FRANO TRANKVIL ANDREIS (1490-1571)

U Trogiru stekao osnovno obrazovanje, studij nastavio u Dubrovniku odakle odlazi u Padovu i Bolognu. Studij nastavlja u Beču. Stekao je slavu vrsnog pjesnika (epistolarni stil). Službu nastavlja na više kraljevskih dvorova. Potkraj života povlači se u osamu, u rodni grad Trogir gdje je i umro.

Ad Deum contra Turcas oratio carmine heroico (Molitva Bogu protiv Turaka u junačkom stihu) – govori protiv Turaka uglavnom su bili u obliku pisama i upućivani su bili ili vladarima ili papi. Kod Trankvila imamo molbu upućenu u heksametrima samom Bogu Ocu, a ne svjetovnim vladarima. U molitvi kaže da su Turci jedno grozno pleme, zvjerski narod koji je pokorio stari svijet od Inda do Nila, a potom pošao i u europske zemlje i da će se njihov krvavi mač oštriti sve dok ne zavlada obalama Atlanskog oceana i Britancima, a tad se boji da će Boga Oca gurnuti s njegova prijestolja i dok ne zavlada Tulom 1. Karakteristično je da krivicu ne nalazi samo u Turcima, nego i u izopačenom kršćanskom životu. To što Turci dolaze kazna je kršćanima za zlodjela koja su učinili. Inovativno u ovom djelu je to što se ne obraća papi, ni caru ni bilo kojem svjetovnom vladaru, već Bogu.

Ostali njegovi antiturski govori bili su u prozi: Oratio contra Turcas ad Germanus habita – Govor održan pred Nijemcima protiv Turaka 1541.

Pokušava ujediniti protestante i katolike u borbi protiv Turaka. Oratio ad Germanos de bello suscipendo contra turcas – Govor upućen Nijemcima da se mora

poduzeti rat protiv Turaka, govor održao na nagovor cara Maksimilijana Ad optimates Polonos adhar fatio - poticanje poljskih velikaša na rat.

Njegova brojna humanistička pisma su stilski oblikovana. Dopisivao se s Erazmom Rotterdamskim. Tiskano je njegovo pismo upućeno papi Piu V. Epistola ad Pontificem Pium V. Čuven mu je traktat De laudibus plaquentiae (O pohvalama govorništvu).

STJEPAN BRODARIĆ

Rodio se negdje blizu Koprivnice, oko 1490 – 1539. Školovanje je započeo u Pečuhu, a nastavio ga u padovi i Bologni. Nije pouzdano da li je doktorirao pravo ili teologiju. Proputovao je Europu tražeći pomoć od vladara u borbi protiv Osmanlija. Njegovi uspjesi nisu bili veliki. Slavu je stekao kao pjesnik, a njegovih pjesama ili nema ili nisu pronađene.

Svjetsku slavu stekao djelom De conflictu Hergarorum cum Sohymano Turcarum imperatore ad Monach historia verissima. Ovo djelo ima prekrasni literarni stil i veliku objektivnost. Djelo ima desetak stranica. To izvješće je uputio Sigismundu koji ga je dao objaviti 1527. Te godine je doživjelo dva izdanja u Baselu. Posljednje izdanje je u Vinkovcima 1990. na latinskome Oratio ad Adrianum VI. Pontice maxim.

BARTOL ĐURĐEVIĆ (ili Jurjević)

Njegova povijest počinje zarobljavanjem na Mohačkom polju. Pretpostavlja se da je rođen u Maloj Mlaki početkom 16.st. Dalje nam sam opisuje u svojim djelima događaje od Mohača. Osam godina je bio u Turskom zarobljeništvu, tri puta je bio preprodavan, tri puta je bježao. Opisuje svoje vlastite doživljaje u turskom zarobljeništvu. Kaže da najveće muke trpe starci, a najdulje muke djevojke. Vrlo plastično opisuje kako se zarobljenici vežu u konope i lance.

De moribus Turcarum – O običajima Turaka, djelo je vrlo objektivno, dao je vrlo jasan presjek svekolikog života u Turskom carstvu. Karakteristično je što nalazi velike prednosti u Turskoj s obzirom na kršćanski svijet. Prvu prednost nalazi u školi. Kod njih sva djeca, i muška i ženska, moraju pohađati školu. Druga prednost je vojna organizacija. Vidi prednost Turske u tome što postoji plaćena vojska. On je prvi Hrvat koji nedvojbeno govori o tome da je na turskoj porti službeni jezik bio hrvatski.

Đurđević je bio poliglot koji je na talijanskom jeziku objavio četverojezični rječnik perzijskog-arapskog-turskog-talijanskog. On je naš prvi leksikograf.

1 Tula je granica svijeta

1

MATIJA GRBIĆ (ili Grbac)

Rođen je u Istri između 1503-1512, umro u Tϋbingenu 1559. Bio je siromašni plemić, sluga njemačkog trgovca koji ga je školovao najprije u Nürbergu, završio je kod Luthera u Wittenbergu. U Tübingenu predaje grčki jezik i književnost. Jedno vrijeme je predavao moral i etiku. On je pjevao jednako na starogrčkom i latinskom.

Slavu je stekao pjesmama na grčkom jeziku. Epitafija djelo ispjevano i na grčkom i na latinskom. Drugo njegovo veće djelo je Epitalamius ili Svatovac, pjesma na grčkom jeziku koju je ispjevao povodom udaje kćeri Filipa Melanina.

Prevodi i komentira originalne grčke autore – Hesioda. Cijenjen je njegov govor Oratio de doctrina morum et vitae (Govor o nauci ćudoređa i života).

ANDRIJA DUDIĆ

Rođen je u Budimu, umro 1589. Smatra se jednim od najučenijih ljudi svoga vremena. Bio na Tridentinskom koncilu kao predstavnik Hrvatsko-ugarskog svećenstva gdje je održao pet čuvenih govora. Bio je kninski biskup iako u Knin nikada nije stupio, postao je kalvinist. Ostalo je nekoliko stotina pisama. Bio je najveći humanist zapadne Europe u drugoj polovici 16.st. Sačuvano je oko 30-ak njegovih djela. Jednako je pisao i na grčkom i na latinskom jeziku. Pisao je gramatičke, matematičke, astrološke, filozofske i medicinske traktate, komentar Evanđelja. De comentarum significatione comera – bilješke o značenju kometa.

