H R V A T S K O J S L J U B A V L J U92

ili nai generali i svi poteni Hrvati. Svi smo mi samo branili svoj dom, kao to je

bila pripremljena braniti svoju kuu i svoju djecu i ast moja majka.

Imala sam ast upoznati zapovjednika Orako-amakog ratita uru Matuzovia.

Doekuju nas zapovjednik Orako-amake pukovnije Ivo Oroli, naelnica za skrb

Mara Oroli, predsjednik VIDRE (udruga vojnih invalida domovinskog rata Opine

Oraje) uro Oroli i sveenik fra Marko Oroli. Pitam jesu li u rodu ti silni Orolii?

Ogovaraju da nisu ali svi zajedno branimo domovinu. Ima nas jo Orolia.

Posjetile smo i jednog nepokretnog branitelja, a gospoa Oroli pohvalila se da

mu grade kuu za udobniji ivot. Netko nas je iz 106. orako-amake brigade od-

veo do bojinice, gdje su se branitelji skrivali u rovovima i umarcima. Vidjele smo

Nada i ja i Tigar Boris Kiur kod zapovjednika orako-amakog ratita

ure Matuzovia (prvi sdesna), 1995. godine

da ima jo branitelja koji brane domovinu u trapericama, trenirkama i tenisicama.

Dijelimo poklone, a tu je bilo i odgovarajue odjee za branitelje. A oni jedan

drugome prenose: Dole su ene ak iz Zagreba, s brdom poklona. Brzo ovamo

dok nismo sve raspodijelili. Ima i cigareta. Nakon veselja deki zahvaljuju: Svaka

vam ast ene, ovo je bilo lijepo iznenadjenje! Iz skrovita naih branitelja vide se

srpski bunkeri. Na povratku vidjela sam prvog etnika tako blizu, ni pedesetak me-

tara udaljenog, uspjela sam mu vidjeti bradu, i to mi je bilo dovoljno da od straha

jednostavno prestanem disati. Sreom, nas nije opazio.

Vraamo se u Oraje. Istovarujemo i druge donacije, a uz arape, maje i cigarete

donijele smo i dosta invalidskih kolica, dva rentgena, darove iz Stutt garta. Primio nas je

dr. Tomo Kos, lijenik u Oraju, koji je bio jako zahvalan na donaciji jer nisu imali ba

93

nita. Posjetili smo i ranjenike smjetene u Franjevakom samostanu u Tolisi, o kojima

je brinuo ravnatelj dr. Retani. Ranjenici su u prirunoj bolnici bili u podrumima, tu je

bilo najsigurnije jer su ih Srbi stalno granatirali. I za njih smo donijele poklone.

U Oraju nas je gospodja Mara Oroli vodila po mjestu. Iznenadilo nas je ko-

liko je Oraje uredno, isto, ivo. Objanjavaju nam da se ceste i kue popravljaju

nakon svakog napada, ispred svake kue, svake ograde, i na trgovima mnogo je

sitnog, malog arenog cvijea, vidi se da tu ive ljudi koji su odluili vrsto obraniti

svoj dom. Ljudi ne iseljavaju ve ostaju u mjestu, djeca normalno ive i idu u kolu

unato stalnom ratu, mi ne damo nau hrvatsku zemlju! pria nam gospoa Oro-

li. Prolazimo pokraj glavnog stoera obrane. Najurednija je to kua, ispred nje je

vrt s cvijeem, trava je pokoena i ini ti se kao da je to negdje u vicarskoj, a ne na

prvoj crti obrane. Ta mi je kua ostala u lijepom sjeanju. To je samo dokaz kako se

voli hrvatska zemlja. Agresori su je mogli gaati ime god i kad god su htjeli, i jesu.

Ali ljubav za hrvatsku zemlju bila je jaa od svih granata i sveg razaranja.

Idemo prema crkvi. Taj mi je put ostao u magli, osjeala sam kao da lebdim,

neto nosi moje besteinsko tijelo, kao da me nose aneli. I evo nas kod crkve.

Moje posljednje bojite i bojinica: ispred bunkera 106. brigade na orako-amakom bojitu,

Nada Krsnik, ja i branitelji, kolovoz 1995.

H R V A T S K O J S L J U B A V L J U94

Ponovno hodam. Bio je to udan, neponovljiv osjeaj, poseban doivljaj. A crkva, i

ona je kao i itavo mjesto - uredna, ista, sjajna, kao da nije na ratitu. Dobro sam

upamtila taj poseban osjeaj, to posebno iskustvo.

Vraamo se istim putem, skelom preko Save, a onda odjednom zaujemo jako

bombardiranje. Napali su Oraje. Nada i ja se stiskamo jedna uz drugu, priznajemo

da nas je strah. Usred rijeke smo, gore visoko, dolje duboko, nema gdje ni kuda

pobjei. Pred nama se odjednom pojavi mladi s kapom, govori nam neto, pomalo

razabiremo rijei: Nemojte se bojati, gospoe iz HPF-a, iz Zagreba, sada ja vas

uvam, a vi ste se brinule o meni u Zagrebu. Zahvaljujui vama ja sam se vratio

u moju 106. brigadu! Bolje ga pogledam i prepoznam. To je bio Ranko. Bilo mi je

drago da ga ponovno vidim, a i laknulo mi je. A on nas tjei da neprijatelji nika-

da ne pucaju u Savu. Tako je i bilo. A Ranko Jaki iz Oraja u jednom je napadu

izgubio nogu. Dobio je protezu u Zagrebu i vratio se hrabro u svoju 106. brigadu.

A danas, kada listam biljeke i dokumente iz tog razdoblja Domovinskog rata, u

biljenici itam i ovo: Janko - Oraje, br. 48, koulje 41, cipele 41, i datum Zagreb,

6. lipnja 1993.

Dobar dio puta, dok smo se vozili natrag u Zagreb, uli smo kako se treslo u

Oraju i okolici, gorjeli su nebo i zemlja. Mislila sam na te hrabre, jake ljude i molila

da uskoro ive u miru, na svojoj grudi, u svom domu koji su tako hrabro branili i

voljeli.

Vraamo se okolnim cestama, autoput dre srpske paravojne postrojbe. Pjevamo

i alimo se, stalno neto priamo od straha da nam voza ne zaspe, onako umoran u

dubokoj noi, a vozi u opasnom podruju. Pred jutro stiemo ivi u Zagreb!

95

Veliko srce za male akcije

Torta za sve Tigrove

Za drugu godinjicu Tigrova organizirala sam peenje velike torte. U mojoj smo kuhinji Dunja Vatovac, Vesna Plee i ja itavu no mijeale jaja sa e-erom, radile tijesto i razne kreme. Imala sam stare austrougarske recepte za

odlinu tortu, ali se dugo mora pripremati. Tako smo mijeale i pekle itavu no.

Naravno da smo se pritom i zabavljale, dok nismo postale preumorne. Tako je

najvea i najbolja torta ikad napravljena u naim kuhinjama bila spremna. Sada

je nastao problem kako transportirati tako veliku tortu? To su rijeila dva Tigra s

kombijem i torta je stigla na odredite, tamo gdje se slavila godinjica. Bilo je jo

torti, ali naa je odmah nestala u elucima. Tigrovi su priznali da je bila najbolja.

A kako i ne bi kada je uz odlian recept koji je ukljuivao sve fi ne sastojke, u nju

bila umijeana sva naa ljubav prema onima koji su asno i hrabro branili nau

domovinu.

Torta za Tigrove

H R V A T S K O J S L J U B A V L J U96

Predavanje: Na bojitu

Mr. Ivana Veri-Vojt iz Drutva hrvatskih intelektualki poslala me suprugu po

donaciju. Kae, dat e ti oni I tako tono u 16 sati stiem u Drutvo inenjera i

tehniara umarstva Hrvatske na Mauraniev trg. Ulazim, a u predvorju doeka

me plakat s mojim imenom i nazivom predavanja: Na bojitu. Boe, to u sada?

Nitko me nije na to pripremio. Ipak hrabro ulazim, tjeim se da sam prola i ostala

iva i u teim situacijama. U velikoj dvorani sjede profesori i inenjeri, sve mudre,

zrele glave, smjekaju se, oekuju neto od mene. A to u im ja priati koja nemam

visoko obrazovanje, ja obina ena koja samo iz velike ljubavi i divljenja prema na-

im braniteljima inim sve ovo u tim ratnim godinama. Za moju drugu domovinu.

Iskremo im kaem da nisam znala za predavanje, ali da imam mnogo fotografi ja, a

oni neka me pitaju to god ele.

Objasnila sam im princip rada nas ena u HPF-u, kako donacije na ratitima, u

bolnicama ili kod kue, predajemo osobno braniteljima, ne dajemo zapovjednicima

ve svakom branitelju posebice, jer je to poseban doivljaj vidjeti njegovo veselje, za-

hvalnost, radost i druiti se. Zapovjednici potpisuju poiljku, a mi to sa zahvalnicama

vraamo donatorima. Tako smo stekle njihovo povjerenje pa su nam mnogi ponovno

davali. Priam gospodi o dekima na bojinici, o ranjenicima, o naim susretima. Oni

zainteresirano sluaju, pitaju i ele pomoi onima koji nas brane. I tako su mi dali

dosta novanih priloga.

ianje ranjenika

Obilazei ranjenike u bolnicama i toplicama vidjele smo da bi se trebali i iati.

