funkcija poreza
TRANSCRIPT
S E M I N A R S K I R A D
TEMA: FUNKCIJA POREZA
PREDMET: JAVNE FINANSIJE
PROFESOR: STUDENT:
SADRŽAJ:
SADRŽAJ.....................................................................................................................................2
1.UVOD.........................................................................................................................................3
2. FINANSIJSKI SISTEM..................................................................................................................5
2.1. Javne finansije....................................................................................................................5
2.2. Javni prihodi.......................................................................................................................7
2.2.1. Porezi...........................................................................................................................7
2.2.2. Principi oporezivanja...................................................................................................9
2.2.3. Elementi oporezivanja...............................................................................................11
2.2.4. Poreski sistem...........................................................................................................13
3. ZAKLJUČAK..............................................................................................................................17
LITERATURA.........................................................................................................................19
2
1.UVOD
Javni prihodi i rashodi koriste se kao instrumenti fiskalne politike. U federalnom sistemu
javni prihodi i javni rashodi podeljeni su između više državnih nivoa. Osnovni problem -
federalizma je koordinacija odluka različitih državnih nivoa. Funkcija snabdevanja čisto
javnim dobrima treba da se ostvaruje na federalnom nivou. Optimalno snabdjevanje
nacionalnim dohotkom javnim dobrima treba da se obavlja na saveznom nivou, lokalnim
javnim dobrima na određenom lokalnom nivou, a ostalim javnim dobrima na nivou
između savezne i lokalne vlasti. Funkcija stabilizacije realizuje se na federalnom nivou,
jer se stabilnost posmatra kao javno dobro. Principi federalizma su: supsidijarnost
(centar vlada, dogovoreno uz saglasnost federalnih jedinica), međuzavisnost članica
federacije, zajednički zakoni, jezik, valuta, dvojno državljanstvo. U federalizmu je
značajan princip dobrovoljnosti. Članice federacije zadržavaju svoj identitet i ostvaruju
zajedničke ciljeve. U federalnom sistemu je potrebna stalna koordinacija vlasti i
spremnost da se ona prenosi sa vrha na niže nivoe vlasti.
Javni prihodi su novčana državna sredstva za finansiranje opštih i zajedničkih potreba.
Formiraju se putem raspodjele i preraspodjele nacionalnog dohotka. Klasična teorija je
poreze, takse i prihode od javne imovine posmatrala kao normane-redovne javne prihode
kojima se pokrivaju redovni javni rashodi. Savremena finansijska teorija, pored
klasičnih javnih prihoda, prihvata i javni dug, emisiju novca i druge oblike javnih
prihoda kao dopunske javne prihode, koji služe za prikrivanje javnih rashoda. Javni dug
postaje redovni izvor javnih prihoda modernih država
Na visinu i strukturu javnih prihoda utiču javne funkcije, ekonomska moć države i
konkretni ekonomski odnosi. Javni prihodi izražavaju se u novcu i služe za pokrivanje
troškova opšteg karaktera u jednogodišnjem periodu. Oni su osnovna institucija javnih
finansija, dio su novostvorene vrijednosi, a njihova upotreba ne ugrožava postojeću
imovinu.
Osnovni faktori koji djeluju na sistem javnih prihoda su privredni sistem, društveno-
ekonomsko uređenje zemlje, ostvareni nacionalni dohodak, valičina teritorije, broj 3
stanovnika. Javni prihodi se ostvaruju na osnovu oporezivanja, prihoda javnih
preduzeća, upotrebe državne imovine naknada za usluge državnih organa, javnog duga i
drugo.
Poreski prihodi su osnovni i najznačajniji obim javnih prihoda koje ubire država na
osnovu poreskog suvereniteta. U novije vrijeme javni prihodi se pretežno realizuju na
osnovu poreza na dohodak fizičkih lica, poreza na dobit, poreza na potrošnju, na promet
proizvoda i usluga, doprinosa za socijalno osiguranje, porez na imovinu i dr.
Javni prihodi predstavljaju efikasan instrument finansijske i ekonomske politike.
Poreska politika je dio ekonomske i socijalne politike. Subjekt poreske politike je država
odnosno njeni organi od centralnih do lokalnih.
