata su se zatvorila, zatim ponovo otvorila, i ušao je postariji Filipinac koji je živio na četvrtom katu.»Tvoj djed mi kaže da ti otac danas dolazi u posjet«, rekao je veselo. »Sigurno si vrlo uzbuđen.«Kada više nisam imao nikakvih ideja kako da pobjegnem — nakon što sam stajao pred vratima i gledao preko krovova Honolulua prvo prema nekom brodu u daljini, a zatim prema jatu vrabaca kako kruže nebom — pozvonio sam na vratima. Toot je otvorila.»Evo ga. Hajde, Bar... dođi upoznati svojega oca.«I ondje, u neosvijetljenom hodniku, ugledao sam visoku tamnu priliku kako mi se približava blago šepajući. Čučnuo je i zagrlio me, a moje su ruke visjele uz bokove. Iza njega je stajala moja majka, drhtave brade kao i obično.»Pa, Barry. Lijepo je vidjeti te nakon toliko vremena. Vrlo lijepo.« Uzeo me za ruku i odveo u dnevnu sobu i svi smo sjeli. »Barry, tvoja baka mi kaže da si jako dobar u školi.« Slegnuo sam ramenima.»Mislim daje malo sramežljiv«, objasnila je Toot. Nasmiješila se i pogladila me po glavi.»Pa«, rekao je moj otac, »nema razloga biti sramežljiv zbog dobrih ocjena. Jesi li znao da su i tvoja braća i sestra također odlični učenici? Krv nije voda, reklo bi se«, rekao je nasmijavši se.Pozorno sam ga promatrao kad su odrasli počeli razgovarati. Bio je mnogo mršaviji nego što sam očekivao, oštre kosti koljena isticale su se ispod tkanine nogavica; nisam mogao zamisliti da bi on ikoga mogao podići sa zemlje. Pokraj njega, naslonjen na zid, bio je štap za šetnju s oblom drškom od bjelokosti. Nosio je plavu vjetrovku, bijelu košulju i grimizni svileni šal. Naočale oštrih okvira reflektirale su svjetlost pa mu nisam mogao dobro vidjeti oči, ali kad je skinuo naočale da se počeška po nosu, vidio sam da su žućkaste, kao daje više puta bolovao od malarije. Bio je krhke građe, primijetio sam; s oprezomje palio cigarete ili posezao za pivom. Nakon sat vremena moja majka je primijetila da izgleda >¦ umorno i ponudila mu da prilegne, stoje on prihvatio. Pokupio je svoju putnu torbu, zastao usred koraka i počeo pecati po njoj dok napokon nije pronašao tri drvene figurice — lava, slona i crnog bubnjara u plemenskoj odori — i pružio ih meni.

»Reci hvala, Bar«, rekla je majka. »Hvala«, promrmljao sam.I otac i ja bacili smo pogled na rezbarije, beživotne u mojim rukama. Dotaknuo mije rame.»To su samo sitnice«, rekao je nježno. Ondaje kimnuo Grampsu i zajedno su pokupili njegovu prtljagu i spustili se niz stubište u drugi stan.Mjesec dana. Toliko smo imali zajedničkog vremena, nas petero, svake večeri u dnevnoj sobi bake i djeda, svakog dana na vožnjama po otoku ili na kratkim šetnjama do obiteljskih znamenitosti: gradilišta gdje je nekoć bio očev stan; preuređene bolnice u kojoj sam seja rodio; prve kuće bake i djeda na Havajima, prije one na Aveniji University, kuće koju nikad prije nisam vidio. Toliko se toga trebalo ispričati u tih mjesec dana, toliko toga objasniti; ali kad se pokušam sjetiti očevih riječi, sitnih interakcija i razgovora koji su se tada vjerojatno odvijali, čini mi se da sam ih zauvijek izgubio. Možda su usađeni preduboko, možda je njegov glas sjeme svih zamršenih rasprava koje

vodim sam sa sobom i sadaje jednako nedokučiv kao i moja genetska struktura, tako da primjećujem samo izlizanu vanjštinu. Moja žena tvrdi nešto drugo — da dječaci i njihovi očevi nemaju uvijek baš mnogo toga reći jedni drugima dok ne steknu uzajamno povjerenje — i čini mi se daje to bliže istini jer sam se nerijetko pred njim osjećao kao da sam nijem, a on me nikad nije tjerao da govorim. Uglavnom mi preostaju prolazne slike koje zamiru poput dalekih zvukova: očev smijeh potaknut Grampsovim šalama dok majka i ja kitimo božični bor; njegova ruka na mojem ramenu dok me predstavlja nekom starom prijatelju s fakulteta; njegove oči kako se sužavaju dok gladi bradu, zadubljen u neku od svojih važnih knjiga.Slike, i njegov učinak na ljude. Kad god bi govorio — nogu prebačenih jedne preko druge, mašući ispruženom rukom da privuče ili usmjeri pozornost, duboka, primamljiva, nasmijana glasa — ja bih primijetio kako se atmosfera u obitelji mijenja. Gramps bi se ispunio životom i postao promišljeniji, moja majka sramežljivi]a; čak bi i Toot, istjerana iz svoje jazbine u spavaćoj sobi, počela raspravljati s njim o politici ih ekonomiji, energično gestikulirajući rukama prošaranima plavim venama. Kao da je njegova nazočnost dozivala duh minulih vremena i davala im priliku da opet igraju svoje uloge; kao da dr. King nikad nije bio ubijen, kao da Kennedyjevijos uvijek vode naciju, kao da ratovi i neredi nisu ništa doli prolazne neprilike, kao da se nemamo čega bojati osim samog straha.

Ta njegova čudna moć me opčinjavala i po prvi put sam o svojem ocu počeo misliti kao o nekome stvarnom i bliskom, možda čak i trajnom. Nakon nekoliko tjedana, ipak, počeo sam osjećati da nastaju napetosti. Gramps se žalio da moj otac sjedi u njegovu naslonjaču. Toot je, perući suđe, mrmljala da nije ničiji sluga. Majčine usne stisnule bi se za večerom dok bi pogledom izbjegavala svoje roditelje. Jedne večeri upalio sam televizor kako bih gledao dugometražni crtić — Kako je Grinćukrao Božić— i šaputanja su se pretvorila u prepirku.»Barry, za večeras bi bilo dosta televizije«, rekao je moj otac. »Otiđi učiti u svoju sobu i pusti nas odrasle da razgovaramo.«Toot je ustala i ugasila televizor. »Možeš gledati crtić u svojoj spavaćoj sobi, Bar.«»Ne, Madelyn«, rekao je moj otac, »nisam to mislio. Stalno gleda u tu spravu i vrijeme je da malo uči.«Majka je pokušala objasniti da se bliže božični blagdani, daje taj crtić božična tradicija, da sam mu se cijeli tjedan veselio. »Ne traje toliko dugo.«»Anna, to su budalaštine. Ako je mali napravio svu zadaću za sutra, može raditi na zadaći za idućih nekoliko dana. Ili rješavati zadatke koje je dobio preko praznika.« Okrenuo se prema meni. »Kažem ti, Barry, ne radiš dovoljno. Idi sad, prije nego što se naljutim.«Otišao sam u sobu i zalupio vratima, slušajući kako glasovi postaju sve glasniji; Gramps koji je govorio daje ovo njegova kuća, Toot koja je tvrdila da moj otac nema pravo odjednom se pojaviti i svima naređivati, čak niti meni, nakon što ga toliko dugo nije bilo. Čuo sam kako moj otac govori da su me razmazili, da mi treba stroga ruka i kako moja majka govori svojim roditeljima da se kod njih nikad ništa ne mijenja. Svi smo bih optuženi. Čak i nakon stoje moj otac otišao, a Toot ušla u sobu da me obavijesti dasmijem pogledati zadnjih pet minuta crtica, osjećao sam kao da se između svih nas otvorio neki bezdan iz kojeg su se razletjeli zlodusi koji su sve te duge godine bih zakopani. Gledajući na televizijskom ekranu kako zelenog Grinča, odlučnog u namjeri da

upropasti Božić, na kraju preobrazi vjera dražesnih stanovnika Whovillea, shvatio sam: to je bila laž. Počeo sam brojati dane do očeva odlaska kad će se stvari vratiti u normalu.

Idućeg dana Toot me poslala u stan u kojem je noćio moj otac da provjerim treba li mu oprati rublje. Pokucao sam na vrata, a moj otac ih je otvorio gol do pasa. Unutra sam ugledao majku kako glača njegovu odjeću. Kosa joj je bila zavezana u konjski rep, a oči su joj bile vlažne i mračne, kao daje plakala. Otac mije rekao da sjednem kraj njega na krevet, no rekao sam mu da Toot treba moju pomoć i vratio se gore. Bacio sam se na čišćenje svoje sobe sve dok se majka nije vratila.»Nemoj biti ljut na tatu, Bar. On te jako voli. Samo je katkad tvrdoglav.«»U redu«, rekao sam, ne podigavši pogled. Osjećao sam kako me pogledom slijedi po sobi dok napokon nije uzdahnula i krenula prema vratima.»Znam da te zbunjuje sve ovo«, rekla je. »Zbunjuje i mene. Samo zapamti što sam ti rekla, u redu?« Stavila je ruku na kvaku. »Da zatvorim vrata?«Kimnuo sam glavom, ali nije prošla ni minuta, a ona se već vratila.

»Usput, zaboravila sam ti reći daje gospođica Hefty pozvala tvojega oca da dođe u školu u četvrtak. Želi da on nastupi pred razredom.«To su bile najgore moguće vijesti. Cijelu noć i idući dan pokušavao sam potisnuti misli o neizbježnoj katastrofi: kako će izgledati lica mojih kolega kad čuju za blatne kolibe, kad se sve moje laži raskrinkaju, kad počnu okrutne šale. Svaki put kad bih na to pomislio, stresao bih se, kao da su mi živci pod naponom.Još sam smišljao načine kako da se izvučem kad je moj otac idući dan ušao u razred. Gospođica Hefty zaželjela mu je toplu dobrodošlicu i dok sam sjedao, čuo sam drugu djecu kako se došaptavaju i pokušavaju doznati što se događa. A kad nam se pridružio naš učitelj iz matematike, krupan, strog Havajac po imenu gospodin Eldredge, u pratnji tridesetak zbunjene djece iz susjednog razreda, obuzeo me još veći očaj.»Danas imamo posebnu poslasticu za vas«, počela je gospođica Hefty. »Otac Barryja Obame došao nam je iz daleke Kenije u Africi i ispričat će nam nešto o svojoj zemlji.«Ostala djeca su me gledala dok je moj otac ustajao, a ja sam ukočena vrata pokušavao gledati u praznu točku na ploči iza njega. Pričao je neko vrijeme prije nego što sam se uspio natjerati da ga slušam. Naslonjen na masivni stol gospođice Hefty napravljen od hrastovine, opisivao je duboku ranu na zemljinoj površini u kojoj se pojavio prvi čovjek. Pričao je o divljim životinjama koje su još uvijek vladale širokim ravnicama, o plemenima u kojima su dječaci još uvijek morali ubiti lava kako bi dokazali zrelost. Pričao je o običajima naroda Luo, kako svi poštuju starješine, a oni stvaraju zakone koje svi pod velikim krošnjama moraju poštovati. Pričao namje i o kenijskoj borbi za slobodu, kako su Britanci htjeli ostati i bez prava vladati tim narodom, baš kao i u Americi; kako je mnogo ljudi prodano u roblje zbog boje svoje kože, baš kao i u Americi, ali da su Kenijci, baš kao i svi mi u toj učionici, željeli biti slobodni da bi napredovali napornim radom i žrtvovanjem.Kad je završio, gospođica Hefty blistalaje od ponosa. Svi moji kolege oduševljeno su zapljeskali, a nekolicina ih je skupila hrabrost da mu postave pitanja; svako takvo pitanje moj bi otac vrlo pozorno razmotrio prije nego što bi na njega odgovorio. Zazvonilo je zvono za veliki odmor, a gospodin Eldredge mije prišao.»Otac ti je vrlo impresivan.«

Dječak rumena lica koji me pitao o kanibalizmu rekao je: »Tvoj tata je baš fora.«A na drugoj strani ugledao sam Corettu kako promatra mojega oca koji se opraštao od djece. Činila se preuživljena da bi se nasmiješila; na njezinu licu vidjelo se samo izrazito zadovoljstvo.Otišao je dva tjedna poslije. U međuvremenu smo pozirali za slike pred božičnim drvcem, i to su jedine zajedničke slike nas dvojice koje posjedujem: ja držim narančastu košarkašku loptu, njegov božični dar, a on pokazuje kravatu koju sam mu ja kupio. (»Ah, ljudi će znati da sam jako važan kad nosim takvu kravatu.«) Na koncertu Davea Brubecka pokušavao sam mirno sjediti kraj njega u zamračenom gledalištu, zbunjen zamršenim nizovima zvukova koje su glazbenici proizvodili i pazio da plješćem kada bi on zapljeskao. Svakog bih dana neko vrijeme ležao pokraj njega u malom apartmanu, unajmljenom od neke stare umirovljenice kojoj se ne sjećam imena, ispunjenom čipkom, prostirkama, pletenim pokrivačima za naslonjače, i čitao svoje knjige dok je on čitao svoje. Još uvijek mije bio nepoznanica, ali je njegov utjecaj bio snažan; kada bih oponašao njegove geste ili oblike izražavanja, nisam bio svjestan ni njihova porijekla ni njihovih posljedica; nisam razumio njihov učinak. Ali naviknuo sam se na druženje s njim.Pred odlazak, kad smo mu majka i ja pomagali pakirati stvari, iskopao je dvije gramofonske ploče u blijedosmeđim omotima.»Barry! Vidi ovo — zaboravio sam da sam ti to donio. To su zvuči tvojeg kontinenta.«

Trebalo mu je neko vrijeme da osposobi stari djedov i bakin gramofon, ali napokon se ploča počela okretati i on je oprezno spustio iglu na površinu ploče. Pjesmu je otvorila metalična melodija na gitari, uslijedili su odvažni trubači, huk bubnjeva, zatim ponovo gitara, a zatim su nas glasovi, zvonki i radosni, zažvali iz kontrapunkta.»Dođi, Barry«, rekao je moj otac. »Naučit ćeš od majstora.« I odjednom je njegovo mršavo tijelo lelujalo naprijed-natrag, popraćeno sve glasnijim opojnim zvukom, mahao je rukama kao da su zarobljene u nevidljivoj mreži, noge su mu plele po podu izvan ritma; ozlijeđena noga bila mu je ukočena, ali je mahao trticom, zabačene glave, vrteći bokovima u krug. Ritam se ubrzao, oglasile su se trube, zatvorio je oči kako bi što više uživao, a zatim je otvorio jedno oko kako bi bacio pogled na mene i odjednom se njegovo ozbiljno lice pretvorilo u luckasti smiješak; i moja majka se nasmiješila, a baka i djed došli provjeriti oko čega je nastala sva ta strka. Probao sam, zatvorenih očiju, izvesti prvih nekoliko koraka; dolje, gore, mašući rukama dok su se glasovi uzdizali. Dok sam kroz more zvukova pratio oca, on je ispustio kratak uzvik, visok i vedar, uzvik koji dugo visi u zraku i poziva te, poziva te na smijeh.

ČETVRTO POGLAVLJEČovječe, ja odsad vise ne idem na te usrane školske zabave.« »Da, to si rekao i prošli put.« Ray i ja sjeli smo za stol i odmotali hamburgere. Ray je bio maturant, dvije godine stariji od mene; doselio se godinu dana prije iz Los An-gelesajer je njegov otac bio vojnik i dobio je premještaj. Unatoč razlici u godinama, brzo smo se sprijateljili, zahvaljujući i tome što smo zajedno činili gotovo polovicu crne populacije u srednjoj školi Punahou. Uživao sam u njegovu društvu. Krasili su ga toplina i sirov smisao za humor, čime je nadomještao činjenicu daje stalno spominjao svoj život u L.A.-u — svitu žena koje su ga

navodno svake noći zvale, svoje nogometne podvige i slavne ljude koje je poznavao. Većinu stvari koje mi je pričao uzimao sam s rezervom, ali ne sve. Primjerice, bila je istina da je jedan od najbržih sprintera na otocima, a neki su čak govorili daje materijal za olimpijske igre, unatoč nevjerojatno velikom trbuhu koji se tresao ispod znojem natopljena dresa svaki put kada bi trčao i ostavljao trenere i suparničke timove u nevjerici. Od Raya bih saznao za crnačke zabave koje su se održavale na fakultetu ili u vojnim bazama, računajući na njega da će mi olakšati snalaženje na nepoznatom terenu. Zauzvrat, bio sam publika za njegove frustracije.»Ovoga sam puta ozbiljan«, nastavio je. »Te su cure prave pravcate ra-sistice. Sve su takve. Bjelkinje, Azijke... Azijke su još i gore od bjelkinja. Misle da imamo neku bolest.«»Možda im se ne sviđa tvoje veliko dupe. Čovječe, mislio sam da treniraš.«»Miči ruke s mojeg pomfrita. Nisi mi ti ženska, crnčugo... Kupi si svoj pomfrit. O čemu sam ono pričao?«»To što cura ne izlazi s tobom ne znači daje rasistica.«»Ne budi glup, dobro? Nije se to dogodilo samo jednom. Gledaj, pozvao sam Moniku da izađemo i odbila me.' Uredu, ionako nisi neka', rekao sam joj.« Ray je zastao da vidi moju reakciju pa se nasmijao. »Dobro, možda nisam baš to rekao. Rekao sam joj: ''U redu, Monica, i dalje smo si dobri.' Kad ono, spetljala se sa Steveom Yamaguchijem i ponašali su se kao zaljubljene ptičice. Dobro, pomislio sam, nije ona zadnja na svijetu. Onda sam pozvao Pamelu van. Rekla je da ne odlazi na ples. Okej, rekao sam. Dođem ja na ples, i pogodi koga vidim, nju u zagrljaju s Rickom Cookom? 'Bok, Ray', kaže ona meni i pravi se luda. Rick Cook! Mislim, znaš da je taj tip bez veze. Jadnik nije nikakav u usporedbi sa mnom. Nikakav.«Ugurao je šaku pomftrita u usta. »I nije stvar samo u meni. Čini se da ni tebi ne ide puno bolje kad su komadi u pitanju.«To je zato što sam sramežljiv, pomislio sam. Ali njemu to nikada ne bih priznao. Ray je iskoristio prednost.»A što se dogodi kad odemo na zabavu sa sestrama? Sto se dogodi? Reći ću ti što se dogodi. Bum! Vise po nama kao da smo zadnji na svijetu. Srednjoškolke, studentice, svejedno je. Drage su, smješkaju se... 'Naravno da možeš dobiti moj broj telefona.'«»Pa...«»Sto pa? Zašto tebi ne daju više minuta u košarkaškom timu? Znam za dvojicu koji igraju više od tebe, a lošiji su. To znaš ti, a znaju i oni. Vidio sam kako ih razvaljuješ na terenu. Zastoja nisam u prvoj nogometnoj postavi ove sezone, bez obzira na to koliko je lopti onaj drugi tip ispustio? Reci da nas ne bi drukčije tretirali da smo bijelci. Ili Japanci. Ili Havajci. Ili jebeni Eskimi.«»Nisam to htio reći.«»Nego što?«»Htio sam reći daje možda teže izaći na spoj jer ovdje nema crnkinja. Ali to ne znači da su sve ostale cure rasistice. One možda samo žele nekoga tko izgleda kao njihov tata, ili brat, ih što ja znam tko, a mi to nismo. Želim reći da u momčadi možda ne dobivam prilike koje drugi dobivaju, ali to je zato što oni igraju kao bijelci, taj se stil treneru sviđa i oni tako pobjeđuju. Ja tako ne igram.

A što se tiče tebe, masni«, dodao sam i uzeo mu posljednji pomfrit, »želim reći daje možda istina da te treneri ne vole jer si crnac i jer se voliš praviti pametan, ah bi ti isto

tako pomoglo da prestaneš jesti toliko pomfri-ta jer izgledaš kao da si u šestom mjesecu trudnoće. To ti ja želim reći.«»Čovječe, ne znam zašto opravdavaš te ljude.« Ray je ustao i zgužvao papirnati omot. »Idemo odavde. Previše si ti kompliciran za mene.«Ray je imao pravo, stvari su se zakomplicirale. Prošlo je pet godina od posljednjeg posjeta mojega oca i to se razdoblje, barem naoko, činilo mirnim, uz običaje i obrede koje Amerika očekuje od svoje djece - prolazne ocjene, povremene odlaske ravnatelju, honorarne poslove u lancu brze hrane, akne, vozački ispit i burne želje. U školi sam imao dosta prijatelja i tu i tamo bih otišao na kakav nespretan spoj; ako sam katkad i bio zbunjen neobjašnjivim promjenama statusa među učenicima, koji je bio čas bolji čas gori, ovisno o hirovima njihovih tijela ili marki automobila koji su vozili, ipak me tješila činjenica da se moj položaj polako poboljšavao. Rijetko bih sreo nekoga čija je obitelj imala manje od mene i tko bi me zbog toga podsjećao kako zapravo imam sreće.Mojaje majka, pak, činila sve da me na to podsjeti. Razišla se od Lola i ubrzo nakon mojeg povratka i ona se vratila na Havaje kako bi upisala poslijediplomski studij iz antropologije. Tri sam godine stanovao s njom i Mayom u malom stanu, samo jedan blok zgrada udaljenom od škole, a živjeli smo od maminih studentskih stipendija. Katkad bih doveo kući prijatelje i mama bi načula njihove komentare o praznom hladnjaku ili o ne baš savršeno održavanom stanu, nakon čega bi me pozvala na stranu i objasnila mi daje ona samohrana majka koja se ponovo školuje i odgaja dvoje djece, tako da joj pečenje kolača nije na vrhu hste prioriteta i da bez obzira na to što joj je jasno da ću u Punahou dobiti dobru naobrazbu, ona neće trpjeti arogantno ponašanje, moje ili nečije tuđe, je li to jasno?

Bilo mije savršeno jasno. Unatoč mojim čestim, katkad mrzovoljnim zahtjevima za neovisnošću, nas smo dvoje ostali bliski i pomagao sam joj kad god sam mogao, odlazeći u trgovinu po namirnice, perući prljavo rublje i pazeći na pametno, tamnooko dijete u kojeje izrasla moja sestra. No kada se majka spremala vratiti u Indoneziju zbog terenskog rada i predložila da pođem s njom i Mayom i ondje pohađam međunarodnu školu, odmah sam odbio. Sumnjao sam u ono što mi Indonezija može ponuditi i nisam želio ponovo negdje biti nov. No važnije od toga bilo je to što sam s djedom i bakom sklopio prešutni sporazum da mogu živjeti s njima i da će me ostaviti na miru sve dok svoje nevolje držim podalje od njihovih očiju. Takav mije dogovor odgovarao, a razlog nisam mogao jasno objasniti ni sebi, a kamoli njima. Daleko od majke, daleko od djeda i bake bio sam zauzet hirovitom unutarnjom borbom. Pokušavao sam postati crnac u Americi, no osim onoga stoje pokazivala moja vanjština, nitko u mojem okruženju zapravo nije točno znao što to znači.U očevim sam pismima nalazio vrlo malo pomoći. Stizala su rijetko, najednom listu preklopljenoga plavog papira, pa je tekst na marginama bio nečitak. Pisao bi da su svi dobro, komentirao bi moj napredak u školi i naglašavao da majka, Maya i ja možemo zauzeti mjesto kraj njega, koje nam uostalom i pripada, kad god to poželimo. Povremeno bi mi dao neki savjet, najčešće u obliku aforizama koje nisam baš razumio. (»Kao što voda pronađe svoje mjesto, i ti ćeš pronaći karijeru koja ti odgovara.«) Odmah bih mu odgovarao na širokom listu papira, a njegova su pisma našla svoje mjesto u ormaru uz njegove fotografije.

Gramps je imao brojne prijatelje crnce, uglavnom partnere za poker i bridž, i prije nego što sam dovoljno narastao da prestanem mariti za njegove osjećaje, dopuštao bih mu da me vuče sa sobom na kartanje. Bili su to stari, uredno odjeveni muškarci hrapavih glasova i odjeće kojaje mirisala na cigare. Bili su ona vrsta ljudi kojima sve ima svoje mjesto i koji smatraju da su vidjeli previše stvari da bi gubili vrijeme razmišljajući o njima. Kad god bi me vidjeli, srdačno bi me potapšali po leđima i pitali kako je majka. No kadje došao red na igru, više ne bi prozborili ni riječ, osim da se požale na partnerov ulog.

Iznimka je bio pjesnik Frank koji je živio u ruševnoj kući u zapuštenom dijelu Waikikija. Nekoć je imao i ponešto skromne slave — bio je suvremenik Richarda Wrighta i Langstona Hughesa tijekom svojih čikaških godina. Gramps mi je jednom pokazao neke od njegovih pjesama, uvrštenih u antologiju crnačke poezije. No kad sam ja upoznao Franka, već se približavao osamdesetoj, imao je veliko lice s podbratkom i loše održavanu afrofrizuru zbog koje je izgledao kao stari, čupavi lav. Kad god bismo navratili k njemu, čitao bi nam svoje pjesme i s djedom popio viski iz staklenke za pekmez. Kako bi noć odmicala, njih bi dvojica od mene tražili pomoć u sastavljanju prostih pjesmica. Na kraju bi se razgovor pretvorio u lamentacije o ženama.»Otjerat će te u alkohol, mali«, Frank bi mi govorio trijezno. »A ako im to dopustiš, otjerat će te i u grob.«Intrigirao me stari Frank, njegove knjige, dah koji je mirisao na viski i nagovještaj teško stečenog znanja koje se skrivalo iza spuštenih kapaka. Nakon posjeta njegovoj kući uvijek sam se osjećao pomalo nelagodno, kao da sam bio svjedokom nekakva složenog, prešutnog posla, sklopljenog između dvojice muškaraca, posla koji nisam mogao potpuno razumjeti. Isto sam to osjećao kad bi me Gramps poveo ujedan od njemu omiljenih barova u gradu, u honolulušku ulicu crvenih svjetiljki.»Nemoj reći baki«, rekao bi mi i namignuo, dok smo prolazili pokraj prostitutki grubih lica i mekih tijela i ulazili u malen i mračan bar s džuboksom i nekoliko bilijarskih stolova. Činilo se da nikome ne smeta stoje Gramps jedini bijelac u lokalu, kao ni to što sam ja jedini jedanae-stogodišnjak ili dvanaestogodišnjak ondje. Neki od muškaraca naslonjenih na šank mahnuli bi nam, a pipničarka, velika žena svijetle puti i golih mesnatih ruku, donijela bi scotch za djeda i kokakolu za mene. Ako nitko nije igrao bilijar, djed bi me malo podučavao. No najčešće sam sjedio za šankom, mlatarao nogama s visokog stolca, puhao mjehuriće u čaši i gledao pornografsku umjetnost na zidovima — žene fluorescentnih boja na životinjskoj koži ili Disneyjeve likove u kompromitirajućim pozama. Ako bi u lokalu bio i Rodney, muškarac sa šeširom široka oboda, zaustavio bi se pokraj nas da nas pozdravi.»Kako je u školi, šefe?«»Dobro.«»Imaš petice, zar ne?« »Imam nekoliko.«»To je dobro. Sally, daj mojem čovjeku ovdje još jednu kolu«, rekao bi Rodney, izvlačeći novčanicu od 20 dolara iz svežnja koji bi izvadio iz džepa, a potom nestao u sjeni.Još se uvijek sjećam uzbuđenja koje sam osjećao tijekom tih večernjih izleta, zavodljivosti mraka i udaraca bijele bilijarske kugle, džuboksa s crvenim i zelenim žaruljicama i umornog smijeha koji se razlijegao prostorijom. No bez obzira na to što sam bio vrlo mlad, već sam počeo osjećati da većina ljudi u tom baru nije ondje po

svojem izboru, a daje moj djed tražio društvo ljudi koji mu mogu pomoći zaboraviti vlastite brige, ljudi za koje je vjerovao da ga neće osuđivati. Možda mu je bar uistinu pomogao zaboraviti, ali moj mije nepogrešivi dječji instinkt govorio da nije imao pravo kad je mislio da ga neće osuđivati. Naša se nazočnost ondje doimala usiljenom i ja sam do viših razreda osnovne škole naučio kako izbjeći Grampsove pozive, znajući da će ono što sam tražio i ono što sam trebao doći iz nekoga drugog izvora.Televizija, filmovi i radio — to su bila mjesta od kojih je trebalo krenuti. Pop-kultura je bila obojena arkada slika iz kojih si mogao ukrasti hod, govor, korak ili stil. Nisam znao pjevati kao Marvin Gaye, ali sam mogao naučiti sve plesne korake iz glazbene emisije Soul Train. Nisam znao pospremiti pištolj kao Shaft ili Superfly, ali sam zato znao psovati kao Richard Pryor.

Igrao sam košarku sa strašću koja je uvijek nadilazila moj ograničeni talent. Božični dar mojega oca stigaoje u vrijeme kadje košarkaška momčad Havajskog sveučilišta ušla u nacionalnu ligu, i to na krilima crne prve petorke koju je škola dopremila s kopna. Tog me proljeća Gramps poveo na jednu njihovu utakmicu. Gledao sam igrače kako se zagrijavaju. Još su i sami bili dječaci, ali za mene su bili uspravni i samouvjereni ratnici koji su se smijuljili nekoj svojoj internoj šali, gledali iznad glava zadivljenih navijača kako bi namignuli svojim djevojkama koje su stajale sa strane, nehajno ubacivah lopte u koševe ili gađali iz skoka, sve dok se nije oglasila -zviždaljka, centri skočili, a igrači se uključili u žestoku borbu.Odlučio sam postati dio toga svijeta i poslije škole sam počeo odlaziti na igralište blizu djedova i bakina stana. Toot bi me gledala sa svojeg prozora na desetome katu i nakon što bi već debelo pao mrak, gledala je kako prvo bacam loptu s dvije ruke, potom razvijam nespretan skok i križni dribling, satima ponavljajući iste pokrete. Do upisa u srednju školu već sam igrao za momčadi Punahoua, a mogao sam igrati i na fakultetskim igralištima, gdje me šačica crnaca, uglavnom dvoranskih štakora i bivših veličina, podučila stavu koji nije nužno bio vezan uz sport. Da poštovanje zaslužuješ zbog onoga što učiniš, a ne zbog toga što tije otac ovo ili ono. Da možeš svašta govoriti kako bi zbunio protivnika, ali da je bolje šutjeti ako ne stojiš iza svojih riječi. Da nikome ne smiješ dopustiti da ti se prikrade i vidi tvoje osjećaje, kao što su bol ili strah, ako te osjećaje ne želiš pokazati.

Još su me nešto naučili, nešto o čemu nitko nije govorio: kako se držati zajedno kada utakmica postane napeta, a igrači obliveni znojem, kada se najbolji igrači prestanu brinuti za svoje ubačaje, a najgori budu poneseni trenutkom, kada je rezultat važan samo zato jer održava stanje transa. U takvom ste trenutku mogli napraviti potez ili dodavanje koje bi i vas same iznenadilo, tako da bi se i igrač koji vas je čuvao morao nasmiješiti, kao da želi reći: »Čovječe...«Sada će moja supruga početi kolutati očima. Onaje odrasla s bratom koji je bio košarkaška zvijezda i kada nas želi ušutkati, ustvrdi da bi radije da joj sin svira violončelo. Ima pravo, naravno. Ja sam bio karikatura crnoga muškog adolescenta, a ona sama karikatura razmetljive američke muškosti. No u vrijeme kada dječaci obično ne žele kročiti stopama svojih umornih očeva, kada imperativi žetve ili rada u tvornici ne određuju identitet, nego se stil života umjesto toga kupuje u trgovini ili pronalazi u časopisima, glavna razlika između mene i većine muškaraca-dječaka oko mene —

surfera, nogometaša, budućih rock-gitarista — bila je u ograničenom broju mogućnosti koje su meni bile na raspolaganju. Svaki je od nas odabrao neki oklop, štit od nesigurnosti. Na košarkaškom sam terenu mogao pronaći neku vrstu zajednice kojaje imala svoj vlastiti unutarnji život. Upravo sam ondje pronašao najbolje prijatelje bijelce, na terenu gdje crna boja kože nije nedostatak. Ondje sam upoznao i Raya i druge crnce otprilike moje dobi koji su počeli kapati na otok, tinejdžere čija će zbunjenost i bijes pomoći oblikovati moje vlastite osjećaje.»Tako će ti bijelac smjestiti«, rekao bijedan od njih kad smo bili sami. Svi bi se nasmijali i zavrtjeli glavom, a ja bih se sjetio prvog dječaka koji me u sedmom razredu nazvao kmicom, njegovih suza kad sam mu raskr-vario nos i njegova iznenađenog pitanja: »Pa zašto si to učinio?« Sjetio bih se profesionalnog tenisača koji mije na turniru rekao da ne diram raspored mečeva pričvršćen na oglasnu ploču jer bih mogao ostaviti trag crne boje, a kad sam zaprijetio da ću ga prijaviti, pitao me sa smiješkom, crven u licu: »Zar ne možeš podnijeti šalu na svoj račun?« Sjetio bih se starije žene kojaje stanovala u zgradi mojih djeda i bake, koja se uzrujala kad sam ušao u dizalo i stao iza nje pa je istrčala i rekla upravitelju daje pratim. Sjetio bih se i njezina odbijanja da mi se ispriča kad su joj rekli da živim u toj zgradi. Sjetio bih se pomoćnika košarkaškog trenera, mišićavog mladića iz New Yorka u lijepoj vesti, koji je nakon hakla s nekim brbljavim crncima promrmljao da nismo smjeli izgubiti od crnčuga, što smo čuli i ja i moja tri suigrača. Kad sam mu rekao da ušuti, i to tako bijesno da sam i sâm sebe iznenadio, on mije mirno objasnio njemu očitu činjenicu da »postoje crnci i postoje crnčuge, a ti su tipovi bih crnčuge«.

Upravo će ti tako bijelac smjestiti. Problem nije bio samo u njihovoj okrutnosti; naučio sam da i crnci mogu biti okrutni. Bila je to posebna vrsta arogancije, glupost koja se javljala kod inače pametnih ljudi i koja bi izmamila naš gorak smijeh. Činilo se da bijelci uopće ne shvaćaju da su okrutni. Ili možda misle da ostali zaslužuju njihov prezir.Bijelci. Tu mije riječ u početku bilo teško izgovoriti. Osjećao sam se kao da govorim strani jezik i spotičem se o tešku frazu. Katkad bih se ulovio kako s Rayom razgovaram kako bijelci ovo, bijelci ono, i u tom bih se trenutku sjetio majčina osmijeha i riječi koje sam izgovarao činile bi se nespretnima i lažnima. Ili bih pomagao Grampsu oko suda poslije večere, a Toot bi ušla u kuhinju i rekla da ide spavati i te bi iste riječi, bijelci, zabljesnule u mojim mislima kao svijetleća neonska reklama, i odjednom bih ušutio kao da skrivam neku tajnu.

Kasnije sam, u samoći, pokušavao odmrsiti te teške misli. Bilo je očito da su neki bijelci bili izuzetak od te opće kategorije ljudi u koju nismo imali povjerenja. Ray mije, primjerice, uvijek govorio kako su moji djed i baka baš fora. Njemu je riječ bijelac bila skraćenica, etiketa za ljude koje je moja majka nazivala zadrtima. I premda sam prepoznao rizičnost u njegovoj terminologiji — kako je lako skliznuti u istu kaljužu iz kakve je progovarao moj košarkaški trener (»Postoje bijelci i postoje ignorantski govnari poput tebe«, na kraju sam mu bio rekao prije nego što sam onoga dana napustio teren) — Ray me uvjeravao da mi pred bijelcima nikada nećemo govoriti o bijelcima kao o bijelcima, a da pritom ne budemo svjesni da bismo zbog toga mogli platiti određenu cijenu.

No je li to uistinu bilo tako? Je li uistinu postojala cijena koju treba platiti? To je bilo teško pitanje oko kojeg se Ray i ja nikada nismo mogli složiti. Katkad sam se, slušajući Raya kako nekoj plavuši koju je tek upoznao priča o opasnom životu na ulicama L.A.-a ili kako nadobudnom mladom učitelju objašnjava kakvi su ožiljci rasizma, mogao zakleti da mi ispod onoga ozbiljnog izraza lica Ray namiguje kao da sa mnom dijeli neku tajnu. Kao da mije govorio da naš bijes usmjeren na bijeli svijet ne treba poseban cilj ili svaki put novu potvrdu. Mogli smo ga uključivati i isključivati po potrebi. Katkad bih nakon takvih njegovih predstava sumnjao u njegovo rasuđivanje, čak i iskrenost. Podsjećao bih ga da ne živimo na segregacijskom Jugu ili u hladnim socijalnim stanovima Harlema ili Bronxa. Bili smo na prokletim Havajima. Govorili smo što smo htjeli, jeli gdje smo htjeli i sjedili na prednjim sjedalima u autobusu. Naši bijeli prijatelji, poput Jeffa ili Scotta iz košarkaškog tima, nisu se prema nama odnosili drukčije nego što su se odnosili jedni prema drugima. Voljeli su nas i mi smo voljeli njih. Katkad se čak činilo da mnogi od njih žele biti crnci, ili barem košarkaški velikan Doctor J.

Pa dobro, to je istina, Ray bi na kraju priznao. - Mogli smo si priuštiti odbaciti pozu opasnih crnčuga i čuvati je samo za situacije u kojima nam je zaista bila potrebna.Tu bi Ray zatresao glavom. Poza, kažeš? Govori u svoje ime.I ja bih znao daje Ray odigrao adut koji je rijetko igrao i to je bila njegova prednost. Ja sam bio drukčiji i, u krajnjoj hniji, sumnjičav. Nisam imao pojma tko sam zapravo. Ne želeći riskirati da me povrijede, brzo bih se povukao na sigurniji teren.Da smo živjeli u New Yorku ili L.A.-u, možda bih brže svladao pravila igre s visokim ulozima koju smo igrali. No ovako sam se naučio kretati između svojih crnih i bijelih svjetova, znajući da svaki od njih ima svoj jezik, običaje i značenja, ali uvjeren da će se uz malo prevođenja ta dva svijeta na kraju stopiti. Pa ipak, osjećaj da nešto nije u redu nije me napuštao, poput upozorenja koje se javilo kad god je bijela djevojka usred razgovora spomenula kako voli Stevieja Wondera, ili kad me žena u trgovini pitala igram li košarku, ili kad mije ravnatelj škole rekao da sam fora. I ja sam volio Stevieja Wondera, i ja sam volio košarku, i trudio sam se biti fora. Zašto su me onda takvi komentari smetali? Tu je negdje postojala varka, no kojaje to točno varka bila i tko je tu koga varao, nisam mogao shvatiti.Jednoga dana u rano proljeće Ray i ja smo se našli nakon nastave i krenuli prema kamenoj klupi kojaje okruživala bengalsku smokvu u školskom kampusu. Bila je to klupa za maturante, ali na njoj su se okupljah uglavnom popularni đaci, sportaši, navijačice i partijaneri sa svojim dvorskim ludama, dvoriteljima i pratiteljicama, koji su se laktarili kako bi zauzeli što bolje mjesto na kružnim stubama. Ondje je bio Kurt, maturant i snažan obrambeni igrač, koji je povikao čim nas je vidio:»Hej, Ray! Stari moj! Što ima?«Ray mu je prišao i pljesnuo ga po ispruženom dlanu. No kada se Kurt okrenuo prema meni s istom kretnjom, samo sam mu odmahnuo.»Sto njega muči?« čuo sam kako Kurt govori Rayu dok sam se udaljavao. Nekoliko minuta kasnije Ray me sustigao i pitao u čemu je problem.podrijetlo»Čovječe, ti nam se ljudi rugaju«, odgovorio sam.»O čemu to govoriš?«»O svom tom što ima i daj mi pet sranju.«

»Malo smo osjetljivi, ha? Kurt nije mislio ništa loše.«»Ako ti tako misliš, u redu...«Rayevo je lice odjednom zabljesnulo bijesom. »Gledaj«, rekao je, »ja pokušavam imati dobre odnose s njima, u redu? Kao što ti imaš dobre odnose s profesorima kad od njih trebaš uslugu, pa počneš sa svojim: 'Da, gospodo Umišljena Kučko, knjiga je zaista dobra i kad biste mi dali još jedan dan za sastavak, poljubio bih vaše bijelo dupe.' Ovo je njihov svijet, dobro? Oni ga posjeduju, a mi smo u njemu. Zato odjebi.«Do idućeg se dana žestina naše rasprave rasplinula i Ray je predložio da pozovem naše prijatelje Jeffa i Scotta na zabavu koju je tog vikenda Ray organizao u svojoj kući. Na trenutak sam oklijevao jer nikada prije nismo pozvali bijelce na crnačku zabavu, ali Ray je inzistirao, a ja nisam imao dobar argument da ga odbijem. Nisu ga imali ni Jeff ni Scott i obojica su pristali doći pod uvjetom da ja vozim. Tako smo se te subote na večer nakon utakmice nas trojica ukrcali u Grampsov stari ford granadu i otklapali u Schofield Barracks, oko pedeset kilometara izvan grada.Kada smo stigli, zabava se već bila rasplamsala i mi smo se uputili prema stolu s pićima. Nazočnost Jeffa i Scotta nikoga nije uzbudila, Ray ih je predstavio, malo su razgovarali i malo plesali s djevojkama na plesnom podiju. No odmah sam vidio daje cijeli prizor iznenadio moje bijele prijatelje. Stalno su se smješkali i stajali zajedno u kutu. Bojažljivo su kimah glavom uz zvuke glazbe i svakih nekoliko minuta ponavljali: »Oprostite.« Nakon otprilike sat vremena pitali su me mogu li ih odvesti kući.»Stoje bilo?« viknuo je Ray uz glasnu glazbu kad sam mu rekao da odlazimo. »Pa tek se zagrijavamo.« »Valjda se nisu ufurali.«Pogledi su nam se sreli i neko smo vrijeme samo stajali, uz glazbu i smijeh koji su pulsirali oko nas. U Rayevim očima nije bilo nikakvih tragova zadovoljstva, nikakve naznake razočaranja; samo miran pogled, bez treptanja, poput zmijinog. Konačno je pružio ruku i ja sam je primio, a pogledi su nam i dalje bili nepomični. »Vidimo se«, rekao je dok mu je ruka puštala moju, a ja sam ga gledao kako se udaljava kroz gomilu i traži djevojku s kojom je prije toga bio razgovarao.

Vani je već bilo zahladnjelo. Ulica je bila potpuno prazna, nije se čulo ništa osim sve slabijeg zvuka glazbe iz Rayeve kuće, prozori bungalova koji su se pružali niz urednu ulicu treperili su plavkastim svjetlom, a preko igrališta za bejzbol pružale su se sjene drveća. U automobilu je Jeff stavio ruku na moje rame, izgledajući istodobno i skrušeno i kao da mu je laknulo. »Znaš, stari«, rekao je, »ovo me uistinu naučilo nečemu. Hoću reći, sad tek vidim kako je tebi i Rayu katkad teško na školskim tulumima na kojima ste jedini crnci.«»Aha«, dobacio sam. Dio mene gaje u tom trenutku htio udariti. Krenuli smo niz ulicu prema gradu i moje su misli u tišini počele prevrtati Rayev razgovor s Kurtom toga dana, sve druge razgovore koje smo vodili prije toga, kao i događaje te večeri. I kad sam iskrcao prijatelje, pred očima mi se počela odmatati nova karta svijeta, zastrašujuća u svojoj jednostavnosti, pogibeljna u svojim skrivenim značenjima. Ray mi je bio rekao da na terenu bijelaca uvijek igramo prema njihovim pravilima. Ako vam je ravnatelj, trener, profesor ili Kurt poželio pljunuti u lice, on je to mogao učiniti jer je imao moć koju vi niste imali. Ako je odlučio to ne učiniti, nego vas umjesto toga tretirati kao ljudsko biće ili stati u vašu obranu, to je bilo zato jer je znao da su riječi koje ste izgovarali, odjeća koju ste nosili, knjige koje ste čitali, vaše ambicije i želje, već bili njegovi. Sto god je

odlučio učiniti, bila je to njegova odluka, a ne vaša, i zbog te temeljne moći koju je imao nad vama, moći kojaje postojala prije nego što su se javili njegovi vlastiti motivi i sklonosti, i moći koja će ga nadživjeti, svaka je razlika između dobrih i loših bijelaca poprimala zanemarivo značenje. Zapravo niste mogli biti sigurni da ste sami slobodno odabrali sve ono što ste smatrali izrazom vašega slobodnog, crnog bića, bio to humor, pjesma, ili košarkaško umijeće. U najboljem su slučaju te stvari bile utočište, a u najgorem zamka. Slijedom te izluđujuće logike jedino što ste mogli odabrati kao nešto vlastito bilo je povlačenje u sve manju i manju spiralu bijesa, sve do spoznaje da biti crn zapravo znači biti svjestan vlastite nemoći i vlastitog poraza. A konačna ironija bila je ta da ako ste slučajno odlučili odbiti takav poraz i okomiti se na svoje zarobitelje, oni bi i za to imali ime, ime koje bi vas na jednak način zarobilo. Paranoidan. Militantan. Nasilan. Crnčuga.Tijekom sljedećih nekoliko mjeseci tražio sam način da potkrijepim tu svoju strašnu viziju. U knjižnici sam posudio Baldwina, Ellisona, Hughe-sa, Wrighta, DuBoisa. Na večer bih rekao djedu i baki da imam zadaću, zatvarao vrata svoje sobe i krenuo se hrvati s riječima, zarobljen odjednom krajnje ozbiljnom raspravom, pokušavajući pomiriti svijet kakav sam zatekao s okolnostima u kakvima sam se rodio. Ah izlaza nije bilo. Na svakoj stranici svake knjige, i kod Biggera Thomasa1 i kod nevidljivog čovjeka, pronalazio sam istu bol, iste sumnje i isti samoprezir, koje ni ironija ni razum nisu mogli odagnati. Čak su i DuBoisovo učenje, Baldwinova ljubav i Langstonov humor s vremenom podlegli njihovoj korozivnoj snazi i svaki je od njih na kraju bio prisiljen posumnjati u is-kupljujuću snagu umjetnosti i povući se u Afriku, u Europu ili duboko u utrobu Harlema, sva trojica u bijegu, sva trojica iscrpljeni i ogorčeni, s vragom za petama.

Jedino je autobiografija Malcolma X-a nudila nešto drukčije. Njegovi opetovani postupci samostvaranja nešto su mi govorili. Izravna poezija njegovih riječi i jednostavno ustrajanje na poštovanju obećavali su novi i beskompromisni poredak, ratnički u svojoj disciplini, iskovan snagom volje. Odlučio sam da je sve drugo u njegovu programu, poput priča o plavookim vragovima i apokalipsi, bila usputna vjerska prtljaga koje se i sam Malcolm uspješno riješio pred kraj svojeg života. Pa ipak, čak i kada sam zamišljao kako idem Malcolmovim stopama, jedna me misao iz knjige kočila. Govorio je o želji koju je nekoć imao, o želji da1 Bigger Thomas glavni je lik u knjizi Native Son Richarda Wrighta (nap. prev.). bijela krv koja je kolala njegovim tijelom kao rezultat nasilnoga čina nekako nestane. Znao sam da kod Malcolma ta želja ne može biti slučajna. Također sam znao da se na putu prema samopoštovanju moja vlastita bijela krv nikada neće svesti na čistu apstrakciju. Ostalo mije pitanje čega ću se još morati odreći kada i ako napustim majku, djeda i baku, na nekoj neucrtanoj granici.

I još ovo. Ako je Malcolmovo otkriće pred kraj njegova života da neki bijelci mogu živjeti kraj njega kao braća po islamu nudilo nadu u buduće pomirenje, taje nada bila tek u dalekoj budućnosti i u dalekoj zemlji. Ja sam u međuvremenu tražio odakle će doći ljudi spremni poraditi na toj budućnosti i nastaniti taj novi svijet. Jednoga dana nakon košarkaške utakmice u fakultetskoj dvorani Ray i ja smo se našli u razgovoru s visokim mršavim mladićem koji se zvao Malik i koji je povremeno s nama igrao. Malik je spomenuo daje sljedbenik Nacije islama2, no kako je Malcolm bio umro, a on se sam

preselio na Havaje, više nije odlazio ni u džamiju ni na političke skupove, iako je još uvijek pronalazio utjehu u samotnoj molitvi. Jedan nas je dečko kojije sjedio u blizini očito čuo, jer se nagnuo prema nama s mudrim izrazom lica.»Razgovarate o Malcolmu? Malcolm govori onako kako jest, u to nema sumnje.«»Da«, dodao je drugi, »ali ja se sigurno neću tako skoro preseliti u afričku džunglu niti ću u nekoj prokletoj pustinji sjediti na tepihu s hrpom Arapa. Hvala, ne. A neću niti prestati jesti rebarca.«»Mora biti rebaraca.«»A bome i ženskog mesa. Ne govori li Malcolm da nema ništa od ženski? To mu neće proći.«Vidjevši Raya kako se smije, pogledao sam ga ozbiljno. »A što se ti smiješ? Nikada nisi čitao Malcolma. Uopće ne znaš o čemu on govori.«Ray je zgrabio loptu iz moje ruke i krenuo prema suprotnom obruču. »Neće meni knjige govoriti kako da budem crnac«, viknuo je pre-2 The Nation oj Islam, Nacija islama, vjerski i društveno-politički pokret, osnovan u Detroitu 1930. godine (nap. prev.).

ko ramena. Zaustio sam odgovoriti, potom se okrenuo prema Maliku očekujući riječi potpore. No musliman nije rekao ništa, a na košćatom mu je licu treperio odsutni smiješak.Nakon toga sam odlučio šutjeti i pokušao naučiti skrivati svoja grozničava raspoloženja. No nekoliko tjedana poslije probudila me svađa koja je dopirala iz kuhinje; bakin je glas bio jedva čujan, djedovo duboko gunđanje nešto glasnije. Otvorio sam vrata i vidio Toot kako ulazi u njihovu spavaću sobu i odijeva se za posao. Pitao sam je što se dogodilo.»Ništa. Tvoj me djed jutros ne želi odvesti na posao, to je sve.«Kada sam ušao u kuhinju, djed je mrmljao u bradu. Natočio sije šalicu kave, a ja sam mu rekao da ću odvesti Toot na posao ako je on umoran. Bila je to smiona ponuda jer se nisam volio buditi rano. Namrgodio se na moj prijedlog.»Nije stvar u tome. Ona samo želi da seja osjećam loše.«»Siguran sam da nije tako, djede.«»Naravno daje.« Otpio je malo kave. »Otkad je počela raditi u banci, na posao odlazi autobusom. Rekla je da joj je tako zgodnije. A sada, samo zato štojuje netko malo gnjavio, želi sve promijeniti.«Tootin sićušan lik vrzmao se hodnikom i gledao nas preko naočala.»To nije istina, Stanlev.«Pozvao sam je u drugu sobu i pitao što se dogodilo.»Jučer dok sam čekala autobus jedan me muškarac tražio novac.«»To je sve?«Usnice su joj se napućile od ljutnje. »Bio je vrlo agresivan, Barry. Vrlo agresivan. Dala sam mu dolar, ali on je tražio još. Da nije došao autobus, mislim da bi me udario u glavu.«Vratio sam se u kuhinju. Djedje ispirao šalicu leđima okrenut prema meni. »Slušaj«, rekao sam mu, »zašto mi ne dopustiš daje odvezem? Čini se daje zaista uzrujana.«»Uzrujao ju je prosjak?«

»Ma znam, ali vjerojatno se uplašila kad joj je neki krupan čovjek stao na put. Nije to neki problem.«Okrenuo se i vidio sam kako se trese. »To jest veliki problem. Menije to problem. I prije su je znali gnjaviti. A znaš li zastoje sada odjednom tako uplašena? Reći ću ti zašto. Prije nego što si ušao, rekla mije daje tip crnac.« Tu je riječ prošaptao. »Zbog togaje uznemirena. A ja mislim da to nije u redu.«Riječi su me pogodile kao da sam dobio šakom u trbuh; zateturao sam kako bih vratio prisebnost. Najmirnijim sam mu glasom rekao da takav stav i mene smeta, ali sam ga uvjeravao da će Tootini strahovi proći i daje u međuvremenu trebamo voziti na posao. Djed je sjeo na stolac u dnevnoj sobi i rekao da mu je žao što mije išta rekao. Pred mojim je očima postao manji, stariji i nadasve tužan. Stavio sam ruku na njegovo rame i rekao mu daje sve u redu, da razumijem.Tako smo ostali nekoliko minuta, u bolnoj tišini. Na kraju je inzi-stirao da će on odvesti Toot, teško je ustao sa stolca i pošao se odjenuti. Nakon što su otišli, sjeo sam na rub kreveta i razmišljao o njima. Cesto su se žrtvovali zbog mene. Sve su svoje nade ulijevali u moj uspjeh. Nikada mi nisu dali razloga da sumnjam u njihovu ljubav, i nikada neće. Pa ipak, znao sam da ljudi koji su mogli biti moja braća mogu u njima pobuđivati najdublje strahove.Te sam se večeri odvezao u Waikiki, prošao pokraj osvijetljenih hotela i uputio se prema kanalu Ala-Wai. Trebalo mije nešto vremena da pre-poznam kuću s klimavim trijemom i niskim krovom. U kući je gorjelo svjetlo i vidio sam Franka na predebelo tapeciranom stolcu, s knjigom pjesama na krilu i naočalama koje su mu klizile niz nos. Neko sam vrijeme sjedio u automobilu i gledao ga, potom sam izašao i pokucao na vrata. Starac je jedva digao pogled kad je ustao da otključa vrata. Nisam ga vidio tri godine.»Hoćeš li piće?« pitao me. Kimnuo sam i gledao kako uzima bocu viskija i dvije plastične čaše iz kuhinjskog ormarića. Izgledao je isto, brkovi su mu bili malo sjedi i visjeli su kao uvenuli bršljan preko debele gornje usne, a odrezane su mu hlače imale nešto više rupa i uzetom su bile zavezane oko struka.»Kako tije djed?«»Dobro je.«»Sto radiš ovdje?«Nisam bio siguran. Ispričao sam Franku što se dogodilo. Kimnuo je i natočio nam viski. »Smiješan svat, taj tvoj djed«, rekao je. »Znaš li da smo odrasli udaljeni kakvih 80 km?«Zatresao sam glavom.»Bome jesmo. Obojica smo živjeli blizu Wichite. Naravno, nismo se poznavali. Kad je on toliko narastao da bi se mogao sjećati, ja sam se već davno bio odselio. Možda sam nekada vidio njegovu obitelj. Možda smo se mimoišli na ulici. Ako i jesmo, morao sam se maknuti s pločnika da oni mogu proći. Je li ti djed ikada pričao o takvim stvarima?«Izlio sam viski niz grlo i zatresao glavom.»Nije«, Frankje rekao, »to sam si i mislio. Stan ne voli govoriti o tom dijelu Kansasa. Neugodno mu je. Jednom mije pričao o crnkinji koju su plaćali da se brine za tvoju majku. Mislim daje bila propovjednikova kći. Rekao mije daje bila poput člana obitelji. Tako on to doživljava, razumiješ? Djevojka dolazi brinuti se za tuđu djecu, a njezina majka pere tuđe prljavo rublje. Članovi obitelji, možeš misliti!«Posegnuo sam za bocom i sam si natočio. Frank me nije gledao, oči su mu bile zatvorene, glava naslonjena na naslonjač, a lice kao daje bilo isklesano u kamenu. »Ne možeš kriviti

Stana za to kakav je«, rekao je Frank tiho. »On je u biti dobar čovjek. Ali on mene ne poznaje, kao što nije poznao ni tu djevojku koja se brinula za tvoju majku. On me ne može poznati na način na koji ja poznajem njega. Možda Havajci mogu, ili Indijanci u rezervatu. Njihovi su očevi doživjeli poniženja, a majke su im bile obeščašćene. Tvoj djed nikada neće znati kakav je to osjećaj. Zato on može doći ovamo, piti moj viski i zaspati u naslonjaču u kojem ti sada sjediš. Zaspe poput djeteta. Vidiš, ja to nikada ne bih mogao učiniti u njegovoj kući. Nikada. Nije važno koliko sam umoran, nikada se ne smijem opustiti. Moram biti na oprezu, zbog vlastita preživljavanja.«

Frank je otvorio oči. »Želim ti reći da se tvoja baka s pravom uplašila. U pravu je barem koliko i Stanley. Ona razumije da crnci imaju razloga za mržnju. Stvari su jednostavno takve. Ja bih zbog tebe volio daje drukčije. Ali nije. Zato tije najbolje da se navikneš na to.«Frank je ponovo zatvorio oči. Disanje mu se usporilo sve dok se nije činilo da spava. Razmišljao sam o tome da ga probudim, onda sam se predomislio i otišao u automobil. Tlo mije podrhtavalo pod nogama, kao da će se svakog trena rastvoriti. Zastao sam, pokušao se smiriti, i tada sam prvi put postao svjestan da sam potpuno sam.

PETO POGLAVLJEBila su tri sata ujutro. Mjesečinom okupane ulice bile su prazne, a u daljini se čuo automobil kako povećava brzinu. Pijanci su, u parovima ili sami, već bili utonuli u duboki pivski san. Hasan je bio kod nove djevojke i rekao mi da ga ne čekam. Billie Holiday i ja čekali smo izlazak sunca sami, a njezin glas je treperio kroz mračnu sobu približavajući mi se poput ljubavnice.I'm a fool... to want you Such a fool... to want you.Natočio sam si piće i pogledom prešao preko sobe. Zdjele sa smrvljenim perecima, pune pepeljare, prazne boce poslagane uza zid poput obrisa grada. Odlična zabava. Svi su rekli: »Možete računati na to da će Barry i Hasan napraviti pravi tulum.« Svi osim Regine. Regina nije uživala. Stoje ono bila rekla prije nego stoje otišla? Ti uvijek misliš da se sve vrti oko tebe. I onda ona priča o njezinoj baki. Kao da sam ja odgovoran za sudbinu cijele crne rase. Kao da sam ja tjerao njezinu baku da bude na koljenima cijeli život. K vragu i Regina. K vragu i njezin arogantan, licemjeran pogled pun razočaranja. Ona me nije poznavala. Nije razumjela kakav sam.Bacio sam se na kauč i pripalio cigaretu, gledajući šibicu kako izgara sve dok mi nije zaškakljala vrhove prstiju, a ja nisam osjetio laganu bol dok sam je gasio prstima. U čemu je trik? pita čovjek. Trik je u tome da ne mariš za hol. Pokušao sam se sjetiti gdje sam to čuo, ali izmicalo mije, poput zaboravljena lica. Nema veze. Billie je znala za taj trik i koristila ga je u svojem isprekidanom, drhtavom glasu. Ja sam taj trik naučio tijekom zadnje dvije godine u srednjoj školi nakon stoje Ray otišao na koledž, a ja knjige stavio u drugi plan, nakon što sam se prestao dopisivati s ocem. Umorio sam se od pokušaja da sredim nered za koji nisam bio kriv. Naučio sam ne mariti.

Otpuhnuo sam nekoliko kolutova dima i prisjećao se tih godina. Marihuana i piće svakako su bili pomogli, dim tu i tamo kad si ga možete priuštiti. Ali nisam uzimao heroin. Micky, moj potencijalni inicijator, maloj e prežarko želio da i to probam. Rekao je da ga on može uzeti žmi-rećki, ali dok je to govorio, tresao se kao pokvareni motor.

Možda mu je samo bilo hladno; stajali smo u hladnjači iza restorana u kojem je radio i ondje nije bilo više od minus sedam stupnjeva. Ali nije izgledao kao da se trese od hladnoće. Izgledao je kao da se znoji, lice mu je bilo sjajno i napeto. Izvadio je iglu i špricu, a ja sam ga gledao kako stoji okružen velikim komadima salame i goveđe pečenke i u tom mi se trenutku u mi-slimajavila slika balončića, sjajnog i okruglog poput bisera, kako polako kola mojim venama i zaustavlja mi srce...

Narkić. Junkie. U tom sam smjeru išao, prema konačnoj i kobnoj ulozi mladog crnca. No nisam pušio marihuanu kako bih dokazao da sam jedan od njih. Barem ne tada. Pušio sam upravo zbog suprotnog razloga, kako bih si izbio iz glave pitanja tko sam, kako bih izravnao krajolik svojeg srca i zamaglio granice svojih sjećanja. Otkrio sam da nije važno pušite li marihuanu u novom, sjajnom kombiju školskog kolege bijelca, u studentskoj sobi crnca kojeg ste upoznali u dvorani, ili na plaži s Ha-vajcima koji su prestali ići u školu i vrijeme provodili tražeći izgovore za burne svađe. Nitko vas nije pitao je li vam otac bogati direktor koji vara svoju ženu ili otpušteni šljaker koji vas pljusne kad god se udostoji doći kući. Moglo vam je jednostavno biti dosadno, ili ste možda bili osamljeni. Svi su bili dobrodošli u klub nezadovoljnih. A ako marihuana nije riješila problem koji vas je tištio, barem vam je pomogla nasmijati se budalastome svijetu, prozreti licemjerje, sranja i jeftino moraliziranje.

Tako mi se barem tada činilo. Trebalo mije nekoliko godina da shvatim na koji se način sudbine poigravaju sa životima i kako su i boja kože i novac ipak važni u tome tko će preživjeti i kako će mekana ili tvrda biti podloga kada napokon padnete. Naravno, i u jednom i u drugom slučaju potrebna vamje sreća. Upravo je sreća nedostajala Pablu kada onoga dana nije imao sa sobom vozačku dozvolu, a policajac nije imao što drugo raditi pa mu je pregledao prtljažnik automobila. Ni Bruce, koji se nije znao vratiti kad je zaglibio u previše loših tripova pa je na kraju završio u ludnici. Ni Duke koji se zadržao na mjestu nesreće...Jednom sam majci pokušao objasniti ulogu sreće u životu i način na koji se kolo sreće okreće. Bilo je to kad sam bio maturant; majka se vratila na Havaje nakon terenskog rada. Umarširala je u moju sobu zahtijevajući detalje o Pablovu uhićenju. Ja sam joj se ohrabrujuće nasmiješio, potapšao je po ruci i rekao joj da se ne brine jer ja ne bih učinio nikakvu glupost. Inače je to bila uspješna taktika, jedan od trikova koje sam bio naučio. Ljudi su zadovoljni ako ste pristojni, nasmiješeni i ne radite nagle pokrete. I više su nego zadovoljni, kao da im lakne i ugodno su iznenađeni što vide lijepo odgojenog mladog crnca koji nije stalno ljut.No moja majka nije izgledala zadovoljno. Sjedilaje, promatrala moje oči i lice joj je bilo ozbiljno poput smrti.»Ne misliš li da preolako shvaćaš svoju budućnost?« pitala je.»Kako to misliš?«»Znaš ti dobro kako to mislim. Jednog su ti prijatelja upravo uhitili zbog posjedovanja droge. Ocjene su ti sve lošije. Još nisi počeo pisati prijavu za koledž. Kad god pokušam o tome razgovarati s tobom, ponašaš se kao da ti je to jedna velika gnjavaža.«

Nisam to želio slušati. Ocjene mi nisu bile tako loše. Počeo sam joj govoriti kako sam razmišljao o tome da ne odem na koledž, da ostanem na Havajima, upišem neke tečajeve

i honorarno se zaposlim. Prekinula me prije nego što sam uspio završiti. Rekla je da se mogu upisati u bilo koju školu u zemlji, samo ako se malo potrudim. »Sjećaš li se što znači trud? K vragu, Bar, ne možeš samo sjediti poput neke dangube i čekati da ti se osmjehne sreća.«

»Poput čega?« »Dangube. Besposličara.«Gledao sam je kako sjedi, tako iskrena i sigurna u sudbinu svoga sina. Za nju je ideja da moje preživljavanje ovisi samo o sreći bila krivovjerje. Inzistirala je na podjeli odgovornosti sebi, djedu i baki, meni. Odjednom sam poželio uzdrmati tu njezinu sigurnost i dati joj do znanja daje njezin eksperiment sa mnom propao. Umjesto da počnem vikati, nasmijao sam se. »Danguba, ha? Pa zašto ne? Možda upravo to želim od života. Mislim, pogledaj Grampsa. On čak nije ni išao na koledž.«Usporedbajuje iznenadila. Licejoj se opustilo, a oči zatreperile. Odjednom sam shvatio koji je njezin najveći strah. »Toga se bojiš?« pitao samje. »Da ću završiti poput Grampsa?«Brzo je zatresla glavom. »Već si sada bolje obrazovan od njega«, rekla je. No sigurnost joj je napokon nestala iz glasa. Umjesto da nastavim raspravu, ustao sam i izašao iz sobe.Billie je prestala pjevati. Tišina je bila nesnosna i odjednom sam se osjećao potpuno trijeznim. Ustao sam s kauča, okrenuo ploču, popio ono stoje ostalo u čaši i natočio još. Čuo sam kako netko na katu pušta vodu i hoda po sobi. Vjerojatno pati od nesanice i sluša kako mu život prolazi uz otkucaje. To je bio problem s alkoholom i drogom, nije li? To otkucavanje, zvuk sigurne praznine koji ne prestaje. I mislim da sam upravo to pokušavao objasniti majci onoga dana, daje njezina vjera u pravdu i racionalnost bila na krivome mjestu, da neke stvari ne možemo prevladati i da sva naobrazba i dobre namjere ovoga svijeta ne mogu pomoći popuniti rupe u svemiru niti nam dati moć da promijenimo njegov slijepi, bezglavi tijek.

Pa ipak sam se osjećao loše nakon tog događaja. Način na koji je u meni mogla pobuditi osjećaj krivnje bio je adut koji je uvijek imala u rukavu. I nije se zbog toga ustručavala. »Ne možeš si pomoći«, jednom mije bila rekla. »Ubacila sam ti to u hranu dok si još bio beba. Ne brini se«, dodalaje, smješkajući se poput mačke. »Zdrava doza krivnje nikome nikada nije naškodila. Upravo je na krivnji izgrađena civilizacija. Osjećaj krivnje vrlo je podcijenjen osjećaj.«

Tada smo se već mogli šaliti u vezi s tim, jer se njezini najgori strahovi ipak nisu obistinili. Maturirao sam bez problema i bio primljen u nekoliko vrlo cijenjenih škola. Na kraju sam se skrasio u koledžu Occidental u Los Angelesu jer sam bio upoznao djevojku iz Brentwooda koja je s roditeljima bila na odmoru na Havajima. Ali još uvijek sam osjećao previranja i bio nezainteresiran za koledž, kao za gotovo sve ostalo. Čak je i Frank smatrao da imam loš stav, ali nije bio baš jasan u tome kako da ga promijenim.Kako je ono Frank nazvao koledž? Visoka škola kompromisa. Sjetio sam se dana kada sam posljednji put vidio staroga pjesnika, nekoliko dana prije nego što sam napustio Havaje. Malo smo čavrljah, on se žalio na stopala, na kurje oči i kvrgave kosti za koje je tvrdio da su izravna posljedica pokušaja da se afrička stopala uguraju u europske cipele. Na kraju me pitao što očekujem od koledža. Rekao sam mu da ne znam. On je zatresao velikom, sijedom glavom.

»Vidiš«, rekao je, »to je problem, zar ne? Ti ne znaš. Ti si kao i ostala mlađarija ovdje. Znaš samo daje koledž sljedeći korak koji moraš napraviti. A ljudi koji su dovoljno stari da znaju bolje od tebe i koji su se godinama borih za tvoje pravo da odeš na koledž, oni su tako sretni što će te vidjeti ondje da ti neće reći istinu. Pravu cijenu upisa.«»A toje?«»Ostavljanje svoje rase pred vratima«, rekao je. »Ostavljanje svojih ljudi iza sebe.« Promatrao me preko ruba naočala. »Shvati jednu stvar, dečko. Ne ideš ti na koledž steći naobrazbu. Ti ideš na koledž kako bi te istrenirah. Istrenirat će te da želiš stvari koje ne trebaš. Istrenirat će te da možeš manipulirati riječima tako da one izgube svako značenje. Istrenirat će te da zaboraviš ono što znaš. Istrenirat će te tako dobro da ćeš, kad ti počnu govoriti o jednakim mogućnostima, o američkom načinu života i ostalim sranjima, početi u to vjerovati. Dat će ti ured na uglu, pozivati te na otmjene večere i tvrditi da si na čast svoje rase. Sve dok ne poželiš voditi neke stvari, e onda će ti trznuti lanac i dati ti do znanja da možeš biti dobro istrenirani i dobro plaćeni crnčuga, ali si svejednako crnčuga.«»Znači, želiš reći da ne trebam ići na koledž?«

Frankova su se ramena spustila i on je pao u stolac uzdahnuvši. »Ne, nisam to rekao. Moraš ići. Samo ti želim reći da držiš oči širom otvorene. Budi na oprezu.«Nasmiješio sam se razmišljajući o Franku i njegovoj predanosti crnačkoj ideji. Na neki je način bio neizlječiv poput moje majke, siguran u svoju vjeru, živećijoš uvijek u šezdesetima, u vremenu koje je stalo na Havajima. Upozorio me da držim oči otvorenima. Ali nije to bilo tako lako kako je zvučalo. Barem ne u sunčanom L.A.-u, kad lunjate po kam-pusu Occidentala, nekoliko kilometara udaljenom od Pasadene, uokvirenim drvoredima i ukrašenim španjolskim pločicama. Studenti su bili prijateljski raspoloženi, a profesori spremni pomoći. Ujesen 1979. godine su Čarter, plinovodi i busanje u prsa bili na zalasku, a dolazio je Reagan, u Americi je svitalo. Kad ste otišli iz koledža, vozili ste se autocestom u Venice Beach ili u Westwood, prolazeći kroz ozloglašeni istočni i sre-dišnjijužni Los Angeles a da toga niste bili ni svjesni, primjećujući samo još palme koje su poput maslačaka provirivale iza visokih betonskih zidova. L.A. se nije mnogo razlikovao od Havaja, barem ne onaj dio koji ste mogli vidjeti. Bio je samo veći i bilo je lakše naći brijača koji je znao kako vas treba ošišati.U svakom slučaju, većina drugih studenata u Oxyju nije se baš brinula zbog kompromisa. Na koledžu nas je bilo dovoljno zajedno pleme i kada smo se družili, mnogi od nas odlučili su se plemenski ponašati, držati se zajedno i kretati se u grupama. Tijekom prve godine, dok sam još živio u domu, bilo je istih diskusija kakve sam imao s Rayom i drugim crncima na Havajima, istih gunđanja i prigovaranja. Ali osim toga, naše se brige nisu razlikovale od briga bijelaca koji su nas okruživali. Kako preživjeti, kako pronaći dobar posao nakon diplome, kako nekoga poševiti. Nabasao sam na jednu od bolje čuvanih tajni o crncima: da većina nas zapravo nije bila zainteresirana za pobunu; daje većina već bila umorna od stalnog razmišljanja o rasi; ako smo bili rezervirani, da je to bilo ponajprije zato što nam je bilo najlakše o svemu tome ne razmišljati, lakše nego stalno biti ljut ih pokušavati pogoditi što to bijelci misle o nama.

Zašto se onda nisam mogao prepustiti?

Ne znam. Pretpostavljam da me nije dopao taj luksuz, nisam osjećao sigurnost plemena. Kada odrastate u Comptonu, preživljavanje postaje revolucionarni čin. Odete na koledž, a vaša obitelj ostaje kod kuće i navija za vas. Oni su sretni što ste pobjegli i nema govora ni o kakvoj izdaji. Ali ja nisam odrastao u Comptonu ili Wattsu. Nisam imao od čega pobjeći, osim od vlastitih unutarnjih sumnji. Više sam sličio crnim studentima koji su odrasli u uređenim stambenim četvrtima u predgrađu, čiji su roditelji već platili cijenu bijega. Odmah ste ih mogli uočiti po načinu hoda i po ljudima s kojima su sjedili u kantini. Kad bi ih se pritisnulo, naljutili bi se i objasnili vam da odbijaju da ih se kategorizira. Objasnili bi vam da njih ne određuje boja kože. Oni su osobe.Tako je i Joyce govorila. Bila je zgodna djevojka zelenih očiju, puti boje meda i napućenih usana. Tijekom moje prve godine živjeli smo u istom domu i sviđala se svim crncima. Jednog sam je dana pitao ide li na sastanak Udruge crnih studenata. Pogledala me čudno, a potom počela tresti glavom kao dijete koje ne želi pojesti ono što vidi u žlici.»Ja nisam crnkinja«, rekla je Joyce. »Ja sam pripadnica više rasa.« Potom mije počela govoriti o svojem ocu, koji je slučajno bio Talijan i bio je najslađi čovjek na svijetu, i o svojoj majci koja je slučajno bila dijelom Afrikanka, dijelom Francuskinja, dijelom Indijanka i dijelom nešto četvrto. »Zašto bih morala izabrati između njih?« pitala me. Glas joj je drhtao i mislio sam da će zaplakati. »Nisu bijelci ti koji me tjeraju da odaberem. Možda je nekada i bilo tako, ali sada su oni spremni odnositi se prema meni kao prema osobi. Ne, crnci na sve gledaju sa stajališta rase. Oni me tjeraju da biram. Oni mi govore da ne mogu biti ono što jesam...«Oni, oni, oni. To je bio problem s ljudima poput Joyce. Govorili su o bogatstvu svojega multikulturalnog naslijeđa i to je zvučalo zaista dobro, sve dok niste primijetili da zapravo izbjegavaju crnce. Nije to nužno bio svjestan odabir, nego stvar sile teže, način na koji integracija uvijek funkcionira, poput jednosmjerne ulice. Manjina se asimilira u dominantnu kulturu, a ne obratno. Samo bijela kultura može biti neutralna i objektivna. Samo bijela kultura može biti nerasna i povremeno spremna prihvatiti egzotične pojedince u svoje redove. Samo bijela kultura ima individue. A mi, mješanci s fakultetskom diplomom, pogledamo situaciju i pomislimo: Zašto bismo mi bili u istom košu sgubitnicima ako ne moramo? Mi smo zahvalni što se možemo izgubiti u masi, a Amerika postaje sretna, bezlična tržnica. I najviše smo zgroženi kada taksist prođe pokraj nas ih žena u dizalu čvršće stisne svoju torbicu, i to ne toliko zato što nas muči činjenica da manje sretni obojeni takva poniženja moraju trpjeti svakoga Božjeg dana svojega života — iako si upravo to govorimo — nego zato što nosimo otmjeno odijelo i govorimo besprijekornim engleskim, a ipak nas se nekom pogreškom smatra običnim crnčugama. Zar vi ne znate tko sam ja?! Ja sam osoba.

Sjeo sam, pripalio još jednu cigaretu i istočio piće u čašu. Znao sam da sam prestrog prema jadnoj Joyce. Istina je bila ta da sam razumio i nju i sve druge crnce koji su se osjećali poput nje. U njihovim manirizmima, njihovu govoru i njihovim zbunjenim srcima ja sam stalno prepoznavao dijelove sebe. I to me plašilo. Zbog njihove sam zbunjenosti preispitivao vlastitu rasnu vjerodostojnost, a negdje iz dubine misli javljao mi se Rayov adut. Imao sam potrebu distancirati se od njih kako bih se uvjerio da nisam kompromitiran, da sam zaista i dalje budan.Kako tko ne bi pomislio da sam prodana duša, oprezno sam birao prijatelje. Politički aktivnije crne studente. Strane studente. Meksikance. Profesore marksiste, strukturalne

feministice i punk-rock pjesnike performere. Puših smo cigarete i nosili kožnate jakne. Po noći smo u domu raspravljah o neokolonijalizmu, Franzu Fanonu, eurocentrizmu i patrijarhatu. Kada smo gasili cigarete na tepihu ili navijali glazbu tako glasno da su se zidovi tresh, toje bio naš otpor zategnutim omčama buržujskog društva. Nismo bih ni nezainteresirani, ni nemarni, ni nesigurni. Bih smo otuđeni.No ta strategija nije bila dovoljna da osigura distancu koju sam želio, ni od Joyce ni od vlastite prošlosti. Uostalom, bilo je na tisuće takozvanih fakultetskih radikala, većina od njih bijelci sigurnoga društvenog položaja, koje sejednostavno ignoriralo. I dalje je trebalo dokazati na kojoj ste strani, pokazati odanost crnoj masi, poduzeti korake i reći tko je kakav.

Razmišljao sam o vremenu kada sam živio u domovima, kada smo nas trojica, Reggie, Marcus ija, bili u Reggiejevoj sobi, a kišaje udarala o prozore. Pili smo pivo, a Marcus namje pričao o susretu s losanđeleskom policijom. »Nisu me imali razloga zaustaviti«, govorio je. »Osim što sam hodao po bjelačkoj četvrti. Morao sam raširiti ruke i noge i nasloniti se na automobil. Jedan od njih izvadio je pištolj. Ali nisam se dao uplašiti. Te naciste veseli kad vide strah u očima crnca...«Gledao sam Marcusa dok je govorio. Bio je mršav, crn i uspravan, sjedio je raširenih nogu, udobno odjeven u bijelu majicu i plave traperice s tregerima. Marcus je bio najosvješteniji među crncima. Pričao je o djedu koji je bio sljedbenik Garveyja3, o majci u St. Louisu koja je radila kao medicinska sestra i sama odgojila svoju djecu, o starijoj sestri koja je bila jedna od osnivačica lokalnog ogranka Pantera i o svojim prijateljima u zatvoru. Njegovaje loza bila čista i njegova odanost jasna, zbog čega sam se pokraj njega često osjećao izbačenim iz ravnoteže, poput mlađeg brata koji uvijek kasni jedan korak, bez obzira što učini. Tako sam se osjećao i u tom trenutku, slušajući Marcusa kako priča o svojem autentičnom crnačkom iskustvu, kad je Tim ušao u sobu.»Bok, dečki«, rekao je Tim, veselo mašući. Okrenuo se prema meni. »Čuj, Barry, imaš li onaj zadatak iz ekonomije?«Tim nije bio osviješten crnac. Tim je nosio veste s rombovima i iz-glačane traperice i govorio je kao Beaver Cleaver.4 Planirao je diplomirati ekonomiju. Njegova gaje bijela djevojka vjerojatno čekala u sobi i slušala country glazbu. Bio je sretan kao malo dijete i samo sam želio da ode. Ustao sam, otišao s njim do svoje sobe i dao mu zadatak koji je tražio. Čim sam se vratio u Reggiejevu sobu, osjetio sam potrebu objasniti.»Tim je mustra«, rekao sam, vrteći glavom. »Trebao bi promijeniti ime u Tom.«3 Marcus Garvey (1887.-1940.), crnački aktivist.4 Beaver Cleaver, lik bijelca iz američke televizijske serije Leave it to Beaver iz 1950-ih i 1960-ih godina.

Reggie se nasmijao, ali Marcus nije. Marcus me pitao: »Zašto to kažeš, stari?«Pitanje me iznenadilo. »Ne znam. Tip je jednostavno blesav, to je sve.«Marcus je popio gutljaj piva i pogledao me ravno u oči. »Meni se Tim čini u redu«, rekao je. »On gleda svoja posla i nikoga ne gnjavi. Mislim da bismo se trebali brinuti za sebe, umjesto da osuđujemo druge ljude i njihovo ponašanje.«Godinu dana kasnije u meni su i dalje bile žive ljutnja i gorčina zato što me Marcus na taj način prozvao pred Reggiejem. Ali bio je u pravu, zar ne? Uhvatio me u laži. Zapravo u dvije laži: u laži koju sam izrekao za Tima i u laži koju sam izgovorio o sebi. Zapravo se

cijela ta prva godina činila kao jedna dugotrajna laž u kojoj sam ja trošio svu svoju energiju trčeći u krug i pokušavajući sakriti svoje tragove.Osim s Reginom. Mislim da me k njoj privuklo upravo to što nisam osjećao potrebu lagati. Čak i tog dana kad smo se upoznali, kad je došla u kantinu i našla Marcusa kako me gnjavi zbog lektire koju sam odabrao. Marcus ju je rukom pozvao za naš stol, ustao i privukao joj stolac.»Sestro Regina«, rekaoje, »znaš Baracka, zar ne? Pokušavam objasniti bratu Baracku da čita rasistički pamflet.« Podigao je primjerak Srca tame, poput dokaza na sudu. Pokušao sam mu istrgnuti knjigu iz ruke.»Čovječe, prestani mahati s tim.«»Vidiš«, rekaoje Marcus, »neugodno tije što te uopće vide s takvom knjigom. Kad ti kažem, čovječe, ovo će ti zatrovati mozak.« Pogledao je na sat. »K vragu, kasnim na sat.« Nagnuo se prema Regini i ovlaš je poljubio u obraz. »Popričaj malo s ovim bratom, hoćeš li? Mislim da za njega ima nade.«Regina se nasmiješila i zatresla glavom dok smo gledali Marcusa kako odlazi. »Vidim daje Marcus u svojem propovjedničkom raspoloženju.«Bacio sam knjigu u ruksak. »Zapravo ima pravo«, rekao sam. »To i jest rasistička knjiga. Prema Conradu, Afrika je zahodska jama svijeta, crnci su divljaci i svaki kontakt s njima uzrokuje zarazu.«Regina je puhala u kavu. »Zastoje onda čitaš?«

»Zato jer je zadana.« Zastao sam, nesiguran da li da nastavim. »I zato što...«»Zato što...«»Zato što mogu naučiti neke stvari«, rekao sam. »Mislim, o bijelcima. Vidiš, ta knjiga zapravo ne govori ni o Africi ni o crncima. Ona govori o čovjeku koji ju je napisao, o Europljaninu, o Amerikancu. O načinu promatranja svijeta. Ako je možeš čitati s odmakom, vidjet ćeš da je sve tu, u onom stoje rečeno i u onom stoje ostalo neizrečeno. Čitam knjigu kako bih lakše shvatio što to bijelce toliko plaši. Koji su njihovi demoni. Na koji se način ideje izokreću. Pomaže mi razumjeti kako ljudi uče mrziti.«»A tebi je to važno.«O tome ovisi moj život, pomislio sam. Ah nisam to rekao Regini. Samo sam se nasmiješio i rekao : »To je jedini način na koji se može izliječiti bolest. Da se prvo dijagnosticira.«Nasmiješila se i srknula kavu. Već sam je i prije viđao, obično kako sjedi u knjižnici s knjigom u ruci. Bila je visoka tamna žena, nosila je najlonke i haljine koje su izgledale kao da su iz domaće radinosti, prevelike naočale i šal kojim je uvijek pokrivala glavu. Znao sam daje na trećoj godini, pomogla je organizirati događaje za crne studente i nije mnogo izlazila. Polako je miješala kavu i pitala: »Kako te Marcus sada nazvao? Nekim afričkim imenom, zar ne?«»Barack.«»Mislila sam da se zoveš Barry. «»Barack mije prvo ime, očevo ime. On je bio Kenijac.« »Znači li nešto?«»Znači 'blagoslovljen' na arapskom. Moj je djed bio musliman.«Regina je ponovila ime da vidi kako zvuči. »Barack. Prekrasno je.« Nagnula se preko stola. »Zašto te onda svi zovu Barry?«

»Iz navike, pretpostavljam. Moj je otac koristio to ime kad je došao u Ameriku. Ne znamje li to bila njegova ideja ili nečija tuđa. Vjerojatno je koristio ime Barry jer gaje bilo lakše izgovoriti. Znaš, pomoglo mu je da se uklopi. Ondaje ime prešlo na mene. Kako bih seja bolje uklopio.«

»Mogu li te ja zvati Barack?«Nasmiješio sam se. »Možeš, ako ćeš ga točno izgovarati.«Nestrpljivo je nakrenula glavu, praveći se da se ljuti, ali oči su joj bile spremne predati se smijehu. Na kraju smo cijelo poslijepodne proveli zajedno, razgovarajući i ispijajući kavu. Pričala mi je o odrastanju u Chicagu, o ocu kojega nije bilo i majci koja se borila za život, o zgradi sa šest stanova u South Sideu u kojoj zimi nikada nije bilo dovoljno toplo, a ljeti je bilo toliko vruće da su ljudi odlazili spavati kraj jezera. Pričala mi je o svojim susjedima, o gostionicama i igraonicama bilijara pokraj kojih je prolazila kad bi nedjeljom odlazila u crkvu. Pričala mi je o večerima u kuhinji s ujacima, bratićima, djedom i bakom, o njihovim izmiješanim glasovima koji bi se pretvarali u smijeh. Njezin je glas prizivao viziju crnačkog života u svoj njegovoj punini, viziju koja me ispunjavala čežnjom za mjestom, za stalnom i jasnom poviješću. Kad smo ustajali, rekao sam Pvegini dajoj zavidim.»Zašto?«»Ne znam. Vjerojatno zbog tvojih sjećanja.«Regina me pogledala i počela se smijati punim, dubokim smijehom koji je dopirao iz trbuha.»Stoje smiješno?«»O, Barack«, rekla je, pokušavajući doći do daha, »eto što tije život. A ja sam sve ovo vrijeme razmišljala kako bi bilo lijepo da sam odrastala na Havajima.«Čudno je kako vas jedan razgovor može promijeniti. Ili se gledajući unatrag možda to samo tako čini. Prođe godina i vi znate da se osjećate drukčije, ali niste sigurni kako i zašto, pa vam misli odu u prošlost tražeći nešto što će definirati taj osjećaj — riječ, pogled, dodir. To sam popodne s Reginom poslije dugo vremena osjetio da mi se vratio moj glas. Nakon togajošje neko vrijeme bio nesiguran, podložan iskrivljavanjima. No na drugoj sam godini osjećao kako taj postojani i iskreni dio mene postaje jači i čvršći, most između budućnosti i prošlosti.

Nekako u to vrijeme uključio sam se u kampanju protiv ulaganja u Južnoafričku Republiku. Sve je započelo kao radikalna poza koju smo moji prijatelji i ja željeli zauzeti, podsvjesno zaobilazeći probleme koji su nam bili bliži. No kako su mjeseci prolazili, a ja imao sve veću ulogu — pozvao sam predstavnike Afričkoga nacionalnog kongresa da studentima govore u kampusu, pisao pisma profesorima, umnažao letke i raspravljao o strategiji — primijetio sam da su ljudi počeli slušati moje mišljenje. Zbog tog sam otkrića postao gladan riječi. Ali ne riječi da se iza njih sakrijem, nego riječi koje mogu prenijeti poruku i poduprijeti ideju. Kada smo počeli planirati prosvjedni skup prigodom sastanka povjerenika i kada je netko predložio da ga ja otvorim, brzo sam pristao. Smatrao sam da sam spreman i da mogu dotaknuti ljude u vezi s važnim pitanjima. Mislio sam da me glas neće iznevjeriti.

Da vidimo o čemu sam razmišljao tih dana prije skupa? Plan je bio pomno pripremljenija sam trebao reći nekoliko uvodnih rečenica, a onda su me dvojica bijelih studenata, odjevenih u uniforme paravojske, trebala odvući s pozornice — malo uličnog teatra kako bismo dramatizirali situaciju u kojoj su se nalazili aktivisti u Južnoafričkoj Republici. Znao sam što se trebalo dogoditi jer sam i sam pomogao u pisanju scenarija. No kada sam sjeo i pokušao staviti na papir nekoliko rečenica koje bih mogao izgovoriti, nešto se dogodilo. U mojimje mislima to postalo više od dvominutnoga govora, više od načina da dokažem svoje političko pravovjerje. Počeo sam se prisjećati očeva dolaska u razred gospođice Hefty, Corettina izraza lica onoga dana, moći očevih riječi da preobraze. Kada bih barem mogao pronaći prave riječi, pomislio sam. S pravim se riječima sve može promijeniti—Južnoafrička Republika, životi djece u getu udaljenom samo nekohko kilometara i moje vlastito slabašno mjesto u svijetu.Kada sam se popeo na pozornicu, osjećao sam se kao u transu. Neko sam vrijeme samo stajao, ne znam koliko dugo, sunce mije blještalo u oči, a preda mnomje bilo nekoliko stotina ljudi, nemirnih nakon objeda. Nekoliko se studenata nabacivalo frizbijem na travnjaku. Drugi su stajali sa strane, spremni da odu u knjižnicu. Nisam čekao znak, nego sam pristupio mikrofonu.

»U tijeku je borba«, rekao sam. Moj je glas jedva dopirao do prvih redova. Nekoliko je ljudi podiglo glave i ja sam čekao da se mnoštvo utiša.»Rekao sam da je u tijeku borba.« Bacači frizbija su stali.»Događa se preko oceana, no tiče se svakoga od nas. Znali mi to ili ne, željeli mi to ili ne. Ta borba zahtijeva da odaberemo stranu. Ali ne između bijelih i crnih, između bogatih i siromašnih. Ne, izbor je mnogo teži. Izabiremo između dostojanstva i ropstva. Između pravednosti i nepravde. Između predanosti i nezainteresiranosti. Između dobra i zla...«Zastao sam. Mnoštvo se utišalo i promatralo me. Netko je zapljeskao. »Nastavi, Barack«, drugi je povikao. »Reci kako stvari stoje.« I drugi su počeli pljeskati i bodriti me, i ja sam znao da ih imam, daje veza uspostavljena. No kad sam uzeo mikrofon, spreman nastaviti, osjetio sam nečije ruke kako me hvataju sieda. Biloje točno onako kako smo planirali. Iza mene su bili Andy i Jonathan, mrkih lica skrivenih iza tamnih naočala. Počeli su me vuči s pozornice i ja sam se trebao pretvarati da se pokušavam osloboditi, ali dio mene nije se pretvarao; ja sam zaista želio ostati gore, čuti svoj glas kako se odbija od publike i vraća kao pljesak. Toliko sam togajoš želio reći.Ja sam svoju ulogu odigrao. Stao sam sa strane, a mikrofonu je prišao Marcus, u bijeloj majici i trapericama, mršav, taman, uspravan i samouvjeren. Objasnio je publici što su upravo vidjeli i zastoje vladino blebetanje o Južnoafričkoj Republici neprihvatljivo. Potom je ustala Regina i svjedočila o obitelji, ponosnoj zbog njezina odlaska na koledž, ah i o sramu koji je osjećala kao pripadnica institucije koja plaća svoje povlastice zaradom od ugnjetavanja. Trebao sam biti ponosan na njih; bili su elokventni i ljudi su očito bili ganuti. Alija ih više nisam slušao. Ponovo sam bio negdje izvana — skeptičan promatrač i sudac. U mojim smo očima odjednom postali uglađeni i uhranjeni amateri, što smo i bili, s crnim trakama od sifona na rukavima, ručno oslikanim znakovima i iskrenim hcima. Igrači su nastavili igrati frizbi. Kada su povjerenici počeli dolaziti na svoj sastanak, nekolicina ih je zastala iza staklenog zida administrativne zgrade i gledala nas. Bijeli su se starci smijuljili, a jedan nam je starkelja čak mahao. Cijeli je događaj

farsa, pomislio sam, i skup i transparenti. Ugodna poslijepodnevna razbibriga, školska priredba bez roditelja. A najveća sam farsa bio ja i moj jednominutni govor.Na zabavi mije te večeri prišla Regina i čestitala mi. Pitao sam na čemu.»Na tvojem divnom govoru.«Otvorio sam pivo. »U svakom slučaju bio je kratak.«Regina je zanemarila moj sarkazam. »Zato je i bio tako efektan«, re-klaje. »Govorio si iz srca, Barack. Ljudi su te htjeli i dalje slušati. Kad su te odvukli, to je bilo kao da...«»Slušaj, Regina«, prekinuo samje, »ti si vrlo draga. I ja sam sretan što si uživala u mojoj izvedbi. Ali to je zadnji put da me čuješ kako držim govor. Propovijedanje ostavljam tebi i Marcusu. Nemam seja što obraćati crncima.«»A zašto?«Otpio sam pivo, a pogled mije odlutao prema plesačima ispred nas. »Jer nemam što reći, Regina. Mislim da danas nismo ništa učinili. Mislim da ono što se događa djetetu u Sowetu previše ne zanima ljude kojima smo se obraćali. Lijepe riječi nisu dovoljne. Zašto se onda pretvaram da je drukčije? Reći ću ti zašto. Jer se onda. ja osjećam važno. Jer ja volim pljesak. Pruža mi ugodno, jeftino uzbuđenje. To je sve.«»Ti to ne vjeruješ.«»Vjerujem.«Gledala me netremice i pokušala otkriti zafrkavam li se ili ne. »Zamalo si me prevario«, rekla je konačno, tonom kojim je pokušala oponašati moj. »Meni se učinilo da slušam čovjeka koji u nešto vjeruje. Crnca kojemu je stalo. Ali očito sam glupa.«Popio sam gutljaj i mahnuo nekome tko je upravo ulazio. »Nisi glupa, Regina, nego naivna.«Zakoračila je unatrag, s rukama na bokovima. »Naivna? Ti kažeš da sam ja naivna? A, ne, ne bih rekla. Ako je netko naivan, to si onda ti. Ti misliš da možeš pobjeći od sebe. Ti misliš da možeš izbjeći svoje osjećaje.« Zabila mije prst u prsa. »Znaš kojije tvoj problem? Ti uvijek misliš da se sve vrti oko tebe. Ti si poput Reggieja, Marcusa, Stevea i sve ostale braće. Skup je organiziran zbog tebe. Govoriš zbog sebe. Bolje uvijek tvoj bol. E pa reći ću ti nešto, gospodine Obama. Nisi samo ti važan, nikada nisi samo ti važan. Važni su ljudi koji trebaju tvoju pomoć. Djeca koja ovise o tebi. Njih ne zanima tvoja ironija, tvoja sofisticiranost ili povrede tvog ega. A ne zanima ni mene.«Dok je završavala, Reggieje došetao iz kuhinje, pijaniji od mene. Prišao nam je i zagrlio me. »Obama! Super zabava, čovječe!« Regini se sladunjavo nasmiješio. »Znaš, Regina, Obama i ja se dugo znamo. Trebala si vidjeti naše zabave prošle godine u domu. Čovječe, sjećaš li se kad smo onaj put ostali budni cijeli vikend? Četrdeset sati bez sna. Počeli smo u subotu ujutro i nismo stali do ponedjeljka.«

Pokušao sam promijeniti temu, ali Reggieju je krenulo. »Kažem ti, Regina, bilo je ludo. Kad su se u ponedjeljak pojavile spremačice, još smo uvijek sjedili u hodniku i izgledali poput zombija. Posvuda su bile boce, opušci i novine. A ono mjesto gdjeje Jimmy povraćao...« Reggie se okrenuo prema meni i počeo se smijati, prolijevajući pivo na tepih. »Sjećaš se, zar ne? Sve je bilo tako usrano da su te stare Meksikanke počele zapomagati. Dios mio, rekla je jedna, a druga ju je tapšala po leđima. Čovječe, bili smo ludi...«Slabašno sam se nasmiješio, a Regina me gledala kao da sam propalica, što sam i bio. Kad je napokon progovorila, ponašala se kao da Reggieja nema.

»Ti misliš daje to smiješno?« pitala me. Jedva čujan glas joj se tresao. »Zar je to za tebe stvarnost, Barack? Napraviti nered koji će netko drugi počistiti? Znaš, to je mogla biti moja baka. Gotovo je cijeli život morala čistiti za ljudima. Kladim se daje to bilo jako smiješno ljudima za koje je radila.«Zgrabila je torbicu sa stolića i krenula prema vratima. Pomislio sam da krenem za njom, ali sam primijetio kako nas neki ljudi gledaju i nisam htio napraviti scenu. Reggie me povukao za ruku, djelovao je povrijeđeno i zbunjeno, poput izgubljena djeteta.»Što nju muči?« pitao je.»Ništa«, rekao sam. Uzeo sam pivo iz Reggiejeve ruke i stavio ga na policu. »Ona vjeruje u stvari koje zapravo ne postoje.«Ustao sam s kauča i otvorio vrata, a dotad zarobljen dim pratio me poput duha. Na nebu nije bilo mjeseca, samo se vidio njegov sjaj uz rub visokih oblaka. Počelo se daniti, a zrak je mirisao na rosu.

Pogledaj sebe prije nego što počneš osuđivati druge. Nemoj da drugi čiste tvoj nered. Ne vrti se sve oko tebe. To su bile tako jednostavne poruke koje sam čuo stotinu puta prije, u različitim inačicama, u TV serijama i filozofskim knjigama, od djeda, bake i majke. Shvatio sam da sam ih u jednom trenutku prestao slušati jer sam bio previše zaokupljen vlastitim ranama i toliko željan pobjeći imaginarnim zamkama koje mije postavila bijela vlast. Tom sam bijelom svijetu bio spreman prepustiti vrijednosti svojega djetinjstva, kao da su one na neki način bile nepovratno okaljane beskonačnim lažima koje su bijelci pričali o crncima.No sada sam te iste stvari slušao od crnaca koje sam poštovao, od ljudi koji su imali više razloga za ogorčenost nego što ću ja ikada imati. Tko ti je rekao da iskrenost vrijedi samo za bijelce, kao da su me pitali. Tko ti je prodao laž da te tvoja situacija oslobađa obveze da budeš obziran, marljiv ili drag, ili laž da moral ima boju? Izgubio si se, brate. Tvoje ideje o samome sebi, o tome tko si i što možeš postati, zakržljale su i smežurale se.Sjeo sam na stepenicu i protrljao vrat. Kako se to dogodilo, pitao sam se. No prije nego što sam postavio pitanje, već sam znao odgovor. Strah. Strah zbog kojeg sam bio odgurnuo Corettu u školi. Strah zbog kojeg sam se rugao Timu pred Marcusom i Reggiejem. Stalni, paralizirajući strah da ne pripadam, da ću zauvijek ostati autsajder ako se ne sklonim, sakrijem ili pretvaram da sam nešto što nisam, i da će me ostatak svijeta, i bijeli i crni, uvijek osuđivati.Regina je imala pravo, sve se vrtjelo oko mene. Moj strah, moje potrebe. A sada? Zamislio sam Regininu baku savijenih leđa, vidio sam mišiće njezinih ruku koji se tresu dok riba pod koji nema kraja. Starica je polako dizala pogled prema meni i na njezinu sam obješenom licu vidio daje ono što nas veže mnogo više od ljutnje, očaja ili sažaljenja.Stoje to ona tražila od mene? Uglavnom odlučnost. Odlučnost da se oduprem onoj sili zbog koje je sama morala biti pogrbljena umjesto da stoji uspravno. Odlučnost da se oduprem onome stoje lako ih sebično. Možeš biti zarobljen u svijetu koji nisi sam stvorio, govorile su njezine oči, ali još uvijek imaš pravo utjecati na oblikovanje toga svijeta. Još uvijek imaš odgovornost.

