church history

PREGLED POVIJESTI CRKVE 1 Stephen Etches

PREGLED POVIJESTI CRKVE

UVOD

Kranstvo se u prvom stoljeu razvijalo unutar grko-rimske kulture, uljudbe koja je, u svome kristijaniziranom obliku, propala nakon arapskih prodora. Padom Sirije, Egipta, te ostataka sje-verne Afrike i panjolske pod islam, raspao se klasini svijet i njegova kultura. Iako Rim i Carigrad u novonastalim uvjetima nisu doivjeli dramatine promjene, Antiohija, Aleksandrija i Kartaga potpuno su i nepovratno izgubile do-tadanji znaaj.

U osmom stoljeu kranstvo se irilo prvenstveno prema sjeveru jer su na jugu Arapi prijeili put. Turski su muslimani, dodue, potom zaposjeli Malu Aziju, dok se Iberijski poluotok vratio u ruke krana. Time je tek potvrena injenica da se rast Crkve nepobitno vezao uz uzlet Europe kao kulturne jedinke. Sredite dogaanja postupno se premjestilo sa Sredozemlja na sjever, te su velegradi poput Pariza i Kijeva, zamijenivi tako Antiohiju i Aleksandriju, prerasli u nova intelektualna sredita vjerskog ivota.

Srednji je vijek, pak, obiljeila Francuska na ijem su ozemlju dostignuti vrhunci tadanje civi-lizacije. Tek pojavom talijanske renesanse i nje-make reformacije, u 16. st., francuska se premo susrela s prvim velikim izazovom na koji je odgovorila najveim teologom koji je ikada pro-izaao iz njezinog okrilja Jeanom Calvinom. ovjek koji je u sebi nosio Lutherov ar, i hladnokrvnu Macchiavellijevu logiku, potaknuo je zaetak nove civilizacije i tree ere kranstva na Zapadu. No kako ga je francuski narod odbacivao, Calvin je vlastitu teologiju irio meu narodima nizozemskog i engleskog govornog podruja, ija se drutva i pogled na svijet i danas temelje na zamislima iznesenima u Calvinovom teokratskom gradu-dravi enevi.

U Rusiji je, s druge strane, niknuo sasvim drugi oblik kranstva. Teologija ruske crkve bila je mistina, a njezin izriaj proimao je duhovne do-ivljaje staraca i njihov hipnotian utjecaj na ivote tamonjih ljudi. Rusku tradiciju obiljeila su apokaliptina vienja i utopistika sanjarenja


koja su se racionalnijoj vjeri na Zapadu inila udnima. No, Petra Velikog privlaio je sekularizirani oblik zapadnog racionalizma koji e vrhunac doivjeti 1917. godine tijekom Listo-padske revolucije. Tek sedamdeset godina kasnije padom komunizma, kao velikog protivnika vjere, kranstvo dobiva novi zamah u zemljama koje je taj sustav podinio. No, i danas se ono suoava s izazovima: materijalizmom na Zapadu i islamom na Istoku. S druge je strane veliki broj idova, u zadnjih nekoliko godina, postalo vjernicima. Padom komunizma, u Rusiji, mnogi se od njih sele u Izrael taj otok zapadnih vrijednosti u rastuem moru militantnog islama. Na Zapadu, pak, jaanjem New agea ponovo se raa stari krivovjerni gnosticizam, te se ini da se Crkva opet nala tamo odakle je krenula.

Prouavanjem povijesti Crkve moemo itekako spoznati vlastiti poloaj te u pravom svjetlu povijesnog i filozofskog vidokruga, izbjei po-greke koje je u prolosti inila Crkva. Tono ralanivi nove pokrete unutar kranstva lake moemo raspoznati krivovjerstva kada se, ista, pojave u novom ruhu. U okviru povijesti crkve Bog se pojavljuje kao pastir koji vodi svoj narod i ne d se nadmudriti. im vjernicima ponestane revnosti, Bog potie obnovu i novi val pro-buenja. U vremenu kada Crkva oekuje skori dolazak Gospodina, ba kao i u Starom zavjetu, Bog ne doputa da nestane svjetla koje danas svijetli jae no ikada prije.

RANA CRKVA

Rana crkva djeluje od prvog, do poetka osmog stoljea (kada zapoinje srednji vijek). U osmom stoljeu rimsko drutveno ureenje doivljava potpuni slom, a kranska crkva iskorauje na Zapad. Isto razdoblje moemo podijeliti na zadnju etapu Rimskog Carstva (oko 476. g.) i mrano doba koje je trajalo od 5. do 10. stoljea kad je Europa ovisila o milosti lutajuih barbara.

Osnovne odrednice ranog razdoblja su: 1) idovstvo, 2) Rimsko Carstvo, te 3) grka filozofija.


IDOVI

Prema Enciklopediji Judaica, u Palestini je u Isusovo vrije-me prebivalo oko 2,5 milijuna idova, dok ih je oko 5,5 milijuna ivjelo u ostalim dijelovima Rimskog Carstva inei deset posto njegovog stanovnitva. U Galileji su, u odnosu na pogane, idovi bili manjina. U Babilonu je postojala velika idovska kolonija, a u Rimu se nalazilo dvanaest sinagoga. Vie je idova ivjelo u Siriji nego u Palestini, a u Aleksandriji su bili brojniji nego u Jeruzalemu (oko 30.000). U Efezu je od dvjesto tisua stanovnika, deset tisua bilo idova. Ove su dvije skupine u velikoj mjeri povezivali trgovci koji su zaraeni novac slali za odravanje Hrama (tzv. hramski porez).

idovska knjievnost: U sreditu idovskog vjerovanja bilo je Sveto Pismo tj. Stari zavjet koji je postojao u raz-liitim inaicama. No, 90. g. nakon Krista, na koncilu u Jamniji, masoretski tekst je proglaen iskljuivo pri-hvatljivim dok su ostale inaice bile zabranjene. idovi iz zapadne dijaspore koristili su grki prijevod s hebrejskog (tzv. Septuagintu), dok se na Istoku rabio aramejski Targum omiljena inaica krana idovskoga podrijetla.

Suoeni s kranima i njihovim dokazima o Isusu kao Me-siji, idovi su prihvatili nove grke prijevode kojima su istisnuli Septuagintu (npr. Simahovo, Teodizijevo i Akvilino izdanje). Iz sinagoke zbirke biblijskih odlomaka izostavili su 53. poglavlje Izaije koje se ni danas ne nalazi u idovskim lekcionarima. Ortodoksni idovi priznavali su iskljuivo palestinski kanon Pisma slijedei redoslijed knjiga: Zakon, Proroci i Spisi. Septuaginta je, pak, koristila kranima prihvatljiv vremenski redoslijed, kao i redoslijed prema vrsti pojedine knjige.

O moguem postojanju tzv. aleksandrijskog kanona, koji bi prihvatio apokrifne knjige, nema dokaza.

Knjievnici (hebr: soferim) bili su uvari, prepisivai i tumai Zakona (Tore). Do 3. stoljea, nakon Krista, iskljuivo su se sluili usmenom predajom (predajom Star-jeina). Rabi Juda ha-Nasi (135. 220.) zapisao je predaju tzv. Minu (tumaenje Zakona) koja je uvrtena u Talmud (uenje).

Od palestinskog Talmuda iz 450. godine znatno je vei babilonski Talmud iz 50. godine. Izmeu 200. 500. g., idovi su Talmudu dodali tzv. Gmaru tj. dopunu ili do-vretak kao komentar i tumaenje Mine.

Talmud se sastojao iz est dijelova: a) Poljoprivrednih zakona b) Zakona o idovskim blagdanima c) Zakona o enama i razvodu d) Graanskog zakonodavstva, zakona o trgovini e) Zakona o prinoenju rtava u Hramu; hramskih odredaba, te zakona o istom i neistom (tumaenja o stvarima koje ovjeka ine (ne)sposobnim da bude u Bojoj prisutnosti u Hramu) f) Zakona o sveenicima u Hramu


Kako su bili nezadovoljni propisima iz Starog zavjeta, vezanim uz navedena pitanja, knjievnici su razradili iste zakone. Mojsijev zakon, prilagoen promjenjivim uvjetima ivota izraelskog naroda, predstavljao je sredinje naelo Talmuda (knjige koja je snano odraavala farizejski nain razmiljanja).

idovska dijaspora ivjela je u Babilonu i u Egiptu. Za-jednicom u Izraelu upravljao je glavni rabin tj. nasi, dok je u Babilonu istu dunost obavljao eksilarh iz Davidove loze. Takva zajednica isticala se vjerom, kao i privrenou Jeruzalemu. Sinagoga je, kao kulturno i obrazovno sredite te mjesto bogosluja, bila sredite ivota iseljenitva. Bogo-sluje se uglavnom sastojalo od molitve, itanja iz Tore i izlaganja.

idovi u iseljenitvu bili su poznati po istom i mirnom obiteljskom ivotu. U zajednici su se bavili karitativnim radom, posjeivali bolesne, brinuli se za obitelji umrlih, iskazivali gostoprimstvo strancima i davali priloge za siromane. Neidovi ih esto nisu shvaali (uostalom tako je bilo i s prvim kranima), i to iz sljedeih razloga:

1) idovi nisu sudjelovali u poganskim bogoslujima 2) Nisu jeli svinjetinu, kao ni meso rtvovano idolima 3) Obrezivali su djecu, to je bilo odbojno poganima

Poboni neznaboci, tzv. bogobojazni, okupljali su se u sinagogama u dijaspori. Oni meu njima, koji su eljeli postati lanovima sinagoge, morali su biti obrezani ili uobiajenije krteni. U dijaspori idovi nisu zahtijevali obrezivanje obraenika, no takvoj su se praksi protivile palestinske vlasti.

idovi u Palestini: hram, i u manjoj mjeri sinagoge, bili su idovska sredita u Palestini. Kao rimski protektorat idovi su isprva imali poloaj povlatenog naroda. Okolnosti su se izmijenile 4. g. nakon Krista, nakon Arhelajeve represivnog vladavanja, kada je Sirija dobila prokuratora odnosno za-stupnika guvernera u Antiohiji. Ipak idovi su morali plaati rimske poreze, koji su iznosili 30 do 40 posto priho-da, kao i glavarinu.

Isus i idovstvo: Jedinstvena Isusova osobnost i uenje bile su bliske pobonim idovima iz skupine hakamim (tj. mudracima). Cilj im je bilo promicanje svetosti u svim drutvenim krugovima. Mudraci su vlastite zamisli irili po kolama i sinagogama. Neki farizeji (primjerice Hillel) bili su njihovi sljedbenici te su kao takvi simpatizirali Isusa.

Farizeji su bili podijeljeni u dvije kole: amaiovu (strou) i Hillelovu (liberalnu). amai je stavljao naglasak na pojedinosti sadrane u Tori. Njegova poruka bila je: izgubljeni ste ako ste neposluni i najmanjim odredbama Zakona. Hillel (iji je sljedbenik bio Gamaliel) vjerovao je pak kako je bit Tore istovjetna duhu Zakona. Bitno je drati se duha Zakona. Hillel je vjerovao kako je vano omoguiti i idovima i obraenicima da budu posluni Zakonu, te je tako bio blii Isusu od amaia. Isus je zapravo doveo Hillelovo uenje do loginog zakljuka, tzv. idovskog uni-verzalizma, utemeljivi novu religiju kranstvo.


Etikom idovstvu Isus je dao jasnu perspektivu smrti, suda i zagrobnog ivota. S vlastitom teologijom upoznao je pob-one idove, obine ljude iz puka (hebr. am ha-arec), Samarijance, neiste, te ak i neidove. Narod je pouavao javno, a povjerljivo uenje ostavljao je za vlastite sljedbenike. Njegovo uenje bilo je usredotoeno na vlastitu sudbinu kao Sluge patnika i Mesiju.

idovi odbacuju kranstvo idovsko drutvo i veliki dio krana nisu se mogli sloiti iz sljedeih razloga: 1.) idovi su odbacivali zamisao o razapetom Mesiji. 2.) Budui da kranstvo nije bilo nacionalni oslobodilaki pokret, teko je moglo privui ekstremiste poput zelota koji su eljeli idovsku pobunu protiv Rima. 3.) U odnosu na idovske voe, koji su zauzimali kompro-misan stav prema rimskim vlastima, kranski pokret bio je odve revolucionaran. Konzervativci su se osjeali ugro-enima jer bi pobunom izgubili nadzor nad narodom. 4.) idovima se nije sviao stav krana prema poganima. 5.) Ortodoksni idovi, kao oportunisti koji su postojanu vjeru otaca (objavljenu Mojsiju) prilagodili poganskim pre-drasudama, nisu htjeli prihvatiti krane koji su sebe zvali nasljednicima izabranog naroda. Odbacivali su kransko alegorino tumaenje Staroga zavjeta.

U Jeruzalemu su odnosi izmeu idova i konzervativnih krana (poput Jakova) bili do 62. g. skladni. No, tada je Ja-kov ubijen. Odbio je javno zanijekati da je Isus Boji Sin. Nakon poetka idovskog ustanka odnosi su se i nadalje pogoravali.

