UNIVERZITET ¨DŽEMAL BJEDIƨ

NASTVNIČKI FAKULTET U MOSTARU

ODSJEK BIOLOGIJA

Amela Hadžić

Mirela Salčin

Biocenoze izvora rijeke Lištice i nizvodnih akvatičnih ekosistema i njeni pripadajući donji tokovi

Seminarski rad

Mostar, novembar 2011

Sadržaj

1. Uvod ..................................................................................................................................3

1.1. Izvor rijeke Lištice......................................................................................................3

1.2. Biljni i životinjski svijet……………....……………………………….………..…..4

2. Mostarsko blato……………………….....…………………………………………….... 4

2.1. Životinjski svijet…………………....………………………………........................6

2.1.1. Phoxinellus pseudalepidotus- prikanac( Bogutskaya & Zupancic2003).........6

2.1.2. Aulopyge huegelii - ostrulj ( Heckel, 1843).....................................................7

2.1.3. Lepomis gibbosu - s sunčanica ( Linnaeus,1758)………….…………............7

2.1.4. Salmo Trutta Potočna pastrmka ( Linnaeus,1758)..........................................8

2.1.5. Cobitis sp.- vijun ( Linnaeus, 1758).................................................................9

2.1.6. Cyprinus carpio- šaran (Linnaeus, 1758)……….............................................9

2.1.7. Austropotamobius pallipes – bjelonogi rak ( Linnaeus, 1758)......................10

2.1.8. Bufo viridis- zelena krastača (Laurenti, 1768)...............................................11

2.1.9. Natrix tessellate – ribarica ( Laurenti,1768) .................................................12

2.1.10. Anas platyrhynchos - divlja patka ( Linnaeus, 1758)..................................12

2.1.11. Grus grus – Ždral ( Linnaeus, 1758)…………………..………..................13

2.1.12.Coturnix coturnix- prepelica ( Linnaeus, 1758) ………….……………......13

3. Biljni svijet…………………………………………………..…………...…….......…...13

3.1. Salvia officinalis- Kadulja ( Linnaeus, 1758)………………...................................13

3.2. Artemisia absinthium – Pelin ( Linnaeus, 1758) …………………….........………14

4. Zaključak .........................................................................................................................15

5. Literatura …………………………………...…………………………….......…….…..16

1. Uvod

U ovom seminarskom radu govorit ćemo o izvoru rijeke Lištice te njenim daljim tokovima, također u ovom radu obratit ćemo paznju i na Mostarsko blato na kojem je zabilježeno nekoliko endemska vrsta. Izvorište rijeke Lištice u Borku u Širokom Brijegu je već u bivšoj Jugoslaviji zaštićeno kao geomorfološki spomenik prirode, i to Zakonom o zaštiti prirode ("Službeni list SR BiH" broj: 4/65, od 5. februara1965. godine).Veliko izvorište pitke vode je upravo ovaj izvor njega kao važan resurs treba sačuvati.Osim izvora rijeke Lištice također se kao geomorfološki spomenik prirode spominje i Pravčeva pećina, također na izvoru rijeke Lištice. Rijeka Lištica protječe kroz Mostarsko blato, ponire na kraju polja u području Mali otok i Stupi, te ponovno izvire kao Jasenica u dolini Neretve. Zbog nedovoljnog kapaciteta ponora rijeka Lištica često je plavi područje Mostarskog blata. Vode s prostora općine Široki Brijeg pripadaju slivu rijeke Neretve. Glavni površinski tokovi prema Mostarskom Blatu su: Lištica s Ugrovačom, Mokašnica, Crnašnica i Žvatić. Rijeci Lištici pripada dio površinskih voda Čabulje, koji bujični vodotok Brinja sakupi iz Ladine i Dobrinja. Brinja, čiji su začeci sjeverno od Bogodola, ispod kote Kulica (1199) teče prema zapadu i na svom putu do Lištice prima kod Prskala potok Ladinu, a 2,5 km niže, vode Dobrinjskog potoka.Zbog karakterističnih uvjeta na Blatu obitavaju, ili su barem obitavale, mnoge endemske vrste poput prikanaca, rakova i žaba. Uslijed zagađenja vode i prekomjernog izlovljavanja ove vrste su danas zaista ugrožene i rijetko ih se viđa u koritima Lištice i pritoka, što se posebno odnosi na rakove. Pojedinci čine napore i poribljavaju Lišticu, ali se najčešće događa da nestrpljivi krivolovci ne mogu dočekati da se riba ili rak razviju, pa ih izlovljavaju prije vremena.

1.1. Izvor rijeke Lištice

Izvorište rijeke Lištice u Borku u Širokom Brijegu je već u bivšoj Jugoslaviji zaštićeno kao geomorfološki spomenik prirode, i to Zakonom o zaštiti prirode ("Službeni list SR BiH" broj: 4/65, od 5. februara1965. godine). Veliko izvorište pitke vode je upravo ovaj izvor njega kao važan resurs treba sačuvati.Osim izvora rijeke Lištice također se kao geomorfološki spomenik prirode spominje i Pravčeva pećina, također na izvoru rijeke Lištice.