Tako sam dogovorila s Frizerskim salonom Nena da nam pomogne. Gospoa Ne-

venka Pai, vlasnica tog zagrebakog salona, pozvala je i prijateljicu Vladimiru Vo-

anec i njezinu ker pa smo akciju ianja poele u bolnici u Boidarevievoj ulici.

Bilo je to 1. oujka 1993. Oiani, uredni mladii nakon pogleda u ogledalo poeli

su pjevati i aliti se. Akciju ianja nastavile smo u Krapinskim toplicama i drugdje.

Naravno, uz britvu i lijepo ianje dobili su i cigarete i jo poneki poklon.

97

I moda je pokazala da smo dio europskog kulturnog kruga

U jeku rata sinula mi je ideja da pokaemo da je i Zagreb centar mode, kao re-

cimo Milano, Pariz Mala modna izloba, mislila sam, ujedno e svima nama biti

odmak od krute stvarnosti, a ujedno dokaz da smo civilizirana, kulturna zemlja s

modnom tradicijom. S nama je u duanu suradjivao eljko Pui, umjetnik koji je

od svile i vune tkao nevjerojatne stvari. Prodavali smo njegove prekrasne alove.

Tako sam razgovarajui o njegovim uratcima malo-pomalo s njime osmislila tu

ideju. On je u kratkom roku za akciju pridobio i svoje znance, modne dizajnere

i proizvoae, koji su napravili udo. Iz eljkovih tkanina Branka Donassy, i jo

dvije kreatorice izradile su kostime, haljine i drugu odjeu, jedan je torbar iz Radi-

eve ulice pridodao odgovarajue torbe, modistica, koja i danas vodi poznati salon

Kobali, izradila je eire. Ne sjeam se vie je li jo tko sudjelovao, ali izlobu smo

prozvali Od niti do gotovog hrvatskog proizvoda. Malu modnu reviju-izlobu orga-

nizirali smo u mojem duanu Derme jedne subote u zimi 1993. Mislim da je to bilo

13. veljae, pamtim datum jer sam tri dana poslije dobila otkaz u poduzeu koje je

jo od jeseni bilo u steaju.

Te je subote Masarykova ulica u tom dijelu centra bila zakrena, svi su rado-

znalo ulazili u duan i razgledavali, neku robu smo pokazali i ispred duana, a ljudi

su zastajkivali, gledali, divili se i komentirali: gle, i mi imamo doista visoku modu!

Zagreb ima to pokazati i u ratu! Ne znam koliko se prodalo, ali znam da je novac od

prodanog Kobaliinog eira dobila jedna mlada Tigrica koja nam je sretna zahvalila.

H R V A T S K O J S L J U B A V L J U98

Posjet frizeru zavrio je akcijom za ranjenike uz Halo, halo, ovdje Hrvatski radio Australija iz Sydneyja

ene znaju da kod frizera uvijek sazna najnovije vijesti i vane informacije.

Tako je bilo i u vrijeme rata. Ja sam ponekad ila u Frizerski salon Nena, u Varav-

skoj ulici, koji sam ve spomenula kao donatora uz priu o svadbi dvoje ranjenika,

Ane i Boe u dvorcu Brezovici. U tom frizerskom salonu upoznala sam i novinar-

ku HRT-a, koja je vodila Meunarodni odjel i program za inozemstvo Hrvatskoga

radija, u kojemu su bile i emisije za nae iseljene Hrvate. I ona je eljela pomoi.

Ivana Jadrei-Kai je predloila da radio-mostom, zajednikom emisijom s hr-

vatskim radioprogramom u Sydneyju, sakupljamo novac za ortopedska pomagala

potrebna naim ranjenicima u Krapinskim toplicama.

Kako emo to napraviti, pa mi nemamo radiostanicu? pitala sam zaueno.

Telefonom, vidjet ete, sve e biti u redu. Tu smo njezinu ideju i ostvarili ne-

to poslije i pokazalo se da je bila u pravu. Iako se poslije emisije mnogo toga

zakompliciralo i naa se akcija oduljila, u dogaaju sam uivala. Javljali smo se

telefonom, pljutala su pitanja sluatelja tog programa u Australiji, a nai su

deki ozarenih lica odgovarali i alili se, osim kada su priali o ratnim strahotama

i ranjavanju.

No, neka o tome pie Ivana Jadrei, koja je u ime Hrvatskog radija Australija i

bila koordinator itave akcije za ranjenike u Krapinskim toplicama.

Ova mala pria o nesebinoj pomoi naih iseljenih Hrvata u dalekoj

Australiji, bit e ujedno i svjedoenje o tome koliko je takva panja znaila

braniteljima, ali i pria o tome kako se vrijedne akcije mogu nepredvieno

oduiti, i koliko truda i vremena zahtijevaju. Lijepo je kada ipak dobro svre.

A naa jest.

Proitali ste ve kako je sve poelo. U Specijalnoj bolnici za medicinsku

rehabilitaciju u Krapinskim Toplicama to su objeruke prihvatili. Naravno,

i moji kolege u Sydneyju. Sada je trebalo uvjeriti Ministarstavo obrane da je

to dobar nain sakupljanja novaca da pomognemo najteim invalidima rata.

Emisiju smo ostvarili 11. lipnja 1994. iz Krapinskih Toplica kada smo tele-

fonom, ne sjeam se tono je li trajalo dva ili tri sata, razgovarali sa sluate-

ljima Hrvatskog radija Australija u Sydneyju. U nevelikoj prostoriji bolnice

sjedili su oko velikog stola ranjenici, njih etvorica-petorica, ali sam zabora-

vila imena. Sjeam se, sigurno, da je s nama bio Franjo Plemeni, branitelj

HV-a, koji je stradao na bojitu kod Topuskog. Da, tu su bili i koordinatori u

bolnici u ime Ministarstva obrane gospoda Kardum i Ivezi. Akciju je u ime

99

Bolnice vodio ortoped dr. Ivan Horvatek, a uz njega u emisiji je sudjelovala

i doktorica urica Kesak. S nama je bila i Katarina Furjan iz HPF-a, neu-

morna entuzijastica koja je taj dobar naboj prenijela i na sve nas. Morali smo

suziti izbor sugovornika jer je prostorija mala, razgovor telefonom prilino

ovisan o telefonskim vezama i srei. A svi znamo kako ni dva sata nisu mno-

go kada zanimljivo razgovarate u dobrom drutvu.

Na stolu ispred nas je iroki poseban telefon koji ima spikerfon, tako da

svi ujemo to nas pitaju sluatelji iz Sydneyja, a oni uju atmosferu u naem

drutvu. Akciju smo nazvali Vratimo ivot mladim Hrvatima koji su bojinice

zamijenili bolnicom. Ovdje emisiju vodim ja, a u Sydneyju u studiju radija

su kolege - urednica programa Barbara Zaher i njezin suprug Zlatko Dra-

pa. Oekivala sam dobar interes, ipak me zauuje koliko sluatelji zovu i

ljute se da ne mogu doi na red, jer Barbara ima premalo telefonskih linija

u studiju. A svi bi htjeli barem pozdraviti nae deke i estitati im na asnoj

obrani domovine. A onda poinju pitanja - odakle je tko, iz koje brigade, gdje

je ranjen, kako i tko ga je ranio, ujemo brojne psovke na raun agresora i

domaih srpskih pobunjenika, a nai se deki u sobi smiju i odgovaraju u

ali, sve dok ne ponu teka pitanja i bolne teme. Ranjenici priaju tek neke

dogaaje s bojita, one koji nisu najstraniji, no i to kod sluatelja pobuuje

suze, glas im drhti dok razgovaraju. Franju Plemenia pitaju o hrabroj obra-

ni Topuskog, sluatelji su informirani da su nai branitelji dugo branili Topu-

sko koje je bilo ve u okruenju i da su ga obranili krajem kolovoza 1991. od

najeeg napada paravojnih etnikih snaga. Time su puno pomogli obrani

Banovine i ovog dijela kontinentalne Hrvatske. Franjo pria da su sredinom

rujna neprijatelji ipak uspjeli okupirati Topusko, a na njihovom radiju Pe-

trova gora objavljeno je da je proglaen i dan alosti, jer akcija nije uspjela,

a poginulo je i dosta njihovih vojnika.Nakon toga, na radiju su itali imena

traenih hrvatskih branitelja, posebice domaih, s novanim nagradama - iv

ili mrtav. S druge strane telefonske linije ujemo uzdahe, pogrde, zgraanje

i proste rijei.

Dok mladi branitelj, Zagrepanin, pria sluateljima u Australiji da je ra-

njen u proboju preko rijeke Kupe, u prvom napadu Hrvatske vojske u pro-

sincu 1991. godine, kada je poginulo i ranjeno dosta nae mladosti, sluatelj

iz Sydneyja ga suosjeajno, ali revoltirano, prekida i die glas u slualici te

ga svi dobro ujemo: Strano ali shvatljivo, kada nam svijet neda da se nao-

ruamo, niste imali ni oruja, ni odjee, ni iskustva, a protiv vas mona jaka

jugoarmija, velikosrpski agresor i domai srpski izdajice! U sobi sluam tihe

komentare, deki odobravaju, smiju se i glasno pozdravljaju gospodina koji

H R V A T S K O J S L J U B A V L J U100

je to rekao. Na licima vidim zadovoljstvo, ova im je kontakt-emisija puno

znaila. Neki su se sluatelji u Australiji i poteno rasplakali. Drugi obeava-

ju da e doi i sami braniti djedovinu.