U razdoblju prije izbijanja prvog idovskog rata protiv Rimljana (66. g.), stav se idovskog naroda zaotravao prema Evanelju. Rimljani stadoe sumnjati u status kranstva kao idovske sekte to je rezultiralo zbjegom mnogih idovskih krana, koji nisu eljeli biti povezani sa idovskim nacionalizmom u, Pellu i Malu Aziju.

idovski prevrat doivio je vrhunac 70. godine. Unitenjem Jeruzalema ispunilo se Isusovo upozorenje i proroanstvo. Godine 135. isti grad je jo jedanput razoren zajedno s Hramom, a njegovi puani rasprili se po svijetu.

Prvi rat trajao je od 66. 73. g. Meutim, unato sumornom opisu Josipa Flavija, materijalna infrastruktura idovstva u Judeji i Galileji nije pretrpjela trajnu tetu. Okolnosti su, dodue, bile drugaije u Jeruzalemu, i okolici, te u nekoliko drugih gradskih sredita otpora. idovi su na obali Sredo-zemnog mora obnovili Jamniju gdje se ponovno okupio sinhedrin (knesset = idovski parlament).

Hadrijan je 130. g. odluio obnoviti Jeruzalem kao coloniu aeliu capitolinu.

Drugi ustanak protiv Rimljana buknuo je 132. g. pod vod-stvom imuna Ben-Kosebe (na aramejskom: Simon Bar-Kokeba) i bio je osjetno bolje organiziran jer pobunjenici nisu bili meusobno podijeljeni. Meutim, ishod je bio poguban. U borbi je uniteno pedeset tvrava i gotovo


tisua sela. Deset voa pobune pogubljeno je u amfiteatru u Cezareji. Luke na Sredozemlju bile su prepune ljudi koji su bjeali od pogibelji. Na velikim drabama u Mamri i Gazi prodavani su idovski zarobljenici kao roblje. Kako ih je bilo mnogo, cijena robova osjetno je pala u Carstvu. U Judeji je, potom, idovima bilo zabranjeno okupljati se na molitvu, obrezivati muku djecu i postavljati rabine. Odlazak u Jeruzalem bio im je zabranjen pod prijetnjom smru. Budui da se odredba strogo provodila, kranska zajednica u Jeruzalemu bila je prisiljena zamijeniti idovskog biskupa biskupom poganskog porijekla. Ostatak idovskog puka preselio se u Uu, selce u Galileji, a Izrael kao narod prestao je postojati.

Jedan od ishoda ustanka pod vodstvom Bar-Kokebe bilo je gotovo potpuno prekidanje veza izmeu idovstva i kranstva. Bar-Kokeba osobno je naredio drakonske kazne za krane koji ne prokunu i ne odreknu se Isusa. Nekoliko se manjih skupina hebrejskih krana ipak uspjelo privremeno odrati. Najvea preostala zajednica nalazila se u Cezareji (kao i u ostalim obalnim gradovima) gdje je veliki uenjak Origen osnovao kolu i veliku knjinicu. Njegovi nasljednici bili su Pamfilije i Euzebije. idovsko kranstvo je cvjetalo i u Arabiji i s druge strane Jordana, te je u Bostri, u treem stoljeu, odran prvi crkveni koncil.

Konzervativni idovski krani nastavili su svetkovati subotu, kao i ostale idovske blagdane. No, obrezivali su vlastitu djecu to je krane neidovskog podrijetla za-brinjavalo. idovsko se kranstvo, u stvari, od vremena Ireneja poelo smatrati heretikom sektom ebionitima (iz-raz potjee od Pavlove izreke jeruzalemski kranski siro-masi). Od drugog stoljea ebioniti vie nisu vjerovali u Isusovo boanstvo, kao ni u njegovo djevianstvo roenja.

U etvrtom stoljeu, i kasnije u Siriji su postojale male ido-vske crkve. Evanelje je idovima preveo Jeronim, i to na latinski. Ono je sauvalo poneto izmijenjenu predaju, od one kanonskog grkog Evanelja, veliajui Gospodinova brata Jakova kao Mesijinog zastupnika.

Na temelju arheolokih dokaza moe se zakljuiti kako su kranski idovi jo 68. godine, dakle prije dolaska Rimljana, pobjegli iz Jeruzalema. Izbjegli su na drugu strani Jordana u Pellu, te u planine Gileada i Baana. Lutali su oekujui povratak Mesije Isusa. Nakon pada Jeruzalema 73. odnosno 74. godine vratili su se u razrueni grad. Kako su bili uvjereni da je Isusov povratak odgoen, sagradili su kransku sinagogu koja se i danas moe razaznati jer okruuje Davidov pseudo-grob kojeg su podigli kriari. Ista graevina vie nije bila usmjerena prema (unitenom) Hramu ve prema mjestu uskrsnua (kasnije Crkva Groba Isusova).

Jeruzalemski kranski idovi nisu prebivali Nikejskom koncilu (325.). Budui da su branili vlastitu samosvojnost, bili su izopeni i uskoro ih se smatralo krivovjercima. Od 4. stoljea postupno su izgubili identitet.

POGANSKI SVIJET


Rimsko Carstvo, na ijem su podruju djelovali prvi krani, naslijedilo je od Grka oblike upravljanja; uljudbu i jezik.

Kako se Carstvo irilo osvajanjem i pripajanjem ozemlja, zaposjednutim se podrujima upravljalo razliito. Egiptom, koji je pripadao caru, upravljao je prefekt kao potkralj. No bilo je i protektorata i drevnih kraljevstva koja su zadrala tradicionalne ustanove, kao i senatorskih (na primjer Azija) ili carskih provincija. Na njihovom se ozemlju i dalje na-lazili rimski vojnici, a bile su pod upravom guvernera neposredno odgovornih caru (Sirija). Podruja posebnih ob-iljeja (npr. Judeju) vodili su prokuratori.

Iako nisu uivala znatnu neovisnost, unato postojanju pokrajinskih vijea, mir u kojem su ivjela takva podruja pogodovao je razvoju trgovine i rastu blagostanja (pogotovo u gradovima Male Azije). Gradovi su donekle bili neovisni budui da su bili pod upravom skuptine (eklesia) iji su lanovi bili graani, te koncila (boule) kojeg su inili istak-nuti pojedinci. Udruenja (cehovi) takoer su imala vanu ulogu u mjesnom ivotu.

Ljudi su mogli biti graani rodnog grada, ali isto tako i rimski graani. Isto se pravo moglo naslijediti (kao u Pavlovom sluaju), odnosno kupiti ili dobiti kao nagradu od cara. Rimski graani bili su poteeni nedostojnih i poniavajuih tjelesnih kazni, te su se mogli molbom ob-ratiti caru.

Religija u Rimskom Carstvu bila je podijeljena u dvije skupine:

a. RELIGIA LICITA (doslovce dravni kult) ukljuivala je tovanje rimskih bogova, a ponekad i cara. U potonjem sluaju najee se radilo o caru koji je ve preminuo, pre-mda su Kaligula, Neron i Domicijan jo za vrijeme vlastita ivota prisvojili boanske asti. Prinoenje rtava vladaru ukljuivale su kropljenje tamjana na malom rtveniku na kojem je tinjao plamen. Time se iskazivalo tovanje vla-dareva duha (tj. genija), kao i boanskih moi koje su ga pratile. Od stanovnika Carstva oekivalo se sudjelovanje u tovanju kao iskaz podanike vjernosti. idovi su, meutim, bili osloboeni ove obveze budui da je njihova religija bila priznata kao religia licita. I krani su do 64. g. (ili malo prije) bili u istom poloaju jer ih se dralo za idovsku sektu.

U gradovima su sveenici obavljali dunost sudaca od-govornih za provedbu carskog bogotovlja. Rimljani, koji su vjerovali kako su bogovi zasluni za vojni uspjeh i gos-podarski napredak, pripisivali su vojne neuspjehe ili nepogode, poput: gladi, nevjere i nepotivanja bogova. Ostale religije potpadale su pod:

b. SUPERSTITIONES (praznovjerja). U ista su bili uklju-eni istonjaki kultovi i filozofija, kao i tovanja lokalnih boanstava pri kojima su se obavljali obredni inovi poput iskazivanja asti i prinoenja rtava (tj. udobrovoljavanja demonskih sila). Za razliku od idovstva i kranstva, pred tovatelje nisu postavljani nikakvi moralni zahtjevi.


U hramovima su se prinosile rtve, zazivala i iskala na-klonost boanstava. rtve, najee hrana, bile su dar bogu. Dio je rtve bivao spaljivan, dok su ostatak sveenici i vjer-nici koristili za ishranu, odnosno za prodaju na trnici (vidi 1 Kor 8). Boanstvo se zamiljalo kao nevidljivi domain gozbi koje su se u hramovima esto odravale. Neki kultovi bavili su se tzv. kultnom prostitucijom to objanjava zbog ega je Korinanima trebalo vremena kako bi isti obiaj o-cijenili nemoralnim. Kako su takve religije bile sastavni dio strukture tadanjeg drutva, prihvaanje kranstva znailo je uiniti potpuni zaokret u vlastitom ivotu.

Postojali su i istonjaki kultovi koji su vjerniku nudili, nakon ceremonije uvoenja (gr. musterion), ponovno raanje i vjeni ivot. Slavljenje bogova bilo je popraeno glazbom, plesom, glazbalima, javnim povorkama, proslavama, obrednim prinoenjem rtava, te (pogotovo u Izidovom kultu) seksualnim orgijama. Meu istonjakim mistinim kultovima najznaajniji je bio kult Izide, egipatske boice majke i njezinog sina Horusa. Isti je kult nalikovao kultu Bogorodice s djetetom. S druge je strane kult perzijskog boga svjetla Mitre, predstavljao isposniku religiju usmjerenu uglavnom na mukarce, i to prije svega rimske vojnike. Sastavni dio kulta bili su po-sveeni objedi, ne posve razliiti od kranske euharistije; duama se nudio put preko sedam planetarnih duhova koji nakon smrti zakruju uspon mlijenom putu. Mitraizam se koristio simbolom staroga doba bikom kojeg je trebalo istisnuti iz razdoblja ovna jer Mitra daje spasenje onima koji su uvedeni u tajnu kulta. Na istim se astrolokim pre-tpostavkama danas temelji filozofija New agea (konstelacija proljetnog ekvinocija odreuje narav doba u kojem ivimo, a zvijezde su bogovi koji utjeu na dogaaje na Zemlji, te mogu zaprijeiti put do spasenja i nirvane). Poznat je bio i anatolski kult Atisa i Kibele iji su sveenici ivjeli isposniki u prosjaenju. Njihov javni obred trajao je od 15. do 27. oujka. Nakon posta i tzv. Dana krvi (22. oujka) oplakivan je Atis. alost se 25. oujka pretvarala u radost kada je Atisovo uskrsnue svetkovala Hilarija. Vrlo je vjerojatno kako su kranski Veliki tjedan i Uskrs postavljeni kako bi zamijenili takve blagdane u kalendaru!

Zoroastrizam: Zoroaster ili Zaratustra bio je reformator perzijske dualistike religije mazdeizma (zervanizma) prema kojoj je svijet poprite bitke izmeu naela zla (Ahriman ili Angra-Mainul) i naela dobra (Ormuzd ili Aura-Mazda). Pobjedu, na kraju, odnosi Dobro nakon ega slijedi konani sud kada mrtvi uskrsavaju, a zli se odvode na muenje. Sveta knjiga mazdeizma bila je Avesta, a kultom su upravljali mudraci (magi). Kako se vjerovalo u oienje vatrom, najvaniji dio slube slavljenja odravao se oko vatrenog oltara.

Zoroastrizam je potaknuo rast mitraizma i maniheizma, no iznenada je nestao tijekom muslimanskih prodora. Zaratustrina reforma sastojala se u odbacivanju bogova po-pularne religije i uspostavljanju slavljenja jednog boga, duha dobra Aura Mazde.


FILOZOFSKA POZADINA

Filozofski pogled na svijet su Rimljani, koji su vrijedili za vojnike i administratore, preuzeli gotovo u cijelosti od mislioca Grka.

Rani grki filozofi: TALES Miletski (oko 600. g. pr. Kr.): prvi je filozof u klasinom smislu. Vjerovao je kako je sve nastalo iz vode.

Talesov uenik ANAKSIMANDER kao izvor svega vidi apeiron, tj. beskonano i kakvoom neodreeno, iz ega izdvajanjem suprotnosti toplog i hladnog nastaju opipljive stvari.

HERAKLIT, koji je u Efezu ivio stoljee kasnije, vjerovao je kako je vatra osnovni element svemira. Iz nje sve proizlazi, te se u nju sve naposljetku vraa. Proces pro-mjene je, stoga, neka vrsta dijalektike. Iz vatre nastaje zrak, iz zraka voda, a iz vode zemlja. Postupak, zatim, mijenja smjer te ponovo zavrava u vatri. Svijetom, koji se stalno mijenja, vlada um tj. razum kojeg naziva logos. Aristotel, a kasnije i Hegel, ovu su zamisao ugradili u vlastite filozofije (usp. Teoriju velikog praska).

PARMENID, iz june Italije, vjerovao je kako uope ne postoji mijena, ve samo bitak. Sve promjene koje pro-matramo su prividne (usp. teoriju ravnotee1).

