Sveučilište u Zagrebu

Filozofski fakultet

Odsjek za povijest

Ak. god. 2014./2015.

Glad u Dalmaciji krajem XIX. i početkom XX.

stoljeća i njezin utjecaj na stanovništvo

Kolegij: Interpretativni modeli teorije demografske tranzicije

Nositelj kolegija: Dr. sc. Božena Vranješ-Šoljan

Student: Hrvoje Stojan

14. 2. 2015.

Dalmacija je u svojoj bogatoj povijesti oskudijevala živežnim namirnicama što je bila

posljedica ratova, zaraza, elementarnih nepogoda i općenite nebrige vlasti za pokrajinu.

Najviše je stradavalo siromašno seosko stanovništvo i to u dalmatinskom zaleđu. Posljedica

toga bila je, naravno, glad koja je donosila još strašniju posljedicu u obliku iseljavanja i

umiranja stanovništva. Takve nepogode pogodile su Dalmaciju u XIX. stoljeću ali i mnoge

druge države i pokrajine.1 Glad se smatra socio-ekonomskom kategorijom a uzroci su prirodni

i društveni. Oskudica, veći ili manji nedostatak glavnog poljoprivrednog proizvoda - žitarica

prethodnica je gladi. Zbog konstantne izgladnjelosti već je oskudica izazivala demografske

promjene i glad se pojavljivala u Europi svakih 7-8 godina još do XVII stoljeća. Djelovanje

gladi na demografske promjene očituje se prvotno na osjetno smanjenje i pad nataliteta te na

povećanje mortaliteta.2 U ovom radu vidjeti ćemo kako je oskudica i glad utjecalo na

stanovništvo Dalmacije u XIX. stoljeću te na prijelazu u XX. stoljeće.

Dalmacija je bila pokrajina pod austrijskom vlašću čija je privreda bila pretežno

poljoprivredna, skoro možemo reći i isključivo poljoprivredna. Ipak, njezina agrarna

proizvodnja bila je najslabija i urod žitarica je bio konstanto najniži. Razlog tome što

produkcijski kapaciteti nisu bili dostatni niti za prehranu lokalnog stanovništva. Zemlja nije

bila dovoljno kultivirana i nijedne ljetine nije bilo dovoljno žita i drugih živežnih namirnica.

Nepostojanje zanata i općenito seoske ekonomije ako izvora dodatnih prihoda samo su

dodatno pogoršavali postojeće stanje i glad se pojavljivala gotovo svake godine. Zbog lošeg

stanja seoske agrarne proizvodnje dalmatinski težak je živio jadno i nedostatak žita se

namirivao kupnjom u primorskim gradovima. Dalmacija je u XIX. stoljeću dobivala žita koji

je bio dostatan samo za nekoliko mjeseci i takva situacija se održala sve do Prvog svjetskog

rata. U dalmatinskoj Zagori stanje je bilo najlošije. Tamošnji stanovnici bi brzo potrošili svoje

zalihe pa bi ostatak godine živjeli u oskudici. Suše su bile učestale i ljudi su se nerijetko

morali hraniti travom i opasnim korijenjem. Dalmaciji je stalno prijetila opasnost od gladi,

oskudice i uništavanje obitelji. Suvremenici su bili svjesni lošeg stanja. Po njima uzroci su bili

mnogostruki; slaba kvaliteta zemljišta, nedostatak vode, velika udaljenost obrađivača od

zemlje, uništavanje šuma, nedostatak opreme za obradu zemlje te plaćanje visokih poreza.

Drugi su uzroke tražili u nedovoljnosti žita, nedostatku prerade te slaboj seoskoj ekonomiji.

Postojalo je još mišljenje da je problem bio u visokim cijenama soli, raznim taksama, travarini

1 12 2

te javnim i privatnim obvezama seljaka. Kombinacija svih tih problema pojačana nebrigom

vrhovne vlasti za pokrajinu uzrokovalo je teško stanje dalmatinskog seljaka. Predstavnici

vlasti pokušavali su doskočiti problemu gladi raznim sredstvima: krčenjem šuma, zabranom

držanja koza, boljoj vodoopskrbi i obradi zemlje, povećanju broja stoke, ušoravanjem sela,

dozvolom sadnje duhana, unaprjeđenju zanata te neplaćanju desetine. Nažalost sve je ostalo

na prijedlozima i pokušajima.3

Postojala je pomoć da se ublaže drastičnije posljedice i ona je stizala organiziranim

putem. Ona je stizala u obliku živežnih namirnica, sjemena, novca ili javnih radova.

Početkom XIX. stoljeća je osnovana Komisija javne dobrotvornosti koja se brinula o

siromašnim i gladnima bolesnicima u gradovima i selima. Kasnije su osnovane i općinske

komisije gdje su imućniji stanovnici pomagali siromašnijima živežnim namirnicama, novcem,

odjećom ili liječničkom njegom. Nekadašnje bratovštine, sredinom XIX. stoljeća,

prenamijenjene su u javne dobrotvorne zaklade koje su se također brinule o siromašnima.

Bratovštine su zapravo preuzimale neke funkcije općina jer se one nisu dovoljno brinule o

potrebitima. Javna dobrotvornost je bila pokrenuta zbog ublažavanja kriznih momenata

najsiromašnijih. Bečka je vlada je 1824. godine u Zadru osnovala komisiju za sprečavanje

bijede u pokrajini a od 1833. je osnovan Fond stalne pomoći oskudnima. Komisijama je bio

zadatak da osiguravaju određene količine žita za rezervu i njegovu raspodjelu te da

organiziraju javne radove kako bi stanovništvo došlo do minimalnih sredstava za

preživljavanje. Također su poduzete konkretne mjere koje su bile prihvaćene tek manjim

djelom: organizirana gradnja i obnova cesta, osnivanje dobrotvornog fonda za besplatnu

pomoć, privremeno ukidanje javne tlake te odgoda desetine. Bečki dvor je stalno kreirao

mjere za unaprjeđenje poljoprivrede i zanatstva ali nije pružao konkretnu pomoć kako bi se te

mjere provele. Osnivanje raznih komisija zapravo nije doprinijelo boljem stanju jer one nisu

bile efikasne. Pomoć je najčešće dolazila u obliku žitarica, povrća, riže, dvopeka, krumpira i

soli u nepoznatima tj. nezabilježenim količinama. Kako u Dalmaciji nikad nije bilo dovoljne

količine namirnica i pored rezervi, znali su dolaziti trgovački špekulanti iz Trsta, Ancone ili

Rijeke što je poskupljivalo robu. Desetina se skupljala jednim dijelom u naturi i onda

pohranjivala u skladišta za slučaj potrebe. Žito je dijelilo seljacima i za sjetvu, rjeđe

besplatno, a najčešće u obliku zajma koje je trebalo vratiti u naturi ili novcu.

3 1

Država je također davala izravne poticaje u novcu kojom su seljaci mogli nabavljati

namirnice i odjeću. S vremenom je novčana pomoć rasla i car je 1828. godine poklonio

veliku svotu za što je dobio veliku zahvalnost lokalnih podanika.