BOSNA I HUM U SREDNJEM VIJEKU

(I. kolokvij)

IZVORI I BiH U GEOPOLITIČKOM SMISLU

Izvori za BiH povijest djele se na povelje, listine, isprave, sudske zapise, saborske spise,

zapisnike gradskih općina te na pisce (naročito suvremene).

Arhive u kojima nalazimo podatke o srednjovjekovnoj Bosni i Humu su državni arhiv u

Dubrovniku, papinski tajni arhiv u Vatikanu, državni arhiv u Veneciji, državni arhiv u

Budimpešti, Bečki državni arhiv i privatne zbirke mađarskih velikaša.

Najpoznatije zbirke o srednjovjekovnoj Bosni i Humu su: Euzebije Fermendžin (Acta

Bosnae), Konstantin Jiraček (Spomenici Srpski), Vjekoslav Klaić (Keglevići), Ivan

Kukuljević (Codex...), Šime Ljubić (Listine), Franjo Rački (Documenta historie), Tadija

Smičiklas (Codex diplomates), te zbirke Ferde Šišića i Ćire Truhelke.

Prvotna Bosna je zauzimala područje gornjeg toka rijeke Bosna sa današnjim gradovima

Sarajevo, Fojnica, Srebrenica, Goražde, Visoko, Travnik itd.

U vrijeme banova Bosna se širi te zauzima oblasti kao što su Soli (današnja sjeveroistočna

Bosna sa gradovima Tuzla, Zvornik i Bjeljina), Usora (obje strane donjeg i srednjeg toka

rijeke Bosne sa gradovima Brčko, Gradačac, Žepče, Tešanj, Maglaj, Doboj, Derventa i

Bosanski Brod), Donji krajevi (Jajce i Ključ), Zapadne strane ili Završje (Duvno i Livno)

te Podrinje.

Današnja sjeverozapadna Bosna (Bihać) nije pripadala pod Bosnu sve do turskih osvajanja,

već je pripadala Hrvatskoj. Za taj prostor kasnije se uvriježio naziv Turska Hrvatska.

Hum se prostirao od izvora Neretve do Jadranskog mora, uključujući i poluotok Pelješac.

Hum se zajedno sa Neretljanskom oblasti, Travunijom i Dukljom nazivao Crvenom

Hrvatskom.

Primorjem se nazivao teritorij od Dubrovnika do Herceg Novog.

Bosna se u historiografiji prvi put spominje kod Konstantina Porfirogeneta (10.st.), u

njegovu djelu ''O upravljanju carstvom'', pod nazivom ''zemljica Bosna''.

Prvi poznati knez Zahumlja ili Huma je bio Mihovil Višević, koji vlada kao Humsko knez

od 910. do 930.g., i ubraja se među hrvatske velikaše.

1

Sredinom 10.st., dok je u Hrvatskoj bijesnio građanski rat za prijestolje, Bosnu je nakratko

osvojio srpski knez Časlav.

U prvoj polovici 12.st. ugarsko-hrvatski kralj Bela II. svome naslovu pridodaja i naslov

''kralj Rame''.

BANOVI

Ban Borić je prvi poznati bosanski ban. Vlada Bosnom početkom druge polovice 12.st. Prvi

put se spominje 1154.g. Vladao je samostalno i bio je ugarski saveznik u borbi protiv

Bizanta. Porijeklom je najvjerovatnije bio iz Slavonije kamo je i otišao nakon poraza od

Bizanta.

Kulin ban vlada Bosnom od 1180. do 1204.g. Prvi put se spominje 1180.g. nakon smrti

bizantskog cara Emanuela Komnena. Od tada Bosna više nije pod Bizantskom vlašću.

Godine 1189. Kulin ban je izdao povelju kojom je sklopljen trgovački ugovor sa

Dubrovnikom. Od strane zetskog kneza Vukan, bio je optužen za krivovjerje, ali se Kulin

1203.g. na saboru održanom na Bilinom polju, pred papinim izaslanikom, uspio obraniti od

tih optužaba te se zakleo na vijernost papi. Do današnjih dana se uvriježila izreka ''za Kulina

bana dobrih dana''.