Kasnije su filozofi pokuali trajnost dovesti u vezu s pro-mjenom.

SOKRAT (oko 470. 399. g. pr. Kr.); Atenjanin koji se vie zanimao za ljudske vrijednosti (tj. ljudsko ponaanje) nego za narav svijeta. Drao je kako iskljuivo ovjeka moemo spoznati. Istinska spoznaja je znati to bismo trebali biti, i to je zapravo svrha ivota, a to moemo postii jedino pravim obrazovanjem; ovjek ima snagu sebe uiniti moralno dobrim.

PLATONIZAM je idealistika filozofija Sokratovog uenika PLATONA (428./427. 348./347. g. pr. Kr.). Poput Parmenida Platon je vjerovao kako stvarni svijet nije vidljivi, ve nevidljivi svijet zamisli odnosno duhovnih stvarnosti koje postoje izvan ovjekovog uma. Najvanija zamisao je ideja dobroga. Takve zamisli daju bezoblinoj tvari oblik i znaenje. Naime, u svijetu, koji nas okruuje, doivljavamo upravo jedinstvo savrenih ideja s materijom bez reda. Dakle; materija je izvor svega zla, te su iskljuivo vrijedne ideje, koje odraava materija. Sve to je dobro proizlazi iz ideja; sve to je loe potjee iz materije. Svijet ideja i svijet materije usko su povezani i jednako vjeni. ovjek je jedinstvo duha i materije, a smrt je sretno oslobo-enje due od ropstva tijela (materije).

Platonov uenik, i uitelj Aleksandra Velikog, ARISTOTEL (384.-324. pr. Kr.) odbacuje gotovo sva

1 eng. The Steady State Theory; njem. die

Gleichgewichtstheorie


uenja svoga prethodnika. Sve do sredine srednjega vijeka (1080. 1100.) nije imao velikog utjecaja meu kranima. Pred svretak ivota osnovao je filozofsku kolu nazvanu Lyceum. Odbacivi Platonov koncept o vjenom svijetu ideja ustvrdio je kako postoji samo jedan svijet koji nema ni poetka ni kraja, a njegovo objanjenje nalazi se unutar njega samog. Isti se razvio (kako bi opet zapoeo isti ciklus) uslijed neosobnog naela koje ne postoji izvan sustava u kojeg je ugraeno. Njegova filozofija ARISTOTELIZAM empirijska (iskustvena) je i materijalistika.

STOICIZAM je filozofija koju je oko 300. g. pr. Kr. na-uavao Zenon. Poput Sokrata vie se zanimao za ljudsko ponaanje nego za narav svemira. Vjerovao je kako postoji iskljuivo materija. Budui da su um i tijelo materijalni, ne postoji isti duh jer je i Bog materijalan. Svemir je boje tijelo, a on je njegova dua. Iz navedenog se d zakljuiti kako se radi o obliku panteizma. ovjek je u odnosu na Boga poput kapi vode u odnosu na ocean. Bog, kao dua svijeta, upravlja voen ljubavlju prema ovjeka kojemu eli dobro. Kako je ovjek povezan s Bogom, mora ii putem kojim ga vodi boanski razum (logos). Stoga se istinska osoba preputa Bojoj volji bez obzira na bol koja proizlazi takvom odlukom. Zakljuak: stoicizam pokazuje to je ispravno, no ne daje ovjeku snagu kako bi ivio ispravnim ivotom. Pavao se u nekim propovijedima poganima oito obraa onima koji su bili naklonjeni ovakvim zamislima.

EPIKUREJSTVO je atenska filozofska kola nazvana po osnivau Epikuru (342. 270. g. pr. Kr.). On je naime isticao ugodu kao najpoeljniju kakvou, iako pod istom nije podrazumijevao tjelesne uitke. Pravu se sreu moe postii iskljuivo nadzorom nad samim sobom, kao i ivotom u tiini i miru. Takav ivot se dostie uklanjanjem glavnog izvora tjeskobe bilo kakve vjerske usredotoenosti na ivot nakon ivota. ivota nakon smrti nema jer se bogovi ne optereuju ljudskim problemima. Treba samo potpuno i pozitivno ivjeti.

FILON (20. g. pr. Kr. 40. g. nakon. Kr.), idov iz Aleksandrije koji je Stari zavjet pokuao povezati s grkom filozofijom. Nauavao je kako je sve to je istinito u grkoj filozofiji ve ranije izreeno idovskim Pismom. Dakle, Bog se objavio i grkom umu. Najvei Filonov problem bio je nain povezivanja biblijskog i grkog poimanja stvaranja. Grka je filozofija tvrdila kako Bog nema nikakve veze sa zlom materijom. Kako bi razrijeio problem, Filon je poput Grka postavio logos kao posrednika izmeu Boga i svijeta. Stoga je isti najvia sila kojom je Bog okruen. Preko nje je Bog sve stvorio. Ipak, logos je manji od Boga. Ovakve za-misli ostavile su traga na kranskim misliocima u Alek-sandriji.

SREDNJO- I NOVOPLATONIZAM: Srednjoplatonizam djeluje u 1. i 2. st., dok se novoplatonizam razvija u 3. i 6. stoljeu. Oba pravca nastojala su sintetizirati glavne zamisli grke filozofije uzimajui kao temelj vjersko tumaenje Platonove filozofije.

Srednjoplatonizam stavlja naglasak na Boju transcedentnost. Bog je aktivan dok stvara putem vlastitih


posrednika: logosa, planetarnih sila i globalne due. Platonovi oblici razvili su se u misli boanskoga uma, a zlo se jo vie povezalo s materijom. Ista je filozofija nastojala uskladiti platonizam i Aristotelove zamisli. Sve na ovome svijetu nije, odnosno ne postoji, ve se nalazi u postupku postanja. Vjena i nepromjenjiva je iskljuivo Boja rije.

Novoplatnizam: Glavna obiljeja filozofije bila su idealiza-m, misticizam i isposnitvo. Njezin utemeljitelj Plotin (205. 270.) tvrdio je kako cjelokupna stvarnost proizlazi iz vrhovnoga i boanskoga naela tzv. Jednog. O Jednom ne postoji nikakav pojam, niti se o njemu ita moe izrei rijeima jer je iznad svih odreenja. Prema vlastitom djelovanju moe se oznaiti kao beskonano Jedno, dobra i najvia sila. Emanacijom, tj. isijavanjem, iz Jednog na-staje Um; naelo koje u svojoj jedinstvenosti sadri zamisao viestrukosti. Ista viestrukost ukljuuje platonovske ideje svega zamislivog. Njome se otkriva dvojstvo materije i duha, predmeta i svijesti. Novom emanacijom Um raa Duu koja ukljuuje ideje kao oblike (uzore) stvarajui svijet osjetilnih stvari. Jedno, Um i Dua, tri su hipostaze (grk. hupostaseis) ili tri boanska naela novoplatoniara. Za novoplatoniara materija je nebitak, prazan prostor (usp. iluzije tj. maja kod hinduizma). Materija je, nadalje, mrak i zlo. Osjetilni svijet mjeavina je bitka i nebitka; priroda je stvarna u tolikoj mjeri da je produhovljena tj. pomijeana s duhom. Prema novoplatoniarima sve to je proizalo iz Boga tei vraanju Bogu, i ponovnom upijanju u Njega kao utjelovljenju najvieg dobra. Isti cilj ovjek ne moe postii spoznajom ili razumom, ve iskljuivo u ekstazi i neposrednim jedinstvom s boanstvom budui da je Jedno iznad Uma i zamisli. Stoga se novoplatonizam moe ozna-iti kao izvor kasnijeg (prije svega kranskog) misticizma.

Srednjoplatonizam je utjecao na rane kranske mislioce poput Justina Muenika i Klementa Aleksandrijskoga, dok je novoplatonizam utjecao na kranske mislioce od Ori-gena nadalje: Kapadocijske Oce, Ambrozija i Augustina. Kroz Dioniza novoplatonizam postaje imbenikom koji na Zapadu i na Istoku vjerojatno najvie utjee na oblikovanje kranske mistine teologije (dakle i redovnike misli). Kroz Augustina novoplatonizam utjee na gotovo cjelokupnu srednjovjekovnu tradiciju na Zapadu.

Zakljuak: navedenim filozofijama zajedniko je sljedee:

Ovaj svijet sastoji se od dva podsvijeta: savrenog, vjenog svijeta zamisli, te prolaznog svijeta koji je blijeda preslika ili odraz prethodnog. Prvi svijet je, za razliku od drugog, ne-promjenljiv.

1.) BOG: Bog nije osoba, ve ideja (zamisao) ili princip (naelo). Kako pripada vjenom svijetu nema osjeaja, niti promjene utjeu na njega. Budui da ne moe biti u doticaju s ovim svijetom, potreban mu je posrednik Rije ili Raz-um. Rije je odvojena i, kao proizvod emanacije, podreena Bogu. Emanacija je izlazak manje savrenog bia iz vieg i savrenijeg naela, a da se pritom vie naelo ne mijenja. Nainjena je prema izvorniku, no nije iste naravi, kao to ni votani otisak nije od materijala od kojeg je peatni prsten.


2.) STVARANJE: Stvaranje se provodi emanacijom gdje prvi entitet stvara (raa) drugi. O tomu govore Origen i njegovi prijatelji kada spominju raanje tj. stvaranje. Manje vrijedno boanstvo stvorilo je vidljivi svijet od prapostojee materije.

3.) OVJEK: Grki filozofi vide ovjeka s dvjema sastavnicama: tijelom i duom. Tijelo pripada svijetu pro-mjena, a dua, koja ima razum, iskra je boanskog iz svijeta postojanja. Kao to boanska Rije ili Logos vode i nadziru svijet, tako tijelo vodi i nadzire maleni logos (rije, razum). Stvarna osoba je dua koja je zarobljena u tijelu. Tijelo je, pak, poput kue u kojoj se ivi, ili odijela kojeg nosimo. Konana sudbina vjene due je osloboenje od tijela. ovjekova sudbina je oboavanje, tj. postanje poput Boga to pretpostavlja da e ovjek postupno ostati bez osjeaja.

4.) PUT SPASENJA: Materija je zla: samo nematerijalno (duhovno) je isto. Budui da ovjek ima iskru boanskog u sebi, i sam je dio boanskoga. Stoga je put spasenja u bijegu od materije kako bi bili ponovo upijeni, primljeni u boanstvo (mistini nain spasenja). Pritom se oito ne radi o pomirenju dvaju personaliziranih bia.

MISIJSKO IRENJE DO 700. g.

Sljedei imbenici utjeu na irenje Evanelja meu neidovima: 1) Razmjerno postojane politike okolnosti (Pax romana), vidi 1 Tim 2,1-2. 2) Zajedniki narodni grki jezik (koine), naslijeen iz doba Aleksandra Makedonskog, koji je poticao idove da se na-sele na osvojenom ozemlju i tako poveao njihov broj u Rimskom carstvu. 3) Dobra prometna povezanost (ceste, te brojne brodske veze). 4) idovi iz iseljenitva. 5) Septuaginta (grki prijevod Starog zavjeta). 6) Ope nezadovoljstvo filozofijom i religijom.

Prvi krani organizirano su pristupali propovijedanju Evanelja. Rast i razvoj novih crkava, koje su najee vodili akoni, pomno su razraivali sluajui savjete apostola, proroka i uitelja. Evanelje se propovijedalo iz lokalne crkve iako je glavna sluba, za koju su oito postojali potrebni darovi, bila vezana za crkvu.

Teolozi i apologeti crkve, tj. crkveni pisci koji su branili kranstvo od nevjernika, nisu samo predavali izvan crkve kako bi ljude pridobili za Krista, ve su organizirali biblijske kole i druge iritelje Evanelja, kao i nove apologete. S vremenom su se usredotoili na odreene skupine sluatelja, idove, rimske vlasti i dr., a neki su, pak, napadali krivovjerce. Pavao je naglaavao vanost staroza-vjetnih proroanstava, kao i tipoloko ispunjenje Kristova lika. Kasniji apologeti zlorabili su istu metodu primjenjujui je, neopravdano, na crkvu.


Pismo se prevodilo na strane jezike. Postojala je apokrifna fiktivna knjievnost, primjerice Djela Pavlova i Teklina, koja je kao spjev kranskom nainu ivota, vjerojatno, bila namijenjena tritu lake i romantine knjievnosti. Susjedi, i poznanici, rado su primali krane u vlastite domove jer su primjeivali promjenu u njihovim ivotima. Poruci dobre vijesti bili su, prije svega, otvoreni pripadnici niih slojeva drutva, te robovi. Ukratko; nekoliko je obiljeja ostavljalo snaan dojam na sluatelje:

a) Kakvoa promijenjenog ivota vjernika, te sklad izmeu ivota i poruke kakav je nedostajao iriteljima poganskih uenja. b) Zajednitvo i bratska ljubav u kojoj se nije gledalo na stale, kastu, rasu i spol. Krani su se meusobno pomagali, a posebnu pozornost uivali su najslabiji: siroad, stariji ljudi, zatvorenici, te oni koji su kanjavani radi Krista. c) Radost vjernika irila se na druge ne jenjavajui ni za progona ili smaknua. d) Propovijedanje Evanelja bilo je esto popraeno ozdravljenjima i istjerivanjem duhova. Okupljeni su znali kako se zli duhovi pokoravaju kranima. No, kako je vrijeme prolazilo, uda su igrala sve manju ulogu u irenju Radosne vijesti. Stoga ih Euzebije rijetko spominje u svojoj Povijesti Crkve.