Lice starice nestalo je iz mojih misli, a zamijenila su ga mnoga druga. Lice boje bakra meksičke sobarice koja se napreže dok iznosi smeće. Lice Lolove majke iskrivljeno od

boli dok gleda kako joj Nizozemci pale kuću. Poput krede bijelo Tootino lice sa stisnutim usnicama, dok se penje u autobus u šest ujutro i ide na posao. Zbog nedostatka mašte i hrabrosti pomislio sam da moram odabrati medu njima. A zapravo su sve moje bake od mene tražile istu stvar.Moj identitet možda počinje mojom rasom, ali tu nikad nije bio njegov kraj, nije mogao biti.Barem sam tako odlučio vjerovati.Još sam nekoliko minuta sjedio na pragu, gledao sunce kako klizi na svoje mjesto i razmišljao kako ću taj dan nazvati Reginu. Iza mene je Billie pjevala zadnju pjesmu. Otpjevušio sam nekoliko taktova refrena. Njezin mije glas sada zvučao drukčije. Ispod slojeva boli i grubog smijeha čuo sam spremnost da se izdrži. Da se izdrži i pjeva onako kako se prije nije pjevalo.

ŠESTO POGLAVLJEPrvu sam noć na Manhattanu proveo sklupčan u uličici. Nije to bilo namjerno. Dok sam još bio u L.A.-u, čuo sam da prijateljev prijatelj izlazi iz stana u španjolskom dijelu Harlema, blizu Columbije, i da bih s obzirom na tržište nekretnina u New Yorku taj stan trebao zgrabiti što prije. Sve smo bili dogovorili, unaprijed sam javio datum mojeg dolaska u kolovozu, i nakon što sam vukao prtljagu kroz zračnu luku, podzemnu željeznicu, Times Square i preko 109. ulice od Broadwaya do Avenije Amsterdam, napokon sam se našao pred vratima, malo iza 10 na večer.Pozvonio sam na ulaznim vratima, ali nitko nije otvarao. Ulica je bila prazna, prozori zgrada na obje strane ulice prekriveni daskama, gomila pravokutnih sjena. Nakon nekog vremena iz zgrade je izašla mlada Portorikanka, nervozno me pogledala i uputila se niz ulicu. Požurio sam se zadržati vrata prije nego što su se zalupila i vukući prtljagu za sobom uputio sam se na kat, gdje sam prvo kucao, a onda lupao na vrata. Ponovo nitko nije otvarao, samo se na dnu hodnika čulo zaključavanje vrata.New York. Točno sam ga tako zamišljao. Pogledao sam u novčanik u kojem nije bilo dovoljno novca za motel. U New Yorku sam poznavao jednu osobu, tipa po imenu Sadik kojega sam upoznao u L.A.-u. No on mije bio rekao da noću radi u nekom baru. Nisam imao što drugo raditi,snovi mojega ocanego čekati, tako da sam odnio prtljagu u prizemlje i sjeo na stube pred kućom. Nakon nekog vremena iz stražnjeg sam džepa izvadio pismo koje sam nosio iz L.A.-a.Dragi sine,tako sam se razveselio što si mi se javio nakon dugo vremena. Ja sam dobro i radim sve ono što se očekuje od mene u ovoj zemlji. Upravo sam se vratio iz Londona gdje sam imao državničkog posla, pregovarao o financijama i si. Zapravo ti zbog tako čestih putovanja rijetko pišem. U svakom slučaju, mislim da ću od sada biti bolji.Bit će ti drago čuti da su tvoja braća i sestre dobro i da te pozdravljaju. Oni kao i ja odobravaju tvoju odluku da dođeš ovamo nakon diplome. Kada dođeš, zajedno ćemo odlučiti koliko ćeš dugo htjeti ostati. Barry, čak i ako to bude samo nekoliko dana, važno je da poznaješ svoj narod i da znaš kamo pripadaš.Molim te, čuvaj se i pozdravi mamu, Tutu i Stanleyja. Nadam se da ćemo se uskoro čuti.Voli te tata

Preklopio sam pismo i ugurao ga u džep. Nije mi bilo lako pisati mu, no naša prepiska nije zamrla u zadnjih nekoliko godina. Zapravo, napisao bih i po nekoliko inačica, križao rečenice, tražio prikladan ton i odupirao se nagonu da previše objašnjavam. »Dragi oče.« »Dragi tata.« »Dragi dr. Obama.« A sada mije odgovorio, veseo i miran. Znaj gdje pripadaš, savjetovao mije. To je zvučalo tako jednostavno kao da sam nazvao informacije.»Dobili ste informacije, koji grad trebate?«»Hm... nisam siguran. Nadao sam se da ćete mi vi reći. Zovem se Obama. Kamo pripadam?«Moždaje za njega to doista bilo tako jednostavno. Zamišljao sam ga kako sjedi za radnim stolom u Nairobiju, važan čovjek u vladi, s činovnicima i tajnicama koje mu donose papire na potpis, ministrom koji ga zove za savjet, kod kuće ga čekaju voljena žena i djeca, a očevo mu je selo udaljeno samo dan vožnje. Ta me slika malo naljutila i pokušavao sam je odagnati, usredotočujući se umjesto toga na zvuk salse koji je dolazio iz otvorenog prozora negdje niže u ulici. No iste su se misli stalno vraćale, uporne poput kucanja mojega srca.Kamo sam pripadao? Moj razgovor s Reginom one večeri nakon skupa u menije mogao potaknuti promjenu, ugrijati me dobrim namjerama. No bio sam poput alkoholičara koji se oporavlja od dugog i bolnog pijanstva; uskoro sam osjetio kako mi moja novopronađena odlučnost polako izmiče bez svrhe i smjera. Dvije godine nakon diplome nisam imao pojma što ću sa svojim životom, čak niti gdje ću živjeti. Havaji su bih iza mene poput dječjeg sna. Nisam mogao zamisliti da bih se ondje skrasio. Bez obzira na očeve riječi, znao sam daje prekasno da Afriku proglasim svojim domom. I ako ću se smatrati crnim Amerikancem, a takvim su me smatrali, takvo shvaćanje nije povezano uz određeno mjesto. Shvatio sam da mije potrebna zajednica, i to zajednica koja zadire dublje od uobičajenog očaja koji smo dijelili moji crni prijatelji i ja, čitajući statistike u crnoj kronici, dublje od prijateljskih pozdrava na košarkaškom terenu. Trebao sam mjesto gdje bih se mogao skrasiti i iskusiti svoje obveze.I tako, kad sam čuo za program razmjene između Occidentala i Sveučilišta Columbija, bez razmišljanja sam se prijavio. Ako na Columbi-ji i nema više crnih studenata nego na Oxyju, mislio sam, barem ću biti u srcu pravoga grada s crnim četvrtima u susjedstvu. Uostalom, nije me mnogo toga držalo u L.A.-u. Većina mojih prijatelja te je godine diplomirala. Hasan je otišao s obitelji raditi u London, a Regina se spremala u Andaluziju proučavati španjolske Rome.A Marcus? Nisam bio siguran što se s njim dogodilo. Njemu je trebala ostati još jedna godina, ali nešto mu se dogodilo sredinom treće godine, nešto što sam prepoznao, ali nisam znao kako bih to nazvao. Sjetio sam se jedne večeri kad smo sjedili u knjižnici, prije nego stoje odlučio odustati od fakulteta. Iranski student, stariji proćelavi muškarac sa staklenim okom, sjedio je za stolom preko puta nas i primijetio kako Marcus čita o ekonomiji ropstva. Iako je zbog lutajućeg oka djelovao opasno, bio je simpatičan i pristojan čovjek, i nakon nekog se vremena nagnuo preko stola i pitao Marcusa nešto u vezi s knjigom.

»Recite mi, molim vas«, rekaoje muškarac, »što mislite, zašto se ropstvo moglo održati tolike godine?«

»Bijelci nas ne doživljavaju kao ljude«, odgovorio je Marcus. »Vrlo je jednostavno. Mnogi od njih još misle tako.«»Da, razumijem. Ali mislio sam pitati zašto se crnci nisu borili?«»Borili su se. Nat Turner, Denmark Vescev...«»Ustanci robova«, prekinuo gaje Iranac. »Da, čitao sam o njima. Oni su bili vrlo hrabri ljudi. Ali, vidite, bilo ih je tako malo. Da sam ja bio rob i morao gledati što ti ljudi rade mojoj ženi i mojoj djeci, mislim da bih radije odabrao smrt. To ne razumijem, zašto se mnogi od njih nisu borili. Do smrti, razumijete?«Pogledao sam Marcusa i čekao da odgovori. Ali on je šutio i nije djelovao ljut, nego povučen, učiju uprtih u točku na stolu. Njegova me šutnja zbunila, ali nakon stanke sam sam odgovorio na napad. Pitao sam Iranca zna li imena tisuća ljudi koji su skočili u more puno morskih pasa prije nego što su njihovi zatvorenički brodovi stigli do američkih luka i pitao sam ga bi li sigurno odabrao smrt daje znao da će takav čin izazvati samo još više patnje za žene i djecu nakon što su ti brodovi pristali. Koliko se suradnja nekih robova razlikovala od tišine Iranaca koji su mirno stajali i nisu činili ništa dok su nasilnici Savaka, iranske obavještajne službe, ubijali i mučih neistomišljenike Šaha? Kako možemo osuđivati druge ako nismo bih na njihovu mjestu?

Taje posljednja primjedba zatekla čovjeka i Marcus se konačno uključio u razgovor, ponavljajući staru izreku Malcolma X-a o razlici između kućnih robova i onih koji su radili na poljima. No govorio je kao da nije potpuno uvjeren u svoje riječi i nakon nekoliko minuta naglo je ustao i krenuo prema vratima.Marcus i ja nikada nismo spomenuli taj razgovor. To možda nije ništa objašnjavalo, bilo je mnogo razloga da se netko poput Marcusa osjeća nemirno na mjestu kao stoje Occidental. U mjesecima koji su slijedili primijetio sam promjene u njemu, kao da ga progone sablasti koje su se uvlačile kroz pukotine našega sigurnog, sunčanog svijeta. Na početku je vrlo očito demonstrirao svoj rasni ponos: nosio je afričko znakovlje na predavanja i počeo lobirati za dom samo za crnce. Kasnije je manje komunicirao. Prestao je dolaziti na predavanja i sve češće pušio marihuanu. Pustio je bradu i nosio kosu usukanu u bezbroj dreadlocksa.

Onda mije rekao da će nakratko prestati studirati. »Trebam stanku od ovog sranja«, rekao je. Šetali smo kroz park u Comptonu gdje je trajao cjelodnevni festival. Bilo je prelijepo poslijepodne, svi su bih u kratkim hlačama, djeca su vrišteći trčala po travi, ali Marcus se činio rastresenim i malo je govorio. Tek kad smo prošli pokraj svirača bonga kao daje malo živnuo. Sjeli smo uz njih pod drvo, gotovo hipnotizirani njihovim zvukom i gledali tamne ruke kako plešu po bubnjevima. Nakon nekog vremena postalo mije dosadno i odšetao sam razgovarati s lijepom mladom ženom kojaje prodavala mesne pite. Kad sam se vratio, Marcus je i dalje bio ondje, ali sada je sam svirao, prekriženih nogu, s posuđenim bubnjevima u krilu. Kroz dim koji gaje okruživao njegovo je lice bilo bezizražajno. Oči su mu bile uske, kao da se pokušava zaštititi od sunca. Gotovo sam sat vremena promatrao kako svira bez ritma i nijansi, udarcima je razvaljivao taj bubanj, prizivajući neizgovorena sjećanja. U tom sam trenutku shvatio daje Marcusu potrebna moja pomoć koliko je i njegova potrebna meni, i da nisam samo ja tragao za odgovorima.Pogledao sam prema napuštenim ulicama New Yorka. Je li Marcus znao kamo pripada? Je li itko od nas to znao? Gdje su bih očevi, djedovi i stričevi koji bi mogli objasniti

duboke rane u našim srcima? Gdje su bili izlječitelji koji bi nam pomogli spasiti smisao od poraza? Nije ih bilo, nestali su, progutalo ih je vrijeme. Ostale su samo njihove zamagljene slike i njihova pisma jedanput godišnje, puna petparačkih savjeta...Već je dobrano prošla ponoć kad sam se kroz ogradu provukao do uličice. Pronašao sam suho mjesto, složio prtljagu ispod sebe i zaspao, a zvuk bubnjeva nježno mije oblikovao snove. Kad sam se ujutro probudio, vidio sam bijelu kokoš kako kljuca po smeću u blizini mojih nogu. Preko ceste se na hidrantu prao beskućnik i nije se bunio kad sam mu se pridružio. U stanu još nije bilo nikoga, ali kad sam nazvao Sadika, javio se na telefon i rekao mi da uzmem taksi i dođem do njega na Upper East Side.

Dočekao me na ulici nizak i nabijen Pakistanac koji je prije dvije godine došao u New York iz Londona i shvatio da njegov zajedljivi humor i besramna želja za zaradom savršeno odgovaraju atmosferi toga grada. Ostao je u New Yorku i nakon što mu je istekla turistička viza. Postao je dio njujorške ilegalne imigrantske radne snage i radio je kao konobar. Kad smo ušli u stan, vidio sam ženu u donjem rublju kojaje sjedila za kuhinjskim stolom, a britva i zrcalo bili su gurnuti sa strane.»Sophie«, rekaoje Sadik, »ovoje Barry...«»Barack«, ispravio sam ga spuštajući torbe na pod. Žena je jedva mah-nula i rekla Sadiku kako, kad se on vrati, ona više neće biti ondje. Sišao sam za Sadikom do grčkog kafića preko ceste. Ispričao sam mu se ponovo što sam ga tako rano zvao.»Ne brini se«, rekaoje. »Jučer se činila mnogo ljepšom.« Proučio je jelovnik, a potom ga odložio sa strane. »Reci mi, Bar... Oprosti, Barack. Reci mi, Barack, što te dovodi u naš lijepi grad?«Pokušao sam objasniti. Proveo sam cijelo ljeto razmišljajući o potra-ćenoj mladosti, odgovorio sam mu, o svijetu i o vlastitoj duši. »Želim se iskupiti«, rekao sam. »Želim biti od koristi.«Sadik je vilicom odvojio žumanjak. »Pa, amigo... Možeš ti pričati o spašavanju svijeta koliko hoćeš, ali ovaj grad brzo potroši takve plemenite osjećaje. Pogledaj onamo.« Rukom je pokazao prema mnoštvu na Prvoj aveniji. »Svi su spremni postati broj jedan. Opstanak najjačih. Zubima i kandžama do vrha. Laktovima do cilja. To tije, moj prijatelju, New York. Ali...«, slegnuo je ramenima i tostom pokupio jaje s tanjura, »tko zna? Možda ćeš ti biti iznimka. U tom ću ti slučaju skinuti šešir.«Sadik mije nazdravio šalicom kave, a pogledomje na meni tražio znakove promjene. U sljedećim me mjesecima nastavio promatrati dok sam poput velikoga laboratorijskog štakora putovao uličicama Manhattana. Skrivao je podrugljiv smiješak kad bi se na sjedalo koje sam u podzemnoj ponudio starijoj gospođi ubacio kršan mladić. U robnoj kući Bloomingda-le's vodio bi me pokraj živih lutaka koje su prskale parfem u zrak i pratio moju reakciju kad bih razrogačenim očima gledao cijene zimskih kaputa. Kad sam otkazao stan u 109. ulici zbog nedostatka grijanja, ponudio mi je sobu. Pratio me na sud kad se pokazalo da podstanar u mojem drugom stanu nije plaćao najamninu, nego je pobjegao s mojim pologom.»Zubima i kandžama, Barack. Prestani voditi brigu o propalicama i smisli način na koji ćeš zaraditi s tom otmjenom diplomom koju ćeš dobiti.«Kad je Sadik izgubio najam za stan, počeli smo stanovati zajedno. Nakon nekoliko mjeseci pozornog proučavanja, on je primijetio daje grad uistinu utjecao na mene, iako ne na način na koji je on to očekivao. Prestao sam pušiti marihuanu. Svakog sam dana trčao

pet kilometara, a nedjeljom postio. Prvi sam se put nakon mnogo godina posvetio učenju i u dnevnik počeo upisivati svoja razmišljanja i vrlo lošu poeziju. Kad me god Sadik pokušao nagovoriti na odlazak u bar, izvlačio bih se s jadnim izgovorima, primjerice s previše posla ili premalo novca. Jednoga dana kad je kretao van u potrazi za boljim društvom, okrenuo se prema meni prezirno rekavši:»Postaješ stvarno dosadan.«

Znao sam da ima pravo, iako sam nisam bio siguran Što se točno dogodilo. Na neki sam način potvrdio Sadikovo mišljenje o privlačnosti grada i njegovoj moći da iskvari ljude. Zbog naglog razvoja Wall Streeta Manhattan je prštao životom, nove su zgrade nicale na sve strane, muškarci i žene u ranim dvadesetima već su uživali u smiješnom bogatstvu, a modni su ih trgovci pratili u stopu. Ljepota, prljavština, buka i neumjerenost pomutili su moje osjete. Činilo se da ne postoje ograničenja u originalnosti životnih stilova niti u sve većim željama — skuplji restorani, bolja odijela, ekskluzivniji klubovi, ljepše žene i bolje droge. Nesiguran da ću uspjeti u umjerenosti i u strahu da ću se vratiti starim navikama, preuzeo sam ponašanje, ako već ne uvjerenja, uličnog propovjednika, spreman na svakom koraku prepoznati iskušenja i nadvladati krhku želju.Moja reakcija, međutim, nije bio samo pokušaj obuzdavanja neumjerenog apetita ili odgovor na opterećenost osjeta. Ispod svog tog brujanja i gibanja vidio sam kako svijet polako i sigurno puca. Već sam bio vidio veće siromaštvo u Indoneziji i nasilničko ponašanje djece u L.A.-u. Već sam se bio naviknuo na sumnju među rasama. No da li zbog gustoće ili veličine New Yorka, tek sam ovdje počeo shvaćati gotovo matematičku točnost kojom su se sukobljavah američki problemi rase i klase, dubinu i žestinu plemenskih ratova, žuč kojaje slobodno tekla ne samo ulicama nego i kupaonicama na Columbiji gdje su se, bez obzira na opetovana bojanja zidova, uvijek iznova javljale poruke koje su si ostavljah crnčuge i ćifuti.

Činilo se kao da sredine nema, kao da se u potpunosti urušila. I činilo se da to urušavanje nigdje nije toliko očito kao u crnačkoj zajednici koju sam s tolikom ljubavlju zamišljao i u kojoj sam se nadao pronaći utočište. Kad bih se sreo s prijateljem crncem u odvjetničkom uredu u Midtown Manhattanu, a prije nego što bismo otišli na objed u MoMA-u, iz njegova bih visokog ureda gledao prema East Riveru i zamišljao takav ugodan život za sebe — zvanje, obitelj i dom. No onda bih primijetio da su jedini drugi crnci u tvrtki dostavljači ili niži službenici, ajedini crnci u muzeju zaštitari u plavim uniformama koji broje sate prije nego što će vlakom otići kućama u Brooklyn ili Queens.Znao sam lutati Harlemom, igrati košarku na terenima o kojima sam davno samo čitao, ili slušati govor Jesseja Jacksona u 125. ulici. Katkad bih nedjeljom ujutro sjedio u stražnjem redu Abesinijske baptističke crkve, ganut tužnim pjesmama gospelskog zbora, i uhvatio tračak onoga što sam mislio da tražim. Ali nije mi imao tko pokazati kako da se uključim u taj nemiran svijet i kada sam ondje tražio stan, svi su oni u lijepim smeđim zgradama Sugar Hilla bili iznajmljeni ili nedostižni, dok se u nekim pristojnim zgradama čekalo i do deset godina. Jedino su mi preostale nebrojene stambene zgrade ispred kojih su mladići brojali velike novčanice savijene u svežnjeve, a pijanci se vukli, posrtali i tiho plakali sebi u bradu.

To sam shvatio kao osobnu uvredu i ruganje mojim krhkim ambicijama. No kada sam načeo tu temu s ljudima koji su dulje živjeli u New Yor-ku, rekli su mi da u mojim opažanjima nema ničega originalnog. Rekli su daje grad izvan kontrole, daje polarizacija prirodni fenomen, poput monsuna ili kontinentalnih vjetrova. Političke rasprave koje su nam se u Occidentalu činile tako intenzivnima i smislenima, poprimile su aromu socijalističkih konferencija na kojima sam katkad sudjelovao u Copper Unionu ili na sajmovima afričke kulture koji su se ljeti održavali u Harle-mu i u Brooklynu. Bilaje to razbibriga koju je New York nudio, poput odlaska u kino na strani film ili na klizanje u centar Rockefeller. S malo novca mogao sam živjeti kao većina crnaca srednje klase na Manhattanu, slobodno odabrati motiv oko kojeg ću satkati svoj život, slobodno spajati kolaž stilova, prijatelja, kafića i političkih veza. Osjećao sam, doduše, da je u određenom trenutku — primjerice kad dobijete djecu i odlučite ostati u gradu samo ako si možete priuštiti privatnu školu, ili kada noću počinjete koristiti taksi kako biste izbjegli podzemnu, ili kada odlučite da želite zgradu s portirom — daje u tom trenutku vaš izbor konačan, da je podjela nepremostiva i da se odjednom nađete na strani na kojoj nikada niste željeli biti.

Ne želeći odabrati nešto takvo, proveo sam godinu šećući s jednog kraja Manhattana na drugi. Poput turista, promatrao sam paradu ljudskih mogućnosti i pokušavao zamisliti vlastitu budućnost u životima ljudi koje sam vidio, tražeći neki otvor kroz koji bih mogao ponovo ući.Kad su me majka i sestra došle posjetiti prvog ljeta u New Yorku, našle su me u takvom neraspoloženju.»Tako je mršav«, Maya je rekla majci.

»Ima samo dva ručnika!« viknula je majka iz kupaonice. »I tri tanjura!« Glasno su se nasmijale.Ostale su sa mnom i Sadikom nekoliko dana, potom su se preselile u Park Avenue, u stan koji im je ponudila majčina prijateljica dok je na putu. Tog sam ljeta dobio posao kao čistač gradilišta u Upper West Si-deu, tako da su majka i sestra uglavnom same provodile dane istražujući grad. Kad bismo se našli na večeri, iscrpno bi me izvještavale o svojim doživljajima: kako su jele jagode sa šlagom u Plazi, vozile se trajektom do Kipa slobode, ili posjetile Cézanneovu izložbu u Metu. Jeo bih u tišini sve dok one ne bi završile, a potom bih započeo dugo predavanje o problemima u gradu i politici neimaštine. Prekorio sam Mayu jer je jednu večer provela gledajući televiziju, umjesto da čita knjige koje sam joj kupio. Objasnio sam majci načine na koje strani donatori i međunarodne organizacije za razvoj, poput one za koju je ona radila, stvaraju ovisnost u zemljama Trećeg svijeta. Kad su se njih dvije povukle u kuhinju, čuo sam Mayu kako se žali majci.»Barry je dobro, zar ne? Mislim, nadam se da neće puknuti i postati poput frikova kakve susrećemo ovdje na ulicama.«Jedne večeri, listajući The Village Voice, majka je naišla na reklamu za film Crni Orfej koji se prikazivao u centru. Majka je inzistirala da ga odemo pogledati. Rekla je daje to prvi strani film kojega je ikada bila gledala.»Bilo mije samo šesnaest godina«, govorilaje dok smo ulazili u dizalo. »Bila sam primljena na Sveučilište u Chicagu, a Gramps mi još nije bio rekao da me neće pustiti da odem, i radila sam kao aupair. Tada sam prvi put bila zaista sama. Bože, osjećala sam se

tako odraslo. A kada sam pogledala taj film, mislila sam daje to nešto najljepše što sam ikada vidjela.«

Taksijem smo otišli do kina. Film je bio iz pedesetih i na neki je način probio led zbog uglavnom crnih glumaca, Brazilaca. Priča je bila jednostavna — mit o nesretnim ljubavnicima Orfeju i Euridiki, smješten u favele Rio de Janeira za vrijeme karnevala. Raskošnih boja, sa zelenim brežuljcima u pozadini, crni i smeđi Brazilci plesali su, pjevali i svirali gitare poput bezbrižnih ptica raznobojnog perja. Negdje na polovici filma shvatio sam da sam vidio dovoljno i okrenuo sam se prema majci da vidim je li spremna krenuti. No na njezinu je licu, obasjanom plavičastim sjajem s platna, bio sjetan pogled. U tom sam trenutku osjetio kao da mi je ponuđen prozor u njezino srce, nepromišljeno srce njezine mladosti. Odjednom sam shvatio daje slika crnaca djetinjih lica koje sam gledao na platnu - toliko različita od slika Conradovih crnih divljaka - ona koju je moja majka prije toliko godina ponijela sa sobom na Havaje. Ta njezina slika bila je odraz jednostavnih maštarija, zabranjenih djevojci srednje klase iz Kansasa, obećanje novog života — toplog, senzualnog, egzotičnog i drukčijeg.Okrenuo sam se naprijed, osjećajući nelagodu, iživciran ljudima oko sebe. Sjedeći u mraku, sjetio sam se razgovora koji sam nekoliko godina prije vodio s majčinim prijateljem, Englezom koji je radio za međunarodnu humanitarnu organizaciju u Africi i Aziji. Bio mije rekao daje od svih naroda koje je upoznao na svojim putovanjima sudanski narod Dinka bio najčudniji.»Obično nakon mjesec ili dva uspostaviš neki kontakt«, rekao je. »Čak i ako ne govoriš njihovim jezikom, bude neki smiješak ili šala, znaš, neka vrsta razumijevanja. Ali na kraju godine koju sam proveo s narodom Dinka, oni su za mene ostali potpuni stranci. Smijali su se stvarima zbog kojih sam ja očajavao. A ono stoje meni bilo smiješno, njih je ostavljalo potpuno ravnodušnima.«Poštedio sam ga informacije da narod Dinka pripada skupini Nilota, mojim daljnjim rođacima. Pokušao sam zamisliti toga blijedog Engleza u isušenoj pustinji, leđa okrenutih krugu golih pripadnika plemena, pogleda koji pretražuje prazno nebo, ogorčenog u svojoj osamljenosti. Tada mije na pamet pala ista ona misao s kojom sam sada napuštao kino: osjećaji među rasama nikada ne mogu biti čisti. Čak je i ljubav bila okaljana željom da u drugome pronađemo djelić onoga što nama samima nedostaje. Bez obzira na to tražimo li demone ili spas, druga rasa uvijek ostaje upravo to — prijeteća, strana i udaljena.»Malo otrcano, ha?« rekla je Maya kad je majka otišla u kupaonicu.»Sto?«»Film. Malo je otrcan. Baš u maminom stilu.«Sljedećih nekoliko dana izbjegavao sam situacije u kojima bi mama i ja bili prisiljeni razgovarati. A onda, nekoliko dana prije nego što će otići, zastao sam dok je Maya drijemala. Majka je u mojoj ruci primijetila pismo naslovljeno na oca. Pitao sam je ima li poštanske marke za inozemstvo.»Vas dvojica dogovarate sastanak?«Ukratko sam joj ispričao svoje planove dok je s dna torbe vadila poštansku marku. Zapravo, izvukla je dvije marke, koje su se slijepile zbog ljetne vrućine. Zbunjeno se nasmijala i stavila grijati vodu kako bismo ih mogli odlijepiti.

»Mislim daje krasno što ćete se vas dvojica napokon upoznati«, rekla je iz kuhinje. »Vjerojatno gaje bilo teško razumjeti kad si imao deset godina, ali sada kada si odrastao...«

Slegnuo sam ramenima. »Tko zna?«Provirilaje iz kuhinje. »Nadam se da mu ništa ne zamjeraš.« »Zašto bih mu zamjerao?«»Ne znam.« Vratila se u dnevnu sobu i neko smo vrijeme tamo sjedili i slušali zvukove prometa koji su dopirali odozdo. Voda u čajniku je zavrela i ja sam stavio poštansku marku na pismo. Potom mije majka bez posebnog razloga rezerviranim glasom počela pričati staru priču, kao da je priča samoj sebi.»Nije tvoj otac kriv stoje otišao, znaš. Ja sam se razvela od njega. Kad smo se nas dvoje vjenčali, tvoji djed i baka baš nisu bili sretni zbog toga, ah su se složili; ionako su znali da nas vjerojatno ne mogu spriječiti pa su na kraju zaključili daje tako možda najbolje. Zatimje Barackov djed, tvoj pradjed Hussein, poslao Grampsu dugačko i gadno pismo u kojem je napisao da ne odobrava taj brak. Rekaoje da ne želi da bjelkinja okalja krv Obaminih. Možeš misliti kako je Gramps na to reagirao. A tu je bio i problem prve žene tvojega oca... Bio mije rekao da su rastavljeni, ali kako je to bilo seosko vjenčanje, nije postojao dokument koji bi dokazivao razvod...«Brada joj se počela tresti i zagrizla je donju usnu kako bi se smirila. Nastavila je: »Tvoj je otac u pismu odgovorio da neće odustati. Onda si se ti rodio i mi smo se dogovorili da ćemo se vratiti u Keniju kad on završi fakultet. No tvoj je djed Hussein i dalje pisao tvojemu ocu i prijetio da će mu povući studentsku vizu. Sada je već Toot postala histerična jer je bila čitala o ustanku pokreta Mau-Mau u Keniji nekoliko godina prije,0 čemu se u zapadnjačkim novinama zaista mnogo pisalo, i bila je sigurna da će meni ondje odrubiti glavu, a tebe oteti.No čak je i tada sve moglo funkcionirati. Kad tije tata diplomirao, dobio je ponude za dvije stipendije. Jedna je bila za Novu školu ovdje u New Yorku, a druga za Harvard. U Novoj školi su pristali platiti sve — smještaj i posao na kampusu, što bi bilo dovoljno za nas troje. Na Harvar-du su pristali platiti samo školarinu. Ali Barack je bio tvrdoglava budala i morao je ići na Harvard. Rekaoje da ne može odbiti najbolju moguću naobrazbu. Samo je o tome razmišljao, i da bude najbolji...«

Uzdahnula je i prošla rukama kroz kosu. »Znaš, bili smo tako mladi. Ja sam bila mlađa nego što si ti sada, a on je bio svega nekoliko godina stariji. Kasnije, kad nas je onoga puta došao posjetiti na Havaje, htio je da pođemo živjeti s njim. Alija sam tada još bila udana za Lola, a njegaje upravo bila napustila treća žena, i nisam mislila...«Zastala je i nasmijala se. »Jesam li ti ikad ispričala kako je zakasnio na naš prvi sastanak? Dogovorili smo se naći ispred sveučilišne knjižnice u jedan. Kad sam stigla, još ga nije bilo, ali sam odlučila pričekati nekoliko minuta. Danje bio lijep pa sam legla na jednu klupu i ubrzo zaspala. Jedan sat kasnije pojavio se s dvojicom prijatelja. Jedan sat! Probudila sam se i njih su trojica stajali nada mnom, a tvoj otac im je ozbiljno govorio, onako kako on zna: 'Vidite, gospodo, rekao sam vam daje ona fina djevojka i da će me čekati.«

Majka se jošjednom nasmijala i ponovo sam u njoj vidio dijete kakvo je nekada bila. Ali ovog sam puta vidio još nešto - na njezinu sam nasmijanom i pomalo zbunjenom licu

vidio ono što u određenom trenutku vide sva djeca: živote svojih roditelja, odvojene i udaljene, živote koji sežu u prošlost mnogo dalje od trenutka njihova ujedinjenja ili rođenja djeteta, živote koji se odmotavaju unatrag do djedova i pradjedova, s beskonačnim brojem neplaniranih susreta, nesporazuma, nadanja i ograničenih okolnosti. Moja je majka bila djevojka u čijoj se glavi vrtio film o prekrasnim crnim ljudima, polaskana očevom pozornošću, zbunjena i sama, pokušavajući se osloboditi života vlastitih roditelja. Nevinost koju je imala onoga dana, čekajući mojega oca, bila je obojana pogrešnim shvaćanjima i njezinim vlastitim potrebama. No bila je to bezazlena, neopterećena potreba, i možda upravo tako počinje svaka ljubav, kroz impulse i nejasne slike koje nam omogućuju da se oslobodimo vlastite samoće, a onda se, ako imamo sreće, to pretvori u nešto mnogo čvršće. Ono što sam toga dana čuo od svoje majke dok je govorila o mojem ocu, nešto je što mislim da većina Amerikanaca neće nikada čuti od nekoga s drukčijom bojom kože, i teško se može povjerovati da takvo što postoji između bijelaca i crnaca: ljubav prema nekom tko poznaje cijeli tvoj život, ljubav koja preživljava razočaranja. Ona je mojega oca gledala na način na koji se svatko od nas nada da će ga barem netko doživjeti. Pokušavala je pomoći djetetu koje ga nikada nije poznavalo da ga doživi na isti način. I upravo sam se toga izraza lica sjetio kada sam je nakon nekoliko mjeseci nazvao da joj kažem daje otac umro i čuo njezin plač iz daljine.Nakon razgovora s majkom nazvao sam očeva brata u Boston i imali smo kratak, nespretan razgovor. Nisam išao na sprovod pa sam očevoj obitelji u Nairobiju poslao pismo u kojem sam izražavao svoju sućut. Zamolio sam ih da mi pišu kako su, ali nisam osjetio nikakvu bol, samo nejasan osjećaj izgubljene prilike, i nisam imao razloga pretvarati se da su stvari drukčije. Moji planovi putovanja u Keniju bili su odgođeni na neodređeno vrijeme.

Prošla je godina dana prije nego što sam ga ponovo sreo, jedne noći u hladnoj ćeliji u odajama mojih snova. Sanjao sam da putujem autobusom s prijateljima čija sam imena zaboravio, s muškarcima i ženama na različitim putovima. Kotrljali smo se kroz duboka polja trave i preko brežuljaka iza kojih se pružalo narančasto nebo.Pokraj mene je sjedio stari, zdepasti bijelac i u knjizi koju je držao u ruci pročitao sam daje način na koji se odnosimo prema starijima ispit naših duša. Rekaoje daje sindikalist i da se ide naći s kćeri.Stali smo kod starog, raskošnog hotela s velikim lusterima. U predvorju je bio glasovir i prostor je bio ispunjen mekim satenskim jastucima. Uzeo sam jedan jastuk i stavio ga na klupu pokraj glasovira. Starije bijelac sjeo na nju, ali sad je bio zaostao, ili senilan, i kad sam ga ponovo pogledao, bio je mala crna djevojčica, nožice koje su jedva dosezale do papučica glasovira. Nasmiješila se i počela svirati, potom je ušla mlada konobarica hispanskog podrijetla. Prvo se namrštila, ali ispod namrštenog hca nazirao se osmijeh, i primaknulaje prst usnama kao da dijelimo neku tajnu.Do kraja puta sam drijemao i kad sam se probudio, više nikoga nije bilo. Autobus se zaustavio, ja sam sišao i sjeo uz cestu. U zgradi napravljenoj od grubog kamenja odvjetnik se obraćao sucu. Sudac je rekao da je moj otac proveo dovoljno vremena u njegovu zatvoru i daje možda vrijeme da ga se oslobodi. Ali odvjetnik se žustro usprotivio, navodeći presedane i razne statute, i potrebu da se održi mir. Sudac je slegnuo ramenima i ustao.

Stajao sam pred ćelijom, otključao lokot i oprezno ga položio na prozor. Preda mnom je stajao moj otac, s tkaninom omotanom oko struka. Bio je vrlo mršav, velike glave i krhkoga tijela, a ruke i prsa bili su bez dlaka. Bio je blijed, crne su mu oči svijetlile na sivome licu, no nasmiješio se i rukom pokazao visokom nijemom stražaru da stane sa strane.»Pogledaj se«, rekao je. »Tako si visok i mršav. Čak imaš i sijedih!« Vidio sam daje točno što govori, prišao sam mu i zagrlili smo se. Počeo sam plakati i bilo mije neugodno, ali nisam se mogao zaustaviti.»Barack. Oduvijek sam ti želio reći koliko te volim«, rekao je. U mojem je zagrljaju bio malen, poput dječaka.Sjeo je u kut kreveta, položio glavu na prekrižene ruke i odvrativši pogled od mene gledao u zid. Lice mu je prekrila neumoljiva tuga. Pokušao sam se našaliti i rekao da ako sam tako mršav, to je samo zato što sličim na njega. No on se nije micao i kad sam mu šapnuo da bismo mogli otići zajedno, zatresao je glavom i rekao da bi bilo najbolje da odem.Probudio sam se plačući. Bile su to moje prve prave suze za njega, za mene, njegova tamničara, njegova suca i njegova sina. Upalio sam svjetlo i izvadio njegova stara pisma. Sjetio sam se njegova jedinog posjeta, košarkaške lopte koju mije dao i kako me naučio plesati. I tada sam shvatio, možda prvi put, kako mije čak i u odsutnosti njegov snažan lik bio puput bedema na kojem mogu rasti, lik čija očekivanja mogu ispuniti, ili ga razočarati.Prišao sam prozoru i pogledao van, slušajući prve zvukovejutra — buku smetlara i korake u susjednom stanu. Trebam ga potražiti, pomislio sam, i ponovo razgovarati s njim.

SEDMO POGLAVLJEGodine 1983. odlučio sam postati društveni organizator. Nije bilo mnogo pojedinosti o toj ideji; nisam poznavao nikoga tko od toga živi. Kad su me kolege na fakultetu pitali što društveni organizator radi, nisam im mogao jednostavno odgovoriti. Umjesto toga, objašnjavao sam im potrebu za promjenom. Promjenom u Bijeloj kući gdje su Reagan i njegovi udvorice nastavljali sa svojim prljavim rabotama. Promjenom u Kongresu, popustljivom i korumpiranom. Promjenom u suludom i samodostatnom raspoloženju u zemlji. Promjena se neće dogoditi iz vrha, govorio bih im. Promjena će doći pokretanjem iz korijena. To ću raditi, organizirat ću crnce. Iz korijena. Za promjene. A moji bi me prijatelji, i crni i bijeli, srdačno hvalili zbog mojih ideala žureći prema poštanskom uredu da predaju svoje prijave za fakultete.Zapravo, nisam ih mogao kriviti što su sumnjičavi. Sada, gledajući unatrag, mogu osmisliti određenu logiku te svoje odluke, pokazati kako je biti organizator bio dio široke priče koja je počela s mojim ocem i njegovim ocem prije njega, s mojom majkom i njezinim roditeljima, s mojim uspomenama iz Indonezije i tamošnjim prosjacima i seljacima, i s uzmicanjem Lola pred moći, pa preko Raya i Franka, Marcusa i Régine; mojim preseljenjem u New York; očevom smrću. Mogu vidjeti kako moji izbori, uistinu, nikad nisu bili samo moji - i da tako i treba biti, i da bi tvrditi suprotno značilo tražiti neku jadnu vrstu slobode.

No takva je spoznaja došla tek kasnije. A u to sam vrijeme, neposredno prije nego što ću diplomirati na fakultetu, djelovao uglavnom po nagonu, kao losos koji slijepo pliva uzvodno prema mjestu vlastitog začeća. Na nastavi i seminarima ja bih te pobude odjenuo u slogane i teorije, koje sam otkrivao u knjigama, pogrešno misleći da slogani nešto znače, da oni ono što osjećam nekako čine lakše dokazivim. Ali noću, ležeći u krevetu, pustio bih da slogani izblijede i zamijenio bih ih nizovima slika, romantičnih slika prošlosti, koju nikad nisam upoznao.One su većinom bile iz pokreta za građanska prava, zrnate crno-bije-le snimke koje se pojavljuju svake veljače za vrijeme Mjeseca crne povijesti, iste snimke koje mije majka pokazivala kao djetetu. Par studenata kratke kose, ukočenih leđa, kako na šanku naručuju objed trepereći na rubu pobune. Aktivisti Studentskog odbora za nenasilnu suradnju kako na nekom trijemu, u zaostalim područjima uz Mississippi, pokušavaju nagovoriti nekog seljaka-napoličara da prijavi obitelj za glasovanje. Područni zatvor krcat djecom koja sklopljenih ruku pjevaju pjesme o slobodi.

Takve su slike za mene postale oblik molitve, hrabrile mi duh, usmjeravale moje osjećaje na način na koji riječi nikad nisu mogle. Govorile su mi (iako je ovo malo razumijevanja možda došlo tek kasnije i možda je riječ o novotvorevini s vlastitim izmišljotinama) da nisam sam u ovim svojim posebnim bitkama i da društvene zajednice u ovoj zemlji nikad nisu bile same po sebi zadane, barem ne za crnce. Zajednice je trebalo stvarati, boriti se za njih, njegovati ih kao vrtove. One su rasle ih se smanjivale u skladu sa snovima ljudi — a u pokretu za građanska prava ti su snovi bili golemi. U susretima, marševima, u zatvorskim pjesmama vidio sam kako afroamerička zajednica postaje više od mjesta gdje si se rodio ili kuće u kojoj si rastao. Pripadanje se moralo zaslužiti organiziranjem, zajedničkom žrtvom. I zato što se pripadanje zasluživalo — jer se zajednica koju sam zamišljao tek stvarala, gradila na obećanju da se šira američka zajednica, crna, bijela i smeđa, može nekako preoblikovati — vjerovao sam da bi, nakon nekog vremena, jedinstvenost mojega vlastitog života mogla biti priznata.

To je bila moja zamisao organiziranja. To je bilo obećanje oslobođenja.I tako sam, u mjesecima prije diplome, pisao svakoj udruzi za građanska prava koje sam se mogao sjetiti, svakom naprednijem izabranom crnom službeniku u zemlji, vijećima u četvrti i skupinama za prava stanara. Nisam bio obeshrabren kad mi nitko nije odgovorio. Odlučio sam naći neki običniji posao na godinu dana da otplatim studentske kredite i možda čak i nešto uštedim. Trebat će mi novac kasnije, rekao sam sam sebi. Organizatori ne zarađuju nikakav novac, siromaštvo je dokaz njihova integriteta.Konačno me jedna konzultantska tvrtka za međunarodne korporacije pristala primiti kao pomoćnika za istraživanja. Poput špijuna iza neprijateljskih redova svaki sam dan dolazio u svoj ured na srednjem Manhat-tanu i sjedao za svoj računalni terminal te provjeravao Reutersov stroj koji je bljeskao smaragdne poruke iz cijelog svijeta. Koliko sam mogao vidjeti, bio sam jedini crnac u poduzeću, izvor srama za mene, ali izvor popriličnog ponosa za tajnice. Te su se crne dame ponašale kao da sam im sin; rekle su mi da očekuju da ja jednog dana upravljam poduzećem. Katkad bih im, za vrijeme objeda, govorio o svojim prekrasnim organiza-torskim planovima, a one bi se smiješile i govorile: »Baš dobro, Barack«, no izraz u njihovim očima govorio bi mi da su potajno razočarane. Samo

mije Ike, osoran crni zaštitar u predvorju, bio spreman neuvijeno reći da ću napraviti pogrešku.»Organiziranje? Jel to neka vrsta politike? Zašto bi takvo nešto radio?«

Pokušao sam objasniti svoja politička stajališta, važnost pokretanja siromašnih i davanja zajednici. Ah Ike je samo zatresao glavom. »Gospodine Barack, nadam se da mi nećete zamjeriti ako vam dam mali savjet. Ne morate ga prihvatiti, ali ja ću vam ga ipak dati. Zaboravite taj posao organiziranja i napravite nešto što će vam donijeti nekakav novac. Ne gramzivo, razumijete. Ah dovoljno. Govorim vam ovo jer vidim da imate potencijala. Mlad čovjek poput vas, ugodna glasa — k vragu, mogli biste biti najavljivač na televiziji. Ili trgovina... imam nećaka otprilike vaše dobi koji u trgovini zarađuje lijepe novce. Vidite, to mi trebamo. A ne više da ljudi trčkaraju ovuda s pjesmicama i besmislicama. Ne možete pomoći ljudima koji ne namjeravaju ništa učiniti, a ni oni neće cijeniti vaše nastojanje. Ljudi koji žele uspjeti naći će vlastiti način da to učine. Uostalom, koliko godina imate?« »Dvadeset dvije.«»Vidite. Ne trošite uzalud svoju mladost, gospodine Barack. Probudit ćete se jednog dana — starac kao ja — i samo ćete biti umorni, a da ništa niste postigli.«U to vrijeme Ikeu nisam pridavao mnogo pozornosti; mislio sam da previše zvuči kao moja baka i moj djed. No kako su mjeseci prolazili, osjećao sam da mi zamisao da postanem organizator blijedi. U poduzeću su me unaprijedili na položaj novčarskog izvjestitelja. Dobio sam svoj ured, vlastitu tajnicu, novac u banci. Katkad bih, odlazeći s razgovora s japanskim novčarima ili njemačkim trgovcima dionicama, spazio svoj odraz u vratima dizala — vidio bih sebe u odijelu i kravati, s aktovkom u ruci — i u djeliću sekunde se zamislio kao važnoga gospodarstvenika koji ispaljuje naredbe i sklapa poslove, a onda bih se sjetio da sam sam sebi rekao tko želim biti i osjetio bih navalu krivnje zbog pomanjkanja odlučnosti.

A onda se jednog dana, dok sam sjedio za računalom i spremao se napisati članak o promjeni kamata, dogodilo nešto neočekivano. Nazvala je Auma.Nikad nisam sreo tu svoju polusestru; samo smo se povremeno dopisivali. Znao sam daje otišla iz Kenije na studij u Njemačku i u našim smo pismima spominjali mogućnost daje odem tamo posjetiti ili da možda ona dođe u Ameriku. No ti su planovi uvijek ostajali neodređeni — nijedno od nas nije imalo novaca pa bismo rekli: možda sljedeće godine. Naše je dopisivanje ostajalo na razini srdačne suzdržanosti.Sada sam, odjednom, prvi put čuo njezin glas. Blag i taman, obojen kolonijalnim naglaskom. Na trenutak nisam mogao razumjeti riječi, samo zvuk, zvuk koji kao daje uvijek bio tu, zametnut, ali ne i zaboravljen. Dolazi u Ameriku, reklaje, na izlet s nekoliko prijatelja. Smije li me posjetiti u New Yorku?»Naravno«, rekao sam. »Možeš odsjesti kod mene; jedva čekam.« A ona se smijala i smijala, a ondaje linija zamrla, puna statike i zvuka našeg disanja. »Pa«, reklaje, »ne mogu predugo telefonirati, preskupo je. Evo ti obavijesti o letu«; i ubrzo nakon toga završili smo razgovor kao daje naš kontakt poslastica u kojoj treba uživati u malim količinama.Sljedećih nekoliko tjedana proveo sam u užurbanim pripremama: novi prekrivači za sofu, dodatni tanjuri i ručnici, ribanje kade. No dva dana prije nego stoje trebala stići, Aumaje ponovo nazvala, prigušenim glasom, jedva šapatom.

»Ipak ne mogu doći«, reklaje. »Jedan naš brat, David... poginuoje. U motorističkoj nesreći. Samo toliko znam.« Počela je plakati. »O, Barack. Zašto se takve stvari događaju nama?«

Pokušao sam je utješiti najbolje što sam znao. Pitao sam je mogu li išta učiniti za nju. Rekao sam joj da će biti drugih prilika da se nas dvoje vidimo. Na kraju, glas joj se umirio; morala je otići rezervirati let za povratak kući, reklaje.»Onda u redu, Barack. Vidimo se. Đenja.«Kad je prekinula, otišao sam iz ureda rekavši tajnici da se toga dana više neću vraćati. Satima sam lutao ulicama Manhattana, a zvuk Aumina glasa odzvanjao mi je u mislima iznova i iznova. Jedna žena plače, cijeli kontinent udaljena. Na tamnoj i prašnjavoj cesti jedan dječak izgubi kontrolu, prevrće se po tvrdoj zemlji, a kotači se i dalje ludo vrte, pa sve sporije. Tko su ti ljudi, pitao sam se, ti stranci u kojima teče moja krv? Sto može spasiti tu ženu od njezine tuge? Koje je divlje, neizgovorene snove imao taj dječak?Tko sam ja koji nisam ispustio ni suze zbog gubitka nekoga od mojih rođenih?Još uvijek se katkad pitam kako je taj prvi kontakt s Aumom promijenio moj život. Ne toliko sam kontakt (on je značio sve i značit će sve) ili vijest o Davidovoj smrti (to je isto nepromjenjiva činjenica; nikad ga neću upoznati, što samo po sebi dovoljno govori), nego trenutak u kojem je nazvala, određeni slijed događaja, probuđena očekivanja, a onda slomljene nade, a sve u vrijeme kad je moja zamisao da postanem organizator još uvijek bila samo to — zamisao u mojoj glavi, neodređeni treptaj u srcu.Možda taj poziv uopće nije bio presudan. Možda sam ja već i prije toga bio posvećen organiziranju, a Aumin me glas samo podsjetio da još imam rana za liječenje i da ih ne mogu izliječiti sam. Ili, možda, da David nije poginuo baš tada i da je Auma došla u New York, kao što smo prvobitno planirali, i da sam od nje tada naučio ono što sam naučio tek kasnije, o Keniji, o našem ocu... pa, možda bi to bilo olakšalo neke pritiske koji su se u meni nagomilah i pokazalo mi drukčiju ideju o zajednici, ideju koja bi dopustila mojim ambicijama da krenu užim, osobnijim putem pa bih tako, na kraju, možda i prihvatio savjet svojega prijatelja Ikea i prepustio se vrijednosnim papirima i obveznicama i zovu konvencionalnog načina života.

Ne znam. Sigurno jejedino to da sam nekoliko mjeseci nakon Aumi-na poziva dao otkaz u tvrtki i počeo zdušno tražiti posao organizatora. Još jednom na većinu mojih pisama nije bilo odgovora, ali sam nakon nekih mjesec dana pozvan na razgovor s direktorom jedne istaknute organizacije za građanska prava u gradu. Bio je visok, zgodan crnac u svježoj, bijeloj košulji, s kravatom sa škotskim uzorkom i crvenim naramenicama. Ured mu je bio namješten talijanskim stolcima i afričkom skulpturom, a otvoreni zidni bar ograđen ciglama. Kroz visoki prozor sunce je obasjavalo poprsje dr. Kinga.»Sviđa mi se«, rekao je direktor pogledavši moju biografiju. »Osobito vaše korporacijsko iskustvo. U tom smjeru trebaju danas raditi organizacije za građanska prava. Prosvjedi i sindikalne straže više ne djeluju. Ako želimo obaviti posao, moramo prokrčiti putove i uspostaviti vezu između poslovnih subjekata, vlade i gradske uprave.« Sklopio je krupne ruke, a onda mi pokazao blještav godišnji izvještaj otvoren na stranici s popisom članova upravnog odbora te organizacije. Jedan crni predstavnik i deset bijelih izvršnih direktora. »Vidite?« rekao je. »Javno-privatno partnerstvo. Ključ za budućnost. I tu na scenu stupaju mladi ljudi poput vas. Školovani. Samopouzdani. Bez nelagode u dvoranama za

sastanke. Vidite, baš sam prošlog tjedna o tom problemu raspravljao s ministrom za stanovanje i urbani razvoj najednoj večeri u Bijeloj kući. Strašan momak, taj Jack. Zanimalo bi ga susresti se s mladim čovjekom poput vas. Ja sam, naravno, službeno član Demokratske stranke, ali moramo se naučiti raditi s bilo kim tko je na vlasti...«Smjesta mije ponudio posao koji je obuhvaćao organiziranje konferencija o drogi, nezaposlenosti, stambenim problemima. Nazvao je to razgovorima koji olakšavaju budući rad. Odbio sam njegovu velikodušnu ponudu smatrajući da trebam posao bliže ulici. Proveo sam tri mjeseca radeći za Ralpha Nadera u ogranku u Harlemu, pokušavajući uvjeriti manjinske studente na City Collegeu u važnost recikliranja. A zatim tjedan dana dijeleći letke za izbornu utrku jednog skupštinara u Brooklynu — taj je kandidat izgubio, a meni nikada nisu platili.

Za šest mjeseci sam bankrotirao, bio nezaposlen, hranio se juhama iz limenke. U potrazi za nekim nadahnućem otišao sam poslušati Kwamea Touréa, prethodno Stokelyja Carmichaela, legendu Studentskog odbora za nenasilnu suradnju i organizacije Black Power, kako govori na Colum-biji. Na ulazu u dvoranu dvije su žene, jedna crnkinja, druga Azijka, prodavale marksističku literaturu i svađale se o tome kakvo mjesto pripada Trockome u povijesti. Unutra je Touré predlagao program za uspostavu gospodarskih veza između Afrike i Harlema kako bi se zaobišao bjelački kapitalistički imperijalizam. Nakon njegovih opažanja jedna je mršava mlada žena s naočalama upitala je li takav program ostvariv s obzirom na stanje afričkoga gospodarstva i neodgodivih potreba s kojima se suočavaju američki crnci. Touré ju je prekinuo u pola riječi. »Samo ispiranje mozga kojem si izložena to čini neostvarivim, sestro!« rekao je. Njegove su oči žarile iz dubine, oči luđaka ili sveca. Žena je ostala stajati nekoliko minuta dok su je prekoravali zbog njezinih buržoaskih stavova. Ljudi su se počeli razilaziti. Ispred dvorane dvije su marksistice sad već vikale punim plućima.

»Svinjo staljinistička!« »Reformistička kučko!«Bilo je to poput ružnog sna. Odlutao sam niz Broadway zamišljajući se kako stojim uz rub Lincolnova memorijalnog centra i gledam preko praznog paviljona u krhotine uskovitlane vjetrom. Taj je pokret umro mnogo godina prije, razbijen u tisuće djelića. Svaka staza prema promjenama je ugažena, svaka strategija potrošena. A svaki je poraz ljude — čak i one s najboljim namjerama - udaljavao od bitaka onih kojima su željeli služiti.Ili jednostavno ludo. Odjednom sam shvatio da nasred ulice razgovaram sam sa sobom. Ljudi koji su se vraćali s posla zaobilazili su me u malim lukovima, a učinilo mi se i da sam u gužvi prepoznao nekoliko kolega s Columbije, s vjetrovkama preko ramena, kako pažljivo izbjegavaju moj pogled.Već sam gotovo odustao od organiziranja kad sam dobio poziv Martyja Kaufmana. Objasnio je daje krenuo ujedan organizacijski pokret u Chi-cagu i da traži pomagača. Bit će u New Yorku sljedeći tjedan pa predlaže da se nađemo u kavani na Lexingtonu.Njegova pojava nije ulijevala mnogo povjerenja. Bijelac srednje visine, u izgužvanom odijelu na zdepastom tijelu. Jedno teško lice s dvodnevnim brkovima; oči iza debelih, metalnih naočala neprekidno su žmirkale. Ustajući iz odjeljka da se rukuje sa mnom, prolio je čaj po košulji.

»Dakle«, započeo je Marty tapkajući mrlju papirnatim ubrusom, »zašto netko s Havaja želi biti organizator?« Sjeo sam i ispričao mu ponešto o sebi.»Hmm.« Kimnuo je praveći bilješke u otrcanom notesu. »Mora da si zbog nečega ljut.«»Što time želiš reći?«Slegnuo je ramenima. »Ne znam točno što. Ali nešto. Nemoj me krivo shvatiti — bijes je uvjet za ovaj posao. Jedini razlog zbog kojega netko postaje organizator. Dobro prilagođeni ljudi nalaze mirnije poslove.«

Naručio je još vruće vode i pričao mi o sebi. Bio je Židov u kasnim tridesetima, odrastao u New Yorku. Organiziranjem se počeo baviti kasnih šezdesetih godina, u vrijeme studentskih prosvjeda, i na kraju je ostao u tome petnaest godina. Farmeri u Nebraski. Crnci u Philadelphiji. Meksikanci u Chicagu. Sada pokušava okupiti urbane crnce i prigradske bijelce oko plana za spašavanje proizvodnih radnih mjesta na širem području Chicaga. Treba nekoga da radi s njim, rekao je. Nekoga crnog.»Većinu našeg posla obavimo s crkvama«, rekao je. »Ako siromašni ljudi i ljudi iz radničke klase žele predstavljati stvarnu snagu, moraju imati neko institucionalno uporište. Sa sindikatima, ovakvima kakvi jesu, crkve su im jedina preostala mogućnost. Tu su ljudi, tu su vrijednosti, čak i ako su zakopane u mnogo govana. No crkve neće raditi s tobom samo zbog dobrote njihovih srca. Oni će zagovarati dobre stvari — propovijed nedjeljom, možda, ili posebnu pomoć za beskućnike — ali kad zagusti, oni se neće stvarno pomaknuti ako im ne pokažeš kako će to njima pomoći platiti račun za grijanje.«Dolio si je još vruće vode. »Uostalom, što znaš o Chicagu?« Razmislio sam na trenutak. »Svjetski mesar«, konačno sam rekao. Marty je zatresao glavom. »Klaonice su zatvorene već neko vrijeme.«»Cubsi nikad ne pobjeđuju.« »Točno.«»Američki grad s najizraženijom segregacijom«, rekao sam. »Harold Washington, crnac, upravo je izabran za gradonačelnika i bijelcima se to ne sviđa.«»Dakle, pratiš Haroldovu karijeru«, rekao je Marty. »Čudim se da nisi otišao raditi za njega.«»Pokušao sam. Iz njegova mi ureda nisu odgovorili.«Marty se nasmijao, skinuo naočale i obrisao ih krajem kravate. »Dakle, to treba učiniti, zar ne, ako si mlad i crn i zanimaju te socijalne teme? Pronađi političku kampanju za koju ćeš raditi. Moćnog pokrovitelja— nekoga tko ti može pomoći oko tvoje vlastite karijere. A Harold je moćan, nema sumnje. Mnogo karizme. Ima gotovo jedinstvenu podršku crnačke zajednice. Oko pola Hispanaca i nešto bijelaca liberala. Ipak, u pravu si što se tiče jedne stvari. Cijela atmosfera u gradu je polarizirana. Veliki medijski cirkus. Ne uspijeva se baš mnogo učiniti.« Naslonio sam se u stolcu. »I tko je za to kriv?«

Marty je ponovo stavio naočale i susreo moj prodoran pogled. »Nije riječ o krivnji«, rekao je. »Pitanjeje može li bilo koji političar, čak i netko s Haroldovim talentom, učiniti mnogo da prekine taj krug. Polarizirani grad nije nužno loša stvar za političara. Bijelog ili crnog.«Ponudio mije deset tisuća dolara za prvu godinu te još dvije tisuće da kupim auto za potrebe putovanja; plaća će rasti ako bude uspjeha. Kad je otišao, krenuo sam kući duljim

putem, šetalištem uz East River, i pokušao dokučiti što da mislim o tom čovjeku. Bistar je, shvatio sam. Činilo se daje predan poslu. Ipak, bilo je nešto u vezi s njim stoje u meni izazivalo sumnjičavost. Možda malo presiguran u sebe. I bijelac — sam je rekao daje to problem.Stare svjetiljke od izrezbarenog stakla u parku zatreperile su svjetlom; duga, smeđa teglenica vukla se kroz sivu vodu prema moru. Sjeo sam na klupu i, razmišljajući o svojemu mogućem izboru, primijetio da se približavaju neka crna žena i njezin mali sin. Dječak je povukao ženu prema ogradi i tamo su stajali jedno pokraj drugoga, njegova ruka oko njezine noge, jedan obris u sumraku. Nakon nekog vremena dječakova se glava izvinula prema gore, kao da nešto pita. Žena je slegnula ramenima, a dječak je učinio nekoliko koraka prema meni.»Oprostite, gospodine«, povikao je. »Znate li zašto rijeka nekad teče u ovom smjeru, a nekad u onom?«Žena se nasmiješila i zatresla glavom, a ja sam rekao daje to vjerojatno nešto u vezi s plimom. Izgleda daje taj odgovor zadovoljio dječaka i on se vratio svojoj majci. Gledajući ih kako nestaju u sutonu, shvatio sam da nikad nisam primijetio u kojem smjeru rijeka teče.Tjedan dana kasnije natovario sam automobil i odvezao se u Chicago.

OSMO POGLAVLJEBio sam već jednom u Chicagu. Ljeti, nakon prvog posjeta mojega oca Havajima, a prije mojega jedanaestog rođendana, kada ja Toot odlučila da moram posjetiti kopno Sjedinjenih Država. Možda su te dvije stvari bile povezane — njezina odluka i očev posjet — kad je njegova nazočnost (još jednom) uznemirila svijet koji su ona i Gramps sebi izgradili, potičući u njoj želju da se vrati predcima, svojim vlastitim uspomenama i da ih prenese svojim unucima.Putovali smo više od mjesec dana, Toot i moja majka, Maya i ja — Gramps je već tada izgubio volju za putovanjima i odabrao da ostane kod kuće. Odletjeli smo u Seattle, zatim se spustili na obalu, u Kalifor-niju i Disneyland, pa istočno do Velikog kanjona, preko Velikih ravnica do Kansas Cityja, potom gore do Velikih jezera prije nego što smo se uputili natrag na zapad kroz Yellowstone Park. Većinom smo putovali Greyhoundovim autobusima, odsjedali u hotelima Howard Johnson's i svake noći prije odlaska u krevet gledali saslušanja iz afere Watergate.

U Chicagu smo proveli tri dana u motelu u South Loopu. To je zasigurno bilo u srpnju, ali ja se, iz nekog razloga, sjećam da su dani bili hladni i tmurni. Motel je imao zatvoreni bazen koji je na mene ostavio snažan dojam; na Havajima nije bilo zatvorenih bazena. Sjećam se kako sam stao ispod uzdignutih tračnica, zatvorio oči i, dok je vlak prolazio, vikao što sam glasnije mogao. U Fieldovom prirodoslovnom muzeju vidio sam izložene dvije smanjene ljudske glave. Bile su naborane, ali dobro uščuvane, svaka veličine mojeg dlana, zašivenih očiju i usta, upravo kako sam i očekivao. Izgleda da su bile europskog podrijetla: muškarac je imao malu kozju bradicu, kao konkvistador, a žena raspuštenu crvenu kosu. Dugo sam buljio u njih (dok me majka nije odvukla), osjećajući se — s morbidnom radošću dječačića - kao da sam naletio na nekakvu kozmičku šalu. Ne toliko zbog toga što su glave smanjene — to sam mogao razumjeti; bio je to isti osjećaj kao kad sam s Lolom jeo tigrovo meso, oblik magije, preuzimanje kontrole. Na kozmičku šalu

više je podsjećala činjenica da su ta mala europska lica ovdje, u staklenim ormarima i da stranci, možda čak potomci, mogu promatrati pojedinosti njihove jezive sudbine. I da to nitko nije držao čudnim. To je bila druga vrsta magije, ta oštra muzejska svjetla, uredne naljepnice, očita ravnodušnost posjetitelja koji su prolazili; još jedan pokušaj preuzimanja kontrole.

Četrnaest godina kasnije grad se činio mnogo ljepšim. Opet je bio srpanj i sunce je svjetlucalo kroz duboko zelenilo stabala. Brodovi su isplovili iz svojih sidrišta, njihova udaljena jedra poput krila golubica diljem Michiganskog jezera. Marty me upozorio da će biti zauzet tih prvih nekoliko dana pa sam tako bio prepušten sam sebi. Kupio sam plan grada i krenuo ulicom Martina Luthera Kinga od njezine najsjevernije do najjužnije točke, zatim se vratio uz Cottage Grove, prečacima i uličicama, pokraj stambenih naselja i praznih zemljišta, trgovina i bungalova. I dok sam vozio, prisjećao sam se. Prisjetio sam se zvižduka s kolodvora Illinois Central, koji nosi breme tisuća pristiglih s juga prije toliko mnogo godina; crni muškarci, žene i djeca, prljavi od čađe s vlaka, koji grčevito drže svoju jeftinu prtljagu, svi na putu za obećanu zemlju. Zamislio sam Franka u vrećastom odijelu sa širokim reverima kako stoji pred starim Kraljevskim kazahštem i čeka da vidi Dukea ih Ellu kako se pojavljuju nakon gaže. Poštar kojega sam vidio bio je Richard Wright koji je, prije nego što mu je prodana prva knjiga, raznosio poštu; djevojčica s naočalama i pletenicama, koja skače preko konopca, bila je Regina. Stvorio sam lanac između svojeg života i lica koja sam vidio posuđujući tuđe uspomene. Na taj sam način pokušavao upiti taj grad, učiniti ga svojim. Još jedna vrsta magije.

Trećeg sam dana prošao pokraj Smittyjeve brijačnice, prostorije u prizemlju veličine pet puta deset metara, uz Hyde Park, sa četiri brijačka stolca i stolićem za La Tishu, povremenu manikirku. Kad sam ušao, vrata su bila otvorena, mirisi kreme za kosu i antiseptika pomiješani sa zvukom muškog smijeha i brujanjem sporih ventilatora. Pokazalo se da je Smitty jedan postariji crnac sijede kose, vitak i pogrbljen. Njegov je stolac bio prazan pa sam sjeo i pridružio se zadirkivanju, tipičnom za brijačnice, na teme sporta, žena i jučerašnjih novinskih naslova, vrsti razgovora, ujedno i intimnom i anonimnom, među muškarcima koji su se složili da svoje probleme ostave pred vratima.Netko od njih upravo je završio priču o svojem susjedu — momak je uhvaćen u krevetu sa ženinom rođakinjom i lovili su ga, naoružani nožem, gologa golcatog sve do ulice — kad je netko započeo o politici.

»Vrdolyak i ostali bjelčuge ne znaju kada treba otići«, govorio je čovjek s novinama, s gađenjem vrteći glavom. »Kad je stari Daley bio gradonačelnik, nitko nije ništa rekao kad je postavio sve te Irce u Gradsku vijećnicu. Ali čimje Harold pokušao zaposliti neke crnce, samo da uvede malo ravnoteže, to odmah zovu obratni rasizam.«»Pa, čovječe, to je uvijek tako. Kad crnac dobije neku vlast, bijeli će odmah pokušati promijeniti pravila.«»Najgore je što se novine ponašaju kao da su crnci započeli tu cijelu svinjariju.«»A što očekuješ od bjelačkih novina?«»U pravu si. Harold ipak zna što radi. Samo koristi vrijeme do sljedećih izbora.«Tako su crnci razgovarali o gradonačelniku Chicaga s familijarnošću i simpatijama, koje su obično namijenjene rođacima. Njegovaje slika bila posvuda: na zidovima postolarnica,

salona zaljepotu;još od prošlih izbora zalijepljena na rasvjetne stupove; čak i u izlozima korejskih kemijskih čistionica i arapskih trgovina mješovitom robom, izložena upadljivo kao neki totem. Sada je taj portret gledao mene sa zida brijačnice: zgodan, sjedokos čovjek, bujnih obrva i brkova, s iskrom u očima. Smitty je primijetio da gledam sliku i upitao me jesam li bio u Chicagu za vrijeme izbora. Rekao sam mu da nisam. Kimnuo je glavom.»Trebalo je biti ovdje prije Harolda da bi se razumjelo što on znači ovom gradu«, rekao je Smitty. »Prije Harolda kao da smo uvijek bili građani drugog reda.«»Politika plantaža«, rekao je čovjek s novinama.»To je upravo to«, rekao je Smitty. »Plantaža. Crnim ljudima uvijek najgori poslovi. Najgore stanovanje. Razuzdana brutalnost policije. No kad bi se takozvani crni vijećnici pojavili u vrijeme izbora, mi bismo se svi poredali i spremno glasovali za demokrate. Prodali dušu za božičnu puri-cu. Bijelci nam pljuju u lice, a mi ih nagrađujemo našim glasovima.«

Pramenovi kose padali su mi u krilo dok sam slušao kako se prisjećaju Haroldova uspona. Već se jednom prije natjecao za gradonačelnika, ubrzo nakon stoje postariji Daley umro, ali kandidatura nije uspjela — razlog za sram, rekli su mi ljudi, pomanjkanje jedinstva unutar crnačke zajednice, sumnje koje je trebalo prevladati. Ali Harold je pokušao još jednom i ovaj put su ljudi bih spremni. Bili su uz njega kad su se novine raspisale o porezu koji nije platio. (»Kao da bijeli mačci ne varaju na svakoj vražjoj stvari, svake minute svojega života.«) Stali su iza njega kada su bijeli demokratski vijećnik Vrdolyak i ostali najavili podršku republikanskom kandidatu govoreći da će grad otići k vragu ako bude imao crnoga gradonačelnika. Te izborne noći pojavili su se u rekordnom broju, svećenici i članovi bandi, mladi i stari.I njihovo je povjerenje bilo nagrađeno. Smitty mije rekao: »Te noći kad je Harold pobijedio, samo da ti kažem, ljudi su jednostavno jurili ulicama. Kao kad je Joe Louis nokautirao Schmelinga. Isti osjećaj. Ljudi nisu bili ponosni samo na Harolda. Bili su ponosni na same sebe. Ja sam ostao kod kuće, ali žena i ja nismo mogli otići na spavanje do tri, toliko smo bili uzbuđeni. Kad sam se sljedećeg jutra probudio, činilo se daje to najljepši dan u mojem životu...«Smittyjev se glas spustio do šapta i svi su se u prostoriji počeli smješkati. S udaljenosti, čitajući novine u New Yorku, ija sam dijelio njihov ponos, istu vrstu ponosa koja me tjerala da podržavam neku profesionalnu nogometnu momčad kojaje imala crnog braniča. Ali nešto je bilo drukčije u ovom što sam sada slušao; u Smittvjevu je glasu bilo nekog žara koji je nadilazio politiku. »Trebao si biti ovdje da bi razumio«, rekao je. Mislio je ovdje, u Chicagu; ali mogao je isto tako misliti »u mojoj koži«; postariji crnac kojijoš izgara zbog godina vrijeđanja, osujećenih ambicija, ambicija koje je napustio i prije nego što ih je pokušao ostvariti. Pitao sam se mogu li to stvarno razumjeti. Pretpostavljao sam, uzimao zdravo za gotovo, da mogu. Videći mene, i ti su ljudi pretpostavljali isto. Bi li mislili isto da su znali više o meni? Dvojio sam. Pokušao sam zamisliti što bi se dogodilo daje Gramps u tom trenutku ušetao u brijačnicu, kako bi razgovor prestao, kako bi čarolija bila raspršena; kako bi se odmah stvorile drukčije pretpostavke.Smitty mije dodao zrcalo da provjerim djelo njegovih ruku, zatim povukao s mene ogrtač i očetkao leđa košulje. »Hvala za sat povijesti«, rekao sam ustajući.»Hej, taj dio je besplatan. Šišanje je 10 dolara. Inače, kako se zovete?«

»Barack.«»Barack, ha. Ti si musliman?« »Moj djed je bio.«Uzeo je novac i rukovao se sa mnom. »Pa, Barack, sljedeći bi put morao doći ranije. Kosa ti je bila strašno čupava kad si ušao.«Kasno tog popodneva Marty me pokupio na mojoj novoj adresi, pa smo krenuli na jug autocestom Skyway. Nakon nekoliko kilometara izašli smo s autoceste na jugoistočnu stranu, prošli pokraj niza kućica od šin-dre ili cigle i na kraju stigli do masivne stare tvornice koja se prostirala kroz nekoliko blokova.»Stara wisconsinska čeličana.«Sjedili smo ondje u tišini proučavajući zgradu. Odražavala je neki grubi, okrutni duh čikaške industrijske prošlosti, metalne cijevi i beton nagurani zajedno, bez mnogo brige za udobnost ili detalje. No sad je bila prazna i zahrđala poput napuštene olupine. S druge strane lančane ograde kroz korov je protrčala pjegava, šugava mačka.

»Ljudi svake vrste nekada su radili u ovom postrojenju«, govorio je Marty dok je okretao automobil i kretao natrag prema cesti. »Crnci. Bijelci. Hispanci. Svi na istom poslu. Živeći isti život. Ali izvan tvornice mnogi od njih nisu željeli imati posla jedni s drugima. A govorim ti o ljudima koji odlaze u crkvu. Braća i sestre u Kristu.«Došli smo do semafora i uočio sam skupinu mladih bijelaca u pot-košuljama kako piju pivo na trijemu. Vrdolyakovje poster visio najednom prozoru, a nekoliko je mladića počelo zuriti u mojem smjeru. Okrenuo sam se Martyju.»Pa zbog čega misliš da oni sada mogu raditi zajedno?«»Nemaju izbora. Ne ako žele ponovo dobiti posao.«

Dok smo opet ulazili na autocestu, Marty mi je počeo malo više pričati o organizaciji koju je izgradio. Ideja mu je prvi put sinula prije dvije godine, rekao je, kad je pročitao izvještaje o zatvaranju postrojenja i kada su ljudi koji su ostali bez posla preplavili južni Chicago i južna predgrađa. Uz pomoć suosjećajnoga pomoćnog katoličkog biskupa otišao je sastati se sa svećenicima i članovima crkve na tom području, i čuo je i bijelce i crnce kako govore o sramu zbog nezaposlenosti, o njihovim strahovima da izgube kuće ili da budu prevareni za mirovinu — o njihovu zajedničkom osjećaju da su izdani.Na kraju je više od dvadeset prigradskih crkava pristalo da stvore jednu organizaciju koju su nazvali Konferencija za mir među vjerama. Još se osam crkava pridružilo gradskom ogranku te organizacije, nazvanom Projekt razvoja lokalnih zajednica, Developing Community Project (DCP). Stvari se nisu razvijale onako brzo kako se Marty nadao; sindikati još nisu potpisali, a politički rat unutar Gradskog vijeća pokazao se kao velika zapreka. Ipak, Konferencija za mir među vjerama nedavno je osvojila svoju prvu značajnu pobjedu: kompjutorizirani program za nova radna mjesta vrijedan 500.000 dolara, koji je administracija Illinoisa pristala financirati. Spremali smo se na okupljanje da proslavimo ta izborena nova zaposlenja, početni uspjeh u dugoročnoj kampanji, objasnio je Marty.»Trebat će vremena da se ovdje opet razvije proizvodnja«, rekao je. »Najmanje deset godina. Ali jednom kad se uključe sindikati, imat ćemo osnovu za pregovore. U međuvremenu, mi samo trebamo zaustavljati krvarenje i pružati ljudima kratkoročne pobjede. Nešto što će im pokazati kako su snažni kad se prestanu međusobno boriti i kad krenu protiv pravog neprijatelja.« »A tko je to?«

Marty je slegnuo ramenima. »Investicijski bankari. Političari. Tusti lobisti.«Kimao je sam sebi i žmirkao prema cesti ispred nas. Gledajući ga, počeo sam sumnjati daje tako ciničan kako se želio prikazati, da tvornica koju smo upravo napustili ima za njega neko veće značenje. Negdje u životu, mislio sam, i njega su izdali.Spuštao se sumrak kad smo prešli granicu grada i zaustavili se na parkiralištu škole u predgrađu, gdje je skupina ljudi već ulazila u dvoranu. Izgledali su onako kako ih je Marty i opisao. Otpušteni radnici iz čeličane, tajnice i vozači kamiona, muškarci i žene koji su mnogo pušili i nisu pazili na svoju težinu, kupovali kod Searsa ili Kmarta, vozili stare tipove automobila iz Detroita i, u posebnim prilikama, jeli u Crvenom jastogu. Crnac bačvastog trupa sa svećeničkim ovratnikom dočekao nas je na vratima i Marty gaje predstavio kao đakona Wilbura Miltona, su-predsjednika organizacije. Taj me čovjek svojom kratkom crvenkastom bradom i okruglim obrazima podsjećao na sv. Nikolu.»Dobro došli«, rekao je Will stežući mi ruku. »Pitali smo se kad ćemo vas upoznati. Već smo pomislili da vas je Marty jednostavno izmislio.«Marty je zavirio u dvoranu. »Kako napreduje okupljanje?«»Za sada dobro. Izgleda da svi žele biti zastupljeni. Guvernerovi su ljudi upravo nazvali i rekli da je i on na putu ovamo.«Marty i Will krenuli su prema pozornici, noseva zabijenih u program za tu večer. I ja sam krenuo za njima, ali su mi put zapriječile tri crne žene neodređenih godina. Jedna od njih, zgodna žena narančasto obojene kose, predstavila se kao Angela, nagnula se prema meni i prošap-tala: »Ti si Barack, zar ne?«Kimnuo sam.»Ne znaš kako smo sretni što te vidimo.«»Doista ne znaš«, rekla je starija žena pokraj Angele. Pružio sam joj ruku, a ona se nasmiješila, ponosna na svoj zlatni prednji zub. »Zao mi je«, rekla je hvatajući mi ruku, »ja sam Shirley.« Pokazala je prema zadnjoj krupnoj, tamnoj ženi. »Ovoje Mona. Uredanje, zar ne, Mona?«»Svakako«, nasmijala se Mona.»Nemoj me krivo shvatiti«, rekla je Angela još uvijek nešto prigušenim glasom. »Nemam ništa protiv Martyja. Ali činjenica je da čovjek ima granicu do koje...«»Hej, Angela!« Ugledali smo Martyja kako nam maše s pozornice. »Kasnije možete razgovarati s Barackom koliko želite. Sad ste mi svi potrebni ovdje gore.«Žene su izmijenile značajne poglede prije nego što mi se Angela okrenula.»Bolje da krenemo«, rekla je. »Ali zbilja moramo razgovarati. Uskoro.«»Svakako moramo«, rekla je Mona, prije nego što su sve tri krenule — Angela i Shirley naprijed, užurbano pričajući, a Mona lagano, na začelju.Dotad je dvorana već bila gotovo puna, ukupno oko dvije tisuće ljudi, a od njih možda trećina crnaca koje su dovezli autobusima iz grada. U sedam sati zbor je otpjevao dvije crkvene pjesme, Will je prozvao sve zastupljene crkve, a jedan je bijeli luteran iz predgrađa objasnio povijest i poslanje Konferencije za mir među vjerama. Zatim se povorka govornika popela na pozornicu: crnac iz zakonodavstva, bijelac iz zakonodavstva, baptistički svećenik i kardinal Bernardin, i na kraju guverner, koji je ponudio svoje svečano obećanje da će podržati novi plan zapošljavanja i izrecitirao sve dokaze o svojim neumornim naporima za dobrobit radnih muškaraca i žena Illinoisa.

Moj je dojam bio daje cijela stvar malo plitka, kao političko okupljanje ili natjecanje u hrvanju na televiziji. Ipak, izgledalo je da masa uživa. Neki su ljudi podizah transparente s imenima svojih crkava. Neki su započinjali glasno navijati kada bi prepoznali prijatelja ili rođaka na pozornici. Videći sva ta crna i bijela lica okupljena na jednome mjestu, i ja sam se počeo osjećati veselo, prepoznavajući u sebi onu istu viziju koja je vodila Martyja, njegovu vjeru u populističke poticaje i solidarnost radničke klase; njegovo uvjerenje da bi obični ljudi znali naći zajednički jezik kada bismo samo mogli ukloniti političare, medije i birokrate i svakome ponuditi mjesto za stolom.Kad je skup završio, Marty je spomenuo da neke ljude mora prevesti kućama, pa sam se umjesto s njim odlučio vratiti u grad jednim od autobusa. Ispalo je daje jedno mjesto pokraj Willa bilo slobodno i on mije, pri sjaju svjetala na autocesti, počeo malo pričati o sebi.

Odrastao je u Chicagu, rekao je, i služio u Vijetnamu. Poslije rata našaoje posao u banci Continental Illinois kao pripravnik. Brzoje napredovao uživajući u privilegijama toga posla — automobil, odijela, ured u središtu grada. Onda se banka preustrojila i Will je otpušten, potresen i u velikim dugovima. To je bila točka preokreta u njegovu životu, rekao je, Božje upozorenje da odredi svoje vrijednosti. Okrenuo se Kristu, radije nego da traži novi posao u bankarstvu. Pridružio se župi sv. Katarine u zapadnom Pullmanu i tamo preuzeo posao domara. Taje odluka dovela do napetosti u njegovu braku — supruga se »još prilagođava«, rekao je — ali, prema njemu, asketski način života odgovara njegovoj misiji: da širi Radosnu vijest i da razbije malo dvoličnosti koju je primijetio u crkvi.»Mnogo crnaca u crkvi preuzme stavove srednje klase«, rekao je Will. »Misle da, držeći se slova Svetog pisma, ne moraju slijediti i njegov duh. Umjesto da pruže ruku ljudima kojima je teško, oni im stvaraju osjećaj da su nepoželjni. Vjernike gledaju sumnjičavo ako nisu prikladno odjeveni za misu, ako ne govore pravilno i takve stvari. Misle, ako se sami osjećaju udobno, zašto bi se onda izlagali. No Krist ne znači udobnost, zar ne? On je propovijedao humano evanđelje. Nosio je poruku slabima. Podjarmljenima. Upravo o tome govorim nekim crncima iz srednje klase kad god istupam nedjeljom. Govorim im ono što ne žele čuti.«»Slušaju li?«»Ne.« Will se smijuljio. »Ali to me ne zaustavlja. To je poput ovog ovratnika koji nosim. To neke od njih stvarno ljuti. Ovratnici su za svećenike, kažu mi. Ali, vidiš, to što sam oženjen i ne mogu se zarediti, ne znači da nemam svoje poslanje. Nigdje se u Bibliji ne spominju ovratnici. I tako ja nastavljam i nosim ovratnik da bi ljudi znali odakle dolazim.

Zapravo, nosio sam ovratnik i kad smo se nas nekolicina, prije mjesec dana, otišli sastati s kardinalom Bernardinom. Svi su bili stvarno napeti. Onda su se uznemirili kad sam kardinala nazvao 'Joe' umjesto 'Vaša Uzo-ritosti'. Ali, znaš, Bernardin je bio pravi. Onje duhovan čovjek. Odmah sam znao da se razumijemo. Pravila nas razdvajaju — ljudska, a ne Božja pravila. Vidiš, Barack, ja sam u Katoličkoj crkvi, ali odgojen sam kao baptist. Isto sam se tako mogao pridružiti Metodističkoj crkvi ili Penteko-stalnoj, bilo kojoj. Bog me, jednostavno, odlučio poslati u Sv. Katarinu. A njemu je važnije jesam li se posvetio pomaganju drugima nego jesam li dobar u katekizmu.«

Kimnuo sam odlučivši da neću pitati stoje katekizam. U Indoneziji sam proveo dvije godine u muslimanskoj školi, a dvije u katoličkoj. U muslimanskoj je školi učitelj pisao mojoj majci da sam pravio grimase za vrijeme proučavanja Kurana. Moju majku to nije previše zabrinulo. »Pokaži poštovanje«, rekla je. U katoličkoj sam se školi, kad bi došlo vrijeme za molitvu, pretvarao da žmirim, a onda sam zirkao po prostoriji. Ništa se nije dogodilo. Anđeli se nisu spustili. Samo ispijena, stara redovnica i tridesetero smeđe djece koja mrmljaju riječi. Katkad bi me redovnica uhvatila i njezin bi me oštar pogled natjerao da ponovo spustim kapke. No to nije mijenjalo ono što sam osjećao u sebi. Tako sam se osjećao i sada slušajući Willa; moja šutnja bila je kao ono zatvaranje očiju.Autobus se zaustavio na crkvenom parkiralištu i Will je otišao u prednji dio vozila. Zahvalio je svima što su došli i preporučio im da ostanu uključeni. »Dug je put kojim putujemo«, rekao je, »ali današnja mi je večer pokazala što mi možemo kad se na nešto usredotočimo. Ovaj dobar osjećaj koji sada imate moramo održati sve dok ovo naselje ne postavimo na noge.«Nekoliko se ljudi nasmiješilo i uzvratilo s »amen«. Ali kad sam izlazio iz autobusa, čuo sam ženu iza sebe kako šapće prijateljici: »Ne želim slušati o naselju, stara. Gdje su ta zaposlenja o kojima govore?«

Dan nakon skupa Marty je odlučio daje vrijeme da se primim nekoga pravog posla i dao mi dug popis ljudi s kojima sam trebao razgovarati. Do-znaj koji su im osobni interesi, rekao je. To je razlog zbog kojega se ljudi uključuju u društveno organiziranje —jer misle da će nešto imati od toga. Kad pronađem problem koji muči dovoljan broj ljudi, mogu ih povesti u akciju. S dovoljnim brojem akcija mogao bih početi graditi snagu.Problemi, akcije, snaga, osobni interesi. Sviđali su mi se ti pojmovi. Nagovještavali su određenu trezvenost, neku svjetovnu odsutnost sentimentalnosti; politika, ne vjera. Sljedeća sam tri tjedna radio danju i noću ugovarajući i vodeći svoje razgovore. Bilo je teže nego što sam očekivao. Osjećao sam neki unutarnji otpor kad god sam podigao slušalicu da dogovorim razgovor, dok su mi se slike Grampsovih nazivanja za prodaju osiguranja uvlačile u mozak: nestrpljenje koje je vrebalo na drugom kraju linije, prazan osjećaj kad na poruke ne bih dobio odgovor. Većina je mojih dogovora bila na večer, u domovima tih ljudi, a oni su, nakon cjelodnevnog rada, bih umorni. Katkad bih došao i shvatio daje ta osoba zaboravila na naš dogovor i, dok me sumnjičavo promatrala kroz poluotvorena vrata, morao bih je podsjećati tko sam.Ipak, to su bile manje teškoće. Kad bih njih prevladao, shvatio bih da ljudi nemaju ništa protiv prilike da istresu svoja mišljenja o vijećniku koji ništa ne radi ili o susjedu koji odbija pokositi svoj travnjak. Sto sam više razgovora obavio to se češće događalo da slušam o istim temama. Naučio sam, na primjer, daje većina ljudi na tom području odrasla sjevernije ili na zapadu Chicaga, u pretrpanim crnačkim enklavama koje su stvorili restriktivni sporazumi tijekom većeg dijela povijesti grada. Ljudi s kojima sam razgovarao imali su neke tople uspomene iz toga zatvorenog svijeta, ali su se isto tako sjećali i nedostatka grijanja i struje i prostora za disanje - toga i prizora svojih roditelja koji uništavaju život teškim fizičkim radom.Malo ih je krenulo putem svojih roditelja u čeličane ili na pokretne trake. Mnogo je više onih koji su se zaposlili kao poštari, vozači autobusa, učitelji i socijalni radnici, koristeći mnogo čvršću podršku antidiskriminacijskih zakona u javnom sektoru. Takvi su poslovi imali prednosti i pružali su sigurnost pa se moglo razmišljati i o podizanju hipoteka na

kuće. Kad su prihvaćeni zakoni o pravednom stanovanju, jedan po jedan počeli su kupovati kuće u Roselandu i u drugim bjelačkim sredinama. Ne zato što su nužno bili zainteresirani da se miješaju s bijelcima, tvrdili su, nego zato što su te kuće bile prihvatljivih cijena, s malim dvorištima za djecu; jer su škole bile bolje, a dućani jeftiniji, a možda i samo zato što su to mogli.

Cesto bih se, slušajući njihove priče, prisjetio priča koje su mi pričah Gramps i Toot i moja majka — priča o patnji i seobama, o težnji za nečim boljim. No postojala je jedna neizbježna razlika između onoga što sam sada slušao i onoga čega sam se sjećao — kao da su se slike iz mojeg djetinjstva vrtjele unatrag. U ovim novim pričama natpisi »prodaje se« nicali su kao maslačci na ljetnom suncu. Kamenje je letjelo kroz prozore i mogli su se čuti napeti glasovi zabrinutih roditelja kako pozivaju djecu u kuću prekidajući njihove nevine igre. Stanari cijelih blokova promijenili su se u manje od šest mjeseci; cijelih četvrti — u manje od pet godina.U tim je pričama, gdje god bi se crnci i bijelci susretali, rezultat svakako bio bijes i tuga.To područje nikada se nije potpuno oporavilo od toga rasnog preokreta. Dućani i banke otišli su sa svojim bijelim klijentima i zbog toga su glavne prometnice propale. Gradske usluge su nestajale. Pa ipak, kad bi crnci, koji su sad već živjeli u svojim domovima deset ili petnaest godina, pogledali unazad, osjećali su određeno zadovoljstvo. S dvjema plaćama u kućanstvu otplatili su svoje kuće i automobile, možda i školarinu za sina ili kćer, diplome kojih ukrašavaju policu kamina. Očuvali su svoje domove i sačuvali djecu od ulice; osnovali su blokovske klubove nastojeći da se i drugi tako ponašaju.Tek kad bi govorili o budućnosti, u njihovim se glasovima mogao osjetiti stanoviti nemir. Spominjali bi brata ili rođaka koji povremeno dolazi tražiti novaca; ili odraslo, nezaposleno dijete koje još uvijek živi kod kuće. Čak je i uspjeh one djece koja su završila fakultete i ušla u svijet »bijelih ovratnika« u sebi krio element gubitka — što su ta djeca bila uspješnija to je bilo izglednije da će se odseliti. Na njihova su se mjesta useljavale mlade, manje stabilne obitelji, drugi val migranata iz siromašnijih krajeva, pridošlice koji si nisu uvijek mogli priuštiti da otplaćuju obroke za hipoteku ili da ulažu u redovito održavanje kuća. Krađe automobila bile su u porastu, parkovi su bih prazni. Ljudi su počeli više vremena provoditi kod kuće; ulagali su u savršena vrata od kovanog željeza; pitali su se mogu li si dopustiti da imovinu prodaju s gubitkom i da mirovinu provedu u toplijem podneblju, možda da se presele na jug.

Tako, usprkos zasluženom osjećaju postignuća koji su ti ljudi imali i usprkos neospornim dokazima o svojem napretku, naši su razgovori bih obilježenijednom drugom, još gorom napetošću. Kuće popravljene daskama, pročelja dućana u raspadanju, ostarjeli vjernici, djeca iz nepoznatih obitelji koja se razmeću po ulici, glasne skupine tinejdžera i djevojaka njihove dobi, koje čipsom hrane svoju rasplakanu dječicu, poderani omoti koji se kotrljaju niz ulicu - sve je to šaptalo o bolnoj istini, govorilo im daje napredak koji su ostvarili prolazan, plitkog korijena; da možda čak neće trajati za njihova života.I mislim daje taj dvojaki osjećaj, pojedinačno napredovanje, a zajedničko propadanje, bio razlogom za neka ponašanja koja su uzrujavala Willa kad smo razgovarali te noći nakon skupa. Osjećao sam ih u nametljivom ponosu nekih muškaraca u vezi s njihovim dobro opremljenim barovima koje su napravili u podrumima svojih kuća, svjetiljkama od lave i ozrcaljenim zidovima. U zaštitnim prekrivačima koje su žene stavljale preko svojih

besprijekornih sagova i trosjeda. U svemu tome čovjek je vidio odlučno nastojanje da se učvrsti uvjerenje kako bi se stvari zaista promijenile, samo kad bi se neki ljudi počeli pravilno ponašati. »Kad god mogu, pokušavam izbjeći vožnju kroz Roseland«, objasnila mije žena iz susjednog Washington Heightsa. »Ljudi su tamo jednostavno siroviji. To se može vidjeti i po načinu kako održavaju svoje domove. To se nije moglo vidjeti dok su ondje još živjeli bijelci.«Razlike između naselja, pa onda između blokova, pa među samim susjedima u bloku; pokušaji ograđivanja, pokušaji kontrole propadanja. Ipak, primijetio samjednu stvar. Žena koja je bila zabrinuta zbog ružnih navika svojih susjeda držalaje Haroldovu sliku u kuhinji, odmah do primjerka dvadeset trećeg psalma. Kao i mladić koji je živio u oronulom stanu nekoliko blokova dalje i pokušavao spojiti kraj s krajem puštajući ploče na plesnim zabavama. U obje te osobe izbori su stvorih novi doživljaj njih samih isto kao i kod ljudi u Smittyjevoj brijačnici. Ilije to možda bila stara ideja, rođena u jednostavnijim vremenima. Harold je bio nešto što im je još uvijek bilo zajedničko: on je pružao mogućnost kolektivnog spasa, kao i moja ideja o organiziranju.Bacio sam trotjedni izvještaj na Martyjev stol i dok gaje on čitao, sjeo sam.»Nije loše«, rekao je kad je završio. »Nije loše?«»Da, nije loše. Počinješ slušati. Ali još uvijek je preopćenito... kao da radiš neki pregled ili takvo što. Ako želiš organizirati ljude, onda se moraš okrenuti od perifernih stvari i ići prema biti. Prema onom što pokreće te ljude. Inače nikad nećeš uspostaviti odnose kakvi su ti potrebni da ih potakneš da se uključe.«Taj čovjek mije počinjao ići na živce. Pitao sam gaje li ikad pomislio daje možda previše proračunat, je li pomislio da možda manipulira ljudima kad prodire u njihov duševni život i zadobiva njihovo povjerenje samo da bi izgradio jednu organizaciju. On je uzdahnuo.»Nisam pjesnik, Barack. Organizator sam.«Loše raspoložen otišao sam iz ureda. Kasnije sam morao priznati da je Marty u pravu. Još uvijek nisam znao kako bih ono što sam slušao mogao pretvoriti u akciju. Zapravo, tek kad sam privodio kraju svoje razgovore, učinilo se da se ukazuje prilika za to.Bilo je to za vrijeme sastanka s Ruby Styles, krupnom ženom koja je radila kao glavna tajnica u sjevernom dijelu grada. Razgovarali smo o njezinom sinu Kyleu, tinejdžeru, bistrom, ali nepovjerljivom dječaku koji je počeo imati neprilike u školi, kada je spomenula porast aktivnosti lokalne bande. Jedan je Kyleov prijatelj upravo prošlog tjedna bio nastrijeljen ispred vlastite kuće, rekla je. Dečko je dobro, ali Ruby se sada boji za sigurnost vlastitog sina.Naćulio sam uši; ovo je izgledalo kao osobni interes. U sljedećih nekoliko dana naveo sam Ruby da me upozna s drugim roditeljima koji dijele njezine strahove i koji su razočarani mlakim odgovorom policije. Kad sam predložio da pozovemo okružnog zapovjednika na sastanak pa da zajednica izrazi svoju zabrinutost, svi su se složili. I dok smo razgovarali o potrebi da o tome javno govorimo, jedna je žena spomenula da postoji baptistička crkva u četvrti u kojoj je taj dječak nastrijeljen i da bi možda tamošnji svećenik, neki velečasni Reynolds, bio spreman obratiti se svojim župljanima.

Nazivao sam tjedan dana i kad sam konačno dobio velečasnog Rey-noldsa, njegova je reakcija obećavala. Bio je predsjednik lokalnoga svećeničkog saveza, rekao je — »crkve

se okupljaju da propovijedaju socijalno evanđelje«. Rekao je da se njihov redoviti sastanak održava već sljedećeg tjedna i da će mu biti drago da me uvrsti u dnevni red.Spustio sam slušalicu vrlo uzbuđen i stigao u Reynoldsovu crkvu rano sljedećeg jutra. Dvije mlade žene u bijelim haljinama i rukavicama dočekale su me u predvorju i povele u veliku dvoranu za sastanke gdje je 10—12 postarijih crnaca stajalo u širokom krugu i razgovaralo. Gospodin koji je izgledao posebno ugledno došao me pozdraviti. »Ti mora da si brat Obama«, rekao je prihvaćajući moju ruku. »Velečasni Reynolds. Stigao si baš na vrijeme, samo što nismo počeli.«Svi smo sjeli oko dugog stola, a velečasni Reynolds je, prije nego stoje meni dao riječ, poveo molitvu. Potiskujući nervozu, govorio sam svećenicima o povećanoj aktivnosti bandi i o sastanku koji smo planirali, i dao im letke da ih podijele pripadnicima svojih crkava. »Pod vašim vodstvom«, rekao sam, zagrijan za temu, »ovo bi mogao biti prvi korak prema suradnji na najrazličiti]im područjima. Popravljanje škola. Vraćanje radnih mjesta na ovo područje...«Baš kad sam podijelio i zadnji letak, u sobu je ušao čovjek smeđe puti. Nosio je plavo dvoredno odijelo i veliki zlatni križ na jarko crvenoj kravati. Kosa mu je bila izravnana i zaglađena visoko unatrag.

