ekleziogene neuroze u psihopatol. oblicima religioznosti

EKLEZIOGENE NEUROZEU PSIHOPATOLO[KIMOBLICIMA RELIGIOZNOSTIIlija @IVKOVI]Katoli~ki bogoslovni fakultet, Zagreb

Suzana VULETI]Katoli~ki bogoslovni fakultet, \akovo

UDK: 616.891:291.12Pregledni rad

Primljeno: 12. 3. 2007.

Uz neprijeporno velike pozitivne doprinose religioznosti upsihi~kom ìvotu pojedinca, religioznost moè katkada biti irizi~an faktor za njegovo du{evno zdravlje. Jedan od tih rizi~nihfaktora, odnosno bolesti, jesu ekleziogene neuroze. Pojamekleziogenih neuroza – neuroza uvjetovanih crkvenominstitucijom – nerijetko se susre}e u psiholo{koj i psihoanaliti~kojliteraturi, no naj~e{}e usputno i bez detaljne analize. Ovoistraìvanje kani razmotriti prisutnost ekleziogenih neuroza kodosoba nezrele i ekstrinzi~ne religioznosti unutar crkveneinstitucije. Polaze}i od neuroti~nih simptoma suvremenogadru{tva, autori se zaustavljaju na ekleziogenim neurozama kodpsihopatolo{kih tipova religioznosti i nastoje otkriti njihovetemeljne predispozicije. U analizi psihopatolo{kih bolesti vjernikaautori predo~uju psihopatolo{ke stilove kanaliziranja njihovihpsiholo{kih pote{ko}a kroz sustave vjerskih vrednota. Posljednjidio ovoga multidisciplinarnog pristupa teolo{ko-medicinskih ipsiholo{kih spoznaja usredoto~en je na psiholo{ko i duhovnopruànje pomo}i osobama oboljelima od ekleziogenih neuroza.

Klju~ne rije~i: neuroza, neuroti~ni simptomi, ekleziogeneneuroze, psihopatološki tipovi religioznosti, psihopatolo{ki stilovi

Ilija @ivkovi}, Katoli~ki bogoslovni fakultet, Vlaška 38,10 000 Zagreb, Hrvatska.E-mail: [email protected]

UVODGovoriti o neurozama zna~i zapravo ulaziti u analizu svako-dnevnice pojedinca, analizirati domete i uzroke strahova, trauma,stresa, zapravo govoriti o svim onim elementima koji pridono-se da se osoba osjeti nesretnom.1263

�

Prisutnost neuroza poznata je otkako se zna za postojanjecivilizacija. Naime, ~ovjek je neprestano bio u strahu od pri-rodnih sila, vremenskih neprilika, bolesti i drugih ugroza. O-sje}aj bespomo}nosti na neki se na~in lije~io magijskim i mi-sti~nim obredima i molitvama, {to su zapravo prvi prirodnipo~eci psihoterapije.

S konceptom "neuroza" iza{ao je jo{ davne 1780. godineW. Cullen (Laughlin, 1996.). Ono {to se danas razumijeva podtim pojmom bilo je tretirano jo{ od starih Grka pod jednomod denominacija mentalnih bolesti koje svoje uzroke imaju ucerebralnim poreme}ajima. Freud je mnogo kasnije iza{ao skonceptom nesvjesnih motiva i odnosa izme|u psihopatolo-gije. U sredi{tu psihoanaliti~ke teorije neuroza jest konflikt iz-me|u onoga {to osoba èli i onoga {to "socijalizirani roditelj"od njega zahtijeva (Freud, 1907.).

Iako }e neki tvrditi da ni u medicini, a ni u psihijatriji, ni-kada nije postojala suglasnost oko definiranja neuroza, ipakse pojmom neuroza naveliko barata i u suvremenoj literaturi,bez obzira na to {to bihevioristi~ki orijentirani psiholozi sma-traju Freudov koncept neuroza neto~nim i nepotrebno sloè-nim. Jednako tako kao {to je Freud ostao nedovoljno defini-ran u svom konceptu, nedora|eni su ostali i bihevioristi sasvojim modelom u~enja o neurozama. Zahvaljuju}i jo{ uvijekaktualnoj debati izme|u psihoanaliti~koga i bihevioristi~kogakoncepta, Dijagnosti~ki i statisti~ki priru~nik za du{evne po-reme}aje (DSM-IV) ispu{ta klasifikaciju neuroza i daje opisnedijagnoze. Iako }emo se ravnati prema klasifikaciji DSM-IV, zabolji uvid u problematiku zadràt }emo se na klasi~nom pri-stupu definiranja neuroza.

DEFINICIJA NEUROZA"Neuroza je bolest kod koje nastaju odre|ene psihi~ke smet-nje a da pritom nije mogu}e ustanoviti promjene u mozgu, naìvcima ili u organizmu op}enito" (Marans, 1996.). Pod poj-mom neuroza ili "malih psihi~kih poreme}aja", kako se one~esto zovu, uglavnom se misli na psihi~ke poreme}aje kojimaje uzrok patolo{ki strah. Taj strah moè biti vidno izraèn ilipak skriven, no redovito se javlja kao skup simptoma koji u-vjetuju ili poti~u psihopatolo{ke reakcije u pona{anju. Uz simp-tome straha vrlo ~esto idu i simptomi depresije. O karakteri-stikama li~nosti pojedinca ovisi kako se manifestira patolo{kistrah i aktivacija psiholo{ke obrane. Stalni izvor neuroza do-vodi do poreme}aja li~nosti, iz kojega se ra|aju odre|enisimptomi koji su zapravo kroni~ni. Mnogi znanstvenici (Mei-ssner, 1984.; Henrik, 1978.; Lewis, 1971.) isti~u da neuroti~ni po-reme}aji nemaju biolo{ku osnovu, nego da je rije~ o funkcio-nalnim poreme}ajima. Usprkos ~injenici da neuroti~ne osobekatkada pokazuju dramati~ne simptome u oblicima pona{a-

DRU[. ISTRA@. ZAGREBGOD. 16 (2007),BR. 6 (92),STR. 1263-1285

ŽIVKOVI], I., VULETIĆ, S.:EKLEZIOGENE...

1264

nja, ipak one nikada trajno ne gube odnos prema realnosti inisu sklone razvijanju psihoti~nih poreme}aja.

Varijabilnost du{evnoga stanja oscilira u dva krajnja pa-tolo{ka oblika: afektivna krutost, odnosno zamrzavanje afek-tivnosti, i nesposobnost modificiranja du{evnoga stanja uzafektivnu labilnost, koju karakteriziraju nagle promjene du{ev-noga stanja, a koje su vrlo intenzivne i kratkotrajne (VallejoNagera & Vizioli, 1970.).

G. E. Stahl govori o uzrocima psihi~kih poreme}aja, s je-dne strane, kod organskih oboljenja, a s druge o funkcional-nim poreme}ajima bez organskog utemeljenja. Poku{ava o-bjasniti neuroti~ne poreme}aje "neuroti~nim drànjima". Pri-li~no sli~no i Fromm kada za neuroze kaè: "Dovoljno je samomalo zaroniti u dubinu suvremenog ~ovjeka da bi se prona-{ao ~itav niz vjerovanja ili neuroza koje bi se lako dalo uspo-rediti s religioznom terminologijom: kultom predaka, totemi-zmom, feti{izmom, ritualizmom" (Sanguinetti, 1985.).

Osoba uglavnom nije svjesna svoga stanja niti u sebi pre-poznaje simptome abnormalnoga karaktera, ali se u isto vri-jeme nije kadra ni osloboditi neuroza. Neuroze se podudara-ju s poreme}ajima instinktivnoga pona{anja, sa psihopatolo-{kim du{evnim poreme}ajima te poreme}ajima karaktera, kaoi poreme}ajima u kojima dominira strah.

Dijagnosti~ki i statisti~ki priru~nik za du{evne poreme-}aje (DSM-IV) donosi klasifikaciju neuroti~nih poreme}aja,koje dijeli na: anksiozne, somatoformne i disocijativne. U sku-pinu anksioznih ulaze: pani~ni poreme}aji s agorafobijom ibez nje, fobije – specifi~na i socijalna – opsesivno-kompulzi-vni poreme}aji, posttraumatski stresni i akutni stresni pore-me}aj te ~etiri stanja straha. U podgrupe somatoformnih po-reme}aja ulaze: somatizacijski, konverzivni i bolni poreme}ajuz hipokondrijazu i dismorfofobiju. U podgrupe disocijativ-nih poreme}aja svrstavaju: disocijativnu amneziju, fugu, po-reme}aj identiteta te depersonalizacijski poreme}aj.

Istaknuti predstavnici socijalnopsiholo{ke teorije neuro-za (Sullivan, Fromm), kao i egzistencijalisti~ke teorije neuroza(Rollo May), svratili su pa`nju na socijalne neuroti~ne simp-tome dana{njice povezane s promjenama u ritmu i stilu ìvo-ta {ezdesetih i sedamdesetih godina 20. stolje}a.

NEUROTIČNI SIMPTOMI SUVREMENOGA DRU[TVAPrisutnost neuroti~nih simptoma kod op}e populacije oda-vno je dru{tveno prepoznatljiv fenomen. Rije~ je o pona{anjuili introspektivnom izvje{taju o emocionalnom stanju koje sto-ji na putu pojedin~evu optimalnom zadovoljstvu i prilagodbiokolini. Zbog razli~itih razloga pojedinac se osje}a nesretnim.

Neuroti~nim se simptomima pripisuje slabija produktiv-nost na poslu, zategnutost me|uljudskih odnosa. Poznato je1265



da neuroti~nost nanosi velike tegobe i pojedincu i obiteljima.Dru{tvene i religiozne institucije vrlo su zabrinute zbog neu-roti~nih simptoma, jer su oni smetnja normalnom dru{tve-nom funkcioniranju i normalnoj religioznosti.

