OTVORENI UNIVERZITET „APEIRON“ TRAVNIK

EVOLUCIJA NOVCAESEJ

PREDMET: MONETARNE I JAVNE FINANSIJE PROFESOR: Prof. dr. IGOR ZIVKO ASISTENT: Mr. MUHAMED SOFTIC

STUDENT: PINJO AJNASEMESTAR:VISMJER: USLUZNI MENADZMENT

Vitez, Septembar 2010. Godine

1

SADRŽAJ

1.UVOD ...................................................................................................................................... 3

1.1 Uvod u karakteristike i razvoj novca .................................................................................... 3

2. EVOLUCIJA NOVCA ............................................................................................................. 4

2.1. Oblici novca ..................................................................................................................... 5

2.1.1. Naturalni (robni) novac................................................................................................. 5

2.1.2. Metalni (kovani) novac ................................................................................................. 5

2.1.3. Novčanice (surogati novca) ...........................................................................................7

2.1.3.1. Certifikati....................................................................................................................7

2.1.3.2. Banknote.................................................................................................................... 7

2.1.3.3. Papirni novac............................................................................................................. 8

2.1.4. Žiralni (depozitni) novac .............................................................................................. 9

2.4.Monetarna teorija i agregatna ekonomska teorija .............................................................. 13

3. POVIJEST NOVCA SRBIJE, CRNE GORE i JUGOSLAVIJE ......................................... 14

3.1. Kovani novac ..................................................................................................................... 14

3.2. Novčanice .......................................................................................................................... 15

4. ZAKLJUČAK .....................................................................................................................17

5. LITERATURA .....................................................................................................................18

2

1.UVOD

1.1 Uvod u karakteristike i razvoj novca

Novac je društveno-ekonomska kategorija koja je u svom dugom evolucionom procesu najuže vezana za razvoj proizvodnih snaga, robnu proizvodnju i podjelu rada – dakle za razvoj drušva u cjelini. On je osnova monetarnog sistema svake privrede.

Cilj novca je; da služi kao opće prihvaćeno sredstvo razmjene – odnosno sredstvo plaćanja. Novac je imovina koja se uobičajno koristi prilikom nabavke roba i usluga. 

Hipoteza; Novac je roba, ali istovremeno i ekvivalent svih drugih roba. Upotrebna vrijednost te robe rezultat je određenog konkretnog rada, utrošenog u njenu proizvodnju.

U prvoj fazi  naturalne privrede i razmjene dobara prometna vrijednost se odvijala na principu razmjene roba za robu. To je bila primitivna robna razmjena –trampa.  

R –R 

Karakteristike ove robne razmjene su:

nepraktična, usporava promet, problem uporedbe, vrednosti raznovrsnih roba,

potrebna dvostruka podudarnost volja.

Daljnji razvoj naturalne privrede i razmjene dobara je pokazao da su se neka dobra počela  više cijeniti u razmijeni. Tako se stvara proizvod kojim se može mjeriti upotrebna vrijednost više drugih proizvoda. Umjesto prostog ili slučajnog oblika vrijednosti pojavljuje se prošireni oblik vrijednosti. Redovno je neki proizvod bio taj koji se rado primao i nalazio, nasuprot niza drugih proizvoda. Vremenom ta roba koja se izdvaja iz ostalog robnog svijeta, i suprostavlja se svim drugim robama počinje funkcionirati kao novac najprimitivnijeg robnog oblika – razvija se novi oblik prometne vrijednosti.

Proizvodi koji počinju cirkulirati kao prvi oblici novca, gube izvjesna svojstva  i postaju posebne robe – oni postaju opći ekvivalent koji se sve više upotrebljava isključivo u procesu razmjene ostalih proizvoda. Razvijeni robni promet.

R -N –R 

Karakteristike ove robne razmjene su: 

Robni novac - posebna vrsta robe koja služi kao opći posrednik u razmjeni svih drugih roba.

Lakše je obaviti dvije novčane transakcije nego jednu trampu.

 

3

Tokom povijesti različite vrste robe vršile su ovu funkciju: stoka, maslinovo ulje, gvožde, bakar, srebro, cigarete. Zapaža se da je stoka najviše korištena kao sredstvo u razmjeni, pa se čini da odatle potiče naziv za novac – pecunia (pecus – govedo).

Svaka vrsta robnog novca ima svoje prednosti i nedostatke: stoka se ne može dijeliti na manje dijelove, neke robe su podložne kvarenju, neke nisu pogodne za prenos. 

Izdvajanjem robe općeg ekvivalenta iz ostalog robnog svijeta, stvara se osnova za nastanak i razvoj novčanog oblika vrijednosti. U procesu razmjene ovaj opći ekvivalent dobija posebnu društvenu funkciju, te svojim “predmetnim sadržajem” izražava vrijednost drugih roba.

Roba opći ekvivalent dobiva time karakteristike novca u kojem, i preko kojeg u izražene vrijednosti svih ostalih roba. Kada je uloga općeg ekvivalenta pripala jednoj robi o rasla sa njenim prirodnim oblikom specifične robe (zlato i srebro), kada je stekla monopol kao opći ekvivalent – onda ona postaje novac. Do XIX veka metali preuzimaju u potpunosti ovu ulogu.  . Dobivajući monopol općeg ekvivalenta od strane jedne robe, ova postaje novčana roba. Iz proširenog prometnog oblika vrijednosti razvija se novčani oblik vrijednosti. Novac nastaje kao neophodan proizvod razvijene robne razmjene.

