ekološko poljodjelstvo
DESCRIPTION
ekoTRANSCRIPT
Interna skripta za program
Ekološkog poljodjelstva
Pod pojmom ekološke, organske ili biološke poljoprivrede u široj
javnosti uglavnom se misli na proizvodnju ‘zdrave hrane’ tj na
poljoprivrednu proizvodnju bez upotrebe agrokemikalija (mineralnih
gnojiva, pesticida, hormona i sl.)
1. Konvencionalna poljoprivreda
Osnovni cilj konvencionalne ili klasične poljoprivredne proizvodnje je
maksimiziranje prinosa po jedinici poljoprivredne površine. Ključ
uspjeha konvencionalne (intenzivne) poljoprivrede leži u specijalizaciji
proizvodnje koja uz primjenu mehanizacije, mineralnih gnojiva,
koncentrata, novokreiranih sorti i pasmina te ogromnih količina
energije, uspijeva postići vrlo visoke prinose.
Posljedica ovakvog pristupa, ogleda se u sve izraženijem iscrpljivanju
neobnovljivih prirodnih resursa kao i opasnim ekološkim problemima,
kao što su onečišćenje i degradacija tla, vode, zraka, te smanjenje
biološke raznolikosti.
Osnovne karakteristike konvencionalne poljoprivrede su:
- upotreba agrokemikalija (kemijskih sredstava)
- usko specijalizirani posjedi
- visoka proizvodnja organske mase po hektaru
- visoki troškovi inputa (mehanizacija, gorivo, zaštitna sredstva)
Konvencionalna poljoprivreda postala je tehnološkom proizvodnjom u
kontroliranim uvjetima, neovisna o nekim osnovnim biološkim
procesima.
- problem klimatskih prilila tj neprilika rješava se u osvijetljenim i
zagrijanim staklenicima
- tlo nepovoljnih osobina zamjenjuje se drugim supstratima ili
samo vodom, uz upotrebu hranjivih otopina
Promjene doživljava i stočarska proizvodnja
- za životinje se koristi uzgoj u potpuno kontroliranim uvjetima
(kao npr kavezni uzgoj brojlera)
- koriste se hormoni i antibiotici
Konvencionalni uzgoj pojavio se prvo u razvijenim zemljama (Danska,
Njemačka, Nizozemska). Njezin nagli razvoj naziva se još i zelena
revolucija.
Ključnu ulogu u povećanju produktivnosti ima razvoj znanosti.
Fiziologija, ishrana bilja, agrokemija i fertilizacija, znanosti su koje
istražuju fizikalne, kemijske, fiziološke i biokemijske procese koji u
interakciji biljke i tla kao supstrata, utječu na usvajanje hranjivih tvari,
njihovo premještanje i raspodjelu u biljci, ugradnju u njezinu živu tvar,
odnosno formiranje prinosa i kvalitete.
Rast je povezan sa tvorbom organske tvari, odnosno biološkog i
poljoprivrednog prinosa. Biološki prinos je prinos organske tvari, dok je
poljoprivredni prinos, prinos dijelova zbog kojih se biljke/životinje
uzgajaju.
Antagonisti prinosa su bolesti (patogeni, korovi), stresni faktori (loša
fizikalna i kemijska svojstva tla, onečišćenje zraka i vode, zračenja i sl),
žetva, skladištenje, ekonomski uvjeti.
Poljoprivreda kao onečišćivač
Uz industriju i promet, konvencionalna poljoprivredna proizvodnja
najveći je onečišćivač okoliša, posebno ako se agrokemikalije koriste
bez kontrole. Nažalost od spomenutih je onečišćivača razlikuje je jedna
bitna činjenica: poljoprivreda je istovremeno izvor onečišćenja ali i
njegova žrtva.
Do onečišćenja okoliša dolazi uslijed proizvodnje i intenzivne upotrebe
mineralnih gnojiva, pesticida, veterinarskih preparata i hormona, rada
strojeva, primjene teške mehanizacije i sl.
Osim izravnih onečišćenja okoliša, konvencionalna poljoprivreda je
uzrok i drugim ekološkim degradacijama, kao što je smanjena biološka
raznolikost, gubitak biljnih i životinjskih vrsta, erozije tla i gubitka
humusa, salinizacije tla, eutrofikacije voda, desikacije i dr. Danas je
očito da je ovakav način proizvodnje doveo do niza negativnih, kako
ekoloških, tako i socijalnih i gospodarskih posljedica koje se pokušavaju
spriječiti ili određenim mjerama popraviti.
Dio agro zahvata rizično je za okoliš zbog emisije u zrak: NH3, N2, CH4
(metan), SO2, CO2 (ugljični dioksid), te emisije u vodu: NO3+, NH4+,
K+, HPO42-, SO42- te zbog ostataka pesticida akumuliranih u biljkama
ili isprani u podzemne vode.
Razgradnja ozonskog omotača i globalno zatopljenje tj porast
prosječne temperature na površini Zemlje (15C) izazvano prirodnim ili
antropološkim djelovanjem, posljedica su onečišćenja atmosfere.
Povećana koncentracija plinova, pogotovo ugljičnog dioksida i metana
dovodi do tzv efekta staklenika u atmosferi. Efekt staklenika je prirodni
proces koji omogućava život na Zemlji. To je proces 'zarobljavanje'
topline u atmosferi, a uzrokuju ga vodena para i staklenički plinovi
(ugljikov dioksid, metan, dušikov oksid, freoni, ozon i sumporov
dioksid). To su plinovi koji reflektiraju dio Zemljinog zračenja (hlađenja)
nazad prema Zemljinoj površini te zadržavaju temperaturu i osigurava
povoljne životne uvijete. No povećanjem količine tih plinova u Zemljinoj
atmosferi dolazi do povećanja povrata zračenja i 'premalog' hlađenja
Zemlje te podizanja prosječne temperature na Zemljinoj površini. To
dovodi do ekstremnih ekoloških promjena - povišenje temperature
Zemljine površine, zagrijavanje oceana, promjene staništa biljaka i
životinja, češće prirodne katastrofe, otapanje polarnog leda. To
posljedično utječe i na poljoprivredu – plodno tlo se pretvara u pustinju,
smanjuje se prinos, dolazi do problema opskrbe hranom, pojavljuju se
nove bolesti, učestaliji su napadi štetnika i insekata.
Procesi koji uzrokuju efekt staklenika su:
- proizvodni procesi
- izgaranje energenata
- uništavanje šuma
Posljedice globalnog zatopljenja su porast razine mora, poplave i suše
(3/4 svjeta), toplotni udari, širenje tropskih bolesti ljudi, biljaka i
životinja, smanjenje kvalitete hrane, smanjenje kvalitete i količine pitke
vode.
Postojeće stanje na Zemlji izazvano je od strane 1/3 svijeta u kojem živi
20% bogatog pučanstva i koristi 86% svjetskih prirodnih bogatstava, a
najveće posljedice trpi 2/3 svijeta u kojem živi 80% siromašnog
pučanstva.
Iz tih su razloga na svjetskoj razini donesene smjernice za oporavak u
vidu Protokola iz Kyota ('97). Cilj Protokola je smanjiti emisiju
stakleničkih plinova i tako spriječiti globalno zagrijavanje, razvijene
zemlje moraju platiti i osigurati novije tehnologije nerazvijenim
zemljama da bi se spriječile daljnje promjene klime. Protokol predviđa
kvote proizvodnje CO2, na takav načina da neke razvijene zemlje mogu
kupovati kvote od nerazvijenih zemalja, kako ne bi usporile svoj razvoj.
U veljači 2005 godine ratificiran je od strane 141 države svijeta.
Antropogena degradacija i opadanje plodnosti tla
Konvencionalna poljoprivredna proizvodnja, tretirajući tlo isključivo kao
supstrat koji snabdijeva biljke hranjivima i drži ih uspravno, zanemarila
je stvarnu ulogu i značenje tla. Rezultat je smanjena plodnost tj gubitak
humusa i humusnog sloja, gubitak strukture tla, smanjenje efektivne
dubine tla, onečišćenje tla pesticidima, teškim metalima i drugim
nepoželjnim tvarima. Degradaciju fizilalnih osobina tla uzrokuje
zbijanje tla teškim strojevima, što dovodi do narušavanja strukture tla i
nepovoljnih vodo-zračnih odnosa. Naročito ozbiljan i teško rješiv
problem predstavlja drastično smanjenje razine humusa, te
onečišćenje teškim metalima. Naročitu opasnost predstavlja i
prisustnost kadmija i bakra u tlu jer su oni dokazani izazivači raka i
uzroci genetskih promjena kod ljudi, životinja i biljaka. Ti metali
naravno ne dolaze isključivo iz poljoprivrede već i iz industrije i
prometa. S obzirom da još ne postoji tehnologija koja bi teške metale
odstranila iz tla, ona 'do daljnjega' ostaju onečišćena.
Erozija, gubitak površinskog, humusnog sloja tla uslijed vjetra i oborina
problem je koji poprima zabrinjavajuću dimenziju. Analize govore kako
su polja za prošlih 40 godina izgubila preko 20cm humusnog tla, što je
oko 5mm godišnje. O dimenzijama katastrofe govori brojka da je za
nastanak 1mm humusnog sloja pedogenetskim procesima potrebno
više tisuća godina. Slikovito rečeno pod našim nogama doslovno raste
pustinja.
Osim erozije, problem danas predstavlja i zakiseljavanje tla, a koje
dolazi prvenstveno uslijed upotrebe mineralnih gnojiva, gubitka
humusa, te kiselih kiša, a kojima onda opet pridonosi i sama
poljoprivreda. Mnoga tla danas nisu samo zakiseljena, već su i
zasoljena (salinizacija). Do salinizacije dolazi uslijed učestalog
navodnjavanja (voda za navodnjavanje najčešće sadrži velike količine
soli).Intenzivno navodnjavanje, te melioracije, kojima se krči raslinje
koje regulira razinu podzemne vode rezultira i tzv desikacijom tj
sniženjem razine podzemne vode. Desikacija je, uz kisele kiše, uzrok
umiranju mnogih šuma i ostalog raslinja.
Negativne kemijske i fizikalne promjene u tlu, dovele su do pada
populacije organizama u tlu, posebice mikroorganizama, neophodnih
za procese mineralizacije u tlu.
Onečišćenje voda, vodenih sustava, te tla i zraka
Jedan od najvećih problema današnjice je prijetnja opskrbi pitkom
vodom u budućnosti, jer u uvjetima intenzivne poljoprivrede dolazi do
zagađenja voda teškim metalima, nitratima, nitritima, fosfatima,
pesticidima i policikličkim aromatskim ugljikovodicima. Pretpostavlja se
da danas više od 20% pitke vode u EU sadrži više ostataka
agrokemikalija nego li je to propisima dozvoljeno.
Naročito velik problem predstavlja ispiranje dušika u podzemne vode.
On se u tlo najčešće unosi putem mineralnih gnojiva i kiselim kišama.
U područjima EU s visokom stočarskom proizvodnjom (Danska,
Nizozemska, Belgija) ovome pridonosi i životinjski gnoj. Zbog prevelike
koncentracije stoke nema dovoljno zemlje gdje bi se mogao deponirati
njihov gnoj. Kako izvoz nije isplativ, gnoj se gomila, spaljuje ili
zakopava, te dospijeva do podzemnih voda , jezera i mora gdje
uzrokuje ozbiljna zagađenja, pomor riba i ostale faune i flore, te sve
učestalije cvjetanje mora.
Prevelika koncentracija stoke te intenzivna upotreba pesticida i fosilnih
goriva pri proizvodnji, pridonosi i onečišćenju zraka, odnosno kiselim
kišama i razaranju ozonskog omotača.
Još nedovoljno istražen ali veliki problem predstavlja i ispiranje fosfora
u podzemne vode. Podaci govore, da zbog prekomjerne upotrebe
fosfornih gnojiva, na nekim mjestima, tlo koje inače vrlo 'rado' veže
fosfor, i teško ga kasnije otpušta, postalo toliko prezasićeno fosforom,
da ga više ne može apsorbirati uslijed čega dolazi do ispiranja fosfora u
podzemnu vodu.
Eutrofikacija tj povećanje koncentracije mineralnih tvari u površinskim
vodama, do koje dolazi uslijed ispiranja mineralnih tvari prvenstveno s
poljoprivrednih površina, postaje sve izraženiji problem. Neprirodna
koncentracija mineralnih tvari u površinskim vodama uzrokuje
poremetnju mnogih bioloških procesa, te sprečava normalan razvoj, a
nerijetko i uništava floru i faunu vodenih sustava. U zadnje vrijeme
naročito je zabrinjavajuća postala i eutrofikacija mora što se očituje u
njegovom 'cvjetanju'. Računa se da u ovom zagađenju poljoprivreda
sudjeluje s preko 50%, odnosno više negoli industrija, promet i
stanovništvo zajedno.
Smanjena bioraznolikost
Opstanak preko 50% biljnih i životinjskih vrsta u EU je ozbiljno
ugroženo. Ovome je između ostalog također pridonijela
konvencionalna poljoprivreda. Upotreba pesticida, isušivanje,
navodnjavanje, uništavanje terasa, živica, šikara i dr, samo su neki od
postupaka kojima je konvencionalna poljoprivreda pomogla, ovaj
ionako već uznapredovali proces. Osim toga, u utrci za rodnijim
sortama i pasminama, iz uzgoja su potpuno izbačene mnoge lokalne
sorte i pasmine, od kojih je većina danas posve iščezla. Ovo je samo
povećalo ovisnost proizvođača prema industriji.
Nisu ugrožene samo pojedine biljne i životinjske vrste, već se nestala i
mnoga njihova staništa – biotopi. Takvi ekosustavi ne samo da su
značajni zbog ljepote i bogatstva flore i faune, već imaju izuzetno
značenje i za funkcioniranje sveukupnog eko sustava.
Energetska djelotvornost konvencionalne poljoprivrede
S obzirom da poljoprivreda počiva na uzgoju biljaka, koje za svoj razvoj
troše prvenstveno sunčevu energiju, trebala biti čisti proizvođač
energije, današnja situacija je takva da poljoprivredna proizvodnja troši
više energije, negoli je daje u svojim proizvodima. Do ovoga dolazi
uslijed velike potrošnje fosilne energije. Energija se troši na samom
gospodarstvu (rad poljoprivrednih strojeva) ali i neizravno (pri
proizvodnji mineralnih gnojiva, pesticida, stočnih koncentrata, strojeva,
ambalaže itd).
Sunce je nepresušni izvor energije i pokretač života na Zemlji. Kako su
zelene biljke jedini organizmi koji koji sunčevu energiju mogu pretvoriti
u bjelančevine, masti, ulja, zelenu masu drvo i ostale oblike energije,
to bi upravo poljoprivredna proizvodnja trebala biti ona koje 'ni iz čega'
stvara energiju potrebnu za opstanak svih živih bića na Zemlji. No
stvarnost je nažalost suprotna.
Gospodarska djelotvornost konvencionalne poljoprivrede
Problemi prekomjerne proizvodnje (hiperprodukcije) i viškova
hrane
Premda se do nedavno uspjeh poljoprivrede mjerio količinom njezinih
proizvoda i forsirala masovna proizvodnja danas je situacija drugačija.
Danas se na svjetskom a poglavito na tržištu EU-a nalazi previše
proizvoda koji se nemaju kome prodati. U EU svaka država članica
proizvođačima je obvezatna otkupiti osnovne poljoprivredne proizvode
po zagarantiranoj cijeni. Uslijed ovoga dolazi do golemih izdataka i
gomilanja zaliha poljoprivrednih proizvoda, čije je skladištenje izuzetno
skupo i rezultira bacanjem hrane. Pretpostavlja se da se u EU baci
godišnje gotovo 20% poljoprivrednih proizvoda. Ukoliko EU želi prodati
ove proizvode na svjetsko tržište, koje također 'pliva' u viškovima,
mora ih dati po cijenama koje su znatno niže od cijena unutar tržišta
EU.
Situacija u kojoj je država dužna otkupiti poljoprivredne proizvode po
zagarantiranim cijenama, skladištiti ih odnosno jeftino ih prodavati na
svjetskom tržištu doslovno guši budžet EU-a. Tri su osnovna
mehanizma kojima se spomenuti problemi nastoje riješiti.
1. Kvote
To je ograničenje proizvodnje pojedinih poljoprivrednih proizvoda.
Takvim se zakonima pojedinim potrošačima propisuje dozvoljena
količina/uzgojna površina određenog proizvoda (mlijeko, pšenica,
šećerna repa…) vote se dodjeljuju samo onima koji su da dana
stupanja na snagu istog zakona proizvodile određene proizvode. Onima
koji ih do tada nisu proizvodili njihova se proizvodnja zabranjuje.
Osim kvota, u vezi proizvodnje postoje i ograničenja koja se odnose na
propise kojima se određuje koje sorte pojedinih kultura je dozvoljeno
uzgajati u pojedinim regijama.
2. Potpora za neproizvodnju
Kako bi smanjila odnosno zaustavila rast poljoprivredne proizvodnje, u
EU je donesen i zakon kojim se stimulira neproizvodnja. Konkretno to
znaći da svaki poljoprivrednik koji potpiše ugovor kojim se obvezuje
prestati s proizvodnjom (obično na 5 godina), bude novčano nagrađen.
3. Sniženje cijena poljoprivrednih proizvoda
Cijene poljoprivrednih proizvoda drastično padaju svakim danom, pa
poljoprivrednici iz godine u godinu moraj proizvoditi sve više da bi
zaradili jednako.
Mada se govori kako se poljoprivredna proizvodnja u EU želi smanjiti ne
samo zbog gospodarskih već i zbog ekoloških razloga, spomenute
mjere jako loše djeluju na okoliš. Naime zbog oraničenja proizvodnje i
pada cijena, poljoprivrednici su, kako bi opstali, natjerani da svake
godine postižu sve veće prinose po hektaru. To je često jedino moguće
uz upotrebu hibridnog sjemena, primjenu pesticida i umjetnog gnojiva,
navodnjavanja itd.
Odnos ulaganja i dobiti, te financijski rezultati konvencionalne
poljoprivredne proizvodnje
Prekomjerna proizvodnja samo je dio gospodarskih problema s kojima
se susreće konvencionalna poljoprivreda EU. Veliki problem
predstavljaju ekološki i socijalni troškovi. Oni nisu vidljivi na prvi pogled
i odnose se na štete uzrokovanje onečišćenjem tla, zraka i vode.
Socijalni se troškovi odnose na troškove skladištenja proizvodnih
viškova, troškove njihovog skladištenja, troškove pročišćavanja vode,
povišene zdravstvene troškove itd.
Proizvođači sve teže izlaze na kraj sa financijskim problemima. Jedan
od osnovnih razloga za ovo je što su poljoprivredni proizvodi potplaćeni
te izuzetno jeftini u usporedbi sa industrijskim proizvodima i uslugama.
Još je važniji problem što proizvođači i od ove ionako niske cijene
dobivaju tek jedan manji dio. Ta brojka iznosi svega 20 % od cijene
koju plaća potrošač.
Kroz ovakvu politiku brzim se izračunima može doći do zaključka kako
je profitabilnije novac položiti u banku, dizati kamatu i ne raditi ništa
nego uložiti u poljoprivrednu proizvodnu i mukotrpno raditi.
Loša gospodarska situacija za poljoprivrednog proizvođača uzrokovana
je time što je većinu djelatnosti koje su u prošlosti bile sastavni dio
svakog gospodarstva preuzela industrija i ostale specijalizirane
ustanove. Ovo se u prvom redu odnosi na preradu poljoprivrednih
proizvoda, proizvodnju sjemena, rasplodne stoke, marketing i
distribuciju, financije itd. samo je još primarna proizvodnja, a koja
ujedno donosi i najmanju dobit ostala u sklopu poljoprivrednih
gospodarstava.
Smanjena kakvoća poljoprivrednih proizvoda
Uze sve navedeno hrana koju jedemo bezukusna je i nekvalitetna.
Potrošače brinu i količine rezidua pesticida, nitrata, teških metala,
veterinarskih preparata i drugih nepoželjnih tvari koje se nalaze u
poljoprivrednim proizvodima.
Socijalno politički aspekti konvencionalne poljoprivrede
Poljoprivreda je jedno od najčastijih ali i najtežih zanimanja. Ona je
usprkos tome gotovo u svim društvima bila zapostavljana, a često i
omalovažavana kao manje vrijedno zanimanje. Od nekadašnje tradicije
i kulture sela, te važnosti poljoprivrednog zanimanja, nije ostalo gotovo
ništa. Države EU koje su do nedavno obilato stimulirale proizvođače na
što veću proizvodnju putem subvencija za umjetna gnojiva, pesticide,
sjeme, gorivo, krčenje živica i štošta drugo, danas ovim istim
proizvođačima zagorčavaju život brojnim propisima i ograničenjima
kojima je glavni zadatak zaustaviti prekomjernu proizvodnju i izdatak iz
EU budžeta.