Rijeka Lištica protječe kroz Mostarsko blato, ponire na kraju polja u području Mali otok i Stupi, te ponovno izvire kao Jasenica u dolini Neretve. Zbog nedovoljnog kapaciteta ponora rijeka Lištica često je plavi područje Mostarskog blata. Vode s prostora općine Široki Brijeg pripadaju slivu rijeke Neretve.Glavni površinski tokovi prema Mostarskom Blatu su: Lištica s Ugrovačom, Mokašnica, Crnašnica i Žvatić. Rijeci Lištici pripada dio površinskih voda Čabulje, koji bujični vodotok Brinja sakupi iz Ladine i Dobrinja. Brinja, čiji su začeci sjeverno od Bogodola, ispod kote Kulica (1199) teče prema zapadu i na svom putu do Lištice prima kod Prskala potok Ladinu, a 2,5 km niže, vode Dobrinjskog potoka. Ovi potoci kupe sve površinske vode za vrijeme obilnih padalina i otapanja snijega na jugozapadnim dijelovima planine Čabulje. Površinske vode koje prime Rakitsko polje dreniraju vodotoci Točak, Jelica, Zmijinac i za vrijeme većih padalina formiraju značajan povremeni vodotok Ugrovaču koja prolazeći duboko urezanim kanjonom Brina, prima usputne bujice, a u naselje Trn vode Kočerinskog polja, te se na putu do Mostarskog Blata, u središtu Širokog Brijega spaja sa rijekom Lišticom.

Danas nitko i ne mari previše kad je riječ o zaštiti rijeke Lištice i njezinog toka od zagađenja. Svakodnevno smo svjedoci sustavnog narušavanja riječne flore i faune. Čitavim tokom rijeke od izvora u Borku do njezinog poniranja u Mostarskom blatu "nakrcana" je različitim smećem, naročito PVC vrećicama koje se vijore poput zastava na obalnom drveću, a različite plastične boce naplavljuje obale rijeke. A da ne pričamo o gradskoj kanalizaciji. Možemo konstatirati da je rijeka Lištica zagađenija nego ikada, jer na mjestima gdje dolazi i ono malo vode riba ugiba zbog velike koncentracije fekalija. Trebamo se zapitati da li je ugrožen samo riblji fond ili smo ugroženi i mi sami zbog nemarnosti stanovništva i ostalih koji bi trebali voditi brigu o vodi i ljudima koji žive u ovome gradu.

1.2. Biljni i životinjski svijet

Široki Brijeg pripada vegetacijskoj regiji sredozemno - kopnenih područja. Zapravo je na raskrižju regija, pa se tu susreću najraznolikiji florni elementi. Sredozemni element prodire područjem Neretve i doseže do Čabulje. Tu susrećemo Quercus ilex (hrast crnika), Pistacea terebinthus (smrdljika), Quercus pubescens (hrast medunac), Celtis australis (koprivić), Cornus mas (drijen), Cotinus coggygria (običan ruj). Široki Brijeg ima značajke i ilirskog flornog elementa. Na primjer Petteria (grmolika leptirnjača - tilovina), zatim Portenschlagia ramosissima (štitarica), Kitabelia vitifolia (kadivka - biljka iz porodice sljezovki), tu su još i: gušarka, muljika, likovac, te Ostrya carpinifolia (crni grab), Carpinus orientalis (bijeli grab).

Od šumske vegetacije susreću se i vrste «planinske šume»: bukva, gorski brijest, bijeli jasen, jela, javor, obični i crni bor, kleka i dr. Na prostoru općine Široki Brijeg mogu se naći mnoge ljekovite vrste bilja kao što su: kadulja, vrijesak, stolisnik, gospina trava, zovina, majčina dušica i dr. Karakteristične životinjske vrste koje žive na prostoru cijele Hercegovine mogu se sresti i na području Širokog Brijega. Od lovne divljači susreću se: vuk, lisica, divlja svinja, zec, jarebica i dr. Gmazovi koji žive na ovom području su: Lacerta oxycephala (šiljoglava gušterica), Vipera berus (riđovka) zmija otrovnica, te Natrix natrix (bjelouška) neotrovna zmija. U vodama rijeke Lištice obitavaju potočna pastrva i riječni rak.