Ban Stjepan je bio Kulinov sin. On vlada Bosnom u prvoj polovici 13.st.

Ban Matej Ninoslav je najvjerovatnije bio Kulinov sin i Stjepanov brat. On vlada kao

bosanski ban od 1232 do 1250.g. Bio je protivnik ugarskog kralja i prijatelj domaće crkve,

pa je papa 1234.g. pozvao na križarsku vojnu protiv Bosne. Taj sukob je trajao pet godina. U

doba njegovog vladanja, tj. 1241.g. u Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo su provalili Tatari.

Matej Ninoslav sam za sebe kaže da je potomak starijih bosanskih vladara.

Prijezda I. Kotromanić vlada kao bosanski ban početkom druge polovice 13.st. Bio je

saveznik ugarskog kralja, i predpostavlja se da je porijeklom bio iz Slavonije. Njega

nasljeđuje Prijezda II. Kotromanić koji vlada kao bosanski ban krajem 13.st.

Stjepan I. Kotromanić vlada kao bosanski ban krajem 13.st. Bio je sin Prijezde I., te je bio

oženjen Jelisavetom Nemanjić, kćerkom srpskog vladara.

2

Pavao Šubić je najmoćniji hrvatski velikaš s kraja 13. i početka 14.st. Pripadao je uglednoj

lozi podrijetlom iz plemena Šubića koja je vladala iz Bribira na Zrmanji. Bio je politički

samostalan vladar cijele Hrvatske. Godine 1299. uzima naslov ''ban Hrvatske, Dalmacije i

gospodar Bosne''.

Mladen I. Šubić je bio brat Pavla Šubića koji ga je postavio na mjesto bosanskog bana.

Mladen I. vlada kao bosanski ban početkom 14.st.

Mladen II. Šubić je bio sin Pavla Šubića. Postao je ban Hrvatske i ''gospodar cijele Bosne''

1312.g. smrću njegova oca. Godine 1318. Mladen II. se naziva ''banom Hrvatske i Bosne i

općim gospodarom Humske zemlje''. Mladen II, je zbog nezadovoljstva naroda bansku čast

u Bosni predao Stjepanu II. Kotromaniću.

Stjepan II. Kotromanić je bio sin Stjepana I. Kotromanića i srpske princeze Jelisavete

Nemanjić. Vladao je kao bosanski ban od 1320. do 1353.g. U tom periodu je značajno

proširio teritorij svoje banovine osvojivši oblasti Usoru, Soli, Zapadne strane, Završje, Hum

i Primorje. Kuje svoj srebreni novac. Odupro se naletu srpskog vladara Dušana i udao je

kćer Elizabetu za ugarskog kralja Ludovika. Bio je jedan od najznačajnijih bosanskih

banova, koji je podigao Bosnu na veći stupanj samostalnosti, i udario temelje njenoj kasnijoj

moći. Umro je 1353.g. te je pokopan u franjevačko samostanu u Milama kod Visokog.

KRALJEVI

Tvrtko I. Kotromanić je bio sin Vladislava Kotromanića i Jelene Šubić, te nećak Stjepana

II. Kotromanića. On vlada kao bosanski ban od 1353. do 1377.g., a od 1377. do 1391.g., tj.

svoje smrti, vlada kao prvi bosanski kralj. U vrijeme kada je preuzeo bansku čast u Bosni

bio je malodoban, te je u njegovo ime upravu preuzeo otac mu Vladislav. Ubrzo nakon toga

Vladislav umire. Tvrtko se, nakon što postaje punoljetan, naziva ''Božjom milošću ban

čitave Bosne i čitave Usore i Soli''. U njegovo vrijeme, točnije 1358.g., je sklopljen

''Zadarski mir'' između Ugarsko-Hrvatske i Venecije kojim se Venecija odriče čitave

Dalmacije. Godine 1363. ugarski kralj Ludovik, pod izgovorom krivovjerja u Bosni, povede

vojnu protiv Tvrtka, ali se Tvrtko uspješno obranio od napada. U međuvremenu se od

Tvrtka odmetne brat mu Vuk, našto se Tvrtko izmiri sa Ludovikom.

