Nada GrubišićBolesna ruža

Nada GrubišićBolesna ruža

Izdavač[studio TiM]V. Babić 2, Rijekatel. (fax) 051/677-196www.studiotim.hr

UrednikMilan Zagorac

Ilustracija na naslovniciBranko Gulin

Tisakweb2tisak, Zagreb

© Nada Grubišić, 2013.

CIP zapis dostupan u računalnom kataloguSVEUČILIŠNE KNJIŽNICE RIJEKApod brojem 130201080

ISBN 978-953-7780-13-5

Ova je knjiga objavljena uz financijsku pomoć Grada Pule

Nada Grubišić

Bolesna ruža

[studio TiM]Rijeka, 2013.

volja ne proizlazi iz moralaveć iz estetike...

Robert Musil

5

1

pod moralnom lupom probdjet će rijedak homo humanusonaj koji gaji travu među koracima što bili bi put do teoremetoga apstraktnog tkiva bez ruha i amnezije

rekli bi da je čovjek mučaljiv hospitant na svemirskom tijelukoliko skladnom toliko neprepoznatljivom blizancu što ogleda seu golemom zrcalu na kom ne piše sve što se ikada dogodilou skrivenoj alkemiji postojećeg i snivanog

jer ako je vrijeme tek nijema sestra tada je patetika bez vrijednostia častoljublje tek izlišan napor da se plodi uvijek tinjajuća taština

6

2

je li potrebna lijepa riječ da bi se stvorilo lijepo djelonavlas isto onom iz Sumera gdje je trebao biti prisutan mentorda bi se uzorak mogao ponavljati unedogled pečen na Suncuzapisan na cigli koju zdrobit će tisućljeća

da bi pronijela pozdrav umornog umjetnikanije izgovorio nijednu riječ

7

3

ljudski je toraks posljedak određene božanske aktivnostikoja bi protresla bagremove krošnje te njihove skrivene letjelicedok lete jedemo zasladu ne misleći da od bolesti čovjek postane samo tijelo komu nije stalo do naše blizine i jastukaionako izvezenih u njegovoj odsutnosti i s mnogo glazbe

svijet osta orbis pictu ne kao memento božanstvu ili zimzelenom drvuveć kao sadašnjica postaje posebnom kada raste na posebnom tlu

8

4

je li se već slučilo da vremena ima tek tamo gdje ima mnogo prostorana primjer za tisuće tisuća travnatih rondela što paraju pogleds ruba stoljeća unazad dalje i od Prometeja ne zna se voli li vez fulminantnih boja u rukama sredovječne redovnice

u davninama rasla ambrozija grm po grm do prošlosti ad infinitumsipljivi zasopljeni pegazi kameni putto zaustavljenih krila

u času kada su se počeli rađati divovi

9

5

našom kobi bizarno se kreću razdražljiva braćačekaju jednu po jednu noć bez pozdrava blijedo i nesustavno gube nestvarno tlo pod njegovanim nogama

druže se zacjeljujući svoju ublaženu mizantropijukao da se bave identifikacijom srednjovjekovnih trovača

10

6

francuske kantonalne žene žive kao sjene s krumpirom među dlanovimacjelujući pogledom zreo plod s one strane kuhinjskog staklauredno oblače slojeve dana na svoja obudovjela satenska tijelabudući da je netko već ovuda prolazio kušao njihovo vino i dvorište

mnogo je vapnenačkih stijena na dan hoda po oštrom rubu uzdahtale duboke vode ona će progutati svekoliko vrijeme potrebno da se osjeti miris putnika

da se pokrene teško klatno bivanja i suosjećanja s biljkamaone žude toplinu prostoga ljudskog tijela

11

7

toliki civilizacijski napori da se na dnu sita pročita res publicaekao da to nije moglo biti staklo u krhotinama raznih bojaveliki mrzli ponor koji će proždrijeti i najbližu pjesmu mlaku prijateljicu što se skladno oblači svjesna svojih nemira

istovremeno ipak se tvari i bića gibaju unutar nepoznatih nam okviramožda traže vlastita svojstva optimalno opremljenasnažno izložena neistraženim uvjetima svemira

12

8

uglavnom topla Zemlja tali svoje oblike i obrise blisko općeći s tijelom malog Sunca kog u utrobi nosi neovisno o cvjetnim prisojima na površini

ovi se ogledaju u otvorenom plavetnilu imajući uvijek dovoljno vremena za sveprisutnu ljubav spolova

no neizmjerno teško hodamo po tlu i tamnim dnima neprobavljene stvarnostiprepoznat ćemo je tek kada ponestane daha i svjetlosti za oblikovanje nama pripisanih lica s trajnim zadatkom da opstanu na otvorenoj pozornici življenja

događa se da čovjek osjeti kako mu je dana sloboda da ga se gleda a da pritom ostane neproničnim