Bilo je doista dirljivo sluati te nae Hrvate koji su silom prilika nali dom

daleko od domovine, koliko pate za domovinom, koliko su sretni da napokon

imaju hrvatsku dravu. I kako ree jedan Hrvat iz Sydneyja: I posebno smo

sretni da imamo tako hrabre branitelje, sinove koji su za domovinu poloili i

ivot, a vi gotovo svo svoje zdravlje. Kako im ne bih onda pomogao u nevolji,

da prohodaju? I taj je sluatelj dao dosta novaca za nau akciju, ao nam je

da nemamo popis imena donatora.

Katarinu Furjan jedan je sluatelj molio da mu pria o akcijama Hrvatske

pozadinske fronte. Kada je spomenula da je s nekoliko lanica nosila po-

mo braniteljima na bojinicu, ali su prije toga morale proi kroz jedno selo,

netko telefonom iz Sydneyja upadne joj u rije i upita: Pa kako, cijenjena

gospoo, kako ste bili u tom selu kada znam da je to selo okupirano to je

selo do mog rodnog sela Boe, dobro da ste izale ive, u kakvim ste sve

opasnim situacijam bile i vi ene iz Fronte! zakljuio je sluatelj.

Vrata prostorije u kojoj smo bili esto su kripala, otvarali su ih nestr-

pljivi i znatieljni branitelji koji su stajali ili u kolicima sjedili u predvorju i

pokuavali uti na razgovor. Bilo je zanimljivo sluati i njihove komentare.

Netko je glasno rekao i ovo: Gle Franju kako je brbljav, a kada je s nama

veinom uti!

Odmah nakon emisije nismo znali koliko je sakupljeno novaca, voditelji

su rekli da je mnogo, no ne znaju toan iznos jer e ljudi i sljedeih dana

uplaivati donaciju za tu akciju. Jedan branitelj na to ree: Oho, moda do-

bijem i jastuk za sjedenje pa u moi s vama deki dolje u kafi u popiti pivo

i ostati priati due od 5 minuta. Bio je izuzetno skroman. Jedan je i dobio

jastuk u toj akciji, ne znam je li ba on. A svi su bili uzbueni, zadovoljni,

veseli, jer eto i Hrvati u dalekoj zemlji misle na njih, mole za njih, i pomau

im. Vaan im je bio osjeaj da nisu sami, da nisu zaboravljeni!

Vrijeme je brzo prolo. Pri kraju emisije pozdravljamo voditelje u studiju

u Sydneyju i zahvaljujemo sluateljima na odazivu i nesebinoj pomoi. A

jedan ree: Ma, nije to prva akcija u kojoj sudjelujemo. Pomagali smo i po-

magat emo nau Hrvatsku sve dok moemo, od srca! No ovaj mi je razgovor

bio posebno drag, ujedno i teak. Ovi su divni deki ostavili svoju mladost,

svoj ivot i zdravlje za domovinu. Svaka vam ast i hvala!

Nakon emisije ostali smo priati s naim domainima, ranjenicima u bolnici

u Krapinskim Toplicama i s lijenicima. Branitelji koji nisu bili s nama uivo u

101

emisiji komentiraju prie svojih kolege koji su sudjelovali i zadirkuju ih. Stvorili

su ugodno ozraje, svi se dobro osjeamo, pomalo ve umorni, ali zadovoljni.

Deki su se za vrijeme ruka pristojno i armantno ispriali to odlaze, rekli su

da je lijepo razgovarati s nama, ali glad ipak zove, a moraju se i malo odmoriti.

Tada smo s lijenicima dogovarale kako najbolje upotrijebiti novac sakupljen u

akciji. Dogovorili smo da odbor koji emo osnovati, nakon prijedloga lijenika iz

bolnice, u dogovoru s predstavnicima Ministarstva obrane, odluuje tko e dobiti

i koje pomagalo, i tko e taj posao raditi. Iz Sydneyja su nam javili da raspola-

emo s iznosom glavnice od AUD $ 36.030. No, na se posao oduio, malo zbog

nae inercije s obje strane, a bilo je i opravdanih razloga za kanjenje. Budui da

je novac bio poloen na specijalnom raunu koji podlijee kontroli Australskog

Federalnog ministarstva za porez, dobili smo i kamate, i to AUD $ 1.680. Bolnica

je napokon predloila imena ranjenika i vrstu pomagala, dobili smo predraune

proizvoaa ortopedskih pomagala.U meuvremenu neki od predloenih ranje-

nika rijeili su plaanje pomagala iz drugih izvora, jer nisu mogli ekati na nas,

pa smo morali promijeniti popis onih koji e koristiti donaciju iz Sydneyja. Sve je

to trebalo potvrditi u bolnici (dr. Horvatek), uz odobrenje koordinatora Ministar-

stva obrane Karduma i Ivezia, pa u HPF-u (Dunja Vatovac i nova predsjednica

Mirjana Hribar) pa u Sydneyju i da ne duljim, sastajanje, dopisivanje i odlui-

vanje je trajalo due od godinu dana.

Obino kaemo, dobro je kada unato problemima sve lijepo zavri. I kod

nas na kraju svi su bili zadovoljni.

Nakon zavretka akcije, u jesen 1996. godine izvijestila sam o svemu tome

sluatelje Slobodnog hrvatskog radioprograma Hrvatskog radija Australija.

U emisiji sam rekla da su njihovom pomoi prve proteze nabavljene u zimi

1995. i ugraene su braniteljima u Njemakoj kod proizvoaa Hofmanna.

Tako su ponovno prohodali mladi Zdravko Vidovi (HVO Posavina) i Fra-

njo Plemeni. Dapae, Vidovi moe i plesati, zaposlio se i pun je nade da

ivot ipak jest pred njim. Ranjenoj braniteljici, mladoj majci Ani Perhot

nabavljena je proteza kod Ott o Bocka, takoer njemakog proizvoaa, a

tu smo nabavili i ruku za ranjenog branitelja klebeca. U Novoj ortopediji

iz Zagreba naruili smo kolica za etvoricu branitelja koji ne mogu hodati i

kojima ne bi pomogla proteza, a jednom i jastuk za sjedenje. Svi koji su dobili

ortopedska pomagala potpisali su da su dobili poklone, a proizvoai da su

direktno plaeni iz Sydneyja, i da su robu isporuili.

I na kraju izvjea javila sam da smo preostali novac sakupljen u toj akciji

utroili kao to je predloio dr. Horvatek iz bolnice u Krapinskim Toplicama-

za zajednike potrebe svih stotinjak ranjenika u bolnici: stolii za hranjenje,

H R V A T S K O J S L J U B A V L J U102

za prematanje, povienje za wc koljke (*-izbor iz dokumenata u dodatku

knjizi, str. 171)

Zavrila sam to javljanje za sluatelje Hrvatskog radioprograma u Syd-

neyju-Hrvatskog radija Australija u jesen 1996. godine ovako: I to rei na

kraju nego veliko hvala svima vama koji ste pomogli naim dekima i jednoj

mladoj majci, da nastave ivjeti i stvarati, to su dugom prema domovini

itekako i zasluili.

S potovanjem, iz Zagreba, Ivana Jadrei-Kai

Akcija Australija je davno iza nas. Dugo smo dolazile u bolnicu u Krapinske

toplice. Bila sam sretna kada sam vidjela da je u njoj sve manje ranjenih branitelja,

da su otili kuama, nali barem drugi dom. I Franju sam upoznala u tim toplicama.

Bio je bez noge, tih i miran deko. Plemenia sam dugo viala, mislim da je meu

posljednjima napustio bolnicu. Kada smo se opet vidjeli nakon naeg ienja To-

puskog, rado je sasluao sve, ali nisam mogla nita vie doznati o njemu. Danas u-

jem da je predsjednik Hvidre Topusko, i to mi je drago, raduju me i njegovi portski

rezultati jer je unato tome to je 100% invalid, na natjecanjima plivaa Hvidre vrlo

uspjean. Bravo Franjo!

.

103

Mali biseri ljubavi za moju Hrvatsku

Dar je izraz ljubavi

Ljubav je dar

Mali Vukovarac Vlatko i ban Jelai

U ratnim uspomenama uvam sjeanja na mnoge drage lju-de, na susrete s onima koji su nam

pomagali i onima kojima je naa

pomo dobro dola. Neki su mi i

danas prijatelji. Tako sam upozna-

la ratnu udovicu Katicu i njezina

malog sina Vlatka, prognanike

iz Vukovara. Privremeno su bili

smjeteni u Djejem domu u Na-

zorovoj ulici. Vlatkov otac ubijen

je dok je branio Vukovar, nau

Hrvatsku. Vlatku su ti dani osta-

vili trajni peat na dui. Od ta-

kvih stranih dogaaja kaemo da

nam se sledila krv. Mogu to rei i

za Vlatka. Dugo se lijeio u dje-

joj bolnici u Klaievoj ulici. Mali

petogodinji djeak Vlatko imao

je posebno lijepe zelenoplave oi,

kao da je u njima upio svu ljepotu

Vuke, Dunava i irokih slavonskih ravnica. A najvie ga je veselilo kada bi s ma-

mom doao na glavni zagrebaki trg, Trg bana Jelaia, i divio se spomeniku. Tko

zna kakve su misli tada bile u toj djejoj glavici. Ban mu je, sigurno, izgledao velik i

visok, onako na konju, s maem u ruci. Moda je u tim trenucima Vlatko zamiljao

da e ga taj hrabri ban tititi, braniti od nevolja i unutarnjih rana, da e mu vratiti

oca, bezbrino djetinjstvo, njegove male prijatelje s kojima se igrao, njegov Vuko-

H R V A T S K O J S L J U B A V L J U104

var. Vlatko i majka svakog su dana dolazili do spomenika banu Josipu Jelaiu, koji

je godinu prije dobrotom donatora ponovno sastavljen i na nau radost vraen na

Trg. Vlatko se tu dobro osjeao, rado se igrao. Zaboravio bi na svoje male i velike

boli. Jer tata mu je jako nedostajao.