3

Nakon smrti posljednjeg Nemanjića, Tvrtko zauzima zapadni dio njihove države te se pokraj

Visokog 1377.g. kruni kao bosanski i srpski kralj. Smatrao je da mu srpska kruna pripada na

račun njegove bake Jelisavete Nemanjić. Tvrtka kao kralja priznaju Dubrovnik i Venecija.

Po istom nasljednom pravu, tj. majci Jeleni Šubić, Tvrtko je smatrao da mu pripada i

hrvatska kruna. Nato godine 1388. Bosnu napadaju Turci, ali ih je porazio Tvrtkov vojvoda

Vlatko Vuković iz roda Kosača. Isti taj Vlatko Vuković je predvodio bosansku vojsku, koja

se zajedno sa Srbima borila protiv Turaka i doživjela poraz, u bitci na Kosovu polju 1389.g.

Tvrtko je, što vojnim što diplomatskim putem, uspio osvojiti čitavu Dalmaciju osim gradova

Zadra i Dubrovnika, koji su ostali vijerni ugarskoj kruni, te si je pridodao naslov ''kralj

Hrvatske i Dalmacije''. Tvrtko je umro 1391.g. u 53. godini života, na vrhuncu svoje moći.

Ne zna se gdje je umro i gdje mu je grob. Tvrtko je bio prvi, a vjerovatno i najznačajniji i

najmoćniji bosanski kralj.

Tvrtka je nasljedio Stjepan Dabiša koji vlada kao bosanski kralj od 1391. do 1395.g.

Njegova žena je bila Jelena Gruba koja nakon smrti Stjepana Dabiše vlada kao bosanska

kraljica od 1395. do 1398.g.

Stvarnu moć u Bosni krajem 14. i početkom 15.st. je imala vlastela od kojih su najznačajniji

bili vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić, knez Pavao Radinović i vojvoda Sandalj Hranić

Kosača. Hrvatinići su držali područje Donjih krajeva, Radinovići (koji se kasnije prozvahu

Pavlovići) su držali područje prvotne Bosne, a Kosače su vladale Humom.

Stjepan Ostoja je potjecao iz dinastije Kotromanića. On vlada kao bosanski kralj od 1398.

do 1404. te ponovno od 1409. do 1418.g. On nije imao nikakvu stvarnu moć u zemlji. Njega

je nasljedio sin Stjepan Ostojić koji vlada kao kralj od 1418. do 1421.g.

Stjepan Tvrtko II. Kotromanić je vladao kao bosanski kralj u više navrata, po želji Hrvoje

Vukčića Hrvatinića, u prvoj polovici 15.st. Bio je sin Tvrtka I. Kotromanića.

Hrvoje Vukčić Hrvatinić je bio hrvatski ban, veliki vojvoda bosanski i herceg splitski.

Živio je u drugoj polovici 14. i prvoj polovici 15.st. Svojevremeno je bio najmoćniji čovjek

u Bosni, moćniji čak i od bosanskih kraljeva koje je svrgavao i vraćao na prijestolje po

svojoj želji. Bio je pristaša napuljskog kralja Ladislava i suparnik ugarskog kralja

Sigismunda Luksemburškog.

Stjepan Tomaš je bio kralj Bosne od 1443. do 1461.g. Bio je vanbračni sin kralja Stjepana

Ostoje. Bio je saveznik Ugarske, Venecije i Dubrovnika. Sukobio se sa hercegom

Stjepanom Vukčićem Kosačom (po čijoj je tituli Hercegovina dobila ime) i srpskim

despotom Đuradom Brankovićem. Tomaš i Kosača se mire, te se Tomaš rastavlja od svoje

prve žene Vojače i ženi se kćerkom Stjepana Kosače Katarinom Kosačom. Međutim

4

primirje između kralja Stjepana Tomaša i hercega Stjepana Kosače nije dugo trajalo, te je

Stjepan Kosača zaratio sa Dubrovnikom od čega su najveću korist imali Turci. Naime Turci

1453.g. osvajaju Carigrad, a 1459.g. ,padom Smedereva, osvajaju i Srbiju. Sljedeća na udaru

je bila Bosna. Stjepan Tomaš umire 1461.g.