2. EVOLUCIJA NOVCA

1Evolucija oblika prometne vrijednosti od jednostavnog – preko općeg – do novčanog, u osnovi predstavlja genezu novca.

Evolucija novca u sve razvijenijem i masovnijem ostalom svijetu roba gubila je iz vida njegovo porijeklo, a prije svega u građanskoj monetarnoj teoriji vezanoj za slijedeće nove pojave:

1. Osamostaljenje određenih funkcija novca, 2. Zloupotreba novca, uz njegovo korištenje za brojne druge ciljeve izvan normalnih

nočanih funkcija.

3. Izvanredan razvoj pojedinih oblik novca (depozitni novac, međunarodni novac, elektronski novac ),

4. Nestanak ili “zakržljavanje” nekih funcija novca (novac kao blago, novac kao mjera vrijednosti, transformacija svjetskog novca) i dr.

1 MONETARNE I JAVNE FINANSIJE – Dr. S.Komazec I Dr. Žarko Ristić

4

2.1. Oblici novca

Oblici novca su:

1. Naturalni (robni) novac 2. Metalni (kovani) novac

3. Novčanice (surogati novca)

certifikati

banknote

papirni novac

4. Žiralni (depozitni) novac

2.1.1. Naturalni (robni) novac

Razvojem trampe razvile su se robe veće upotrebne vrijednosti koje predstavljaju robni novac. Takav novac (razne robe kao što su platno, koža …) odgovara prilikama u kojima je nastao. Ukratko, to su predmeti koji su izgubili upotrebnu vrijednost, pa postali simboli vrijednosti i sredstva koja služi za nabavku druge robe. Prometni procesi i ovdje su omogućili da se robni novac zamjeni simboličnim novcem, bez vlastite unutarnje vrijednosti, ali koji svoju vrijednost crpe iz odnosa reprezentacije prema pravom novcu. Više se nije mijenjalo cijelo krzno za veliku količinu žita već samo dio krzna za malu količinu žita. Ujedno, to su i prvi surogati novca.

2.1.2. Metalni (kovani) novac

Prvotno su to bili komadi metala koji su se upotrebljavali u robnom prometu kao sredstvo plaćanja. Pri svakoj pojedinačnoj razmjeni provjeravala se njihova kvaliteta (vaganjem težina, a ostalim mjerenjima finoća). To se nazivao penzatorijski sistem mjerenja vrijednosti novca, koji nije bio toliko dobar i pouzdan, a izazivao je i poteškoće u procesu razmjene. Da bi se one prevladale, pojedini trgovci stavljaju na komade metala koji kolaju u prometu svoje žigove kao potvrdu da ti metali imaju svojstva koja im se pripisuju. Kasnije to čini država koja pušta u promet kovani novac utvrđenog oblika i sadržaja. Pravo na kovanje novca imali su isključivo vladari (tzv. regalno pravo) još od antičkog doba. Pored vladara kovanjem se bave gradovi, feudalna gospoda, biskupi i pojedini plemići. Pobjedom apsolutizma, cjelokupna vlast i isključivo pravo na kovanje novca prelazi u ruke kralja. Od toga doba počinju se sistematski donositi propisi za jedinstveno kovanje i izdavanje novca. Metali koji se koriste jesu željezo, bakar, srebro i zlato. Izdvojio se zlatni novac zbog svojih vrijednosti, a naročito rijetkosti. Problematično ga je bilo pronaći i prerađivati. Općenito, karakteristike kovanog novca kao općeg ekvivalenta jesu:

1. trajnost 2. djeljivost

3. homogenost

5

4. identičnost

5. rijetkost

Posebne karakteristike zlata su:

1. zamjenjivost (proizlazi iz homogenosti materije) 2. djeljivost (dijelovi vrijede kao i cjelina)

3. trajnost (nema oksidacije)

4. kovnost (promjena oblika ne utječe na količinu i kvalitetu)

5. prenosivost (mala količina ima veliku vrijednost)

6. prepoznatljivost

7. korisnost (visok stupanj potražnje i laka zamjena za potrebni proizvod)

 

Počeci metalnog novca ne vežu se za plemenite metale. Prvi metal od kojeg se izrađivao novac bio je željezo (Sparta), a zatim bakar (Rim i Kina).

Tek naknadno se kovani novac transformirao u monetu – kovani novac od zlata i drugih metala sa od države propisanom i određenom finoćom, težinom i oblikom, te žigom države. S pojavom monete dolazi do numeratorskog načina plaćanja.

Država (kovnički sustav) određuje:

valutu važenja – metal iz kojeg se kuje novac novčanu jedinicu – ime novca

kovničku ili novčanu stopu – broj jedinica nekog novca koji se može iskovati iz jedne određene količine zlata ili srebra

finoću – označava udio plemenitog metala u odnosu na neplemeniti

toleranciju (remedium) ili granicu odstupanja – odstupanje od zakonski utvrđene težine i finoće kod koje novac i dalje vrijedi onoliko koliko iz žiga proizlazi

prometnu ili dopuštenu težinu – zakonski najmanja dopuštena težina monete pri kojoj ona može poslužiti kao sredstvo prometa i plaćanja.

 

6

Dogodilo bi se da u prometu osim monete sudjelovao i kovani novac s manjom vrijednošću od one na koju glasi. Stoga oznaka na moneti postaje značajnijom od sadržaja metala, pa se postepeno novčana jedinica ne definira materijalno već nominalno. Razlika između nominalne i supstančne vrijednosti najviše je izražena kod sitnog novca kao nepunovrijednog novca koji se kovao od željeza, bakra i legura.

