SVEUČILIŠTE JOSIPA JURJA STROSSMAYERA U OSIJEKU

ODJEL ZA KULTUROLOGIJU

HRVATSKI VUKOVCI

Seminarski rad

Kolegij:

Preddiplomski seminar

Mentor: Student:

Borko Baraban, prof.

Osijek, veljača 2015.

KAZALO

1. UVOD.....................................................................................................................................3

2. U ZAVRŠNIM DESETLJEĆIMA 19. STOLJEĆA...............................................................4

3. JOŠ O GENEZI I UTJECAJU HRVATSKIH VUKOVACA................................................5

1. Prva faza..............................................................................................................................6

2. Duga faza.............................................................................................................................6

3. Treća faza............................................................................................................................6

4. UTJECAJ NA RAD HRVATSKIH VUKOVACA................................................................7

5. GLAVNI SEGMENTI DJELOVANJA HRVATSKIH VUKOVACA..................................8

5.1. Leksik...............................................................................................................................8

5.2. Korpus..............................................................................................................................9

5.3. Izjednjačavanje književnoga jezika i štokavskoga narječja.............................................9

5.4. Politički angažman...........................................................................................................9

6. HRVATSKI PRAVOPIS IVANA BROZA............................................................................9

7. RJEČNIK HRVATSKOGA JEZIKA...................................................................................10

8.GRAMATIKA I STILISTIKA HRVATSKOGA ILI SRPSKOGA JEZIKA.......................12

9.TOMO MARETIĆ - NESUĐENI KNJIŽEVNOJEZIČNI UJEDINITELJ HRVATA I

SRBA........................................................................................................................................14

10. ZAKLJUČAK.....................................................................................................................16

11. SAŽETAK..........................................................................................................................17

12. LITERATURA...................................................................................................................18

2

1. UVOD

Tema ovog seminarskog rada vezana je uz djelovanje najpoznatijih hrvatskih vukovaca. Osim

toga u radu će biti govora o vukovskoj filološkoj školi kao i o glavnim osobama koje su

utjecale na stvaranje ove škole na području Hrvatske. Pod time mislimo prije svega na Vuka

Stefanovića Karadžića i Đuru Daničića. Ova dva srpska jezikoslovca, jezična povjesničara i

leksikografa su, kako ćemo vidjeti u nastavku seminarskoga rada, velikom mjerom utjecala na

književno stvaralaštvo hrvatskih vukovaca.

Upravo zbog njihovog prevelikog utjecaja i zanemarivanja hrvatskih književnih radova,

hrvatski vukovci ne će naići na odobravanje široke javnosti i njegovih kolega, koji su se pak s

druge strane htjeli što više odmicati od njih i njihovih radova.

"Tu smo nekako kod ključnih pitanja u vezi s vukovcima: 1. Što su uistinu hrvatski vukovci,

na čemu im se temelji nauk (»koncepcija«) i imaju li, ipak, bar nekih zasluga za hrvatski jezik

i hrvatsko jezikoslovlje? te 2. U čemu su tako silno (po) griješili da je leksem vukovac postao

stručnim i političkim pejorativom, pa i diskvalifikativom, čijoj težini mnogi tako rado žele

sagledavanje pojave koja je, kao što je poznato, glavninom filološki i socio-lingvistički, ali i

društveni i politički fenomen."1

Upravo na ova pitanja pružit ćemo odgovor u nastavku i time odrediti i pojasniti kakav je bio i

dokle je trajao utjecaj hrvatskih vukovaca u hrvatskoj filologiji i u hrvatskom jezikoslovlju, a

možda najbolji način da bi to prikazili će biti kroz spominjanje opusa njihovog stvaralaštva.

1 Marko Samardžija, Iz triju stoljeća hrvatskoga standardnoga jezika, Hrvatska Sveučilišna Naklada, Zagreb, 2004., str. 115.

3

2. U ZAVRŠNIM DESETLJEĆIMA 19. STOLJEĆA

U završnim desetljećima 19. stoljeća počeli su se pojavljivati filolozi nove generacije koji su

bili poznatiji pod imenom hrvatski vukovci odnosno oni filolozi kojima je jezični uzor postao

Vuk Karadžić. Hrvatski vukovci započeli su sa radom vezanim uz grafemske i pravopisne

probleme koje su u tom razdoblju bile veoma aktualne. Stavovi škole hrvatskih vukovaca,

predvođena s Tomom Maretićem, razlikovali su se s obzirom na one utemeljenje od strane

zagrebačke filološke škole. Temeljna različitost je bila u tome što su hrvatski vukovci smatrali

da je bolje provoditi fonetski ili fonološki pravopis, a ne onaj etimološki odnosno morfološki

kakvo je bilo stajalište zagrabačke filološke škole. Oslonac takvom stajalištu u velikoj je mjeri

pružio Đuro Daničić koji je bio istaknuti filolog Karadžićeve orijentacije te koji je u to

vrijeme u sklopu Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti radio na Rječniku hrvatskoga

ili srpskoga jezika. Zagovarajući fonetski odnosno fonološki princip, Maretić je želio ukazati

da u povijesti hrvatskog pismenog jezika to nije nikakva nova pojava. Upravo ovu tezu

potvrđuje i njegovo djelo Istorija hrvatskoga pravopisa latinskijem slovima koja je izdana

1889. godine. U ovoj knjizi možemo raspoznati dvije osnovne teze, a to su eksplicitna i

implicitna. "Eksplicitna je da su stari hrvatski pisci »skrajali sebi azbuku« prema stranim

uzorima (prema latinskom, talijanskom i mađarskom načinu pisanja), kao da glagoljice i

ćirilice »nije nigda na svijetu bilo«."2 Implicitna s druge strane tvrdi da se u dopreporodnom

razdoblju u Hrvatskoj pisalo svakakvo bez sustava za što je odličan primjer da se samo sedam

fonema bilježilo uvijek istim znakovima, a to su: a, b, d, l, o, p, r.