S vremenom su Katica i Vlatko preselili u Pulu, majka je tamo dobila mali stan,

pa je mogla na malom elektrinom kuhalu napokon sinu skuhati i juhu od rajica

koju je najvie volio. Uspjela sam nabaviti malu kopiju kipa bana Jelaia u Fero-

metalu u Aninoj ulici. Vlasnik Antoli kada je uo koliko Vlatko voli bana poklonio

mu je taj suvenir. Ba u pravo vrijeme. Bliio se Boi i djeak se jako obradovao

paketu koji sam poslala. Bana je okitio kao boino drvce. To mu je bila najdraa

igraka. Pronala sam i kuma malom Vlatku, gospodina Franju Valjka, direktora

Posmrtne pripomoi. Ima dobrih ljudi.

Kada je nauio pisati, Vlatko mi je svake godine slao estitke i pisamce za Boi

i Uskrs. Svako je zavravalo pozivom: Doi! Nekoliko meni poznatih prognanih

obitelji iz Vukovara i okolice dobilo je stan u Puli. Tako sam jednom otila tamo,

pa sam posjetila Vlatka s mamom, kao i ranjenog branitelja Jurana s roditeljima i

obitelj Vukojevi. Uvjerila sam se da su se dobro smjestili, ali rane u dui i tuga za

domom i najdraim poginulima ostaju zauvijek. Ljude moe raseliti, ali iz njihove

due ne moe iseliti dom ni izbrisati sjeanje.

To su ratna prijateljstva koja ostaju zauvijek, s mnogima se i danas ujem, dopi-

sujemo se, ponekad se i posjeujemo.

Vlatkova majka poklonila mi je kukiani tableti s motivom Vuedolske golubi-

ce, simbolom Vukovara. Znam da je to u progonstvu radila s puno ljubavi, dok su

po tabletiu padale suze i uzdasi. To rabim samo na Uskrs. U koaricu prvo stavim

hranu za blagoslov u uskrsnoj noi, i sve prekrijem tim tabletiem. I tako ekam

105

uskrnje svjetlo i blagoslov jela u mojoj crkvi sv. Kria. Nadam se da e svjetlo si-

nuti i za Vukovar, i da emo doekati da se svi preivjeli Vukovarci vrate na svoja

ognjita. Svake godine nakon Uskrsa tableti s Vuedolskom golubicom pomno

spremim u ormar. Za mene je to simbol ljubavi, herojstva, patnje, bola i nade, moja

relikvija.

Na uskrnjem stolu, uz cvijee i blagoslovljenu svijeu i maslinovu granicu,

stoji jo jedna draga ratna uspomena. To je uspomena iz akovake Breznice.

Tamo su se lijeili ranjeni branitelji iz Bosne i Hercegovine. Sveenik, koji je pazio

na njih, u sklopu terapije organizirao je radne zadatke. Tako su izradjivali gipsane

fi gurice. Ja sam dobila mali kipi priblino 10 cm visok - to je Pieta - Majka Boja

koja u naruju dri Isusa u krilu. Zamiljam da su to svi nai branitelji u krilima

svojih majki.

Velik si koliko ima veliko srce / O obitelji Topi i drugim dragim darivateljima koji pomau obitelji Mari

Gospodin Ivan Topi, koji je na poetku rata suraivao sa mnom u Dermi

i poslije pomagao nae akcije za branitelje, dobro je znao to i kako s ljubavlju

radim za branitelje. Tako je jednog dana doao sa suprugom Mirjanom i s divnim

prijedlogom. Rekli su da su zahvalni Bogu jer im je obitelj sigurna, nisu osjetili

ratna stradanja, nisu gladni, a utedjeli su 10.000 DM ili dananjih 5000 EU. ele

to darovati ratnoj udovici koja ima petero djece. U Ministarstvu za rad i socijalnu

skrb kod gospodje Ivanke palj saznala sam da ima nekoliko takvih majki, pa

smo odabrali pet kojima je to podijeljeno. Ljudskost i ljubav te obitelji sve nas je

nadahnula.

Nakon dugo godina ponovno sam potraila obitelj Topi, i opet su ista srca

pomogli. Sjeamo se da su ovih godina u BiH i Srbiji uhapena dva naa branitelja

koji nisu ni znali da su na srpskom popisu tzv. ratnih zloinaca. Tihomir Purda

i Veljko Mari. Veljko Mari uhapen je 2010. na srpsko-bugarskoj granici, i bez

dokaza, prvomono osuen na 12 godina zatvora u Srbiji, zbog navodnog zloina

protiv jednog civila u Grubinom Polju 1991. godine. ak mu je odbijena molba

da kaznu odslui u Hrvatskoj. Njegova supruga Marijana Mari ivi u Grubinom

Polju u podstanarskom stanu sama s djecom. Kua je loa, zimi se smrzavaju. Po-

mislih, bilo bi im lijepo kod mene u apartmanu u Primotenu. I tako ih pozovem na

desetak dana ljetovanja, ali kaem Marijani da mi je mirovina mala, pa im, naalost,

ne mogu platiti put, a nemam dovoljno ni za hranu tako velike obitelji. Gospoa

H R V A T S K O J S L J U B A V L J U106

Marijana mi kae kroz suze veselja: Ma jasno, ali malo pekeca bude. A ja odgo-

vorim: Bit e i malo ribe. Prijevoz su rijeile Alfe, Specijalna jedinica policije RH.

A onda se sjetih obitelji Topi. Kao iz topa moj humanitarac Topi stvori 2000

kuna i poalje za sladoled i ostalo malim Mariima. Mesna industrija Gavrilovi po-

klonila je puree nareske i patete u konzervi. A moje prijateljice umirovljenice sa-

kupile su jo 600 kn pa smo imali i za nekoliko kinopredstava u ibeniku. Tako sam

i ja gledala fi lmove Kung Fu panda 2, Pingvine gospodina Poppera i Transformers.

Prvi puta smo fi lm gledali u 3D tehnici snimanja. Deki su se dobro zabavljali. A ja

nisam znala to mi je bilo zabavnije, fi lmovi koje rijetko gledam ili djeaci koji su

uivali u tom izlasku.

Desetak dana ljeta 2011. brzo je prolo. Djeaci su uivali u moru i na plai. U

uvali Marina Luica tako sjedim s najstarijim Marievim sinom, dok su se majka

Marijana i mlaa braa kupali u moru. Moj mali prijatelj neto ara po pijesku, vi-

dim da se rastuio. Kroz pla mi govori: Znate, teta Katarina, noas sam tako lijepo

sanjao! Upitah ga: Karlo, to je lijepo, zato onda plae?, Ah, sanjao sam tatu da

me grli i ljubi i ja njega isto, sanjao sam da je doma, jako mi fali. Nedostaje mi moj

tata, kako bi bilo lijepo da smo ovdje svi zajedno! u plau dovri Karlo i brie suze.

Suze moe obrisati, pomislim, ali ranu na dui ne. Da, bilo bi lijepo i pravedno da

je i tata Mari sada s nama!

U proljee 2012. sjetila sam se kako su bili sretni u ibeniku nakon kina, pa

sam ih pozvala da 1. svibnja dou u Zagreb i ponovno uivaju u kinu i velikom

gradu. eljeli su vidjeti i Zooloki vrt i tu smo proveli itavo poslijepodne.

Gledali su sve ivotinje, veselo podviknuli kada bi ugledali ivotinju koju jo

ne poznaju, divili se svemu. Najmlai sin, Patrik, zamolio me da mojim fotoapa-

ratom zabiljei taj njima nezaboravan posjet i susret sa ivotinjama. Kao pravi

fotograf ozbiljno je fotografi rao sve ivotinje. Taj mali izlet nije mogao proi

bez sladoleda, sokova i radosnog razgovora. Deki su, naravno, htjeli vidjeti i

stadion nogometnog kluba Dinama, jako ih se dojmio. Posebno je bio oduev-

ljen Patrik koji trenira nogomet i u tome je, kau, jako dobar. Nakon svega otili

smo u kino, opet radost i uivanje u 3D tehnici fi lma. Naveer smo proetali po

trgovakom centru i jeli pizzu, koju svi volimo. Otili su prespavati kod prija-

teljice Dunje Vatovac, moj je stan premalen da primi etvero gostiju. Drugog

dana u planu je bio posjet Sveticama.

Kae se, ovjek snuje, a Bog odluuje. Na Sveticama kod Ozlja na brdu je stari

pavlinski samostan i crkva, gdje je kratko nakon II. svjetskog rata sluio slovenski

sveenik o. Janez Straek, prognan iz Slovenije u tim ratnim godinama. U Hrvat-

sku ga je primio pokojni nadbiskup zagrebaki, kardinal bl.Alojzije Stepinac. A

na Cvjetnicu 1947., kada je iao sluiti misu u tu crkvu, u umi blizu samostana

107

doekali su ga komunisti braa Ivan i Stevo ganjer iz Karlovca i ubili. Grob mu je

tako sada u Sveticama. Mi lanovi Slovenskog doma u Zagrebu znali smo dolaziti

u crkvu Roenja Blaene Djevice Marije i u pavlinski samostan na svete mise, gdje

sam upoznala o. Marka Glogovia. Priale smo mu o Veljku Mariu i obitelji, da

sakupljamo novac za njih za grijanje, pa ih je poelio upoznati.

