Globalna trgovina ženama

Djevojke za zabavu, gostoljubive djevojke, prostitutke, djevojke za masažu - sve to ima isto značenje. One su dio globalne svjetske ekonomije, dobra koja se transportiraju preko granica, od jedne zračne luke do druge, i dalje kopnom. One su potrošna roba u multimilijarderskoj dolarskoj industriji. Žene i djeca prodaju se kao proizvodi za veliki profit - riječ je o međunarodnoj trgovini seksa. Postoji nekoliko kategorija te trgovine. Prva i najveća (na koju je ovaj tekst najviše usredotočen) od transnacionalne seks industrije, je međunarodna prostitucija. Postoji industrija nevjesta po muškarčevoj narudžbi, a bitna kategorija je i izvoz radnica/ka u zamjenu za strani kapital koji bi bio poslan natrag kući. Kada je riječ o izvoženju žena, njihova je namjena da rade u domaćinstvu, ili kao domaćice, ili kao njegovateljice. Iako rade sve što se smatra potrebnim, one žive na marginama. Takvom trgovinom siromašne žene dospiju do bogatih muškaraca. Protok siromašnih žena sa Juga na Sjever je najveći. Na Sjever dospijevaju i žene iz nekadašnjeg Istočnog bloka. Najčešće destinacije za žene su Europa, Sjeverna Amerika, Japan, Australija i Srednji Istok. Žene dolaze iz ruralnih područja i gradova. Privukli su ih na te poslove obećanjem da će postati turističke djelatnice, ili su otete i prisiljene na seksualno robovanje. U nekim zemljama tržište je toliko razvijeno, da se žene prodaju izravno na ulici. Često nije riječ o ženama, već o djevojčicama od 10 do 15 godina. Kod nekih djevojčica čak nije ni započeo menstrualni ciklus, a mnoge ni ne znaju što je zapravo seks. Zamislite položaj otete djevojčice iz Burme; nema pojma u kojoj je zemlji, nema pojma što će joj se dogoditi. Ako nije silovana tijekom puta (čak i ako je), odmah je odvode u "sobu razotkrivanja djevica". Tamo biva kontinuirano silovana, sve dok više ne može proći kao djevica. Tada je stavljaju u posao. Djevojke su dovedene za 400-800 $. Rečeno im je da će morati zaraditi taj novac i da prije ne mogu napustiti bordel. Naplaćuju im odjeću, hranu, smještaj i obično primaju 20% svoje zarade. Njihova stvarnost je da zarade 4 do 5 puta više nego što duguju i tek tada dobivaju dopuštenje da se brinu same za sebe. Jednom kada se to dogodi, njima nije ništa bolje nego prije. Nemaju nikakvih sredstava za život osim prostitucije, nemaju doma, etiketirane su za čitav život. Ovo nije ništa novo. Žene su prodavane već tisućama godina.Mlade po narudžbi su također uobičajena stvar. Danas je prodaja postala puno organiziranija i sistematiziranija. Zbog velikog profita prostitucija je dosegla katastrofalne razmjere. Utvrđeno je da se godišnje trguje sa jednim do dva milijuna žena i djece. Također je utvrđeno da je 30 milijuna žena prodano širom svijeta od sredine sedamdesetih do 1991. Preko 100 000 žena je prevezeno svake godine u Japan, kako bi robovale po barovima i bordelima. Tisuće mladih žena i djevojaka se šalje od Nepala do Indije i od Burme do Tajlanda. 1990. g. 200 000 žena je poslano iz Bangladeša u Pakistan. Žene iz Latinske Amerike i Afrike se pojavljuju u Tajlandu i Europi. Žene iz Latinske Amerike i Kariba prevoze se u SAD, iako prava studija o trgovini u SAD-u nije napravljena.  