Javlja se naziv kurentni novac kao novac kod kojeg je materijalna vrijednost jednaka nominalnoj vrijednosti, te koji služi kao zakonsko sredstvo plaćanja. Ukoliko se taj novac primao i u međunarodnom prometu nazivao se valutni novac.

2.1.3. Novčanice (surogati novca)

   Novčanica je papirna cedulja sa otisnutom novčanom vrijednosti čija vrijednost je određena vrijednošću one količine zlata koja proizlazi iz njene nominalne vrijednosti. Taj oblik novčanice je zamjenjiv ili konvertibilan za zlatni ili drugi kovani novac pune vrijednosti.

2.1.3.1. Certifikati

Certifikati su potvrde o položenom iznosu u valutnom novcu (valutnom metalu), koji se vraća imaocu potvrde na njegov zahtjev, tj. to su potvrde o pravom depozitu (depozitum regulare). Prvi su pojavni oblik novčanog surogata, a cirkuliraju u prometu umjesto deponiranog valutnog novca znači nemaju novčani učinak na ponudu novca (jer je količina novca u optjecaju ostala ista). Certifikati, doznačnice, uputnice, mjenice i slični instrumenti, samo su zamjenjivali punovrijedan novac i njihova se vrijednost uvijek zasnivala na mogućnosti i sigurnosti njihove potpune zamjenjivosti u metalni novac. Pod tim uvjetom oni su se pokazali čak i pogodniji za plaćanje, jer su lakše i pogodniji za rukovanje, a smanjen je i rizik od krađe ili gubitka za razliku pri rukovanju gotovim novcem.

Karakteristike plaćanja s certifikatima:

certifikat se kod njegovog izdavaoca (banke) mogao zamijeniti za količinu zlata koja iz njega proizlazi, pa se plaćanje vršilo zlatnim novcem;

certifikatom se moglo plaćati tako da ga vlasnik koristi za plaćanje vjerovniku pa on sam odluči hoće li ga zamijeniti za zlato ili dalje s njim trgovati.

2.1.3.2. Banknote

Iskustvo je bankarima ubrzo pokazalo da imaoci bankarskih certifikata, potvrda i sl. rijetko povlače deponirani novac odnosno ne u potpunosti. Tako je pravi depozit postao nepravi depozit (depozitum iregulare). Praksa je pokazala da su bankari mogli izdati i 2 do 3 puta više doznaka ili uputnica nego što su imali raspoloživog novca. Činjenica je da je ovim transakcijama povećan

7

opticaj novčanih instrumenata i zahvaljujući tome ublažena je oskudica novca za kojim su potrebe bile sve veće. Bankarske doznačnice počinju se nazivati banknote.

Banknota nije potvrda o položenom novcu već obveznica banke da donosiocu na njegov zahtjev isplati određeni iznos u zakonskom novcu, tj. to je potvrda o nepravom depozitu. Vlasnik banknote ima pravo na onaj iznos koji je na njoj otiskan.

Izdavanje banknota započinje u 17. st., te se tada od izdavaoca zahtijevalo da za svaku izdanu banknotu ima zlatnu polugu. Na zahtjev stranaka, banknote su se zamjenjivale za zlatni novac. Nekada su londonski zlatari dolazili do tog novca tako što su im obično stanovnici davali svoje vrijednosti u njihove trezore. Vlasnici zlatnika nisu uvijek dolazili po njih, pa se dio zlatnika koristio za davanje kredita. Bankar je trebao procijeniti koliko mora imati zlatnika u banci, a za koliko može davati kredite.

Bilanca zlatara (bankara) za vrijeme pravog depozita (certifikata; 100% pokriće u zlatu) – prikaz a, te za vrijeme nepravog depozita (banknota; kreditiranja; nemaju 100% pokriće u zlatu) – prikaz b:

prikaz a   prikaz bAktiva Pasiva Aktiva Pasiva100 zlatnika 100 certifikata 100 zlatnika

150 kredita250 banknota

 Preduvjeti za uspješno funkcioniranje tog sistema jesu:

povjerenje u novčani sistem (ako bi svi vlasnici došli u banku i tražili svoj novac natrag, došlo bi do bankrota zlatara)

zbog pretjerivanja bankara (koji onda nisu mogli isplatiti svoje vjerovnike) došlo je do nastanka centralne banke od strane države u ulozi zaštite vjerovnika (time možemo reći da je banknota vrijednosni papir što ga na propisan način izdaje banka koja je za to ovlaštena, a glasi na donosioca i zamjenjiv je za gotov novac ili sam služi kao zakonsko sredstvo plaćanja; razvila se funkcija novca kao platežnog sredstva i predstavlja jednu vrstu kreditnog novca)

Važno je napomenuti da su banknote samo surogati novca te se nisu morali primati kao kovani novac. Imale su konvertibilnost za zlato i dok je tako smatraju se surogatima, no potrebe platnog prometa je bilo sve veće i veće, a zlata sve manje pa pada zamjenjivost banknota za zlato i dolazi do današnjeg oblika papirnog novca.

2.1.3.3. Papirni novac

Papirni novac je zakonsko i definitivno sredstvo plaćanja u svakoj zemlji, te se prima u neograničenim količinama i ne može se zamijeniti za punovrijedni metalni novac.