Zastupljenost neuroza me|u suvremenom populacijomraste iz dana u dan. Primje}uje se da su neuroti~ni poreme}aji~e{}i kod èna nego kod mu{karaca te da se javljaju uglav-nom izme|u 20. i 30. godine ìvota. Tako|er se primje}uje daoboljeli dolaze iz svih dru{tvenih klasa i zanimanja. Eri} (2000.)navodi da kod pacijenata sa psihijatrijskim dijagnozama 47,1%otpada na neuroti~ne poreme}aje kod mu{karaca, a 53,9% kodèna. U istraìvanju neuroti~nih poreme}aja kod stanovni-{tva u Europi utvr|eno je da se rast neuroti~nih poreme}ajakod mu{karaca svake godine pove}ava otprilike za 2,2%, a kodèna za ne{to vi{e od 4%.

Me|u poznatijim, ili za dana{nje vrijeme u~estalijim, ne-uroti~nim simptomima najvi{e se spominju stres i osje}aj kri-vnje (Drewermann, 1995.).

Neuroti~ni simptomi prouzrokovani stresom javljaju sekad pojedinac osjeti da nije kadar odgovoriti zahtjevima oko-line ili posla ili pak zahtjevima obitelji. Na poslu se to doga|akad narav posla zahtijeva vi{e vremena i zauzetosti te dono-{enje te{kih odluka, {to nadilazi pojedin~ev kapacitet. Taj o-sje}aj da nije dorastao poslu i zadatku sam po sebi je stresan.Pojedinac je voljan obavljati svoj posao dobro, no zahtjevi nad-ma{uju njegove mogu}nosti. To rezultira emocionalnim stre-som i anksiozno{}u, {to se odraàva na sustave organizma ifunkcioniranje organa. Ako pojedinac pod ovakvim oblikomstresa nije ni na koji na~in sposoban smanjiti dozu anksioz-nosti, veliki su izgledi da do|e do poreme}aja funkcije nekihvitalnih organa. Često dolazi do psihosomatskoga poreme}a-ja, poput ~ira na èlucu i drugih smetnji probavnih organa.Alternativni izlaz moè biti u stjecanju navika koje ublaùjunagomilanu emocionalnu energiju aktivnostima kao {to suduge {etnje, tr~anje, ~itanje i hobiji.

Neke se osobe brane tako da odlaze u crkvu. Stres {to gadoìvljavaju u obiteljskim odnosima i èlja da djecu odgoje upravom duhu, a pritom se osje}aju nedorasli i bespomo}ni,navodi ih da provode previ{e vremena u crkvi umjesto u o-bitelji. Poku{avaju na neki na~in na Boga prenijeti odgovor-nost za svoju obitelj. Takvi na~ini osloba|anja negativne e-nergije umanjuju anksioznost. Me|utim, u nekim slu~ajevi-ma takva osloba|anja negativne energije dolazi do kompul-zivnoga pona{anja. Kad neke osobe po~nu u~estalo pribjega-vati takvim pona{anjima, to pona{anje nije vi{e poku{aj pri-lagodbe, nego prelazi u podru~je neuroti~noga pona{anja.

Osje}aj krivnje, drugi glavni ~imbenik neuroza, uvelikeprisutan u suvremenom dru{tvu, u svojoj je akciji sli~an stre-



1266

su i istodobno proizvodi stres. Me|utim, osje}aj krivnje raz-likuje se od stresa jer dolazi zbog samoprocjenjivanja poje-dinca. Ve} je Freud upozorio na vezu izme|u osje}aja krivnje{to ga name}e na{ "superego" i neuroti~nih simptoma. On jetvrdio, a poslije su to mnogi prihvatili (Tornier, 1962.; Wolpe1986.), da zatomljeni osje}aj krivnje proizvodi neuroti~ne sme-tnje od psihosomatskih do opsesivno kompulzivnih poreme-}aja. Osoba s osje}ajem krivnje ima vrlo nisku razinu samo-po{tovanja. Freud kaè: "S lo{im mi{ljenjem o samom sebi pa-cijent nije kadar biti zdrav, mora ostati bolestan jer ima osje}ajda ni{ta drugo i ne zasluùje" (Freud, 1938.).

Osje}aj krivnje sadrì posebnu vrstu negativnoga samo-vrednovanja, do kojega dolazi kad pojedinac postane svjes-tan da njegovo pona{anje nije u skladu s moralnim vrijed-nostima za koje on smatra da ih se treba pridràvati (Ausbel,2001.). Ta vrsta osje}aja krivnje vrlo se ~esto susre}e me|u pri-padnicima razli~itih religija, stoga }emo se nakratko zadràtina nekim od neuroti~nih simptoma kod vjernika.

NEUROTIČNI SIMPTOMI KOD VJERNIKAS obzirom na prisutnost neuroti~nih simptoma u op}oj popu-laciji, sasvim je normalno o~ekivati neuroti~ne simptome ikod vjernika, pogotovo kad znamo da mnogi neuroti~ari vrlo ~e-sto traè okrilje u vjeri ili, u na{em slu~aju, u Katoli~koj crkvi.

Rezultati nekih longitudinalnih istraìvanja (Barton i Vau-ghan, 1974.) pokazuju da zapravo pripadnost kr{}anstvu ilireligiji i nije bitan faktor neuroti~nih simptoma, nego, {tovi{e,kr{}anske vrijednosti i vjera mogu pridonijeti umanjenju o-sje}aja krivnje.

Ostaje ipak ~injenica da ima prili~an broj kr{}ana vjerni-ka s izrazitim simptomima neuroza i osje}aja krivnje. Psiho-lozi s podru~ja psihologije religioznosti poku{avali su ponu-diti odgovore. Najve}i dio psihologa i psihijatara koji se bavepsihologijom religioznosti ili pak religioznom psihopatologi-jom smatra da su neuroti~ni simptomi uglavnom kod vjerni-ka nezrele religioznosti. Me|u ostalima Allport (1955.) upozo-rava na neke zna~ajke vjerskog odgoja koji sputava religioznosazrijevanje osobe te ih ostavlja u religioznom smislu na in-fantilnoj razini. Kao komponente nezrele religioznosti (anezrela religioznost poti~e neuroze) isti~e se na~in odgoja ukojem se previ{e govori o Bogu koji ka`njava, na~in kako semladim vjernicima predo~uje sve ono {to se mora ~initi da bise Bog zadovoljio; podràvanje praznovjerja i nesigurnosti uvjeri kao i kruti odgoj u ku}i i u Crkvi. Prisutnost ovih kom-ponenti moè dovesti do iskustva neuroti~nih simptoma, od-nosno svojevrsnih ekleziogenih neuroza. Usprkos tome {to seradi o znanstveno slabo istraènom podru~ju, poku{at }emoukratko analizirati pojam i uzroke ekleziogenih neuroza, ima-1267



ju}i na umu ekleziogene neuroze koje vjernici ve} sa sobomdonose ulaze}i u okrilje neke crkvene institucije.

EKLEZIOGENE NEUROZE I NJIHOVI UZROCIIako DSM-IV u svoju klasifikaciju ne ubraja neuroti~ne poreme-}aje povezane s vjerom ili Crkvom kao institucijom, ipak u znan-stvenoj literaturi susre}emo pojam "ekleziogenih neuroza".

Ekleziogene su neuroze oblici nezrela pona{anja, a obu-hva}aju neuroti~nu religioznost koju karakterizira kontradik-torno pona{anje: s jedne strane utopisti~ka naivnost, a s dru-ge racionalizam; s jedne strane moralna hiperskrupuloznost,a s druge laksizam; prezir prema vlastitu tijelu uz istodobnu hi-pohondriju; agresivnost prema vjerskim autoritetima i isto-dobno servilnost; sklonost pokazivanju i istodobno èlja da sesakrije; potreba da bude ~a{}en i istodobno saàlijevan. Svi suti oblici religioznoga pona{anja u osnovi patolo{ke naravi iodgovaraju poreme}ajima u strukturi i evoluciji religioznosti.Dobar dio psihoterapeuta korijene religiozne patologije vidi unenormalnim odnosima izme|u djeteta i roditelja. Taj je od-nos redovito okarakteriziran anksiozno{}u, neprijateljstvomili indiferentno{}u zbog nemogu}nosti kreiranja obiteljskog am-bijenta u kojem bi se djetetu pruìla sigurnost, a kao poslje-dicu ima psihoneurozu (Szentmártoni, 1994.). Giacomo D'Ac-quino (1980.) upu}uje na glavne karakteristike osoba tog ne-normalnog odnosa s roditeljima. Zapaèno je da takve osobeimaju patolo{ku potrebu za afektivno{}u i odobravanjem; zapartnerom koji bi na sebe prihva}ao odgovornost i vodio krozìvot; golem strah od toga da bi mogao ostati napu{ten i sam;patolo{ku potrebu za mo}i i vla{}u te èlju da dominira naddrugima s malim po{tivanjem tu|e osobnosti; patolo{ku po-trebu kontroliranja sebe i drugih logi~nim razmi{ljanjem tevjerom u neizrecivu mo} inteligencije i prezirom prema emo-tivnim impulsima; patolo{ku potrebu za dru{tvenim prizna-njem i prestièm; za samodostatno{}u i nezavisno{}u {to vodiizoliranosti, strahu i nesigurnosti, te patolo{ku potrebu za sa-vr{enstvom.