Stjepan Tomašević je bio sin Stjepana Tomaša i Vojače. Stjepan Tomašević vlada kao

bosanski kralj od 1461. do 1463.g. On je oženio Maru, kćerku srpskog despota Lazara,

čime je nakon Lazarove smrti 1459.g. i sam postao srpski despot, ali je iste godine izgubio

svoju despotovinu kad su Turci osvojili Smederevo. Nakon očeve smrti 1461.g. postaje

bosanski kralj okrunivši se u Jajcu sa papinom krunom. Papa ga ujedno preko svojih

poslanika miri sa ugarsko-hrvatskim kraljem Matijom Korvinom, koji je Bosnu smatrao

svojom vazalnom zemljom. Nato je Stjepan Tomašević Turcima odbio plaćati danak, našto

su oni podigli vojsku od 150.000 ljudi sa namjerom da osvoje Bosnu. Nato Stjepan

Tomašević traži primirje sa Turcima koji mu ga tobože daju, ali i dalje nastavljaju sa svojim

planovima namjeravajući tako iznenaditi Bosance, u čemu su i uspjeli. Bosna nije

organizirala nikakvu obranu, a u svibnju 1463.g. turski sultan Mehmed II. Osvajač, sa

svojom vojskom dolazi pred grad Bobovac koji mu predaje knez Radak nakon tri dana

otpora. Za ''nagradu'' je sultan Radeku dao odrubiti glavu. Kralj Stjepan Tomašević bježi u

Jajce, a nakon toga u grad Ključ. Tu ga sustiže Mahmud-paša koji ga zarobljava i vodi pred

sultana gdje mu je odsječena glava. Osvajanjem tri ključna grada, Bobovca, Jajca, i Ključa

smatra se da su Turci osvojili Bosnu, koja tako bez pomoći izvana i organizirane obrane

''šaptom padne''. Mrtvo tijelo posljednjeg bosansko kralja bijaše sahranjeno u blizini Jajca.

Nakon pada Bosne kraljica Mara se sklonila u Ugarsku, gdje je i umrla 1495.g., a kraljica

Katarina Kosača se sklonila u Rim, dok su njezina djeca Sigismund i Katarina odvedeni u

Tursku gdje su poturčeni. Sigismund uzima ime Ishak, a po ocu kralju Kral Ogli (kraljević),

te se spominje kao turski beg u Maloj Aziji 1487.g. Kraljica Katarina umire u Rimu 1478.g.,

a prije svoje smrti je napisala oporuku u kojoj kaže da ako joj se djeca ne vrate u krilo

katoličke crkve svoje Bosansko Kraljevstvo ostavlja svetoj stolici.

Turci su u Humu naišli na mnogo veći otpor nego u Bosni. Godine 1466. Turci su osvojili

Blagaj, koji je bio glavni grad velikaša Kosača. Hum su Turci naposljetku osvojili 1482.g.

padom grada Novog (Herceg-Novi).

5

KRONOLOGIJA

BAN BORIĆ (1154.-1163.g.)

BAN KULIN (1180.-1204.g.)

BAN SJEPAN (1204.-1232.g.)

BAN MATEJ NINOSLAV (1232.-1250.g.)

BAN PRIJEZDA I. KOTROMANIĆ (1250.-1287.g.)

BAN PRIJEZDA II. KOTROMANIĆ (1287.-1290.g)

BAN STJEPAN I. KOTROMANIĆ (1290.-1302.g.)

BAN MLADEN I. (1302.-1304.g.)

BAN MLADEN II. (1304.-1320.g.)

BAN STJEPAN II. KOTROMANIĆ (1320.-1353.g.)

KRALJ TVRKO I. KOTROMANIĆ (1353.-1377.-1391.g.)

KRALJ STJEPAN DABIŠA (1391.-1395.g.)

KRALJICA JELENA GRUBA (1395.-1398.g.)

KRALJ STJEPAN OSTOJA (1398.-1404.g.), (1409.-1418.g.)

KRALJ STJEPAN TVRTKO II. (1404.-1408.g.), (1421.-1443.g.)

KRALJ STJEPAN OSTOJIĆ (1418.-1421.g.)

KRALJ STJEPAN TOMAŠ (1443.-1461.g.)

KRALJ STJEPAN TOMAŠEVIĆ (1461.-1463.g.)