Korišćenjem adekvatnih instrumenata poreske politike realizuju se određene
makroekonomske funkcije, odnosno ciljevi:
Stabilizaciona funkcija poreske politike (stabilnost cijena i deviznog kursa);
Alokativna funkcije poreske politike (stimuliše akumulaciju privrednih subjekata kod
sistema poreskih oslobađanja i poreskih olakšica;
Restributivna funkcija poreske politike (vrši se korekcija odnosa iz primarne raspodjele
čime se ostvaruje i socijalna funkcija t.j. vrši se preraspodjela nacionalnog dohotka
između različitih društvenih slojava. Restriktivna funkcija poreske politike sa najčešće
sprovodi kroz:
a) sprovođenje oštre progresivne poreske stope kako bi se zahvatio što više izuzetno
visok dohodak imućnih građana;
b) poreskim olakšicama pomaže se siromašnim društvenim slojevima (olakšice na razne
načine);
4
2. FINANSIJSKI SISTEM
Naziv finansije potiče od latinske riječi finantio – plaćanje. Finansije u širem smislu
obuhvataju sve poslove koji se zasnivaju na novčanim odnosima. Finansije u užem
smislu odnose se na sistem prikupljanja i trošenja javnih sredstava u zadovoljavanju
javnih potreba.
2.1. Javne finansije
Javne finansije ili fiskalna politika proučavaju obim i strukturu javnih rashoda i sistem
prikupljanja javnih prihoda. Savremene finansije obuhvataju ukupno novčano
poslovanje u zemlji. Predmet javnih finansija je finansijka aktivnost države i njenih
upravnih organa i organizacija. Javni prihodi i rashodi koriste se kao instrumenti fiskalne
politike. Finansije javnog sektora su predmet javnih finansija.
Finansije u užem smislu obuhvataju novčanu privredu države, njenih organa i drugih
javno – pravnih tijela koja učestvuju u podmirenju javnih potreba.
Finansije u širem smislu obuhvataju sve poslove koji se zasnivaju na novčanim
odnosima, javno – upravne finansije, bankarstvo i osiguranje.
U savremenoj teoriji razlikujemo tri finansijske oblasti: monetarne finansije, javne
finansije i međunarodne finansije. U okviru monetarnih finansije izučavaju se problemi
novca: novčana emisije, stabilnost novca, kupovna moć novca, kredit, kamatna stopa,
monetarna politika.
Mikrofinansije izučavaju finansiranje na nivou preduzeća.
Makrofinansije izučavaju monetarne finansije, bankarstvo, osiguranje i međunarodne
finansije.
Država je politička, pravna, ekonomska i ideološka institucija. Država deluje na
političku i ekonomsku stabilnost preko javnog sektora, poreske politike, politike javnih
5
rashoda, budžetske politike. Država preko mjera i instrumenata monetarne, fiskalne,
spoljnotrgovinske i drugih makroekonomskih polika djeluje na stabilnost proizvodnje,
pune zaposlenosti, stabilnosti cijena i dr. Fiskalna politika na osnovu javnih rashoda i
prihoda djeluje na globalna kretanja u privredi. Instrumentima fiskalne poltike djeluje se
na preraspodjelu nacionalnog dohotka, formiranja dohotka, zaposlenosti, otklanjanja
cikličnih kretanja u privredi. Ciljevi fiskalne politike su istovjetni ciljevima ekonomske
politike: politika alokacije, privrednih resursa, politika, raspodjele, i politika
stabilizacije. Država je istovremeno učesnik na finansijskom tržistu i njegov regulator.
Savremena država koristi se javnim zajmovima, kreditima i državnim vrijednosnim
papirima (državne obveznice) radi finansiranja javnih potreba.
Sa druge strane, osnovni cilj javnih rashoda je zadovoljavanje javnih potreba. Javni
rashodi predstavljaju trošenje sredstava za javne potrebe. Predstavljaju državne izdatke i
izdatke drugih javno pravnih tijela radi podmirenja javnih potreba u opštem interesu.
Preko javnih rashoda država podmiruje:
Opšte potrebe - unutrašnja i spoljna bezbjednost, potrebe administrativnog
aparata,
Zajedničke potrebe - socijalno i zdravstveno osiguranje, prosvjeta, kultura,
Ekonomske potrebe državne intervencije - javne investicije, državne intervencije
u raznim oblastima.