Takve smetnje unutarnjega ìvota, zvane ekleziogene ne-uroze, uzrokovane su i krutim odgojem, koji je, osim u obi-teljima, prisutan i u nekim religioznim odgojnim institucija-ma. Represivan odgoj sa {utnjama, zabranama, prijetnjama ka-znama vodi oblikovanju neprijateljskoga stava prema ìvotu,gubljenju interesa za seksualnost, osje}aju psihi~ke kastracijei neuspjesima u braku.

"Četrdeset posto neuroti~nih pacijenata koji su zatraìlimedicinsku pomo} bavili su se mi{lju o samoubojstvu; one o-sobe koje izbjegavaju prirodni kontakt s drugim spolom, jer utom vide ne{to grje{no, ~esto postanu perverzne (50% homo-seksualci) ili postaju impotentni (uklju~uju}i, naravno, i fri-1268

gidnost, ako je rije~ o ènama); 90% od tisu}u pacijenata kojisu do sada pro{li medicinski tretman àle}i se na neuroti~neporeme}aje ili skrupuloznost dijagnosticirano je pod pojmomekleziogenih neuroza" (Thomas, 1975.).

Kad je rije~ o pote{ko}ama koje uklju~uju religioznost, DSM--IV donosi samo natuknicu o religioznom ili duhovnom pro-blemu te kaè: "Ova se kategorija rabi kad je objekt klini~kepa`nje religiozni ili duhovni problem. Primjeri uklju~uju is-kustva pote{ko}a koje se odnose na gubitak ili sumnje gledevjere, pote{ko}e spojene s obra}enjem na neku novu vjeru ilipak sumnja u duhovne vrednote koje ne moraju biti usredo-to~ene na neku posebnu vjersku denominaciju ili instituciju"(Ameri~ka psihijatrijska udruga, 1996.).

Dobar dio psihoterapeuta nije kadar shvatiti kompleks-nost izme|u internoga duhovnog i psihi~kog ìvota. Najve}ise dio uop}e ne osje}a kompetentnim da se uhvati u ko{tac sneuroti~nim poreme}ajima kojima je uzrok religioznost (Kern-berg, 2000.). Vjerojatno je to odgovor na ~injenicu da mnogeosobe koje pate od religioznih i ekleziogenih neuroza ostajubez profesionalne pomo}i.

Njema~ki psihijatar Klaus Thomas plasirao je termin e-kleziogenih neuroza poku{avaju}i opisati neuroti~ne simpto-me pojedinaca od kojih se o~ekuje da ìve po zakonima i stan-dardima Crkve prije nego {to su do{li do stupnja zrele vjere.Nerazumni ili prete{ki zahtjevi nekih crkvenih predstavnikaili kr{}anske obitelji s previsokim moralnim na~elima mogupostaviti tako visoko granice pona{anja da su ti ideali poje-dincu nedostupni. Tako se pomalo gomilaju osje}aji grijeha ikrivnje, pa ako kroz vjeru ne do|e do milosti i shva}anja Bo-`jega pra{tanja, rezultat se moè o~itovati u obliku neuroza.Kod onih vjernika kod kojih ne do|e do kognitivne spoznajeBo`jega prihva}anja i opro{tenja javlja se anksioznost koja u-zrokuje neuroti~ne simptome.

Ekleziogene neuroze ponajprije su posljedica pseudokr{-}anskog odgoja i krutih "zakona i crkvenih propisa". Religio-znost za nekoga moè postati optere}enje koje sa sobom nosiodre|ene opasnosti za psihi~ko zdravlje. Neki ~imbenici op-tere}enja mogu biti religiozni sustavi prepuni zapovijedi, za-brana i prijetnji kaznama. Religioznost predstavlja pote{ko}ukada religijske vrijednosti name}u prevelike zahtjeve u mo-ralnom smislu ili u slu~ajevima gdje religiozna zajednica po-sjeduje mehanizme kontrole ili ucjenjivanja, odnosno domi-nacije nad pojedincem.1 Osobe izloène kontroli takva karak-tera u stanju su razviti neurotsku dispoziciju, koja se moèkriti u varijacijama i tipovima ekleziogenih neuroza.

Ekleziogene neuroze znaju poticati i sami vjerski slu`be-nici, posebno propovjednici, koji u svojim dramati~nim i bom-basti~nim propovijedima i nagovorima upiru prstom u mo-1269



ralne nedostatke i pogre{ke koje se vi{e ili manje odnose nasve prisutne. Neki od tih propovjednika polaze od vlastitihnedostataka i onda ih primjenjuju na svakoga ~lana zajedni-ce. Stoga visoko moralne propovijedi mogu dovesti do togada se solidan vjernik po~ne intenzivno baviti svojim propu-stima i nedostacima te razvije osje}aj vlastite bezvrijednosti,{to u kona~nici moè uroditi neuroti~nim simptomima. Vaànuzrok ekleziogenih neuroza tako|er se ~esto krije u nedovolj-nom poznavanju vjerskih istina i pona{anja. Mnogi vjernicipostavljaju si kao cilj savr{enost, prema evan|eoskom pri-mjeru "Budite savr{eni kao {to je savr{en Otac va{ nebeski" (Mt5, 48). Kada neki vjernik sebi za cilj postavi savr{enstvo, a dapritom nije dovoljno informiran o svojoj vjeri, pa kad ne uspi-jeva ostvariti taj cilj, po~inje osje}ati krivnju ili pak negiratisvoje nesavr{eno pona{anje. I onaj koji po~inje osje}ati kriv-nju i onaj koji sam sebe uvjeri da nije sagrije{io u posljednjihdvadeset godina – obojica imaju velikih izgleda za neuroti~nesimptome.

Čest uzrok ekleziogenih neuroza moè biti pogre{no shva-}anje vjerskih zahtjeva. Ovdje je rije~ o ekstremnom obliku ne-dovoljnog razumijevanja vjere i Boga. U povijesti je bilo mno-go pokreta i teolo{ko-filozofskih smjerova koji su smatrali dasu materija, uklju~uju}i i tjelesnost, zapreke na putu do Bogai da su zapravo izvor zla. Iskrivljeni pojmovi o vjeri (posebnouo~ljivi u nekim sektama) mogu uzrokovati poreme}aj u po-na{anju, a sve uime vjere.

Neke od moralnih kreposti, kao {to je npr. poniznost, ta-ko|er mogu utjecati na pona{anje koje se u velikoj mjeri nerazlikuje od osje}aja inferiornosti. Davanje prednosti drugo-mu ispred sebe, prepoznavanje vlastite grje{nosti, percepcijaudaljenosti izme|u ~ovjeka i Boga – sve su to aspekti poni-znosti i svi su prili~no bliski aspektima osje}aja inferiornosti.Ponizno pona{anje zbog osje}aja inferiornosti nije bitno dru-ga~ije od poniznoga pona{anja zbog ponosa (mogu biti poni-zniji od tebe). Sam je Freud drào da je te{ko razlu~iti osje}ajinferiornosti od osje}aja krivnje. Zapravo osje}aji krivnje zna-~e neuroti~ne simptome. Kada crkveni ljudi veli~aju poniz-nost, a da pritom ne naglase granicu izme|u poniznosti i o-sje}aja inferiornosti, bez nagla{avanja vrijednosti ljudske osobeu Bo`jim o~ima, onda oni zapravo poti~u neuroze kod svojihvjernika.

Obra}enici su tako|er jedna od kategorija kod kojih semogu izrazitije pojaviti neuroti~ni simptomi. Nedovoljno po-znati aspekti kr{}anske vjere mogu pridonositi i pridonosestvaranju i razvoju neuroti~nih simptoma. Mnoge osobe kojese àle na neuroti~ne simptome i na osje}aj krivnje okre}u seCrkvi i vjeri kako bi dobili podr{ku i oprost. Fossi (2002.), Go-din (1986.) i Calieri (1993.) pokazali su svojim istraìvanjem



1270

da obra}enici pokazuju vi{i stupanj anksioznosti negoli regu-larni vjernici ili ~ak oni koji ne idu u crkvu. Njihov je zaklju-~ak da su anksioznost i neuroti~ni simptomi itekako vaànfaktor za obra}enje na neku vjeru ili vjersku denominaciju.Allport (1955.) kombinirao je dimenzije anksioznosti sa ska-lom dogmatske krutosti te ustanovio da su pojedinci koji mi-jenjaju svoju vjeru skloni manjoj dogmatskoj krutosti i ve}ojanksioznosti, dok su oni koji napu{taju vjeru skloniji dogma-tizmu, a manje anksioznosti (Rokeach, 1956.).

Temeljni elementi ekleziogenih neuroza gotovo se isklju-~ivo pronalaze kod nezrele religioznosti, a {to odgovara Allpor-tovu konceptu ekstrinzi~ne religioznosti. Karakteristike su tereligioznosti infantilna egocentri~nost, zadrtost, netolerant-nost, utilitarizam, ekshibicionizam te potreba da religija sluìu svrhu stimulacije vlastitog "ega" (D'Acquino, 1980.).

PSIHOPATOLO[KI TIPOVI RELIGIOZNOSTIKAO UOČLJIVI OBLICI EKLEZIOGENIH NEUROZA

U istom radu D'Acquino razra|uje deset psihopatolo{kih tipo-va religioznosti: ovisna religioznost, religioznost koja nagra-|uje, zamjenska religioznost, religioznost iz straha, mazohi-sti~ka religioznost, hipomani~na religioznost, opsesivna reli-gioznost, svjesni i nesvjesni neuroti~ni ateizam, neuroti~ko vjer-sko obra}enje. U tim tipovima, koji dakako obuhva}aju nezreleosobnosti i nezrele psihoafektivne li~nosti, najbolje se prepo-znaju temeljne zna~ajke ekleziogenih neurotika.