I tako smo u svibnju, dok su Marii bili u Zagrebu, krenuli ujutro iz Dunji-

nog doma automobilom, autocestom prema Karlovcu, do Svetica. Dan je bio kao

stvoren za izlet, sunan, deki su se igrali po livadama punih procvalih voaka.

Poslije svete mise bili smo pozvani kod o. Marka. Za vrijeme ruka pitao ih je o

ocu Veljku, o tome kako ive, kako se snalaze, a ja sam mu ispriala da sam bila

kod njih u podstanarskoj kui i da sam se smrznula kako je tamo hladno. Rekla

sam i da su jo prije Veljkovog uhienja poeli graditi sebi kuicu, meutim, ne-

maju novaca da postave centralno grijanje na drva. Pater Marko je odmah obeao

da e pomoi.

To je bilo u svibnju. U ljetu 2012. nazvala me prijateljica Polona Jurini i oba-

vijestila da je dogovoreno sakupljanje novaca za Marie, i to 15. rujna. Tada je u

Sveticama ve tradicionalni Molitveni sabor za neroene, to organizira udruga

Betlehem koju vodi pater Marko. I mi smo doli s gospoom Marijanom Mari i

srednjim sinom Filipom. Stizali su autobusi, automobili, dolazili su ljudi iz svih

krajeva Hrvatske na Sabor. Ispred samostana na malom stolu razvukle smo tran-

sparent Veljko, volimo te, ekamo te!

Pater Marko je na misi objavio za koga i to sakupljamo pa su ljudi u redu ekali

da daju svoj doprinos, a ja sam zamolila da na ponuenom papiru napiu koju rije

ohrabljenja Veljku. Svi su pisali, i djeca, i branitelji, a u svakom slovu se itala -

Ljubav.

Marijana i Filip Mari te su veeri otputovali kui, a k meni su doli Polona i

njezin suprug Zdenko s hrpom novaca koji smo sakupili za grijanje Marievih.

Mnogo, ali ipak neto manje od predvienog troka za sustav centralnog grijanja

na drva. Tada je Zdenko Jurini rekao da e on dati koliko nedostaje za grijanje.

Zanijemila sam od radosti. Za nekoliko dana gospoa Marijana je dola u Zagreb

i u Slovenskom domu smo joj uruili donaciju. Ona je u meuvremenu ve sve

dogovorila s majstorima i da bude jo ljepe, to je grijanje zagrijalo Marievu kuu

tono na Dan neovisnosti Hrvatske, 8. listopada 2012. godine. Bogu hvala! Hvala i

o. Marku Korneliju Glogoviu, provincijalu pavlina i upniku upe Svetice i svima

koji su s ljubavlju donirali za to grijanje.Moj san da se obitelj Mari barem tjelesno

ugrije sada se nakon dvije godine i ostvario. Daj Boe da se jo otac Veljko brzo

vrati svojoj djeici i rekla bih - heroini dananje Hrvatske, svojoj Marijani!

I u ljeto 2012. Marii su uivali na ljetovanju u Primotenu. Djeaci su poras-

H R V A T S K O J S L J U B A V L J U108

li, ali su jo djeca, osim najstarijeg koji e uskoro u srednju kolu. Onako djeje

nevino i iskreno radovali su se se svakom kupanju, ovog su puta oni birali plae i

mjesta za etnje, ta bilo im je ve sve poznato. Bili su jako ponosni jer su svi nauili

plivati, i jo neto njima posebno vano - skakati u more. Eh, da ste vidjeli tu radost,

nisu se dali iz mora, a mi smo morali gledati kako skau i hvaliti ih. Kada bismo

vikale: bravo, bravo, oni su odgovarali: evo, jo samo jednom da skoimo i tako

unedogled. Na kupalitu i u mjestu ve su imali prijatelje s kojima su se upoznali

lanjskog ljeta, radovali su se svakom novom dogaaju, kinopredstavama, svakom

novom poznanstvu. Sada su se zbliili s unucima moje prijateljice iz HPF-a Dunje

Vatovac koji takoer ljetuju u Primotenu. Vei deki sada se dopisuju i drue na

Facebooku. Posljednjih dana boravka govorili su mi i o koli, i koliko se raduju

skorom susretu ove male obitelji s njihovim ocem Veljkom Mariem koji je i dalje

u srpskom zatvoru.

Vjerujem i nadam se da je takvih slinih ljetovanja ili drugaijih pomoi obite-

ljima stradalih ili zarobljenih, ili nestalih branitelja diljem Hrvatske bilo mnogo.

Neka ih bude i dalje, da se pokae da nismo zaboravili na te ljude bez kojih danas

ne bi bilo Hrvatske.

Mali Marii uivaju u Primotenu

109

U jeku akcije za pomo obitelji Mari - na slici smo slijeva: ja, ga Mari i obitelj Jurini

Na obljetnicu pada Gvozdanskog (1578. godine), uz sve braniteljske brigade, tu smo bile i mi s akcijom

za branitelja Veljka Maria, snimljeno 2013.

111

Jo nekoliko tikleca ljubavi za nae branitelje i ranjenike

Bile smo kod ranjenika i u Jezerici, i Stubikim Toplicama

Ja sam najee bila kod ranjenika u Krapinskim Toplicama, druge ene iz HPF-a su odlazile u Varadinske Toplice, Stubike, ponekad i u Daruvarske , a gospo-a Kajdi je stalno obilazila ranjenike u bolnicama. 10. travnja 1994. posjetile smo

ranjenike i u Jezerici, malom lijepom kupalitu-toplicama u Zagorju. Tu su se li-

jeili i oporavljali Tigrovi. Odluili smo da to bude 10. travnja, datum koji je nekim

ranjenicima bio vaan datum hrvatske povijesti. A kako sam to saznala?

U zagrebakoj vojarni Croatia ekala sam izvjee o teko ranjenim braniteljima

kojima je potrebna pomo. U meuvremenu je u prostoriju uao mladi. Gospodin

Ivan Lazar upitao ga je kada je roen, a on je odgovorio da je roen 10. travnja. Drugi

mladi ovjek, koji je takoer bio s nama, uzdahne i ree: Da sam bar ja roen na taj

datum! Upitam zato je vaan taj datum, to se toga dana dogodilo? Nisu mi odgo-

vorili. Poslije priajui sa znancima dobila sam odgovor. Odluila sam da emo veliku

zabavu organizirati na taj dan u travnju, a mjesto proslave odredili su Tigrovi.

Zabava u Jezerici 10. travnja1994.

H R V A T S K O J S L J U B A V L J U112

A dobre zabave nema bez glazbe i pjesme. Imala sam sreu, u Varadinu je toga

dana bio veliki koncert pa su na putu do tamo nakratko stali i rado zapjevali ranje-

nicima Mladen Grdovi, Vanna, Ivana Banfi , a uz orkestar bilo je i raznih zabavlja-

a i onglera. Bio je to koncert koji svi pamtimo i koji nam je uljepao dan i osnaio

duh, rekli su nam na rastanku deki. Nai ranjeni branitelji bili su dirnuti, veseli,

pjevali su zajedno s tim poznatim pjevaima, i njihali se u ritmu glazbe. Da nisu bili

tako teko ranjeni, rado bi i zaplesali.

Posjet ranjenim Tigrovima u Jezerici

Tigar Boris Trifonovski s poklonom tigriem, Jezerica, 1994.

113

Uz novinare iz medija koji su to pratili, s nama je bio i gospodin Kramari, vla-

snik zagrebake diskoteke na Jarunu, kojemu se to toliko svidjelo da je zajedno s

Brankon Cikatiem, poznatim portaem, organizirao slino druenje za branitelje

u svojoj diskoteci. Bio je tu i branitelj, ujedno slikar i pisac uka Siroglavi, koji je

prije nekoliko godina naslikao najduu sliku na svijetu, upisana je u Guinnesovu

knjigu rekorda. Braniteljima smo uz razgovor, veselo druenje i glazbu donijele i

poklone. A to smo sve osim divnih janjaca dobili od dobrih donatora, i tko su oni,

najbolje e pokazati izvjetaj o posjetu.

H R V A T S K O J S L J U B A V L J U114

Sjeam se i ranjenika u ljeilitu u Stubikim Toplicama. Svaki na posjet ra-

njenim braniteljima ukljuivao je puno pria i optimizma, naravno i poklone, ali je

donosio i dobro raspoloenje, jer su s nama rado dolazili i glazbenici. Svi smo eljeli

razveseliti nae branitelje. Deki su mi zahvalili zapisavi to na obinom bloku, to

i dandanas uvam kao dragu uspomenu:

Katarini Furjan, od invalida iz Stubikih Toplica, sa svom toplotom srca

naeg, za uspomenu i dugo sijeanje na dan 29. listopada 1994.

Od SRCA HVALA

Alen Alessandro Pari (Zadar), Darko Krajak (Naice), Mirko Paji

(Prozor-Rama), Anelko Junakovi (ibenik), Mato Mihaljevi (Vukovar),

Branko Kraevac (St. Toplice), Aleksandar Radojevi (Osijek), Ismet Obra-

dovac (Banja Luka), Marko Kneevi (Fojnica - Bakovi), Marin Kolonjaj

(Bapska)

esto se pitam to je s tim dekima danas nakon gotovo dvadeset godina? Na-

dam se da su dobro, koliko to ranjeno tijelo i dua mogu biti. Sjeam se da su mi

esto znali rei - nama u ozdravljenju pomau neunitiv duh, vjera i prkos. Naa

ljubav prema domovini!