RAZDOBLJE BAROKA

Barok traje od kraja 16. do početka 18.st. Karakteristika baroka je buđenje nacionalne političke svijesti. Druga bitna karakteristika baroka je briga oko jezika. Na latinskom jeziku se počinje pisati i govoriti o hrvatskom jeziku. 1604. godine objavljena je Kašićeva gramatika. Treća karakteristika baroka je traženje određenih moći smrtnika koji su stekli nebesku slavu. Tek sredinom 17.st počinju ratovi za osvajanje Hrvatske, a završavaju 1699. mirom u Srijemskim Karlovcima. U ovom periodu pojavljuju se falsifikatori. Na planu izraza barok je karakterističan po bujnoj, natrpanoj rečenici koja je zasnovana na latinitetu klasičnog doba.

MARKO ANTONIJE DE DOMINIS (Marcus Antonius de Dominis) (1560-1624)

Rođen u Rabu. Njegov stric, kasniji senjski biskup, poslao ga je na školovanje u Italiju, u isusovački Collegium Illyricum u Loretu. U Padovi je završio sveučilišni studij. 1596. istupa iz isusovačkog reda. Iste godine imenovan je administratorom senjske biskupije. 1600. promoviran je na čast doktora teologije na sveučilištu u Padovi. Dvije godine poslije imenovan je za splitskog nadbiskupa s naslovom Dalmatiae et Croatiae primas.

Njegovo kapitalno djelo je De republica ecclesiastica (Crkvena država). Prve četiri knjige tog djela su tiskane 1617., a peta i šesta 1620, sedma i deveta 1622. Osma i deseta knjiga nisu nikada objavljene, ali sigurno ih je napisao jer je u brošuri Marcus Antonius de Dominis, archiepiscopus Spalatensis, suae profectionis consilium exponit (Marko Antonije de Dominis, splitski nadbiskup, obrazlaže odluku o svojem putovanju) iz 1616. objavio njihov sadržaj. Također u toj brošuri objašnjava svoj boravak na engleskom dvoru i poriče tvrdnje da je u Londonu prešao na anglikansku vjeru. Nisu sačuvane ni u rukopisu jer je Inkvizicija zajedno s njegovim mrtvim tijelom spalila sve njegove knjige i rukopise do kojih je mogla doći. Građu za Crkvenu državu koju je pisao u Splitu gotovo 12 godina pronalazio je proučavajući Bibliju, crkvene kanone, zaključke starijih koncila, povijesna djela itd. U djelu je kritizirao tadašnje uređenje katoličke crkve i ponudio konkretne prijedloge za uklanjanje svega što je u njoj štetno i pogubno. Njegove su osnovne teze :

- potrebno je jedinstvo svih kršćanskih crkava, zasnovano na ravnopravnosti- rimska crkva nije univerzalna, a papa nema prava na primat - sva vlast u crkvi pripada biskupima kao nasljednicima apostola- crkvena je vlast isključivo duhovna pa joj ne pripada svjetovna vlast- potrebna je međusobna tolerancija kako bi se postigao i očuvao mir među kršćanskim narodima

2

Dominis piše pravilnim latinskim jezikom koji se odlikuje bogatstvom riječi i fraza, efektnim stilom prožetim retorikom i patetikom. Osim na latinskom, pisao je i na talijanskom.Ostala djela:

De radiis visus et lucis in vitris perspectivis et iride (O vidnim i svjetlosnim zrakama u lećama i o dugi)

Euripus seu De fluxu et refluxu maris sententia (Eurip ili Mišljenje o morskoj plimi i oseci) Marcus Antonius de Dominis, archiepiscopus Spalatensis, sui reditus ex Anglia consilium

exponit (Marko Antonije de Dominis, splitski nadbiskup, obrazlaže odluku o povratku iz Englske)

IVAN LUČIĆ (Ioannes Lucius) (1604-1679)

Osnivač je znanstvene, kritičke hrvatske historiografije. Smatrao je da se povijest može pisati samo na temelju natpisa, arhivske građe i suvremenih dokumenata. Rođen je u Trogiru. Za njega se brinuo ujak Nikola Divnić. U Rimu stječe humanističko znanje, a u Padovi studira filozoiju i matematiku. U Trogiru obnaša različite službe (sudac, diplomat).

Lučićev znanstveni prvijenac bilo je kritičko izdanje Vita beati Ioannis, episcopi Traguriensis (Životopis sv. Ivana, biskupa trogirskoga). Objavio ga je u Rimu 1657.

Njegovo glavno povijesno djelo je De regno Dalmatiae et Croatiae (O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske). Djelo ima šest knjiga. U njemu je izložena povijest Dalmacije od antičkih vremena do 1480. Tiskano je 1666. u Amsterdamu te je doživjelo više izdanja. Djelo je opremio s pet povijesnih zemljopisnih karata i s deset dodataka ili addenda koji su važni za našu stariju povijest. Među dodacima nalazi se djelo splitskog arhiđakona Tome o solinskim i splitskim biskupima i djelo Obsidio Iadrensis (Opsada Zadra) u kojemu anonimni pisac u protumletačkom duhu prikazuje Mletačku opsadu Zadra 1345 – 1346. Djelo je naručeno, trebalo je dokazati povijesno pravo Venecije na krunu Hrvatske. To je znanstveni rad po svim pravilima tadašnje znanosti.

U djelu Inscriptiones Dalmaticae iz 1673. Lučić je uz izbor rimskih natpisa iz Dalmacije i uz bilješke za dva latinska izvora tiskana s njegovim djelom, objavio i Addenda et corrigenda in opere De regno Dalmatiae et Croatiae (Dodaci i ispravci u djelu O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske). To djelo ima epigrafsku građu. Pisao je i na talijanskom jeziku.