NAINI IRENJA EVANELJA

U prvih stotinu i pedeset godina povijesti crkve nije bilo crkvenih graevina. Stoga su krani propovijedali u sina-gogama, koje su im stajale na raspolaganju, sve dok se idovi nisu zapoeli otro suprotstavljati kranstvu. U sina-gogama su krani nailazili na sluateljstvo koje je bilo spremno pozorno posluati izlaganje Radosne vijesti. Njihove propovijedi sadravale su pet vanih smjernica:

1) Stari zavjet ukazuje na Mesiju. 2) Starozavjetna proroanstva, kao i blagoslovi obeani Davidovim potomcima, ispunjeni su u Isusu. Isusova smrt i uskrsnue ostvarenje su proroanstava vezanih uz Mesiju i Slugu patnika. 3) Oprotenje se nudi na temelju Mesijine zastupnike smrti. 4) Sluateljima se mora ukazati na potrebu prihvaanja Isusa Krista kao Spasitelja upozoravajui ih na kobne posljedice odbijanja Kristove ponude, kao i na injenicu da se s Bojom milou ne moe igrati.

Propovijedi su odravane na trnicama i trgovima, mjestima razmjene novih zamisli, a pristup se ubrzo pokazao vrlo uspjenim te su ga prigrlili ak i idovi. Krani su koristili i dar proroanstva dok je Evanelje, koje se propovijedalo u javnim dvoranama, esto bilo popraeno neosporivim osobnim svjedoanstvima. Susreti su odravani po kuama koje Pavao, u vlastitim poslanicama, spominje kao glavna mjesta irenja Evanelja.

U osobnim svjedoenjima krani su koristili simbole ribe, kria i janjeta kako bi pobudili zanimanje za Evanelje. Molitva je imala vanu ulogu u oslobaanju ljudi od vlasti


Sotone. I unato injenice da im uenja esto nisu bila tona, barem ne u svakoj pojedinosti, ljubav i gorljivost prvih krana bile su izuzetne.

Misijsko irenje moemo podijeliti u nekoliko razdoblja:

PRVO RAZDOBLJE obuhvaa irenje Radosne vijesti meu idovima u Palestini i iseljenitvu (Djela 2, 5-13). Djela apostolska spominju sluatelje Petrove prve pro-povijedi kao prve obraenike. Isti izvor navodi Samarijance, neidove, i Ivanove uenike kao skupine koje su primile Duha Svetoga, a slinost izmeu obraenja navedenih sku-pina i prvih apostola upuuje na svjesno ponavljanje nekih od fenomena koji su se zbili za vrijeme Pedesetnice, kao i na trajnu vezu s prvom crkvom u gradu u kojem se vjera najprije uvrstila Jeruzalemu.

Nakon Stjepanovog muenitva Filip je otiao u samarijanski glavni grad Neapolis dananji Nablus (u povijesti poznat i kao Shehem) kako bi propovijedao tamo-njim puanima. Potom se zaputio u druge gradove i sela tog podruja (Djela 8, 5. 25).

Evanelje se irilo juno i zapadno od Jeruzalema sve do Cezareje i obale. Vjera se proirila do Damaska, te je prestraeni idovski establiment poslao Savla u potjeru za kranima. U Djelima 9,31 usputno se spominje propovije-danje Evanelja u Galileji gdje su ivjeli neidovi, te irenje Evanelja do Antiohije, treeg grada po veliini u Rimskom Carstvu.

Razdoblje od 30. 70. g. nakon Krista bilo je presudno za idovski narod koji je imao prigodu obratiti se i priznati Mesiju, te tako potaknuti Isusov ponovni dolazak i uspostavu Bojeg kraljevstva. Tako bi se uspostavilo teokratsko kraljevstvo pod vodstvom Davidovog potomka koji bi u Izraelu vladao cijelim svijetom. Prema doslovnom tumaenju starozavjetnih proroanstava prvo bi se trebao obratiti Izrael, a potom bi bili blagoslovljeni svi ostali na-rodi. Iz ovog su se razloga apostoli trudili propovijedati Evanelje meu idovima u Palestini i iseljenitvu, a prvi krani oekivali skori Isusov povratak.

DRUGO RAZDOBLJE obuhvaa irenje Evanelja meu neidovima. Prva misija za irenje Evanelja meu neidovima djelovala je u Antiohiji, treem gradu po veliini u Rimskom Carstvu. Propovijedanje Evanelja meu neidovima poelo je na Dan pedesetnice. Meu ljudima koji su sluali Petra bilo je pobonih iz cijeloga Carstva. Djela apostolska spominju Parte (tj. Perzijce), Meane, Elamite (iz drevne pokrajine Perzijskog carstva), Mezopotamce, Rimljane, Kreane, Arape, ljude iz Judeje, Ponta na Crnom moru, Male Azije, Kapadocije, Frigije, Pamfilije (pokrajine u Maloj Aziji), te libijskih podruja oko rimske kolonije Cirene.

Prva crkva ubrzo se nala pred novim izazovom; treba li ob-raene pogane prisiliti da se podrede idovskim obiajima, i tako zapravo postanu idovi!? Razmimoilaenja konzerva-tivaca u Jeruzalemu (Jakova) i univerzalista (Pavla i idova u iseljenitvu) dovela su do Koncila u Jeruzalemu 49. g.


(vidi Djela 15). Ishod je bio, u izvjesnom smislu, ustupak univerzalistima. Pavao, koji je podupirao irenje Evanelja meu neidovima uvjerivi ostatak Crkve da ga podupre u tom planu, izloio je teoloku obranu u Rimljanima 1 11. Njegov naum bio je sauvati jedinstvo idovskih i neido-vskih krana. Stoga je putovao u Malu Aziju, Grku, Rim, te vjerojatno u panjolsku, koristei pritom Antiohiju kao ishodite.

Pavao govori o drugima koji su djelovali u Maloj Aziji. Neke predaje govore o Bartolomejevom u Armeniju, druge o Markovom boravku u Egiptu (koji je vjerojatno djelovao iz Rima). Spominje se i Andrijin posjeta Skitima, kao i boravak u Albaniji. O Tomi se govorilo da je osnovao crkvu u Indiji, iako se pritom mogue misli na djelovanje njegovih uenika. U ovim zbrkanim izvjeima nema nieg nevjero-jatnog jer je Isus zapovijedio uenicima da Evanelje pro-nesu do kraja svijeta.

Kranska predaje zapisuje da je Andrija razapet u Patrasu (Ahaja). Bartolomeju (Natanael) je ivome oderana koa u Armeniji. Judu (Tadeja) su proboli strijelama u Armeniji. Matej je, navodno, zaklan maem u Partiji, a Filip objeen na stup u Hierapolisu u Frigiji. imun Revnitelj skonao je raspet u Perziji. Tomu su zaklali u Indiji, a Matiji su, nakon kamenovanja, odrubili glavu. Ako pretpostavimo da su ove predaje istinite, zakljuujemo kako su mnogi apostoli bili ukljueni u evangelizaciju podruja istono od Rimskog carstva.

Poetak idovskog rata vjerojatno je nagnao Ivana, kao i Isusovu majku Mariju, da se presele u Efez, a Filipa u Frigiju. Euzebije izvjetava kako je nakon Jakovljevog ubojstva (62. g.) i izbijanja Prvog ustanka (66. g.) crkva u Jeruzalemu primila rije od Gospodina (proroanstvo?) o potrebi naputanja vlastitih domova na to su se mnogi zaputili na podruje dananje Kraljevine Jordan, Egipat, te u Malu Aziju, dok su neki ostali u Judeji.

Dvije stvari iz ovog razdoblja su osobito dojmljive: a) Izuzetna pokretljivost prvih krana. b) injenica da su mnoge crkve osnovali neznani misionari. TREE RAZDOBLJE odnosi se na drugi narataj misionara. Kranstvo se brzo proirilo na Siriju, Malu Aziju i Grku. Na sjeveroistoku suoilo se s jezinom pre-prekom. Kraljevstvo Osroena s glavnim gradom Edesom (danas Saliurfa, u jugoistonoj Turskoj) nalazilo se do 216. g. izvan granica Carstva. Tamonji ljudi govorili su zapadnu inaicu aramejskog jezika, premda su obrazovani puani go-vorili i grki. U drugom stoljeu osnovana je kranska za-jednica u Edesi, a njezin lan bio je Bardesan (Bar-Daisan) koji je svjedoio svome bliskom prijatelju kralju Abgaru IX. Nakon to je isti prihvatio kransku vjeru, pokrajina je postala prvo kransko kraljevstvo.

Do poetka 2. stoljea kranstvo je stiglo do Adiabene (gornji tok Tigrisa) iji je glavni grad bila Arbela (asirski drevni sveti grad). Glavni razlog ovome pothvatu bilo je pri-sustvo velikog broja ljudi koji su se ve obratili na judaiza-m. Evanelje se takoer irilo iz Rima i Egipta na sjevernu Afriku. Upravo su tamo osnovane prve crkve u kojima se


govorilo latinskim jezikom, te je Pismo po prvi put pre-vedeno na isti jezik.

Do 150. g. kranske zajednice su bile osnovane u Egiptu (zahvaljujui Marku koji ih je posjeivao iz Rima), panjolskoj, Africi i, vjerojatno Indiji (Toma?). Poznato je da je u isto vrijeme postojala zajednica u dolini Rhne (u Galiji) koju je osnovao Krescent (2 Tim 4,10) s biskupijom u Lyonu i crkvom (pod vodstvom akona) u Vienneu (isto tako u Galiji). ini se da su upravo Galaani prvi donijeli Evanelje roacima Keltima. Za Ireneja se, primjerice, zna da je propovijedao na keltskom kao i na grkom.

Do 180. g. krana je bilo u svim pokrajinama Rimskog Carstva, kao i u Mezopotamiji. Prorauni govore da je od sveukupnog stanovnitva, koje je iznosilo 50 milijuna, bilo deset posto krana. No crkve su bile nejednako ras-poreene. Vee skupine vjernika mogle su se, stoga, nai u Siriji, Maloj Aziji, Egiptu, Tunisu, Aliru, Rimu, Antiohiji, Lyonu, Armeniji i Etiopiji.

Armenija je bila drugo kraljevstvo koje je prelo na kranstvo. Tamo je Evanelje propovijedao Grgur Thaumaturgos (udotvorac) iz Cezareje u Kapadociji, a kasnije, zahvaljujui radu Grgura Prosvjetitelja (240.-332.), uzvjerovao je kralj Tirdat III. Time je kranstvo bilo pri-hvaeno kao dravna religija.

Prema nekoj legendi apostol Andrija bio je misionar u Gruziji koja je, u petom stoljeu, postala kranska drava. Tamonji kralj Mirijan obratio se na kranstvo 326. g. kroz slubu svete Nine.

Kranstvo se proirilo do Perzije gdje je zateklo zoro-astrizam. Tamonji ljudi bili su nepovjerljivi prema novoj vjeri koju su poistovjeivali s rimskom uljudbom. Kranstvo je ostalo vezano uz manjinsku starosirijsku kulturu za razliku od Zapada gdje se vezalo uz grko-rimsku kulturu. Unato tome, mnogi su trgovci iz Perzije i Mezopotamije preli na kranstvo. Meu novim vjernicima bilo je ak i Turaka koji su kranstvo odnijeli u sredinju Aziju.

Iako kranske zemlje, Armenija i Gruzija nisu se mogle pohvaliti ni jednim velikim misijskim pokretom. Mnogi su Armenci umrli muenikom smru jer ih se kao krane, kako smo ve spomenuli, povezivalo s Rimljanima. Unato tome, do 225. g. dvadeset biskupija protezalo se od Kaspijskog jezera do Bahraina. U Italiji se do 250. g. broj biskupija poveao se na sto. U Panoniji poznata su biskupska sjedite u Sisku, Ptuju, Vinkovcima, Osijeku i Sirmiju. Prema nepotvrenoj crkvenoj tradiciji osnovane su biskupije u Salonu, Sirmiju, Sisku i Mursi ak u prvom stoljeju zahvalajui djelovanju Tita, Dujma, Andronika i drugih.

Kranstvo se, na poticaj egipatske monofizitske crkve koje se proirila uz rijeku Nil do Etiopije, irilo prema jugu gdje se prikljuilo pokretu kojeg su osnovali dvojica misionara iz Tira (Frumencije i njegov suradnik). Juni Jemen (Saba ili eba) zaposjeli su Etiopljanima od 350. do 375. g. Tijekom


tog razdoblja cijelo podruje bilo je sustavno kristijanizirano. Kada je 523. g. idovski kralj (Du Nuvas) poeo progoniti krane, Etiopija je ponovo zaposjela pod-ruje kojeg je drala do 628. g. kada je i Muhamed osvojio juni Jemen. Sirijski monofiziti proirili su se juno i istono u Arabiji gdje ih je kasnije susreo Muhamed, u vrijeme pojave islama, 622. godine.