Zagrebaki osmijesi ranjenoj Dalmaciji

Odluile smo da neemo zaboraviti ranjenike ni na jugu, i tako smo krenule na

put u Split i Makarsku, sve do ljeilita Kalos na otoku Koruli. Bilo je to 25. srpnja

1994. Prva stanica - Split. Posjetili smo 4. brigadu, donijele poklone i krenule do

Splitskih toplica, gdje su nas ve ekali lijenici i ranjenici. Dopremili smo donacije

u sanitetskom materijalu, lijekove, higijenski pribor i mnogo toga potrebnog za

lijeenje i za medicinsko osoblje bolnice. Uz nae deke iz HV-a, u bolnici su lijeili

i ranjene branitelje iz Bosne i Hercegovine. Zahvalili su nam to smo ih doli posje-

titi i barem nakratko rastjerali sivilo i dosadu bolnike svakodnevice. U Splitu tog

dana nije bilo struje, zujali su agregati i bukom naruavali sklad tog lijepog starog

dalmatinskog grada. To nam nije pokvarilo raspoloenje pa smo sjeli u kafi na

Pjaci da popijemo kavu i uivamo u suncu i ljetu. Kada je na voza iz Tigrova Boris

Kiur htio platiti kavu, preduhitrio ga je stariji gospodin koji je sjedio za susjednim

stolom, rijeima: Dozvolite da vas poastim, to je najmanje to u Splitu mogu ui-

niti za Tigrove, rekao je. Zahvalili smo, bilo nam je drago, kao da nas asti itav

Split.

115

Naveer - ljeilite Biokovka u Makarskoj, gdje se rehabilitira vie od 300 ra-

njenih boraca. Istovarile smo donacije, razgovarale malo s ranjenicima, dale im

poklone. Priredile smo im i lijepu zabavu. Na terasi hotela pjevala je klapa Orion

i razgalila due naih branitelja. Ujutro druenje s teim bolesnicima, mnogi su iz

BiH. Niko K. je paraplegiar iz Bugojna, Vjekoslav . iz Viteza, Drago K. iz Jajca,

pripadnik 1. gardijske brigade Bruno Bui, bilo je i naih iz HV-a. Ponovo poklo-

ni, razgovor, rijei utjehe. I ale, deki su dobro nosili svoje breme.

Makarska, branitelj s nadimkom Mi i djeica koja su ostala bez oba roditelja u tom ratu

Dalje nas voze i vode nai vozai iz Tigrova, Artukovi i Kiur. A mi smo brojne

- Slavica, Tonka, Danijela, Maja i ja. I dvije novinarke - Marijana Tomac i Vinja

Gotal. Marijana je napisala izvjetaj o naoj humanitarnoj akciji u Slobodnoj Dal-

maciji Zagrebaki osmijesi ranjenoj Dalmaciji. Ba lijepo, pa sam posudila taj na-

slov za ovu priu. A ranjenici su nas zadirkivali, vidjevi tako veliku ensku ekipu.

Jedan ree: Dobra ste enska ekipa, da imate jo nekoliko ena, mogle biste igrati

kao enska nogometna momad.

A branitelj, mislim da su ga zvali Mi, u moj je rokovnik upisao lijepu posvetu:

Hrabro srce Pozadinske fronte

Kuca njeno za ranjene borce

Korak po korak pomno ih prate

Da ih sretne svojoj kui vrate.

Ima li ljepe zahvale?

H R V A T S K O J S L J U B A V L J U116

Sljedee odredite nae ekipe je Vela Luka na Koruli, gdje se u Specijalnoj bol-

nici za medicinsku rehabilitaciju Kalos lijei i oporavlja vie od 100 ranjenika i

invalida stradalih u borbama na junome bojitu. Veina je iz srednje Bosne i Her-

ceg-Bosne. U tom ih je ratu do toga dana kroz bolnicu prolo vie od 1300 ranjenih.

Bilo je i djece. Lijenici i sestre zahvaljuju na donaciji, jer lijekova, sanitetskog

materijala i ostalih potrebnih stvari za bolnicu nikad dovoljno. A opstaju jedino

uz pomo donacija. Kaemo da su za sve te poiljke darova na ovom naem putu u

Dalmaciju zasluni zagrebaki gospodarstvenici, obrtnici i Koordinacijski tab za

pomo Hrvatskoj iz Bea, s kojim odlino suraujemo.

Ranjenici su uzbueni, gosti im rijetko dolaze, ipak je to otok, a rijetki meu njima

znaju gdje su im obitelji i najblii. Mole nas da saznamo te podatke, ako ikako moe-

mo. Lijenici nas vode po sobama, posebno mi je teko gledati ranjenu djecu. A oni se

smijee, drago im je da ih je netko doao posjetiti. Prilaze nam oni koji mogu hodati

ili se pomau kolicima i razgovaraju s nama. Jedan branitelj u kolicima moli me da

idemo do njegovog zapovjednika koji nepomino lei u sobi. Vidite gospoo, to je

moj zapovjednik, on je bio glava, a ja noge nae brigade. On jako pametan, ja brz i

dobro trim. On je dobio metak u glavu, ja sam ostao bez nogu. utim, teko i njemu

i meni. Na njegovu molbu poljubila sam zapovjednika u elo, stisnula sam mu ruku, i

vidim, suza mu se otkotrljala niz iscpljeno i umorno lice. U sljedeoj sobi sestra nam

pokazuje branitelja gotovo bez svijesti, rapnel mu je odnio dio glave, i ranio mozak,

ali ga je spasio drugi branitelj vjetom laikim pomoi. udo, udo, govori medi-

cinska sestra. Najudnije je da sam tog deka vidjela jo jednom, i to u akovakoj

Breznici, hodao je! I stalno je ponavljao jedino to je mogao izrei: Benti! Benti!

Branitelj Marinko i Nada u akovakoj Breznici 1995.

117

Beke izme za 12. domobransku pukovniju iz Petrinje - ili dobre due iz Bea za napaenu Hrvatsku

Odmah nakon to je poela srpska agresija nai iseljeni Hrvati organiziraju se i

alju brojnu humanitarnu pomo, lijekove, novac, i trae naine da Hrvatskoj nabave

oruje. U tim dobrim djelima nesebino sudjeluju i stranci. Vidjeli smo koliko je dobrih

ljudi sudjelovalo u nabavljanju ortopedskih pomagala za nae ranjenike, koliko je dje-

ce nalo kumove i prijatelje u svijetu, koliko su nai ljudi, ali i stranci, prihvatili pro-

gnanike i dali im privremeni dom. Stizale su tone i tone medicinske i druge humani-

tarne pomoi - kamionima, vlakovima, brodovima i avionima do Hrvatske, a kasnije i

do BiH. Kod nas je gospoa Kajdi bila zaduena za ranjenike u bolnicama, znala ih je

u duu, a lijenici u Ratnom sanitetu sastavljali su i slali popise lijekova i aparata koji

im nedostaju. Mi smo pak znale to trebaju u toplicama. Tako smo uz pomo prijatelja,

pa i ovih u Beu, uspjele nabaviti vankomicin za zaratanje rana, pa contratubex, gel

koji je ublaavao oiljke, to je posebno vano kod proteza. I da ne nabrajam drugo,

sve je to stizalo, i sve smo rasporedili onima kojima je bilo najpotrebnije.

Austrijanci su nam u tom ratu puno pomogli. A u Beu je od 1991. djelovao i

Koordinacijski tab za pomo Hrvatskoj. Tajnica je bila gospoa Cika Mikoli,

inae predsjednica obnovljene Matice hrvatske u Beu, a predsjednik taba prof.

dr. Branko Katalini. Tu je bila i agilna Gordana Buljan. Ona i suprug inili su uda.

Uz ostalo, jednom je branitelju HOS-ovcu, koji je stradao na junom bojitu i bio u

zloglasnom logoru u Morinju u Crnoj Gori, postala kumom i brinula o njemu. Kada

nam je priao kako su njega i ostale u logoru muili, smrznule smo se od jeze. Ono

najstranije nisam ni vama ni ikome priao, rekao je na kraju te teke prie Ne

mogu priznati ni samome sebi. I dandanas nou sve to ponovno proivljavam, i ja i

moji prijatelji koji su jednako ivotinjski mueni. Ubili su u nama ovjeka i ljudsko

dostojanstvo, a to je najgore.

A te i druge ene u bekom tabu (recimo Zdenka Schnirch slala je pomo pro-

gnanim Vukovarcima) bile su pravi majstori da nabave svaki lijek, svaku potrebnu

stvar, da organiziraju trajna kumstva za djecu poginulih branitelja, da organiziraju

potrebnu operaciju, nabave krevete ili ortopedska pomagala. S njima je radila i po-

malo posebna gospoa, prilino tvrdoglava, ali izuzetno efi kasna da fi nancira sve

akcije koje zamisli. Austrijanka, barunica Ilse Krpoun odluila je pomoi Hrvatskoj.