Iako nije objavljen pod Lučićevim imenom, plodom njegovog znanstvenog rada može se smatrati i kritički tekst Trogirskog statuta kojeg je u Mlecima 1708. izdao Lučićev prijatelj iz Trogira Jerolim Cippico.

Kako je za njega historiografija strogo egzaktna znanost, ne trudi se da piše elegantnim stilom niti se služi retoričkim ukrasima.

JURAJ RATKAJ (Georgius Rattkay) (1612-1666)

Najvjerojatnije je rođen u Karlovcu. Potječe iz mađarske plemenitaške obitelji koja se u potpunosti pohrvatila. Školovao se u Grazu i Beču. Pripadao je isusovačkom redu, ali ga je kasnije napustio. U 28.godini imenovan je kanonikom zagrebačkog kaptola, u kojem je postigao čast arhiđakona, a zatim položaj lektora.

Njegovo glavno djelo je Memoria regum et banorum regnorum Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae (Uspomena na kraljeve i banove kraljevstava Dalmacije, Hrvatske i Slavonije). Izdao ga je u Beču 1652. u šest knjiga. Kako je djelo odisalo protureformacijom i protugermanskim duhom, protestanti u Regensburgu i Frankfurtu oštro ga osude i spale. Djelo je napisao na poticaj hrvatskoga bana Ivana Draškovića te je najstarije povijesno djelo u sjevernoj Hrvatskoj. Ratkaj je prvi koji je rekao da Dalmacija, Hrvatska i Slavonija čine jedno te se isticao kao izraziti hrvatski rodoljub.

STJEPAN GRADIĆ (Stephanus Gradius) (1613-1683)

Rođen je u Dubrovniku gdje stječe i osnovno obrazovanje. Zatim odlazi u Rim u Seminarium Romanum. U Bologni studira pravo, gdje stječe i doktorat. U Rimu je završio studij teologije. Bio je predstavnik dubrovačkog senata kod Rimske kurije što mu je omogućilo da razvije izrazitu diplomatsku sposobnost koja je najviše dolazila do izražaja nakon katastrofalnog dubrovačkog potresa 1667. kada je na sve strane tražio pomoć za Dubrovačku republiku.

3

U mlecima 1675. objavio je pjesmu od 315 latinskih heksametara De laudibus Serenissimae Reipublicae Venetae et cladibus Patriae suae carmen (Pjesma o pohvalama prejasne Mletačke Republike i o nevoljama rodnoga grada). Više od polovice stihova opisuje požar, potres i pljačke dijelom napuštena grada, a ostatak pohvalu Mletaka i pjesnikovu molbu za pomoć unesrećenom gradu. Objavio je omanju zbirku Poemata (Pjesme), a kasnije oveće djelo Septem ilustrium virorum poemata (Pjesme sedmorice slavnih ljudi).

Značajan je njegov filozofski spis Disputatio de oopinione probabili (Rasprava o vjerojatnom mišljenju). Istakao se i svojim govorom De eligendo summo pontifice (O izboru pape). Gradića se ubraja u sedam najvećih pjesnika Europe.

Napisao je i latinski predgovor djelu Junija Palmotića Kristijada s izvrsno sastavljeonom pjesnikovom biografijom.

PAVAO RITTER VITEZOVIĆ (Paulus Ritter) (1652-1713)

Pisao je na hrvatskom i latinskom. Rođen je u Senju. Gimnaziju polazi u isusovačkom kolegiju u Zagrebu. Odlazi u Rim i Wagensberg.

Pod naslovom Epistulae metricae (Metričke poslanice) spjevao je veći broj pjesničkih poslanica. 1682. u Beču tiska latinske prigodnice, uglavnom čestitke uglednim ličnostima, pod nazivom Nova Musa.

1687. u Beču je tiskao pjesme, anagrame, što ih je spjevao u čast kraljeva, knezova, generala i crkvenih prelata koji su pripomogli oslobođenju Ugarske od Turske pod imenom Anagrammaton liber primus sive Laurus auxiliatoribus Ungariae (Prva knjiga anagrama ili Lovor-vijenac pomagačima Ugarske). Iste godine Josip l je Vitezovića imenovao zlatnim vitezom – eques auratus. 1689. izdao je Anagrammaton sive Laurus auxiliatoribus Ungariae liber secundus (Druga knjiga anagrama ili Lovor-vijenaca pomagačima Ugarske), gdje se veličaju zemlje koje su pomogle ugarskoj u borbi protiv Turaka.

U Zagrebu je 1700. tisako omanje djelo u prozi Croatia rediviva (Oživjela Hrvatska). U predgovoru tog djela tvrdi da se Hrvatskom uz male izuzetke, ima smatrati sve što su Rimljani zvali Ilirikom. Imena ilirski, slovinski i hrvatski za njega su sinonimi.

U Beču 1701. objavio je djelo Stematographia (Opis grbova) u kojemu je tiskano i protumačeno 56 grbova pokrajina koje je on ubrajao u Ilirik. Neki od tih grbova su izmišljeni. Iste godine kralju predaje elaborat Regia Illyriorum Croatia (Kraljevska ilirska Hrvatska).

1703. u Zagrebu tiska pjesničko-povijesno djelo u heksametrima Plorantis Croatiae saecula duo (Dva stoljeća ucviljene Hrvatske). U njemu sama Hrvatska kronološki nabraja sve nevolje koje su je snašle 1500-1700.

Prema Ljetopisu popa Dukljanina napisao je Vita et martyrium beati Vladimiri, Croatiae regis (Život i mučeništvo bl. Vladimira, hrvatskoga kralja) u kojemu je izložio legendu o dukljanskome kralju Vladimiru i njegovoj ženi Kosari.