13

9

je li ruka Sunca uspokojavajuća u vremenima kada svijet nazovemo nemirnimshvatimo da se hrani vinom i Mozartovim kuglicama jer što znači pobijediti među tolikim znacima nevezanosti sa simbolima straha sveudilj

slijede pobrkane zamisli neumjesni pokretiprisvajani putovi k svevišnjoj božanskoj osobi

zato molimo učitelja da nas još jednom pouči

14

10

propitujući vlastitu nepostojanost nećemo stići odgovoraveć nastaviti robovati lakomislenoj ambiciji u zbiljskoj prašini ideja jedne od živih vrsta koje ispraćaju svoje mrtve zaslužuju li neprijatelje s druge strane prastaroga kamenog grada gdje se njeguju rečenični obrati

ne miriše zato Grčka na topao med sol i smoluveć se na obzorju sumornog svijeta pojavljuju slike sežu duboko iza dvadesetog vijekagustog svakako velikoga plavičastog osiromašenih linija no vrlo glasnog

ponašao se poput sivih pahulja što gore pod Suncem nestaju prije slijetanja bez glasa

15

11

ta gorda rasa pojavila se pomalo nečujno u kolijevci mlakih arhipelaganije rabila vrijeme kako bi zaslužila pramenje svjetlosti u svojim šumamapješčane sprudove gdje nam se koraci ukrštaju s Michelangelovim

on sjedi sred firentinskih brežuljaka u bogatom trsju kao jedinoj vrsti ziđa u prostoru kog smo načeli kao zrelo grožđe na nježnim dlanovima

16

12

nitko neće stvoriti cjelovitu povijest čovječanstva izvan povijesti umjetnosti ako Boga smatramo umjetnikom on počiva svudau poljima cvijeća visokih peteljki planini vodi sveukupnim ljudskim iskustvima što hrle uvis u posve jednostavnu priču naših strogih očeva

notni će tek zapisi progovoriti o slavenskoj bajkovitosti ljudima ružičasta tenamoralnosti koja se preklapa s higijenom duha

ona izrasta iz iste trave u koju ćemo iščeznutina neznanom putu u svevremenski zaborav

17

13

gradovima plove misli nepoznatih ljudi koji u njima taže svakodnevnu žeđza dubinama predanja o tjelesnosti uljudnom ponašanju

no danju i noću motre ih grabljivice one će s njima poći u smrt bez imalo temperamenta ostavljati za sobomnajvišu stijenu i druge prirodne oblike tlo na kom stoje posve uspravno a ne zove se Itaka

naposljetku ljudi plijeve posljednju biljku ona ne zna da je bolesna

18

14

teško je ne primijetiti kako se iza ovoga platna krije hipohondarrođen u ulici čija se cigla usporeno vraća zemlji iz koje se rodilatrošio je po tubu svake boje nije mislio na ribe u gradskoj fontaninedovršena prijateljstva do kojih mu je bilo stalo svijesti da je tek dio saća grada kom je nemoguće umaći osobito u kolovozu kada padnu prve kiše

ptice nestaju svaka iza svoje žice koje čine arhitekturu slučajna platna

19

15

ethos ne poznaje predgrađa osobito ne u doba marazma svijetakada se pogibli umnožavaju kao i morbidnost nekad virilnijeg pučanstva

rijedak nedjeljni jahač primijetio bi zasanjanost u držanju i gestualnosti ljudi kada se probudi doživljava rađanje kao vrstu rehabilitacijedaleko od svijeta u kom i dalje razdragano cvjetaju ruže krvavi ljudi

nije ih moguće dodirnuti niti prizvati budući da postaju nejasnima poput zatrovanih oblaka

svilena kukuljica ne zna da je promatraju

20

16

more skriva slike svijeta razmjenjujući ih za jabukukrotko slovo tibetanskog pripovjedačas pravom na slobodu teme sastavljene u fragmentimagdje nastupa personae dramatisona će pokušati podražavati prirodu dajući joj epitete posvećenog gaja

pjesnik međutim hoće biti počašćen u svojoj prelijepoj kaznizavrjeđujući raskoš otajstava olujnog jutra