Poljoprivrednike danas optužuju i potrošači za nestanak lijepih
krajobraza, onečišćenje vode, tla i zraka, nestanak i smanjenje biljnih i
životinjskih vrsta. Poljoprivrednici EU danas nemaju niti jednog
saveznika u društvu. Poljoprivrednici prosvjednuju, no kako čine tek
oko 6% od ukupnog stanovništva EU, nemaju ozbiljnu političku snagu i
rijetko kada postižu željeni cilj.
2. Ekološko poljodjelstvo
Što je ekološko poljodjelstvo ili eko poljoprivreda?!
Hrvatska je jedna od nekoliko zemalja u svijetu u kojoj eko
poljoprivreda nije značajnije zaživjela. Razlog tome je činjenica da još
uvijek oskudijevamo i osnovnim znanjima i informacijama. Ljudima je
za početak potrebno objasniti da li je eko poljoprivreda samo mit ili
znanost i praksa utemeljena na čvrstim znanstvenim i praktičnim
dokazima.
Pod ekološkom, organskom ili biološkom poljoprivredom u široj se
javnosti misli na tzv proizvodnju 'zdrave hrane' tj poljoprivrednu
proizvodnju bez primjene agrokemikalija – mineralnih gnojiva,
pesticida, hormona i sl. Koncept eko poljoprivrede malo je širi od
spomenutog, pa nije bit samo u izostavljanju agrokemikalija, već u
sveukupnom gospodarenju kojim je moguće to postići.
Kompleksnije bismo eko poljoprivredu mogli definirati kao sustav
poljoprivredne proizvodnje koji nastoji maksimalno iskoristiti
potencijale određenog eko sustava, odnosno gospodarstva,
stimulirajući, jačajući i harmonizirajući biološke procese pojedinih
njegovih dijelova. Idealno eko gospodarstvo je mješovitog tipa, s
biljnom i stočarskom proizvodnjom, koje je organizirano na način da
predstavlja harmoničnu cjelinu koja zadovoljava većinu potreba iz
vlastitih izvora, te minimalizira 'uvoz' sa strane tj izvan samog
gospodarstva.
Važno je napomenuti da sam smisao eko poljoprivrede nije u negiranju
i odbacivanju pozitivnih dostignuća konvencionalne poljoprivrede, već
u iznalaženju ekoloških rješenja tamo gdje je to potrebno. Eko
poljoprivreda nije povratak na staro, povratak na poljoprivredu naših
djedova. Dapače, ekološka poljoprivreda je dio suvremene
poljoprivredne proizvodnje, trgovine i agronomske znanosti te se
upravo i temelji na njenim najnovijim spoznajama i dostignućima.
Osnovna načela eko poljoprivrede:
1. Harmonizirano i pravilno gospodarenje po pitanju gnojidbe,
plodoreda, raznolikosti, izbora kultura sorti i pasmina, obrade tla,
te jačanju otpornosti spram bolesti i štetnika. Pri tome se
naročito pokušavaju potaknuti aktivnosti bioloških procesa
unutar samog gospodarstva, u kojima sudjeluju mikroorganizmi,
te biljni i životinjski svijet.
2. Briga za pravilno uzdržavanje tla, očuvanje i povećanje njegove
plodnosti i biološke aktivnosti, sadržaja organske tvari i hranjiva,
te poboljšanju strukture tla i borbi protiv erozije.
3. Gospodarenje koje isključuje ili samo iznimno dopušta upotrebu
agrokemikalija - mineralnih gnojiva, sintetičkih sredstava za
zaštitu bilja, sintetičkih regulatora rasta, hormona i sl
4. Očuvanje raznolikosti biljnih i životinjskih vrsta u prirodi, kao i
očuvanju ostalih prirodnih bogatstava i pejzažne raznolikosti.
5. Proizvodnja kvalitetnijih i zdravijih namirnica.
6. Postizanje zadovoljavajućeg ekonomskog uspjeha
poljoprivrednog gospodarstva i smanjenje njegove ovisnosti o
industriji i njezinim proizvodima.
7. Smanjenje i minimalizirane utroška energije tj fosilnih goriva i
ostalih ne obnavljajućih resursa u prirodi (plin, nafta, treset…)
8. Podizanje socijalnog, gospodarskog i intelektualnog položaja
seljaka
9. Razvijanje zdravih socijalnih i bratskih impulsa među ljudima.
10. Njegovanje razumijevanja za prirodu, njezinih ritmova i
zakona. Očuvanje i suradnja s prirodom, njegovanje estetike i
smisla za dobro i lijepo
11. stvaranje spona za novi, drugačiji odnos između čovjeka i
prirode
Završna definicija koja se nameće glasi:
Eko poljoprivreda je sustav poljoprivrednog gospodarenja koji teži
etički prihvatljivoj, ekološki čistoj, socijalno pravednoj i gospodarski
isplativoj poljoprivrednoj proizvodnji.
Razvoj eko poljoprivrede
Oko naziva ovakve vrste proizvodnje postoji zbrka.
Biološka poljoprivreda
Ovo je uz 'organska poljoprivreda' najčešći naziv za ekološku
poljoprivredu. Kako riječ biološka označuje nešto u vezi sa živim
organizmima, biljkama, životinjama, mikroorganizmima i dr to bi se za
svu poljoprivrednu proizvodnju moglo reći da je biološka. Ne postoji
priroda koja proizvodi nežive tvari. No međutim termin biološka
poljoprivreda korišten je od samih početaka razvoja ekološke
poljoprivrede, te se tim izrazom htjelo ukazati na značenje i važnost
očuvanja živih organizama u poljoprivredi i aktivaciju bioloških procesa,
a o čemu je, za razliku od konvencionalne, ovakva vrst poljoprivrede,
oduvijek poklanjala najveću pozornost. Stoga gledajući na biološku
poljoprivredu, kao tip poljoprivredne proizvodnje u kojoj se u najvećoj
mogućoj mjeri nastoje aktivirati biološki procesi, respektirati zakone
prirode, ovaj naziv čini opravdanim
Organska poljoprivreda
Sa nazivom organska slično je kao i sa nazivom biološka. Htjelo se
zapravo ukazati i označiti da se radi o vrsti poljoprivredne proizvodnje
u kojoj umjesto neorganskih i neživih materijala (mineralna gnojiva,
pesticidi i dr), upotrebljavamo i radimo s onim što proističe iz žive
prirode s onim živim, organskim (stajski gnoj, biljni ekstrakti itd). ovaj
izraz nije u potpunosti ispravan jer se i u 'organskoj poljoprivredi' za
gnojidbu ponekad upotrebljavaju i neki mineralni materijali poput
vapnenca, dolomita, gnajsa, bazalta itd. terminom organska
poljoprivreda također se želi ukazati na činjenicu da se pri ovakvom
gospodarenju, poljoprivredno gospodarstvo treba zaokružiti u jednu
zatvorenu cjelinu, glede regulacije kruženja organske tvari, hranjiva i
energije.
Alternativna poljoprivreda
Prirodna (naturalna) poljoprivreda
Samoodrživa poljoprivreda
Integralno gospodarenje i ekološki prihvatljiva poljoprivredna
proizvodnja
Poljoprivreda bez agrokemikalija
Agroekologija
Tradicionalna poljoprivreda
Svi ovi nazivi upućuju na zbrku i nedosljednost. U duhu našeg ali i
mnogih drugih jezika nema posve pravilnog i odgovarajućeg izraza za
ono što označavamo ekološkom poljoprivredom. Svaki od ovih naziva
ima prednosti i mane i niti jedan nije posve zadovoljavajući. No sa
željom da se što jače naglasi gorući problem današnjice – problem
onečišćenja okoliša i usprkos činjenici da je poljoprivreda jedna od
djelatnosti koja uzrokuje ekološke probleme, kao univerzalan i
sveobuhvatan izraz za ovakvu vrstu poljoprivrede u svijetu se danas
najčešće upotrebljava i prihvaća termin ekološka poljoprivreda
Smjerovi ekološke poljoprivrede
Počeci ekološke poljoprivrede datiraju još s početka ovog stoljeća. Veće
je u to doba bilo ljudi koji su u tadašnjem razvoju poljoprivrede, a
naročito u njezinoj kemizaciji, vidjeli opasnost koja prijeti samoj zemlji,
te naraštajima koji nadolaze.
Danas se većina slaže da korijeni ekološke poljoprivrede proizlaze iz
biološko dinamičke poljoprivrede, najstarije poznatog oblika ekološke
poljoprivrede. Nešto kasnije, nakon tog pravca, osnovani su i ostali
pravci ekološke poljoprivrede.
Tridesetih godina u Americi je osnovana organizacija 'The Soil
Conservation Service' čiji je osnovni cilj bio zaustaviti daljnju
degradaciju tla.
1943. godine u Velikoj Britaniji osnovan je pokret organske
poljoprivrede. Ovaj pokret i pripadajuća mu organizacija 'The Soil
Association' i danas predstavlja osnovu ekološke poljoprivrede na
britanskim otocima i zemljama pod njihovim utjecajem.
Osim spomenutih postoje još i brojne škole širom svijeta koje su dale
važan doprinos razvoju ekološke poljoprivrede. Iako svaka škola ima
svoju specifičnost ono što je svima zajedničko su izostavljanje
agrokemikalija, širok plodored, gnojidba organskim gnojivima, jačanje
bioloških procesa agro–eko sustava itd.
Danas ekološka poljoprivreda postoji kao međunarodni pokret čemu je
doprinijelo osnivanje Svjetske organizacije za ekološku poljoprivredu
IFOAM (Intrnational Organization, of Organic Agriculture Movements).
Osnovan je 1972. s ciljem ujedinjenja ljudi s raznih krajeva svijeta da
unaprijede ekološku poljoprivredu kao ekološki, socijalno i gospodarski
zdravu metodu poljoprivredne proizvodnje, koja ujedno minimalizira
onečišćenje okoliša i iskorištenje neobnavljajućih prirodnih resursa.
IFOAM danas okuplja oko 600 organizacija iz 85 zemalja svijeta.
Unatoč svemu još uvijek je velik broj onih koji otežavaju razvoj
ekološke poljoprivrede i istu smatraju utopijom. No i te se barijere
polako ali sigurno ruše. Ovome je u mnogome pridonijela i svjetska
organizacija za poljoprivredu i hranu pri UN-u FAO koja u ovakvom
načinu proizvodnje vidi jedan od najboljih načina za izlaz iz krize u kojoj
se današnja poljoprivreda nalazi.
Ekološka poljoprivreda i zdrava hrana
Proizvodi li ekološka poljoprivreda 'zdravu hranu'? Sam izraz 'zdrava
hrana' je neprimjeren iz razloga što su jedno primarni poljoprivredni
proizvodi (voće, povrće, žitarice i dr), a drugo hrana t proizvodi koje
dobivamo njihovom preradom (kruh, ulje, marmelada i dr). Uloga
poljoprivredne proizvodnje je proizvodnja namirnica tj primarnog
proizvoda.
Suvremena ekološka poljoprivreda nešto je mnogo šire od proizvodnje
hrane. Njome se želi smanjiti onečišćenje okoliša, stvoriti nove
socijalne i gospodarske odnose, te doći do novog odnosa i
razumijevanja između čovjeka i prirode.
Ako rasprave oko naziva prepustimo akademskim raspravama ostat će
činjenica da većina ljudi smatra da su proizvodi proizvedeni u ekološkoj
poljoprivredi zdraviji od onih proizvedenih konvencionalnom
poljoprivredom. Nažalost kad bismo bili u mogućnosti danas usporediti
najbolji uzorak nekog eko proizvoda sa uzorkom proizvedenim
tradicionalnom poljoprivredom od prije sto godina, zasigurno bi uzorak
od prije sto godina sadržavao daleko manje onečišćenja te bi s tog
stanovišta bio zdraviji od eko proizvoda. Razlog tome je da prije sto
godina gotovo da nije bilo agrokemikalija, globalna onečišćenja bila su
gotovo zanemariva. Danas nažalost nema kutka na Zemlji koji nije
zahvaćen izravnim ili neizravnim globalnim onečišćenjima, a koja su
prvenstveno rezultat industrijske i poljoprivredne proizvodnje te
prometa. Primjer za to su sjeverni i južni pol, gdje pesticidi zasigurno
nikad nisu korišteni ali su njihovi ostaci nađeni u masnom tkivu
pingvina, te možemo zaključiti kako su do tamo dospjeli putem
isparavanja s onih mjesta na kojima su intenzivno korišteni. U hrvatskoj
je sičan primjer sa Gorskim kotarom. Često se ističe kako je Gorski
kotar idealno područje za eko proizvodnju jer tamo nema nikakvih
onečišćenja. Nažalost ovakva područja, unatoč tome što nemaju
intenzivnu industriju i poljoprivredu, ipak ne možemo zvati ekološki
čistim zonama. Naime većina vjetrova koji dolaze iz Italije donose
toksične proizvode talijanske industrije, a zbog specifičnih zračnih
vrtloga i depresija zaustavljaju se upravo na području Gorskog kotara.
Razmatrajući ova dva primjera pitanje 'zdrave hrane' poprima jednu
vrlo zabrinjavajuću dimenziju. Činjenica da više nigdje na svijetu nije
moguće proizvesti 'zdravu hranu', može nam pomoći da se osvijestimo
prije negoli dođe do još ozbiljnijih katastrofa.
Kakvoća
Kakvoća današnjih prehrambenih proizvoda slabija je nego prije. Kako
bi se stanje bezukusnosti i bezmirisnosti popravilo hrani se često
dodaju umjetne arome, konzervansi, boje i ostali poboljšivači okusa i
izgleda.
Odgovoriti što je kakvoća nekog poljoprivrednog proizvoda nije
jednostavno. Kakvoća prehrambenih proizvoda mijenja se tijekom
vremena kao posljedica: poljoprivredne prakse, poremećenih ekoloških
uvjeta i onečišćenja prirode, uloga i zahtjeva prerađivačke industrije,
zahtjeva potrošača.
Kako je cijena poljoprivrednih proizvoda preniska, glavni cilj većine
proizvođača, je proizvesti što veće količine, ne obraćajući pri tome
previše pozornosti na onečišćenje okoliša i ostale negativne popratne
pojave takve proizvodnje. Stoga ne iznenađuje činjenica da je za
većinu proizvođača, prinos, osnovno, a često i jedino mjerilo kakvoće.
Prerađivačka industrija pod pojmom kakvoće podrazumijeva nešto
sasvim drugo, kao što su količina suhe tvari, šećera i sl. Za trgovce je
kakvoća određena njegovim skladišnim sposobnostima.
Postoje standardi kojima se određuje kakvoća prehrambenih proizvoda,
a prvenstveno su orijentirani na vanjske značajke proizvoda (čistoća,
kalibraža, uniformiranost itd), što služi pojednostavljenju procedure
prilikom međunarodne trgovine i transporta.
U skladu s idejama ekološke poljoprivrede pojam kakvoće određen je s
više, a ne jednim čimbenikom. Ne ocjenjuje se samo konačni proizvod
već i načina na koji je on proizveden, a što ide daleko dalje od običnog
koncepta kakvoće.
Za poljoprivrednu proizvodnju kažemo da je 'zdrava' ukoliko:
- proizvodi dovoljne količine hrane visoke prehrambene
vrijednosti, koja je u stanju na pravilan način podržavati
čovjekove fizičke i duhovne sposobnosti.
- Pridonosi održanju dugotrajne plodnosti tla
- Ne djeluje destruktivno na staništa i organizme u prirodi
- Ne onečišćuje zrak, vodu i tlo
- Stimulira rad ljudi i pridonosi njihovom socijalnm i gospodarskom
blagostaju
Među čimbenicima koji određuju kakvoću poljoprivrednih proizvoda
svakako su:
- agrotehničke mjere (primjena mineralnih gnojiva i pesticida)
- položaj, tip tla i klimatske prilike
- osobine, sorte i pasmine
- način i vrijeme berbe i dr
tek prožimanjem svih ovih čimbenika dolazi do stvaranja ukupne
kakvoće nekog proizvoda.
Usporedba kakvoće konvencionalnih i eko proizvoda
Vanjski izgled
Ovo je najčešće mjerilo kakvoće nekog proizvoda. Mjeri se veličina,
masa, boja, oblik, oštećenja uzrokovana bolestima ili štetnicima.,
postotak upotrebljivih dijelova itd. Premda ekološki proizvodi po svojoj
krupnoći i postotku oštećenja obično zaostaju za konvencionalnima, oni
obično iaju intenzivniju boju.
Ostale organoleptičke značajke u načelu se dijele na:
- osjetilne parametre - oni su određeni okusom i teksturom
- mjerljive parametre – količina hlapljivih tvari, deformacije
prilikom kuhanja itd
Višekratnim mjerenjima mnogih od ovih parametara, potvrđeno je da
eko proizvodi daju daleko bolje rezultate, negoli konvencionalni
proizvodi.
Količina suhe tvari
Eko proizvodi obično sadrže veće količine suhe tvari, nego proizvodi iz
konvencionalnog uzgoja. Ti rezultati toliko su vidljivi da eko proizvođači
bez obzira na manji prihod, čak i da je njihov proizvod jednako plaćen
kao i konvencionalni, na kraju imaju jednak financijski uspjeh. Dakako
pri tome eko proizvod sadrži više vitamina te ima bolju skladišnu
sposobnost.
Tehnološka kakvoća
Ovdje prvenstveno ubrajamo:
- skladišnu sposobnost – oslobađanje ugljičnog dioksida,
enzimatska i mikrobiološka aktivnost, gubitak suhe tvari,
otpornost spram truljenja, skupljanje itd
- prikladnost za preradu - kod pojedinih proizvoda mjeri se
količina poželjnih tvari
Istraživanja pokazuju kako eko hrana ima bolju skladišnu sposobnost,
zbog manje količine vode, te slabije enzimatske i mikrobiološke
aktivnosti.
Prehrambena (biološka) kakvoća
Kada govorimo o hranjivim tvarima nekog proizvoda razlikujemo:
- sadržaj poželjnih tvari – vitamina, šećera, mineralnih tvari,
bjelančevina, celuloze, ulja…
- sadržaj nepoželjnih tvari – nitrata, rezidua, pesticida i
veterinarskih preparata, teških metala, prirodnih toksina, aditiva,
hormona, stimulatora rasta, patogena, radioaktivnosti…
Sadrža bjelančevina
Kod bjelančevina dolazi do malog nesuglasja. Naime, razlikujemo prave
bjelančevine i sirove bjelančevine. Sirove bjelančevine su svi spojevi
koji sadrže dušik, ali uistinu nisu bjelančevine (ak, amidi, peptidi). Ove
supstance nemaju nikakvu hranjivu vrijednost i ljudski ih organizam ne
može iskoristiti. Prave bjelančevine, kako im i ime govori, istinski su
hranjive supstance koje sudjeluju u izgradnji našeg tijela. Iz tih razloga
potrebno je analizirati sadržaj i jednih i drugih.
Sadržaj sirovih bjelančevina se drastično povisuje dodatkom mineralnih
gnojiva. Njihovim se dodatkom povisuje i sadržaj neesencijalnih
aminokiselima (onih koje ljudski organizam može sam sintetizirati), a
na uštrb esencijalnih (koje organizam ne može sam sintetizirati).
Sadržaj nitrata
Nitrati u hrani i vodi predstavljaju veliku opasnost za zdravlje ljudi.
Nitrati se naime pri procesu probave, pod određenim uvjetima mogu
pretvoriti u nitrite. Oni oksidiraju željezo u hemoglobinu, te tako
onemogućuju normalnu opskrbu krvi kisikom. Lisnato povrće naročito
je sklono skladištenju nitrata, koji su posebno su opasni kod dojenčadi.
Osim ovakvog djelovanja, u prisutnosti velikih količina nitrata dolazi i
do formiranja kancerogenih nitrozamina. Proizvodi ekološke
poljoprivrede, u pravilu, gotovo uvijek, sadrže manje količine nitrata
negoli oni iz konvencionalne poljoprivrede. Izuzetak su uvjeti smanjene
svjetlosti (staklenici zimi), kada i eko proizvodi neizbježno sadrže veće
količine nitrata.
Ostaci teških metala i pesticida
Poljoprivredni proizvodi koji su potpuno čisti od ostataka pesticida, bilo
iz ekološke ili konvencionalne proizvodnje, danas gotovo da ne postoje.
S obzirom da se u ekološkoj proizvodnji pesticidi ne upotrebljavaju, do
onečišćenja može doći samo uslijed neizravnog onečišćenja (vjetar,
kiša itd. Unatoč svim neizravnim onečišćenjima većina analiza
pokazuje da 97% eko proizvoda ne sadrži mjerljive ostatke pesticida,
za razliku od konvencionalnih kod kojih je ta brojka 60%. Rezultati
analiza pokazuju i da u prosjeku više od 6% konvencionalnih proizvoda
sadrži veće količine ostataka pesticida nego što je to dozvoljeno.