Ako stjecanjem bilo kakvih okolnosti, emisiona banka obustavi konvertibilnost svojih novčanica (banknota) u zlato ili srebro, ali se one i dalje zadrže u opticaju kao zakonsko prometno sredstvo

8

i sredstvo plaćanja, onda takve novčanice poprimaju sva obilježja papirnog novca. Banknote su općenito pretvorene u papirni novac s prisilnim tečajem, te služe kao zakonsko sredstvo plaćanja. Papirni novac zajedno s certifikatima i banknotama čini krug tzv. novčanica. Ali, dok su ostale novčanice lako zamjenjive (konvertibilne) u punovrijedan novac, papirni novac ima prisilan tečaj i ne može se zamjenjivati za novac pune materijalne vrijednosti. (Iznimka su američki dolari iz 1856. godine koji se i danas mogu zamijeniti u zlato i njima se još uvijek može plaćati.)

Papirni novac nema vlastite vrijednosti, već on predstavlja vrijednost određene količine zlata, pa zato i može obavljati sve funkcije novca. Te novčanice možemo zvati i notalni novac kao najsavršeniji oblik znaka vrijednosti, kojeg u svojem razvoju na površinu izbacuje robni promet. Proistekao je iz funkcije novca kao prometnog sredstva, te u odnosu prema robnim vrijednostima predstavlja one iste količine zlata u kojima su robne vrijednosti idealno izražene.

Papirni novac izdaje CB ili emisiona banka svake pojedine zemlje. Kretanje papirnogg novca podvrgava se jedino zakonima samog novčanog opticaja, koji zahtjeva da se izdavanje papirnog novca ograniči na onu količinu istovjetnu količini zlata koja bi morala biti u prometu. No, što se više raskida veza između papirnog novca i zlatnog pokrića, to je veća mogućnost poremećaja u robno-novčanim odnosima, pa se uslijed kolebanja robnog prometa prometni kanali neujednačeno pune papirnim novcem i nestaju svake mjere.

2.1.4. Žiralni (depozitni) novac

Žiralni novac potječe iz 12. st. iz sjeverne Italije gdje je došlo do osnivanja prvih Žiro-banaka, a dolazi od latinske riječi giro koja se odnosi na krug bančinih komitenata koji vrše uzajamna plaćanja preko istog bankara bez uporabe gotovog novaca (koji predstavlja zakonsko i definitivno sredstvo plaćanja, a čine ga papirni i metalni novac koji se nalaze u opticaju u jednoj zemlji).

Žiralni novac omogućava da se obavljaju isplate bez prijenosa efektivnog novca i manipuliranja gotovinom. Uspješno funkcioniranje žiralnog novca zahtjeva dobro razgranat i efikasan bankarski sistem i savršenu kontrolu stvaranja i prometanja žiralnog novca. Korištenjem ove tehnike plaćanja smanjuje se količina novcau opticaju – stvara se bezgotovinski platni promet. Drugim riječima, žiralni novac jesu a vista (kratkoročna) novčana potraživanja na banku pomoću kojih se mogu vršiti plaćanja bez obzira dali je nastala promjena na temelju depozita u banknotama, novčanicama (certifikatima) ili na temelju kredita. Banke knjiže promjenu sa računa na račun (favorizirajući svoje komitente jer onda ne dolazi do promjene u bančinoj bilanci).

Druga riječ je depozitni novac (depozit je anglosaskog podrijetla i novijeg datuma – polog nečega) što je zapravo saldo na računu. Treći naziv je skripturalni novac (lat. scribere – pisati).

Žiro banke su uglavnom uzimale polog onih novčanica koje su bile u opticaju (banknote), te bankari nisu ponovo za njih davali nove potvrde nego su knjižili iznose na računima svojih klijenata. Plaćanje se pojavom žiro-novca, moglo vršiti ili gotovinom ili proknjižavanjem iznosa s jednog na drugi račun pomoću virmana. Ako su oba komitenta bila u istoj banci bilo je jednostavno, a u suprotnom se to vršilo pomoću čeka koji cirkulira u sistemu bezgotovinskog

9

plaćanja i koji predstavlja pojednostavljeno, šablonizirano pismo s obvezom da se donosiocu isplati određena količina novca.

Vjerovnici su rijetko povlačili gotov novac iz banke, pa su banke počele dio gotovine posuđivati drugim komitentima čime je došlo do pojave kredita kao vida potraživanja. Depozitni novac je glavna i odgovorna kategorija za pojavu inflacije. Pojavom depozitnog novca banke nisu bile samo posrednici nego i kreatori novca.

Depozitni novac ulazi u novčani sistem na 2 načina:

1. Primarni depoziti (primarni depozitni novac) – poslovna banka izdaje depozitni novac na temelju pologa gotovine (novčanice), te predstavlja stvarni prvobitni novac;

2. Sekundarni depoziti (derivativni ili izvedeni depozitni novac, nepravi depoziti) – poslovna banka izdaje novac odobravanjem kredita, do njih ne dolazi pologom stvarnog novca.

 Razvoj novca i novčanih surogata okarakteriziran je dematerijalizacijom novca – brža cirkulacija novca i niži troškovi.

Stvaranje novca na temelju 2 potpuna oblika kredita:

1. Obični kredit – sastoji se u prepuštanju kupovne snage na temelju stvarnih ušteda (akumulacije) i koji ne mogu premašiti vrijednost realnih ušteda prema načelu «depoziti stvaraju zajmove»

2. Pravi bankarski kredit – također prepuštanje kupovne snage, ali u obliku žiralnog (depozitnog) novca kojeg autonomno stvara bankarski sistem zemlje.