Vitezović je bio naumio izdati opsežno povijesno – filološko djelo De aris et focis Illyriorum (O žrtvenicima i ognjištima Ilira). Kao sastavni dio tog djela treba smatrati njegovu posebno objavljenu Stematografiju. Četvrta knjiga je imala naslov De lingua illyrica (O ilirskom jeziku) i da je bila raščlanjena na 20 poglavlja. Tu gramatiku ili nije napisao ili se izgubila. Sastavio je Lexicon latino – illyricum u jednom, i Lexicon illyrico – latinum u dva sveska. Ostala djela:

Banologia (O banskoj časti) – u 11 poglavlja iznosi postanak i prerogative banske časti Offuciae Ioannis Lucii, De regno Dalmatiae et Croatiae, refutatae (Pobijanje opsjena Ivana

Lučića u djelu O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske) Serbiae illustartae libri octo (Prikaz povijesti Srbije u osam knjiga)

BALTAZAR PATAČIĆ (Balthasar Pattachich) (1663-1719)

Rodio se u Vidovcu kod Varaždina gdje je 1696. osnovao Društvo vinskih doktora tzv. Pintu (pinta je vrč od pola litre) s latinskim kao službenim jezikom. Školovao se u Grazu, Beču i Zagrebu. Bio je virovitički župan.

U Vitezovićevoj tiskari u Zagrebu objavio je 1698. latinsku preradu političkog spisa poljskog pisca Fredra Monita politica (Političke upute). Njegovo glavno djelo Diarum (Dnevnik) ostalo je u rukopisu i to nepotpuno. Djelo započinje s ratovanjem protiv Turaka u Mađarskoj nakon pada Budima, a završava porazom hrvatske banske vojske kod Bosanskog Novog. Autor se osvrće i na politički život.

4

IGNJAT ĐURĐEVIĆ (Ignatius Georgius) (1675 - 1737)

Rođen je u Dubrovniku. U Rimu stupa u isusovački red, ali ga ubrzo napušta. Završio je tečaj filozofije te nakon povratka u Dubrovnik stupa u benediktinski samostan. Bio je član i predsjednik dubrovačke Akademije Ispraznih.

Latinske pjesme je sabrao u zbirku Poetici lusus varii (Različne pjesničke igrarije). Pjesme su po tematici religiozne i ljubavne.

Tekstu svojih Uzdaha Mandaljene pokornice dodao je latinsku parafrazu prvog pjevanja (Magdalidos Illyricae liber primus). U predgovoru prvog pjevanja ističe ljepotu i snagu ilirskog jezika te poziva i druge pisce da pišu na narodnom jeziku.

U rukopisu je ostavio djelo Vitae illustrium Rhacusinorum (Životopisi slavnih Dubrovčana) u kojemu je prvi sabirao vijesti o životu i radu dubrovačkih književnika i učenjaka. Ti njegovi podaci predstavljaju vrijedan doprinos proučavanju života i rada dubrovačkih pisaca.

Prihvatio se i zadatka da u opsežnom djelu na latinskom jeziku prikaže povijest starog Ilirika pod naslovom Antiquitates Illyricae (Najstarija povijest Ilirika).

VICE PETROVIĆ (Vincentius Petrovich) (1677 - 1754)

Rodio se u dubrovačkoj obitelji podrijetlom s Lopuda. Studirao je retoriku i filozofiju kod dominikanaca u rodnom gradu. Surađivao je u dubrovačkom književnom društvu „Academia otiosorum“ sa Vladislavom Menčetićem, Vladislavom i Lukom Gučetićem itd.

Pjevao je na latinskom, hrvatskom i talijanskom. Velik dio pjesama bile su nadahnute gorčinom i tugom koju je osjećao nakon smrti sina i kćeri te žene ubrzo nakon toga. Talijanske su mu pjesme sve izgubljene, osim dva soneta, hrvatske su većinom izgubljene (među njima i cjelokupan prijevod Tassova epa Oslobođeni Jeruzalem).

Na latinskom je pisao epigrame, elegije, veće epske pjesme i satire, ali najvrednije su mu upravo elegije, i to 4 u kojima oplakuje smrt svoje žene. Epigrami su mu po tematici ljubavni, religiozni i podrugljivi u kojima se ruga suvremenicima zbog moralne izopačenosti i zlih navika u Dubrovniku.

SARO CRIJEVIĆ (Seraphinus Maria Cerva) (1686-1759)

Retoričko školovanje završio je u rodnom Dubrovniku, stupio je u dominikanski red. Bio je najveći i najplodniji dubrovački biograf.

Najvažnije njegovo djelo je Bibliotheca Ragusina, in qua Ragusini scriptores eorumque gesta et scripta recensentur (Dubrovačka biblioteka, u kojoj se prikazuju dubrovački pisci i njihova djela i spisi) u 4 sveska sa 435 životopisa dubrovačkih pisaca latinskoga i hrvatskoga izraza. Neki su mu životopisi vrlo opširni (Đurđevića, Klementa Ranjine, Ludovika Crijevića Tuberona). Biblioteka, kao ni ostala njegova djela, nije objavljena.

RUĐER JOSIP BOŠKOVIĆ (Rogerius Josephus Boscovich) (1711 - 1787)

Jedna je od najznačajnijih ličnosti u europskom znanstvenom svijetu 18.st. Bio je matematičar, fizičar, astronom, geodet, arheolog, diplomat, latinski pjesnik, ali u prvom redu filozof i teoretski fizičar.

Rodio se u Dubrovniku gdje se i školovao u Isusovačkom kolegiju nakon čega odlazi u Rim gdje postaje profesor filozofije i matematike.

Svoje fundamentalno djelo Philosophiae naturalis theoria redacta legem virium in Natura existentium (Teorija prirodne filozofije svedena na jedan jedini zakon sila koje postoje u prirodi) objavio je u Beču 1758. uz pomoć prijatelja isusovca Karla Scherffera. Budući da je djelo bilo vrlo cijenjeno i traženo, uslijedila su još neka izdanja. Njegovo djelo nagovjestilo je moderna shvaćanja materije, prostora i kretanja.

Budući da većina u isusovačkom kolegiju u Rimu (nakon povratka iz Beča u Rim) nije prihvaćala njegovo djelo, odlazi iz Rima u Pariz pa u London gdje 1760. objavljuje djelo De Solis ac Lunae defectibus (Pomrčine Sunca i Mjeseca) posvećeno društvu Royal Society, koje ga slijedeće godine izabere za svoga člana.

5

Uz pomoć braće Remondini u Bassanu 1785. tiskana su njegova Opera pertinentia ad opticam et astronomiam (Djela s područja optike i astronomije).