Po mišljenju klasične građanske ekonomske teorije – država je potrošač javnih sredstava
i njih treba ograničiti jer nemaju reproduktivni karakter. U savremenoj finansijskoj
teoriji, javni rashodi postaju vazan faktor za ekonomski razvoj zemlje, jer se preko
javnog sektora i javnih finansija realizuju ekonomske funkcije moderne države. Javna
preduzeća, kao posebne institucije javne privrede, doprinose obezbeđenju javnih dobara
i usluga. Poslovima, cijenama, investicijama i potrošnjom u ovim preduzećima upravlja
država i to preko vlade i njenih ministarstava i organa. Javni rashodi stalno povećavaju
6
svoje učešće u nacionalnom dohotku, posebno zbog povećavanja rashoda za socijalno i
zdravstveno osiguranje i za vojsku.
U razvijenim zemljama se preko javnih rashoda finansiraju investicije i socijalni
programi, u politici javnih rashoda neophodno je doprineti efikasnosti proizvodnje i
jednakosti u korišćenju javnih dobara i usluga.
2.2. Javni prihodi
2.2.1. Porezi
Porezi su najznačajniji dio javnih prihoda koji služe za podmirivanje javnih rashoda, a
koji imaju opšti državni karakter. Razvijaju se u kapitalizmu sa razvojem država i njenih
funkcija.
Država (uključujući i njene političko – teritorijalne zajednice) od subjekata pod svojim
poreskom vlašću prinudno uzima novčana sredstva bez neposredne protiv usluge, a u
cilju pokrivanja svojih finansijskih potreba i drugih prije svih ekonomskih i socijalnih
ciljeva.
To je takav prihod gdje nije unaprijed utvrđena njegova svrha, a naplaćuje se isključivo
u novcu (rijetko u naturi).
Poreski sistemi savremenih država se međusobno razlikuju (zemlje EU imaju
jedinstveni centralizovani monetarni sistem i jednu Evropsku centralnu banku, ali zato
imaju samostalne fiskalne poreske decentralizovane sisteme.
Razlike u poreskim sistemima nastaju zbog:1
1. Razlika u razvijenosti privrede pojedinih zemalja
1 Monetarna ekonomija i bankarstvo, S.Komazec, Beograd, 2003.god, str.53.
7
2. Zbog razlika u društveno ekonomskom uređenju pojedinih zemalja (sa aspekta
razvijenosti tržišne privrede)
3. Zbog fleksibilnosti pojedinih poreza koji zavise od strukture i snage privrede
pojedinih zemalja
4. Zbog fleksibilnosti poreza u zavisnosti od strukture radne snage pojedinih
zemalja
5. Zbog razlika u stepenu otvorenosti pojedinih ekonomija imamo i različite
poreske sisteme tih zemalja
Svakoj državi za zadovoljenje zajedničkih potreba bilo da su opšte ili kolektivne
potrebna su odgovarajuća materijalna sredstva. Ova sredstva mogu se pribavljati na
različite načine i mogu se crpjeti iz različitih izvora. Kao osnovni i najznačajniji izvor
prihoda u skoro svakoj zemlji javljaju se porezi. Moderna država je u suštini poreska
država, koja preko poreza preraspodeljuje veliki dio nacionalnog dohodtka i na osnovu
raznovrsnih efekata oporezivanja , ostvaruje ciljeve fiskalne, socijalne, ekonomske i
razvojne politike.
Kroz istoriju su se mjenjali načini i oblici ispoljavanja poreza, ali se porez uvijek javljao.
Porez je u antičko doba predstavljao prisilno davanje, dok se u feudalizmu porez
posmatra kao poklon ili pomoć.
Porez je obaveza koju poreski obveznici plaćaju državi bez ikakve neposredne
nadoknade. To je dio dohotka koji zajednica oduzima na osnovu svog državnog odnosno
finansijskog suvereniteta. Država to čini u cilju prikupljanja sredstava za podmirivanje
kolektivnih potreba. Poreska obaveza ne može se izbjeći, jer je plaćanje poreza opšta
obaveza koja ne zavisi od dobre volje građana, nego se zasniva na zakonskoj snazi, jer
ako poreski obveznik neplati porez izvršiće se prinudna naplata.