 Budući da su u sistemu zlatnog pokrića kod izdavanja žiralnog novca , banke morale držati obvezno pokriće u gotovom novcu, izdavanje kojeg je opet zasnovano na obveznom pokriću u zlatu, to je ukupna količina kreditnog novca u krajnjem slučaju opet određena količinom raspoloživog monetarnog zlata.

Prema nekim proračunima, na temelju jednog dolara kojeg je neka osoba uložila u banku, banka je mogla odobriti 10 dolara kredita u banknotama, a kako su banknote obično imale 25% pokriće u monetarnom zlatu, bilo je dakle moguće kreirati 44 dodatna dolara od čega 4 u banknotama, a 40 u depozitnom novcu, Taj podatak nam daje totalni koeficijent ekspanzije kreditnog novca, kao odnos između ukupne mase banknota i kreditnog novca u odnosu na zlatnu bazu (∑ svih banknota + kreditni novac / zlatna baza). Tako se dobiva okrenuta piramida kreditnog novca. Da bi ta količina novca ostala pod kontrolom postojali su određeni mehanizmi regulacije. Svaka promjena postotka zlatnog pokrića izaziva ekspanziju ili kontrakciju novčanog opticaja (banknote + depozitni novac). 

Obrnuta piramida kreditnog novca (bijelo – kreditno-depozitni novac sa 10% pokrića u banknotama, sivo – banknote sa 25% pokrića u zlatu, tamnosivo – zlato):

10

31 32 33 34 35 36 37 38 39 4021 22 23 24 25 26 27 28 29 3011 12 13 14 15 16 17 18 19 201 2 3 4 5 6 7 8 9 10      1 2 3 4              1     

Kreditni novac proizlazi iz funkcije novca kao platežnog sredstva, te kao doznaka za novac dalje optječe u sferi prometa i služi za podmirivanje međusobnih obveza između prodavača i kupca putem prenošenja potraživanja duga.

Multiplikacija novca je moguća u uslovima postojanja bankarskog novca: zato što građani u platnom prometu koriste novac iz banki, komitenti banke prihvaćaju bankovne kredite, a bankarski novac se vraća u bankovni sustav. 

Monetarni multiplikator:

m = 1/r (stopa obveznih rezervi)

Kreditni multiplikator:

k=1/r-1 

Stvaranjem bankarskih depozita i kredita odriješeno je objektivnim granicama materijalne prozvodnje i raspodijele. Emisija novca i kredita ograničena je objektivnim potrebama proizvodnje i prometa. Te se granice ne smiju prekoračiti, ukoliko se ne želi izazvati nestabilnost u privredi. Pretjerana emisija bankarskog kredita mora postati snažan faktor nesatbilnosti privrede, odnosno ona postaje incijalni faktor inflacije. Kao snažan faktor i instrument privrednog razvoja, kredit se sve više koristi za podsticanje stope rasta i zaposlenosti, ali i u razne druge svrhe izvan normalnih novčanih funkcija.Država ostvaruje novčana sredstva fiskalnom politikom. Ukoliko zbog nestabilnih privrednih tokova, ne može porezima ostvariti dovoljnu količinu novca tada državni budžet ostvaruje deficit. Država ne može bankrotirati i stoga pokriva vlastite gubitke kao i manjak novca za potrebe budžeta kreditnom emisijom novca. Takvi krediti povećavaju masu novca u opticaju bez pokrića u proizvedenoj robi. 

Privreda se brani povećanjem cijena proizvoda dok se ne uravnoteži ponuda i potražnja što stvara inflaciju. Infalacija nadalje zahtjevaju devalvaciju domicilne valute u odnosu na svjetske valute da bi se uskladila vrijednost proizvedene robe na tržištu, odnosno da bi se uravnotežio promet robe preko državne granice. Devalvacija lako donosi novo povećanje cijena i proces se ponavlja. Inflacija sprečava bankrote poduzeća čime se osigurava produžetak proizvodnje ali je vrijednosni sistem poremećen. Količina novca u opticaju je u kapitalističkom društvu veliki problem.

11

Između ostalog, porast proizvodnje zahtijeva porast količine novca u opticaju da bi se proizvedena roba mogla kupiti. Osim tržišta koje je često nepredvidivo i bolno kapitalizam nema zadovoljavajući mehanizam regulacije količine novca u opticaju. Korisnici emitiranog novca su dužni posuđeni novac vratiti sa kamatom.

U slučaju ekspanzije proizvodnje i potrošnje to je moguće ostvariti jer se isti novac brže obrće pa stvara veću novčanu vrijednost. U slučaju pada potražnje na tržištu, opada i brzina obrta novca pa društvo naprosto nema dovoljno novca da kupi proizvodenu robu tim više jer mora vratiti posuđeni novac sa kamatom. Tako kapitalistički oblik proizvodnje sam sebe guši a rezultat je najčešće bankrot. Kapitalizam nema zadovoljavajuću monetarnu politiku. Problem se samo može odgoditi pomoću novih kredita. Tako su se zadužile sve zemlje svijeta a najmoćnija među njima SAD je postala najzaduženija zemlja svijeta. Njen dug ubrzano raste i tako formira vrlo neizvjesnu ekonomsku budućnost.