Što se tiče teških metala, eko proizvodi također daju bolje rezultate,
sadržavajući gotovo uvijek manje količine ostataka teških metala,
negoli konvencionalni proizvodi. To ne iznenađuje, s obzirom da teški
metali u proizvode konvencionalne poljoprivrede dolaze iz tla koje se
tretira mineralnim gnojivima i pesticidima. Agrokemikalije, ovisno o
kategoriji, sadrže znatne količine teških metala (1 tona fosfornog
gnojiva, može sadržavati i do 200g kadmija, kancerogenog i
mutagenog elementa).
Vitamini i minerali
Očekivano, brojne studije pokazuju kako je sadržaj vitamina i minerala
u eko proizvodima viši nego u konvencionalnim.
Nakon gnojidbe mineralnim gnojivima biljka je zbog pojačane
koncentracije mineralnih iona oko korijenove kape, prisiljena uzimati
otopljena hranjiva iz mineralnih gnojiva. Ovime se remeti njihova
ravnoteža u samoj biljci.
Zanimljivo je to da iako voće konzumiramo zbog velikog sadržaja
vitamina i minerala, standardi za kakvoću ne ravnaju se prema
sadržaju istih kod određenih vrsta voća, već isključivo prema vanjskim
karakteristikama.
U krupnim poljoprivrednim proizvodima, danas uglavnom jedemo vodu
u kojoj su često otopljene i agrokemikalije. U krupnim je plodovima
naime samo povećan volumen stanica, dok njihov broj ostaje isti.
Ekološka poljoprivreda kao čuvar prirodnih bogatstava
Poljoprivreda nije samo proizvođač industrijskih sirovima i namirnica
potrebnih za opstanak ljudi, životinja i mikroorganizama. Pored ovoga,
poljoprivredni proizvodi proizvode i mnogočega drugog. To se međutim
često puta zaboravlja, s obzirom da većina ovih proizvoda nema
izravne ekonomske vrijednosti.
Zbog širokog plodoreda, prisustva stoke, živih ograda, zaštitnih
pojaseva, protiv erozije i vjetra, te cjelokupnog načina gospodarenja,
ekološka poljoprivreda se odlikuje raznolikošću biljnih i životinjskih
vrsta koje se izmjenjuju na poljima tijekom godišnjih doba. Stoga
ekološka poljoprivrda proizvodi oku i drugim osjetilima, ugodnu
atmosferu. Ovo je ujedno i razlog što se neka eko gospodarstva osim
poljoprivredne proizvodnje bave i eko turizmom.
Slično je i sa genetskom erozijom tj gubitkom sorti i pasmina. Koristeći
veći broj i oslanjajući se na lokalne sorte i pasmine, kad god je to
opravdano, ekološka poljoprivreda obogaćuje poljoprivrednu
proizvodnju genetskim materijalom, te za razliku od konvencionalne
sprečava genetsku eroziju.
Osim krajobraza, poljoprivreda 'proizvodi' i pitku vodu. Površinska i
podzemna voda je naime u zadnje vrijeme uslijed ispiranja nitrata te
pesticida i teških metala iz konvencionalne poljoprivrede itekako
ugrožena. U ekološkoj proizvodnji ovakvi su problemi gotovo
zanemarivi.
Slično je i sa humusom. Ovo 'crno zlato' itekako je ugroženo
postupcima konvencionalne poljoprivrede. Velike su površine na kojima
se u zadnjih 50 godina sadržaj humusa smanjio i za 50%. No o humusu
se često puta ne vodi dovoljno računa. Kako je jedna od osnovnih
zadaća ekološke poljoprivrede pravilno uzdržavanje plodnosti tla, to se
stvaranju humusa i sprečavanju njegova gubitka neodgovornom
prizvodnjom, u ekološkoj poljoprivredi pridaje izuzetno značenje.
Ekološka proizvodnja ne samo da štedi sirovine, već štedi i energiju.
Eko proizvodnja u prosjeku troši 50-60% manje energije nego
konvencionalna, a što u današnje vrijeme energetske i ekološke krize
igra itekako važnu ulogu.
3. Ekologija
Predmet istraživanja i značaj ekologije
U tijeku svoje duge povijesti koja traje već više od 3,5 milijarde
godina, život se razvio u velikom broju različitih oblika. Procjenjuje se
da danas na Zemlji živi između 10 i 30 miliona različitih vrsta
organizama koji svoje životne aktivnosti ostvaruju na najrazličitije
moguće načine.
Iako je raznovrsnost različitih oblika života gotovo nevjerojatna, bez
obzira radi li se o bakteriji, gljivi, hrastu, mravu ili čovjeku, sva živa
bića imaju sljedeće značajke.
- sva se živa bića rađaju, razmnožavaju i umiru – reprodukcija
- sva živa bića energiju neophodnu za svoje životne aktivnosti
dobivaju na račun hrane koju na različite načine razgrađuju u
svojim tijelima – metabolizam
- sva živa bića imaju sposobnost da reagiraju na nadražaje iz
sredine koja ih okružuje – senzibilitet
- sva živa bića imaju sposobnost da s na različite načine kreću u
prostoru – pokretljivost
- sva živa bića imaju sposobnost da se prilagođavaju uvjetima
vanjske sredine – prilagodljivost
- sva živa bića imaju sposobnost da evoluiraju tijekom vremena –
promjenljivost
Osim toga sva živa bića izgrađena su na isti način. Osnovna građevna
jedinica svakog živog bića je stanica. Stanice su udružene u tkiva, tkiva
u organe, organi u organske sustave a oni pak u organizam.
Značajno je naglasiti da organizmi u prirodi ne žive izolirano kao
pojedinačne jedinke usamljene i nezavisne od svega što ih okružuje.
Naprotiv, da bi jedan organizam mogao preživjeti, a to znači da bi
mogao rasti i razvijati se, kretati se i odgovarati na podražaje iz
vanjske sredine, te se na kraju krajeva razmnožavati, on mora živjeti u
vrlo složenom prostoru u kojem uvijek ima:
- drugih jedinki koje pripadaju istoj vrsti
- drugih jedinki koje pripadaju različitim vrstama bijaka, životinja,
gljiva i mikroorganizama
- Određene količine različitih oblika nežive materije
- Određene količine različitih oblika energije
U tijeku svojeg života svaki organizam u prostoru u kojem živi
neprekidno stupa u različite vrste odnosa sa drugim organizmima. Od
prirode tih odnosa ovisi hoće li konkretni organizam uspjeti ostvariti
sve svoje životne aktivnosti.
Osim toga, da bi mogao preživjeti, svaki organizam mora biti
prilagođen uvjetima sredine koju naseljava. Od stupnjeva njegove
prilagođenosti ovisi i uspješnost ostvarivanja njegovih životnih
aktivnosti.
Život svakog organizma odvija se u veoma složenom prostoru u kome
on neprekidno stupa u različite odnose sa ostalim organizmima koji
žive zajedno sa njim, a njegova uspješnost zavisi od stupnja njegove
prilagođenosti.
Da bi mogli opstati u vremenu, organizmi se udružuju u populacije a
populacije u biocenoze koje u zajednici sa vanjskom sredinom formiraju
ekosisteme. Tu se proces ne završava. Ekosistemi sa sličnim sastavom
i osobinama udružuju se u još složenije sisteme biosferu, koja
predstavlja najviši nivo jedinstva živog i neživog na Zemlji.
Ekologija je biološka disciplina koja izučava uzajamne odnose između
organizama i njihovog okoliša, a o tim odnosima ovisi održavanje
jedinki i populacija vrsta, kao i njihovih zajednica u prirodi, njihova
raspodjela i gustoća na pojedinim dijelovima staništa, te način života
pod danim uvjetima u okolišu.
Ekologija NIJE znanost o zagađenju okoliša, nije znanost o zaštiti
okoliša, nije znanost o pravilnom gospodarenju prirodnim resursima.
Ekologija nam pruža informacije koje nam omogućavaju bolje
razumijevanje svijeta oko nas. Poznavanje ekoloških principa pomaže
nam u poboljšanju okoliša, pravilnom upravljanju prirodnim resursima i
u zaštiti ljudskog zdravlja.
Naziv ekologija dolazi od grčke riječi oikos što znači dom i riječi logos
što znači nauka/znanost.
Termin ekologije u znanost je uveo njemački zoolog Hekel 1866.
godine, no utemeljiteljem ekologije ipak se smatra Darvin čiji radovi o
prirodnoj selekciji i borbi za opstanak imaju pravi ekološki karakter.
Ekologija je izuzetno složena znanost. U odnosu na probleme i objekte
kojima se bavi, dijeli se na velik broj posebnih znanstvenih disciplina.
Danas ekologija predstavlja jednu od najznačajnijih prirodnih znanosti
koja dolazi u centar pažnje zbog toga što je čovjek svojim negativnim
djelovanjem narušio prostor u kojem se odvija život na našoj planeti. U
mnogim dijelovima svijeta ugrožen je opstanak velikog broja biljnih i
životinjskih vrsta, a stupanj zagađenosti je toliko visok da je i opstanak
samog čovjeka doveden u pitanje.
Prostor u kojem se odvija život naziva se ekosistem. U svakom
ekosistemu ostvareno je neraskidivo jedinstvo različitih vrsta živih bića,
različitih oblika nežive materije i različitih oblika energije. Ekosistemi
nisu slučajni skupovi spomenutog. Ekosistemi predstavljaju najviše
nivoe organizacije života na Zemlji koji funkcioniraju po složenim
ekološkim zakonima i principima.. Oni posjeduju čitav niz posebnih
strukturnih i funkcionalnih osobina po kojima se jasno razlikuju od
ostalih prirodnih sistema.
Strukturne osobine ekosistema
Svaki ekosistem u sebi sadrži manji ili veći broj različitih elemenata koji
se mogu grupirati u dvije osnovne grupe.
- anorganska i organska materija i različiti klimatski faktori –
stanište ili biotop
- živa bića koja sudjeluju u izgradnji ekosistema – životna
zajednica ili biocenoza
Biotop
Tijelo svakog živog bića izgrađeno je od istih onih kemijskih elemenata
koji se nalaze u neživoj prirodi. Također, gotovo svi životni procesi
ovise od kemijskih reakcija iz vanjske sredine. Zbog toga, od vrste i
količine nežive materije na staništu u mnogome ovisi kakve će osobine
imati i sam ekosistem.
Pored nežive materije i klimatske prilike, uključujući i različite oblike
energije (sunčevo zračenje, svjetlosti, toplina, vjetar…) na staništu, u
velikoj mjeri određuju koje će vrste živih bića moćiući u izgradnju
biocenoze, odnosno ekosistema.
Životna zajednica ili biocenoza
Na različitim mjestima u zavisnosti od klimatskih prilika i osobina
nežive prirode tj osobina staništa, formirane su različite životne
zajednice koje su izgrađene od najrazličitijih vrsta biljaka, životinja,
gljiva i mikroorganizama. Što su razlike u osobinama staništa veće, to
su i sastav i priroda biocenoze različitiji.
Bez obzira na osobine staništa i broj različitih vrsta biljaka, životinja i
gljiva koje ulaze u izgradnju biocenoze, svi članovi životne zajednice su
prema načinu ishrane uvijek grupirani u tri osnovne funkcionalne
grupe:
- proizvođače – samostalno proizvode hranu koju koriste za svoje
životne funkcije
- potrošače – organizmi koji za svoju ishranu korist gotove
organske materije biljaka i drugih živih bića
- razlagače – organizmi koji za svoju hranu koriste uginule
organizme ili njihove odbačene djelove.
Ove tri grupe u prirodi ne mogu funkcionirati jedne bez drugih. Pa tako
da bi biocenoza mogla funkcionirati mora biti izgrađena od
predstavnika sve tri grupe organizama, koji isključivo zajedničkim
radom stvaraju uvjete za život i opstanak biocenoze kao cjeline.
Funkcionalne osobine ekosistema
U svakom ekosistemu između živih bića i njihove nežive sredine
uspostavljene su mnogobrojne veze i odnosi kroz koje se ostvaruju
osnovni ekološki procesi bez kojih život ne bi bio moguć. Najznačajniji
odnosi su odnosi ishrane. Različite grupe organizama, kako sm
spomenuli, hrane se na različite načine, ali su povezani tako da jedni
bez drugih ne mogu živjeti. U procesima ishrane dolazi do stalnog
kruženja materije između biljaka, životinja i gljiva. Sva živa bića u
ekosistemu za svoje životne potrebe, koriste ono što se nalazi u
njihovom staništu. Mnogi procesi u prirodi imaju kružni tijek. Stalna
razmjena elemenata između zraka, zemlje, vode i živih bića u
ekosistemima odvija se u biokemijskim procesima.
Svim živim bićima za rast, razmnožavanje, kretanje i sve ostale životne
procese neophodna je energija. Izvor energije je Sunce. Sunčevu
energiju koriste zelene biljke da bi u procesu fotosinteze stvorile hranu
koju u daljnjim odnosima ishrane koriste svi ostali organizmi u
ekosistemu.
Razgradnjom hrane u metaboličkim procesima oslobađa se određena
količina energije koja se jednim dijelom pretvara toplinu koja napušta
ekosistem. Dakle energija u obliku sunčevog zračenja ulazi u
ekosistem, a izlazi u obliku topline. Ovaj značajan ekološki proces
naziva se protok i transformacija energije u ekosistemu.
Pored kruženja materije i protoka energije, svaki ekosistem ima još
dvije značajne funkcionalne osobine. Svaki ekosistem posjeduje fine
mehanizme samoregulacije koji mu omogućavaju da u dugom
vremenskom periodu, bez obzira na utjecaje iz okruženja, do izvjesne
mjere održi nepromijenjen stav svoje biocenoze. S druge strane svaki
ekosistem ima sposobnost i da se razvija, odnosno povećava broj
članova svoje biocenoze i da 'usuglašava' odnose i procese koji u
njemu vladaju. Na kraju ekosistemi se nalaze i u stalnom procesu
evolucije. U prirodi se stalno dešava da u toku dugog vremena dolazi
do razvoja biocenoze i biotopa i prirodnog prelaska jednog ekosistema
u drugi.
Odnosi ishrane, kruženje materije , biokemijski ciklusi, proticanje
energije, samoregulacija rasprostiranje i razvoj i evolucija predstavljaju
bitne i uvijek prisutne funkcionalne osobine svakog ekosistema, bez
obzira na kojem dijelu planete se on nalazi.
Ekološki faktori
Svako živo biće na staništu na koje živi izloženo je djelovanju različitih
oblika nežive materije, klime kao i djelovanju pojedinih članova
biocenoze. Svi oni zajedno predstavljaju faktore vanjske sredine koji
djeluju na živo biće i određuju uvijete života na njegovom staništu. Ti
faktori vanjske sredine nazivaju se ekološki faktori.
Dio ekoloških faktora koji djeluju na jedno živo biće u ekosistemu dolazi
iz vanjske nežive prirode. To su abiotički faktori (anorganska i organska
materija). Nasuprot njima postoje i biotički faktori koji dolaze od strane
drugih živih bića, proizvođača, potrošača i razlagača iz životne
zajednice.
U jednom ekosistemu svi ekološki faktori djeluju cjelovito. To znači da
na isto živo biće na staništu, u istom trenutku djeluju i abiotički i
biotički faktori. Osim što ekološki faktori utječu na sva živa bića, onu
utječu i jedn na druge, mijenjajući se u manjoj ili većoj mjeri. To znači
da su ekološki faktori međusobno uvjetovani (veće Sunčevo zračenje -
veća temperatura - povećano isparavanje vode - povećana oblačnost -
smanjenje količine Sunčeve svjetlosti).
Ekološki faktori su promjenljivi u prostoru i vremenu. Jedan te isti
faktor na različitim mjestima i u različito vrijeme ima različit
karakteristike (temperatura u južnim i sjevernim predjelima ima
različite vrijednosti)
Abiotički faktori
Veoma su složeni i različiti. Mogu se podijeliti na tri velike grupe:
orografske, edafske i klimatske. U širem smislu u ove se faktore mogu
uključiti i povijesni faktori.
Orografski faktori obuhvaćaju osobine reljefa. Tu spadaju nadmorska
visina, nagib terena i okrenutost prema određenoj strani svijeta. Oni
ne djeluju direktno na živa bića. Oni mijenjaju klimatske karakteristike
na staništu, pa im to daj velik značaj.
Edafski faktori određuju osnovne karakteristike zemljišta. Obuhvaćaju:
fizičke, kemijske i biološke karakteristike zemljišta kao i osobine stijen
na kojima se zemlja formira.
Zemljište je površinski dio litosfere koji je pod utjecajem biosfere,
atmosfere i hidrosfere, stekao jedinstveno kvalitativno svojstvo –
plodnost tj sposobnost da snabdijeva biljke vodom, mineralnim
supstancama i kisikom. Zemljište je lijepo rečeno i neobičan biološki
laboratorij u kojoj se neprekidno rađaju, žive i umiru bezbrojne
populacije organizama, koje utječu na stvaranje, razvoj i plodnost
samog zemljišta. Tako zemljište predstavlja stanište za milione
različitih vrsta biljaka, životinja i gljiva.
Zemljišta svojim karakteristikama bitno određuju strukturne i
funkcionalne osobine čitavog ekosistema. Od sastava i strukture
zemljišta zavisi koliki će bit nivo složenosti fitocenoze, a preko nje i
čitave biocenoze.
Svojim fizičkim kemijskim i biološkim sastavom zemljište određuje i
intenzitet metabolizma ekosistema. O plodnosti zemljišta zavisi koliko
će zelene biljke proizvesti organske materije koje će na raspolaganju
imati ostali članovi ekosistema. S druge strane od aktivnosti živih bića
u zemljištu direktno zavisi kojom brzinom i u kojim količinama će se
odvijati proces razgradnje organske materije. Na taj način zemljište
igra jednu od ključnih uloga u kruženju materije u ekosistemu.
Klimatski faktori
Određuju osnovne karakteristike klime neke oblasti. Klima kao skup
vremenskih pojava i procesa koji karakteriziraju srednje dugoročno
stanje atmosfere iznad neke oblasti suštinski utječe na živa bića i
biocenoze. Može se reći da je opći karakter živog svijeta u nekoj oblasti
rezultat dugogodišnjeg djelovanja klimatskih prilika
Izuzetno veliki broj različitih klimatskih elemenata sudjeluje u
formiranju klime nekog područja. Osnovni klimatski elementi su:
- Sunčevo zračenje i svjetlost
- Zemljino izlučivanje
- Dužina trajanja Sunčevog sjaja
- Horizontalna vidljivost
- Temperatura zraka
- Temperatura gornjih slojeva zemljišta
- Vlažnost zraka
- Vlažnost gornjih slojeva zemljišta
- Tlak zraka
- Isparavanje
- Oblačnost
- Količina padalina
- količina i gustoća snježnog pokrivača
- Pravac i brzina vjetra
Prema direktnom utjecaju na život živih bića u konkretnim
ekosistemima, kao najznačajniji klimatski faktori, izdvajaju se: Sunčevo
zračenje i svjetlost, temperatura, vlaga i vjetar.
Biotički faktori
Dijele se na tri osnovne grupe: međusobne utjecaje između
organizama, utjecaj čovjeka i utjecaje živih bića na vanjsku neživu
sredinu.
Međusobni utjecaji između organizama predstavljaju najsloženije
odnose koji vladaju u ekosistemu. Odnosi ishrane između članova
biocenoze predstavljaju jedan od osnovnih i najvažnijih tipova odnosa
koji vladaju u ekosistemu. Kroz taj se odnos ostvaruje kruženje
materije.
Suvremeni utjecaj čovjeka na biljni i životinjski svijet, kao i na prirodu u
cjelini na Zemlji stvarno je velik Zbog toga se djelovanje čovjeka na
ostali živi i neživi svijet u prirodi izdvaja kao poseban antropogeni
ekološki faktor.
Utjecaj živih bića na vanjsku sredinu je stalan i u nekim slučajevima
ima veoma velik značaj. Sav kisik i najveći dio ugljik dioksida u
atmosferi i vodi stvorili su živi organizmi – proizvođači, potrošači i
razlagači (naslage stijena, nafte i plinova nastale su pod djelovanjem
živih bića)
Voda i vlažnost
Voda je jedan od najinteresantnijih pojava u prirodi. Iako je voda jedna
od najjednostavnijih tvari, neophodan je preduvjet života. Život je
nastao u vodi i u njoj se razvijao milijardama godina. I pored mnogih
složenih prilagodbi na život na kopnu, život ne može opstati tamo gdje
nema makar i minimalna količina vode.
Značaj vode za život organizama je ogroman. Voda je osnovni građevni
element živih bića. Tijela najvećeg broja organizama sastavljena su od
80-95% vode. Voda je savršeno otapalo u kojem se rastapaju
mineralne tvari, plinovi, kisik i ugljik dioksid. Zbog toga što predstavlja
idealnu sredinu za odvijanje kemijskih reakcija na kojima počiva život,
voda čini oko 85%stanične citoplazme. Voda održava strukturu
organizma. U svakoj stanici voda vrši stalni pritisak na stanične
membrane i stjenke. Tako utječe na formiranje oblika i strukture
stanica, a samim tim i na održavanje strukture tkiva, organa i čitavog
organizma. Voda je najvažnija komponenta za proizvodnju hrane.