Na temelju toga Maretić smatra kako se na podlozi dopreporodne povijesti hrvatske latinice

ne može ništa valjano graditi što je vidljivo iz neuspjeha ostalih filoloških škola kao recimo

zagrebačke, kasnija su istraživanja pokazala kako Maretić nije imao pravo.

2 Milan Moguš, Povijest hrvatskoga književnoga jezika, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1995., str. 181.

4

3. JOŠ O GENEZI I UTJECAJU HRVATSKIH VUKOVACA

U Hrvatskoj se i prije 50-tih godina 19. stoljeća na filološkoj sceni počinje formirati posebna

škola, "...snažno povezana s djelom i djelatnošću srpskoga jezičnog i pravopisnog reformatora

Vuka Stefanovića Karadžića i koncepcijski jasno suprostavljena trima spomenutim školama, a

najjasnije zagrebačkoj."3

"Tu smo nekako kod ključnih pitanja u vezi s vukovcima: 1. Što su uistinu hrvatski vukovci,

na čemu im se temelji nauk (»koncepcija«) i imaju li, ipak, bar nekih zasluga za hrvatski jezik

i hrvatsko jezikoslovlje? te 2. U čemu su tako silno (po) griješili da je leksem vukovac postao

stručnim i političkim pejorativom, pa i diskvalifikativom, čijoj težini mnogi tako rado žele

sagledavanje pojave koja je, kao što je poznato, glavninom filološki i socio-lingvistički, ali i

društveni i politički fenomen."4

S obzirom na literaturu vukovce možemo podijeliti naraštajno. Tako se u višestoljetnom

djelovanju škole mogu razabrati tri glavna naraštaja.

1. Prva faza

U početnoj fazi škola je oblikovana pod izravnim utjecajem Vuka Stefanovića Karadžića te je

u neposrednom dodiru s njegovim djelima. Taj utjecaj najajsnije se odražava u hrvatskoj

gramatikografiji iz pedesetih i šezdesetih, ali i kasnijih godina 19. stoljeća.

(Samardžija:2004.;115)

2. Duga faza

Ovo razdoblje je obilježio Đuro Daničić, prvim prezimenom Popović koji je bio Karadžićev

učenik, njegov nasljednik i promicatelj svih njegovih ideja. On je u dva navrata živio u

Zagrebu. "Dok je za prvoga boravka (od 1866. do 1873.) zauzet kao tajnik JAZU, drugi je

boravak (od 1878. do smrti) ispunio radom na pokretanju, uređivanju i izdavanju Rječnika

hrvatskoga ili srpskoga jezika JAZU (koji je uredio do natuknice čóbo)."5

3 Marko Samardžija, Iz triju stoljeća hrvatskoga standardnoga jezika, Hrvatska Sveučilišna Naklada, Zagreb, 2004., str. 113.4 Ibid, str. 115. 5 Marko Samardžija, Iz triju stoljeća hrvatskoga standardnoga jezika, Hrvatska Sveučilišna Naklada, Zagreb, 2004., str.115.

5

Pod Daničićevim utjecajem, koji je bio izrazito povezan sa Karadžićevim idealima, našli su se

i brojni drugi hrvatski jezikoslovci poput: Franje Ivekovića, Pere Budmani, Mirka Divkovića,

Armina Pavića, Ivana Broza i ne manje važnog Tome Maretića.

3. Treća faza

Nakon što su Maretić i Pavić postali sveučilišni profesori, dolazi treći naraštaj vukovaca koji

prenosi vukovsku koncepciju u 20. stoljeće. Tu su važna imena poput: Vatroslava Rožića,

Dragutina Boranića, Stjepana Bosanca kao i Josipa Florschütza, Nikole Nadrića i Stjepana

Ivšića.

S obzirom na ovaknu podjelu ta tri naraštaja možemo nazivati posebnim imenima. Tako prve

vukovcima, druge daničićevcima i treće maretićevcima.

"Takvo razlikovanje bilo bi, nedvoumno, korisno jer pripomaže oblikovanju diferencirana

pogleda na višedesetljetni razvoj toga smjera u hrvatskoj filologiji i, poslije, u jezikoslovnoj

kroatistici."6

"...vukovci su brižno motrili da se ne pojavi nikakva koncepcija koja bi konkurirala njihovoj,

što je, s jedne strane, pogodovalo očuvanju dominacije mladogramatičartva u hrvatskome

jezikoslovlju do šezdesetih godina XX. stoljeća, dok je, s druge strane, djelotvorno sprečavalo

sva nastojanja koja bi mogla ugroziti proklamirani jezični, a nakon 1928. (u prvoj) i nakon

1954/60. (u drugoj Jugoslaviji) i pravopisni monolit kao nesumljivo važan kamen u tadanjim

tako željenim političkim molopolima."7

4. UTJECAJ NA RAD HRVATSKIH VUKOVACA

6 Ibid 116.7 Ibid 117.

6

"Na prvome se mjestu moraju spomenuti ideje (zakasnjeloga) romantizma s veličanjem

narodnoga duha i svega što je u svezi s narodom: folklora te, napose, usmene narodne

književnosti i »narodnoga jezika«."8 To je jedan od glavnih razloga zašto su Karadžićeve

zbirke djela usmene narodne književnosti hrvatskim vukovcima poslužile kao primjer i

vodilja njihovog budućeg rada.