»Brate Smalls, upravo ste propustilijedno izvrsno predstavljanje«, rekao je velečasni Reynolds. »Ovaj mladi čovjek, brat Obama, planira organizirati sastanak u vezi s nedavnim pucnjavama medu bandama.«Velečasni Smalls si je natočio šalicu kave i pozorno pročitao letak. »Kako se zove vaša organizacija?« upitao me.»Projekt razvoja lokalnih zajednica.«»Razvoj zajednica...« Obrva mu se izvinula. »Mislim da se sjećam nekog bijelca koji je dolazio i govorio o razvoju nečega. Smiješan momak. Židovsko ime. Jeste li povezani s katolicima?«Rekao sam mu daje uključeno nekoliko katoličkih crkava u okolici.»Točno. Sad se sjećam.« Velečasni Smalls je srknuo malo kave i naslonio se u stolcu. »Rekao sam tom bijelcu da se može odmah pakirati i otići odavde. Ne treba nam ništa takvo ovdje.«»Ja...«»Slušajte... kako se ono zovete? Obamba? Slušajte, Obamba. Možda mislite dobro. Siguran sam daje tako, ali najmanje namje potrebno da se udružimo s gomilom bjelačkog novca i katoličkim crkvama i židovskim organizatorima da bismo riješili svoje probleme. Mi njih ne zanimamo. Jesemu, nadbiskupiju ovdje vodi jedan tvrdi rasist. I oduvijek je tako. Bijelci dolaze ovamo misleći da znaju stoje najbolje za nas, unajmljuju hrpe govorljivih, fakultetski obrazovanih crnaca poput vas koji nemaju drugog posla, a sve što žele je da nas preuzmu. Sve je to politika, a nas ovdje to ne zanima.«Zamuckivao sam kako je crkva uvijek predvodila u vezi s pitanjima zajednice, ali velečasni Smalls je samo tresao glavom. »Ne razumijete«, rekao je. »Stvari su se s novim gradonačelnikom promijenile. Okružnog zapovjednika policije znam otkadje bio običan policajac. Svi su vijećnici na ovom području predani osnaživanju crnaca. Zašto bismo se bunili i navaljivali na naše vlastite ljude? Svi koji sjede za ovim stolom izravno su povezani s Gradskom vijećnicom. Fred, zar nisi upravo razgovarao s jednim vijećnikom o dobivanju dozvole za svoje parkiralište?«

Ostatak sobe je utihnuo. Velečasni Reynolds je pročistio grlo. »Ovaj čovjek je nov ovdje, Charles. Samo pokušava pomoći.«

Velečasni Smalls se nasmiješio i potapšao me po ramenu. »Nemojte me krivo shvatiti. Kao što sam rekao, znam da ste mislili dobro. Treba nam svježa krv da pomogne oko naše stvari. Ja samo kažem da ste ovog časa na krivoj strani bojišta.«Sjedio sam tamo, pekao se kao prase na ražnju dok su se svećenici dogovarali o zajedničkoj službi za Dan zahvalnosti u parku s druge strane ulice. Kad je sastanak završio, velečasni Reynolds i nekoliko ostalih zahvalili su mi što sam došao.»Nemoj Charlesa uzimati preozbiljno«, jedan mije savjetovao. »Katkad je pomalo tvrd.« Ali primijetio sam da nitko od njih nije ponio moje letke; a kada sam sljedećih dana pokušavao nazvati neke od tih svećenika, njihove su mi tajnice stalno govorile da se oni toga dana više neće vraćati na posao.Ostvarili smo naš sastanak s policijom, ali on se pokazao kao mali užas. Došlo je samo trinaestero ljudi, raspršenih po redovima praznih stolaca. Okružni zapovjednik nam je otkazao i kao zamjenu poslao službenika za odnose sa zajednicom. Svako malo ušao bi poneki sredovječni par raspitujući se za bingo. Veći dio večeri proveo sam usmjeravajući taj zalutali promet na gornji kat, dok je Ruby mrzovoljno sjedila na pozornici i slušala policajca kako nas podučava o potrebi roditeljske stege.Oko polovice sastanka stigao je Marty.Kad je završilo, došao je i stavio mi ruku na rame.»Bilo je sranje, ha?«Bilo je. Pomogao mije pospremiti, a onda me poveo na kavu i upozorio me na neke pogreške. Problem bandi bioje preopćenit da bi ostavio dojam na ljude - probleme je trebalo konkretizirati, pobliže ih odrediti i prikazati rješivima. Trebao sam pozornije pripremiti Ruby — i postaviti manje stolaca. I, što je najvažnije, trebao sam provesti više vremena u upoznavanju vođa u toj zajednici; letci nisu mogli izvući ljude iz kuća u tako kišnoj noći.»To me podsjetilo da te pitam«, rekao je dok smo ustajali, »što se dogodilo s onim svećenicima s kojima si se trebao sastati?«

Ispričao sam mu o velečasnom Smallsu. Počeo se smijati. »Čini se da je dobro što ti se nisam pridružio, ha?«Nije mi bilo zabavno. »Zašto me nisi upozorio na Smallsa?«»Upozorio sam te«, rekao je otvarajući vrata automobila. »Rekao sam ti da je Chicago polariziran i da to političari koriste za vlastite interese. To ti je Smalls — političar koji slučajno nosi svećenički ovratnik. Uostalom, nije kraj svijeta. Trebao bi jednostavno biti sretan što si naučio tu lekciju.«Da, ali koju lekciju? Gledajući Martyja kako odlazi, prisjećao sam se dana našega velikog skupa: zvuka Smittyjeva glasa u brijačnici, redova crnih i bijelih lica u školskoj dvorani, lica koja su bila ondje zbog propale tvornice i Martyjeva vlastitog osjećaja izdanosti; kardinala, maloga blijedog, skromnog čovjeka u crnoj halji i s naočalama, kako se smiješi na pozornici dok ga Will obuhvaća svojim velikim, medvjeđim zagrljajem; i Willa, tako uvjerena da se njih dvojica razumiju.Svaki taj prizor nosio je vlastitu poruku, svaki je bio podložan različitim tumačenjima. Jer, bilo je mnogo crkava, mnogo vjera. Možda su postojali trenutci kad se činilo da se te

vjere približavaju — gomila pred Lincolnovim memorijalnim centrom, članovi Pokreta za građanska prava u javnom prijevozu i u restoranima. No takvi su trenutci bili nepotpuni, fragmentarni. Zatvorenih očiju izgovarali smo iste riječi, ali u srcima se svatko molio svome gospodaru; svi smo ostali zaključani u vlastitim uspomenama; svi smo se grčevito držali vlastite lude čarolije.Čovjek poput Smallsa to je razumio, mislio sam. On je razumio da ljudi u brijačnici nisu željeli da se Haroldova izborna pobjeda — njihova pobjeda - razvodni. Oni ne bi željeli čuti da su njihovi problemi složeniji od onoga kako ih predstavlja skupina zastranjelih bijelih vijećnika ili da njihovo spasenje nije potpuno. I Marty i Smalls su znali da u politici, kao i u religiji, moć leži u sigurnosti i daje sigurnost jednog čovjeka uvijek prijetnja drugome.Tada sam shvatio, stojeći na praznom McDonaldovom parkiralištu najužnom kraju Chicaga, da sam heretik. Ili nešto još gore —jer čak i heretik mora u nešto vjerovati, barem u istinitost vlastitih sumnji.

DEVETO POGLAVLJEKompleks javnih stambenih zgrada Altgeld GardenS, Alt-geldovi vrtovi, izgrađen je na najjužnijem rubu Chicaga: dvije tisuće stanova u dvokatnicama od cigle, s maslinasto zelenim vratima i prljavim kapcima. U tom dijelu grada Altgeld su svi nazivali skraćeno »Vrtovi«, aja sam tek kasnije sam shvatio svu ironiju toga imena koje podsjeća na nešto svježe i dobro njegovano — na posvećenu zemlju.Istina, bio je jedan šumarak na jugu toga naselja, a južno i zapadno od njega tekla je rijeka Calumet i gdjekad se moglo vidjeti ljude kako lijeno bacaju udice u mutnu vodu. No ribe koje su plivale tim vodama često su bile čudno bezbojne, mutnih očiju i s nekim izraslinama iza škr-ga. Ljudi su tu ribu jeli samo ako su morah.Na istočnoj strani, s druge strane autoceste, nalazilo se zatrpano odlagalište smeća, najveće na Srednjem zapadu.A na sjeveru, ravno preko ceste, bilo je postrojenje za pročišćavanje otpadnih voda širega gradskog područja. Ljudi iz Altgelda nisu mogli vidjeti to postrojenje niti otvorene spremnike koji su se protezali na duljini većoj od kilometar i pol; u sklopu nedavne akcije za uljepšavanje, okrug je ispred tog postrojenja uredio dugi zemljani nasip, načičkan na brzinu zasađenim mladicama koje su iz mjeseca u mjesec odbijale rasti, kao rijetke vlasi razbacane na glavi ćelava čovjeka. No službenici nisu mogli napraviti ništa da sakriju zadah — teški smrad truleži, čiji se intenzitet mijenjao ovisno o temperaturi i smjeru vjetra i uvlačio se kroz prozore, ma kako čvrsto bili zatvoreni.Zadah, otrovi, prazan, nenastanjen krajolik. Gotovo cijelo stoljeće nekoliko je četvornih kilometara oko Altgelda primalo otpatke proizvodnje iz različitih tvornica kao cijenu koju su ljudi plaćali za svoja dobro plaćena radna mjesta. Sad su radna mjesta propala, a i ti ljudi su možda već otišli, pa se činilo sasvim prirodnim da se to zemljište iskoristi kao smetlište.

Smetlište — i mjesto za domove siromašnih crnaca. Možda je Altgeld bio jedinstven po svojoj fizičkoj izoliranosti, ali dijelio je zajedničku povijest s drugim gradskim stambenim naseljima: snove reformatora da sagrade pristojna naselja za siromašne; politiku koja je takva naselja koncentrirala daleko od bjelačkih područja i tako sprječavala radničke obitelji da ondje žive; korištenje gradskih stambenih vlasti kao

pokrovitelja i, posljedično, lošeg upravljanja i nemara. Nije još bilo tako loše kao u čikaškim neboderima Robert Taylors i Cabrini Greens, s njihovim crnim stubištima, zapisanim predvorjima i nasumičnom pucnjavom. Nastanjenost Altgelda čvrsto je stajala na devedeset posto i da uđete u stanove, vidjeli biste daje većina njih dobro održavana, s malim detaljima — šarenom tkaninom prebačenom preko izlizanih presvlaka, starim kalendarom na zidu s prizorima tropskih plaža — kao izrazima trajne prisutnosti doma u mislima.Ipak, sve je u vezi s Vrtovima upućivalo na trajno stanje ruševnosti. Žbuka sa stropova je otpadala. Cijevi pucale. Zahodi se začepljivali. Blatni otisci automobilskih guma na malim smeđim travnjacima, prazni lon-ci za cvijeće — razbijeni, nakrivljeni, napola zakopani. Gradske ekipe za održavanje čak su se prestale i pretvarati da će popravci biti obavljeni u skoroj budućnosti. Tako je većina djece u Altgeldu odrasla a da nikad nije vidjela vrt. Djeca su mogla vidjeti jedino kako se stvari troše i habaju, čak osjetiti svojevrsni užitak u ubrzavanju propadanja.

Skrenuo sam u Altgeld u 131. ulici i zaustavio se ispred crkve Gospe od Vrtova, niske zgrade od cigle u stražnjem dijelu naselja. Došao sam se sastati s nekim ključnim vođama da porazgovaramo o problemima u organizatorskom poslu i o tome kako bismo mogli stvari ponovo vratiti na dobar put. No kad sam ugasio motor automobila i posegnuo za torbom, nešto me presjeklo. Prizor možda; tmasto, sivo nebo. Zatvorio sam oči i naslonio glavu na sjedište osjećajući se kao prvi časnik na brodu koji tone.Prošlo je više od dva mjeseca od promašenog sastanka s policijom, i dalje namje išlo loše. Nije bilo marševa, ni sastanaka, ni pjesama o slobodi. Samo niz pogrešaka i nesporazuma, monotonije i stresa. Dio problema bilaje naša baza koja, barem u gradu, nikad nije bila velika: osam katoličkih župa pokrivalo je nekoliko naselja, sva s crnim vjernicima, ali vodenih bijelim svećenicima. Oni su, ti svećenici, bili izolirani ljudi, većinom poljskog ili irskog podrijetla, ljudi koji su se zaredili u šezdesetima želeći služiti siromašnima i liječiti rasne rane, ali kojima je nedostajalo žara njihovih misionarskih predaka; ljubazniji ljudi, možda bolji ljudi, ali, zbog svoje suvremenosti, i mekši. Vidjeli su svoje propovijedi o bratstvu i dobroti pregažene stampedom bijelaca koji su bježali, a njihov trud da pridobiju nove članove nailazio je na sumnju na tamnim licima - uglavnom baptista, metodista, pentekostalaca - koja su sada okruživala njihove crkve. Marty ih je bio uvjerio da će organiziranje prekinuti tu izolaciju i ne samo da će zaustaviti propadanje tih krajeva nego će i osnažiti njihove župe i osokoliti njihov duh. To je ipak bila krhka nada i do trenutka kad sam seja s njima susreo, već su se prepustili razočaranju.

»Istina je«, rekao mije jedan svećenik, »da većina nas traži premještaj. Jedini razlog što sam još ovdje jest taj da me nitko nije spreman zamijeniti.«Moralje bio još gori među svjetovnjacima kao što su Angela, Shirley i Mona, tri žene koje sam sreo na našem skupu. Te tri žene bile su od-važne, spretne i dobroćudne. Bez pomoći muževa nekako su uspijevale podizati sinove i kćeri, istodobno obavljati nekoliko honorarnih poslova, manje usputne poslove, organizirati djevojačke izviđačke čete, modne priredbe i ljetne logore za povorke djece koja su svakodnevno prošla kroz crkvu. Budući da nijedna od njih triju, zapravo, nije živjela u Altgeldu, jednom sam ih upitao što ih motivira da rade to što rade. Prije nego što sam uspio završiti pitanje, sve su, kao po dogovoru, zakolutale očima.

snovi mojega oca»Čuvaj se, curo«, reklaje Angela gledajući Shirley, dok se Mona veselo smijuljila. »Barack se sprema intervjuirati te. Ima taj izraz na licu.«A Shirley je rekla: »Mi smo ti, Barack, samo hrpa sredovječnih žena kojima je dosadno i ne znaju pametnije utrošiti svoje vrijeme. Ali« — i tu je Shirley stavila ruku na svoj košćati bok i prinijela cigaretu usnama kao filmska zvijezda — »ako naiđe gospodin Pravi, pazi se! Onda je zbogom Altgeld, dobar dan Monte Carlo!«Već dugo nisam od njih čuo nikakvu šalu. Uvijek samo pritužbe. Zalile su se da Martyju nije stalo do Altgelda. Zalile su se daje Marty osoran i da ne sluša njihove prijedloge.A najviše su se žalile u vezi s novim radnim mjestima koja smo tako slavodobitno najavili u noći našega velikog skupa, a koja su se pokazala kao potpuni promašaj. Marty je bio planirao da državno sveučilište u predgrađima bude zaduženo da vodi taj program — zbog učinkovitosti, objasnio je -jer sveučilište već ima računala. Na žalost, ni nakon dva mjeseca otkad je to trebalo početi nitko nije našao posao u sklopu toga programa. Računala nisu dobro radila; unos podataka bio je pun pogrešaka; ljudi su odlazili na razgovore za poslove koji nisu postojali. Marty je bio bijesan. Morao se voziti na sveučilište barem jedanput na tjedan i, psujući ispod glasa, pokušavao izvući odgovore od službenika koje je, izgleda, više zanimalo financiranje za sljedeću školsku godinu. No žene iz Altgelda nisu zanimale Martyjeve frustracije. One su jedino znale da je 500.000 $ nekamo otišlo, i to ne u njihovo naselje. Za njih su ta nova zaposlenja bila još jedan dokaz da Marty provodi neki tajni plan po kojem nekako bijelci u predgrađima dobivaju poslove koji su njima bili obećani.»Marty se brine samo za svoje«, brundali su.Trudio sam se najbolje što sam znao da posredujem u tom sukobu, braneći Martyja od optužbi za rasizam i predlažući mu da se počne ponašati taktičnije. Rekao mije da uzalud trošim vrijeme. Po njemu je jedini razlog zbog kojega su Angela i drugi vođe u gradu povrijeđeni taj što nije uzeo njih da vode taj program. »To uništava mnogo takozvanih društvenih organizacija ovdje. Počnu uzimati vladin novac. Unajme mnogo nekorisnog osoblja. Vrlo brzo to postanu velike pokroviteljske akcije u kojima se služi klijentima. Ne vođama. Klijentima. Služi im se.« Pljuvao je riječi kao da su prljave. »Isuse, zlo mije kad samo pomislim na to.«A ondaje, vidjevši moje još uvijek uzrujano lice, dodao: »Ako namjeravaš raditi ovaj posao, Barack, morat ćeš se prestati brinuti o tome sviđaš li se ljudima. Nećeš im se sviđati.«

Pokroviteljstvo, politika, povrijeđeni osjećaji, rasne pritužbe — za Martyja je sve to bilo samo jedno — odvlačenje od većeg cilja, podrivanje plemenite stvari. Još uvijek je pokušavao uvući sindikate, uvjeren da će oni popuniti naše redove, dovesti brod do obale. Jednog dana, kasno u rujnu, pozvao je Angelu i mene da mu se pridružimo na sastanku sa sindi-kalcima iz korporacije LTV, jedne od rijetkih čeličana u gradu. Martyju je trebalo više od mjesec dana da ugovori taj sastanak i toga je dana prštao snagom dajući nam kratke informacije o kompaniji, sindikatu i o novim fazama organiziranja akcije.Napokon je predsjednik — mlad, ljubazan Irac koji je nedugo prije izabran zbog obećanja reformi — ušao u dvoranu s dva snažna crnca, sindikalnim blagajnikom i potpredsjednikom. Nakon predstavljanja svi smo sjeli i Marty je održao svoj govor. Korporacija se pripremala napustiti proizvodnju čelika, rekao je, i ustupci u plaćama

samo će produljiti agoniju. Ako sindikat želi sačuvati radna mjesta, mora učiniti neke nove, hrabre korake. Sjesti zajedno s crkvama i napraviti plan kako isplatiti radnike. Pregovarati s gradom o povlaštenim komunalnim naknadama i poreznim olakšicama u prijelaznom razdoblju. Pritisnuti banke da daju zajmove koje bi se uložilo u novu tehnologiju koja je potrebna da tvornica opet postane konkurentna.Za vrijeme cijelog tog monologa sindikalci su se nemirno meškoljili u stolcima. Na kraju je predsjednik ustao i rekao Martyju da njegova ideja zaslužuje daljnje proučavanje, ah da se sada sindikat mora usredotočiti na donošenje hitne odluke o ponudi menadžmenta. Kasnije na parkiralištu Marty je izgledao zapanjen.»Ne zanima ih«, rekao mije tresući glavom. »Kao hrpa lemura koja trči prema stijeni.«

Bilo mije žao Martyja. Još mije više bilo žao Angele. Nije progovorila ni riječi za vrijeme cijelog sastanka, ali kad sam izlazio s parkirališta daje odvezem kući, okrenula se prema meni i rekla: »Nisam razumjela ni riječi od onoga stoje Marty govorio.«Čini mi se da sam tek u tom trenutku shvatio svu težinu onoga što je Marty htio pokrenuti i dubinu njegove pogrešne prosudbe. Nije bila stvar u tome da su Angeli promaknuli neki detalji Martyjeva izlaganja; u nastavku razgovora postalo je jasno daje ona razumjela Martyjev prijedlog barem toliko koliko i ja. Ne, pravo značenje njezine primjedbe bilo je ovo: počela je sumnjati daje očuvanje tog postrojenja bitno za njezinu vlastitu situaciju. Organiziranje sa sindikatima moglo je pomoći nekolicini crnaca, koji su preostali u tvornici, da sačuvaju svoja radna mjesta; u bhskoj budućnosti to neće nimalo pomoći trajno nezaposlenima. Banka novih radnih mjesta može pomoći radnicima koji već imaju vještine i iskustvo, no ona neće naučiti odbačenoga crnog tinejdžera čitati niti raditi na računalu.Drugim riječima, za crnce je drukčije. Drukčije je sada kao stoje bilo drukčije za Angelinu baku i djeda kojima je prvo bilo zabranjeno ući u sindikate, a onda su ih pljuvali kao štrajkolomce; i za njezine roditelje koji su bili isključeni iz podjele najboljih zaštićenih radnih mjesta koja je politička Mašinerija morala osigurati u ono doba kada patronat još nije bio prosta riječ. U svojoj žarkoj želji da se bori s moćnim gradskim brokerima i s investicijskim bankarima u skupim odijelima, Marty je želio vjerovati da su te razlike nestale kao dio nesretne prošlosti. Ali za nekoga poput Angele prošlost jesi bila sadašnjost; ona je određivala njezin svijet neusporedivo realnijom snagom nego ikakvi nagovještaji klasne solidarnosti. To je objašnjavalo zašto se više crnaca nije moglo preseliti u stambena predgrađa, dok im je još dobro išlo, zašto se više crnaca nije popelo ljestvama do američkog sna. To je objašnjavalo zastoje nezaposlenost u crnačkim naseljima bila raširenija i dugoročnija, očajnija; i zašto Angela nije imala strpljenja s onima koji su željeli sasvim jednako tretirati crne i bijele ljude.To je objašnjavalo Altgeld.

Pogledao sam na sat: dva i deset. Vrijeme suočavanja. Izašao sam iz automobila i pozvonio na vratima crkve. Angela je otvorila i povela me u sobu gdje su čekali drugi vode: Shirley, Mona, Will i Mary, mirna tamnokosa bjelkinja, učiteljica u Osnovnoj školi sv. Katarine. Ispričao sam se što kasnim i natočio si kavu.»Da vidimo«, rekao sam sjedajući na prozorsku dasku, »zašto sva ta tužna lica?«»Dajemo otkaz«, rekla je Angela.»Tko daje otkaz?«

Angelaje slegnula ramenima. »Pa... ja. Ne mogu govoriti u ime drugih.«Pogledao sam po sobi. Ostali vođe skretali su pogled kao porota koja je donijela nepovoljnu presudu.»Zao mije, Barack«, nastavila je Angela. »To nema nikakve veze s tobom. Istinaje da smo jednostavno umorni. Svi smo u ovome već dvije godine i ništa nismo postigli.«»Razumijem da si frustrirana, Angela. Svi smo pomalo frustrirani. Ali treba nam više vremena. Mi...«»Nemamo više vremena«, prekinula me Shirley. »Ne možemo nastaviti davati obećanja našim ljudima i onda ništa ne ostvariti. Trebamo nešto sada.«Nervozno sam okretao šalicu od kave pokušavajući smisliti što dajoš kažem. Riječi su mi se komešale u glavi i na trenutak me uhvatila panika. A ondaje panika ustupila mjesto gnjevu. Gnjevu na Martyja zato što me nagovorio da dođem u Chicago. Gnjevu na vođe zato što su tako kratkovidni. Gnjevu na samoga sebe zato što sam vjerovao da mogu premostiti jaz između njih. Odjednom sam se sjetio što mije Frank bio rekao one noći na Havajima nakon što sam čuo da se Toot boji crnog čovjeka.To je jednostavno tako, bio mije rekao. I mogao bi se već naviknuti na to.U tom zlovoljnom raspoloženju pogledao sam kroz prozor i ugledao skupinu dječaka okupljenih na drugoj strani ulice. Gađali su kamenjem prozor praznog stana zabijen daskama, kapuljača navučenih preko glava poput minijaturnih redovnika. Jedan od njih počeo je čupati olabavjelu dasku zabijenu preko vrata tog stana, a onda se spotaknuo i pao nasmi-javši ostale. Dio mene odjednom im se htio pridružiti da rastrgamo cijeli umirući krajolik, komad po komad. Umjesto toga okrenuo sam se prema Angeli.»Da te nešto pitam«, rekao sam pokazujući kroz prozor. »Sto misliš da će se dogoditi s onim tamo dječacima?« »Barack...«»Ne, samo te pitam. Kažeš da si umorna kao i većina ljudi ovdje. Dakle, ja samo pokušavam zamisliti što će se dogoditi tim dječacima. Tko će im osigurati da dobiju pravednu priliku? Vijećnici? Socijalni radnici? Bande?«

Osjetio sam da podižem glas, ali nisam popustio. »Ti znaš da nisam ovdje zato što trebam posao. Došao sam ovamo jer mije Marty rekao da ovdje postoje neki ljudi koji ozbiljno žele nešto učiniti da promijene svoju sredinu. Ne zanima me što se dogodilo u prošlosti. Znam da sam ovdje i da sam predan ovom poslu s vama. Ako postoji problem, sredit ćemo ga. Ako misliš da se nakon toga što si radila sa mnom ništa nije dogodilo, ja ću ti prvi reći da odustaneš. No ako svi planirate odustati, onda želim odgovor na svoje pitanje.«Zastao sam i pokušao pročitati izraze njihovih lica. Doimali su se iznenađenima mojim izljevom, ali nitko nije bio iznenađen kao ja sam. Znao sam da sam na osjetljivom terenu; nisam bio dovoljno blizak ni s kim od njih da bih mogao biti siguran da mi se igra koju sam zaigrao neće obiti o glavu. No u tom trenutku nisam imao drugih karata. Vani su dječaci otišli niz ulicu. Shirley je otišla po još kave. Nakon muka koji je, činilo se, potrajao 10 minuta, Will je napokon progovorio.»Ne znam za ostale, ali ja mislim da smo o jednoj te istoj zbrci dovoljno dugo razgovarali. Marty zna da imamo problema. Zato je doveo Baracka. Jel točno, Barack?«Oprezno sam kimnuo.»Ovdje stvari i dalje loše stoje. Stoje riješeno? Ništa. Zato hoću znati«, rekao je okrećući se prema meni, »što dalje.«

Rekao sam mu istinu. »Ne znam, Will, ti reci meni.«Will se nasmiješio, a ja sam osjetio daje neposredna kriza prošla. Angela se složila da pokušamo još nekoliko mjeseci. Ja sam se složio da posvetim više vremena Altgeldu. Sljedećih pola sata proveli smo razgovarajući o strategiji i dijeleći zadaće. Na izlasku, došla je Mona i uhvatila me za ruku.»Prilično si dobro vodio ovaj sastanak, Barack. Izgleda da znaš što radiš.«»Ne znam, Mona. Nemam pojma.«Nasmijala se. »Obećavam da neću nikome reći.«»Cijenim to, Mona. Uistinu to cijenim.«

Te sam večeri nazvao Martyja i ispričao mu nešto od onoga što se dogodilo. Nije bio iznenađen: već je nekoliko crkava počelo odustajati. Dao mi je nekoliko prijedloga o tome kako da pristupim problemu u Altgeldu, a onda mije savjetovao da ponovo krenem sa svojim razgovorima.»Morat ćeš naći neke nove vođe, Barack. Mislim, Will je sjajan momak i sve to, no želiš li doista ovisiti o njemu da bi održao organizaciju aktivnom?«Shvaćao sam što Marty želi reći. Koliko god sam volio Willa, koliko god sam cijenio njegovu podršku, morao sam priznati da su neke njegove ideje bile... pa, u najmanju ruku, čudne. Na kraju radnog dana volio je pripaliti smotku. (»Da Bog nije želio da pušimo tu stvar, ne bi je stavio na ovu zemlju.«) Izašao bi s bilo kojeg sastanka za koji je držao daje dosadan. Kad god bih ga poveo na razgovor s članovima njegove crkve, počeo bi se s njima svađati zbog krivog tumačenja Svetog pisma, izbora gnojiva za travnjak, oko ustavnosti poreza na prihod (smatrao je da porezi narušavaju Ustavom zajamčena ljudska prava i svjesno ih odbijao plaćati).»Da malo više slušaš druge ljude«, jednom sam mu rekao, »možda bi bili otvoreniji za suradnju.«

Will je zatresao glavom. »Slušam ih. U tome i jest problem. Sve što kazuje krivo.«Sada, nakon sastanka u Altgeldu, Will je imao novu ideju. »Te crne zbunjole u Sv. Katarini neće nikad ništa napraviti«, rekao je. »Ako hoćemo nešto napraviti, moramo van, na ulicu!« Istaknuo je da su mnogi ljudi koji žive u neposrednom susjedstvu Sv. Katarine bez posla i jedva preživljavaju; to su ljudi na koje se trebamo usmjeriti, rekao je. A budući da se oni možda ne bi ugodno osjećali na sastanku koji vodi tuda crkva, trebali bismo održati niz uličnih sastanaka oko West Pullmana i tako im omogućiti da se okupljaju na neutralnom terenu.U početku sam bio skeptičan, no kako nisam želio odbaciti nijednu inicijativu, pomogao sam Willu i Mary da pripreme letak koji će dijeliti po blokovima najbližima crkvi. Tjedan dana nakon toga nas troje smo stajali na uglu na kasnojesenjem vjetru. U početku je ulica bila prazna, zastori na prozorima kuća od cigle navučeni. A onda, polako, počeli su se pojavljivati ljudi, pojedan ili po dvoje, žene s mrežicama na kosi, muškarci u flanelskim košuljama ili vjetrovkama, gazili su kroz šuškavo zlatno lišće i primicali se sve većem krugu oko nas. Kad ih je bilo oko dvadeset, Will imje objasnio daje Sv. Katarina dio većega organizacijskog pothvata i »da bismo mi željeli da sa svojim susjedima razgovarate o svemu onome na što se žalite kad sjedite za svojim kuhinjskim stolom«.»Pa, jedino mogu reći da bi bilo i vrijeme«, javila se neka žena.

Gotovo cijeli sat ljudi su pričah o rupama i kanalizaciji, prometnim znakovima i zapuštenim zemljištima. Kad je popodne prelazilo u sumrak, Will je objavio da ćemo od sljedećeg mjeseca preseliti naše sastanke u podrum Sv. Katarine. Vraćajući se prema crkvi, još uvijek smo čuli to mnoštvo iza sebe. Will mi se okrenuo i nasmiješio.»Što sam ti reko?«Ponovih smo te ulične sastanke u još tri, četiri, pet blokova — Will u sredini sa svojim svećeničkim ovratnikom i u vjetrovci Chicago Cubsa, i Mary, kružeći po rubovima okupljenog mnoštva sa svojim pristupnim listićima. Do vremena kad smo sastanke preselili u zatvoreni prostor, već smo imali skupinu od gotovo trideset ljudi spremnih raditi za malo više od šalice kave.

Prije jednoga takvog sastanka našao sam Mary samu u predvorju crkve kako priprema lonac kave. Dnevni red za tu večer bio je uredno otisnut na komadu mesarskog papira i zalijepljen na zid; stolci su bili poredani. Mary mije maknula dok je u ormariću tražila šećer i vrhnje, i rekla mi da Will malo kasni.»Trebaš pomoć?« pitao samje.»Možeš li dohvatiti ono?«Skinuo sam šećer s najviše police. »Još nešto?«»Ne. Mislim da smo spremni.«Sjeo sam i promatrao Mary kako postavlja šalice. Ta Mary je osoba koju je teško upoznati. Nije voljela govoriti ni o sebi ni o svojoj prošlosti. Znao sam daje ona jedina bjelkinja iz grada koja radi s nama, jedna od možda pet bijelaca koji su još preostali u West Pullmanu. Znao sam da ima dvije kćeri od deset i dvanaest godina; mlada je imala teškoće s hodanjem i trebala je redovitu terapiju.I znao sam daje otac odsutan, iako ga Mary nikad nije spominjala. Mrvicu po mrvicu, tijekom mnogo mjeseci, saznao sam daje odrasla u malom gradu u Indiani, u velikoj irskoj radničkoj obitelji. Nekako je srela crnog muškarca; potajno su se sastajali pa oženili; obitelj je odbijala razgovarati s njom pa su se mladenci preselili u West Pullman gdje su kupili malu kuću. Ondaje taj čovjek otišao, a Mary se našla okružena svijetom o kojem je malo znala, bez ičega osim kuće i dvije smeđaste kćeri, bez snage da se vrati u svijet koji je poznavala.Katkad bih se zaustavio pokraj Maryne kuće samo daje pozdravim, možda privučen osamljenošću koju sam ondje mogao osjetiti ijednostav-nom usporedbom između moje majke i Mary; između mene i Marynih kćeri, dragih i lijepih djevojčica životi kojih su bih mnogo teži nego što je moj život ikada bio, s djedom i bakom koji ih ne žele, s crnom djecom koja ih zadirkuju, sa svim tim otrovom u zraku. Obitelj ipak nije bila bez podrške; kadje Maryn muž otišao, susjedi su prema njoj i djeci pokazali veliku brižnost, pomogli im popraviti krov koji je prokišnjavao, pozivali ih na roštilje i rođendanske proslave, hvalili Mary za njezin rad. Ipak, postoje granice do kojih susjedi mogu prihvatiti neku obitelj, neizgovorena ograničenja za prijateljstva koja je Mary mogla sklopiti sa ženama — osobito udanima — koje je srela. Jedine prave prijateljice bile su joj njezine kćeri — i sada Will. Njegov osobni pad i osebujna vjera bili su nešto što su mogli intimno dijeliti.Kako nije trebala više ništa raditi za naš sastanak, Maryje sjela i gledala me kako si u zadnji čas črčkam neke bilješke.»Mogu li te nešto pitati, Barack?«

»Samo naprijed.«»Zašto si ovdje? Mislim, zašto ovo radiš?« »Zbog slave.«»Ne, ozbiljno. Sam si rekao da ti ne treba ovaj posao. A nisi baš ni religiozan, zar ne?« —»Pa...«»Zašto onda ovo radiš? Znaš da Will i ja to radimo jer je to dio naše vjere. Ali ti, ne...«U tom su se trenutku otvorila vrata i ušao je gospodin Green. Postariji čovjek u kratkom lovačkom kaputu i kapi s naušnjacima čvrsto povučenima prema bradi.»Kako ste, gospodine Green?«»Dobro, sasvim dobro. Postaje hladno...«Uskoro su došli i gospoda Turner i gospodin Albert, a onda i ostatak skupine, svi zamotani zbog nagovještaja rane zime. Raskopčali su kapute, pripremili si kavu i počeli male, opuštene razgovore da se zagriju za sastanak. Konačno je došao i Will u odrezanim trapericama i majici s natpisom »Đakon Will« na prsima i, nakon stoje zamolio gospodu Jeffrey da nas povede u molitvi, započeo je sastanak. Dok su drugi razgovarali, ja sam pravio bilješke i progovarao samo kad bi se stvari razvodnile. Zapravo, mislio sam da se sastanak već previše razvukao — nekoliko je ljudi kliznulo van nakon sat vremena - kad je Will dodao novu točku dnevnog reda.»Prije nego što završimo«, najavio je, »želim da nešto pokušamo. Ova je organizacija osnovana u crkvi, a to znači da dio svakog sastanka posvećujemo sebi samima, našim odnosima s drugima i našem odnosu s Bogom. Želim da svatko razmisli samo minutu o tome što nas je večeras ovamo dovelo, o nekim mislima i osjećajima o kojima niste govorili, a zatim želim da to podijelite s ovom grupom.«Will je pustio da tišina raste nekoliko minuta. »Želi li tko podijeliti svoje misli?« ponovio je.Ljudi su s nelagodom gledali u stolove.»Dobro«, rekao je Will. »Ja ću s vama podijeliti nešto što mi je već neko vrijeme na umu. Ništa veliko — samo sjećanja. Moji nisu bili ni bogati ni ništa, znate. Živjeli smo u Altgeldu. No kad se sjetim svojega djetinjstva, sjećam se nekih stvarno dobrih trenutaka. Sjećam se kako sam sa svojima išao u Blackburnsku šumu brati divlje bobice. Sjećam se kako smo moji frendovi i ja, kad bismo pobjegli iz škole, izrađivali kolica od praznih kaseta za voće i kotačića sa starih koturaljki i utrkivali se po parkiralištu. Sjećam se odlaženja na školske izlete i prazničnog okupljanja obitelji u parku, svi na otvorenome, nitko preplašen, a onda, ljeti, zajedničkog spavanja u dvorištu ako bi unutra postalo prevruće. Mnogo dobrih uspomena... čini se kao da sam se cijelo vrijeme smiješio, smijao...«Will je naglo prekinuo i spustio glavu. Mislio sam da se sprema kih-nuti, ali kad je podigao glavu, vidio sam kako mu se suze kotrljaju niz obraze. Nastavio je napuklim glasom: »A znate, ne vidim da se djeca ovdje još smiju. Gledaš ih, slušaš... cijelo vrijeme izgledaju zabrinuti, ljuti na nešto. Nemaju u što vjerovati. Ni svojim roditeljima. Ni Bogu. Ni samima sebi. A to nije u redu. To jednostavno nije kako bi trebalo biti... djeca koja se ne smiju.«Opet se zaustavio i izvadio rupčić iz džepa da ispuše nos. A onda su, kao daje pogled na toga krupnog čovjeka kako plače razmekšao sasušenu površinu njihovih srca, ostali u sobi počeli svečanim i žustrim tonom pričati o svojim uspomenama. Pričali su o životu u malim južnjačkim gradovima: dućanu na uglu gdje su se ljudi okupljali da doznaju dnevne novosti ili da pomognu ženama odnijeti namirnice, načinu na koji su odrasli pazili

na tuđu djecu (»ništa ne možeš izvesti jer ti mama ima oči i uši po cijelom bloku«), smislu za građansku pristojnost koju je takva familijarnost pomagala održati. U njihovim glasovima bilo je podosta nostalgije, elemenata selektivnog pamćenja; ali ono čega su se prisjećali, u cjelini je odzvanjalo živo i istinito, zvuk zajedničkoga gubitka. Osjećaj proživljenosti, frustracije i nade krenuo je prostorijom od usta do usta, i kadje zadnja osoba završila, lebdio je u zraku trajan i opipljiv. Onda smo se svi uhvatili za ruke; debela, žuljevita ruka gospodina Greena u mojoj lijevoj, a ruka gospode Turner, lagana i suha na dodir, u desnoj i svi smo zajedno molili za hrabrost da preokrenemo stvari.

Pomogao sam Willu i Mary da pospreme stolce, isperu lonac od kave, zaključaju i pogase svjetla. Vani je bila hladna, bistra noć. Podigao sam ovratnik i brzo procijenio sastanak: Will mora paziti na vrijeme; moramo istražiti problem gradskih usluga prije sljedećeg sastanka i razgovarati sa svakim tko je došao. Na kraju ove provjere zagrlio sam Willa.»Ovo ti je razmišljanje na kraju bilo vrlo snažno,Will.«Pogledao je Mary i oboje su se nasmijali. »Primijetili smo da ti ništa ^nisi podijelio s grupom«, rekla je Mary.»Od organizatora se očekuje da se ne ističe.«»'Ko kaže?«»Piše u mojem organizatorskom priručniku. Hajde, Mary, prebacit ću te kući.«Will se popeo na motor i mahnuo na pozdrav, a Mary i ja smo se odvezh četiri bloka do njezine kuće. Ostavio sam je pred vratima i gledao kako se penje uz stube, a onda sam se protegnuo preko suvozačeva sjedišta i spustio prozor.»Hej, Mary.«Vratila se i sagnula da me pogleda.»Znaš što si me prije pitala. Zašto ovo radim? To je nekako u vezi s ovim večerašnjim sastankom. Mislim... Mislim da naši razlozi baš i nisu jako različiti.«Kimnulaje i pošla stazom svojim kćerima.Tjedan poslije opet sam bio u Altgeldu i pokušavao ugurati Angelu, Momi i Shirley u moj vrlo mah auto. Mona, koja je sjedila otraga, žalila se na nedostatak prostora.

»Kakav ti je uopće ovo auto?«Shirley je povisila sjedište. »Napravljen je za mršave djevojke s kojima Barack izlazi.«»S kim se opet sastajemo?«Dogovorio sam tri sastanka nadajući se da ću naći neku strategiju zapošljavanja koja bi odgovarala potrebama ljudi u Altgeldu. Novi porast proizvodnje bio nam je, barem za sada, izvan dosega: veliki su se proizvođači odlučili za dobro izribane pojaseve u predgrađu i ne bi ih ni Gandhi mogao nagovoriti da se u dogledno vrijeme premjeste u blizinu Altgelda. S druge strane, preostao je još dio ekonomije koji bi se mogao nazvati lokalnim djelatnostima — dućani, restorani, kazališta i uslužne djelatnosti — koje su u drugim područjima grada nastavile funkcionirati kao rasadnik građanskog života. Mjesta gdje su obitelji mogle uložiti ušteđevinu i pokrenuti posao i gdje su se mogla dobiti prva zaposlenja nakon fakultetske diplome; mjesta gdje je privreda ostala na humanoj razini, dovoljno transparentna daje ljudi razumiju.Nešto najsličnije prodajnom centru na tom području bilo je u Rose-landu, pa smo se tragom autobusne linije vozili Avenijom Michigan uz njezine prodavaonice perika, dućane u kojima se prodaju alkoholna pića ili one u kojima se prodaje odjeća po sniženim

cijenama, sve dok nismo stigli ispred dvokatnoga bivšeg skladišta. Ušli smo u zgradu kroz teška metalna vrata i krenuli uskim stubama u podrum pun starog namještaja. U malomje uredu sjedio sitan, žilav čovjek s kozjom bradicom i priljubljenom kapicom koja je isticala par stršećih ušiju.»Mogu li vam pomoći?«Objasnio sam tko smo i da smo razgovarali telefonom.»Točno, točno.« Pokazao ja na dva krupna čovjeka koji su stajali s obje strane njegova stola, a oni su prošli kraj nas i kimnuli. »Slušajte, morat ćemo ovo brzo obaviti jer namje nešto iskrsnulo. Rafiq al Shabazz.«»Ja te poznajem«, reklaje Shirley dok smo se rukovali s Rafiqom. »Ti si mali od gospođe Thompson, Wally. Kako ti je mama?«Rafiq je istisnuo smiješak i ponudio nam da sjednemo. Objasnio nam je daje on predsjednik Roselandske koalicijske unije, organizacije koja se uključivala u mnogobrojne političke aktivnosti da bi promovirala crnačku stvar i u mnogome pomagala gradonačelniku Washingtonu da bude izabran. Kad smo ga pitali kako bi naše crkve mogle potaknuti razvoj lokalne male privrede, pružio nam je letak u kojem se arapske dućane optužuje da prodaju loše meso.

»O tome je riječ. To nam se ovdje događa«, rekao je Rafiq. »Ljudi izvan naše zajednice zarađuju na nama i ne poštuju našu braću. U biti, ovdje imate Korejce i Arape, koji drže dućane, i Židove, koji još uvijek posjeduju većinu zgrada. Sada smo, kratkoročno, ovdje da pomognemo zaštititi crnačke interese, razumijete. Kad čujemo da se neki od tih Ko-rejaca loše ponaša prema kupcu, mi ćemo to rješavati. Inzistirat ćemo da nas poštuju i da daju svoj doprinos zajednici — da novčano pomažu naše programe i tako to.To je kratkoročno. A ovo«, nastavio je Rafiq pokazujući kartu Rose-landa obješenu na zidu s područjima obilježenima crvenom tintom, »ovo je dugoročno. Riječje o vlasništvu. Sveobuhvatni plan za ovo područje. Crnačko poduzetništvo, društveni centri — sve moguće. Već smo počeli pregovarati s bijelim vlasnicima o prodaji nekih nekretnina po poštenoj cijeni. Ako ste zainteresirani za zaposlenja, možete pomoći tako da širite vijest o ovom planu. Upravo sada namje problem što nemamo dovoljnu podršku od ljudi u Roselandu. Umjesto da zauzmu stav, oni radije slijede bijelce u predgrađa. Ali vidite, bijelci nisu glupi. Samo čekaju da se mi iselimo iz grada pa da se oni vrate jer znaju da nekretnine koje mi sada imamo vrijede brdo novaca.«Jedan od kršnih momaka ponovo je ušao u Rafiqov ured i Rafiq je ustao. »Moram ić«, rekao je naglo. »Ali, hej, opet ćemo razgovarati.« Prije nego što nas je njegov pomoćnik odveo prema vratima, sa svima se rukovao.»Čini se da ga poznaješ, Shirley«, rekao sam kad smo bili izvan zgrade.»Da, prije nego što sije dao to fino ime bio je obični stari Wally Thompson. Može promijenit ime, al ne može promijenit te svoje uši. Odrastao je u Altgeldu — zapravo, mislim da su on i Will išli zajedno u školu. Wally je bio važan član bande prije nego stoje postao musliman.«»Jednom nasilnik, uvijek nasilnik«, reklaje Angela.

Naša sljedeća stanica bila je lokalna Gospodarska komora, smještena na drugom katu nečega stoje izgledalo kao zalagaonica. Unutra smo zatekli debeljuškastog crnca koji ja zadubljeno pakirao kutije.

»Tražimo gospodina Fostera«, rekao sam tom čovjeku.»Ja sam Foster«, odgovorio je ne podižući pogled.»Rečeno nam je da ste vi predsjednik Gospodarske...«»To je točno. Bio sam predsjednik. Dao sam ostavku prošli tjedan.« ^ Ponudio nam je stolce i govorio i dalje radeći. Objasnio nam je daje petnaest godina bio vlasnik papirnice u ulici i predsjednik Komore zadnjih pet. Dao je sve od sebe da organizira lokalne trgovce, ali pomanjkanje podrške na kraju gaje obeshrabrilo.»Od mene nećete čuti da se žalim na Korejce«, rekao je slažući neke kutije pokraj vrata. »Oni su jedini koji Komori plaćaju svoje obveze. Oni razumiju posao i što znači suradnja. Oni udružuju novac. Oni jedni drugima daju kredite. Vidite, mi to ne radimo. Mi smo kao rakova djeca.« Uspravio se i rupčićem obrisao čelo. »Ne znam. Možda nas se ne može kriviti što smo takvi. Sve te godine bez ikakve prilike, nikakvo čudo što u nama nešto fali. Sad je teže nego stoje bilo za Talijane ili za Zidove prije trideset godina. Ovih se dana mali dućan kao moj mora natjecati s velikim trgovačkim lancima. To je izgubljena bitka, osim ako ne radiš ono što rade Korejci - zapošljavaš obitelj šesnaest sati na dan, sedam dana u tjednu. Kao narod, mi više na to nismo spremni. Valjda zato što smo tako dugo radili za ništa da nam se sad čini da ne bi trebali lomiti leđa za obično preživljavanje. Barem tako govorimo našoj djeci. Ne mogu reći da sam ja drukčiji. Kažem svojim sinovima da ne želim da oni preuzmu ovaj posao. Želim da odu raditi za neku veliku kompaniju gdje će im biti ugodno...«Prije nego što smo otišli, Angela gaje pitala o mogućnosti povremenih poslova za mlade iz Altgelda. Gospodin Foster ju je pogledao kao da je luda.

»Svaki trgovac u okolici odbija trideset prijava za posao na dan«, rekao je. »Odrasli. Stariji građani. Iskusni radnici koji su spremni prihvatiti bilo što. Zao mije.«Dok smo išli prema automobilu, prošli smo pokraj malog dućana s odjećom, s jeftinim haljinama i živopisnim ogrtačima, a dvije su trošne bijele lutke u izlogu sada bile obojene u crno. Dućan je bio slabo osvijetljen, ali sam u dnu mogao vidjeti obris mlade Korejke kako rukom šije, dok dijete pokraj nje spava. Taj me prizor vratio u djetinjstvo, na tržnice Indonezije: piljari, kožari, stare žene koje žvaču betelove orahe, plodove malajske palme, i metlicama tjeraju muhe s voća.Uvijek sam takve tržnice uzimao zdravo za gotovo, dijelom prirodnog poretka stvari. Sada, međutim, dok sam razmišljao o Altgeldu i Ro-selandu, o Rafiqu i gospodinu Fosteru, shvatio sam što su te tržnice u Jakarti doista bile: krhke, dragocjene stvari. Ljudi koji su ondje prodavali svoju robu možda su bih siromašni, čak siromašniji od ljudi u Altgeldu. Teglih su 25 kg drva za ogrjev na leđima svaki dan, jeli su malo, umirali mladi. Ali uza sve to siromaštvo, u njihovim je životima postojao prepoznatljiv red, mreža trgovačkih putova i posrednika, plaćanje mita i uvažavanje običaja, navike jednog naraštaja koje su se, u pozadini cjenjkanja, buke i uskovitlane prašine, svakodnevno poštovale.Mjesta poput Altgelda bila su preplavljena očajem upravo zbog pomanjkanja takve povezanosti, mislio sam u sebi; zbog gubitka reda i Rafiq i gospodin Foster, svaki na svoj način, postali su ogorčeni. Jer, kako ponovo zakrpati jednu kulturu nakon stoje rastrgana? Koliko bi to moglo potrajati u ovoj zemlji dolara?Dulje nego stoje trebalo da se ta kultura rastrga, bio sam siguran. Pokušavao sam zamisliti indonezijske radnike koji su se sada probijali prema onakvim tvornicama kakve

su nekad bile smještene uzduž obala rijeke Calumet, kako se pridružuju redovima nadničara da sastavljaju radioaparate i tenisice koje se prodaju u Aveniji Michigan. Zamislio sam te iste indonezijske radnike za deset, petnaest godina kada će se te tvornice zatvoriti zbog novih tehnologija ili jeftinije radne snage u nekom drugom kraju svijeta. A onda gorke spoznaje da su njihove tržnice nestale; da se više ne sjećaju kako se pletu njihove vlastite košare, ili kako se rezbari njihov vlastiti namještaj, ili kako se uzgaja njihova vlastita hrana; da, čak i ako se sjećaju tih vještina, šume koje su im davale drvo sada posjeduje drvna industrija, a košare koje su nekoć pleli zamijenile su dugotrajnije, plastične. Samo postojanje tih tvornica za preradu drveta i proizvodnju plastike učinit će njihovu kulturu zastarjelom; ispada da vrijednosti teškog rada i pojedinačne inicijative ovise o sustavu vjerovanja koji je prošaran seobama, urbanizacijom, uvezenim TV reprizama. Neki će od njih napredovati u tom novom poretku. Neki će se odseliti u Ameriku. A ostali, milijuni ostavljenih u Jakarti, ili Lagosu, ili na Zapadnoj obali, smjestit će se u svoje vlastite Altgeldove vrtove, potonuti u još dublji očaj.Vozili smo se u tišini na naš zadnji sastanak, sada s voditeljem lokalnog ogranka Gradonačelnikova ureda za zapošljavanje i poduku, skraćeno MET (Major's office of Employment and Training), koji je pomagao usmjeriti nezaposlene u različite nastavne programe širom grada. Nismo mogli pronaći to mjesto — pokazalo se daje na 45 minuta vožnje od Alt-gelda, u sporednoj uličici u Vrdolyakovoj izbornoj jedinici — i kad smo napokon stigli, voditeljicaje već bila otišla. Njezina pomoćnica nije znala kad će se vratiti, ali namje dala hrpu blještavih brošura.»Ovo nam uopće ne pomaže«, rekla je Shirley krećući prema vratima. »Isto smo tako mogli ostati kod kuće.«Mona je primijetila da oklijevam u uredu. »Sto on to gleda?« upitala je Angelu.Pokazao sam im pozadinu jedne brošure. Sadržavala je popis svih programa Ureda za zapošljavanje i poduku u gradu. Nijedan nije bio južnije od 95. ulice.»To je to«, rekao sam.»Sto?«»Našli smo si važnu zadaću.«Čim smo se vratili u Vrtove, skicirali smo pismo Cynthiji Alvarez, direktorici Ureda za zapošljavanje i poduku za cijeli grad. Dva tjedna kasnije pristala je naći se s nama u Vrtovima. Odlučan da ne ponovim vlastite pogreške, tjerao sam i sebe i rukovodstvo do iznemoglosti: pripremali smo nacrt za sastanak, pritiskali druge crkve da pošalju svoje ljude, oblikovali jasan zahtjev — osnivanje ogranka centra za zapošljavanje u Far South Sideu — za kojeg smo vjerovali da ga taj ured može ostvariti.Dva tjedna priprema, a ipak mije te večeri kad će se održati sastanak želudac bio u čvorovima. Do petnaest prije sedam pojavile su se samo tri osobe: mlada žena s bebom koja je slinila po maloj vesti, jedna starija žena kojaje pomno zamotala red keksa u salvetu i ugurala ih u svoju torbicu te pijani čovjek koji se odmah uljuljao u lagani drijemež na stolcu u zadnjem redu. Kako su minute prolazile, zamislio samjoš jednom prazne stolce, službenike koji su se predomislili u zadnji čas, izraz razočaranja na licima vođa — fatalan zadah neuspjeha.

A onda, dvije minute prije sedam, ljudi su počeli pritjecati. Will i Mary doveli su grupu iz West Pullmana, zatim su ušetala Shirleyna djeca i unučad i ispunili jedan cijeli red sjedišta; zatim drugi stanovnici Altgelda koji su dugovali uslugu Angeli ili Shirley, ili

Moni. Bilo je gotovo stotinu ljudi u prostoriji kad se pojavila gđa Alvarez - krupna, bahata Latinoamerikanka iza koje su se vukla dva bijelca u odijelima.»Nisam ni znao daje to ovdje«, čuo sam kako jedan pomoćnik šapće drugome dok su prolazili kroz vrata. Zamolio sam ga da mu uzmem kaput, ali on je nervozno zatresao glavom.»Ne, ne... Ja ću... Ja ću ga držati, hvala.«Rukovodstvo je opravdalo povjerenje te večeri. Angela je iznijela problem okupljenih i objasnila gđi Alvarez što od nje očekujemo. Kad je gđa Alvarez izbjegla dati određeni odgovor, Monaje uskočila i inzistirala na odgovoru da ili ne. A kad je gđa Alvarez konačno obećala da će za šest mjeseci organizirati prihvatni centar Ureda za zapošljavanje i poduku na ovom području, u dvorani se prolomio srdačan pljesak. Jedina nezgoda dogodila se negdje u pola sastanka kad je pijanac iz zadnjeg reda ustao i počeo vikati da treba posao. Shirley je smjesta otišla do njega i šapnula mu u uho nešto zbog čegaje odmah pao natrag na sjedalo.»Sto si mu rekla?« pitao sam Shirley kasnije.»Premlad si da ti kažem.«

Sastanak je završio za sat vremena - gđa Alvarez i njezini pomoćnici požurili su u veliki plavi automobil, a ljudi su prilazili da se rukuju s Monom i Angelom. Zbog tog priznanja lica tih žena bila su ozarena osmijehom.»Obavio si strašan posao, Barack«, reklaje Angela i čvrsto me zagrlila. »Hej, zar nisam obećao da ćemo nešto promijeniti?« »E, bome jesi«, reklaje Mona namigujući.Rekao sam im da ću ih pustiti na miru barem nekoliko dana, izašao i malo ošamućen krenuo prema automobilu. Ja ovo mogu, rekao sam sam sebi. Organizirat ću cijeli ovaj prokleti grad prije nego što završim s njim. Pripaho sam cigaretu i u samozadovoljnom raspoloženju zamišljao kako ću odvesti rukovodstvo u središte grada i kako ćemo sjesti s Harol-dom i raspravljati o sudbini grada. A onda sam, pod uličnim svjetlom, metar-dva dalje, ugledao onoga pijanca sa sastanka kako se vrti u sporim krugovima i promatra svoju izduženu sjenu. Izašao sam iz automobila i upitao ga treba li mu pomoć do kuće.»Ne trebam nikakvu pomoć!« vikao je pokušavajući se uspraviti. »Od nikoga, razumiješ! Jebem ti mater, gade usrani... ti ćeš meni govorit sranja...«Glas mu je utihnuo. I prije nego što sam išta mogao reći, okrenuo se i počeo teturati sredinom ulice nestajući u mraku.

DESETO POGLAVLJEDošla je zima i grad je postao jednoličan — crna stabla na sivom nebu iznad bijele zemlje. Noć je padala već sredinom po-podneva, osobito kad bi naletjele snježne oluje, beskrajne prerijske oluje koje bi nebo pritisnule na zemlju, a svjetla grada odbijala bi se od niskih oblaka.Po takvom vremenu bilo je teže raditi. Sitni bijeli prah ulijetao je kroz pukotine na mojem automobilu, niz moj ovratnik i u otvore kaputa. Stalno se vozeći s razgovora na razgovor, nikad nisam provodio dovoljno vremena na jednome mjestu da se pošteno odmrznem, a parkira-lišnih je mjesta bilo sve manje na snijegom zatrpanim ulicama. Činilo se da nakon jakog snijega svatko ima neku uznemirujuću priču o tučnjavama oko parkirališnog mjesta, koje su završavale bučnim svađama ih pucnjavom. Posjećenost naših večernjih sastanaka postala je neujednačena; ljudi bi nazivali u zadnji čas i rekli da imaju gripu ili

da ne mogu upaliti automobil. Oni koji su dolazili izgledali su pokislo i mrzovoljno. Kad bih se nakon takvih večeri vozio kući, a sjeverac s jezera bi mi zanio automobil preko bijele crte, katkad bih na trenutak zaboravio gdje sam, a misli bi mi bile nijemi odraz tišine.Marty mije predlagao da uzmem više slobodnog vremena, da izgradim neki vlastiti život izvan posla. Njegova je zabrinutost bila profesionalna, objasnio je: bez neke osobne podrške izvan posla organizator gubi moć rasuđivanja i može brzo sagorjeti. Bilo je nečega u tome stoje rekao jer istina je daje većina ljudi koje sam sretao u ovom poslu bila mnogo starija od mene, s mnogo briga i zahtjeva, koji su stvarali zapreke prijateljstvu. Kad nisam radio, vikendom bih se obično našao sam u praznom stanu zadovoljavajući se društvom knjiga.Ipak se nisam obazirao na Martyjev savjet jer, kako su veze između mene i rukovodstva postajale čvršće, osjećao sam da mi oni pružaju više od običnog prijateljstva. Nakon sastanaka mogao sam s nekima od ljudi otići u lokalnu gostionicu, pogledati vijesti ili slušati stare hitove — Temptations, O'Jays — kako trešte iz rasklimanog džuboksa. Nedjeljom sam posjećivao razne vjerske službe i puštao da me žene zadirkuju zbog zbrke u vezi s mojom vjerskom pripadnošću i molitvama. Na božičnoj zabavi u Vrtovima plesao sam s Angelom, Monom i Shirley pod kuglom koja je odašiljala svjetlucave svjetlosne kuglice po prostoriji; uz ustajale jastučiće sa sirom i okruglice od mesa izmjenjivao sam sportske priče s muževima koje su onamo dovukli protiv njihove volje; dijelio sam savjete sinovima i kćerima u vezi s prijavama za fakultete i igrao se s unucima koji su mi sjedili na koljenima.

U takvim trenutcima, kada su bliskost i umor brisali granicu između organizatora i vođe, počeo sam razumijevati što je Marty mislio kad je inzistirao da krenem prema središtu života tih ljudi. Sjećam se, na primjer, kako sam jednog popodneva sjedio u kuhinji gospođe Crenshaw i gutao zagorjele kekse koje mije na silu gurala svaki put kad sam svratio. Već je bilo kasno, cilj mojega posjeta počeo mije blijedjeti u glavi, a onda sam je, onako usput, odlučio pitati zašto još uvijek, tako dugo nakon što su joj djeca odrasla, sudjeluje u radu Udruge za suradnju roditelja i nastavnika. Privlačeći stolac bliže mojemu, počela mije pričati o svojem odrastanju u Tennesseeju, kako je bila prisiljena prestati se školovati jer je njezina obitelj mogla poslati samo jedno dijete na fakultet, brata koji je kasnije poginuo u Drugome svjetskom ratu. I ona i njezin muž proveli su godine radeći u tvornici, reklaje, a glavna imje briga bila da njihov sin nikada ne bude prisiljen prekinuti školovanje — sin koji je napredovao do diplome pravnika na Yaleu.

Lako razumljiva priča, mislio sam: generacijska žrtva, opravdanje obiteljske vjere. Samo, kad sam upitao gospodu Crenshaw što joj sin sada radi, nastavila mije objašnjavati da mu je nekoliko godina prije dijagnosticirana shizofrenija i da sada provodi dane čitajući novine u svojoj sobi jer gaje strah izaći iz kuće. Glas joj nije zadrhtao dok je to govorila; bio je to glas nekoga tko je iz tragedije iznjedrio viši smisao.Ili trenutak kad sam se zatekao u podrumu župe sv. Helene s gospodom Stevens dok smo čekali početak sastanka. Nisam dobro poznavao gospodu Stevens, znao sam samo daje zanima obnova lokalne bolnice. U neobveznom sam je razgovoru pitao zašto joj je tako stalo do poboljšanja zdravstvene zaštite na tom području; obitelj joj se činila prilično zdravom. A ona mije rekla daje, kad joj je bilo dvadeset godina, zbog mrene zamalo

izgubila vid. U to je vrijeme radila kao tajnica, i premda joj se stanje toliko pogoršalo daju je njezin liječnik proglasio slijepom, onaje, od straha da ne bude otpuštena, skrivala svoju bolest od šefa. Iz dana u dan iskradala se u kupaonicu da pomoću povećala pročita šefove dopise, pamteći svaki redak prije nego što bi se vratila svojem tipkanju, i ostajala u uredu dugo nakon što bi svi otišli kako bi završila izvještaje koji su morali biti spremni sljedećeg jutra. Na taj je način sačuvala svoju tajnu gotovo godinu dana, dok napokon nije uštedjela dovoljno novaca za operaciju.Ih gospodin Marshall, samac u ranim tridesetima, koji je radio kao vozač autobusa u sustavu javnog prijevoza. Nije bio tip vode, nije imao djece i živio je u stanu — pa sam se pitao zastoje tako zainteresiran da nešto napravi u vezi sa zloporabom droge među tinejdžerima. Kad sam mu jednog dana ponudio da ga odvezem po njegov automobil koji je ostavio na popravku, postavio sam mu to pitanje. A on mi je ispričao kako je u jednom bezimenom gradiću u Arkansasu njegov otac sanjao o bogatstvu; kako su razni poslovni pokušaji propali i kako su ga drugi ljudi prevarili; kako se njegov otac okrenuo kocki i piću, izgubio kuću i obitelj, kako su ga na kraju izvukli iz nekog jarka, ugušenog u vlastitoj bljuvotini.Tome me je vođenje podučavalo dan za danom: da osobni interes, koji sam u ljudima trebao tražiti, daleko nadilazi trenutačne probleme, da iza malih razgovora i kratkih biografija, iza izrečenih mišljenja, ljudi u sebi nose neko temeljno objašnjenje samih sebe. Priče pune užasa i divljenja, poduprte događajima koji su ih još progonili ih nadahnjivali. Svete priče.

Mislim da mije upravo ta spoznaja napokon omogućila da se više otvorim prema ljudima s kojima sam radio, da izađem iz izolacije i probijeni ljusku koju sam donio sa sobom u Chicago. U početku je bilo oklijevanja, straha da će moj prijašnji život biti previše čudan za senzibilitet South Sidea; da će na neki način poremetiti očekivanja onih s kojima sam radio. Umjesto toga, ljudi su, dok su slušali moje priče o Toot ili Lolu, ili o majci i ocu, o puštanju zmajeva u Jakarti ih o pohađanju plesne škole u Punahou, kimah glavama, slijegali ramenima ili se smijali pitajući se kako je netko s mojim podrijetlom završio, kako je to Mona sročila, tako »poseljačen« ili, što ih je najviše zbunjivalo, zašto bi itko svojevoljno izabrao da provede zimu u Chicagu kad bi se mogao sunčati na plaži Waikiki. Onda bi oni ponudili priču sličnu ili isprepletenu s mojom — čvor koji će povezati naša iskustva — izgubljen otac ili mladenački izlet u kriminal, nemirno srce, neki trenutak jednostavne ljepote. Kako je vrijeme prolazilo, uvidio sam da su mi te priče, sve zajedno, pomogle da povezem svoj svijet, da su mi dale osjećaj prostora i svrhe koji sam dugo tražio. Marty je bio u pravu: uvijek postoji zajednica ako dovoljno duboko kopaš. No bio je u krivu opisujući naš posao. Bilo je tu i poezije —jedan blistav svijet uvijek prisutan ispod površine, svijet koji mi ljudi mogu ponuditi kao dar, kad bih se samo sjetio zatražiti.

Ne mogu reći daje sve što sam naučio od vođa uveseljavalo moju dušu. Kako god su mi, s jedne strane, otkrivali snagu duha koju nisam mogao ni zamisliti, tako su me, s druge strane, natjerali da prepoznam neiz-rečene sile koje su usporavale naše napore, tajne koje smo skrivali jedni od drugih, kao i od samih sebe.Tako je, na primjer, bilo s Ruby. Nakon propalog sastanka s policijskim zapovjednikom bojao sam se da bi se ona mogla povući. Umjesto toga, ona se glavačke bacila u projekte,

naporno radila da stvori mrežu susjeda koje bismo mogli redovito okupiti na našim susretima, dolazila s idejama za upisivanje birača, surađivala s roditeljima iz škole. Bila je ono o čemu je svaki organizator sanjao — netko s nepresušnim talentom, pametan, čvrst, uzbuđen idejom o javnom djelovanju, spreman učiti. I volio sam njezina sina, Kylea mlađeg. Upravo je navršio četrnaest godina i u svoj njegovoj nespretnosti — u jednom trenutku nestašan dok igramo košarku u obližnjem parku, a u sljedećem bezvoljan i tvrdoglav — mogao sam vidjeti obrise svojih vlastitih mladenačkih bitaka. Katkad bi me Ruby ispitivala o njemu, uznemirena njegovim osrednjim ocjenama ili posjekotinom na bradi, zapanjena njegovim prkosnim umom.»Prošlog je tjedna rekao da će biti rapper«, izvijestila bi me. »Danas kaže da će ići na zrakoplovnu akademiju i da će biti ratni pilot. Kad ga pitam zašto, samo kaže: 'Tako da mogu letjeti.' Kao da samja glupa. Kunem ti se, Barack, katkad ne znam da li da ga zagrlim ili da ga izmlatim po mršavoj stražnjici.«»Pokušaj oboje«, rekao bih joj.Jednog dana malo prije Božića zamolio sam Ruby da dođe u moj ured da joj dam dar za Kylea. Telefonirao sam kad je ušla i učinilo mi se da sam krajičkom oka na njoj primijetio neku promjenu, ali nisam mogao točno odrediti kakvu. Tek nakon što sam spustio slušalicu, a ona se okrenula prema meni, shvatio sam da su njezine oči, obično tople, tamno smeđe, u skladu s bojom njezine kože, postale mutno plave, kao da joj je netko zalijepio plastične gumbiće preko šarenica. Upitala me što nije u redu.»Sto si napravila s očima?«»A, to.« Ruby je zatresla glavom i nasmijala se. »To su samo leće, Barack. Tvrtka u kojoj radim proizvodi kozmetičke leće pa ih ja dobivam uz popust. Sviđaju ti se?«»Oči su ti bile sasvim u redu onakve kakve su bile.«»Ma to je samo malo za zabavu«, rekla je oborivši pogled. »Malo promjene, znaš.«Stajao sam ne znajući što da kažem. Konačno sam se sjetio Kyleova dara i dao joj ga. »Za Kylea«, rekao sam. »Knjiga o zrakoplovima... Pomislio sam da će mu se svidjeti.«

Ruby je kimnula i spremila knjigu u torbu. »Lijepo od tebe, Barack. Sigurna sam da će mu se svidjeti.« A onda je naglo ustala i popravila suknju. »Pa, bolje da idem«, rekla je i brzo izašla kroz vrata.Ostatak toga dana, pa čak i sljedeći dan, razmišljao sam o Rubynim očima. To sam loše izveo, rekao sam sam sebi, posramio sam je zbog malene ispraznosti u životu u kojem si može priuštiti tako malo ispraznosti. Shvatio sam da jedan dio mene očekuje da ona i ostali vode budu imuni na navalu slika koje hrane nesigurnost svakog Amerikanca — vitke manekenke u modnim časopisima, muškarci četvrtastih vilica u brzim automobilima — slike prema kojima sam i sam bio ranjiv i od kojih sam nekad tražio zaštitu. Kad sam taj incident spomenuo jednoj crnoj prijateljici, onaje bez uvijanja definirala problem.»Što te tu iznenađuje?« nestrpljivo je rekla ta prijateljica. »Da crni ljudi još uvijek sami sebe mrze?«Ne, rekao sam joj, to što sam osjećao nije bilo baš iznenađenje. Od mojega prvog zastrašujućeg otkrića o kremama za izbjeljivanje u Lifeu upoznao sam se s cijelom zbirkom samospoznaja o boji kože unutar crne zajednice — dobra kosa, loša kosa; debele ili tanke usne; ako si svijetao, u redu, ako si taman, nestani. Crnačka moda i samopoštovanje, koje je ta moda predstavljala, bili su česta, iako osjetljiva tema

razgovora među crnim studentima, posebno među djevojkama koje bi se gorko smješkale kad bi vidjele borbenog brata koji se, izgleda, uvijek sastaje sa svijetlopu-tim djevojkama i ogovarale svakog crnca koji je bio dovoljno lud da stavi neku primjedbu na račun frizura crnih žena.Najčešće nisam sudjelovao kad bi se načele te teme, potajno mjereći stupanj vlastite zaraženosti. No primijetio sam da se takvi razgovori rijetko vode u većim skupinama, a nikad pred bijelcima. Kasnije ću shvatiti daje položaj većine crnih studenata na pretežito bjelačkim fakultetima previše osjetljiv, naši identiteti previše poremećeni da bismo sami sebi priznali da je naš crnački ponos još uvijek nepotpun. A priznati naše sumnje i zbunjenost bijelcima, otvoriti se i pustiti da našu psihu ispituju oni koji su, kao prvo, i prouzročili mnogo štete, bilo bi smiješno, samo po sebi izraz mržnje prema samome sebi —jer nije bilo razloga očekivati da će bijelci vidjeti naše intimne bitke kao zrcalo njihovih vlastitih duša, nego prije kao dodatne dokaze o crnačkoj patologiji.

Mislim da sam baš promatrajući tu podijeljenost između onoga o čemu smo razgovarali privatno i onoga o čemu smo govorili javno naučio da ne cijenim previše one koji su trubili o crnačkom samopoštovanju kao o lijeku za sve naše bolesti, bilo daje posrijedi bilo stvarno zlostavljanje, ili tinejdžerska trudnoća, ili kriminal među crncima. Do vremena kad sam stigao u Chicago činilo se daje izraz samopoštovanje na svačijim usnama: aktivista, televizijskih voditelja, odgojitelja i sociologa. To je bio priručni, sveobuhvatni pojam koji opisuje našu povrijeđenost, sterilan način govora o stvarima koje smo dugo čuvali za sebe. No kad god sam pokušao definirati tu ideju o samopoštovanju, posebne vrijednosti koje smo se nadali da uključuje, posebne načine pomoću kojih bi se ljudi možda mogli osjećati dobro u vezi sa samima sobom, izgledalo je da bi razgovor uvijek krenuo putem beskonačnog uzmicanja. Da li sami sebe ne volite zbog boje svoje kože ili zato što ne znate čitati i ne možete naći posao? Ilije to možda zato što ste bili nevoljeno dijete — samo, jeste li bih nevoljeni zato što ste bili pretamni? Ili presvijetli? Ilijer sije vaša mama ubrizgavala heroin u vene... uostalom, zastoje to radila? Je li osjećaj praznine u vama posljedica vaše neobične kose ili činjenice da u stanu nemate grijanja ni pristojnog namještaja? Ilije to zato što u dubini duše zamišljate svemir bez Boga?Možda čovjek ne može izbjeći takva pitanja na putu osobnog spasenja. Ja sam sumnjao da sav taj razgovor o samopoštovanju može poslužiti kao okosnica učinkovite crnačke politike. To bi od ljudi zahtijevalo previše poštenog samoprocjenjivanja; a bez takvog poštenja to bi degeneriralo u isprazno uvjeravanje. Možda bi s više samopoštovanja manje crnaca bilo siromašno, mislio sam u sebi, ali nisam nimalo sumnjao da siromaštvo nije nikako pomagalo našem samopoštovanju. Bolje da se usredotočimo na stvari oko kojih se možemo složiti. Daj tom crnom čovjeku neke opipljive vještine i posao. Omogući tom crnom djetetu da nauči čitati i računati u sigurnoj, dobro opremljenoj školi. Kad se pobrinemo o osnovnom, svatko će od nas moći tragati za osjećajem svoje vrijednosti.

Ruby je uzdrmala tu moju sklonost, taj zid koji sam podigao između psihologije i politike, između stanja na našim računima i stanja naših duša. Ova je konkretna epizoda, zapravo, bila samo najdramatičniji primjer onoga što sam slušao i gledao svaki dan. To se

moglo osjetiti kad mi je jedan crnački vođa usput objašnjavao kako nikad ne radi s crnim poduzetnicima (jer »crnac će jednostavno zabrljati i na koncu ću platiti bijelcima da sve ponovo naprave«); ili u razmišljanju jednoga drugog vođe, žene, o tome zašto ne uspijeva pokrenuti ljude u svojoj crkvi (zato što su »crni ljudi jednostavno lijeni, Barack — ne žele niš raditi«). U takvim bi primjedbama riječ crnčuga često zamijenila riječ crnac. Za prvu sam sam nekad volio vjerovati daje upotrebljavamo kao porugu, s mudrom ironijom, kao našu međusobnu šalu koja pokazuje otpornost nas kao naroda. Sve dok prvi put nisam čuo mladu majku kako je upotrebljava da bi svojemu djetetu rekla da ništa ne vrijedi ili dok nisam vidio kako je tinejdžeri upotrebljavaju u brzoj verbalnoj prepirci da bi izludili protivnika. Preobražaj izvornog značenja te riječi nikad nije dovršen; kao i ostali obrambeni zidovi koje smo podizali protiv mogućeg ranjavanja, i ovaj nas je upućivao prvo na nas same.

Ako su jezik, humor, priče običnih ljudi bih ono iz čega je trebalo izgraditi obitelji, zajednice, gospodarstvo, onda nisam mogao odvojiti tu snagu od boli i izobličenosti koja je ležala duboko u nama. Shvatio sam da me značenje te činjenice najviše uznemirilo kad sam pogledao u Rubyne oči. Priče koje sam slušao od vođa, svi dokazi o hrabrosti, žrtvi i prevladavanju velikih nevolja, nisu jednostavno nastale iz borbe s pošastima ili sušom, ili čak s običnim siromaštvom. One su izrasle iz vrlo posebnog iskustva s mržnjom. Ta mržnja nije nestala; ona je oblikovala pro-tupriču, duboko zakopanu u svakoj osobi, a u njezinom središtu su bijeli ljudi — neki okrutni, neki neupućeni, katkad jedno lice, a katkad samo bezlična slika sustava koji sije uzimao pravo da upravlja našim životima. Morao sam se pitati mogu li se veze u zajednici obnoviti bez kolektivnog istjerivanja te aveti koja je salijetala crne snove. Bi li Ruby mogla voljeti sebe a da ne mrzi plave oči?* * *

Rafiq al-Shabazz je riješio takva pitanja na vlastito zadovoljstvo. Počeo sam ga redovitije viđati jer me nazvao ujutro nakon sastanka voditelja Projekta razvoja lokalnih zajednica s predstavnicima Gradonačelnikova ureda za zapošljavanje i poduku i održao vatreni monolog o centru za zapošljavanje koji smo tražili od grada.»Moramo razgovarat, Barack«, rekao je. »To što svi pokušavate napraviti sa stjecanjem radnih kvalifikacija treba se uklopiti u sveobuhvatan plan razvoja na kojem radim. Ne možeš mislit o tome izolirano... Moraš vidjet širu sliku. Ne razumiješ odnos snaga ovdje na terenu. Gadno je, čovječe. Svakakvi ljudi spremni su da ti zabiju nož u leđa.«»Tko je to?«»Rafiq. Stoje, prerano ti je?«Da, bilo je. Stavio sam ga na čekanje i uzeo šalicu kave, a onda ga zamolio da počne ispočetka, ovaj put sporije. Na kraju sam shvatio da je Rafiq zainteresiran da prihvatni centar Gradonačelnikova ureda za zapošljavanje i poduku, koji smo predlagali gradu, bude smješten u stanovitoj zgradi pokraj njegova ureda u Aveniji Michigan. Nisam pitao za specifičnu prirodu toga njegova interesa: sumnjam da bih od njega i dobio izravan odgovor. U svakom slučaju, shvatio sam da bismo mogli dobiti saveznika u nečemu što se pokazalo kao niz neugodnih pregovora s gđom Alvarez. Ako prizemlje na koje misli udovoljava svim specifičnim zahtjevima, rekao sam, onda sam ga spreman predložiti kao moguću alternativu.

Tako smo Rafiq i ja stvorili jedno nemirno savezništvo koje nije dobro prolazilo kod vođa iz Projekta razvoja lokalnih zajednica. Razumio sam njihovu zabrinutost: kad god bismo sjeli da s Rafiqom prokomentiramo zajedničku strategiju, on bi prekidao razgovor dugim predavanjem o tajnim spletkama koje nam se spremaju i o tome kako su crnci spremni prodati svoje ljude u bescjenje. To je bila učinkovita pregovaračka taktika jer bi, kako mu je glas rastao, a vene iskakale na vratu, Angela, Will i ostali radoznalo zamuknuli gledajući u Rafiqa kao daje usred epileptičnog napada. Više nego jednom morao sam uskakati i uzvratiti mu vikanjem, ne toliko iz bijesa koliko da ga usporim, sve dok se ispod njegova brka napokon ne bi izvio mali smiješak pa smo se mogli vratiti poslu.

Ipak, kad smo nas dvojica bili sami, Rafiq i ja katkad smo mogli normalno razgovarati. S vremenom sam razvio neko mrzovoljno divljenje prema njegovoj žilavosti, razmetljivosti i iskrenosti na neki njegov način. Potvrdio mije daje bio vođa bande dok je odrastao u Altgeldu; rekao je daje pronašao vjeru pod utjecajem lokalnoga muslimanskog vođe koji nije bio povezan s Nacijom islama svećenika Louisa Farrakhana. »Da nije bilo islama, čovječe, vjerojatno bih bio mrtav«, rekao mi je jednog dana. »Jednostavno sam imao negativan stav, razumiješ. Odrastajući u Altgeldu, upio sam sve otrove kojima nas je hranio bijelac. Vidiš, i ljudi s kojima radiš imaju isti problem, iako to još ne shvaćaju. Provode pola svojega života brinući se o tome što bijeli ljudi misle. Počinju kriviti sebe za sranja koja vide svaki dan i misle da im ne može biti bolje dok bijelac ne odluči da su u redu. No duboko u sebi znaju daje to krivo. Oni znaju stoje ova zemlja učinila njihovoj mami, njihovom tati, njihovoj sestri. Istina je da oni mrze bijelce, ali to si ne mogu priznati. Potiskuju to u sebi, bore se sami sa sobom. Na taj način rasipaju mnogo energije.Reći ću ti jedno u čemu se divim bijelim ljudima«, nastavio je. »Oni znaju tko su. Pogledaj Talijane. Nije ih bilo briga za američku zastavu i sve to kad su došli ovamo. Prvo što su učinili bilo je da organiziraju mafiju, da osiguraju svoje interese. Irci — preuzeli su gradsku vijećnicu i našli posao svojim dečkima. Zidovi, ista stvar... nećeš mi reći da se oni više brinu o nekom crnom djetetu u South Sideu nego o svojim rođacima u Izraelu? U pitanju je vlastita krv, Barack, briga za svoje. Točka. Crnci su jedini dovoljno glupi da se brinu za svoje neprijatelje.«To je bila Rafiqova istina i nije se previše trudio daje analizira. Njegov je svijet bio onaj hobbesovski, u kojemu je nepovjerenje postojalo samo po sebi, a odanost se protezala od obitelji do džamije pa na crnu rasu — gdje se ideja lojalnosti prestajala primjenjivati. Taj suženi pogled, ideja krvi i plemena, osigurao mu je određenu jasnoću i način kako da fokusira svoju pozornost. Mogaoje tvrditi daje crnačko samopoštovanje dovelo do gradonačelničkog mjesta, kao stoje i potreba za crnačkim—195 —snovi mojega ocasamopoštovanjem, pod staratelj stvom muslimana, preokrenula živote ovisnika o drogama. Napredak nam je dostižan sve dok ne izdajemo sami sebe.No od čega se točno sastoji izdaja? Sve otkad sam prvi put dohvatio autobiografiju Malcolma X-a, pokušavao sam raspetljati dvojakost crnačkog nacionahzma i tvrdio da nacionalistička pozitivna poruka — solidarnost i samopouzdanje, disciplina i odgovornost prema zajednici — ne mora ništa više ovisiti o mržnji bijelaca nego što ovisi o velikodušnosti bijelaca. Možemo ovoj zemlji reći gdje griješi, uvjeravao sam sebe i sve

crne prijatelje koji su htjeli slušati, a da ne prestanemo vjerovati u njezinu sposobnost da se mijenja.Razgovarajući sa samoproglašenim nacionalistima poput Rafiqa, međutim, uvidio sam kako opće optuživanje svega bijeloga igra središnju ulogu u njihovoj poruci o uzdizanju; kako, barem psihološki, jedno ovisi o drugome. Jer kada nacionalist govori o ponovnom buđenju vrijednosti kao jedinom rješenju za crnačko siromaštvo, on implicitno, ako ne i eksplicitno, crnim slušateljima izražava kritiku: da ne moramo živjeti kako živimo. I dok je bilo onih koji su znali primiti takvu neuvijenu poruku i iskoristiti je da za sebe stvore novi život — oni mirnog raspoloženja, koje je nekoć Booker T. Washington tražio od svojih sljedbenika—u ušima mnogih crnaca takav je govor mirisao na objašnjenja koja su bijelci uvijek nudili za crnačko siromaštvo: da mi i dalje patimo, ako ne od genetske inferiornosti, onda od kulturološke slabosti. To je bila poruka koja nije priznavala uzročnost ih pogrešku, poruka izvan povijesti, bez scenarija ih zapleta koji bi mogao uporno ustrajati na napredovanju. Jer ljudi su već ogoljeli svoju povijest, ljudi često loše opremljeni da tu povijest prihvate u bilo kojem obliku osim u onom koji leprša po televizijskim ekranima, da svjedočenje onome što gledamo svaki dan, čini se, samo potvrđuje naše najgore sumnje o samima sebi.Nacionalizam je nudio takvu povijest, nedvosmislenu moralističku priču koja se lako prenosila i lako prihvaćala. Stalno napadanje bijele rase, neprekidno nabrajanje okrutnih iskustava crnih ljudi u ovoj zemlji služili su kao protuteža koja može spriječiti da se ideje o osobnoj i društvenoj odgovornosti pretvore u ocean očaja. Da, rekao bi nacionalist, bijelci su odgovorni za tvoje jadno stanje, a ne nikakva tvoja prirođena mana. Zapravo, bijelci su tako bezdušni i pokvareni da od njih ne možemo više ništa očekivati. Oni su ti usadili samoprezir koji osjećaš, koji te tjera da piješ ili kradeš. Riješi ih se iz svojih misli i oslobodit ćeš svoju pravu snagu. Ustani, moćna raso!Taj proces premještanja, to posezanje za samokritikom dok se odmičemo od predmeta kritike, pomogao je da se objasni uspjeh Nacije islama, kojemu se toliko dive, u mijenjanju života ovisnika o drogama i kriminalaca. No ako je to osobito dobro odgovaralo onima na najnižoj ljestvici američkog života, to je također govorilo i o trajnim sumnjama crnih odvjetnika koji su se tako teško borili da dođu do zlatnog prstena, znaka pripadnosti elitnim sveučilištima, a onda su ipak doživjeli neugodan muk kad su ušli u elitni klub; o onim mladim studentima koji su oprezno odmjeravali udaljenost između sebe i života na opakim ulicama Chicaga, uz opasnost koju je ta udaljenost podrazumijevala; o svim crnim ljudima koji, pokazalo se, dijele sa mnom unutarnji glas koji im šapće: »Ti ovamo doista ne pripadaš.«

U tom smislu Rafiq je bio u pravu kad je tvrdio da su svi crnci u dubini duše potencijalni nacionalisti. Bijes je postojao, potisnut i često okrenut prema unutra. I razmišljajući o Ruby i njezinim plavim očima, o tinejdžerima koji jedan drugoga nazivaju crnčugama i gore, pitao sam seje li Rafiq također u pravu, barem za sada, kada mu je draže da taj bijes bude preusmjeren; je li crnačka politika — ona koja suzbija bijes prema bijelcima općenito ili ona koja ne uspijeva uzdignuti vjernost rasi iznad svega ostaloga — nedorasla zadaći.O tomeje bilo bolno razmišljati, jednako bolno sada kao i prije mnogo godina. Bilo je u suprotnosti s moralnošću kojoj me učila majka, s mo-ralnošću finih razlika — između dobronamjernih pojedinaca i onih koji mi žele zlo, između stvarne zlobe i neznanja ili

ravnodušnosti. Imao sam osobni ulog u tome moralnom okviru; otkrio sam da ga ne bih mogao izbjeći sve da i pokušam. Pa ipak, to je možda bio okvir koji si crnci u ovoj zemlji više nisu mogli priuštiti; možda je on slabio crnačku odlučnost, poticao zbrku u crnačkim redovima. Očajnička vremena traže očajničke mjere, a za mnoge crnce vremena su bila kronično očajna. Ako nacionalizam može stvoriti jako i učinkovito jedinstvo i ostvariti obećanja o samopoštovanju, onda bol koju to može prouzročiti dobronamjernim bijelcima, ili unutarnji nemir koji on stvara ljudima poput mene, neće mnogo značiti.Kad bi nacionalizam mogao ostvariti rezultat. Kako se pokazalo, pitanja učinkovitosti, a ne osjećaja, bila su uzrok većine mojih svađa s Rafiqom. Jednom zgodom, nakon osobito mučnog sastanka s predstavnicima Ureda za zapošljavanje i poduku, pitao sam ga bi li mogao dovesti svoje sljedbenike kad bi javni obračun s gradom bio nužan.»Nemam ja vremena trčkarati naokolo i dijeliti letke da sve to objasnim javnosti«, rekao je. »Većinu ljudi ovdje i nije briga jel ovako il onako. Oni koje je briga, htjet će prevarit crnce i pokušat pokvarit stvari. Važno je da se čvrsto držimo plana i da natjeramo grad da potpiše. Tako se obavljaju poslovi — a ne s velikom gomilom i bukom i tome slično. Kad budemo imali sklopljen posao, objavit ću ga na koji god način želiš.«

Nisam se slagao s Rafiqovim pristupom; uza svu njegovu javnu ljubav prema crnim ljudima, izgledalo je da ima užasno malo povjerenja u njih. No znao sam također da mu je taj pristup diktiralo pomanjkanje snage: ni njegova organizacija ni njegova džamija, otkrio sam, nisu imale članstvo veće od pedeset osoba. Njegov utjecaj nije proizlazio iz neke jake organizacijske podrške, nego iz njegove spremnosti da se pojavljuje na svakom sastanku koji se imalo ticao Roselanda i da nadviče svoje protivnike pa da se oni povuku.Ono stoje bilo istinito za Rafiqa, bilo je istinito i za cijeli grad; bez okupljajućeg učinka Haroldove kampanje nacionalizam se rastakao u običan stav, više nego u ikakav opipljiv program, u zbirku pritužbi, a ne u organiziranu snagu, u slike i zvukove kojima su vrvjeli radiovalovi i razgovori, ali bez ikakvoga utjelovljenja. Među onom šačicom skupina koje su podizale nacionalistički stijeg samo je Nacija islama izazivala neke vidljive posljedice: oštro intonirane propovijedi svećenika Farrakhana uvijek su punile kuću do zadnjeg mjesta, a još ihje više slušalo radijske prijenose. No aktivno je članstvo Nacije islama u Chicagu bilo znatno manje — možda nekoliko tisuća, otprilike veličine jedne od najvećih crnačkih skupina u Chicagu — baza koja se rijetko, ako uopće, mobilizirala oko političkih utrka ili kao podrška širokim programima. Fizička je prisutnost Nacije u naseljima bila neznatna, zapravo svedena uglavnom na uredne ljude u odijelima i leptir-kravatama, koji su stajali na raskrižjima glavnih prometnica i prodavali Nacijin list The Final Call (Konačni poziv).

Povremeno bih uzeo primjerak novina od tih krajnje pristojnih ljudi, djelomice zato što sam suosjećao s njima zbog teških odijela usred ljeta i tankih kaputa zimi, a katkad i zato što bi mi pozornost privukao sen-zacionalistički, tabloidni naslov (BIJELA ŽENA PRIZNAJE: U BIJELCIMA JE VRAG). Iza naslovnice mogli ste naći svećenikove govore kao i priče koje su mogle biti prenesene izravno iz vijesti Associated Pressa da nije bilo određenoga uredničkog uljepšavanja (»Židovski senator Metzenbaum izjavio je danas...«). Novine su također imale rubriku o zdravlju, upotpunjenu Farrakhanovim receptima bez svinjetine; oglase za svećenikove govore na videokasetama (primaju se i kreditne kartice Visa ili Master); reklame za toaletne potrepštine — paste za zube i slično

— koje je Nacija lansirala pod markom POWER, kao dio strategije da potakne crnce da troše novac u vlastitoj zajednici.Nakon nekog vremena reklame za POWER proizvode manje su se isticale u The Final Callu; čini se da su mnogi koji su uživali u govorima svećenika Farrakhana ipak nastavili prati zube Crestom. To stoje kampanja za POWER proizvode posrtala, govorilo je o teškoćama s kojima se susretao svaki crnački poduzetnik — zapreke da se uključite, nedostatak novca i prednost koju imaju vaši konkurenti nakon što su vas držali izvan igre više od tristo godina.No činilo mi se da to odražava i neizbježnu napetost koja nastaje kad se poruka svećenika Farrakhana svede na svakodnevnu stvarnost kupovanja paste za zube. Pokušao sam zamisliti Powerova direktora proizvodnog programa kako pregledava svoja prodajna predviđanja. Mogao bi se nakratko zapitati ima li smisla distribuirati proizvod u lance nacionalnih supermarketa gdje vole kupovati crnci. Kad bi odbacio tu ideju, mogao bi razmisliti može li si ijedan supermarket u vlasništvu crnca, koji se pokušava natjecati s nacionalnim trgovačkim lancima, priuštiti da dodijeli prostor na policama proizvodu koji će sigurno odbijati potencijalne bijele kupce. Hoće li crni potrošači kupovati poštom? I što s vjerojatnošću da najjeftiniji dobavljač bilo čega, koji je krenuo u proizvodnju paste za zube, bude bijelac?Pitanje konkurencije, odluke pod pritiskom tržišne ekonomije i većinska pravila; pitanja moći. Ta nepopustljiva stvarnost — da bijelci jednostavno nisu utvare koje treba samo izbrisati iz naših snova, nego su aktivna i raznolika činjenica u našem svakodnevnom životu — konačno je pokazala kako nacionalizam može bujati kao emocija, a zapinjati kao program. Sve dok je nacionalizam ostajao katarzična kletva prema bijeloj rasi, mogao je osvajati pljesak nezaposlenih tinejdžera koji slušaju radio ili poslovnih ljudi koji gledaju kasni program na televiziji. No strmje silazak od tako ujedinjujućeg žara do praktičnih odluka s kojima se crnci svakodnevno suočavaju. Kompromisi su posvuda. Crni računovođa je pitao: Kako ću otvoriti račun u banci u vlasništvu crnca ako mi ona dodatno naplaćuje za provjeru kreditne sposobnosti i čak mi ne želi dati poslovni zajam jer kaže da si ne može dopustiti taj rizik. Crna bolničarkaje rekla: Bijeli ljudi s kojima radim i nisu tako loši, ali i daje-su, ne mogu napustiti posao — tko će mi sutra platiti stanarinu ili danas nahraniti djecu?

Rafiq nije imao spremne odgovore na takva pitanja; manje gaje zanimalo mijenjanje pravila moći nego boja onih koji su je imali i koji su stoga uživali u njezinim privilegijama. Ali nikad nije bilo mnogo mjesta na vrhu piramide; u natjecanju određenom ovakvim uvjetima čekanje crnačkog izbavljenja bit će zaista dugo. Za vrijeme tog čekanja dogodile su se smiješne stvari. Ono stoje u Malcolmovim rukama nekad izgledalo kao poziv na oružje, odluka da više nećemo podnositi nepodnošljivo, postalo je upravo ono stoje Malcolm želio iskorijeniti: još hrane za maštu, još jedna maska za dvoličnost, još jedan izgovor za nedjelovanje. Crni političari, manje nadareni od Harolda, otkrili su ono što su bijeli političari već odavno znali: rasni mamci mogli su pogodovati onome tko prihvaća ograničenja. Mladi vode, željni da stvore vlastito ime, podizali su svoje uloge šireći teorije zavjere po cijelom gradu — Korejci su osnivah klan, židovski liječnici su crnim bebama ubrizgavah virus side. To je bio prečac do slave, ako i ne uvijek do bogatstva; kao seks i nasilje na televiziji, crnački je bijes uvijek nalazio spremno tržište.

Izgleda da nitko od onih s kojima sam razgovarao u naselju nije takav govor uzimao vrlo ozbiljno. Činjenica je da su mnogi od njih već odustali od nade da političari mogu stvarno poboljšati njihove živote; za njih je glasački listić, ako ga uopće ubace, bio jednostavno karta za dobru predstavu. Ljudi bi mi govorili da crnci nemaju stvarne moći koja bi djelovala na povremeno upadanje u antisemitizam ili na verbalne napade na Azijce; pa crni su ljudi svako toliko trebali priliku da izbace malo pare — čovječe, pa što misliš da ti ljudi govore o nama iza naših leđa?

Samo priča. Ipak, nije me zabrinjavala samo šteta koju je neobvezan razgovor uzrokovao stvaranju koalicije ih emocionalna bol koju je uzrokovao drugima. Zabrinjavao me raskorak između onoga što govorimo i onoga što radimo i učinak koji on ima na nas kao pojedince i kao narod. Taj je jaz potkopavao i jezik i misao; činio nas je zaboravnima i podupirao izmišljotine; u konačnicije nagrizao našu sposobnost da bilo sebe bilo jedan drugoga smatramo odgovornima. I premda ništa od ovoga nije bilo rezervirano samo za crne političare ili crne nacionaliste — Ronaldu Reaganu je išlo sasvim dobro s njegovom vrstomjezičnog izvrtanja, a bijela Amerika uvijek je spremna potrošiti velike svote novaca na zemljišta u predgrađu i na privatne zaštitare da porekne neraskidivu vezu između crnog i bijelog - crnci su bih ti koji su si najmanje mogli priuštiti takve varke. Crnačkije opstanak u ovoj zemlji uvijek bio uvjetovan sa što manje zavaravanja i tako je, bez zabluda, većina crnih ljudi koje sam sreo nastavila funkcionirati u svakodnevnom životu. Umjesto da prihvatimo takvo nepokolebljivo poštenje i u javnom poslu, činilo se da popuštamo stisak, dopuštamo da nam kolektivna duša krene kamo hoće, pa čak i ako tonemo u sve dublji očaj.

Nastaviti bitku da uskladimo riječ i djelo, naše iskrene želje s provedivim planom - zar samopoštovanje nije ovisilo upravo o tome? To je vjerovanje koje me odvelo u organiziranje i to je vjerovanje koje će me navesti da zaključim, možda posljednji put, da ideja čistoće — rase ili kulture — ne može više biti osnova za samopoštovanje tipičnoga crnog Amerikanca, kao što nije mogla biti za moje. Naš će se osjećaj cjelovitosti morati uzdići iz nečega boljega nego stoje krv koju smo naslijedili, morat će naći ishodište u priči gospođe Crenshaw i gospodina Marshalla, u Rubynoj priči i Rafiqovoj; u svim prljavim, kontradiktornim pojedinostima našeg iskustva.Otišao sam na dva tjedna posjetiti svoju obitelj. Kad sam se vratio, nazvao sam Ruby i rekao joj daje trebam najednom sastanku te subote na večer.Duga stanka. »O čemu?«»Vidjet ćeš. Budi spremna u šest... prvo ćemo nešto prezalogajiti.«Odredište namje bilo puni sat vožnje od Rubyna stana u jednom od naselja na sjeveru gdje su se jazz i blues preselili u potrazi za publikom koja plaća. Našli smo jedan vijetnamski restoran i, uz tanjur rezanaca i račića, razgovarali o njezinu šefu na poslu, o problemima koje je imala s leđima. Razgovor namje, međutim, bio usiljen, bez stanke ili razmišljanja; dok smo govorili, stalno smo izbjegavali da se pogledamo.Kad smo platili i odšetali do susjednog ulaza, dvorana je već bila puna. Jedan nas je razvođač poveo do naših mjesta koja su, pokazalo se, bila ispred skupine crnih tinejdžerica na školskom izletu. Neke od njih marljivo su listale svoje programe oponašajućijednu stariju ženu — pretpostavljam učiteljicu — kojaje sjedila kraj njih. Ipak, gotovo sve djevojke bile su preuzbuđene da bi mirno sjedile; šaptale su i hihotale u

vezi s podužim naslovom predstave i zapitkivale svoju voditeljicu kojaje cijelo vrijeme pokazivala strpljenje vrijedno divljenja.Prostoriju je naglo obavila tama i djevojke su se smirile. A onda su se upalila svjetla, sada mutno plava i na pozornici se pojavilo sedam crnih žena, odjevenih u lepršave suknje i šalove, tijela zamrznutih u čudnim, iskrivljenim položajima. Jedna od njih, krupna žena u smeđem, počela je u kriku:... raspršenipolutonovi bez ritma / bez melodije izbezumljeni smijeh spušta se na ramena crne djevojke smiješna je / histerična je nemelodioznost njezina plesa ne reci ni dušiona pleše na limenkama piva i šljunku...Dok je govorila, ostale su žene polako oživjele, zbor sjena i oblika, boje mahagonija i vrhnja, oblih i vitkih, mladih i ne tako mladih, izvijajući udove posvuda po pozornici.netko / bilo tkopjevaj pjesmu crne djevojkeizvedi je na svjetloda upozna sebeda upozna tebeali pjevaj njezin ritambrižnost / borba / teška vremenapjevaj njezinu pjesmu života...Sljedećih sat vremena žene su se izmjenjivale pričajući svoje priče, pjevajući svoje pjesme. Pjevale su o izgubljenom vremenu i odbačenim maštanjima, i o onome stoje moglo biti. Pjevale su o muškarcima koji su ih voljeli, koji su ih izdali, silovali, prigrlili; pjevale su o povrijeđenosti u tim muškarcima, povrijeđenosti koju se moglo razumjeti i katkad oprostiti. Pokazivale su jedna drugoj strije i otvrdnulu kožu na stopalima; otkrivale su svoju ljepotu treptajima glasa, drhtajem ruke, ljepotu koja nestaje, raste, neuhvatljiva. Jecale su nad pobačenom djecom, ubijenom djecom, djecom koja su i one nekad bile. I kroz sve te njihove pjesme, žestoke, bijesne, slatke, neustrašive, te su žene izvodile figure preko konopca i plesale, svaka od njih, i rumbu, i bump i samotni valcer; iscrplju-juće, srceslamajuće plesove. Plesale su dok sve nisu postale jedna duša. I na kraju je ta duša pjevala jedan jedini, jednostavni stih:našla sam boga u sebii voljela sam je / voljela sam je silnoSvjetla su se upalila; naklonile su se: djevojke iza nas su divlje pljeska-le. Pomogao sam Ruby oko kaputa pa smo izašli na parkiralište. Tempera-turaje pala; zvijezde su svjetlucale poput leda na crnom nebu. Dok smo čekali da se automobil ugrije, Ruby se nagnula i poljubila me u obraz.»Hvala.«Njezine su se oči, tamno smeđe, ljeskale. Zgrabio samjoj ruku u rukavici i kratko stisnuo prije nego što sam krenuo. Ništa više nije izgovoreno; za cijele vožnje do South Sidea, dok je nisam ostavio pred njezinim vratima i poželio joj laku noć, nismo prekinuli tu dragocjenu tišinu.

JEDANAESTO POGLAVLJESkrenuo sam na parkiralište zračne luke u tri i petnaest i, što sam brže mogao, potrčao prema terminalu. Hvatajući dah, nekoliko sam se puta osvrnuo i preletio pogledom preko gomila Indijaca, Nijemaca, Poljaka, Tajlandana i Čeha koji su već uzimali svoju prtljagu.