KAKO JE DOŠLO DO TAKVIH BROJKI?    Tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina turizam je postao jedna od velikih industrija za zemlje u razvoju. Poticane od Međunarodnog monetarnog fonda, Svjetske banke i US AID-a, otvaraju hotele i odmarališta, kako bi privukle strani kapital u svoju zemlju. Dio turističkih atrakcija bio je i seks. Paket-aranžmani uključuju avionski prijevoz, smještaj, automobile i žene ili muškarce za seksualne užitke. U Tajlandu, primjerice, turističke brošure promovirale su sunce, more i seks. Sve se temelji na patrijarhalnim i rasističkim maštarijama europskih, japanskih, američkih i australskih muškaraca, koji očekuju egzotičnu, erotsku podatnost azijskih žena. "Ti seks-aranžmani nude sastajanje sa najljepšim i najmlađim istočnjačkim djevojkama (u dobi od 16 do 24 godine) u erotskom ambijentu tropskih noći egzotičnog raja. Steknete dojam da je ovdje pronaći ženu lako poput kupovine cigareta. Mnoge djevojke u svijet seksa dolaze iz siromašne sjeveroistočne regije ili četvrti Bangkoka. Već je postala navika da jedna od zgodnijih kćeri bude uključena u taj biznis. Moraju zaraditi novac za siromašnu obitelj. S tom mladom ropkinjom možete činiti gotovo sve u području seksa, i to cijelu noć, a nećete biti razočarani. One nude pravu "tajlandsku toplinu"", kako to navode turističke brošure o seks-aranžmanima u Tajlandu.    Vijetnamski rat doveo je u Aziju vojne snage koje su se, ironično, pokazale plodonosnima za gospodarstvo mnogih zemalja. Koreja, Vijetnam, Tajland, Filipini i Okinava izgradili su oko vojnih baza bujajuću seks-industriju. "Odmor i rekreacija" zapravo su stvorile nove gradove i donijele neophodan kapital cjelokupnom gospodarstvu svake zemlje. Procjenjuje se da je do sredine osamdesetih godina seks-industrija oko vojnih baza u Filipinima stvorila više od 500 milijuna $ kapitala. Na kraju Vijetnamskog rata u Sajgonu je bilo 500 000 prostitutki, što je jednako ukupnoj populaciji Sajgona prije rata.     Mnoge od ovih zemalja razvile su posebnu politiku i donijele su zakone koji su pomagali industriju seksa i

"podupirali dečke". Primjerice, Tajland je donio Zakon o zabavi, koji je uključivao "usluge unajmljene supruge". Do sredine sedamdesetih godina prostituiralo se 800 000 tajlandskih žena. Azijske žene smatraju se krhkim, egzotičnim seksualnim cvjetovima, koje postoje samo kako bi muškarcima ispunjavale želje. Muškarci su bili uvjereni da će sve što je zabranjeno i ilegalno u njihovim zemljama biti dopušteno u mjestima poput Bangkoka i Manile. To se pokazalo istinitim za heteroseksualne i homoseksualne muškarce, jer je prodaja mladića također dobar posao. "Ako želite iznimno mlade djevojke ili, općenito, ako želite nešto za što bi vas mogli osuditi na smrt u vašoj zemlji, možete to naći na ovim mjestima bez straha da vas objese. Možete očekivati kimanje glavom, azijski stisak ruke, sve popraćeno jednim hvala" - iz njemačke turističke brošure o Tajlandu, 1983.g.    Dolazilo je na tisuće turista donoseći silno potrebne marke i dolare. Gotovo 75% od 5 milijuna turista koji svake godine dolaze u Tajland su muškarci. Neke agencije idu toliko daleko da organiziraju nagradna putovanja za svoje zaposlenike. Turizam se pokazao kao jedina i najveća profitabilna djelatnost međunarodne razmjene u Nepalu, Tajlandu i Filipinima. Muškarcima se jamči dobar provod, a oni stječu dojam da doista rade dobra djela. Zone bez oporezivanja, industrijske zone i centri rasta kapitala postaju i centri za trgovinu ljudima. Jedan od mamaca za velike biznise i njihove zaposlenike su obećanja o ženama koje će dobiti na raspolaganje. Policija i vlada potpuno sudjeluju u vođenju trgovine seksom. Vladini dužnosnici redovito dobivaju seksualne usluge kako bi sudjelovali u tome poslu. Došlo je do toga da se iz cijelih sela sjevernog Tajlanda i južne Burme odvode djevojčice. Roditeljima je odjednom draže da im se rodi djevojčica nego dječak, jer znaju da će imati zajamčenu plaću. Mnoge od ovih obitelji osjećaju da nemaju drugog izbora, nego odreći se neke od svoje djece.     