Sljedeći utjecaj je vrijeme kada oblikovanje vukovske škole ulazi u završnu fazu. Ono je

obilježeno dominatnom ulogom mladogramatičara u europskome jezikoslovlju. "Jezgreni dio

hrvatskih vukovaca odškolovan je upravo u mladogramatičarkome duhu koji je izravno i

snažno djelovao i na koncepciju hrvatskih vukovaca."9

Time se misli na to da predmet proučavanja jezikoslovlja nije jezični sustav nego jezik

pojedinca. Takav stav pogodovao je uzdizanju Karadžićeva idiolekta do razine gdje je on bio

nepogrješiv. Sljedeći utjecaj, s obzirom na snažno mladogramatičarsko isticanje jezičnih

zakona, okrenulo je zanimanje vukovaca na narodni jezik, odnsono organske idiome. Ovdje

su hrvatski vukovci bili u krivom uvjerenju da će organski idomi znatno bolje od pisanoga

(književnoga) jezika ponuditi potvrde za beziznimnost jezičnih zakona. Iako se kasnije

pokazalo kako su oni često nepouzdani kada su u pitanju jezični zakoni te da su daleko od

čistog narodnog jezika, ono je osim negativnih posljedica koje je nanijelo standardologiji,

ipak koristilo oblikovanju posebne jezikoslovne discpline. Ta jezikoslovna discplina poznatija

je kao dijalektologija, koja se u nas profirirala upravo u vrijeme drugog naraštaja vukovaca,

odnosno maretićevaca kako je objašnjeno u prijašnjem dijelu teksta.

Zadnji, ali ne i manje važan utjecaj je onaj političke ideologije. Naime radi se o političkoj

ideji južnoslavenske uzajamnosti, što se nakon 50-tih godina 20. stoljeća oblikuje kao ideja

jugoslavenstva. Cilj te ideje je postupno reduciranje na nastojanje oko jedinstva hrvatskoga i

srpskoga. "Na tu se idejuod početka osamdesetih godina XIX. stoljeća (upravo od godine

1883.) izravno naslonila unionistička politika koju je uz pomoć instrumentalizirane Narodne

stranke provodio tadanji hrvatski ban Károly Khuen-Héderváry."10

Pristaša toj politici bila je već spomenuta druga naraštajna skupina hrvatskih vukovaca. Tako

je Franjo Iveković bio Khuenov kandidat za zagrebačkoga nadbiskupa, Tomo Maretić je bio

8 Marko Samardžija, Iz triju stoljeća hrvatskoga standardnoga jezika, Hrvatska Sveučilišna Naklada, Zagreb, 2004., str. 116.9 Ibid10 Marko Samardžija, Iz triju stoljeća hrvatskoga standardnoga jezika, Hrvatska Sveučilišna Naklada, Zagreb, 2004., str. 117.

7

dva mandata saborski zastupnik dok je s druge strane Armin Pavić, osim što je bio saborski

zastupnik, bio je i predstojnik vladina Odjela za bogoštovlje i nastavu.

5. GLAVNI SEGMENTI DJELOVANJA HRVATSKIH VUKOVACA

5.1. LeksikVukovci su iznimno cijenili "...ono »kako prosti narod govori«."11

Zbog toga su odbacivali veliku većinu hrvatskih leksičkih obnova kao i dopune koje su

unaprijedile funkcionalnost hrvatskoga standradnoga jezika. Osim toga ignorirali su i leksičke

razlike između hrvatskoga i srpskoga jezika.

5.2. Korpus"Korpus po kojemu su vukovci normirali književni jezik bio je Karadžićev idiolekt (jezik

njegovih djela), neznatno proširen djelima njemu jezično bliskih spisatelja (što se najbolje

vidi u Brozovu i Ivekovićevu Rječniku hrvatskoga jezika)."12

Zbog zanemarivanja cjelokupne hrvatske baštine, Antun Radić je kritizirao Maretićevu već

tada opće poznatu Gramatiku.

5.3. Izjednjačavanje književnoga jezika i štokavskoga narječja

Ovakav pristup doveo je do pribavljanja neštokavskih elemenata, uglavnom kajkavskih i

nešto čakavskih, dok je s druge strane dovelo do neuspjelog pokušaja vraćanja hrvatskoga

književnog jezika na onu istu razinu na kojoj je bio u drugoj polovici 18. stoljeća.

