Univerzitet u Bihaću

Pedagoški fakultet

Odsjek za bosanski jezik i književnost

Staroštokavština i novoštokavština

Esej

Profesor: Studentica:

Dr.sc. Đuro Blažeka Maja Hairlahović

Bihać, mart 2014.

Na području srednjovjekovne Bosne i Huma bila su zastupljena čak tri od pet

dijalekata srednjojužoslavenskoga prostora. Zapadnoštokavsko narječje preovladavalo je na

terenu Bosne i Huma, za dolinu Drine i teren istočno od Neretve bilo je karakteristično

istočnoštokavsko, a čakavsko narječje se protezalo dolinom Une i zapadno od nje. Neki autori

navode da je čakavština dopirala čak do rijeka Drine, Bosne i Neretve, međutim većina se

slaže da Bosna nikad nije bila čakavska, ali ni tipično štokavskih osobina (istočna

štokavština). Njena dijalekatska slika razvijala se u sredini, na međuprostoru kojim je kao

prvobitna starodijalekatska osnova dominirala zapadna štokavština. O specifičnosti toga

prostora, kao i njegovom uticaju na jezik i njegove karakteristične crte najbolje govori

Dževad Jahić u predgovoru svoga školskog rječnika:

„Naime, zapadni štokavski dijalekt nalazio se na govornim vjetrometinama;

zapljuskivali su ga talasi sa zapada i sa istoka (pa i sa sjevera i juga). On je sadržavao velike

potencijale organski formiranog dijalekta koji se geografsko-etnički na svim mogućim (i

„nemogućim“) civilizacijskim, religioznim pa i čisto jezičkim odnosno govornim

pograničjima i karaulama. A upravo takva šira dijalekatska pograničja u sebi razvijaju

slojevitu leksiku, jer su postojano na dohvat uticajima sa strane.“1

Današnja dijalekatska slika se, s druge strane, dosta razlikuje od one u prošlosti.

Do dolaska južnoslavenske jezičke grupe na Balkan već se polako formira njena podjela na

istočni i zapadni dio, pa se može govoriti o nekoj vrsti istočnojužnoslavenskog i

zapadnojužnoslavenskog jezika. Naučnici se većinom slažu da se vjerovatno iz

zapadnojužnoslavenskoga jezika nešto kasnije razvijaju kajkavština, čakavština i štokavština.

Oko XV stoljeća, unutar ove dominirajuće zapadnoštokavske fizionomije na prostoru Bosne i

Hercegovine razvijaju se četiri dijalekta: zapadnobosanski, istočnobosanski,

zapadnohercegovački i istočnohercegovački.

Zapadna štokavština najvećim je dijelom zapravo bila šćakavština, pa su u narodnom

govoru bili prisutni oblici poput šćap, ognjišće pušći i slično, a nakon zamjene jata

preovladala je ikavica. Akcent joj je bio staroštokavski, dakle sa dva silazna akcenta koji su se

mogli naći na bilo kojem mjestu u riječi. U toj štokavštini nije bilo izvršeno novo jotovanje,

pa su se mogli čuti oblici poput snopje, grebje, dojde, pojde, a bili su prisutni i oblici bez

metateze kao što su oblici zamjenica vas, vsi, kto ili tko, te neki arhaizmi poput vavijek i

vazda. Glas j je često zamjenjivao đ u primjerima poput meja, mejaš, a glas l se čuvao na

1 Dževad Jahić, Školski rječnik bosanskog jezika, str. 17

2

kraju sloga i riječi (znal, imal, bil), a ponekad se javljao u ulozi vokala kao u

staroslavenskome jeziku (vlk, vlna, Vlkosav). Sve to pridavalo je arhaičnosti ovoga dijalekta.