Ovisna religioznost – Ovaj tip religioznosti karakteriziranejasan pojam o samom sebi, nestabilnost i nesigurnost. Ta-kve su osobe dezorijentirane i kontradiktorne u pona{anju.Susre}u se s velikim pote{ko}ama kad treba preuzeti odgo-vornost i posjeduju nagla{enu potrebu da o kome ovise. Takvisu vjernici neprestano u potrazi za jakim i svemo}nim likovi-ma ili bi}ima koji }e im omogu}ivati za{titu i pomo}. Ovakonezrele osobe jako privla~i religija, Crkva kao majka vodilja teinstitucija koja omogu}uje odre|enu to~ku sigurnosti i jam-stvo spasenja (D'Acquino, 1980.).

Religioznost koja nagra|uje – Ovi tipovi, kod kojih su o~iteekleziogene neuroze, religiju rabe kao sredstvo u rje{avanjuvlastitih problema, za ostvarenje dobiti, za obranu od neu-godnih situacija.2 Za njih se sve temelji na formalizmu, na iz-vanjskoj sferi i na slu`benom pona{anju. Sje}aju se Boga iprizivaju ga samo u slu~ajevima potrebe. Za njih je religio-znost svojevrsna banka koja pruà zadovolj{tinu vlastitim ne-uroti~nim potrebama i obrambeni pla{t protiv njihovih stra-hova, anksioznosti i tjeskoba (D'Acquino, 1980.).

Zamjenska religioznost – Ovom tipu nezrelih osoba religi-ja sluì kao kompenzacija za njihovu nesposobnost u komu-niciranju s drugima. U religioznoj grupi ili zajednici ovaj tip1271



neurotika moè se identificirati s drugima. Grupa nastoji od-gurnuti nezrele u stranu ili ih marginizirati i katkada izvrgnu-ti ruglu. Ovakvi tipovi vrlo ~esto pronalaze vlastitu afirmaci-ju u zatvorenijim krugovima, ali ne na duì rok. U vrlo krat-kom vremenu u takvu se grupu ubacuju novi pojedinci sistim potrebama, tako da pojedinac relativno brzo napu{tagrupu, odnosno udaljuje se od Crkve.

Religioznost iz straha – Religiozni strah vu~e svoje korijeneod po~etaka religije, a nadahnu}e ima u Starom zavjetu, gdjese ohrabruje strah od Boga i od svetoga. Dovoljno se prisjeti-ti prijetnji koje Bog izri~e preko svojih proroka u Starom zav-jetu pojedincima koji ga se ne boje. Stare predod`be Boga kojika`njava i pomaè podsje}aju nas na grandioznu projekcijuljudske tjeskobe i straha. Odrasle osobe smatraju da Bo`ja ka-zna stiè odmah nakon po~injenoga grijeha te to ulazi u sferupatologije i manifestira se pod pojmom religioznosti iz straha.

Ovu vrstu religioznosti karakterizira legalisti~ko pona{a-nje i pobo`nost koja nije sublimacija agresivnosti, nego joj jecilj zadobiti opro{tenje nekom magi~nom gestom. Svaka reli-gija sadrì u sebi zabrane i zahtjeve (ne smije{ ili mora{), alivizija Boga kao bi}a koje ka`njava uglavnom je povezana s u-logom Boga kao roditelja. Tako se boànstvo doìvljava kaone{to ljubljeno i ne{to ~ega se treba bojati, kao ne{to {to is-todobno privla~i i odbija (Giordano, 1990.). Takav tip neurozepredo~uje Boga kao onoga koji ka`njava, Boga koji ne voli.

Mazohisti~ka religioznost – Mazohisti su nezrele psiho-afektivne li~nosti i `rtve preuveli~anih okolnosti u vlastitimsusretima i konstrukcije samoosaka}enja u borbi sa sobom, dote mjere da su se kadri ka`njavati sve do krvi. "Mazohist jeprogonjen mislima koje su patolo{ki vrlo okrutne i progoni-teljske te ga tjeraju na samoka`njavanje i poniàvanje" (Gior-dano, 1990.). Neuroti~ni mazohist naginje poniènju, neus-pjehu, pogre{kama i ima podsvjesnu potrebu da zadovolj{tinustekne patnjom. Odnos s Bogom obi~no je okarakterizirankrajnjom podre|eno{}u (D'Acquino, 1980.).

Neki oblici asketizma imaju za cilj bol i uìvanje u vlasti-tu `rtvovanju, u kojem je ~esto pomije{ano mazohisti~ko uì-vanje kao obrambena reakcija protiv impulzivnih komponen-ti (eroti~kih ili agresivnih) od kojih mazohist strahuje. Prinose`rtve kao "manipulatorske ~ine koji proizvode sveto" (Sassa-nelli, 2002.), ~ija je funkcija zadobiti snagu i mo} boànskoga.Za mazohista ispovijed moè biti svojevrsna povlastica u po-niàvanju i pokajni~kom obredu. Samooptuìvanje i primlje-na kazna u ovom obredu postaju zamjena za vlastite èlje.

Hipomani~na religioznost – "Hipomanija se definira kao ma-ni~na uzbu|enost, ali ne visokoga stupnja" (Giordano, 1990.).Takvi tipovi, `rtve duhovne manije, svojataju sebi pravo na



1272

karizmati~ne vo|e. Odgovara svojevrsnoj narcisoidnoj hiper-trofiji ega koji se identificira s idealnom slikom o samom sebi.Posljedice se o~ituju u konfuznosti izme|u èlja i realnosti, uapsolutiziranju relativnih vrijednosti i u samoobmani o savr-{enosti. Razvijaju napuhnuto samopo{tovanje, osje}aj trijum-falnosti i grandioznosti. Silno su zaokupljeni svojim du{ev-nim zdravljem, ne stavljaju se na raspolaganje drugima, da-pa~e arogantni su i prepotentni. Ako ~ine {to dobro, to obav-ljaju na prili~no agresivan i napuhan na~in. Daleko su od togada ih krijepi krepost siroma{tva, poslu{nosti ili pak poniznost.U~vr{}eni u uvjerenju da posjeduju povla{tenu vjeru, ~estosu netolerantni prema nevjernicima ili pak pripadnicima dru-ge vjere, prete`no zato {to su sami vrlo nesigurni u svojoj vje-ri i puni straha da je ne izgube.

Da bi do{li u stanje psihi~ke napetosti, povremeno pri-bjegavaju raznovrsnim tehnikama – od plesa, pretjerana go-vora, vje`bi disanja, posta, opijuma ili droge – kako bi se do-veli u stanje gubitka svijesti (Lopez, 1986.).

Opsesivna religioznost – Opsjednutost vjerom tipi~na je zaìv~ane kompulzivne poreme}aje. Opsesije su patolo{ke ide-je, predod`be ili poticaji, koji se vi{e puta i protiv volje name-}u svijesti, a pojedinac ih se ne moè osloboditi, pa zbog njihosje}a tjeskobu i napetost (Giordano, 1990.). Tako|er nehoti-~no odgovara na potrebu, upornu i opetovanu, da ne{to u~i-ni. Najkarakteristi~niji potez u opsesivno-kompulzivnim re-akcijama jesu fiksne i nesre|ene ideje (skrupule, neodlu~-nost, nekontrolirane strasti), koje oni koji trpe od tih reakcijanazivaju abnormalnima, rijetkima, apsurdnima, ~esto pra}e-nim rije~ima i nerijetko djelima. Pokazuju potrebu uvaàva-nja, jer tako mogu smiriti napetost i nutarnju tjeskobu.

Kao negativan primjer u ovom slu~aju donosimo meha-ni~ku molitvu. Ona se temelji na vjerskim motivima i ne izra-àva nikakvu moralnu kvalitetu onoga koji moli. Ovom o-bliku slabe i patolo{ke molitve pripada i "usiljena". Rije~ je osituacijama kad netko moli kako bi prisilio Boga da u~ini ne-{to {to osoba èli. Često se primje}uje kod pojedinih kariz-matskih skupina, u kojima se ne prestaje moliti dok se nedogodi ono "za {to se moli". U patolo{ku molitvu ulaze i onemolitve kojima je cilj komu u~initi zlo, kad se moli za ne~ijunesre}u, kad se zazivaju prokletstva itd. Opsesivne osobe os-ciliraju izme|u agresivnosti i podlo`nosti, prljav{tine i ~isto-}e, nereda i reda.

"Kad ìv~ana opsesija preuzme religioznu sintomatologi-ju, pokazuje se kroz opsesivne vjerske sadràje, kao {to subogohulne misli za vrijeme molitve ili na svetom mjestu ili uprimanju sakramenata ili gledanju svetih slika. U drugim slu-~ajevima vjerska opsesija izraàva se kroz poriv urlanja kad1273



se nalazi u crkvi ili uni{tavanjem krià ili posve}ene hostije"(D'Acquino, 1980.). Sve te opsesije razaraju savjest bez pris-tanka volje i u nepredvi|enim trenucima. Nasuprot tim "ne~i-stim", "zlim" ili "bogohulnim" mislima, opsesivni se za{ti}ujumolitvenim obredima koji zahtijevaju trajnu i napornu obve-zu. Ponekad molitva moè poprimiti kompulzivan karakter.U podru~je opsesivne vjerske patologije ulazi i skrupuloznost– opsjednutost grijehom. Osoba kontinuirano odlazi na ispo-vijed kako bi se oslobodila vlastita grijeha, ali to oslobo|enjetraje kratko. Odmah nakon primljenog opro{tenja iznova po-~inje prijeka potreba za obredom optuìvanja.