1154.g.- Prvi put se spominje prvi bosanski ban, ban Borić.

1180.g.- Umire bizantski car Emanuel Komnen.

1189.g.- Kulin banova povelja.

1299.g.- Pavao Šubić uzima naslov ''ban Hrvatske, Dalmacije i gospodar Bosne.''

1377.g.- Tvrtko I. Kotromanić se kruni za bosanskog kralja.

1389.g.- Bitka na Kosovu.

1453.g.- Turci osvajaju Carigrad.

1459.g.- Turci osvajaju Srbiju.

1463.g.- Turci osvajaju Bosnu.

1466.g.- Turci osvajaju Blagaj.

1478.g.- U Rimu umire Katarina Kosača.

1482.g.- Turci osvajaju Hum.

(II. kolokvij)

6

CRKVA

Krivovjerje u Bosni se prvi put spominje 1180.g. To je godina smrti bizantskog cara

Emanuela Komnena i prestanak vladanja Bizanta nad Bosnom. U Bosni tada vlada ban

Kulin čiji su poslanici pred papom Aleksandrom III. dokazali da nema krivovjerja u Bosni.

Bolinopoilska abjuracija je intervencija pape u vezi djelovanja Crkve bosanske. Nakon

pritužaba dukljanskog vladara Vukana i splitskog nadbiskupa Bernarda na krivovjerje u

Bosni papin legat Ivan de Casamaris na Bolinom poilu 1203.g. utvrđuje da nema

krivovjerja.

Optužbe za krivovjerje bosanskih vladara i bosanskog naroda su najčešće bile politički

motivirane.

Katolička crkva je kršćane u Bosni i Humu smatrala krivovjernim najčešće zbog toga što se

tamošnje svećenstvo služilo narodnim jezikom te pismima glagoljicom i bosanicom, dok je

katolički vrh u Rimu inzistirao da svećenstvo poznaje latinski te da se tim jezikom služi u

liturgiji.

Uporaba glagoljice i bosanice kod bosansko-humskog svećenstva potječe još iz razdoblja

hrvatskih narodnih vladara.

Crkva bosanska je bila autohtona crkva u Bosni tokom srednjeg vijeka. To je jedina

heretička crkva koja je uspjela postati državnom crkvom. Pripadnici Crkve bosanske su se

nazivali krstjani. Za njih se još upotrebljavaju nazivi patareni i bogumili. Iako se Crkva

bosanska najčešće smatrala krivovjernom, jedine bitne razlike između nje i Katoličke crkve

je u tome što su pripadnici Crkve bosanske liturgiju vršili na domaćem jeziku, te su se služili

glagoljicom i bosanicom umjesto latinice i latinskog jezika. Crkva bosanska je također imala

posebnu hijerarhiju na čijem je čelu bio Djed (biskup), a nakon njega sljede Strojnici u koje

se ubrajaju Gosti i Starci, te naposljetku krstjani. Crkva bosanska je prestala postojati

turskim osvajanjem Bosne.

U prvoj polovici 13.st. bosanski ban je bio Matej Ninoslav. On je bio protivnik ugarskog

kralja i prijatelj domaće crkve, što je navelo papu Grgura IX. da 1234.g. pozove na križarsku

vojnu protiv Bosne. Taj sukob je trajao 5 godina bez nekog značajnijeg uspjeha za papu.

Pod izlikom krivovjerja u Bosni 1356.g. ugarsko-hrvatski kralj Ludovik I. Anžuvinac je

napao Bosnu, no bosanski vladar Tvrtko I. se uspješno brani.7

Katolička crkva je na prostoru BiH u srednjem vijeku oformila sljedeće biskupije:

Bosansku, Trebinjsku, Stonsku, Duvanjsku i kratko vrijeme Srebreničko-Visočku biskupiju.

Bosanska biskupija je osnovana sredinom 11.st. Prvi sačuvani spomen te biskupije datira iz

1088.g., kada Bosanska biskupija pripada Barskoj metropoliji. Godine 1252. bosanski

biskup, po papinom nalogu, seli u Đakovo.

Trebinjska biskupija se izričito spominje u 11.st. Pripadala je Dubrovačkoj metropoliji.