Djeca su ustvari više sklona AIDS-u. Unutrašnja tkiva vagine i anusa su osjetljivija i lakše se oštećuju kao posljedica seksualnog odnosa (posebice s odraslima). Procijenjeno je da 20-30% dječjih prostitutki su HIV +. Za 50% maloljetnih prostitutki u Tajlandu se pretpostavlja da su zaražene HIV-om. 1993. u rijetkoj policijskoj raciji bordela koji drži mlade Burmanke, 36% je testirano HIV pozitivno. Kada primjenimo te brojke na cijelu populaciju, broj žena i muškaraca koji će do 2000. g. Imati AIDS je u milijunima. Trgovina bijelim robljem se ne dešava samo u nerazvijenim zemljama. Postaje uobičajen prizor da očevi iz Istočne Europe dovode svoje kćeri u zapadnoeuropske gradove. Tu djecu njihovi klijenti često brutalno tretiraju i prisiljena su potražiti medicinsku pomoć. Kao što je izvijestio jedan doktor u New York Times-u; "Jedan otac je došao sa svojom dvanaestogodišnjom kćerkom. Ona je bila maltretirana i u groznim bolovima. Pitao sam ga zašto je to učinio. "Prije svega, mi smo vrlo siromašni… ona je još uvijek premlada da zatrudni… vrlo je mlada… zaboravit će.""    Ali neće zaboraviti. Psihološke posljedice ove masovne brutalizacije djece su tek u začetku potpunog razumijevanja. Kao što je istakla jedna socijalna radnica koja radi sa bivšim prostitutkama dječje dobi: "Podsjećaju me na prazne ljušture - toliko toga fali, nema osjećaja postojanja, nema nade, nema povjerenja. Samo velika praznina koju trebamo ispuniti."    Što da se radi? Jasno je da su stvari o kojima se radi istovremeno kompleksne i bitne, jer se odnose na jedan od osnovnih temelja na kojima je organizirano društvo: odnos između muškarca i žene. Označavanje žene kao objekta neće nestati tako skoro. Niti će se čudesno stvoriti milijuni novih poslova koji mogu proizvoditi istu količinu novca. Tu je također i moralni oblak koji obavija tu temu. Unatoč periodičnoj glamuralizaciji profesije u filmovima i TV emisijama, prostitutke se nastavljaju sagledavati kao izrod društva, ljudi koji nekako zaslužuju svoju sudbinu. Te žene su objekti žaljenja i omalovažavanja. Prostitucija je ilegalna u većini mjesta i žene su te koje su kažnjavane i ugrožavane…"Umjesto da se kazne trgovci, sudac kažnjava nas. Žele dokazati da smo mi samo prostitutke koje nemaju ponos i da našim riječima ne treba vjerovati. Vjeruju da prostitutke ne mogu biti žrtve trgovine robljem, jer smo već prodale naša tijela."    Premda postoje mnoge debate unutar feminističkog pokreta oko pitanja prostitucije, jedna stvar bi trebala biti savršeno jasna. Prostitutke nisu kriminalke i ne bi trebale biti kažnjavane i zatvarane. S obzirom na prirodu trgovine robljem, te poslove se ne može promatrati kao one slobodnog izbora. Mnoge ženske organizacije mijenjaju nomenklaturu. Termin prostitutke označava aspekt prinude. Telefonske linije za pomoć, sigurne kuće i programi potpore se osnivaju i djeluju u zemljama širom svijeta. Npr., u Koreji "Sestrina kuća" nudi utočište za žene. Na Filipinima i u Keniji postoji nekoliko (Sabirnih centara) za prostitutke i djevojke za zabavu. Uspostavljane prava za ove žene je vitalno. Od Nepala do Indije, od Perua do Nigerije, glasovi koji su utihnuli opet se čuju. Odbijaju biti žrtve ili da se na njih gleda kao takve. Žene koje nemaju alternative razvijaju projekte za uzdržavanje i teže uvježbavanju vještina. Filozofija tih centara je ne osuđivati, te dati ženama priliku da se organiziraju i raspravljaju među sobom."Ne postavljamo nikakve uvjete ženama kako bi bile prihvaćene u tim centrima. Ne moraju napustiti barove i sve mogućnosti su otvorene. Bitno je da se osjećaju prihvaćene. Tada započinje proces prihvaćanja sebe samih, i tada uviđaju da imaju sposobnosti za nešto drugo. Tako od osobne krivnje i od mržnje prema sebi samima počinju voljeti sebe." sestra Sol Perpinan, Pokret Trećeg svijeta protiv eksploatacije žena