5.4. Politički angažman

Većina hrvatskih vukovaca je od 1918. godine bila izravno povezana sa idealima unionističke

politike. Nakon te godine, drugi naraštaj hrvatskih vukovaca, pod vodstvom Tome Maretića i

Milana Rešetara, kao i pripadnici trećeg naraštaja, i dalje ostaju vjerni jugoslavenskom

političkom konceptu. (Samardžija:2004.;120)

11 Marko Samardžija, Iz triju stoljeća hrvatskoga standardnoga jezika, Hrvatska Sveučilišna Naklada, Zagreb, 2004., str. 119.12 Ibid

8

6. HRVATSKI PRAVOPIS IVANA BROZA

"Objavljivanjem Brozova Hrvatskoga pravopisa kao prvoga hrvatskog službenog pravopisa,

koji je izrađen po narudžbi vladina Odjela za bogoštovlje i nastavu, fonološki (»fonetski«)

koncipiran pravopis postao je službenim prvo u školstvu i vladinim uredima, a potom

postupno i u drugim područjima javne pisane komunikacije."13

Ovaj pravopis je drugačiji od pravopisa zagrebačke škole jer je fonološki. Brozova se

pravopisna pravila u jednu ruku i podudaraju sa pravopisnom tradicijom, osobito onom

dopreporodnom, u kojoj je fonetski način bilježenja bio zastupljeniji od etimološkoga. "Broz

kaže da je izradio pravopisna »pravila u glavnome prama načelima, kojih se držao Vuk i

Daničić, a samo gdješto odstupio od njihova pisanja«."14 Tako Broz uvodi neka nova rješenja

kao primjerice prihvaćanje Daničićeva znaka đ koji je bio dosta kritiziran jer su mnogi

smatrali da je nezgodno građen. Zbog toga se taj znak u potpunosti negirao duže vrijeme te su

mnogi književnici pisali gj za fonem đ pa su tako za ime Đuro pisali Gjuro. Ipak unatoč

velikom broju onih koji su odbijali ovo rješenje, Broz je nastojao uvjeriti pisce da prihvate

slovo đ "...jer je »građeno prema naumu organizatora naše grafike g. 1836, koji su, želeći da

se jedan glas bilježi i jednim znakom, smislili č, ć, š, ž«."15 Danas je grafem đ uobičajen te ga

svakodnevno koristimo, a upravo razlog tome je prihvaćanje njegove uporabe od strane

Dragutina Boranića koji je Brozov pravopisni nastavljač. "Iako je Brozov pravopis prekinuo s

pravopisom zagrebačke škole, ipak bi semogao nazvati umjerenim jer nije potpuno prekinuo s

ranijom pravopisom tradicijom u Hrvata, osobito dopreporodnom, u kojoj je »fonetski« način

bilježenja bio češći od »etimološkoga«."16

Broz je u svoj pravopis unio, kako se u to vrijeme činilo, previše hrvatskih osebujnosti te se

zbog toga politika odlučila umiješati i ukloniti te razlike kako bi došlo do stvaranja

zajedničkoga pravopisa. Ovaj pravopis bio je prihvaćen od hrvatske stručne i ostale javnosti

od samog početka. Razlog tome nije bio zbog političkih razloga ili iskazivanja vjernosti

Karadžiću već iz samog uvjerenja da je upravo taj pravopis pretežitiji u starijoj hrvatskoj

pravopisnoj tradiciji. (Samardžija:2004;119)

13 Marko Samardžija, Iz triju stoljeća hrvatskoga standardnoga jezika, Hrvatska Sveučilišna Naklada, Zagreb, 2004., str. 118.14Milan Moguš, Povijest hrvatskoga književnoga jezika, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1995., str. 184.15 Ibid16 Stjepan Babić, Dalibor Brozović, Milan Moguš, Slavko Pavešić, Ivo Škarić, Stjepko Težak, Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga književnog jezika, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1991., str.57.

9

7. RJEČNIK HRVATSKOGA JEZIKA

Jedan od značajnijih hrvatskih vukovaca, a ujedno i jezikoslovac i književni povjesničar, Ivan

Broz koji se rodio u Klanjcu 1852., a umro u Zagrebu 1893. godine, prikupljao je građu za

pisanje svoga rječnika hrvatskoga jezika. Pisanju ovog rječnika posvetio se zadnjih petnaestak

godina svoga života, tako da je jednim dijelom ostao i nedovršen. Ipak nakon Brozove smrti,

njegov posao nastavlja Franjo Iveković. On je bio teolog, filolog, profesor orijentalnih jezika

na Teološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Temeljeći se na građi koju je prethodno

sakupio njegov nećak te koristeći vlastitu, Iveković 1901. godine objavljuje Rječnik

hrvatskoga jezika.

"To je prvi eksplikativni rječnik hrvatskoga jezika i prvi moderni veliki rječnik s hrvatskim

imenom jezika." 17

Ovaj je rječnik uvelike pridoprio afirmaciji vukovske škole, vođene od strane Vuk-Daničić.

Na njegovom izdavanju započeo je Ivan Broz, a završio ga je Franjo Iveković 1901. godine.

"Iveković piše u predgovoru da je za taj rječnik Ivan Broz mnogo godina skupljao građu »iz

svijeh književnih djela Vuka Karadžića i gjura Daničića, t. j. iz onijeh koja su oni sami

napisali i iz onijeh koja su samo izdali na svijet, kao narodne pripovijetke, poslovice, pjesme i

t.d.«."18 Iveković također navodi kako je temelj njegovu rječniku bio Srpski rječnik kojega je

izdao sam Karadžić u Beču 1852. godine. Ovdje se postavlja pitanja zašto se onda ovaj

rječnik zove Rječnik hrvatskoga jezika, a ne srpskoga kada su mu za nastanak velikim dijelom

važna djela srpskih autora. Iveković daje ovakav naziv iz jednog razloga, a taj je jer su ga

napisali i izdali Hrvati, a kako je sama građa još nadopunjena primjerima iz hrvatskih

narodnih pjesama, kao recimo iz Stullijeva Rječosložja, naziv je i više nego opravdan.