K vragu! Znao sam da treba ranije krenuti. Možda se zabrinula i pokušavala me nazvati. Jesam li joj uopće dao svoj uredski telefonski broj? Sto ako je propustila let? A što ako je jednostavno prošla mimo mene, a da toga i nisam bio svjestan?Bacio sam pogled na fotografiju, onu koju mi je bila poslala dva mjeseca prije, svu zamrljanu čestim dodirivanjem. Onda sam podigao pogled i ugledao živu sliku: iza carinske ograde lakim je i gracioznim korakom izronila Afrikanka blistava prodorna pogleda koji je tražio i našao moj, a na tamnom, zaobljenom i isklesanom licu cvjetao je osmijeh divlje ruže. »Barack?« »Auma?« »Bože moj...«Zagrlio sam sestru i podigaoje s tla, smijali smo se i smijali, i sve vrijeme gledali jedno drugo. Uzeo sam njezinu torbu i uputili smo se prema garaži. Primila me je ispod ruke i u tom sam trenu, ne znam zašto, znao daje volim, tako prirodno, tako jednostavno i žarko da sam se kasnije, kad je otišla, znao zateći kako propitkujem tu ljubav nastojeći sije razjasniti. Čak mi ni sada to ne polazi za rukom; znam tek daje to bila istinska ljubav, da ona to još uvijek jest i na tome sam zahvalan.»Onda, brate«, Auma će dok smo se vozili prema gradu, »moraš mi sve ispripovijedati.«»Sto?«»O svojem životu, naravno.« »Od početka?« »Počni otkud bilo.«Pričao sam joj o Chicagu i New Yorku, o svojemu organizatorskom djelovanju, o majci, baki i djedu, Mayi. Reklaje daje o njima toliko čula od našega oca da joj se činilo da ih već poznaje. Opisala mije Heidelberg u kojem je nastojala završiti magisterij iz lingvistike te kušnje i nevolje života u Njemačkoj.»Valjda i nemam prava jadati se«, reklaje. »Imam stipendiju, stan. Ne znam što bih da sam još u Keniji. Pa ipak, Njemačka mi i nije odviše pri srcu. Znaš, Nijemci vole o sebi misliti kao o vrlo liberalnima kad je riječ o Afrikancima, no ako malo zagrebeš ispod površine, uvidiš kako su zadržali stav iz djetinjstva. U njemačkim bajkama crnci su uvijek zlodusi. Takve stvari ne zaboravljaju se tako lako. Pokušavam zamisliti kako je bilo našem Starom kad je prvi put napuštao dom. Je li i on osjećao tu istu osamljenost...«Stari. Tako je Auma nazvala našeg oca. Meni se to činilo u redu, istodobno i nekako blisko i strano, poput prirodne sile koja nije dokraja razjašnjena. U mojem stanu Auma je dohvatila njegovu sliku s police, portret načinjen u fotografskom atelijeru, koji je majka sačuvala.»Doima se tako nevin, zar ne? Tako mlad.« Prinijelaje sliku mojemu licu. »Imate ista usta.«Rekao sam joj da bi trebala prileći i odmoriti se, a da bih ja nekoliko sati proveo u uredu.Odmahnula je glavom. »Nisam umorna. Dopusti da idem s tobom.«»Bolje ćeš se osjećati ako se malo odmoriš.«»Uh, Barack! Primjećujem da voliš zapovijedati baš kao i Stari. A susreo si ga samo jednom?! Valjda je to u krvi.«

Nasmijao sam se, ali ne i ona; umjesto toga, pogledjoj je lutao po mojem licu kao da ono krije zagonetku koju treba odgonetnuti, još jedan djelić problema koji je ispod površine živahna čavrljanja izjedao njezino srce.Poveo sam je u obilazak South Sidea, putovima svojih prvih dana u Chicagu, samo sada popločanim osobnim sjećanjima. Kad smo svratili u moj ured, zatekli smo Angelu, Monu i Shirley. Željele su od Aume čuti sve o Keniji, saznati kako upleće kosu i čudile se

njezinu lijepom izražavanju, uspoređujući ga s onim engleske kraljice; sve su se četiri odlično zabavljale govoreći o meni i o mojim svakakvim neobičnim navikama.»Čini se da si im vrlo drag«, rekla je kasnije Auma. »Podsjećaju me na naše tete, one kod kuće.« Spustilaje prozor i zarila lice u vjetar promatrajući Aveniju Michigan: ogoljele ostatke Kazališta Roseland, garažu prepunu zahrđalih vozila. »Radiš li ovo radi njih, Barack?« upitala je ponovo mi se obrativši. »Mislim na tvoj organizatorski rad?«Slegnuo sam ramenima. »Radi njih. Radi sebe.«Onaj isti izraz zbunjenosti i straha vratio se na Aumino lice. »Baš i ne volim politiku«, rekla je.»Zašto?«»Ne znam. Na kraju ljudi uvijek ostanu razočarani.«Kod kuće ju je u mojem poštanskom sandučiću dočekalo pismo; kako je rekla, od studenta prava s kojim se viđa. Pismo je bilo podugačko, najmanje sedam stranica, a dok sam pripremao večeru, ona je sjedila za kuhinjskim stolom, smješkajući se, uzdišući i pucketajući jezikom, a izraz lica postao joj je mekši i čeznutljiv.»Mislio sam da ne voliš Nijemce«, natuknuo sam.Protrljala je oči i nasmijala se. »Točno — ali Otto je drukčiji. Tako je sladak! A katkad sam tako okrutna prema njemu! Kako bih ti to objasnila, Barack... Katkad mi se učini da mi nije jednostavno nekome sasvim vjerovati. Sjetim se stoje Stari učinio od svojega života, pa me od pomisli na brak, kako ono vi kažete... obuzme jeza. K tome, znaš, s Ottom i njegovim poslom bili bismo prisiljeni živjeti u Njemačkoj. Pokušavam zamisliti kako bi mi bilo proživjeti život kao stranac i mislim da to ne bih mogla podnijeti.«

Presavila je pismo i vratila ga u omotnicu. »A ti, Barack?« upitala je. »Imaš li i ti sličnih problema, ih je samo tvoja sestra smušena?« »Čini mi se da razumijem kako se osjećaš.« »Da čujem.«Otišao sam do hladnjaka, izvadio dvije svježe paprike i stavio ih na dasku za sjeckanje. »Dakle... postojalajejedna žena u New Yorku i volio sam je. Bila je bjelkinja. Imala je tamnu kosu i natruhe zelenkasta odsjaja u očima. Glas joj je odzvanjao poput kineskih zvončića. Viđah smo se gotovo cijelu godinu. Ponajviše vikendima. Katkad u njezinom, katkad u mojem stanu. Znaš kako je to, uroniti u neki vlastiti svijet? Samo vas dvoje, zaštićeni, obavijeni toplinom. S vlastitimjezikom. S vlastitim običajima. Tako je to bilo.No jednoga vikenda pozvala me je u ladanjsku kuću svoje obitelji. Tamo su bili njezini roditelji, vrlo dragi i dobrohotni ljudi. Bila je jesen, prekrasna, svuda uokolo šume, vozili smo se kanuom po okruglom hladnom jezeru prepunom zlatna lišća koje se nakupljalo uz obalu. Njezinoj je obitelji bio poznat svaki pedalj te zemlje. Znali su kako su nastajali brežuljci, kako su ledeni nanosi gradilijezero, znali su imena prvih bijelih naseljenika — svojih predaka — a i onih prije njih, Indijanaca koji su ondje nekoć lovili. Kućaje bila stara, pripadalaje njezinu djedu. Onjuje, pak, naslijedio od svojega djeda. Knjižnica je bila ispunjena starim knjigama i djedovim fotografijama sa znamenitim ljudima koje je poznavao — predsjednicima, diplomatima, industrijalcima. Taje prostorija odisala izrazitom ozbiljnošću. Stojeći u njoj, postao sam svjestan da su naša dva svijeta, njezin i moj, udaljena jedan od drugoga kao Kenija od Njemačke. I bilo mi je jasno da ću, ostanemo li zajedno, na posljetku živjeti u njezinu svijetu. Uostalom, to sam činio većinu svojega života. Od nas dvoje, ja sam bio taj koji je uspijevao živjeti kao 'autsajder'.«»Sto se zatim dogodilo?«

Slegnuvši ramenima, nastavio sam. »Odgurnuo sam je od sebe. Počele su razmirice. Počeli smo razmišljati o budućnosti, a to je pritiskalo naš topli mali svijet. Jedne večeri poveo sam je u kazalište da pogleda novi komad jednoga afroameričkog dramatičara. Bila je to predstava puna gnjeva, no vrlo duhovita. Tipičan crni američki humor. Publika je bila pretežito crnačka, i svi su se smijali, pljeskali i uzvikivali kao da su u crkvi. Poslije predstave ona je započela razgovor pitanjem zašto su crnci sve vrijeme tako ljuti. Rekao sam daje to stvar sjećanja - nitko ne postavlja pitanje zašto Zidovi gaje uspomenu na holokaust, mislim da sam tako rekao — a ona je uzvratila daje to drukčije, ja, pak, da nije, da bi onda zaključila kako je ljutnja zapravo slijepa ulica. Žestoko smo se posvađali odmah ispred kazališta. Kad smo stigli do automobila, počela je plakati. Ona se ne može pretvoriti u crnkinju, reklaje. Pretvorila bi se daje to moguće, ali nije. Ona može biti jedino ono što jest i zar to nije dovoljno.«»To je tužna priča, Barack.«»Slažem se. Čak i daje bila drukčije boje kože, možda ne bi išlo. Hoću reći, i nekoliko crnkinja mije slomilo srce.« Nasmiješio sam se, ubacio nasjeckane paprike u lonac, a zatim se ponovo obratio Aumi. »Problemje u tome«, rekao sam više se ne smiješeći, »da se svaki put kad se prisjetim onoga što mije rekla ispred kazališta osjećam nekako postiđenim.«»Čujete li se ikada?«»Primio sam božičnu čestitku. Sada je sretna; našla je nekoga. A ja imam svoj posao.« »I to je dovoljno?« »Katkad.«Sutradan sam se oslobodio poslovnih obveza, pa smo zajedno proveli dan. Posjetili smo Muzej umjetnosti (želja mije bila da odemo u Fiel-dov muzej vidjeti smanjene glave, no Auma je odbila), prekopavah po starim fotografijama iz mojega ormara, otišli u supermarket gdje je zaključila da su Amerikanci prijateljski raspoloženi i predebeli. Katkad je bila tvrdoglava, katkad vragolasta, katkad pritisnuta teretom problema čovječanstva, no uvijek ističući samopouzdanje, u čemu sam prepoznao naučenu reakciju - svoj vlastiti odgovor na nesigurnost.O ocu nismo mnogo govorili; razgovor kao da bi zamro kad god bismo se previše približili pokušaju da sredimo uspomene na njega. Sve do jedne večeri kad smo nakon jela i duge šetnje ruševnim jezerskim valobranom oboje osjetili da nam nema druge nego otvoriti temu. Pripremio sam čaj, a Auma je počela pričati o Starome, onoliko koliko se mogla prisjetiti.»Ne mogu reći da sam ga odista poznavala, Barack«, započela je. »Možda nitko i nije... u svakom slučaju ne istinski. Život mu je bio tako raspršen. Ljudi su poznavali tek komadićke i mrvice, čak i vlastita djeca.Bojala sam ga se. Znaš, kad sam seja rodila već je bio otišao. Tadaje bio na Havajima s tvojom majkom, potom na Harvardu. Kad se vratio u Keniju, naš najstariji brat Roy i ja bili smo mala djeca. Sve do tada živjeli smo s majkom na selu. Bila sam premalena da bih očuvala sjećanje na njegov dolazak. Menije bilo četiri, a Royu šest godina, možda ti on više može pripovijedati o svemu tome. Ono što ja pamtim jest da se vratio s Amerikankom po imenu Ruth, te da nas je odveo od majke kako bismo živjeli u Nairobiju. Sjećam se daje ta žena, Ruth, bila prva bijela osoba kojoj sam ikada došla blizu i da je, odjednom, ona trebala biti moja nova majka.«»Zašto niste ostali sa svojom pravom majkom?«

Auma je odmahnula glavom. »Uistinu ne znam. U Keniji djeca nakon razvoda pripadaju muškarcima — to jest, ako oni tako žele. Pitala sam majku zašto nismo ostali s njom, no njoj je teško o tome govoriti. Samo kaže daje očeva nova supruga odbijala da s njima živi još jedna žena i daje ona — moja majka — mislila da će djeci biti bolje ako žive s ocem jer je bio bogat.Tih prvih godina, naime, Starome je uistinu išlo dobro. Radio je za neku američku naftnu tvrtku — za Shell, mislim. Bilo je to tek nekoliko godina nakon stjecanja neovisnosti i Starije bio dobro povezan s vlada-jućom vrhuškom. S mnogima od njih nekoćje išao u školu. Potpredsjednik, ministri, svi bi oni katkad dolazili u našu kuću, s njime pili i razgovarali o politici. Imao je veliku kuću i velik automobil, i svakoga bi se dojmilo to stoje tako mlad stekao tako široku naobrazbu u inozemstvu. Usto, žena mu je bila Amerikanka, stoje tada još bila rijetkost, iako bi kasnije, dok je još bio u braku s Ruth, katkada izlazio s mojom pravom mamom. Kao daje želio pokazati ljudima da može imati i tu prelijepu Afrikanku kad god to poželi. To je bilo vrijeme kad su rođena četvorica naše ostale braće — Mark i David, Ruthina djeca, rođena u velikoj kući u Westlandsu, te Abo i Bernard, sinovi moje majke koji su živjeli s njom i njezinom obitelji u unutrašnjosti. Tada Roy i ja nismo poznavali Abu i Bernarda. Nikada nas nisu posjećivali, a kad bi Stari išao k njima, uvijek bi odlazio sam, ne spominjući to Ruth.

Bila sam još mala pa sam o tome i o našim podvojenim životima ozbiljnije razmišljala tek mnogo kasnije. Čini mi se daje Royu bilo teže; bio je dovoljno star da se sjeća života u Alegu, na selu s mamom i rodbinom. Sto se mene tiče, bilo je u redu. Ruth, naša nova majka, u to se vrijeme dobro odnosila prema nama. Gotovo kao prema vlastitoj djeci. Mislim da su joj roditelji bili imućni jer su nam slali bajne darove iz Amerike. Doista sam bila uzbuđena svaki put kad bi stigao njihov paket. No sjećam se kako bi Roy nekad odbijao primiti njihove darove, čak i onda kad su nam slali slatkiše. Tako je jednom odbio pristigle čokoladne bombone, no kasnije — noću, kad je mislio da spavam — vidjela sam kako uzima nekoliko slatkiša koje sam ostavila na zajedničkom noćnom ormariću. No ništa mu nisam rekla. Mislim da sam znala daje jako nesretan.Onda su se stvari počele mijenjati. Kad je Ruth rodila Marka i Davida, pozornost je preusmjerila na njih. A Stari, on je napustio američku kompaniju kako bi radio u Ministarstvu turizma. Moždaje imao političkih ambicija, i na početku mu je dobro išlo. No do 1966. ili 1967. godine podjele u Keniji poprimile su ozbiljnije razmjere. Predsjednik Kenyatta bio je podrijetlom iz najvećega plemena Kikuyu. Drugo po veličini pleme, Luo, počelo je negodovati da pripadnici plemena Kikuyu dobivaju najbolje poslove. Vlada je vrvjela intrigama. Potpredsjednik Odinga bio je Luo i tvrdio je daje vlada korumpirana. Umjesto da služe onima koji su se borili za neovisnost, tvrdio je, kenijski su političari zauzeli mjesto bijelih kolonista, otkupljujući tvrtke i zemlju, koje su trebale biti vraćene narodu. Odinga je pokušao osnovati vlastitu stranku, no uhitili su ga kao komunista i odredili mu kućni pritvor. Još jedan popularni ministar iz plemena Luo, Tom M'boya, stradao je od hitaca Kikuvua. Pripadnici plemena Luo počeli su prosvjedovati na ulicama. Vladina policija se razbježala, ljudi su pogibali i sve je to stvorilo još više međuplemenskog nepovjerenja.

Većina prijatelja Staroga jednostavno je šutjela; naučili su se nositi sa situacijom. No Stari je počeo podizati glas. Govorio je kako će plemenska podvojenost uništiti zemlju i

da nekompetentni ljudi dobivaju najbolje poslove. Prijatelji su ga pokušavali odvratiti od takvih javnih istupa, no on nije mario. Uvijek je mislio da zna stoje najbolje. Kad su mu uskratili očekivano promaknuće, glasno je prosvjedovao. 'Kako mi ti možeš biti nadređen', okomio bi se najednog od ministara, 'kad te ja podučavam tvojem poslu.' Kenvatta je dočuo da Stari stvara probleme i pozvao ga na razgovor. Akoje vjerovati pričama, Kenyattaje rekao Starome da, budući da nije u stanju držati jezik za zubima, neće ponovo raditi dok ne bude gol i bos.Ne znam koliko čovjek može vjerovati takvim potankostima, no svakako znam daje stekavši Predsjednika za neprijatelja Stari vrlo loše prošao. Bio je izbačen iz Vlade — stavljen na crnu listu. Kad bi se obraćao inozemnim tvrtkama tražeći posao, one bi već bile upozorene da ga odbiju. Počeo se raspitivati u inozemstvu i uspio dobiti posao u Afričkoj banci za razvoj u Adis Abebi, no prije nego stoje trebao početi raditi, vlasti su mu putovnicu proglasile nevrijedećom pa čak nije mogao niti napustiti Keniju.Na posljetku je bio prisiljen prihvatiti neki poslić u Agenciji za vode. No i to mu je omogućeno tek zalaganjem sažalnoga prijatelja. Taj posao nam je priskrbio hranu, ali za njega je to bio vehk korak unazad. Stari je počeo žestoko piti, a mnogi su ga poznanici izbjegavali jer je postalo opasno biti viđen u njegovoj blizini. Kad bi se ispričao, govorili su mu, izmijenio stajalište, možda bi sve bilo u redu. No on je ostao dosljedan sebi i nastavio govoriti što god bi mu palo na pamet.Većinu toga shvatila sam tek kad sam bila malo starija. U ono doba bila sam svjesna tek daje život kod kuće postao vrlo težak. Stari se nije obraćao ni Royu ni meni, osim da nas ukori. Dolazio je kući vrlo kasno, pijan, sjećam se kako bi vikao na Ruth, zahtijevajući da mu nešto skuha. Ruthje postala duboko ogorčena promjenama kod Staroga. Katkad, kad on ne bi bio kod kuće, Royu i meni govorila bi kako nam je tata lud i da nas žali što imamo takvoga oca. Nisam joj to zamjerila — vjerojatno sam joj davala za pravo. No primijetila sam da se prema nama, čak više nego prije, ponaša drukčije nego prema vlastitim sinovima. Govorila bi nam da nismo njezina djeca, da nam pomaže onoliko koliko može. Roy i ja počeli smo se osjećati kao da nemamo nikoga. A kad je Ruth napustila Staroga, takav osjećaj i nije bio daleko od istine.Otišlaje kad mije bilo dvanaest ili trinaest godina, nakon stoje Stari imao ozbiljnu prometnu nesreću. Mislim daje bio pod utjecajem alkohola, a vozač drugog automobila, neki bijeli farmer, poginuo je. Starije dugo zadržan u bolnici, gotovo godinu dana, a Roy i ja uglavnom smo živjeli sami. Kada je na posljetku izišao, to je bilo baš onda kadaje otišao u posjet tebi i tvojoj mami na Havaje. Rekao nam je da ćete vas dvoje doći s njim i da ćemo biti prava obitelj. No kad se vratio, vas nije bilo, pa je Royu i meni preostalo da sami s njim izlazimo nakraj.

Zbog nesreće Starije izgubio posao u Agenciji za vode i nismo imah gdje stanovati. Neko vrijeme seljakali smo se od rođaka do rođaka, no na posljetku bi nas izbacivali jer su imali dosta vlastitih briga. Onda smo pronašli trošnu kuću u divljem dijelu grada i ondje ostali nekoliko godina. Bilo je to jezivo razdoblje. Starije imao toliko malo novaca daje bio prisiljen od rođaka posuđivati za hranu. Mislim daje zbog toga bio još postiđeniji, postajao je sve zlovoljniji. Unatoč svim teškoćama, Royu ili meni nikada nije bio spreman priznati da nešto nije u redu. Čini mi se da je to bilo najbolnije — to kako je i dalje ponosno isticao kako smo mi djeca doktora Obame. Smočnica bi nam bila prazna, a on je i dalje izdvajao novac za dobrotvorne akcije samo da se pokaže, da održi privid.

Katkad bih se upustila s njim u prepirku, no on bi samo odvratio kako sam budalasta mlada djevojka koja nije sposobna takvo što shvatiti.Između njega i Roya stvari su bile göre. Žestoko su se svađali. Na posljetku je Roy jednostavno otišao. Prestao je dolaziti kući i počeo živjeti s različitim ljudima. Tako sam bila ostavljena sama sa Starim. Katkad bih probdjela polovinu noći čekajući da čujem kako je došao, sva u strahu da mu se nije dogodilo nešto strašno. A on bi došao pijan, teturajući ušao u moju sobu i probudio me: zato stoje tražio društvo ili nešto zajelo. Raspredao bi kako je nesretan i kako su ga iznevjerili. Bila bih toliko pospana da nisam mogla razabrati ništa od onoga o čemu je govorio. Potajice sam počela priželjkivati da jedne noći ostane vani i nikada se ne vrati.Jedina stvar koja me je održala na površini bila je moja gimnazija — Kenya High School. Bila je to ženska gimnazija, nekoć rezervirana za Britance. Vrlo stroga i još uvijek izrazito rasistička — tek je u moje vrijeme, nakon što ju je napustila većina bijelih učenika, afričkim profesorima dopušteno da u njoj predaju. Usprkos svemu tome bila sam poprilično aktivna. Bila je to škola internatskoga tipa, pa bih cijeli semestar boravila ondje umjesto sa Starim. Škola mije, vidiš, ucijepila neki osjećaj za red. Nešto za što se mogu uhvatiti.

Jedne godine Stari nije mogao platiti čak ni školarinu pa su me poslali kući. Bila sam beskrajno posramljena i cijelu noć sam plakala. Nisam znala što ću učiniti. No posrećilo mi se. Jedna od voditeljica saznala je za moje obiteljske nevolje i pomogla mi da dobijem stipendiju, što mije omogućilo ostanak. Tužno mije što ću to reći, no ma koliko mije bilo stalo do Staroga i ma koliko sam za njega bila zabrinuta, bilo mije drago što ne moram živjeti s njim. Jednostavno sam ga, ne osvrćući se, prepustila samome sebi.Tijekom moje dvije završne školske godine stvari su Starome krenule nabolje. Kenyatta je umro i slijedom nekih okolnosti opet mu je bio omogućen rad u Vladi. Dobio je posao u Ministarstvu financija, ponovo je imao novaca, a vraćen mu je i utjecaj. Čini mi se, međutim, da nikada nije prebolio gorčinu zbog svega što mu se dogodilo, zbog toga što je morao gledati kako su se njegovi politički lukaviji vršnjaci dokopali viših položaja. A bilo je prekasno da ponovo okupi razbijenu obitelj. Dugo je živio sam u hotelskoj sobi, čak i onda kad sije ponovo mogao priuštiti vlastitu kuću. Družio se s različitim ženama — Europljankama, Afrikankama — no nijedna veza ne bi potrajala. Gotovo nikada ga nisam viđala, a kada bismo se sreli, nije znao kako se preda mnom ponašati. Bili smo poput stranaca, a on je i dalje želio glumiti uzornog oca koji mi ima pravo govoriti kako da se ponašam. Sjećam se kako sam mu se bojala reći da sam dobila stipendiju za Njemačku. Bojala sam se da mi ne kaže kako sam premlada da odem u svijet ili da mi ne omete izdavanje studentske vize. Stoga samjednostavno otišla bez pozdrava.

Tek sam u Njemačkoj počela davati oduška ljutnji koju sam osjećala prema njemu. S te udaljenosti, međutim, počela sam shvaćati kroz stoje sve prošao i da ni sam sebe nikada nije potpuno razumio. Tek pri samome kraju, nakon stoje načinio takvu zbrku od svojega života, učinilo mi se da se možda počeo mijenjati. Posljednji put sam ga vidjela kad je predstavljao Keniju na jednome međunarodnom skupu u Europi. Bila sam obuzeta strepnjom jer tako dugo nismo bih ni u kakvoj vezi. No kad je stigao u Njemačku, doimao se opuštenim, gotovo smirenim. Doista smo se dobro proveli. Znaš, čak i kad bi bio posve nerazborit, umio je prosipati svoj šarm! Poveo me je u London, odsjeli smo u

otmjenom hotelu i predstavio me svim svojim prijateljima jednoga britanskog kluba. Teatralno bi mi odmicao stolac, skakutao oko mene govoreći svima kako je ponosan na mene. Tijekom leta na povratku iz Londona zapela mije za oko čaša u kojoj su mu servirali viski. Rekla sam da čuje maznuti, a on je važno odgovorio: 'Nema potrebe činiti takvo što.' Zazvao je stjuardesu i zamolio je da mi donese set takvih čaša, kao daje vlasnik zrakoplova. Kad mi gaje uručila, ponovo sam se osjećala poput male djevojčice. Poput princeze.Zadnjega dana boravka u Njemačkoj odveo me je na objed i razgovarah smo o budućnosti. Upitao me trebam li novaca i navaljivao da barem nešto uzmem. Rekao mije da će mi, kad se jednom vratim u Keniju, naći valjanog muža. Bilo je to dirljivo, to stoje pokušavao... kao daje na taj način mogao nadoknaditi sve propušteno. Nekako u to vrijeme rodio mu se još jedan sin, George, iz veze s mladom ženom s kojomje živio. Rekla sam mu: 'Roy i ja već smo odrasli. Imamo vlastite puteve, vlastite uspomene i teškoje vratiti kazaljke na satu i promijeniti ono što se među nama dogodilo. Ah George, djetešce, onje neokrnjen. Eto ti prilike da postupiš kako treba.' Onje samo kimao glavom, da barem... da barem...«

Neko vrijeme Aumaje zurila u zamagljenu fotografiju našega oca. Onda je ustala i krenula prema prozoru, leđima okrenuta prema meni. Stiskala je ruke, obgrlila pogurena ramena. Počela se nezadrživo tresti. Prišao sam joj s leđa i obujmio je rukama dok je ridala, a tuga je iz nje navirala u sporim, dubokim valovima. »Shvaćaš li, Barack?« rekla mije između jecaja. »Tek sam ga počela upoznavati. Baš smo se približavali onom trenutku u kojem... u kojem je možda mogao objasniti sebe. Katkada mislim daje doista bilo moguće da se izvuče i nađe neki unutarnji mir. Kada je umro, osjećala sam se... tako prevarenom. Isto onako kako si se i ti zasigurno osjećao.«Vani se začula škripa automobila koji je skrenuo za ugao; osamljeni prolaznik prošao je ispod žućkastog svjetla ulične rasvjete. Kao natjerano snagom volje, Aumino tijelo odjednom se uspravilo i onaje opet disa-la ujednačeno, a oči je otrla rukavom. »Uh, vidi na što si natjerao sestru«, reklaje i slabašno se nasmijala. A onda me pogledala. »Znaš, Starije mnogo govorio o tebi! Svima je pokazivao tvoju fotografiju i pričao nam o tvojim školskim uspjesima. Tvoja majka i on izmjenjivali su pisma. Mislim da su mu ona bila velika utjeha. U tim stvarno teškim vremenima, kad se činilo da su mu svi okrenuli leđa, donosio bi njezina pisma u moju sobu i naglas ih čitao. Probudio bi me i silio da slušam, a zatim bi mahao pismom i govorio kako je tvoja mama dobra. 'Vidiš, barem postoje ljudi kojima je iskreno stalo do mene.' To bi govorio samome sebi i ponavljao, ponavljao...«Dok je Auma prala zube, ja sam za nju razvukao trosjed i pripremio ležaj. Ubrzo se skutrila pod pokrivačem i čvrsto zaspala. Ja sam ostao budan, sjedio sam na stolcu uz svjetiljku pisaćega stola promatrajući mir na njezinu licu, osluškujući ritam njezina disanja, pokušavajući doprijeti do biti onoga što mije ispričala. Osjećao sam se kao da mi se svijet okrenuo naopačke; kao da sam se probudio i ugledao modro sunce na žutom nebu ili čuo životinje kako govore kao ljudi. Cijeloga svojeg života nosio sam jednu jedinu predodžbu o svojemu ocu, onu kojoj bih se katkada opirao, ali je nikada nisam dovodio u pitanje, onu koju sam kasnije pokušao graditi o sebi. Briljantan stručnjak, širokogrudan prijatelj, istaknut vođa - sve te značajke utjelovljivale su mojega oca. Sve to, pa i više od toga jer, izuzmem li njegov kratak boravak na Havajima, nikad nije bio prisutan pa nije ni mogao baciti sjenu na tu sliku, i jer nisam vidio ono što vjerojatno

većina ljudi vidi u nekom trenutku u životu: očevo tijelo koje se pogrbljuje, očeve nade koje se izjalovljuju, očevo lice izbrazdano bolima i žaljenjem.

O, da, svjedočio sam slabostima drugih ljudi — Gramps i njegova razočaranja, Lolo i njegovi kompromisi. No to su bili ljudi koji su postali dio moje životne škole, ljudi koje sam mogao voljeti, ali ne i slijediti njihov primjer, bijeli ljudi i smeđi ljudi čije sudbine su se razilazile s mojom sudbinom. U slici svojega oca, crnca, sina Afrike, objedinio sam sve osobine kojima sam težio, one Martinove, Malcolmove, DuBoisove i Man-deline. I premda sam kasnije uvidio da neki crnci koje poznajem — Frank ili Ray, Will ili Rafiq — ne zadovoljavaju tako visoke standarde, i premda sam ih naučio cijeniti zbog nevolja kroz koje su prošli, prepoznajući u njima svoje nevolje — glas mojega oca svejedno je ostao neokaljan, ostao je izvor nadahnuća, glas koji prekorava, daje ili uskraćuje potporu. Nedovoljno se trudiš, Barry. Dužnost ti je pomoći svojim ljudima u njihovoj borbi. Probudi se, crni čovječe!Dok sam tako sjedio uz svjetlo jedne jedine žarulje, blago se njišući na stolcu tvrda naslona, ta slika je odjednom iščeznula. Zamijenilo ju je... što? Okorjeli pijanac? Nasilni suprug? Poraženi i osamljeni birokrat? Kad pomislim da sam se cijelog života hrvao tek s duhom! Na trenutak sam osjetio vrtoglavicu; da Auma nije bila u sobi, vjerojatno bih se glasno nasmijao. Kralj je svrgnut. Pozlata je skinuta, pomislio sam. Ono razulareno u mojoj glavi sada si može dati oduška; mogu, k vragu, činiti što mije drago. Tä koji bi čovjek, osim vlastita oca, imao moć da me od toga odvrati? Sto god učinio, čini se, neće biti mnogo gore od onoga što je on učinio.Noć je odmicala; osjetivši kako novopronađeno oslobođenje nudi vrlo malo zadovoljstva, pokušavao sam vratiti poljuljanu ravnotežu. Što je meni stajalo na putu da ne podlegnem istom porazu kakav je Staroga doveo do dna? Tko bi me mogao zaštititi od sumnje ili me upozoriti na sve zamke postavljene u duše crnog čovjeka? Moja maštarija o ocu barem me je držala podalje od očaja. Sada je bio i istinski mrtav. Više mi nije mogao reći kako da živim.

Jedino što mi je možda još mogao reći bio je odgovor na pitanje što mu se dogodilo. Doprlo mi je do svijesti da uza sve nove informacije još uvijek ne mogu proniknuti kakav je čovjek bio moj otac. Sto li se to dogodilo sa svim tim njegovim zanosom, njegovim obećanjem? Stoje oblikovalo njegove ambicije? Još sam se jednom prisjetio našega prvog i jedinog susreta. Sada sam uviđao daje tada vjerojatno bio zabrinut baš kao i ja, čovjek koji se vratio na Havaje kako bi pročešljao svoju prošlost i možda pokušao spasiti ono najbolje u sebi, onaj djelić koji se bio zametnuo. Nije umio izraziti svoje istinske osjećaje, u tome nije bio nimalo bolji od mene koji nisam umio izraziti žudnje desetogodišnjaka. Ostali smo skamenjeni vidjevši jedan drugoga, nemoćni uteći slutnji da bi uranjanje u samu dubinu naših duša razotkrilo manjkavosti. Sada, petnaest godina poslije, promatrao sam Aumino usnulo lice i spoznao koliko nas je koštala ta šutnja.Deset dana poslije toga Auma i ja sjedili smo u zračnoj luci promatrajući zrakoplove kroz golemi stakleni zid. Upitao sam je o čemu razmišlja, a ona se nježno nasmiješila.»Misli su mi odlutale u Alego. U Home Square, na imanje našega djeda gdje baka još uvijek živi. To je prelijepo mjesto, Barack. Kad sam u Njemačkoj, kadje vani hladno i kad se osjećam osamljenom, zatvorim oči i zamišljam da sam ondje. Sjedim u dvorištu ispred kuće, okružena golemim drvećem koje je još naš djed posadio. Baka nešto govori,

nešto čime me nasmijava, čujem kako je iza nas krava oštro zamahnula repom, piliće kako kljucaju po rubovima livade, njušim miris vatre iz poljske kuhinje. A ispod stabla manga, blizu kukuruzišta — ondje je pokopan Stari...«Počelo je ukrcavanje za njezin let. Ostali smo sjediti, Auma je zatvorila oči i stisnula mi ruku.»Trebamo otići kući«, rekla je. »Trebamo otići kući, Barack, i tamo ga susresti.«

DVANAESTO POGLAVLJERafiq je dao sve od sebe da dotjera prostor. Nad ulazom je postavljen novi natpis, a vrata su širom otvorena kako bi u unutrašnjost prodrla proljetna svjetlost. Podovi su izribani, namještaj razmješten. Rafiqje odjenuo crno odijelo, a oko vrata zavezao crnu kožnatu kravatu; svoj kožnati kufu ulaštioje do visokog sjaja. Nekoliko minuta vrzmao se oko dugačkoga sklopivog stola, smještenoga uza zid, dijeleći nekolicini svojih ljudi upute kako da rasporede kolačiće i punč. Pritomje uznemireno pogledavao prema Haroldovoj slici obješenoj na zidu. »Čini li ti se da visi ravno?« upitao me. »Sasvim ravno, R_afiq.«Očekivalo se da će gradonačelnik presijecanjem vrpce otvoriti novu podružnicu MET-a, Gradonačelnikova ureda za zapošljavanje i poduku, u Roselandu. To je trebao biti velik događaj i Rafiqje već tjednima činio sve kako bi svečanost započela baš u njegovoj zgradi. No nije bio jedini koji se nastojao istaknuti. Jedan gradski vijećnik izjavio je kako će s osobitim zadovoljstvom u svojem uredu organizirati konferenciju za tisak s gradonačelnikom. Državni senator, vremešno političko potrkalo, koji je na prethodnim izborima za gradonačelnika pogriješio podržavši jednoga od bijelih kandidata, obećao nam je pomoći u prikupljanju novca za bilo koji naš projekt, tražeći zauzvrat samo to da ga uključimo u program. Obratio nam se čak i velečasni Smalls, natuknuvši kako bi nam zasigurno išlo u prilog kad bismo njemu dopustili da predstavi »svojega dobrog prijatelja Harolda«. Kad god bih ušao u ured DCP-a, Projekta razvoja lokalnih zajednica, tajnica bi mi uručila hrpu najnovijih poruka.»Bogme, postaješ popularan, Barack«, rekla bi prije nego što bi ponovo počeo zvoniti telefon.Sad sam stajao i promatrao mnoštvo okupljeno u Rafiqovu skladištu — većinu su činili mjesni političari i njihovi prirepci. Svaki su čas pogledavali prema vratima, a policajci u civilu nadgledali su situaciju i govorili nešto u svoje voki-tokije. Probijajući se prema drugoj strani prostorije, pronašao sam Willa i Angelu i pozvao ih na stranu.»Jesmo li spremni?«Kimnuli su u znak potvrde.»Slušajte me, ovo je vrlo važno«, rekao sam im, »pokušajte od Harolda izmamiti obećanje da će doći na naš jesenski skup. Učinite to dok je u blizini njegov šef protokola. Ispričajte mu sve o našemu poslu i zašto...«U tom trenutku gomilom se pronio žamor, a potom je nastupila tišina. Na uhci se zaustavila povorka automobila. Vrata jedne limuzine otvorila su se i iza gusto zbijenih policajaca ugledao sam Njega. Bio je odjeven u jednostavno modro odijelo i izgužvan baloner. Njegova sijeda kosa djelovala je nekako neuredno, a učinio mi se i nižim nego što sam očekivao. Ipak, bio je to on, glavom i bradom, s osmijehom čovjeka na vrhuncu moći. Istoga trena ljudi su počeli skandirati — »Ha-rold! Ha-rold!« — a gradonačelnik je izveo malu piruetu, uzdignutom rukom uzvraćajući pozdrave. Predvođen gđom Alvares i policajcima u civilu, počeo se probijati kroz mnoštvo okupljenih. Prošao je pokraj

senatora i gradskog vijećnika. Pokraj Rafiqa i mene. Pokraj ispružene ruke velečasnog Smallsa. Sve dok se na posljetku nije zaustavio točno ispred Angele.»Gospođo Rider«, uzeo ju je za ruku i blago se naklonio. »Zadovoljstvo mije pozdraviti vas. Čuo sam prekrasne stvari o vašem poslu.«Angela je izgledala kao da će se onesvijestiti. Gradonačelnik ju je zamolio da ga predstavi svojim suradnicima, na što se ona počela smijati i drhtati od uzbuđenja. Pošto se pribrala, povela gaje do voda koji su, postrojeni poput izviđača, stajali u stavu »mirno«, svi s jednakim, bespomoćnim smiješkom na licu. Završivši smotru, gradonačelnik je Angeli ponudio da ga uhvati pod ruku te su se zajedno uputili prema vratima dok se mnoštvo guralo za njima.»Stara, možeš li ti ovo povjerovati?« Shirley se šapatom obratila Moni.Ceremonija je potrajala petnaestak minuta. Policija je bila prepriječila prolaz kroz dva bloka Avenije Michigan, a ispred trgovine u čijim se prostorijama uskoro trebao otvoriti lokalni centar Gradonačelnikova ureda za zapošljavanje i poduku bilaje postavljena mala pozornica. Ange-laje predstavila sve članove crkvene zajednice koji su bili uključeni u projekt, kao i sve nazočne političare. Will je održao kratak govor o Projektu razvoja lokalnih zajednica. Gradonačelnik namje čestitao na građanskoj angažiranosti, dok su se senator, velečasni Smalls i gradski vijećnik gurali da zauzmu mjesto iza njega, namještajući osmijehe za fotografe koje su sami naručili. Konačno, vrpcaje prerezana i to je bio kraj. Dok se limuzina udaljavala žureći na neki drugi događaj, mnoštvo se gotovo učas ra-zišlo, a tek nekoliko nas ostalo je stajati na ulici prekrivenoj otpadcima.Prišao sam Angeli, koja je o nečemu žustro raspravljala sa Shirley i Monom. »Da znaš, kad sam ga čula kako mi se obraća s 'gđo Rider'«, govorila je, »časna riječ, skoro sam umrla!«Shirley je zavrtjela glavom. »Bogme, i te kako dobro razumijem kako ti je bilo.«»Imamo i slike kao dokaz«, dodalaje Mona, slavodobitno pokazujući na svoj Instamatic fotoaparat.Pokušao sam se ubaciti u njihov razgovor. »Jeste li saznale datum kada bi mogao doći na naš skup?«»I onda mi on kaže da izgledam premlada za majku četrnaestogodišnje kćeri. Možeš li to zamisliti?!«»Je li prihvatio poziv na naš skup?«Sve tri su me nestrpljivo pogledale. »Kakav skup?«Nemoćno sam odmahnuo rukom i krenuo niz ulicu. Stigavši do automobila, iza sebe sam začuo Willov glas.»A kamo se tebi tako žuri?« upitao je.»Nemam pojma. Nekamo.« Pokušao sam pripaliti cigaretu, no vjetar mije stalno gasio žigice. Psovao sam bacajući ih po tlu, a onda sam se okrenuo prema Willu. »Wille, da ti nešto kažem!«»Kaži.«»Jadni smo ti mi! Da, baš tako. Hrpa jadnika. Pogledaj samo, pruži nam se prilika da gradonačelniku pokažemo kako smo baš mi pravi igrači u gradu, kako smo skupina koju bi svatko trebao shvatiti ozbiljno. I što mi činimo? Ponašamo se kao zvijezdom opčinjena dječurlija, baš tako. Vrzmamo se uokolo, glupavo se cerimo i glavna namje briga da se s njim fotografiramo...«

»Hoćeš li reći da se nisi uspio slikati s njim?« Smješkajući se, Will mi pruži polaroidnu fotografiju, a onda položi ruku na moje rame. »Barack, nećeš se ljutiti ako ti nešto kažem? Trebao bi biti optimističniji. Ono što ti nazivaš jadnim, za Angelu i ostale najsretniji je događaj godine. I za deset godina još će o njemu pričati. Osjećali su se važnima. A ti si za to zaslužan. Pa što ako su ga zaboravile pozvati na skup? To još uvijek možemo učiniti.«Ušao sam u automobil i otvorio prozor. »Zaboravi, Will. Nezadovoljan sam i to je sve.«»To i sam vidim. No trebao bi se zapitati zbog čega si tako nezadovoljan.«»Sto ti misliš?«Will slegne ramenima. »Ja mislim da se ti trudiš dobro obaviti posao. No isto tako mislim da nikada nisi zadovoljan. Želiš da se sve dogodi odmah. Kao da ovdje nešto moraš dokazati.«»Ne pokušavamja ništa dokazati, Will.« Pritisnuo sam papučicu za gas i krenuo, ali ne dovoljno brzo da ne bih čuo Willove riječi na rastanku.»Nama ništa ne moraš dokazivati, Barack. Čovječe, pa mi te volimo. Isus te voli!«Prošla je gotovo godina dana od mojeg dolaska u Chicago i naš trud je napokon počeo pokazivati rezultate. Skupina koju su Will i Mary pokrenuli okupljanjem na uličnom uglu, narasla je do brojke pedeset; organizirali su čišćenja okoliša, sponzorirali dane profesionalne orijentacije za mladež svojega okruga, kod gradskog vijećnika izborili se za bolje funkcioniranje sanitarnih službi. Nešto sjevernije, gđa Crenshaw i gđa Stevens pritiskom na Park District izborile su generalno uređivanje zapuštenih parkova i igrališta; ondje su aktivnosti već bile u tijeku. Popravljali su se kolnici, obnavljala kanalizacija, pokrenuti su programi za suzbijanje kriminala. A sada je, na mjestu gdje je nekoć bio tek prazan dućan, proradio i novi centar za zapošljavanje.

Kako je rastao ugled organizacije, rastao je i moj. Počeli su mi pristizati pozivi za sudjelovanje u raspravama i vođenje radionica; mjesnim političarima moje ime bilo je poznato, iako ga još uvijek nisu znali izgovoriti. A što se našeg vodstva ticalo, gotovo da mi nisu nalazili mane. »Trebali ste ga vidjeti kada se prvi put pojavio«, slučajno samjednoga dana čuo Shirley kako govori jednomu novom vođi. »Bio je sasvim običan dečko, časna riječ. Kada ga sad pogledate, pomislili biste daje posrijedi druga osoba.« Zvučalaje poput ponosne majke: na određeni način, doživljavali su me kao suvremenu inačicu razmetnog sina.Poštovanje suradnika, konkretna poboljšanja u okrugu u kojem smo djelovali, vrijedna postignuća koja su ostvarena isključivo našom zaslugom. To je trebalo biti dovoljno. Pa ipak, ono stoje Will rekao, bila je istina. Ja nisam bio zadovoljan.Možda je to bilo povezano s Auminim posjetom i najnovijim vijestima koje je donijela o Starome. Dok sam nekoć nastojao živjeti u skladu s njegovim očekivanjima, sada sam osjećao da mije dužnost ispravljati njegove pogreške. Problem je bio u tome što mi priroda tih pogrešaka nije bila sasvim jasna. Još uvijek nisam razaznavao putokaze koji bi me mogli odvratiti od pogrešnih poteza. Zbog te zbrke, zbog toga stoje moja predodžba o njemu ostala tako proturječna — katkad sam vidio jedno, katkad drugo, ali nikad oboje u isti mah — događalo bi mi se, bez posebna povoda, da osjetim kako mi život protječe prema nekom unaprijed napisanom scenariju, da slijedim Staroga u njegovim zabludama kao da sam i sam zatočenik njegove tragedije.

Usto, javili su se i problemi s Martyjem. Toga proljeća i službeno smo razdvojili naše aktivnosti; on se uglavnom bavio prigradskim crkvenim zajednicama, no pokazalo se da župljane, kako crne tako i bijele, problem nezaposlenosti tišti manje od iseljavanja bijelaca, koje za sobom povlači pad vrijednosti nekretnina. To je, naime, bio obrazac koji je desetljeće prije poharao South Side.Takvim teškim pitanjima, osjetljivima i opterećenima rasizmom, Marty se nije želio baviti. Stoga je odlučio raditi nešto drugo. Nekog drugog organizatora zadužio je za obavljanje rutinskih poslova u prigradskim naseljima, a sam se bacio na osnutak nove organizacije u Garyju, gradu čije se gospodarstvo već odavno bilo urušilo. Ondje je stanje bilo tako loše da se, kako je Marty rekao, nitko ne bi obazirao na boju kože onoga tko bi nešto poduzeo da se stvari poprave. Jednoga dana zamolio me je da pođem s njim.»Ovdašnje prilike nisu prava škola za tebe. South Side je pregolem. Previše je toga što ti odvlači pozornost. Nisi ti za to kriv. Ja sam to trebao znati.«»Marty, ne mogu samo tako otići. Ta tek sam stigao.«Promatrao me je s neizmjernom strpljivošću. »Slušaj, Barack, tvoja je odanost hvalevrijedna. No u ovom trenutku moraš misliti i na vlastiti probitak. Ostaneš li ovdje, osuđen si na neuspjeh. Odustat ćeš od organi-zatorskog posla prije negoli se njime istinski počneš baviti.«U glavi je već sve bio razradio: koliko će vremena biti potrebno da se zaposli i obuči osoba koja će me zamijeniti te kako prije odlaska sastaviti odgovarajući proračun. Slušajući ga kako mi izlaže svoje planove, pomislio sam kako se u tri godine boravka u toj zajednici nije prisnije vezao ni za ljude ni za mjesto i kako je njegova potreba za ljudskom toplinom i osjećajem povezanosti ispunjenje nalazila drugdje — u postojanju njegove ljupke supruge i naočita sina. U poslu, njegov jedini pokretač bila je ideja, ideja koju je simboliziralo zatvaranje tvornice, no koja je bila veća i od te tvornice, veća od Angele, od Willa ili od osamljenih svećenika koji su pristali s njim surađivati. Taje ideja mogla zaživjeti bilo gdje; za Mar-tyja, to je jednostavno bilo pitanje pronalaženja prikladne kombinacije okolnosti, idealne mješavine sastojaka.

»Marty.« »Da?«»Ja nikamo ne idem.«Na posljetku smo se nagodili: od njega ću i dalje dobivati savjete koji su mi još bili i te kako potrebni. Novčana naknada što će je zauzvrat primati služit će mu kao potpora za rad negdje drugdje. Pa ipak, tijekom naših tjednih susreta, katkad me podsjećao na moj izbor, naglašavajući kako u mojim skromnim postignućima nije bilo nikakva rizika te kako su svi koncijoš uvijek u rukama gradskih šminkera. »Život je kratak, Ba-rack«, rekao bi. »Ako stvari ne nastojiš mijenjati iz temelja, tada je bolje da od svega odustaneš.«Oh, da. Promjena iz temelja. Nekada, dok sam studirao na fakultetu, činila se dokučivim ciljem, nadgradnjom moje vlastite volje i majčine vjere u mene. Poput podizanja prosjeka ocjena ili odvikavanja od pića. Svodila se na zacrtavanje i ispunjavanje obveze. No sada, nakon samo jedne godine organizatorskog djelovanja, ništa se više nije činilo jednostavnim. Koga okriviti za mjesto poput Altgelda, pitao sam se. Ondje nije bilo siromašnih bijelaca koji, poput Bulla Connora, povazdan žvaču cigare ni palicama naoružanih Pinkertonovih razbijača. Zajednica se sastojala od nevehkog broja postarijih crnih muškaraca i žena, obilježenih ne toliko zlobom ili proračunatošću koliko strahom i

sitnom gramzivošću. Tu su živjeli ljudi poput gospodina Andersona, voditelja projekta Altgeld, proćelava postarijeg čovjeka kojemu je do mirovine bila preostala još samo godina dana; ih gospode Reece, debeljuškaste žene lica nalik jastučiću za pribadače, koja je predsjedala vijećem stanara i najveći dio vremena posvećivala zaštiti sitnih povlastica zajamčenih funkcijom koju je obnašala: novčanoj naknadi, osiguranome mjestu na godišnjem banketu, mogućnosti utjecanja na odluku o dodjeli stana njezinoj kćeri ili osiguranju radnog mjesta u CHA-u, Cikaškoj stambenoj upravi (Chicago Housing Authority), za njezinog nećaka; ili, pak, velečasnog Johnsona, župnika gospođe Reece i čelnog čovjekajedine velike crkvene zajednice u Altgel-du, koji me pri našemu prvom i posljednjem susretu prekinuo čim sam izgovorio riječ organiziranje.

»Nije problem u Čikaškoj stambenoj upravi«, isticao je taj dobri velečasni. »Problem su mlade djevojke koje se odaju svakakvom blud-ničenju.«Neki stanari u Altgeldu rekli su mi kako gospodin Anderson ne popravlja stanove onih koji se usprotive gospodi Reece i njezinoj listi kandidata na izborima za Lokalno savjetodavno vijeće, daje, pak, ona pod nadzorom velečasnog Johnsona, a daje velečasni vlasnik zaštitarske tvrtke koja je ugovorom vezana uz CHA. Ne bih mogao tvrditi daje išta od toga bilo istina, niti mi se to, u konačnici, činilo posebno važnim. Njih troje su bili tek odraz razmišljanja većine zaposlenih u Altgeldu: učitelja, savjetnika za ovisnike, policajaca; neki su svoj posao obavljali samo radi plaće; drugi su iskreno željeli pomagati. No bez obzira na njihove motive, u određenom trenutku svi oni priznali bi da osjećaju istu vrstu duboke zasićenosti. Izgubili su svoje nekadašnje samopouzdanje i vjeru u vlastitu sposobnost da kolo izopačenosti kojoj su posvuda svjedočili mogu pokrenuti u suprotnome smjeru. Ostavši bez samopouzdanja, izgubili su i sposobnost za srdžbu. Osjećaj odgovornosti — vlastiti i tuđi — polako se istopio, a njegovo mjesto zauzeli su crni humor i skromna očekivanja.Dakle, na određeni način, Will je bio u pravu: ja sam doista osjećao da nešto trebam dokazati - ljudima Altgelda, Martyju, svojemu ocu, samome sebi. Dokazati da ono što činim uistinu vrijedi. Da nisam tek budala koja sanja o nemogućem. Kasnije, kad sam ponešto od toga pokušavao objasniti Willu, on bi se samo smijao i odmahivao glavom; moju mrzovolju u prigodi presijecanja vrpce bio je skloniji protumačiti kao školski primjer mladenačke ljubomore. »Znaš, Barack, ti si poput pje-tlića«, rekao mije, »a Harold je nalik starom pijetlu. Dakle, pojavio se stari pijetao i sve su se kokoši sjatile oko njega. A mladi pjetlić morao se pomiriti s činjenicom da u životu još štošta mora naučiti.«Činilo se da Will uživa u toj svojoj usporedbi pa sam se i ja nasmijao. Ipak, duboko u sebi znao sam daje pogrešno razumio moje ambicije. Više od ičega želio sam da Harold uspije; kao i kad je posrijedi bio moj otac, taj gradonačelnik i njegova postignuća za mene su bili svojevrsni pokazatelji mogućega, a njegova darovitost i njegova snaga postali su mjerilom mojih vlastitih nadanja. I tako, slušajući ga toga dana kako nam govori, onako otmjen i razdragan, jedino o čemu sam mogao razmišljati bila su ograničenja koja su mu stajala na putu. Na marginama, Harold je mogao postići da gradske službe na isti način tretiraju sve članove zajednice. Školovani su crnci već više sudjelovali u funkcioniranju grada. Imali smo jednoga crnog školskog ravnatelja, jednoga crnog šefa policije, jednoga crnca direktora u Čikaškoj stambenoj upravi. Haroldova

nazočnost pružalaje utjehu, baš kao što su je pružali Willov Isus i Rafiqov nacionalizam. No ispod sjaja njegove pobjede, u Altgeldu i drugdje, sve je izgledalo kao prije.Pitao sam se razmišlja li Harold, podalje od svjetla reflektora, o tim ograničenjima. Osjeća li i on — poput gospodina Andersona i gospođe Reece, te ostalih crnih dužnosnika koji su sada upravljali središnjim gradskim četvrtima — daje sputan na isti način kao što su sputani i oni kojima služi, daje i sam baštinik tužne povijesti, dio zatvorenog sustava u kojem se tek malobrojni dijelovi pokreću, sustava koji iz dana u dan gubi snagu i tone u stanje posvemašnje letargije.Pitao sam se osjeća li se on, kao i ja, taocem vlastite sudbine.Svojih sam se strahova na kraju oslobodio zahvaljujući dr. Marthi Col-lier, ravnateljici škole Carver, jedne od dviju osnovnih škola u Altgeldu. Kad samje prvi put zamolio da me primi, nije postavljala mnogo pitanja.»Bilo kakva pomoć dobro će mi doći«, rekla je. »Čekam vas u osam i trideset.«Škola se nalazila na južnom rubu Altgelda. Sastojala se od tri zgrade od cigle, izgrađene u obliku potkove, s prostranim, razrovanim i blatnjavim dvorištem u sredini. Kad sam ušao u zgradu, zaštitar me je otpratio do glavnog ureda u kojem je krupna sredovječna crnkinja u modrom kostimu upravo razgovarala s mlađom, prilično raščupanom i vidno uzrujanom ženom.»Pođite sada kući i odmorite se«, rekla je dr. Collier, obgrlivši mladu ženu oko ramena. »Telefonirat ću nekim ljudima, pa ćemo vidjeti što se može učiniti.« Ispratila ju je do izlaznih vrata, a potom se obratila meni. »Vi ste zasigurno Obama. Izvolite, uđite. Može jedna kava?«

Prije negoli sam stigao odgovoriti, okrenula se svojoj tajnici i rekla: »Donesite za gospodina Obamu jednu kavu. Jesu li oni ličioci napokon došli?«Tajnica je odmahnula glavom, a dr. Collier se namrštila. »Nemojte mi prosljeđivati ničije pozive«, rekla je dok samje slijedio prema njezinu uredu, »osim ako se javi onaj građevinski inženjer kojega je ionako bolje izgubiti negoli naći. Spojite mi ga samo zato da mu kažem što mislim o njemu.«U njezinu uredu jedva daje bilo namještaja. Zidovi su također bili prazni, osim nekoliko uokvirenih priznanja za društveni rad i jednog plakata sa slikom crnog mladića i natpisom: »Droga nije Božje djelo«. Dr. Collier je privukla stolac i rekla: »Ona djevojka stoje maločas otišla majka je jednog od naših klinaca. Narkomanka. Njezin dečko jučer je uhićen, a ona nema čime platiti jamčevinu. Dakle, recite mi, što vaša organizacija može učiniti za ljude poput nje?«Ušla je tajnica s mojom kavom. »Nadao sam se da ćete vi meni ponuditi neke prijedloge«, odgovorio sam.»Budući da ne mogu predložiti da se ova zgrada sruši do temelja, a ljudima pruži šansa za novi početak, doista ne znam što bih vam rekla.«Dva desetljeća bila je učiteljica, ravnateljica deset godina. Bila je navikla na okršaje s nadređenima — nekoć bijelcima, sada pretežito crncima — i na natezanja oko nabave potrepština, oko školskih programa i politike zapošljavanja. Odmah po dolasku u školu Carver osnovala je Centar za djecu roditelje, u sklopu kojega su majke i očevi, tinejdžeri, sjedili u učionicama i učili zajedno sa svojom djecom. »Većina roditelja svojoj djeci želi pružiti sve najbolje«, objašnjavala mije dr. Collier. »Ahjednostavno ne znaju što trebaju činiti. Stoga ih mi savjetujemo o prehrani, o tome kako se brinuti o zdravlju i kako se

nositi sa stresom. One kojimaje to potrebno učimo čitati kako bi kod kuće mogli čitati svojoj djeci. Kad god je moguće, pomažemo im da završe srednju školu ili ih zapošljavamo kao pomoćnike u nastavi.«

Dr. Collier je otpila gutljaj kave. »No ono što ne možemo učiniti jest promijeniti okruženje u kakvo se te djevojke i mladići i njihovi mališani svakodnevno vraćaju odlazeći svojoj kući. Prije ili kasnije, djeca nas napuštaju, a onda i njihovi roditelji prestaju dolaziti u školu...«Zazvonio je telefon; stigao je ličilac.»Znate što, Obama«, rekla je dr. Collier ustajući, »dođite idući tjedan i porazgovarajte sa skupinom roditelja. Pokušajte saznati o čemu razmišljaju. Da se razumijemo, ja vas ni na što ne potičem. No ako roditelji odluče zajedno s vama oko nečega dići galamu, ja ih u tome ne mogu spriječiti, nije li tako?«Vedro se nasmijala i izvela me u hodnik gdje se grupica mališana od pet ili šest godina pripremala za ulazak u učionicu. Ugledavši nas, neki od njih mahnuli su nam i nasmijali nam se; dvojica dječaka, ruku čvrsto pripijenih uz tijelo, neumorno su se vrtjeli u krug; jedna majušna djevojčica mučila se s puloverom: navlačeći ga preko glave, zaplela se u rukave. Dok ih je učiteljica pokušavala usmjeriti prema stubama, pomislio sam kako svi zapravo izgledaju sretni i puni povjerenja. Unatoč tegobnim početcima kroz koje su mnogi od njih prošli — bilo da su rođeni prerano ili s naslijeđenom ovisnošću, većina ionako u bijedi i siromaštvu — radost koju im je pričinjalo njihovo nestašno komešanje i radoznalost s kojom su dočekivah svako novo lice činili su ih sličnima djeci bilo gdje drugdje u svijetu. Prisjetio sam se riječi kojeje Regina izrekla mnogo godina prije, u jednom drukčijem vremenu i na drukčijem mjestu: Ti uvijek misliš da se sve vrti oko tebe.»Prekrasni su, zar ne?« primijetila je dr. Collier.»Uistinu jesu.«»Promjena nastupa kasnije. Otprilike za pet godina, iako mi se čini da počinje sve ranije.«»O kakvoj je promjeni riječ?«»Oči im se prestanu smijati. Njihova grla još uvijek proizvode zvuk smijeha, ali ako im se zagledaš u oči, vidiš da se u njima nešto ugasilo.«* * *

S tom djecom i njihovim roditeljima počeo sam provoditi nekoliko sati na tjedan. Sve su majke bile u kasnim tinejdžerskim ili ranim dvadesetim godinama. U većini slučajeva čitav život provele su u Altgeldu, rođene i odgojene od tinejdžerki kakve su i same sada bile. Otvoreno su govorile o trudnoćama u dobi od četrnaest ili petnaest godina, o napuštanju škole, o krhkim vezama s očevima svoje djece, koji su u njihove živote neočekivano navraćali i isto tako iščezavali iz njih. Pričale su mi kako od institucija sustava traže pomoć te kako se ta njihova nastojanja uglavnom svode na čekanja: čekanja da ih primi socijalni radnik, čekanja na šalterima da unovče čekove socijalne pomoći, čekanja na autobus kojim će se odvesti do najbližeg, osam kilometara udaljenog supermarketa, samo zato da bi kupile pelene na rasprodaji.U svojem čvrsto omeđenom svijetu borbe za opstanak svladale su sve vještine preživljavanja i zbog toga se nisu nimalo osjećale krivima. Pa ipak, nisu bile cinične i to

me je iznenadilo. Još su uvijek bile ambiciozne. Među njimaje bilo djevojaka poput Linde i Bernadette Lowry, dviju sestara kojimaje dr. Collier pomogla da završe srednju školu. Bernadette je pohađala predavanja na mjesnom koledžu, dok je Linda, koja je ponovo bila trudna, ostala kod kuće i čuvala Bernadettina sina Tyronea i svoju kćer Jewel. No, kako je rekla, poslije poroda i ona se namjerava upisati na koledž. Kada diplomiraju, obje se planiraju zaposliti — možda u ugostiteljstvu ili kao tajnice. Potom će napustiti Altgeld. Jednom prilikom, u Lindinu stanu, pokazale su mi album pun izrezaka iz časopisa Ljepši dom i vrt. Prstom su mi pokazivale fotografije bijelih kuhinja i čvrstih drvenih podova, govoreći kako će jednoga dana i one imati takav dom. Tyrone će trenirati plivanje; Jewel će ići na balet.Katkad sam, slušajući njihova nevina snatrenja, morao u sebi svladati želju da te djevojke i njihovu dječicu čvrsto zagrlim i više ih nikada ne pustim. Čini se da su one osjetile tu moju želju, pa bi me Linda, tamna i neobično lijepa, uz smiješak upućen Bernadette, priupitala zašto još nisam oženjen.»Valjda zato što još nisam upoznao onu pravu«, odgovorio sam.

»Prestani! Gospodin Obama se zacrvenio«, rekla bi Bernadette i udarila Lindu po ruci. Obje bi se počele smijati i ja bih shvatio kako sam se, na svoj način, ja njima činio jednako naivnim kao i one meni.Moj plan koji sam izložio roditeljima bio je vrlo jednostavan. Nismo još bili spremni mijenjati državnu socijalnu politiku, otvarati nova radna mjesta u blizini stanovanja ili znatnije povećati proračun za potrebe naobrazbe. Ali ono što smo mogli učiniti bilo je započeti s poboljšanjem osnovnih životnih uvjeta u Altgeldu — popraviti zahode, obnoviti prozore i dovesti u red instalacije za grijanje. Očekivao sam da će poshje nekoliko takvih pobjeda roditelji činitijezgru istinski neovisnog udruženja stanara. Imajući na umu takvu strategiju, na idućem sastanku svih roditelja razdijelio sam komplet obrazaca za pritužbe i zamolio da svatko provede anketu u svojem stambenom bloku. Prihvatili su moj prijedlog, a nakon sastanka prišla mi je jedna žena, Sadie Evans, držeći u ruci maleni novinski izrezak.»Gospodine Obama, ovo sam vidjela u jučerašnjim novinama«, rekla je. »Ne znam da li to išta znači, no voljela bih čuti vaše mišljenje.«Bio je to službeni oglas, tiskan sitnim slovima, objavljen u oglasnoj rubrici. U njemu je pisalo da Cikaška stambena uprava prikuplja ponude ovlaštenih izvođača za uklanjanje azbesta iz zgrade gradske uprave Altgelda. Upitao sam roditelje jesu li ikoga od njih upozorili na moguću izloženost azbestu. Odmahnuh su glavom.»Mislite li na naše stanove?« upitala je Linda.»Ne znam. No to možemo saznati. Tko će nazvati gospodina Ander-sona u gradskoj upravi?«Kružio sam pogledom po prostoriji, no uzdignutih ruku nije bilo. »Hajde, neka se netko javi. Ja ga ne mogu zvati. Ne živim ovdje.«Konačno, Sadie je digla ruku i rekla: »Ja ću.«Osobno, ja za takvo što ne bih odabrao Sadie. Sitna i mršava, izrazito piskutava glasa, djelovalaje vrlo sramežljivo. Nosila je haljine do koljena i nije se odvajala od kožom ukoričene Biblije. Za razliku od drugih roditelja, bila je udana; muž joj je bio mlađi muškarac koji je danju radio u mjesnoj prodavaonici, no istodobno se pripremao za svećeničko zvanje; nisu se družili ni s kim izvan crkve.

Zbog svega toga ona se nije sasvim uklapala u našu skupinu ija nisam bio siguran daje dovoljno žilava nositi se s Cikaškom stambenom upravom. No kad sam se istoga dana vratio u ured, tajnica me je dočekala s porukom daje Sadie već ugovorila sastanak s gospodinom Andersonom te o tome obavijestila ostale roditelje. Idućeg jutra zatekao sam je ispred zgrade altgeldske uprave. U hladno, maglovito jutro stajala je ondje sasvim sama, poput siročeta.»Ne izgleda baš da će još netko doći, zar ne, gospodine Obama?« rekla je gledajući na sat.»Prijeđimo na ti«, predložio samjoj. »Nego, reci mi, želiš li još uvijek nastaviti sa svim tim? Ako se osjećaš nelagodno, možemo odgoditi sastanak dok ne okupimo još nekoliko roditelja.«»Ne znam. Misliš li da bih mogla upasti u neprilike?«»Ja mislim da imaš pravo saznati podatke koji mogu utjecati na tvoje zdravlje. No to ne znači da će tako misliti i gospodin Anderson. Osobno ću te podržati, drugi roditelji također, ali na tebi je da odlučiš kako ćeš postupiti.«Sadie je čvrsto omotala kaput oko sebe i iznova pogledala na sat. »Ne bi bilo dobro da nas gospodin Anderson čeka«, rekla je i odlučno zakoračila u zgradu.Prema izrazu lica gospodina Andersona kad smo ušli u njegov ured, bilo je jasno da nije očekivao i mene. Ponudio nam je da sjednemo i upitao nas želimo li kavu.»Ne, hvala«, odgovorila je Sadie. »Doista smo vam zahvalni što ste nas primili u tako kratkom roku.« Ne svlačeći kaput, izvadila je onaj oglas i pažljivo ga položila na stol ispred gospodina Andersona. »Neki roditelji djece iz škole uočili su ovo u novinama i zabrinuli su se... pa... eto, zanima nas ima li možda azbesta i u našim stanovima.«Gospodin Anderson je bacio pogled na oglas pa ga maknuo na stranu. »Nema nikakvog razloga za zabrinutost, gospođo Evans«, rekao je. »Ovu zgradu upravo obnavljamo i nakon rušenja jednog zida radnici su na cijevima naišli na azbest. Njegovo uklanjanje samo je mjera opreza.«

»No... ne bi li ista stvar, ne bi li to isto, hoću reći, te iste mjere opreza trebalo poduzeti i u našim stanovima? Hoću reći, nema li i tamo azbesta?«Stupicaje bila položena. Pogled gospodina Andersona susreo se s mojim. Publicitet koji bi proizvelo zataškavanje bio bi jednak onome što bi ga izazvao azbest, pomislio sam. Meni bi publicitet svakako olakšao posao. Pa ipak, gledajući gospodina Andersona kako se vrpolji u svojem naslonjaču nastojeći procijeniti situaciju, dio mene poželio gaje upozoriti da se kloni zataškavanja. S osjećajem nelagode shvaćao sam što se događa u njegovoj duši — duši starca koji se osjeća izdanim od života. Njegov pogled bio je pogled kakav sam često viđao u djedovim očima. Htio sam gospodinu Andersonu nekako dati do znanja da razumijem njegovu dvojbu i da bi prostoriju u kojoj smo sjedili obasjao tračak spasenja kad bi samo priznao da problemi u Altgeldu nadilaze njegove snage i da i on sam treba pomoć.Dakako, ništa od toga nisam izgovorio, a gospodin Anderson ostao je pri svojem. »Ne, gospođo Evans«, rekao je, »u stambenim jedinicama nema azbesta. Temeljito smo to provjerili.«

»Pa to je doista veliko olakšanje«, reklaje Sadie. »Hvala vam. Puno vam hvala.« Ustala je, rukovala se s gospodinom Andersonom i krenula prema vratima. Bio sam na rubu da nešto izustim, kad se iznenada okrenula.»Oh, ispričavam se«, reklaje, »zaboravila sam vas nešto zamoliti. Drugi roditelji, znate... oni bi željeli vidjeti preslike provjera koje ste obavili. Zapravo, njihovih rezultata. Tako da svi budu spokojni znajući da su im djeca sigurna.«»Ja... svi zapisnici su u uredu u centru grada«, zamuckivao je gospodin Anderson. »Znate, arhivirani.«»Mislite li da biste nam mogli pribaviti primjerak do idućega tjedna?«»No, pa... naravno. Vidjet ću što se može učiniti. Idući tjedan.«Kad smo izašli na ulicu, pohvalio sam je.»Govori li istinu?«»Ne znam. Ubrzo ćemo saznati.«* * *

Prošao je cijeli tjedan. Sadie je nazvala ured gospodina Andersona. Rečeno joj je da treba pričekati još jedan tjedan da bi rezultati provjera bili spremni za uvid. Prošla su dva tjedna, a Sadieni telefonski pozivi ostali su neuzvraćeni. Pokušali smo doći do gospođe Reece, zatim do okružnog direktora Cikaške stambene uprave. Na kraju smo poslali pismo izvršnom direktoru, priloživši kopiju primjerka koji smo poslali u gradonačelnikov ured. Odgovora nije bilo.»Sto ćemo sad?« upitala je Bernadette.»Idemo tamo. Ako oni ne žele k nama, mi ćemo k njima.«Idućeg jutra razradili smo plan akcije. Sročili smo još jedno pismo za izvršnog direktora, izvijestivši ga da ćemo se za dva dana pojaviti u njegovu uredu kako bismo zatražili odgovor u vezi s azbestom. Održali smo kratku tiskovnu konferenciju. Djecu iz škole Carver poslali smo kućama s letcima pričvršćenima na kaputiće, kako bismo njihove roditelje potaknuli da nam se pridruže. Sadie, Linda i Bernadette večer su provele nazivajući svoje susjede.No kada je stigao dan obračuna, u žutom autobusu ispred škole iz-brojao sam samo osam glava. Bernadette i ja stajali smo na parkiralištu i zaustavljali roditelje koji su dolazili u školu po djecu. Nastojali smo ih pridobiti za svoju stvar, no oni su se izgovarali dogovorenim liječničkim pregledima ili objašnjavali da nemaju kome ostaviti djecu. Bilo je i onih koji se nisu ni trudili pronaći izgovor, nego su samo prolazili pokraj nas kao pokraj prosjaka. Kad su Angela, Mona i Shirley došle vidjeti kako se stvari odvijaju, inzistirao sam da i one pođu s nama i pruže nam podršku. Svi su izgledali potišteno osim Tyronea i Jewel, koji su se zabavljali kre-veljeći se gospodinu Lucasu, jedinom ocu u skupini. Odjednom se kraj mene pojavila dr. Collier.»Rekao bih da je to to«, rekao sam.»Bolje nego što sam očekivala«, ona će. »Obamina vojska.« »Točno.«»Sretno!« rekla je i potapšala me po leđima.Autobus se kotrljao, prošavši staru spalionicu i čeličane Ryerson, kroz Jackson Park sve do Lake Shore Drivea. Prije nego što smo se približili središtu grada, razdijelio sam pisani plan akcije i zamolio da ga svi pozorno prouče. Dok sam čekao da završe, na čelu gospodina Lucasa opazio sam duboko urezanu boru. Bioje to nizak, simpatičan čovjek. Pomalo je zamuckivao. Novac za život zarađivao je obavljajući raznorazne slabo plaćene

poslove po Altgeldu, a majci svoje djece pomagao je kad god je mogao. Prišao sam mu i upitao gaje li sve u redu.»Ne znam baš dobro čitati«, tiho je prozborio.Obojica smo se zagledali u gusto tiskani tekst.»Nema problema.« Otišao sam do prednjeg dijela autobusa. »Slušajte me svi! Zajedno ćemo ponoviti plan da vidimo je li svima sve jasno. Dakle, što želimo?«»Sastanak s direktorom!«»Gdje?«»U Altgeldu!«»A što ako nam kažu da će nam odgovoriti kasnije?« »Hoćemo odgovor sada!« »Sto ako učine nešto što ne očekujemo?« »Sazvat ćemo sastanak stranačkih aktivista!« »Bjelčuge jedne!« uzviknuo je Tyrone.Ured Cikaške stambene uprave nalazio se u golemoj sivoj zgradi u središtu Loopa. Jedan za drugim izašli smo iz autobusa, ušli u predvorje zgrade i nagrnuli u dizalo. Na četvrtom katu dočekao nasjejarko osvijetljen pretprostor. Za masivnim stolom sjedila je tajnica.»Mogu li vam pomoći?« izgovorila je, jedva dižući pogled s nekog časopisa.»Rado bismo vidjeli direktora«, odgovorila je Sadie. »Imate li zakazan sastanak?« »On...« Sadie se okrene prema meni. »On zna da dolazimo«, rekao sam. »Da? Ali on trenutačno nije u uredu.«A Sadie će: »Biste li bili ljubazni i raspitali seje li ovdje njegov zamjenik?«

Tajnica nas je promatrala ledenim pogledom, no mi smo stajali kao ukopani. Napokon nam je ponudila da sjednemo.Roditelji su posjedali i nastao je muk. Shirley je izvadila kutiju cigareta, no Angela ju je gurnula laktom.»Ovdje smo zbog brige za zdravlje, zar si zaboravila?«»Curo draga, za mene je ionako prekasno«, promrmljala je Shirley, no cigarete su ipak vraćene u torbicu. Skupina muškaraca u odijelima i s kravatama izišla je iz dizala i odmjerila našu družbu od glave do pete. Linda je nešto šapnula Bernadette; Bernadette joj je šapatom uzvratila.»Zašto svi šapćete?« glasno sam upitao.Djeca su se počela glasno smijati. Bernadette je rekla: »Osjećam se kao da čekam ravnatelja škole ili tako nešto.«»Svi me poslušajte«, rekao sam im. »Oni grade ovakve goleme urede kako bi vas zastrašili. Ne zaboravite daje ovo javna ustanova. Ljudi koji ovdje rade odgovorni su vama.«»Pardon«, obratila nam se tajnica, podižući glas kako bi parirala mojemu. »Rečeno mije da vas direktor danas ne može primiti. Ako imate neki problem, trebali biste o tome izvijestiti gospodina Andersona u Altgeldu.«»Za vašu informaciju, već smo bih kod gospodina Andersona«, rekla je Bernadette. »Ako nema direktora, želimo sastanak s njegovim zamjenikom.«»Žao mije, ali to nije moguće. Ako ovoga trena ne odete, bit ću prisiljena pozvati zaštitare.«U tom trenutku otvorila su se vrata dizala i iz njega je prokuljalo nekoliko snimateljskih ekipa praćenih skupinom novinara. »Je li ovo prosvjed u vezi s azbestom?« upitao mejejedan od njih.

Prstom sam pokazao na Sadie. »Ondje je glasnogovornica.«TV ekipe počele su razmještati opremu, a novinari su vadili svoje bilježnice. Ispričavši se, Sadie me pozvala na stranu.»Neću govoriti pred nikakvim kamerama.«»Ali, zašto?«»Ne znam. Nikad još nisam bila na telki.« »Bit ćeš super.«

Za nekoliko minuta uključene su kamere, a Sadie je pomalo drhtavim glasom držala svoju prvu konferenciju za medije. Tek stoje počela odgovarati na novinarska pitanja, u prijamni prostor uletjela je žena u crvenom kostimu i s gustom maškarom na trepavicama. Kiselo se nasmiješila Sadie i predstavila se kao pomoćnica direktora, gđa Broadnax. »Strašno mije žao što direktor nije ovdje«, reklaje. »Budite ljubazni, pođite sa mnom, sigurna sam da sve ovo možemo srediti.«»Ima li azbesta u stambenimjedinicama?« glasno je pitao jedan novinar.»Hoće li se direktor sastati s roditeljima?«»I nas zanima samo najbolji mogući ishod za stanare«, odgovarala je gđa Broadnax preko ramena. Slijedili smo je do njezina ureda gdje je oko konferencijskog stola već sjedila nekolicina namrgođenih službenika. Gđa Broadnax je primijetila kako su djeca dražesna te svima ponudila kavu i uštipke.»Nama ne trebaju uštipci«, uzvratila je Linda. »Trebaju nam odgovori.«I to je bilo to. Bez ijedne moje riječi roditelji su saznali da u stanovima nisu obavljene nikakve provjere te dobili obećanje da će one započeti još istoga dana. Pregovarajući, uspjeli su ishoditi dogovor za sastanak s direktorom, pobrah su gomilu vizitki i zahvalili gđi Broadnax na vremenu koje namje posvetila. Datum sastanka s direktorom obznanjenje novinarima još prije nego što smo se ugurali u dizalo. Kad smo se opet našli na ulici, Linda je inzistirala da sve, uključujući i vozača autobusa, počastim karamel-kokicama. Cim je autobus krenuo, pokušao sam sve rezimirati, posebno naglasivši važnost pripreme. Osim toga, pohvalio sam ih jer su svi funkcionirali kao tim.»Jeste li vidjeli facu one žene kad je ugledala kamere?«»A ono prenemaganje s djecom? Pokušavala nam se ulagivati samo da joj ne postavljamo nikakva pitanja.«»Nije li Sadie bila izvrsna? Ponosili smo se tobom, Sadie.«»Moram nazvati svoju sestričnu i provjeriti je li pripremila videore-korder za snimanje. Sigurno će nas prikazati na televiziji.«

Svi su govorili uglas i ja sam ih pokušao ušutkati, no Mona me povukla za rukav. »Ma, pusti ih, Barack. Evo na, uzmi.« Dodala mije vrećicu kokica. »Jedi.«Sjeo sam kraj nje. Gospodin Lucas je podigao djecu na koljena kako bi mogla vidjeti fontanu Buckingham. Zvačući ljepljive kokice i promatrajući kroz prozor jezero, mirno i tirkizno plave boje, pokušavao sam se prisjetiti jesam li ikada prije doživio trenutak koji me ispunio većim zadovoljstvom.Izlet autobusom toga dana iz temelja me promijenio. Promjena koja se u meni dogodila nije bila vrsta promjene koja mijenja konkretne životne okolnosti (bogatstvo, sigurnost, slavu); ona je bila važna jer je pokazala stoje sve moguće i u tom me smislu poticala da težim nečemu što nadilazi kratkotrajne ushite i razočaranja koja slijede, da ponovo

pronađem ono nešto što smo nekoć, makar i nakratko, imali u ruci. Mislim da mi je ta vožnja autobusom dala snagu da nastavim. Možda me i danas pokreće.Naravno, popularnost namje godila. Te večeri, nakon što smo se vratili iz ureda Cikaške stambene uprave, Sadieno lice prekrilo je televizijske ekrane. Nanjušivši krv, novinari su iščačkali da u još jednom bloku u South Sideu postoje cijevi u kojima ima azbesta. Gradski vijećnici počeli su sazivati hitne sastanke. Odvjetnici su pozivali stanare da podignu zajedničku tužbu.No podalje od svega toga, u vrijeme priprema za sastanak s direktorom Cikaškoga stambenog ureda, postao sam svjestan da se događa nešto čudesno. Roditelji su počeli međusobno razmjenjivati raznorazne zamisli za buduće kampanje. Pridružili su im se i neki novi roditelji. Već prije planirana anketa po stambenim blokovima sada se počela provoditi — nabrekla trbuha, Linda se gegala od vrata do vrata i prikupljala obrasce s pritužbama; gospodin Lucas je susjedima objašnjavao kako da ispune obrazac, iako ga sam nije mogao pročitati. Počeli su se pojavljivati i oni koji u početku nisu odobravali naše poteze: gđa Reece je pristala kao susponzor financijski poduprijeti našu akciju, a velečasni Johnson je nekolicini članova crkvene zajednice dopustio da poslije nedjeljne mise objave kakav se događaj priprema. Moglo bi se reći daje u stanovnicima Altgelda Sadien spontan i nadasve iskren čin probudio nove nade i vratio vjeru u vlastitu moć.

Sastanak se trebao održati u sportskoj dvorani Osnovne škole Gospe od Vrtova, jedinoj prostoriji u Altgeldu u koju je moglo stati tristotinjak ljudi, koliko smo se nadali da će se pojaviti. Vođe su stigli jedan sat prije sastanka i zajedno smo oblikovali konačnu verziju svojih zahtjeva — da predstavnici stanara nadziru uklanjanje azbesta koje će obavljati radnici Čikaške stambene uprave te da Uprava sastavi fiksni raspored tih radova. Dok smo još raspravljali o nekim završnim pojedinostima, Henry, kojije bio zadužen za tehnička pitanja, mahnuo mi je da dođem do razglasnog pulta.»Što se događa?«»Sustav ne radi. Kratki spoj ili nešto takvo.« »Znači li to da nemamo mikrofon?«»Odavde ne. Morat ćete se snaći s ovom stvarčicom.« Prstom je pokazao prema jednom jedinom zvučniku veličine omanjeg kovčega, iz kojega je na izlizanoj žici visio rasklimani mikrofon. Prišle su nam Sadie i Linda i također se zagledale u tu starudiju.»Ti mora da se šališ«, reklaje Linda.Prstima sam lupkao po mikrofonu. »Sve će biti u redu. Jedino ćete morati govoriti glasnije.« Svrnuvši ponovo pogled na pojačalo, dodao sam: »Nastojte spriječiti direktora da mikrofon prigrabi samo za sebe. Bio bi u stanju govoriti satima. Nakon što postavite pitanje, ne ispuštajte ga iz ruke, već mu ga samo pridržite dok govori. Znate već kako se to radi, kao Oprah.«»Ako se nitko ne pojavi«, primijeti Sadie gledajući na sat, »mikrofon nam neće niti trebati.«Ljudi su počeh dolaziti. Stizali su iz svih dijelova Vrtova — stariji građani, tinejdžeri, mališani. Do sedam sati skupilo ih se pet stotina; do sedam i četvrt — sedamsto. Televizijske ekipe počele su postavljati kamere, a mjesni političari molili su nas da njima prepustimo zagrijavanje okupljenog mnoštva. Marty, kojije došao kao promatrač, nije mogao sakriti oduševljenje.

»Barack, ovo ovdje prava je stvar. Ti su ljudi spremni za pokret.«

Postojao je samo jedan problem: direktora još uvijek nije bilo. Gđa Broadnax nas je izvijestila daje zapeo u prometu, pa smo odlučili početi s prvom točkom dnevnog reda. Bilo je već gotovo osam sati kad smo završili s uvodnim dijelom. Čulo se kako ljudi počinju rogoboriti, hladeći se improviziranim lepezama u vreloj i zagušljivoj sportskoj dvorani. Kraj vrata sam ugledao Martvja kako pokušava potaknuti mnoštvo na skandiranje. Povukao sam ga na stranu.»Sto to radiš?«»Gubiš ljude. Moraš nešto učiniti da ti ne splasnu.« »Molim te, smiri se i sjedni, dobro?«Već sam bio spreman pomiriti se sa situacijom i raspravu započeti s gđom Broadnax, kad se iz stražnjeg dijela dvorane začuo žamor, a onda je kroz ulazna vrata, okružen suradnicima, ušetao direktor. Bio je to crnac u ranim četrdesetima, srednje grade i vrlo dotjeran. Popravljajući usput kravatu, mrka lica uputio se prema prednjem dijelu dvorane.»Dobro nam došli«, izgovorila je Sadie u mikrofon. »Ovdje je mnogo ljudi koji bi željeli porazgovarati s vama.«Uslijedio je pljesak; čulo se i nekoliko povika nezadovoljstva. Upaljeni su reflektori.»Večeras smo došli ovamo«, rekla je Sadie, »kako bismo raspravljali o problemu koji ugrožava zdravlje naše djece. No prije nego što otvorimo temu azbesta, htjeli bismo se osvrnuti na probleme s kojima se svakodnevno susrećemo. Linda?«Sadie je pružila mikrofon Lindi, a ona se okrenula prema direktoru, rukom pokazujući hrpu obrazaca s pritužbama.»Gospodine direktore. Nitko od nas u Altgeldu ne očekuje čuda. No sasvim sigurno očekujemo osnovne usluge. Samo osnovne, ništa više od toga. Ovi ljudi ovdje uložili su golem trud da popisu, da uredno stave na papir sve ono što od Čikaške stambene uprave već dugo traže da se popravi, a ništa od toga nije učinjeno. Dakle, naše je pitanje hoćete li večeras, u nazočnosti svih ovih stanovnika, pristati na suradnju s nama kako bi se ti popravci obavili?«

Ne pamtimjasno stoje bilo dalje. Koliko se sjećam, Linda je direktoru prinijela mikrofon, no kad je on rukom posegnuo za njim, Linda gaje povukla natrag prema sebi.»Odgovor 'da ili ne', molim!« Direktor je na to rekao nešto o svojem načinu odgovaranja na pitanja i iznova posegnuo za mikrofonom. I opet je Linda povukla ruku, samo što je ovoga puta u njezinoj kretnji bilo nečega podrugljivog, poput kretnje djeteta koje sladoledom izaziva brata ili sestru. Rukom sam joj pokušavao dati znak da prestane, da se okani mikrofona i zaboravi što sam joj rekao prije sastanka. No stajao sam straga, predaleko da bi me spazila. U međuvremenu je direktor uspio zgrabiti žicu od mikrofona i za trenutak je uslijedilo natezanje između istaknutog dužnosnika i mlade trudnice u tajicama i bluzi. A ljudi kojima nije bilo posve jasno što se događa, stali su vikati, neki na direktora, neki na Lindu.A onda... kaos. Direktor je ispustio žicu iz ruke i uputio se prema izlazu. Poput kakvih jednostaničnih bića, ljudi koji su stajali kraj izlaza nagrnuše za njim, a on se gotovo dao u trk. I sam sam potrčao prema izlazu, no do trenutka kad sam izbio na ulicu, direktor se već bio sklonio u sigurnost svoje limuzine, oko koje se tiskala gomila ljudi. Jedni su licima pritiskali zatamnjena stakla, drugi se smijali, treći psovali. Pa ipak, većinaje samo stajala uokolo, zbunjeno promatrajući što se događa. Mileći centimetar po centimetar, limuzina se počela udaljavati prema prilaznom putu koji vodi na glavnu cestu, a onda

pojurila i poskakujući po razrovanom kolniku i vozeći preko rubnika, nestala iz vidokruga.Vraćao sam se prema sportskoj dvorani sav ošamućen, sudarajući se usput s ljudima koji su odlazili kući. Pokraj ulaznih vrata ugledao sam grupicu okupljenu oko mladića u smeđoj kožnatoj jakni, u kojemu sam odmah prepoznao pomoćnika gradskog vijećnika.»Sve je to Vrdolvakovo maslo«, govorio imje. »Vidjeli ste onoga bijelca kako huška ljude. Njima je jedino stalo do toga da ocrne Harolda.«Nekoliko koraka dalje spazio sam gospodu Reece i nekolicinu njezinih pobočnika. »Vidite li što ste učinili!« obrušila se na mene. »Evo što se događa kada u sve to uvlačite ove mlade ljude. Dovodite u nepriliku cijele Vrtove, snimanje za televiziju i sve to. Sad će nas bijelci lijepo moći gledati kako se ponašamo kao gomila crnčuga! Baš onako kako i očekuju.«Unutra je bila još samo nekolicina roditelja. Linda je sama stajala u jednom kutu i jecala. »Si dobro?«»Strašno mije neugodno«, istisnulaje kroz suze. »Barack, nemam pojma što se zapravo dogodilo. Svi ti ljudi... čini se dajajednostavno uvijek moram uprskati.«»Nisi ti ništa uprskala«, odvratio sam. »Ako je itko uprskao, onda sam to ja.« Pozvao sam i ostale da nam se pridruže, a onda sam ih sve zajedno pokušao razvedriti. Odaziv je bio sjajan, rekao sam im, što znači da su ljudi voljni sudjelovati u našoj akciji. Većina stanara i dalje će podržavati naša nastojanja. Učit ćemo iz vlastitih pogrešaka.»A direktor sada sto posto zna tko smo mi«, dodala je Shirley.Na ovu posljednju rečenicu neki su čak smogli snage nasmijati se. A onda je Sadie izjavila da mora poći kući; ja sam rekao da ću se pobrinuti za čišćenje dvorane. Promatrao sam Bernadette kako podiže Tyronea u naručaj. Gledajući je kako odlazi prema vratima, s gotovo usnulim djetetom na rukama, osjetio sam grč u želucu. Dr. Collier me je potapšala po ramenu.»Onda, tko će vas razvedriti?«Zatresao sam glavom.»Ne dajte se obeshrabriti. Prije ili kasnije stvari će se početi mijenjati.«»Ali pogledi na njihovim licima...«»Ne bojte se«, rekla je dr. Collier. »Snažni su oni. Ne tako snažni kako se izvana čini — no to vrijedi za sve, pa i za vas. Ali, prebrodit će oni to. Događaji poput ovoga danas dio su odrastanja. A odrastanje je katkad bolno.«Posljedice sastanka mogle su biti i gore. Budući daje prilog o njemu emitiran kasno, samo jedna TV postaja dvaput je stigla prikazati snimku natezanja između Linde i direktora. Jutarnje novine zabilježile su nezadovoljstvo stanara sporošću kojom je Stambena uprava reagirala na problem s azbestom kao i kašnjenje direktora na sastanak. Pa ipak, sastanak se na kraju pokazao našom pobjedom. Već nakon tjedan dana radnici u zaštitnim odijelima i s maskama preko lica u svim su dijelovima Vrtova počeli uklanjati i najmanje količine opasnog azbesta. K tome, obznanjeno je daje Cikaška stambena uprava od Ministarstva za stanovanje i urbani razvoj SAD-a zatražila da se savezni proračun za zbrinjavanje štetnog otpada poveća za dodatnih sedam milijuna dolara.

Takav slijed događaja nesumnjivo je popravio raspoloženje nekih roditelja, pa smo se nakon nekoliko tjedana ponovo počeli sastajati, prateći ispunjava li Stambena uprava dogovorene obveze. Pa ipak, barem što se Altgeldovih vrtova tiče, nisam se mogao oteti

dojmu da su se vrata mogućnosti, koja smo tek nakratko uspjeli odškrinuti, ponovo čvrsto zalupila. Linda, Bernadette, gospodin Lucas - sve troje i dalje će raditi na Projektu razvoja lokalnih zajednica, ali bez negdašnjeg poleta, više iz odanosti koju su osjećali prema meni nego jedni zbog drugih. Stanari koji su nam se bili pridružili u tjednima uoči sastanka, odustajali su jedan za drugim. Gospoda Reece odbijalaje svaki daljnji razgovor s nama. Iako je bilo malo onih koji su pridavali neku veću važnost njezinim osudama naših motiva i metoda, te su svađe samo pojačale sumnjičavost stanara, koji su ionako sve manje vjerovali da sudjelovanjem u našim akcijama mogu išta za sebe promijeniti, osim, možda, izložiti se nepotrebnim neprilikama.Otprilike mjesec dana nakon stoje započelo uklanjanje azbesta sastali smo se s predstavnicima Ministarstva za stanovanje kako bismo poduprli zahtjev Cikaške stambene uprave za povećanje proračuna. Osim sredstava za hitno zbrinjavanje opasnih tvari, Uprava je od saveznih tijela zahtijevala više od milijarde dolara za obavljanje nužnih popravaka u svim stambenim blokovima u gradu. Visok, namrgođen bijelac iz Ministarstva letimično je prošao kroz sve stavke.»Dopustite mi da vam bez okolišanja objasnim kako stvari stoje. Cikaška stambena uprava nema izgleda dobiti ni polovinu iznosa koji traži.

Pred vamaje izbor: uklanjanje azbesta ili zamjena vodovodnih i kanali-zacijskih cijevi te popravci krovišta gdje je to potrebno. Jedno i drugo neće ići.«»Želite li time reći da će nam sada, nakon svega, biti gore nego prije?« upitala je Bernadette.»Pa, nije baš sasvim tako. No to su proračunski prioriteti, utvrđeni ovih dana u Washingtonu. Žao mije.«Bernadette je podigla Tyronea u krilo: »Recite to njemu.«Sadie nije došla na taj sastanak. Telefonirala mi je i rekla daje odlučila prestati raditi na Projektu razvoja lokalnih zajednica.»Moj suprug ne želi da toliko vremena provodim s vama umjesto da se brinem o vlastitoj obitelji. Kaže također da mije publicitet udario u glavu... da sam se uzoholila.«Rekao sam joj kako mislim da bi sve dotle dok njezina obitelj živi u Vrtovima trebala nastaviti s aktivističkim radom.»Gospodine Obama, ništa se neće promijeniti«, odgovorilaje umornim glasom. »I nama ne preostaje ništa drugo nego da sve svoje napore usredotočimo na to da uštedimo dovoljno novca i što prije odemo odavde.«

TRINAESTO POGLAVLJEKažem ti, čovječe, svašta se danas događa u svijetu.« »Svašta, kažeš, ha?« »Upravo tako.«Hodali smo prema automobilu nakon večere u Hyde Parku, a Johnnie je bio osobito blagoglagoljiv. Često je zapadao u takva raspoloženja, osobito poslije ukusnog obroka i pokoje čaše vina. Pri našem prvom susretu, u vrijeme dokje još djelovao u jednoj građanskoj udruzi u središtu grada, prvo mije počeo objašnjavati odnos izmeđujazza i istočnjačke religije, zatim je iznenada skrenuo u analizu stražnjica crnkinja, da bi završio na poslovnoj politici Savezne banke za pričuve. U takvim trenutcima njegove oči bi se širile, govor ubrzavao, a oblo, bradato lice sjalo djetinjim čuđenjem. Mislim daje to bio

jedan od razloga zašto sam ga angažirao, ta njegova ljubopitljivost, ta sposobnost za uočavanje apsurda. Bio je pravi filozof bluesa.»Dat ću ti primjer«, govorio mije sada. »Neki dan krenem tija u zgradu State of Ilhnoisa. Ti znaš kako ona izgleda iznutra, no dobro... prostran atrij i tako dalje. Dakle, čovjek s kojim sam se trebao sastati kasnio je pa sam ja tako stajao i s dvanaestog kata promatrao predvorje i usput proučavao arhitekturu. Kad odjednom, mimo mene proleti tijelo. Samoubojstvo.«»Nisi mi o tome pričao...«»Pa, znaš, prilično me je potreslo. Iako sam bio tako visoko, čuo sam kad se tijelo prizemljilo, baš kao daje palo tik kraj mene. Jeziv zvuk. Ubrzo nakon toga zaposlenici su izjurili iz svojih ureda i došli do zaštitne ograde da vide što se događa. I tako, svi stojimo i gledamo, a dolje doista leži tijelo, skvrčeno i mlitavo. Ljudi su stali vrištati i rukama pokrivati oči. No začudilo me da su se, pošto bi prestali vrištati, vraćali do ograde kako bi još jednom pogledali dolje. Tada bi opet stali vrištati i pokrivati oči. Čekaj, što imje to trebalo? Sto su mislili da će vidjeti drugi put? Ali, vidiš, ljudi se katkad čudno ponašaju. Ne možemo si pomoći kad se suočimo s takvim morbidnim sranjima...Kako bilo da bilo, dolaze policajci, vrpcom ograđuju mjesto događaja i uklanjaju tijelo. Onda stiže osoblje zgrade i započinje čišćenje. Ništa posebno — metla i krpa, i to je to. Metlom pometu jedan život. Sve je gotovo u pet minuta. Logično, valjda... Hoću reći, nije potrebna neka oprema, posebno odijelo i tome slično. Noja onda počnem razmišljati. Kako li se osjećaju ti ljudi dok krpom skupljaju nečije ostatke. Pa ipak, netko to mora učiniti, točno? A kako li će im tek biti kad uvečer sjednu za večeru?«»Tko je to bio, tko je skočio?«»E, to tije posebna priča, Barack!« Johnnie je povukao dim cigarete i izdahnuo ga u kolutićima. »Bila je to mlada djevojka, bjelkinja, čovječe, imala je šesnaest, možda sedamnaest godina; punk rock tip — plava kosa, prsten provučen kroz nosnice. Pitao sam se kasnije o čemu lije razmišljala penjući se dizalom prema najvišem katu. Hoću reći, sigurno su oko nje stajali neki ljudi, odmjeravanje pogledom, zaključili daje narkomanka pa se vratili svojim mislima. Znaš već, o promaknuću na poslu, utakmici Bullsa, o bilo čemu. A sve vrijeme ta djevojka stoji kraj njih sa svojom patnjom. Mora daje u njoj bilo puno patnje, stari moj, zamisli je kako gleda prema dolje, svjesna da će to sranje jako boljeti.«

Johnnie je cipelom ugasio cigaretu. »Eto, o tome ti govorim, Barack. O svemu što se u životu oko nas događa. O svem tom suludom sranju što nas okružuje. I čovjek se mora zapitati događaju li se slične stvari i drugdje? Postoji li ikakav presedan za takva sranja? Jesi li ikad o tome razmišljao na taj način?«»U svijetu se događa svašta«, ponovio sam. »Vidiš! To su ozbiljne stvari, čovječe.«Bili smo gotovo stigli do Johnniejeva automobila kad se začuo slabašan prasak, zgusnut i kratak, kao da se rasprsnuo balon. Pogledali smo u smjeru zvuka i ugledali mladića koji se pojavio iza ugla nasuprot nama. Ne sjećam se točno njegova izgleda ili odjeće, no znam da mu nije moglo biti više od petnaest godina. Pamtim tek daje trčao brzinom očajnika. Njegove košćate noge u tenisicama nečujno su dodirivale pločnik, a prsa su mu bila izbačena prema naprijed kao da tijelom pokušava doseći nevidljivu rastezljivu vrpcu.Johnnie se bacio na malen travnjak ispred jednog stana, a ja sam slijedio njegov primjer. Za koji trenutak, još dvojica mladića pojaviše se iza istoga ugla, također trčeći punom

brzinom. Jedan od njih, nizak i podebeo, s hlačama pritegnutima oko gležnjeva, mahao je malenim pištoljem. Ne zastajući da bi nišanio, ispalio je tri uzastopna hitca u smjeru prvoga dječaka. Potom, shvativši da mu je meta predaleko, usporio je i nastavio hodati, uguravši usput pištolj pod košulju. Pridružio mu se njegov kompanjon, košćat dječak velikih ušiju.»Glupa pederčina«, reče mršavi. Zadovoljno je pljunuo, a onda su obojica prasnuli u smijeh. Potom su polako produžili niz ulicu, opet kao djeca, a njihove sjene na asfaltu lijeno su se vukle za njima.Prošlajejošjednajesen, pajošjedna zima. Bio sam se oporavio od razočaranja koja smo doživjeli tijekom kampanje za uklanjanje azbesta. Počeo sam se baviti nekim novim problemima, okupio nove suradnike. Zahvaljujući Johnnieju, bio sam manje opterećen poslovima, a financijska situacija bila nam je stabilna; svoj izgubljeni mladenački entuzijazam nadoknađivao sam iskustvom. Zapravo, možda je upravo rastuća bliskost s okruženjem dovela do toga da sam u proljeće 1987. po prvi put osjetio da su djeca u South Sideu postala drukčija, kao daje prekoračena neka nevidljiva crta, kao da se zašlo u ružnu, slijepu ulicu.Nije bilo ničega konkretnog na što bih mogao uprijeti prstom, nikakvih posebnih statističkih pokazatelja. Pucnjave iz jurećih automobila, sirene vozila hitne pomoći, uobičajeni noćni meteži u četvrtima prepuštenima drogi, divljanju uličnih bandi i fantomskim automobilima, kamo su policija i novinari dolazili tek pošto bi na asfaltu osvanulo mrtvo tijelo u lokvi krvi - sve to događalo se i prije. U mjestima poput Altgel-da policijski su se dosjei naraštajima nasljeđivali s oca na sina. Tijekom svojih prvih godina u Chicagu viđao sam grupice dječaka od petnaest ili šesnaest godina kako se okupljaju po uglovima Michigana ili Halste-da; navučenih kapuljača i opuštenih vezica na tenisicama za hladnih bi mjeseci udarali nogama o tlo u nepovezanom ritmu, a ljeti bi, samo u majicama kratkih rukava, na uličnim telefonima odgovarah na vlastite pozive s beepera. Nalik na čvor, samo bi se nakratko razmaknuli kad bi im se nečujno, poput barakude, približio policijski automobil, a onda bi se opet u trenu skupili.