Njegova pjesnička sposobnost najbolje je dolazila do izražaja u djelu Pomrčine Sunca i Mjeseca u kojemu heksametrima oblikuje apstraktne astronomske teorije. Spjevao je i nekoliko latinskih prigodnica, npr. u čast poljskog kralja Stanislava I i carice Marije Terezije.

BENEDIKT STAY (Benedictus Stay) (1714-1801)

Školovao se u isusovačkom kolegiju u Dubrovniku. 1744 u Mlecima je izdao obradu Descartesove filozofije i fizike u latinskim stihovima. Taj didaktički ep u 6 knjiga nosi naziv Philosophiae versibus traditae libri VI. 1746. Stay je u Rimu završio teologiju i zaredio se za svećenika. 1755. u Rimu je izdao 1. svezak (tri pjevanja) svog novog epa o Newtonovoj filozofiji Philosophiae recentioris versibus traditae libri X (Novija filozofija izložena u stihovima, 10 knjiga) i posvetio ga je kardinalu Valentiju.

Značajno je njegovo djelo Philosophiae versibus traditae libri VI (Filozofija izložena u stihovima, 6 knjiga), izdan u Mlecima 1744, s ukupno 10249 heksametara. U njemu pjesnik izlaže sistem Descartesove filozofije i fizike, proširujući ih mjestimično rezultatima Galilejevih, Keplerovih i Newtonovih otkrića. Ep je prožet kršćanskom tendencijom. Prvo pjevanje počinje zazivanjem Mudrosti i u njemu je prikazana jezgra Kartezijeve filozofije. Uzroci i počeci svijeta prikazani su u drugom pjevanju, a priroda vode, zraka i vatre u četvrtom. Ljudska duša, priroda i osjeti obrađeni su u petom pjevanju, etika u šestom.

Philosophiae recentioris versibus traditae libri X ima 24227 heksametara. Prvi svezak tiskan je 1755. (knjiga 1-3), drugi 1760. (knjige 4-6), a treći 1792. (knjige 7-10). U prve tri knjige Stay razvija metafizičke spoznaje, iznosi opća svojstva materije; u sljedeće tri knjige obrađuje nebesku silu teže; od 7-9 obrađuje svojstva svjetlosti, u 10. knjizi prelazi na matematičku metodu i izlaže prva počela tjelesa.

Zajedno sa sugrađanima i prijateljima Boškovićem, Kunićem i Džamanjićem čini Stay znamenitu četvorku koja je sredinom 18.st. uživala nepodijeljeno priznanje najbiranijih književnih i znanstvenih krugova u Rimu. Dve epa čine Staya najvećim didaktičkim pjesnikom hrvatske književnosti.

BALTAZAR ADAM KRČELIĆ (Balthasar Adam Kercselich) (1715-1778)

Školovao se u Zagrebu kod isusovaca, a zatim u sjemeništu. Poslan je u Beč u Hrvatski kolegij, a nakon toga je proveo četiri godine u Bologni u Ilirskom kolegiju te je postao doktor teologije i filozofije. Pisao je latinskim i hrvatskim na kajkavskom.

Crkvenoj povijesti pripada njegovo djelo Historiarum cathedralis ecclesiae Zagrabiensis partis primae tomus I (Povijest zagrebačke stolne crkve, I. svezak prvog dijela). U povijesnom djelu De regnis Dalmatiae, Croatiae, Sclavoniae notitiae praeliminares (Prethodne bilješke o kraljevinama Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji), izdano u Zagrebu 1770., nastoji dokazati prava ugarske krune na Dalmaciju, Hrvatsku, Slavoniju, Bosnu i Srbiju. Djelo predstavlja nekritičku cijelu hrvatsku povijest od najstarijih vremena do 1606.

1744. u Varaždinu je objavljena Krčelićeva knjižica Scriptorum ex regno Sclavoniae a saeculo XIV usque ad XVII inclusive collectio (Pregled pisaca iz kraljevine Slavonije od 14. do zaključno 17.st) pod imenom Alberta Barića.

Glavno Krčelićevo djelo je Annuae sive Historia ab anno inclusive 1748 et subsequis (1767) ad posteritatis notitiam (Annuae ili Povijest od uključivo 1748.godine i slijedećih (do 1767) na znanje potomstvu). To je povijesno – memoarsko djelo pisano iskvarenim latinskim za koje je sam Krčelić zatražio da se ne čita za njegova života. Nakon njegove smrti djelo je pročitano i velikim djelom cenzurirano. Krčelićeve su Annuae važan izvor za proučavanje političke, kulturne i društvene povijesti Hrvatske sredinom 18. st. Ujedno su i glavni izvor za seljačke bune toga vremena, a poslužile su Šenoi kao građa za roman Diogenes i Eugenu Tomiću za roman Za kralja – za dom i za pripovijest Udovica.

RAJMUND KUNIĆ (Raymundus Cunichius) (1719-1794)

Preveo je Homerovu Ilijadu na latinski – Homeri Ilias Latinis versibus expressa (Homerova Ilijada izražena u latinskim stihovima, Rim 1776.), njegov prijevod Ilijade ima 3094 heksametara više od izvornika, što znači da je prevodio duh, a ne riječi izvornika. Kunić je ostvario najbolji latinski prijevod Ilijade od svih postojećih i jedan od najznačajnijih prijevoda Homerova epa uopće. Prevodio je i s grčkog

6

pa je tako preveo i 499 epigrama iz Palatinske antologije – Anthologica sive epigrammata anthologiae Graecorum selecta... – Antologija ili izabrani epigrami Grčke antologije. Kunić je još prevodio Teokrita Teocriti Idyllia et epigrammata – Teokritove Idile i epigrami.

Bio je profesor retorike i grčkog jezika na Rimskom kolegiju. Rođen je u Dubrovniku. Tamo se školovao u isusovačkom kolegiju te stupa u isusovački red. U Rimu studira na Collegium Romanum.