U vrijeme formiranja pomenutih dijalekata, dešavaju se brojne značajne promjene u jeziku, pa

se period od XIV do XVII stoljeća smatra periodom diferenciranja štokavskih govora. Oni,

naime, vremenom iz staroštokavštine prelaze u novoštokavštinu koja kreće od prostora

jugoistočne Hercegovine. Ovaj prijelaz najbolje karakterišu dvije jezičke crte: promjena glasa

jat u e, i ili ije/je, te formiranje novih akcenata. Govori u kojima su se desile ove promjene

nazvaju se novoštokavskim, a žarište u kojem se se počele razvijati ove osobine je

hercegovački štakavski teren. Naime, južniji bosanskohercegovači govori prvi su razvili neke

novije jezičke osobine. Ovakvo širenje jugoistočne novoštokavštine naučnici uglavnom

objašnjavaju time što su južniji bosanskohercegovački govori u razvoju bili dosta dinamičniji,

dok su sjeverni čuvali neke starije, arhaičnije govorne crte i samim time se mijenjali sporije.

Takva dinamičnost se ogledala i u vanjezičkom smislu: stanovništvo je bilo znatno

pokretljivije i veoma podložno migracijama, za razliku od stanovništva na sjeveru Bosne.

Upravo se na taj način južno govorno jezgro sa svim svojim karakteristikama širilo na sjever i

sjeverozapad Bosne. Dževad Jahić o širenju novoštokavštine kaže:

„Od druge polovine XV v. i vremena turskih osvajanja, iz hercegovačkog štakavskog

žarišta očinju zračiti dva procesa. Jedan unutarjezički, što se ogleda u novoštokavskim

inovacijama, drugi vanjezički, u vidu velikih migracionih pomjeranja, kojima se mehanički

prenose, u govornim sistemima već formirane, novoštokavske iradijacije. U rezultatima

trajnijeg djelovanja tih procesa, kroz narednih nekoliko vijekova, južno novoštokavsko jezgro

širi se ka sjeveru i sjeverozapadu, tako da na bh. terenu počinju prevladavati novoštokavski

ili novoštokavizirani govori.“2

Pomoću pomenutih migracija novoštokavske govorne crte širile su se na prostor ekavskih i

ikavskoštokavskih govora. Iste migracije potpomogle su i širenje Vukove ijekavice tipične za

istočnohercegovački dijalekt. Ona će vremenom potisnuti ikavicu koja je nesumnjivo

predstavljala stari bosanski manir.

U XIX stoljeću bosanskohercegovački teren je sav izbrazdan migracijama, s ispreturanom

govornom slikom, a samo ponegdje se još očuvalo starije predmigraciono stanje. Takva

jezička slika rezultirala je podjelom štokavskih govora na staroštokavske i novoštokavske. Od

toga četiri su novoštokavska: istočnohercegovački, zapadnohercegovački, zapadnobosanski i

2 Dževad Jahić, Jezik bosanskih muslimana, str. 10

3

šumadijsko-vojvođanski, a u staroštokavske spadaju: slavonski, istočnobosanski, sandžački i

kosovsko-resavski.

Iz navedene podjele vidimo da su dva dijalekta koja su pripadala bosanskom pašaluku

sačuvala staroštokavštinu i djelomično se oduprijela prodoru novoštokavskih osobina. To su

istočnobosanski i sandžački dijalekt.

Istočnobosanski dijalekt prostire se između rijeka Bosne i Drine, te Fojnice i Usore. To je

ijekavskošćakavski dijalekt koji poznaje mnoge arhaične bosanske crte kao što su: ostaci

starih tvrdih deklinacija, stara akcentuacija, šćakavizam i mnoge druge.

Upravo ovaj dijalekt sačuvao je najviše od starijih, zapadnijih crta i predstavlja najtipičniji

ostatak nekadašnje zapadne štokavštine.

Sandžački dijalekt, a ponajviše dijelove južnosandžačkog poddijalekta odlikuju arhaične

govorne osobine koje je istočnohercegovački novoštokavski razvoj slabo doticao. On zahvata

sjeveroistočne dijelove Crne Gore i krajnje jugozapadne dijelove Srbije, tj. južnije dijelove

Sandžaka. U govoru Sandžaka možemo prepoznati sljedeće osobine: ijekavsko/ekavski govor

(mlijeko-vetar), neprenesena staroštokavska akcentuacija, stariji oblici akcentuacija i slično.