Ne, radije bih rekao daje riječ o promjeni ozračja, nalik elektricitetu u zraku neposredno prije oluje. Osjetio sam to jedne večeri kad sam, vozeći se kući, spazio četvoricu visokih mladića koji su hodajući uz blok zgrada okružen drvećem, hladnokrvno trgali red mladica što ih je postariji par netom bio zasadio ispred svoje kuće. Osjetio sam to kad god bih se zagledao u oči kojega od mladića u invalidskim kolicima, koji su se toga proljeća počeli pojavljivati na ulicama, mladića osakaćenih prije nego što su posve odrasli. U njihovim pogledima ni traga samosažaljenju, naprotiv, pogledi su im bili toliko mirni, već toliko skamenjeni da su izazivali strah umjesto nadahnuća.Upravo je to bilo novo: nastanak nove ravnoteže između nade i straha; osjećaj, jednako prisutan u starih i u mladih, da za neke, ako ne i za većinu naših dječaka, više nema spasa. Te su promjene bih svjesni i oni koji su, poput Johnnieja, čitav svoj život proveli u South Sideu. »Nikada nije bilo ovako, Barack«, rekao mi je jednoga dana dok smo sjedili u njegovu stanu i pijuckali pivo. »Hoću reći, stvari nisu bile bajne ni kad sam ja odrastao, ali ipak su postojale neke granice. I mi smo se katkad znali napušiti ili upasti u tučnjavu. No pred drugim ljudima, pa i kod kuće, ako bi netko od odraslih smatrao da smo divlji ili da previše galamimo, opomenuo bi nas, a mi bismo ga u većini slučajeva poslušah, shvaćaš li što hoću reći?

Ali sada, sa svom tom drogom i oružjem — sve je to nestalo. I ne treba ti više gomila klinaca s pištoljima. Dosta su tijedan ili dvojica. Netko jednom od njih nešto dobaci i — taf! — ovaj ga ukoka. Ljudi stalno slušaju takve priče pa jednostavno više i ne pokušavaju razgovarati s tim mladim divljacima. O njima počinjemo generalizirati na isti način kako to čine bijelci. Čim ih ugledamo kako stoje u grupi, okrenemo se i nastavimo hodati u suprotnom smjeru. S vremenom čak i dobri klinci uvide da za njih nitko ne mari i zaključe da se sami moraju pobrinuti za sebe. Rezultat su ti klinci koji s dvanaest godina stvaraju vlastita prokleta pravila.«Johnnie je otpio gutljaj piva i obliznuo pjenu s brkova. »Ne znam, Barack, ali katkad i mene plaše. Ta moraš se bojati onoga koji jednostavno ni za što ne mari. Neovisno o tome koliko mu je godina.«Vrativši se kući, razmišljao sam o onome stoje Johnnie rekao. Jesam li se ija plašio? Mislim da ne... barem ne na način na kojije on mislio. Dok sam lutao ulicama Altgelda i drugih opasnih četvrti, moj nemir je bio povezan s mojim vječnim strahom od nepripadanja. Nikada zapravo nisam pomišljao da bi me netko mogao fizički napasti. Slično sam razmišljao i o Johnniejevoj podjeli djece na dobru i lošu, koja mi je jednostavno bila neprihvatljiva. Činilo mi se da počiva na premisi koja se kosila s mojim iskustvom, na pretpostavci da djeca na neki način mogu odrediti uvjete svojega vlastitog razvoja. Pomislio sam na Bernadettina petogodišnjeg sinčića kako trčkara izrovanim ulicama Altgelda, između kanalizacijskog postrojenja i smetlišta. Gdje li se u spektru dobrote nalazi njegovo mjesto? Završi lijednoga dana u kakvoj uličnoj bandi ili iza rešetaka, hoće li to na neki način biti potvrda njegove biti, nekoga nepoželjnog gena... ili tek posljedica jednoga poremećenog svijeta?A Kyle? Kako je trebalo objasniti ono kroz što je on u to vrijeme prolazio? Zavalio sam se u naslonjač, obuzet mislima o Rubynom sinu. Upravo je bio navršio šesnaest godina; u dvije godine, koliko je prošlo od mojeg dolaska, narastao je nekoliko centimetara, dobio nekoliko kilograma i tamnu sjenu povrh gornje usnice — prvi nagovještaj brkova. I dalje mi se obraćao pristojno i bio spreman razgovarati o Bullsima — tvrdio je kako će ih te godine Jordan dovesti do finala. No kad god bih navratio k njima, njega ili nije bilo ili je upravo odlazio na dogovoreni susret s prijateljima. Katkad bi me Ruby nazvala u večernjim satima, samo da porazgovara sa mnom o njemu, o tome kako više nikada ne zna gdje je, kako su mu ocjene u školi sve slabije, kako od nje skriva stvari i vrata svoje sobe stalno drži zatvorena.

Ne brini se, govorio bih joj, u njegovim godinama ja sam bio mnogo gori. Nisam siguran je li mi povjerovala, iako uopće nisam lagao, no činilo se da se poslije takvih razgovora osjećala bolje. Jednom prigodom Kyleu sam predložio da pode sa mnom u sportsku dvoranu Čikaškog sveučilišta igrati košarku. Dok smo se vozili prema Hyde Parku, uglavnom je šutio. Na moja eventualna pitanja samo bi nešto promrsio kroz zube ih slegnuo ramenima. Upitao sam ga namjerava li još uvijek studirati zrakoplovstvo, na stoje odlučno odmahnuo glavom. Ostat će u Chi-cagu, dodao je, zaposliti se i naći stan. Zanimalo me je što gaje navelo na to da se predomisli. Rekao je kako njemu, budući daje crnac, ionako nikada ne bi dopustili upravljati zrakoplovom.Ljutito sam ga pogledao. »Tko ti je prodao tu glupost?«Kyle je slegnuo ramenima. »Nema mi ko što reći; to je tako i gotovo.«

»Čovječe, razmišljaš sasvim pogrešno. U životu se možeš baviti čime god žehš, pod uvjetom da si spreman potruditi se.«Kyle se kiselo nasmiješio i okrenuo glavu k prozoru. Opazio sam kako se staklo zamaglilo od njegova daha. »Ne znam baš... a koliko crnih pilota ti poznaješ?«Kad smo stigli, u dvorani nije bilo previše ljudi; morali smo pričekati da završi samo jedna četvrtina i izašli smo na parket. Bilo je prošlo najmanje šest mjeseci otkako sam zadnji put imao loptu u rukama, a i cigarete su učinile svoje. Kad mi je u prvoj četvrtini moj čuvar iz protivničke ekipe doslovce iščupao loptu iz ruku, zatražio sam da se dosudi prekršaj i time izazvao zvižduke i podrugljive primjedbe igrača na klupi. U drugoj četvrtini već sam se jedva vukao i osjećao sam blagu vrtoglavicu.Kako se ne bih dalje sramotio, odlučio sam treću četvrtinu prosjediti na klupi i gledati Kylea kako igra. Nije bio loš, no čuvao je brata nekoliko godina starijeg od mene, inače bolničara, niska rasta, ali agresivnog i vrlo hitrog. Poslije nekoliko akcija vidjelo se daje pročitao Kylea. Zare-dom je zabio tri koša, a onda su počela uobičajena dobacivanja.»To tije najbolje što možeš, ha, mali? Kako možeš starcu kao što sam ja dopustiti da te tako sredi?«

Kyle je odšutio, ali njihova igra postala je grublja. Kad se bolničar sljedeći put pokušao probiti do koša, Kyle se silovito zaletio u njega. Bolničar je zatim pogodio Kylea loptom u prsa i doviknuo jednom od svojih suigrača. »Si vidio ovo? Ovaj žutokljunac nije me u stanju čuvati...«Bez ikakva upozorenja Kyle je zamahnuo rukom i šakom pogodio bolničara ravno u bradu, tako snažno da se ovaj srušio. Kad sam dotrčao do njih, ostali igrači već su Kylea odvlačili s parketa. Sirom otvorenih očiju zurio je u bolničara koji se, pljujući krv, pokušavao osoviti na noge. Drhtavim je glasom promrmljao:»Nisam ja nikakav žutokljunac.« A onda ponovio još jedanput: »Nisam ja nikakav žutokljunac.«Imali smo sreće; netko je bio pozvao zaštitara, no bolničar je, posramljen, nijekao da se išta dogodilo. Na povratku sam Kyleu očitao podulju bukvicu o čuvanju hladnokrvnosti, o nasilništvu, o odgovornosti. Moje riječi zvučale su šuplje, a Kyle je kraj mene sjedio posve tih, pogleda uprta u cestu. Kad sam zašutio, okrenuo se prema meni i rekao: »Samo nemoj ništa reći mami, može?«

Smatrao sam to dobrim znakom. Obećao sam mu da ništa neću reći Ruby, pod uvjetom da on sam to učini. Nevoljko je pristao.Kyle je bio dobro dijete; još uvijek mu je bilo stalo do nekih stvari. Hoće li mu to biti dovoljno da ga spasi?Tjedan dana nakon Johnniejeve i moje pustolovine u Hyde Parku, zaključio sam kako je vrijeme da se pozabavimo državnim školama.To nam se pitanje nekako prirodno nametalo. Segregacija više nije stvarala osobite zapreke; bijelci su od nje praktički odustali. Problem nije bila ni prenapučenost škola, barem kada su u pitanju bile srednje škole u crnačkim četvrtima, jer je najčešće samo polovina upisanih učenika dogurala do mature. Cikaške su škole, inače, bile u stanju trajne krize — godišnji proračuni bili su »kratki« za stotine milijuna dolara, novca je nedostajalo za udžbenike i za toaletni papir; učiteljski sindikat organizirao bi štrajk najmanjejedanput u dvije godine; birokracijaje bila previše glomazna, državna

zakonodavna tijela ravnodušna. Sto sam više saznavao o tom ustroju postajao sam sve uvjereniji daje školska reformajedino čime se dugoročno može promijeniti nesretna sudbina mladica koje sam viđao na ulicama. Bez stabilnih obitelji, bez izgleda da se jednoga dana zaposle u kakvoj tvornici i svojom plaćom uzdržavaju vlastitu obitelj, naobrazba je bila njihova posljednja nada. Tako sam u travnju, istodobno radeći i na drugim projektima, razradio akcijski plan i predložio ga vodstvu. Odjek je bio ispod svakog očekivanja.

Djelomice je posrijedi bila zaštita vlastitih interesa, a djelomice neujednačenost potreba različitih grupacija. Stariji članovi kongregacije nisu bili zainteresirani jer su svoju djecu već podigli na noge, mlađi roditelji, poput Angele i Mary, svoju su djecu bili upisali u katoličke škole. Najveći izvor otpora, međutim, rijetko se spominjao — u pitanju je, naime, bila neugodna činjenica da su sve naše crkve bile pune raznoraznih učitelja, ravnatelja škola i okružnih školskih nadzornika, a tek su rijetki među njima svoju djecu slali u državne škole. Predobro su poznavali prilike u njima. No istodobno su branili status quo jednakom umješnošću i žarom kao i njihovi bijeli kolege dva desetljeća prije. Nema dovoljno novaca, govorili su, da bi se radilo kako treba (stoje nesumnjivo bila istina). Provedbu reformi — primjerice decentralizaciju ili smanjenje činovničkog aparata — smatrali su dijelom strategije bijelaca koji na taj način ponovo žele uspostaviti nadzor nad školstvom (što baš nije bilo sasvim točno). A što se učenika tiče, oni su, dakle, bili grozni. Lijeni. Zločesti. Usporeni. Za to možda nisu bila kriva sama djeca, ali sigurno nije bila kriva škola. Možda nema loše djece, Barack, ali jamačno ima mnogo loših roditelja.Osobno, smatrao sam da takva tumačenja simboliziraju prešutni sporazum kojem smo se priklonili još 1960-ih i koji je polovini naše djece omogućio da napreduju, iako je to istodobno značilo da će druga polovina još više zaostajati. Štoviše, takvi su me razgovori ljutili. I zato smo, unatoč mlakoj potpori našeg vodstva, Johnnie i ja odlučili posjetiti neke područne škole, nadajući se da ćemo uspjeti razbuditi i druge pripadnike zajednice, a ne samo mlade roditelje u Altgeldu.Započeli smo s Kvleovom srednjom školom, najuglednijom u tom dijelu grada. Sastojala se od samo jedne zgrade, razmjerno nove, ali posve bezlične: goli betonski stupovi, dugački sumorni hodnici, prozori koji se ne daju otvoriti, zamućeni poput prozora u staklenicima. Ravnatelj, imenom dr. Lonnie King, ozbiljan i prijazan muškarac, odmahje izrazio živo zanimanje za suradnju s građanskim udrugama poput naše. Potom je napomenuo kako jedan od školskih savjetnika, gospodin Asante Morati, namjerava pokrenuti mentorski program za mlade te nam predložio da se upoznamo s njim.

Slijedeći upute dr. Kinga, stigli smo do malena ureda u stražnjem dijelu zgrade. Prostorija je bila ukrašena različitim afričkim motivima: zemljopisna karta afričkog kontinenta, plakati sa slikama drevnih afričkih kraljeva i kraljica, zbirka bubnjeva i tikvica te zidna dekoracija od tkanine kente. Za pisaćim stolom sjedio je visok, naočit čovjek uvrnutih brkova i istaknute čeljusti. Bio je odjeven u tradicionalnu afričku halju od platna s karakterističnim šarama, a oko debelog je zapešća jedne ruke nosio narukvicu ispletenu od slonove dlake. U prvi mah doimao se pomalo zatečenim — na stolu ispred njega čekala je hrpa neispravljenih testova i činilo se da mu je poziv dr. Kinga stigao kao neželjen prekid. Unatoč tome, ponudio namje da sjednemo, zamolio nas da ga

oslovljavamo imenom, a nakon što smo mu objasnili razlog svojeg posjeta, odlučio namje objasniti neke od svojih zamisli.»Prva činjenica koje morate biti svjesni«, započeo je, naizmjence pogledavajući Johnnieja pa mene, »jest da sustav državnih škola ne postoji radi naobrazbe crne djece niti mu je to ikada bio cilj. Svrha škola u užem dijelu grada jest društveni nadzor i tu je kraj priče. Ta one funkcioniraju kao torovi — točnije, kao minijaturni zatvori. I sve dok crna djeca ne počnu bježati iz tih torova i uznemirivati bijelce, društvo je nezainteresirano za njihove probleme pa nitko i ne postavlja pitanja o kvaliteti naobrazbe te djece.

Razmislite malo, što bi sve trebao obuhvaćati obrazovni program namijenjen crnoj djeci. Kao prvo, djeci bi trebao usaditi svijest o njima samima, o njihovu svijetu, njihovoj kulturi i njihovoj zajednici. To je jedini pravi početak svakoga obrazovnog procesa, ono što u djeci budi žeđ za znanjem, potiče ih na učenje, otvarajući im perspektivu da jednoga dana i sami postanu netko i nešto, da ih vlastito okruženje prepozna kao uspješne. No, kada je riječ o školovanju crne djece, sve je naopako. Od prvoga dana u školi, o čemu oni uče? O tuđoj povijesti. O tuđoj kulturi. I ne samo to, kultura o kojoj bi oni trebah učiti upravo je ona kultura koja ih sustavno odbacuje, niječući njihovo ljudsko dostojanstvo.«Ruku prekriženih na trbuhu, Asante se zavalio u stolac. »Treba li se onda čuditi što crno dijete gubi volju za učenje? Naravno da ne treba. Dječacima je najteže. Djevojčice, ako ništa drugo, provode vrijeme među ženama s kojima mogu razgovarati i materinstvo upoznati izbliza. Dječaci, naprotiv, nemaju ništa. Polovina ih nikad nije upoznala svoje očeve. Nemaju nikoga tko bi ih vodio kroz proces odrastanja i objasnio im što znači biti muškarac. A takav je život siguran put u katastrofu. U svim društvima dječaci prolaze kroz fazu kada su njihove nasilničke sklonosti jače izražene. Te se sklonosti mogu ublažiti, pa čak i pretvoriti u stvaralačku energiju. U protivnom, dječaci stradaju. Ili strada društvo. Ili ijedni i drugi.To je, dakle, ono o čemu je ovdje riječ. Gdje god mogu, nastojim popunjavati praznine. Svoje đake podučavam afričkoj povijesti, zemljopisu, umjetničkim tradicijama. Pokušavam im predočiti drukčiji sustav vrijednosti, nešto što će neutralizirati materijalizam, individualizam, težnju za trenutačnim zadovoljavanjem želja i potreba, kojima su pumpani preostalih petnaest sati na dan. Govorim im kako su Afrikanci druželjubivi ljudi. Kako poštuju starije. Neki od mojih europskih kolega to doživljavaju kao prijetnju, noja im objašnjavam da ovdje nije riječ o omalovažavanju drugih kultura, nego o gradnji temelja koji će tim mladim ljudima pomoći da spoznaju sami sebe. Jedino ako su ukorijenjeni u vlastite tradicije, znat će prepoznati ono što im nude druge kulture...«

Začulo se kucanje na vratima, a onda je u sobu provirio suhonjav mladić. Asante nam se ispričao i objasnio kako s njim ima dogovoreni razgovor, dodavši da će se rado ponovo sastati s nama kako bismo popričali o mogućim programima za lokalnu mladež. Ispraćajući nas, upitao me je za podrijetlo mojeg imena i ja sam mu odgovorio daje ono kenijsko.»To sam i mislio!« nasmiješio se. »Znate, ondje sam bio kad sam prvi put posjetio Afriku. Kenija. Bilo je to prije petnaest godina, no sjećam se toga putovanja kao daje bilo jučer. Zauvijek mije izmijenilo život. Ljudi su bili tako gostoljubivi. A tek zemlja —

nikada prije nisam vidio nešto tako lijepo. Uistinu, bio je to osjećaj kao da sam se vratio kući.« Prisjećajući se, sav je blistao. »Kada ste posljednji put bili ondje?«Oklijevao sam s odgovorom. »Zapravo, nikada nisam bio u Keniji.«Asante me zbunjeno pogledao. »No...«, nakon stanke će, »uvjeren sam da će Kenija, jednom kad onamo otputujete, izmijeniti i vaš život.« Rekavši to, rukovao se s nama, a mladiću kojije čekao u predvorju rukom je dao znak da ude i zatvorio za njim vrata.Vozeći se natrag prema uredu, Johnnie i ja uglavnom smo šutjeli. U jednom trenutku, dok smo stajali zaglavljeni u prometu, Johnnie se okrenuo prema meni. »Smijem li te pitati nešto, Barack?«»Naravno.«»Kako to da nikada nisi bio u Keniji?«»Ne znam. Možda se plašim onoga što bih tamo mogao otkriti.«»Hm...«, Johnnie je pripalio cigaretu i spustio prozorsko staklo da izađe dim. »Čudno je sve to«, nastavio je, »slušajući Asantea, sjetio sam se svojega starog. Nije da moj stari ima neke škole i tome slično. O Africi ništa ne zna. Nakon majčine smrti bio je primoran sam podizati mene i braću. Dvadeset godina vozio je Spiegelov dostavni kamion. Otpustili su ga prije nego je stekao pravo na mirovinu, pa sad još uvijek radi — za neku drugu tvrtku, ali još uvijek svaki dan isti posao. Tegli tuđe pokućstvo.Nikada nije izgledao kao netko tko doista uživa u životu, ako shvaćaš što hoću reći? Vikendima bi se jednostavno motao po kući, katkad bi došli moji stričevi pa bi onda zajedno pili i slušali glazbu. Zalili bi se jedan drugome na svoje šefove i prepričavali što su im sve šefovi proteklog tjedna učinili. Ovaj je učinio ovo. Onaj rekao ono. No ako bi koji od njih samo natuknuo nešto o tome kako bi rado promijenio posao ili čak spomenuo neku vlastitu zamisao, ostatak društva doslovce bi se obrušio na njega. 'Zar doista misliš da bijedan najobičniji crnčuga poput tebe mogao otvoriti vlastito poduzeće?' govorili bi, i dodali: 'Dajte maknite tu čašu od Jimmvja - vino mu je udarilo u glavu.' Onda bi se svi stali smijati, noja sam znao da im u dubini duše nije do smijeha. Ako sam ja bio u blizini, moji stričevi obično bi se dohvatili mene. 'Hej, momče, u toj svojoj kvrgavoj glavi fakat nešto imaš.' 'Daj, dečko, ti i te tvoje učene riječi..., počinješ zvučati poput bjelčuge.'«Johnnie je otpuhnuo dim cigarete u magličast zrak. »A u srednjoj školi počeo sam ga se stidjeti. Svojega starog, znaš. Koji radi ko konj. Sjedi i s braćom se opija. Zarekao sam se da neću završiti kao on. A opet, razmišljajući kasnije o tome, sjetio sam se da se nikada nije narugao mojoj želji da studiram. Hoću reći, nije se izjašnjavao ni za ni protiv, ali uvijek bi se pobrinuo da brat i ja na vrijeme ustanemo za školu, nikada nismo morali raditi da bismo zaradili novac, štoviše, davao nam je i skroman džeparac. Onoga dana kad sam maturirao pojavio se u sakou i kravati i... samo mije stisnuo ruku. To je bilo sve... samo mije stisnuo ruku i vratio se na posao.«Johnnie je zašutio; prometna gužva se raščistila. Pomislio sam na plakate u Asanteovu uredu — Nefertiti, dostojanstvena i tamnoputa, na zlatnom prijestolju. Shaka Zulu, neustrašiv i ponosan u svojoj odjeći od leopardova krzna — u mislima sam se vratio u prošlost, u davne godine prije očeva odlaska na Havaje. Sjetio sam se svojeg dolaska u knjižnicu u potrazi za čarobnim kraljevstvom i vlastitim slavnim podrijetlom. Pitao sam se koliko su ti plakati mogli utjecati na život mladića kojega smo maločas ostavili u Asanteovu uredu. Vjerojatno manje nego sam Asante. Koji gaje bio spreman slušati. I položiti mu ruku na rame.»Doista je bio brižan«, rekao sam Johnnieju.

»Tko?«»Tvoj otac. Brinuo se za tebe.«

Počešao se po nadlaktici. »Da, Barack, valjda jest.« »Spomeneš li mu to ikad?«»Zapravo ne. Nismo ti nas dvojica baš od nekoga velikog razgovora.« Johnnie pogleda kroz prozor, a onda se okrene prema meni. »A možda bih trebao, ha?!«»Da, John«, odgovorio sam i potvrdno kimnuo. »Možda bi trebao.«Tijekom iduća dva mjeseca Asante i dr. Collier pomagali su nam u izradi prijedloga za organizaciju savjetodavne mreže namijenjene mladima. Ugroženim skupinama tinejdžerske populacije ta bi mreža nudila mentorstvo i individualnu poduku, s tim da bi i roditelji bili uključeni u planiranje dugoročnijeg procesa reforme. Bio je to uzbudljiv projekt, noja sam u mislima bio negdje drugdje. Kad je prijedlog bio dovršen, Johnnieju sam kazao kako ću nekoliko dana biti odsutan, te kako bi on za to vrijeme trebao nastaviti s već zakazanim sastancima i privući što veći broj poklonika naših zamisli.»Kamo ideš?«»Posjetiti brata.«»Nisam ni znao da imaš brata.«»Pa i nemam ga baš dugo.«Idućeg jutra odletio sam u Washington D.C., gdje je tada živio moj brat Roy. Prvi put smo telefonom razgovarali za Aumina boravka u Chi-cagu; od nje sam bio saznao da se vjenčao s Amerikankom, djelatnicom Mirovnih postrojba, te da se preselio u SAD. Jednoga dana nazvali smo ga samo da ga pozdravimo. Činilo se da mu je drago što nas čuje. U njegovu dubokom glasu nije bilo ni trunke uzbuđenosti, zvučao je kao da razgovaramo svaki dan. Posao, žena, novi život u Americi — sve mu je, kako je rekao, »krasno«. Tu riječ izgovarao je polako, naglašavajući svaki slog. »Kraaa-sno.« Kad bih gaja posjetio, to bi bilo »fan-taaas-tično«. Odsjesti kod njih nije »niiikakav prooob-lem«. Kad smo završili razgovor, rekao sam Aumi da mi je Roy zvučao dobro.»Hmmm, s Royem nikada ne znaš na čemu si«, reče. »On ne pokazuje uvijek ono što uistinu osjeća. U tome je sličan Starome. Zapravo, iako se njih dvojica nisu slagali, on me u mnogočemu podsjeća na njega. Barem je takav bio u Nairobiju. Doduše, nisam ga vidjela od Davidova pogreba, možda se u braku smirio.«

Nije više o tome govorila, nego je dodala kako ga moram sam upoznati. I tako smo se Roy i ja dogovorili kako ću za produženi vikend doputovati u Washington, kako ćemo zajedno obići gradske znamenitosti i odlično se provesti. No sletjevši u washingtonsku zračnu luku, uzalud sam ga tražio pogledom. Nigdje ga nije bilo. Nazvao sam njegov kućni broj i on je podigao slušalicu. Zvučao je kao da se ispričava.»Čuj, brate — bi li večeras mogao odsjesti u hotelu?«»Zašto? Nešto nije u redu?«»Ništa ozbiljno. Ma znaš, žena i ja malo smo se posvađah, pa baš ne bi bilo dobro da večeras budeš ovdje, razumiješ?« »Naravno, ja...«»Nazovi me kad se smjestiš u hotelu, dobro? Naći ćemo se i zajedno otići na večeru. Doći ću po tebe u osam.«Našao sam najjeftiniju moguću sobu i čekao. U devet sati začuo sam kucanje. Otvorivši vrata, ugledao sam krupnog muškarca s rukama u džepovima. Njegovo lice boje ebanovine smiješilo mi se, otkrivajući pritom niz pravilnih zuba.

»Hej, brate«, rekao je. »Kako si mi ti?«Na svim obiteljskim fotografijama Roy je bio sitne građe, uvijek odjeven u tradicionalne afričke halje od šarene tkanine, s afrofrizurom, kozjom bradicom i brkovima. Čovjek koji me je sada grlio bio je mnogo teži, činilo se da ima više od stotinu kilograma, s debelim naočalama usječenima u mesnate obraze. Nije više bilo kozje bradice, afričku halju zamijenili su sivi sportski kaput, bijela košulja i kravata. Sličnost s ocem bila je frapantna. Promatrajući ga, osjećao sam se kao da mi je ponovo deset godina.»Malko si se udebljao«, primijetio sam dok smo išli prema njegovu automobilu.Royje spustio pogled na svoj zaobljeni trbuh i potapšao ga. »Eh, to je od te brze hrane. Prodaje se na svakom uglu. McDonald's. Burger King.

Možeš se najesti a da i ne izađeš iz auta. Dvije pljeskavice od čiste govedine, poseban umak, zelena salata, sir. To ti se zove Double Whopper.« Zatresao je glavom. »I još mi kažu kako ću odmah biti poslužen. To ti je nešto za mene! Fantastično!«Zabacivši glavu, prasnuo je u smijeh. Dok se smijao, čitavo mu se tijelo treslo, kao da njegova opčinjenost blagodatima novog života nikad ne prestaje. Smijeh mu je bio zarazan — iako meni, dok smo se vozili prema restoranu, nije bilo do smijeha. Njegova toyota bila je premalena za čovjeka njegovih dimenzija - izgledao je u njoj poput djeteta u autiću u lunaparku. Osim toga, činilo se da još nije sasvim ovladao mjenjačem, a bogme ni prometnim propisima, uključujući ograničenje brzine. U dva navrata zamalo smo se sudarili s automobilima koji su nam dolazili usu-sret, a jednom, pri zaokretu, dobrano smo zaorali preko visokog rubnika.»Uvijek ovako voziš?« povikao sam nadglasavajući glazbu stoje treštala iz kasetofona.Nasmiješivši se, Roy ubaci u petu brzinu. »Nisam baš neki vozač, ha? Mary, moja žena, stalno mi prigovara. Osobito nakon one nesreće...«»Kakve nesreće?«»Ma, ništa strašno. Kao što vidiš, još uvijek sam živ.« Ponovo se nasmijao i zatresao glavom, kao da automobil vozi sam, neovisno o njemu, siguran da će završetak naše vožnje biti tek još jedan dokaz bezgranične Božje milosti.Restoran je bio meksički, smješten blizu pristaništa. Sjeli smo za stol s pogledom na rijeku. Ja sam naručio pivo, Roy margaritu. Neko vrijeme ćaskali smo o mojem organizatorskom radu i njegovu poslu u velikoj hipotekarnoj kompaniji. Jeo je s tekom, iskapio još jednu margaritu; smijao se i zbijao šale na račun svojih doživljaja u Americi. No kako je večer odmicala, počeo sam primjećivati da mu je sve to naporno. Konačno sam se ohrabrio i upitao ga zbog čega nam se nije pridružila njegova žena. Smiješak mu je iščeznuo s lica.»Mislim da ćemo se razvesti«, odgovorio je.»Zao mije.«»Ona kaže daje već sita mojih noćnih izlazaka. Da previše pijem. Da postajem isti kao Stari.«

»A što ti misliš?«»Sto ja mislim?« Spustio je glavu, a onda me pogledao sumornim pogledom. Plamičci ukrasnih svijeća na stolu plesali su poput sićušnih krije-sova po staklima njegovih naočala. »Zapravo«, izgovorio je naginjući se svom težinom prema naprijed, »rekao bih da seja sam sebi ne sviđam. A za to krivim Staroga.«

Idućih sat vremena nabrajao je sve životne nedaće o kojima mije pričala Auma — kako je rano bio otrgnut od majke i svega što mu je bilo blisko; o očevu naglom padu u siromaštvo, razmiricama, prekidu odnosa i na posljetku o svojem bijegu. Pričao mije o svojem životu nakon odlaska iz očeve kuće; kako je, potucajući se od rođaka do rođaka, primljen na Nairobijsko sveučilište, potom se uspio zaposliti ujednoj knjigovodstvenoj tvrtki; kako je sam sebe poučio radnoj disciplini, uvijek dolazio na posao na vrijeme i uredno ispunjavao sve svoje dužnosti, čak i ako je prethodne noći do kasna bio vani. Dok sam ga slušao, osjećao sam isto ono divljenje kakvim me je nadahnula Auma pričajući o svojem životu; oboje su iskazivali žilavost, istovrsnu tvrdokornu snagu koja im je pomagala prebroditi teška razdoblja. Jedina razlika bila je u tome što ste kod Aume mogli naslutiti želju da prošlost ostavi iza sebe i smogne snage oprostiti, ako već ne uzmogne zaboraviti. Roveva sjećanja na Staroga bila su nekako izravnija i o njima je govorio s više sarkazma. Za njega, prošlost je trajno ostala otvorena rana.»Starome nikada ništa nije bilo dovoljno dobro«, rekaoje dokje konobar skupljao tanjure sa stola. »Bio je inteligentan i nije ti dopuštao da to ikad smetneš s uma. Ako bih na kraju školske godine donio svjedodžbu drugu po uspješnosti u razredu, upitao bi me zbog čega nisam najbolji. 'Ti si jedan Obama', rekao bi. 'Ti bi trebao biti najbolji.' Doista je tako mislio. A onda bih ga gledao pijanog, kako bez prebijene pare živi poput prosjaka. I pitao bih se kako je moguće da netko tako pametan može tako nisko pasti? Nikako to nisam mogao razumjeti. Baš nikako.Pa i onda kad sam se već osamostalio, čak i nakon njegove smrti, pokušavao sam odgonetnuti tu zagonetku. Činilo se dajednostavno ne mogu pobjeći od njega. Sjećam se da smo za njegov pogreb tijelo morali otpremiti u Alego, a ja sam, kao najstariji sin, trebao obaviti sve pripreme. Vlast je htjela kršćanski obred, obitelj, pak, muslimanski. Sa svih strana ljudi su pristizali u Home Square, a žalovanje se trebalo odvijati u skladu s luoškom tradicijom, stoje podrazumijevalo održavanje trodnevne vatre, za koje vrijeme bi ljudi prolazili jecajući i naričući. Polovicu njih uopće nisam poznavao niti sam znao odakle dolaze. Tražili su hranu. Htjeli su pivo. Neki su saputali kako su Staroga otrovali te da bih gaja morao osvetiti. Neki su pokrali stvari iz kuće. Onda su se naši rođaci stali prepirati oko nasljedstva. Očeva posljednja životna suputnica, majka našega malog brata Georgea — zahtijevala je sve. Neki su, teta Sarah primjerice, stali na njezinu stranu. Drugi su se svrstali na stranu obitelji moje majke. Kažem ti, bila je to potpuna ludnica! Činilo se da sve ide k vragu.

Poslije sprovoda nisam bio željan nikakva društva. Jedina osoba kojoj sam vjerovao bio je David, naš mlađi brat. Ma, kažem ti, taj momak bio je sasvim u redu. Pomalo sličan tebi, samo bio je mlađi... petnaest, šesnaest godina. Njegova majka, Ruth, pokušavala gaje odgajati kao Amerikanca. No David se opirao. Znaš, onje volio sve ljude. Pobjegaoje od kuće i došao živjeti sa mnom. Nagovarao sam ga da se vrati kući, no odbio je. Rekao je da ne želi biti Amerikanac. Daje Afrikanac. Daje Obama.Kad je on umro, za mene je sve stalo. Bio sam uvjeren daje čitava naša obitelj prokleta. Odao sam se piću, upadao u tučnjave — ni za što me nije bilo briga. Mislio sam, ako je Stari umro, ako je David umro, onda i ja moram umrijeti. Katkad se pitam što bi se bilo dogodilo da sam ostao u Keniji? No sudbina je htjela da se pojavi Nancy, mlada Amerikanka s kojom sam počeo hodati. Ona se potom vratila u Ameriku i ja sam je jednoga dana jednostavno nazvao telefonom i rekao joj da bih želio doći za njom. Kad je

pristala, kupio sam kartu i uhvatio prvi zrakoplov za Washington. Nisam ponio nikakve stvari, nisam obavijestio svoj ured niti se i s kim pozdravio.Mislio sam da ću moći početi život ispočetka. Sada znam da takvo što nije moguće. Vjeruješ da stvari držiš pod kontrolom, a zapravo si poput muhe uhvaćene u paukovu mrežu. Nekad pomislim daje baš to razlog zašto volim knjigovodstvo. Cijeli dan baviš se samo brojkama. Zbrajaš ih, množiš, i ako to činiš pozorno, uvijek ćeš dobiti točan rezultat. S brojkama se zna što dolazi prije, a što poslije. Među njima vlada red, njih možeš držati pod kontrolom...«Roy je otpio još jedan gutljaj, a onda mu se govor iznenada usporio. Činilo se kao daje odjednom potonuo nekamo drugamo, kao daje njime zavladao naš otac. »Vidiš, ja sam najstariji i prema tradiciji naroda Luo, ja sam sada glava obitelji. Odgovoran sam za tebe, za Aumu i svu mladu braću. Ja sam taj koji se mora brinuti da sve bude kako treba. Plaćati školarinu za dječake. Pobrinuti se da se Auma dobro uda. Sagraditi pristojnu kuću i okupiti obitelj.«Nagnuo sam se preko stola i dodirnuo mu ruku. »Ne moraš sve to činiti sam, brate«, rekoh. »Taj teret možemo međusobno podijeliti.«Činilo se kao da me nije čuo. Nekoliko časaka zurio je kroz prozor, a onda, kao daje naglo izašao iz transa, kretnjom ruke pozvao konobaricu.»Želiš li još jedno piće?« »Hajde da samo platimo račun.«

Roy me je pogledao i nasmiješio se. »Vidim da si odviše zabrinut, Barack. U tome je i moj problem. Mislim da bismo obojica trebali naučiti pustiti struji da nas nosi. Zar vi u Americi ne kažete baš tako? Samo pusti struji da te nosi...« Roy se opet nasmijao, dovoljno glasno da privuče poglede ljudi za susjednim stolom. No u njegovu smijehu više nije bilo čarolije otprije; zvučao je nekako šuplje, kao da stiže iz daljine, nepregledne i sasvim puste.Sutradan sam otputovao natrag kući — Roy je morao neko vrijeme provesti sa svojom ženom, a ja nisam imao novaca za još jednu noć u hotelu. Zajedno smo doručkovali i pri jutarnjem svjetlu činilo se daje vedrije raspoložen negoli prethodne večeri. U zračnoj luci, na izlazu za moj let, stisnuli smo jedan drugome ruku, a on je obećao da će mi doći u posjet čim se stvari malo smire. Ipak, sve vrijeme leta do Chicaga i tijekom ostatka vikenda nisam se mogao osloboditi osjećaja daje Roy na neki način u opasnosti, da ga demoni prošlosti guraju u ponor te da bih ja, da sam bolji brat, mogao spriječiti njegov pad.Roy mije još uvijek bio u mislima kadje u ponedjeljak kasno poslijepodne Johnnie ušao u moj ured.»Brzo si se vratio«, reče. »Kako je bilo?«»Dobro. Drago mije da sam bio s bratom.« Kimao sam glavom, lupkajući prstima po rubu stola. »Onda, što se ovdje događalo dok me nije bilo?«Johnnie se zavalio u stolac. »Pa«, započeo je, »sastali smo se s našim senatorom. Obvezao se izići s prijedlogom zakona koji bi omogućio financiranje pilot-programa. Možda ne bismo dobili baš pola milijuna, ah dobili bismo dovoljno.«»To je sjajno. A kako stojimo s ravnateljima škola?«»Upravo sam se vratio sa sastanka s dr. Kingom, ravnatelj em Asanteo-ve škole. Ostali nisu ni odgovorili na moje pozive.«»Ma, sve je u redu. A stoje rekao dr. King?«

»On je oduševljen. Rekao je da mu se naš prijedlog jako sviđa i bio je sasvim ushićen kadje čuo da bismo mogli dobiti novčana sredstva. Nastojat će potaknuti ostale ravnatelje da s nama surađuju i, općenito, obećao nam je svoju punu potporu.«»Zvuči sjajno.«»Da, zvuči sjajno. Ali, kad sam već bio na odlasku, on mi iznenada dade ovo a Posegnuvši u aktovku, Johnnie izvuče list papira i pruži mi ga. Pročitao sam nekoliko redaka prije no što sam mu ga vratio.»Životopis?«»Da, Barack, ali ne bilo čiji. Životopis njegove žene. Kao, pomalo je dokona kod kuće, objasnio je dr. King, a on drži da bi ona bila 'izvrsna' direktorica našeg programa. Nema tu nikakva pritiska, razumiješ. Tek, kad novac bude osiguran, da se tu nešto poduzme, shvaćaš li što ti pokušavam objasniti.«»Dao ti je životopis svoje žene...!«»I ne samo njezin.« Johnnie je opet zavukao ruku u aktovku i izvadio još jedan list papira, mašući njime po zraku. »I životopis svoje kćeri. Kaže, ona bi bila 'odličan' savjetnik.«»Ma, ne...«»Kažem ti, Barack. On je već sve imao posloženo u glavi. I znaš što još? Sve vrijeme razgovora nije ni trepnuo. Ponašao se kao daje to što čini najprirodnija stvar na svijetu. Da ne povjeruješ.« Johnnie zatrese glavom, a onda iznenada zagrmi poput propovjednika. »Isuseeee! Doktor Looonnie King! Eto nam jednoga tako odvažnog brata. Tako poduzetnog! Program još nije ni zaživio, a on već razmišlja unaprijed.«Počeo sam se smijati.»Pazi, njemu nije dovoljan jedan posao. Mora imati dva\ Podi k njemu popričati o nekim klincima i uvalit će ti životopise cijele svoje usrane obitelji...«Pridružio sam mu se u istom stilu i povikao: »Doktor Ludi King!«»Doktor Ludi King!« Johnnie je stao hihotati, stoje mene dodatno nasmijalo pa smo se na kraju obojica grohotom smijali, hvatajući zrak tek da bismo izvikivali to ime — »doktor Ludi King!« — kao da se u njemu odjednom sažela najbjelodanija istina, najtemeljniji element jednoga elementarnog svijeta. Smijali smo se sve dok nam se obrazi nisu zažarili, a trbusi nas počeli boljeti, sve dok nam na oči nisu navrle suze, dok nismo izbacili sve iz sebe i više se nismo mogli smijati. Odlučili smo ostatak po-podneva ne raditi, nego negdje sjesti i počastiti se pivom.

Te noći, dobrano iza ponoći, pred mojom zgradom zaustavio se automobil sa skupinom tinejdžera i tako glasnim zvučnicima da su podovi mojeg stana stali podrhtavati. Bio sam već navikao ne obazirati se na takva uznemirivanja — ta kamo bi drugamo mogli poći, pitao sam se. No te sam večeri imao gosta na spavanju, a i znao sam da moji prvi susjedi imaju tek rođenu bebu. Stoga sam na brzinu navukao kratke hlače i uputio se dolje da porazgovaram s noćnim posjetiteljima. Dok sam im se približavao, buka se stišala, a sve glave u automobilu okrenule su se prema meni.»Slušajte vi, ako nemate ništa protiv, neki ljudi ovdje rado bi spavali. Zašto s tom svojom stvarčicom ne odete nekamo drugamo?«Od četvorice u autu ni riječi, ni makac. Vjetar me je posve razbudio i odjednom sam se, stojeći na pločniku usred noći, osjetio nekako razgolićenim. Bilo je suviše mračno da bih mogao razaznati lica u vozilu i nagađati koliko im je godina, jesu li trijezni ili pijani,

dobri ih loši momci. Jedan od njih mogao je biti Kyle. Drugi je mogao biti Roy. Treći je mogao biti Johnnie.Jedan od njih mogao sam biti i ja. Stojeći tako, pokušavao sam se prisjetiti dana kad sam poput njih znao tako sjediti u automobilu, obuzet nekom neartikuliranom srdžbom i očajničkom željom da dokažem pravo na vlastito postojanje. Sjetio sam se osjećaja opravdanosti svojega gnjeva kad bih urlao na Grampsa iz nekoga zaboravljenog razloga. Žestine kojom bi mi uzavrela krv pri svakoj školskoj svađi. Razmetljivosti kojom sam, šepireći se, pijan ili napušen ulazio u učionicu, zlurado čekajući reakciju profesora kad u mojem dahu nanjuše pivo ili marihuanu. Pokušao sam zamisliti kako me vide ovi mladići u automobilu. Za njih sam bio samo lik nasumičnog autoriteta i znao sam kakva je računica u tom trenutku tema njihova razgovora: ako me ne može srediti jedan od njih, svoj četvorici to neće biti nikakav problem.Nastojeći pogledom probiti tminu i razaznati lica u automobilu, prepoznavao sam taj zamršen, gromoglasan vapaj za samopotvrđivanjem. Ti su momci možda bih slabiji, a možda i jači od mene u njihovim godinama, no jedina bitna razlika između nas bila je u tome stoje svijet u kojem sam ja proživio svoje teško razdoblje bio mnogo spremniji opraštati. Za pogreške ovih dječaka ne postoji dopuštena granica; ako i nose oružje, ono ih neće zaštititi od te istine. A upravo je to — ta istina koju oni zasigurno osjećaju, ali je sami sebi ne smiju priznati, štoviše, moraju je odbaciti žele li dočekati idući dan — ono stoje njih i druge poput njih na kraju primoralo zatomiti u sebi bilo kakvu empatiju koju su nekoć možda osjećali. Njihova razuzdana muževnost neće, kao što se to sa mnom dogodilo, upoznati osjećaj tuge zbog ranjena dostojanstva nekog starca. Njihov gnjev nećejenjati zbog straha od moguće opasnosti, kakav bi mene obuzeo kad god bih nekom dječaku udarcem rasjekao usnicu ili pijan automobilom divljao autoputom. Stojeći tako, pomislih kako su osjećaj krivnje i empatija zapravo dokaz da nekakav red mora postojati, ne nužno društveni red kakav poznajemo, nego nešto mnogo dublje i zahtjevnije. Svaki pojedinac mora biti svjestan vlastitog udjela u postojećem redu kao i činjenice da, ma kako se katkad činio fluidnim, taj red nikad neće ispariti iz svemira. Pomislio sam kako tim dječacima predstoji dugo i tegobno traganje za nekim takvim redom — bilo kakvim redom, zapravo, u kojem oni neće biti tek izvor straha i predmet sprdnje. Užasavam se takvog predviđanja jer ja danas imam svoje mjesto u svijetu, imam svoj posao i plan koji mi valja slijediti. Ma koliko seja uvjeravao u suprotno, ovi momci ija na različitim smo stranama. Pripadamo različitim plemenima, govorimo različitim jezicima i živimo prema različitim pravilima.Začuo se zvuk motora i automobil se uz škripu udaljio. Krenuo sam natrag u kuću, svjestan da sam postupio glupo, ah i da sam imao sreće. Osim toga, shvatio sam da se ipak bojim.

ČETRNAESTO POGLAVLJEBila je to stara zgrada u jednoj od starijih četvrti South Sidea. Iako dobro uščuvana, vapilaje za obnovom i vjerojatno novim krovištem. Prostor svetišta bio je mračan, s nekoliko raspuklih, škri-pavih klupa. Crvenkasti sag vonjao je na vlagu i plijesan. Podne daske pod njim naizmjence su str šale i tonule, pa su izlizani dijelovi podsjećali na ugažene puteljke na livadi. I ured velečasnoga Philipsa bio je dotrajao i zapušten, osvijetljen tek starinskom lampom koja gaje ispunjavala blije-dožućkastim svjetlom. Velečasni Philips bio je star čovjek. Sa zastorima koji su bili navučeni preko prozora,

okružen hrpama prašnjavih starih knjiga, činilo se kao daje utonuo u zid, gotovo poput portreta na kojemu se isticala jedino njegova snježnobijela kosa. Glas mu je bio zvonak i bestjelesan, nalik glasu iz sna.Govorio je gotovo cijeli sat, ponajviše o crkvi. Ne toliko o svojoj, koliko o Crkvi, povijesno obilježenoj crnačkoj Crkvi, Crkvi kao instituciji, Crkvi kao ideji. Bio je pravi erudit i svoje je kazivanje započeo s poviješću religije robova. Govorio je o Afrikancima koji su se, prispjevši na negostoljubive obale, okupljah oko svojih vatri i, miješajući tek otkrivene mitove s drevnim ritmovima, stvarali napjeve o svojim najvećim svetinjama — opstanku, nadi, slobodi. Potom se prisjetio južnjačke crkve svoje mladosti, nevelike zgrade od bijelo okrečenih dasaka, podignute znojem vjernika i novcem od zajednički prikupljenih usjeva, gdje bi u blistava, vrela nedjeljna jutra u suzama i uzvicima zahvalnosti nestajali prešućeni strahovi i otvorene rane prethodnog tjedna, a pljeskanje i mahanje ruku raspaljivalo bi žar tih istih neuništivih vrijednosti — opstanka, nade i slobode. Dotaknuo se i posjeta Martina Luthera Kinga Chicagu, kada je bio svjedokom ljubomore njegovih kolega svećenika i njihove bojazni da ih iskorištavaju; nije zaobišao ni pojavu muslimana, čiji mu je gnjev bio razumljiv. Bioje to, kako je rekao, i njegov gnjev, koji najvjerojatnije neće iščeznuti, no kojega je molitvom naučio zauzdati, te nastoji njime ne zaraziti svoju djecu.

Zatim se upustio u tumačenje povijesti crkava u Chicagu. Bilo ih je na tisuće i činilo se da ih on sve poznaje: one koje su djelovale u napuštenim uličnim prodavaonicama, kao i one u velikim kamenim zdanjima; vjernike svijetlo smeđe puti, koji bi crkvene himne pjevali sjedeći u klupama mirno poput kadeta, s otvorenim, tvrdo ukoričenim molitvenicima pred sobom ili, pak, karizmatike koji su, tresući se u transu, pokretima vlastitih tijela dozivali neuhvatljivu Božju riječ. Veće čikaške crkve pretežito su bile mješavine tih dvaju obrazaca, objašnjavao je velečasni Philips. Na neki način, bile su primjerom skrivenih blagoslova segregacije. Naime, u tim crkvama, tijekom molitve, odvjetnici i liječnici sjedili su rame uz rame sa sluškinjama i radnicima. Poput velikoga pulsirajućeg srca, crkva je bila mjesto kojim su kružila dobra, informacije, vrijednosti i ideje, služeći jednako bogatima i siromašnima, učenima i neukima, grješnicima i izbavljenima.Nije siguran, rekao je, koliko će još dugo njegova crkva služiti takvoj zadaći. Većina bolje stojećih članova kongregacije već se preselila u uređenije četvrti, podalje od središta grada. Još uvijek su automobilima dolazili nedjeljom, što iz osjećaja privrženosti, što iz navike. No narav njihove uključenosti u život crkve nije više bila ista. Nestalo je spremnosti na sudjelovanje u dobrovoljnim aktivnostima — programima poduke ili obilascima kuća — u svemu onom što bi ih moglo zadržati u gradu nakon što padne noć. Zahtijevali su više sigurnosnih mjera oko crkve, ograđeno parkiralište za svoje automobile. Velečasni Philips je slutio da će jednom kad njega više ne bude većina tih ljudi sasvim prestati dolaziti.

Odlazit će u neke druge crkve, uređene poput njihovih uređenih ulica. Plašio se da će karika kojom su još povezani s prošlošću na posljetku biti slomljena i da u novim naraštajima više neće živjeti uspomena na onaj davni krug oko vatre...Glas mu je postao drhtav, osjetio sam daje umoran. Zamolio sam ga da me upozna s ostalim župnicima koji bi možda bili zainteresirani za zajedničke akcije, na stoje on

spomenuo nekoliko imena. Među njimaje bilo i ime energičnoga mladog svećenika, izvjesnoga velečasnog Jeremiaha Wrighta mlađeg, župnika Ujedinjene Kristove crkve Sv. Trojstva (Trinity United Church of Christ), s kojim bi, rekao je, vrijedilo porazgovarati jer njegova poruka privlači mlade ljude kao što sam ja. Velečasni Philips dao mi je svoj telefonski broj, a ja sam, ustajući kako bih krenuo, zaključio: »Kad bi nam uspjelo ujediniti makar pedesetak crkava, vjerujem da bismo neke od trendova o kojima ste maločas govorili mogli promijeniti.«Velečasni Philips potvrdno je kimnuo glavom i uzvratio: »Možda ste u pravu, gospodine Obama. Neke vaše zamisli uistinu su zanimljive. Ali, znate, ovdašnje crkve navikle su slijediti vlastite puteve. Vjernici katkad još više nego njihovi svećenici.« Otvorio je vrata, a potom zastao: »Usput, da vas pitam, kojoj crkvi vi pripadate?«»Ja... ja odlazim u različite crkve.«»Ali nigdje niste član?«»Još uvijek, valjda, tražim.«»Osobno, mogu vas razumjeti. Pa ipak, vašoj bi misiji pomoglo kada biste i sami pripadali nekoj crkvi. Nije važno kojoj. Naime, zbog onoga što od nas tražite, mi pastori moramo neke svoje dužnosti, poglavito svećeničke, podrediti proročanstvu. Takvo što iziskuje prilično čvrstu vjeru. Zato bismo voljeli znati odakle vi crpite svoju. Vjeru, dakako.«Izašavši na ulicu, stavio sam sunčane naočale i uputio se prema skupini postarijih muškaraca. Sjedili su oko stola koji su zajedno s vrtnim stolcima iznijeli na pločnik i igrah whist5. Danje bio prekrasan. Iako se bližio kraj rujna, temperatura zraka bilaje oko 20 stupnjeva. Umjesto da5 Kartaška igra iz koje se razvio bridž; igraju 4 igrača sa 52 karte (nap. prev.).odmah krenem na idući sastanak, odlučio sam još malo ostati, ispružiti noge kroz otvorena vrata automobila i promatrati starce kako se kartaju. Nisu odviše pričali. Podsjetili su me na ljude s kojima bi Gramps igrao bridž: iste zadebljale, ukočene šake, iste kicoške sokne i cipele od najtanje kože; iste graške znoja što se slijevaju i nestaju u borama na vratu, odmah ispod ruba ravne kape. Pokušao sam se prisjetiti kako su se ti muškarci na Havajima zvali i čime su se bavili. Pitao sam se kakav li su trag ostavili u mojoj duši? Onda, davno, ti stari crnci bili su za mene zagonetka; a ta zagonetka bila je jedan od razloga mojega dolaska u Chicago. Napuštajući taj grad, pitao sam se razumijem li ih sada išta bolje nego prije.Svoju odluku nisam spominjao nikome, samo Johnnieju. Mislio sam, imam još vremena, ionako mi odgovori s pravnih fakulteta neće stići prije siječnja. Do tada, naš će program za mlade već zaživjeti. Očekivao sam da će ga prihvatiti još nekoliko crkava, što bi značilo da ću uspjeti zatvoriti proračun za iduću godinu. Johnnieju sam priopćio novost zato što sam želio znati je li spreman preuzeti moje mjesto vodećeg organizatora — a možda i zato što mije bio prijatelj i dugovao sam mu objašnjenje. No Johnnieja nisu zanimala moja objašnjenja. Čim sam mu nabrojio fakultete na koje sam se bio prijavio — Harvard, Yale, Stanford — široko se nasmiješio i potapšao me po leđima.»Znao sam!« uzviknuo je.»Sto si znao?«»Daje to samo pitanje vremena, Barack. Da ćeš prije ili kasnije otići odavde.«»Zašto si tako mislio?«

Johnnie odmahne glavom i nasmije se. »K vragu, Barack... zato jer imaš mogućnosti između kojih možeš birati. Zato jer možešotići. Hoću reći, znam da si savjestan i sve to, ah kad se čovjek nađe pred odabirom Harvard ih Roseland, malo je vjerojatno da će se odlučiti za Roseland.« Opet je zatresao glavom. »Harvard! Ti bokca! Nadam se samo da nećeš zaboraviti svoje stare prijatelje i kad zasjedneš u neki šminkerski ured u centru.«Iz nekog razloga Johnniejev me je smijeh nagnao da se počnem braniti. Ponavljao sam kako ću dolaziti u staru četvrt, kako me bogatstvo i moć koje Harvard predstavlja ne impresioniraju te kako ni on ne bi trebao biti opčinjen njima. Nato Johnnie podigne ruke, tobož braneći se.»Hej, hej, ne moraš to meni tumačiti. Ja nikamo ne odlazim.«

Utihnuo sam, zbunjen vlastitim ponašanjem. »Ma... samo želim reći da ću se vratiti, samo to. Ne bih želio da ti i ostali vode dođete do krivog zaključka.«Johnnie se toplo nasmiješio. »Toga se ne trebaš bojati, Barack. Čovječe, pa mi smo samo ponosni na tebe i tvoj uspjeh.«Sunce se skrilo za oblak. Neki od vremešnih kartaša navukli su vje-trovke, dotad prebačene preko naslona njihovih stolaca. Pripalio sam cigaretu i pokušao dešifrirati svoj razgovor s Johnniejem. Je li sumnjao u moje namjere? Ili sam ja bio jedini kojije sumnjao u sebe? Tu sam odluku vagao bezbroj puta. Trebao mije odmor, u to nije bilo nikakve sumnje. Poželio sam poći u Keniju: Aumaje tada već godinu dana bila u Nairobiju i predavala na tamošnjem sveučilištu. Bila je to idealna prilika za podulji posjet.Na pravnom fakultetu također me je čekalo mnogo toga što sam trebao naučiti kako bih bio spreman za stvarne promjene. Učit ću o kamatnim stopama, korporativnim udruživanjima, procesu donošenja zakona, o načinima kako međusobno surađuju tvrtke i banke, o tome kako ulaganja u nekretnine mogu biti uspješna ili neuspješna. Proučavat ću zamršene procese kolanja moći i ovladati znanjem koje mije prije dolaska u Chicago bilo posve nepoznato, a s kojim ću se sada moći vratiti onamo gdje je ono najpotrebnije: donijeti ga u Roseland, donijeti ga u Altgeld, poput Prometejeve vatre.Bila je to priča koju sam sam sebi pripovijedao, ista ona, pretpostavljam, koju je moj otac pričao sebi prije dvadeset osam godina kada se ukrcao u zrakoplov za Ameriku — zemlju snova. I on je, valjda, vjerovao kako postupa u skladu s nekim unaprijed stvorenim veličanstvenim planom, kako nije istina da tek bježi od moguće nedosljednosti. A onda se, zapravo, vratio u Keniju, zar ne? No tada već kao podijeljen čovjek čiji će se snovi i planovi uskoro pretvoriti u pepeo...Hoće li se isto dogoditi i meni? Možda je Johnnie bio u pravu; možda se doista, ako čovjek zanemari raznorazna tumačenja, sve zapravo svodi na najobičniji bijeg. Bijeg od siromaštva, od dosade, od zločina ili od okova nametnutih bojom kože. Možda ču pohađanjem pravnog fakulteta zapravo ponavljati obrazac nastao još prije mnogo stoljeća u trenutku kad su se bijelci, tjerani vlastitim strahovima od nedosljednosti, iskrcali na afričke obale i naoružani puškama i gladni moći pokorene domorodce odvukli sa sobom u lancima. Taj prvi susret zauvijek je promijenio crnački život, premjestio središnju os njegova univerzuma i iznjedrio ideju o bijegu, istu onu koja će nastaviti živjeti u Franku i u drugim starim crncima što su se skrasili na Havajima; u zelenookoj Joyce iz Occiden-tala, koja nema drugih želja osim biti ljudsko biće; u Aumi, rastrganoj između Njemačke i Kenije; u Royu koji shvaća da za njega ne postoji novi početak. A ovdje u South Sideu, među članovima crkve velečasnoga Philipsa, od kojih su neki vjerojatno marširali rame

uz rame s doktorom Kingom, uvjereni da marširaju za ostvarenje viših ciljeva, za prava i načela i za svu djecu Božju, da bi u jednom času spoznali daje moć nepopustljiva, da su načela nestalna i da će, čak i nakon što budu postojali zakoni i linčovanja prestanu, najbliža poveznica sa slobodom još uvijek uključivati bježanje — emocionalno, ako ne i fizičko — što dalje od sebe samih, od svega što znamo, bijeg onkraj granice carstva bijelog čovjeka — ili još dublje u njegova njedra.Analogije poput ove nisu bile sasvim pravedne. Odnos između crnaca i bijelaca i značenje bijega za mene nikada neće biti isti kakvi su bih za Franka, ili za Staroga, pa čak i za Roya. U Chicagu, ma kako podijeljenom i opterećenom rasnom nesnošljivošću, uspjeh pokreta za građanska prava baremje doveo do određenog preklapanja između zajednica, otvorio manevarski prostor ljudima poput mene. Ja sam mogao raditi u crnačkoj zajednici, kao aktivist ih kao pravnik, a stanovati u nekoj od prestižnih četvrti u gradu. Ili, obratno, mogao sam raditi u kakvoj elitnoj pravnoj tvrtki, a živjeti u South Sideu, gdje bih kupio veliku kuću, vozio skupi automobil, donirao izdašne novčane iznose Nacionalnoj udruzi za unaprjeđenje života obojenih (NAACP-u) i za potrebe Harol-dove kampanje te držao predavanja u mjesnim srednjim školama. Svima bih bio uzor, pravi primjer uspješnog crnca.

Je li u tome bilo ičega lošeg? Johnnie očito nije tako mislio. Tek sam poslije shvatio da mi se nije smješkao zato što me je osuđivao, nego upravo zato što me nije osuđivao; naime, ni on ni moji vođe u takvom uspjehu nisu vidjeli ništa loše. Nije li to bila jedna od lekcija koje sam naučio u te dvije i pol godine? Da većina crnaca nije nalik ocu iz mojih snova, muškarcu iz majčinih priča, punom uzvišenih ideala i sposobnom za hitro rasuđivanje. Da su sličniji mojem očuhu, Lolu, da su to praktični ljudi koji znaju daje život previše težak da bi se smjelo kritizirati nečiji izbor i da u njemu ima previše nereda da bi se živjelo prema nekim apstraktnim idealima. Nitko nije od mene očekivao da se žrtvujem: ni Rafiq, koji me je još ne tako davno moljakao da mu pomognem prikupiti novac iz bjelačkih zaklada za njegov najnoviji projekt; ni velečasni Smalls, koji je odlučio ući u utrku za senatorsko mjesto, očekujući pritom našu potporu. Sto se njih ticalo, boja moje kože uvijek je bila dostatan kriterij za članstvo u zajednici, dovoljno velik križ.Zar je to bilojedino što meje privuklo u Chicago, pitao sam se, potreba za tako jednostavnim prihvaćanjem? Osjećaj da zajednici nešto značiš sigurno je imao važnu ulogu. No bilo je u tome i dubljeg značenja, zahtjevnijih pobuda. Dakako, mogao si biti crnac, a da te se nimalo ne tiče što se događa u Altgeldu ili Roselandu. Nisi morao razmišljati o dječacima poput Kylea, o mladim majkama poput Bernadette ili Sadie. No ako si želio biti pošten prema samome sebi i dobar u očima drugih, ako si prepoznao patnje zajednice i odlučio sudjelovati u uklanjanju njihovih uzroka — za to je bilo potrebno nešto više. Bila je potrebna ona vrsta predanosti kakvom je dr. Collier obavljala svoj svakidašnji posao u školi. Bila je nužna ona vrsta žrtve na kakvu je Asante bio spreman kad je bila riječ o njegovim učenicima.Za to je bila potrebna vjera. Bacio sam pogled prema malenom prozoru na drugom katu crkve. Iza njega sam zamišljao staroga župnika kako sastavlja propovijedi za taj tjedan. »Odakle crpite svoju vjeru?« pitao me je. Odjednom mi je sinulo da nemam odgovora na njegovo pitanje. Doduše, vjerovao sam u sebe. No vjera u samoga sebe nikad nije dostatna.

Cipelom sam ugasio cigaretu i upalio motor automobila. Pogledao sam u retrovizor i, udaljavajući se, promatrao kako stari, šutljivi kartaši nestaju u daljini.Dok se Johnnie bavio svakidašnjim organizatorskim poslovima, ja sam obilazio župnike u okrugu, nadajući se da ću ih uspjeti nagovoriti da nam se pridruže. Bio je to polagan proces jer, za razliku od svojih katoličkih kolega, crni protestantski župnici bili su izrazito neovisni, zbrinuti u svojim zajednicama i bez vidljive potrebe za pomoći izvana. Pri prvim telefonskim kontaktima nerijetko su bili sumnjičavi ili bi okolišali, pitajući se zbog čega bi taj musliman ili — još gore — taj Irac O'Bama, s njima želio razgovarati. Nekolicina s kojima sam se sastao savršeno je odgovarala likovima iz romana Richarda Wrighta ili govora Malcolma X-a: sjedobradim licemjerima koji sirotinji propovijedaju o blagostanju koje ih čeka na onome svijetu ili okretnim pentekostalcima koji se vozikaju uokolo u luksuznim automobilima i ne skidaju pogled s pladnja za milodare.Pa ipak, u većini slučajeva, kad bih se s njima sastao licem u lice, doista su me se dojmili. Pokazalo se daje uglavnom riječ o brižnim, radišnim ljudima, punim samopouzdanja i vjere u svrhovitost svojega posla, što je svakoga od njih činilo uvjerljivo najboljim organizatorom u svojoj četvrti. Velikodušno bi darovali svoje vrijeme, iznenađujuće spremni otvoriti se mojoj ljubopitljivosti. Jedan od njih pripovijedao mi je o svojoj nekadašnjoj ovisnosti o kocki. Drugi o godinama kad je istodobno bio uspješan poslovan čovjek i pritajeni alkoholičar. Svi odreda govorili su o razdobljima svojih nedoumica u vezi s vjerom; o pokvarenosti svijeta1 svojih vlastitih duša; o tome kako su, razoreni vlastitom taštinom, dotaknuli samo dno da bi na posljetku doživjeli uskrsnuće vlastitog bića i njegovo stapanje s uzvišenim poslanjem. To je bio izvor njihova samopouzdanja, tvrdili su: najprije pad, a potom iskupljenje. Time su stekli pravo da propovijedaju Radosnu vijest.Jesam li čuo za Radosnu vijest, pitah su me neki od njih. Znam lija stoje izvor moje vjere?

Kad sam se raspitivao o ostalim župnicima kojima bih se još mogao obratiti, nekolicinaje spomenula velečasnoga Wrighta, istoga onog kojeg mije spomenuo i velečasni Philips. Stekao sam dojam da mlađi svećenici u velečasnome Wrightu vide uzor kojemu i sami teže, a njegovu crkvu obrascem za vlastita buduća postignuća. Stariji su svećenici bili suzdržaniji u pohvalama, no ipak zadivljeni brzinom širenja kongregacije Sv. Trojstva. Nisu, doduše, krili svoje nezadovoljstvo njezinom velikom popularnošću među mladim crnim poduzetnicima (buppijevska6 crkva, reći će mi jedan pastor).Krajem listopada napokon mi se pružila prilika posjetiti velečasnoga Wrighta i njegovu crkvu. Nalazila se u Devedeset petoj ulici, u pretežito stambenoj četvrti, nekoliko blokova udaljenoj od naselja Louden Home. Očekivao sam impozantnu građevinu, no dočekala me skromna niska zgrada od crvene cigle s pravokutnim prozorima, okružena zimzelenim nasadima i lijepo oblikovanim grmovima. U travnjakje bio zaboden malen natpis, ispisan jednostavnim velikim tiskanim slovima: SLOBODNA JUŽNA AFRIKA. Unutrašnjost zgrade, iako ispunjena žamorom, na mene je djelovala smirujuće. Skupina vrtićke djece čekala je da roditelji dođu po njih. Pokraj mene prošlo je nekoliko mladih djevojaka odjevenih kao da idu na tečaj afričkoga plesa. Četiri postarije žene pojavile su se na izlazu iz svetišta. Jedna od njih uzviknula je: »Bog je dobar!«, na što svi nazočni odgovoriše: »Navijeke!«

Na posljetku mije žustrim korakom prišla lijepa žena. Predstavila se kao Tracy i objasnila da je jedna od suradnica velečasnog Wrighta. Kazala je da će velečasni Wright nekoliko minuta zakasniti i upitala me jesam li za šalicu kave. Dok sam je slijedio prema kuhinji u stražnjem dijelu crkve, razgovarali smo, najviše o crkvi, ali ponešto i o njoj. Bila je to za nju teška godina, rekla je. Nedavno joj je umro muž, a za nekoliko tjedana preselit će se u predgrađe. Dugo se dvoumila oko te odluke jer je veći dio života stanovala u središtu grada. Zaključila je, međutim, daje6 Buppie (Black Urban Professional) — mlada, crna, osobito financijski uspješna osoba traženoga zvanja, izraz skovan po uzoru na yuppie (Young Urban Professional) (nap. prev.).za njezina sina, tinejdžera, odlazak iz grada najbolje rješenje. Objašnjavala mije kako sada u predgrađima živi mnogo više crnačkih obitelji, kako će se njezin sin moći slobodno kretati ulicama, bez straha da će doživjeti kakvu neugodnost; kako se u školi koju će pohađati održavaju tečajevi glazbe, kako škola ima vlastiti glazbeni sastav te besplatno nudi korištenje glazbala kao i odore.»Odmalena želi svirati u bendu«, tiho je prozborila.

Dok smo razgovarali, zapazio sam kako nam se približava muškarac u kasnim četrdesetima, odjeven u trodijelno sivo odijelo. Imao je srebrn-kastu kosu, srebrnkaste brkove i šiljastu bradicu. Kretao se polako, odmjerenim korakom, kao da time štedi snagu, pregledavajući usput pristiglu poštu i pjevušeći neku jednostavnu melodiju.»Barack«, obratio mi se kao da smo stari prijatelji, »baš da vidimo hoće li mi vas Tracy prepustiti na koju minutu.«»Ne obazirite se na njega«, Tracy je ustala i poravnala suknju. »Trebala sam vas unaprijed upozoriti daje velečasni katkad sklon ludorijama.«Nasmiješivši se, velečasni Wright me poveo u malen, pretrpan ured. »Ispričavam se što kasnim«, reče zatvarajući za sobom vrata. »Pokušavamo sagraditi novo svetište pa sam se morao sastati s bankarima. Kažem vam, doktore, oni svaki put dolaze s nekim novim zahtjevom. Evo, danas su se sjetih da im treba još jedno moje životno osiguranje. Za slučaj da sutra otegnem papke. Misle, valjda, da će se bez mene čitava crkva urušiti.«»A hoće li?«Velečasni Wright odmahne glavom. »Pa nisam ja crkva, Barack. Odem li sutra s ovoga svijeta, nadam se da će mi moja pastva upriličiti pristojan pogreb. Ne bi mi bilo krivo da kane i poneka suza. No čim me pospreme dva metra ispod zemlje, nastavit će tamo gdje samja stao, trudeći se da ova crkva i dalje djeluje u skladu sa svojim poslanjem.«Odrastao je u Philadelphiji kao sin baptističkog svećenika. U početku se opirao očevu pozivu, odmah nakon koledža pristupio je marinci-ma, neko vrijeme koketirao s alkoholom, muslimanstvom, a šezdesetih godina s crnačkim nacionalizmom. No zov vjere očito ga nije napuštao, nego se, naprotiv, ugnijezdio duboko u njegovu srcu. Na posljetku se upisao na Harvard, a zatim na Čikaško sveučilište gdje je, nakon šest godina studiranja, stekao doktorat iz povijesti religije. Naučio je hebrejski i grčkijezik, čitao knjige protestantskih teologa Tillicha i Niebuhra, kao i teologa koji su podržavah pokret za oslobođenje crnaca. Gnjev i humor ulice, ljubav prema knjigama i poneku učenu riječ — sve je to donio sa sobom u crkvu Sv. Trojstva prije gotovo dva desetljeća. I premda ću tek poslije saznati potankosti iz njegova životopisa, već pri prvom susretu sam shvatio, iako je on to uglavnom nijekao, daje upravo taj njegov dar — sposobnost da ujedini,

štoviše pomiri, međusobno oprečne odrednice crnačkog iskustva — postao ključem uspješnosti te crkve.»Ovdje nas ima svakakvih. Afrikanista. Tradicionalista. Povremeno moram vaditi vruće krumpire - i izgladiti razmirice prije nego što stvari postanu doista gadne. To se ipak ne događa često. Onima koji mi dođu s idejom o drukčijem načinu obavljanja ovoga posla obično kažem neka slobodno odu i slijede svoj put.«Takav pristup očito je bio djelotvoran: za njegova službovanja crkva od dvije stotine članova dosegnula je brojku od četiri tisuće; organizirane su aktivnosti za svačiji ukus, od tečajevajoge do karipskih klubova. S osobitim ponosom govorio je o uključivanju sve većeg broja muškaraca u crkvenu zajednicu, premda je priznao da tu još ima dosta posla.»Najteže je pridobiti muškarce vaših godina«, nastavio je. »Plaše se da će ispasti mekušci. Brine ih što će na to reći njihovi frendovi. Sami sebe uvjeravaju daje crkva mjesto za žene — da muškarac koji prizna kako ima i duhovne potrebe samo dokazuje svoju slabost.«Rekavši to, uputio mije pogled koji me uznemirio. Odlučivši razgovor usmjeriti na »svoj teren«, počeo sam govoriti o Projektu razvoja lokalnih zajednica, nastojeći mu objasniti razloge zbog kojihje važno da nam se pridruže velike crkve kao stoje njegova. Sve vrijeme pozorno me je slušao, a kad sam završio, kimnuo je glavom.»Pokušat ću vam pomoći ako budem mogao«, rekao je. »No morate biti svjesni činjenice da vam naša potpora nije nužno vjetar u leđa.«»Kako to mislite?«»Velečasni Wright slegne ramenima. »Neki moji kolege svećenici ne odobravaju to kako mi radimo. Smatraju nas previše radikalnima. Drugi pak drže da nismo dovoljno radikalni. Ili da smo previše osjećajni. Ili da nismo dovoljno osjećajni. Nisu zadovoljni našim isticanjem afričke povijesti, naobrazbe...«»Ima ih«, prekinuo sam ga, »koji prigovaraju daje crkva previše angažirana.«Osmijeh velečasnoga u trenu se ugasio. »To su obične bedastoće«, rekao je oštrim glasom. »Ljudi koji tako brkaju stvari pokazuju koliko su sami zbunjeni. Nasjeli su propagandi čija je jedina svrha držati nas razjedinjenima. Polovina ih drži kako bivši kriminalci i bivši muslimani nemaju što tražiti u jednoj kršćanskoj crkvi. Druga je, pak, polovina sumnjičava prema svakom crncu koji je školovan ili ima stalan posao i prema svakoj crkvi koja cijeni znanje.Mi ne nasjedamo na takve lažne podjele. I nije riječ o našim prihodima, Barack. Policajci ne provjeravaju moj bankovni račun kada me zaustave i raširenih nogu zalijepe na automobil. Pravi krivci za takvo stanje su naša braća koja su primila pogrešnu naobrazbu. Poput onog sociologa s Cikaškoga sveučilišta koji drobi o tome kako 'rasna pripadnost postaje sve manje važna'! Zaboga, u kojoj zemlji taj čovjek živi?«Spomenuo sam mu razgovor koji sam vodio s njegovom pomoćnicom, kao i tendenciju da obitelji koje si to mogu priuštiti odlaze iz grada i nastanjuju se podalje od »vatrene linije«. Skinuo je naočale i protrljao umorne oči.»Ja sam Tracy rekao što mislim o njezinoj odluci da napusti grad«, rekao je mirnim glasom. »Njezin će dječak ondje odrastati a da neće znati ni tko je zapravo ni gdje se nalazi.«»Teško je kockati se sa sigurnošću vlastita djeteta.«»Za crnca u ovoj zemlji nema sigurnog života, Barack. Nikad ga nije ni bilo. Najvjerojatnije nikada ni neće.«

Uto je zazvonio telefon. Tajnica je velečasnog Wrighta podsjetila da imajoš jedan sastanak. Na rastanku smo se rukovali i on mije obećao da će Tracy pripremiti popis članova crkve s kojima bih se mogao sastati. Kasnije, na parkiralištu, sjedeći u automobilu prelistao sam srebrnkastu brošuru koju sam bio pokupio dok sam čekao sastanak. Medu ostalim, sadržavala je smjernice, »Crnački vrijednosni sustav«, koji je kongregacija bila prihvatila 1979. godine. Na prvome mjestu bila je privrženost Bogu »koji će nam dati snage da odbacimo bogobojaznu pasivnost i postanemo aktivisti Crnačkoga kršćanskog pokreta, borci za slobodu crnaca i obranu dostojanstva svega čovječanstva«. Sljedeća na popisu vrijednosti bila je »predanost crnačkoj zajednici i crnačkoj obitelji, naobrazbi, poslovnoj etici, disciplini i samopoštovanju«.

Sve što sam pročitao bilo je razborito i srčano — ne bitno drukčije, činilo se, od vrijednosti kojeje propovijedao stari velečasni Philips u svojoj bijelo okrečenoj crkvi dva naraštaja prije. Pa ipak, jedan od tekstova u brošuri crkve Sv. Trojstva razlikovao se od ostalih. Ton mu je bio nekako samosvjesniji, a sadržaj iziskivao podrobnije objašnjenje. Iznad njega je pisalo: »Odricanje od žudnje za pripadanjem srednjem staležu«. »Iako je dopušteno, štoviše poželjno, težiti srednjeimućnosth, oni koji se zahvaljujući vlastitoj darovitosti i sretnim okolnostima uspješno uključe u američku maticu, moraju se čuvati »psihološke stupice crnačkog sre-dnjestaleštva, koje našu uspješnu braću i naše uspješne sestre hipnotizira, potičući ih da vjeruju kako su vrjedniji od druge braće i razmišljaju u kategorijama 'mi' i 'oni', zaboravljajući da postojimo samo 'Ml'!«Idućih tjedana, sastajući se s različitim članovima crkve Sv. Trojstva, često bih se u mislima vraćao toj deklaraciji. Zaključio sam da je velečasni Wright barem djelomično bio u pravu kada svojim kritičarima nije dopuštao da ostanu. Naime, pripadnici njegove crkve većinom su bili ljudi sa sigurnim zaposlenjima: učitelji, tajnice i državni namještenici, isti onakvi kakve se moglo sresti u ostalim brojnim crnačkim crkvenim zajednicama u gradu. U crkvene aktivnosti bili su uključeni i žitelji obližnjih četvrti, a znatan dio vlastitih novčanih sredstava crkva je trošila na programe namijenjene zadovoljenju potreba siromašnih članova zajednice — pravnu pomoć, pomoć pri učenju, borbu protiv droge.

Pa ipak, u kongregaciji Sv. Trojstva postojao je nerazmjeran broj crnaca, stručnjaka u svojem zvanju: inženjera, liječnika, knjigovođa i direktora tvrtki. Neki među njima stasali su uz tu crkvu, drugi su joj prišli iz drugih crkava. Mnogi su otvoreno govorili o tome kako velik dio života nisu prakticirah nikakve vjerske aktivnosti — u nekim slučajevima posrijedi je bio svjestan odabir, posljedica političke ili intelektualne prosvijećenosti, no češće se to događalo zato što su crkvu smatrali nevažnom, jer su svoje karijere gradili u pretežito bijelim ustanovama.U određenom trenutku, međutim, svi oni našli su se u duhovnoj slijepoj ulici. Osjećaj koji su tada iskusili bio je istodobno neodređen i mučan. Kao da su bih odsječeni sami od sebe. Najprije rijetko, a zatim sve češće, svraćali su u crkvu Sv. Trojstva, pronalazeći ondje neke od stvari koje svaka religija nastoji ponuditi obraćenicima: duhovno utočište i mogućnost da njihove vrijednosti budu prepoznate i nagrađene na način neusporediv s novčanom nagradom, ma kako izdašna ona bila; osjećaj da su, iako ih već bole kosti i kosa sijedi, dio nečega što će i njih nadživjeti, a kada jednoga dana zauvijek odu, ostat će ljudi koji će ih se sjećati.

No shvatio sam da nije sve za čim su ti ljudi tragah nužno bilo religijske naravi. Nije Isus bio jedino čemu su se vraćali. Stekao sam dojam da je ta crkva, njegujući afričke teme i ističući važnost poznavanja crnačke povijesti, preuzela ulogu onoga, kako je velečasni Philips rekao, koji će preraspodijeliti vrijednosti i širiti ideje. Samo što se sada taj proces nije odvijao isključivo u jednom smjeru: od učitelja ili liječnika kojima njihova kršćanska dužnost nalaže da siromašnom napoličaru ili mladiću tek pristiglom s Juga pomognu prilagoditi se životu u velegradu. U kulturološkom smislu, tekao je i u obratnom smjeru: nekadašnji ulični nasilnik ih maloljetna majka imali su svoje obrasce vrednovanja, a kako su oni bih autentični predstavnici životno uskraćenih, njihova je nazočnost u crkvi za pravnika ili liječnika bila škola s ulice. Sirom otvorivši svoja vrata svima koji su im željeli prići, crkve poput Sv. Trojstva svoje su članove uvjerile kako su njihove sudbine neraskidivo povezane, kako kategorija »MI« nije iščeznula.Takva kulturna zajednica predstavljala je moćan program, fleksibilniji od pukog nacionalizma, održiviji i od mojega načina djelovanja. Pa ipak, nisam mogao a da se ne pitam hoćemo li dovoljno postići ako smanjimo broj obitelji koje napuštaju grad i broj mladića koji završavaju u zatvorima? Hoće li kršćanska povezanost između crnog ravnatelja škole i crnog roditelja u toj školi promijeniti način kako se upravlja školama? Hoće li zanimanje za očuvanje takvog jedinstva velečasnom Wrightu dopustiti da zauzme čvrst stav u vezi s najnovijim prijedlozima za reformu javne stambene izgradnje? A ne pođe li to za rukom ljudima poput velečasnog Wrighta, ne budu li crkve poput Sv. Trojstva spremne istinski se angažirati, čak i po cijenu stvarnog sukoba, kakvi su uopće izgledi da ta velika zajednica ostane na okupu?

Katkad bih ljudima s kojima sam se sastajao postavljao takva pitanja. Uzvraćali bi mi istim smetenim pogledima kakve sam već vidio u očima velečasnih Philipsa i Wrighta. Za njih su smjernice navedene u brošuri crkve Sv. Trojstva bile vjerska načela, ništa manje važna od vjere u uskrsnuće. Neke od vaših zamisli uistinu su dobre, govorili su mi. Kada biste pristupili našoj crkvi, možda biste nam mogli pomoći da pokrenemo neki program za zajednicu. Možete li navratiti u nedjelju?Obično bih slijegao ramenima i izbjegavao izravno odgovoriti. Nisam im mogao priznati kako više ne mogu vidjeti razliku između vjere i običnog lakoumlja, između vjere i pukog trpljenja; da sam, iako uvjeren u njihovu iskrenost, i dalje ostao skeptik, nesiguran čak i u vlastite motive te sumnjičav prema pragmatičnom obraćenju. Nisam im mogao reći kako sam se u životu previše često svađao s Bogom da bih pristao na tako olako dobiveno iskupljenje.Dan uoči Dana zahvalnosti umro je Harold Washington.Njegova smrt bilaje sasvim neočekivana. Samo nekoliko mjeseci prije ponovo je dobio izbore glatko pobijedivši Vrdolyaka i Byrnea i stvari u gradu pokrenuo s mrtve točke, na kojoj su se prethodne četiri godine uglavnom nalazile. Taj put, kampanju je od početka do kraja vodio oprezno i profesionalno, bez strasti kojom je bila obilježena kampanja 1983. godine. Zalagao se za opću konsolidaciju, uravnotežene proračune i javne radove. Pružio je ruku nekim političkim veteranima, Ircima, Poljacima — spreman na pomirbu sa svima njima. Gospodarski krugovi pomirili su se s njegovom nazočnošću i financijski ga poduprli. Njegova se moć činila neupitnom, pa ipak, nezadovoljstvo se javilo unutar njegove vlastite baze: među nacionalistički nastrojenim crncima koje je uznemirila njegova spremnost da u akciju uključi bijelce i Latinoamerikance, među aktivistima koji

su mu zamjerali mlakost u rješavanju problema siromaštva te među ljudima kojima su snovi bili draži od stvarnosti, a nemoć draža od kompromisa.Harold, međutim, takvim kritičarima nije pridavao osobitu pozornost. Mislio je kako je bolje ne izlagati se rizicima, kako nema razloga za žurbu. Govorio je da će ionako biti gradonačelnik idućih dvadeset godina.

A onda smrt: iznenadna, jednostavna, konačna, gotovo smiješna u svojoj običnosti — srce jednoga debeljkajednostavno je prestalo kucati.Toga vikenda studena kiša nije prestajala padati. Na ulicama je vladala tišina. U svojim kućama i vani, ljudi su plakali. Crnačke radijske postaje satima su emitirale snimke Haroldovih govora. Tužna povorka onih koji su željeli osobno doći do njegova odra i odati mu posljednju počast vijugala je oko blokova kuća na svojem putu prema Gradskoj vijećnici. Posvuda se moglo vidjeti crnce skamenjene od šoka, nesigurne kamo poći i u strahu od budućnosti.Do dana pokopa Washingtonovi lojalisti već su se uspjeli oporaviti od prvog šoka. Počeli su se sastajati i prestrojavati, nastojeći odabrati strategiju koja će im pomoći da zadrže vlast i izaberu Haroldova zakonskog nasljednika. No za to je već bilo prekasno. Nedostajalo je političke organizacije i jasno definiranih načela koja bi valjalo slijediti. Cjelokupna crnačka politika dotad je bila usredotočena na jednog čovjeka, čovjeka čija je aura blistala sunčevim sjajem. Sada, kada ga više nije bilo, nitko nije bio siguran stoje njegova prisutnost bila značila.Među lojalistima su počele prepirke. Nastale su frakcije. Kružile su glasine. Do ponedjeljka, kada je Gradsko vijeće trebalo izabrati osobu koja će obnašati dužnost gradonačelnika do izvanrednih izbora, koalicija koja je Harolda prva dovela na vlast sasvim se raspala. Te večeri otišao sam u Gradsku vijećnicu kako bih svjedočio toj drugoj smrti. Ljudi, uglavnom crnci, okupljali su se još od kasnog poslijepodneva — bilo je tu staraca, znatiželjnika, muškaraca i žena s transparentima. Pogrdnim povicima vrijeđali su crne gradske vijećnike koji su bili potpisali suradnju s bjelačkim blokom. Dolarskim novčanicama mahali su prema jednom slatkorječivom crnom gradskom vijećniku. Bijeli vijećnici koji su stajali iza njega uzvraćah su gomili, braneći svojega kolegu. Crnoga vijećnika gomila je nazivala prodanom dušom i čiča Tomom, Skandirali su i toptali nogama zaklinjući se da nikada neće otići.

No moć je bila strpljiva i znala je što hoće; imala je vremena čekati da prestanu skandiranja, molitve i bdjenja uz svjetlost svijeća. Oko ponoći, prije nego što se Gradsko vijeće okupilo radi glasovanja, vrata su se načas otvorila i ja sam ugledao dvojicu vijećnika kako nešto povjerljivo razgovaraju. Jedan od njih dvojice, crnac, bio je Haroldov čovjek; drugi, bijelac, Vrdolyakov. Došaptavali su se, na trenutak se nasmiješili, a onda, bacivši pogled prema gomili koja je još uvijek skandirala, naglo se uozbiljili. Krupni, mesnati muškarci u odijelima na dvoredno kopčanje, svi s jednakim, gladnim pogledom u očima — već su tada znali kako će sve završiti.Nakon toga sam otišao. Uspio sam se probiti kroz gomilu ljudi kojaje ispunila ulicu, a onda, prelazeći trg Daley Plaza, krenuo prema automobilu. Puhao je jak vjetar, hladan i oštar poput britve. Nedaleko od mene pločnikom se kotrljao odbačeni transparent na kojem je netko krupnim slovima bio napisao NJEGOV DUH I DALJE ŽIVI. Ispod teksta bila je slika koju sam tako često znao gledati čekajući na red u Smittyjevoj brijačnici:

prosijeda kosa, prijazno lice, dobroćudan osmijeh, blistav pogled; sada, nošena vjetrom, kotrljala se praznim trgom poput jesenjeg lista.Mjeseci su prolazili munjevitom brzinom. Razmišljao sam o poslovima koje još nismo završili. S koalicijom na gradskoj razini surađivali smo u poticanju reforme školstva. Održali smo niz zajedničkih sastanaka s Meksikancima u Southeast Sideu dogovarajući strategiju zaštite okoliša na tom području. Izluđivao sam Johnnieja zatrpavajući ga stvarima za koje je i meni trebalo tri godine da ih naučim.

»Onda, s kim si se sastao ovaj tjedan?« upitao bih ga.»Pa, s onom ženom, gospodom Banks, tamo u crkvi Predragocjene krvi Kristove. Čini se da ima potencijala... čekaj samo malo, evo, tu je. Dakle, učiteljica, zanimaju je pitanja naobrazbe. Čini se da će sasvim sigurno surađivati s nama.«»Čime se bavi njezin muž?«»Zaboravio sam je pitati...«»Sto misli o školskom sindikatu?«»K vragu, Barack, pa imao sam samo pola sata...«U veljači sam primio obavijest da sam primljen na Harvard. Uz pismo su mi poslali i niz tiskanih informacija. To me podsjetilo na paket koji sam u ljeto četrnaest godina prije primio iz škole Punahou. Sjetio sam se kako je Gramps svu noć probdio čitajući u školskom katalogu o nastavi glazbe, o posebnoj nastavi za napredne učenike, o pjevačkim zborovima i završnim ispitima. Mahao je tim katalogom govoreći kako mije to jamstvo sigurne budućnosti, da poznanstva iz takve škole traju čitav život, da ću se kretati samo u otmjenim krugovima i da će mi biti otvorene sve mogućnosti koje su njemu bile uskraćene. Prisjetio sam se kako mije pri kraju večeri smiješeći se razbarušio kosu, kako mu se u dahu osjećao viski, kako su mu se oči sjajile kao da će se rasplakati. Uzvratio sam mu osmijeh praveći se da razumijem, a zapravo želeći da sam još u Indoneziji, da bos trčim rižinim poljem, da mi stopala propadaju u hladno, vlažno blato dok zajedno s drugim smeđim dječacima ganjam razderanog zmaja.Sada sam se osjećao nekako slično.Za taj tjedan bio sam dogovorio objed u uredskim prostorijama s dvadesetak pastora čije su crkve pristale pridružiti se našoj organizaciji. Većina pozvanih pastora se pojavila, kao i većina naših glavnih vođa. Zajedno smo raspravljali o strategijama za nadolazeću godinu, o lekcijama koje smo naučili iz Haroldove smrti. Odredili smo termine tečajeva za stručno usavršavanje, suglasili se oko rasporeda prispjelih obveza i razgovarali o trajnoj potrebi angažiranja više crkava. Kad smo završili, obavijestio sam ih da u svibnju odlazim te da će Johnnie preuzeti dužnost direktora.

Činilo se da nitko nije bio iznenađen. Svi su mi kasnije prišli i čestitali. Velečasni Philips me je uvjeravao daje to ispravna odluka. Angela i Mona rekle su kako su oduvijek znale da ću jednoga dana nešto postići. Shirley me upitala hoću li savjetovati jednoga od njezinih nećaka koji bi želio podići tužbu jer je pao u kanalizacijski otvor.Samo se Mary činila uznemirenom. Nakon što je većina pastora otišla, pomagala je Willu, Johnnieju i meni oko čišćenja. Kad sam je upitao treba li joj prijevoz do kuće, stala je odmahivati glavom.

»Ma stoje to s vama, ljudi?« rekla je, gledajući Willa i mene. Glas joj je pomalo podrhtavao dok je navlačila kaput. »Zašto vam se uvijek žuri? Zašto vam ono što imate nikad nije dovoljno dobro?«Zaustio sam da joj nešto kažem, a onda sam se sjetio njezinih dviju kćeri i njihova oca kojega nikad neće upoznati. Umjesto da išta kažem, ispratio samje do vrata i zagrlio je. Kad je otišla, vratio sam se u sobu za sastanke gdje je Will tamanio ostatke pilećih krilaca s jednog pladnja.»Hoćeš malo?« pitao me između dva zalogaja.Odmahnuo sam glavom i sjeo nasuprot njemu. Neko me vrijeme promatrao, tiho žvačući i ližući ljuti umak s prstiju.»Ovo mjesto tije nekako priraslo srcu, jel da?« napokon je izustio. Kimnuo sam glavom. »Tako je, Will.«Nakon gutljaja soka malo se podrignuo. »Pa i nije tako dugo izbivati tri godine«, rekao je.»Kako znaš da ću se vratiti?«»Ne znam kako znam«, rekao je odgurujući tanjur. »Jednostavno znam, i to je sve. Ne izgovorivši više niti jedne riječi, otišao je oprati ruke, popeo se na bicikl i odvezao se niz ulicu.Te sam se nedjelje probudio u šest sati. Još je bio mrak. Obrijao sam se, očetkao jedino odijelo i do sedam i trideset stigao u crkvu. Većina klupa većje bila popunjena. Vratar u bijelim rukavicama proveo me je pokraj vremešnih žena s velikim šeširima ukrašenima perjem, djece u najboljem nedjeljnom izdanju i pokraj visokih namrštenih muškaraca

koji su osim odijela i kravate nosili i ručno tkanu te bojama od blata oslikanu kapicu, tradicionalni kuji. Mahnula mije majka jednog djeteta iz škole dr. Collier, a jedan predstavnik Cikaške stambene uprave s kojim sam imao nekoliko razmirica hladno mije kimnuo glavom. Provukao sam se do sredine jednog reda i ugurao se između bucmaste starije žene i mlade četveročlane obitelji; otac se već preznojavao u sakou od grube vunene tkanine, a majka je govorila dvojici dječačića pokraj sebe da se prestanu tući.»Gdje je Bog?« čuo sam kako mališan pita brata.»Zaveži!« uzvratio mu je stariji dječak.»Da ste se odmah smirili! Obojica!« ljutila se majka.Pastorova pomoćnica, sredovječna žena prosijede kose i strogog držanja, pročitala je dnevne obavijesti i povela pospane glasove kroz nekoliko tradicionalnih pjesama. Zatim su se članovi zbora, odjeveni u bijele haljine i zaogrnuti dugačkim šalovima uzorka kente, plješćući i pjevajući rasporedili iza oltara dok su orgulje pratile ubrzane ritmove bubnjeva:Tako sam sretan, Isus me uzvisio! Tako sam sretan, Isus me uzvisio! Tako sam sretan, Isus me uzvisio! Pjevajući Slava, A-le-lu-ja! Isus me uzvisio!Dok su se vjernici pridruživali pjesmi, ispod velikog križa koji je visio s drvenih stropnih greda pojavili su se svećenici, a zatim i velečasni Wright. Velečasni je u vrijeme čitanja molitava šutio, oštrim okom motreći lica vjernika i prateći kako košara s milodarima prelazi iz ruke u ruku. Kad su milodari skupljeni, uspeo se na propovjedaonicu i pročitao imena preminulih u proteklom tjednu te onih koji su bolovali, a spomen svakog imena negdje u mnoštvu izazvao bi komešanje i žamor odobravanja.»Spojimo ruke«, rekao je velečasni, »dok klečimo i molimo se podno ovoga teškog križa...« »O, da..a

»Gospodine, došli smo da ti prvo zahvalimo na svemu što si za nas dosad već učinio... A najviše da ti zahvalimo na Isusu. Gospodine, ima nas ovdje iz različitih slojeva društva; neke drže visokima, neke niskima... ali svi smo mi jednaki ispod ovoga križa. Gospodine, hvala ti! Na Isusu ti hvala, Gospodine... Tebi koji nosiš naše breme, tebi što s nama dijeliš tegobe, tebi zahvaljujemo...«Naslov propovijedi velečasnoga Wrighta toga jutra bio je »Smionost nade«. Započeo je s odlomkom iz Knjige o Samuelu — pričom o nesretnoj Ani, jednoj od dviju žena čovjeka po imenu Elkana, kojoj Bog ne bijaše dao poroda i koja se, nesretna i ponižavana od suparnice, moli Jahvi gorko plačući. Ta gaje priča, rekao je, podsjetila na propovijed što ju je nekoliko godina prije održao neki njegov kolega pastor; u njoj je opisao svoj odlazak u muzej gdje se zatekao ispred ulja na platnu, nazvanog Nada.»Slika prikazuje harfisticu«, objasnio je velečasni Wright, »ženu koja, kako vam se čini na prvi pogled, sjedi na vrhu neke planine. No kad pozornije promotrite, vidite daje žena prekrivena modricama i krvlju, odjevena u dronjke i daje harfa svedena na jednu jedinu izlizanu strunu. A onda vam pogled odluta niže, u dolinu opustošenu oskudicom, gdje tutnje bubnjevi rata, gdje svijet stenje pod teretom razdora i izopačenosti.To je naš svijet, svijet u kojem kruzeri dnevno bacaju više hrane nego što većina stanovnika Port-au-Princea vidi u jednoj godini, svijet u kojem pohlepa bijelaca vlada potrebitim svijetom, apartheid na jednoj njegovoj polovini, apatija na drugoj... I to je svijet! Svijet na kojem počiva nada!«U tom tonu je i nastavio, razglabajući o posrnulom svijetu. Dok su dječaci pokraj mene črčkali po crkvenom biltenu, velečasni je govorio o Sharpsvilleu i Hirošimi, o bešćutnosti političara u Bijeloj kući i u Kongresu. No kako je propovijed napredovala, primjeri razdora postajah su sve prozaičniji, a bol neposrednija. Velečasnije govorio o nevoljama s kojima će se kongregacija sutra suočiti, o boli onih daleko od vrha planine koje muči kako će platiti račun za struju. Ali i o boli onih bliže metaforičkom vrhu: o boli žene iz srednjeg staleža kojoj su zadovoljene sve materijalne potrebe, ali je muž tretira kao »sluškinju, kućanski servis i seksualni servis — sve u jednome«; o djetetu čiji imućni roditelji više mare za »izgled kose na njegovoj glavi nego za kvalitetu naobrazbe u njegovoj glavi«.»Nije li to... nije li to svijet sviju nas?«»Isuse!«»I mi poput Ane ispijamo gorku čašu! Svakodnevno suočeni s odbacivanjem i beznađem!« »Tako je!«»No vratimo se još jednom onoj slici. Nada! Harfistica, kao i Ana, upire pogled u visine, a nekoliko jedva čujnih tonova podiže se prema nebesima. Ona se usuđuje nadati se... Ona ima smjelosti... svirati... i uzdizati Boga na jednoj jedinoj preostaloj struni.«Ljudi su počeli klicati, ustajati sa svojih sjedišta, pljeskati. Promatrajući i slušajući sve to sa svojega mjesta, do mene su počeli dopirati svi tonovi koji su obilježili protekle tri godine. Odvažnost i strah Ruby i Willa. Rasni ponos i gnjev ljudi poput Rafiqa. Žudnja za zaboravom, žudnja za bijegom, žudnja za prepuštanjem Bogu koji bi nas nekako mogao zaštititi od očaja.A u tom jedinstvenom tonu — nadi! — prepoznao sam nešto drugo; u podnožju toga križa, u tisućama crkava diljem grada, zamišljao sam kako se priče običnih crnih ljudi stapaju s pričama o Davidu i Golijatu, Mojsi-ju i faraonu, o kršćanima u lavljem brlogu, o

Ezekielovu polju suhih kostiju. Te priče — o opstanku, o slobodi, o nadi — postale su naša priča, moja priča; prolivena krv bila je naša krv, prolivene suze bile su naše suze; sve do toga vedrog dana kad se ta crna crkva još jednom učinila poput lađe koja prenosi priču o jednom narodu budućim naraštajima i odnosije u dalek svijet. Naše nevolje i pobjede odjednom su postale jedinstvene i univerzalne; crne i crnje od crnoga; u ljetopisima našega putovanja priče i pjesme omogućile su nam da prizovemo sjećanja kojih se nismo trebali stidjeti, sjećanja dostupnija od sjećanja na drevni Egipat, sjećanja koja će svi ljudi moći proučavati i njegovati — i pomoću kojih ćemo moći početi ponovo graditi. I premda je dio mene i dalje osjećao kako to nedjeljno okupljanje gdjekad pojednostavnjuje naše prilike, da gdjekad sakrije ili potisne stvarne sukobe među nama i da može ispuniti očekivanja samo akcijom, po prvi put sam osjetio kako taj duh u sebi nosi mogućnost

— koja se, doduše, tek rađa i koja je nepotpuna — no ipak mogućnost da prijeđemo uske granice naših snova.»Smionost nade! Još mije u sjećanju baka kako po kući pjeva 'Negdje postoji svijetla strana... ne miruj dokje ne pronađeš...'«»Tako je!«»Smionost nade! Vremena kad nismo mogli podmiriti račune. Vremena kada se činilo da ništa neću postići... kada sam s petnaest godina izbačen iz škole zbog teške krađe automobila... pa ipak, mama i tata i tada bi zapjevali...Hvala ti, Isuse. Hvala ti, Isuse. Hvala ti, Isuse. Hvala ti, Isuse. Hvala ti, Isuse, Hvala ti, Gospode. Doveo si me saStrašno dugog puta, strašno dugog puta.I to pjevanje meni uopće nije bilo jasno! Zašto su mu zahvaljivah za sve svoje muke, pitao bih se. Noja sam promatrao samo vodoravnu dimenziju njihovih života!« »I?«»Nisam razumio da oni govore o okomitoj dimenziji! O svojem odnosu s Bogom! Nisam razumio da su mu zahvaljivali unaprijed za sve što su se odvažili nadati se u vezi sa mnom! Oh, hvala ti Isuse što nisi dopustio da me izgubiš onda kad samja dopustio da izgubim tebe.«I kad se ponovo prolomila pjesma zbora, a kongregacija započela pljeskati onima koji su prilazili velečasnome kako bi primili njegov blagoslov, osjetio sam lagani dodir na ruci. Spustio sam pogled i vidio starijega od dvojice dječaka koji je sjedio kraj mene kako mi pomalo zabrinuta izraza lica pruža papirnati rupčić. Njegova majka nakratko me pogledala, blago se osmjehnula i ponovo se okrenula prema oltaru. Tek kad sam zahvaljivao dječaku, osjetio sam da mi suze teku niz obraze.»Oh, Isuse«, čuo sam kako šapćejedna starija žena pokraj mene. »Hvala ti što si nas nosio tako daleko.«

TREĆI DIOKenijaPETNAESTO POGLAVLJEPoletio sam iz zračne luke heathrow u olujno tiebo. Stražnji dio zrakoplova zaposjela je skupina mladih Britanaca u loše skrojenim blejzerima, a jedan od njih — bljedunjavi, mršavi mladić koji se još nije riješio akni — sjeo je kraj mene. Dva puta je vrlo pozorno

proučio sigurnosne upute i tek kad smo se odlijepili od zemlje zainteresirao se kamo putujem. Rekao sam da putujem u Nairobi, u posjet obitelji.»Čuo sam daje Nairobi lijep. Baš bih mogao jednom svratiti. Ja idem za Johannesburg.« Objasnio mije kako je to dio programa za stjecanje diplome iz geologije, kako ih britanska vlada šalje da godinu dana rade u južnoafričkim rudarskim kompanijama. »Čini se da tamo nemaju dovoljno stručnjaka i ako nam se posreći, uzet će nas za stalno. To mije super prilika da zaradim pristojni novac; neću se valjda smrzavati na nekoj usranoj platformi u Sjevernom moru. Baremja neću.«Rekao sam da bi i mnogi crni Južnoafrikanci rado išli na takvo školovanje.»Pa da, imate pravo«, rekao je. »Ne sviđa mi se ta rasna politika tamo. Sramota.« Malo se zamislio. »A opet, ostatak Afrike se raspada, zar ne? Barem koliko se meni čini. Crnci u Južnoafričkoj Republici više ne umiru od gladi kao u nekim žalibože zemljama. Nije da im zavidim, ali u usporedbi s onima tamo sirotim Etiopljanima...«

Stjuardesa je došla ponuditi slušalice i mladić je spremno izvukao lisnicu. »Ma znate, ja se najradije klonim politike. Shvatio sam da me se to ne tiče. Isto kao kod kuće — svima tek milostinja, starci u Parlamentu stalno melju iste gluposti. Kažem vam, najbolje je brinuti se samo za svoj vlastiti kutak.« Utaknuo je slušalice u utičnicu i stavio ih na uši.»Probudite me, molim vas, kad stigne hrana«, rekao je gurnuvši sjedalo unatrag kako bi malo odspavao.Izvukao sam knjigu iz torbe i pokušao čitati. Bio je to portret nekoliko afričkih zemalja iz pera jednog novinara sa Zapada, koji je proveo cijelo desetljeće u Africi; moglo bi ga se nazvati starim afričkim vukom — taj se sigurno dičio uravnoteženim stajalištima. U prvih nekoliko poglavlja knjige naširoko je opisana povijest kolonijalizma: manipulacija plemenskim mržnjama, hirovite kolonijalne granice, preseljenja, logori i sve vrste velikih i malih poniženja. Spomenut je početni heroizam velikana nezavisnosti, recimo Kenyatte i Nkrumaha, a njihov kasniji prijelaz u despotizam djelomice je pripisan raznim hladnoratovskim makinacijama.No već u trećem poglavlju slike sadašnjosti zasjenile su prošlost. Glad, bolesti, državni udari i protuudari od strane nepismenih mladića koji barataju s kalašnjikovim AK-47 kao s igračkom — čini se daje autor htio reći kako su sva razmatranja o nekakvoj povijesti Afrike bespredmetna kad se vidi koliko ondje danas ima patnje.Oni tamo siroti. Žalibože zemlje.Odložio sam knjigu, obuzet već otprije poznatim gnjevom, gnjevom koji me to više izluđivao što nisam točno znao što gaje izazvalo. Mladi Britanac kraj mene već je lagano hrkao, naočale su skliznule niz njegov usiljeni nos. Jesam li ljut na njega? Zamislio sam se. Je li on kriv što nemam odgovora na njegova pitanja, uz svu moju naobrazbu i sve teorije kojima se služim? Trebam li ga kriviti zato što želi nešto bolje za sebe? Možda me naljutio njegov nastup pun prisnosti, njegov stav da ja kao Amerikanac, pa čak i kao crni Amerikanac, prirodno dijelim njegovo maglovito mišljenje o Africi; stav koji za njegov svijet predstavlja barem nekakav napredak, dok je za mene samo naglašavao moj neugodan pop utu u zemlju punu stranaca.