21

17

smisao svjetskih svetkovina smrti valjda je ljudska brojnostinfekcija besmislom no vrlo daleko od protestantskog korala što izjutra miluje svaku skulpturu u našoj sobikao da su nam zajedničke ugodne podnevne opservacije

tako nastaje čovjek-slika nimalo ksenofobičanno netko mu je svejednako oduzeo toplinu tijela

ne posvema kuriozan podatak u prilog višeznačne odiseje teksta

22

18

bojažljiva sreća stvaranja ne treba moralne lupekao ni kretanje vode u Svetom pismu

to pomalo sliči na zlatotkanu svilu na kojoj snivaju oklopnicičija će lica progutati nezapisani dio povijesti one kojom struje simfonije i oratoriji ne slave umorno Sunceveć im je dovoljan glas Judite s usana starog rječničara

on povjerova da prava republika počiva u Evanđelju

23

19

rosni vijenci mirišu duž tijela povijestipotrebni poput bujne poljane pod koljenimanevidljivi lisnati hramovi namijenjeni onima koji se smiju ponadati nestvarnom

ono sladi dušu neživim slikama božanskog plaštaplaninskih nimfa što neznane boje se sudbe

tu će nasukati lađe

24

20

ako volimo ljude oni postaju nova domovinaili maglovita trepereća fatamorgana na rubu dostupnog svijetagdje će uvijek zakucati novo djevičansko srcekao pronađeni krasuljak njegova sjetna zahvalnostza pomicanja zemaljskog lica

kada samrtnici krenu na putovanje unedogledponavljaju rečenice zaboravljajući na svekoliko zemaljsko cvijeće

hitro kako oblaci prolaze kroz dušu

25

21

ova nava dugo brodi povijesnom transliteracijom u zagrebačku žardinijerugdje se toči anis kao u pehar stihova krhkih čuda baštineje li nužno punoljetstvo za pogled na taj divlji vrt ljudskih pogledaako se događaju po dogovoru ali histerično

amnezija će nam dopustiti da budemo skladni koliko je nužnoda zakoračimo k cvijetu što šutnjom dozrijeva u predviđenu dimenzijuovdje bi pjesnikinja osjetila svoj glasbila blistava odaliska pobožna tamna poput onog što je očekuje

kada spusti stopalo u vodu poput izloženih muzealija

26

22

oblomovština kao početak otužne priče o jelenu što gubi korak sa stadomgotovo odabranim i smjernim na putu u voduputu što ga svaki čin ima u vremenu o kom nam je dano razmišljatikao o knjizi koju čitamo zaboravljajući naučeno odloženo ili odgođeno

nastupio je puteni orkestar kao sublimirana kruna ljudskoga umijeća koje se samo stapa sa stvarnošću što rogobori do kasno u noć

ometajući pritom ljubice u cvatu na površini hiperrealističnog platna

27

23

promatramo rasprsle linije i boje ušavši iz trijema u sobu slikane prisvajajući motive s ploha zidova u osvijetljenom prostoru mogućem drugom tijelu no izostaje pretapanje s prigušenim kolorizmom doživljenim u drvenoj ljuski lađe moru pod prozorom

njišući se ona očekuje da se nešto dogodi pa učas zaboravi

28

24

zelenac odjednom otvori nebo u zadano vrijeme ono s nama dijele naši starinjihovi arboretumi čuvaju rosu na cvijeću gdje spavaju mnogiotvorenih vjeđa slijede naše pute tijela što se kupaju napamet

ovdje gdje čipka doslovice znači svjetlost što počiva u gradskom zaljevusastavlja svoje ukrštene površine marljivo kako je započela

29

25

ispunjamo li svoju sudbinu to moramo činiti samikao što voda mije svoja svojstva vazda se budeći na drugom mjestu zanosi nas njezina bezukusnost kao da dijelimo istu osobinu

to je bolno kao biti na rubu smrti uskrsnuća koje se događa podzemnoj rijecibezličnoj veličanstvenosti mrtvih jezika

30

26

izgubljeni u bjelini rublja pod Suncemimamo vlastite bijele zidove diraju nas zovu u svoje skutemokre od mladosti daleke od svakog moraliziranja

ne ustajemo iz postelje makar ulicom pjevaju djevojke osebujnih manira makar tek je jutro prekratko da ma što donesenekako plaho usukano poput lanene tkanine

neodlučno da li da nas djevičanski štiti

31

27

ružine misli daleko sežu tamo gdje stanuje proljeće u vrtu zvijezdaprebiva li ondje uzbibana poetska meditacija i druga otajstvalike a virgin child u genetskoj metamorfozi kućnoga praga

pod vrhunaravnim dimenzijama neba skloni smo sve prepustiti božanskomna balkonu spustiti svoje rublje kao da nekud ispraćamo tijelo bez riječimeko od boli osluškivanja ima li života izvan ljudskog mozga

how bizarre how bizarre how bizarre

32

28

proroci imaju lijepe udove u suton sjede na stubama teškim poput suzašto se neće proliti za tajanstvenom ženom neće ih izbrisati kiša

knjige iz njihova krila nestajat će posve blizu naših prstiju nisu oduvijek postojale i neće zauvijek bitiostat će tek njihova koprena

govorim glasno ptici na žici kao kad čitam zatamnjeno slovo na papiruono o misterioznom letu kriku pod oblacimaisprekidanom poput prvih kapi hladne kiše

po crvenim stihovima dječaka samoubojice