Države često rješavaju problem nedostatka novca kontroliranim poklonima novca iz primarne emisije. Ukoliko je demokracija u zemlji donekle razvijena onda se takav novac koristi za zajedničke potrebe. Takva mjera unosi nužno potreban novac u opticaj što pomaže ekonomiju.   Papirni novac danas nije zamenljiv za zlato, on zamenjuje stvarni novac, on “predstavlja zlato” koje bi se normalno nalazilo u prometnim kanalima reproducije. Proces odvajanja papirnog novca od zlata išao je sve brže, sa sve većim uplitanjem države u uređenje cijelokupnog novčanog sistema a posebno u slijedećim sektorima:

Korištenje novca kao sredstva za deficitno finansiranje reprodukcije  (pretijerana emisija novca, budžetski deficiti…),

Sve veća stopa inflacije u savremenim privredama koja novčane tokove pretvara sve više u samostalne tokove sa sve očitijim novčnim krizama,

Položaj zlata kao novčane robe u domaćim robno-novčanim transakcijama.

Postoji nekoliko faktora koji dovode do procesa odvajanja:

Stalnost cijena zlata i viještačko održavanje na visini od 35 dolara za uncu, Proces obezvrijeđenja savremenog novca sve više odvojenog od zlata,

Odvajanje cijene zlata od produktivnosti rada u njegovoj proizvodnji,

Istiskivanje i demonetizacija zlata iz svijetskog monetarnog sistema.

 Teorija novca i istraživanje uloge novca u proceseu društvene reprodukcije spadaju u jedno od najsloženijih, najrazvijenijih teorijskih dijelova savremene ekonomske teorije uopće.

Analiza novca i novčane sfere reprodukcije vezuje se za istraživanej hronične nestabilnosti savremene privrede, privrednog rasta i zaposlenosti. Miješanje države u privredni razvoj postalo je u savremenim privredama dominantno. Savremene države, koriste monetarno kreditne mijere u regulisanju konjukture, što je povećalo značaj istraživanja monetarnih problema.  Klasična

12

teorija je polazila od novca kao neutralnog faktora u procesu samoregulisanja privrdnih tokova i stalne ekonomske ravnoteže u privredi. Novac samo olakšava i omogućava ostvarivanje i očuvanje stalne ekonomske ravnoteže i pune zaposlenosti rada i kapitala.

Savremena monetarna teorija ugrađuje novac u ciklično ponašanje ne samo kapitalističke privrede već i za loše funkcioniranje novčanog sistema  i slabo vođenje monetarne politike.  Moderna monetarna teorija prelazi na aktivnu ulogu novca   i monetarne politike i njihovo dijelovanje na visinu i raspodijelu nacionalnog dohotka, cijene zaposlenost, ponašanje investicije i štednje, platno bilansnu neravnotežu i odnose u eksternoj ekonomiji.

Reguliranjem novčane i kreditne mase reguliraju se privredni tokovi, posebno agregatna tražnja, korištenje kapaciteta, zaposlenost,uvoz, izvoz i dr. Kada se restriktivnom monetarnom politikom želi stabilizovati privreda, a pretijera se sa korištenjem monetarnog faktora, često dolazi do inflacije, depresije i nezaposlenosti. Krajnosti monetarizma i zlupotreba novca sve su češći u monetarnim privredama.

2.2.Monetarna teorija i agregatna ekonomska teorija

Sve je teže utvrditi granice gdije počinje, a gdije se završava teorija novca.

Niska, stabilna i predvidiva inflacija najveći je doprinos koji monetarna politika može dati privredi. Međutim, u uslovima visoke dolarizacije (evroizacije) privrede, ograničeni su dometi monetarne politike u ostvarivanju tog cilja. Ključne komponente monetarne politike su: (a) rukovođeni fleksibilni kurs i (b) kontrolisana inflacija. Nezavisnost centralne banke neophodan je uslov za sprovođenje monetarne politike koja kao rezultat daje stabilnost cijena.

Monetarna teorija se ne ograničava na vrijednosti i promijene vrijednosti novca, ona je površina uključujući u sebe i agregatnu ekonomsku teoriju. U Monetarnoj teoriji se danas sve manje postavlja pitanje : šta je novac?, već kako se stvara, ko njime raspolaže i kako dijeluje na ekonomsku aktivnost i podsisteme ekonomskog sistema,tj kako njime upravljati. Monetarna terorija se sada tretira kao „teorija o uticaju novca na ekonomsku aktivnost“. Osnovno područje monetarne teorije je istraćivanje uzajamnog dijelovanja monetarne sfere i drgih agregata privrede, prije svega promijene realnog nacionalnog dohotka i zaposlenost proizvodnih faktora, promena nivoa cijena, raspodijela dohotka i bogatstva, što predstavlja centralnu funkciju ove teorije.

Monetarna teorija sve više istražuje slijedeće odnose i veze;

Povezanost mijera monetarno-kreeditne politike i promijene novčane mase u privredi, Povezanost promijena novčane mase i tražnje robe i usluga,

Povezanost između ukupne tražnje i dinamika prizvodnje, zaposlenosti i nominalnih dohodaka s jedne, i nominalne i realne količine novca sa druge strane,

13

Povezanost novca, dohotka i kamatne stope

Uticaj deficitarnog financiranja na efikasnost monetarne politike .