Zelene biljke u procesu fotosinteze od vode i ugljik dioksida proizvode
organsku materiju, koja predstavlja hranu za ostale organizme na
Zemlji.
Dinamika promjene količine i agregatnog stanja vode na staništu
naziva se vodni režim staništa, koji u kopnenim ekosistemima možemo
podijeliti na vodni režim zraka i vodni režim tla.
Voda u zraku potječe od isparene vode sa površine Zemlje. Isparavanje
vode može biti fizički proces (evaporacija), kada uslijed visoke
temperature voda iz tekućeg prelazi u plinovito agregatno stanje.
Pored evaporacije voda iz tekućeg može prijeći u plinovito stanje i u
procesu transpiracije koja predstavlja fiziološki proces isparavanja
vode iz biljke. Ukupna količina fizički i fiziološki isparene vode naziva se
evapotranspiracija.
Količina vode u zraku (vlažnost) ovisi o temperaturi, parcijalnom tlaku
vodene pare u zraku, tlaku zraka, površini vode koja isparava, pravcu i
brzini vjetra.
Povećana temperatura dovodi do povećanog isparavanja. Povećan
parcijalni tlak vodene pare u zraku dovodi do smanjenog isparavanja.
Povećan tlak zraka dovodi do smanjenog isparavanja. Povećana
površina s koje voda isparava dovodi do povećanog isparavanja.
Povećana brzina vjetra dovodi do povećanog isparavanja.
Voda u tlu
Potječe od atmosferske vode tj od padalina. Koje se stvaraju na zemlji
(rosa, inje, poledica) ili padalina koje padaju iz oblaka (kiša, snijeg,
led). Kada voda dospije do tla dolazi do njezinog upijanja. U slučaju da
se zemljište nalazi na nagnutom terenu, jednim dijelom (ponekad
značajnim), voda otječe na niže predjele. Dio vode koji je zemljište
upilo se procjeđuje i odlazi u podzemne kanale i formira sistem
podzemnih voda. Drugi dio ispari , dok treći dio upiju biljke korijenjem.
Preostali dio vode ostaje u tlu (sile molekularnog privlačenja).
Količina vode tlu ovisi o više faktora. Najznačajniji su količina padalina,
nagib terena, razvijenost biljnog pokrivača i fizičko kemijske
karkteristike samog zemljišta.
4. Živo tlo
Tekstura — građevni materijal tla
Naše tlo je nastalo procesima tisućljetnog raspadanja prastijena
(matičnog supstrata), a koje se odigravalo pod utjecajem vode, topline,
svjetla i zraka. Dakako, osim ovih vanjskih čimbenika, važan utjecaj na
stvaranje tla imali su i živi organizmi koji u njemu žive.
Ovisno o vrsti stijena i intezitetu ovih procesa, raspadanje matičnog
supstrata je teklo do stupnja većih ili manjih čestica, tj. kamenja,
šljunka, pijeska, praha, ili gline. Ovako nastale čestice različite su
veličine i svojstava i one čine »građevni materijal tla«, tzv. teksturu.
Osim ove osnovne podjele čestica, također postoji i još detaljnija
podjela unutar svake ove skupine lako da se npr. kada je riječ o glini,
ponekad govori i o finoj, gruboj (teškoj), ili vrlo gruboj glini.
Vrsta čestica Promjer (mm)
stijene više od 20 mm
šljunak 20-2 mm
pijesak 2-0.06 mm
prah 0.06-0.002 mm
glina > 0.002 mm
Svako tlo se sastoji od mješavine ovih čestica koji čine tzv.
teksturu tla. Izuzetak je jedino pijesak, koji može postojati u čistom
stanju, bez primjesa gline, praha i drugih čestica. Međutim, ovo je
rijetkost, te takva »tla« nalazimo samo uz morske obale, u pustinjama,
i si.
S obzirom na to koliki je udio pojedinih od ovih čestica u nekom tlu.
govorimo o:
a) teškim, odnosno pretežno glinovitim tlima koja sadrže 4 0% i više
glinaslih čestica;
b) ilovači koja sadrži otprilike jednake količine gline i pijeska.
c) pjeskovitim tlima koja sadrže svega 10% ili manje gline.
Osnovne značajke gline, ilovače i pjeskovitih tala
GLINA PJESKOVITATLA
slabo ocjeđivanje vode dobro ocjeđivanje vode
slaba prozračnost, zbitosl dobra prozračnost, prhkost
ljepljivost nije ljepljiv
sporo i slabo zagrijavanje brzo i dobro zagrijavanje
dobra opskrbljenost hranivima slaba opskrbljenost
hranivima
slaba biološka aktivnost dobra biološka
aktivnost
otežana obrada lagana obrada
nije podložna eroziji umjerena vodena erozija
obično trajni travnjaci obično šume
Dakako, pošto je svako tlo mješavina ovih čestica, postoje i detaljnije
polpodjele svake od ovih kategorija tla. Tako se npr. ilovača može
podijeliti na »glinastu ilovaču« koja sadrži 28-35% gline i »pjeskovitu
ilovaču« s 15-18% gline. Tla koja su idealna za poljoprivrednu
proizvodnju, po svojim su značajkama između glinaslih i pjeskovitih,
odnosno nagi nj u malo na stranu pjeskovitih (tzv. pjeskovile ilovače).
Budući da mnogi procesi ovise o sadržaju i značajkama teksturnih
čestica u tlu, od izuzetne je važnosti znati kakvo je tlo s kojim radimo.
Tako npr. S obzirom da je površina glinenih čestica daleko veća negoli
pijeska, ona mogu biti i do 1000 puta kemijski aktivnija od pijeska.
Stoga glinasta tla u pravilu sadrže više hraniva (minerala), negoli
pjeskovila ili ilovasta. Izuzetno je važno znati kako odrediti kojoj skupini
pripada naše tlo. Ovo će kasnije olakšali i pomoći ispravnom
gospodarenju glede gnojidbe, plođoreda, obrade i drugih agro-
tehničkih zahvata.
Osim mineralnih čestica, svako tlo još sadrži i organsku tvar, te zrak i
vodu. Ovi elementi su u različitim vrstama tla zastupljeni u različitim
omjerima. Ipak, općenito uzevši, mogli bismo reći da se tlo sastoji od
dva osnovna dijela — čvrstog (krutog) kojeg sačinjava organska tvar i
minerali, te poroznog dijela koji je ispunjen vodom i zrakom. U
idealnom tlu, minerali su zastupljeni sa 45%, organska tvar s 5%, a
zrak i voda sa po 2 5% od ukupnog volumena tla.
Ukoliko tlo ne sadrži podjednak odnos vode i zraka, već previše zraka,
a premalo vode, bit će »preprozračno«, i suho, te neće moći zadržavati
dovoljno vode. Isto tako, vrijedi i obratno — ukoliko tlo sadrži previše
vode, ona će ispuniti i pore za zrak, koji će se usljed toga istisnuti iz tla.
Struktura tla
Komadići tla, tj. pijesak, glina i ostale čestice, međusobno su povezani
u veće ili manje nakupine, grudice. Način na koji je ovo povezivanje
obavljeno, nazivamo strukturom tla. Najbolje je kada tlo ima mrvičastu
strukturu (promjera 1-4 mm), tj. kada nalikuje spužvi sitnih pora (sl
21). Dakako, osim mrvičastih nakupina, dobroj strukturi tla u znatnoj
mjeri pridonose hodnici nastali rastom korijenja, te radom gujavica i
ostalih životinjica tla.
Pore koje nastaju prilikom formiranja mrvičastih nakupina tla,
ispunjene su zrakom i vodom, te su ujedno i prostor za prolaz i rast
korijenja. Manje pore obično su ispunjene vodom, a veće pore zrakom.
Idealno, ovaj omjer bi trebao biti 1:1, ali je to u u praksi, na mnogim
tlima gotovo nemoguće postići.
Struktura tla, dakako, u mnogome ovisi i o samoj teksturi, tj.
»građevnom materijalu« tla. Ovaj odnos ćemo najbolje shvatili ako ga
usporedimo s kućom. Kao što je kuća načinjena od cigli, crijepova,
vrata, prozora i dr., tako je i struktura načinjena od teksturnih
elementa koji su povezani u veće nakupine, i čine strukturu tla.
Dva su osnovna načina pomoću kojih se čestice tla međusobno
povezuju i stvaraju strukturne agregate. Prvi je uzrokovan privlačnom
silom površina čestica gline, i čestica ilovače. Ova privlačna sila može
se slikovito usporediti s magnetizmom, te je naročito izražena kada se
na površinama gline i ilovače nalazi kalcij. Mrvičavost tla uzrokovana
»magnetizmom« kalcija veoma je stabilna, i ne dade se lako uništiti.
Osim kalcija, slično svojstvo imaju i aluminij, te natrij koji se također
mogu nalaziti na površinama glinastih i ilovastih čestica. No mrvičavost
tla koja nastaje usljed djelovanja aluminija i natrija, nije stabilna i lako
se uništi. Osim ovim »magnetima«, čestice tla se mogu zajedno
povezivati u veće nakupine i »ljepilom«. Ovo »ljepilo« može biti
načinjeno od željeznih, ili aluminijevih hidroksida koji prekrivaju čestice
gline i ilovače, te celuloznih estera, sluzi, guma i smola koji nastaju
prilikom razgradnje organske tvari. No veoma važno »ljepilo« u tlu je i
ono načinjeno od ljepljivih micelija gljivica tla.
Sažimljući izneseno, možemo reći da je dobra struktura tla rezultat tri
procesa:
a) nakupljanja manjih čestica tla u veće grudice (obično usljed
djelovanja kalcija i željeznih ili aluminijevih hidroksida);
b) sljepljivanja usljed djelovanja živih organizama koji svojim micelijem
»lijepe« tlo, te sljepljivanja sluzima, gumama i smolama koje potiču iz
humusa.
c) stvaranja većih pora, pukotina i hodnika, a koji nastaju usljed rasta
korijena i aktivnosti životinja u tlu.
Ipak, mnogi se slažu da je od svih čimbenika koji utječu na stvaranje
dobre strukture tla ipak najvažniji humus. Čak i sasvim male količine
humusa u tlu povoljno utječu na stvaranje dobre strukture. Nažalost,
prisustvo i važnost humusa se sve do nedavno potpuno
omalovažavalo, te se vjerovalo da se dobra struktura može postići i
strojnom obradom, poglavito frezama. Sipkost i dobra struktura koja je
rezultat jesenskog oranja, i kasnijeg izmrzavanja brazde, kao i ona
nastala radom freze, za razliku od dobre strukture uzrokovane
prisustvom humusa, nije dugotrajna i prolaznog je karaktera. Osim
humusa, dobroj strukturi pridonose i biljke s jakim i razgranatim
korijenjem (npr. lueerna, djeteline, lan, kukuruz i dr.).
Što potiče, u što sprečava stvaranje dobre strukture tla:
DOBRA STRUKTURA LOSA STRUKTURA
humus izravna sunčeva
svjetlost
biljke sa snažnihm korijenom jaka kiša
kalcij (vapno) zbijanje (oruđem,
kotačima itd.)
toplina, prozračnost, vlaga
prisustvo različitih teksturnih čestica pretežno samo
jedna vrsta teksturnih čestica
Dobroj strukturi pridonosi i vezivanje gline s humusom, u tzv. glineno-
humusni kompleks. Štoviše, mnogi su mišljenja da je ovo
najdragocjeniji proizvod u tlu. Organizmi koji najviše pridonose
vezivanju gline i humusa u ovaj izuzetno stabilni agregat jesu gujavice.
Gujavice naime u svojem probavnom traktu posjeduju specijalne
žlijezde u kojima se skuplja kalcij iz hrane koju su probavile. Za vrijeme
probave, gujavice ovaj kalcij izlučuju po potrebi, te sljepljuju čestice
gline i humusa. Za kraj recimo da se tla dobre strukture lakše
obraduju, te pri tom zahtijevaju manje sile. U praksi, to znači da se na
tlima dobre strukture, može raditi lakšim traktorima. Ukratko, tla dobre
strukture pružaju »ugodan ambijent« za razvoj korijenovog sustava, te
organizama tla.
Organska tvar tla
Organski dio tla je ono stvarno živo u njemu. Organsku tvar tla, kao što
i samo ime govori, čine organizmi tla, odnosno, njihovi neživi ostaci, te
je organska tvar tla smjesa:
— manjih i većih životinjica koje žive u tlu;
— podzemnih dijelova živih biljaka (korijena, gomolja, podanaka i dr.);
— biljnih i životinjskih ostataka različitog stupnja razgradnje;
— živih i uginulih mikroorganizama, te brojnih proizvoda njihove
sinteze.
Ukratko, možemo reći da se organska tvar tla sastoji od 8 5% humusa,
10% podzemnih biljnih ostataka, te živih organizama tla (alge, gljivice,
bakterije, Aktynomicete, kišne gliste, i ostala fauna.
Organska tvar ima neprocjenjivu vrijednost i značenje za rast biljaka,
pošto ona utječe na:
— fizikalna svojstva tla, tj. njegovu strukturu (o dobroj strukturi, kao
što je već istaknuto u mnogome ovisi mogućnost i lakoća obrade,
rahlost, te sadržaj zraka i vode, brzina zagrijavanja itd.);
— kemijska svojstva tla, tj. opskrbljenost hranivima, formiranje
organomineralnog kompleksa itd.;
— biološka svojstva tla, opskrbljujući organizme tla energijom
(ugljikom), stimulira rast korijena, klijanje sjemena itd.
Stvaranje humusa izuzetno je zanimljiv i dinamičan proces. Ni dan
danas zapravo nije posve jasno kako nastaje humus. Jedni naime tvrde
da humus nastaje samo iz spojeva koji sadrže obilje hemiceluloze i
lignina, dakle teško razgradivih ugljikovih spojeva. U praksi bi ovo
značilo da se zaoravanjem slame koja sadrži više lignina, stvara daleko
više humusa negoli zaoravanjem zelenih, sočnih biljaka, koje praktički
ne sadrže nimalo lignina.
Drugi su međutim mišljenja da se humus stvara od odumrlih tijela
mikroorganizama, a ne lignina.
U literaturi često puta možemo naići i na nedosljednost glede pojmova
»humus« i »organska tvar«. Naime, nije sva organska tvar ujedno i
pravi humus. Stoga je u poljoprivrednoj praksi dobro razlikovati tri tipa
organske tvari u tlu. Ovo će nam ujedno pomoći da dobijemo bolju
orijentaciju o procesima u tlu. poglavito o tome kako se pojedina
gnojiva razgrađuju i oslobađaju hraniva, odnosno, koliko ova pridonose
stvaranju stabilnijih oblika humusa. Stabilni oblici humusa istina nisu
bogati hranivima, ali su značajni za strukturu tla.
Zato razlikujemo:
a) tzv. mladu (svježu) organsku tvar, koju čine neraspadnuti i j o š
uvijek raspoznatljivi ostaci prethodne kulture, slama, komadići gnoja
itd. Ova tvar je bogata spojevima koji se lako razgrađuju na
jednostavnije,
stvarajući pri tom biljci izravno pristupačna hraniva.
b) organsku tvar koja je u stadiju prijelaza iz mlade u staru, tzv.
Aktivni humus. Naime, nakon nekoliko mjeseci do godine dana, a što
ovisi o tipu tla, klimi i dr.; mlada organska tvar se raspada do stupnja
na kojem ishodišni materijal više nije prepoznatljiv. No ovo ne znači
daje proces razgradnje posve prestao. Naprotiv, ovi ostaci podliježu
daljnoj razgradnji, pri čemu se još uvijek oslobađa značajna količina
hranjiva. Međutim, ovako oslobođene količine hranjiva su znatno manje
negoli pri razgradnji mlade organske tvari. Ovaj prelazili materijal je
sada već moguće nazivali i aktivnim humusom, a ne više samo
»mladom« organskom tvari.
c) trajni humus, koji nastaje nakon razgradnje svih lako i srednje
razgradivih spojeva organske tvari. Budući da je daljnja razgradnja
ovog materijala posve beznačajna (godišnje se razgrađuje samo 2 - 3%
mase, pa je zato i nazvan trajnim ili slabinim), trajni humus ne
oslobađa biljna hranjiva, već pridonosi boljoj strukturi tla, njegovoj
sposobnosti upijanja vode, prikladnosti za obradu, te općenito služi kao
dugoročni »depozit« na »računu tla«.
Ova podjela je samo provizorna, pošto pod utjecajem dinamičkih
procesa u tlu jedan tip organske tvari neprekidno prelazi u drtigi i ove
granice nisu sasvim jasno određene.
Kako brzo će se organska tvar razgraditi na jednostavnije, biljci
pristupačne spojeve, ovisno je ponajprije o prisustvu zraka i
temperaturi u tlu. Ova razgradnja je najveća pri temperaturi tla od 25
do 30°C, dok pri temperaturi ispod 10° C potpuno prestaje. Organski
ostaci (uglavnom biljni materijal i uginule životinje) pod utjecajem rada
mikroorganizama i ostalih organizama tla, prvo se raspadaju do sasvim
jednostavnih spojeva. Jedan dio ovih iskoristit će biljke, dio će se isprati
u podzemnu vodu ili otići u zrak, a samo jedan dio iskoristiti za
izgradnju humusa.
Neživa organska tvar (većinom ostaci mikroorganizama, biljaka,
životinja i njihovih izlučevina) podložna je procesu raspadanja. Ostaci
uginulih životinja, koji su bogati dušikom, obično prvo počinju
razgradnjom iznutra, te za kratko gube svoj početni oblik i raspadnu se
na sitnije komadiće. Ovaj proces, koji je uglavnom povezan s
razgradnjom bjelančevina, nazivamo još i autolizom.
Suprotno je međutim s organskom tvari bogatom ugljikohidratima
(slama, drvo, lišće i si.). Ovi se raspadaju izvana, i to usljed »napada«
životinjica tla i mikroorganizama. Mikroorganizmi obično stupaju u
akciju nakon što je materijal već djelomično »usitnjen« od strane
ostalih, krupnijih organizama tla. (životinje tla, grizući organski
materijal, inače znatno pridonose njegovom usitnjavanju, a time i
povećanju dostupne površine za napad mikroorganizama).
Također je zanimljivo da mikrobiološku razgradnju prvo započinju
gljivice, a tek kasnije im se pridružuju aktinomicele i bakterije. Ove
naime ne mogu razgrađivati složenije spojeve, već samo one
jednostavnije strukture, npr. šećere). Ova dva, suprotna tipa
razgradnje organske tvari, one bogate dušikom, i one bogate ugljikom,
ujedno ukazuju na suprotnost i različitu prirodu i sudbinu dušika i
ugljika u tlu.
Humusa u pravilu ima više u teškim tlima, budući da je u pjeskovitim,
usljed obilja kisika obično »sagorio«. Osim toga, pijesak sadrži manje
hraniva i zbog činjenice što su hraniva u njemu podložnija ispiranju u
dublje slojeve, ali i zbog sporijeg »otapanja« i otpuštanja hraniva
(prvenstveno P i K) od strane
krupnih mineralnih čestica pijeska. S druge pak strane, humus teških
tala može usljed manjka kisika i viška vode, ostati »nesagoren«, te se
pretvoriti u treset.
Nažalost, premda je humus, odnosno organska tvar tla jedan od
najvažnijih čimbenika plodnosti svakog tla, njoj se, a naročito danas u
eri mineralnih gnojiva, ne pridaje uvijek zasluženo značenje.
Živi organizmi tla
Svako plodno tlo obiluje organizmima. Kao što je vidljivo na slici 24, od
ukupne mase ovih organizama na plodnom pašnjačkom tlu:
40% čine bakterije i aktinomicete
Bakterije su važne za razgradnju organske tvari, te fiksaciju dušika iz
zraka. Aktinomicete se odlikuju sposobnošću razgrađivanja teško
razgradivih spojeva, a koje ne može razgraditi niti jedna druga skupina
organizama (npr. dlake, čekinje). Aktinomicete tlu također daju »miris
šumske zemlje«.
40 % alge i gljivice
Za razliku od ostalih organizama tla, alge mogu obavljati fotosintezu,
te same proizvoditi potreban im šećer
(ugljik). Gljivice žive većinom u kiselim tlima, te su specijalizirane za
razgradnju biljnog materijala, naro- čito onog bogatog ligninom.
12% gujavice
Ovi organizmi od izuzetnog su značenja za svako tlo. Oni usitnjuju
organsku materiju, luče kalcij, te tako sljepljuju čestice gline i humusa
u stabilni tzv. glineno-huniusni kompleks. Ovaj je proizvod vidljiv i u
obliku nakupina, nepravilnih mrvica koje gujavice iznose na površinu
tla. U dobrim tlima na kvadratnom metru tla dubine 30 cm, može se
naći preko stotinu gujavica.
3% sitne životinjice (mezotauna)
Među ovima su najpoznatije nematode, grinje, neke skupine insekata i
dr. Njihova uloga je raznovrsna, ali uvijek povezana s razgradnjom
organske materije.