Svjesni neuroti~ni ateizam3 – Stanoviti slu~ajevi ateizmanemaju racionalnu podlogu, kako se vjeruje, nego su poslje-dica dubokih konflikata4 s vjerskim i boànskim autoritetom.Svjesni neuroti~ni ateizam jest vrsta vjerske ìv~anosti koja seproteè do odbacivanja Boga, vjere ili vjerskih institucija, kadidentifikacija roditelja s "crkvenim osobama" nije svladana. Ti-me osobe pokazuju neku vrstu "teolo{kog ateizma" (D'Acqui-no, 1980.).

Moè se re}i: koliko vi{e negiraju Boga i vjeru, toliko vi{epokazuju nesvjesnu potrebu za njima. U onima koji najè{}enegiraju Boga ~esto su na neki na~in najìvlji osje}aji za bo-ànsko.

Nesvjesni neuroti~ni ateizam – Odgovara kontrastu izme|usvjesnoga vjerovanja i nesvjesne nereligiozne situacije, nekavrsta proturje~ja izme|u "izjavljenih" stavova i stvarnih po-na{anja. To je neplodna religioznost ~istoga racionalnog ka-raktera, bez odgovaraju}e emotivne autenti~nosti, jer je ome-ta nesvjesna antireligioznost. Ponekad se pokazuje kao "su-mnji~ava" religioznost, svojstvena onima koji nisu sigurni uono {to vjeruju.

Neuroti~no vjersko obra}enje – Obra}enje se moè provjeri-ti u situaciji autenti~ne vjerni~ke zrelosti, ali moè biti i pot-puno neovisno. Pojedina obra}enja zaista ne moraju imatiautenti~ne vjerske motive, premda se izraàvaju vjerskim rje~-nikom i simbolima. Za stabiliziranje neuroti~noga karakteraobra}enja treba razumjeti: psiholo{ku strukturu obra}enog,razloge koji su ga potaknuli na promjenu, dinamiku njegovaobra}enja i slijed njegova vjerni~kog pona{anja. Ovakav ka-rakter ~esto je nestabilan i traì uvijek iznova sigurnost (D'Ac-quino, 1980.).

Nabrojeni tipovi iskrivljenih oblika vjerovanja sadrè naj-o~itiji primjer pojma ekleziogenih neuroza. Me|utim eklezio-gene neuroze ~esto su vidljive i kod psihopatolo{kih tipova.Iako treba naglasiti da psihopatolo{ki tip religioznosti nije isto{to i ekleziogena neuroza, ~injenica je da mnogi vjernici svo-jim osobnim psihi~kim pote{ko}ama svjesno ili podsvjesnopridodaju i vjerski smisao.



12741274

EKLEZIOGENE NEUROZE U SLU@BIKANALIZIRANJA OSOBNIH PSIHIČKIH BOLESTI

Religiozni sustavi vjerovanja vrlo ~esto mogu biti sredstva iz-raàvanja neuroti~nih tendencija i potreba. Te je na~ine neu-roti~ne zlouporabe sustava vjerovanja istaknuti ameri~ki psi-hijatar, isusovac Meissner, poku{ao interpretirati u sklopu ve}poznatih neuroti~nih oblika opisanih u DSM-IV (Meissner,William, 1991.). Pacijentova asimilacija sustava vjerskih vred-nota zapravo odraàva individualne neuroti~ne potrebe ikonflikte pojedinca. U pet sljede}ih psihopatolo{kih stilovaprepoznajemo ekleziogene neuroze, ali isto tako i karaktero-lo{ke i psihopatolo{ke simptome.

Histeri~ni stil – Karakteristike su histeri~noga stila da po-jedinac iskustvo vanjskoga svijeta op}enito izraàva u emo-cionalnim terminima, a pritom nema prevelikoga mjesta lo-gi~koj preciznosti ili jasno}i. Struktura histeri~ne osobnostivarira od dobro integrirane, zrele i funkcionalne do primitiv-nih i nediferenciranih pona{anja okarakteriziranih manjkomintegrativnoga kapaciteta i funkcionalnim poreme}ajima(Easser i Lesser, 1992.). Kognitivno stanje takvih osoba uglav-nom je impresionisti~ko, globalno, zbunjeno i ~esto uop}eno.Takve su osobe dosta podlo`ne sugestijama, razorne i rela-tivno pasivne te ~esto ostavljaju dojam da nisu svjesne real-nosti ~injeni~noga stanja i nedostaje im detaljno poznavanjestvari.

Osobe s histeri~nim karakteristikama naj~e{}e se lijepeuz emocionalne i iracionalne aspekte religioznog iskustva. Ja-ko ih privla~e neuobi~ajeni oblici religioznog izraàvanja, pasu im kultni rituali, karizmati~ke grupe, pentekostalni izraàjireligioznosti ili egzoti~ni tipovi prakticiranja religioznosti odposebna interesa. Privla~e ih sva ona religiozna iskustva kojau sredi{tu imaju emocionalne izljeve i oblike kao {to su eks-taze, stanje transa, bizarni oblici religioznoga pona{anja i dru-gih na~ina disocijativnoga pona{anja. Doktrinarna pitanja zanjih nisu va`na, a vrlo malo pa`nje posve}uju intelektualnimili racionalnim dimenzijama sustava vjerovanja. Takve se oso-be ne obaziru ni na kakav racionalni konflikt sumnje gledevjere, moralnoga stajali{ta ili discipline, {to svaka vjera u svomsustavu ima. U mnogim se slu~ajevima osobe intelektualnoopredjeljuju za vjerski fundamentalizam kad su u pitanju tu-ma~enja svetih tekstova ili pak u~iteljstvo Crkve.

Povremeno takve osobe mogu pribje}i eksternalizaciji ukontekstu obrambenoga mehanizma kako bi rije{ile te{kenutarnje konflikte. Vjerovanje u paranormalne (parapsiholo-{ke pojave), u spiritisti~ki svijet, komunikaciju s duhovima temogu}nost utjecanja izvanzemaljskih bi}a na ljudsko duho-vno iskustvo za njih postaje prikladno sredstvo za emocio-nalno olak{anje i obrambeno manevriranje. U slu~ajevima1275

gdje tradicionalniji vjerski pristupi ne favoriziraju takve reli-giozne ekshibicije te }e osobnosti biti prisiljene traìti drugekanale emocionalnog izraàvanja u krilu ili izvan religiozno-ga konteksta. Tako }e u okru`ju Katoli~ke crkve ovakvi tipovinaj~e{}e svoju energiju usredoto~iti na prisutnost |avla i is-ku{enja koja im on postavlja ili }e se usmjeriti na an|ela ~u-vara, an|eoske zborove ili neke druge nebeske sile koje }e ih~uvati od zla. No da bi se u{lo u savezni{tvo s duhovnim (po-zitivnim) silama, uvjeti su intenzivna molitva i pokora, jer du-hovne sile ne ulaze u savezni{tvo s grje{nikom i onim tko nijena putu spasenja. Kod nekih je osoba vjerovanje u ovakavoblik religioznosti tako intenzivno da grani~i sa stanjima pri-vi|anja i halucinacija.

Ovakve su osobe sklone pasti pod nekriti~ki utjecaj ka-rizmati~nih vjerskih slu`benika, koji se ~esto sluè metodamasna`nih emotivnih izljeva, pa ih ovakvi tipovi slijepo slijede iu njima vide ispunjenje svojih potreba.

Opsesivni stil – Opsesivni stil ima sasvim druga~iji karak-ter. Osobe s opsesivno-kompulzivnim poreme}ajem li~nostizaokupljene su prije svega redom, savr{enstvom, mentalnomi me|uljudskom kontrolom, detaljima, propisima, pravilimado te mjere da se gubi bit aktivnosti (Ameri~ka psihijatrijskaudruga, 1996.). Kruti su, tvrdoglavi, {krti, nepovjerljivi, pret-jerano savjesni, skrupulozni i nefleksibilni u moralnim pita-njima. Naginju dogmama. Na religioznom podru~ju odlikujuse kontradiktornim kvalitetama: dogmatizmom i istodobnosumnjama. U duhovnom iskustvu usredoto~uju se u prvomredu na smisao krivnje. @ive pod pritiskom moralnih zahtje-va, kategori~kih imperativa moralnih autoriteta. Pravila, od-redbe i konvencionalna i{~ekivanja postaju norme vodilje unjihovim odlukama i pona{anju. Naj~e{}i im je glagol "mora-ti" i po njemu se ravnaju.

Kod neuroti~noga pacijenta osje}aj krivnje ~esto je pod-svjesnoga karaktera, ali se odraàva u osje}aju grje{nosti, pri~emu opsesivna svijest te{ko moè uspostaviti ravnoteù. Re-ligiozna skrupuloznost vjerojatno je najdramati~nija mani-festacija. Duboko ukorijenjena ambivalentnost, koja stoji usrcu neurotskoga konflikta, kod tih je osoba ~esto usmjerena(premje{tena) na Boga i na religiozne institucije. Neprijatelj-ske i destruktivne misli mogu se zavu}i u bolesnikovu svijest– misli koje sli~e hulama i svetogr|u. Čak i povr{na klini~kaistraìvanja pokazat }e da je neprijateljsko raspoloènje – bezobzira na to je li upu}eno prema udaljenom i nezainteresira-nom Bogu, crkvenim poglavarima ili strukturama, zapravoodraz nerije{ene ambivalentnosti i neprijateljstva prema rodi-teljskim figurama. Bog je transformiran u monstruoznu pro-jekciju superega, nemilosrdnoga, onoga koji ka`njava i osu-



1276

|uje, na Boga Oca koji samo zahtijeva savr{enstvo i sve {to jeispod toga nemilosrdno ka`njava (Greenberg i sur., 1987.).