Ovo djelo je uz Gramatiku i stilistiku hrvatskoga ili srpskoga književnoga jezika koju je

napisao Tomo Maretić i o kojoj će više biti govoru upravo u nastavku te uz Brozov Hrvatski

pravopis nedvojbeno jedno od glavnih djela hrvatskih vukovaca na prijelazu iz 19. u 20.

stoljeće koja su obilježila hrvatsku jezičnu normu. Kako se ni Maretićeva Gramatika, što

ćemo ubrzo vidjeti, a tako ni Broz-Ivekovićev rječnik ne temelje na hrvatskoj umjetničkoj

književnosti već na pučkoj, folklornoj književnosti i narodnim pjesmama te prije svega na

djelima srpskih pisaca već poznatog Vuka Stefanovića Karadžića i Đure Daničića, ta djela ne

17 August Kovačec,Filologija 54, Zagreb, 2010. str. 129. preuzeto sa: (http://hrcak.srce.hr/50708) (6.2.2015.; 16:30h)18 Milan Moguš, Povijest hrvatskoga književnoga jezika, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1995., str. 188.

10

dobivaju poptunu pozornost i kredibilitet. Stoga je lako za zaključiti kako su ova djela

približila hrvatski književni jezik srpskome, ali se ipak nikada nisu stopila u jedan. To je bio

jedini i isključivi razlog zbog kojega su rješenja koja su se predlagala u htvatskoj jezičnoj

normi bila stalnim uzrokom sporenja, otpora i brojnih frustracija.

Dovoljno je samo spomenuti da se s pomoću Broz-Ivekovićeva rječnika ne može leksički u

potpunosti razumjeti ni književno djelo Augusta Šenoe, Antuna Nemčića, Josipa Kozarca,

Ante Kovačića i Eugena Kumičića pa ni Silvija Strahimira Kranjčevića, "...ni ne spominjući

to da nam on ne otvara put ni do djela Dživa Gundulića ili Junija Palmotića, a kamo li do

razumijevanja leksika književnoga djela Marka Marulića ili Petra Zoranića."19

"Iako ni izdaleka ne odgovara potrebama korisnika rječnika suvremenoga jezika, taj rječnik i

dalje ostaje jedno od najznačajnijih jezikoslovnih djela tzv. završne etape hrvatske jezične

unifikacije (sa svim, i dobrim i lošim, stranama vremena u kojem se pojavilo)."20

Dakle iz svega navedenoga može se zaključiti kako je Karadžićev i Daničićev korpus bio

iznimno bogat te je pogodovao ostvarivanju koncepcije hrvatskih vukovaca o jedinstvenom

jeziku jednoga naroda dvojakoga imena. Također važno je za napomenuti kako su vukovci

imali poptoru Khuenove mađaronske vlasti jer su kao državnici i saborski zastupnici

podržavali njegovu politiku.

Nekakva poruka na temelju svega navedenog bila bi ta da književni standrani jezik ne

pretpostavlja konkretan mjesni izgovor kao ni mjesnu gramatiku i leksik, nego se po svojoj

definiciji i funkciji izdiže iznad mjesnih govora i govora društvenih skupina.

19 August Kovačec,Filologija 54, Zagreb, 2010. str. 130. preuzeto sa: (http://hrcak.srce.hr/50708) (6.2.2015.; 16:40h)20 Ibid

11

8.GRAMATIKA I STILISTIKA HRVATSKOGA ILI SRPSKOGA JEZIKA

Neki od najpoznatijih vukovskih gramatičara spominju se: Pero Budmani, Mirko Divković,

Josip Florschűtz i drugi, ali je ipak najbitniji Tomo Maretić i njegov gramatički doprinos.

Ovo je jedna od najvažnijih i najutjecajnih knjiga hrvatskih vukovaca, a njezin je autor Tomo

Maretić. Ova se knjiga pojavila 1899. godine i time opravdala Maretićeve planove koje je

izrazio u raspravi o povijesti hrvatske latinice. Ovdje je zapravo iznešen problem da se

novoštokavski književni jezik ne može kodificirati na osnovi jezika djela hrvatskih pisaca

druge polovine 19. sttoljeća jer taj jezik u sebi sadrži velik broj neštokavskih elemenata koji

su u skladu s principima zagrebačke filološke škole.

"U predgovoru Gramatici Maretić kaže:

Ako sam htio, da ova knjiga bude onakova, kakova treba, morao sam građu za nju uzimati iz

djela pisanijeh najboljim književnim jezikom. Svi ljudi, koji o toj stvari mogu pravo suditi,

slažu se u tome, da je Vuk Stefanović Karadžić do danas prvi naš pisac, što se tiče pravila i

dobra jezika, da je on za književni naš jezik ono, što je Ciceron bio i jest za književni latinksi

jezik. Budući da o Vuku i ja ovo mislim, za to je trebalo, da iz njegovijeh djela saberem što

potpuniju građu za ovu moju knjigu. Vuku se od svih drugih pisaca u pravilnosti književnoga

jezika najviše približio Daničić; za to sam ja obilno upotrebio i ona Daničićeva djela, koja su

za taj posao najzgodnija. Napokon sam upotrebio narodne umotvorine, što ih je na svijet

izdao Vuk poznatom svojom vještinom, u kojoj ga nitko nije dostigao."21

Iz ovog predgovora vidljivo je kako se klasični oblik novoštokavštine nalazio u Karadžičevim

i Daničićevim djelima pa se jedino na temelju njihovog stvaralaštva mogla napisati

normativna gramatika za Hrvate i Srbe.