Monetarna teorija u istraživanju privrede i dijelovanja novca , može tim problemima da pristupi na dva načina: Kvantitativno i kvalitativno. Čista monetarna teorija je istraživala uglavnom kvantitativne osobine novca (priroda novca, oblici novca i njihova klasifikacija, funkcije novca, kupovna snaga novca i dr), međutim ona je danas zamijenjena kvantitativnim odnosima i mehanizmom brojnih veza novčanih i realnih faktora u reprodukciji. Kvantitativni pristup u monetarnoj teoriji polazi od sfere novčanog opticaja i uticaja novca na različite makroagregate  i sektore privrede. Uzajamno dijelovanje monetarnih i nemonetarnih faktora, kanali uticaja novčane sfere na realne faktore reprodukcije u savremenom regulisanju ekonomije dobivaju posebno mijesto. Spajanje teorije sa makroekonomskom teorijom dovodi do pretvaranja novca u vrlo snažan istrument državnog itervenicionizma u gotovo svim savremenim privredama. Svakoj privredi bi najviše odgovaralo da se u prometu nalazi upravo onolika količina novca kolika je vrijednost proizvedene robe. U idealnom slučaju u kojem privreda proizvodi upravo ono što društvo treba, takva količina novca u opticaju omogućava potpuni promet proizvedene robe i ekonomsku stabilnost društva. Potrošači posjeduju veliku masu novca. Ona je znatno veća od vrijednosti tekuće proizvodnje i znatno manja od ukupne vrijednosti svega što društvo posjeduje jer su te vrijednosti nastale obrtanjem istog novca. Dio novca se obrće u svrhu platnog prometa tekuće proizvodnje, a velika količina novca je akumulirana u vlasništvu građana i društva kao fond rezerve. Akumulirani novac daje ekonomsku sigurnost pojedinaca i društva u cjelini.

3. POVIJEST NOVCA SRBIJE, CRNE GORE i JUGOSLAVIJE

2“Srpski dinar” se prvi put spominje u arhivskim dokumentima s kraja 1214. godine, u vrijeme Stefana Prvovenčanog. Od tog vremena sve do pada Despotovine 1459. godine, dinar su kovali gotovo svi srpski vladari. On je predstavljao jedno od najbitnijih obilježja samostalnosti i državnosti srpske države u srednjem vijeku. Sav srednjovijekovni novac Srbije se, zbog povlačenja zlata iz opticaja – pojave karakteristične za taj period svuda u Evropi – kovao isključivo u srebru.

Uslijed gubitka samostalnosti srpske države, sve do polovine XIX veka u upotrebi je  bio veliki broj različitih moneta stranih država. U periodu turske prevlasti, na teritoriji današnje Srbije radilo je nekoliko kovnica turskog novca – Novo Brdo, Kučajna i Beograd. Naziv poslijednje vrste turskog srebrnog novca – para (od arapske riječi bara - što znači srebro), prisutan je i danas kao naziv stotog dijela savremenog jugoslovenskog dinara.

3.1. Kovani novac

2 www.nbs.co.yu

14

U XIX vijeku, u vrijeme vladavine Karađorđa i kneza Miloša, u Srbiji je u opticaju bio veliki broj različitih moneta, od turskih do zapadnoevropskih. Tokom tog perioda koristile su se 43 vrste stranog novca, i to 10 zlatnih, 28 srebrnih i 5 bakarnih. Međutim, uporedo sa uspešnim političkim oslobađanjem od turske zavisnosti, počinju da se čine prvi koraci ka uspostavljanju sopstvenog monetarnog sistema, da bi se, najzad, nakon više od četiri stoljeća od kovanja poslijednjeg srpskog srednjovekovnog novca, u obnovljenoj Srbiji ponovo počelo sa njegovim kovanjem. Poslije Drugog svetskog rata, prvi kovani novac Jugoslavije emitovan je 1945. godine. Od tada do danas ostvarene su brojne emisije kovanog novca, sa vremenom u naprednijim tehnikama izrade, kao i boljeg kvaliteta legura od kojih je izrađivan. Odgovarajućim elementima kao što su grb i naziv države emitenta registrovane su sve promijene u državnom uređenju koje su se dešavale tokom proteklog perioda.

Pored redovnih emisija kovanog novca, Narodna banka Jugoslavije izdaje i prigodni kovani novac sa namijenom obilježavanja različitih manifestacija, kulturnih, sportskih ili nekih drugih, od značaja za zemlju ili od šireg, međunarodnog značaja. Taj novac se izdaje takođe povodom važnih jubileja koji su u vezi sa određenom ličnošću, institucijom ili događajem. Od 1968. godine, kada je izdata prva serija prigodnog kovanog novca, do danas realizovana je 21 emisija tog tipa novca. Osobnost takvih izdanja jeste u tome što se za izradu novca koriste pretežno plemeniti metali, ali i legure. Za razliku od redovnih izdanja, za prigodni kovani novac najčešće se primjenjuje specijalna tehnika izrade, koja obezbjeđuje bolji kvalitet i veću izražajnost prikazanih motiva.

3.2. Novčanice

Tokom XVIII vijeka u većini evropskih država iz prometa nestaju zlato i srebro, zbog čega se javlja potreba za papirnim novcem. To predstavlja razlog za pojavu prvog papirnog novca. Prva vrsta papirnog novca, tačnije novčane doznake, pojavljuje se 1848. godine u Vojvodini, u Sremskim Karlovcima i Subotici. To su bili asignati, koji su izdavani na osnovu pokrića nacionalnim dobrima (nepokretnostima i sl.).