Depresivno-mazohisti~ki stil – Depresivno-mazohisti~ke ka-rakteristike li~nosti tako|er se odraàvaju na religiozni izri~aj.Depresivne osobe ~esto izraàvaju svoj osje}aj manje vrijed-nosti i inferiornosti vjerskim uvjerenjem vlastite grje{ne pri-rode ili zla u sebi. To uvjerenje moè prerasti u psihoti~noprividnu fiksaciju, pa osoba sve vi{e vjeruje u vje~nu kaznu upaklu, a bolje kod Boga i ne zasluùje. Sli~no modelu narciso-idne savr{enosti i dinamike projekcije superega, takva osobau sebi stvara pojam Boga suca i onoga koji ka`njava gotovo uistom stilu kao {to to ~ine osobe opsesivnoga stila.

Mazohizam tako|er moè biti uvr{ten u religiozne pore-me}aje. Mazohisti~ka je te`nja odre}i se mo}i nau{trb ljubavi.U stanju psihi~ke nemo}i mazohisti~ka se osoba poistovje}ujesa `rtvom, a `rtve nikada ne pribjegavaju èlji za mo}i ili zaagresivnosti. Za mazohiste je patnja cijena koju valja platiti zaljubav. Mnogi bolesnici koji su religiozni, posebno kr{}ani, ne-svjesno se poistovje}uju s raspetim i trpe}im Kristom, {to jezapravo identifikacija koja izraàva jake narcisoidne i agre-sivne potrebe i konflikte. Mazohisti~ka fiksacija na zadovo-ljenje libida patnjom tako|er moè biti izraèna u obliku mo-ralnoga mazohizma. Patnja ima sredi{nje mjesto u religio-znom ìvotu mazohisti~ke li~nosti. Kombinacija iskrivljenihpojmova ljubavi, hipertrofi~nosti motiva patnje i suìvljava-nja s tim da je slaba{na i nemo}na `rtva te duboka potreba zaka`njavanjem ~ine osnovu religioznog iskustva mazohisti~keosobe. Mazohisti vjeruju da ih Bog voli jedino pod uvjetomda pate, prema modelu mu~enoga i raspetoga Krista. Dakle,po njihovu mi{ljenju, cijena Bo`je ljubavi jest patnja. Ako ì-vot i sudbina ne priu{te dovoljno boli i tegoba, mazohisti ihmoraju sami traìti i opskrbiti se dovoljnom mjerom patnje.Taj mazohisti~ki poriv moè proèti religioznu motivaciju ko-ja }e nadilaziti pokorni~ku praksu i tjelesno ka`njavanje kaozadovolj{tinu za grijehe.

Po Freudovu stajali{tu prema moralnom mazohizmu, po-treba za patnjom i samoka`njavanjem odraàva smisao paci-jenta za krivnju zbog sudjelovanja u zabranjenim seksualnimèljama. Mazohisti~ki obrambeni mehanizmi tako|er moguza{tititi od agresivnih impulsa, dok je suìvljavanje sa `rtvomzapravo negiranje i obrana od agresije. Snaga boravi izvanpojedinca i po~iva u svemogu}em Bogu, koji svako tolikoubrizgava dozu boli i patnje kao znak svoje ljubavi, a sve u-ime cijene spasenja.

Narcisoidni stil – Narcisoidnost nema samo ulogu u moti-vaciji patolo{koga religioznog iskustva nego zasluùje i po-sebnu pa`nju. Redoviti znakovi patolo{ke narcisoidnosti prili-~no su jasni: koncentriranost na sebe, nesposobnost suìvlja-1277



vanja s drugim, polaganje prava na sve, osje}aj da su poseb-ni, povla{teni i dostojni svakoga poloàja i svake situacije.

U religioznoj sferi, narcisoidni pacijenti umi{ljaju da i-maju povla{teno mjesto u religioznim zajednicama ili pak daih Bog posebno blagoslivlja i favorizira. Vrlo ~esto poistovjetit}e se s farizejom koji u evan|eoskoj prispodobi zahvaljuje Bo-gu {to nije kao ostali (Lk 18, 9-14). Taj osje}aj povla{tenostivrlo se ~esto iskazuje u predrasudama, posebno grupnim ilistale{kim. Takvi su tipovi kadri vjerovati da sva istina i svioblici dobra postoje samo u njihovoj zajednici, dok u ostalimzajednicama svega toga nema. Snaga i poseban status dolazeod Boga, s kojim su oni napravili savez, stoga je Bog uvijek nanjihovoj strani. Mnoge religiozne skupine gaje ovaj osje}aj.Neke grupe u kojima prevladava ve}a doza fanati~ne religio-znosti vjeruju da su imune na mnoge stvari jer ih Bog poseb-no {titi. Kad takva za{tita zakaè, oni lako padaju u depresijui gorko razo~aranje.

Narcisoidna patologija moè poprimiti i oblik inferior-nosti i umanjivanja vlastite vrijednosti, kao npr. uvjerenje daje osoba nedostojna, grje{na, nevoljena od Boga te da ne za-sluùje nikakvo razumijevanje i usluge. Takvi su pacijentiuvjereni da su zakazali u svom religioznom ìvotu – bilo uo~ekivanjima poglavara, bilo u pitanjima moralnih standardakad su u pitanju savr{enost i svetost, karakteristike koje bi tre-bale resiti onoga koji se predao Bogu. Klini~ki, takva narci-soidna konfiguracija pokazuje se u oblicima depresije, sma-njenoga samopo{tovanja i svojevrsnom osje}aju srama. Nonarcisoidna inferiornost nastoji se maskirati, {to po~iva na os-novi narcisoidne superiornosti.

Paranoi~ni stil – Paranoi~ni stil obuhva}a hiperosjetljivost,sumnji~avost i manjak povjerenja. Paranoi~ni pojedincinadobudno prate okolinu gledaju}i ne bi li opazili i najmanjutrunku potvrde svojih nebuloznih ideja. Oni ne prihva}ajuosobnu krivnju za svoje pote{ko}e. Stru~njaci su da "od muhenaprave slona" i jako su osjetljivi i na najmanju mrvicu suprot-stavljanja. Iako su vrlo ùstri u okrivljavanju i kritiziranjudrugih, sami nisu kadri primiti ni najmanju dozu kritike. Uve}ini slu~ajeva inteligentne su osobe i naj~e{}e ih svrbe inte-lektualne teme, posebno su im crvena krpa doktrinarne kon-troverzne teme, dok se u isto vrijeme pokazuju kao prili~noograni~eni u pogledima i kruti.

Te se karakteristike gotovo posve podudaraju s opisom a-tributa autoritativnoga karaktera (Adorno i sur., 1950.). U reli-gioznom kontekstu, takve osobe podràvaju stavove konven-cionalnoga religioznog sustava i vrijednosti srednje klase. Vr-lo se ~esto nekriti~ki pona{aju prema mo}nim i pomalo idea-liziranim moralnim autoritetima (sve}enicima, biskupima, pa-pi) iz vlastite grupe. Vrlo se kriti~ki pak ophode s ~lanovima



1278

drugih grupa koje imaju druga~ije mi{ljenje o crkvenim auto-ritetima. Često praznovjerni i stereotipni, nerijetko si zadajugotovo misti~nu zada}u. Opsjednuti su pitanjima kontrole,mo}i, odnosno slabosti, snage nasuprot nemo}i, i naj~e{}e seidentificiraju s onim osobama koje su u njihovim o~ima mo-}ne i utjecajne. U religioznim sferama rije~ je o osobama kojesu u svakom trenutku spremne na argumentiranje i obranuvjerskih subjekata. Njihov famozni proces podjele na "mi" i"oni" poprima goleme razmjere. Oni koji imaju druga~ije mi-{ljenje postaju neprijatelji koje treba napadati i poraziti po-{to-poto. Paranoi~ni pojedinci uvijek su spremni uplesti se uobranu dogmatskih i moralnih pitanja, kao npr. poba~aja,istospolnih brakova i sli~no, kako bi dali svoj doprinos svijetuza koji se oni svim bi}em bore. Spremni su braniti svoje vo|eili svoje stavove i onda kad za to vi{e nema nikakva temelja.

Religiozno iskustvo paranoidnih osoba mnogo je vi{e vo-|eno mr`njom nego ljubavlju. Nasuprot mazohisti~kim poje-dincima, paranoidni pacijenti odri~u se ljubavi nau{trb mo}i ivlasti (Nydes, 1963.). Njihov je bog bog mo}i, a njihova pri-vrènost njemu poku{aj je stjecanja jamstva da su jaki i si-gurni u okr{aju s okolnim neprijateljskim snagama. \avao ta-ko|er moè biti privla~na tema za takve pojedince, jer on o-mogu}uje osnovno sredstvo za njihov osje}aj `rtve pred nepri-jateljskim, destruktivnim i sotonskim silama koje ih okruùju.

Analiziraju}i psihopatolo{ke tipove religioznosti i stilovepsihi~kih bolesti u slu`bi ekleziogenih neuroza, name}e namse pitanje u kojoj mjeri Crkva kao institucija moè pomo}itakvim vjernicima. Naravno da nam je cilj, zbog op{irnostiteme, ograni~iti se samo na neke psihoterapeutske vidove ko-je su vjerske institucije s obzirom na svoju religioznu bit isocijalne strukture sposobne ponuditi.

KAKO PASTORALNO ODGOVORITINA NEUROTIČNE SIMPTOME KOD VJERNIKA?