2. Mostarsko blato

Ovaj kraški biser smjestio se na padinama između alpskih planina i mediteranske kotline. S jedne strane su Čabulja i Čvrsnica, a s druge dolina Neretve, Sredozemlje. Polje je nastalo tečenjem planinskih voda milijunima godina prema moru. I danas poljem teku površinski tokovi rijeke Lištice s Ugrovačom, te Mokašnica, Crnašnica i Žvatić. Zbog nedovoljne propusnosti tla, koje je zasićeno podzemnim vodama, polje je svake godine poplavljeno. Ponekad se voda povlači tek u kasno proljeće, pa čak i početkom ljeta. Mostarsko blato je oduvijek bilo važno agrikulturno uporište za stanovnike okolnih sela. U polju se sadio, a negdje se još uvijek sade, kukuruz, kupus, krumpir, i mnoštvo drugih vrsta povrća, a nešto rjeđe i voća.  Poneka domaćinstva još uvijek u polju imaju vinograde, no često se dogodi da vinogradi budu duže vrijeme poplavljeni, što naravno utječe na obilnost uroda u vrijeme berbe.  Najveći dio površine Blata je prekriven travom koja izdrži i najveću zimsku vlagu, kao i velike ljetne vrućine, stoga je Blato ipak najznačajnije za kosidbu trave i ispašu stoke, mada se posljednjih godina broj stoke u selima drastično smanjio.  U posljednje vrijeme,

4

Blato je okolnim selima najvažnije kao izvor vode kojom se opskrbljuju lokalni vodovodi. Knešpolje, Uzarići, Jare, Biograci, Ljuti Dolac imaju lokalni vodovod i bunare do kojih dolazi voda iz Lištice i Crnašnice.

Zbog karakterističnih uvjeta na Blatu obitavaju, ili su barem obitavale, mnoge endemske vrste poput prikanaca, rakova i žaba. Uslijed zagađenja vode i prekomjernog izlovljavanja ove vrste su danas zaista ugrožene i rijetko ih se viđa u koritima Lištice i pritoka, što se posebno odnosi na rakove. Pojedinci čine napore i poribljavaju Lišticu, ali se najčešće događa da nestrpljivi krivolovci ne mogu dočekati da se riba ili rak razviju, pa ih izlovljavaju prije vremena. U srednjem vijeku, tačnije 1452., u Blatu je boravio bosanski kralj Tomaš Kotromanić u vrijeme sukoba hercega Kosače s Dubrovčanima. Srednjovjekovnom Blatu pripadali su mnogi knezovi (Radivojevići iz Knešpolja, Vladimirovići iz Uzarića), vlasi (Pribinovići) i plemići  (Mamići, Knezovići, Biloševići).

Sl. 1. Mostarsko blato (www.wikipedia.com)

5

2.1. Životinjski svijet

Vode Mostarskog blata pripadaju slivu rijeke Neretve s kojom su povezane podzemnim putem. Prema povijesnim podacima su vode Mostarskog blata bile naseljene prikancem (Phoxinellus pseudalepidotus), pastrvom (Salmo farioides), mekousnom pastrvom (Salmo obtusirostris) i jeguljom (Anguilla anguilla). Do sada nije obavljeno detaljno ihtiološko ispitivanje. U rujnu 2008. godine smo detaljno istražene vode Mostarskog blata gdje je obrađeno 30 lokaliteta. Utvrdeno jeprisustvo osam vrsta riba: prikanac, vijun (Cobitis sp.), oštrulj (Aulopyge huegeli), američki somić (Ameiurus nebulosus), šaran (Cyprinus carpio), pastrva, dužičasta pastrva (Oncorhynchus mykkis) i američka zlatovčica (Salvelinus fontinalis). Najšire je rasprostranjen prikanac, koji naseljava sve vode izuzev izvornih dijelova manjih pritoka. Druga najrasprostranjenija riba je vijun. Naseljena je u umjetnim kanalima te donjem i srednjem toku rijeke Lištice. Ova vrsta ima specifične zahtjeve mikrohabitata. Potočna pastrva je rasprostranjena u gornjim i srednjim dijelovima rijeke Lištice i pritokama sa stalnim vodotokom i hladnom vodom. Od triju domaćih vrsta (pastrva, vijun i prikanac) su dvije vjerojatno endemi Mostarskog blata (vijun i prikanac). Šaran, oštrulj, američki somić, dužičasta pastrva i zlatovčica su unesene vrste. Ovo je drugi nalaz oštrulja izvan njegovog prirodnog areala, koji obuhvaća Duvanjsko, Glamočko, Livanjsko i Sinjsko polje i gornji dio sliva Krke. Sve unesene vrste su nađene vrlo rijetko i za sada izgleda, da ne predstavljaju opasnost za autohtone vrste. Oštrulj, američki somić i šaran se razmnožavaju samostalno, bez pomoći čovjeka.