Sjedište biskupa se nalazilo u današnjem selu Čičevu.

Duvanjska biskupija se prvi put spominje u 13.st. za vrijeme hrvatskog velikaša Pavla

Šubića. Duvanjski biskupi su obitavali na području Splitske nadbiskupije.

Pod Stonsku biskupiju je spadao srednjovjekovni Hum sa poluotokom Pelješcem.

Srebreničko-Visočka biskupija je osnovana u prvoj polovici 15.st., a trajala je vrlo kratko.

Dominikanci u Bosnu stižu iz Ugarske najvjerovatnije u prvoj polovici 13.st. Oni djeluju u

skladu sa ugarskim crkvenim i svjetovnim vlastima. U Bosni su nastupali kao inkvizitori. Iz

tog razloga narod ih nije najbolje prihvatio, i nisu imali velikog uspjeha na području Bosne i

Huma. Nema podataka o dominikanskim samostanima u srednjovjekovnoj Bosni i Humu.

Franjevci stižu na područje Bosne i Huma krajem 13.st. Godine 1339. Papa Benedikt XII. u

Bosnu šalje fra Gerarda Odonisa, generala Franjevačkog reda, koji iste godine osniva

Bosansku franjevačku vikariju. Prvi franjevački samostan u Bosni, samostan sv. Nikole je

izgrađen, od strane bana Stjepana II. Kotromanića, u mjestu Milama kod Visokog

polovicom 14.st. Osim u vjerskom životu Bosne i Huma franjevci su kasnije sudjelovali i u

njihovom političkom životu.

Ni u jednom zapisu prije dolaske Turaka u Bosnu nema spomena o pravoslavcima, dok o

katolicima govori na stotine spisa. Na području Bosne do 1500.g. nije bila ni jedna

pravoslavna biskupija, dok se na tom istom području djelom ili u cijelosti prostiralo 9

katoličkih biskupija.

Zahumlje je početkom 13.st. osvojeno od strane Raške (Srbije) te je tom prilikom dio naroda

prešao na pravoslavlje, međutim 1325.g. Stjepan II. Kotromanić osvaja Zahumlje te se narod

ponovno vraća u krilo Katoličke crkve. Kada je pravoslavni svećenik ostao bez vjernika

vratio se u Rašku.

Turskim osvajanjem Bosne 1463.g. dio katoličkih vjernika, osim na islam, prelazi i na

pravoslavlje iz razloga što su pravoslavni vjernici uživali bolji položaj u odnosu na katoličke

u Turskom Carstvu.

Utemeljitelj Srpske pravoslavne crkve je bio sv. Sava Nemanjić 1219.g.

U 16.st. u Bosni su osnovani pravoslavni manastiri Tvrdoš, Zavala i Žitomislić.

8

Tek se 1709.g. pravoslavni biskup, Mojsije Petrović, naselio u Sarajevu.

Nema dokaza o masovnoj islamizaciji u Bosni i Humu nakon turskog osvajanja.

DRUŠTVO I GOSPODARSTVO

Najznačajniji gradovi u srednjovjekovnoj Bosni i Humu su bili Bobovac (podigao ga

Stjepan II. Kotromanić polovicom 14.st.), Jajce, Doboj, Počitelj, Vranduk kod Zenice,

Srebrenik, Ljubuški (stari grad na vrhu Buturovice nastao polovicom 15.st.), Blagaj-Stjepan

Grad (prijestolnica Kosača), te Ston koji su 1333.g. preuzeli Dubrovčani.

Temeljni element društvene zajednice srednjovjekovne Bosne i Huma je bilo pleme i

plemenski ustroj, dok je ban (a kasnije i kralj) bio poglavar države.

Plemenita baština u Bosni i Humu se spominje na nadgrobnim spomenicima. Njoj upravljaju

starješine, a može se izgubiti zbog veleizdaje.

Pečate imaju istaknute obitelji, dok je heraldika stranog podrijetla.

Domaćeg građanstva u srednjovjekovnoj Bosni i Humu nema. To su bili uglavnom stranci

(Sasi, Dubrovčani i Mlečani).

Kmetovi uživaju osobnu slobodu, a gospodaru obično daju trećinu.