Kad su u pitanju neuroti~ni vjernici ili ekleziogene neuroze,nije dovoljno ostati na ohrabrenjima i poticajima da se uzda-ju u vjeru i da se nadaju Bo`jem opro{tenju. Mnogi vjerniciostaju u svome neuroti~nom stanju, jer osje}aj grijeha ili kri-vnje, uza sva duhovna ohrabrenja, ostaje i dalje. Oni, naime,psihi~ki nisu kadri povjerovati da im Bog opra{ta. Mo`da to imogu prihvatiti spoznajno, ali psihi~ki to ne mogu iskusiti.

Jedna od uspje{nijih i psiholo{ki utemeljenih i provjere-nih metoda smanjenja neuroti~ne anksioznosti zbog osje}ajakrivnje jest ispovijed – drevna praksa Katoli~ke crkve. Ispo-vijed je dosta sli~na Freudovoj katarzi razgovorom i mnogismatraju da je bolji pristup od psihoanalize. Prihva}anje vla-stitih manjkavosti preduvjet je za rast, razvoj i psihi~ku rav-1279



noteù. Jedan od klju~nih elemenata sakramenta ispovijedijest opra{tanje. Koncept Bo`jeg opra{tanja uklju~uje mogu}-nost promjene i preobrazbe pojedinca u odnosu na druge idrugih u odnosu na pojedinca. Pokajanje moè biti vitalnikorak prema uspostavi normalnih odnosa i sa sobom i s okoli-nom, korak ka harmoniji i povjerenju, a isto tako i prilika dase utaè osje}aji slabosti i neuspjeha. Sposobnost i volja da seoprosti jedna je od pozitivnih karakteristika zdravoga psihi~-kog stanja. Bezna|e je stav da nismo kadri ni{ta poduzeti dapromijenimo ili utje~emo na budu}nost. Osje}aj grje{nosti ipesimizam neuroti~are spre~ava da oproste sami sebi zbog ne-dostataka i neuspjeha u pro{losti (Mc'Cullough i sur., 2000.).

Iako }e neki psihoanaliti~ari (Boisen, 1992.) isticati daispovijed sama po sebi i ne mora biti terapeutska, ipak u njojvide golemu mogu}nost terapeutskoga procesa socijalizacije.Naime, terapeutska mo} ispovijedi u kontekstu socijalizacijeo~ituje se u tome da pojedinac moè podijeliti svoje patnje snekim tko predstavlja prototip oca i autoritet te tko je kadar~uti a da ne osu|uje.

Druga korisna tehnika smanjenja neuroti~ne anksiozno-sti ili ublaàvanje ekleziogenih neuroza jest tehnika zadovolj-{tine. Zadovolj{tina, koja se pokorniku daje nakon ispovijedi,sa psiholo{koga stajali{ta zna~i dati mogu}nost pacijentu daobnovi poljuljani koncept svoje osobnosti. Pokornik zapravokaè: "Nedostojna sam osoba zbog svega {to sam po~inio, ali~im sam smogao snage da se suo~im sa svojim krivim postup-cima i odlu~im za ispovijed, zna~i da sam spreman suo~iti sesa sobom, a to tako|er zna~i da imam u sebi kapacitet bolje o-sobe nego {to sam mislio". Stoga je zadovolj{tina, bez obzirana teolo{ki pogled, psiholo{ki vrlo va`na komponenta, jer po-jedinac preko nje dobiva snagu za opra{tanje samom sebi, po-diè razinu samopouzdanja, kognitivno i emocionalno shva-}a milost opra{tanja.

No osim metoda i tehnika smanjenja neuroti~nih simp-toma, Crkva nudi i dobar terapeutski ambijent nezrelim o-sobama.

Crkva, naime, nudi tradicionalnu poruku spasenja, kojadonosi novu nadu i nov smisao ìvota, kao i zajedni{tvo vjer-nika. Crkva u vjernicima budi vjeru, ohrabruje ih za nove ko-rake, priprema ih na susret s opasnostima, sprema ih na dru-{tvene i politi~ke odgovornosti, ali istodobno i drì u duhov-noj i psihi~koj ravnoteì. Stoga je Crkva ili zajednica vjernikaizvanredno mjesto za skupnu terapiju. Crkvena zajednica te-ì k cilju da svaki vjernik stremi prema boljem, prema pra-vednosti u nesavr{enu ~ovjeku. U vjerskoj se zajednici pro-~i{}uje savjest, oja~ava smisao, rasplamsava vjera i podràvavjerovanje u sebe. Sakrament pomirenja klju~ni je model Crkveda se ljudi osloba|aju od osje}aja krivnje i postaju slobodni.



1280

Zadatak je sve}enika upu}ivati poruku utjehe, nade i da-vati snagu onima koji pate. Sve}enik moè umanjivati psihi-~ke patnje molitvom, a posebno sugestivnim molitvama. Onje izabran i od Boga i od ljudi za svoju funkciju i kao takavstje~e povjerenje osoba s pote{ko}ama, koje }e se mnogo lak-{e pribliìti sve}eniku negoli psihoterapeutu.

I vjerni~ka zajednica moè posluìti u stvaranju ozra~japovjerenja osobi koja se osje}a nesigurnom. Vjerski su obredivjerniku zajedni{tvo u ne~emu {to je najve}e i najvrjednije,zajedni{tvo s Bogom, a obredi ili molitveni skupovi podràva-ju me|usobnu lojalnost vjernika i lojalnost samom Bogu. Pro-povijedi ili pak vjerska poduka sluè kao posrednik u razmje-ni iskustava i vjere u ljude. Čak i oni koji rijetko posje}uju cr-kve, u kriznim situacijama ili prijelomnim trenucima ìvotagotovo redovito dolaze u crkvu na vjen~anja, kr{tenja, spro-vode, jer traè blagoslov i podr{ku.

Me|utim, crkveni ljudi morali bi biti prije svega spremniprepoznavati neuroti~ne simptome, a prepoznat }e ih jedinoako tijekom {kolovanja u~e osnove psihologije, psihijatrije ilipak psiholo{koga savjetovanja. Kao {to medicinari morajupoznavati anatomiju i funkciju ljudskoga tijela, tako bi i dje-latnici na vjerskom planu morali poznavati ljudsku osobnosti na~ela ljudskoga pona{anja, kao i religiozno iskustvo osobe.Činjenica je da se teolozi vi{e bacaju na znanje o Bogu nego naistraìvanje religioznog iskustva vjernika. Jedan od nu`nih ko-raka bilo bi pove}anje psiholo{ke naobrazbe na studiju teologije.

ZAKLJUČAKCrkva i jedinstvo Bo`jega naroda ovise o stupnju integracijesvakoga zrelog ~lana. Normalna psiholo{ka evolucija od ro-|enja vaàn je preduvjet za normalan religiozni ìvot i zrelureligioznost. Ni slijepa poslu{nost ni isprazno podre|ivanjenisu klju~ni za zdravlje Crkve ni za susret ~ovjeka s Bogom. Svjerskoga stajali{ta, Bog se moè objaviti i umobolnicima te seposluìti psihi~kom bole{}u. Neuroze mogu tako|er biti prili-ka za svetost, ne samo zbog patnji koje uklju~uju nego i zbogmomenta krize koju predstavljaju. Postoji pozitivan aspektljudskoga rasta uz pomo} neuroza ({to, naravno, nije dovolj-no priznato).

Kad se ispovjednik na|e pred neuroti~nim vjernikom, svo-ju }e pravu ulogu ispuniti onda ako penitentu jasno dade doznanja da je njegov problem vi{e psihi~ke nego vjerske na-ravi. U susretu sa zrelim i normalnim vjernicima, sakramentpokore moè ponuditi efekte psihi~koga zdravlja, jer se peni-tent osloba|a od osje}aja krivnje. Zdrava religioznost omo-gu}uje psiholo{ku ravnoteù. Du`nost je sve}enika pomo}ivjerniku i u psiholo{kom rastu. Autenti~na vjera ne treba sepribojavati psihoterapije, jer i ta vrsta znanosti samo moèpove}avati stupanj vjerske zrelosti.1281



Ovim radom èljeli smo upozoriti na prisutnost eklezio-genih neuroza, koje ~esto nisu prepoznatljive kao bolesti, paim se daje karakter zauzimanja za vjeru i moral; zatim nagla-siti nedovoljno prepoznavanje pseudomoralnoga karakterakod vjernika, ali i vrednovati sve one goleme pozitivne poti-caje koji proizlaze iz zreloga shva}anja vjere, koja daje smisaoìvotu, posebice u te{kim slu~ajevima koji se ne mogu rije{itisamo ljudskom snagom.

Moèmo zaklju~iti da vjerski ìvot ne uzrokuje psihoneu-roze, nego sam neurotik unosi u svoju psihopatologiju od-re|ene vjerske sadràje, kanaliziraju}i osobne psihi~ke sme-tnje u vjeru, koja na taj na~in postaje njihovo izri~ito o~ito-vanje. Simptomi "duhovne bolesti" ~esto odgovaraju psihi~kojnezrelosti. Stoga je zada}a psihoanaliti~ara, u op}enitom tera-pijskom kontekstu, lije~iti vjersku nezrelost.

BILJE[KE1 Ovo se posebno o~ituje u rigoroznim redovni~kim zajednicama, ukojima pojedinci pate zbog osje}aja krivnje jer doìvljavaju visokoeti~ko moralne zahtjeve zajednice kao vlastiti teret i te{ku obvezu.2 Primjeri su oni vjernici koji poha|aju crkve o Uskrsu i Boì}u, pri-sustvuju kr{tenjima, vjen~anjima, prvim pri~estima i sprovodima ilido|u u crkvu zato {to je to politi~ki i dru{tveno korisno.3 Ne èlimo ateizam svesti na neurozu. Kao {to postoji zrela religioz-nost i autenti~na vjera nasuprot nezreloj religioznosti i neuroti~nojvjeri, tako se mora razlu~iti zreli ateizam od neuroti~nog ateizma.4 Katkada se odbacuje vjerovanje u Boga kao dobroga Oca, ako seBoga identificira s vlastitim ocem koga je pojedinac doìvljavao kaotiranina, pa stoga postoje slu~ajevi gdje pojedinac izbjegava molitvuO~ena{ upravo zbog motiva ovakve identifikacije.