2.1.1. Phoxinellus pseudalepidotus - prikanac (Bogutskaya & Zupancic 2003)

Priču oko pronalaska čovječje ribice u Vitini kod Ljubuškog svi su već čuli, ali da postoji još jedna endemska vrsta ribe na području Hercegovine, zvana prikanac, malo tko zna. Odnosno, za nju znaju mještani Ovojaca, Medina, Kozice, Kruševa, Ljutog Doca, Biograca, Jara, Uzarića i drugih sela koja omeđuju Mostarsko blato, a koji je oduvijek i love kao poseban riblji specijalitet. Prikanac je, kako kazu mještani, a sa njima će se složiti i svjetski ihtiolozi koji su ga proučavali, jedinstven riblji endem kojemu nijedna druga poznata riblja vrsta na svijetu nije srodnik. I ne samo što mu nije srodnik, nego se prikanac ni s jednom drugom ribljom vrstom ne može križati. Premda su prikance istraživali svjetski ihtiolozi, ova malena ribica za biologiju je nepoznanica, jer se podatci o njezinoj genskoj, morfološkoj i DNK strukturi još ispituju. Čak se ne zna ni kako se razmnožava, a nepoznanica je što još krije Mostarsko blato, odnosno donji tok rijeke Lištice, s obzirom da se tu može pronaći ovaj zanimljivi, biolozima nepoznati svjetski raritet. I dok je stručnjaci istražuju, dive joj se i pokušavaju odgonetnuti odakle je i kako stigla te zašto je baš rijeku Lišticu odabrala za svoje stanište, mještanima je ona od davnina vrhunski gastronomski specijalitet. Nije rijedak slučaj da ribolovci za ulov te nevelike ribice, koja naraste svega desetak centimetara, koriste posebne mreže, pletene košare - “krtole”, struju, eksploziv pa ponekad i kemijska sredstva. Međutim, prikanac je neuništiv i neiskorjenjiv, a ono što je još zanimljivo je i to što mu ne smetaju ni ljetna sušna razdoblja u kojima Mostarsko blato ostane bez kapi vode. Kako pričaju mještani, kada presuši Mostarsko blato, prikanaca nestane, ali dolaskom prvih jesenskih kiša on se nekim čudom opet pojavi negdje iz podzemlja, odnosno ponora, kako ih zovu.

6

Sl. 2. Phoxinellus pseudalepidotus- prikanac (Bogutskaya & Zupancic 2003)

2.1.2. Aulopyge huegelii - ostrulj (Heckel, 1843)

Oštrulj je endemska vrsta, rasprostranjena na razmjerno malom području zapadnog dijela Balkana. Živi u krškim rijekama i jezerima Bosne i Hercegovine. Tijelo većine oštrulja je golo, što je česta prilagodba riba podzemnom načinu života. U određenom broju jedinka, opisanih iz Buškoga blata, na prednjem su i stražnjem dijelu tijela neravnomjerno i sporadično nađene ljuske. Glava oštrulje je zašiljena, a na usnama se nalaze četiri brčića. Tijelo joj je žućkastosive boje, sa sitnim crnim mrljama po leđnoj i repnoj peraji, i valovitom bočnom prugom. Obično naraste 9-12 cm, a zabilježeni su i primjerci dugi 25 cm.Ima četiri ždrijelna zuba. Oštrulja se hrani perifitonom, planktonskim i bentoskim algama, zooplanktonom i beskralješnjacima, medju kojima najviše trzalcima, a i vodenim ličinkama kukaca.Mrijest počinje krajem travnja, a mužjak i ženka spolno se razlikuju. Tijekom mrijesta mužjak je svjetlije obojen, po tijelu dobiva tamnije mrlje. Ženka ima leglicu, odnosno posebnu cijev, sraslu s prvom šipčicom podrepne peraje, s pomoću koje odlaže jaja. Mužjak tijekom mrijesta stalno pliva uz ženku, dok ona traži prikladno mjesto za odlaganje jaja. Prema mrijesnom supstratu, oštrulja je fito-litofilna vrsta koja jaja odlaže u pukotine i udubljenja između korijenja biljaka. Iz jaja se razvijaju ličinke duge do 6,5 mm i veoma oskudno pigmentirane. Reproduktivno ponašanje i mrijest proučavani su u laboratorijskim uvjetima. Premda je cijenjena kao lokalna delikatesa, oštrulja ima malu komercijalnu vrijednost.

2.1.3. Lepomis gibbosus sunčanica ( Linaeus, 1758)

Sunčanica (lat. Lepomis gibbosus) je slatkovodna riba iz porodice (Centrarchidae) reda Perciformes. Autohtona je na sjeveroistoku Sjeverne Amerike, od New Brunswicka do Južne Karoline, ali je uvedena u ekosustav i drugdje na kontinentu, kao i u Europi. Smatra se invazivnom vrstom.U europske vodotoke unesena krajem 19. stoljeća iz Sjeverne Amerike. Vrlo brzo se proširila i danas naseljava gotovo sve vodotoke jadranskog i dunavskog sliva. Osobito je brojna u plićim priobalnim staništima sporo tekućih voda s gustom vegetacijom. Sunčanica je mala riba i danas vrlo brojna u mnogim našim vodama.