Tako sam se osjećao cijelo vrijeme boravka u Europi — razdražljiv, u zaštitnom oklopu, nesiguran sa strancima. Nisam mislio da će biti tako. Mislio sam da će moje kratko zadržavanje ondje biti samo jedno malo skretanje s puta, prilika da posjetim mjesta na

kojima još nisam bio. Tri tjedna putovao sam uzduž i poprijeko sasvim sam, uglavnom vlakom i autobusom, s vodičem u ruci. Pio sam čaj uz Temzu, promatrao djecu medu kestenima u parku Luxembourg. Točno u podne prolazio sam Plažom Mejor, gledao sjene kao na De Chiricovim slikama i vrapce na ko-baltno plavom nebu; u sumrak na Palatinu čekao da zasja prva zvijezda i slušao kako vjetar šapuće o smrtnosti.Već krajem prvoga tjedna shvatio sam daje to bila pogreška. Ne mogu reći da mi Europa nije bila lijepa: sve je bilo baš onako kako sam zamišljao. Alija tu nisam pripadao. Osjećao sam se kao u tuđem snu; moja krnja prošlost stajala je kao stakleni zid između mene i prizora koje sam gledao. Cak sam posumnjao kako je taj moj europski intermezzo bio samo jošjedna odgoda, još jedan pokušaj da izbjegnem svoj obračun sa Starim. Bez znanja jezika, bez posla i svakodnevne rutine - čak i bez svoje opsesije rasnom netrpeljivošću na koju sam tako navikao i koju sam (perverzno) smatrao znakom zrelosti — nije mi preostalo ništa drugo nego pogledati sam u sebe, a ondje sam našao tek jednu veliku prazninu.Hoće li put u Keniju konačno ispuniti tu prazninu? Moji u Chicagu bili su uvjereni da hoće. Bit će to kao u Korijenima, rekao mije Bili na oproštajnoj zabavi. Asanteje to nazvao hodočašćem. Afrika je i za njih i za mene postala više od mjesta - to je ideja, nova obećana zemlja puna prastarih običaja i prelijepih vidika, pravednih borbi i zvukova bubnjeva. Prigrlili smo Afriku na daljinu — isto kao što sam svojedobno prigrlio Staroga. A što kada nestane te daljine? Lijepo je bilo vjerovati kako će me spoznaja istine osloboditi. No što ako nije tako? Sto ako će me istina razočarati, što ako smrt mojega oca ne znači ništa, ako njegova ostavština ne znači ništa, što ako me s njim i s Afrikom veže tek ime, krvna grupa ih bjelački prezir?

Ugasio sam svjetlo, zatvorio oči i sjetio se Afrikanca kojega sam sreo na putu po Španjolskoj, još jednoga bjegunca. Čekao sam noćni autobus pokraj jedne gostionice na pola puta između Madrida i Barcelone. Neki starci sjedili su za stolovima i pili vino iz niskih, zamagljenih čaša. Malo dalje bio je bilijarski stol, ija sam iz nekog razloga postavio kugle i počeo igrati, sjećajući se kasnih večeri koje sam s djedom provodio po barovima u Hotel Streetu, među prostitutkama i makroima, a djed bi bio jedini bijelac u lokalu.Baš kada sam dovršavao igru, iz mraka je izronio čovjek u tankom vunenom džemperu i ponudio se da mi plati kavu. Nije govorio engleski, a španjolski mu nije bio ništa bolji od mojega, no imao je zarazan osmijeh i izraz čovjeka željnog društva. Za barom mije ispričao kako je iz Senegala i putuje Španjolskom za sezonskim poslovima. Iz hsnice je izvadio izlizanu fotografiju mlade djevojke punih obraza. Supruga, rekao je; ostalaje kod kuće. Čim uštedi novac, moći će opet biti zajedno. Pisat će i reći joj da dođe.Na kraju smo se zajedno vozili za Barcelonu, uglavnom šuteći, a on mije povremeno pokušavao objasniti šale iz televizijske emisije koja se prikazivala na televizoru obješenom iznad vozača. Iskrcali smo se malo prije zore kraj nekoga starog spremišta za autobuse i moj me prijatelj pozvao do niske i debele palme uz cestu. Tamo mije uz silno ljubazne geste ponudio četkicu za zube, češalj i bocu s vodom, koje je izvukao iz ruksaka. I tako smo se zajedno oprali u jutarnjoj rosi i zatim uprtili torbe na ramena i krenuli prema gradu.Kako li se zvao? Sada se nisam mogao sjetiti; bila je to tek još jedna izgladnjela duša daleko od doma, jedan od milijuna potomaka neke bivše kolonije — Alžiraca, Indijaca,

Pakistanaca — u najezdi na svoje nekadašnje osvajače. No osjećali smo se kao stari znanci dok smo hodali prema ulici Ramblas; činilo mi se da smo na istom putovanju iako smo došli iz različitih krajeva svijeta. Kada smo se konačno oprostili, ostao sam dugo, dugo gledati kako ta mršava, krivonoga spodoba nestaje u daljini; dio mene želio mu se pridružiti u njegovim lutanjima prema novim plaviča-stimjutrima; drugi je dio znao daje to samo još jedno sanjarenje, opetkenijatek jedna ideja, nepotpuna kao što je nepotpuna moja slika Staroga ili moja slika Afrike. Zadržao sam u sjećanju samo to da mije taj čovjek platio kavu i dao vode, onako kako se stvarno zbilo, a možda je baš to ono štojedino treba tražiti u životu: slučajan susret, zajednički doživljaj, mali znak pažnje...Zrakoplov se zatresao zbog turbulencija; osoblje je posluživalo večeru. Probudio sam mladog Britanca koji je pojeo sve do zadnjeg zalogaja i usput mi pričao o odrastanju u Manchesteru. Na kraju sam zaspao nemirnim snom. Kad sam se probudio, stjuardesa je već dijelila obrasce za carinu i pripremala nas za slijetanje. Vani je još uvijek bio mrak i ništa se nije vidjelo, no kada sam prislonio lice uz prozor, vidio sam slaba i raštrkana svjetla, nježna i magličasta poput krijesnica, koja su se postupno umnažala i na kraju poprimila oblik grada. Za nekoliko minuta na istočnom su se obzoru pojavili crni obrisi brežuljaka iza kojih se nazirala svjetlost. Kada smo u tu afričku zoru dotaknuli tlo, na nebu sam vidio visoke oblake crvenkastog odsjaja.Zračna luka Kenvatta International bila je gotovo pusta. Službenici koji su nam pregledavali putovnice usput su pijuckali čaj; u prtljažnom dijelu polako se, uz škripu, vrtjela pokretna traka s prtljagom. Auma još nije stigla pa sam sjeo na svoju priručnu torbu i pripalio cigaretu. Nakon nekoliko minuta vidio sam čovjeka iz osiguranja kako ide prema meni. Osvrnuo sam se za pepeljarom misleći kako sam u nepušačkoj zoni, no čuvar me nije izgrdio, nego je uz smiješak upitao imam li još koju cigaretu.»Prvi put ste u Keniji, je li?« upitao je dok sam mu pripaljivao.»Tako je.«»A tako.« Čučnuo je kraj mene. »Iz Amerike ste. Možda poznajete mojeg nećaka, bratova sina. Samson Otieno. Studira strojarstvo u Tek-sasu.«Rekao sam da nikada nisam bio u Teksasu pa nisam imao priliku sresti njegova nećaka. To gaje malo razočaralo i na brzinuje povukao nekoliko dimova. Do tada su i posljednji putnici napustili terminal. Upitao sam čuvara stiže li još prtljage, a on je sumnjičavo odmahnuo glavom.

»Ne vjerujem«, rekao je, »ali pričekajte, dovest ću nekoga tko će vam pomoći.«Nestao je u nekom hodniku, a ja sam ustao da ispravim leda. Napetost iščekivanja je popustila i sada su mi se moje stare maštarije o povratku kući učinile tako smiješnima: oblaci se razmiču, stari demoni bježe, zemlja se trese od slavlja koje su mi priredili moji predci. Umjesto toga, bio sam umoran i sam. Odlučio sam potražiti telefon, no tada se pojavio moj znanac iz osiguranja u pratnji nevjerojatno lijepe žene u uniformi British Airwaysa, tamnopute, vitke, visoke gotovo metar i osamdeset. Predstavila se kao gospođica Omoro i rekla kako je moj kofer vjerojatno pogreškom poslan u Johannesburg.»Jako mije žao zbog toga«, rekla je. »Budite ljubazni i ispunite for-mular, a mi ćemo vam dostaviti prtljagu kad nam je iz Johannesburga pošalju prvim sljedećim letom.«

Ispunio sam formular i gospođica Omoro gaje pregledala, a onda je pogledala mene. »Jeste li možda u rodu s dr. Obamom?« upitala me je.»Pa, jesam — to mije otac.«Gospođica Omoro mi se suosjećajno nasmiješila. »Tako mije žao što ga više nema. Vaš je otac bio blizak prijatelj moje obitelji. Kad sam bila mala, često sam ga viđala u našoj kući.«Zatim smo razgovarali o mojem posjetu i o njezinom studiranju u Londonu te o njezinoj želji da putuje u Sjedinjene Države. Želio sam da razgovor potraje što dulje, ne toliko zbog njezine ljepote (spomenula je zaručnika), nego zbog toga stoje prepoznala moje prezime. Shvatio sam da mi se to još nije dogodilo; ni na Havajima ni u Indoneziji, ni u Los An-gelesu, New Yorku ili Chicagu. Prvi put u životu osjetio sam sigurnost i snagu identiteta koju nosi neko prezime, kako ono može pokrenuti lavinu sjećanja u ljudima pa vam kimnu i kažu: »O, vi ste sin toga i toga.« Ovdje u Keniji nitko neće pitati kako se piše moje prezime niti će se s njim mučiti na nekom nepoznatomjeziku. Moje prezime nekamo pripada kao što i ja pripadam, dio smo mreže međusobnih odnosa, dobrih i loših veza koje još ni sam ne razumijem.»Barack!« Okrenuo sam se za pozivom i vidio kako Auma skače iza jednoga drugog čuvara koji je nije puštao u prostor za podizanje prtljage. Pojurio sam k njoj, grlili smo se i smijali kao ludi, baš kao i kada smo se prvi put sreli. Kraj nje se smješkala visoka žena tamne kože i Auma ju je predstavila: »Barack, ovo je teta Zeituni, sestra našega oca.«»Dobrodošao kući«, reklaje Zeituni i poljubila me u oba obraza.Ispričao sam im kako moja torba još nije stigla i kako je ovdje netko tko je poznavao Staroga. No kada sam se okrenuo prema mjestu gdje sam maločas stajao, gospođice Omoro više nije bilo. Upitao sam čuvara kamo je otišla. On je samo slegnuo ramenima i rekao daje otišla.Auma je vozila stari svijetloplavi Volkswagen — bubu. Taj joj je automobil bio svojevrsni poslovni potez: kako kenijski građani koji žive u inozemstvu mogu uvesti automobil bez carine (i to poprilične!), izračuna-laje da će joj automobil poslužiti tijekom ove godine dok predaje na Sveučilištu u Nairobiju, a onda će ga prodati i tako nadoknaditi troškove transporta, pa možda čak nešto i zaraditi. Na žalost, na putu do zračne luke motor se počeo gušiti, a ispušna cijev je otpala. Dok smo se jedva vukli po četverotračnom autoputu, a Auma je čvrsto držala volan, nisam mogao zadržati smijeh.»Da izađem i malo poguram?«Zeituni se namrštila. »Čuj, Barry, ne smiješ ništa reći protiv ovog auta. To je jedan prekrasan auto. Treba ga samo obojiti. Zapravo, Auma je obećala kako će meni ostaviti taj auto kada ode.«Aumaje odmahnula glavom. »Barack, tvoja teta me upravo pokušava prevariti. Obećala sam samo da ćemo se dogovoriti.«»Što se tu ima dogovarati?« reklaje Zeituni namignuvši mi. »Vjeruj mi, Auma, ja ću ti dobro platiti.«Onda su obje počele govoriti istodobno, pitale su me kako sam putovao, objašnjavale planove koje su skovale, nabrajale sve ljude s kojima bih se trebao sastati. S obje strane ceste prostirale su se velike ravnice, uglavnom savana s tek ponekim bodljikavim drvetom u daljini, krajolik koji se od pradavnih vremena nije mijenjao. Promet je postajao gušći, mnogo ljudi iz okolice išlo je na posao, muškarci su još zakopčavali svoje tanke košulje; žene uspravnog držanja, glava omotanih šarenim maramama. Automobili

su vrludali voznim trakovima i kružnim tokovima, obilazeći rupe, bicikliste i pješake, a rasklimani linijski taksiji — rekli su mi da ih zovu matatu — stali bi bez ikakvog upozorenja kako bi ukrcah još putnika. Sve mi se to činilo nekako poznatim, kao da sam već prolazio tom cestom. A onda sam se sjetio nekih drugih jutara, u Indoneziji: majka i Lolo pričali bi na prednjem sjedalu, isti miris spaljenog drveta i dizela, ista jutarnja vreva, isti izrazi lica na ljudima koji su počinjali novi dan očekujući tek da ga prežive ili možda s blagom nadom da će biti bolje sreće, ili barem ne lošije.

Zeituni smo iskrcali u Kenijskoj pivovari, velikom i oronulom kompleksu u kojem je radila kao računalni programer. Poljubila me u obraz prije izlaska i prstom zaprijetila Aumi. »Sad se ti brini za Barryja. Pazi da se opet ne izgubi.«Kad smo se vratili na autoput, pitao sam Aumu stoje Zeituni mislila kad je rekla da se ne izgubim. Auma je slegnula ramenima.»To se tu tako kaže«, rekla je. »To obično znači da te netko dugo nije vidio. Reći će ti - izgubio si se, ili — nemoj se izgubiti. Katkad to znači i nešto ozbiljnije. Kada se, recimo, sin ili muž odseli u grad ili na Zapad, kao stoje naš stric Omar otišao u Boston. Obećaju da će se vratiti nakon školovanja. Kažu da će poslati po obitelj čim se smjeste. U početku pišu jednom tjedno. Zatim jednom mjesečno. Onda više uopće ne pišu. Više se nikada ne pojave. Eto, tako se izgube. Iako se zna gdje su.«Volkswagen se mučio po cesti koja se penjala uz guste nasade eukaliptusa i lijane. Iza živica i cvjetnjaka nazirale su se elegantne stare kuće. Nekada su, kaže Auma, pripadale isključivo Britancima, a danas se njima koriste vladini službenici i osoblje veleposlanstava. Na vrhu uzbrdice naglo smo skrenuli udesno i parkirali na šljunčanom prilazu žutoj dvokatnici sa stanovima koje je sveučilište iznajmljivalo svojim djelatnicima. Veliki travnjak spuštao se od kuće prema stablima banana i šumi i, još niže, prema uskom potoku koji je tekao mnogo širim koritom punim nanesenog kamenja.Aumin stan bio je na prvom katu; malen, ali udoban, s francuskim prozorima kroz koje je mnogo sunca obasjavalo prostorije. Posvuda su bile hrpe knjiga, a najednom zidu visio je kolaž fotografija — portreti snimljeni u studiju i fotografije napravljene polaroidom — kolaž koji si je Auma izradila od obiteljskih fotografija. Iznad Aumina kreveta bio je veliki poster s crnkinjom koja promatra cvijeće, a na dnu postera Lu-therove riječi IHave a Dream.»Onda, Auma, stoje tvoj san?« pitao sam spuštajući torbe.

Auma se nasmijala. »Znaš, Barack, moj problem je što imam previše snova. Žena sa snovima uvijek ima problema.«Na meni se vjerojatno primjećivao umor od putajer je Auma predložila da malo odspavam dok ona održi svoje predavanje na fakultetu. Srušio sam se na pomoćni krevet i zaspao slušajući zujanje kukaca kroz prozor. Probudio sam se u sumrak, a Aume još uvijek nije bilo. S kuhinjskog prozora vidio sam čopor majmuna crnih lica ispod bengalske smokve. Odrasli su sjedili na zemlji i promatrali kako se mladunci provlače kroz dugačko i zapleteno korijenje smokve. Oprao sam lice nad sudoperom, pristavio vodu za čaj i otvorio vrata koja su vodila u dvorište. Svi majmuni su zastali; sve su se oči uprle u mene. Nekoliko metara dalje zalepetala su velika zelena krila i ugledao sam dugovratu pticu kako uz krikove uzlijeće i leti prema udaljenim krovovima.

Odlučili smo večer provesti kod kuće, skuhali smo gulaš i razmjenjivali novosti. Sljedećega jutra otišli smo pješice u grad i ondje šetali bez nekoga posebnog cilja, tek razgledavajući. Centar grada bio je manji nego što sam očekivao, gotovo netaknute kolonijalne arhitekture: red za redom bijelo ohčenih oronulih pročelja, iz vremena kada je Nairobi bio tek servisna postaja za radove koje su izvodile Britanske željeznice. Uz te zgrade izrastao je novi grad, grad poslovnih nebodera i otmjenih dućana, hotela čija se predvorja nisu nimalo razlikovala od onih u Singapuru ili Atlanti. Bila je to opojna i gotovo neshvatljiva mješavina, kontrast koji se ponavljao kamo god bismo došli: ispred predstavništva Mercedes-Benza kuda je, na putu prema tržnici, prošla povorka žena iz plemena Masai obrijanih glava, vitkih tijela, umotanih u crvene shuke, velike tradicionalne marame, s prstenovima provučenim kroz razvučene uske; ili na ulazu u džamiju gdje je skupina bankara pažljivo izuvala svoje skupocjene cipele, prala noge i pridružila se seljacima i kopačima kanala u poslijepodnevnoj molitvi. Izgledalo je kao da se povijest Nairobija odbila taložiti u urednim slojevima, kao da se ono prije i ovo sada neprestano, bučno sudaraju.Prošetali smo starom tržnicom, zgradom punom odjeljaka i prolaza, kojom se širio miris zrelog voća i obližnje klaonice. Kroz jedan od prolaza sa stražnje strane zgrade došli smo do cijelog labirinta štandova na otvorenome gdje se trgovalo tkaninama, košarama, mjedenim nakitom i drugom robom. Kod jednoga sam štanda zastao i pogledao izložene drvene rezbarije. Prepoznao sam figurice koje mije otac nekad davno darivao: slonove, lavove, bubnjare s plemenskim pokrivalima za glavu. To su samo sitnice, rekao bi Stari...Mladić kojije prodavao na štandu, odmah mi se obratio: »Hajde, gospodine, kupite supruzi krasnu ogrlicu.«»To mije sestra.«»Jako lijepa sestra. Kupite za nju.«»Koliko košta?«»Samo pet stotina šilinga. Prekrasno.«Auma se namrštila i dobacila mu nešto na svahiliju. »Govori ti wazun-gu cijene«, objasnila mije. »Cijene za bijelce.«Mladić se smješkao. »Oprosti, sestro«, rekao je. »Za Kenijca cijena je samo tri stotine.«U kioskuje sjedila starica i nizala staklene kuglice. Reklaje nešto pokazavši na mene i Auma se nasmijala.»Stoje rekla?«»Reklaje da joj izgledaš kao Amerikanac.«Udario sam se po prsima i rekao: »Reci joj da sam ja Luo.«Starica se nasmijala i pitala Aumu kako mije ime. Kad je čula, nasmijala se još jače, uzela me za ruku i rekla da stanem kraj nje. »Kaže da baš i ne izgledaš kao Luo«, reklaje Auma, »ali imaš drago lice. Kaže da ima kćer s kojom bi te htjela upoznati i da će ti dati dvije rezbarije i ovu ogrlicu za pet stotina šilinga ako joj kupiš sodu.«

Mladić je otišao po sodu za sve nas, a mi smo sjeli na drvene stolce koje je starica izvukla iza ormara. Pričala namje kako vodi posao, koliku najamninu plaća vlastima za korištenje kioska, kako je njezin drugi sin otišao u vojsku jer u njihovu selu više nije ostalo zemlje za obrađivanje. Žena preko puta plela je košare od raznobojne slame, a muškarac kraj nje rezao je komad kože na duge trake za remenje.

Gledao sam te spretne ruke kako pletu, nižu i režu, i slušao staričin glas koji se preklapao sa zvukovima proizvodnje i razmjene, i na trenutak mi se učinilo daje cijeli svijet proziran i jasan. Zamišljao sam kako dan za danom prolazi u istom ritmu, kako te dane provodiš na sigurnom i čvrstom tlu, gdje se budiš sa saznanjem daje sve isto kao jučer, gdje ti sve stvari pokazuju kako su nastale i kako su živjeli oni koji su ih napravili i gdje ti se čini da bi se sve to moglo održati i bez računala i telefaksa. A sve vrijeme pred očima vam prolazi procesija crnih lica, okrugla dječja lica i smežurana lica staraca; prekrasna lica koja su mi objasnila kakvu su to transformaciju doživjeli Asante i ostali crni Amerikanci nakon prvog posjeta Africi. Tijekom tjedana ili mjeseci provedenih ondje, doživite slobodu koja proizlazi iz osjećaja da vas nitko ne promatra, slobodu koju vam daje uvjerenje da vam kosa raste baš onako kako kosa treba rasti i da vam se stražnjica njiše točno onako kako se treba njihati. Kad vidiš nekoga tko kao luđak priča sam sa sobom ili na naslovnici dnevnih novina čitaš o nekom kriminalcu pa se zamisliš nad ljudskom izopačenošću, ne moraš razmišljati o tome ne govore li luđak i kriminalac i o tvojoj vlastitoj sudbini. Ovdje je svijet crn i ti si ti; ovdje možeš otkriti sve svoje posebnosti i pritom ne moraš lagati niti ikoga izdati.Kako bi bilo divno, pomislio sam, vratiti se, a ipak sačuvati ovaj trenutak. Uredno spremiti taj osjećaj lakoće kao što ovaj mladić uredno zamata Auminu ogrlicu, ponijeti ga sa sobom u Ameriku kako bih ga mogao koristiti kad god klonem duhom.Ali to je, naravno, nemoguće. Ispili smo naša pića. Novacje promijenio vlasnika. Otišli smo s tržnice. Trenutak je nestao.

Ušli smo u ulicu Kimathi, nazvanu po jednome od voda pobunjeničkog pokreta Mau-Mau. Još u Chicagu, prije odlaska, pročitao sam knjigu o Kimathiju i sjećam se njegove fotografije: bio je u skupini ljudi s dreadlocksima koji su živjeli u šumi i sklapali tajne saveze s lokalnim stanovništvom — tipični pripadnik gerile. Odabrao sije pametan kostim (u svojim bivšim životima Kimathi i ostali vode pokreta Mau-Mau služili su u Britanskoj vojsci), izgled koji je prizivao sve strahove kolonijalnog Zapada, istu vrstu straha kakvu je Nat Turner jednom bio izazvao na predratnom Jugu ili kakvu danas izazivaju drogirani huligani kod bijelaca u Chicagu.Dakako, Mau-Mau je danas dio kenijske prošlosti. Kimathije uhvaćen i pogubljen. Kenyattaje oslobođen iz zatvora i proglašen prvim predsjednikom Kenije. Odmah je počeo uvjeravati bijelce koji su već pakirali kovčege kako poduzeća neće biti nacionalizirana, a posjedi će se sačuvati, pod uvjetom da crnci preuzmu čitav državni aparat. Kenijaje postala najbolji afrički učenik Zapada, model stabilnosti, korisna suprotnost kaosu Ugande ili neuspjelom socijalizmu Tanzanije. Nekadašnji borci za slobodu vratili su se u svoja sela ili postali državni dužnosnici, ili krenuli u natjecanje za mjesto u Parlamentu. Kimathije postao ime na ploči jedne ulice potpuno prilagođene turistima.Dok smo Auma i ja objedovali u uličnom bistrou hotela New Stanley, promatrao sam turiste. Bilo ih je posvuda — Nijemaca, Japanaca, Britanaca, Amerikanaca — škljocali su fotoaparatima, pozivali taksije, bježali od uličnih prodavača, mnogi odjeveni u safari odijela, kao statisti u nekom filmu. Dok sam bio dijete na Havajima, s prijateljima sam se smijao takvim turistima opečenima od sunca, njihovim bljedunjavim i mršavim nogama, dok smo mi bezbrižno uživali u svojoj superiornosti. Ovdje u Africi ti mi turisti nisu djelovali smiješno. Bili su mi nekako napadni, čak sam njihovo neznanje doživljavao kao

uvredu. Svojom totalnom nebrigom za izgled i ponašanje uzeli su si neku vrstu slobode kakvu si Auma i ja nikada nismo mogli priuštiti; odražavali su čvrstu vjeru u vlastitu samodostatnost, tipičnu za one koji su rođeni u imperijalnim kulturama.

Tada sam primijetio američku obitelj koja je upravo sjedala za obližnji stol. Dva konobara crnca odmah su im priskočila smijući se od uha do uha. Budući da još nitko nije došao do Aume i mene, mahnuo sam dvojici konobara koji su ostali u kuhinji, misleći da nas nisu primijetili. Neko vrijeme izbjegavali su moj pogled, a onda je stariji čovjek pospanih očiju popustio i donio nam dva jelovnika. Držao se nekako uvrijeđeno i nakon nekoliko minuta činilo se kao da se uopće neće vratiti za naš stol. Na Auminu licu počela se nazirati srdžba i ja sam mu ponovo mahnuo, a on je šutke zapisao naše narudžbe. Za to vrijeme Amerikanci su već dobili hranu na stol, a nama nisu postavili niti tanjure. Čuli smo kako se djevojčica s plavim konjskim repom žali što nema kečapa. Auma je ustala.»Idemo.«Krenula je prema izlazu, a onda se odjednom okrenula i otišla do konobara koji je nezainteresirano gledao za nama.»Može vas biti sram«, rekla mu je Auma drhtavim glasom. »Sramitese.«Konobar je nešto oštro odgovorio na svahiliju.»Ne zanima me koliko usta hranite, ne možete se zato prema ljudima ponašati kao prema psima. Evo...« Aumaje iz torbice izvadila zgužvanu novčanicu od sto šilinga i viknula konobaru. »Da znate da ja mogu platiti svoju prokletu hranu.«Bacila je novčanicu na pod i izašla na ulicu. Nekoliko minuta besciljno smo lutali, a onda sam konačno predložio da sjednemo na klupu kraj glavne pošte.»Jesi li bolje?« pitao sam je.Kimnulaje. »Baš je bilo glupo tako bacati novac.« Stavila je torbicu kraj sebe i neko smo vrijeme promatrah promet. Onda je rekla: »Znaš li da u društvu još jedne Afrikanke ne mogu ući niti ujedan klub u ovim hotelima. Askarf nam ne daju ući — misle da smo prostitutke. Isto je i u poslovnim tornjevima. Ako tamo ne radiš, a usput si Afrikanka, zaustave te i pitaju što tamo tražiš. Ali ako si u društvu s Njemicom, tope se od7 Riječ askari na arapskom, turskom, svahiliju i dr. znači vojnici. Nekad u istočnoj Africi pripadnici domorodačkih postrojbi u sklopu vojske kolonijalnih vlasti. Izraz se koristi i u značenju policajci, čuvari, redari (nap. prev.).ljubaznosti — dobra večer, gospođice, kako ste?« Auma je odmahnula glavom. »Zato se ostatak Afrike smije Keniji, bez obzira na njezin BDP, bez obzira na to što se ovdje sve može kupiti. Ona je kurva Afrike, Barack. Siri noge svakome tko plati.«Objašnjavao sam Aumi daje preoštra prema Kenijcima, da se takve stvari događaju i u Jakarti ih Mexico Cityju — to je negativna strana tržišne ekonomije. No dok smo išh natrag prema stanu, bilo mi je jasno da nisam uspio ublažiti njezinu ogorčenost. Bojao sam se daje u pravu: ne dolaze svi turisti u Keniju vidjeti divlje životinje. Neki dolaze zato što im Kenija bez imalo srama nudi vračanje u vrijeme kada su životi bijelaca u kolonijama udobno počivali na plećima crne rase; vrijeme nevinosti prije nego što su Kimathi i drugi buntovnici iz Soweta, Detroita ili delte Me-konga počeli sijati ulično nasilje i revoluciju. Bijelac u posjetu Keniji još uvijek može šetati po kući Isak Dinesen8 i maštati o romansi s tajnovitom mladom barunicom, ili pijuckati džin ispod ventilatora u hotelu Lord De-lamare i proučavati fotografije Hemingwaya, veselog nakon uspješnoga

lova, okruženog ne tako veselim pomagačima. Ne mora se neugodno osjećati kada ga poslužuje crnac, može se diviti dobrom deviznom tečaju i ostaviti bogatu napojnicu; ako mu se malo smuči pri pogledu na prosjake --gubavce kraj hotela, može odmah naručiti tonik. Crnci su konačno ipak došli na vlast. Ovo je njihova zemlja. Mi smo samo posjetitelji.Je li naš konobar znao da su crnci došli na vlast? Znači li to njemu išta? Možda mu je nekad i značilo. Dovoljno je star da se sjeća stjecanja neovisnosti, klicanja pokretu Uhuru! i dizanja nove zastave. Danas mu ta sjećanja sigurno izgledaju nestvarna, daleka i naivna. Naučio je da isti oni koji su nekad vladali zemljom i danas vladaju istom tom zemljom, da njega ni danas ne primaju u restoran ili hotel kojega je sagradio bijelac. Vidi da se bogatstvo grada okreće iznad njegove glave i vidi tehnologiju koja bljuje potrošačka dobra kroz svoja robotska usta. Ako je ambiciozan, potrudit će se naučiti govor bijelaca i funkcioniranje bjelačkih8 Barunica Karen von Blixen-Finecke (1885.—1962.), rođena kao Karen Dinesen, danska književnica, poznata i pod pseudonimom Isak Dinesen. Najpoznatija djela: Moja Afrika, Babettinagozba (nap. prev.).strojeva te nastojati sastavljati kraj s krajem isto kao i serviser računala u Newarku ili vozač autobusa u Chicagu — uz poneke epizode poleta ili frustracije, ali ponajviše u potpunoj rezignaciji. Ako mu kažete da služi interesima neokolonijalizma ili nešto slično, reći će da to radi svjesno. Samo oni sretniji služe; oni manje sretni moraju plivati u mutnim vodama probijanja do kojekakvih poslova; mnogi pritom potonu.S druge strane, možda naš konobar osjeća još nešto. Možda dio njega još uvijek živi pokret Mau-Mau, isti onaj dio koji se sjeća seoskoga noćnog mira ili čuje majku kako melje kukuruz ispod kamena. Nešto u njemu još uvijek mu govori kako se bijelci ponašaju drukčije, kako stvari koje koristi svaki dan ipak nisu za njega. Ne može pobjeći od sjećanja. I tako živi u oba svijeta istodobno, u svakom jednako nesiguran, uvijek izvan ravnoteže, prihvaćajući svako pravilo igre koja će ga spasiti od beznadnog siromaštva, pazeći da svoj bijes pokazuje samo onima koje tište iste nevolje.Jedan glas kaže mu — da, sve se promijenilo, nema više starog načina života, potrudi se što prije prilagoditi kako bi bio sit i bijelac te više ne bi ismijavao.Drugi mu glas govori — ne, radije ću sve spaliti do temelja.Na večer smo se odvezli prema istoku u Kariako, veliki stambeni kompleks okružen smetlištima. Teški oblaci prekrili su mjesec i počelo je lagano kišiti. Dok smo se penjali mračnim stubištem, neki mladićje pred nama skočio na razbijeni pločnik i nestao u noći. Na trećem katu Auma je gurnula jedna pritvorena vrata. »Barry! Konačno si stigao!«Niska, zdepasta žena veseloga smeđeg lica čvrsto me obgrlila oko struka. Još petnaestak ljudi bilo je iza nje i svi su mahali kao na paradi. Žena me pogledala i namrštila se.»Ne sjećaš me se, zar ne?«»Ja...«»Ja sam tvoja teta Jane. Zvala sam te kada tije umro otac.« Uzela me za ruku. »Dođi. Moraš sve upoznati. Zeituni si već upoznao. Ovo...«, reklaje vodeći me do lijepe starije žene u haljini zelenih šara, »ovo je moja sestra Kezia. Ona je majka Aume i Roya Obame.«

Kezia me uzela za ruku i izgovorila moje ime i još nekoliko riječi na svahiliju.

»Kaže kako je njezin drugi sin konačno došao kući«, objasnila je Jane. »Moj sin«, ponovila je Kezia na engleskom grleći me. »Moj sin je došao kući.«Nastavili smo uokolo, rukovao sam se s tetama, bratićima i sestričnama, nećacima i nećakinjama. Svi su me pozdravljali s puno znatiželje, ali sasvim opušteno, kao da svaki dan susreću nekog rođaka po prvi put. Donio sam vreću čokolada za djecu i ona su se skupila oko mene pristojno gledajući dok su im roditelji pokušavali objasniti tko sam ja. Uočio sam mladića naslonjenog na zid, šesnaest ili sedamnaest godina starog, kako me pozorno promatra.»Toje tvoj brat, jedan od njih«, reklaje Auma. »Bernard.«Prišao sam mladiću i rukovali smo se proučavajući jedan drugoga. Nisam smogao riječi, ali nekako sam ga uspio upitati kako je.»Dobro, valjda«, tiho je odgovorio, a svi su se nasmijali.Nakon sveopćeg upoznavanja Jane me povela prema stoliću punom zdjela s kozjim curryjem, prženom ribom, keljom i rižom. Dok smo jeli, morao sam im pričati o svima svojima na Havajima, o svojem životu u Chicagu i o svojem organizatorskom poslu. Pristojno su kimali glavama, ali vidjelo se da im nije sve jasno pa sam spomenuo kako ću na jesen studirati pravo na Harvardu.»To je odlično, Barry«, izjavila je Jane glodajući kost iz curryja. »I tvoj je otac studirao na tom fakultetu, Harvardu. Ponosit ćemo se tobom, baš kao i njime. Bernarde, i ti bi morao tako ozbiljno studirati kao tvoj brat.«»Ali Bernard bi radije postao nogometna zvijezda«, reklaje Zeituni. Okrenuo sam se Bernardu. »Doista, Bernarde?« »Ma ne«, rekao je i bilo mu je neugodno što ga svi gledaju. »Ja sam samo malo igrao, i to je to.«»Pa... mogli bismo jednom igrati.«Odmahnuo je glavom. »Sada igram košarku«, rekao je otvoreno. »Kao Magic Johnson.«

Uzbuđenje se pomalo stišalo i dječju pozornost odvukao je veliki cr-no-bijeli televizor na kojem se slavilo predsjednika: predsjednik otvara školu; predsjednik javno optužuje strane novinare i kojekakve komunističke elemente; predsjednik potiče naciju da slijedi smjernice nyayo pokreta — »koraka napretka«. Pošao sam s Aumom pogledati ostatak stana, to jest dvije spavaonice nakrcane starim madracima od zida do zida.»Koliko ljudi živi ovdje?« pitao sam.»Nisam sigurna«, reklaje Auma. »To se stalno mijenja. Jane ne zna nikoga odbiti pa tako svaki rođak koji se doseli u grad ili ostane bez posla na kraju završi ovdje. Neki ostanu godinama. Ili ovdje ostavljaju djecu. Stari i moja mama često su tu ostavljali Bernarda. Jane ga je praktički odgojila.«»Ima li ona novaca za to?«»Teško. Radi kao telefonistica, što nije baš osobito plaćeno. Ali ne tuži se. Nije mogla imati svoje djece pa se zato brine za tuđu.«Vratili smo se u dnevnu sobu i tamo sam se zavalio na stari kauč. U kuhinji je Zeituni davala upute ženama kako da srede suđe; neka djeca svađala su se oko čokolada koje sam donio. Promatrao sam prostoriju — pohabani namještaj, dvije godine stari kalendar, izblijedjele fotografije, plavi keramički kerubini na vezenim platnenim podlošcima. Sinulo mije da su isto tako izgledali stanovi u Altgeldu. Isti niz majki, kćeri i djece. Isti žamor ogovaranja i televizije. Vječna izmjena kuhanja, čišćenja i hranjenja. Ista odsutnost muškaraca.

Oprostili smo se oko deset sati obećavši baš svakome od rodbine da ćemo ga posjetiti. Jane nas je povukla na stranu i šapnula Aumi: »Moraš odvesti Barrvja do tete Šarah«, a menije objasnila: »Šarahje starija sestra tvojega oca. Najstarije dijete. Silno bi te htjela vidjeti.«»Svakako«, rekao sam. »Zašto i ona nije došla večeras? Stanuje daleko?«Jane i Auma su se značajno pogledale. »Idemo, Barack«, reklaje Auma. »Objasnit ću ti u autu.«Ulice su bile prazne i mokre od kiše. »Jane ima pravo«, reklaje Auma dok smo prolazili kraj sveučilišta. »Moraš otići do Šarah. Ali bez mene.«»Zašto?«»Zbog problema oko posjeda od Staroga. Sarah je jedna od onih koji su osporavali njegovu oporuku. Tvrdilaje da Roy, Bernard ija nismo njegova djeca.« Uzdahnula je. »Sto ja znam. Donekle je razumijem. Imala je težak život. Nikada nije imala prilike koje je Stari imao — studirati ih otići u inozemstvo. Zato je tako ogorčena. Misli da smo moja mama ija krive za njezinu nesreću.«»Pa koliko uopće vrijede posjedi Staroga?«»Ne mnogo. Možda kao jedna mala državna mirovina. Komad bezvrijedne zemlje. Ja se u to ne miješam. Koliko god daje vrijedilo, vjerojatno je već sve potrošeno na odvjetnike. Vidiš, svi su od Staroga toliko očekivali. A on je sve njih uvjerio da ima sve, čak i kad nije imao ništa. I sada se svi svađaju misleći da će ih Stari nekako spasiti iz groba pa čekaju da se to dogodi, umjesto da žive svoje živote. I Bernard se tako ponaša. Samo da znaš, Barack, on je vrlo pametan, ali ne radi ništa, nego se cijeli dan izležava. Izbacili su ga iz škole i tko zna hoće li ikada naći posao. Nagovarala sam ga da se upiše u trgovačku školu ili u bilo koju drugu školu, samo da se nečim bavi. On bi pristao, a kada bih ga pitala je li se prijavio ili s kim razgovarao, ustanovila bih da ništa nije napravio. Katkad mi se čini da nikada ništa niti neće napraviti ako ga ne uzmem za ruku i ne nadgledam svaki njegov korak.«»Možda bih ja mogao nešto pokušati.«»Da, mogao bi. Razgovaraj s njim. Ali sad kad si došao ovamo čak iz Amerike, ti si dio naslijeđa. Zato Sarah i čezne da te vidi. Misli da te ja u tome sprječavam jer ti imaš sve.«Baš kada smo parkirali automobil, ponovo je počelo kišiti. Aumino lice bilo je jedva osvijetljeno odjedne jedine gole žarulje koja je stršila iz kuće. »Već mije dosta svega toga, Barack«, reklaje tiho. »Nemaš pojma koliko mi je u Njemačkoj nedostajala Kenija. Neprestano sam sanjala o povratku kući. Maštala sam o tome kako ovdje nikada nisam osamljena, kako je obitelj stalno oko mene, nitko ne šalje starce u starački dom niti ne ostavlja djecu strancima. Onda sam konačno došla ovamo i sada me svi mole za neku pomoć; čini mi se da me toliko razvlače da ću jednostavno potonuti. Peče me savjest što sam imala više sreće od drugih. Studirala sam. Mogu naći posao. Ah što da radim, Barack, ja sam samo jedna osoba, a ne više njih.«

Uzeo sam je za ruku i ostali smo još malo sjediti u automobilu, slušajući kišu koja je jenjavala. »Pitao si me stoje moj san«, reklaje konačno. »Katkad sanjam kako ću sagraditi prekrasnu kuću na djedovoj zemlji. Veliku kuću u kojoj bismo svi mi mogli stanovati zajedno s našim obiteljima. Mogli bismo posaditi voćke, baš kao naš djed, i naša djeca bi ovdje bila kod kuće, govorilajezik naroda Luo i učila od staraca o našim običajima. Sve bi to njima pripadalo.«

»Auma, mi sve to možemo napraviti.«Odmahnula je glavom. »Čekaj da ti kažem nastavak svojih misli. Mislim i o tome tko će se brinuti za kuću ako ja ne budem ondje? Tko će se pobrinuti da se popravi puknuta cijev ili slomljena ograda? Znam da to zvuči užasno sebično. Ah kad tako razmišljam, uvijek se razbjesnim na Staroga što on nije sagradio tu kuću za nas. Mi smo ta djeca, Barack. Zašto se mi moramo brinuti o drugima? Sve je to naopako postavljeno. Ja sam se brinula sama o sebi, baš kao i Bernard. Naučila sam živjeti svoj život onako kao što to rade Nijemci. Sve je organizirano. Ako se nešto pokvari, ja to popravim. Ako mi nešto ne uspije, sama sam kriva. Ako imam novca, pošaljem ga obitelji i oni s njim mogu raditi što god hoće; ja ne ovisim o njima niti oni o meni.«»Zvuči samotnjački.«»Pa naravno, Barack, zato se uvijek i vraćam kući. Zato i dalje sanjam.«Moja prtljaga nije stigla ni nakon dva dana. U poslovnici su nam rekli da zovemo zračnu luku, no linije su uvijek bile zauzete. Napokon je Auma predložila da se odvezemo tamo. Na šalteru British Airwaysa dvije mlade žene raspravljale su o novom noćnom klubu koji je upravo otvoren. Prekinuo sam ih kako bih upitao za svoju prtljagu ijedna od njih počela je bezvoljno prebirati po papirima.»Ovdje ništa ne piše o vama«, rekla mije.»Pogledajte još jednom, molim vas.«Žena je slegnula ramenima. »Ako baš hoćete, dođite ovamo u ponoć. U to vrijeme dolazi zrakoplov iz Johannesburga.« »Rečeno mije da će mi se prtljaga dostaviti.«»Žao mije, ali tu ništa ne piše o vašoj prtljazi. Ako želite, možete ispuniti formular.«»Je li gospođica Omoro ovdje? Ona...« »Omoro je na dopustu.«Auma me odgurnula i stala na moje mjesto. »S kimjoš ovdje možemo razgovarati s obzirom na to da vi ništa ne znate.«»S nekim drugim možete razgovarati u gradu, u poslovnici«, žena je kratko odgovorila i nastavila svoj razgovor s kolegicom.Dok smo ulazili u poslovnicu British Airwaysa u gradu, Auma je još uvijek gunđala sebi u bradu. Poslovnica se nalazila u poslovnom tornju u kojem u dizalima elektronički glas najavljuje katove na uglađeni viktori-janski način. Službenica na recepciji bila je okružena fotografijama lavlje mladunčadi i rasplesane dječice. Ponovila je kako se moramo raspitati u zračnoj luci.»Razgovarao bih s direktorom«, rekao sam trudeći se ne povisiti glas.»Na žalost, gospodin Maduri je na sastanku.«»Slušajte, gospođice, upravo dolazimo iz zračne luke. Tamo su nas poslali k vama. Prije dva dana obećali su da će mi prtljaga biti dostavljena. Sada čak nitko ne zna niti daje izgubljena. Ja...«, stao sam u pola rečenice. Službenica me promatrala kamenoga lica i vidjelo se da nam neće pomoći ni molbe ni žalbe. Aumaje očito zaključila isto jer je i ona ostala bez riječi. Klonuli smo u fotelje ne znajući što dalje, kada se jedna ruka našla na Auminu ramenu. Okrenula se i vidjela da ruka pripada tamnoputom čovjeku u plavom blejzeru.»O, tetak, otkud ti ovdje?«Upoznala me s tim čovjekom koji nam je bio u rodu na neki meni neshvatljiv način. Pitao nas je jesmo li tu radi nekog izleta, a Auma mu je objasnila o čemu je riječ.

»Nemojte se uopće zabrinjavati«, rekao je naš tetak. »Maduri mije dobar prijatelj. Zapravo sam i došao ovamo kako bih objedovao s njim.« Tetak se okrenuo službenici koja nas je sada promatrala s velikim zanimanjem.»Gospodin Maduri zna da ste ovdje«, reklaje uz osmijeh.Gospodin Maduri bio je krupan čovjek krumpirastog nosa i hrapava glasa. Kada smo mu objasnili naš slučaj, odmah se mašio telefona. »Halo? Da, Maduri ovdje. S kim govorim? Slušajte, kod mene je gospodin Obama kojemu se izgubila prtljaga. Obama, da. Već neko vrijeme čeka tu svoju torbu. Sto? Da, pogledajte odmah, molim vas.« Nakon nekoliko minuta zazvonioje telefon. »Da... u redu, pošaljiteje u...«, daoje adresu Aumina ureda, završio razgovor i obavijestio nas da će torba biti isporučena još istoga popodneva.»Samo me zovite ako budete imalijoš problema«, rekao je.Srdačno smo zahvalili obojici i odmah otišli u strahu da nam sreća ne okrene leda. Dolje sam se zaustavio pred velikom Kenvattinom slikom koja je visjela u jednom izlogu. Iz očiju mu je sjala smjelost i lukavost; u snažnoj ruci punoj nakita držao je izrezbareni štap poglavice plemena Kikuvu. Auma se zaustavila kraj mene.»Tuje sve počelo«, reklaje. »Veliki Čovjek. Zatim njegov pomoćnik, ili njegova obitelj, ili prijatelji, ili pleme. Svejedno je tražiš li telefonsku liniju, vizu ili posao. S kim si u rodu? Koga poznaješ? Ako nikoga ne poznaješ, zaboravi to što si tražio. Vidiš, Stari to nikada nije shvatio. Vratio se ovamo misleći kako će ga svi uvažavati samo zato stoje bio tako školovan, lijepo govorio engleski i razumio tabhce i grafikone. Zaboravio je što ovdje pokreće stvari.«»Izgubio se«, dodao sam tiho.

Putem do automobila sjetio sam se što mije Auma pričala o Starome kada više nije bio u milosti. Jedne večeri poslao je Aumu u trgovinu po cigarete. Rekla mu je kako nemaju novaca, ali Starije samo nestrpljivo odmahnuo glavom.»Nemoj biti smiješna«, rekao je. »Samo reci trgovcu da si ti kći doktora Obame i da ću mu platiti poslije.«

Auma je otišla u trgovinu i ponovila stoje Stari rekao. Trgovac se nasmijao i otjerao je. Nije se usudila otići kući, nego je potražila jednog bratića kojemu je Stari pomogao kod zaposlenja i on joj je posudio nekoliko šilinga. Kod kuće je Stari uzeo cigarete i izgrdio je što se tako dugo zadržala.»Vidiš«, rekao je otvarajući kutiju. »Jesam li ti rekao da neće biti problema. Svi ovdje poznaju Obamu.«Osjećao sam prisutnost oca dok smo Auma ija šetali ulicom punom ljudi. Vidio sam ga u školarcima koji su protrčali na tankim crnim nogama koje su se kretale kao poluge klipa između plavih kratkih hlača i prevelikih cipela. Čuo sam ga u smijehu studenata koji su u polumračnoj čajani pijuckali čaj s mlijekom i jeli samose. Osjetio sam ga u mirisu dima cigarete koju je pušio poslovni čovjek dok je u govornici pokrio jedno uho i vikao u telefonsku slušalicu; u znoju nadničara koji je tovario šljunak u tačke, dok mu je prašina prekrivala lice i gola prsa. Starije ovdje, mislio sam, iako mi ništa ne kaže. Ovdje je i traži da shvatim.

ŠESNAESTO POGLAVLJE

Točno u deset sati Bernard je pozvonio na vrata. Na sebije imao izbhjedjele traperice i nekoliko brojeva pretijesnu majicu; u ruci je držao narančastu košarkašku loptu i pružao mije kao dar. »Spreman?« upitao je. »Skoro. Još samo da obučem tenisice.«Ušao je za mnom u stan i krenuo prema stolu za kojim sam dotada radio. »Barry, opet si čitao«, rekao je zabrinuto kimajući glavom. »Tvojoj curi će biti jako dosadno s tobom kad sve vrijeme samo čitaš.«Sjeo sam da zavežem tenisice. »Već su mi to rekli.«Bacio je loptu uvis. »Mene ne zanimaju knjige kao tebe. Ja sam čovjek od akcije. Kao Rambo.«Osmjehnuo sam mu se. »Okej, Rambo«, rekao sam otvorivši vrata. »Da vidimo kako trčiš do igrališta.«Sumnjičavo me pogledao. »Igralište je daleko. Gdje je automobil?«»Auma je automobilom otišla na posao.« Izašao sam na verandu i počeo se razgibavati. »Rekla mije da nema više od milje do tamo. Baš dobro da malo zagriješ te tvoje mlađahne noge.«Nevoljko je sa mnom napravio nekoliko vježbi razgibavanja i onda smo krenuli prilaznim putem do ulice. Danje bio savršen, vjetrić je ublažavao vrućinu, ulica je bila pusta, samo je jedna žena hodala daleko ispred nas s košarom drva za potpaljivanje na glavi. Nismo pretrčali ni četvrt milje kada je Bernard naglo stao, a graške znoja klizile su niz njegovo visoko i glatko čelo.»Dovoljno sam se zagrijao, Barry«, rekao je hvatajući zrak. »Mislim da dalje možemo hodati.«Kampus Nairobi] skog sveučilišta prostirao se na nekoliko hektara blizu središta grada. Igrališta su se nalazila na uzvisini iznad atletskih staza. Kroz pukotine na asfaltu probijao se korov. Naizmjence smo pucali na koš i usput sam promatrao Bernarda; bio sam mu zahvalan za ugodno društvo ovih nekoliko dana dok je Auma ispravljala ispite. Zaštitnički me vodio za ruku dok smo se probijali kroz uličnu gužvu, čekao je beskrajno strpljivo kad bih htio razgledati neku zgradu ili pročitati neki znak koji je njemu bio nezanimljiv. Moji su ga neobični postupci zabavljali i uopće se nije bunio niti pokazivao znakove dosade, što bih ja u njegovim godinama sigurno učinio.Sva ta ljupkost i neposrednost činile su ga puno mladim nego stoje bio. No imao sam na umu da muje ipak već sedamnaest godina i da bi mu dobro došlo malo više samostalnosti i žestine. Bilo mi je jasno daje imao toliko vremena za mene samo zato što mu ništa boljega nije padalo na pamet. Bioje strpljiv zato što mu se nikamo nije žurilo. Trebalo je s njim malo popričati o tome, kao što sam obećao Aumi, jedan muški razgovor...»Jesi li vidio kako igra Magic Johnson?« upitao me Bernard pripremajući se za udarac. Lopta je prošla kroz obruč pa sam je vratio natrag k njemu.»Samo na televiziji.«

Kimnuo je. »U Americi svatko ima auto. I telefon.« To su bile više tvrdnje nego pitanja. »Većina. Ne svi.«Ponovo je bacio loptu prema košu, a ona se bučno odbila od obruča. »Mishm daje tamo bolje nego ovdje«, rekao je. »Možda ću doći do tebe u Ameriku. Mogao bih ti pomoći u poslu.«»Trenutačno ne radim. Možda kada završim pravo...«»Sigurno je lako naći posao.«

»Ne baš svakome. Zapravo, mnogi ljudi prilično teško žive u Sjedinjenim Državama. Osobito crnci.«

Pružio mije loptu. »Ne tako teško kao ovdje.«Gledali smo se, a ja sam pokušao zamisliti košarkaška igrališta u Sjedinjenim Državama. Pucnji u blizini, neki mladić u veži nastoji pogoditi novčić za okladu — tako je izgledala jedna slika. Smijeh dječaka u žaru igre na igralištu u naselju, dok ih majka zove na objed — druga slika. Također istinita. Dvije slike su se sudarile i ja sam ostao bez riječi. Zadovoljan mojom šutnjom, Bernard se vratio driblingu.Kada je sunce postalo nesnosno jako, pošli smo u obližnju slastičarnicu na sladoled. Bernard je naručio čokoladni kup i počeo ga jesti ma-lo-pomalo, odmjeravajući po pola žličice za svaki zalogaj. Pripalio sam cigaretu i zavalio se u stolac.»Auma kaže da razmišljaš o trgovačkoj školi«, rekao sam.Kimnuo je ne promijenivši izraz lica.»Koje bi predmete upisao?«»Ne znam.« Uronioje žličicu u kup i koji trenutak razmišljao. »Možda automehaniku. Da... mislim daje automehanika baš dobra.« »Jesi li se pokušao upisati u neku školu?«»Ne, nisam.« Uzeo je još jedan zalogaj sladoleda. »Trebalo je platiti školarinu.«»Koliko ti je godina, Bernarde?« »Sedamnaest«, rekao je oprezno.»Sedamnaest.« Kimnuo sam i otpuhnuo dim prema stropu. »Ti znaš što to znači, zar ne? To znači da si zamalo odrastao čovjek. Netko s odgovornostima. Prema obitelji. Prema sebi. Hoću reći daje krajnje vrijeme da se odlučiš za nešto što te zanima. Možda automehanika. Možda nešto drugo. Ali, ma što to bilo, moraš si postaviti neki cilj i onda ga pokušati dostići. Auma i ja ti možemo pomoći platiti školarinu, ali mi ne možemo živjeti tvoj život umjesto tebe. Moraš se malo i sam potruditi. Shvaćaš?«Bernard je kimnuo. »Shvaćam.«Šutke smo sjedili neko vrijeme promatrajući žličicu kojomje Bernard brljao po rastopljenom sladoledu. Zamišljao sam koliko isprazno zvuče moje riječi tomu mojem bratu koji je kriv jedino zato što se rodio s krive strane rascijepljenog svijeta našega oca. Izgledalo je da mi to ne zamjera.

Barem zasad. Vjerojatno se pita zašto seja trudim svoja pravila primijeniti na njega. On je želio da mu, kad odem, ostavim tek male uspomene na naše druženje — kasete Boba Marlevja, možda i svoje košarkaške tenisi-ce. Tako malo je tražio, a ono što sam ja nudio — savjete, predbacivanja, svoje ambicije za njega — bilo je još manje od toga.Ugasio sam cigaretu i predložio da krenemo. Kad smo izašli, Bernard mije stavio ruku oko ramena.»Dobro je imati starijeg brata u blizini«, rekao je, a zatim mije mahnuo i nestao u gužvi.Stoje obitelj? Je li to samo genetski niz, roditelji i njihovi potomci, ljudi poput mene? Ilije to društvena tvorevina, ekonomska zajednica pogodna za brigu o djeci i raspodjelu poslova? Ili možda nešto posve drukčije: spremište zajedničkih uspomena? Prostor ljubavi? Most preko ništavila?Mogao sam nabrojati cijeli niz mogućih odgovora. No nikada nisam došao do konačnog odgovora, shvativši vrlo rano daje u mojem slučaju takva potraga osuđena na propast. U zamjenu sam oko sebe uspostavio više krugova čije su se granice pomicale kako je vrijeme protjecalo i kako su se osobe mijenjale, no oni su mi ipak pružili makar i privid

kontrole. Unutarnji, najmanji krug, u kojem je ljubav bila stalna i potrebe voljenih osoba neupitne. Zatim sljedeći krug, područje dogovorene ljubavi i slobodnog izbora veza i obveza. Slijedio je krug kolega i poznanika; ljubazna sijeda gospođa u Chicagu koja se javljala na telefon kada sam naručivao namirnice. Krugovi su se dalje širili sve dok nisu obuhvatili naciju ili rasu, ili određenu moralnu kategoriju. U tom krugu obveze se više nisu vezivale uz nečije lice ili ime; to su zapravo bile obveze prema sebi samome.U Africi se cijela ta moja astronomija ubrzo raspala. Činilo mi se da je obitelj svuda: u trgovinama, na pošti, na ulicama i u parkovima, svi su se uznemirili zbog Obamina izgubljenog sina. Ako bih uzgred spomenuo da mi treba bilježnica ili pjena za brijanje, neka od mojih teta inzisti-rala bi da ode sa mnom u neki zakutak Nairobija gdje je najjeftinije, ma kohko joj to bilo nezgodno ih izvan ruke.

»Ali Barry... ima li išta važnije od pomaganja bratovu sinu?«Kad bi neki bratić otkrio da me Auma ostavila samoga, pješice bi prešao dvije milje do Aumina stana samo na pomisao da sam ondje i da bih mogao biti željan društva.»Ali Barry, zašto me nisi zvao? Dodi, idemo do nekih mojih prijatelja.«Na večer bismo se Auma i jajednostavno prepustili bezbrojnim pozivima stričeva, nećaka ili bratića iz drugog koljena koji su nas svi, bezuvjetno i pod prijetnjom uvrede, pozivali na večeru, ma koliko kasno bilo i ma koliko smo prije toga jeli.»Ali Barry... mi u Keniji ne živimo u obilju, ali dok si ovdje, uvijek ćeš dobiti štogod za pojesti!«U početku sam na svu tu pozornost reagirao kao dijete na majčine grudi — s beskrajnom i neupitnom zahvalnošću. Uklapalo se to u moju predodžbu o Africi i Afrikancima kao suprotnosti samotnjačkom životu u Americi, i to ne suprotnosti u rasnom, nego u kulturološkom smislu. Nešto što smo mi žrtvovali u korist tehnologije i mobilnosti, ovdje je — slično kao u naseljima oko Jakarte ili u grčkim i irskim selima - ostalo gotovo netaknuto: uživanje u društvu drugih ljudi i u blagodati ljudske topline.No kako je vrijeme odmicalo, na moje početno veselje padalaje sjena napetosti i sumnje. Djelomice zbog onoga o čemu je Auma govorila u automobilu one večeri — općeg mišljenja da sam imao prilično sreće u životu i mučnih pitanja kao posljedice takvog mišljenja. Život naših rođaka nije bio patnja. Jane i Zeituni imale su stalan posao; Kezia je živjela od prodavanja tkanina na tržnicama. Kadje ponestalo novca, djecu se na neko vrijeme moglo poslati na sjever zemlje; ondjeje, u mjestu Kendu Bay, živio još jedan brat — Abo, i tamo je uvijek bilo različitih poslova koje je trebalo obaviti, hrane na stolu i krova nad glavom.Ipak, prilike u Nairobiju bile su prilično teške i postajale su sve teže. Kupovala se uglavnom rabljena odjeća, a liječniku se išlo samo u najvećoj nuždi. Gotovo svi mladi članovi obitelji bili su nezaposleni, uključujući i ono dvoje ili troje koji su u jakoj konkurenciji uspjeli diplomirati na nekom od kenijskih sveučilišta. Ako bi se Jane ili Zeituni razboljele ili ostale bez posla, nije bilo nikakve državne pomoći u obliku zdravstvenog osiguranja. Postojala je samo obitelj, bliske osobe; ljudi u sličnim nevoljama.Sada sam ija obitelj, ponavljao sam sam sebi; sada imam odgovornosti. No što to točno znači? U Sjedinjenim Državama mogao sam od takvih osjećaja pobjeći u politiku ih organiziranje nečega. U kenijskim prilikama to izgleda potpuno nestvarno, gotovo izdajnički. Propagiranje crnačkih prava ne pomaže Bernardu naći posao. Vjera u

neposrednu demokraciju ne može pomoći Jane da kupi novu posteljinu. Prvi put u životu ozbiljno sam mislio o novcu: kako ga sam nemam, kako ga steći i kako se njime može kupiti mir, ma kako to grubo zvučalo. Dio mene želio je postati upravo onakvim kakvim su me zamišljali moji novi rođaci: pravnik u korporaciji, američki biznismen, s rukom na slavini kroz koju ću ih obasipati zapadnjačkim blagodatima kao manom s neba.

Naravno da nisam bio ništa od toga. Čak i u Sjedinjenim Državama bogatstvo ima određenu cijenu ako se s njim niste rodili, cijenu sličnu onoj koju je Auma na svoj način plaćala u nastojanju da ispuni ono što obitelj od nje očekuje. Radila je dva posla toga ljeta, uz svoj posao na sveučilištu održavala je tečajeve njemačkog jezika za kenijske poslovne ljude. S novcem koji bi uštedjela htjela je urediti bakinu kuću u Alegu, pa još i kupiti komad zemlje u okolici Nairobija, nešto čemu će rasti vrijednost i tako postati temelj za daljnji napredak. Imala je planove, rasporede, proračune i rokove — nužne stvari u modernom svijetu, kako je naučila. No zbog svojega rasporeda nije mogla sudjelovati u svim obiteljskim okupljanjima; zbog svojeg proračuna moralaje odbijati zahtjeve za novcem koji su joj neprestano stizali. U takvim situacijama - kad bi krenula kući prije nego što je Jane poslužila večeru, a poslužila ju je s dva sata zakašnjenja, ili kad nije dopustila da se u njezin VW ugura osam ljudi zato stoje VW predviđen za četvero, a osmero bi uništilo sjedala — gledali su je duboko uvrijeđeno, gotovo prezrivo. Njezina neovisnost, velika pokretljivost, planiranje budućnosti — obitelji je sve to izgledalo prilično neprirodno. Neprirodno... i neafričko.

Bila je to ista dvojba kakvom me smeo stari Frank one godine kada sam otišao s Havaja, iste napetosti kakve su katkad iskusila djeca u Altgel-du ako su pokazivala previše žara u školi, isti perverzni osjećaj krivnje preživjeloga, koji me čeka ako pokušam dobro zarađivati i onda putem do ureda u središtu grada prolaziti pokraj skupina mladih crnaca koji se skupljaju po uglovima. Ako uspjeh ne dijelimo sa skupinom, pa bila ona veća i od velike obitelji, taj naš uspjeh uvijek je prijetnja da ćemo ostale ostaviti daleko za sobom. Možda me upravo ta činjenica toliko uznemirila — činjenica da su i ovdje, u Africi, dominirali isti izluđujući obrasci; da mi ovdje nitko nije mogao reći što moje krvne veze donose sa sobom i kako se to usklađuje s idejama šire društvene zajednice. Bilo je to kao da mi — Auma, Roy, Bernard i ja — sve to zajedno otkrivamo. Kao daje zemljovid na kojem su bili ucrtani smjerovi i snaga naše ljubavi, šifre iza kojih se kriju naši blagoslovi, odavno izgubljen, zakopan duboko u zemlju zajedno s našim predcima.Krajem prvoga tjedna mojeg boravka u Nairobiju otišao sam sa Zeituni posjetiti drugu tetku, Sarah. Auma nije htjela poći s nama, ali je ponudila da nas odveze do njezina mehaničara, koji je stanovao u blizini Sarah. Reklaje kako od garaže do Sarah možemo stići i pješice. U subotu ujutro Auma i ja otišli smo po Zeituni i krenuli prema istoku. Vozili smo se pokraj stambenih kuća od bloketa i rasušenih, smećem zatrpanih parcela, sve dok nismo stigli do ruba doline koja se zove Mathare. Aumaje zaustavila automobil na ugibalištu i kroz prozor sam mogao vidjeti sirotinjsko naselje, kilometre i kilometre smežuranih krovova koji su treperili na suncu kao mokri listovi lopoča i prekrivah cijelu dolinu. »Koliko ljudi tu živi?« pitao sam.Aumaje slegnula ramenima i pogledala tetu. »Sto ti misliš, teta? Možda pola milijuna?«Zeituni je odmahnula glavom. »To je bilo prošli tjedan. Ovaj tjedan ima sigurno milijun ljudi.«

Aumaje ponovo pokrenula automobil. »Nitko točno ne zna, Barack. Naselje stalno raste. Ljudi sa sela dolaze u potrazi za poslom i ostanu ovdje zauvijek. Jedno vrijeme je gradska uprava pokušavala srušiti naselje, rekli su daje tu opasno po zdravlje i daje to ružna slika Kenije. Došli su buldožeri i uništili ljudima i ono malo što su imali. A ti ljudi, naravno, nisu imali kamo otići pa su sve ponovo sagradili čim su buldožeri otišli.«

Zaustavili smo se pokraj nakrivljene limene garaže iz koje je izašao mehaničar s nekoliko šegrta kako bi se pobrinuli za Aumin automobil. Obećavši da ćemo se vratiti za jedan sat, Zeituni ija ostavili smo Au-mu kod garaže te krenuli širokom neasfaltiranom cestom. Već je bilo vruće, a na cesti nije bilo sjene; s obje strane ceste bili su redovi koliba, izgrađenih od šiblja, blata, komada kartona i otpadaka šperploče. Unatoč tome, kolibe su bile uredne, nabijena zemlja ispred svakog doma uredno pometena, sve je bilo puno krojača, stolara i postolara, koji su imah štandove uz cestu, a žene i djeca na klimavim su drvenim stolovima prodavali povrće.Konačno smo stigli do ruba Matharea i niza betonskih kuća uz popločanu cestu. Zgrade su bile visoke osam, možda čak dvanaest katova, ali su nekako bile nedovršene; drvene grede i cementni blokovi stršili su na sve strane, kao da su kuće preživjele zračni napad. Ušli smo u jednu od kuća, popeli se uskim stubištem i našli se na kraju dugačkog i neosvijetljenog hodnika. Na drugom kraju vidjeli smo tinejdžerku kako vješa rublje i Zeitunijoj se obratila. Ona nas je šutke odvela do niskih, oronulih vrata. Pokucali smo i pojavila se tamnoputa žena srednjih godina, niske, ali snažne građe, oštra pogleda i bistrih očiju na širokom, košćatom licu. Uzela me za ruku i rekla nešto na luoškom jeziku.»Kaže kako se srami stoje bratov sin zatječe na tako jadnom mjestu«, prevelaje Zeituni.Odvela nas je u malu sobu, veličine tri puta tri i pol metra, u koju su stali samo krevet, toaletni stolić, dva stolca i stroj za šivanje. Zeituni ija sjeli smo na stolce, a djevojka koja nam je pokazala put donijela je dvije tople sode. Šarah je sjela na krevet i nagnula se prema meni da mi bolje pogleda lice. Iako je Auma rekla da Šarah zna nešto engleskoga, govorila je uglavnom luoškimjezikom. Čak i bez Zeitunina prijevoda bilo mije jasno da nije sretna.

»Pita zašto si tek sada došao k njoj«, objašnjavala je Zeituni. »Kaže da je ona najstarije dijete tvoga djeda, Husseina Onyanga, i da si nju prvu trebao posjetiti.«»Recijoj da nije u pitanju nepoštovanje«, rekao sam gledajući u Sarah iako nisam bio siguran razumije li me. »Toliko se toga događalo otkada sam došao daje bilo gotovo nemoguće stići prije.«Sarah je promijenila ton i rekla nešto oštrim glasom. »Kaže da ti oni kod kojih stanuješ sigurno govore razne laži.«»Recijoj da nisam čuo ništa lošega o njoj. Recijoj da Auma nije željela doći zbog svađe oko očeva posjeda.«Sarah je poslušala prijevod, zlurado se nasmijala i nastavila u oštrom tonu, a glas joj je grmio između uskih zidova. Kad je završila, Zeituni je šutjela.»Zeituni, stoje rekla?«Zeituni mije odgovarala, ali je gledala u Sarah. »Kaže kako nije ona kriva za sudski proces. Kaže daje sve pokrenula Kezia — Aumina majka. Kaže da djeca koja tvrde da su

Obamina djeca nisu Obamina. Kaže da su uzeli sve njegovo i njegovu istinsku rodbinu učinili prosjacima.«Sarahje kimnula, a oči su joj se zamaglile. »Tako je, Barry«, reklaje odjednom na engleskom. »Ja pazim na tvog oca kad on mah dječak. Moja majka, Akumu, je isto majka tvoga oca. Akumu je tvoja prava baka, ne ova koju zoveš Bakicom. Akumu, žena koja stvara život tvoga oca, njoj trebaš pomagati. I meni, sestri tvoga oca. Vidi kako živim. Zašto ne po-mažeš nama, a ne tim drugima?«Prije nego što sam uspio odgovoriti, Zeituni i Sarah su se počele svađati na luoškome. Na kraju je Zeituni ustala i popravila suknju. »Moramo ići, Barry.«Dok sam se dizao sa stolca, Sarahje svojim rukama obgrlila moju ruku, a glas joj se smekšao.»Hoćeš li mi nešto dati? Za svoju baku?«Izvadio sam lisnicu i izbrojao sve što sam imao kod sebe dok su me obje pažljivo gledale. Bilo je šilinga u vrijednosti tridesetak dolara. Ugurao sam novac u Sarahinu suhu, ispucalu ruku, a ona gaje brzo spustila u otvor košulje i onda me opet uhvatila za ruku.

»Ostani ovdje, Barry«, reklaje. »Moram te upoznati s...« »Možeš se kasnije vratiti ovamo, Barry«, reklaje Zeituni. »Sad moramo ići.«Cesta je bila obavijena žutom izmaglicom; na vrućini bez vjetra odjeća se zalijepila za mene. Zeituni je šutjela, vidno potištena. Ova moja teta bila je ponosna žena i sigurno joj je bilo neugodno zbog scene kod Sarah. A opet, tih trideset dolara... Bog je svjedok da bi i njoj dobro došli...Nakon desetak minuta hoda upitao sam Zeituni oko čega se svadala sa Sarah.»Ma, nije to ništa, Barry. To se događa staricama bez muževa.« Pokušala se nasmijati, ali joj je grč ostao u kutovima usana. ~~ »Daj, teta, reci stoje bilo.«Zeituni je odmahnula glavom. »Ja zbilja neznani istinu. Barem ne cijelu. Znam samo daje Sarah uvijek bila bliska s Akumu, svojom pravom majkom. Znaš, Barack, djedu je bilo stalo jedino do moje majke, Bakice, koja je podizala djecu nakon stoje Akumu otišla.«»Zašto je Akumu otišla?«»Nisam sigurna. To moraš pitati Bakicu.«Dalaje znak da moramo prijeći cestu i ondaje nastavila pričati. »Znaš, tvoj otac i Sarah bili su vrlo slični, iako se nisu uvijek slagali. Bila je pametna kao i on. Neovisna također. Još dok smo bili djeca, govorila mije da želi biti školovana kako ne bi morala biti ovisna o nekom muškarcu. Zato se i udavala četiri puta. Nijedan muž nije dugo živio s njom. Prvi je umro, a ostale je ostavila jer su bili lijeni ili su je pokušali zlostavljati. Divim joj se zbog toga. Većina kenijskih žena pristaje na sve. I sama sam dugo vremena bila takva. No Sarah je za svoju neovisnost platila visoku cijenu.«Rukom je obrisala znoj sa čela. »Dakle, nakon smrti prvoga muža Sarah je smatrala da tvoj otac treba uzdržavati nju i njezino dijete zato što je on bio taj koji je dobio naobrazbu. Zato nije voljela Keziju i njezinu djecu. Keziju je držala tek zgodnom curom koja će sve prisvojiti. Moraš znati, Barry — običaji naroda Luo takvi su da muško dijete nasljeduje sve.

Šarah se bojala da će poslije djedove smrti sve pripasti Baracku i njegovim ženama, a njoj neće ostati baš ništa.«

Zavrtio sam glavom. »To svejedno ne opravdava laži o tome tko je dijete Staroga, a tko nije.«»Imaš pravo, ali...«»Ali što?«Zeituni se zaustavila, okrenula se k meni i nastavila: »Kada je tvoj otac otišao živjeti sa svojom američkom ženom Ruth... kako da kažem, katkad je posjećivao Keziju. Moraš shvatiti da mu je, prema tradiciji, ona još uvijek bila žena. Zajednoga takvog posjeta Kezijaje zatrudnjela s tvojim bratom Abom, kojega još nisi upoznao. Problem je stoje ona tada kratko živjela s još jednim čovjekom. Kada je ponovo zatrudnjela, s Bernardom, nitko nije bio siguran tko...« Zeituni je zašutjela i ostavila misao da se sama dovrši.»Zna h to Bernard?«»Do sada je već saznao. Znaš, tvoj otac uopće nije postavljao pitanja oko toga. Govorio bi da su to sve njegova djeca. Otjerao je toga drugog čovjeka i davao Keziji novac za djecu kad god bi mogao. No kada je umro, ničim se nije moglo dokazati daje stvarno prihvatio svu djecu.«Skrenuli smo ujednu prometniju ulicu. Ispred nas je meketala skotna koza sklanjajući se s ceste jer se približavao matatu. S druge strane ceste dvije su djevojčice, odjevene u prašnjave crvene školske uniforme, okruglih glava ošišanih gotovo do gola, pjevale i preskakivale preko kanala držeći se za ruke. Starica s izblijedjelom maramom na glavi slala nam je znakove da dođemo pogledati što nudi: dvije limenke sušenoga graha, uredno složenu hrpu rajčica, sušenu ribu koja je visjela na žici kao niska srebrnih novčića. Promatrao sam lice te žene, povučene u sjenu. Tko je ona? Čudio sam se. Moja baka? Neka strana osoba? A stoje s Bernardom - trebaju li se moji osjećaji prema njemu promijeniti? Pogledao sam prema autobusnoj stanici s koje se gomila ljudi slijevala na cestu; svi su bili visoki, crni i vitki, kroz košulje im se vidjelo koliko su košćati. Zamišljao sam ih sve s Bernardovim licem, sve unedogled, preko svih kontinenata. Gladne, borbene, očajne ljude, a svi su bih moja braća...

»Sad vidiš koliko je tvoj otac patio.«»Molim?« Protrljao sam oči i ugledao tetu kako zuri u mene.»Da, Barry, tvoj je otac patio«, ponovila je. »Kažem ti, njegov je problem bio taj stoje imao preveliko srce. Za života je davao svakome koji je nešto tražio. A svi su tražili. Znaš, on je u cijeloj regiji jedan od prvih koji je studirao u inozemstvu. Tamo odakle mi dolazimo ljudi čak nisu poznavah nikoga tko je letio zrakoplovom. Zato su od njega očekivali preko svake mjere. 'Hej, Barack, ti si sad velika faca. Moraš mi nešto dati. Moraš mi pomoći.' Obitelj gaje neprestano gnječila. A on ništa nije mogao odbiti, bio je tako darežljiv. I za mene se morao brinuti kad sam zatrudnjela, a tako sam ga razočarala. Htio je da se školujem. Noja ga nisam poslušala i otišla sam s mužem. Svejedno, kada me muž počeo zlostavljati i kada sam morala otići, bez novaca, bez posla, što misliš, tko me prihvatio? Da - on me prihvatio. Zbog toga ću mu uvijek ostati zahvalna, bez obzira na sve priče o njemu.«Približavali smo se garaži; već smo vidjeli Aumu kako razgovara s mehaničarom i čuli brujanje motora stare »bube«. Iza kanti za ulje pokraj nas pojavio se goli dječak, star možda tri godine, nogu punih sasušenog katrana. Zeituni je ponovo stala, kao da joj je odjednom pozlilo, i pljunula u prašinu.

»Kada je tvojeg oca sreća napustila«, reklaje, »ti isti ljudi kojima je pomagao zaboravili su ga. Ismijavali su ga. Obitelj ga nije primala u svoje domove. Da, Barry, nisu ga primali! Rekli bi mu da imje to preopasno. Znam da gaje boljelo, ali nikoga nije krivio. Tvoj otac nikada nikome nije zamjerao. Štoviše, kada je bio rehabilitiran i ponovo postao uspješan, vidjela sam daje opet pomagao onima koji su ga izdali. Nisam to nikako mogla razumjeti. Govorila bih mu: 'Barack, brini se za sebe i svoju djecu! Svi su se drugi ružno ponijeli prema tebi. Previše su lijeni da bi sami zarađivali.' I znaš li što bi mi rekao? Rekao bi: 'Kako znaš da ta sitnica nije njemu potrebnija nego meni?'«Okrenula se od mene, s mukom se nasmiješila i mahnula Aumi. Kada smo krenuli prema Aumi, dodala je: »Pričam ti sve ovo tako da znaš pod kakvimje pritiskom tvoj otac ovdje živio. Nemoj mu prestrogo suditi. I

izvuci pouku iz njegova života. Ako nešto posjeduješ, svatko će poželjeti dio toga. Zato moraš odrediti granicu. Ako su ti svi obitelj, onda nitko nije obitelj. Mislim da tvoj otac to nikada nije razumio.«Sjećam se jednog razgovora još iz vremena kada sam se u Chicagu bavio organizatorskim poslom. Razgovarao sam sa ženom koja je odrastala u velikoj obitelji u ruralnom dijelu Georgie. Pričala mije kako su petorica braće i tri sestre živjeli nagurani pod istim krovom. Pričala mije o ocu koji nije uspijevao obrađivati mali komad zemlje, o majčinu povrtnjaku, o dvije svinje koje su držali u toru na dvorištu i o izletima s braćom i sestrama na pecanje do obližnje rijeke. Slušajući njezinu priču, shvatio sam da su dvije od tri sestre umrle odmah nakon rođenja, ali ostale su zauvijek žive u svijesti te žene, bile su duhovi s imenima, starošću i naravima, dvije sestre koje su je pratile u školu ili joj pomagale u poslovima, tješile je i hrabrile. Za tu ženu obitelj nije bila arka samo za živuće članove. I mrtvi su imali svoja prava; njihovi glasovi oblikovali su njezine snove.Sada se to događalo meni. Sjećam se kako smo nekoliko dana nakon što smo posjetili Sarah Auma i ja kod Barclay's banke sreli nekog znanca od Staroga. Primijetio sam da se Auma ne može sjetiti njegova imena pa sam ispružio ruku i predstavio se. Čovjek se nasmijao i rekao: »Vidi, vidi — kako si izrastao u visinu. Kako ti je majka? A Mark, tvoj brat —je li već diplomirao?«U početku sam bio zbunjen. Poznajem lija uopće tog čovjeka? No onda mu je Auma u pola glasa objasnila kako samjajedan drugi brat, Barack, kojije odrastao u Americi, dijete od druge majke. David je umro. Zatim nam je svima bilo neugodno; čovjek je kimao glavom (»Jako mije žao, nisam znao«), ali me je ipak dobro pogledao kao da se želi uvjeriti je li sve to istina; Auma se držala kao daje sve to prirodni, iako žalostan, razvoj događaja; ja sam stajao sa strane i nisam bio siguran kako bih se trebao osjećati nakon što su me zamijenili za duha.Kasnije, kada smo se vratili u stan, pitao sam Aumu kadaje posljednji put vidjela Marka i Ruth. Naslonila je glavu na moje rame i pogledala prema stropu.

»Na Davidovu sprovodu«, reklaje. »Iako su oni davno prije toga prestali razgovarati s nama.« »Zašto?«»Rekla sam ti daje u razvodu Ruth i Staroga bilo jako puno gorčine. Nakon što su se razveli, ona se udala za jednog Tanzanijca i Marku i Davidu promijenila prezime u njegovo prezime. Poslala ih je u međunarodnu školu i odgajala kao strance, a ne kao Kenijce. Zabranila imje da održavaju ikakve veze s našim dijelom obitelji.«

Uzdahnula je. »Ne znam ni sama. Mark se, možda zato stoje bio stariji sin, složio s Ruth i nije htio imati veze s nama. S druge strane, kada je David postao tinejdžer, počeo se svađati s Ruth. Rekao joj je da se osjeća Afrikancem i predstavljao se kao Obama. Katkad bi markirao iz škole kako bi posjetio Staroga i ostatak obitelji, i tako smo ga mi upoznali. Svima nam je postao najdražim rođakom. Znaš, bio je tako mio i tako zabavan, iako je tu i tamo bio malo previše divlji.Ruth gaje pokušala upisati u internat nadajući se da će ga to smiriti. No David je pobjegao i nitko ga mjesecima nije vidio. Tada gaje Roy slučajno sreo na ragbijaškoj utakmici. Bio je prljav, mršav i prosio je novac od stranaca. Kad je vidio Roya, smijao se i hvalio kako mu je krasno živjeti na ulici i s prijateljima raspačavati bhang9. Roy gaje nagovarao da se vrati kući, stoje David odbio, pa gaje Roy odveo k sebi i obavijestio Ruth. Ruth je laknulo, ali se ipak razbjesnila. Preklinjala gaje da se vrati, no on je opet odbio. Na kraju je Ruth šutke prešla preko toga i prihvatila situaciju nadajući se da će David ipak promijeniti mišljenje.«Auma je srknula malo čaja. »Tada je David umro. U vrijeme dok je živio kod Roya. Svima namje srce puklo od tuge, a osobito Royu. Njih dvojica su se jako zbližili. No Ruth to nikada nije razumjela. Mislila je daje Roy iskvario Davida. Ukrao joj dijete. Mislim da nam to nikada nije oprostila.«Odlučio sam prestati razgovarati o Davidu; vidio sam da Aumu previše bole uspomene na njega. No nekoliko dana kasnije Auma ija smo ugledali automobil koji nas je čekao ispred zgrade. Vozač, muškarac smeđe kože i naglašene Adamove jabučice, dao je Aumi pisamce.9 Vrsta indijske droge koja se dobiva iz kanabisa (nap. prev.).

»Stoje to?« upitao sam.»Pozivnica od Ruth«, odgovorilaje. »Markje došao iz Amerike provesti ljeto ovdje. Poziva nas k sebi na objed.« »Želiš li ti uopće ići k njoj?«Aumaje odmahnula glavom s izrazom gađenja na licu. »Ruth zna da samja ovdje već gotovo šest mjeseci. Nije joj ni najmanje stalo do mene. Pozvala nas je isključivo zato stoje ti zanimaš. Želi te usporediti s Markom.«»Ja mislim da bih možda trebao ići«, rekao sam tiho.Aumaje ponovo pročitala poruku, vratila je vozaču i rekla mu nešto na svahiliju. »Idemo oboje«, reklaje ulazeći u stan.Ruthje živjela u predjelu Westlands, enklavi luksuznih kuća, odvojenih širokim travnjacima i njegovanim živicama, a svaka je imala stražar-nicu i stražare u smeđim uniformama. Dok smo se vozili prema njezinoj kući padala je kiša i ugodno je prskala kroz guste krošnje drveća. Ta me svježina podsjetila na ulice oko škole Punahou, sveučilišta Manoa i brijega Tantalus na Havajima — na ulice u kojima su živjeli neki moji bogatiji prijatelji iz razreda. Gledajući kroz prozor Aumina automobila, sjetio sam se zavisti koju sam osjećao kada bi me pozvali da se dođem igrati u njihova prostrana dvorišta ili se kupati u bazenu. Osim zavisti, osjećao sam još nešto — te su krasne velike kuće bile ispunjene nekim tihim očajem. Prigušeni plač nečije sestre iza zatvorenih vrata. Nečija majka potajno ispija čašicu džina usred bijela dana. Izraz lica nečijeg oca dok sjedi sam u svojoj sobi i sav zgrčen mijenja televizijske programe — s jedne utakmice na drugu. Dojam osamljenosti koja možda i nije stvarno postojala, možda je to bio samo odraz samoće u mojem srcu. U svakom slučaju, imao sam potrebu pobjeći iz tih kuća, baš

kao što je, s druge strane oceana, David pobjegao i odabrao tržnice i bučne ulice, nered i veselje življenja u neredu, vrstu boli kakvu je dječak njegovih godina mogao razumjeti.Stigli smo do jedne od skromnijih kuća u četvrti i parkirali automobil na prilaznom putu. Bjelkinja izražene donje vilice i prosijede kose izašla je iz kuće i pošla prema nama. Iza nje je bio crnac sličan meni po visini i izgledu, s velikom afrofrizurom i naočalama s okvirima od kornjačevine.

»Uđite, uđite«, reklaje Ruth. Svi smo se usiljeno rukovali i ušli u prostrani dnevni boravak u kojem je postariji i proćelavi crnac ljuljao u krilu malog dječaka. »To je moj suprug«, reklaje Ruth, »a ovo je Markov mali brat Joey. «»Bok, Joey«, rekao sam sagnuvši se da bih se rukovao s njime. Bio je prekrasan dječak kože boje meda, bez dva prednja zuba. Ruth je provukla ruku kroz njegove duge kovrče te pogledala muža i rekla: »Niste li vas dvojica baš krenuli u klub?«»Da, da«, rekao je čovjek ustajući. »Idemo, Joey... drago mije što sam upoznao vas dvoje.« Dječak je skočio na noge i s razdraganim i znatiželjnim osmijehom zurio u Aumu i mene sve dok ga otac nije podigao i iznio van.»Eto, tako«, reklaje Ruth, odvela nas do kauča i natočila hmunadu. »Moram priznati, Barry, da sam se iznenadila kada sam čula da si ovdje. Rekla sam Marku da bezuvjetno moramo vidjeti kako je ispao drugi Obamin sin. Ti jesi Obama, zar ne? Tvoja majka se preudala. Reci mi, zastoje htjela da zadržiš svoje prezime?«Osmjehnuo sam se kao da nisam razumio pitanje. »Pa, Mark«, rekao sam okrenuvši se prema bratu, »čujem da si na Berkeleyu.«»Stanfordu«, ispravio me. Glas mu je bio dubok, a izgovor potpuno američki. »Studiram zadnju godinu fizike.«»To mora daje teško«, uključila se Auma.Mark je slegnuo ramenima. »Ne baš.«»Zlato, nemoj biti preskroman«, reklaje Ruth. »To što Mark studira tako je komphcirano da samo nekoliko ljudi na svijetu to istinski razumije.« Potapšalaje Markovu ruku pa se okrenula meni. »A ti se, Barry, spremaš na Harvard, kako čujem. Baš kao Obama. Valjda si naslijedio nešto od njegove pameti. Nadam se da nisi naslijedio i ostalo. Ti znaš daje on bio sasvim lud, zar ne? Alkohol je to još i pogoršao. Jesi li se ikada sreo s njim? Mislim — Obamom.«»Samojednom. Bilo mije deset godina.«»Ah, onda imaš sreće. Vjerojatno si se zato tako dobro razvio.« U tom tonu prošao je sljedeći sat. Ruth je naizmjence pričala o očevim neuspjesima i Markovim uspjesima. Sve stoje imala pitati, pitala je mene, a Aumaje šutke prebirala po Ruthinim lazanjama. Htio sam otići čim smo pojeli lazanje, no Ruthje predložila Marku da nam pokaže obiteljski album dok ona servira desert.»Majko, siguran sam da ih to ne zanima«, rekao je Mark.»Naravno da ih zanima«, reklaje Ruth. Zatim je neobično hladnim glasom rekla: »Ima Obaminih slika. Iz mladosti...«Pošli smo za Markom do police s knjigama i tamo je izvukao veliki album. Zajedno smo sjeli na kauč i polako okretali debele stranice. Auma i Roy, crn, mršav i visok, sav u nogama i ogromnim očima, zaštit-nički drže u naručju dvoje manje djece. Stari i Ruth ljube se na nekoj plaži. Cijela obitelj dotjerana za večernji izlazak u grad. Bili su to sve sretni prizori, i svi nekako poznati, kao da sam virio u neki drugi svemir kojije postojao

meni iza leđa. Shvatio sam daje to bio odraz mojih vlastitih davnih maštanja, maštanja koja sam skrivao i od samoga sebe. Maštarija kako Stari vodi mene i moju majku natrag u Keniju. San kako moja majka, otac, sestre i braća žive svi zajedno pod istim krovom. Činilo mi se daje to što gledam upravo ono kako je i meni moglo biti. No spoznaja kako je sve to loše završilo, kakav je život stvarno bio, toliko me rastužila da već nakon nekoliko minuta nisam mogao dalje gledati.

Na povratku sam se ispričavao Aumi stoje zbog mene morala proći tu torturu. Odmahnulaje.»Moglo je biti i gore«, reklaje. »Jedino mije žao Marka. Čini se jako osamljenim. Znaš, miješanom djetetu u Keniji nije lako.«Gledao sam kroz prozor i razmišljao o svojoj majci, Toot i Bakici, i kako sam im bio zahvalan za sve - za ono što su bile, kao i za priče koje su pričale. Pogledao sam Aumu i rekao: »Njoj je još uvijek stalo do njega, zar ne?«»Kome?«»Ruth. Još joj je uvijek stalo do Staroga.«Auma se načas zamislila. »Tako je, Barack. Stalo joj je. Baš kao i svima nama.«

Sljedećeg tjedna nazvao sam Marka i predložio da odemo na objed. Malo je oklijevao, ali ipak je pristao da se nađemo u indijskom restoranu u centru. Bio je opušteniji nego prvi put, zbijao šale na vlastiti račun, izlagao svoje viđenje Kalifornije i situacije na sveučilištu. Nakon nekog vremena upitao sam ga kako mu je provoditi ljeto kod kuće.»Dobro«, rekao je. »Svakako je lijepo vidjeti mamu i tatu. A i Joey je sjajan klinac.« Mark je odrezao komad samose i stavio ga u usta. »Sto se Kenije tiče, ne osjećam neku privrženost. Za mene je to tek jedna od jadnih afričkih zemalja.«»Nikada ne bi poželio živjeti ovdje?«Mark je srknuo svoju kolu. »Ne«, rekao je. »Uostalom, što bijedan fizičar radio u zemlji u kojoj prosječan čovjek nema ni telefona.«Trebao sam ga zaustaviti, no zbog nečega sam ga htio još malo pritiskati — možda zbog sigurnosti u njegovu glasu, možda zbog toga što mi je bio nekako sličan, pa sam imao osjećaj da gledam sebe u zamagljenom zrcalu. Upitao sam: »Nikada nisi pomislio da time nešto gubiš?«Mark je spustio nož i vilicu i prvi put toga popodneva pogledao me ravno u oči.»Vidim na što ciljaš«, odlučno je rekao. »Misliš da sam na neki način otkinut od svojih korijena.« Obrisao je usta i spustio ubrus u tanjur. »Pa, imaš pravo. U jednom trenutku odlučio sam više ne misliti o tome tko je moj pravi otac. Pokopao sam ga dokjejoš bio živ. Znao sam daje bio pijanac i da nije mario za ženu i djecu. To mije bilo dovoljno.«»To te razbjesnilo.«»Nije me razbjesnilo. Samo mije zaledilo osjećaje.« »Ne smeta te to? To da si zaleđen?«»Ne smeta me što sam zaleđen prema rijemu. Neke druge stvari mogu me dirnuti. Beethovenove simfonije. Shakespeareovi soneti. Znam — to nisu stvari koje bijedan Afrikanac trebao voljeti. No tko mi uopće smije reći što trebam, a što ne trebam voljeti? Moraš shvatiti da seja ne sramim što sam napola Kenijac. Ja se samo ne opterećujem pitanjima što to sve znači. Pitanjima tko sam ja uistinu.« Slegnuo je ramenima. »Ne znam. Možda bih trebao. Postoji mogućnost da, pogledam li duboko u sebe, nađem...«

Osjetio sam kako Mark oklijeva trenutak, kao alpinist kojije izgubio uporište. No već sljedećeg trenutka ponovo je bio pribran i zatražio je račun.»Tko zna?« rekao je. »Znam sigurno da mi nije potrebanjoš i taj stres. Život je dovoljno težak i bez tih dodatnih tereta.«Ustali smo i ja sam inzistirao da platim račun. Vani smo razmijenili adrese i obećanja da ćemo pisati, a srce meje boljelo koliko je to bilo neiskreno. Kod kuće sam Aumi pričao o susretu. Gorko se nasmijala.»Stoje tu smiješno?«»Pomislila sam kako je život čudan. Znaš, kada je Stari umro, odvjetnici su kontaktirali sa svima onima koji su imali bilo kakvo pravo na nasljedstvo. Za razliku od moje mame, Ruth je imala sve dokumente potrebne za dokazivanje tko je Markov otac. Tako je od sve djece koju je Stari imao jedino Markovo pravo bilo nesporno.«Auma se opet nasmijala, a ja sam pogledao fotografiju koja je visjela na zidu, istu onu iz Ruthina albuma — tri brata ijedna sestra dražesno se smješkaju u kameru.SEDAMNAESTO POGLAVLJEKrajem drugoga tjedna mojeg boravka u Keniji Auma ija krenuli smo na safari. Auma nije bila previše oduševljena tom idejom. Kada sam joj pokazao brošuru, odmahnula je glavom uz grimasu. Za nju su, kao i za ostale Kenijce, rezervati divljih životinja bili usko povezani s kolonijalizmom. »Sto misliš, koliko si Kenijaca može priuštiti safari?« pitala me je. »Čemu sva ta prostranstva prepustiti turistima umjesto poljoprivredi? Svi se ti wazunguw više brinu o jednom mrtvom slonu nego o stotinu crnačke djece.Prepirali smo se nekoliko dana. Uvjeravao samje da radije neće upoznati vlastitu zemlju nego prihvatiti da postoje i druga mišljenja. Ona je tvrdila daje to bacanje novca. Na kraju je pristala, ne zato što samje uvjerio, nego zato što se sažalila nada mnom.»Nikada si neću oprostiti ako te tamo pojede neka zvijer«, rekla mi je.I tako smo jednog utorka u sedam ujutro gledali kako naš snažni vozač Francis, pripadnik plemena Kikuyu, tovari naše torbe na krov bijelog kombija. S nama su bili Rafael — kuhar mršav kao trlica, Mauro - Talijan crne kose i Wilkersonovi - britanski bračni par u ranim četrdesetima.10 »Bijeli ljudi« na svahiliju (nap. prev.).