    Žene u Aziji, Africi i Latinskoj Americi, kao i u Europi i Sjevernoj Americi javno razmatraju teme nasilja nad ženama i zahtijevaju da se zaustavi. Tijekom konferencije o ljudskim pravima održane u Beču u lipnju 1993., žene su organizirale poseban tribunal, kako bi zahtijevale da osnovna ženska prava budu prepoznata kao ljudska prava. Silovanje je proglašeno ratnim zločinom protiv žena i čovječanstva. Žene su također zahtijevale prekid trgovine ženama i djecom.Ne postoji međunarodno sredstvo koje bi jasno uvjetovalo da je ljudsko pravo biti slobodan od seksualnog izrabljivanja. I zbog toga, nova Konvencija mora biti javno proglašena. Predstavljamo novi koncept prostitucije koja je ispod kišobrana seksualnog izrabljivanja.     "Seksualno izrabljivanje je povreda ljudskog ponosa, dakle: "Osnovno je ljudsko pravo biti slobodan od seksualnog izrabljivanja u svakom njegovom obliku. To je postupak u kojem osoba postiže seksualno zadovoljstvo ili financijsku korist, ili unaprjeđenje kroz zloupotrebu seksualnosti te osobe, ukidanjem njenih ljudskih prava na ponos, autonomiju i fizičko i duševno zdravlje."- iz Konvencije predstavljene sudu u Beču.    U ožujku 1994., 800 žena iz cijelog svijeta sastalo se u New Yorku da diskutiraju o pripremama za četvrtu UN-ovu konferenciju žena koja je održana u Pekingu 1995., isto kad i u Nairobiju. Dvije će se konferencije stvarno i održati- "službena", od strane vlasti, i ona bitnija i zanimljivija, od strane ženskih organizacija i NVO-a. Kada su organizatori malo bolje pogledali u program rada, shvatili su, na njihovo iznenađenje i bijes, da ništa nije bilo fokusirano na trgovinu. Kako je jedan filipinski organizator to iznio: "Sve za što su oni zainteresirani jest ekonomski razvoj na mega razini. Ne vide da su ženina sva ljudska prava uključena. Trgovina je jedan od najužasnijih problema s kojima se žene susreću danas i on mora biti prepoznat i zaustavljen."U odluci da se to zaista i dogodi, žene odašilju peticije međunarodno zahtijevajući uključivanje trgovine neslužbenom planu. Nadaju se da će do ljeta prikupiti milijun potpisa. Nije samo uništenje života žena i djece to što čini ovaj problem tako bitnim, nego i ono što on čini svim kulturama i društvima gdje god se javlja. Kroz ljudsku povijest, patrijarhat je vrednovao žene ne kao osobe, nego kao stvari, komade vlasništva koji se kupuju i prodaju. Iako se na isti način nije gledalo na žene u svim društvima i u svim povijesnim razdobljima, još uvijek je bio dovoljno uobičajen. Kako bilo, istina je i to da su žene držale zajednicu na okupu. Preko žena je kultura razvijana i predavana dalje na iduće generacije. Dakle, kakva je to umiješanost kada su društva doslovno lišavana tolikog broja žena, kada su životi žena reducirani i dalje? (Prvi put u 500 godina, danas je više muškaraca nego žena na Filipinima). Osnovno tkivo života počinje se raspadati. Nije puno potrebno da se i djeca počnu prodavati!Organiziranjem protiv trgovine, žene se suočavaju sa stavovima koji na njih gledaju kao na njih kao objekte i potrošnu robu, i govore Dosta! I dok to rade, počinju odgonetavati povijesni presjek između kapitalizma i patrijarhata, izazivajući cijelu koncepciju ljudi kao objekata koji se šalju okolo ili odbacuju prema potrebama tržišta. Seksualna trgovina izlaže toliko toga - tretman žena, presjek između rasizma i seksualnosti, razliku između Sjevera i Juga. Zato je toliko važna. Zato trgovina ženom i djecom mora biti zaustavljena! 