7

Postojbina su joj južni dijelovi Sjeverne Amerike. Zbog svog neobično atraktivnog izgleda prenešena je u Europu kao akvarijumska ribica. Ljudskom nepažnjom raširila se po prirodi gdje se izuzetno brzo namnožila, ozbiljno ugrozivši mnoge naše autohtone vrste. Smatra se tipičnim “ribljim korovom”. Najbolje se snašla u plitkim toplim stajaćim vodama sa puno bilja, ali uspjela se održati čak i u pojedinim hladnim salmonidnim vodama. Premda mala rastom (super kapitalci teže znatno manje od pola kilograma) agresivne je naravi i grabljivog ponašanja. Hrani se svim vodenim životinjicama koje uspije da ulovi i proguta uključujući i mlađ drugih vrsta riba. Za razliku od većine evropskih vrsta, sunčanice požrtvovano čuvaju svoju ikru i tek izlegle ličinke od većih riba. Zahvaljujući tome, vrlo se brzo množe u vodama gdje je izlovom smanjen broj većih grabljivih vrsta (štuka, som). Pod neonskom rasvjetom jako je lijepa, prošarana žutim točkama koje prelaze u smeđe na plavoj podlozi, te na završetku škržnog poklopca ima crnu točku s šutim obrubom. Sunčanica je donešena vrsta i kao takva neželjena u našim vodama. Spolno dozrijeva u drugoj godini života.

Sl. 3. Lepomis gibbosus sunčanica ( Linaeus, 1758)

2.1.4. Salmo Trutta potočna pastrmka (Linnaeus, 1758)

Potočna pastrmka naseljava hladne vode i to obično gornje tokove rijeka umjereno kontinentalne klime, mada se može naći i u ravničarskim rijekama, kao i u jezerima sa čistom i hladnom vodom. Polna razlika je izražena u doba mrijesta: ženke imaju zaobljen trbuh i crven nabubreli polni otvor, dok su mužjaci uskog trbuha i nemaju nabubreli polni otvor. Potočna pastrmka predstavlja jednu od najbolje proučavanih slatkovodnih vrsta riba.Veliki dio populacije potočne pastrmke ugrožen je različitim tipovima ljudskih aktivnosti, koje mogu biti podjeljene u tri opšte kategorije: degradacija staništa, ribolov i poribljavanje.Degradacija staništa može biti direktna i indirektna. Direktna degradacija staništa podrazumjeva fizicke promjene staništa, na primjer, podizanje hidroelektrana koje

8

sprečavaju migraciju pri mrijestu ili regulacija korita. Indirekta degradacija podrazumjeva promjenu svojstava vode kroz razne vidove zagadenja.Ribolov, komercijalni pa i sportski, dovodi do smanjenja brojnosti i opadanja varijabilnosti populacije. Poribljavanje materijalom i viještackog mrijesta ili prenošenje jedinki sa drugih lokaliteta sve je češca praksa upravljanja vodama. Do poribljavanja najčešce dolazi zbog smanjenja brojnosti autohtonih populacija, što je uglavnom rezultata prevelikog ribolovnog eoma razvijenom donjom vilicom u obliku kuke. Potočna pastrmka se hrani različitim organizmima: ribama, larvama vodenih insekata, ikrom drugih riba, insektima koji lete na površinom vode i padaju na vodu, račićima i drugim beskičmenjacima.

2.1.5. Cobitis sp.- vijun (Linnaeus, 1758)

Vijuni su slatkovodne ribe iz porodice Cobitidae. To su male bentosne ribe,uskog izduženog tijela i ventralno spljoštenoga. Žive otprilike 5 god.a spolno sazrijevaju s 2 god. Mrijeste se od travnja do lipnja. Aktivni su noću, kad izlaze u potragu za hranom.Vijuni se preko dana uglavnom skrivaju u mulju i pijesku, bježe i od predatora. U pogledu hranidbe nisu osobito izbirljivi, omnivori su koji se hrane raznim bentosnim organizmima, najvise sitnim beskralješnjacima, kao I ostacima organskog detritusa. U vrlo onečiscenim vodama ih nema. Vijuni su rasprostranjeni na širokom području Europe, Azije i sjeverne Afrike i uglavnom naseljavaju brze vodotoke.

Sl. 4. Cobitis sp.- vijun (Linnaeus, 1758)

2.1.6. Cyprinus carpio- saran ( Linnaeus, 1758)

Šaran je riba iz porodice Cyprinidae. Ima produljeno, debelo tijelo potpuno prekriveno ljuskama. Masivna se glava završava ustima s četiri brka, a usta može produljiti u obliku cijevi kojom šaran pretražuje i usisava hranu s dna. Jedina leđna peraja ima na početku nazubljenu i veoma oštru zraku. Prema staništu, boja mu varira od bijelo zlatne do smeđe