Karakteristika poreza je u tome što plaćanje poreza ne daje pravo ni na kakvu
neposrednu protu naknadu licu koje plati porez. Istina, poreski obveznik koristi javne
službe, javna dobra u opštoj upotrebi i druge uslove koje mu pruža zajednica, ali to
8
korišćenje ne zavisi od visine poreza niti uopšte od plaćanja poreza.
Osnovne karakteristike poreza kao najvažnijeg oblika janih prihoda su prinudnost
davanja, davanje bez direktne protiu naknade, davanje iz dohodka, rjeđe iz imovine,
naplata u novcu. Poreska obaveza proističe iz pripadnosti jednoj državi, jer porez pod
određenim uslovima plaćaju i strani državljani, izuzev diplomatskih predstavnika na bazi
reciprociteta.
Prinudno davanje je prva karakteristika poreza jer porez uvodi država na osnovu svog
finansijskog suvereniteta. Poreski obveznici po zakonskim propisima moraju izvršiti
svoje obaveze u određenom roku. Davanje bez direktne protiu naknade je druga
karakteristika poreza. Porezi predstavljaju davanje iz dohodka, a rjeđe iz imovine.U
savremenim finansijama naplata poreza se vrši u novcu, a samo izuzetno u naturi.
U savremenoj državi svi poreski prihodi slivaju se u zajednički budžet i koriste za
podmirenje kolektivnih potreba. Sredstva prikupljena iz pojedinih vrsta poreza nemaju
namjenski karakter, pa moderna država nije obavezna da objašnjava poreskom
obvezniku u koju će svrhu da koristi porez.
U toku istorijskog razvitka društva ciljevi oporezivanja su se menjali. U raznim
društveno-ekonomskim formacijama za objašnjavanje ciljeva oporezivanja uzimali su se
razni elementi i služili su različiti kriterijumi.
Dugo vremena se smatralo da je oporezivanje jedan od glavnih instrumenata pomoću
koga javna vlast obezbjeđuje svoje prihode. Prema tome cilj oporezivanja bio bi
obezbeđenje finansijskih sredstava državi i drugim javnim tjelima za finansiranje
njihovih funkcija.
2.2.2. Principi oporezivanja
Oporezivanje predstavlja oduzimanje jednog djela dohodka od poreskih obveznika u
korist države i drugih javno-pravnih organa. To je vrlo složen proces i to kako
ekonomski i finansijski tako i socijalni. Proces oporezivanja prouzrokuje razna dejstva.
Ona se javljaju već kod prikupljanja poreza, a isto tako i prlikom trošenja sredstava
prikupljenih putem poreza. Kako oporezivanje znači oduzimanje djela dohotka ono
9
prouzrokuje izvesne posljedice koje se reflektuju na tržištu proizvoda i usluga. Ukoliko
je oporezivanje dohotka veće, utoliko se više smanjuje kupovna moć poreskih obveznika
,ali ne treba shvatiti da će doći do proporcionalnog smanjenja traženja svih roba.
Dejstvo oporezivanja može da bude i pozitivno u odnosu na poreske obveznike. Veći
intezitet oporezivanja može da utiče stimulativno na poreskog obveznika u smislu
preduzimanja mjera u cilju racionalizacije rada i povećane produktivnosti. Na taj način
smanjuju se i ublažuju posljedice poreskog tereta.
Svaki građanin je obavezan da državi srazmjerno svojim sposobnostima i ekonomskim
mogućnostima, plaća odgovarajući porez. Poreska obaveza treba da bude poznata
poreskom obvezniku i regulisana zakonskim propisima. Porez treba da se naplaćuje u
najpovoljnijem momentu za poreskog obveznika. Poreska administracija mora imati
najniže troškove.
Dovoljnost sredstava podrazumjeva da se preko sistema oporezivanja i ostalih izvora,
obezbjede neophodna sredstva za pokriće javnih rashoda. Po ovom principu veću
važnost imaju ukupni javni prihodi od određenih vrsta prihoda.
Ekonomski principi imaju posebno mjesto u modernom funkcionalnim finansijama, jer
porezi, po pravilu, ne ostvaruju neutralne efekte. Oporezivanjem se djeluje na
ekonomski položaj poreskih obveznika, odnosno, smanjenje njihove kupovne snage.