MAIL-ORDER nevjeste    "MOBs"- vjerojatno ste vidjeli oglase u novinama, ali niste shvatili što je to. Evo nekoliko primjera iz San Francisco Bay Guardiana. Ovi oglasi ne govore samo o ljudima koji traže društvo, oni predstavljaju višemilijunski biznis. Procijenjeno je da je barem 50 000 filipinskih narudžbi nevjesta samo u SAD-u. Kupci su obično stariji bijelci koji traže ženu za služavku i seksualnog partnera. Nasjeli su na poruku da su filipinske žene pasivne i jedva čekaju da ih udovolje - baš žene kakve oni žele.Žene često izoliraju i plaše, mnoge postaju pravi robovi u vlastitim domovima. Nekada njihov "brak" upali. Mnogo puta ne, i to nekada ima katastrofalne posljedice. Žene su mučene i ubijane. Neki muškarci koriste svoje žene kao prostitutke ili za pornografiju. Naravno, nisu svi muževi duševno poremećeni, ali postotak nasilja nad mail-order nevjestama je izuzetno visok!Agencije koje regrutiraju i onda prodaju nevjeste nisu zadnje rupe. One su legitimne tvrtke. Jednom od najvećih, Cherry Bossom, koja ima sjedište na Havajima, upravlja magistar ekonomije s Princetona. Jedan način da se zaustavi ovaj posao je da se riješimo oglasa. Prošle godine, Gabriel Network, organizacija SAD-a potpore ženama na Filipinima, natjerala je Harpers da ne objavljuje oglase. Sada žene iz svih zemalja također počinju zahtijevati od svojih lokalnih novina da ne tiskaju oglase. Provjerite svoje lokalne novine, ako postoji takva vrsta oglasa, pokrenite kampanju da ih se riješite! 

DOMAĆE RADNICE    Možda ste čitali o tome tijekom Zaljevskog rata. Stotine Filipinki su se barikadirale u Španjolskoj ambasadi u Kuvajtu jer su se bojale za svoje živote. Tisuće ih je živjelo u pravom ropstvu čisteći kuće i brinući se za djecu. Kada je počeo rat, silovali su ih vojnici iz obje vojske - i Kuvajtske i Iračke. Kada je saznalo za incidente, Filipinski ministar je komentirao: "Zašto se jednostavno ne opuste i uživaju?"Dio ekonomskog plana MMF-a i Svjetske banke za Filipine (i ostale zemlje) tijekom kasnih '60-ih i '70-ih je uključivao uglavnom muškarce koji rade na izgradnji na Srednjem Istoku, ali kasnih '70-ih i '80-ih većina filipinskih radnika koji rade izvan zemlje su bile žene.

    U Kanadi morate biti udani ili živjeti u prebivalištu svog poslodavca dvije godine prije nego dobijete službeno mjesto boravka. U Kuvajtu i Saudijskoj Arabiji putovnica vam je oduzeta one minute kada stupite na aerodrom. U Hong Kongu vaša putovnica ostaje kod poslodavca. Isto vrijedi i za Singapur. Iako bi trebali postojati zakoni koji garantiraju njihovu dobrobit, mnoge žene ne primaju punu plaću i nije im osigurana primjerena kućna i zdravstvena njega. Ipak novac koji šalju natrag je ogroman - dvije milijarde dolara godišnje - dovoljno da bi se platili filipinski dugovi.

Autorica: Judith MirkinsonPrijevod i lektura: Anfema, 2003.