9

po leđima, a postaje svjetlija s bakrenim odsjajima po bokovima te završava s više ili manje svijetlim trbuhom. Šaran više voli vode stajaćice ili rijeke sporijeg toka, koje se ljeti jako zagriju. Posebno su mu drage vode bogate vodenom vegetacijom, a podnosi maleni postotak otopljenog kisika u vodi. U prvim godinama života šarani rado žive u plovi, ali kada ostare veći primjerci pribjegavaju samotnjačkom životu. Aktivnost šarana je i noćna i dnevna, ali je u svakom slučaju povezana s temperaturom vode. Ako je voda hladna, šaran ograničava svoje kretanje i prehrambenu aktivnost i troši sve manje energije. Šaranovo tijelo može biti veliko od 50 do 100 cm. A može živjeti i do 30 godina života. Tijekom cijeloga života, šarani se hrane ličinkama, kukcima, mekušcima... ali i različitim raslinjem kao što su biljne mladice, sjemenke, korijenje... Neprestano pretražuju taloge do dubine koja zna prelaziti 20 cm. Mladi se hrane planktonom, a stariji mogu, ako treba, postati i grabežljivci. Šarani su sposobni ustima formirati oblik cijevi kojom tada pretražuju taloge i kopaju po mulju.

Sl. 5. Cyprinus carpio- šaran ( Linnaeus, 1758)

2.1.7. Austropotamobius pallipes - bjelonogi rak ( Linnaeus,1758)

Bjelonogi ili primorski rakovi pripadaju nastarijem rodu europskih slatkovodnih rakova. Na žalost zadnjih desetljeća bjelonogi rakovi brzo izumiru iz skoro svih vodotoka. Još se ne zna točan razlog nestanka, ali najvjerojatnije je to sve veće zagađenje (septičke jame, kanalizacije, pesticidi, insekticidi..) i devastacija riječnih tokova (sječa stabala uz samu obalu, betoniranje obale, izgradnja cesta, kuća, tvornica i drugih objekata pokraj rijeka i jezera) , a rakovi su poznati kao jedna od najosjetljivijih vrsta na bilo kakvo zagađenje tako da služe i kao bioindikatori čistoće voda. Izlovljavanje bjelonogih, plemenitih (Astacus astacus) i rakova kamenjara (Austropotamobius torrentium) je zabranjeno u RH osim u

10

znanstvene svrhe. Dozvoljen je jedino lov na uskoškarog raka Astacus leptodactylus) kojeg se moglo naći u donjem toku rijeke Save.

Sl.6. Austropotamobius pallipes - bjelonogi rak ( Linnaeus,1758)

2.1.8. Bufo viridis- zelena krastača ( Laurenti, 1768)

Zelena krastača (Bufo viridis) jedna je od najčešćih žaba našeg područja. Susreće se podjednako na vlažnim, kao i na skoro posve suhim mjestima. Ovaj pripadnik skupine vodozemaca poznat je po mnogim imenima od kojih se svako odnosi na njenu ne baš ugodnu vanjštinu. U našim je krajevima najpoznatija pod imenom žaba krastača. Neugledna je i čak se ni među žabama ne može podičiti svojim izgledom. Ne samo što je nezgrapna i neskladna, nego joj je i koža neugledne boje, sva posuta kvrgama i bradavicama po kojima je poznata i kao žaba krastača. Mnogima je zato odbojna, a nerijetko će je i zatući kad se na nju naiđe. A učinit će veliku pogrešku. Zelena je krastača ne samo posve bezopasna životinja, nego i izuzetno koristan pomagač u svakom vrtu jer potamani golemo mnoštvo raznih biljnih štetnika.

Noćna je životinja, po danu miruje negdje u sjeni kakvog grma, ispod kamena i slično, odnosno ondje gdje ima imalo vlage, a predvečer izlazi u lovne pohode. Osobito rado dolazi u vrtove koji se zalijevaju, jer tu nalazi vlagu i dovoljno insekata kojima se hrani. Zbog toga je neobično korisna, iako je ljudi iz neznanja nemilosrdno uništavaju. I u kretanju je nespretna. Oba su joj para noga gotovo podjednako duga pa ova žaba ne može izvoditi majstorske skokove kojima se diče njezine srodnice. Kako u noći često prelaze preko prometnih puteva, mnoge nastradaju od automobila.

11

2.1.9. Natrix tessellate – ribarica ( Laurenti, 1768)

Odrasli su do 130 cm, nekad više, ali obično ispod 80 cm. Ženke su veće od mužjaka. Srednje velika zmija obično s omalom, uskom, zašiljenom glavom, okruglim zjenicama i vrlo izraženim grebenima na leđnim ljuskama. Boja varira: najčešće sivkasta ili smeđkasta, ali ponekad žućkasta ili zelenkasta, često s uzorkom pravilnih tamnih pjega koje su pravilno raspoređene po tijelu. Te pjege mogu biti velike, male ili ih nema ili su spojene i tvore tamne crte na leđima i bokovima. Bočne crte se često izmijenjuju sa svjetlijim crtama. Ponekad uzrak u obliku "Λ" na šiji. Uzorci na glavi su obično mutni. Trbuh je bjelkast, žut, roza, crven ili tamni i kvadratičan ili s 1 ili 2 nepravilne tamne linije ili potpuno crn.