Jugoistočni i zapadni dijelovi Sandžaka su se našli pod uticajem istočnohercegovačkih

govornih izmjena, pa prihvataju osobine novoštokavskih govora.

Kada je o akcentuaciji riječ staroštokavski dijalekti su dijalekti sa dva ili tri naglaska, a

novoštokavski su oni s četiri naglaska i potpunim prenošenjem naglaska sa završnih i

središnjih slogova. Staroštokavski akcenatni sistem poznavao je samo silazne naglaske

(kratkosilazni, dugosilazni). Međutim, prije nekoliko stoljeća preko dvonaglasnog sistema

razvili su se i mladi - uzlazni naglasci. Tako danas novoštokavska akcentuacija, koja je ušla u

standard, ima četiri naglaska: kratkosilazni, kratkouzlazni, dugosilazni i dugouzlazni.

Smatra se da su uzlazni akcenti nastali pomicanjem silaznih akcenata. Ako su se povukli na

dugi slog onda je nastao dugouzlazni, a ukoliko su se povukli na kratki nastao je

kratkouzlazni akcent.3

U staroštokavskoj akcentuaciji naglasak može biti i na zadnjem slogu, a, budući da nema

uzlaznih naglasaka, silazni naglasci mogu biti i u sredini i na kraju riječi.

3Samo pomicanje naglaska s jednoga sloga na drugi naziva se metataksa, a promjena tona naglašenoga sloga metatonija.

4

Što se tiče novoštokavske akcentuacije, pored uzlaznih naglasaka, značajno je spomenuti i

pomicanje naglaska na prijedlog ili proklitiku što predstavlja tipičnu novoštokavsku crtu.

Kako izgleda staroštokavska akcentuacija, možemo vidjeti na primjeru preuzetom iz knjige

Hrvatska dijalektologija autora Josipa Lisca.

4

Ako se radi o prostoru Bosne i Hercegovine, jedino u sjeverozapadnoj Bosni nije došlo do

dosljednog pomicanja na prijedlog i na prve slogove riječi , dok je u svim ostalim krajevima

došlo do pojave hiperpomicanja.

Kada je riječ o književnom jeziku, on se razvijao unutar veoma bogate narodne

književnosti. Naime, u okvirima ove književnosti razvila se vrsta specijaliziranog

novoštokavskog interdijalekta koji je predstavljao neku vrstu ‘prešućene norme’.

„Bošnjačka narodna poezija nastaje i razvija se kao dio šireg epskolirskog

novoštokavskoga prostora na kojem se vremenom uspostavlja neka vrsta poetskog

interdijalekta, u nauci definiranoga kao novoštokavska folklorna koine.“5

Taj interdijalekt kombiniran je od osobina koje su u novoštokavskim govorima najraširenije,

ali vjerovatno nikad nisu kao cjelina egzistirale ni u jednom konkretnom mjesnom govoru.

Ovaj interdijalekt prožet je leksičkim i gramatičkim arhaizmima slabo zastupljenim u

4 Josip Lisac, Hrvatska dijalektologija 1, štokavsko i torlačko narječje, str. 935 Dževad Jahić, Bošnjački narod i njegov jezik, str. 17

5

novoštokavskim govorima, te markiran pojedinim lokalnim osobinama. Novoštokavska

folklorna koine unutar književnog stvaranja najviše je uticala na sevdalinke i alhamijado-

književnost.

LITERATURA

Jahić, Dževad, Bosanski jezik u 100 pitanja i 100 odgovora, Sarajevo 1999.

Jahić, Dževad, Bošnjački narod i njegov jezik, Sarajevo 1999.

6

Jahić, Dževad, Jezik bosanskih muslimana, Sarajevo 1991.

Jahić, Dževad, Školski rječnik bosanskog jezika, Sarajevo 1999.

Lisac, Josip, Hrvatska dijalektologija 1, Zagreb 2003.

7