U njegovom književnom radu prvo mjesto zauzimaju epigrami, zatim tematski raznoliki hendekasilabi (tiskano 24, u rukopisu 20), pjesme (Carmina, tiskane 2, u rukopisu 11, većinom nabožnog karaktera), elegije i poslanice. Sve epigrame je napisao u elegijskim distisima. U dubrovačkom izdanju iz 1827. ti epigrami su razvrstani po sljedećim skupinama: epigrammata sacra – nabožni; votiva – zavjetni; moralia – moralni; encomiastica – pohvalni; satyrica – satirički; ludicra – šaljivi; varia – raznoliki; sepulcralia et lugubria – grobni i žalobni; ad Lydam Lydaeque familiam – Lidi i Lidinoj obitelji. Najbrojniji su satirički epigrami i oni što su posvećeni Lidi. Epigrami posvećeni Lidi tvore ljubavni kanconijer, najznačajniji i najzaokruženiji u lirici hrvatskog latinizma nakon „Flavijina ciklusa“ humanista Ilije Crijevića.

Cjelokupnim svojim prevodilačkim radom Kunić je uz Džamanjića najplodniji i ujedno jedan od najuspješnijih prevodilaca u cijeloj književnosti hrvatskog latinizma.

BRNO DŽAMANJIĆ (Bernardus Zamagna) (1735-1820)

Rođen je u Dubrovniku. Studirao je na Rimskom kolegiju. Završio je teologiju. 1777. izdao je svoj prijevod Homerove Odiseje. Pisao je samo na latinskome, gotovo samo stihove.

1764. izdao mali spjev Echo (Jeka), 2 knjige s ukupno 1361 heksametrom. U njemu je obradio nauku o jeci.

1768. u Rimu tiska spjev Navis aeria (Zračni brod), 2 knjige i 1473 heksametra. Objavio je i elegije – Elegiae, Idile – Idyllia, Poslanice – Epistolae.U prozi je malo pisao. Napisao je nekoliko govora (Oratio in funere Rogerii Iosephi Boscovichii

- Govor na pogrebu Ruđera Josipa Boškovića). Prevodio je Hezioda, Teokrita, Biona i Mosha, te Homerovu Odiseju – Homeri Odyssea Latinis

versibus expressa (Homerova Odiseja izražena u latinskim stihovima). U 13 411 heksametara transponirao je Džamanjić Homerovih 12 103, dakle i on je, poput Kunića, posegao mjestimice za bogatijom parafrazom.

Na latinski je preveo Menčetićevu Radonju, te odlomak iz Gundulićeva Osmana (36 stihova iz petog pjevanja). Sam nije napisao niti jednu riječ na hrvatskom jeziku, ali je glorificirao hrvatski jezik i narodnu književnost, što je i dokazao prijevodom Radonje na latinski. ĐURO FERIĆ (Georgius Ferrich) (1739-1820)

Rođen u Dubrovniku, teologiju i filozofiju studira u Ilirskom kolegiju u Loretu. Pjevao je na latinskom i hrvatskom.

1791. u Dubrovniku objavio je svoj prepjev psalama pod nazivom Paraphrasis psalmorum poetica. Smatrajući basnu prikladnom književnom vrstom za moralni odgoj mladeži, tri godine kasnije objavljuje zbirku od 113 basni Fabulae ab Illyricis adagiis desumptae (Pričice iz prorečja slovinskijeh). Svaka je basna imala kao naslov nerodnu poslovicu prema kojoj je oblikovao njezin sadržaj.

U rukopisu je ostala zbirka Adagia Illyricae linguae fabulis explicata (Prorečja jezika slovinskoga pričicam istomačena) od 6 knjiga s 364 basne u stihovima uz paralelni hrvatski prijevod. Prevodio je latinskog fabulista Fedra.

Tiskao je dvije latinske poslanice u heksametrima. U Ad clarissimum virum Ioannem Müller epistola (Poslanica slavnome mužu Johannesu Mülleru). U njoj govori o narodnim pjesmama, guslama, plesu u kolu i sl. I dodaje u latinskom prijevodu 37 narodnih pjesama, i to dvije epske (jedna od njih je Hasanaginica prema Fortisovu tekstu) i 35 lirskih. Srodnog je sadržaja i Ad clarissimum virum Julium Bajamontium Spalatensem epistola (Poslanica slavnome mužu Juliju Bajamontiju, Splićaninu). Tu Ferić naziva naše narodne pjesme purum aurum (čistim zlatom). Sačuvana je i njegova neobjavljena zbirka Slavica poematia Latine reddita (Latinski prijevodi slovinskih pjesama).

Pjesnički je najvrijednije njegovo djelo Periegesis orae Rhacusanae (Opis dubrovačke obale) u dvije knjige sa 3379 heksametara, objavljeno 1803. u Dubrovniku. U 11 poglavlja prve knjige opisana su u najbitnijim crtama mjesta na kopnu od Cavtata do Pelješca, a u 6 poglavlja druge otoci Lastovo, Mljet,

7

Šipan, Lopud, Koločep i Daksa. Opisu pojedinih mjesta dodaje Ferić i pojedinosti iz prošlosti i iz načina života stanovnika.

Najveći dio njegove rukopisne ostavštine pripada epigramima – 482, spjevani su u elegijskim distisima, falečkim hendekasilabima i jampskim senarima. Najopsežnija mu je zbirka epigrama Apophthegmata Erasmi Latinis versibus explicata (Glasovite izreke iz Erazmove zbirke izložene u latinskim stihovima). Iz dubrovačkog života uzeta je tematika za omanju zbirku Epigrammata de nostratibus (Epigrami o našijencima).

Prema latinskom biografskom djelu Pregled dubrovačkih pisaca Dubrovčanina Sebastijana Slade – Dolci sastavio je Ferić dvije zbirke Elogia (Pohvala) za dubrovačke književnike koji su pisali hrvatski (Junij Palmotić i Gundulić).

Ogledao se i u tzv. makaronskoj poeziji. Spjevao je dvije odulje šaljive latinske pjesme u heksametrima umećući u njih talijanske i hrvatske riječi i izraze. To su Carnovalis Ragusini descriptio macaronica (Makaronski opis dubrovačkih poklada) i Descriptio Cucagnae (Opis zemlje Dembelije).