2.1.10. Anas platyrhynchos - divlja patka ( Linnaeus, 1758)

Patke (lat. Anatidae) su porodica ptica u redu patkarica. Ova porodica obuhvaća između 7 i 10 potporodica (ovisi o autorima sistematike), gotovo 50 rodova i oko 150 vrsta. U ovu porodicu svrstane su i poznate potporodice kao prave patke (Anatinae), gušćarice (Anserinae) i rod gušćarica, labudovi (Cygnus) Patke su malene do velike ptice izdužena tijela. Krila su kratka i šiljasta, a podupiru ih snažni mišići. Vrat je obično dug, ali ovo varira među vrstama. Noge su kratke i snažne i postavljene daleko odostraga. Kljunovi većine vrsta su ravni što je više ili manje izraženo. Njihovo perje je nepropusno za vodu. Mnoge patke pokazuju spolni dimorfizam, sa svjetlijim mužjacima i tamnijim ženkama. Labudovi, guske i patke zviždovke ne pokazuju nikakav spolni dimorfizam. Patke su vokalne ptice koje prave razne zvukove poput kvakanja i skiktanja što ovisi o vrsti; ženke često imaju dublji glas od mužjaka. Patke su uglavnom biljojedi kao odrasli i hrane se raznim vodenim biljakma, iako neke vrste jedu ribu, školjke i slične životinje. Vrste roda Mergus se hrane ribama i imaju nazubljen kljun. Kod mnogih vrsta mladunci se također hrane raznim beskralježnjacima, ali postanu biljojedi kad odrastu.

Sl. 7. Anas platyrhynchos - divlja patka ( Linnaeus, 1758)

12

2.1.11. Grus grus - Ždral ( Linnaeus, 1758)

Sivi ždral (Grus grus) je velika ptica selica. Duljina njegova tijela iznosi 1,3 m, dok su njegova krila raspona preko 2 m. Težak je do 14 kg, što ga čini dosta laganim. Pokriven je sivim perjem, samo su mu glava i vrat tamnosive boje. Ima dugi kljun, ali je nekoliko cm kraći od rodinog. Kljun mu je svijetložute boje. Na vrhu male glave ima veliku crvenu mrlju. Na grlu i između očiju ima crnu prugu. Krila mu nalikuju rodinim, ali su mu krila tamnija. Ima duge sive noge na kojima se nalaze pandže. Rep mu je crn i kratak. Leti vrlo vješto. Sivi ždral jede razne kukce, žabe, bilje, ribe itd. Hvata ih svojim dugim kljunomkoji nije tako jako oštar kao onaj u čaplje. Sivi ždral je vrsta močvarne ptice koja živi uz vode i u močvarama.

2.1.12. Coturnix coturnix- prepelica (Linnaeus, 1758)

Prepelica (lat. Coturnix coturnix), u cijelom svijetu poznata ptica s brojnim geografski ograničenim podvrstama. Najmanja je iz reda kokoški. Najčešća su joj staništa žitna polja i ravnice sa livadama. Populacija prepelica varira 35 000 000-300 000 000. Pomalo su ugrožene zbog lova na njih. Prepelica je mala ptica duga 17 cm i teška 95-150 g. Ima raspon krila 32-35 cm. Glava joj je smeđe boje, oči su crvenkasto smeđe, a kljun je tamnosmeđe boje. Noge su joj žutoružičaste, dok je vrat smeđe boje. Hrani se sjemenkama, lisnim i cvjetnim pupoljcima te kupinama, a mladi se hrane uglavnom kukcima, sve dok ne postanu samostalni. Životni vijek prepelice procjenjuje se na 10 godina. Ona je ptica selica, te često strada prilikom seobe. Zime provode u Africi. Prirodni neprijatelji su joj zvijeri i ptice grabljivice. Ovu pticu je teško vidjeti jer više hoda nego leti i skriva se u zelenilu. Krik prepelica se čuje na udaljenosti od oko pola kilometra.

3. Biljni svijet

3.1. Salvia officinalis- Kadulja (Linnaeus, 1758)

Ima je širom kamenjara Hercegovine, Jadranskog primorja, Dalmacije, Prisutna je po svuda po mediteranskom bazenu. Kadulja - Salvia officinalis jedina je Ijekovita, dok ostale: kadulja Ijepljiva (S. glutinosa), livadska (S. pratensis), šumska (S. silvestris), austrijska, etiopska i američka služe samo kao ukras u bašćama. To je zbijen, razgranat, 30-40 cm visok grm višegodišnje, drvenaste, četvorouglate stabljike. Listovi i stabljika su dlakavi. Listovi su zbog dlakavosti srebrenasto bijele boje, srcoliki, a na rubu dvostruko nazubljeni. Dvousnati, tamnomodro-ljubičasti cvjetovi tvore na vrhovima stabljike klasaste pršljenove. Svi dijelovi biljke imaju jak, aromatičan miris, koji se sušenjem ne gubi. Ova biljka bere se u proljeće.