Prema ekonomskim načelima, metod oporezivanja u jednoj državi treba da bude
stabilan, da se vodi računa da on ne ugrožava egzistenciju zajednice i poreskih
obveznika, odnosno da ne unose poremećaj u normalne privredne procese. Ovo ujedno i
znači da porez ne treba da bude visok.
Ovu grupu poreskih načela čine, princip efikasnosti, princip umjerenosti poreskog
opterećenja, princip izbora poreskog izvora, princip fleksibilnosti, princip stabilnosti
poreskog sistema..
Uvođenje poreza navodi poreske obveznike da promjene svoje ponašanje. Poreski
obveznici preduzimaju mjere da umanje svoju poresku obavezu ili da se te obaveze
potpuno oslobode. Za vođenje uspješne poreske politike važno je ispoštovati princip
10
umjerenosti poreza u pogledu visine opterećenja koje pogađa obveznike. Ovaj princip
oporezivanja nalaže da porezi ne budu previsoki, jer ako obveznik smatra da nisu
umjereni, to će uticati nepovoljno na njegovu volju za rad i razvijanje djelatnosti kojom
se bavi.
Danas se smatra da se ravnopravnost u oporezivanju postiže primjenom neposrednih
poreza i progresivnim poreskim stopama. Pri utvrđivanju poreske politike vodi se računa
o tome da porezi budu pravedni. Pravednim se smatra ono oporezivanje koje je opšte i
ravnomjerno raspoređeno na sve poreske obveznike. Pravednost pri oporezivanju
predviđa da se porezi moraju plaćati prema opštim objektivnim pravilima koja se
smatraju razumno pravednim, i smatra se da bi poreze trebalo plaćati prema koristi koju
obveznici imaju od poreza. Iako je ovo shvatanje oporezivanja zanimljivo, ono je u
praksi vrlo teško sprovodljivo. Mnogo je prihvatljivije drugo shvatanje prema kojem bi
porez trebalo plaćati u zavisnosti od mogućnosti plaćanja koje ima poreski obveznik. To
znači da poreski obveznici sa istom platežnom moći treba da plaćaju isti porez, kao i da
se poreski različito trete obveznici koji imaju različitu platežnu moć. Platežna moć
proističe iz ekonomske snage poreskih obveznika, a mjeri se dohodkom, imovinom ili
potrošnjom.
Jako bitna karakteristika oporezivanja je i ta da odredbe poreskih zakona treba da budu
jasne i precizne. Zakonske formulacije treba da budu jasne u toj meri da ih može
razumeti i obveznik koji nema posebno obrazovanje.
2.2.3. Elementi oporezivanja
S obzirom da je porez jedna veoma složena kategorija vezana za čitav niz ekonomskih,
političkih, finansijskih, socijalnih, etičkih i drugih momenata, javlja se potreba za
njegovo raščlanjavanje na određene elemente. Na taj način lakše je sagledati složenu
poresku problematiku.
U tom cilju postoje određeni elementi oporezivanja su:
1. Predmet na koji se porez plaća
11
2. Lice koje plaća porez-poreski obveznik
3. Osnovica za obračunavanje poreza i
4. Poreska stopa.
Predmet oporezivanja-je ekonomsko faktično stanje koje služi kao povod zakonodavcu
za razrezivanje nekog konkretnog poreskog oblika. Kao predmet oporezivanja služe
najčešće imovina, dohodak i promet. Imovina predstavlja izvesnu svojinu na stvarima ili
pravima. Dohodak se ostvaruje zajedničkim i ličnim radom, vršenjem i obavljanjem
prometa. Predmet oporezivanja mogu da budu i razne poslovne transakcije-berzanski
poslovi, nasleđa, pokloni i dr.
Poreski obveznik-je fizičko ili pravno lice koje poseduje imovinu, ostvaruje dohodak i
obavlja promet, a koji je zakonom određen kao poreski obveznik. Kao poreski obveznici
javljaju se građani, radne organizacije, pa i određene ustanove.