5% krupnije životinje (makroiauna)
Ovdje ubrajamo pauke, stonoge, mrave, puževe, krtice itd. Uloga im je
slična kao i kod manjih organizama.
Ukratko, svaki od ovih organizama ima određenu zadaću u tlu, a od
kojih su najvažnije:
— usitnjavanje mlade organske tvari, usljed čega se ujedno povećava i
površina dostupna »napadu« mikroorganizama;
— daljnja razgradnja (mineralizacija) organske tvari;
— pretvorba organskih spojeva u humusne;
— miješanje, transport i povezivanje organskog i mineralnog dijela tla;
— transport mikroorganizama u tlu;
— stvaranje i održavanje pora tla, a što je značajno za opskrbu vodom i
kisikom;
— skladištenje minerala (hraniva).
Dakako, treba naglasili da se organizmi tla ne hrane samo mrtvom
organskom materijom, već budući da su neki od njih i predatori, to i
između njih samih postoji snažna borba za opstanak.
Organizmi tla osim što razgrađuju organsku materiju i izgrađuju
humus, istovremeno izlučuju i ugljični dioksid, organske kiseline i druge
spojeve koji »nagrizaju« minerale tla, te tako oslobađaju hraniva ne
samo iz humusa već i mineralnog dijela tla.
Plodnost tla
Tlo je životna zajednica i izvor hranjiva za biljke. Veliki dio hranjiva
biljke crpe iz tla, a ostatkom se hrane iz atmosfere. Zdravlje i vitalnost
biljaka velikim dijelom ovise o zdravom tlu. Život u tlu je intenzivniji i
snažniji što je veći broj organizama, što je više različitih vrsta i što je
veći njihov međusobni antagonizam. Njihov zajednički učinak je
razlaganje različitih komponenata organskoga i mineralnoga sastava, a
očituje se u stvaranju povoljnoga stanja između krute, tekuće i
plinovite faze tla neophodne za rast i razvitak biljaka.
Tijela mikroorganizama i ostaci njihove aktivnosti sljepljuju se s
česticama organsko-mineralnog dijela tla i tvore mrvičastu strukturu
tla. Osnovni preduvjet uspješnom djelovanju mikroorganizama u tlu
dovoljna je količina organske i mineralne tvari: vode, zraka i topline.
Aerobne bakterije (djeluju uz dovoljne količine zraka) svojom
aktivnošću stvaraju povoljne uvjete za razvitak i rast. Zemljišni je
prekrivač također bitan preduvjet za mikrobiološku aktivnost tla. Služi i
kao zaštita od svjetlosti koju većina bakterija ne podnosi te protiv
isušivanja tla i za zadržavanje topline. Zaštićuje i od erozije te ispiranja
tla.
Analiza tla
Analiza tla daje stanje opskrbljenosti hranjivima ispitivanjem tla na
oranicama, u voćnjacima i povrtnjacima. Samo kemijskom kontrolom
tla možemo saznati kakvo je ono doista pa je analiza tla nužna za
suvremenu poljoprivredu.
U pravilu možemo povećati prinose ukoliko smanjimo kiselost tla jer
biljke na kiselijim tlima otežano dolaze do hranjiva zbog veće
koncentracije iona vodika, aluminija i mangana. Zbog toga se obavlja
kalcifikacija tla na različite načine, a s ciljem ubrzavanja rastvaranja
organske tvari, suzbijanja razvitka štetnih gljivica u tlu, poboljšanja
strukture i drugog. Uzimanje uzoraka obavlja se poslije skidanja usjeva
i prije bilo kakve gnojidbe.
Za izradu pedološke analize uzimaju se uzorci tla s terena na kojem se
planira uzgajati ratarska, povrtlarska ili voćarska kultura i to prema
standardnoj metodi. Ispitivanje se obavlja u ovlaštenom laboratoriju
zbog određivanja bioloških, kemijskih i fizikalnih svojstava tla.
Primjerice, za praktičnu uporabu nužni su podaci o veličini mineralnih
čestica (tzv. tekstura tla), vrijednost aktualnog aciditeta, tj. kiselosti tla
(pH) koji nam daje siguran uvid u kisela, odnosno lužnata svojstva tla,
sadržaj topivoga (biljci pristupačnoga) fiziološkoga aktivnog fosfora i
kalija izraženog u miligramima na 100 grama tla te postotni sadržaj
humusa u tlu. Samo se na temelju cjelovite analize može izraditi
program poboljšanja svojstava tla. Bez analize najčešća je pogreška
neprimjerena gnojidba koja šteti biljci i tlu, smanjuje se urod, a
povećavaju troškovi.
Kiselost tla je izuzetno velik problem, ne samo za uzgoj biljaka jer u
kiseloj sredini dolazi do redukcije nitrata i nitrita, koji štetno djeluju na
zdravlje čovjeka.
Točna analiza tla ovisi o uzimanju uzoraka na određenoj parceli.
Uobičajeno je da se kod uzorkovanja velikih poljoprivrednih površina
uzimanje uzoraka obavlja po putanji zamišljenog slova W koje pokriva
cijelu površinu. Uzorke ne bi trebalo uzimati u područjima blizu živice,
ispod drveća ili uz zgrade. Tlo gdje se uzimaju uzorci ne smiju biti u
depresijama, uz rub parcele ili tamo gdje je neravnomjerno razbacano
umjetno gnojivo.
Uzimanje uzoraka može biti dijagonalno ili cik-cak. Uzorci se uzimaju
na različitim dubinama, ovisno za koju se kulturu radi kemijska analiza.
Za ratarske dubine uzimaju se uzorci do 30 cm dubine, a za
višegodišnje kulture od 0 do 30 i od 30 do 60 cm dubine (dvije dubine).
Uzorci se uzimaju u vrećicu. Iskopa se jama tako da se lopatom može
zarezati sloj debljine 2 do 4 cm, dubine 0 do 30 cm, izvadi se te se
nožem skine zemlja sa svake strane lopate, tako da po sredini lopate
ostane sloj zemlje širine 3 do 5 cm. Taj se sloj zemlje stavlja u vrećicu,
a kada se uzme dovoljan broj uzoraka zemlja se dobro pomiješa, a
zatim se izdvoji jedan kilogram zemlje za analizu tla. Na isti se način
uzima i uzorak sloja iz dubine od 30 do 60 cm.
Nadoknađivanje mineralnih tvari uklonjenih iz tla
U ekološkoj poljoprivredi, ovisno o težini i strukturi tla, u površinskom
kompostiranju u jednom hektaru dodaje se 1500-2000 kg organskoga
gnojiva i to ne svake, nego svake druge ili treće godine, ovisno o
mikrobiološkoj aktivnosti tla.
U plodnom tlu dobre mikrobiološke aktivnosti količina dušika koji
vezuju mikroorganizmi iz zraka daleko prelaze stvarne potrebe biljke
za njezin razvitak i redovitu plodnost.
Većina aluvijalnih tala, nastala trošenjem mineralnih stijena, dostatno
su opskrbljena potrebnim količinama kalija za rast i rodnost biljaka.
Većina tala ima dovoljne količine fosfora, zbog čega ga nije potrebno
posebno unositi. Ukoliko u tlu ipak nedostaju potrebne količine,
nadoknađuju se unošenjem fino mljevenih sirovih fosfata, koji nisu
prethodno kemijski prerađeni i koje obilno koriste mikroorganizmi tla.
5. Plodored
Uz gnojidbu jedan od najstarijih i najvažnijih zahvata u poljoprivredi, a
o kojem se piše još iz rimskog doba.
Plodored je prostorni slijed izmjene poljoprivrednih kultura. Ovo u
praksi znači da će kultura koju na nekoj njivi uzgajamo ove godine,
sljedeće godine biti na drugoj njivi.
Nemoguće je organizirati uspješno eko gospodarstvo samo dvije do tri
vrste poljoprivrednih kultura. No međutim uvođenjem pesticida i
umjetnih gnojiva u praksu, omogućilo je da se poljoprivreda znatno
osamostali od zakona plodoreda. Naime bolesti, štetnike i korove koji
su nekada bili kontrolirani prvenstveno plodoredom, od tada je bilo
moguće kontrolirati i kemijom. No ovakvo razmišljanje i praksa doveli
su do novih problema kao što su novi štetnici i korovi ili otpornih vrsta
bolesti, štetnika i korova, do smanjenja humusa, pojačane erozije te
ostalih ekoloških problema.
Prednost plodoreda je i u tome što poljoprivrednu proizvodnju
obogaćuje raznolikošću vrsta. Poznato je naime, da prisutnost više
biljaka na jednom mjestu, odnosno biljnih zajednica rezultira višim
stupnjem iskoristivosti glede hranjiva, topline, vode svjetla i dr.
Nedostatak širokog plodoreda jesu povišeni izdaci za mehanizaciju ali i
zahtjev za većom umiješanosti i znanjem. S druge pak strane uzgoj
više kultura na nekom gospodarstvu omogućuje bolju manipulaciju i
raspored radnog vremena, te izbjegavanje sezonske zaposlenosti.
Plodored ima višeznačnu vrijednost, a njegove osnovne zadaće sastoje
se u:
- održavanju plodnosti tla, tj doprinosu njegovoj strukturi, sadržaju
dušika, humusa i dr.
- imobilizaciji teško topivih hranjiva i njihovom usisavanju iz nižih
slojeva tla.
- Regulaciji bolesti, štetnika i korova
- Smanjenju gubitka hranjiva ispiranjem
- Sprečavanju i minimaliziranju erozije
- Smanjenju rizika od financijskog neuspjeha
Ukoliko se ne poštuju pravila plodoreda i ista se kultura uzgaja na istoj
parceli tijekom više godina, dolazi do pojave koju nazivamo
premorenost tla. Ona se očituje u sve slabijem napredovanju kulture,
njenim prinosima, te enormnoj pojavi stalno istih bolesti, štetnika i
korova.
Osnovni uzrok leži u nemogućnosti odnosno iscrpljenosti tla da biljci
stalno nanovo osigurava istu dinamiku hranjiva, te održava razinu
humusa.
Nemaju sve kulture podjednaka svojstva u pogledu iscrpljivanja tla.
Razlikujemo one koji troše velike količine hranjiva i razgrađuju humus,
one koje ga izgrađuju i neutralne.
Osim intenziteta kojim biljke troše hranjiva do premorenosti tla može
doći i uslijed trovanja. Ovakvo trovanje obično uzrokuju izlučevine
korijenja prethodne kulture iste ili neke druge vrste. Naime korijen
svake biljke luči organske kiseline, koline, marazamine, antibiotike i
druge tvari koje mogu na biljku, koja će kasnije izniknuti na tom mjestu
djelovati izuzetno negativno. Najčešće se radi o tome da ove supstance
blokiraju rad pojedinih korisnih mikroorganizama u tlu, uslijed čega
može doći do intenzivnog razvoja biljnih bolesti i štetnika.
Drugi je načina da ove supstance djeluju izravno na rast biljaka,
inhibirajući ih.
Tolerantne i netolerantne kulture na ponovni uzgoj na istom mjestu
TOLERANTNE KULTURE NETOLERANTNE KULTURE MINIMALNI ODMOR (godina za
(Mogu uzastopce doći više
puta na isto mjesto)
(Ne podnose uzastopni uzgoj
na istom mjestu)
netolerantne kulture)
RAŽ SUNCOKRET 7-8
KUKURUZ LAN 7-8
PROSO CRVENA DJETELINA 6-7
KRUMPIR (ako nema zaraze
nematodama)
KRUMPIR (ako postoji zaraze
nematodama)
2-4
BIJELA DJETELINA ŠEĆERNA I STOČNA REPA 5-6
GRAHORICA KUPUSNJAČE 5-6
VEĆINA TRAVA GRAŠAK 5-6
ŽUTA LUPINA ZOB 4-5
SOJA ULJANA REPICA 4-5
SERADELA PŠENICA 2-3
BILJKE ZA ZELENU GNOJIDBU JEČAM 2-3
MRKVA 3-4
LUCERNA 5
Osim ovih podataka značajno je i to koje su kulture prethodile dotičnoj i
koje će je slijediti.
Iako su ovo idealni podaci za obnovu tla u povrtnjaku dovoljne su tri
godine. Stoga je najbolje parcelu podijeliti u četiri dijela. Jedan dio na
koji dolaze vrste za stalni uzgoj i tri dijela namijenjena rotaciji. Usjevi
se mogu, nakon sto se, nakon tri godine vrate na početnu poziciju,
mogu rotirati unutar tog dijela.
Lisnato povrće i biljke koje vole slično tlo: brokula, prokulice, kupus,
cvjetača, kelj, koraba, rotkvice
Mahunarke i salatno bilje: plosnate mahune, okrugle mahune, bob,
celer korjenaš endivija, zelena salata, luk i ljutika, zeleni grašak, blitva
Korjenasto povrće i biljke koje vole slično tlo: cikla, mrkva, cikorija,
pastrnjak, krumpir, koraba, repa, poriluk, špinat, lisnati celer
Trogodišnji plan rotacije
1. GODINA KORJENASTO
POVRĆE
MAHUNARKE I
SALATNO BILJE
LISNATO
POVRĆE
2. GODINA MAHUNARKE I
SALATNO BILJE
LISNATO
POVRĆE
KORJENASTO
POVRĆE
3. GODINA LISNATO
POVRĆE
KORJENASTO
POVRĆE
MAHUNARKE I
SALATNO BILJE
Isto tako postoje biljke koje se ne podnose baš najbolje pa, još uvijek
nedovoljno razjašnjenim mehanizmima, jedna drugoj koče razvoj.
Osim samog plodoreda bitno je obratiti pozornosti i na to dali neke
kulture 'pristaju' nekom gospodarstvu. To ponajprije ovisi o vrsti tla,
njegovoj plodnosti, kiselosti, strukturi, klimatskim uvjetima
Nadalje treba obratiti pozornost i na to kako će kulture koje će se
uzgajati djelovati na dugoročnu plodnost tla, njegovu strukturu,
opskrbljenost hranjivima pogotovo dušikom, razinu humusa,
sprečavanje erozije, zakorovljenost, te pojavu bolesti i štetnika.
TIP TLA PRIKLADNE KULTURE
VRLO LAGANA I PJESKOVITA TLA RAŽ, LUPINE, MRKVA, GRAHORICE
LAGANA DO SREDNJE TEŠKA TLA JEČAM, ŠEĆERNA REPA, KRUMPIR, GRAŠAK,
POVRĆE, TRAVNO DJETELINSKE SMJESE
LAGANA VAPNENA TLA SVE KAO I GORE OSIM KRUMPIRA
ILOVAČE SREDNJE TEŽINE GOTOVO SVE KULTURE
TEŠKA GLINA PŠENICA, ZOB, GRAH, TRAJNI TRAVNJACI
MOČVARNA I MULJEVITA TLA PŠENICA, KRUMPIR, ŠEĆERNA REPA, POVRĆE
HELJDA
MOČVARNA TLA ZOB, REPE, DJETELINSKO TRAVNE SMJESE
KISELA TLA ZOB, RAŽ, KRUMPIR
Uza sve ovo treba napomenuti i još neka zlatna pravila glede
plodoreda kojih se drži velik broj eko proizvođača u EU.
1. kulture s dubokim korijenjem treba uzgajati nakon onih sa plitkim
korijenovim sustavom, kako bi se održavala povoljna struktura
tla, njegova prozračnost i ocjeditost
2. izmjenjivati kulture koje koje proizvode malu i veliku biomasu
korijena. One sa velikom biomasom korijena opskrbljuju
organizme tla, pogotovo gujavice sa hranom. U ovom pogledu
djetelinsko travne smjese su od naročite vrijednosti.
3. izmjenjivanje kultura koje na sebe vežu dušik iz atmosfere s
onima koje nemaju ovo svojstvo i koje ga jako troše. Na ovaj će
način biti moguće pokriti velik dio potrebe za dušikom.
4. gdje god i kad je to god moguće treba primjenjivati predsjetvu,
naknadnu sjetvu, međusjetvu i zelen gnojidbu, kako bi tlo stalno
bilo pod zelenim pokrivačem. Ovime sprečavamo zakorovljenost,
stvaranje pokorice, poboljšavamo strukturu tla, te u jesensko
doba, sprečavamo ispiranje hranjiva u dublje slojeve tla i eroziju
5. kulture koje spro niču i koje su stga osjetljive na korove, treba
uzgajati nakon onih koje sprečavaju razvoj korova (npr. Lucerna,
djetelinsko travne smjese, kulture za zelenu gnojidbu,
konoplja…)
6. izmjenjivati lisnate i korjenaste kulture te žitarice kako bi se
smanjila zakorovljenost
7. gdje postoji opasnost od zaraze određenim biljnim bolestimaili
štetnicima, treba izbjegavati sjetvu/sadnju kultura koje su na njih
osjetljive. Pri ovome pomaže poštivanje pravila o minimalnom
broju godina nakon kojih neka kultura može ponovno doći na isto
mjesto.
8. upotrebljavati smjesu kultura, odnosno različitih sorti iste kulture,
kako bi se povećala genetska i ostala raznolikost. Pri ovim
smjesama treba paziti na poteškoće oko berbe ili žetve. Različite
kulture ili sorte moraju dozrijevati u isto vrijeme i omogućavati
mehaniziranu berbu ili žetvu.
9. izmjenjivati proljetne i jesenske, jare ili ozime kulture
Plodored je najlakše i najbolje organizirati na mješovitim
gospodarstvima, čija polja nisu raštrkana već u jednoj cjelini, iako se i
na specijaliziranim i raštrkanim gospodarstvima može uspostaviti
kompromis.
U plodoredu postoje tzv dobre i loše kulture, odnosno postoji
plodoredna vrijednost kulture. Npr djetelinsko travne smjese, lucerna i
ostale mahunarke odlične su prethodnice većini drugih kultura. One
naime obogaćuju tlo dušikom i humusom, popravljaju njegovu
strukturu i smanjuju zakorovljenost. Nakon toga naročito dobro
uspijeva krumpir ili pšenica, koje sljedećim kulturama ostavljaju znatno
manje hranjiva i humusa te slabiju strukturu. Dobra strana krumpira je
što parcelu ostavlja čistom od korova. S obzirom da se krumpir
redovito gnoji , dio će gnojiva, koji se još nije mineralizirao, biti na
raspolaganju kulturama koje ga slijede.
Kako sastaviti prikladan plodored često puta je prava zagonetka, pa
većini eko poljoprivrednika treba najmanje nekoliko godina, pa čak i
desetljeće prije negoli slože pravi plodored za svoje gospodarstvo.
6. Hotel za kukce
Svaki organski vrt dom je jednog velikog broja organizama koji imaju
važnu ulogu u uspostavljanjeu prirodne ravnoteže. Smatra se da se u
prosječnom vrtu može naći oko 2 000 različitih vrsta kukaca, od kojih
vrlo malen broj nanosi štetu biljkama koje uzgajamo radi hrane.
Korisni insekti uništavaju većinu štetnih insekata i pružaju prirodnu
ravnotežu u vrtovima. Stara stabla i grmovi koji su pogodni za
nastambu korisnih insekata u vrtovima su većinom nestali, pa su stoga
korisni insekti ugroženi.
Želite li u svome vrtu povećati prinose, hoteli za insekte su pogodni za
bubamare, divlje pčele, bumbare i ostale korisne insekte. Hotel im
pruža utočište, te tako doprinosi prirodnoj ravnoteži među insektima...
Određene vrste životinja prozvane su nametnicima jer za preživljavanje
koriste iste one bilje koji kultiviraju i uzgajaju ljudi. Ljudi se u našem
društvenom sustavu od malena uče idejama o vlasništvu, ali toga u
prirodi nema. Nitko nema ekskluzivno pravo na cvijet, drvo ili komad
zemlje. Kako ljudi teško prihvaćaju ideju da ‘netko drugi’ pojede plod
njihovog rada došlo je do klasifikacije nametnika i korova. Te su
pojmove još više pogurale velike korporacije koje se bave
proizvodnjom zaštitnih sredstava za bilje odnosno za konvencionalnu
poljoprivredu.
Ta, ‘zaštitna sredstva’ osiguravaju dobru zaradu i ubijaju sve na vrtu – i
korisno i nekorisno, te dugoročno čine smrt za biosustav oko nas.
Čovjek se je, sa uzgojem monokultura, u potpunosti odmaknuo od
prirode i povezanosti sa zemljom i biljkama koje uzgaja. Čim je
momokultura zasijana, uz nju se javlja njezin nametnik, koji ima
nepregledne površine za hranjenje i razmnožavanje. Njihovi prirodni
neprijatelji uglavnom nemaju osnove za život ili ih se ubija
zaprašivanjem istih onih nametnika. I tu počinje zatvoreni krug
uništenja. Prskanje nametnika otrovom, tu opstaju najotporniji, rade se
jači otrovi, no nametnika se nikako ne može riješiti jer uvijek opstaju
oni naj izdržljiviji i najotporniji. Ovog su itekako svjesni oni koji uzgajaju
hranu na kojoj se vrše ovakvi postupci, pa ju najčešće niti ne jedu.