Hvaleći stvaranje na narodnom jeziku bio je u neku ruku preteča našeg romantizma, a uporno isticanje vrednota svega što je ilirsko pokazuje probuđenu nacionalnu svijest.

MATIJA PETAR KATANČIĆ (Mathias Petrus Katancsich) (1750-1825)

Rođen je u Valpovu. Gimnaziju završio u Budimu i Baji. Filozofiju završio u Budimu. Stupio u franjevački novicijat. Pjevao je na hrvatskom, latinskom i mađarskom.

Važna je njegova teza, znanstveno neodrživa, koju je osobito razvio u knjižici In veterem Croatorum patriam indagatio philologica (Filološko istraživanje o drevnoj domovini Hrvata), a koja glasi da postoji etnički kontinuitet na Balkanu i u Panoniji od rimskog doba pa su prema tome Hrvati autohtoni na tom prostoru, a ne pridošlice.

1795. u Zagrebu izdaje knjigu Specimen philologiae et geographiae Pannoniorum, in quo de origine, lingua et literatura Croatorum...disseritur (Ogled filologije i geografije Panonaca, u kojem se raspravlja o podrijetlu, jeziku i književnosti Hrvata).

1791. u Zagrebu je izdao latinsko-hrvatsku zbirku pjesama Fructus auctumnales (Jesenski plodovi). U prvom dijelu zbirke podijelio je svoje latinske pjesme u lyrica, elegiaca et heroica i epigrammata. Pjesme su pisane u safičkoj, alkejskoj ili asklepijadsko – glikonejskoj strofi i u raznolikim stihovima – heksametrima, jampskim senarima, asklepijadskim i anakreontskim. U pjesmi, uz latinski i grčki termin navodi uvijek i svoj hrvatski prijevod, što je prvi poznati pokušaj da se svori hrvatska poetička terminologija.

Rukopisnu raspravu koju je kao uvod svom izdanju Kanižlićeve Svete Rožalije pod nazivom De poesi Illyrica libellus ad leges aestheticae exactus (Knjižica o ilirskom pjesništvu izvedena po zakonima estetike) podijeli je na tri dijela: u prvom dijelu raspravlja o prvim počecima i izvorima pjesništva uopće; u drugom raspravlja o stanju pjesništva kod Ilira; u trećem raspravlja o hrvatskoj metrici, prozodiji i o pjesničkim ukrasima. Najvažnije je drugo poglavlje u kojem izlaže svoje poglede na stariju i suvremenu hrvatsku književnost. Katančić prve naše pjesnike nalazi u Tračana prije Homera. Od svih pjesnika najviše cijeni Kanižlića.

Prevodio je Sv. Pismo koje je izdano u 6 svezaka 1831. i to je bio prvi hrvatski prijevod nakon protestantskih.

ĐURO HIDŽA (Georgius Higgia) (1752-1833)

Rodio se u Dubrovniku. Studirao medicinu u Bologni, ali je od medicine više volio književnost. Najbrojniji su i njegovu temperamentu najbliži epigrami koji su uglavnom okrenuti protiv Francuza zbog gubitka slobode Republike.

Njegov najraniji pjesnički rad na latinskom jeziku obilježen je poslanicama. Naziva ih Epistula ili Sermones (Razgovori).

U njegovu opusu nalazimo i Carmina (Pjesme). Pisao je i elegije gdje prvo mjesto ima Questus Ragusae (Tužaljka Dubrovnika) nadahnuta tugom zbog gubitka slobode Republike.

Preveo je kompletnu Horacijevu liriku i sva Vergilijeva djela, a prevodio je još i Katula, Propercija i Ovidija.

8

DŽONO RASTIĆ (Junius Restius) (1755-1814)

Najveći satiričar hrvatskog latinizma, rodio se u Dubrovniku. Završio je gimnaziju u isusovačkom kolegiju. Studirao je grčku i rimsku književnost.

1816. u Padovi Frano Appendini je objavio njegove Carmine (pjesme). U toj zbirci objavio je 25 Rastićevih satira, 9 elegija, 5 poslanica i 14 različitih pjesama.

Njegova je snaga u didaktičko – moralističkoj vrsti, u satirama. Godine 1804. do 1810. razdoblje su njegova najintenzivnijeg satiričkog rada, godine neposredno prije i u toku francuske okupacije Dubrovnika. Aristokrat po krvi u uvjerenju, bio je ogorčen prtivnik svega što je donijela francuska prosvjeta i revolucija. Satire su mu uglavnom programatskog sadržaja u kojima ocrtava opće mane ljudi, naročito politikanata.

Prevodio je s grčkog na latinski – 1. i 14. Teokritovu idilu, gotovo cijelo 11. pjevanje Ilijade, 7. Pindarova olimpijska oda. Intonacija njegovih satira je horacijevska.

ADAM ALOJZIJE BARIČEVIĆ (Adamus Aloysius Barichevich) (1756-1806)

Rođen je u Zagrebu. Studirao je teologiju i filozofiju u Beču na Hrvatskom kolegiju (Collegium Croaticum). Bio je latinist, bibliograf i bibliofil, sakupljač rimskih starina. Postao je član Napuljske kraljevske akademije i torinske akademije Unanimium, a Carska ruska akademija u Petrogradu po nalogu Katarine II počastila ga je spomen-medaljom.

Najznačajnija je zbirka njegovih pisama Epistolae ad diversos (Pisma raznima). Ima ih 374, a dopisavao se sa 94 korespondenta. Od velike je važnosti njegovo dopisivanje sa Dubrovčanima i Makarinom Pavlovićem – Lučićem zbog posredničke uloge između Zagreba i sjevernog književnog kruga i hrvatskog Juga. Tako je on na kulturnom planu gradio most koji će u vrijeme HNP vezati Ilirce s Dalmacijom i Dubrovnikom.

Još za njegova života izgubila se građa za djelo Historia litteraria Croatiae (Književna povijest Hrvatske). Od njega je ostao i mali rukopis De scriptoribus Pannoniae Saviae (O piscima savske Panonije).

Jedino djelo koje mu je izdano je Vita Hieronymi Ferii Longianensis (Život Girolama Ferrija iz Longijana) u kojemu Baričević govori o metodi Ferrijeve latinske obuke i brani latinski jezik pred francuskim.