13

3.2. Artemisia absinthium- Pelin ( Linnaeus,1758)

Pelin je trajna biljka svijetlosive boje, polugrmastog oblika, visine 60 cm do 1 m. Mladi izdanci su sitno svilasto-dlakavi, a i listovi su sivo pustenasti i svilasto-dlakavi. Oblik donjih listova je trostruko perast s duguljastim lancetastim krpastim dijelovima lista dok su prema vrhu stabljike listovi sve manji i jednostavniji. Obilno cvatuća cvjetna metlica proviđena je sivo-dlakavim ovojnim listićima. Svijetložuti cvjetovi glavičasta oblika su cjevasti, vanjski cvjetići imaju samo pestić dok su unutarnji cvjetići dvospolni.

Sl. 8. Artemisia absinthium -Pelin ( Linnaeus,1758)

14

4. Zaključak

Prostor općine Široki Brijeg sa svojim specifičnim krajolikom, mnogim fenomenima krša, biološkom raznolikošću, mnogim izvorištima i rijekom Lišticom daje mogućnost za kvalitetan i zdrav život i otvara preduvjete za razvitak turizma, lova, ribolova i drugih sportskih i rekreacijskih djelatnosti. Bitno je napomenuti da danas nitko i ne mari previše kad je riječ o zaštiti rijeke Lištice i njezinog toka od zagađenja. Svakodnevno smo svjedoci sustavnog narušavanja riječne flore i faune. Čitavim tokom rijeke od izvora u Borku do njezinog poniranja u Mostarskom blatu "nakrcana" je različitim smećem, naročito PVC vrećicama koje se vijore poput zastava na obalnom drveću, a različite plastične boce naplavljuje obale rijeke. A da ne pričamo o gradskoj kanalizaciji. Možemo konstatirati da je rijeka Lištica zagađenija nego ikada, jer na mjestima gdje dolazi i ono malo vode riba ugiba zbog velike koncentracije fekalija. Trebamo se zapitati da li je ugrožen samo riblji fond ili smo ugroženi i mi sami zbog nemarnosti stanovništva i ostalih koji bi trebali voditi brigu o vodi i ljudima koji žive u ovome gradu, a i u okolnim naseljima. Prirodna staništa u kojima borave endemske vrste u novije se vrijeme sve više narušavaju zbog različitih ljudskih aktivnosti koje imaju dalekosežne posljedice pa je šest endemskih vrsta kritično ugroženo, sedam endemskih vrsta je ugroženo, pet endemskih vrsta je osjetljivo, dvije endemske vrste su u kategoriji nedovoljno poznatih vrsta, a jedna vrsta je gotovo ugrožena. Stoga se trebamo zapitati dokle cemo jos nasim aktivnostima narusavati biljni i zivotinjski svijet ovog kraja. Zbog karakterističnih uvjeta na Blatu obitavaju, ili su barem obitavale, mnoge endemske vrste poput prikanaca, rakova i žaba. Uslijed zagađenja vode i prekomjernog izlovljavanja ove vrste su danas zaista ugrožene i rijetko ih se viđa u koritima Lištice i pritoka, što se posebno odnosi na rakove. Pojedinci čine napore i poribljavaju Lišticu, ali se najčešće događa da nestrpljivi krivolovci ne mogu dočekati da se riba ili rak razviju, pa ih izlovljavaju prije vremena. Rijeka Listica tokom jesenskog i zimskog perioda plavi podrucje Mostarskog blata, a voda se ponekad povlaci tek krajem proljeca sto je otezavajuca okolnosta za mjestane koji se bave poljoprivradom i stocarstvom. Mostarsko blato je oduvijek bilo važno agrikulturno uporište za stanovnike okolnih sela. U polju se sadio, a negdje se još uvijek sade, kukuruz, kupus, krumpir, i mnoštvo drugih vrsta povrća, a nešto rjeđe i voća.  Poneka domaćinstva još uvijek u polju imaju vinograde, no često se dogodi da vinogradi budu duže vrijeme poplavljeni, što naravno utječe na obilnost uroda u vrijeme berbe.  Najveći dio površine Blata je prekriven travom koja izdrži i najveću zimsku vlagu, kao i velike ljetne vrućine, stoga je Blato ipak najznačajnije za kosidbu trave i ispašu stoke, mada se posljednjih godina broj stoke u selima drastično smanjio.  U posljednje vrijeme,  Blato je okolnim selima najvažnije kao izvor vode kojom se opskrbljuju lokalni vodovodi.

15

Literatura:

Blanquet, J., (1995): Plant socyology. Publishong company, New York and London.

Dzukic, G., (1995): Diverzitet vrsta od međunarodnog značaja, Boiološki fakultet, Ecolibri, Beograd.

Djulić, B., (1973): Zoologija Vertebrata I, Prirodnoslovni-matematički fakultet, Zagreb.

Vasić, V., (1995): Uloga i značaj nacionalnih parkova u očuvanju biološkog diverziteta faune, Prorodnoslovni fakultet, Beograd.

www.wikipedia.org

16