Za biovrtlare, nametnici nisu neprijatelji koje treba pod svaku cijenu
potamaniti, dapače, to ni u kojem slučaju nije poželjno. Sve je u prirodi
povezano i opstanak jedne vrste ovisi o opstanku drugih. Ako samo
jednu kariku maknemo iz lanca to može imati razorni utjecaj na cijeli
sustav. Ako npr uništimo sve biljne uši, uginut će i sve bubamare jer se
one njima hrane.
U vrtu su nam svakako potrebni i kukci oprašivači, jer bez njih naše
povrće i voće neće dati plod, koliko ih god mi pazili mazili.
U samoj suštini, u prirodi ne postoje stvari koje su korisne ili nekorisne.
Sve su one dio života na zemlji i sve međusobno ovise jedne o
drugima.
Glavni zadatak biovrtlara u biovrtu napraviti takvu okolinu u kojoj će
sve biti u ravnoteži i nitko neće prosperirati. Da, treba imati na oku
‘nametnike’, životinje koje nam uništavaju biljke koje mi uzgajamo, ali
ne na način da ih trujemo kao nepoželjne goste u vrtu, nego da u vrt
dovedemo i naše saveznike, prirodne neprijatelje nametnika. Na
prostorima gdje se čovjek nije umješao postoji 1/3 štetnih, 1/3 korisnih
i 1/3 neutralnih kukaca. To znači da je uspostavljena prirodna
ravnoteža. Najbolji načina borbe protiv nametnika je uzgajati biljke u
dobrim uvjetima rasta, kako bismo tako jednostavno, bez puno truda,
bez upotrebe kemikalija i bez panike iskoristili prirodnu ravnotežu i
osigurali dovoljno hrane za sve.
Prirodu treba početi gledati sa aspekta suradnje, trebamo postati
svjesni da smo mi njezin dio a ne njezini vlasnici.
Suradnici u vrtu:
BUBAMARE ili božje ovčice su vrsta kukaca koje zajednički spadaju u
obitelj Coccinellidae. Ovo je vjerojatno najpoznatija vrsta kukaca,
svatko zna prepoznati bubamaru. Ipak, unutar te obitelji postoji puno
različitih vrsta (samo u srednjoj Europi 80 vrsta – sedmotočkasta,
dvotočkasta, azijska, japanska...)
Svojim jarkim bojama bubamare jasno daju upozorenje predatorima da
bolje da ih ne love. Kad je bubamara u opasnosti brani se tzv.
refleksnim krvarenjem, tj. ispušta krv (hemolimfu) iz nožnih zglobova.
Ta "krv” sadrži vrlo neugodnu tvar (kokcinelin) koja odbija većinu ptica
i mrava.
Bubamara
Bubamara i lisne uši
Većina bubamara, i odrasli kukci i ličinke, se hrane lisnim ušima, stoga
su poželjan kukac u svakom vrtu. Tek poneke vrste u Južnoj Africi su
biljožderi. Žive na lišću biljaka i drveća, a zimi se zavlače pod suhu
koru drveća i slična skloništa, čak i u hladna mjesta u kućama,
prezimljuju u skupinama. Pare se na proljeće i u ljeti,a ovisno o vrsti
mogu izleći od 3-300 jajašca. Jajašca u jako slična jajašcima
krumpirove zlatice, samo malo manja i bljeđa. Jajašca odlažu na
poleđinu listova u blizini kolonija lisnih ušiju, a za 5-8 dana izležu se
ličinke koje se također hrane ušima, a proždrljivije su od odraslih
kukaca, odnosno puno više jedu. Ličinke za 10-15 dana mogu pojesti
350-400 biljnih ušiju. Nakon toga se zakukulje, na način da se pričvrste
za lice lista ili peteljku. Taj stadij traje nekoliko dana, nakon toga se iz
kukuljice izvlače odrasli kukci. Lisne se uši kreću vrlo polagano i ne
mogu se braniti tako da bubamarama nisu potrebne nikakve
sposobnosti da ih ulove.
Jajašca bubamare
Ličinka bubamare
Radi svojih karakteristika kao supomagača u vrtu u borbi protiv
nametnika, za svakog vrtlara/icu vrlo je važno da zna prepoznati sve
faze rasta bubamara, da ih može zaštititi.
Najčešća bubamara u Europi je sedmotočkasta bubamara. Ličinka te
bubamare karakteristična je po pretežno sivoj boji, tek sa strane ima
dvaput po dva para narančastih točaka.
Odnedavno su u Europi osnovane farme za uzgoj bubamara kako bi se
vrtlare potaknulo da umjesto kemijskih sredstva u borbi protiv
nametnika koriste njih.
Da biste privukli bubamare u vrt, potrebno je tokom proljeća i ljeta
saditi biljke koje ih privlače, poput bijele lobode ,
cinije, gaillardie, kamilice i sl., a preko zime osigurati dobre uvjete da
im pomognete u prezimljavanju.
Bubamare prezimljavaju na mjestima gdje nema opasnosti od
mrazeva, ispod biljnih ostataka, ispod kore ili zemlje, u busenima trave.
Preporuča se u hotel za kukce dodati šupljikave elemente kako bi se
tamo mogle sakriti preko zime. A ako gradite kućice isključivo za
bubamare, preporučljivo je da okvir kućice bude crvene boje, jer
crvena boja jako privlači bubamare.
Više informacija i identifikaciji na
http://www.austinbug.com/coccinellidae.html
DIVLJE PČELE ili solitarne su samice, tj ne roje se. Ne žive u društvima
u košnici, nemaju maticu, nego sve rade same. Vrijedni su oprašivači
voćnjaka i izlježu se se u rano proljeće, kad voćke kreću s cvatnjom
(već pri temperaturi od 8-10 stupnja), i u prirodi se mogu vidjeti od
ožujka do lipnja.
Manje su od pčela medarica i miroljubive su – ne bodu. Tijelo im je
prekriveno gustim dlakama, pogotovo na trbuhu, i upravo tu skupljaju
pelud koji prenose onda u gnijezda gdje spremaju hranu za svoje
potomstvo, a na taj način istodobno oprašuju i voćke.
Tijekom 10-12 tjedana života ženke aktivno skupljaju pelud i polažu
jajašca u razne šupljine i pukotine – polažu jedno po jedno jajašce
skupa s skupljenim peludom kao hranom za potomstvo i pregrađuju
tako komoru po komoru u šupljinama. Zovu se još i pčele zidarice, jer
svoja gnijezda kamo odlažu jajašca pregrađuju i zatvaraju
blatom. Nakon toga ugibaju, a iduće se generacije opet izliježe na
proljeće. Stoga je bitno hotel za solitarne pčele postaviti na jesen ili u
rano proljeće, kako bi pukotine za odlaganje jajašca bila u blizini
voćnjaka dok želite da se nastane u vašem vrtu.
Idealna kombinacija za privlačenje solitarnih pčela je kombinacija
barske trstike, bambusa, izbušenih drvenih blokova, siporeks blokova i
šupljikave cigle. Optimalni promjer rupa koje možete napraviti
bušilicom je 8-12 mm (izbušite rupe promjera i 8, i 10 i 12 mm), a
dužina tunela 10-12 cm. Preporučljivo je da pozadina tj kraj ostane
zatvoren – dakle ne bušite elemente skroz do kraja (ili ako režete
trstiku ili bambusove štapove pazite da kraj bude prirodno zatvoren
koljencem). Solitarna pčela leti u radijusu od 200-250 metara od
gnijezda, pa ako imate veći voćnjak predvidite i više nastambi za
solitarne pčele.
Učinkovitost pri oprašivanju voćaka jedne ženke solitarne pčele može
se usporediti sa učinkovitošću 120 letačica pčele medarice, pa je
solitarna pčela svakako poželjna u svakom voćnjaku.
Za hektar komercijalnoga voćnjaka za oprašivanje treba 500 samica ili
tri košnice medonosnih pčela s oko 60.000 radilica.
One jer ne skupljaju zalihe hrane u svojim nastambama, su primorane
na nižim temperaturama ići u potragu za hranom. To je kukac prisutan
u oprašivanju flore iz davnina.
Odgovarajući ‘smještaj’ Solitarna pčela
BUMBARI – Bumbari su zadružni kukci, koji se kao oprašivači vrlo
uspješno koriste za oprašivanje zatvorenih nasada. U staklenicima su
se bumbari pokazali kao nezamjenjiv oprašivač bolji i od pčela.
Bumbari su jedini kukci koji mogu regulirati svoju vlastitu temperaturu.
Lete do 18 sati dnevno, za razliku od domaće pčele koja leti do 14
sati. Oni su manje osjetljivi na hladnoću, stoga ranije započinju
oprašivanje od pčela.
Svake jeseni, s prvim hladnoćama, oplođene kraljice traže mjesto za
hibernaciju u sigurnosti. Ako vam se dogodi da u hrpi lišća pronađete
živu, ali usnulu kraljicu, pustite je spavati u miru. Prerano probuđena,
sigurno će umrijeti od hladnoće. Nježno je pokrijte lišćem i pričekajte
par mjeseci do prvih toplijih dana.
U proljeće, kada zatopli i prestanu mrazovi, kraljica se budi iz dugog
sna i kreće osnovati koloniju. Prvo će potražiti odgovarajuće mjesto za
izgradnju gnijezda. Postoji preko dvjesto vrsta bumbara, pa stoga
mjesta osnutka kolonije zaista variraju, iako se najviše vrsta gnijezdi u
zemlji. Najčešće će se raditi o nekoj napuštenoj mišjoj rupi ili o
mračnom prostoru ispod kakvog kamena. Nakon što pronađe
odgovarajući prostor po svome ukusu, obložit će ga suhom travom i
mahovinom, a potom krenuti skupljati polen i nektar da bi mogla
nahraniti svoje mlade.
Jednako su efektivni i sistematični kao i pčele. Cvijeće obično
pretražuju odozdo prema gore tako da izbjegnu ponovo posjećivanje
istoga cvijeta. Bumbari se vode po mirisu - pun cvijet miriše snažnije
nego prazan. Puno su veći od drugih insekata koji oprašuju cvijeće, što
im omogućava da po jednom letu posjete više biljaka i više cvjetova po
minuti, obično dvadeset do trideset. Radi svoje veličine ostvaruju i bolji
kontakt sa tučkom i prašnicima. Bumbarima se na zadnjim nogama
nalaze vrećice za polen. Klima ima puno manji utjecaj na bumbare
nego na druge oprašivače. Bumbari ostaju aktivni i kada je
temperatura samo 5°C i kada je svjetlo vrlo slabo. Čak niti kiša ili vjetar
nemaju velik utjecaj na njihove aktivnosti. Takav širok spektar
djelovanja omogućava im njihova građa i prilagodbe. Bumbari spadaju
u malobrojne kukce koji su u stanju kontrolirati svoju tjelesnu
temperaturu. To čine tako da tresu svoje letne mišiće proizvodeći
toplinu, a njihovi čupavi kaputi, koji služe kao izolator, im pomažu u
tome. Te prilagodbe omogućavaju im život u hladnijim podnebljima i
na velikim visinama.
Bumbar
UHOLAŽE, štrige ili škarice korisne su jer reguliraju brojnost štetnih
kukaca. Po danu se uglavnom skrivaju, a po noći se hrane najčešće
trulim biljnim plodovima, biljnim ušima, grinjama i jajima leptira.
Budući da voli mračna i vlažna staništa, gdje se skriva tijekom dana, na
stabla u voćnjaku ili vrtu trebamo postaviti staništa gdje će uholaža
obitavati.
Uholaža
Budući da voli mračna i vlažna staništa, gdje se skriva tijekom dana, na
stabla u voćnjaku ili vrtu trebamo postaviti staništa gdje će uholaža
obitavati. To može biti: Obrnuto postavljena glinena lončanica
ispunjena suhim sijenom ili slamom. Na donji, široki dio stavit ćemo
dvije drvene križasto postavljene letvice. Povezat ćemo ih konopom ili
žicom, provući kroz lončanicu da sijeno ili slama ne bi ispadalo van i
objesiti o granu u voćnjaku. Jedna od drvenih letvica treba dodirivati
granu stabla, da bi se uholaža lakše kretala i mogla doći do svoje
kućice.
ZLATOOKA ili Mrežokrilka oslobađa biljke od biljnih uši. Obitavaju u
živicama, odakle polijeću u povrtnjak ili voćnjak. Tijekom hladnog
zimskog razdoblja za zimsku zaštitu potrebna su im staništa, primjerice
složena drva.
Zlatooka
Osim navedenih saveznici u vrtu su ježevi, žabe, sljepići koji se hrane
puževima, sjenice koje u doma gnježđenja pojedu ogromne količine
gusjenica, šišmiši koji se hrane nočnim štetnicima, krtice jedu velike
količine crva pod zemljom i rahle zemlju, rovčice pojedu velike količine
kukacai puževa, pauci se hrane brojnim nametnicima...
Postupak izrade hotela za kukce:
1. Izrada drvene konstrukcije sa krovom za što se mogu iskoristiti
palete, drvene kutije ili kašete. Prilikom postavljanja neka dno
bude malo odignuto od tla kako bi se od ispod mogli zavlačiti
kukci čije je stanište vlažno tlo.
2. Priprema materijala koji će poslužiti kao skrovište kukcima.
3. Električnom bušilicom izbušite rupe od 3 do 10 mm pod kosim
kutom tako da se vlaga ne može zadržavati. Varirajte s dubinom
rupa, ali nemojte do kraja izbušiti rupe kako bi se izbjeglo
stvaranje propuha.
4. Pripremljeni materijal složite na police.
Primjeri hotela za kukce
Imajte na umu:
Hotel za insekte postavlja se na visinu od 1,5 – 2 m od tla. Važno je
odabrati mjesto zaštićeno od vjetra i vremenskih neprilika. Ulazi bi
trebao biti okrenut prema jugoistoku. Tako postavljen hotel može biti
vani cijelu godinu. Stavite ga u blizini biljaka koje imaju nektar, jer će
insekti tako imati osiguranu hranu. Hotel uzimajte u rukavicama, a ne
golim rukama, kako ne bi do insekata dolazio miris ljudi.
7. Umjetnost gnojidbe
Uz obradu i plodored, gnojidba je uvijek bila najvažniji poljoprivredni
zahvat. Poznata je još iz Egipta gdje je već bio cijenjen životinjski gnoj,
a određenu vrstu gnojidbe predstavljalo je i poplavljivanje njiva
riječnim muljem Nila.
Gnojidbom se nastoje postići dva cilja.
1. Osigurati hranu za biljke koje uzgajamo
2. Povisiti razinu humusa za osiguravanje dugotrajne plodnosti tla
S obzirom da je jako teško postići oboje odjednom, gnojidba
predstavlja pravu umjetnost, pri kojom istovremeno nastojimo
zadovoljiti oba dva cilja.
Kako se hrane biljke?
Kemijski elementi, uključujući i one koji se nalaze u tlu, posjeduju
izvjestan električni naboj. Uslijed ovog naboja dolazi do stvaranja
privlačnih sila među elementima, odnosno njihovog gibanja. Kalcij,
magnezij, kalij, natrij željezo, cink, bakar te većina ostalih mikro
elemenata, ima pozitivan električni naboj, dok su dušik fosfor i sumpor
nabijeni negativno.
Elementi sa negativnim električnim nabojem stvaraju u tlu kiseline, a
oni sa pozitivnim nabojem lužine. No osim kemijskih elemenata
električni naboj imaju i čestice tla. Svojim nabojem naročito se ističe
glina, koja je isto kao i pijesak, te ilovaste čestice, nabijena negativno.
Budući da je glina građena od mnoštva sitnih kristala, uslijed čega ima
i značajno veću površinu nego pijesak, ona je izrazito kemijski aktivna.
Osim gline, snažan električni naboj ima i humus.
Pojednostavljeno rečeno, negativno nabijena glina i humus svojom
silom privlače, poput magneta, pozitivno nabijene elemente (kalcij
(Ca), magnezij (Mg), kalij (K), natrij (Na), željezo (Fe), cink (Zn), i bakar
(Cu)). Oni ostaju vezani na glini i humusu sve ok ih od tamo ne uzme
odnosno ne privuče neka jača sila. Među ove, između ostalog ubrajamo
i korijenove dlačice preko kojih hranjiva i minerali ulaze u biljku.
Međutim korijenove dlačice nisu nabijene snažnim negativnim
nabojem, nego se na njihovoj površini nalaze pozitivno nabijeni ioni
vodika. O tome kako dolazi do prijelaza pozitivno nabijenih minerala
gline i humusa na korijenove dlačice, odnosno njihove razmjene sa
ionima vodika, postoji nekoliko kompliciranih teorija. Ono što je
zajedničko svakoj od teorija je vjerovanje kako pri spomenutom
procesu ključnu ulogu igra kalcij, te nešto slabiju magneziji i kalij. Da bi
se prijelaz hranjiva omogućio, ova tri elementa moraju biti prisutna u
dovoljnoj količini i određenom međusobnom omjeru (80%Ca, 16%Mg, i
3%K, te 1% ostali elementi).
Priroda dušika, fosfora i kalija
Dušik
Uz fosfor i kalij osnovno je biljno hranjivo. Ovaj izuzetno pokretljive
element nalazi se u stalnoj izmjeni, neprestano prelazeći iz jednog
kemijskog oblika u drugi (Steiner ga je usporedio sa ljudskom dušom –
stalno teži nečem novom, ni u čemu se ne može potpuno zadovoljiti).
U ekološkoj poljoprivredi osnovni izvor dušika su leguminozne biljke tj
mahunarke. Te biljke naime, žive u simbiozi sa Rhizobium bakterijama,
koje imaju sposobnost vezivanja dušika iz zraka (fiksacija). Ove
bakterije žive na korijenju leguminoza, gdje stvaraju specijalne sitne
kvržice, u kojima se pohranjuje dušik. Postoji više vrsta Rhizobium
bakterija i gotovo svaka mahunarka ima svoju vlastitu.
Način vezanja atmosferskog dušika od strane leguminoza uz pomoć
Rhizobium bakterija nazivamo i simbiotskim (zajednica dvaju
organizama od koje oboje imaju koristi) vezivanjem dušika. Postoje i
druge mikroorganizmi koji mogu vezati dušik, no oni žive slobodno pa
njihovo vezanje nazivamo ne simbiotskim vezanjem dušika.
Simbiotskim putem moguće je vezati 30 do 550 kg dušika po hektaru.
Fiksacija dušika
Osim leguminoza, sljedeći važan izvor dušika u ekološkoj poljoprivredi
jesu i organska gnojiva (gnoj i raznovrsni biljni materijal). Nešto dušika
u svaki agro-eko sustav ulazi i putem oborina. Ove količine nisu uvijek
posve zanemarive, naročito u područjima gdje je koncentracija
dušikovih spojeva u zraku povišena uslijed industrije, prometa ili
intenzivne stočarske proizvodnje (Nizozemska i Belgija – količina N koji
se unosi u tlo oborinama godišnje iznosi preko 250kg N/ha). Kiša koja
pada prilikom olujnog nevremena sadrži veće količine dušika, jer
prilikom sijevanja dolazi do pretvorbe atmosferskog dušika u nitratni
oblik, koji kasnije otopljen u kiši odlazi u tlo.
Na ekološkim gospodarstvima pretpostavlja se da je gubitak dušika, do
kojeg dolazi uslijed hlapljenja podjednak količini dušika koji ulazi u tlo
oborinama i fiksacijom.
Ukoliko je na gospodarstvu veća proizvodnja i potrebe za dušikom su
veće, vrši se bakterizacija sjemena djetelinsko travne smjese (ljepilo
(štirka), Rhizobium inokulat, fino samljeven vapnenac (kreda), sušenje
na sjenovitom mjestu, sjetva).
Način unošenja i iznošenja dušika iz tla
UNOS IZNOS
Simbiotska i ne simbiotska
fiksacija N
Prodajom poljoprivrednih
proizvoda
Organskom gnojidbom (životinjski
gnoj, zelena gnojidba)
Denitrifikacijskim procesima
Oborinama (kišom i snijegom) Ispiranjem u dublje slojeve tla
Depozicijom čestica prašine i tla Erozijom
Poplavama i navodnjavanjem Spaljivanjem raslinja i organskog
otpada
Mineralnim gnojivima (NE EKO) Hlapljenjem amonijaka iz
životinjskih ekskreta
Dušik koji u tlo dospijeva biljnim i životinjskim ostacima i proizvodima,
zajedno sa mikroorganizmima tla sačinjava organsku tvar tla. Dio se
veže na glinu i oblikuje organsko mineralni kompleks dok dio prelazi u
amonijak, nitrite i na kraju nitrate. To je proces nitrifikacije.
Nitrati mogu imati sljedeće sudbine:
1. Biti iskorišteni od strane biljnog korijenja
2. Služe za ponovnu ugradnju u tijela mikroorganizamai tako opet
postaju dio organske materije tla. Ovim se načinom dušik
pretvara u organski oblik koji je biljci nepristupačan. Proces se
naziva mobilizacija.