Prve novčanice u Kneževini Srbiji, štampane 1876. godine kao novac Glavne državne blagajne za potrebe finansiranja srpsko-turskog rata, nikada nisu puštene u opticaj.  Vjeruje se da je za njih crteže izradio poznati srpski pijesnik i slikar Đura Jakšić. Budući da su 1884. godine, osnivanjem Privilegovane narodne banke Kraljevine Srbije, stvoreni uslovi za  izdavanje novčanica, iste godine je emitovana novčanica od 100 dinara. Ona je bila plativa u zlatu, a  izrađena je u Belgiji.

Međutim, naviknut na metalni novac, narod je tu novčanicu mahom mijenjao za zlato, tako da je tek banknota od 10 dinara izdata 1885. godine, plativa u srebru, stekla povijerenje građanstva i bila široko prihvaćena, kao i ostale novčanice nakon toga, do izbijanja Prvog svetskog rata. Za vrijeme austrougarske okupacije, Narodna banka ulaže napore da obezbijedi rezerve novčanica štampanjem dodatnih količina u Francuskoj i izdavanjem “ratne” novčanice u apoenu od 50 dinara, za koju je nacrt izradila Beta Vukanović, akademski slikar.

15

3 Da bi se sprečilo unošenje novih banknota, u okupiranoj Srbiji je u zvaničnom opticaju bio uglavnom novac okupatora: krune, marke, levi i pečaćene dinarske novčanice. Poslije sticanja državne samostalnosti 1878. godine, Crna Gora je svoj  prvi papirni novac (uputnice koje su u svemu imale ulogu novčanica) dobila tek 1912. godine, sa najmanjom nominalnom vrijednošću od 1, a najvećom od 100 perpera. Okupacione vlasti su, kao i u Srbiji, izvršile pečaćenje uputnica izdanja 1912. i 1914. godine i kao takve ih tokom rata uvela u zvaničan opticaj. Nakon završetka Prvog svetskog rata i konstituisanja nove države, Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, javlja se problem valutnog šarenila i potreba za ujednačavanjem novčanog sistema i nostrifikacijom novčanica. Emitent nove zajedničke valute, dinara, bilo je Ministarstvo finansija Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, čime je dinar ponovo promovisan u nacionalnu monetu. Privilegovana Narodna banka Kraljevine Srbije 1920. godine prerasta u Narodnu banku Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i ona iste godine izdaje novčanice u apoenima od 10, 100 i 1000 dinara. Stvaranjem Kraljevine Jugoslavije 1929. godine, Narodna banka Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca postaje Narodna banka Kraljevine Jugoslavije i štampa tri novčanice, i to u Zavodu za izradu novčanica – Topčider. Do početka Drugog svijetskog rata, Narodna banka vrši svoju osnovnu funkciju emitovanja novca .

Poslije raspada Kraljevine Jugoslavije, Narodna banka Kraljevine Jugoslavije se transformiše u Srpsku narodnu banku, koja proglašava srpski dinar i onemogućava upotrebu stranih valuta na onim teritorijama srpske države koje su bile okupirane od susijednih zemalja. Izbeglička vlada Kraljevine Jugoslavije 1943. godine štampa seriju novčanica koja nije puštena u opticaj.

Po završetku Drugog svetskog rata, nova vlast uvodi valutnu reformu, zamijenu okupacijskog novca, i izdaje seriju novčanica Demokratske Federativne Jugoslavije, čije su prve količine štampane u Moskvi. Dinar ostaje novčana jedinica i u novoj državi.

U periodu od 1945. do 1992. godine u Jugoslaviji je emitovano ukupno 12 serija novčanica sa 67 apoena.Tokom perioda hiperinflacije, 1993. godine, Savezna Republika Jugoslavija je izdala seriju novčanica sa enormnim nominalnim vrijednostima (5.000.000.000, 50.000.000.000 i 500.000.000.000dinara). 

3 www.nbs.co.yu

16

4. ZAKLJUČAK

Novac je društveno - ekonomska kategorija koja je u svom dugom evolucionom procesu najuže vezana za razvoj proizvodnih snaga, robnu proizvodnju i podjelu rada – dakle za razvoj drušva u cjelini. On je osnova monetarnog sistema svake privrede.

Proizvodi koji počinju cirkulirati kao prvi oblici novca, gube izvjesna svojstva  i postaju posebne robe – oni postaju opći ekvivalent koji se sve više upotrebljava isključivo u procesu razmjene ostalih proizvoda.

Novac je također roba, ali istovremeno i ekvivalent svih drugih roba. Upotrebna vrijednost te robe rezultat je određenog konkretnog rada, utrošenog u njenu proizvodnju.

Evolucija oblika prometne vrijednosti od jednostavnog – preko općeg – do novčanog, u osnovi predstavlja genezu novca.

Evolucija novca u sve razvijenijem i masovnijem ostalom svijetu roba gubila je iz vida njegovo porijeklo, vezano za evoliciju novca bitno je znati da se novac mjenjao iz godine u godinu.

Potrošači posjeduju veliku masu novca. Ona je znatno veća od vrijednosti tekuće proizvodnje i znatno manja od ukupne vrijednosti svega što društvo posjeduje jer su te vrijednosti nastale obrtanjem istog novca.

Dio novca se obrće u svrhu platnog prometa tekuće proizvodnje, a velika količina novca je akumulirana u vlasništvu građana i društva kao fond rezerve.

17

5. LITERATURA

1. MONETARNE I JAVNE FINANSIJE – Dr. S.Komazec I Dr. Žarko Ristić 2. www.nbs.co.yu

3. www.wikipedia.org

18