Napustili smo Nairobi vozeći sporo, no ubrzo smo uronili u prirodu — među zelene brežuljke, crvene prašnjave putove i male shambe11, okružene poljima narijetko posađenog, sparušenog kukuruza. Svi su šutjeli. Neugodna tišina podsjetila me na slične trenutke u Sjedinjenim Državama, na zastoje koji su katkad pratili moje uklapanje u društvo u baru ili hotelu. To je usmjerilo moje misli k Aumi i Marku, djedu i baki na Hava-jima, majci koja je još uvijek bila u Indoneziji i Zeituninim riječima:Ako su svi obitelj, onda nitko nije obitelj.Je li Zeituni u pravu? Krenuo sam u Keniju s idejom da sve svoje svjetove nekako složim u jedan jedini skladni svijet. No podjele su se ovdje čak umnožile, pojavljivale su se i u najbezazlenijim situacijama. Sjetio sam se prethodnoga jutra, kada smo Auma i ja kupovali karte za safari. Turističku agenciju držali su Azijci; većina malih poduzeća u Nairobiju bilaje u njihovu vlasništvu.»Vidiš kako su drski?« šapnula mije dok smo gledali mladu Indijku kako crne službenike obasipa zapovijedima. »Sebe nazivaju Kenijcima, ali ne žele imati nikakve veze s nama. Sav zarađeni novac odmah šalju u London ih Bombay.«

Zasmetao me taj njezin stav. »Kako možeš zamjeriti Azijcima što šalju novac iz zemlje nakon onoga što se dogodilo u Ugandi?« upitao sam. Prije sam joj pričao o bliskim prijateljima Indijcima i Pakistancima koje sam imao u Sjedinjenim Državama i koji su podržavali borbu za crnačka prava, posuđivali mi novac kada mije trebao i davali mi smještaj kada nisam imao kamo otići. Nije djelovala kao da je se to dojmilo.»Daj, Barack«, reklaje. »Nekada si tako naivan.«Pogledao sam Aumu, a ona je gledala kroz prozor kombija. Sto sam htio postići svojom kratkom lekcijom? Moje jednostavne formule za solidarnost s Trećim svijetom bile su neupotrebljive u Keniji. Ovdje su osobe indijskog podrijetla bile isto ono što su Kinezi u Indoneziji, Korejci u čikaškom South Sideu — stranci koji su se bavili trgovinom i držali se na okupu, živjeli na marginama rasnih podjela i trudili se što manje isticati11 Kenijski tip farme na području iskrčene šume (nap. prev.).jer su se tako osjećali sigurnijima. Nitko za to nije snosio krivnju. To su jednostavno bile povijesne činjenice, nezgodne okolnosti života.Raznovrsne podjele u Keniji nisu tu završavale ; uvijekje bilo još suptilnijih crta razgraničenja. Primjerice, odnos između četrdeset kenijskih crnačkih plemena. To je također bila neugodna okolnost lokalnog života. Plemenska netrpeljivost nije se primjećivala među Auminim prijateljima, mladim, fakultetski školovanim ljudima koji su o pitanjima nacije i rase učili u školama; o plemenskoj su pripadnosti razmišljali samo kada je posrijedi bio životni partner ili kada su sazreli i shvatili da bi to moglo pomoći ili štetiti karijeri. No to su bili izuzetci. Većina Kenijaca još je uvijek koristila starije obrasce identiteta, držali su se starih lojalnosti. Čak su me Jane ili Zeituni znale iznenaditi svojim izjavama. Rekle bi: »Pripadnici plemena Luo su pametni, ali lijeni.« Ili: »Pripadnici plemena Kikuyu su pohlepni, ali marljivi.« Ili: »Pripadnici naroda Kalenjin su — pa vidiš i sam kako je otkad su oni na vlasti.«

Kad bih čuo svoje tete kako se razbacuju takvim stereotipima, pokušao bih im objasniti u čemu griješe. »Upravo nas takvi stavovi koče«, rekao bih. »Svi smo mi dio jednog plemena. Crnačkog plemena. Ljudskog plemena. Vidjeli ste stoje plemenska netrpeljivost donijela Nigeriji ili Liberiji.«Jane bi na to odgovorila: »Ma, oni iz zapadne Afrike su ionako svi ludi. Valjda znaš da su bih ljudožderi.«A Zeituni bi rekla: »Barry, ti govoriš isto što i tvoj otac. On je imao isto takve ideje o narodima.«Time je mislila reći kako je i on bio naivan; i on se protivio povijesnom naslijeđu. Vidi kako je završio...Kombi se naglo zaustavio i prenuo sam se iz svojih misli. Nalazili smo se ispred jedne shambe i vozač Francis nas je zamolio da pričekamo. Nakon nekoliko minuta izašao je iz kuće u pratnji mlade Afrikanke od dvanaest ili trinaest godina, odjevene u traperice i pozorno izglačanu košulju, sa sportskom torbom u ruci. Francis ju je uveo u kombi i uputio je na sjedalo kraj Aume.»Je li vam to kći?« upitalaje Auma napravivši mjesta.»Ne«, rekao je Francis. »Sestrina kći. Voli životinje i stalno me gnjavi daje povedem. Nadam se da društvo nema ništa protiv toga.«Svi su odmahnuli glavama i osmjehnuli se djevojci koja je hrabro podnosila biti u središtu pozornosti.

»Kako se zoveš?« upitala je gospoda Wilkerson, Britanka.»Elizabeth«, šapnula je djevojka.»Elizabeth, ako hoćeš, možeš spavati u mojem šatoru«, reklaje Auma. »Mislim da moj brat hrče.«Ja sam iskrivio lice. »Nemoj je slušati«, rekao sam i ponudio je keksima. Elizabethje uzelajedan i grickala ga. Aumaje uzela kutiju i okrenula se Mauru.»Izvolite«, ponudila mu je kekse.

Talijan se nasmijao i uzeo jedan, a Aumaje nudila ostalima.Cesta nas je vodila na svježije visine gdje su žene hodale bose i nosile ogrjev i vodu, a mali dječaci su se vozili u trošnim kolima koje su vukli magarci. Bilo je sve manje shambi, a sve više šikare i šume, sve dok s naše lijeve strane šuma nije nestala i vidjeli smo samo nebo.»Great Rift Valley, Istočnoafrički tektonski jarak«, objavio je Francis.Izvukli smo se iz kombija i stali uz rub strmine prema zapadu. Stotinjak metara niže prostirala se beskrajna ravnica pokrivena kamenjem i savanskim raslinjem, sve do obzora gdje se spojila s nebom. Desno je osamljena planina stajala kao otok u mirnome moru; iza nje je bio lanac sjenovitih planinskih vrhova. Samo su dvije stvari odavale ljudsku prisutnost na tom mjestu — uska cesta prema zapadu i satelitska postaja s golemim bijelim tanjurom okrenutim k nebu.Nekoliko milja sjevernije s glavne ceste izašli smo na cestu nasutu samljevenim asfaltom. Kretali smo se sporo: na nekim mjestima rupe su bile širine cijele ceste, a kamioni koji su svaki čas dolazili iz suprotnog smjera natjerali bi Francisa da vozi po nasipu uz cestu. Konačno smo došli do ceste koju smo vidjeli odozgo i krenuli smo kroz dolinu. Priroda je bila sasušena; oko nas je uglavnom bila trava i trnovita šikara, šljunak i mjestimično tvrdi crni kamen. Počeli smo viđati mala stada gazela; jednog osamljenog gnua kako pase pod drvetom; zebre ijednu žirafu koja se jedva vidjela u daljini. Gotovo sat vremena nismo sreli nijedno ljudsko biće, dok se na kraju nije pojavio jedan pastir iz plemena Masai, uspravan i mršav, baš kao i njegov pastirski štap, a vodio je stado dugo-rogih goveda.

U Nairobiju nisam vidio mnogo Masaija, ali sam o njima dosta čitao. Znao sam da su ih Britanci unatoč svemu cijenili zbog njihova idiličnoga pastirskog života i velike borbenosti u ratu. Kada su sporazumi raskinuti i kada su Masaiji potisnuti u rezervate, pleme je u svojem porazu poprimilo obilježja mitskoga, kakva su imali Cherokee i Apache Indijanci, plemeniti divljaci s razglednica i kataloga. Znao sam također da su ostali Kenijci bjesnjeli zbog te europske zaluđenosti Masaijima držeći da Masaiji svojim načinom života ponižavaju Keniju, a istodobno su čeznuli za njihovom zemljom. Vlada je pokušala uvesti obvezno školovanje djece plemena Masai i urediti vlasničke odnose kadje riječ o zemlji. Predstavili su to kao breme koje svaka crnačka zajednica mora nositi — brigu za napredak svojih manje sretnih sunarodnjaka.Koliko će Masaiji još izdržati? — pitao sam se dok smo se vozili sve dublje u njihovu zemlju. Zaustavili smo se u trgovačkom gradiću Naro-ku radi objeda i goriva; odmah nas je okružila skupina djece u kratkim hlačama boje pijeska i u iznošenim majicama, koja su prodavala jeftini nakit i grickalice s jednako agresivnim žarom kao i njihovi vršnjaci u Nairobiju. Dva sata kasnije stigli smo do ulaza u rezervat, gdje je jedan visoki Masai u

kapi kluba Yankees zavirio kroz prozor našeg kombija i predložio razgledanje borna, tradicionalnog sela plemena Masai.

»Samo četrdeset šilinga«, rekao je smješkajući se. »Slike posebno.«Francis je po nekom poslu otišao u ured čuvara divljači, a mi ostali slijedili smo Masaija do velike kružne naseobine, ograđene bodljikavim grmljem. Na obodu su bile kolibe od blata i balege; u sredini se u prašini stisnulo nekoliko domaćih životinja i gole djece. Skupina žena mahnula nam je da pogledamo bučice prekrivene perlicama, a jedna od njih, prekrasna mlada majka s djetetom na leđima, pokazala mije kovanicu od četvrt američkog dolara kojujoj je netko utrapio. Pristao sam promijeniti kovanicu u kenijske šilinge, a ona me zauzvrat pozvala u svoju kolibu. Unutra je bilo tjeskobno, mračno kao u rogu, a strop je bio na visini od metar i pol. Žena mije objasnila da u tom prostoru obitelj kuha, spava i drži tek oteljenu telad. Dim je bio nepodnošljiv i već sam nakon minute morao izaći; jedva sam se othrvao snažnoj želji da otjeram muhe koje su stvorile dva debela obruča oko djetetovih otečenih očiju.

Kada smo se vratili do kombija, Francis nas je ondje već čekao. Izašli smo iz kruga naseobine i uspinjali se cestom do male uzvisine bez raslinja. Gore, s druge strane uzvisine, preda mnom se prostirao najljepši krajolik koji sam ikada vidio. Prostirao se unedogled, ravnica se izmjenjivala s blagim brežuljcima, obojenima nijansama smeđih boja i mekih oblika poput lavljih leđa, s naborima od visokih šuma i mjestimičnim nakupinama trnovitog drveća. Golemo stado zebri smiješno simetričnih šara paslo je požutjelu travu s naše lijeve strane; zdesna je mnoštvo gazela u velikim skokovima trčalo prema šikari. A u sredini - tisuće gnuova, pogrbljenih i žalobnog izraza, kao da su preteški za svoje tanke nožice. Francis je milio vozilom kroz stado, životinje su se sklanjale, a iza nas ponovo skupljale kao plova riba; njihova kopita udarala su o zemlju kao valovi o obalu.Pogledao sam prema Aumi. Zagrlila je Elizabeth i obje su se smješkale bez riječi.Postavili smo logor iznad obale smeđeg potoka, ispod velike smokve pune bučnih čvoraka. Već je bilo prilično kasno, ali pošto smo postavili šatore i prikupili drva za vatru, još uvijek smo imali vremena otići do obližnjeg pojila kamo su dolazile gazele i antilope topi. Kada smo se vratili, vatraje već gorjela. Sjeli smo kako bismo pojeli Rafaelov gulaš, a Francis nam je malo pričao o sebi. Imao je ženu i šestero djece, koji su živjeli na njihovu imanju u pokrajini Kikuvu. Na manje od pola hektara uzgajali su kavu i kukuruz; u slobodno vrijeme Francis je okopavao, sadio i obavljao teže poslove. Volio je svoj turistički posao, ali nije volio biti odvojen od obitelji. »Kad bih mogao, sve bih se vrijeme bavio poljoprivredom, no to nije moguće uz KCU.«»Stoje KCU?« upitao sam. .

»Kenijsko udruženje za kavu. To su obični lopovi. Određuju što ćemo saditi i kada. Svoju kavu mogu prodati samo njima, a oni je šalju preko oceana. Kažu nam da cijene padaju, a ja znam da oni dobivaju sto puta više nego što meni plate. Kome ide razlika?« Francis je odmahnuo glavom uz izraz gađenja na licu. »Strašno je kada država krade od vlastitog naroda.«»Vi nemate dlake na jeziku«, reklaje Auma.

Francis je slegnuo ramenima. »Kad bi više njih podiglo glas, možda bi se nešto i promijenilo. Sjetite se ceste kojom smo jutros sišli u dolinu. Taje cesta trebala biti popravljena još prošle godine. No popravili su je običnim rasutim šljunkom kojeg je isprala prva kiša. Razlika u novcu otišla je vjerojatno za gradnju kuće nekog bogataša.«Francis je gladio svoje brkove gledajući u vatru. »Možda nije samo država svemu kriva«, rekao je na kraju. »Čak i kada je sve po propisima, mi Kenijci volimo izbjegavati poreze. Jednostavno ne vjerujemo ideji da novac treba nekome dati. Nije nikakvo čudo da neki siromašak ne vjeruje u porezni sustav. No i oni bogati, vlasnici kamiona koji voze tim cestama, ni oni ne žele dati svoj doprinos. Draže imje da im se vozila uništavaju nego da odvoje dio profita. Tako mi o svemu mislimo. Tuđa briga.«Bacio sam drvo u vatru. »U Americi slično misle«, rekao sam Fran-cisu.»Vjerojatno ste u pravu«, rekao je. »Ali znate što — zemlja bogata poput Amerike može si dopustiti svakakve gluposti.«Dva Masaija prišla su vatri. Francis ih je pozdravio i pozvao da sjednu na klupu, a nama je objasnio da će se oni brinuti o sigurnosti tijekom noći. Bili su šutljivi, lijepi ljudi, svjetlost vatre naglašavala imje visoke jagodice, mršave ruke i noge virile su iz krvavo crvenih shuka12, koplja zabijena u zemlju ispred njih bacala su duge sjene prema drveću. Jedan od njih, po imenu Wilson, pričao namje na svahiliju da živi u borni nekoliko kilometara istočno. Njegov šutljivi kolega upalio je baterijsku svjetiljku i rezao mrak oko nas. Auma je upitala jesu li životinje ikada napale logor. Wilson se nasmiješio. \12 Tradicionalna odjeća plemena Masai.

»Ništa ozbiljno«, rekao je. »No ako noću morate ići do zahoda, netko od nas mora s vama.«Francis se počeo raspitivati o kretanju pojedinih životinja, a ja sam se odmaknuo od vatre kako bih gledao zvijezde. Godinama ih nisam vidio takve — daleko od svjetlosti grada bile su krupne, okrugle i sjajne poput dragulja. Na bistrom nebu vidio sam neku maglicu i još više sam se odmaknuo od vatre da bih vidio je li to oblak ili dim. Razmišljao sam zašto se oblak ne miče, kada sam iza sebe čuo korake.»Čini mi se da je to Mliječna staza«, rekao je gospodin Wilkerson gledajući u nebo.»Uistinu?«

Rukom mije pokazao raspored zvijezda, vrhove Južnoga križa. Bio je mršav čovjek blagoga glasa, imao je okrugle naočale i blijedoplavu kosu. U početku mi se činilo da svoj život provodi u zatvorenom prostoru, možda kao profesor ili računovođa. No tijekom dana primijetio sam da vlada različitim praktičnim znanjima, stvarima koje ja nikada nisam uspio naučiti i uvijek sam zbog toga žalio. Mogao je s Francisom naširoko raspravljati o motoru land rovera, šator mu je bio postavljen prije nego što sam ja zabio prvi kolac, a činilo se da zna ime svake ptice i svakog dr-veta koje smo vidjeli.Zato se i nisam previše iznenadio kada mije rekao daje djetinjstvo proveo u Keniji, na plantaži čaja na području White Highlands. Izbjegavao je govoriti o prošlosti; rekao je samo daje obitelj prodala posjed nakon stjecanja neovisnosti, vratila se u Englesku i nastanila u mirnom predjelu Londona. Studirao je medicinu, zatim radio u Državnom zdravstvenom osiguranju u Liverpoolu, gdje je sreo suprugu, psihijatricu. Nakon nekoliko godina uspio je nagovoriti suprugu da se s njim vrati u Afriku. Nisu odabrali

Keniju jer je tamo bilo dovoljno liječnika u odnosu na druge afričke zemlje, nego su se nastanili u Malawiju gdje su posljednjih pet godina ugovorno radili u državnoj službi.»Nadgledam rad osmero liječnika u regiji koja ima pola milijuna stanovnika«, pričao mije. »Nikada se ne možemo dovoljno opskrbiti — barem polovina svega što država kupi završi na crnom tržištu. Zato smo se ograničili samo na najnužnije, a to je i jedino što Africi treba. Ljudi umiru od bolesti koje se mogu spriječiti. Dizenterija. Vodene kozice. A sada i sida — u nekim je selima zaraženo pedeset posto stanovništva. To je za poludjeti.«Bile su to turobne teme, no on nije zvučao ni cinično ni sentimentalno dok mije pričao o svemu što mora raditi — kopati bunare, učiti pomoćne radnike cijepljenju djece, dijeliti prezervative. Pitao sam ga zbog čega se vratio u Afriku i odgovorio mije bez razmišljanja, kao daje već mnogo puta odgovarao na to pitanje.»Mislim daje to moja domovina. Ljudi, zemlja...« Skinuo je naočale i obrisao ih rupčićem. »Smiješno je to, zapravo. Kada ste jednom iskusili život ovdje, život u Engleskoj čini vam se strašno tjeskobnim. Englezi imaju toliko toga više, a u tome bitno manje uživaju. Tamo sam se osjećao strancem.«Ponovo je stavio naočale i slegnuo ramenima. »Jasno mije, naravno, da će me jednom trebati zamijeniti nekim drugim. I to je dio mojega posla — učiniti samoga sebe nepotrebnim. Malawijski liječnici s kojima radim zaista su odlični. Stručni. Predani poslu. Kada bi uspjeli sagraditi bolnicu koja bi bila i učilište, neke pristojne objekte, začas bi osposobili trostruko više liječnika. I onda bi...«»Onda bi što?«

Okrenuo se prema vatri i učinilo mi se da mu je glas zadrhtao. »Možda nisam trebao zvati ovo domom«, rekao je. »Znate kako je, grijesi otaca. Naučio sam živjeti s tim.« Na trenutak je zastao i onda me pogledao.»Ipak volim ovu zemlju«, rekao je i krenuo prema svojem šatoru.Zora. Nebo na istoku blijedi iznad crnog šumarka, najprije postaje plavo, zatim narančasto pa mliječno žuto. Oblaci polako gube ljubičasti odsjaj i na kraju se razilaze, ostavljajući za sobom jednu jedinu zvijezdu. Vozeći se iz logora vidjeli smo stado žirafa. Njihovi dugi vratovi bili su svi jednako nagnuti, činili su se crnima ispred izlazećeg sunca i izgledali su poput čudnih crteža na prastarom nebu.Cijeloga dana činilo mi se da sam ponovo dijete i da gledam svijet u slikovnici, u bajci, na Rousseauovu platnu. Ponosne lavove kako zijevajukenijau travi. Bizone u baruštini, s rogovima koji kao da vire iz jeftine perike i djetlićima koji čiste njihova blatnjava leđa. Nilske konje u plitkim rijekama i njihove ružičaste oči i nosnice kako vire iz vode kao pikule. Slonove kako mašu ušima nalik na goleme listove.No iznad svega mir, tišina usklađena s prirodom. U suton smo blizu logora naišli na skupinu hijena dok su se hranile strvinom gnua. U narančastoj svjetlosti koja se gasila izgledale su kao psi demoni, s očima poput žeravica i raljama iz kojih je kapala krv. Pokraj njih su lešinari ukočenih i strpljivih pogleda čekali svoj red; odgegali bi poput grbavaca kad god bi se neka hijena previše približila. Bilaje to prava scena divljine i dugo smo gledali kako se život hrani samim sobom; tišinu je narušavalo samo krckanje kostiju, nalet vjetra ili lepet krila lešinara dok bi se s mukom dizao s tla tražeći zračnu struju, a kada je konačno dospio u visine, njegova su duga i gipka krila postala nepomična, kao i

sve oko njega. Pomislio sam: ovako je izgledalo stvaranje svijeta. Isti mir, isto krckanje kostiju. Zamišljao sam kako se s druge strane ovoga brda pojavio prvi čovjek, u suton, gol i rutav, s komadom kremena u ruci, nijem od straha, strepnje i strahopoštovanja prema nebu, spoznaji vlastite smrti. Kada bismo se barem mogli sjetiti toga prvog koraka i prve riječi — vremena prije Babilona.Uvečer, poslije večere, nastavili smo razgovor s našim stražarima. Wilson nam je ispričao kako su on i njegov prijatelj donedavno bili moram, pripadnici kaste mladih ratnika-neženja, glavnih likova legende o Masaijima. Obojica su ubili lava kao dokaz muškosti i mnogo puta sudjelovali u lovu na razna goveda. No ratovi su prestali, čak je i lov na goveda postao prekompliciran — prošle je godine neki farmer iz plemena Kikuyu pucao u njihova prijatelja, a događalo se to i prije. Wilson je na kraju zaključio da nema nikakvog smisla biti morati, daje to gubitak vremena. Otišao je u Nairobi u potrazi za poslom, ali bio je vrlo slabo obrazovan pa je postao čuvar u banci. Dosada toga posla izluđivala gaje pa se vratio u dolinu s namjerom da se oženi i uzgaja stoku. Nedavno mu je lav zaklao jedno govedo paje s četvoricom prijatelja ubio tog lava u rezervatu, iako je to protuzakonito.

»Kako ubijete lava?« upitao sam.»Petorica ga okruže i bace svoja koplja«, pričao je Wilson. »Lav odluči napasti jednoga. Taj se sklupča ispod svojega štita, a ostali ubiju lava.« »To mi zvuči opasno«, izvalio sam budalasto.Wilson je slegnuo ramenima. »Obično se zarade samo ogrebotine. No katkad se vrate samo četvorica.«Čovjek nije zvučao kao da se hvali — zvučao je više kao mehaničar koji objašnjava neki složeniji popravak. Možda je baš ta ležernost ponukala Aumu da ga pita što Masaiji misle kamo čovjek odlazi poslije smrti. Isprva je izgledalo da Wilson nije razumio pitanje, ali poslije se nasmijao i zatresao glavom.»Masaiji ne vjeruju u to«, rekao je gotovo kroz smijeh, »u taj život poslije smrti. Kada umreš, ti si ništa. Vraćaš se u zemlju. I to je sve.«»Francis, što ti misliš?« upitao je Mauro.Francis je čitao malu, crveno uvezanu Bibliju. Digao je pogled i osmjehnuo se. »Ti Masaiji su hrabri ljudi«, rekao je.»Jesi li ti odgojen kao kršćanin?« pitala je Auma Francisa.Francis je kimnuo. »Moji su se roditelji pokrstili prije nego sam se rodio.«Mauro je počeo pričati zureći u vatru. »Ja ostavio Crkvu. Previše pravila. Sto misliš, Francis, kršćanstvo nekada loše? U Africi je misionar sve promijenio, ne? On donio... kako se kaže?«»Kolonijalizam«, ponudio sam odgovor.»Da — kolonijalizam. Religija bijelaca, ne?«Francis je spustio Bibliju u krilo. »Takve su me stvari smetale kada sam bio mlad. Misionari su bili ljudi, pa su i griješili kao ljudi. Kao stariji, shvatio sam da ija mogu pogriješiti. To nije Božja pogreška. Sjećam se također da su misionari hranili ljude za vrijeme suše. Neki su djecu učili čitati. Mislim da se to može nazvati Božjim poslom. Nama preostaj e jedino truditi se da živimo kao Bog, ali to nam nikada neće uspjeti.«Mauro je otišao u svoj šator, a Francis se vratio Bibliji. Kraj njega, Aumaje počela čitati neku priču s Elizabeth. Dr. Wilkersonje sjedio skupljenih koljena i šivao nešto na svojim

hlačama, a njegova žena je pokraj njega gledala u vatru. Promatrao sam Masaije; lica su im odavala mirnoću i oprez, i pitao sam se što oni misle o nama. Zaključio sam da ih mi zabavljamo. Njihova hrabrost i postojanost natjerala me da posumnjam u svoj nemirni duh. No promatrajući ljude oko vatre, vidio sam sličnu zadivljujuću hrabrost u Francisu, Aumi i Wilkersonovima. Možda je Africi nužna upravo takva hrabrost, pomislio sam. Pošteni, pristojni muškarci i žene s ostvarivim ambicijama i odlučnošću da ih pretvore u djelo.

Vatra se počela gasiti i ljudi su jedan po jedan odlazili na spavanje, dok na kraju nismo ostali Francis i ja s Masaijima. Kad sam i ja ustao, Francis je dubokim glasom zapjevao neku pjesmu na jeziku Kikuyua, s melodijom koja mi se činila poznatom. Slušao sam neko vrijeme, zadubljen u vlastite misli. Idući prema svojem šatoru, činilo mi se da razumijem Francisovu sjetnu pjesmu, zamišljao sam je kako leti prema gore, kroz vedru crnu noć, ravno prema Bogu.Istoga dana kada smo se vratili, Auma i ja smo čuli daje stigao Roy, tjedan dana ranije. Odjednom se pojavio u Kariakoru s kovčegom u ruci, objašnjavajući kako je postao nestrpljiv u Washingtonu i kako se uspio ukrcati u raniji zrakoplov. Obitelj je bila oduševljena njegovim dolaskom, no odlagalaje veliko slavlje dok se Auma i ja ne vratimo. Bernard, koji nam je donio vijest, rekao je da dođemo što prije; vrpoljio se dok je pričao, kao da se svaka minuta provedena daleko od našega najstarijeg brata smatra povredom dužnosti. No Auma se svakako željela prije okupati, a bila je još sva ukočena od dvodnevnog spavanja u šatoru.»Nema problema«, rekla je Bernardu. »Roy od svega pravi veliku predstavu.«Kada smo stigli u Janein stan, tamo je već bila velika graja. Žene su u kuhinji čistile kelj i slatki krumpir, rezale pile i miješale ugali13. Mlađa djeca postavljala su stol u dnevnoj sobi ili posluživala sodu odraslima. A usred sve te gužve na kauču je sjedio Roy, ispruženih nogu, ruku zabačenih iza kauča i zadovoljno kimao glavom. Pozvao nas je k sebi i oboje počastio zagrljajem. Auma nije vidjela Roya otkad se preselio u Sjedinjene Države i sada se malo odmaknula da ga bolje pogleda.13 Ugali - često afričko jelo od kukuruznog brašna, slično našim žgancima (nap. prev.).

»Postao si strašno debeo!« reklaje.»Ah, debeo«, nasmijao se Roy. »Muškarac mora imati muški apetit.« Okrenuo se prema kuhinji. »A kad već o tome... gdje je ono drugo pivo?«Nije to još ni izgovorio, a Kezia se pojavila s pivom u ruci i širokim osmijehom na licu. »Barry«, reklaje na engleskom, »to je najstariji sin. Glava obitelji.«Jedna žena koju nikada prije nisam vidio, debela i prsata, žarko crveno namazanih usana, ugurala se do Roya i zagrlila ga. Kezijin osmijehje nestao i povukla se u kuhinju.»Dragi«, reklaje žena Royu, »imaš li cigarete?«»Da, samo čas...«, Roy je detaljno potapšao sve džepove. »Jesi li upoznala mojega brata Baracka? Barack, ovo je Amy. A Aume se sigurno sjećaš.« Royje pronašao cigarete i pripalio Amy. Amy je povukla dugačak dim i nagnula se k Aumi, ispuštajući oblačiće dima dok je govorila.»Pa naravno da se sjećam Aume. Kako si? Čuj, odlično izgledaš! Jako mi se sviđa tvoja frizura. Zbilja, izgleda tako... prirodno!«

Amyje preuzela bocu od Roya, a Royje pošao do stola sjelima. Zgrabio je tanjur i nagnuo se da bi pomirisao zdjele iz kojih se pušilo. »Cha-pos!« uskliknuo je nabacivši tri capate u tanjur. »Sukuma-wiki!« uzviknuo je na jelo od kelja i izgrabio cijelu hrpu na svoj tanjur. »Ugali!« zaurlao je i odrezao dvije velike kriške kolača od kukuruznog brašna. Bernard i djeca slijedili su ga u stopu i ponavljali svaku njegovu riječ još glasnije. Za stolom, naše tete i Kezia sjale su od zadovoljstva. Otkada sam stigao, nisam ih vidio sretnijima.Poslije večere, dok je Amy pomagala oprati suđe, Royje sjeo između Aume i mene i objavio kako se vratio pun velikih planova. Rekao je da će osnovati uvozno-izvozno poduzeće koje će u Sjedinjenim Državama prodavati izvorne kenijske predmete. »Chondo.14 Tkanine. Rezbarije. Oni tamo su ludi za takvim stvarima. Prodaju se na festivalima, umjetničkim izložbama, u specijaliziranim trgovinama. Već sam kupio nekoliko primjeraka koje ću ponijeti sa sobom.«14 Ručno izrađena torba od niti agave s kožnatim umetcima (nap. prev.).

»Odlična ideja«, reklaje Auma. »Pokaži što si kupio.«Royje rekao Bernardu da iz spavaće sobe donese nekoliko ružičastih plastičnih vrećica. U njima je bilo nekoliko rezbarija u drvu, onakvih kičastih, kakve se masovno proizvode i u velikim količinama prodaju turistima u središtu grada. Auma ih je sa sumnjom na licu premetala po rukama.»Koliko si to platio?«»Samo četiristo šilinga svaku.«»Čak toliko! Brate moj, mislim da su te prevarili. Bernarde, zašto si mu dopustio da toliko plati?«Bernard je slegnuo ramenima. Royje izgledao povrijeđen.»Pa, rekao sam ti, to su samo uzorci«, rekao je ponovo zamatajući rez-barije. »Investicija, moram vidjeti što tržište želi. Ne možeš zaraditi ako ništa ne potrošiš, zar ne, Barack?«»Tako kažu.«Royu se naglo vratilo oduševljenje. »Vidiš? Kada upoznam tržište, poslat ću Zeituni narudžbe. Znaš, razvijat ćemo biznis polako. Po-la-ko. A onda, kada izgradimo cijeli sustav, Bernard i Abo će doći raditi u poduzeću. Je li tako, Bernarde? Moći ćeš raditi za mene.«Bernard je nekako neodređeno kimnuo. Aumaje pozorno gledala svojega mlađeg brata, a onda opet Roya. »Koji je daljnji veliki plan?«Roy se osmjehnuo. »Amy«, rekao je.»Amy?«»Amy. Oženit ću je.«»Sto? Koliko dugo je nisi vidio?«»Dvije godine. Tri. Je li to važno?«»Nisi baš imao vremena razmisliti o tome.«»Afrikankaje. To znam sigurno. Razumije me. Nije poput europskih žena koje se stalno prepiru s muževima.« Royje značajno kimnuo glavom, a onda je skočio kao da gaje netko digao nevidljivim konopcem i krenuo prema kuhinji. Zagrlivši Amy jednom rukom, drugom je digao bocu prema stropu.

»Slušajte, društvo! Sada kada su se svi skupili, moramo održati zdravicu! Za one koji nisu s nama! Za sretan završetak!« Svečanom gestom počeo je izlijevati pivo na pod. Barem pola toga piva završilo je na Au-minim cipelama.»Auuu!« zavrištala je Auma i odskočila unazad. »Sto to radiš?«»I predci moraju piti«, reče Roy veselo. »To je afrički običaj.«Auma je salvetom brisala pivo s nogu. »To se radi vani, Roy! Ne u nečijoj kući! Stvarno, katkad si tako nepažljiv! Tko će to sada očistiti? Ti?«Royje zaustio da odgovori, no u tom času uletjela je Jane s krpom. »Nema problema, nema problema!« govorila je brišući pod. »Svi smo tako sretni što nam je došao.« __-Odlučeno je da poslije večere svi odemo na ples u obližnji klub. Dok smo se Auma ija ispred svih spuštali stubama, čuo samje kako u mraku mrmlja nešto sebi u bradu.»Vi Obama muškarci!« obratila se meni. »Vama je sve dopušteno! Jesi li primijetio kako ga maze? Za njih nema stvari u kojoj bi on mogao pogriješiti. Recimo, to s Amy. To je tek jedna ideja koja mu je pala na pamet zato jer je osamljen. Nemam ništa protiv Amy, ali ona je jednako neodgovorna kao i on. Loše utječu jedno na drugo. Sve one to znaju — moja mama, Jane i Zeituni. No hoće li mu išta reći? Neće. Boje se da će ga uvrijediti, pa makar to bilo za njegovo dobro.«Auma je otvorila vrata automobila i osvrnula se na ostatak obitelji. Upravo su izronili iz sjene. Royeva pojava stršala je iznad svih kao neko drvo, ruke je kao grane ovio oko ramena svojih teta. Pogled na njega ipak je malo smekšao Aumin izraz lica.»Ma, valjda nije samo on kriv«, reklaje upalivši auto. »Vidiš kakavje prema njima. Uvijek je bio više sklon obitelji nego ja. Uz njega se one bolje osjećaju jer ih ne kritizira.«Klub Garden Square bio je mračno mjesto s niskim stropom. Kada smo došli, bio je već prepun ljudi i dima cigareta. Gotovo svi posjetitelji bili su Afrikanci, malo starije društvo — činovnici, tajnice, vladini službenici — okupljeni oko klimavih plastičnih stolova. Spojili smo dva stola podalje od plesnog podija i naručili pića. Aumaje sjela do Amy.»Pa, Amy, Roy kaže da vas dvoje razmišljate o vjenčanju.«»Da, nije li to divno! Tako je zabavan! Kaže da ću doći u Ameriku živjeti s njim kada se sredi.«»Ne smeta ti što ste razdvojeni? Mislim...«»Druge žene?« Amy se nasmijala i namignula Royu. »Iskreno, nije me briga.« Prebacila je svoju mesnatu ruku preko Royeva ramena. »Sve dok je dobar prema meni, može raditi što hoće. Je li tako, dragi?«Royje imao izraz kartaša pokera, kao da ga se ovaj razgovor uopće ne tiče. I on i Amy popili su malo previše piva i primijetio sam značajan pogled koji je Jane krišom uputila Keziji. Odlučio sam promijeniti temu pa sam upitao Zeituni je li već bila u klubu Garden Square.»Ja?« Zeituni je bila iznenađena mojom drskošću. »Slušaj, Barry, bila sam na svim mogućim mjestima gdje se pleše. Ovi ovdje mogu ti potvrditi da sam izvrsna plesačica. Auma, što ti kažeš?«»Zeituni je najbolja.«Zeituni je ponosno uspravila glavu. »Vidiš, Barry, tvoja teta zbilja zna plesati! A znaš li tko mi je bio najbolji partner? Tvoj otac! Kako je tek on volio plesati! Dok smo bili mladi, sudjelovali smo kao par na mnogim natjecanjima. Zapravo, ispričat ću ti jednu priču o njegovu plesanju. Bilo je to kadaje jednom došao kući u Alego posjetiti tvoga

djeda. Obećao je djedu da će mu nešto obaviti te večeri — zaboravila sam stoje to bilo — no umjesto toga izašao je na ples s Kezijom. Sjećaš li se, Kezia? Bilo je to prije nego što su se vjenčali. Htjela sam poći s njima, ali Barack je rekao da sam premlada.Došli su, dakle, kući prilično kasno, a Barack je popio malo previše piva. Pokušao je kriomice dovesti Keziju u svoju kolibu, no starac je bio budan i čuo njihove korake po dvorištu. Tvoj je djed imao odličan sluh, čak i kao starac. Odmah je pozvao Baracka k sebi. Barack je ušao, a starac nije izrekao ni riječ. Samo je gledao Baracka i frktao kao bijesni bik. Hrrrrrr! Hrrrrr! A ja cijelo vrijeme virim kroz prozor starčeve kuće i nadam se da će stari izbatinati Baracka jer sam još uvijek bila ljuta na njega zato što me nije poveo na ples.

Nevjerojatno je što se onda dogodilo. Umjesto da se ispriča zbog tako kasnog povratka, Barack je otišao do starčeva gramofona i stavio ploču! Onda se okrenuo i viknuo Keziji koja se vani skrivala: 'Ženo! Dođi ovamo!' Kezia se nije usudila odbiti i odmah je ušla, a Barack ju je uhvatio i počeo s njom plesati po starčevoj kući kao da plešu na kraljevskom balu.«Zeituni je odmahnula glavom i nasmijala se. »Dakle, nitko se pred tvojim djedom nije smio tako ponašati, čak ni Barack. U tom sam trenutku bila sigurna da će Baracka kazniti gadnim batinama. Djed je dugo šutio. Sjedio je i gledao sina. A onda je viknuo još glasnije od Baracka, zatrubio kao slon: 'Ženo! Dodi ovamo!' U trenu je moja mama, ona koju ti zoveš Bakicom, dojurila iz svoje kolibe gdje je krpala odjeću. Pitala je zbog čega svi toliko viču, a djed je ustao i ispružio ruku. Moja mama se protivila i molila tvojega djeda da ne radi od nje budalu, no starac se nije dao smesti i uskoro je sve četvero plesalo po kolibi, muškarci smrtno ozbiljni, a žene su si dobacivale poglede koji su govorili kako su njihovi muževi sigurno sasvim šenuli.«Svi smo se nasmijali priči, a Royje naručio još jednu rundu pića za sve nas. Zaustio sam još nešto pitati Zeituni o našem djedu, no tada je orkestar zauzeo mjesto na podiju. Grupa se u početku doimala pomalo otrcano, ali kada su odsvirali prvi akord, sve se u klubu promijenilo. Svi su pojurili prema plesnom podiju, hvatajući ritam sokousa15. Zeituni me uhvatila za ruku, Roy Aumu, a Amy Bernarda i ubrzo smo svi plesali u znoju lica svojega, njišući rukama, bokovima i stražnjicama; Luo — crni kao noć, niski i smeđi Kikuyui, Kambe, Merui i Kalenjini, svi su se zajedno smiješili i uživali. Royje podigao ruke iznad glave da bi se polako i senzualno okrenuo oko Aume, a ona se smijala šašavom bratu. Tog sam trenutka na licu svojega brata opazio izraz kakav sam prije mnogo godina na Havajima, u stanu kod Toot i Grampsa, vidio na licu Staroga kada me učio plesati — isti taj izraz neupitne slobode.15 Glazbeni žanr, nastao 1930-ih godina u Kongu, popularan širom Afrike (nap. prev.).

Nakon tri ili četiri glazbena broja Roy i ja smo zahvalili svojim partnericama i ponijeli svoje pivo u otvoreno dvorište straga. Hladni me je zrak škakljao u nosu i osjećao sam se pomalo pripito.»Vrijedilo je doći ovamo«, rekao sam.»Sto ti znaš o tome. Kao da si pjesnik.« Roy se smijao pijuckajući pivo.»Ma ne, doista. Tako je dobro biti ovdje s tobom, Aumom i ostalima. Kao da smo...«Nisam dovršio rečenicu jer smo iza sebe čuli prasak stakla od boce kojaje pala na pod. Okrenuo sam se i na drugoj strani dvorišta vidio dvojicu kako trećega, manjega, ruše na

zemlju. Čovjek na zemljijednomje rukom stiskao ranu na glavi; slobodnom rukom pokušavao se obraniti od udaraca palicom. Zakoračio sam, ali Roy me povukao natrag.»Brate, nemoj se miješati«, šapnuo je.»Ah...«»Mogli bi biti i policajci. Čuj, Barack, nemaš pojma kako je provesti noć u nairobijskom zatvoru.«Čovjek na zemlji čvrsto se sklupčao pokušavajući se obraniti od nasu-mičnih udaraca. Odjednom je skočio na noge i, kao uhvaćena životinja koja odjednom nanjuši izlaz, popeo se na stol i s njega se uspeo preko drvene ograde. Činilo se da će napadači krenuti za njim, ali očito su odlučili da se to ne isplati. Jedan je primijetio Roya i mene, ali nije reagirao i onda su se zajedno uputili unutra. Odjednom sam bio sasvim trijezan.»Ovo je bilo strašno«, rekao sam.»Pa, da... ali ne znaš što imje onaj učinio.«Počešao sam se po zatiljku. »A kada si to ti bio u zatvoru?«Roy je otpio još gutljaj piva i srušio se ujedan od metalnih stolaca koji su tu stajali. »One noći kada je David umro.«Sjeo sam kraj njega i on mije ispričao priču. Izišli su na piće, rekao je, i tražili društvo. Otišli su Royevim motociklom do obližnjeg kluba i ondje je Roy vidio neku ženu. Svidjela mu se i počeo je s njom razgovarati. Častio ju je pivom, no ubrzo se pojavio muškarac koji se unio Royu u lice. Rekao je daje suprug te žene i zgrabio je za ruku. Žena se otimala i pala, a Roy mu je rekao neka je pusti na miru. Došlo je do tučnjave. Stigla je policija. Roy kod sebe nije imao isprave i odveli su ga u postaju. Bacili su ga u ćeliju i prošlo je nekoliko sati dok David nije uspio doći do njega.Daj mi ključeve motocikla i donijet ću ti isprave, rekao je David. Ne. Idi kući.Ne možeš, brate, ostati ovdje cijelu noć. Daj mi ključeve...Royje zašutio. Sjedili smo i gledali sjene ograde od rešetaka.»Roy, bila je to nesreća«, rekao sam konačno. »Nisi ti kriv. Moraš prijeći preko toga.«Nisam stigao ništa više reći jer smo čuli Amy kako viče iza nas, a glas joj nije bio u suglasju s glazbom.»Gdje ste vas dvojica? Svuda vas tražimo!«Htio sam joj dati znak da ode, ali Royje skočio sa stolca tako da ga je prevrnuo.»Hajde, ženo. Hajd'mo plesat.«

OSAMNAESTO POGLAVLJEUpet i trideset poslije podne naš vlakje uz tutnjavu napustio staru nairobijsku željezničku postaju i krenuo na zapad prema gradu Kisumuu. Jane nije pošla s nama, ali svi su ostali bili u vlaku — Ke-zia, Zeituni i Auma u jednom odjeljku; Roy, Bernard i ja u drugom. Dok su svi ostali smještali prtljagu, ja sam otvorio prozor i promatrao prugu iza nas, prugu koja je u kolonijalnoj povijesti Kenije mnogo toga dovela i odvela.U vrijeme kadaje građena, željeznica je bila jedini veliki graditeljski pothvat britanske imperije — tisuću kilometara duga, od Mombase na obali Indijskog oceana do istočnih obala Viktorijinog jezera. Izgradnja je trajala pet godina i uzela je živote nekoliko stotina radnika dopremljenih iz Indije. Kadaje bila dovršena, Britanci su shvatih da nedostaje putnika koji bi namirili troškove te zamisli. Onda je nastala potražnja za bijelim doseljenicima; preraspodjela zemljišta kako bi se zemljom namamilo došljake; uzgoj usjeva koji donose brzu zaradu, kao što su kava ili čaj; potreba za administrativnim

aparatom koji bi dosezao dokle i pruga, u samo srce nepoznatog kontinenta. Zatim misije i crkve da odagnaju strah izazvan ulaskom na nepoznato područje.Zvučalo je kao davna povijest. No te 1895. godine, kada su postavljani prvi željeznički pragovi, rodio se moj djed. Cilj našega današnjeg putovanja bila je zemlja upravo tog čovjeka, moga djeda, Husseina Onyan-ga. Povijest željeznice oživjela je u mojim mislima, pokušavao sam zamisliti osjećaje nekoga bezimenog britanskog časnika koji je na prvoj vožnji sjedio u odjeljku osvijetljenom plinskom svjetiljkom i gledao u kilometre i kilometre šikare. Je li ga obuzeo osjećaj trijumfa i vjere daje zapadnjačka luč vodilja konačno prodrla u afrički mrak? Ili gaje možda obuzela zla slutnja, iznenadna spoznaja daje cijeli taj pothvat bio čista ludost, da će snovi o imperiju biti kraćeg vijeka od ove zemlje i njezinih ljudi. Pokušavao sam zamisliti i Afrikanca s druge strane prozora koji prvi put vidi ovu čeličnu zmiju kako prolazi pokraj njegova sela u oblaku crnog dima. Je li gledao vlak sa zavišću, zamišljajući sebe kako jednoga dana sjedi u vagonu umjesto Engleza, s manje briga u životu? Ili je možda zadrhtao pri pomisli na razaranje i rat?Mašta me izdala pa sam se vratio u stvarnost i gledao krajobraz koji više nije bio šumovit, nego su se u podnožju planina pred nama prostirali krovovi Matharea. Dok smo prolazili kraj tržnice u jednoj sirotinjskoj četvrti, opazio sam skupine malih dječaka kako mašu vlaku. Odmahnuo sam im i iza sebe čuo Kezijin glas kako nešto govori na luoškom jeziku. Bernard me povukao za košulju.

»Kaže da radije držiš glavu unutra. Ta djeca mogla bi te gađati kamenjem.«Član osoblja vlaka došao je preuzeti naš raspored spavanja i reći nam da su počeli posluživati večeru, pa smo svi zajedno otišli u vagon-resto-ran i zauzeli stol. Vagon je bio oličenje izblijedjele elegancije - originalne drvene oplate još uvijek cijele, ali bez sjaja, srebrnina prava, ali nekako rasparena. Hrana je, međutim, bila dobra, a pivo hladno i na kraju obroka bio sam sasvim zadovoljan.»Koliko dugo nam treba do Home Squarea?« pitao sam skupljajući ostatke umaka s tanjura.»Cijela noć do Kisumua«, reklaje Auma. »Dalje ćemo autobusom ili matatuom — po prilici još pet sati.«»Usput«, rekao mije Roy paleći cigaretu, »nije Home Square, nego Home Sauared.«»Što to znači?«»Tako su je nazvala djeca u Nairobiju«, objasnilaje Auma. »Imaš svoju kuću u kojoj živiš u Nairobiju. Uz to, imaš i kuću na selu, odakle su se tvoji doselili. Kuću svojih predaka. Svi o tome misle jednako, čak i najviši ministar üi biznismen. On može imati palaču u Nairobiju, a na svom imanju na selu sagraditi sasvim malu kolibu. No ako ga pitaš odakle je, reći će kako je ta koliba njegov pravi dom. I tako, kada smo u školi nekome pričali da idemo u Alego, taje kuća bila dvostruki dom pa je postala Home Squared, kuća na kvadrat.«

Roy je otpio gutljaj piva. »S tobom, Barack, to bi mogla biti Home Cubed, kuća na treću.«Auma se nasmijala i zavalila u sjedalo slušajući ritam kotača vlaka. »Toliko je uspomena vezano uz ovaj vlak. Roy, sjećaš li se koliko smo se veselili odlasku kući? Tamo je prelijepo, Barack. Potpuno drukčije od Nairobija. A Bakica je tako zabavna! Vidjet ćeš, Barack, sigurno će ti se svidjeti. Ima sjajan smisao za humor.«

»I treba joj dobar smisao za humor«, rekao je Roy, »kad je živjela s Užasom tako dugo.«»Tko je Užas?«»Tako smo zvali djeda«, reklaje Auma. »Zato stoje bio tako zao.«Roy je zatresao glavom i nasmijao se. »Uh, kako je taj bio zao. Tjerao nas je da sjedimo kod stola za večerom i jedemo iz porculanskih tanjura, kao Englezi. Ako si nešto krivo rekao ih upotrijebio krivi pribor — dum! Udario bi te štapom. Katkad te udario a da nisi ni znao zašto te bi to saznao tek drugi dan.«Zeituni im je mahnula da zašute. »Djeco, vi ste ga upoznali kadaje već bio star i slab. A tek kadaje bio mlađi, ajoj! Znate, mene je najviše volio, bila sam njegova ljubimica. No svejedno, ako bih nešto pogriješila, skrivala sam se od njega cijeli dan, toliko sam se bojala! Znate, bio je strog čak i prema gostima. Kada bi mu došli gosti, zaklaoje mnogo pilića za njih. No, ako bi netko napravio nešto protivno običajima, primjerice oprao ruke prije nekoga starijeg, bez razmišljanja bi ga udario, pa bila to i odrasla osoba.«

»Izgleda da nije bio baš omiljen«, primijetio sam.Zeituni je odmahnula glavom. »Zapravo, jako su ga poštovah jer je bio odličan farmer. Njegov je posjed u Alegu bio među najvećima u okolici. Imao je dobru ruku za biljke, sve mu je raslo. Znaš, sve te vještine naučio je od Britanaca. Kada je radio za njih kao kuhar.«»Nisam znao daje bio kuhar.«»Iakoje imao zemlju, dugoje radio kao kuhar kodjednoga od wazun-gua u Nairobiju. Radio je za neke jako važne ljude. U Svjetskom ratu služio je kod satnika Britanske vojske.«Royje naručio još piva. »Moždaje zato postao tako zao.«»Ne znam«, rekla je Zeituni. »Čini mi se da je moj otac oduvijek bio takav. Vrlo strog. Ali pravedan. Ispričat ću vam priču iz vremena dok sam bila sasvim mlada. Na rub našega imanja jednoga je dana došao čovjek s kozom na uzici. Želio je prijeći preko naše zemlje jer je živio na drugoj strani, a nije mu se išlo okolo. Vaš mu je djed rekao: 'Preko moje zemlje možeš prelaziti uvijek kada si sam. No danas ne možeš prijeći jer će tvoja koza brstiti moje biljke.' Čovjek nije htio poslušati. Dugo se prepirao s vašim djedom i uvjeravao ga kako će paziti da koza ništa ne pojede. Čovjek je toliko pričao da me na kraju vaš djed pozvao i rekao mi: 'Donesi mi Alego.' Tako je nazivao svoju pangu, svoju...«»Svoju mačetu.«»Da, svoju mačetu. Imao je dvije i bile su jako, jako oštre. Po čitav dan bi ih oštrio na kamenu. Jednapanga zvala se Alego. Druguje zvao Kogelo. Donijela sam mu Alego trčeći. Tada je tvoj djed rekao čovjeku: 'Ovako. Rekao sam ti da ne možeš proći, ali ti si toliko tvrdoglav da ne želiš poslušati. Sada ćemo se dogovoriti. Možeš proći sa svojom kozom. Ali, ako se ijedan list ošteti — ako se makar pola lista neke moje biljke ošteti —ja ću posjeći tvoju kozu.'Iako sam u to vrijeme bilajoš mala, shvatila sam daje taj čovjek postupio vrlo glupo kad je prihvatio ponudu mojega oca. Krenuli smo, čovjek s kozom naprijed, moj otac ija odmah za njim. Prošli smo možda dvadeset koraka kada je koza ispružila vrat i počela grickati list. A onda — zum! Moj tata odrezao je kozi pola glave. Vlasnik koze bio je šokiran i počeo je zapomagati: 'Ajoj, ajoj, Husseine Onvango, što ste mi napravili?' Tvoj djed je samo obrisao pangu i rekao: 'Ako obećam da ću nešto napraviti, onda to moram

napraviti. Kako bi mi inače ljudi vjerovali?' Kasnije je vlasnik koze pokušao tužiti tvoga djeda vijeću starješina. Starješinama je bilo žao čovjeka jer gubitak koze nije mala stvar. No kada su čuli priču, morali su ga odbiti. Znali su daje tvoj djed u pravu jer je na vrijeme upozorio čovjeka.«Aumaje zavrtjela glavom. »Možeš li ti to zamisliti, Barack?« reklaje gledajući u mene. »Časna riječ, nekada mislim da su svi problemi ove obitelji počeli od njega. Starome je bilo stalo jedino do njegova mišljenja. Jedino se njega bojao.«

U međuvremenu se restoran ispraznio i konobar je nestrpljivo hodao gore-dolje pa smo odlučili otići. Ležajevi su bili uski, ali su plahte bile hladne i primamljive. Dugo sam ostao budan, slušao ritam vlaka i disanje svoje braće, ponavljao priče o našem djedu. S njim je sve počelo, rekla je Auma. Zvučalo je kao istina. Imao sam dojam da bi sve sjelo na svoje mjesto kad bih samo uspio prikupiti sve djeliće priče o njemu.Konačno sam zaspao i sanjao kako hodam seoskim putom. Ispred okruglih koliba igraju se dječica odjevena samo u niske perli, neki mi starci mašu. No uskoro sam opazio da ljudi sa strahom gledaju u nešto iza mene i bježe u kolibe. Čuo sam rezanje leoparda i počeo trčati prema šumi, spotičući se preko korijenja i lijana sve dok više nisam mogao trčati i usred jedne čistine nisam pao na koljena. Okrenuo sam se hvatajući zrak i vidio daje oko mene noć, a vidio sam i obrise gorostasne pojave, visoke poput okolnog drveća, koja je na sebi imala krpicu oko bokova i sablasnu masku. Mrtvačke oči piljile su u mene, strašan glas zagrmio je daje došlo vrijeme, a moje tijelo počelo se divljački tresti, kao da se kida...Skočio sam sav u znoju i udario glavom o zidnu lampu iznad ležaja. Moje srce se u mraku polako smirilo, ali nisam mogao ponovo zaspati.U Kisumu smo stigli u zoru i pješice prešli gotovo kilometar do stajališta autobusa. Bilo je krcato autobusima i matatuima koji su trubili nastojeći se izboriti za mjesto na prašnjavom parkiralištu pod vedrim nebom, a na branicima su imali natpise poput »Kradljivac ljubavi« ili »Dijete savane«. Pronašli smo jedan otužni autobus s ispucalim i ćelavim gumama koji je išao u našem smjeru. Auma je prva ušla i odmah izašla s ljutitim izrazom hca.»Nema sjedala«, reklaje.»Nema problema«, rekao je Roy gledajući kako pomoćnici podižu našu prtljagu na krov autobusa. »Ovo je Afrika, Auma, nije Europa.« Okrenuo se i s osmijehom obratio mladiću kojije prodavao karte: »Hej, brate, hoćeš li nam pronaći nekoliko sjedala?«Mladićje kimnuo. »Naravno. Ovo je prvorazredni autobus.«Sat kasnije Auma je bila u mojem krilu zajedno s košarom slatkih krumpira i nečijom bebom.»Da mije vidjeti kako izgleda trećerazredni autobus«, rekao sam brišući pljuvačku s ruke.Auma je odgurnula nečiji lakat s lica. »Neće ti biti do smijeha kad udarimo u prvu rupu.«No, cesta je srećom bila dobro popločana, krajolik se sastojao uglavnom od suhe šikare i niskih brežuljaka, umjesto rijetkih kuća od bloketa uskoro su se počele pojavljivati kolibe od blata sa stožastim krovovima od slame. Sišli smo u mjestu Ndori i sljedeća dva sata proveli pijuckajući toplu sodu i gledajući pse lutalice kako se tuku u prašini, sve dok konačno nije stigao matatu da nas poveze neasfaltiranim putom prema sjeveru. Vozeći se stjenovitom uzbrdicom, vidjeli smo bosonogu djecu koja su nam mahala bez osmijeha, a stado koza trčalo je ispred nas prema uskom potoku. Cesta se zatim proširila pa smo

konačno stali na nekoj čistini. Dva mladića sjedila su u sjeni drveta, a kada su nas ugledali, lice im se razvuklo u širok osmijeh. Royje iskočio iz matatua i zagrlio ih.»Barack«, rekao je Roy veselo, »ovo su naši stričevi. Ovo je Yusuf«, rekaoje pokazujući omanjeg čovjeka s brkovima. »A ovo«, rekaoje pokazujući većega, bez brkova, »ovo je najmlađi brat našega oca, Sayid.«»O, mnogo toga smo čuli o njemu«, rekaoje Sayid smješkajući mi se. »Dobrodošao, Barry. Dobrodošao. Daj da ti ponesem torbe.«Slijedili smo Yusufa i Sayida stazom okomitom na glavni put, sve dok nismo stigli do visoke živice i ušli na imanje. U sredini je bila niska pravokutna kuća s krovom od valovita metala i betonskim zidovima, koji su se na jednoj strani urušili pa su se vidjeli temelji od smeđeg blata. S jedne strane je, sve do betonskog spremnika za vodu, rasla bugenvilija s crvenim, ružičastim i žutim cvjetovima, a s druge strane zemljanog dvorišta bila je mala okrugla koliba, okružena zemljanim zdjelama iz kojih su pilići kljucali hranu. U travnatom dvorištu iza kuće vidio samjoš dvije kolibe. Dvije košćate crvenkaste krave pogledale su nas i nastavile pasti ispod visokog drveta manga.Home Squared. Kuća na kvadrat.»Hej, Obama!« Visoka žena s maramom na glavi istrčala je iz kuće brišući ruke o suknju cvjetnog uzorka. Lice joj je sličilo Sayidovu, bilo je glatko i košćato, s blistavim, nasmiješenim očima. Zagrlila je Aumu i Roya tako jako kao da ih želi oboriti na zemlju, zatim se okrenula meni, zgrabila mi ruku i snažno je protresla.»Zdravo!« pokušala me pozdraviti na engleskome.»Musawa!« rekao sam na luoškome.Nasmijala se i nešto rekla Aumi.»Kaže daje sanjala ovaj dan kada će konačno sresti sina svojega sina. Kaže da sije silno usrećio. Kaže da si konačno došao kući.«Bakica je kimnula i zagrlila me i onda nas povela prema kući. U kući je bilo prilično tamno zbog malih prozora, no vidio sam daje bilo sasvim malo namještaja — nekoliko drvenih stolaca, niski stolić, jedan izlizani kauč. Po zidovima su visjeli različiti obiteljski artefakti: harvardska diploma Staroga; njegove fotografije s Omarom, stricem koji je prije dvadeset i pet godina otišao u Ameriku i nikada se nije vratio. Kraj njih su visjele dvije starije, požutjele fotografije, na jednoj je bila visoka mlada žena suznih očiju, s bucmastim djetetom u krilu, a pokraj nje je stajala mlada djevojka; na drugoj je bio stariji čovjek u stolcu s visokim naslonom. Čovjek je na sebi imao uštirkanu bijelu košulju i kangu16; noge je prekrižio poput Engleza, no u krilu mu je ležala nekakva palica čiji je deblji kraj bio omotan životinjskom kožom. Visoke jagodice i uske oči njegovu su licu davale gotovo orijentalan izraz. Aumaje došla do mene.16 Pamučna tkanina živih boja koja se oko struka veže u suknju. Nose je uglavnom žene, a katkad i muškarci (nap. prev.).

»To je on. Naš djed. Žena na slicije naša draga baka, Akumu. Djevoj-kaje Sarah. A dijete... to je Stari.«Još sam neko vrijeme promatrao te slike, a onda sam na zidu primijetio još jednu. Starinsku fotografiju iz novina, sličnu nekadašnjim reklamama za kokakolu, a prikazivala je bijelu ženu guste crne kose i snenih očiju. Upitao sam što ta slika radi ovdje, a Aumaje pogledala Bakicu koja je odgovorila na luoškome.

»Kaže daje to jedna od djedovih žena. Pričao je ljudima kako ju je oženio u Burmi za vrijeme rata.«Roy se nasmijao. »Ne izgleda baš previše burmanski, zar ne, Barack?«Odmahnuo sam glavom. Izgledalaje kao moja majka.

Sjeli smo u dnevnoj sobi i Bakica nam je skuhala čaj. Pričalaje kako je sve dobro, iako se morala odreći dijela zemlje u korist rođakajer ona i Yusuf nisu mogli sve sami obrađivati. Manjak prihoda nadoknađivala je prodajom obroka za djecu u obližnjoj školi te prodajom robe na lokalnoj tržnici, a robu bi kupovala u Kisumuu čim bi skupila nešto gotovine. Jedina stvarna briga bio joj je krov kolibe — to je potkrijepila pokazavši nekoliko zraka sunca koje su kroz krov stizale do poda — i činjenica da joj se sin Omar nije javio više od godinu dana. Pitala me jesam li ga vidio i morao sam reći da nisam. Promrmljala je nešto na luoškome i počela skupljati šalice.»Kaže da mu moraš poručiti, kada ga vidiš, da ništa od njega ne traži«, šapnula je Auma. »Jedino da posjeti majku.«Pogledao sam Bakicu i po prvi put otkad smo stigli na licu su joj se vidjele godine.Kada smo raspakirali putne torbe, Roy mije dao znak da dođem za njim u dvorište. Na rubu susjednog kukuruzišta, podno drveta manga, pokazao mije dva duga cementna pravokutnika koja su stršala iz zemlje kao iskopani lijesovi. Najednom grobu bila je ploča: HUSSEIN ONYAN-GO OBAMA, r. 1895. u. 1979. Drugije bio prekriven žutim kupaonskim pločicama, a mjesto za ploču bilo je prazno. Roy se sagnuo i pomeo kolonu mrava koja se kretala duž groba.

»Šest godina«, rekao je Roy. »Šest godina, ijoš uvijek ne piše tko leži .u ovom grobu. Čuj, Barack - pobrini se da, kada umrem, moje ime bude napisano na grobnoj ploči.« Nekoliko puta je polako odmahnuo glavom i uputio se natrag prema kući.Kako opisati sve osjećaje toga dana? Gotovo svaki trenutak mogu ponovo odvrtjeti u mislima, sliku po sliku. Sjećam se kako smo Auma i ja išli s Bakicom na poslijepodnevni sajam, na onu istu čistinu na kojoj nas je matatu iskrcao ranije toga dana, jedino je sada bila puna žena koje su sjedile na prostirkama od trske, a sjajne smeđe noge pružile su iz širokih suknji ravno pred sebe; sjećam se njihova smijeha dok su me gledale kako pomažem Bakici skupiti stabljike kelja koji je donijela iz Kisumua, kao i slatkastog okusa šećerne trske koju mije neka žena tutnula u ruku. Sjećam se šuštanja lišća kukuruza, usredotočenosti na licima mojih stričeva, mirisa vlastitog znoja dok smo popravljali rupu na ogradi sa zapadne strane imanja. Sjećam se kako je toga poslijepodneva na imanje došao dječak po imenu Godfrey koji je, prema Aumi, stanovao kod Bakice zato što su njegovi živjeli u selu bez škole; sjećam se kako je Godfrey mahnito ganjao velikoga crnog pijetla među drvećem banana i papaja, njegova namrštenoga mladog čela kada mu je ptica svaki put izmaknula, njegova pogleda kadaje Bakica konačno prišla pijetlu odozada, uhvatila ga jednom rukom i bez puno pompe nožem mu prerezala vrat — i säm sam često imao takav pogled.Ono što sam osjećao u svakom od tih trenutaka nije bila samo čista radost. Prije bih rekao daje u svemu što sam radio - svakom dodiru, dahu ili riječi — bio sadržan cijeli moj život; da se krug počeo zatvarati i da sam konačno mogao spoznati sebe kakav jesam, ovdje, sada, najednom mjestu. To je raspoloženje prekinuto samo jednom tijekom toga poslijepodneva, kada smo se vraćali sa sajma, a Auma je požurila naprijed po kameru i

ostavila Bakicu i mene same nasred ceste. Bakica me, nakon dulje stanke, pogledala, nasmijala mi se i rekla: »Zdravo!« Odvratio samjoj: »Musawa!« Budući da više nije bilo riječi koje oboje razumijemo, šutke smo gledali u prašinu ispred sebe sve dok se Auma nije vratila. Bakica se tada obratila Aumi tonom koji sam odmah shvatio i rekla kako je bolno što ne može razgovarati sa sinom svojega sina.»Reci joj kako bih rado naučio jezik naroda Luo, ali nemam vremena za to«, rekao sam. »Reci joj koliko sam zaposlen.«»Razumije ona«, reklaje Auma. »Ali kaže kako čovjek ne smije biti toliko zaposlen da ne upozna svoj narod.«Pogledao sam Bakicu i ona mije kimnula. Shvatio sam tada da če ova sadašnja sreća jednom proći te da je i to dio kruga: činjenica je da moj život nije ni uredan ni statičan, a poslije ovoga izleta morat ću i dalje donositi teške odluke.

Noć je brzo padala i naleti vjetra parali su mrak. Bernard, Roy ija pošli smo do spremnika za vodu i ondje se oprali na otvorenom, a naša nasapunana tijela blistala su na svjetlosti punog mjeseca. Kada smo se vratili kući, hrana nas je već čekala; usredotočili smo se na nju i jeli bez riječi. Poslije večere Royje otišao, mrmljajući kako mora nekoga posjetiti. Yusuf je otišao do svoje kolibe i donio stari tranzistor koji je, kako je rekao, nekada pripadao našem djedu. Petljajući s dugmetom, pronašao je neke škripave BBC-eve vijesti koje su se gubile, s glasovima kao utvarama iz nekoga drugog svijeta. Čas kasnije u daljini smo začuli neobično stenjanje dubokoga glasa.»Mora da su noćni trkači noćas vani«, reklaje Auma.»Sto su noćni trkači?«»Nešto slično muškim vješticama«, reklaje Auma. »Ljudi duhovi. Kada smo bili djeca, ove ovdje«, pokazala je na Bakicu i Zeituni, »plašile su nas pričama o njima kad bismo bili zločesti. Pričale su nam kako noćni trkači danju izgledaju kao obični ljudi. Možeš ih sresti na tržnici, čak pozvati kući na večeru, a da nikad ne saznaš tko su zapravo. Noću se, međutim, pretvaraju u leoparde i razgovaraju s ostalim životinjama. Najopasniji među njima mogu napustiti svoje tijelo i odletjeti do najudaljenijih mjesta. Ili te začarati jednim pogledom. Ako pitaš naše susjede, reći će ti da oko nas još uvijek postoji mnogo noćnih trkača.«»Auma! Govoriš kao da to nije istina!«Pri treperavom svjetlu kerozinske svjetiljke nisam bio siguran da li se Zeituni šali. »Vjeruj mi, Barry«, reklaje, »kad sam bila mala, noćni trkačikenijaljudima su stvarali velike probleme. Krali bi nam koze. Katkad čak i goveda. Tvoj je djed bio jedini koji ih se nije bojao. Sjećam se da je jednom čuo koze kako mekeću u toru paje otišao pogledati što se ondje zbiva i vidio stvorenje koje je izgledalo kao golemi leopard koji stoji na stražnjim nogama, kao čovjek. U raljamaje držao jare, a kadaje spazio tvojega djeda, viknuo je nešto na luoškomjeziku i odjurio u šumu. Djed gaje gonio po brežuljcima i baš kad gaje htio sasjeći svojom pangom, noćni je trkač odletio u krošnje. Pritom je, srećom, ispustio jare i ono se spasilo samo sa slomljenom nogom. Tvoj je djed donio jare kući i pokazao mi kako se pravi udlaga. Brinula sam se za to jare sve dok nije ozdravilo.«Ponovo smo zašutjeli; svjetlost svjetiljke počela je slabjeti i svi su se polako spremali na počinak. Bakica je Bernardu i meni donijela poljski krevet za dvoje i pokrivače pa smo se

nas dvojica smjestili na uskom ležaju i ugasili svjetiljku. Cijelo me tijelo boljelo od iscrpljenosti; iz Bakičine spavaće sobe čulo se kako Auma i Bakica tiho razgovaraju. Pitao sam se kamo je Roy otišao i razmišljao o žutim pločicama na grobu Staroga.»Barry«, šapnuo je Bernard. »Jesi li budan?«»Jesam.«»Vjeruješ li Zeituninoj priči o noćnim trkačima?« »Ne znam.«»Ja mislim da ne postoje bića kao ti noćni trkači. Mislim da su to lopovi koji takvim pričama plaše ljude.« »Možda imaš pravo.« Nastala je duga stanka. »Barry?« »Stoje?«»Kako to da si odlučio konačno doći kući?«»Nisam siguran, Bernarde. Nešto mije reklo daje došlo vrijeme za to.«Bernard se okrenuo na svoju stranu bez riječi. Odmah zatim čuo sam njegovo tiho hrkanje i otvorio oči u mraku, čekajući Roya da se vrati.

Ujutro su Sayid i Yusuf predložili da Aumu i mene povedu u obilazak posjeda. Slijedili smo ih preko dvorišta i dalje stazom kroz polja kukuruza i prosa. Yusuf se okrenuo i rekao mi: »Ovo ti zacijelo izgleda jako primitivno u usporedbi s američkim farmama.«Rekao sam kako ne znam baš mnogo o poljoprivredi, ali da mi se ova zemlja čini dosta plodnom.»Da, da«, rekaoje Yusuf kimnuvši. »Zemlja je dobra. Problem je što su ljudi neobrazovani. Ne znaju ništa o razvoju. O poljoprivrednim tehnikama i sličnim stvarima. Pokušavam im objasniti što su to kapitalne promjene i navodnjavanje, ali me ne žele slušati. Narod Luojejako tvrdoglav.«Primijetio sam da se Sayid mršti na bratove riječi, ali ništa nije rekao. Nakon nekoliko minuta stigli smo do manje smeđe rijeke. Sayid je nešto viknuo i na drugoj su se obali pojavile dvije djevojke zamotane u hange, kose još mokre od jutarnjeg kupanja. Sramežljivo su se osmjehnule i sakrile iza otočića trave, a Sayid nam je pokazao grmlje koje je raslo uz rijeku.»Ovdje posjed završava«, rekaoje. »Polja su bila mnogo veća dok je moj otac bio živ. Majka vam je rekla da se morala odreći velikog dijela zemlje.«Yusuf se odlučio vratiti, a Sayid je poveo Aumu i mene još malo uz rijeku pa preko drugih polja, gdje bismo povremeno prošli pokraj drugih ograđenih dvorišta. Ispred nekih koliba žene su prebirale proso rasuto po tkanini četvrtasta oblika i mi smo zastali porazgovarati s jednom od njih, sredovječnom ženom u izblijedjeloj crvenoj haljini i crvenim tenisicama bez vezica. Prestala je raditi kako bi se rukovala s nama i pričala nam kako je poznavala našega oca — kao djeca zajedno su pasli koze. Na Aumino pitanje kako je prošla u životu, polako je odmahivala glavom.»Vremena su se promijenila«, reklaje ravnodušno. »Mladi odlaze u grad. Ostaju samo starci, žene i djeca. Nestalo je sve bogatstvo.« Dok smo razgovarali, stigao je starac na rasklimanom biciklu pa onda jedan mršavi čovjek u čijem se dahu osjećao alkohol. Odmah su se uključili u priču o teškoćama života u Alegu i djeci koja su se odselila. Pitali su možemo li im pomoći i Auma je svakome u ruku stavila po nekoliko šilinga, a zatim smo se oprostili od njih i krenuli natrag.»Savide, što se ovdje dogodilo?« upitalaje Auma kad smo se dovoljno odmaknuli. »Nikada ovdje nije bilo toliko prosjaka.«

Sayid se sagnuo i maknuo nekoliko otrgnutih grana koje su pale medu redove kukuruza. »Imaš pravo«, rekao je. »Mislim da su to naučili od onih iz grada. Ljudi se vrate iz Nairobija i Kisumua i kažu ovima ovdje: 'Vi ste siromašni.' Tako se u ljudima razvio osjećaj siromaštva. Prije nismo tako mislili. Pogledajte moju majku. Nikada ništa neće tražiti. Uvijek se nečim bavi. Ništa od toga ne donosi joj mnogo novaca, ali ipak ponešto. Donosi joj ponos. Svatko bi to mogao, ali mnogima je lakše odustati.«»A Yusuf?« upitalaje Auma. »Nije li i on mogao više učiniti?«Sayid je odmahnuo glavom. »Moj brat je pametan kao knjiga, no, na žalost, ne želi služiti kao primjer.«Auma mije objasnila. »Znaš, neko vrijeme je Yusufu jako dobro išlo. Bio je jako dobar u školi, zar ne, Sayide? Ponudili su mu nekoliko odličnih poslova. Ne znam što se onda dogodilo. Jednostavno je sve napustio. Sada živi ovdje s Bakicom i pomaže joj gdje zatreba. Kao da se boji uspjeha.«Sayid je potvrdno kimnuo. »Mislim da nema velike koristi od školovanja ako se ne pomiješa sa znojem.«

Razmišljao sam o tim riječima dok smo hodali. Možda ima pravo: možda je ideja siromaštva uvezena ovamo, taj novi sustav želja i potreba možda se prenosi kao ospice, a prenosimo ga Auma, ja i Yusufov prastari radio. Držati siromaštvo idejom ne znači negirati njegovo postojanje; ljudi koje smo maločas sreli znaju da neki imaju zahode unutar kuće i da svakoga danajedu meso, isto kao što djeca u Altgeldu ne mogu ignorirati brze automobile i raskošne kuće koje vide na svojim televizorima.No možda bi se ipak mogli oduprijeti osjećaju bespomoćnosti. Sayid nam je pričao o svojem životu: o razočaranju što zbog nedostatka novca nije mogao studirati kao njegova starija braća; o svojem radu u Nacionalnom zboru mladih, koji se angažirao na razvojnim projektima širom zemlje — trogodišnjoj obvezi koja se bližila kraju. Prošle i pretprošle praznike proveo je kucajući na vrata različitih tvrtki u Nairobiju, ali bez uspjeha. Loše ga okolnosti, čini se, nisu uplašile; siguranje da će se upornost isplatiti.»Da bi u današnje vrijeme dobio posao, makar kao činovnik, moraš nekoga poznavati«, govorio je Sayid dok smo se približavali Bakičinu dvorištu. »Ili moraš nekoga debelo podmazati. Zato bih volio pokrenuti vlastiti posao. Nešto neveliko. Ali svoje. Tu je tvoj otac pogriješio, kako se meni čini. Uza svu svoju pamet nikada nije imao ništa svojega.« Načas se zamislio, a onda nastavio. »Naravno da nema nikakvog smisla žaliti zbog pogrešaka učinjenih u prošlosti, je li tako? Recimo, ta svađa oko ostavštine tvojega oca. Od samog početka govorio sam sestrama da se ostave toga. Život ide dalje. Ali one me ne slušaju. A kamo za to vrijeme odlazi novac oko kojega se svađaju? Odvjetnicima. Mislim da ovaj predmet odvjetnicima donosi lijepu dobit. Kako glasi ona poslovica? Dok se dva skakavca svađaju, vrana ima gozbu.«»Je li to izreka naroda Luo?« pitao sam. Sayidovo lice razvuklo se u sramežljiv osmijeh.

»Imamo nešto slično u jeziku Luo«, rekaoje, »ali moram priznati da sam ovu izreku pročitao u knjizi Chinue Achebea. Nigerijskog pisca. Jako mi se sviđaju njegove knjige. On iznosi istinu o problemima Afrike. Nigerijac, Kenijac — sve je to jedno te isto. Više toga nas spaja nego što nas dijeli.«Bakica i Roy sjedili su ispred kuće kada smo se vratili i razgovarali su s čovjekom u debelom odijelu. Bio je to ravnatelj obližnje škole koji je svratio kako bi ispričao novosti

iz grada i uživao u ostatcima pilećeg ujuška od jučer. Primijetio sam daje Royeva torba spakirana i pitao sam ga kamo ide.»U Kendu Bay«, rekao je. »Ravnatelj se uputio tamo pa će povesti mene, Bernarda i moju mamu, a na povratku ćemo Aba dovesti ovamo. I ti bi trebao otići pozdraviti tamošnju obitelj.«

Aumaje odlučila ostati s Bakicom, a Sayid i ja smo uzeli dodatnu odjeću i ugurali se u ravnateljevu staru krntiju. Do Kendua ima nekoliko sati vožnje autocestom; svako malo na zapadu se ukazivalo Viktorijino jezero, njegove mirne, srebrne vode stapale su se sa zelenim močvarama. Kasno poslije podne već smo vozili glavnom ulicom Kendu Baya - širokom prašnjavom cestom omeđenom trgovinama boje pijeska. Zahvalili smo ravnatelju i prešli u matatu koji nas je vozio kroz cijeli labirint ulica, sve dok nismo posve izišli iz grada i ponovo se našli među pašnjacima i poljima kukuruza. Na jednome mjestu gdje se cesta račvala Kezia je rekla da iziđemo te smo dalje krenuli pješice, kroz duboki klanac kojim je tekla velika rijeka čokoladne boje. Duž obala rijeke vidjeli smo žene kako udaraju mokrom odjećom o izbočene stijene; najednoj terasi iznad njih stado koza brstilo je rijetke površine pokrivene žutom travom, činilo se kao daje zemlja pokrivena lišajevima, a ne kozama crnih, bijelih i riđih šara. Skrenuli smo na još užu stazu koja nas je dovela do ulaza u naseobinu okruženu živicom. Kezia je stala, uprla prstom u neurednu gomilu kamenja i šiblja te rekla Royu nešto na luoškome.»To je Obamin grob«, objasnio je Roy. »Grob našeg pradjeda. Cijelo okolno područje ima naziv K'Obama - 'Zemlja Obaminih'. Mi se zovemo Jok'Obama — 'Obamin narod'. Naš pra-pradjed je odrastao u Alegu, ali se još kao mladić preselio ovamo. Tu se Obama nastanio i tu su se rodila sva njegova djeca.«»Pa zašto se onda naš djed vratio u Alego?«Roy je pogledao Keziu, koja je odmahnula glavom. »To moraš pitati Bakicu«, rekao je Roy. »Moja mama misli da se nije slagao s braćom. Zapravo, jedan njegov brat još uvijek živi ovdje. Jako je star, ali možda ga uspijemo vidjeti.«Stigli smo do drvene kuće ispred koje je jedna visoka, lijepa žena mela dvorište. Na verandi iza nje sjedio je mladić bez košulje. Žena je rukom zakrila oči od sunca i počela mahati, a mladić se polako okrenuo prema nama. Roy se rukovao sa ženom — zvala se Salina — a mladić je ustao da nas pozdravi.

»Hej, ljudi, konačno ste došli po mene«, rekaoje Abo, zagrlivši svakoga od nas. Dohvatio je svoju košulju. »Davno sam čuo da dolazite ovamo s Barryjem!«»Ma, da, znaš kako je«, rekaoje Roy. »Potrajalo je dok smo se organizirali.«»Tako mije drago što ste došli. Znate, moram se vratiti u Nairobi.« »Ne sviđa ti se ovdje?«»Čovječe, nemaš pojma kako je ovdje dosadno. Nema televizije. Nema klubova. Ovi ljudi na selu tako su usporeni. Sigurno bih poludio da se Billy nije pojavio ovdje.«»Billy je ovdje?«»Da, tuje negdje...«, Abo je neodređeno mahnuo rukom, a zatim se okrenuo prema meni i nasmijao. »No, Barry, što si mi donio iz Amerike?«Izvadio sam iz torbe jedan od kasetofona koje sam donio za njega i Bernarda. Vrtio gaje u ruci, uz slabo prikriveni izraz razočaranja.

»Ovaj brand nije Sony, zar ne?« rekaoje. Onda me pogledao i brzo se pribrao pa me pljesnuo po leđima. »Sve je u redu, Barry. Hvala! Hvala!«Kimnuo sam i trudio se da me ne obuzme srdžba. Stajao je kraj Bernarda i vidjelo se kako mu nevjerojatno sliči: ista visina, ista vitka figura, iste profinjene crte. Pomislio sam kako bi se mogli predstaviti kao bhzanci kada bi Abo obrijao brkove. Osim... čega? Nečega u Abovim očima. To je bilo to. Ne samo stoje crvenilo u očima upućivalo na uzimanje droge, nego je u njima bilo nešto još dublje, nešto što me podsjetilo na mladiće u Chicagu. Bilo je tu elemenata skrivanja i određene proračunatosti. Pogled nekoga tko je već u ranoj životnoj dobi spoznao nepravde.Pošli smo sa Salinom u kuću i tamo namje donijela poslužavnik sa sodama i keksima. U tom trenutku na vratima se pojavio visok, brkati mladić, lijep kao Salina, a visok poput Roya. Vrisnuo je kad nas je ugledao.»Roy! Otkud ti ovdje?«Royje ustao i zagrlio ga. »Znaš ti mene. Idem tamo gdje se jede. Ja bih tebe trebao pitati isto.«

»Došao sam posjetiti majku. Rijetko dolazim pa se počela žaliti.« Poljubio je Salinu u obraz, a meni krvnički stisnuo ruku. »Vidim da si doveo mojega američkog bratića! Barry, toliko sam slušao o tebi, jednostavno ne mogu vjerovati da si ovdje.« Okrenuo se Salini. »Jesi li dala Barryju jesti?«»Uskoro, Billy. Uskoro.« Salina je uhvatila Keziju za ruku i okrenula se prema Royu. »Vidiš li što majke moraju podnositi? A kako je vaša Bakica?«»Isto.«Zamišljeno je kimnula. »To nije tako loše«, rekla je.Salina i Kezia izišle su iz sobe, a Billy se bacio pokraj Roya na kauč.»Onda, bwana, jesi li još uvijek lud? Ma, vidi kako izgleda! Dobro uhranjen, kao šampionski bik! Mora da uživaš u Sjedinjenim Državama.«»Nije loše«, rekao je Roy. »Kako je u Mombasi? Čujem da radiš u pošti.«Billy je slegnuo ramenima. »Plaćaje pristojna. Posao ne zahtijeva puno razmišljanja, ali je stalan.« Okrenuo se prema meni. »Znaš, Barry, ovaj tvoj brat je zbilja ludovao! Istini za volju, svi smo mi tada ludovali. Cijelo smo vrijeme ganjali mlado meso, zar ne, Roy?« Pljesnuo je Roya po boku i nasmijao se. »Pričaj mi, kakve su te američke žene?«Roy se nasmijao, no vidjelo se da mu je laknulo kada su Salina i Kezia donijele večeru. »Znaš, Barry«, rekao je Billy smještajući tanjur na niski stolić pred sobom, »tvoj i moj otac bili su vršnjaci. I vrlo bliski. Roy i ja rasli smo također kao vršnjaci, pa smo i mi postali vrlo bliski, naravno. Čuj, tvoj je otac bio uistinu velik čovjek. Bio mije bliži od vlastitoga oca. Kad god bih imao problema, najprije bih išao svojem stricu Baracku. A ti, Roy, pretpostavljam da si išao mojem ocu.«»U našoj su obitelji muškarci bili jako dobri prema tuđoj djeci«, rekao je Roy tiho. »A pred svojom vlastitom nisu željeli ispasti slabićima.«Billy je kimnuo ližući prste. »Znaš, Roy, mislim da u tome ima istine. Ja sam ne bih želio napraviti iste pogreške. Ne želim biti grub prema svojoj obitelji.« Čistom rukom izvukao je novčanik iz džepa i pokazao mi sliku svoje žene i dvoje male djece. »Kunem se, bwana, brak te i te kako promijeni! Trebao bi me vidjeti, Roy. Potpuno sam se smirio.

Obiteljski čovjek. Postoje, naravno, granice koje ne treba prekoračiti. Moja žena zna da se ne smije prečesto ljutiti na mene. A što ti, Sayide, kažeš na sve to?«Shvatio sam da Sayid nije gotovo ništa rekao otkada smo došli. Oprao je ruke i tek se tada okrenuo Billyju.»Jajoš nisam oženjen«, rekaoje, »pa možda ne bih trebao ništa reći. No moram priznati da sam razmišljao o tim stvarima. Zaključio sam da je najozbiljniji problem Afrike — što?« Zastao je i pogledao uokolo. »To između muškaraca i žena. Mi muškarci nastojimo biti jaki, ali ta naša snaga često dolazi do izražaja na krivome mjestu. Recimo, imati više žena. Naši su očevi imali mnogo žena pa zato i mi moramo imati mnogo žena. No mi uopće ne razmišljamo o posljedicama. Sto se događa sa svim tim ženama? Postaju ljubomorne. Djeca se ne zbližavaju s očevima. To je...«Sayid je naglo stao i osmjehnuo se. »Ali, naravno, ja još nemam niti jednu ženu pa ne bih trebao dalje govoriti. Mudar čovjek šuti ako nema iskustva.«»Achebeove riječi?« upitao sam.Sayid se nasmijao i stisnuo mi ruku. »Ne, Barry. Samo moje.«Već se smračilo kada je večera završila. Zahvalili smo Salini i Keziji za hranu, a onda smo pošli za Billyjem po uskoj stazici. Hodajući pod punim mjesecom, uskoro smo stigli do manje kuće gdje su se na žutom prozoru vidjele sjene moljaca koji su lepršali. Billy je pokucao na vrata. Otvorio mu je nizak čovjek s ožiljkom na čelu, usta razvučenih u osmijeh, no očima je sijevao uokolo kao netko tko očekuje udarac. Iza njega je sjedio drugi čovjek, visok i vrlo mršav, odjeven u bijelo, s kozjom bradicom i brkovima zbog kojih je izgledao kao neki indijski sadhu^7. Obojica su nam svima srdačno stiskali ruke, a meni se obraćali na lošem engleskom.»Tvoj nećak!« rekaoje sjedokosi pokazujući na sebe. Niski čovjek se nasmijao i rekao: »Kosa mu je sijeda, a tebe zove stricem! Ha, ha. Jel zgodno, Englez? Dođi.«17 Hinduistički asket (nap. prev.).

Poveli su nas do drvenog stola na kojemu se nalazila boca s prozirnom tekućinom, bez etikete, te tri čaše. Sjedokosi je uzeo bocu i pozorno nalio po nekoliko puta u svaku čašu. »Barry, ovo je bolje od viskija«, rekao je Billy dižući čašu. »Daje muškarcu veliku snagu.« Popio je nais-kap, a Roy i ja smo ga slijedili. Učinilo mi se da će mi grudi eksplodirati i šrapnelima zasuti želudac. Čaše su ponovo napunjene, no Sayid je odbio pa je niski čovjek to piće viška uzdigao meni pred oči tako da mu se lice kroz čašu činilo iskrivljenim.»Još?«»Ne sada«, rekao sam susprežući kašalj. »Hvala.«»Možda imaš nešto za mene?« rekao je sjedokosi. »Majicu? Cipele?«»Zao mije... sve mije ostalo u Alegu.«Niski se i dalje smješkao, kao da nije razumio, i ponovo mije ponudio piće. No tada mu je Billy odgurnuo ruku.»Pusti ga na miru!« viknuo je na njega. »Kasnije možemo dalje piti. Hajdemo najprije vidjeti djeda.«Dvojica su nas povela u malenu stražnju sobu. Tamo je pokraj kero-zinske svjetiljke sjedio najstariji čovjek kojega sam u životu vidio. Kosa mu je bila snježnobijela, a koža kao pergament. Sjedio je nepomično, zatvorenih očiju, neizmjerno mršavih ruku položenih na rukohvate stolca. Pomislio sam da možda spava, no čimje Billy ušao,

okrenuo je glavu prema nama i kao da se u zrcalu pokazalo lice koje sam jučer vidio u Alegu, na izblijedjeloj fotografiji na Bakičinu zidu.Billy mu je objasnio tko je došao, a staracje kimnuo i počeo govoriti niskim, drhtavim glasom koji kao daje dolazio iz prostora ispod ove sobe.»Kaže da mu je drago što si došao«, preveo je Roy. »On je brat tvoga djeda. Želi ti svako dobro.«Rekao sam da sam sretan što sam ga vidio, a on je ponovo kimnuo.»Kaže daje mnogo mladih nepovratno otišlo... u bjelačku zemlju. Kaže kako je i njegov vlastiti sin u Americi i mnogo godina nije došao kući. Takvi su ljudi poput duhova, kaže. Kada umru, nema nikoga tko će za njima žaliti. Tamo nema predaka koji će ih dočekati. Zato... kaže daje dobro što si se vratio.«Staracje podigao ruku ija samje nježno stisnuo. Ustali smo na odlasku, a starac je još nešto rekao, na stoje Roy kimnuo glavom i zatvorio vrata za nama.»Rekaoje da njegovu sinu, ako čuješ o njemu, poručiš da dođe kući«, objasnio mije Roy.

Moždaje to bilo zbog mjesečine ili zbog toga što su svi oko mene govorili jezikom koji nisam razumio. Koliko god se trudim sjetiti ostatka te večeri, to mi se uvijek čini kao prolazak kroz neki san. Mjesec je nisko na nebu, a likovi Roya i ostalih stapaju se sa sjenkama kukuruza. Ulazimo u još jednu malu kuću i ondje ima još ljudi, možda šest, a možda i deset, broj se tijekom noći stalno mijenjao. Na sredini gruboga drvenog stola nalaze se tri boce i ljudi počinju nalijevati mjesečinu u čaše, najprije svečano, a zatim sve brže i nespretnije; boce sujednostavne, bez etikete i prelaze iz ruke u ruku. Nakon dva kruga prestajem piti, čini se da nitko ne primjećuje. Svjetiljka se ljulja i svjetlost se ljulja, a sva lica, staračka i mladenačka, svijetle kao izdubene bundeve u Noći vještica, smiju se i viču, skutrena po tamnim uglovima ih divlje gestikuliraju u potrazi za cigaretom ili pićem, bijes ili veselje raste do vrhunca, a onda isto tako brzo splasne, riječi izgovorene na luoškome ili svahiliju ili na engleskome miješaju se u nerazgovijetne vrtloge, glasovi koji traže novac ili majicu ili bocu, glasovi koji se smiju ili jecaju, ispružene ruke, nesigurni glasovi iz mojih vlastitih alkoholnih epizoda u mladosti, Harlem i South Side; glasovi mojega oca.Ne znam koliko smo tamo ostali. Znam da mi je u jednom trenutku prišao Sayid i povukao me za ruku.»Barry, mi idemo«, rekaoje. »Bernardu nije dobro.«Rekao sam da idem s njima, no čim sam ustao, Abo se nadvio nad mene i uhvatio me za ramena.»Barry! Kamo ćeš?«»Idem spavati, Abo.«»Moraš ostati s nama! Sa mnom! S Royem!«

Pogledao sam uokolo i spazio Roya zavaljenog na kauču. Pogledi su nam se sreli i ja sam glavom pokazao prema vratima. Činilo se kao daje tog trena u sobi zavladao muk, kao da scenu pratim na televizoru bez zvuka. Vidio sam kako sjedokosi puni Royevu čašu i poželio odvući Roya van. Ali Roy je svrnuo pogled; iskapio je čašu smijući se, a svi su mu klicali i pljeskali; klicanje i pljesak čuo sam još dugo nakon što smo Sayid, Bernard i ja krenuli natrag prema Salininoj kući.

»Ovi su bili previše pijani«, rekao je Bernard slabašnim glasom dok smo hodali preko polja.Sayid je kimnuo i rekao mi: »Roy, na žalost, jako sliči mojemu najstarijem bratu. Znaš, tvoj je otac bio jako popularan ovdje. U Alegu isto tako. Kad god bi došao kući, svakoga bi častio pićem i ostajao vani doka-sna. Ovdašnji ljudi su to jako cijenili. Rekli bi mu: 'Ti si važan čovjek, ah nas nisi zaboravio.' Mislim da su mu jako godile takve izjave. Sjećam se kako me jednom poveo svojim mercedesom u Kisumu. Putem je vidio kako se putnici ukrcavaju u matatu i rekao mi: 'Sayide, večeras ćemo voziti matatuV Na sljedećoj stanici matatua ukrcao je preostale putnike i rekao mi da im naplatim uobičajenu cijenu za vožnju. Mislim da smo ugurali osmero ljudi u auto. Vozio ih je do Kisumua i dalje, do njihovih kuća ili ma kamo je trebalo. A kada bi putnik izišao iz automobila, on bi mu vratio sav novac. Ljudi nisu razumjeli zastoje to učinio, pa ni meni tada nije bilo jasno. Kada smo sve obavili, otišli smo u bar gdje je svim prijateljima ispričao priču o našim dogodovštinama. Te seje večeri posebno slatko smijao.«Sayid je zastao, pozorno birajući riječi.

»Takve su stvari činile mojega brata tako dobrim čovjekom. No kada jednom pokažeš da si jedno, ne možeš se pretvarati da si nešto drugo. Je li mogao istodobno biti vozač matatua, piti do kasno u noć i pisati ekonomski plan Kenije? Čovjek najbolje služi svojem narodu tako da radi ono što najbolje zna, nije li tako? Ne tako da radi ono što drugi misle da bi trebao raditi. Držim da se moj brat, koji se toliko ponosio svojom neovisnošću, istodobno nečega bojao. Bojao se što će ljudi reći ako prerano napusti bar. Bojao se da možda više neće pripadati onima s kojima je rastao.«

»Ja ne želim biti takav«, rekaoje Bernard.Sayid je pogledao svojeg nećaka s nekom vrstom sažaljenja. »Nisam mislio biti tako otvoren, Bernarde. Moraš poštovati starije. Oni za tebe krče put kako bi tebi bilo lakše proći. Ali ako vidiš da padaju u ponor, što ćeš iz toga naučiti?«»Zaobići«, rekaoje Bernard.»Točno. Moraš skrenuti s tog puta i utrti svoj vlastiti.«Sayid je rukom obgrlio mladićeva ramena. Približavajući se Salininoj kući, osvrnuo sam se još jednom. Još sam vidio slabašnu svjetlost starčeva prozora i osjećao kako njegove slijepe oči zure u noć.

DEVETNAESTO POGLAVLJERoy i Abo probudili su se s teškom glavoboljom pa su ostali u Kenduu još jedan dan, zajedno s Keziom. Ja sam bio u nešto boljem stanju pa sam odlučio vratiti se sa Sayidom i Bernardom u Home Squared autobusom, zbog čega sam uskoro požalio. Glavninu puta morali smo prostajati, glava pognutih zbog niskog krova. A da bi sve bilo još gore, uhvatio me je nekakav proljev. Želudac mi se okretao pri svakoj rupi na cesti, a glava mije pucala pri svakom iznenadnom zavoju. Zato sam trčeći uletio Bakici i Aumi u kuću, na brzinu im tek mahnuo i pojurio preko dvorišta, zaobišao jednu zalutalu kravu, kako bih se domogao poljskog zahoda.Pojavio sam se dvadeset minuta kasnije, žmirkajući na svjetlosti ranog poslijepodneva kao zatvorenik. Žene su se skupile na slamnatim prostirkama u hladu drveta manga, a Bakica je plela Auminu kosu u pletenice, dok je Zeituni plela kosu djevojke iz susjedstva.

»Jeste li se dobro proveli?« upitalaje Auma prikrivajući smijeh.»Sjajno.« Sjeo sam do njih i promatrao mršavu staru ženu koja je izišla iz kuće i smjestila se kraj Bakice. Pretpostavio sam daje u ranim sedamdesetima, no na sebi je imala jarko ružičasti pulover; noge je savila na stranu kao kakva sramežljiva školarka. Zurila je u mene i govorila Aumi nešto na luoškome.