LITERATURAAdorno, T., Frenkel-Brunswick, E., Levinson, D. & Sanford, R. N.(1950.), The authoritarian personality, New York: Harper & Brothers.

Allport, G. W. (1955.), Becoming, New York: Yale University Press.

Ameri~ka psihijatrijska udruga (1996.), Dijagnosti~ki i statisti~ki priru-~nik za du{evne poreme}aje (DSM) – (~etvrto izdanje), Jastrebarsko:Naklada Slap.

Ausbel, D. (2001.), Relationship between shame and guilt in the so-cializing process, Psychological Review, 62: 378-390.

Barton, K., Vaughan, G. (1974.), Church membership and personali-ty: A longitudinal study, Social Behavior and Personality, 4: 11-16.

Boisen, A. (1992.), Concerning the relationship between religiousexperience and mental disorders. U: Asquith, G. H. (ur.), Vision fromlittle known country: A Boisen reader, The Journal of Pastoral Psycho-logy Publications, Inc., str. 15-18.Calieri, B. (1993.), Il senso di colpa: note di psicopatologia antropologica, Per-corsi di uno psichiatra, Edizioni Universitarie Romanae, Roma, 299-305.



1282

D'Acquino, G. (1980.), Religiosità e psicoanalisi: introduzione alla psicolo-gia e alla psicopatologia religiosa, Torino: Societá Editrice Internazionale.Drewermann, E. (1995.), Funzionari di Dio – Psicogramma di un ideale,Edition Raetia, Bolzano.Easser, B., Lesser, S. (1992.), Historical personality: a re-evaluation,Psychoanalytic Quarterly, 34: 390-405.Eri}, Lj. (2000.), Psihijatrija – Neuroze, Beograd: Medicinski fakultet uBeogradu.Fossi, G. (2002.), Psicoanalisi e religione: Una crisi comune. U: Aletti,M., de Nardi, F. (ur.), Psicoanalisi e Religione. Nuove prospettive clinico-ermeneutiche (str. 47-59), Centro Scientifico Editore, Torino.Freud, S. (1907.), Azioni ossessive e pratiche religiose. Opere, Boringhieri.Torino 1972.Freud, S. (1938.), An outline of psycho-analysis, Standard Edition 23,New York, 1968.Frielingsdorf, K. (1976.), Seelsorge als Sorge um Menschen. Pastoralpsy-chologische modelle für die Fortbildung von Theologen, Matthias Grü-newald, Mainz.Giordano, B. (1990.), Psicopatologia e vita spirituale. U: Ancili, E. (ur.),Dizionario Enciclopedico della Spiritualità, 3 vol., e del Pontificio Istituto diSpiritualità del Teresianum, Città Nuova, Roma (str. 2078-2087).Greenberg, D., Witzum, E., Pisante, J. (1987.), Scrupulosity: religiousattitudes and clinical presentations, British Journal of Medical Psycholo-gy, 60: 29-37.Godin, A. (1986.), Psicologia delle esperienze religiose. Il desiderio e le realtà,Editrice Queriniana, Brescia.Henrik, B. (1978.), The relevance of faith to the health of the whole person.Rad prezentiran na University of Alberta, Edmonton, (Oct.).Kernberg, O. (2000.), Psychoanalytic Perspectives on the Religious Ex-perience, American Journal of Psychotherapy, 54: 452-476.Laughlin, H. P. (1996.), Neuroses. U: Wolman, B. B. (ur.), The Encyclo-pedia of Psychiatry, Psychology and Psychoanalysis, A Henry Holt Refe-rence Book, New York (str. 368).Lewis, H. (1971.), Shame and guilt in neurosis, New York: InternationalUniversity Press.Lopez, I. J. (1986.), Psiconevrosi; Psicosi; Psicopatologia. U: D’Ar-nold, W., Eysenck, J. (ur.), Dizionario di Psicologia, Edizione Paoline,Cinisello Balsamo, Milano (str. 931-942).Marans, S. (1996.), Neurosis. U: Lewis, M. (ur.), Child and AdolescentPsychiatry (str. 161), Williams & Wilkins, Philadelphia.Mc'Cullough, M., Paragament, K., Thoresen, C. (2000.), Forgiveness:theory, research, and practice, New York: The Guilford Press.Meissner, W. W. (1984.), Psychoanalysis and Religious Experience, NewHaven, CT – London: Yale University Press.Meissner, W., William, W. (1991.), The phenomenology of religiouspsychopathology, Buletin of the Menninger Clinic, 55 (3): 281-301.Nydes, J. (1963.), The paranoid masochistic character, PsychoanalyticReview, 32: 215-251.1283



Rokeach, M. (1956.), Political and religious dogmatism: an alternativeto the authoritarian personality, Psychological Monographs, 70: 89-96.Sanguinetti, E. (1985.), Spiritualità e patologia, Rivista d’Ascetica eMistica, 54: 331-336.Sassanelli, G. (2002.), La dimensione narcisistica nel sacrificio e nelsacro. U: M. Aletti, F. de Nardi (ur.), Psicoanalisi e Religione. Nuove pro-spettive clinico-ermeneutiche (str. 120), CSE, Torino.Szentmártoni, M. (1994.), Psicologia della Religione (skripta za studen-te), Editrice Pontificia Università Gregoriana, Roma.Thomas, K. (1975.), Ecclesiogene nevrosi. U: D’Arnold, W., Eysenck,J. (ur.), Dizionario di Psicologia, Edizione Paoline, Roma (str. 343-344).Tornier, P. (1962.), Guilt and grace, New York: Harper and Row.Vallejo Nagera, J., Vizioli, R. (1970.), Introduzione alla Psichiatria, Ro-ma: Il Pensiero Scientifico.Wolpe, J. (1986.), Nevrosi. U: D’Arnold, W., Eysenck, J. (ur.), Dizionariodi Psicologia, Edizione Paoline, Cinisello Balsamo, Milano (str. 743-747).

Ecclesiogenic Neuroses inPsychopathological Forms of ReligiosityIlija @IVKOVIĆFaculty of Catholic Theology, Zagreb

Suzana VULETIĆFaculty of Catholic Theology, \akovo

Along with the undoubtedly very positive contributions ofreligiosity to the mental life of an individual, religiosity couldsometimes be a risk factor for one’s mental health. One of theserisk factors, i.e. diseases, is ecclesiogenic neuroses. The termecclesiogenic neurosis – neurosis caused by the institution of thechurch – is often encountered in psychological and psychoana-lytical literature, but mostly in a superficial manner and withoutdetailed analysis. This research intends to examine the occu-rrence of ecclesiogenic neuroses in persons of immature andextrinsic religiosity within the institution of the church. Drawingon the neurotic symptoms of contemporary society, the authorsconcentrate on ecclesiogenic neuroses in psychopathologicaltypes of religiosity and strive to discover their basicpredispositions. In the analysis of psychopathological diseases ofreligious persons the authors present the psychopathologicalstyles of channelling their mental problems through the systemsof religious values. The final part of this paper presenting themultidisciplinary approach of theological-medical andpsychological learning focuses on psychological and spiritualassistance to persons diagnosed with ecclesiogenic neuroses.

Key words: neurosis, neurotic symptoms, ecclesiogenicneuroses, psychopathological types of religiosity,psychopathological styles



1284

Ekklesiogene Neurosenin psychopathologischen Formenvon ReligiositätIlija @IVKOVIĆKatholisch-Theologische Fakultät, Zagreb

Suzana VULETIĆKatholisch-Theologische Fakultät, \akovo

Auch wenn sich Religiosität zweifelsohne äußerst positiv aufdas Seelenleben des Einzelnen auswirken kann, kann siemitunter auch bestimmte Risikofaktoren bergen, die dieseelische Gesundheit gefährden. Zu diesen Risikofaktorenbzw. Erkrankungen gehören sog. ekklesiogene Neurosen.Der Begriff der ekklesiogenen Neurosen – durch dieInstitution der Kirche hervorgerufene Neurosen – ist häufig inder psychologischen und psychoanalytischen Fachliteraturanzutreffen, wo er jedoch meist nur beiläufig und ohnedetaillierte Analysen erwähnt wird. Die vorliegendeUntersuchung widmet sich dem Bestehen ekklesiogenerNeurosen bei Personen, die eine unreife und extrinsischeForm von Religiosität innerhalb der Kircheninstitutionmanifestieren. Die Verfasser gehen von den neurotischenSymptomen der modernen Gesellschaft aus, konzentrierensich auf ekklesiogene Neurosen im Fallepsychopathologischer Typen von Religiosität und versuchen,deren Grundvoraussetzungen aufzudecken. In ihrer Analysepsychopathologischer Erkrankungen von Gläubigenpräsentieren die Verfasser psychopathologischeVerhaltensausprägungen, anhand deren psychologischeProbleme durch religiöse Wertesysteme kanalisiert werdensollen. Der letzte Teil dieses multidisziplinären Ansatzestheologisch-medizinischer und psychologischer Erkenntnissekonzentriert sich auf psychologische und geistigeHilfeleistungen für Menschen, die an ekklesiogenenNeurosen leiden.

Schlüsselbegriffe: Neurose, neurotische Symptome,ekklesiogene Neurosen, psychopathologische Typen vonReligiosität, psychopathologische Verhaltensausprägungen

1285



ekleziogene neuroze u psihopatol. oblicima religioznosti

Documents