3. Pod utjecajem bakterija i nizom kemijskih reakcija dušik ponovno
prelazi u plinoviti oblik i odlazi u atmosferu. Ovaj je proces
naglašen u teškim tlima gdje nedostaje zraka i ima višak vode. S
obzirom da se na ovaj način dragocjeni dušik gubi iz tla, ovaj je
proces – denitrifikacija nepoželjan.
4. Ispiranje u donje slojeve tla, kasnije u podzemne vode. Ispiranje
je naročito naglašeno u pjeskovitim tlima nakon dugog kišnog
perioda i odsustvu vegetacije koja bi nače iskoristila dio ovih
nitrata.
Dušik iz organske materije prvo mora mineralizirati da bi ga korijenove
dlačice mogle apsorbirati. Proces mineralizacije najviše ovisi o
temperaturi tla i nešto manje o prisutnosti zraka, pa količina dušika
pristupačnog biljci ovisi također o tim čimbenicima. U tlima u kojima je
mineralizacija usporena (teška tla) u periodu kad biljke traže više
dušika nego se to mineralizacijom može osigurati, potrebno je obaviti
dodatnu gnojidbu lako razgradivim organskim gnojivima.
Dušik se u organskim gnojivima može nalaziti u različitim oblicima:
- mineralni oblik (većinom amonijak)
- lako razgradiv organski dušik
- teško razgradiv organski dušik
Mineralnim oblicima dušika naročito je bogata gnojovka i gnojnica.
Dušik u mineralnim oblicima predstavlja biljci odmah pristupačno
hranjivo.
Organski dušik koji se lako razgrađuje, nije odmah pristupačan biljci,
nego treba proći proces mineralizacije. On predstavlja količinu
organskog dušika koji će se razgraditi u tijeku prve godine nakon
gnojidbe.
Organski dušik, vezan na složenije organske spojeve, ostaje
nerazgrađen i poslije godinu dana nakon gnojidbe, te se razgrađuje tek
u drugoj, odnosno godinama koje slijede.
Različiti oblici dušika u gnojivima. Postotni omjeri.
GNOJIVO Mineralni N Lako razgradiv
organski N
Teško razgradiv
organski N
Goveđi gnoj sa
slamom
20 35 45
Kokošji gnoj
(60% suhe
tvari)
45 37 18
Pileći gnoj
(60% suhe
tvari)
45 35 20
Goveđa
gnojovka
50 25 25
Svinjska
gnojovka
50 33 17
Gnojovka tovne
teladi
80 9 11
Kokošja
gnojovka (15%
suhe tvari)
70 20 10
Goveđa
gnojnica
94 3 3
Iz tablice proizlazi da je kulture koje zahtijevaju jako puno dušika
(kukuruz, krumpir, kupusnjače, pšenica…), najbolje gnojiti onim
gnojivima koja su bogata mineralnim oblicima dušika tj. lako
pristupačnim hranjivima. U teoriji je ovo sve ispravno no gnojidba lako
razgradivim dušikom izaziva i neke neželjene posljedice – prebujan rast
i rahlost tkiva, što dovodi do pojačane osjetljivosti na bolesti i štetnike.
Gnojidba ovakvim gnojivima ne doprinosi akumulaciji humusa u tlu, a
proizvodi su slabe kakvoće i loše skladišne sposobnosti. Stoga se kod
gnojidbe organskim gnojivima koja su bogata mineralnim oblicima
dušika, preporuča radije obaviti češću gnojidbu manjim količinama
nego obrnuto.
Biljke rijetko kada mogu iskoristiti više od 50% dušika koji se doda
gnojidbom. Ostatak dušika se veže na organsku tvar tla, ispere u
podzemnu vodu ili ishlapi u zrak. Stoga je od izuzetne važnosti odrediti
pravi trenutak za gnojidbu kako bi se gubitak sveo na minimum.
Fosfor
Za razliku od dušika koji je jako mobilan, fosfor (P) je izuzetno teško
pokrenuti na 'akciju' i prevesti ga iz jednog kemijskog spoja u drugi.
Slikovito govoreći, fosfor je izuzetno lijene prirode, te mu je 'najdraže'
kad je neaktivan. U živim ga bićima nalazimo najčešće u materijalima u
koji daju čvrstoću i snagu (kosti, školjke, sjemenke). U tlu je fosfor
prisutan u netopivim organskim i mineralnim spojevima. Organska tvar
sadrži 20-60% sveukupnog fosfora u tlu, a do gubitka fosfora dolazi
uglavnom uslijed erozije.
U pogledu fosfora, glavni zadatak eko poljoprivrede, je ovaj izrazito
nepokretan element, stalno poticati na akciju i to tako da prelazi iz
teško topivih oblika u lakše topive, vežući se pri tome na organsku tvar
tla. Fosfor se naime rado veže na glinu, u lužnatim tlima na kalcij, a u
kiselim tlima na željezo i aluminij. Fosfor je i slabo topiv u vodi. Ove
dvije činjenice razlog su zašto je fosfor biljci teško pristupačan.
Biljka fosfor može koristiti na sljedeće načine:
1. Otopljenog u vodi (pasivno)
2. Iskorištavanjem P uslijed kisele sredine oko korijenovih dlačica.
Ovo je naročito izraženo kod biljaka iz porodice križarica (kelj,
kupus, repa goruščićca…)
3. Iskorištavanjem fosfora uslijed otapanja uzrokovano aktivnošću
enzima koju provode mikroorganizmi
4. Aktivnim uzimanjem fosfora putem korijenovih dlačica
5. Simbiotskim uzimanjem fosfora putem simbioza sa gljivicama
(mikoriza)
Gnojidba fosforom u ekološkoj poljoprivredi sastoji se u:
- stimuliranju svih aktivnih mjera koje jačaju životnost te kemijsku
i biološku aktivnost tla i formiranje mikorize
- gnojidbom organskim gnojivima bogatim fosforom
- povremenim dodavanjem mljevenih fosfata i bazične šljake
Praksa pokazuje da na eko gospodarstvima, uslijed aktivacije
dinamičkih procesa u tlu dolazi do njegovog povišenja u tlu. Među ovim
procesima naročito se ističe stvaranje mikorize, a koja biljno korijenje
opskrbljuje fosforom i onda kada se čini da njega uopće nema u tlu.
Biljke inficirane mikoriznim gljivicama, pokazuju veću rezistentnost
spram bolesti i štetnika, te su otpornije na sušu. Mikorizi pogoduju tla
bogata humusom, a osjetljiva je na mineralna gnojiva i pesticide.
Tla na eko gospodarstvima sadrže sadrže i do desetak puta više
gljivica nego tla na konvencionalnim gospodarstvima. Postotak biljaka
inficiranih mikorizom daleko je veći u ekološkoj poljoprivredi (50%),
negoli pri konvencionalnoj (12%). Kao i kod dušika i bakterija
Rhizobium, tako je i mikoriza aktivna jedino u tlima koja su siromašna
fosforom. Na tlima bogatim fosforom, odnosno onima gnojenim
fosfornim minerelnim gnojivima, infekcija i razvoj mikorize je
zanemariva ili posve izostaje.
Prije negoli se u tlu u znatnijoj mjeri akriviraju dinamički procesi, poput
infekcije mikorizom, fosfor je u eko gospodarstvo moguće u većim
količinama dodati u putem samljevenih fosfata. Njih je najbolje dodati
gnoju još za vrijeme njegov fermentacije, a ne izravno na golo tlo.
Ukoliko se samljeveni fosfati ipak dodaju na tlo bolje ih je posuti po
vegetaciji nego izravno unositi u tlo. Visok sadržaj fosfora nalazimo u
ribljem brašnu i koštanom brašnu, koje je ukoliko je to gospodarski
isplativno poželjno dodati u gnoj životinjskog porijekla.
Kod upotrebe sirovih fosfata pozornost treba obratiti na, najčešće,
znatan sadržaj teških metala. Između njih sa svojom se škodljivošću
naročito ističe kadmij (poglavito onih fosfata porijeklom iz senegala,
Tunisa, i Toga). Treba naročito obratiti pozornost prilikom kupovine jer
oni jeftiniji su obično i bogatiji teškim metalima. Jednom kada uđu u tlo
teški metali tamo ostaju zauvijek jer još uvijek ne postoji
zadovoljavajuća tehnika odstranjivanja iz tla.
Pored teških metala, sirovi fosfati često puta sadrže i veće količine
fluora, također nepoželjnog elementa u tlu.
Kalij
Uz dušik i fosfor najvažniji element u ishrani biljaka. Po svojoj je prirodi
između dušika i fosfora. U kiselim i pjeskovitim tlima prilično je
pokretan, te se lako ispire. U lužnatim i glinastim tlima sklon je
vezivanju na mineralni dio tla prilikom čega se izmjenjuje s ionima
vodika, amonijaka i kalcija. Lako se topi u vodi. Na pjeskovitim tlima
koja isu bogata glinom, kalij se nema na što vezati pa uslijed pojačane
gnojidbe kalijem nerijetko dolazi do njegovog ispiranja u dublje slojeve
tla.
Osim kalija koji je otopljen u vodi tla, biljka može iskorištavati kalij
biokemijskim i drugim načinima. Ostaci pri preradi šećerne repe sadrže
velike količine organskog kalija, to ujedno predstavlja jeftin i odličan
izvor kalija. Kalijem je izuzetno bogat urin životinja te sirutka. Obje se
tvorevine na našim gospodarstvima bacaju.
U ekološkoj poljoprivredi kalij je interventno moguće dodavati u obliku
patent kalija, samljevenih stijena bogatih kalijem, odnosno drvenog
pepela.
Tvorbe bogate kalijem koja se upotrebljavaju u eko proizvodnji
VRSTA GNOJA PRIKLADAN ZA KOLIČINE kg/Ha VRIJEME GNOJIDBE NAPOMENA
Patent kalij Sve vrste tla 200-400 Ljeto/jesen Lako topivi K ne
previše i ne
prečesto
Silikatne stijene Sve vrste tla 500-2000 jesen Sporo topivi K, nije
za brze
intervencije
Drveni pepeo Sve vrste tla 500-1000 Jesen/proljeće Organski izvor K,
sadrži i kalcij
Granitni prah Sve vrste tla 500-2000 jesen Sporo topivi kalij
Zeleni pijesak -
Glaukonit
Kisela ili
neutralna tla
500-2000 jesen Sporo topivi kalij
Kalcij (vapno)
Vapno je tvorba koja se, količinski gledano, u eko gospodarstvima
kupuje više negoli ijedno drugo. Kalcij u tlu ima vrlo važnu ulogu, kako
kao biogeni element tako i kao element koji regulira fizikalne, kemijske
i biološke procese tla. Važan je budući da:
- smanjuje kiselost tla i tako omogućuje rast biljaka koje inače u
kiselom tlu ne bi opstale
- povećava dostupnost nekih drugih hranjiva, odnosno smanjuje
mobilnost hranjiva koja u većim količinama štetno djeluju na
plodnost tla i rast biljaka
- popravlja strukturu tla, djeluje kao magnet za čestice gline i
humusa. On popravlja strukturu i tako da neutralizira topive
kiseline te stvara spojeve koji pridonose stabilnoj strukturi.
- Potiče razgradnju organske tvari, pri čemu dolazi do oslobađanja
biljnih hranjiva.
Kalcij nedostaje mnogim našim tlima, bilo zbog njihove prirodne
osiromašenosti kalcijem bilo zbog njegovog gubitka iz tla. On se
gubi iznošenjem poljoprivrednih proizvoda i erozijom, ali značajan je
gubitak ispiranjem u niže slojeve tla.
Danas, uslijed upotrebe mineralnih gnojiva, te utjecaja kiselih kiša,
tlo se jako zakiseljava. Voda koja ulazi u tlo putem oborina ima
izuzetno kiselu reakciju i negativno djeluje na kiselost tla
(nepoželjan proces – otapa aluminij, mangan i željezo koji postaju
toksični za biljku, smanjuje se pristupačnost fosfata, potiče razgoj
organskih kiselina, te kvari strukturu tla). Gnojidba kalcijem, tzv
kalcifikacija, predstavlja važan agro-tehnički zahvat.
Kako često i u kojim količinama dodavati vapno, ovisi o vrsti tla,
kulturama, stupnju ispiranja kalcija u donje djelove tla, što ovisi o
teksturi, oborinama i količini dušika u tlu. Ipak prije svake
kalcifikacije potrebno je napraviti analizu tla i provjeriti stvarno
stanje vapna u tlu.
U ekološkoj se poljoprivredi preporuča upotreba vapna u 50-70%
manjim količinama od onih koje se inače primjenjuju. Dva su razloga
za ovakvu praksu.
1. Eko gospodarstva ne upotrebljavaju mineralna gnojiva koja sama
po sebi zakiseljavaju tlo
2. Redovna upotreba organskog gnoja i aeracija tlau zantnoj mjeri
korigiraju kiselost tla.
Kiselost tla na eko gospodarstvima nešto je veća nego na
konvencionalnim gospodarstvima. Vapno ubrzava sagorijevanje
organske tvari tla – humusa. Uslijed ovoga dolazi do snažnog
oslobađanja hranjiva. To dobro djeluje na ishranu bilja ali istovremeno
smanjuje humus u tlu i tako i sveukupnu plodnost tla. Suvišak vapna
može uzrokovati manjak nekih mikro elemenata kao što su mangan,
bor, bakar i željezo.
Postoje različiti izvori koji se koriste za kalcifikaciju tla. Razlikuju se
prema stupnju usitnjenosti i mekoći. Što je kalcij sitniji i mekši to će
brže djelovati. Osim različitih oblika vapna, u ekološkom se
poljodjelstvu kalcij unosi i gnojidbom tzv kalcificiranim algama,
tvorivom nalik koraljima. Ovaj oblik gnojidbe kalcijem znatno je skuplji
od svih ostalih gnojiva. Unatoč tome primjenjuju ga mnogi eko
proizvođači, jer je takav kalcij prošao 'proces života'i njegovo je
djelovanje drugačije. Takve alge osim kalcija sadrže i obilje
aminokiselina te hormona rasta.
Na tlima u kojima osim kalcija nedostaje i magnezij umjesto vapna
bolje je upotrijebiti dolomit (1-2t/Ha). Na pješčanim tlima, vlažnog
podneblja, preporuča se i dodatak samljevenog bazalta i ostalih
tamnih stijena.
na eko gospodarstvima bolje je gnojiti manjim količinama kalcija češće.
Zbog opasnosti od gubitka dušika nije ga preporučljivo dodavati u
gnojiva organskog porijekla.
Vrste gnojiva i njihovo značenje
ŽIVOTINJSKI GNOJ KRUTI GNOJ – izmet sa steljom i urinom
GNOJOVKA – polu tekući gnoj od izmeta urina i vode
GNOJNICA - tekuće gnojivo od urina i vode
BILJNI GNOJ Biljni ostaci –lišće, slama, trava, korovi, piljevina,
kora, kukuruzovina, grančice – za izravnu gnojidbu
izradu kompost ili malčiranje tla.
KOMERCIJALNA ORGANSKA GNOJIVA ŽIVOTINJSKI OTPAD – dlaka, čekinje, perje, sušena
krv, koštano brašno, papci, kopita, rogovi
ŽIVOTINJSKI GNOJ - guano, dehidrirani kokošji gnoj
KOMERCIJALNI KOMPOSTI
ORGANSKI OSTACI INDUSTRIJSKE PRERADE
SPORO TOPIVI MINERALI Gnojiva koja se pod utjecajem topline, vode i zraka
te rada mikro organizama sporo tope te tako
otpuštaju hranjiva. Upotrebljavaju se za
oplemenjivanje gnoja ili komposta i za izravno
unošenje u tlo.
Osim spomenutih postoje i umjetna gnojiva koja se dobivaju složenim
industrijskim procesima, a koja zbog brojnih negativnih učinaka, u eko
poljoprivredi ne upotrebljavamo.
Gnojiva životinjskog porijekla
1. Kruti gnoj
Pod krutim gnojem podrazumijevamo izmet s primjesama stelje i
eventualno urina. Ovaj tip gnoja još se naziva i stajskim gnojem. U
iznimnim slučajevima, a sa svrhom smanjenog gubitka hranjiva, stajski
gnoj se može i dehidrirati (obično pileći).
U 'simbiozi' slame i ekskremenata, slama upija i skladišti tekuće
ekskremente dok oni zajedno sa izmetom, koji je bogat mikro
organizmima i dušičnim spojevima potiču razgradnju stelje.
Većina eko gospodarstava dizajnirana je tako da se kruti gnoj skuplja i
odvaja od tekućeg. Kruti gnoj se slaže na hrpe i miješa sa zemljom (sloj
gnoja, sloj zemlje), te se tako vrši postupak zrenja.
2. Gnojovka
Gnojovka ili polu tekuće gnojivo smjesa je izmeta, urina i manjih ili
većih količina vode. Ta 'smjesa' istječe kroz rešetkaste podove staja, te
se skupljaju u bazen gdje se i skladište. Ovakav sustav ne zahtjeva
slamu, pa samim time zahtjeva i manju radnu snagu i brigu oko gnoja.
Taj je proces još i više odvojio stočarku od biljne proizvodnje.
Gnojovka, iako jednostavna za rukovanje ima nekoliko nedostataka:
- smrad
- veliki gubitak hranjiva tijekom aplikacije
- oštećenje strukture tla, dijela flore i faune
- promjena botaničkog sastava travnjaka
- odbijanje paše na takvim pašnjacima
Gnojovkom se rukuje uz pomoć mješalice, crpke i cisterne za tekuće
gnojivo. Obično se primjenjuje na travnjacima.
3. Gnojnica
U najvećoj je mjeri zapravo urin koji otječe od krutih dijelova gnoja za
vrijeme njegovog skladištenja, već u staji. Gnojnica često puta sadrži i
manje količine vode koja potječe od pranja staje. Budući da se i više od
jedne trećine ukupnog dušika i kalija kojeg životinje izluče, nalazi u
urinu, to ovo gnojivo predstavlja itekako važan izvor hranjiva. Eko ali i
svi ostali poljoprivrednici bi trebali znati da je svaka litra prikupljenog
tekućeg gnoja dragocjena jer sadrži u 1m3 oko 5kg dušika, 2kg fosfora,
i 7kg kalija.
Gnojnicu nikad ne bi trebalo upotrebljavati ne provrelu. Što je gnojnica
više provrela to ju je moguće upotrebljavati kasnije u proljeće. Prevrela
gnojnica posve izgubi neugodan miris. Gnojnicom je najbolje gnojiti
žitna strništa, te brzo rastuće kulture npr za zelenu gnojidbu.
8. Kompostiranje
Gotovo da i nema literature o eko poljoprivredi koja ne spominje
kompost i gnojidbu kompostom. No sam naziv kompost često je izvor
mnogih nesporazuma i zabluda. Naročito je nejasna granica između
gnoja i komposta te kada gnoj životinjskog porijekla nazivamo i
kompostom i obrnuto.
Kompost nazivamo uredno složenu hrpu organskog i djelomično
anorganskog materijala, koja manje ili više kontrolirano od strane
čovjeka prolazi kroz stupnjevitu razgradnju na jednostavnije dijelove
koji se ponovno složenim procesima transformiraju u novu tvar –
humus.
Kompost obično označava gnojiva nastala od smjese pretežito biljnih
ostataka – lišće, slama, trava, grančice… i kojima su eventualno
primiješane manje količine gnoja životinjskog porijekla. Ovo bi moglo
zvučati da je komposti izvor gnoja na gospodarstvima koja nemaju
stoke odnosno pri hortikulturnoj proizvodnji, no kompostom ponekad
nazivamo i gnoj životinjskog porijekla i to onaj koji prolazi proces
kompostiranja jednako kao i biljni ostaci. Kako bi se uočila razlika
između 'biljnog kompota' i 'životinjskog komposta' potrebno je ovaj
drugi nazivati kompostiranim gnojem.
Većina eko poljoprivrednika kompostira gnoj životinjskog porijekla. To
znači da se gnoj uredno slaže na hrpe visine i širine oko 1,5-2m, koje
na poprečnom presjeku imaju najčešće izgled trapeza. U ovako
složenim hrpama uz obilje zraka odvija se proces zrenja gnoja, kojeg
nazivamo i procesom kompostiranja.
Kompostiranje je umjetnosti miješanja različitih gnojidbenih tvorevina u
skladnu cjelinu, te praćenje i usmjeravanje bioloških procesa koji se
unutra odvijaju, a pod kojima se izvorni, sirovi sadržaj pretvara u
humus. U tom procesu organski materijal se u kontroliranim uvjetima
raspada pod utjecajem mikroorganizama, pri čemu dolazi do
stabilizacije organske materije u humusne spojeve. Proces
kompostiranja je prirodan proces za čije što efikasnije odvijanje, čovjek
nastoji kreirati što povoljnije uvjete. Pravilno usmjereni i od čovjeka
kontrolirani, prirodni procesi samo pojačavaju svoju snagu i efikasnost.