Dola je u Zagreb s vrijednom donacijom i molila me da je odvedem na bojinicu,

htjela je osobno razgovarati s braniteljima. A nju je doista bilo teko odbiti, bila je

uasno tvrdoglava i uporna osoba. Odvela sam je do 12. domobranske pukovnije iz

Petrinje, oni su tada bili na Pokupskom i na sisakom podruju. Dole smo u blizinu

sela aina i Male Gorice kod zapovjednika eljka Nenadia. I tako, dok su priali,

H R V A T S K O J S L J U B A V L J U118

on se poalio da imaju lou obuu, da su im stalno mokre noge, a moraju vani stajati

u snijegu i blatu, na hladnoi Da ne duljim, to joj je bilo dovoljno da krene u akciju,

i to lukavu. Otila je do glavnog zapovjednika vatrogasaca u Beu i rekla da su hrvat-

skim vatrogascima neophodno potrebne izme, jer se bore s puno poara i dobila je

ne samo jako puno izama, nego i tople odjee. I sve je to dolo do petrinjske brigade,

ali tu je posredovao Crveni kri, budui da je to bila direktna pomo za HV. To je

samo jedna od mnogih takvih ljudskih pria naih prijatelja u Beu, ali i drugih - u

Njemakoj posebno, pomagali su i moliki Hrvati u Italiji, da spomenem samo one s

kojima smo esto suraivali. Veliko srce pokazali su i mnogi drugi u svijetu.

Izvjee o jednoj od brojnih humanitarnih akcija, tada za branitelje iz Petrinje

119

HPF je i barunici Krpoun poslao zahvalnicu, u kojoj joj zahvaljuje na donacija-

ma, ovoga puta za zagrebaku Bolnicu za enske bolesti u Petrovoj, za prognaniku

ambulantu Topusko, za ljeilite u Rovinju i za sanitetski materijal koji odlazi u

Splitske toplice naim ranjenicima I ovako zavrava zahvalnica:

Na Vaoj brizi i portvovnosti zahvaljuje Vam cije-

la Hrvatska, a pogotovo ene Hrvatske pozadinske fron-

te. Sa dubokim tovanjem, Katarina Furjan

1997. godine, kada sam obavljala preglede uoi operacije titnjae, sjedim tako

u ekaonici i ekam da me pozovu za pregled. Do mene sjedi malo stariji gospodin

i tui se da dugo eka, a dolazi ve drugi dan iz Pokupskog.

Ma kaj vi znate gde je to, vi ste iz Zagreba govori. A ja ga pitam je li u Do-

movinskom ratu bio u 12. pukovniji? Jesam- iznenadi se on- zato pitate?. Kaem

da me zanima jesu li dobili izme, tople i nepromoive?

Oh, da, svi smo dobili te divne izme, s njima smo mogli biti i u vodi i na snije-

gu, na hladnoi po itavu no. Nita nas nije zeblo, bili smo spaeni. Ispriala sam

mu kako su dobili izme. I bila sam sretna da je poklon doao kome je i namijenjen,

i to onima kojima je potrebno. Beke izme za petrinjske hrabre noge!

I ove su branitelje grijale beke izme

121

Mali portreti velikih ljudi

Ivica Juran iz Bogdanovaca, bajker bez nogu

Ivica Juran, pripadnik HOS-a (Hrvatskih obrambenih snaga, koje su 1992. inte-grirane u HV), ranjen je blizu Vukovara, za vrijeme proboja prema Nutru, kada je nagazio na minu i teko stradao. Dok mi je to priao, upitao je:

Gospoo Katarina, znate li to je to Hosova tafeta? Ne? Mi smo vam izvlaili

civile iz okupiranih podruja. Tu su bili i nai susjedi i prijatelji. Meni se ta nesre-

a dogodila uz obalu rijeke Vuke, tu je selo Marinci. Uokolo su bila minska polja.

Branitelji HOS-a titili su civile, mi smo ili ispred njih kroz minska polja. I kada bi

jedan nastradao od mine, zamijenio bi ga sljedei Hosovac. Do posljednjeg branite-

lja. Tek nakon to smo mi Hosovci provjerili put, krenuli bi civili. To vam je ta naa

tafeta. Tako sam ja stradao, priao mi je Ivica Juran.

Najeila sam se od nelagode i divljenja. Onako ranjen, skrivao se 12 dana u

kukuruzitima, a onda su ga uhvatili i odveli u srpski logor. Dugo nije dobio od-

govarajuu medicinsku pomo, nego su ga, kao i druge Hrvate u logoru, tukli,

maltretirali i tjerali da pjeva etnike pjesme. Kae da je vie puta poelio da je

mrtav, da mu skrate muke. Ali nije klonuo. Ipak su ga operirali, pa je u zavoje na

bataljcima nogu skrivao pjesme koje je potajice pisao. A pjesme su bile za majku,

roditelje, sestru, domovinu. Nakon etiri mjeseca tekog logora u jednoj razmjeni

zarobljenika u Nemetinu doao je u Zagreb. Tada je imao samo 21 godinu! Upozna-

la sam ga u bolnici, pa smo se brinule za njega i pomogle da dobije proteze. Poslije

oporavka otiao je u Pulu i tamo je ivio s roditeljima. Jednog dana dobijem pismo

i u njemu mali Vojnikov molitvenik - uz posvetu: Za poklon od Juran Ivice, da me

nebi pomalo zaboravili. Malo proitajte ovaj molitvenik koji je u spomen na HV. Puno

sree i veselja. Bog i Hrvati - Za dom spremni.

Ivica i danas pie pjesme i svira trubu u svojim lijepim Bogdanovcima. A svirati

razne instumente nauio je jo prije rata, njegovi prijatelji kau da je, osim trube,

dobro svirao i tamburu, harmoniku i bubnjeve. Nedavno sam ga ponovno posjetila,

oenjen je i ima dvoje djece. I to vie - on je bajker.Vozi lijepi novi motor i u vonji,

kae, zaboravi na sve tekoe i uase koje je doivio u ratu i logoru.

Ivica je nama enama u Pozadinskoj fronti posvetio i divnu pjesmu. Mislim da

bi bilo ispravno, pravedno rei da je posveena svim enama Hrvatske koje su u

Domovinskom ratu nesebino pomagale i na fronti i u pozadini:

H R V A T S K O J S L J U B A V L J U122

U Zagrebu za ranjene due

ima jedna mala grupa ena

pomau nam, o nama se brinu

sve za sreu i bolju sudbinu!

to bi mogle, to bi nam dale

kad nam teko, pokraj nas bi stale

zapjevale da nam bol odnesu

i u srce veselje unesu

Ne znam zato nas te ene vole

al za nau sreu sad se bore.

I na frontu, gdje padaju mine

pomau nam, tjeraju Srbine.

Ovo piem sad u spomen njima

potovanje prema njima svima

te bi ene nama drage bile

i da nisu pomo priutile.

I. Juran, branitelj iz Bogdanovaca

Ivica Juran na svom super motociklu u Bogdanovcima, 2011.

123

Tigri Robi, Slovenac sa zagrebakog asfalta

Robija sam upoznala za vrijeme estih posjeta ranjenicima u zagrebakim bolni-

cama i okolnim toplicama. I tako jednog dana ugledam blijedog i mravog mladia.

Sjedi u kolicima, pogaam, nema noge. to mu rei, ne mogu ga tjeiti da e sve

biti dobro, da e prohodati, kada i sam zna da nee. Malo-pomalo zbliili smo se,

razgovaramo, i on mi ispria svoju ratnu priu.

Kau, svakome je odreen ivotni put, ima sudbinu koju ne moe zaobii.

Istina, ili ne, ali Robiju je zapisana loa sudbina. Taj zagrebaki deko koji se do

rata minkao i etao sa svojim dekima sreditem Zagreba, udvarao djevojkama

i imao velike planove za svoju budunost, nije dvoumio kada je poeo rat. Od-

mah se 1991. godine dragovoljno javio u 1. gardijsku brigadu i proao sa svojim

hrabrim Tigrovima mnoga ratita. Sve do ogulinskog, do 13. rujna 1993. godine

kada je s drugim braniteljima trebao preuzeti novu crtu obrane na Kapeli iznad

Plakog. Neprijatelji su ih preduhitrili i Robi je stradao spaavajui prijatelja u

minskome polju. etiri su Tigra poginula, petero ih je ranjeno. Robi teko. Slijede

mjeseci muka, operacije, bolnice, prvo u Rijeci, pa u Zagrebu. U Novoj bolnici

ipak mu nisu mogli spasiti noge, obje su morali potpuno amputirati. Ali mukama

nije kraj - slijede dijaliza, upala plua, sepsa, gangrena ui pa opet operacije,

ovog puta uspjene. Dugotrajan oporavak u toplicama. Samo mladi i vitalan o-

vjek moe to podnijeti. Brinule smo o njemu koliko smo mogle i razmiljale kako

mu bolje pomoi.

A onda igrom sluaja ili sudbine, ovaj put povoljnije za Robija, upoznam u

Zagrebu ovjeka koji je ivio u Njemakoj i elio je pomoi naim ranjenicima.

Predloim da se pobrine za Robija da dobije nove noge. Robi je ivnuo, jedva

eka odlazak u Njemaku. Zajedno s Uredom za skrb Tigrova organizirali smo

prijevoz i boravak Robija u Stutt gartu. Tu je u dobrim rukama drugih dobro-

tvora. est tjedana proveo je na lijeenju i rehabilitaciji. Radionica ortopedskih

pomagala D. Hofmanna napravila mu je proteze, pa Robi ui kako s njima ivjeti

i hodati. I onda jednog dana vraa nam se na nogama. Najvie se razveselila,

naravno, Robijeva majka, Slovenka. Doekalo ga je puno prijatelja, bile smo i

mi ene iz HPF-a i, naravno, suborci iz 1. gardijske brigade. O naoj akciji da se

pomogne Robiju pisao je i list Hrvatski vojnik (nakladnik je Ministarstvo obrane

RH), na fotografi ji smo Robi i ja koordinatorica akcije, a moram priznati da sam

bila ponosna to je taj cijenjeni asopis ve drugi puta objavio napis o akcijama

ena HPF-a.