Poreski obveznik ne mora uvijek da vrši sam uplatu poreza .Često poreski propisi
predviđaju da umjesto poreskog obveznika porez uplati neko drugo lice. Tako, na
primjer kad privatne zanatlije obavljaju usluge na koje se plaća porez na promet dužno
je lice kome je izvršena usluga da prilikom isplate računa obustavi odgovarajući porez
na promet i da ga uplati preko banke u korist državne kase.T ako se pored poreskog
obveznika javlja i poreski platilac.
Poreski platilac je lice koje stvarno plaća porez bez obzira da li je poreski obveznik ili
ne.
Poreski destinator, je ono lice fizičko ili pravno koje zaista plaća porez i snosi poreski
teret. Poreski destinator se javlja u slučajevima prevaljivanja poreza od strane poreskih
platilaca na druga lica.T ako na primjer kad proizvođači ukalkulišu porez u prodajnu
cijenu proizvoda ili cijenu usluga, poreski obveznik prevaljuje porez na kupca proizvoda
ili korisnika usluga. Kupac robe ili korisnik usluge je u tom slučaju poreski destinator.
Poreska osnovica je baza na koju se primjenjuje određena poreska stopa u cilju
obračunavanja poreza. Kao poreska osnovica mogu da služe imovina, dohodak, prinos
12
itd. Poreski obveznici mogu da budu pojedinci ili domaćinstva. Poreska osnovica zavisi
od poreskog sistema koji je usvojen u određenoj društvenoj zajednici. Regulisana je
propisima kojima se uvode određene vrste poreza. Kao osnovica doprinosa na dohodak
iz poljoprivrede služi katastarski prihod u jednoj godini ili kod samostalnih zanimanja
prihod ostvaren za godinu dana.
Poresku osnovicu dužan je da utvrdi u svakom pojedinom slučaju poreski organ. On to
vrši na osnovu prijave poreskog obveznika i drugih elemenata. Poreska osnovica je često
istovjetna sa predmetom oporezivanja kod neposrednih poreza.
Poreska stopa -pored poreskog obveznika i poreske osnovice poreska stopa predstavlja
jedan od bitnih elemenata pri razrezivanju poreza. Ona predstavlja veličinu poreskog
tereta izraženog, po pravilu u procentu od poreske osnovice. Poreska stopa može da
bude proporcionalna i progresivna.
Proporcionalna stopa nije u zavisnosti od veličine dohodka ili imovine koji se
oporezuju, ona je opšta i uvijek ista.
Progresivna stopa raste sa povećanjem poreske osnovice, ona može da raste blaže ili
oštrije sa porastom osnovice. Znači, da je promenljiva. Uporedo sa povećanjem obima
dohodka ili imovine kao poreske osnovice raste i poreska stopa. Na određenom nivou
veličine dohodka ili imovine prestaje porast progresivne stope. Apsolutna progresivnost
bila bi neophodna, nerealna pa čak i apsurdna jer bi suviše visoka poreska stopa
paralisala zainteresovanost poreskog obveznika i uticala bi destimulativno na njegovu
djelatnost.
2.2.4. Poreski sistem
Poreski sistem je skup zakonskih propisa, normi i poreskih oblika jedne zemlje u
određenom vremenskom periodu. Poreski sistem predstavlja dio ekonomskog sistema
preko koga država ostvaruje fiskalne, socijalne , ekonomske i razvojne ciljeve. Politika
korišćenja poreskih instrumenata radi realizacije javnih ciljeva predstavlja poresku
politiku jedne zemlje. Poreski sistem je institucionalna osnova i instrument poreske
politike preko koje se djeluje na preraspodjelu dohotka, privrednu stabilnost i razvoj.
13
Poreski sistem je rezultat istorijskog i društveno-ekonomskog razvoja. Kroz poreski
sistem kao dio fiskalnog sistema održava se političko i društveno-ekonomsko uređenje.
Poreski sistem može da se sastoji iz jednog poreskog oblika –poreski monizam ili više
poreskih oblika-poreski pluralizam.
Poreski monizam-sistem koji predviđa samo jedan ,jedinstven porez.Poreski monizam
u praksi nije moguće ostvariti, pa se u savremenim poreskim sistemima primenjuje
poreski pluralizam. Ovaj sistem sadrži više instrumenata i poreskih oblika. U sistemu
pluralizma i više poreskih oblika lako je sprovoditi elastičniju politiku stimulacije
određene grane, oblasti, djelatnosti, već prema potrebama društveno-ekonomskog
razvoja. Ovaj sistem sve više dobija na značaju razvojem ekonomsko-političkih,
socijalnih i drugih ciljeva oporezivanja, uz već poznati čisto fiskalni cilj. Ovu grupu
poreza čine dvije velike skupine direktnih i indirektnih poreza.