Od djela koja su ostala u rukopisu više pažnje vrijedna je samo Epistola Philomusi...qua exponitur munus professoris litterarum humaniorum (Pismo Filomuzija...u kojem se izlaže dužnost profesora književnosti).

TITO BREZOVAČKI (Titus Brezovatsky) (1757-1805)

Rođen je u Zagrebu, stupio je u pavlinski red. Studirao je filozofiju i teologiju te bio profesor pavlinske, bivše isusovačke2 gimnazije u Varaždinu. Od njega je poznato samo 14 pjesama pisanih u elegijskim distisima, heksametrima i alkejskim strofama. Neke od tih pjesama su: Ode inclytae nobilitati regnorum Dalmatiae, Croatiae, Sclavoniae (Oda slavnom plemstvu kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije) u kojoj poziva hrvatsko plemstvo da se zajedno s ugarskim podigne protiv Napoleona; Ab ablegatos Croatiae ad diaetam anno 1805 (Poslanicama hrvatskim na sabor godine 1805); Dalmatiae,Croatiae et Slavoniae trium sororum recursus ad novum proregem Comitem Ioannem Erdödy (Tri sestre Dalmacija, Hrvatska i Slavonija utječu se novom banu Ivanu Erdödyju). U toj pjesmi obraća se hrvatskom banu Erdödyju da se suprotstavi mađarizaciji.

Cjelokupnim njegovim pjesništvom proteže se jedna temeljna teza : odlučna borba protiv mađarizacije, obrana političke samostalnosti i materinskog jezika hrvatskog. Prema tome Brezovački je preteča HNP.

MARKO BRUEREVIĆ (Marcus Bruere Desrivauxius) (1765-1823)

Pjevao je na hrvatskom, latinskom, talijanskom i francuskom. Kao naturalizirani Ilir najviše je pisao na hrvatskom jeziku. Na hrvatski je prevodio Katula, Ovidija, Propercija, nekoliko Fedrovih basana.

2 Josip II. je 1786. ukinuo pavlinski red

9

Njegovo izvorno pjesništvo na latinskom najpotpunije je u rukopisnom zborniku. Tiskao je svega nekoliko pjesama Poetici componimenti in Italiano, Slavo et Latino. Tih tridesetak pjesama pisano je u elegijskim distisima, horacijevskim strofama, u jambima i hendekasilabima, a karakterizira ih izrazita čistoća i klasična biranost dikcije i elegantno vladanje metričkim shemama.

MARKO FAUSTIN GALJUF (Marcus Faustinus Gagliuffius) (1765-1834)

Školovao se u rodnom Dubrovniku kod dubrovačkih pijarista, zatim na kolegiju Collegium Nazarenum u Rimu završava teologiju. Imao je doktorat iz pravnih znanosti. Napisao je raspravu Specimen de fortuna latinitatis (Ogled o sudbini latinskog jezika). Tu ističe prednost latinskog jezika pred modernim jezicima.

Svoj pjesnički rad na latinskom dijeli na carmina meditata i carmina extemporanea. U prvu skupinu pjesama spada pjesma Navis Ragusina (Dubrovački brod) od 196 heksametara. To su uglavnom pjesme prigodnog sadržaja. Druga skupina pjesama sadrži preko 500 pjesama, za koje kaže da su improvizirane. Pisao je pjesme u heksametrima, jambima, hendekasilabama i alkejskim strofama, a prevladavaju elegijski distisi. Njegovi brojni latinski natpisi objavljeni su 1837 u Aleksandriji pod nazivom Inscriptiones.

DINKO ZAVOROVIĆ (o.1540-1608)

Rodom je iz Šibenika. Studira u Padovi. Bio je protjeran iz Dalmacije pa je pobjegao u Ugarsku i sklonio se kod svog rođaka Fausta Vrančića. Sudjelovao je u borbama protiv Turaka. Poznato je jedno njegovo djelo De rebus Dalmatias libri VIII. Njegov osnovni cilj djela je da dokaže kako se Venecija poslužila lukavstvom da bi stekla vlast nad Dalmacijom. Pisanje povijesti prekinuo je s godinom 1437. kada je Venecija za 10000 dukata kupila Dalmaciju.

BENEDIKT ROGAČIĆ (1646-1719)

Gimnaziju je završio u Anconi. Nakon završetka gimnazije odlazi u centralni isusovački red. U Rimskom kolegiju završava filozofiju. Bio je tajnik generala isusovačkog reda, zatim profesor retorike u centralnom isusovačkom kolegiju. Ep Euthymia sive de tranquilitate animae, München 1695. sadrži dodatak carmen didascalicum. To je tipični prosvjetiteljski ep u 6 pjevanja. Nigdje nije spomenuo Boga niti nekog sveca, pokazuje kako čovjek može postići nirvanu. Po svom fizičkom rasporedu djelo je pisano baroknim stancama, a po sadržaju je potpuno novo – prihvatilo je racionalizam. To je poučni filozofski ep.

Od njega imamo sačuvano 25 govora Orationes, možemo ih nazvati i propovijedima. Izrečene su u različitim konkretnim prigodama, najčešće prilikom svećeničkih ređenja, zavjeta, te govori prilikom otvaranja akademske godine.

Značajno je njegovo djelo Proseuction de terraemotu quo Epidanae in Dalmatia anno MDCXVII prostralis est – epska pjesma od 300 heksametara u kojima je opisano porazno stanje Dubrovnika.

MIHO MONDEGAJ (1649-1716)

U Napulju završio gimnaziju u isusovačkom kolegiju. Završava filozofiju i teologiju. Ep Dollorum libri quattor (Četiri knjige bolova) tiskan je u Napulju. Drugo njegovo djelo tvori 8 pjesama Beati Aloysü Gonzagae praeclavae gesta varus fabulis heroico filo ductis. Ovdje je riječ o vrlo karakterističnim imitacijama Vergilija, opjevan je život sv. Alojzija Gonzage. Maria Hispanarum regina 1697. Je pjesma ispjevana španjolskoj kraljici Mariji.

10