U Francuskoj je do 300. g. osnovano nekoliko vanih biskupija: Arles, Vaison-la-Romaine, Autun, Rouen, Pariz, Bordeaux, Trves (Trier) i Rheims. Sjeverozapadna Fran-cuska je bila, zahvaljujui slubi Martina Tourskog (umro 397.), evangelizirana po selima.

Kranstvo je vjerojatno, po prvi puta, stiglo u Englesku putem rimskih vojnika iz Druge legije koja je sluila u Palestini prije premjetanja u Britaniju. Neki od lanova rimske crkve ne samo da su bili graani Rima i pripadnici najvieg drutvenog stalea (bogati senator Rufus), nego su pripadali i britanskoj kraljevskoj obitelji (Rufusova supruga Klaudija, njezin brat Linus, te Karaktakusova djeca). Predaja takoer govori o Josipu iz Arimateje koji je u prvom stoljeu osnovao kransko sredite kod Glaston-buryja. No prie o njegovom gralu, legendarnoj udotvornoj zdjeli iz koje je Krist jeo na posljednjoj veeri i u koju je Josip iz Arimateje navodno skupio Isusovu krv nakon to je isti bio proboden na kriu, vjerojatno ima veze s predajom o prenoenju Kristova pokrova iz Jeruzalema u tvravu Britio u Edesi, a ne u Britaniju. Osim toga, prema gruzijskom zapisu, Josip je skupio Kristovu krv u pokrov a ne u zdjelu.

Prve su crkve u Engleskoj vjerojatno osnovane kod Glastonburyja i Sv. Pancrasa (u Londonu). Meutim, do 250. g. nije zabiljeeno postojanje crkvenih graevina. Koncilu u Arlesu (314. g.) prisustvovalo je nekoliko engleskih biskupa iz Londona, Yorka, i Colchestera (ili Lincolna). Ovi rimski Britanci vjerojatno su u svojoj ob-rambenoj strategiji evangelizirali kotsku i Irsku.

Oko 370. g. vjerojatno je (sudei prema Pelagijevom sluaju, koji je bio Irac) da su evangelizirali irske kolonije u Walesu, a moda i u Cornwallu. Do 400. g. Britanija je bila pokrtena rimska provincija. Od 407. - 409. provale barbara odsjekle su Britaniju od ostatka Europe. Englezi pod vlau Pikta i kota trae pomo od Sasa. Provala Sasa ve je zapoela kada je Patrik krenuo na misijsku slubu u Irsku 432. g. Kao ishod prodora, krani su ostali na sjeveru i za-padu Britanije izolirani od Europe. Ovakvo je stanje trajalo sve do dolaska Augustina iz Rima, ne bi li pridobio pogane (kao i deset tisua idova) za kranstvo u jugoistonoj Engleskoj.

Koncem 3. stoljea uslijedili su prvi pokuaji kranskih misionara da smiljeno pokrste poganske religije, te ih tako uklope u kranstvo. Crkve su zamijenile hramove, muenici negdanje bogove u pukom bogotovlju, a kranski su blagdani nadomjestili poganske svetkovine i blagdane. U Armeniji, nakon obraenja kraljevske obitelji, slijedilo je openarodno prihvaanje kranstva. Ovakvi po-vrni naini kristijanizacije postali su s vremenom esti u itavoj Europi, posebice u vrijeme Karla Velikog.


ETVRTO RAZDOBLJE misijskog irenja odnosi se na obraenje barbara. U poetku su pojedinci prelazili na kranstvo preko trgovaca, zarobljenika ili redovnika. Bile su to male, ratrkane skupine koje su obino bile izloene progonstvima. Daljnjim irenjem kranstva, nakon dueg ili kraeg razdoblja, cijeli bi narod bio ukljuen u Crkvu (kao to je to bilo u Konstantinovo vrijeme). Masovne pokrete predvodili su vladari (u Rimu je aristokracija dugo imala, u ovome smislu, vodeu ulogu), a obraenje se esto izjednaavalo s poslunou budui da se religiju uglavnom shvaalo kao plemensku ili nacionalnu stvar koju pojedinac ne smije odbaciti. U protivnom isti bi odbacio kult vlastite skupine izlaui se optubama za izdaju. Krtenje je esto bilo znak podreivanja stranom osvajau.

Redovnici su neto vie vremena posveivali pouavanju kranstvu, no trebalo je protei mnogo godina prije nego se kranstvo ukorijenilo. Openito postojale su dvije skupine:

1) Obini ljudi (pokrteni pogani) od kojih se oekivalo da mole propisane molitve i daju vjeroispovijedi te dolaze u crkvu (drugim rijeima da se dre obreda ime su, zapravo, zamijenili jedan poganski obred drugim). 2) Ozbiljni krani (redovnici i sveenstvo). Najvie sveenstvo imenovali su lokalni vladari, vie kao upravljae nego kao sveenike.

U Francuskoj, u kojoj je rimska kultura propala pod naletom barbara, galsko-romansko stanovnitvo je oekivalo zatitu Crkve. Za obinog vjernika kranstvo je, ini se, predstavljalo uglavnom obavljanje obreda koji su sadravali magiju starih vjerovanja. Osim toga, postojala je mogunost da se izbjegnu muke pakla i zadobiju blagoslovi neba.

Crkva je esto bila voljna initi ustupke kako bi zadobila sa-veznitvo poganskih plemena. Smjernica pape Grgura, koju je ovaj uputio Mellitu prije opatovog odlaska u Britaniju, razotkriva mnogo. Njome se, naime, savjetuje da se hramovi ne rue: Idoli bi trebali biti uniteni, no hramove poprskajte svetom vodom, te u njih stavite oltare i relikvije. Obiaj prinoenja volova avolima zamijenite kranskom pro-slavom nalik Festivalu svetih muenika. Tako se vie nee rtvovati ivotinje avlu, ve e ih se ubijati za hranu i slavljenje Boga. Poganski obiaji ipak nisu izumrli. U crkvi blizu Bea kokoinjci se jo uvijek mogu nazrijeti iza oltara. U istima su sve do kraja 19. st. drani pilii kako bi se rtvovali Svetom Vitusu u svrhu iscjeljivanja ljudi.

Mnogi zapisi govore o udesima koja su se dogodila tijekom slubi prvih misionara. Kranstvo se, naime, moralo istaknuti kao snanije od poganstva (tj. okultizma). Beda asni tako kae: Crkva se hrani udesima kako bi mogla rasti vrstom u vjeri. Kada zasadimo grmlje zalije-vamo ga dok ne ovrsne, a tek kada se ukorijeni prestanimo ga zalijevati. Nakon prelaska na kranstvo, poganstvo je, ipak, ostalo blizu drutvene povrine, osobito za vrijeme haranja kuge kada su cvjetala arobnjatva, a ljudi naputali crkvu. Stoga su mnogi misionari ponovno odlazili na pro-povjednike obilaske. Keltski samostani su zapravo bili vie poput misijskih postaja, te je nad njima esto pred-


sjedavao plemi koji nije nuno bio lan klera. Njegovu dunost nakon smrti preuzimali su njegovi potomci.

Prije dolaska Benediktinova pravila, u keltskim je samostanima prevladavalo Kolumbanovo pravilo.

Prvi kojeg se vezalo uz propovijedanje Evanelja meu bar-barima bio je Ulfila (311. - 383.). Njega su, kao i neke druge kapadocijske krane, oteli Goti prilikom pljakakog napada. Kasnije se, meutim, vratio kao gotski poslanik na Konstantinov dvor. Potom je 341. g. postao biskup zaduen za podruje sjeverno od Dunava gdje je (na podruju dananje Rumunjske) zapoeo svoju misiju meu Viz-igotima. Preveo je Bibliju na gotski, meutim, bio je arijanac. Oko 381. u Carigradu je postojala gotska crkva u kojoj je propovijedao Ivan Zlatousti. On je slao misionare meu Gote na Krimu i sjeverno od Crnog mora koji su pro-drli kroz Kavkaz osnovavi crkve ak i meu Hunima. Goti su postali misionari meu ostalim barbarskim plemenima. Kako su se ova plemena naseljavala po Rimskom Carstvu, prihvaala su kranstvo. Arijanizam su prihvatili Ostrogoti i Vizigoti, te Vandali u Africi, Svevi u panjolskoj, Burgundi u Galiji (Francuskoj), Langobardi u Italiji i Heruli. U dananjoj Vojvodini arijanizam se javio vrlo rano. Sredite mu je bio u Sirmiumu (dananjoj Sremskoj Mitrovici) gdje su ilirski biskupi arijevci Valens iz Murse (Osijeka) i Ursacije iz Singidunuma (Beograda) odrali, iz-meu 351. i 359., etiri koncila.

Martin Tourski (335. - 397.) bio je vaan misionar u Panoniji i u Dalmaciji prije dolaska slavenskih plemena za iji su prelazak na kranstvo na podruju dananje Hrvat-ske zasluni talijanski misionari. U luci Spalatum (Split) osnovana je latinska biskupija.

Tek su u 6. stoljeu ovi arijanski krani prihvatili katoliku vjeru. Franaki kralj Klodvig 506. prihvaa kranstvo pod utjecajem svoje supruge Klotilde ime je po prvi put neko barbarsko pleme prihvatilo katoliku vjeru.

Meutim, glavni misionarski pokret meu barbarima nakon onoga Uilfile, su pokrenuli keltski redovnici. Oni su djelovali u skupinama od trinaest misionara. U sedmom je stoljeu glavno sredite misionarske djelatnosti bila Irska, a u osmom stoljeu Engleska. Kako su Irska i zapadna Engleska ostale poteene od barbarskih navala, razvile su se u uporita iz kojih su se evangelizirali barbari u Europi.

Prvi propovjednik u kotskoj, meu junim Piktima, vjerojatno je bio Ninian (360. - 432.). Pikti su bili prvi stanovnici kotske (bolje reeno Piktske zemlje), prije nego to su se koti naselili na ta podruja iz Irske u 5. stoljeu. Ninianov uitelj bio je Martin Tourski koji je umro 397. On je zapoeo svoju slubu ubrzo nakon povlaenja Rimljana iz te pokrajine koji su vodstvo prepustili nekolicini uglednih rimsko-britanskih obitelji.

Propovijedanje Evanelja u Irskoj uglavnom je povezano s Patrikom (373. - 463.) koji je tamo doao iz sjeverne Engleske. Za vrijeme provale Pikta i kota je zarobljen, te


prodan voi plemena u Antrimu. Kasnije je grad Armagh postao glavno sredite njegova rada.

Za veliko misijsko irenje na Zapadu nakon 500. g. zasluni su bili redovnici zapadne crkve koji su djelovali pod vod-stvom rimskog biskupa. Na tom podruju nije bilo ozbiljnih protivnika Katolike crkve. Manje oporbene skupine: dona-tista, marcionita, montanaca i gnostika, s vremenom su ieznule. Prednost kranstva sastojala se u zatiti koje je imalo u Rimskom Carstvu kao religija rimskog cara. S druge strane, na Istoku se Pravoslavna crkva morala suoiti s islamom dok joj je drava ograniavala misijske poduhvate. Naime, Crkva i drava bile su povezane. Na Zapadu barbari nisu imali razraen sustav kojeg bi ponudili umjesto kranstva, dok su se na Istoku krani morali suoiti sa sloenim religijama. Naime, bilo kakva mogua veza s Rimom bila im je na tetu. Nisu imali mjesne dravice koje bi ih podravale, ve su ovisili o vlastitim sitnim uporitima. Iskljuivo su nestorijanci imali misijske porive. Meutim, islam i budizam su im i to oduzeli.

Drugi veliki propovjednik u sjevernoj Engleskoj bio je Kolumb Denegalski (Kolumkil) koji je poeo djelovati 538. g. na otoku Ioni, kasnijem sreditu uenja i propovije-danja Evanelja. Kralj Northumbrije 633. g. zatraio je slanje propovjednika te je, jedan od njih, Aidan uspjeno osnovao samostan nedaleko od northumbrijske obale, i to na Svetom otoku kojeg je nazvao Lindisfarne. Kolumban (550. - 615.) iz Bangora u sjevernoj Irskoj propovijedao je Evanelje u istonoj Francuskoj (u zapadnom dijelu djelovao je Martin Tourski), te je osnovao samostan u Lu-xeuilu. S vremenom je djelovao i na podruju Bodenskog jezera. Njegov suradnik Gal postao je apostol u istonoj vicarskoj, dok su u sjeverozapadnu Galiju iz Luxeuila otili Valry, kao i Eustahije i Omer.

Engleski redovnici nastavili su misijsku djelatnost. Wilfrid (umro 709. g.) propovijedao je u Friziji, no djelovao je i meu Sasima u grofoviji Sussex. Meu Jutima i Anglo-sasima Evanelje propovijeda 597. Augustin Rimski kojeg je poslao papa Grgur I. Augustin je pokuao keltsku crkvu uklopiti u Rimsku crkvu ime je izazvao sukoba koji je raz-rijeen 664. g na crkvenom koncilu u Whitbyju. Prijeporno je bilo mogue podreivanje Keltske Crkve Katolikoj Crkvi. Naalost, odluujui glas imao je lakovjerni kralj Oswy Northumberlandski koji se upravo obratio od poganstva. Kako je bio uvjeren da Petar ima kljueve od raja, kako je tvrdila Katolika Crkva, nikako nije elio ostati izvan. Biskup Koloman i njegova keltska svita ljutit se vratio u Irsku.