U direktne poreze spadaju:
§ Porez na imovinu
§ Porez na dohodke
§ Porez na prinos na kapital.
U indirektne poreze spadaju:
§ Porez na promet
§ Carine
§ Trošarine
§ Monopolski porezi.
Sistem oporezivanja se razlikuje od jedne do druge države zbog primjene različitih
poreskih instrumenata. Poreski propisi se razlikuju kako u pogledu ciljeva, tako i u
14
načinu zahvatanja ekonomske snage obveznika. Najvažnije ekonomsko pitanje u jednom
privrednom sistemu je u suštini, kako utvrditi ekonomsku snagu obveznika.
Poreski sistemi savremenih država međusobno se razlikuju ne samo u odnosu na
sastavne elemente, nego i u pogledu učešća pojedinih poreskih oblika u strukturi javnih
prihoda fiskalnog karaktera. Navedene razlike nastaju zbog različitih faktora, od kojih su
najvažniji sledeći.
Razvijenost privrede-u razvijeni zemljama veće učešće u strukturi javnih prihoda imaju
porez na dohodak i porez na imovinu, s obzirom na visok dohodak po glavi stanovnika.
Učešće ovih poreskih oblika u manje razvijenim zemljama je znatno niže. U ovim
zemljama veće učešće imaju porezi koji pogađaju potrošnju, odnosno porez na promet i
akcize.
Društveno-ekonomsko uređenje-u zemljama sa razvijenim tržišnim privredama
poreska politika se vodi na način da se obezbjedi optimalnost u ostvarivanju alokativnih
ciljeva. U nerazvijenim tržišnim privredama kod oporezivanja prometa propisan je veliki
broj različitih poreskih stopa, kao i brojna poreska oslobođenja. Udio poreza koji se
prikupi od stanovništva uglavnom je beznačajan.
Fleksibilnost pojedinih poreza-uz pretpostavku da se poreske stope i poreske olakšice
ne mijenjaju, na promene u strukturi poreskog sistema utiču promjene u privrednim
kretanjima, u uslovima inflacije koja se u većoj ili manjoj mjeri javlja u većini zemalja.
Struktura radne snage- najefikasniji mehanizam za naplatu poreza na dohodak fizičkih
lica je naplata ovog poreza u momentu isplate, odnosno po odbitku. Međutim, to nije
moguće kad veliki broj lica obavlja samostalno svoju djelatnost, i u tom slučaju porez
plaća na osnovu rješenja nadležnog poreskog organa. U zemljama gdje je veći udio lica
koja samostalno obavljaju djelatnost, udio poreza na dohodak fizičkih lica je relativno
manji.
Stepen otvorenosti ekonomije-U zemljama koje nastoje da ostvare što veće učešće
spoljnotrgovinskog sektora u društvenom proizvodu vodi se računa o poreskom sistemu,
i to u smislu uvođenja poreskih oblika koji će pospješivati izvoz.
15
U finansijskoj teoriji postoji dilema kod oporezivanja dohotka fizičkih lica po pitanju
određivanja poreskog obveznika. Naime, postavlja se pitanje da li je to pojedinac, ili
zajednica kojoj pripada, porodica, brak ili domaćinstvo. Različiti su odgovori na ovo
pitanje. Poreskim propisima naše zemlje kao poreski obveznik određen je pojedinac,
odnosno, primjenjuje se individualno oporezivanje. U ovom slučaju pružaju se poreske
olakšice za bračnog druga i izdržavane članove porodice.S istem ovakvog načina
oporezivanja je administrativno jednostavniji od zajedničkog oporezivanja, pa se može
primjetiti tendencija širenja njegove primjene.
Sistem zajedničkog oporezivanja podrazumjeva oporezivanje zajedničkog dohodka
svih članova unutar porodice, supružnika ili članova domaćinstva, u zavisnosti od toga o
kakvoj je zajednici riječ. U zemljama u kojima se primjenjuje zajedničko oporezivanje
takođe se pružaju određene olakšice kojima se nastoji da se ublaži dejstvo poreske
progresije na zajednički dohodak. Olakšice se pružaju u vidu odbitka od dohodka ili
poreskog kredita.