Ovo kreiranje uvjeta i praćenje procesa kompostiranja koju obavlja
čovjek, ujedno je i jedna od najvažnijih razlika između kompostiranja i
ostalih procesa raspadanja u prirodi.
Svrha kompostiranja je sirovi organski materijal koji lako podliježe
nekontroliranom raspadu, prevesti u stabilnije humusne spojeve, te pri
tome izbjeći neugodan smrad, uništiti sjeme korova i patogene
organizme.
Premda kompostiranje može teći i uz minimalan pristup zraka –
anaerobno kompostiranje, u praksi se većinom primjenjuje
kompostiranje koje se odvija uz prisustvo zraka – aerobno
kompostiranje.
Aerobno kompostiranje je obično popraćeno visokom temperaturom,
protječe bez neugodnih mirisa i mnogo je brže od anaerobnog.
Anaerobno kompostiranje karakterizira izrazito niska temperatura,
širenje neugodnih mirisa i nakupljanje mušica, te općenito, ovaj tip
kompostiranja traje znatno duže od aerobnog.
I jedan i drugi proces imaju svoje nedostatke i prednosti.
Jedna od glavnih prednosti anaerobnog procesa je u malom gubitku
hranjiva, pogotovo dušika, u činjenici da ovaj proces ne traži gotovo
nikakvu intervenciju čovjeka, već teče polako i 'tvrdoglavo' ne
obazirući se previše na vanjske uvijete i svijet oko sebe.
Pri aerobnom postupku postiže se znatno viša temperatura, a što je
najvažniji čimbenik 'dezinficiranja' komposta i uništenja biljnih bolesti,
sjemena korova i ostalih nepoželjnih supstanci.
Što se temperature tiče kompost možemo podijeliti na onaj koji je
prošao kroz visoku tmperaturu 60C i više, i koji nazivamo termofilnim,
te kompost kod kojeg temperatura nije veća od 45C što još nazivamo i
mezofilnim kompostom.
Postavlja se pitanje zašto je uopće organske ostatke, pogotovo
organski gnoj, bolje kompostirati nego u unijeti u tlo u svježem stanju
odnosno nakon što je jedno vrijeme ležao razasut po dvorištu?! Prije
svega, gnojidbom svježim , odnosno nekompostiranim gnojem ne
postižu se ni približno slični učinci kao unošenjem komposta, štoviše
ovakva gnojidba može imati negativnih posljedica. Sirovi gnoj ili stariji
gnoj koji je nepravilno dozrio, budući da nisu prošli kroz proces
aerobne fermentacije ('dezinfekcije' visokom temperaturom), i dalje
sadrže supstance i organizme koji stimuliraju pojavu štetnika i korova.
Primjena ovakvog gnoja dovodi do kiselosti tla, izlaska hranjiva
(pogotovo dušika), stvaranja toksičnih supstanci za biljke i blokatora
rasta, pojačane proizvodnje toksičnih među produkata, antibiotika itd.
dakako znatni su i gubici hranjiva iz sirovog, odnosno nepripremljenog
gnoja. Do ovih dolazi uslijed intenzivnog hlapljenja dušika, a čemu
pogoduje neravnomjerna površina s mnogo rupa tj nepovoljan odnos
površine nasuprot volumena kao i pomanjkanje zaštitnog pokrivača.
Sve spomenute neželjene posljedice možemo izbjeći kompostiranjem
gnoja. Gubici hranjiva u kompostiranom gnoju svedeni su na minimum,
te on obiluje glavnim hranjivima i mikro elementima koji su neophodni
za pravilan rast biljaka. Kompostirani gnoj bogat je i vitaminima,
pogotovo onima B kompleksa, antibioticima i stimulatorima rasta –
hormonima. Kompostirani gnoj privlači i aktivira rad faune tla, a budući
da sadrži gumaste i sluzaste tvari, te ljepljivi micelij gljiva a njegove
organske supstance povisuju povisuju sposobnost zadržavanja vode u
tlu. Sve ovo djeluje vrlo povoljno na dugoročnu plodnost, obradu i
ostale značajke tla. Zbog tamnije boje, tla gnojena kompostiranim
gnojem se brže zagrijavaju. Kompostirani gnoj je također izvor energije
za mikroorganizme, a štiti tlo i od mogućih povremenih prekomjernih
koncentracija mineralnih soli te raznih toksičnih supstanci. Kako
kompostirani gnoj sadrži i mnoge predatorske organizme, no na taj
način neizravno pridonosi regulaciji bolesti i štetnika. Kompostirani
gnoj ima za oko 50% manji volumen od svježeg gnoja, a što znatno
olakšava transport i aplikaciju.
Što se događa unutar kompostne hrpe?
U svemu što nas okružuje živi mnogo mikroorganizama. U gnoju, kao i
u ostalim tvarima koje smo uredno složili u kompostnu hrpu, žive
milijuni mikroorganizama. Oni počinju s 'napadom' na kompostnu
masu, a uslijed čega započinje njezina razgradnja. Složeni organski
spojevi rastavljaju se na manje i jednostavnije. Dušikom bogati spojevi
raspadaju se do amonijaka i elementarnog dušika koji odlaze u zrak, a
ugljikovi spojevi razgrađuju se do plinovitog ugljičnog dioksida. I u
jednom i u drugom slučaju, postoji čitav niz međuspojeva. Nakon što
ova razgradnja dođe do 'nulte točke', započinju novi procesi u kojima
se ove jednostavne supstance ponovno pretvaraju u složenije, a što na
kraju kulminira formiranjem humusnih spojeva. Jasno da će se prema
svojoj prirodi neke tvari lakše, a neke teže razgrađivati. Tako će se
kompostna hrpa koja je sačinjena većinom od sočnih zelenih biljnih
dijelova lakše raspasti nego ona koja u osnovi ima piljevinu, kožu ili
kosti. Slamnati i ostali srodni materijali, po brzini razgradnje, biti će
između zelenog i drvno-koštanog.
Već nakon nekoliko dana temperatura u kompostnoj hrpi se povisuje s
temperature okoliša na 45-50C. Povećanje se nastavlja i idućih dana,
tako da nakon 5-10 dana dosiže svoj vrhunac, 60-65C ili više. Do
ovakvih visokih povećanja temperature dolazi zbog viška energije koju
oslobađaju bakterije. Ovaj se proces nastavlja sve do trenutka kada je
većina lako raspadljivih spojeva razgrađena od strane bakterija, nakon
čega se njihova aktivnost znatno smanjuje.
Temperatura nije jednaka u svim dijelovima hrpe, te da su vanjski
slojevi obično nešto hladniji. Važno je istaknuti da je temperaturu
moguće povisiti i prevrtanjem gnoja. Svako prevrtanje dovodi obilje
novog kisika i povisuje temperaturu, no istovremeno uzrokuje i gubitak
dušika , pa se prevrtanje kompostne hrpe ne preporučuje osim kada je
to zaista neophodno. Dinamika temperature može se dobro pratiti i
kontrolirati specijalnim toplomjerima za kompost, ali je u ovu svrhu
moguće je upotrijebiti i 2-3 štapa koje je potrebno zabiti na različite
dubine komposta. Povremenim vađenjem ovih štapova i
provjeravanjem njihove topline dobit ćemo približnu sliku što se
događa s temperaturom u hrpi. Kada se temperatura povisi iznad 50C,
dio štapa koji se nalazio u kompostu biti će toliko vruć da ga neće biti
moguće držati golom rukom. Dobar je znak ako se štap k tome i 'dimi',
jer to ukazuje na ispravnu vlažnost. Ako je gnoj prekriven plastičnim
folijama i starim tepisima tada se u ovoj fazi kompostiranja, na njihovoj
donjoj strani sakupljaju kapi vode. Ovo se ne smije kasnije pojavljivati
te zrak koji isparava mora biti posve suh.
9. Kontrola štetnika, bolesti i korova
Sredstva za zaštitu bilja nazivaju se pesticidi. Taj pojam uključuje i
sredstva za suzbijanje nametnika na ljudima, domaći i korisnim
životinjama. Pesticide dijelimo na one koji suzbijaju nametnike
životinjskog porijekla (zoocide), te one koji suzbijaju nametnike biljnog
porijekla (fitocide).
Zoocide još dijelimo na:
1. insekticide – sredstva za suzbijanje insekata, a koji mogu bit
biljnog ili organsko – sintetičkog prijekla
2. akarcide – sredstva za suzbijanje grinja
3. nematocide – sredstva za suzbijanje nematoda
4. limatocide - sredstva za suzbijanje puževa
5. rodenticide – sredstva za suzbijanje glodavaca
6. karvicide – sredstva za odbijanje od napada ptica
Fitocide dijelimo na:
1. fungicide – sredstva za suzbijanje gljivica
2. herbicide – sredstva za suzbijanje korova
Do prije stotinjak godina, bolesti i štetnici nisu predstavljali ozbiljniji
problem u poljoprivredi. Ako je postojala potreba za prskanjem to se
izvodilo raznim insekticidima biljnog ili eventualno mineralnog
porijekla.
Prva generacija 'pravih' pesticida za temelj je imala teške metale (živa,
bakar, olovo, arsen), mineralna ulja i sumpor. Sve ove kemikalije bile
su još uvijek proizvod anorganske kemije (kemije neživih spojeva) i
nisu bile prirodi strane supstance.
Druga generacija pesticida započela je kemijskom sintezom novih
organskih supstanci (organo - sintetički pesticidi). Tada se u prirodi
pojavljuju, prirodi posve strane i nepoznate supstance. Reakcije i
sudbinu ovih supstanci nemoguće je sasvim kontrolirati i predvidjeti.
Treća generacija pesticida naziva se još i bio pesticidi. Premda riječ bio
daje naznaku da bi se možda moglo raditi o pesticidima za bio ili eko
poljoprivredu, ovdje riječ bio označava proizvode, produkte genetskih
manipulacija mikroorganizama, koje (uz rijetke iznimke) u eko
poljoprivredi obično ne koristimo.
Bez upotrebe pesticida nemoguće je zamisliti konvencionalnu
poljoprivrednu proizvodnju. Ona svoj napredak i može zahvaliti upravo
pesticidima. U konvencionalnoj poljoprivredi pesticidi se koriste u svim
fazama proizvodnje, počevši od zaštite sjemena i sjetve, prilikom
pripreme tla, pa sve do skladištenja poljoprivrednih proizvoda.
Kemijska metoda zaštite bilja ima čitav niz negativnih popratnih
pojava:
A. Toksično djelovanje na ljude, biljke i životinje
Pesticidi su 'krivci' za mnoge slučajeve trovanja ljudi kemijskim
sredstvima, a brojna su trovanja i kod životinja, te štete na
poljoprivrednim kulturama.
Osim direktnih trovanja (udisanjem, kroz usta, kroz kožu,
konzumacijom tretiranih biljaka) pesticidi su opasni jer imaju
sposobnost nakupljanja u tkivu ljudi i životinja (pogotovo u masnom
tkivu – razgradnja te prelazak u majčino mlijeko, jetri i bubrezima)
B. Onečišćenje okoliša te poremetnja prirodne ravnoteže
Prilikom ili nakon aplikacije, pesticidi ne dolaze u dodir samo sa
tretiranim biljkama, već i vodom, zrakom, tlom životinjama i čovjekom.
Nažalost većina pesticida ne djeluje samo na organizme protiv kojih ih
koristimo, već i na mnoge druge, uključujući i nametnike protiv kojih ih
ne koristimo, korisne insekte, grinje, pauke, ribe, ptice, pčele, mikorize,
divljač…to je ujedno i jedan od najvećih problema kod upotrebe
pesticida.
C. Nerazgradivost pesticida
Pesticidi koji uđu u eko sustav podliježu procesu razgradnje neki se
pesticidi odlikuju izuzetnom postojanošću tj imaju dugi životni vijek u
prirodi. Ovo je nepoželjno jer djeluju i nakon što su obavili svoju zadaću
koju im je čovjek namijenio, trujući pri tome i dalje sve oko sebe. Jedan
od najozloglašenijih je DDT, pesticid čije ostatke u tlu i hrani iako se ne
koristi već 30ak godina, nalazimo još i danas.
D. Pojava otpornosti
Česta upotreba novih, selektivnijih pesticida pojačala je otpornost
bolesti i štetnika spram pesticida. Korištenje određenog pesticida kroz
određeno vrijeme, dovodi do toga da on 'prestane djelovati' tj.
nametnici postaju otporni na njegovo djelovanje. Ponovnim uvođenjem
novog pesticida, ovaj se proces ubrzava i pojačava, budući da
malobrojne preživjele jedinke, brzo stvaraju potomstvo koje je
'preslika' roditelja i otporni su na novi pesticid
E. Kontrola ostataka pesticida u hrani
Mjerenje i praćenje onečišćenja okoliša pesticidima težak je, skup i
delikatan posao, kojim je moguće obuhvatiti samo određene segmente
prirode.
Naročito velik problem predstavlja kontrola pesticida u hrani. U praski
je skupo i gotovo nemoguće kontrolirati svu hranu na tržištu, pa se
testiranja vrše na slučajno izabranom uzorku koji iznosi 0,1% od
ukupne hrane.
Problemi postoje i zbog neujednačenog mišljenja oko tolerance
(dozvoljene količine pesticida u hrani) i karence (vremena potrebnog
za razgradnju pesticida nakon tretmana)
F. Problemi u svezi zaštite voda, pčela i ljudi, te uništenja
ambalaže i deponija pesticida
Ljudi koji dolaze u doticaj sa pesticidima, najprije moraju biti upoznati
sa opasnostima koje donosi rad s njim a, te mjerama zaštite koje je
neophodno poduzeti. Ovom se problemu ne dodaje dovoljno velika
pažnja pa je to ujedno i razlog najvećeg broja trovanja. Osim ljudi
potrebno je paziti da ne dođe do trovanja voda ili pčela. U praksi je
nemoguće izbjeći otrovanje pčela za vrijeme aplikacije pesticida, a i
nakon toga dok sakupljaju tretirani polen i nektar. Premda je prije
svakog tretiranja zakonom obvezatno obavijestiti sve pčelare u krugu
od 5km, kako bi ovi za to vrijeme mogli zatvoriti ili premjestiti pčele na
neko drugo mjesto, ovo se u praksi rijetko kada provodi.
Sličan i teško rješiv problem predstavlja uništenje ambalaže pesticida,
te deponiranje otpadnih tvari i nusproizvoda koji nastaju prilikom
proizvodnje pesticida, kao i samih pesticida koji više nisu za upotrebu.
Premda i za ovo pitanje postoje zakonski propisi, njihovo uništenje
odnosno deponiranje uglavnom se odvija 'na divlje'.
Što koristiti umjesto pesticida?!
Uz ovo pitanje veže se i pitanje kako smanjiti potrebu za korištenjem
pesticida?! Nit vodilja u ekološkoj poljoprivredi je 'bolje spriječiti nego
liječiti', pa naglasak nije na metodama liječenja već na preventivnim
mjerama tj onima koje sprečavaju ili smanjuju napade bolesti i
štetnika.
Plodored i higijena
Rezultati mnogih istraživanja, te iskustva iz prakse, pokazuju da je
dobro organiziranim plodoredom, kada je riječ o ratarstvu, moguće
izbjeći oko 70% problema sa bolestima i štetnicima. Osim plodoreda,
od izuzetne je važnosti provoditi i ostale mjere higijene tla, a što
uključuje i brigu o uklanjanju ili spaljivanju ostataka zaraženih kultura,
a čime izbjegavamo da one postanu novi izvor zaraze.
B. Gnojidba i izgradnja humusa
Neuravnotežena, naročito prejaka gnojidba, koja uzrokuje bujan rast
biljaka, pridonosi razvoju bolesti i štetnika. Rahlo tkivo previše gnojenih
biljaka, bogato aminokiselinama, koje još nisu prešle u bjelančevine,
predstavlja idealan medij za parazite do prevelike gnojidbe može doći i
uslijed upotrebe nedovoljno zrelog krutog gnoja, gnojovke i gnojnice.
Na kontrolu štetnika i bolesti znatno utječe i sadržaj humusa u tlu. Ovo
je također dokazano znanstveno i u praksi. Kulture koje rastu na tlu
bogatom humusom, jednostavno ne pate od značajnijih napada biljnih
bolesti ili štetnika. Ovo se objašnjava prisustvom mnogih korisnih
predatorskih organizama u humusu. Oni su kao i svi, da bi opstali na
životu, u stalnoj potrazi za hranom, a koja se većinom sastoji od biljnih
nametnika (bolesti i štetnici).
Budući da su u 'živim tlima', kao što je humus, aktivni i ostali dinamički
procesi, za pretpostaviti je da i oni doprinose kontroli štetnika i bolesti.
Tu je najpoznatiji primjer djelovanja mikorize, koja biljke opskrbljuje
dodatnim elementima te ih brani od napada patogena. Zbog svega
ovoga, na tlima koja sadrže više od 3% humusa, biljne bolesti i štetnici,
u pravilu ne predstavljaju ozbiljniji problem.
Otporne sorte
Navodi se često kako je najbolji oblik zaštite bilja je upotreba sorti koje
su otporne na štetnike i bolesti. No ovo traži dodatno objašnjenje.
Novostvorene sorte svakako je potrebno pozdraviti, no one su većinom
rezultat genetskih manipulacija, koje s jedne strane skrivaju velike
mogućnosti ali i zabrinjavajuće rezultate.
Nove se sorte često 'preko noći' uvode u praksu, bez prevelikog
razmišljanja. Obično se pokaže da novostvorena sorta i nije baš tako
idealna. Primjer za to je 'zlatni delicious' u svijetu najraširenija sorta
jabuke. Pored mnogih dobrih osobina znatni su i njezini nedostaci.
Izuzetno je osjetljiva na bolesti. Iako je on postao standard za
visokorodne sorte, njegov visok urod moguće je postići jedino uz
primjenu vrlo intenzivne zaštite pesticidima. To podrazumijeva gotovo
dvostruko češće prskanje što može značiti i do 20 prskanja godišnje.
Slično je i sa novostvorenim žitaricama, kratke stabljike, koje budući da
se nalaze znatno bliže tlu oboljevaju znatno više negoli sorte koje su
izdignute sa tla.
Većina novonastalih sorata uz visoku rodnost odlikuje se i otpornošću
na bolesti i štetnike. Ta je otpornost 'stvorena' tako da je u njima
povišen sadržaj 'prirodnih pesticida'. Pod ovim se misli na kemijske
spojeve koji se prirodno nalaze u biljkama. Budući da neki od njih služe
biljkama za obranu od bolesti i štetnika pa su ovi spojevi i nazvani
prirodnim pesticidima. Postojanje 'prirodnih pesticida' u hrani
tolerantno je do određene količine no štetno je kada su te količine
pojačane, gotovo jednako kao i sintetički pesticidi.
Treba napomenuti da je otpornost često puta stvorena na štetu ostalih
ne manje važnih značajki.
Održavanje raznovrsnosti i biološka zaštita bilja
Upravo održavanje raznovrsnosti, prisustva više vrsta i individua, kako
mikroorganizama, tako i biljaka te životinja, jedna je od najboljih
garancija za ispravno funkcioniranje svakog eko sustava, pa se u eko
poljoprivredi, e eko zaštiti bilja izuzetan značaj pridaje upravo tome. U
eko sustavu koji ne oskudijeva biljnim i životinjskim vrtama, štetnici i
bolesti rijetko se pojavljuju, budući da je njihova pojava i razvoj
onemogućeno uslijed učinkovitih antagonizama.
Na osnovi rada i učinka predatorskih i parazitskih organizama,
razvijena je i tzv biološka zaštita bilja, metoda pri kojoj jedan živi
organizam suzbijamo uz pomoć drugog živog organizma. Ovu metodu
koristimo i u ekološkoj zaštiti bilja, a zahvaljujući dobroj 'infrastrukturi'
(živice, grmlje, divlje bilje, biotop…), korisne organizme koji su
učinkoviti u ovakvom suzbijanju, ne moramo kupovati u dućanu, već ih
imamo, besplatno, na samom gospodarstvu.
Među mnogim eko i konvencionalnim poljoprivrednicima postala je
'moda' kupovanja korisnih organizama. Na ovaj način poljoprivrednici
umjesto pesticida, kupuju 'bube' te tako ponovno postaju ovisni o
industriji.
Biljne izlučevine, kako iznad tla, tako i u tlu, te mnogi spojevi nastali
razgradnjom organske tvari djeluju kao pesticidi. Što je veća
raznovrsnost, veće je i bogatstvo spomenutim izlučevinama. Mnogi
poljoprivrednici prakticiraju združenu sjetvu, a što zbog izmiješanih
mirisa bilja dezorijentira nametnike. Pored ovoga na eko
gospodarstvima, nije rijetkost vidjeti i eko koridore, smjese ljekovitog i
divljeg bilja koje služi kao stanište mnogim korisnim organizmima, te
neke rubne biljke, koje se siju ili sade uz redove parcela, a koje svojim
izlučevinama pridonose boljem razvoju glavne kulture.