Willibrord (658. - 739.), je bio apostol Nizozemske i Belgije, koji je uz propovijedanje Evanelja u Friziji, osnovao etiri samostana: Utrecht, Antwerpen, Echternach i Susteren. Bonifacije (680. - 754.), pravog imena Winfried iz Creditona, postao je apostol Germana. Nakon to je osnovao biskupije u Freisingu, Passauu, Regensburgu i Salzburgu podigao je 744. g. samostan u Fuldi. Osniva je i biskupija u Eichstettu i Wrzburgu prije nego to je poeo propovijedati Evanelje Sasima u Istonoj Germaniji.


Ostali misionari: Na Istoku i na jugu kranstvo je uzmicalo. Vandali su 406. g. napali panjolsku, a 429. g. provalili su u sjevernu Afriku. Muhamed je umro 632. g., a etiri godine kasnije Arapi su zauzeli Palestinu (642. g. osvojili su sjevernu Afriku i Egipat). panjolsku su pokorili 709., no njihov je prodor zaustavio na sjeverozapadu Karlo Martel 732.g. u borbi kod Poitiersa. Njegov sin Pipin Mali osnovao je karolinku dinastiju.

U 7. stoljeu nestorijanski misionari uli su u srednju Aziju, propovijedajui Turcima, a zatim su otili dalje do Kine (635.g.) u vrijeme dinastije Tang (618. - 907.).

irenje kranstva u Danskoj i vedskoj povezano je uz Anskara (865.). On je vjerojatno postao biskupom Hamburga pod iju je odgovornost potpadala i Skandina-vija. Nakon poganskog protudjelovanja u Danskoj krten je kralj Harald, te je Danska pod vlau njegova unuka Knuta slubeno postala kranskom zemljom.

Kranstvo je ulo u Norveku zahvaljujui djelovanju Olafa Tryggvessona (1000.) i Olafa Haraldsona (1030.). Nakon pokuaja nasilnog nametanja kranstva, odluu-juim imbenikom pokazala se kraljevska inicijativa kao i djelovanje engleskih misionara. Poganske religije zadrale su se u vedskoj do 12. stoljea.

RAZVITAK KRANSTVA U POSTAPOSTOLSKOM RAZDOBLJU

Nakon smrti apostola nastupa postapostolsko doba.

Padom Jeruzalema sredite se kranskog utjecaja preselilo u obalne gradove Male Azije gdje je apostol Ivan obavljao slubu. Tamo je crkveni starjeina bio Papija Hierapolski. Pred kranima, koji su koncem prvog stoljea bili raspreni u male skupine pripadnika niih slojeva drutva to se okupljaju po domovima, nije bio nimalo lak zadatak. Drutvu u kojem su ivjeli u strahu od progona morali su prenijeti poruku Evanelja. Osim toga muili su ih unutarnji razdori i krivovjerja.

APOSTOLSKI OCI najraniji su kranski pisci, izvan Novoga zavjeta, koji su pripadali tzv. postapostolskom razdoblju. Bili su: Klement Rimski, Ignacije Antiohijski, Polikarp iz Smirne, Barnaba i Hermas. Njihovi zapisi predstavljaju most izmeu Novoga zavjeta, te apologeta koji su pisali kasnije u 2. stoljeu (od kojih je bio prvi Justin Muenik).

Knjievnost postapostolskog razdoblja ine:

1.) DIDAHA: vjerojatno odraava stanje judeo-kranske zajednice u Siriji (tj. starosirijske crkve). Sadri tzv. Dva puta, tj. pojedinosti o crkvenom redu, kao i zakljuni dio o neizbjenom kraju pojavi varalica, lanih proroka i estokog suda u ijem je sreditu lani Mesija.

2.) DJELA IGNACIJA ANTIOHIJSKOG, voe crkve u Antiohiji koji je na putu u Rim (gdje je trebao biti baen


lavovima) napisao sedam pisama kojima je pozivao na suzbijanje raskolnitva i krivovjerja. Njemu se pripisuje iz-um monarhistikog episkopata (jedan biskup pastor vlada itavom zajednicom). Takve ljude birala je zajednica. itav su ivot provodili u jednom mjestu. Nisu bili plaeni za posao koji se obino svodio na brigu o malenoj zajednici, u kojoj su svake nedjelje vodili bogosluje. Razlozi zbog kojih je Ignacije bio pobornik ovakvog ureenja bili su praktine prirode:

1.) izbjegavanje borbe za vodee mjesto (kao to je bio sluaj u Korintu gdje je crkva otpustila starjeine te je ih zamijenila sa mladijima). 2.) izbjegavanje malih skupina koje su se odvajale od za-jednice. Zalagao se da Gospodnja veera bude sredite bogosluja (pod biskupovim vodstvom), kao i dokaz protiv doketizma (Gospodnja veera je Kristovo tijelo i krv). Oito je rana Crkva skretala s pravoga puta. Ignacije trai od pastira crkve u Smirni i Ivanovog uenika Polikarpa da imenuje novog vou crkve u Antiohiji.

U drugom stoljeu poele su kruiti knjige koje nisu pri-padale kanonu.

3.) KLEMENT podsjea svoje itatelje na ono to je Bog uinio za njih upozoravajui ih kako se trebaju ponaati. Podsjea ih na dolazei sud potiui ih da ne grijee: Otro kori krane iji ivoti nalikuju ivotima njihovih susjeda nekrana.

4.) BARNABINA POSLANICA slina je Didaheu jer pisac govori o Dva puta. Meutim, sredinja tema tumaenje je, u duhovnom smislu, Mojsijevog Zakona. Bar-naba tvrdi kako su idovi u krivu kada Zakon shvaaju do-slovno, jer isti ima duhovno znaenje koje se odnosi na Isusa. On stoga sve alegorizira poruujui da Mojsijevi za-koni o hrani znae zabranu razliitih poroka.

5.) PASTIR IZ HERMASA niz je usporedaba i vienja koja se bave kranskim ivljenjem. Posebno se usredotouju na grijeh nakon krtenja, te tvrde da se ovjeku prua samo jedna mogunost nakon javnog prizna-nja i pokajanja.

Naime, radi se o pogrenom tumaenju Poslanice Hebrejima 6 i 7. Piev pogled na krtenje proizlazi iz vjerovanja da su grijesi prije krtenja uinjeni u neznanju, te se kao takvi mogu oprostiti. Nakon krtenja vjernik mora odravati vlastito spasenje poslunou Bojem zakonu. Ovo je jedna od prvih izjava katolike nauke o spasenju vjerom (pokaza-na u krtenju) i djelima.

Razlog nevjerojatnog utjecaja iste knjige lei u injenici to je piev brat Pio bio biskup Rima.

U Smirni je ivio mladi ovjek po imenu Leucije koji je ukoren zato to je napisao pripovijesti poput Pavlovih, Petrovih, Ivanovih Djela. U crkvama, gdje se govorio staro-sirijski, pojavila su se Djela Jude Tome u kojima se tvrdilo da je Toma posjetio Indiju. Vjerojatno je Toma donio


kranstvo u dijelove starosirijske crkve, te je kao takav proglaen svecem zatitnikom.

U djelima apostolskih otaca nailazimo na nekoliko zabrinja-vajuih obiljeja: 1) Nezdravu elju za muenitvom (Ignacije) 2) Vjerovanje u transsubstancijaciju (Ignacije) 3) Spasenje krtenjem i djelima (Pastir iz Hermasa) 4) Prekomjerno alegoriziranje (Barnaba) 5) Nezdravi legalizam (Didahe)

APOLOGETI su se morali suoiti ne samo s poganima pu-nima predrasudama protiv krana, ve i s carevima pro-goniteljima. Meusobno su se razlikovali prema metodi koju su koristili.

1.) LATINSKI APOLOGETI odbacivali su bilo kakve ustupke poganskim razmiljanjima. Ovoj skupini pripadali su: Irenej, Tertulijan, Ciprijan, Arnobije, Laktancije u sjevernoj Africi, Tacijan (Justinov uenik) u Osroeni, te Kvadrat i Aristid u Ateni. Na primjer Aristid; predao je Caru (Hadrijanu) iscrpnu apologiju kranstva (125. g.). Arnobije (oko 327. g.) u apologetskom je spisu (Adversus gentes) branio krane od optuaba da su krivi za nevolje Rimskog Carstva. Prema njihovom shvaanju u pitanju je bio autoritet Biblije nad bilo kakvom filozofijom; gno-stikom, platonovskom ili aristotelovskom.

2.) GRKI APOLOGETI bili su skloni davati ustupke filozofiji za koju su drali da je priprema za primanje Evanelja. Prema sugovornicima odnosili su se s po-tivanjem ukazujui na ogranienja njihovog stava. U etici bili su spremni sloiti se, u osudi nemorala, sa stoicima ili platonistima. Njima su pripadali: Justin iz Efeza, te Klement i Origen iz Aleksandrije. Dok je Klement branio kranstvo pred bogataima, Origen se suprotstavljao poganskom pro-micatelju Celzu. Obojica su naglaavala vanost proroan-stava, analogije i tipologije. Vjerovali su da apologije prvenstveno brane kransku vjeru, a zatim pozivaju ljude na obraenje. Rimska je drava koristila profesionalne filozofe (Celzo u vrijeme Marka Aurelija i Porfirije u vrije-me Decija) kako bi napala kranstvo i obnovila poganstvo u Carstvu. Grki apologeti teili su sintezi filozofskih sustava i kranstva. Njihovi motivi zasluuju pohvalu, no rezultat je na koncu ipak poguban. Nastojali su Evanelje objasniti na poganima razumljiv nain koristei filozofiju. Meutim, u kranstvo su unijeli razne zamisli koje su istome bile strane.

SREDITA KRANSTVA

U to vrijeme poela su se razvijati sredita kranstva od kojih je svako imalo posebna obiljeja ili ak vrstu kranstva.

STAROSIRIJSKA CRKVA, kojoj je sredite bilo u Antiohiji, kasnije se proirila na istok. Istona crkva drala je Starosirijsku crkvu zagaenu gnosticizmom, te je njezinu krajnju strogost gledala podozrivo i s gnuanjem. U njoj bile dvije stranke: mlaa i ortodoksnija koju je predvodio Palut iz Edese, a koja je potekla iz Antiohije, te starija (vjerojatno


domaa stranka) koju je predvodio Tacijan (Adai). ini se da je Jakovljev duh nepopustljivosti nastavio ivjeti u Starosirijskoj crkvi. Primjerice, u Didaheu itamo sljedee: Ne postite u iste dane kao i licemjeri. Oni poste ponedjeljkom i etvrtkom, a vi postite srijedom i petkom. I vae se molitve moraju razlikovati od njihovih. Molite kao to je Gospodin zapovjedio u Evanelju: Oe na, koji jesi na nebesima...itd. Ovu molitvu izgovarajte tri puta na dan.

Kada su zbog podrke Nestoriju proglaeni krivovjercima u petom stoljeu, morali su se povui izvan dohvata biza-ntskih progonitelja. Njihova glavna sredita uenja bila su Edesa, a kasnije na istoku Nisibis. Misionari su otili na jug do Indije, a do 6. stoljea proirili su se do Kine. Pojava islama odijelila ih je od ostalih krana, za koje su nastavili ivjeti u legendi o kranskom kralju-sveeniku s Dalekog istoka Presteru Ivanu, koji e jednog dana unititi islamske horde. Dananja Starosirijska crkva dala je Tibetu redovnitvo, a u Kini je, prije udara Dingis Kana i Temerlenka, u 12. i 14. stoljeu, ostavila spomenike. Jedna grana te crkve preivjela je kao crkva Mar Tome u junoj Indiji (koristi starosirijsku liturgiju). Druge rasprene za-jednice zadrale su se na obroncima oko Mosula u sjevernom Iraku, pod stalnim turskim napadima i pro-gonstvima, sve do ih se nedavno nije ponovno otkrilo.

SJEVERNO-AFRIKA CRKVA: sjeverna Afrika gotovo je jedino podruje na kojem je latinski jezik ostao netaknut i upravo se iz ovog podruja vratio u Rim kojim je vladao grki jezik.

Prva kranska djela na latinskom potjeu upravo iz sjeverne Afrike. Iako je sjeverno-afrika crkva imala velike teologe (kao to su Tertulijan, Ciprijan, Tikonije i Au-gustin), puk nije bio odve teoloki obrazovan. Biblija nikada nije prevedena na narodni govorni jezik Numidije i Tunisa, kao to je to bio sluaj u Egiptu. Sjeverno-afriko kranstvo (posebno njegov Donatov dio) bilo je naroito snano meu govornicima punskog jezika. Meutim, nedostajala im je Biblija na vlastitom jeziku. Upravo iz tog razloga, kao i kasnijih navala Vandala, objanjavaju nestanak Crkve prilikom upada muslimana u 7. stoljeu. Postojanje ovih dviju skupina u velikoj je mjeri povezano s Donatovim razdorom.