»Kaže da ne izgledaš baš dobro.«Starica mi se nasmijala otkrivajući dajoj nedostaju dva prednja donja zuba.»Ovo je Dorsila, sestra našega djeda«, nastavila je Auma. »Posljednje dijete našega pradjeda Obame. Živi u jednom drugom selu, ali čim je čula — au! Znaš, Barack, imaš sreće što ne moraš raspletati pletenice. Što sam ono govorila? Da... Dorsila kaže daje propješačila cijeli put da bi nas vidjela. Nosi nam pozdrave svih stanovnika svojega sela.«Rukovao sam se s Dorsilom i rekao joj kako sam u Kendu Bayu upoznao njezinoga starijeg brata. Kimnula je i ponovo nešto rekla.»Kaže daje njezin brat jako star«, prevelaje Auma. »Dokje bio mlađi, izgledao je baš kao naš djed. Katkad ih ni ona nije mogla razlikovati.«Složio sam se i izvadio upaljač. Dok sam pripaljivao, naša prateta je hukala kao sova i užurbano govorila Aumi.»Zanima je odakle dolazi vatra.«Pružio sam upaljač Dorsili i pokazao joj kako radi, a ona je i dalje pričala. Auma je objasnila: »Kaže kako se stvari mijenjaju takvom brzinom dajoj se od toga vrti u glavi. Kadaje prvi put gledala televiziju, vje-rovalaje kako i ljudi iz te kutije vide nju. Držala ihje vrlo nepristojnima jer joj nikada nisu odgovarali kada bi im se obratila.«Dorsilaje dobroćudno hihotala na svoj račun, a Zeitunije pošla u kolibu za kuhanje. Pojavila se za nekoliko minuta sa šalicom u ruci. Pitao sam stoje s Bernardom i Sayidom.»Spavaju«, reklaje pružajući mi šalicu. »Evo. Popij ovo.«Pomirisao sam zelenu tekućinu koja se pušila. Smrdjela je po baruštini.»Stoje to?«»Radi se od jedne ovdašnje biljke. Vjeruj mi... u času će pomoći tvojem želucu.«Oprezno sam otpio prvi gutljaj. Okus napitka bio je jednako grozan kao i njegov izgled, no Zeitunije stajala nada mnom dok ga nisam iskapio. »Recept je od tvoga djeda«, reklaje. »Pričala sam ti daje bio travar.«Povukao samjoš jedan dim cigarete i okrenuo se Aumi. »Zamoli Bakicu dajoš priča o njemu«, rekao sam. »O našem djedu. Roy kaže kako je zapravo odrastao u Kenduu, a onda se osamostalio i otišao u Alego.«

Auma je prevela, a Bakica je kimnula glavom. »Zna li ona zašto je napustio Kenclu?«Bakica je slegnula ramenima. »Kaže da su njegovi zapravo došli iz ovih krajeva«, rekla je Auma.Zamolio sam Bakicu da krene od početka. Kako se naš pradjed Obama nastanio u Kenduu? Gdje je naš djed radio? Zašto je otišla majka mojega Starog? Kada je počela pričati, osjetio sam kako vjetar slabi i prestaje. Red oblaka prešao je preko brda. U sjeni drveta manga, dok su ruke plele redove pletenica, čuo sam kako su svi naši glasovi počeli teći zajedno, glasovi triju naraštaja pretapali su se jedni u druge kao struje neke polagane rijeke; moja su pitanja padala kao kamenje koje zamuti vodu; prekidi u sjećanju nakratko

bi razdvojili struje, ali glasovi su se uvijek vraćali jednom jedinom smjeru, jednoj jedinoj priči...Prvo je bio Miwiru. Ne zna se tko je bio prije. Miwiru je bio otac Sigomi, Sigoma je bio otac Owinyju, Owiny je bio otac Ki-sodhiu, Kisodhi je bio otac Ogelu, Ogelo je bio otac Otondiju, Otondije bio otac Obongu, Obongoje bio otac Okothu, Okoth je bio otac Opiyu. Imena žena koje su ih rodile zaboravljena su jer je to tako u našem narodu.Okoth je živio u Alegu. Prije toga poznato je jedino to da su obitelji putovale izdaleka, iz smjera današnje Ugande te da smo bili kao Masaiji — selili se u potrazi za vodom i ispašom za golema stada stoke. U Alegu su se ljudi nastanili i počeli uzgajati usjeve. Drugi pripadnici naroda Luo nastanili su se pokraj jezera i naučili ribariti. U vrijeme dolaska Luošana u Alegu su već živjela neka druga plemena koja su govorila jezikom bantu. Vodili su se veliki ratovi. Naš predak Owiny bio je poznat kao veliki ratnik i voda svojega naroda. Pridonio je porazu bantuških vojski, no njihovim je ratnicima bilo dopušteno ostati i ženidbom se miješati s plemenom Luo; tako smo od njih mnogo naučili o ratarstvu i novoj zemlji.Doseljavanjem većeg broja ljudi koji su se počeli baviti ratarstvom zemlja u Alegu postala je pretijesna. Okothov sin Opiyo bio je mlađi brat pa je možda zbog toga odlučio otići u Kendu Bay. Bio je bez zemlje kada je došao, ali prema običaju našega naroda svatko smije koristiti neiskorištenu zemlju koliko god želi. Ono što se ne bi iskoristilo, pripalo bi plemenu. Zato nije bilo nikakve sramote u Opiyovoj situaciji. Radio je na tuđim imanjima i krčio zemlju za vlastito imanje. No umro je vrlo mlad, prije nego stoje ostvario svoj naum, i ostavio za sobom dvije žene i nekoliko djece. Jednu ženu uzeo je njegov brat, što je tada bio običaj — ona je postala žena Opiyova brata, a njezina djeca postala su njegovom. Drugaje žena, međutim, umrla i njezinje najstariji sin, Obama, još kao dječak postao siročetom. I on je živio kod strica, no obiteljska je situacija bila teška pa je Obama, čimje porastao, počeo raditi kod drugih, kao i njegov otac.

Obitelj kod kojeje radio bilaje bogata i imalaje mnogo stoke. No osobito su cijenili Obamu jer je bio poduzetan i vrstan ratar. Zbog toga su pristali kada je zaprosio najstariju kćer u obitelji, a stričevi iz te obitelji prikupili su nužni miraz. Kadaje ta najstarija kći umrla, složili su se da Obama oženi mlađu kćer koja se zvala Nyaoke. Na kraju je Obama imao četiri žene koje su mu rodile mnogobrojnu djecu. Iskrčio je vlastitu zemlju i postao imućan, imao je veliku nastambu i mnogo goveda i koza. Svi su cijenili njegovu finoću i odgovornost pa su ga izabrali među starješine Kendua, i mnogi su mu dolazili po savjete.Tvoj djed Onyango bio je Nyaokin peti sin. Dorsila, koja sjedi tu s nama, zadnje je dijete Obamine zadnje žene.Bila su to vremena prije dolaska bijelog čovjeka. Živjelo se u ' obiteljskim nastambama i prema zakonima starješina. Muškarci su imali vlastite kolibe, a bavili su se krčenjem i obrađivanjem zemlje te čuvanjem stoke od divljih zvijeri ili napada drugih plemena. Svaka žena imala je vlastiti povrtnjak koji je obrađivala samo ona sa svojim kćerima. Kuhala je, donosila vodu i čistila kolibe. Starješine su određivali što će se sijati i kada će biti žetva. Organizirali su obitelji kako bi obavljale ratarske poslove u smjenama, tako da je jedna obitelj pomagala drugoj. Starješine suosiguravali hranu za udovice i za one koje je snašla neka velika nevolja, nabavljah stoku za miraz onima koji nisu imali svoje stoke i rješavali sve nesuglasice. Riječi starješina bile su zakon koji se morao bezuvjetno

poštovati - oni koji su prekršili zakon, morah su otići i krenuti iznova u nekom drugom selu.

Djeca nisu pohađala školu, nego su učila uz roditelje. Djevojčice su učile od majki kako se proso melje u kašu, kako se uzgaja povrće i kako se pripravlja glina za kolibe. Dječaci su od očeva učili kako se napasa stoka, radi spangama i baca koplje. Ako bi neka majka umrla, druga bi uzela njezino dijete i odgajala ga kao svoje. Uvečer bi djevojčice večerale s majkama, a dječaci bi se pridružili ocu u njegovoj kohbi, slušah priče i učili običaje našega naroda. Katkad bi u selo stigao svirač s harfom i cijelo bi se selo okupilo slušati njegove pjesme. Harfisti bi pjevah o velikim pothvatima iz prošlih vremena, o velikim ratnicima i mudrim starješinama. Hvalili bi muškarce koji su bili dobri ratari i žene koje su bile lijepe, a kudili bi lijene ili okrutne. U tim su se pjesmama spominjali svi, prema dobru ih zlu koje su učinih za selo; na taj je način tradicija predaka živjela u svima koji su slušah. Kada u blizini ne bi bilo žena i djece, muškarci bi se okupih i donosili odluke važne za život sela.Tvoj je djed Onvango bio čudan već od najranije mladosti. Govorilo se da su mu mravi ušli u stražnjicu jer nije mogao mirno sjediti. Danima bi lutao sam samcat, a kada bi se vratio, ne bi rekao gdje je bio. Uvijek je bio vrlo ozbiljan — nikada se nije smijao niti igrao s drugom djecom, niti zbijao šale. Uvijek gaje zanimalo što drugi rade i tako je naučio travarstvo. Moraš razlikovati travara od šamana — kojega bijelci zovu vražjim doktorom ili vračem. Saman baca čini i razgovara sa svijetom duhova. Travar poznaje svakakve biljke koje liječe određene bolesti ili ozljede i zna kako na ranu staviti blato s kojim će ona brzo zacijeljeti. Tvoj je djed još kao dječak sjedio u travarevoj kolibi, pozorno promatrajući i slušajući, dok su se druga djeca vani igrala, i tako je stekao svoje znanje.

U vrijeme dok je tvoj djed bio još mali, do nas je dopro glas da je u grad Kisumu stigao bijeli čovjek. Pričalo se kako ti bijeli ljudi imaju kožu meku poput djeteta, ali i da se voze brodom koji tutnji poput grmljavine te imaju štapove koji rigaju vatru. U našem selu nitko prije toga nije vidio bijeloga čovjeka — jedino arapske trgovce koji bi katkad došli prodavati šećer i tkanine. No to je bilo vrlo rijetko jer su naši ljudi koristili vrlo malo šećera, a ni tkaninu nismo nosili, nego samo kozju kožicu koja bi nam pokrivala genitalije. Starješine su razmotrili glasine koje su čuli i savjetovali muškarcima da se klone Kisumua sve dok bolje ne shvatimo namjere toga bijelog čovjeka.Onyango je, unatoč upozorenju, bio znatiželjan i odlučio je sam pogledati te bijele ljude. Jednoga je dana nestao i nitko nije znao kamo je otišao. Mnogo mjeseci kasnije, jednoga dana dok su ostali Obamini sinovi radili u polju, Onvango se vratio u selo. Na sebi je imao hlače bijeloga čovjeka, košulju poput bijeloga čovjeka i cipele koje su mu prekrivale stopala. Djeca su se prestrašila, a braća nisu znala što da misle. Pozvali su Obamu, on je izišao iz svoje kolibe i cijela se obitelj okupila i zurila u Onvango-vu neobičnu pojavu.»Što se dogodilo?« pitao je Obama. »Zašto si pokriven tim čudnim kožama?« Onvango nije odgovorio pa je Obama pomislio daje Onvango obukao hlače kako bi sakrio da se dao obreza-ti, stoje bilo protivno luoškim običajima. Pomislio je da košulja pokriva neki osip ili upalu. Obama se obratio ostalim sinovima: »Ne prilazite bratu. On je nečist.«

Okrenuo se i vratio u svoju kolibu, a ostali su ismijavali Onyanga i klonili ga se. Zbog toga se Onyango vratio u Kisumu i nije se pomirio sa svojim ocem do kraja života.Nitko nije niti pomislio da bijeli čovjek namjerava ostati u zemlji. Svi smo mislili da su došli prodavati svoju robu. Neki njihovi običaji odmah su nam se svidjeli, primjerice pijenje čaja. Onda smo shvatih da nam za čaj trebaju šećer, čajnik i šalice. To smo kupovali plaćajući kožama, mesom i povrćem. Kasnije smo naučili prihvaćati bijelčeve kovanice. No sve to nije imalo prevelikog utjecaja na naš život. Bijelaca je bilo malo, baš kao i Arapa, i mislili smo da će se uskoro vratiti u svoju zemlju. U Kisumuu su se neki bijelci zadržali i sagradili misiju. Ti su ljudi pričali o svojemu bogu, za kojega su tvrdili daje svemoguć. Većina ih je držala luckastima i nije ih niti slušala. Nitko se nije bunio čak ni kada su se bijelci pojavili s puškama jer tada još nismo bili svjesni da to oružje sije smrt. Neki su mislili da su to specijalne miješalice za ugali.Sve se počelo mijenjati za vrijeme prvoga velikog bjelačkog rata. Stiglo je još pušaka, a s njima i bijelac koji je sebe nazivao pokrajinskim povjerenikom. Mi smo ga zvali Bwana Ogalo, što znači »Ugnjetač«. Uveo je porez na kolibe koji se trebao plaćati u bjelačkom novcu. Zbog toga su mnogi muškarci bili prisiljeni raditi za plaću. Mnoge naše muškarce regrutirao je u svoju vojsku da nose robu i grade ceste kako bi se po njima mogli voziti automobili. Okružio se Luošanima, odjevenima poput bijelaca, koji su mu služili kao posrednici i skupljači poreza. Rečeno namje da sada imamo poglavare, ljude koji nisu bili čak ni članovi vijeća starješina. Svi smo se protivili svemu tome, a mnogi muškarci krenuli su u otvorenu borbu. No takve bi kaznili batinama ili ubili. Onima koji nisu platili porez kolibe bi bile spaljene do temelja. Neke su obitelji pobjegle dublje u unutrašnjost zemlje kako bi osnovale nova sela. No većina ljudi je ostala i naučila živjeti u novim uvjetima, a svi smo do tada već shvatili kako je bilo glupo ignorirati dolazak bijelog čovjeka.

U to vrijeme tvoj je djed radio za bijelog čovjeka. Tada je bilo vrlo malo onih koji su govorili i engleski i svahili — očevi nisu željeli slati svoje sinove u bjelačke škole, više su voljeli da ostanu s njima raditi na zemlji. No Onvango je naučio čitati i pisati, a shvatio je i bjelački sustav evidentiranja i upisa vlasništva nad zemljom. Bijelcu je to bilo od koristi pa gaje za vrijeme rata postavio na čelo putujućih ekipa. Na kraju su ga poslali u Tanganjiku, gdje je ostao nekoliko godina. Kada se konačno vratio, iskrčio je za sebe zemlju u Kenduu, ali podalje od očeve nastambe. S braćom je također prekinuo gotovo sve veze. Na svojoj zemlji nije za sebe sagradio kolibu, nego je živio u šatoru. Nitko to do tada nije vidio i svi su ga držali ludim. Nakon stoje svima pokazao što mu pripada, otišao je u Nairobi, gdje mu je bijelac ponudio posao.U to je vrijeme rijetko koji Afrikanac smio ući u vlak pa je Onvango krenuo u Nairobi pješice. Do cilja mu je trebalo više od dva tjedna. Kasnije nam je opisivao pustolovine s putovanja. Često je morao pangom tjerati leoparde. Jednom ga je jedan razjareni bizon natjerao na drvo i tamo je morao ostati dva dana. Jednom je na šumskom putu našao bubanj i kada gaje otvorio, iz njega je izišla zmija, prošla mu između nogu i pobjegla u šumu. Ipak je sve dobro prošlo pa je konačno stigao u Nairobi i počeo raditi u bjelačkoj kući.Bilo je još onih koji su se preselili u grad. Poslije rata mnogi su Afrikanci počeli raditi za plaću, posebice oni koji su bili regrutirani, zatim oni koji su živjeli u blizini grada ili oni koji su se priključili bjelačkim misijama. Tijekom i neposredno poslije rata bilo je mnogo

raseljenih i izbjeglih osoba. Rat je donio glad i bolesti, a osim toga i velik broj bijelih doseljenika koji su smjeli konfiscirati najbolju zemlju.

Najviše su to na svojoj koži osjetili pripadnici plemena Ki-kuyu; oni su živjeli na visoravni oko Nairobija, kamo je dolazilo najviše doseljenika. No ni luoška plemena nisu bila pošteđena bjelačkih odredbi. Svi su ljudi morali biti registrirani kod kolonijalne administracije, a porezi na kolibe stalno su rasli. Sve više i više muškaraca bilo je prisiljeno raditi za nadnicu na velikim bjelačkim farmama. U našem se selu sve više obitelji odijevalo poput bijelaca i sve je više očeva pristajalo slati djecu u školu pri misiji. No čak i onima koji su išli u školu nije, naravno, bilo dopušteno sve što i bijelcu. Samo su bijelci mogli kupiti zemlju koju su htjeli, samo su oni mogli voditi određena poduzeća. Ostala su poduzeća bila zakonskim odredbama rezervirana za Hinduse i Arape.Neki su se muškarci pokušali organizirano suprotstaviti takvoj politici, bilo peticijama bilo demonstracijama. No takvih je bilo malo; većina je tek nastojala preživjeti. Afrikanci koji nisu radili kao nadničari ostali su u svojim selima i pokušali živjeti na stari način; međutim, ni na selu više nije bilo isto. Na zemlji je bilo previše ljudi jer sinovi više nisu mogli otići i osnovati svoje posjede — u novom sustavu vlasništva više nije bilo slobodne zemlje, sve je bilo raspodijeljeno. Tradicija se više nije cijenila jer su mladi vidjeli da starješine nemaju nikakvu vlast. Pivo koje se nekada radilo iz meda i pilo štedimice, sada je dolazilo u bocama i mnogi su se muškarci propili. Mnogi od nas okusili su bjelački život i mislili su kako je naš život vrlo siromašan u usporedbi s bjelačkim.

Tvoj je djed u takvim okolnostima dobro prosperirao. Na poslu u Nairobiju naučio je kako se kuha bjelačka hrana i kako se organizira bjelačka kuća. Postao je cijenjen među poslodavcima pa je radio na posjedima nekih vrlo uglednih ljudi, čak i kod lorda Delamerea18. Svoju je plaću štedio i kupovao zemlju i stoku u Kenduu. Na kraju je sebi sagradio kolibu na svojoj zemlji. No on je svoju kolibu držao drukčije od ostalih. Bila je neizmjerno čista pa je od ljudi tražio da prije ulaska operu noge ili izuju cipele. Unutra je sve svoje obroke jeo za stolom, s nožem i vilicom, pod mrežom za komarce. Ako hrana nije bila propisno oprana ih pokrivena odmah nakon kuhanja, onje ne bi ni taknuo. Neprestano se kupao i svake je večeri prao odjeću. Takav je ostao do kraja života - vrlo uredan i čist; jako bi ga naljutilo kada bi netko nešto stavio na krivo mjesto ili loše oprao.18 Lord Delamere doselio se u Keniju 1901. i ostao do smrti, 1931. godine. Tijekom godina postao je neformalnim vođom cijele zajednice Europljana u Keniji i aktivnim članom Zakonodavnog vijeća Kenije (nap. prev.).

Na svoju imovinu pazio je iznimno strogo. Kada bi ga zamolio, spremno bi ti dao nešto svoje — hranu, novac, čak i odjeću. No silno bi se razljutio ako bi bez pitanja taknuo nešto njegovo. Kasnije, kada je imao vlastitu djecu, uvijek imje govorio kako se tuda imovina ne smije dirati.U Kenduu su ga držali čudakom. Ljudi bi dolazili u njegovu kuću jer je bio darežljiv s hranom i uvijek je bilo nečega za pojesti. No iza leđa su ga ismijavali jer nije imao ni žene ni djece. Onvango je vjerojatno načuo te priče jer je uskoro odlučio da mu treba žena, ali problem je bio u tome što nijedna žena nije bila sposobna održavati njegovo kućanstvo prema njegovim zahtjevima. Platio je miraz za nekoliko djevojaka, a kada bi razbile zdjelu ili mu se učinile lijenima, brutalno bi ih pretukao. Među Luošanima

smatralo se normalnim da muž istuče ženu kada nije dobra, ali Onvangov način bio je odviše brutalan čak i za luoške pojmove pa su njegove žene s vremenom pobjegle u nastambe svojih očeva. Mnogo je stoke tvoj djed izgubio na taj način jer zbog ponosa nikada nije tražio povrat svojega miraza.Konačno je ipak pronašao ženu koja je mogla živjeti s njim. Ime joj je bilo Helima. Ne zna se stoje osjećala prema tvojem djedu, ali zna se daje bila tiha i pristojna i — stoje najvažnije — uspijevala je održavati kućanstvo prema djedovim visokim standardima. Sagradio joj je kolibu u Kenduu, gdje je provodila većinu vremena. Katkad ju je poveo u Nairobi, u kuću u kojoj je radio. Prošlo je nekohko godina i ustanovilo se da Helima ne može imati djece. Prema luoškim običajima, to je dovoljan razlog za rastavu — muškarac smije neplodnu ženu vratiti njezinima i tražiti povrat svojega miraza. Tvoj je djed, međutim, odlučio zadržati Helimu i u tom se pogledu lijepo ponio prema njoj.Helima je zasigurno bila jako osamljena jer je tvoj djed po cijele dane radio i nije imao vremena za druženje i zabavu. Nije odlazio na piće s ostalima i nije pušio duhan. Jedini mu je užitak bio odlazak u Nairobi na ples jednom na mjesec jer je jako volio plesati. Ali nije baš bio neki dobar plesač — bio je tvrd, sudarao se s drugim plesačima i gazio im po nogama. Većina se nije bunila, poznavajući Onyangovu prijeku narav. Jedne je večeri, međutim, jedan pripiti čovjek počeo prigovarati zbog Onyan-gove nespretnosti. Čovjek je počeo vrijeđati i rekao je djedu: »Onyango, imate već dosta godina. Imate mnogo stoke, imate i ženu, a nemate djece. Recite mi, je li problem među vašim nogama?«Oni koji su čuli primjedbu počeli su se smijati, a Onyango je pijanog čovjeka teško pretukao. No njegove su mu se riječi, čini se, urezale u pamćenje jer je već istoga mjeseca odlučio potražiti još jednu ženu. Vratio se u Kendu i raspitao o svim ženama u selu. Konačno se odlučio za mladu djevojku po imenu Akumu, cijenjenu zbog ljepote. Bila je već obećana drugome, koji je njezinu ocu dao šest goveda za miraz i trebao je datijoš šest. Ali Onyangoje poznavao djevojčina oca i uvjerio ga da vrati tih šest goveda. U zamjenu mu je odmah dao petnaest goveda. Sljedećega dana Onyangovi su prijatelji uhvatili Akumu dok je šetala po šumi i dovukli je u Onyangovu kolibu.

Dječak Godfrey došao je s lavorom i svi smo oprali ruke za objed. Auma je ustala da ispravi leđa; kosa joj je bila uređena tek do pola, a lice joj je bilo zabrinuto. Nešto je rekla Bakici i Dorsili, na što su joj obje opširno odgovorile.»Pitala sam ih je li naš djed silom uzeo Akumu«, rekla mije, stavljajući si meso u tanjur. »Sto su one rekle?«»Rekle su da to s lovljenjem žene pripada u luoške običaje. Po tradiciji, kada muškarac plati miraz, žena ne smije pokazati da joj je stalo do njega. Pravi se da ga ne želi paje onda muškarčevi prijatelji moraju uloviti i dovesti u njegovu kolibu. Tek nakon tog rituala izvodi se ceremonija vjenčanja.« Auma je uzela mah zalogaj. »Rekla sam im da kod takvih običaja neke žene možda i ne glume.«

Zeitunije umočila svoj ugali u gulaš. »Ma daj, Auma, nije to tako strašno kao što ti kažeš. Ako se muž pokaže lošim, djevojka ga uvijek može ostaviti.«»Ali čemu, kada će joj otac onda potražiti drugoga? Reci mi, što bi se dogodilo kada bi djevojka odbila prosca kojegaje otac odabrao?«Zeitunije slegnula ramenima. »Osramotila bi sebe i svoju obitelj.«

»Vidiš?« Auma se okrenula Bakici i nešto joj rekla, a odgovor koji je dobila natjerao ju je da — napola u šali — udari Bakicu po ruci.»Pitala samje da li muškarac nakon otmice siluje djevojku«, objašnjavala mi je Auma, »a ona mi je rekla da nitko ne zna što se događa u muškarčevoj kolibi. Zatim me je pitala kako bi muškarac znao da želi cijeli lonac juhe ako najprije malo ne proba?«Upitao sam Bakicu koliko joj je bilo godina kada se udala za djeda. Pitanje ju je tako zabavilo da gaje ponovila Dorsili, a ona se glasno nasmijala i pljesnula Bakicu po nozi.»Reklaje Dorsili da tebe zanima kada ju je Onvango zaveo«, reklaje Auma.Bakica mije namignula i ispričala nam kako joj je bilo tek šesnaest godina kada se udala; naš je djed bio prijatelj njezina oca, reklaje. Pitao samje liju to smetalo, a onaje zanijekala glavom.»Kaže daje bilo normalno udati se za starijega«, reklaje Auma. »Kaže kako je u to vrijeme ženidba značila mnogo više od braka dvoje ljudi. Ženidba je spajala obitelji i utjecala na život cijeloga sela. Nitko se nije protivio niti se brinuo o ljubavi. Ih ćeš s vremenom naučiti voljeti muža ili ćeš ga naučiti slušati.«Tu su se Auma i Bakica upustile u opširnu diskusiju i ponovo je Bakica rekla nešto čemu su se svi nasmijali. Svi osim Aume, koja je ustala i počela skupljati suđe.»Predajem se«, reklaje Auma ogorčeno.»Stoje rekla Bakica?«»Pitala sam zašto naše žene pristaju na dogovorene brakove. Zašto muškarci donose sve odluke? Zašto tuku žene? Znaš li što mije rekla? Reklaje da žene treba tući jer inače ne bi ispunjavale sve svoje dužnosti. Shvaćaš li kakve smo? Bunimo se, ali ipak dopuštamo muškarcima da snama postupaju kao sa smećem. Uzmi, recimo, ovoga Godfrevja. Kada on čuje što govore Bakica i Dorsila, misliš li da to neće utjecati na njegove stavove?«Bakica nije razumjela stoje točno Auma rekla, ali je razumjela ton i odjednom je progovorila ozbiljnim glasom.»Auma, imaš pravo, uglavnom«, rekla je na luoškome. »Našim ženama nije bilo lako. Ako si riba, onda ne pokušavaš letjeti, nego plivaš s ostalim ribama. Znaš samo ono što znaš. Da sam danas mlada, možda ne bih sve to prihvatila. Možda bih marila samo za osjećaje i ljubav. Alija nisam tako odgojena. Znam samo ono što sam vidjela. Sto nisam vidjela, ne muči me.«

Zavalio sam se na prostirku i razmišljao o Bakičinim riječima. Činilo mi se da tu ima neke mudrosti; govorilaje o nekim drugim vremenima i mjestima. No jasna mije bila i Aumina frustracija. Istini za volju, ija sam se osjetio prevarenim dok sam slušao priču o djedovoj mladosti. Iako je moja slika Onvanga bila dosta nejasna, uvijek sam ga zamišljao kao autokrata — možda čak i okrutnog čovjeka. No istodobno sam ga zamišljao kao neovisnog čovjeka, odanog svojem narodu i protivnika bjelačke dominacije. Nije bilo temelja za takvo mišljenje — to sam sada shvatio — tek jedno pismo koje je pisao Grampsu, gdje kaže kako ne želi da njegov sin oženi bijelu ženu. Osim toga, na sliku o njemu utjecala je i njegova muslimanska vjera, koju sam ja povezivao s organizacijom Nacija islama u SAD-u. Bakičina priča potpuno je izokrenula tu sliku, a neke vrlo ružne riječi padale su mi na pamet. Čiča Tom. Kolaboracionist. Kućni rob.Pokušao sam dio toga objasniti Bakici i upitao sam ju je li djed ikad rekao svoje mišljenje o bijelcima. U tom trenutku pojavili su se Sayid i Bernard, mutnih pogleda, i Zeituni ih je

uputila na tanjure koji su za njih bili stavljeni na stranu. Tek kada su se njih dvojica smjestili za stol, a Auma i djevojka iz susjedstva ponovo sjele ispred starica, Bakica je nastavila svoju priču.Često ni sama nisam znala što vaš djed misli. Teško je i bilo znati jer on nikome nije dopuštao da ga dobro upozna. U razgovoru s vama gledao bi u stranu jer se bojao da ćete mu pročitati misli. Isto je bilo i s njegovim mišljenjem o bijelcima. Jednoga bi dana rekao jedno, a drugoga bi to zvučalo sasvim drukčije. Znam da se divio bijelcima zbog njihove moći, strojeva i oružja, te zbog dobre organizacije života. Običavao bi reći kako se bijelci stalno usavršavaju, dok su Afrikanci sumnjičavi prema svemu novom. »Afrikanac je tupav«, rekao bi mi katkad. »Napravit će nešto tek kada ga istučeš.«No bez obzira na takve oštre riječi, mislim daje bio uvjeren kako crni čovjek ni po čemu ne zaostaje za bijelim. Mnoge bje-lačke običaje on, zapravo, i nije volio, držao ih je glupima ili nepravednima. Nikada nije dopustio bijelcima da ga tuku. Mnoga je zaposlenja zbog toga izgubio. Ako bi bijeli gospodar postao nasilan, on bi ga poslao k vragu i otišao tražiti novi posao. Jednom ga je jedan poslodavac htio izbatinati, a on mu je oteo batinu i udario ga njome. Zbog toga su ga uhitili, ali kada je objasnio što se dogodilo, pustili su ga uz globu i opomenu.

Vaš djedje iznad svega cijenio snagu. Disciplinu. Zato je strogo pazio na luošku tradiciju, bez obzira na bjelačke običaje koje je prihvatio. Poštovanje prema starijima. Poštovanje autoriteta. Zakon i red u svim poslovima. Čini mi se da zbog toga nije prihvatio kršćansku vjeru. Jedno kraće vrijeme bio je preobraćen, čak je uzeo ime Johnson. Ali nije mogao prihvatiti ideje kao što su milosrđe prema neprijatelju ili oprost od grijeha. Takvu osjećajnost djedje držao glupom i primjerenijom ženama. Zato se preobratio na islam — mislio je da su njihova pravila bliža njegovim uvjerenjima.Ti njegovi tvrdi stavovi prouzročili su mnoge probleme između njega i Akumu. Kada sam počela živjeti s Onyangom, Akumu mu je već bila rodila dvoje djece. Prvo su dobili Šarah. Tri godine kasnije rodio se Barack, tvoj otac. Akumu nisam baš dobro poznavala jer su ona i djeca živjeli s Helimom u nastambi u Kenduu, a ja sam s Onvangom živjela u Nairobiju i pomagala mu u poslu. Svaki put kada bih s njim došla u Kendu, primijetila sam daje Akumu jako nesretna. Bila je po prirodi buntovna, a Onyangaje držala prezahtjevnim. Stalno joj je prigovarao daje kuća neuredna. Bio je vrlo strog i u pitanjima podizanja djece. Zahtijevao je od Akumu da djecu drži u kolijevci i oblači ih u lijepu odjeću koju bi donio iz Nairobija. Sve što bi djeca mogla taknuti moralo je biti još čišće nego prije. Helimajoj je pomagala i brinula se za djecu kao da su njezina vlastita, ah ni to nije pomoglo. Akumu je bila samo nekoliko godina starija od mene, a pritisak je bio prevelik. Moždaje Auma u pravu... moždaje još uvijek voljela čovjeka kojemu je trebala pripasti i od kojeg ju je Onyango preoteo.

Akumu je nekoliko puta pokušala ostaviti Onyanga, iz ovog ili onog razloga. Jednom nakon stoje rodila Sarah, pa opet nakon stoje rodila Baracka. Oba puta Onyango je došao za njomjer nije želio da djeca rastu bez majke. Oba puta njezina je obitelj stala na njegovu stranu pa joj nije preostalo ništa drugo nego da se vrati. Na kraju je ipak naučila što se od nje očekuje. Ali gorčina u njoj je ostala.Drugi svjetski rat donio je stanovito olakšanje u životu Akumu. Vaš djedje kao kuhar britanskog satnika otputovao u prekomorske zemlje, a ja sam živjela s Akumu i Helimom

i pomagala im oko djece i usjeva. Onyanga prilično dugo nismo vidjele. S britanskim trupama putovao je u mnoge zemlje — Burmu i Cejlon, Arabiju, čak i nekamo u Europu. Vratio se nakon tri godine i sa sobom donio gramofon i fotografiju žene koju je, kako je rekao, oženio u Burmi. Slike koje si vidio kod mene na zidu — to su slike iz tih vremena.Onyangu je u to vrijeme bilo gotovo pedeset godina. Sve je češće pomišljao da napusti posao kod bijelaca i vrati se na farmu obrađivati zemlju. No zemlja oko Kendua bila je prenapučena i istrošena. Sjetio se Alega i zemlje koju je njegov djed napustio. Jednoga dana došao je svojim ženama i rekao nam da se počnemo pripremati za selidbu u Alego. Ja sam bila još mlada i prilagodljiva, no za Helimu i Akumu to je bio veliki šok. Bile su navikle na život u Kenduu, a i njihove su obitelji bile ondje. Helima se bojala da će u novom domu bitijako osamljenajer je bila stara gotovo kao Onvango i nije imala djece kojima bi se bavila. Zato je odbila otići. Akumu je u početku također odbijala otići, ah ju je obitelj ponovo uvjerila kako mora ostati s mužem i brinuti se za djecu.

Kada smo stigli u Alego, većina zemlje koju danas vidite bila je šikara i život namje zbilja bio težak. No vaš je djed još za boravka u Nairobiju proučio suvremene metode u ratarstvu i sada je neke od njih počeo primjenjivati. Sve mu je raslo i za manje od godinu dana uzgojio je usjeva dovoljno i za prodaju. Poravnao je zemlju i napravio ovaj široki travnjak, iskrčio je polja za usjeve koji su mu rasli visoki i bogati. Posadio je drveće manga, banana i papaje koje još uvijek ovdje raste.Prodao je glavninu stoke jer je smatrao da ispaša osiromašuje zemlju koju onda kiša ispere. Dobivenim novcem sagradio je veliku kolibu za Akumu i mene, ijednu za sebe. U vitrinu je stavio set kristalnih zdjela koje je donio iz Engleske, a dugo u noć svirao bi neobičnu glazbu na gramofonu. Kada sam rodila svoju prvu djecu, Omara i Zeituni, kupio imje kolijevke, odjeću i odvojene mreže za komarce, baš kao što su imali Šarah i Barack. U kolibi za kuhanje sagradio je peć u kojoj je pekao kruh i kolače kao iz dućana.Susjedi u Alegu nikada nisu vidjeli nešto slično. U početku su bili sumnjičavi, čak su ga smatrali ludim — pogotovo kada je prodao stoku. Ali uskoro su počeli cijeniti njegovu darežljivost i njegovu volju da ih pouči ratarstvu i travarstvu. Poštovali su čak i njegovu prijeku narav jer su ustanovili da ih može zaštititi od zlih čini. U ono vrijeme ljudi su za sve pitali šamane i jako su ih se bojali. Vjerovali su da im šamani mogu dati ljubavni napitak za nekoga za kim žudimo, ali i napitak koji može usmrtiti neprijatelja. Vaš djedje mnogo putovao i pročitao mnogo knjiga pa nije vjerovao u takve stvari. Šamane je držao prevarantima koji su ljudima krali novac.Mnogi se u Alegu i dan-danas sjećaju dana kadaje iz druge pokrajine stigao šaman s namjerom da ubije jednoga našeg susjeda. Taj susjed se udvarao djevojci iz okolice i roditelji su pristali na svadbu. No jedan drugi je također poželio tu djevojku pa je unajmio šamana da ubije suparnika. Naš je susjed čuo što mu se sprema, uplašio se i otišao Onyangu po savjet. Vaš je djed saslušao susjeda, a zatimje uzeo svoju pangu i snažan bič i pošao na cestu sačekati šamana.Uskoro je Onyango vidio šamana kako dolazi i nosi kovčežić s napitcima. Kadaje došao na udaljenost do koje dopire glas, djed je stao posred ceste i viknuo mu: »Odlazi odakle si došao.« Šaman nije poznavao Onyanga i pokušao je proći kraj njega, ali Onyango mu je prepriječio put i rekao: »Ako si moćan kao što pričaš, onda ćeš sada poslati munju na mene. Ako nisi, onda bježi, jer ako odmah ne napustiš selo, morat ću te prebiti.« Šaman

je ponovo pokušao proći, ali Onyango gaje oborio na zemlju, uzeo mu kovčežić i vratio se u svoju nastambu.

Bio je to vrlo ozbiljan sukob koji se dodatno zakomplicirao kada Onyango nije želio šamanu vratiti kovčežić. Sljedećega dana vijeće starješina okupilo se ispod drveta kako bi riješilo sukob, a šaman i Onyango bili su pozvani da iznesu svoje obrane. Prvo je šaman rekao starješinama da će baciti prokletstvo na cijelo selo ako Onyango odmah ne vrati kovčežić. Zatimje ustao Onyango i ponovio ono stoje ranije rekao šamanu: »Ako ovaj posjeduje tako magične moći, neka odmah baci na mene prokletstvo i neka me ubije.« Starješine su se malo odmaknuli od Onyanga za slučaj da prokletstvo promaši cilj. No nikakvi se duhovi nisu pojavili. Onyango se obratio čovjeku kojije unajmio šamana i rekao mu: »Potraži sebi drugu ženu, a ovu ostavi onomu kojemu je obećana.« A šamanu je rekao: »Pođi tamo odakle si došao, ovdje neće biti ubijanja.«

Starješine su se složile s njegovim uputama, ali ipak su naložili Onyangu da vrati kovčežić jer nisu bili voljni riskirati. Onvango je pristao i poslije sastanka odveo šamana u svoju kolibu. Morala sam zaklati pile kako bi šaman dobio jesti, čak mu je dao i novac kako bi mu barem donekle platio put u Alego. No nije mu dopustio otići sve dok mu nije pokazao sadržaj kovčežića i objasnio svaki pojedini napitak kako bi naučio šamanske trikove.Cak i daje Onvango primijenio neki od napitaka na Akumu, ne vjerujem da bije uspio usrećiti. Ma koliko je tukao, ona se i dalje svađala s njim. Prema menije također bila ohola i prkosna, i često je odbijala pomoći u kućanstvu. Već je imala i treće dijete — Aumu, kao ova ovdje — i u tajnosti je pripremala bijeg. Kada je Šarah bilo dvanaest, a Baracku devet godina, Akumu je jedne noći odlučila otići. Probudilaje Šarah i reklajoj kako bježi u Ken-du. Reklajoj je i kako je to pretežak put za djecu pa će ih zato ostaviti, a oni neka dođu za njom kada budu stariji. Zatim je s novorođenčetom otišla u noć.Onvango je bio bijesan kada je vidio što se dogodilo. Prvo je pomislio da konačno pusti Akumu otići, no onda je shvatio da su Šarah i Barack još mah, a i ja sam bila još vrlo mlada, iako sam i sama imala dvoje djece. Zato je ipak otišao Akuminoj obitelji u Kendu i tražio daje vrate. No obitelj je ovoga puta odbila. Obitelj je, zapravo, već primila miraz za Akuminu preudaju, a Aku-ma i njezin novi muž već su otišli za Tanganjiku. Tu se više ništa nije moglo učiniti pa se Onvango vratio u Alego. Sam je sebe uvjerio da mu je svejedno, a menije rekao da sam odsada majka sve njegove djece.

Ni on ni ja nismo znah za upute koje je Akumu dala Šarah. Ali Šarah ih je jako dobro upamtila pa je već za nekoliko tjedana jedne noći probudila Baracka, baš kao stoje majka probudila nju. Rekla mu je da bude vrlo tih, obukla gaje i zajedno su krenuli cestom za Kendu. Ni danas mi nije jasno kako su preživjeli. Nije ih bilo gotovo dva tjedna, propješačili su više milja svakoga dana, skrivali se od prolaznika, spavali po poljima i prosili hranu. Nadomak Kendua izgubili su se. Napokon ih je pronašla neka žena, prljave i na smrt izgladnjele, i sažalila se nad njima. Uzela ih je k sebi, nahranila i pitala kako se zovu. Kadaje shvatila tko su, odmah je poslala po vašega djeda. Kadaje Onyango stigao i vidio u kakvom su stanju, zaplakao je, i to je jedini put da gaje itko vidio u suzama.Djeca više nikada nisu bježala, a mislim da su i zauvijek zapamtila svoje putovanje. Sarah se uvijek držala na odstojanju od Onyanga; ostalaje zauvijek lojalna Akumu jer je

ipak bila starija i vjerojatno je vidjela kako se otac ponašao prema majci. Vjerujem da me mrzila zbog toga što sam zauzela mjesto njezine majke. Barack je reagirao na drugi način. Nije mogao majci oprostiti što ga je napustila i ponašao se kao da ona ne postoji. Svima je govorio da sam ja njegova majka i, iako joj je slao novac kadaje odrastao, uvijek se prema njoj držao nekako hladno.Zanimljivo je daje Sarah bila u svemu najsličnija ocu. Stroga, marljiva, lako bi planula. Barack je, opet, bio divlji i tvrdoglav kao Akumu. Naravno da ljudi to ne vide sami na sebi.

Jasno vam je valjda daje Onyango bio vrlo strog s djecom. Tjerao ih je da rade i nije im dopuštao igru izvan nastambe jer je tvrdio da su druga djeca prljava i loše odgojena. Kad god bi otišao, ja bih postupila suprotno njegovim naredbama jer držim da se djeca trebaju igrati s drugom djecom isto kao što trebaju jesti i spavati. Ah to nikada nisam priznala vašem djedu i svaki put bih dobro izribala djecu prije nego što se on vratio.Nije bilo lako, posebice s Barackom. Taj je dječak bio tako zločest! Pred Onyangom se pravio dobro odgojenim i poslušnim, i nikada nije odgovarao ocu kada mu je ovaj nešto naredio. No ocu iza leđa Barack je radio stoje htio. Kada bi Onyango otišao poslom, Barack bi skinuo svoju uobičajenu odjeću i otišao se hrvati s drugim dječacima ili se kupati u rijeci, a često bi krao voće sa susjedovih voćki i jahao njihove krave. Susjedi se nisu usudili požaliti Onyangu, nego su dolazili k meni. Alija se na Baracka nisam mogla ljutiti i uvijek sam prikrivala njegove nepodopštine jer sam ga voljela kao svojega vlastitog sina.Iako to nije volio pokazivati, vaš je djed Baracka posebno volio jer je bio iznimno pametan. Učio gaje slova i brojke još kao sasvim malo dijete, i vrlo brzo učenik je postao bolji od učitelja. Onyanguje to bilojako dragojer je znanje držao ključnim, u znanju je bila sva moć bijelaca i želio je da njegov sin bude obrazovan kao bilo koji bijelac. Nije se toliko brinuo kako će se Šarah školovati, iako je i ona učila isto tako brzo kao i Barack. Većina muškaraca smatrala je školovanje kćeri bacanjem novca. Po završetku osnovne škole Šarah je preklinjala Onvanga da joj plati srednju školu. Odgovorio joj je: »Zašto da plaćam školarine kada ćeš ionako živjeti u kući nekoga drugog muškarca? Idi pomagati majci i uči kako biti dobra žena.«

Takav stav doveo je do nesloge između Šarah i mlađega brata, pogotovo stoga stoje Šarah vidjela kako Barack ne shvaća školu baš previše ozbiljno. Baracku je sve bilo dopušteno. Najprije je krenuo u školu u obližnjoj misiji, i već je prvi dan poslije škole rekao ocu kako on ne može ići u tu školu jer mu je učiteljica žena koja ga nema čemu novom naučiti. Takav način ponašanja naučio je od oca i Onvango tu ništa nije mogao. Sljedeća najbliža škola bila je udaljena gotovo deset kilometara ija sam ga počela svakoga jutra voditi u školu. Učitelj mu je bio muškarac, ali ni to nije riješilo njegove probleme. Uvijek je znao sve odgovore, a katkad bi čak ispravljao učitelja pred cijelim razredom. Učitelj bi ga izgrdio zbog drskosti, ah Barack nije popuštao. Mnogo puta gaje ravnatelj zbog toga išibao po rukama. Vjerojatno gaje to ipak nečemu naučilo jer sam primijetila da se sljedeće godine više nije bunio iako je prešao u razred koji je vodila učiteljica.Sve u svemu, škola mu je bila dosadna pa je, kada je postao stariji, tjednima izostajao. Nekoliko dana prije ispita prošao bi lekcije s nekim kolegom iz razreda. Mogao je sve

naučiti za samo nekoliko dana, a ocjene bi mu uvijek bile najbolje u razredu. Toliko se naviknuo biti najbolji daje onih nekoliko puta kada nije bio najbolji došao sav u suzama. Ali to se dogodilo samo jednom ili dvaput — obično bi dolazio kući nasmijan i sav pun sebe.

Iako se pravio važan, Barack nije bio ohol — prema kolegama iz razreda uvijek je bio dobronamjeran i pomagao je svakome tko gaje tražio. Pravio se važan kao dijete kada shvati da može brzo trčati ili uspješno loviti. Zato nije ni pomislio da bi ga ljudi mogli mrziti zbog te njegove lakoće s kojom je sve radio. Nije to razumio ni kao odrastao čovjek. U baru ili restoranu znao bi sresti neke ljude s kojimaje išao u školu, a ti su postali ministri ili poslovni ljudi, i pred svima bi ih iskritizirao. Rekao bi im: »O, sjećam se kada sam te učio aritmetiku, pa kako si mogao postati tako važan?« Onda bi se nasmijao i platio im piće jer su mu, zapravo, bili dragi. Ali takvi su se ljudi dobro sjećali školskih klupa i znali su da Barack govori istinu, a to ihjejako ljutilo, iako ljutnju nisu htjeli pokazati.U doba kadaje tvoj otac bio tinejdžer, u Keniji su se događale velike promjene. Mnogi su se Afrikanci borili u Drugome svjetskom ratu. Nosili su oružje i dokazali se kao dobri ratnici u Burmi i u Palestini. Vidjeli su bijelce kako se bore protiv sebi sličnih, ginuli su uz bijelce, pa i sami ubili dosta bijelaca. Vidjeli su da Afrikanci mogu rukovati bjelačkim strojevima, a sreli su crnce iz Amerike koji su znali pilotirati ili su bili vješti kirurzi. Po povratku u Keniju željeli su s drugima podijeliti novostečena znanja i više nisu bili zadovoljni bjelačkom dominacijom.

Počelo se govoriti o nezavisnosti. Sastančilo se i demonstriralo, pisale su se peticije vladi u kojima se kritizirala konfiskacija zemlje i pravo upravitelja da regrutira besplatnu radnu snagu za vladine projekte. Čak i oni Afrikanci koji su pohađali škole pri misijama sada su protestirali protiv tih istih misija i optuživali bijelce da su iskrivili kršćanski nauk. Većina tih aktivnosti odvijala se, kao i uvijek, ondje gdje su živjeli Kikuvui, jer oni su najteže podnosili bjelački jaram. Narodu Luo nije bilo ništa lakše, najviše je njihovih pripadnika regrutirano za prisilni rad. Naši su muškarci krenuli s Kikuyuima na demonstracije. Kasnije, kada su Englezi proglasili izvanredno stanje19, mnogi su završili u zatvoru, a neki su i zauvijek nestali.Prve ideje o nezavisnosti padale su na plodno tlo medu učenicima pa su tako utjecale i na tvojega oca koji bi često poslije škole pričao o sastancima kojima je nazočio. Tvoj se djed slagao s većinom zahtjeva koje su izražavale tadašnje stranke, primjerice KANU20, iako je držao da pokret za nezavisnost ničemu ne vodi jer nije vidio kako bi Afrikanci mogli pobijediti bjelačku vojsku. »Kako će Afrikanac pobijediti bijelca«, govorio bi Baracku, »kada nije sposoban napraviti niti bicikl?« Govorio bi još i kako Afrikanac ne može pobijediti bijelca i zbog toga što ga zanima samo vlastita obitelj ili klan, dok bijelac stalno nastoji proširiti svoju moć. »Jedan bijelac je poput mrava«, govorio bi Onyango. »Svatko ga može zgaziti. No bijelac radi u zajednici, baš kao mrav. Interes nacije ili poslovne organizacije važniji mu je od vlastitoga interesa. Bez pitanja će poštovati naredbe vode. Crnci su drukčiji. I najgluplji crnac misli daje pametniji od mudraca. Zato će crnci uvijek gubiti.«No usprkos takvom stavu, djeda su jednom ipak uhitili. Jedan Afrikanac, službenik regionalnog namjesnika, bio mu je zavidan zbog zemlje koju je posjedovao. Jednom prije

Onyango ga je optužio da ubire prekomjerne poreze, a razliku stavlja sebi u džep. Taj je čovjek za vrijeme izvanrednog stanja stavio Onyan-govo ime na listu pristaša organizacije KANU, a svojimje bijelim19 Sir Everlyn Baring, guverner Kenije, proglasio je 20. listopada 1952. izvanredno stanje zbog pokreta Mau-Mau. Istoga dana uhićeno je šest vođa nacionalističkih pokreta Afrike (nap. prev.).20 Kenya African National Union (KANU) - Afrička nacionalna unija Kenije vladala je Kenijom gotovo 40 godina — od nezavisnosti 1963. do gubitka na izborima 2002. (nap. prev.).gospodarima rekao kako je Onyango rušitelj režima. Jednoga dana došli su askari po Onyanga i odveli ga u sabirni logor. Kada je konačno saslušan, proglašenje nevinim. Ali do tada je prošlo čitavih šest mjeseci i u Alego se vratio jako mršav i prljav. Jedva je hodao, a kosa mu je bila puna stjenica. Bio je potpuno posramljen; nije žeho ući u kuću niti reći što mu se događalo. Morala sam pristaviti vodu da zavrije i donijeti britvu. Obrijao je kosu i dugo se kupao, upravo ovdje gdje vi sada sjedite. Toga sam dana shvatila daje postao starac.

Barack tada nije bio ovdje i tekje kasnije saznao za logor. Uspješno je položio ispite na regionalnoj razini i bio je primljen u školu pri misiji Maseno, oko osamdeset kilometara južnije, blizu ekvatora. Bila je to velika čast za Baracka jer je vrlo malom broju Afrikanaca uopće bila dopuštena srednjoškolska naobrazba, a samo najbolji od njih smjeli su pohađati Maseno. No buntovna narav tvojega oca i tu je stvorila mnoge neprilike. Krišom bi dovodio djevojke u mušku spavaonicu — uvijek je bio slatkorječiv s djevojkama i štošta im obećavao. S prijateljima bi po okolnim farmama krao piliće i slatki krumpir jer im hrana u menzi nije odgovarala. Nastavnici bi zažmirili na mnoge njegove prijestupe jer su vidjeli kolikoj e pametan. No ipak je pretjerao s nepodopštinama pa su ga na kraju izbacili iz škole.Kadaje Onyango to saznao, bio je toliko ljut da gaje tukao štapom sve dok mu leđa nisu prokrvarila. No Barack nije ni pobjegao ni zapomagao, niti se opravdavao pred ocem. Na kraju mu je Onyango rekao: »Ako se u mojoj kući nećeš pristojno ponašati, onda te niti ne trebam ovdje!« Sljedećega tjedna Onyango je Ba-racku sredio da otputuje na obalu i tamo se zaposli kao činovnik. »Sada ćeš shvatiti koliko vrijedi školovanje«, rekao muje. »Baš me zanima koliko ćeš uživati zarađujući za vlastiti kruh.«Baracku nije bilo druge nego poslušati oca. Otišao je u Mom-basu i prihvatio posao u uredu jednoga arapskog trgovca. Ah već nakon kratkog vremena posvadio se s poslodavcem i otišao ne uzevši ni plaću. Našao je drugi činovnički posao, bitno manje plaćen. Ponos mu nije dopuštao tražiti pomoć od oca niti priznati daje pogriješio. Onvango je, dakako, čuo što se događa pa je izgrdio Baracka kada imje došao u posjet. Barack se pokušavao opravdati i reći kako je novi posao bolje plaćen od onoga kojeg mu je našao Onvango. Rekaoje da prima sto pedeset šilinga svakoga mjeseca. Onda mu je Onvango rekao: »Kada si tako bogat, pokaži mi svoju plaću napismeno.« Barackje šutio i Onvango je znao da mu je sin slagao. Povukao se u svoju kolibu, a Baracku je rekao da ode i više ne sramoti oca.

Barack se preselio u Nairobi i zaposlio kao činovnik na željeznici. Posao mu je bio dosadan, a politička situacija sve gaje više zaokupljala. Pripadnici plemena Kikuvu

krenuli su u borbu po šumama. Posvuda su se održavali skupovi na kojima se tražilo oslobađanje Kenvatte21 iz zatvora. Barack bi poslije posla odlazio na političke sastanke i tamo upoznao neke od vođa organizacije KANU. Policija je upala na jedan od sastanaka i uhitila Baracka zbog kršenja zakona o okupljanju. Strpali su ga u zatvor, a njegovu su ocu poslali obavijest da pripremi novac za kauciju. No Onvango je odbio dati novac, a menije rekao da će to biti dobra lekcija za njegova sina.Baracka su za nekoliko dana pustili iz zatvora jer formalno nije bio u vodstvu organizacije. U tome baš nije bilo velike utjehe i Barackje počeo pomišljati kako je njegov otac možda ipak u pravu — možda on uistinu neće ništa postati. Bilo mu je dvadeset godina, a stoje do sada napravio? Na željeznici je dobio otkaz. Udaljio se od oca, bio je bez novca i perspektive. Imao je ženu i dijete. Keziju je upoznao kada mu je bilo samo osamnaest godina. Tada je živjela kod svoje obitelji u Kenduu. Opčinila gaje21 Jomo Kenvatta (21. listopada 1894. - 22. kolovoza 1978.), prvi predsjednik Vlade (1963.—1964.) i predsjednik Kenije (1964.^1978.). Drži se osnivačem kenijske nacije.njezina ljepota i odlučio ju je oženiti nakon kratkog udvaranja. Znao je da ne može platiti miraz bez očeve pomoći pa je mene zamolio da posredujem za njega kod oca. Onyango se u početku protivio, a protivila se i Sarah, koja se vratila u Alego nakon smrti svojega muža. Reklaje tvojem djedu da Keziju zanimajedino obiteljsko bogatstvo. Ja sam, pak, rekla Onyangu kako će Barack moliti druge rođake za pomoć, a to ne bi bilo u redu s obzirom na to daje sin dobrostojećeg čovjeka. Onyango je shvatio da govorim istinu pa je popustio. Godinu dana nakon Barackova i Kezijina vjenčanja rodio se Roy. Dvije godine kasnije došla je Auma.Barack je morao uzdržavati obitelj pa je bio prisiljen prihvatiti bilo koji posao. Uspio je nagovoriti jednoga Arapina po imenu Suleiman da ga zaposli kao uredskog potrčka. Uz sve to, Barack je i dalje bio potišten, gotovo na rubu očaja. Mnogi iz njegove generacije iz Masena, pa i oni znatno manje nadareni od njega, sada su se već upisivali na Sveučilište Makarere u Ugandi. Neki su otišli studirati čak u London. Kad se vrate u oslobođenu Keniju, zaposlit će se na najvažnijim poslovima. Sada je Barack uvidio da bi mu se moglo dogoditi da do kraja života radi kao činovnik tih ljudi.

U tom trenutku sreća mu se osmjehnula u obliku dviju Amerikanki. Radile su kao učiteljice u Nairobiju, vezano uz neku crkvenu organizaciju, čini mi se. Jednoga dana došle su u ured u kojemje radio tvoj otac. Počeli su razgovarati i ubrzo su se sprijateljili. Posuđivale su mu knjige i pozivale ga u svoju kuću, a kada su shvatile kako je pametan, rekle su mu da bi morao studirati. Objasnio im je da nema novaca, a niti svjedodžbu srednje škole, ali one su obećale da će mu srediti dopisni tečaj kojim bi osigurao potrebnu svjedodžbu. Ako uspije, obećale su mu pomoć da pokuša upisati studij u Americi.Barack se oduševio i odmah se prihvatio posla u dopisnoj školi. Radio je marljivo, prvi put u životu. Svake večeri i u svakoj stanki za objed čitao je knjige i rješavao zadatke. Nekoliko mjeseci kasnije polagao je ispit u američkom veleposlanstvu. Rezultate ispita trebalo je čekati nekoliko mjeseci i Barackje za to vrijeme bio toliko nervozan da nije mogao gotovo ništa jesti. Bojali smo se da će umrijeti, toliko je bio mršav. Jednoga dana pismo je napokon stiglo. Nisam bila tamo kada gaje otvarao, ali je još uvijek urlao od sreće kada mi je javio novost. Smijala sam se zajedno s njim i bilo je kao prije mnogo godina kada je veseo dolazio kući iz škole i hvalio se odličnim ocjenama.

Još je uvijek bio bez novaca ijoš uvijek nije znao je li ga koje sveučilište prihvatilo. Onyango je postao mekši prema sinu kada se uvjerio da postaje odgovoran za svoje postupke, ali ni on nije imao dovoljno novaca za školarinu i put. Neki u selu htjeli su pomoći, ali većina je mislila da Baracka više nikada neće vidjeti ako mu daju novac da ode. I tako je Barack počeo pisati sveučilištima u Americi. Pisao je i pisao. Na kraju su mu sa sveučilišta na Havajima odgovorili da će mu dati stipendiju. Nitko nije znao gdje je to, ali Barack nije mario. Pokupio je trudnu ženu i sina, predao ih meni i za manje od mjesec dana više ga nije bilo.Ne znam točno stoje bilo u Americi. Znam da smo za manje od dvije godine dobili pismo s viješću kako je sreo Amerikanku po imenu Ann i kako bije želio oženiti. Ti si, Barry, čuo daje tvoj djed bio protiv tog braka. To je istina, ali iz sasvim drugih razloga od onih koje ti spominješ. Onyango je, naime, držao da se Barack ponaša neodgovorno. Pisao mu je : »Kako ti pada na pamet oženiti tu bjelkinju kraj obveza koje imaš kod kuće? Hoće li ta žena doći s tobom u Keniju i živjeti poput luoške žene? Hoće li prihvatiti da ti već imaš ženu i djecu? Znam da bijelci takve stvari ne razumiju. Njihove su žene ljubomorne i navikle da im se ugađa. Ako misliš da nisam u pravu, neka njezin otac dođe k meni u moju kolibu kako bi nas dvojica o tome raspravili. Ipak je to stvar roditelja, a ne djece.« Pisao je i tvom djedu Stanleyju i ponovio uglavnom sve stoje rekao Baracku.

Tvoj je otac, kao što znaš, nastavio s pripremama za vjenčanje. Onyangu je pričao samo o događajima nakon tvojega rođenja. Svima nam je drago zbog tog vjenčanja jer inače ti sada ne bi bio tu s nama. Ali tvoj je djed biojako ljut i čakje prijetio da će tražiti ukidanje Barackove vize. Onyango je živio među bijelcima i bolje je od Baracka razumio njihove navike. Shvatili smo to kada se Barack vratio u Keniju bez tebe i tvoje majke, upravo onako kako je Onyango predvidio.Ubrzo po Barackovu povratku jedna gaje bjelkinja došla tražiti u Kisumu. U početku smo mislili daje to Ann, tvoja majka. No Barack nam je objasnio daje to Ruth, jedna druga žena. Rekao je da ju je upoznao na Harvardu i daje došla za njim mimo njegova znanja. Tvoj djed nije povjerovao u tu priču i mislio je samo na to kako ga Barack ne želi slušati. Meni situacija nije bila sasvim jasna jer sam vidjela da Barack ne pokazuje baš neku veliku želju oženiti Ruth. Ne znam zbog čega je kasnije promijenio mišljenje. Moždaje mislio kako će mu s Ruth biti bolje u životu. Moždaje čuo tračeve da se Kezia odviše dobro provodila za njegove odsutnosti, iako sam gaja uvjeravala da su to laži. A možda je, jednostavno, volio Ruth više no stoje želio priznati.Svejedno, kadaje Barack pristao oženiti Ruth, ona je istoga časa odbacila i samu pomisao da mu Kezia bude drugom ženom. Tako su djeca otišla s ocem i njegovom novom ženom živjeti u Nairobi. Kada bi Barack vodio Aumu i Roya u posjet, Ruth nije željela ići s njima, a nije dopuštala niti da povede Davida ili Marka. Onyango nije o tome raspravljao izravno s Barackom, ali bi drugima govorio tako da Barack čuje: »Moj sin je jako važan čovjek, ali majka mu mora kuhati kada dođe kući, umjesto da mu kuha žena.«Drugi su ti pričali o životu tvojega oca u Nairobiju. K nama je rijetko dolazio i ostajao bi samo kratko. Svaki put bi nam donosio skupe darove i novac, a svakoga bi se dojmio njegov veliki automobil i krasna odjeća. No otac gaje i dalje korio kao daje još uvijek dječak. Onvango je postao već jako star. Hodao je sa štapom i bio je gotovo slijep. Više se nije mogao ni kupati bez moje pomoći; bilo mu je neugodno zbog toga, ali niti to nije smekšalo njegovu ćud.

Kasnije, kada više nije bio na vlasti, Barackje skrivao probleme od oca. Nastavio je donositi darove koje si više nije mogao priuštiti, a primijetili smo da više nije dolazio svojim automobilom, nego taksijem. Meni je jedinoj povjeravao sve svoje tuge i razočaranja. Uvjeravala sam ga da je previše tvrdoglav u svojim odnosima s vlastima. Govorio bi mi o načelima, a ja bih mu odgovarala da zbog tih načela najviše pate njegova djeca. Onda bi mi on rekao kako ja to ne razumijem, baš kao što mije govorio i njegov otac. Na kraju sam prestala davati savjete — samo sam slušala.

A upravo to je Baracku trebalo najviše od svega — netko tko će ga slušati. Ostao je utučen čak i kada mu se položaj ponovo popravio i kada namje sagradio ovu kuću. S djecomje postupao isto onako kako je Onvango postupao s njim. Bio je svjestan da ih udaljava od sebe, ali nije si mogao pomoći. I dalje se volio praviti važnim, smijati se i piti s prijateljima, ali smijeh mu je bio nekako neiskren. Sjećam se njegova posljednjeg posjeta prije Onvango-ve smrti. Sjedili su njih dvojica jedan nasuprot drugome, jeli su i šutjeh. Za nekoliko mjeseci Onvango je konačno otišao k svojim predcima, a Barackje došao sve srediti. Nije gotovo ništa govorio; vidjela sam samo daje počeo plakati kada je pregledavao starčeve stvari.Bakica je ustala i stresla travu sa suknje. U dvorištu je bilo tiho, samo je uzbuđeni treptaj neke ptice na trenutak poremetio mir. »Padat će kiša«, izjavila je, pa smo skupili prostirke i šalice i unijeli ih u kuću.Unutra sam upitao Bakicu je li joj što ostalo od Staroga ili od našega djeda. Otišla je u svoju spavaću sobu pretražiti stari kožnati sanduk. Vratila se za nekoliko minuta s knjigom veličine putovnice, boje hrđe, te s nekoliko raznobojnih papira pričvršćenih spajalicom, izgriženih sjedne strane.»To je, na žalost, sve što sam našla«, rekla je Aumi. »Štakori su dohvatili papire prije nego što sam ih uspjela skloniti.«Auma i ja smo sjeli i stavili knjigu i papire na niski stolić ispred sebe. Uvez je uglavnom otpao s crvene knjige, ali naslovnica je još bila čitljiva — pisalo je: Džepni registar domaćih zaposlenika te, manjim slovima, Izdano na temelju Propisa o registraciji domaćih zaposlenika, 1928., Kolonija i protektorat Kenija. S unutarnje strane naslovnice, iznad otisaka Onyangova lijevog i desnog palca, bio je biljeg od dva šilinga. Linije na otiscimajoš su uvijek bile jasno vidljive, poput otisnutih koralja. Prostor za sliku bio je prazan.

U preambuli je bilo objašnjenje: Svrha ovog Propisa je omogućiti evidenciju o zaposlenju svakoj domaćoj zaposlenoj osobi u cilju zaštite njezinih interesa, kao i zaštite poslodavca od zapošljavanja nepodobnih osoba.Pod pojmom zaposlenik bila su nabrojana zaposlenja: kuhar, sluga u kući, konobar, batler, njegovateljica, osobni sluga, posluživačpića, lakej, vozač, perač odjeće. Navedena su i pravila o nošenju ovakve knjižice: zaposlenik koji radi bez knjižice, ili je na bilo koji način ošteti, kaznit će se globom ne većom od stotinu šilinga ili zatvorom ne duljim od šest mjeseci, ili objema kaznama. Zatim su slijedili detalji o rečenom »registriranom zaposleniku«, ispisani elegantnim rukopisom nekog činovnika:Ime: Hussein II. Onyango.Broj registracije domaćeg zaposlenika: RwlA NBI0976717.Rasa ili pleme: Ja'Luo.

Prebivalište kada nije zaposlen: Kisumu.Spol: M.Starost: 35.Visina i grada: 183 cm, srednja.Put: Tamna.Nos: Plosnat.Usta: Velika.Kosa: Kovrčava.Zubi: Nedostaje šest.Ožiljci, plemenske oznake ili druge posebnosti: Nema.

Pri kraju knjige našli smo pojedinosti o zaposlenjima, potpisane i po-svjedočene od raznih poslodavaca. Kap. C. Harford iz Gradske skupštine Nairobi) a naveo je kako je Onyango obavljao svoje dužnosti osobnog sluge zadivljujuće marljivo. Gospodin A. G. Dickson smatrao je njegovo kuhanje odličnim — čita i piše engleski pa može pratiti svaki recept... uz ostalo, kolači su mu izvrsni. Onyango mu više nije potreban jer više nisam na safariju. Dr. H. H. Sherry navodi kako je Onyango vrlo dobar kuhar, ali je sposoban i za mnogo više. Nasuprot tome, g. Arthur W. H. Cole kaže kako se nakon tjedan dana rada Onyango pokazao nepodobnim i svakako nevrijednim 60 šilinga na mjesec.Zatim smo počeli pregledavati snop pisama. Pisao ih je naš otac raznim sveučilištima u Sjedinjenim Državama. Bilo je više od trideset pisama poslanih predsjednicima Morgan Statea, Santa Barbara Junior Colle-gea, San Francisco Statea.Dragi predsjedniče Calhoun, počinjalo je jedno od pisama. Gospoda Helen Roberts iz Palo Alta, Kalifornija, koja je sada u Nairobiju, pričala mije o Vašem fakultetu. Gospoda Roberts zna koliko bih želio studirati u Sjedinjenim Američkim Državama pa me zamolila da se prijavim za upis na Vaš cijenjeni fakultet. Bio bih Vam zahvalan kada biste bili ljubazni poslati mi formulare za upis, kao i informacije o mogućnosti stipendiranja. Uz neka pisma bile su priložene preporuke gospođice Elizabeth Mooney iz Marylanda, specijalistice za opismenjavanje. Nije moguće pribaviti školske svjedodžbe g. O'Bame, pisala je, jer već nekoliko godina ne pohađa školu. No uvjerena je kako naš otac posjeduje mnoge talente, napominje kako se uvjerila u njegovo korištenje algebre i geometrije. Dodaje kako su Keniji prijeko potrebni sposobni i predani učitelji te kako g. O'Bami, budući da želi služiti svojoj zemlji, treba pružiti šansu, barem nagodinu dana.To je to, pomislio sam. Moje naslijeđe. Uredno sam poslagao pisma i stavio ih ispod knjižice o registraciji. Zatim sam otišao u dvorište. Stajao sam ispred dva groba dok sve oko mene - polja kukuruza, drvo manga, nebo — nije nestalo, a ostao je samo niz mentalnih slika, niz oživjelih Ba-kičinih priča.Vidim djeda kako, kao mršavi dječak ozbiljna lica, gotovo komičan u prevelikim hlačama i u košulji bez gumba, stoji pred očevom kolibom.

Gledam kako mu njegov otac okreće leda i čujem kako mu se braća smiju. Osjećam kako mu se čelo žari, udovi grče i srce para. Okreće se i odlazi crvenim zemljanim putom ija sam svjestan kako je njegov život u tom trenutku potpuno i nepovratno promijenio smjer.Morat će ponovo pronaći sebe na tom sasušenom i osamljenom mjestu. Snagom volje stvorit će nov život iz komadićaka nepoznatog svijeta i uspomena iz svijeta kojeg više nema. A kada bude sjedio sam u svojoj čistoj, izribanoj kolibi, sada već starac mutnoga

pogleda, znam da će i dalje čuti oca i braću kako mu se smiju. Još uvijek će čuti glas britanskoga kapetana kako mu po treći i posljednji put objašnjava ispravan omjer džina i tonika. Zatežu se živci u starčevu vratu i bijes raste u njemu — hvata štap da nešto udari, bilo što. Sve dok konačno ne shvati da će smijeh i prijekori nadjačati i nadživjeti svu snagu njegovih ruku i njegove volje. Tijelo mu se opušta u stolcu. Zna da ne može nadživjeti sudbinu koja mu se izruguje. Čeka smrt, sam.Shka nestaje i pojavljuje se druga — moj otac u dobi od devet godina. Gladan je, umoran, čvrsto drži sestrinu ruku, traži majku koju je izgubio. Gladje preteška za njega, umor je prevelik; tanka spona koja ga veže s majkom na kraju puca i majčina slika nestaje u ništavilu. Dječak počinje plakati; ispušta sestrinu ruku. Viče da želi kući, natrag u očevu kuću. Naći će novu majku. Kod kuće će se igrati i vježbati snagu volje.Ah nikada neće zaboraviti očaj toga dana. Dvanaest godina kasnije, sjedeći za radnim stolom, dignut će pogled s hrpe papira prema nemirnom nebu i osjetiti istu onu paniku. I on će morati krenuti iz početka. Sef nije u uredu; on sklanja papire i iz staroga uredskog ormara vadi popis adresa. Počinje pisati pisma na pisaćem stroju, pismo do pisma, ispisuje i omotnice, zatvara svako pismo kao poruku u boci; pisma će kroz poštanski sandučić zaploviti golemim oceanom i možda mu omogućiti bijeg s otoka očeve sramote.Kako lije morao biti sretan kadaje njegov brod konačno uplovio punimjedrima! Kadaje stiglo pismo s Havaja, sigurno je znao daje konačno izabran; da se ostvarila čarohja njegova imena, baraka, Božjeg blagoslova. Kada bude imao titulu, svilenu kravatu, američku suprugu, automobil, prave riječi, prave brojke, novčanik, ispravni omjer džina i tonika, uglađenost, kraljevske manire, sve besprijekorno i prirodno, bez skrpanih ostataka prošlosti sumnjive kvalitete - što mu uopće može stati na put?Gotovo je uspio, i to više nego što se njegov otac ikada mogao nadati. A onda, nakon tolikoga prijeđenog puta, otkriti da zapravo nije uspio pobjeći! Otkriti daje ostao zarobljen na očevu otoku, da se i dalje mora boriti s raspuklinama od gorčine, sumnji i poraza, s osjećajima koji su još vidljivi ispod tanke površine, vrući, stopljeni i živi, kao jedna zla, razjapljena usta, a majkaje otišla, otišla, otišla daleko...

Bacio sam se na zemlju i rukom prešao preko glatkih žutih pločica. Oče, viknuo sam. Tvoja zbunjenost nije sramota. Baš kao ni zbunjenost tvojega oca prije tebe. Nema sramote u strahu ili u strahu njegova oca prije njega. Sramotna je samo šutnja rođena iz straha. Šutnja nas je izdala. Da nije bilo te šutnje, tvoj bi djed podučio tvojega oca da ne može pobjeći od sebe samoga, da ne može sam početi iz početka. Tvoj bi otac onda na isti način podučio tebe. A ti, sin, mogao bi podučiti svojega oca da u tom novom svijetu koji nas sve mami ima još nečega osim željeznice, engleskih zahoda, sustava za navodnjavanje i gramofona, beživotnih instrumenata koji se mogu utopiti u tradicionalnom načinu života. Mogao bi mu reći da ti instrumenti posjeduju opasnu moć i da zahtijevaju drukčiji svjetonazor. Da se ta moć može prihvatiti jedino uz vjeru koja se rađa iz patnje, vjeru koja nije ni nova, ni bijela ni crna, ni kršćanska ni muslimanska, nego je to ona vjera koja je tinjala u prvom afričkom selu, baš kao i u prvom gospodarstvu Kansasa — vjera u ljude.Šutnja vamje ubila vjeru. A zbog nedostatka vjere obojica ste se za neke stvari iz prošlosti vezali previše, a za neke premalo. Previše ste se vezali za strogost, sumnjičavost i muške okrutnosti. Istodobno ste se premalo vezali za Bakičin smijeh, za užitak susreta na livadama gdje ste vodili koze, za žamor tržnice i priče uz vatru. Za odanost koja je

mogla nadoknaditi nedostatak zrakoplova ili pušaka. Riječi ohrabrenja. Zagrljaj. Za veliku, istinsku ljubav. Imao si tolike vrline: bistar um, moć koncentracije, šarm! Kako si mogao od sebe napraviti čovjeka ako si sve to napustio...

Dugo sam sjedio između dva groba i plakao. Kada sam konačno is-plakao sve suze, osjetio sam kako me obuzima mir. Osjetio sam da se krug konačno zatvorio. Shvatio sam da cijelo moje ponašanje dobiva dublji smisao, da smisao mojega postojanja nije tek fraza ili intelektualna forma. Vidio sam daje sav moj američki život — crnački život, bjelački život, osjećaj napuštenosti u mladosti, frustracije i nade koje sam doživio u Chicagu — sve je to povezano s ovim mahm komadićem zemlje s druge strane oceana, povezano dublje od veze koja se stvara imenom ili bojom kože. Bol koju sam nekada osjećao bila je bol mojega oca. Pitanja koja sam postavljao bila su pitanja moje braće. Njihova borba po rođenju je i moja borba.Počelo je lagano kišiti, kišne kapi udarale su po lišću iznad mene. Baš sam htio pripaliti cigaretu kada sam osjetio nečiju ruku na ramenu. Okrenuo sam se i vidio Bernarda kako čuči kraj mene sa starim, izvrnutim kišobranom kojim nas je obojicu htio zaštititi od kiše.»Poslali su me da vidim jesi li dobro«, rekao je.Osmjehnuo sam mu se. »Da, dobro sam.«Kimnuo je škiljeći na oblake. Onda se okrenuo natrag k meni i rekao: »Daj i meni cigaretu pa ću tu sjesti s tobom i pušiti.«Zagledao sam se u njegovo glatko, tamno lice i spremio cigaretu natrag u kutiju. »Moram prestati pušiti«, rekao sam. »Hajdemo radije prošetati.«Ustali smo i krenuli prema kolibama. Dječak Godfrey stajao je pokraj kolibe za kuhanje, jednu je nogu naslonio na zemljani zid poput krana dizalice. Pogledao nas je i pokušao se osmjehnuti.»Dođi«, rekao je Bernard dječaku. »Možeš s nama prošetati.« I tako smo nas trojica krenuli širokim zemljanim putom, cupkajući lišće koje je raslo uz put i gledajući kako kiša pada u nekoliko dolina pod nama.

EPILOGOstao sam u Keniji još dva tjedna. Svismo se vratili u Nairobi i ondjeje bilojoš večera, još svađa, još priča. Bakica je stanovala u Auminu stanu i ja sam svake noći zaspao uz njihov šapat. Jednoga dana okupili smo se kod fotografa kako bismo napravili obiteljsku fotografiju. Za tu priliku sve su žene odjenule široke afričke haljine živih — zelenih, žutih i plavih — boja, a muškarci su svi bili visoki, svježe obrijani, uredno izglačani, pa je fotograf, Indijac čupavih obrva, izjavio kako smo dobili krasnu fotografiju.Roy je ubrzo nakon toga odletio u Washington, a Bakica se vratila u Kuću na kvadrat. Sve se odjednom utišalo pa smo Auma i ja postali sjetni, kao da se budimo iz nekog sna. Možda nas je tištilo to što ćemo se i mi uskoro vratiti svojim drugim životima i što ćemo ponovo biti odvojeni i udaljeni. Zato smo odlučili posjetiti Georgea, posljednje dijete našega oca.Ispalo je bolno, organizirano na brzinu i bez znanja majke jednostavno smo se sa Zeituni odvezli do jedne uredne, jednokatne školske zgrade, ispred koje su se djeca igrala na velikom travnjaku. Zeituni je kratko razgovarala s učiteljicom koja je pazila na djecu i zatim dovela jedno dijete do nas. Bio je to naočit dječak okrugle glave i sramežljiva pogleda. Zeituni se nagnula nad njega i pokazala na nas.

»Ovo je tvoja sestra«, reklaje, »koja se igrala s tobom i držala te u krilu. Ovo je tvoj brat, koji te došao vidjeti čak iz Amerike.«Dječak se hrabro rukovao s nama i odmah počeo pogledavati prema igri koju je upravo napustio. Uvidio sam da smo pogriješili što smo došli. Uskoro se pojavila ravnateljica škole i rekla da ovdje možemo biti samo uz dopuštenje majke, inače moramo odmah otići. Zeituni se počela svađati s ravnateljicom, ali Auma je rekla: »Nemoj, teta, žena ima pravo. Moramo otići.« Iz automobila smo gledali kako se George vratio igri s prijateljima i utopio u gomili sličnih njemu, okruglih glava i kvrgavih koljena, koji su po travi ganjali pohabanu loptu. Odjednom sam se sjetio svojega prvog susreta sa Starim, straha i nelagode koje sam osjećao zato što sam se prvi put morao suočiti sa zagonetkom vlastita života. Tješio sam se da će i George možda jednoga dana, kada bude stariji, poželjeti saznati tko je bio njegov otac i tko su mu braća i sestre, pa ako ikada dođe k meni, ja ću mu rado ispričati priču koju znam.Te sam večeri pitao Aumu zna li za neke dobre knjige na luoškome i onaje predložila da posjetimo njezinu bivšu profesoricu povijesti, visoku, pogrbljenu ženu koja se zvala dr. Rukia Odero, a kojaje bila i prijateljica Staroga. Kada smo stigli, dr. Odero se upravo spremala večerati pa je inzistirala dajoj se pridružimo. Dok smo jeli tilapiju22 i ugali, profesorica je navaljivala daje zovem imenom, a zatim je htjela čuti moje dojmove o zemlji. Zanimalo ju je jesam li razočaran. Rekao samjoj da nisam razočaran, iako odlazim s velikim brojem neodgovorenih pitanja.»Toje dobro«, reklaje Rukia namještajući naočale. »Mi povjesničari živimo od toga. Po cijele dane tražimo nova pitanja. To, zapravo, može biti prilično zamorno. Treba imati smisla za nevolje. Znaš, mladi crni Amerikanci imaju previše romantičnu predodžbu o Africi. Kada smo tvoj otac ija bili mladi, bilo je upravo obratno — mislili smo da su svi odgovori u Americi. Harlem. Chicago. Langston Hughes i James Baldwin. To su bili izvori naše inspiracije. Zatim Kennedyjevi — bili su silno popularni. Bilo namjejako važno studirati u Americi. Vrijeme nadanja. Dakako, kada smo se vratili, uvidjeli smo da nam školovanje baš i ne koristi22 Vrsta riječne ribe (nap. prev.).previše. A ni onima koji su nas poslali u inozemstvo. Trebalo je uhvatiti se u koštac sa svom tom zamršenom poviješću.«Pitao sam je zašto misli da se crni Amerikanci moraju razočarati kada posjete Afriku. Odmahnula je glavom i nasmijala se. »Zato što dolaze ovamo u potrazi za autentičnim«, odgovorilaje. »To će svakoga razočarati. Evo, primjerice, ova večera koju jedemo. Mnogi će vam reći da pripadnici plemena Luo jedu uglavnom ribu. No to se ne odnosi na sve pripadnike plemena Luo, nego samo na one koji žive pokraj jezera. No ni za njih to nije uvijek vrijedilo. Prije nego što su se naselili uz jezero, bili su stočari nomadi, kao Masaiji. Dalje, ako ti i tvoja sestra pristojno pojedete ovu večeru, ponudit ću vam čaj. Kenijci su, kao što znate, jako ponosni na kvalitetu svojega čaja. Ali tu smo naviku preuzeli od Engleza. Naši predci nisu pili čaj. Tu su, zatim, i začini koje smo koristili za pripremu ove ribe. Ti začini dolaze iz Indije ili Indonezije. Prema tome, čak i tako jednostavan obrok teško će biti autentičan — iako je, bez dvojbe, afrički.«Rukia je u ruci oblikovala kuglicu ugalija i umočila je u gulaš. »Nisu crni Amerikanci krivi zato što žele besprijekornu prošlost. Nakon svega što su proživjeli — i još proživljavaju, koliko vidim iz novina. Nisu oni jedini s takvim željama. Europljani žele

isto. Nijemci, Englezi... svi oni svojataju Atenu i Rim, a zapravo su njihovi predci sudjelovali u uništavanju klasične kulture. No to je bilo davno pa je njihova zadaća lakša. Rijetko se u europskim školama čuje o bijedi europskih seljaka tijekom cijele poznate povijesti. O korupciji i izrabljivanju tijekom industrijske revolucije, o besmislenim plemenskim borbama - sramotno je kako su Europljani postupali sa svojim ljudima, koji čak nisu ni crnci. Prema tome, posve je prirodna ta ideja o zlatnom dobu Afrike prije dolaska bijelaca.«»Korektiv«, rekla je Auma.»Istinaje obično najbolji korektiv«, reklaje Rukia sa smiješkom. »Znaš, katkad mi se čini kako je najgore što nam je kolonijalizam donio zamagljivanje vlastite prošlosti. Možda bismo bolje iskoristili tu prošlost da nije bilo bijelaca. Razmotrili bismo neke stare običaje i zaključili kako ih vrijedi sačuvati. Neki drugi bi otišli u zaborav. No bijelci su nam nametnuli obrambeni stav. Slijepo smo se držali nekih običaja koji su davno preživjeli. Poligamije. Kolektivnog vlasništva zemlje. Sve je to dobro funkcioniralo u svoje vrijeme, no sada najčešće postaje izvor zloupora-be. Običaje jednako zlorabe pojedinci kao i vlast. A opet, ako govoriš o tome, kažu ti da si zaražen zapadnjačkom ideologijom.«»Pa kako da se onda prilagodimo?« upitala je Auma.

Rukiaje slegnula ramenima. »To ostavljam onima koji stvaraju politiku. Ja sam tek povjesničarka. Ali ipak mislim da se ne smijemo pretvarati kao da ne postoje proturječnosti u našoj stvarnosti. Na primjer, obrezi-vanje žena važan je običaj kod Kikuvua, kao i kod Masaija. Za moderne ljude to je barbarski običaj. Možda bismo te operacije mogli izvoditi u bolnicama, pa tako smanjiti smrtnost. Smanjiti krvarenje na minimum. Ali ne možemo provoditi polovično obrezivanje. To nikom ne odgovara. Zato moramo odabrati. Isto vrijedi i za vladavinu prava, za postupak neovisne istrage — ta su načela možda u suprotnosti s načelom plemenske odanosti. Ne možeš uvesti vladavinu prava, a onda poštedjeti pripadnike svojeg klana. I što se događa? Ponovo biraš. Ako je odabir pogrešan, onda učiš na vlastitim pogreškama. Tražiš stoje dobro.«Polizao sam prste i oprao ruke. »No je li ostalo išta što je izvorno afričko?«»A, u tomeje stvar, zar ne?« reklaje Rukia. »Izgleda daje ovo mjesto ipak nekako posebno. Nije mi jasno stoje to. Možda naš Afrikanac ima jedinstven osjećaj za vrijeme, nakon što je došao tako daleko i to tako brzo. Možda smo mi od svih najviše patili. Možda je ova zemlja jednostavno takva. Ne znam. A možda samjajako romantična. Znam da ne mogu dugo izbivati odavde. Ovdje ljudi još uvijek razgovaraju. Kad god odem u Sjedinjene Države, čini mi se daje tamo tako pusto...«Odjednom je nestalo svjetla u kući. Rukiaje uzdahnula i rekla kako su zamračenja sve češća, a ja sam joj dodao svoj upaljač kako bi upalila svijeće na kaminu. U mraku sam se sjetio Zeituninih priča pa sam spomenuo kako bi sada mogli izići noćni trkači. Rukiaje upalila svijeće, a lice joj je u njihovom svjetlu poprimilo izgled maske koja se smije.

»O, pa ti znaš za noćne trkače! Da, oni imaju veliku moć u mraku. U mojem kraju ih je bilo baš mnogo. Pričalo se da noću hodaju uz nilske konje. Jednom, sjećam se...«Svjetla su se upalila isto tako naglo kao što su se ugasila. Rukia je ugasila svijeće i zatresla glavom. »U gradu se, na žalost, svjetla uvijek upale. Mojoj kćeri noćni trkači ništa ne znače. Znaš, njezin prvi jezik nije luoški. Nije ni svahili. Njezin prvi jezik je

engleski. Kada je slušam kako razgovara s prijateljicama, menije to gotovo nerazumljivo. Koriste od svega pomalo — engleski, svahili, njemački, luoški. Katkad me to razljuti pa im kažem kako bi morale barem jedan jezik naučiti pošteno.« Rukia se sama sebi nasmijala. »Ali polako odustajem — ništa se tu ne može učiniti. One žive u izmiješanom svijetu. Moždaje to i dobro. Konačno, nije mi stalo da mi kći bude autentična Afrikanka, nego da bude autentično svoja.«Bilo je već kasno. Zahvalili smo Rukiji na gostoprimstvu i krenuli svojim putem. No njezine će mi riječi još dugo odzvanjati u ušima i vezati se na moje vlastite uspomene i vlastita vječna pitanja. Posljednjeg vikenda mojeg boravka Auma i ja otišli smo vlakom na obalu i odsjeli u Mombasi, u starom hotelu s pogledom na plažu, koji je Stari najviše volio. Bio je to skroman, ali čist hotel, koji je u kolovozu bio ispunjen njemačkim turistima i američkim pomorcima za vrijeme izlaska na obalu. Nismo ništa posebno radili, samo smo čitali, plivali i šetali plažom, i gledali bljedunjave rakove kako poput duhova nestaju u svojim rupama u pijesku. Sljedećega dana posjetili smo Stari grad u Mombasi i popeli se trošnim stubama na Fort Jesus, tvrđavu koju su sagradili Portugalci kako bi bolje nadzirali trgovačke putove uz Indijski ocean; zatim suje osvojile hitre omanske flote; još kasnije postala je mostobranom britanskih trupa koje su napredovale prema unutrašnjosti u potrazi za bjelokosti i zlatom, a danas je to prazna kamena građevina čiji se zidovi ljušte poput slojeva kaširanog papira svijetlo narančaste, zelene i ružičaste boje, a njezini davno utihnuli topovi gledaju prema mirnom moru i jednom ribaru koji baca mrežu.

Na povratku za Nairobi Auma i ja smo se odlučili počastiti kartama za autobus u kojem su se mogla rezervirati mjesta. Osjećaj luksuza nije bio dugog vijeka: koljena mije prikliještio putnik ispred mene koji je htio do maksimuma iskoristiti mogućnost spuštanja naslona, a iznenadna oluja prolila je bujice vode kroz rupe na krovu, koje nikako nismo uspjeli začepiti papirnatim rupčićima.Kišaje konačno stala i mogli smo vidjeti pusti krajolik od šljunka i šikare, tek s ponekim drvetom baobaba s loptastim gnijezdima ptica tkalaca u golim granama. Sjetio sam se kako sam negdje pročitao da baobab može godinama ne procvjetati i preživjeti s minimumom kiše; gledajući ih kroz maghčastu popodnevnu svjetlost, shvatio sam zašto postoji vjerovanje da baobabi posjeduju magične moći — da u njima žive duhovi i demoni predaka i da se čovječanstvo prvi put pojavilo pod takvim drvetom. Nije to bilo samo zbog njihovoga neobičnog oblika, njihovoga prapovijesnog obrisa na praznom nebu. »Izgledaju kao da svako drvo ima svoju priču«, rekla je Auma, i to je bilo točno — svakoje drvo imalo svoj karakter koji nije bio ni dobar ni zao, nego jednostavno trajan, s tajnama u koje nikada neću prodrijeti i mudrošću koju nikada neću dokučiti. Uznemirivalo me i istodobno hrabrilo to drveće koje je izgledalo tako kao da u svakom trenutku može izići iz zemlje i nekamo otići, kada se ne bi znalo da su sva mjesta na svijetu zapravo slična i da svaki trenutak u sebi sadržava sve stoje bilo prije.Prošlo je šest godina od toga prvog posjeta Keniji i mnogo se toga u svijetu promijenilo.Za mene je to bilo razmjerno mirno razdoblje u kojem sam se više sređivao nego što sam otkrivao, radeći stvari koje svi moramo obaviti kako bismo konačno odrasli. Studirao sam pravo na Harvardu i većinu vremena u te tri godine provodio sam u loše osvijetljenim knjižnicama, zadubljen u pravne slučajeve i statute. Studij prava katkad ne opravdava očekivanja — suočavate se s primjenom krutih pravila i zamršenih postupaka na vrlo

složenu stvarnost; sa svojevrsnim veličanjem postupaka koji služe da bi se uredili poslovi onih koji imaju moć — a to nerijetko znači uvjeravanje onih koji je nemaju kako je njihov položaj zapravo dobar i pravda zadovoljena.No pravo nije samo to. Pravo je također pamćenje; pravo bilježi stoljetnu raspravu — raspravu nacije sa svojom savješću.

Mi držimo ove istine same po sebi razumljivima.23 U tim sam rij ečima osj e-tio duh Douglassa i Delanyja, kao i Jeffersona i Lincolna; borbu Martina i Malcolma, kao i tolikih bezimenih demonstranata koji su značenje tih riječi provodili u život. Čuo sam glasove japanskih obitelji iz logora okruženih bodljikavom žicom; vidio sam mlade ruske Zidove kako izrezuju uzorke u manufakturama istočnog Manhattana; vidio sam farmere kako za vrijeme velikih suša u svoje kamionete tovare krhotine vlastitih života. Čuo sam glasove iz Altgeldovih vrtova, glasove onih koji čekaju na granicama ove zemlje, iscrpljene i gladne bande koje prelaze Rio Grande. Čuo sam sve te glasove kako nadglasavaju jedni druge, a svi postavljaju ono isto pitanje koje je usmjerilo i moj život, pitanje koje često noću pitam svojega Starog. Stoje naša zajednica i kako tu zajednicu uskladiti s našom slobodom? Do kuda sežu naše obveze? Kako golu snagu pretvoriti u pravdu, a običnu naklonost u ljubav? U pravnim knjigama nisam uvijek nalazio valjane odgovore — na svaki slučaj tipa Brown protiv Školskog odbora dolazi niz slučajeva u kojima je savjest žrtvovana zbog pohlepe. Pa ipak, u samom razgovoru, u spajanju glasova, nalazim stanovito ohrab-renje, vjerujući da, sve dok budemo postavljali pitanja, možemo nekako sačuvati ono što nas povezuje.Tu vjeru, tako različitu od nevinosti, nije bilo lako održati. Po povratku u Chicago uočavao sam sve više znakova rasula u četvrti South Side - dotrajale kuće i ulice, djecu razdražljivu i neobuzdanu, sve više obitelji srednje klase koje se sele iz četvrti, zatvore prepune razjarene mladeži, moju braću bez perspektive. Gotovo nikada nisam čuo pitanje što smo napravili da su dječja srca tako otvrdnula ili što treba napraviti kako bismo pravilno usmjerili njihov moralni kompas. Koje su to vrijednosti kojih se svi mi moramo držati? Vidim da, umjesto toga, radimo isto što i uvijek — pravimo se da ta djeca ne pripadaju nama.23 Tekst iz američke Deklaracije o neovisnosti iz 1776. godine (nap. prev.).

Ja pokušavam dati svoj mali doprinos promjeni toga smjera. Radim kao pravnik uglavnom s crkvenim organizacijama i društvima, s ljudima koji bez puno buke grade dućane i liječničke ordinacije u gradskim četvrtima te stanove za siromašne. Katkad radim na slučajevima diskriminacije, zastupam stranke koje dođu u moju kancelariju s pričama za koje volimo misliti da više ne postoje. Većini tih klijenata bilo je zapravo neugodno zbog onoga što im se dogodilo, a neugodno je bilo i njihovim bijelim kolegama koji su pristali svjedočiti u njihovu korist; nitko nije želio ometati pravdu. No u jednom bi trenutku i tužitelji i svjedoci shvatili daje riječ o načelu, da one riječi zapisane prije više od dvije stotine godina ipak, unatoč svemu, nešto znače. Bili oni crni ili bijeli, oni polažu pravo na ovu zajednicu koju zovemo Amerikom. Oni biraju bolju povijest.Mislim da sam u posljednjih nekohko godina naučio biti strpljiviji, kako s drugima tako i sa sobom. Za izvjesna poboljšanja mojega karaktera zaslužna je moja žena Michelle. Onaje dijete South Sidea, odrasla u jednoj od onih kućica koje sam često posjećivao prve godine u Chicagu. Nije joj uvijekjasno što bi sa mnom; misli da sam, baš kao Gramps i

Stari, previše sanjar. I zaista, svojom praktičnošću i navikama Srednjega zapada, prihčno me podsjeća na Toot. Sjećam se, kada sam prvi put doveo Michelle na Havaje, Gramps me gurnuo laktom u rebra i rekao daje »dobar komad«. Toot je za moju buduću nevjestu izjavila daje »vrlo razborita djevojka«, stoje Michelle shvatila kao najveći mogući kompliment koji se može dobiti od moje bake.Michelle sam nakon zaruka poveo u Keniju i upoznao je s drugom polovicom moje obitelji. I tamo su je sjajno primili, možda i zato što me vrlo brzo nadmašila u znanju luoškog jezika. Krasno smo se proveli u Alegu, pomagali smo Aumi u njezinu filmskom projektu, slušali još Bakičinih priča, upoznali rođake koje nisam upoznao prvi put. Osim divnih krajolika, učinilo mi se, međutim, daje život u Keniji postao težim. Zemlja je gospodarski tonula, a korupcija i ulični kriminal su rasli. Pitanje ostavštine Staroga još uvijek se nije riješilo, a Šarah i Kezia još uvijek nisu razgovarale. Ni Bernard, ni Abo, ni Sayid nisu našli stalni posao, iako su se i dalje nadali — spremali su se položiti vozački ispit pa možda zajednički kupiti neki rabljeni matatu. Ponovo smo se pokušali sastati s našim najmlađim bratom Georgeom i ponovo nam to nije uspjelo. A Billy, robusni i druželjubivi bratić kojega sam upoznao u Kendu Bayu, bio je zaražen sidom. Posjetio sam ga i vidio koliko je iznuren; zaspao bi u pola razgovora. Činio se, ipak, nekako smiren i sretan što me vidi. Zamolio me da mu pošaljem neku fotografiju nas dvojice iz boljih vremena. Umro je u snu prije no što sam mu uspio ispuniti želju.Te je godine bilo još umiranja. Michellin otac, jedna od najboljih osoba koje sam poznavao, umro je prije nego stoje poveo kćer do oltara. Nekoliko mjeseci kasnije umro je Gramps, nakon duge borbe s rakom prostate. Kao veteran Drugoga svjetskog rata imao je pravo na ukop na Nacionalnom groblju Punchbowl iznad Honolulua. Bila je to skromna ceremonija u nazočnosti nekoliko prijatelja s kojima je igrao bridž i golf, s tri počasna plotuna i povečerjem odsviranim na lovačkom rogu.Michelle i ja smo, unatoč bolima, nastavili s pripremama za vjenčanje. Vjenčao nas je velečasni Jeremiah A. Wright mlađi, u svetištu Ujedinjene Kristove crkve Sv. Trojstva, na križanju Devedeset pete i Parnella. Na proslavi su svi bili jako lijepi; moje nove tete divile su se svadbenoj torti, a moji novi stričevi divili su se samima sebi u iznajmljenim smokinzima. Bio je i Johnnie, koji se zabavljao s Jeffom i Scottom, mojim starim prijateljima s Havaja, i Hasan, moj cimer s koledža. Angela, Shirley i Mona čestitale su mojoj majci što me dobro odgojila. (»Nemate vi pojma kakav je on«, odgovorila je moja majka smijući se.) Gledao sam kako Maya pristojno izbjegava udvaranje neke crne braće koji su bili puni sebe, a zapravo su bili puno prestari za Mayu i nisu to trebali raditi. Kada sam se pobunio, Michelle mije savjetovala da se smirim jer se moja mala sestra može brinuti za sebe. Bilaje u pravu, naravno; pogledao sam svoju sestricu, a vidio odraslu ženu, lijepu i pametnu; izgledala je poput neke latinoameričke grofice sa svojom maslinastom kožom, dugom crnom kosom i crnom haljinom za djeveruše. Auma je stajala pokraj nje i bila je jednako lijepa, samo su joj oči bile malo natečene — na moje iznenađenje, ona je jedina plakala tijekom službe. Kada je orkestar zasvirao, uzele su kao pratnju Michelline bratiće od pet i šest godina, koji su bili naši službeni čuvari prstenja. Gledao sam dječake kako ozbiljnih lica vode moje sestre na podij za ples i pomislio da su to mali afrički prinčevi odjeveni u jednake rukom istkane kape, pojaseve i leptir-kravate.

No najviše sam bio ponosan zbog Roya. Sada ga, zapravo, zovemo Abongo, njegovim luoškim imenom, jer je prije dvije godine odlučio reafirmirati svoje afričko naslijeđe.

Preobratio se na islam i odrekao se svinjetine, duhana i alkohola. Još uvijek radi kao knjigovođa, ali priča kako će se vratiti u Keniju čim skupi dovoljno novca. Kada sam ga posljednji put sreo u Kući na kvadrat, već je gradio kolibu za sebe i svoju majku. Radiojuje po luoškom običaju, podalje od djedove nastambe. Rekao mi je da njegov posao uvoznika napreduje i da će uskoro moći zaposliti Bernarda i Abu na puno radno vrijeme. A kada smo otišli Starome na grob, primijetio sam da se na njemu pojavila ploča.Abongov novi način života učinio gaje vitkim i bistra pogleda, a na vjenčanju je u svojoj crnoj afričkoj halji s bijelim obrubom i odgovarajućom kapom izgledao tako dostojanstveno da su neki pomislili kako mije to otac. Ponašao se kao pravi stariji brat: hječio me od predbračne treme, strpljivo mi po peti i šesti put odgovarao daje prsten još uvijek kod njega, gurao me kroz vrata kako bi me odvukao od zrcala govoreći da neće ni biti važno kako izgledam jer ćemo sigurno zakasniti.Sve te promjene na njemu nisu bile bezbolne. Volio je davati opširne izjave o potrebi oslobođenja crnog čovjeka od zatrovane europske kulture i korio je Aumu zbog njezinih europskih manira, kako ih je on zvao. Nisu to sve bile samo njegove riječi, katkad je zvučao neprirodno i dogmatski. No njegovje smijeh ostao zarazan i mogli smo i bez srdžbe zaključiti da se ne slažemo. Preobraćenje mu je donijelo čvrsto tlo pod nogama i određen ponos zbog svoje nove uloge. Vidio sam kako mu raste samopouzdanje; počeo je smjelo istupati i postavljati teža pitanja; odlučio je odustati od formula i slogana i tražiti stoje najbolje za njega. Nije mu nimalo lako jer je previše darežljiv i dobrohotan, previše voli ljude i oprašta im, pa nikako ne može pronaći jednostavna rješenja zagonetke kako biti crnac.Gledao sam ga pri kraju proslave kako se smije u kameru, a svojim je dugim rukama obgrlio moju majku i Toot, koje mu nisu dosezale niti do ramena. »Brate moj«, rekao je kada sam im prišao, »čini se da sam dobio dvije nove majke.« Toot gaje potapšala po leđima. »A mi smo dobile novog sina«, rekla je, ali nikako nije mogla izgovoriti »Abongo« na svojem dijalektu iz Kansasa. Mojoj majci se zatresla brada, a Abongo je podignuo čašu voćnog punča za zdravicu.»Za one koji danas nisu s nama«, rekao je.»I za sretan završetak«, dodao sam.Poškropili smo pićem pod popločan kao šahovsko polje. Toga časa bio sam najsretniji čovjek na svijetu.