Gramatika Tome Maretića naišla je na brojne kritike, među kojima su prve bile usmjerene od

strane Vatroslava Jagića. Njemu je smetalo što gramatika, koja je tako ograničena korpusa, se

pretpostavlja jeziku onodobne hrvatske književnosti čiji korijeni sežu dublje u prošlost.

Mnogi sljedbenici zagrebačke filološke škole među kojima se ističe Veber, iznosili su

određena neslaganja kao i velik dio dalmatinskih pisaca koji su se snažno protivili ovoj

gramatici zahtijevajući povratak štokavskoj ikavici. Ipak jedan od najoštrijih kritičara bio je

21 Milan Moguš, Povijest hrvatskoga književnoga jezika, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1995., str. 186-187.

12

Antun Radić koji je reagirao kroz časopis Obzor. "On smatra da to nije gramatika ni

hrvatskoga ni književnoga jezika, i to iz ovih razloga: Prvo, hrvatska nije jer »u toj se

gramatici ne vidi istina: da su Hrvati sa svojom književnošću među prvim narodima kulturne

Evrope, da nemaju današnjega svoga književnog jezika ni od jučer, ni od prekjučer, nego već

od vremena renesanse."22 Sljedeća primjedba je ta što se u njima ne navode hrvatski

književnici već samo Vuk Stefanović Karadžić koji je prevodio i izdavao narodne pripovjetke

i pjesme, ali nikada nije napisao književno djelo. Stoga, Karadžićev jezik, na temelju kojeg je

Maretić napisao svoju gramatiku, ne moženo nazvati hrvatskim književnim jezikom, jer to

nije jezik hrvatske književnosti, hrvatskih pjesnika, hrvatskih pripovjedača niti hrvatskih

govornika i učenjaka. Radić tvrdi kako onaj tko ignorira hrvatsku kniiževnost i njezine

knjiživnike ne može pisati gramatiku hrvatskoga književnoga jezika. Upravo zbog svih ovih

razloga jasno je kako je Maretićeva Gramatika u početku bila slabo prihvaćena te je

razumljivo kako je prošlo duge 32 godine dok se nije pojavilo drugo izdanje 1931.

Unatoč brojnih kritika i odbijanja s kojima se Gramatika susrela, ona je ostavila značajan

utjecaj na hrvatsku jezičnu povijest. Ona nadvisuje dotadašnje gramatike i gramatičke

priručnike svojim novim pristupom i temeljitom obradom građe čime su rješeni brojni jezični

problemi. Također dolazi do učvršćivanja novoštokavskog dijalekta kao osnovice

standardnoga jezika upravo zbog konkretnih opisa novoštokavskog jezika Karadžićevih i

Daničićevih djela pomoću kojih je dobiven bolji uvid u novoštokavštinu kao sustav.

Po uzoru na Karadžićeva i Daničićeva djela dolazilo je do brojnih promjena pa su se tako

mijenjali nazivi djela poput: roman Ksavera Šandora Đalskog Pod starimi krovovi mijenja se

u Pod starim krovovima ili roman Ante Kovačića Među žabari u Među Žabarima. Također

dolazi i do promjena u akcentnom znakovlju. "Po uzoru na Karadžićevo i Daničićevo

bilježenje dotadanji je znak za dugosilazni naglasak ( ´ ) promijenjen u V ( grád u grâd), a

dotadanji znak za dugouzlazni naglasak ( V ) u ´ (hrâna u hrána). "23 Sva ova pravila bila su u

suprotnosti s hrvatskom gramatičarkom tradicijom i uvjerenjima zagrebačke filološke škole.

Rasprave o Maretićevim zaslugama se rijetko vode premda je za to bilo prilika. Tako su

propuštene dva izgledna događaja, a to je 140. obljetnica Maretićeva rođenja, rođen u

Virovitici 13.12.1854., i 60. obljetnica njegove smrti, umro u Zagrebu 14.1.1938. Takav

razlog je njegov korpus, njegova književno jezična koncepcija i olitički angažman. ( 124.)

22 Milan Moguš, Povijest hrvatskoga književnoga jezika, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1995., str. 187.23 Ibid, str. 188.

13

9.TOMO MARETIĆ - NESUĐENI KNJIŽEVNOJEZIČNI UJEDINITELJ HRVATA I SRBA

Tomo Maretić, jedan od najpoznatijih hrvatskih vukovaca, poznat je po svojoj Gramatici koja

je bila izvor burnih mišljenja koja su uglavnom rezultirala negativno na rad hrvatskih

vukovaca. Maretićevo nastojanje jezičnog normiranja možda se najbolje može razumjeti uz

pomoć njegova članka Fonetički ili etimologički? iz 1889. godine. U njemu Maretić

objašnjava kako je vlada odlučila uvesti fonetički umjesto tadašnjeg etimologičkog pravopisa.