EGIPATSKA CRKVA: U ovoj crkvi je postojala slina podjela stanovnitva. Izmeu elite, koja je govorila grki te seljakih niih slojeva koji su govorili koptskim jezikom, uvijek je postojao jaz koji je u doveo do podjele Crkve u Egiptu. Osobito kada su se u 4. i 5. stoljeu razbuktale rasprave o doktrini. Aleksandrijski biskupi imali su, u borbi protiv slubene teologije bizantinskih patrijarha, podrku zaostalih, ali zato nepopustljivih Kopta (tj. potomaka drevnih Egipana). Koptsko je kranstvo, zajedno s nekim drugim crkvama, podravalo monofizitski pokret.

RIMSKA CRKVA: U ovoj crkvi veina je lanova, do poetka treeg stoljea, govorila grkim jezikom. Kako je sve vie ljudi iz visokih slojeva drutva pridobivano za vjeru krani, koji su govorili latinski, postali su veina.


Zahvaljujui sve veem rastu Crkva je 251. g. porasla do te mjere da je uzdravala ne samo biskupa, ve i 64 prezbitera, 7 akona, 7 podakona, 42 ministranta, 52 istjerivaa avla, itae, kljuare i vie od 1.500 udovica i siromanih ljudi. U vrijeme Decijeva progona 250. g. u Rim je stiglo mnotvo biskupa kako bi se u velegradu skrili; meutim, Crkva ih je morala uzdravati.

Ni rimska Crkva nije bila poteena razdora: 217. g. dolo je do ozbiljnije prepirke izmeu Hipolita i Kalista oko osobe koja e preuzeti slubu rimskog biskupa. Kalist, koji je postao biskupom, optuio je Hipolita kao diteista (pri-stalicu shvaanja da je Sin Kristovo tijelo, a njegov duh Otac u Njemu). Kalistu je, pak, prigovoren nedovoljno vrst stav o grijesima nakon krtenja: Kalist je, naime, drao kako i najvei grijesi mogu biti oproteni nakon pokajanja, ukljuujui nemoral, ubojstvo i odbacivanje kranstva. Hipolit je raskinuo veze s Kalistom osnovavi vlastitu za-jednicu ime je unio razdor u Rimsku Crkvu tijekom cijelog pokoljenja. Ista svaa nastala je izmeu Kornelija i Novacijana. Kornelije je vjerovao da biskup moe oprostiti i najtee grijehe na to se Novacijan odvojio i osnovao za-jednicu.

PROTUNAPADI I

PROGONI I NEPRIJATELJSKA PRO-PAGANDA

PRVO RAZDOBLJE (30. 64. g.): idovi progone krane

Isprva su idovi i Rimljani smatrali kranstvo idovskom sektom. idovski voe su se ustremili na idove u iseljenitvu koje su drali kolovoama opasnih krivo-vjerstava. Iako u poetku nisu dirali apostole, ubili su Stjepana i kasnije progonili idove iz dijaspore koji su ivjeli u Palestini. Ve do dogaaja koji su opisani u Dj 11,1 kranska je zajednica iseljenikih idova napustila Izrael. Meutim, javnost se takoer sve vie okretala protiv krana iz Palestine jer isti nisu bili voljni sudjelovati u idovskoj pobuni. U Djelima apostolskim naglaava se postupno otvrdnue idovskog naroda prema Evanelju. Isto tako, Pavao je bio izloen djelovanju Jeruzalemskih pijuna koji su nastojali unititi njegov posao.

Pavao stoga u 1 Sol 2,14-16 govori: ...od onih koji su ubili ak i Gospodina Isusa i proroke, a nas estoko progonili; koji se ne nastoje svidjeti Bogu, a neprijatelji su svim ljudima; koji nam brane propovijedati poganima da se spase da mjeru svojih grijeha zauvijek ispune. Ali je ve srdba Boja na njih dola do vrha!

35. g. Stjepan umire muenikom smru.

44. g. ubijen je Ivanov brat Jakov (vidi Dj 12,3 - Herod, vidjevi da je to drago idovima.).

50. g. izbijaju nemiri nakon propovijedanja Evanelja meu idovima u Rimu (spominju se u Dj 18,2, kao i kod


Svetonija), te isti moraju napustiti grad (ukljuujui Priscilu i Akvilu).

51. g. napisana je 1 Solunjanima (Pavao spominje Boji gnjev nad idovima).

62. g. Isusov brat, i biskup jeruzalemske crkve Jakov, kamenovan je u istom gradu.

64. g. 1. Petrova 4,5 opisuje idove kao potkazivae i klevetnike krana. Promjena izriaja u posljednjim poglavljima 1. Petrove moda ukazuje na mogunost da je poslanica napisana kada je neprijateljstvo prema kranstvu postalo slubeno. Prema nekom izvjeu Neronova lju-bavnica, preobraena na idovstvo, istoga je nagovorila da krane optui za veliki poar u Rimu.

66 - 73. g. bijesni idovski ustanak, te su idovski krani izloeni pritisku da se bore protiv Rimljana. Osim toga, na-kon proglaenja protukranske uredbe, mnogi (naroito u Rimu) dolaze u iskuenje da se vrate idovstvu koje bi im prualo sigurnost (v. Heb 10,32-39).

Prije 66. g. krani idovskog podrijetla naputaju Jeruza-lem zbog upozorenja Svetog Duha. Naseljavaju se u Trans-jordanu, Egiptu i Maloj Aziji (vidi Ivan u Efezu, Filip u Hierapolu itd.). U isto vrijeme Petar se premjeta u Rim.

85. g. slubena anatema protiv krana ukljuena je u sina-goku liturgiju: Neka nazareni (tj. krani) i heretici budu odmah uniteni i istrgnuti iz knjige ivota. U svjetlu toga, odlomak iz Otkrivenja dobiva novo znaenje (2,9 3,5): I grdnje koje su ti nanijeli oni koji tvrde da su idovi, a nisu nego sotonina sinagoga. Pobjednik (tj. onaj tko ustraje do kraja 2,26), e biti obuen u bijelu haljinu; njegovo ime sigurno ne u izbrisati iz knjige ivota; tovie, njegovo u ime priznati pred svojim Ocem i njegovim anelima.

133. 35. g., za vrijeme drugog idovskog ustanka pod vodstvom Bar-Kokebe, krani u Judeji izloeni su progonstvima jer nisu priznali mesijanstvo Bar-Kokebe od-bivi uzeti u ruke oruje. Osim toga, Bar-Kokeba nareuje izricanje otrih kazni nad kranima koji odbijaju odrei se i prokleti Krista.

DRUGO RAZDOBLJE (64. 250. g.): Rimske vlasti povremeno progone krane.

Do prekretnice u sudbini krana dolazi u srpnju 64 g. (veliki poar u Rimu). Zato je dolo do promjene stava pre-ma kranima?

1) Krane vie ne smatraju pripadnicima idovske sekte. ini se da je tada izdan ukaz kojim su krani proglaeni dravnim neprijateljima: kranstvo postaje nezakonitom organizacijom.

2) Neron optuuje krane da su prouzroili veliki poar u Rimu inei presedan u rimskom zakonu (krani su poput anarhista koji ele razoriti Rimsko Carstvo i njegovu uljudbu). Svetonije u djelu Neronov ivot (16. poglavlje)


tvrdi da nekoliko razliitih proglasa govore o progonstvu krana. Krani su, navodno, krivi za veleizdaju i kao takvi zasluuju smrt. Stoga u Rimu, i blioj okolici, dolazi do manjih progona.

3) Neronov zakonski presedan i dalje je na snazi.

4) Krani su u milosti potkazivaa (tj. vlastitih susjeda).

5) Provoenje progona ovisi o volji mjesnog upravitelja, koji moe uhititi i pogubiti krane. Vrlo esto do smaknua dolazi iskljuivo zbog podilaenja okolnom puku. Meutim, drava jo uvijek nije zapoela organizirane progone po itavom carstvu. Carevi Hadrijan i Trajan, primjerice, bili su protiv progona. U razdoblju od 64. - 250. g. krane se vie ne dri opasnima ve tvrdoglavim i dosadnim. Jo uvijek je, meutim, na snazi Neronov presedan.

6) Ljudi su bili nepovjerljivi prema kranima drei ih ud-nim. Sumnjiili su ih za ljudoderstvo (zbog Gospodnje veere) i nemoral (nazivali su jedni druge braom i sestrama iako se nisu osobno poznavali!). Pogani su ih drali od-govornima za mrana djela svojevoljno ih optuujui vlastima. Dodue, kako su uviali da se radi o dobrim ljudima, pokuavali su ih zatititi tijekom progonstava.

Vlasti su bile netrpeljive prema kranima budui da: a) Nisu bili poput ostalih graana tvrdili su da su od-govorni vlasti vioj od drave. Kao takvi bili su izloeni sumnji da bi mogli biti skloni remeenju javnog reda. b) Bili su uvjereni u vlastitu moralnu nadmo. c) Odbili su tovati Cezara ime su poinili izdaju. d) Bili su tajno drutvo. d) Kako nisu priznavali rimske bogove, optuivalo ih se da vrijeaju Carstvo i uzrokuju nevolje (glad, kugu, vojne po-raze).

64. g. Neron, kojeg su optuili da je izazvao poar u Rimu, nastojao je krivicu prebaciti drugdje. Optuba se inila potvrenom injenicom da su u dvjema od etiri rimska okruga, koji su izbjegli poar, ivjele brojne skupine idova i krana.

64. g. Petar umire muenikom smru.

65. ili 68. g. pogubljen je Pavao (nakon to je prethodno osloboen optuaba (61. - 63.)). Osuda je ishod okolnosti opisanih u 1 Petrovoj 4,7.12.17; 2 Timoteju 4,6-20. 81. g. na vlast dolazi Domicijan (81. - 96. g) koji vrlo ozbiljno shvaa pripadajue mu boanske naslove. Stoga je u Otkrivenju oslikan kao zvijer. Njegovim povremenim pro-gonima posebno su izloene crkvene voe (vidi Otkrivenje 2,13). Primjerice, rimski upravitelj u Efezu izgoni Ivana na otok Patmos (relegatio in insulam tj. bez gubitka prava ili vlasnitva), dok je u Dyrrahiumu (Drau ili Durrsu u Albaniji) pogubljen biskup Asije.

I prije imperatora Domicijana kranstvo nisu samo prihva-ali najnii slojevi tadanjeg rimskog drutva kao, to je to bio sluaj generaciju ranije, za vrijeme Nerona. Tako se spominje rimski plemi koji je 57. g. postao kraninom


(tijekom Pavlovog pisanja poslanice Rimljanima). Naime, ena osvajaa Britanije Pomponija Graecina bila je op-tuena da je prihvatila uvozno praznovjerje. Iste je optube naknadno bila osloboena. Kranstvo je na-divjelo poetne napade zapoevi se iriti meu najviim plemikim obiteljima uavi i u samu imperatorsku obitelj. Neki konzuli osueni su radi prihvaanja judaizma i ateiz-ma, dok su neki plemii posjedovali grobove s katakombama koje su krani rabili. I jedni i drugi bili su oito krani. Prvi krani vjerovali su kako su pozvani na muenitvo te da oni, koji to nisu, nijeu Krista.

96. g. Nerva postaje imperator, te oslobaa apostola Ivana s otoka Patmosa na koji je isti bio izgnan.

156. g. je pogubljen Polikarp.

161-80. g. za vrijeme vladavine Marka Aurelija dolazi do novog vala progona.

165. g. pogubljen je Justin.

166. g. je bila godina kuge, potopa i gladi; barbarska je najezda dola do dunavske granice. I zbog ovih su potekoa mnogi krivili krane.

177. g. dolazi do pokolja u Lyonu. Ignacije je pogubljen u Antiohiji, a Telesfor u Rimu. Protukranski promicatelj Celzo dri da kranstvo potjee iz istonjakih mitologija. Ova religija primitivna je, puna antropomorfistikih za-bluda, a iri se zavaravanjem i zastraivanjem zagrobnim ivotom. Krani su nesnoljivi, drutveno razoran, i za sigurnost drave opasan element.

191-211. g., za vladavine Septimija Severa, dolazi do drugog vala progona. 202. g. Septim Severije izdaje ukaz kojim zabranjuje prelazak na idovstvo ili kranstvo. Uvodi sinkretizam u obliku tovanje Sunca (Sol Invictus), te smrtnu kaznu za nove obraenike i uitelje. U sjevernoj Africi i Egiptu dolazi do niza ubojstava (Origenov otac je ubijen u Aleksandriji).

208. g. je pogubljen Irenej.

TREE RAZDOBLJE (250. 313. g): Sustavni progoni irokih razmjera

Barbarske snage otvaraju dvije razdvojene bojinice. Na sjeveru su Goti, dok na istoku prijete Perzijanci pod novom i agresivnom upravom Sasenida. U vojsci krane sumnjie za izdaju, a u istonim pokrajinama vjeruju da su naklonjeni Perzijcima. Stoga, imperator Decije uvodi mjere dravne sigurnosti saete u politici jednog imperija i jedne religije. Kako se kranstvo nalazi na putu uspjene politike, mora biti zabranjeno.