Institucija ropstva nije uživala državne zaštite.

Stanovništvo se većinom bavi ratarstvom, te uzgojem stoke i žitarica.

Značajniji izvor prihoda su bile rude (Srebrenica) i carine. Također je vrlo razvijeno bilo

kreditiranje.

Dubrovčani drže monopol nad solanama.

Ceste nisu postojale, a putovalo se na konjima i u karavanama. Glavna prometnica Humske

zemlje je bila ''Via Narante'' (uz Neretvu) ili Humski put.

Mogariš je naziv za naknadu koju su Dubrovčani plaćali bosansko-humskim vladarima, a

zauzvrat su slobodno trgovali na tom prostoru.

Sudaca nije bilo već je njihovu funkciju vršio gospodar zemlje.

Osim novca nekih narodnih vladara u Bosni i Humu su se kao sredstvo plaćanja koristile

kunske kože te bizantski novac (byzantinus) i mletački groševi (matrapona), dok je marka

naziv za mjernu jedinicu novca. Prvi bosanski vladar koji je kovao svoj vlastiti srebreni

novac je bio Stjepan II. Kotromanić.

9

KULTURA

Bosanica ili hrvatska ćirilica je autentično pismo nastalo na području Bosne, Huma i srednje

Dalmacije najvjerovatnije u 10.st. Najznačajniji dokumenti koji su pisani bosanicom su

Humačka i Kočerinska ploča, Povaljska listina i Povaljski prag te Poljički statut iz 1440.g.

Glagoljica je staroslavensko pismo nastalo sredinom 9.st. Autorima ovog pisma smatraju se

Ćiril i Metod, bizantski redovnici iz Soluna.

Bilizi su naziv za kamene nadgrobne spomenike srednjovjekovne Bosne i Huma. Postoje 4

vrste biliza (sarkofag, ploča, križ i stup). Većinom su pisani bosanicom, i to ikavicom, a

najučestaliji su prikazi iz svakodnevnog života. Dvije trećine biliza se nalazi na prostoru

današnje Hercegovine. Točan broj im nije utvrđen, a pretpostavlja se da ih ima preko

40.000.

Humačka ploča spada među najstarije spomenike pismenosti u BiH. Pretpostavlja se da je

nastala između 10. i 12.st. Pisana je bosanicom te sadrži i 5 glagolskih slova. Natpis ima 3

reda postavljena spiralno u četverougaonu formu. Ploča je dimenzija 65x60x15 cm. Natpis

govori o crkvi arhanđela Mihajla koji gradi izvjesni Krasmir. Danas se nalazi u muzeju

humskog franjevačkog samostana pokraj Ljubuškog.

Kočerinska ploča Vignja Miloševića datira iz 1406.g. Na njoj Viganj u kamenu, odnosno

nadgrobnom spomeniku, piše svoju oporuku. Pisana je bosanicom.

Srednjovjekovne isprave bosansko-humskih vladara i velmoža se općenito djele na

kraljevske i banske. Pisane su u 2 ili 4 primjerka. Uglavnom su pisane crnom tintom, a

ponekad i crvenom. Ovjeravale su se pečatima, voštanim ili metalnim.

Miroslavovo evanđelje je tekst nastao na prostoru Huma za vrijeme vladanja humskog kneza

Miroslava, brata srpskog vladara Stefana Nemanje, krajem 12.st.

Hrvojev misal je glagolski iluminirani rukopis pisan za vojvodu Hrvoja Vukčića Hrvatinića,

nakon što je on postao splitskim hercegom početkom 15.st. Autor mu je pop-glagoljaš

Butko.

Hvalov zbornik je iluminirani rukopis pisan bosanicom za vojvodu Hrvoja Vukčića

Hrvatinića početkom 15.st. Njegov autor je krstjanin Hval. Pretpostavlja se da je nastao u

Hrvojevoj rezidenciji u Omišu.

10

Oporuka gosta Radina je nastala 1466.g. u Dubrovniku. Radin Butković je bio poslanik

humskog velmože Stjepana Vukčića Kosače u Dubrovniku, kamo se i sklonio nakon

njegove smrti. Iz njegove oporuke je sačuvano više podataka o životu bosanskih kršćana.

11