To je uzburkalo javnost, ali ih Maretić primiruje objašnjavajući kako će to biti samo izvanjska

reforma koja ne će utjecati na unutarnju vrijednost hrvatske književnosti.

"Zaključuje: „Nutarnja cijena hrvatske književnosti ravnaće se dakle kao i dosad po posve

drugijem (psihologičkijem, socijalnijem, etnologičkijem) zakonima.“ "24

Kada se prouče njegove riječi i činjenica da u citatnoj građi koju je koristio za pisanje svoje

gramatike nije uvrstio nijednoga hrvatskoga pisca, postaje jasno da je cilj njegove

književnojezične reforme bio usmjeren upravo na »nutarnju cijenu hrvatske književnosti«

kako je gore spomenuto. "Jezik mu je, tako gledano, primarno bio sredstvo, a ne cilj. Slično

kao što je Karadžić Srbe odvojio od srpske baštine, Maretić je pokušao Hrvate odvojiti od

hrvatske baštine i izbrisati tu baštinu iz svijesti hrvatske gramatikologije."25

Tako je zajednička jezična povezanost Hrvata i Srba trebala biti određena dvama stranama. S

jedne strane Srbima i njihovim predstavnicima, a to su: Vuk Stefanović Karadžić i Đuro

Daničić te s druge strane Hrvatom Tomom Maretićem. Upravo kako bi Maretić Srbima

olakšao prihvaćanje sebe kao njihova gramatičara, građu za pisanje svoje Gramatike temeljio

je samo na djelima Karadžića i Daničića. Ipak uz Maretićevu priklonjenost srpskim

književnicima, Srbi ga nisu prihvatili. "Srpski književni jezik nastavio se razvijati na svoj

način, a pripadnost Maretića hrvatskoj književnojezičnoj tradiciji nije se mogla izbrisati

obilnim citiranjem Karadžićeve novoštokavske folklorne građe i veličanjem Karadžića i

Daničića. Maretić se vrlo često izjašnjavao u korist normativnih rješenja koja nisu odgovarala

srpskoj tradiciji ni srpskoj porabi, a jesu hrvatskoj."26

24 Jezik, 61., M. Grčević, Vanjskopolitički utjecaji na hrvatski književnojezični razvoj, str. 175., preuzeto sa: (http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=197137) (6.2.2015.; 17:10h)25 Ibid26 Ibid (6.2.2015.; 17:15h)

14

Iako će Maretićevo stvaralaštvo doživjeti brojne kritike od strane ostalih hrvatskih

jezikoslovaca i književnika, veliku ktiriku je dobio i od Srbina Svetozara Ristića. Tako on

tvrdi kako Maretić ne zna kako Srbi govore te mu osporava pravo da srpskome narodu

određuje uporabu i značenje za pojedine riječi. Tako se Maretić, unatoč kritikama usmjerenim

od srpske strane, mogao nametnuti kao normativni autoritet i time bitno utjecati na

književnojezični razvoj, ali je njegov utjecaj ostao nedorečen i ograničen.

"To pokazuje velik broj njegovih raznovrsnih normativnih preporuka koje Hrvati nikada nisu

prihvatili jer nisu bile u skladu s hrvatskom tradicijom ni s hrvatskim jezičnim osjećajem."27

Neposredno nakon Maretićeve smrti njegova je unitaristička i teorijsko-lingvistički

koncepcija pobijena. Godine 1940., knjigom P. Guberine i K. Krstića, objašnjene su razlike

između hrvatskoga i srpskoga književnoga jezika, kojom je na najvišoj znanstvenoj razini

otvoreno novo poglavlje u sagledavanju i određivanju hrvatsko-srpskih jezičnih odnosa.

Na temelju svega priloženoga možemo zaključiti kako je Maretić od austro-ugraskoga te

hrvatsko-srpskoga unitarista preko ekavca ćiriličara pod srpskim pritiskom počeo djelovati

kao jugoslavenski branitelj hrvatske književnojezične baštine, a svojoj pogrešnoj jezičnoj

ideologiji ostao je vjeran do svoje smrti. Zbog njegova upornoga potiskivanja i prešućivanja

kontinuiteta hrvatske književnojezične tradicije njegovo veliko kroatističko djelo, pri čemu

mislimo na dugotrajan rad na rječniku JAZU, studije o jeziku starijih hrvatskih pisaca,

prijevodi Homera i Ovidija, u hrvatskoj javnosti nisu prihvaćeni primjereno svojoj vrijednosti.

Pred kraj svojega života Maretić je doživio ustrojavanje društva „Hrvatski jezik“. "Najkasnije

tada Maretić je morao uvidjeti da je povijest pregazila ideologije i političke interese kojima je

svoj cijeli radni vijek služio, a mogao je prepoznati i to da će hrvatsko jezikoslovlje uskoro

vrlo ujedinjeno odbaciti njegovo idealiziranje novoštokavskoga folklora u jeziku V. S.

Karadžića i svoje uzore i temelje tražiti baš u vrelima koje je on htio potisnuti."28

Vjerovatno je, prilikom proživljavanja propasti Austro-Ugarske ili priprema za stvaranje

Banovine Hrvatske u Jugoslaviji, uvidio kako je u hrvatskoj nacionalnoj povijesti propustio

zauzeti mjesto velikana kojega je na temelju svojega stručnoga znanja i zaslužio.