Car po prvi puta zauzima odluan stav prema kranima. Sljedei imbenici dovode do progona na podruju Carstva: a) 248. g. dolazi do prvih upada Gota (barbara) za to se okrivljuju krani.


b) Od 232. - 305. g. Porfirije iz Tira djeluje kao protukranski promicatelj.

250. g. uredba o progonu (za Decijeve vladavine) ima za posljedicu sustavne progone. Svatko je morao potpisati potvrdu (libellus) kojom je izjavio kako je, u prisutnosti posebnih povjerenika, prinio rtvu rimskim bogovima. Pogubljeni su biskupi u Jeruzalemu, Antiohiji i Rimu, te se javlja nova skupina muenika: tzv. ispovjednici (oni su bili mueni, no ne i ubijani, te se nisu odrekli vjere. Decije je, naime, prije svega elio natjerati krane da zanijeu vlastitu vjeru. Iz njih nije elio stvarati muenike.

258. g. uredbom o progonu (za Valerijanove vladavine) su kodificirane kazne za krane. Duhovne voe pretrpjele su smrtne kazne; senatorima i vojvodama oduzeti su inovi; ugledne ene kanjene su pljenidbom dobara i pro-tjerivanjem, dok su namjetenici imperatorskog dvora otje-rani na prisilne radove.

Galerijev nasljednik Maksimin II. podupirao je protukransko djelovanje tjerajui kolsku djecu na itanje Djela Pilata punih povijesnih neistina.

No iako su isprva pogani rado prokazivali krane vlastima, sumnjiei ih odgovornim za mrana djela, kada bi otkrili njihovu dobrohotnu narav esto bi ih branili od progonstava.

Sastanci su bili zabranjeni; na istonoj jadranskoj obali, kao i u njezinom irem zaleu, pojavili su se prvi muenici, kao npr. Venancije u Dalmaciji (257. g.). Meu pogubljenima bili su biskupi i druge kranske voe: Viktorin u Poetoviju, Kvirin u Sisciji, Polion u Cibalama, prezbiter Montan i supruga mu Makrina u Singidunumu, Flor i Laur u provinciji Dardaniji, a u Sirmiumu stradavaju Irenej, Demetrije, Sinerot i drugi.

Decijevi progoni izazvali su raskol izmeu krana u Rimu i Kartagi. Mnogi meu njima odmetnuli su se od Crkve, a neki su nastojali ustupcima udobrovoljiti rimske vlasti. U Kartagi su se utamnieni lanovi crkve pobunili protiv biskupa Ciprijana koji se sakrio. Ciprijan je, naime, vjerovao kako se pokajnici trebaju primiti natrag u okrilje crkve. No, njegovi neistomiljenici, drei kako nitko nema pravo dati oprost za odbacivanje kranstva budui da se radi o grijehu protiv Svetoga Duha, izabrali su novoga biskupa. U Rimu se Novicijan, kao i ostali koji su s njim bili zatoeni zbog vjere, suprotstavio Korneliju kojeg je smatrao izdajicom. Prema njegovom shvaanju nitko nije mogao dati oprost za grijehe ubojstva, bludnosti i odbacivanja kranstva.

Galijanovom uredbom o snoljivosti (260. - 303.) Crkvi je doputeno javno istupanje, kao i podizanje crkvenih graevina.

284. g. Dioklecijan je nastojao reorganizirati Rimsko Carstvo kako bi se suprotstavio propasti i neredu izazvanim provalom barbara. Kanio je ustanoviti etiri cara, i to po dvojicu u svakom dijelu Carstva. Na zapadu je vladao Maksimijan, i Konstantinov otac Konstancije Klor, dok su


na istoku bili Dioklecijan i Galerije. Prema dogovoru, nakon dvadeset godina, stariji e se car odrei asti u korist mlaeg. Osim toga carevi nisu vie ivjeli u Rimu, nego u Milanu, Trieru i Sirmiumu (Sremskoj Mitrovici odakle je car mogao promatrati Barbare), te u Nikomediji (blizu koje su bili Perzijci). U Rimu je nastala praznina koju je popunio rimski biskup ija su se mo i ugled znatno poveali.

Nekoliko dogaaja dovelo je do progona koji izbijaju 303. g. Kako su se suoili s provalom barbarskih naroda, kranski su se vojnici ponovno nali u opasnosti jer je odanost u vojnim redovima postala gorue pitanje. Dioklecijan je zapoeo vladavinu kao umjerenjak jer nije elio progoniti krane, budui da su njegova ena i ki vjerojatno bile kranke. No ubrzo je pao pod utjecaj Galerija, i upravitelja Bitinije, novoplatonista i neprijatelja Evanelja Herakleja. Naredio je, stoga, izbacivanje krana iz vojske, a potom i sa svih vanih poloaja u administraciji. U pokuaju zadravanja najboljih ljudi u vojsci neki su bili prisiljeni odrei se vjere. Oni, koji su se suprotstavili, bili su smaknuti. Kada je u Nikomediju izgorjela Dioklecijanova rezidencija, mnogi su optuili krane kao odgovorne za poar.

303. g. Dioklecijan izdaje uredbu o progonu Katedrala u Nikomediji, kao i ostale crkve, su razorene. Zabranjuju se okupljanja krana, a Biblije i ostale vjerske knjige se zapljenjuju.

304. g. izdana je naredba koja se odnosila na istok Carstva (odnosno podruje s najveim brojem vjernika) prema kojoj su graani Carstva morali prinijeti rtve bogovima i Caru. U protivnom bili bi osueni na smrt. Na zapadu Konstancije Klor razara nekoliko crkava u panjolskoj, Engleskoj i Galiji, dok je na podruju dananje Hrvatske sve vei broj muenika: Pollio u Cibaliji (Vinkovcima), te Domnius (sv. Dujam) u Saloni. Slino je i u Vojvodini (kod Sirmiuma), kao i na dananjem Kosovu (Ulpiane tj. Lipljan). Dio-klecijan se povlai u Split, no njegovi nasljednici na istoku (Galerije i Maksimin Daja) organiziraju pokolj krana.

305. g. Konstantin je u engleskom Yorku proglaen carem. Njegova polusestra Anastazija (anastasis = uskrsnue) bila je vjerojatno kranka.

311. g. Galerije izdaje uredbu o snoljivosti kojom je, na smrtnoj postelji, kranima dao pravo na okupljanje priz-navi kako ih nije uspio nagovoriti da se vrate bogovima svojih otaca. Kao protuuslugu zatraio je da se mole za njega, kao i za obranu Carstva.

Nakon Galerijeve smrti preostali carevi ponovno su reorganizirali Carstvo, te su Maksimin i Licinije vladali na Istoku, dok je Konstantin upravljao gotovo cijelim zapadnim dijelom (osim Italijom koja je bila pod vlau suparnikog cara Maksencija).

311. - 312. g. u Carstvu se vode graanski ratovi. Licinije pobjeuje na Istoku, a Konstantin na Zapadu.

313. g. Milanski edikt


I Licinije i Konstantin odobravali su vjerske slobode, kako za pogane tako i za krane. Poganstvo je, meutim, i dalje ostalo religija veine rimskih graana. Licinije je, dodue, kasnije zapoeo progoniti krane na Istoku. Vjerojatno je sumnjao da su vjerni njegovom suparniku Konstantinu. Konstantin je napao istona podruja pobijedivi Liciniju kojeg je smaknuo.

Posljedice progona bili su raskoli izmeu krana, posebno onih u Egiptu i Kartagi (Tunisu). Prijeporno pitanje je glasilo: U kojoj se mjeri treba pokoravati vlastima? Kada moemo govoriti o izdaji i odmetanju od vjere? Na Istoku su govorili: Ako je osoba prinijela rtvu, a nikako zbog toga to je vlastima predala vjerske knjige ili crkveno posue. Na Zapadu su miljenja bila podijeljena, posebice u Kartagi: Treba li biskupu Cecilijanu oduzeti slubu zato to se skrivao? Donatovi su sljedbenici drali da je Cecilijan bjeei za vrijeme progona izgubio dar Duha, te vie ne moe dijeliti darove Duha polaganjem ruku. Nastali spor iz-meu donatista i katolika (ortodoksnih krana) trajao je stoljeima.

DONATIZAM Punski seljani bili su revni pristae crkve muenika na ijem je elu bio prorok Donat. Stoga su se otro suprotstavljali Katolikoj crkvi, kao i graanima koji su govorili latinski. Kada je Konstantin odluio Crkvi vratiti nekretnine koje su bile zaplijenjene za vrijeme progonstava, novi pokret naao se pred prvom kunjom. Donatisti su naime vjerovali kako, kao istinska crkva, imaju iskljuivo pravo na spomenute nekretnine. No budui da su stvorili niz neugodnosti, Kon-stantin ih je zabranio (iako je ranije osnovao skupinu koja se trebala pozabaviti prijepornim pitanjem). Nakon smrti suparnikog biskupa Majorina, Donat je preuzeo odgovor-nost nad protucecilijanskom strankom u Kartagi stvorivi iz nje shizmatiku crkvu njegovog imena. Vjerovao je kako je vodio crkvu muenika, a ostale krane optuio je za sramno suradnitvo s neprijateljem. Ljude koji bi im se prikljuili, nakon to bi napustili dravnu crkvu, njegovi su pristae donatisti ponovo krstili.

347. g. Donat se suprotstavio pokuaju da vlastiti pokret vrati u okvire univerzalne crkve, a u vlastitom je naumu ustrajao do smrti (355. g.).

Vanost ove rasprave bila je u sljedeim pitanjima: Kakva je istinska crkva? Sastoji li se od skupine svetih ljudi koji vode poboni ivot, ili se radi o katolikoj (univerzalnoj) crkvi iji se lanovi ponaaju sukladno vlastitim svjetonazorima? Treba li drava usmjeravati Crkvu, ili Crkva mora biti potpuno odijeljena od drave?

U 6. stoljeu car Justinijan je ponovno osvojio sjevernu Afriku istjeravi Vandale koji su ju zauzeli 429. g. U 7. su stoljeu i donatisti i katolici bili pokoeni provalom islama. Katolici su se, meutim, odrali sve do 12. stoljea u Maghrebu, dok su donatisti nestali.

U Egiptu nisu mogli odravati crkvene sastanke. Naime, biskup Petar Aleksandrijski pobjegao je iz zemlje za vrije-me progona. Kada se metropolit Tebe kasnije pojavio, zgra-


ao se nad novonastalim okolnostima. Stoga je posvetio dvojicu koji su nastavili duobriniku slubu u crkvi. No jedan od njih, Arije, postao je krivovjercem ime se jo jedanput pokazalo kako je opasno bez promiljanja polagati ruke na budue voe crkve!

PROTUNAPADI II

KRIVOVJERJA

1. GNOSTICIZAM Izraz gnosticizam (duboka spoznaja), ili gnoza (spozna-ja) u prvom se stoljeu upotrebljavao u dva smisla:

1) Odnosio se na filozofiju, ili religioznu kozmologiju koja je postojala prije kranstva, neovisno o njemu. Njezino je podrijetlo na istoku (tj. u hinduizmu). Zamisli povezane s ovim sustavom potekle su od platonizma, heleniziranog sinkretizma, babilonske astralne mitologije i otpadnikog idovstva. Gnosticizam je bio poganski sinkretizam, po-mijean s magijom i astrologijom (u velikoj mjeri poput teo-zofije u nae vrijeme).

2) Odnosio se na teozofske preinake kranstva. Iste su irile desetak ili vie sekti, koje su se odvojile od prve crkve, u razdoblju izmeu 80. - 150. g.

Postoji nekoliko struja koje vode gnosticizmu: 1) Zoroastrizam (babilonska religija) koja svijet vidi kao veliku svemirsku bateriju: izmeu Boga koji je pozitivan pol i Sotone tj. negativnog pola nalazi se sve ostalo. Iz zoroastrizma je proizaao koncept dualizma. 2) Istoni misticizam (u biti hinduizam). 3) Judaizam: legalistiki elementi. 4) Grka tajna religija: svaka pojedina religija imala je sredinju tajnu oznaenu kao musterion. U drugom stoljeu pojavile su se mistine religije koje su vlastitim pristaama obeavale vjeni ivot. Njihovi sveenici djelovali su i kao posrednici i kao propovjednici. Poetnici koji pristupaju religiji napreduju prema Bogu gnozom tj. putem znanja. Obiljeja gnosticizma kao sustava misli su sljedea:

a) Stvaranje: Vrhovno bie je rodilo (a ne stvorilo) druga duhovna bia od kojih je jedno, udaljivi se od istoga, palo u zabludu stvorivi materijalni svijet. Dakle, stvaranje je bilo ishod grene nezavisnosti (tj. pokuaja udaljavanja od duhovnoga jedinstva svemira). Mnogi gnostici drali su zmiju simbolom suprotstavljanja zlom bogu stvoritelju. Sotona je, u sutini, zapravo dobar jer djeluje kako bi ovjeanstvo bilo spaeno (vraajui ga u stanje duhovne isto

church history

Documents