U savremenim fiskalnim sistemima nema dileme da dobit pravnih lica treba oporezivati
zasebnim porezom. Ovo iz razloga što je u društvima kapitala koncentrisana velika
ekonomska snaga koja je nezavisna od ekonomske snage akcionara. Ako su akcionari
fizička lica, dohodak koji je propisan njima oporezuje se porezom na dohodak, dok se
dobit akcionara-pravnih lica oporezuje porezom na dobit. Ovim načinom oporezivanja,
dividende, odnosno udjeli, dvostruko su oporezovani, prvi put na nivou društva porezom
na dobit, i drugi put na nivou akcionara-porezom na dohodak fizičkih lica kao prihod od
kapitala.
16
3. ZAKLJUČAK
U pojedinim finansijama porezi su glavni izvor javnih prihoda i najznačajniji instrument
fiskalne, socijalne, ekonomske i razvojne politike. U funkcionisanju finansijskog i
privrednog sistema, prisutna su raznovrsna i složena dejstva oporezivanja. Porezi postaju
snažan instrument preraspodjele nacionalnog dohotka. Fiskalna presija utiče na
otklanjanje socijalno-ekonomskih razlika. Porezima se djeluje na izmjenu privredne
strukture, odnosno, na razvoj određenih grana i grupacija, razmještaj privrednih
kapaciteta, zaposlenost, cijene i dr. Savremena država porezima utiče na potrošnju,
štednju, investiciije, uravnoteženje trgovinskog i platnog bilansa.
Mjere poreske politike utiču na integraciju preduzeća, tehničko tehnološki progres,
obezbjeđenje sredstava za potrebe razvoja i dr.S avremene teorije odbacuju tezu
liberalizma o neprihvatljivosti mješanja države u regulisanje privrednih tokova. Državna
intervencija je neophodna u ekonomskim odnosima između privrednih subjekata, radi
korekture u sticanju dohotka i posticaja za privredni razvoj zemlje. Oporezivanjem se
zahvata ekstra dobit, odnosno različiti rentni oblici koji su rezultat eksternih faktora.
Mjere poreske politike se usmjeravaju ka efikasnijem ostvarivanju programa razvoja.
Ekonomska stabilnost se obezbjeđuje preko instrumenata ugrađenih, automatskih
stabilizatora. Ovi instrumenti automatski reaguju na poremećanje ekonomske ravnoteže i
promene bruto proizvoda, i doprinose stabilizaciji. Promjene poreskih stopa i poreske
olakšice postaju instrument diskrecione poreske i budžetske politike.
Poreska politika je dio ekonomske i socijalne politike. Ona obuhvata usklađeno
djelovanje državnih institucija kroz ubiranje javnih prihoda na raspodjelu, razmjenu,
potrošnju i proizvodnju u određenom nacionalnom prostoru i vremenu u skladu sa
društveno prihvatljivim ciljevima i zadacima. U našoj zemlji, subjekti poreske politike
se javljaju od nivoa Republike do nivoa opština. Mjere poreske politike oslanjaju se na
poreski sistem pod kojim se podrazumjevaju sve vrste poreza, doprinosa i drugih
17
davanja koja čine javne prihode sa jedne i sve oblike javnih rashoda i propise koji ih
uređuju sa druge strane.
Da bi se uspostavila kordinacija dejstva instrumenata i realizovali ciljevi koji su
prioritetni, ekonomska politika, odnosno poreska politika, treba da riješi probleme
unutrašnjeg zaostajanja putem blagovremenog uočavanja poremećaja, zatim donošenjem
odluka-određivanjem instrumenata i njihovom primjenom.
18
LITERATURA
1. Monetarna ekonomija i bankarstvo, S.Komazec, Beograd, 2003.
2. Finansije monetarne I javne, I. Kešetović, Univerzitet u Tuzli, Ekonomski fakultet u Tuzli, Tojšići-CPA, 2009.
3. Preduzetništvo I preduzetnički menadžment, Fakultet za poslovnu ekonomiju Banja Luka, Banja Luka, 2006.
4. Internet.
19