27 Jezik, 61., M. Grčević, Vanjskopolitički utjecaji na hrvatski književnojezični razvoj, str. 176., preuzeto sa: (http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=197137) (6.2.2015.; 17:20h)28 Ibid, str.178.

15

10. ZAKLJUČAK

Proučavajući temu Hrvatski vukovci može se uočiti važnost i utjecaj koji su oni ostvarili na

hrvatsko jezikoslovlje u zadnjim desetljećima devetanestoga stoljeća, ali i početkom

dvadesetoga stoljeća. Kroz svoj osebujan rad zastupali su i izgrađivali koncepciju hrvatskoga

književnog standardnog jezika.

Kao što su u samom uvodu spomenuta neka pitanja na kojima će se bazirati ovaj seminarski

rad, tako se ovdje iznose glavni zaključci. Time su odgovorena neka od pitanja kao

primjerice: zašto se neki suvremeni hrvatski jezikoslovci, usprkos činjenicama, tako ustrajno

klone povezivanja svoje djelatnosti i uvjerenja sa onim od strane vukovaca i zašto se

djelatnost vukovaca ocjenjuje toliko negativno, čak u toj mjeri da se preko njih najradije baca

veo šutnje i zaborava. Možda odgovor leži u tome što je previše toga, u stručnoj i

izvanstručnoj (političkoj) djelatnosti hrvatskih vukovaca, što se danas može ocijeniti

negativnim ili štetnim pa je stoga, usprkos činjenicama, najbolje poricati ili ih ne spominjati.

Dokaz tome mogli smo vidjeti i kroz brojne kritike usmjerene od strane ostalih hrvatskih

književnika i filoloških škola na stvaralaštvo hrvatskih vukovaca.

Ipak oni su ostavili neizbrisiv trag u našoj povijesti i baštini osobito kroz djela koja

predstavljaju jedno od najvažnijih obilježja hrvatskoga jezikoslovlja 20. stoljeća. Zbog toga bi

se prema hrvatskim vukovcima argumentirano postaviti, a ne presuđivati, već na temelju

kritičkog razmišljanja uviditi njihov doprinos.

16

11. SAŽETAK

Seminarski rad Hrvatski vukovci govori o hrvatskim književnicima i jezikoslovcima koji su

kroz rad u vukovskoj filološkoj školi obilježili zadnje desetljeće 19. stoljaća i početak 20.

stoljeća.

Tako kroz opis stanja pred kraj 19. stoljeća na književno-jezičnoj sceni dolazimo do osnivanju

vukovske filološke škole koja je bila usmjerena na prijašnja djela srpskih književnika kao što

su: Vuk Stefanović Karadžić i Đuro Daničić. Upravo prateći ideale ovih srpskih jezikoslovaca

dolazi do prvih samostalnih radova hrvatskih vukovaca. Tako se primjerice, Hrvatski

pravopis, Ivana Broza u potpunosti temeljio na prijašnjim djelima Karadžića te mu upravo

zbog toga zamjera široka javnost i ostali hrvatski književnici toga vremena.

Ovaj seminarski rad nam dakle daje uvid u cjelokupni rad kao i utjecaj na hrvatske vukovce.

Također, u daljnjem nastavku, se spominju neki od glavnih segmenata njihova djelovanja.

Ovdje možemo izdvojiti leksik, korpus kao i politčki angažman.

Kroz Brozov Hrvatski pravopis i Rječnik hrvatskoga jezika ili kroz Maretićevu Gramatiku i

stilistiku hrvatskoga ili srpskoga jezika, vidi se široki opus stvaralaštva hrvatskih vukovaca.

Iako su oni bili, i još uvijek su, izloženi negativnim komentarima i predrasudama javnosti i

određenih književnika, mora se u obzir uzeti činjenica kako su označili određeni period naše

književnosti čak do 60-tih godina 20. stoljeća.

Neke od metoda koje su primijenjene u ovom seminarskom radu su povijesna metoda, metoda

kompilacije i metoda deskripcije.

KLJUČNE RIJEČI: vukovska filološka škola, hrvatski vukovci, Ivan Broz, Tomo Maretić,

Franjo Iveković

17

12. LITERATURA

Primarna:

1. Milan Moguš, Povijest hrvatskoga književnoga jezika, Nakladni zavod Globus,

Zagreb, 1995.

2. Marko Samardžija, Iz triju stoljeća hrvatskoga standardnoga jezika, Hrvatska

Sveučilišna Naklada, Zagreb, 2004.

Sekundarna:

1. Jezik, 61., M. Grčević, Vanjskopolitički utjecaji na hrvatski književnojezični razvoj,

preuzeto sa: (http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=197137)

2. August Kovačec,Filologija 54, Zagreb, 2010. preuzeto sa: (http://hrcak.srce.hr/50708)

3. Stjepan Babić, Dalibor Brozović, Milan Moguš, Slavko Pavešić, Ivo Škarić, Stjepko

Težak, Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga književnog jezika, Nakladni

zavod Globus, Zagreb, 1991.

Tercijarna:

1. Lana Hudeček, Milica Mihaljević, Luka Vukojević, Jezični savjeti, Institut za hrvatski

jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2011.

2. Prikazi i osvrti, Hrvatski vukovci u Stoljećima hrvatske književnosti, preuzeto sa:

(http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=102745

3. http://ihjj.hr/page/iz-povijesti-hrvatskoga-jezika/15/

18

19