H R V A T S K O J S L J U B A V L J U124

Pozvani smo u stoer 1. gardijske brigade, gdje nas je primio i zapovjednik Ti-

grova Jozo Milievi. A Robi je svima priao svoj teki ratni put nakon ranjavanja,

bolne operacije i komplikacije, i to da je jedva ostao iv. Ali nije gubio nadu. Ipak

sam ja Tigar, a tu su bile, uz ostale dobrotvore, i ene iz HPF-a, znao sam da neu

ostati sam. Sada sam sretan i s ovim mehanikim nogama. Noge su noge, kae s

osmijehom. Svi smo ganuti, i kaemo da samo upornost i hrabro srce mogu sve.

A Robi Stajnko to ima. utim i pokuavam zamisliti koliko je zahtjevno i koliko

treba hrabrosti da hoda s posebnim ortopedskim ureajem oko struka, i oblai

tako izraene noge, jer Robi nije imao svoje noge. On je i dalje vjebao novi ivot u

bolnici u Boidarevievoj. Kau da je uspio.

U zagrebakoj vojarni Croatia toga je dana bila neviena guva, svi se tiskamo

da stanemo u dvoranu, snima i HRT, a Robijevi suborci jedva su doekali da vide

Robija kako stoji na nogama. Deki iz brigade vesele se susretu i Robijevom novom

ivotu. Stalno ga zapitkuju, hrabre, uvjeravaju da je u pravu gospodin Hofmann

kada kae da e Robi kada se potpuno privikne na proteze, uz stalne vjebe, za koji

mjesec moi sam hodati. A na kraju sveanosti priredili su mu veliko veselje-sve-

ano su mu predali Spomenicu Domovinskog rata, a hrvatskim i njemakim huma-

nitarcima, dakle i nama u HPF-u, prigodne plakete i zahvale Tigrova za portvovan

humanitarni rad.

Doek Robija na povratku u Zagreb

125

Zahvalnicu i medalju 1. gardijske brigade - Tigrova HPF-u

predaje mi general Jozo Milievi

127

1995. godina, u Hrvatskoj jo traje rat

Bljeskoviti Bljesak

Dan-dva nakon oslobodilake akcije HV-a Bljesak, prvih dana svibnja 1995. Dunja Vatovac, Mirjana Hribar i ja odlazimo u Okuane. Dunjin je mali auto VW Cady s dva sjedala ve pun poklona, ali nekako se uguramo i nas tri. Mirjana

je ne znam kako uspjela sjesti otraga izmeu poklona. U autu su vane stvari: uz

ostalo i kolai i torta iz Slastiarnice ime u Petrinjskoj ulici, te majice koje smo

preko noi izmislile i dale tiskati i na kojima je pisalo Hrvatska pozadinska fronta

s ljubavlju, Okuani 5.5. Iako je cesta sada slobodna, jer je akcijom uspostavljen

nadzor nad autocestom Zagreb-Lipovac, nae su strae jake i stroge i ne putaju

nas dalje od naplatnih kuica u Okuanima. Ne ele da nam se neto dogodi.

Nadmudrujemo se s njima, a pobjeuju nae famozne majice koje im nudimo kao

propusnicu. Uspjele smo. Dalje nas vode izviai iz 121.domobranske pukovnije

HV-a iz Nove Gradike.

Na kamionu na putu u Okuane 5. svibnja1995.

H R V A T S K O J S L J U B A V L J U128

Stiemo na dan kada poinje emitirati Radiostanica Okuani, nazvana Radio

Bljesak. Za njih je ta torta, a oni obavjetavaju gdje se nalazimo. Doli smo pozdra-

viti te nae sjajne, hrabre branitelje koji su sudjelovali u bljeskovitoj akciji i oslobo-

dili okupirana podruja zapadne Slavonije. Nakon 4 godine okupacije osloboeno

je i srpsko uporite u zapadnoj Slavoniji, Okuani, i to ve drugog dana Bljeska.

A ti nai skromni heroji, iako jo umorni od napornih dana ratovanja, vesele se

kao djeca. Okruili su na automoblil u sreditu mjesta, dijelimo im nae male rado-

sti zahvalosti - naravno da je bilo i cigareta, piva i drugih poklona, ali najtraenije

su majice s naim logotipom i tim posebnim natpisom. Gradonaelnik osloboenog

gradia Okuana majicu je odmah sveano objesio na zid. Visoki stasiti momak

Vlado, inae roen u Okuanima i prezadovoljan da je sudjelovao u oslobaanju

svog mjesta, ponosno je navukao majicu i zahvaljuje:

Dobar vam je to tos. Samo da me etnici sada zbog ove crne boje maja ne za-

mijene za svoje?! Ruga se, a onda se grleno nasmije.

Svi nam priaju dogaaje iz akcije, ali bez vojnih detalja. Hvale jedni druge, sebe

najmanje, osim u ali. Ostali su jednako skromni i hrabri svih ovih godina.

Sada smo zasluili mali predah, godinji odmor, ali ne dugo. Jo imamo posla

u Hrvatskoj, jo nije cijela slobodna, kae Stanko i smije se. I, naravno, zasluio je

nau posebnu majicu.

Mirjana Hribar, Dunja Vatovac i ja u Okuanima 5. svibnja1995.

129

Sveanosti u Okuanima prisustvovao je i veleposlanik Velike Britanije koji se

udio naguravanju i veselju branitelja kada su iz automoblila vadili poklone. Sli-

kale smo se takoer s njime, sve je to pratila i HTV, a onda smo nastavile prema

Jasenovcu i dalje. I dok se prisjeam tih slika tog dana, ne mogu zaboraviti jednu:

branitelja iz 1. bojne 125.domobranske brigade iz Novske. I njemu sam poklonila

krunicu i knjiicu s uputama Kako moliti krunicu. Sjeo je pod stablo ljive, otvorio

knjiicu i u miru molio. Kao da ga se nije ticala sva ta galama njegovih suboraca

koji su se veselili i dovikivali se dok su iz naeg automoblila vadili darove. Bila je to

slika mira, sree i spokoja, bio je sam s krunicom i Majkom Bojom. Vjerujem da joj

je zahvaljivao to je ostao iv, a znam da je molio i za svoju domovinu.

Naputamo Okuane, putujemo dalje. Svuda nas doekuje straan prizor. Netko

tko danas doe u Okuane ili Vukovar, a nije bio za vrijeme rata, teko da moe

zamisliti to su paravojne srpske snage zajedno s JNA uinile tim i drugim grado-

vima i mjestima. Ostaci razaranja vide se i danas, ali uglavnom je sve popravljeno,

raieno, zakrpano.Vrtovi su obraeni, oko kua zasaeni su cvjetnjaci, djeca idu

u kolu, ivot se pomalo vraa u ta mjesta. Te 1995. godine bila su to fantomska, pu-

sta, razruena mjesta, posebno u dijelovima grada gdje su ivjeli Hrvati. I, naravno,

razruene ili teko oteene katolike crkve. Vozimo se predjelima gdje strani rat-

ni peati svjedoe o jaini agresije i razaranjima - hrvatske kue su sruene ili teko

oteene, na onima koje su ostale vidimo samo vanjske zidove s tisuu rupa od

granata i zvonia, vrtovi su zarasli, a sablasna tiina polegla je po tim mjestima.

U Okuanima, vidjeli smo, ipak ima ljudi spremnih da sve nanovo izgrade, da ive.

Na braniku domovine - bjelovarski branitelji, domobrani, Okuani, 5. svibnja 1995.

H R V A T S K O J S L J U B A V L J U130

Na naem putu stiemo i do Save i mosta za Bosanski Brod. Pomislih, preko mosta

kod Bosanske Gradike prije dan-dva bjeale su srpske paravojne snage povlaei

se pred hrvatskom vojskom, a s njima i dio domaeg stanovnitva. Svima njima se

predsjednik tzv. Krajine Milan Marti javno putem radija i televizije pohvalio da je za

odmazdu raketirao Zagreb 2. i 3. svibnja. Tada je od kazetnih bombi tzv. zvonia

poginulo najmanje petero graana, a dvjesto ih je ranjeno. Koja bahatost zloinaca.

Pribliili smo se kui u kojoj su od poetka okupacije pa sve do Bljeska ilegalno

stanovali Srbi. Sada su se u nju vratili vlasnici Hrvati. Dvoritem do mene dotri ena,

grli me i plae: To nije naa kua, naa je bila puno vea, u njoj je sve mirisalo, a

u ovoj sve smrdi. Grozno! Psiholozi kau da svi prognanici u sjeanju zadre sliku

doma koji je velik i nedodirljiv, vei nego to je bio u stvarnosti. A ovoj nesretnoj

prognanoj eni dom nije sruen, ali je oskvrnut, tui i smrdljiv. Zagrlila sam enu,

pokuavala je tjeiti da e njezina kua ponovno biti ista, mirisna, puna ljubavi i bla-

goslova. Poklonila sam joj sliku Majke Boje, dar naeg dragog kardinala Kuharia,

sada ve pokojnog. ena se malo umirila, a mi smo krenule dalje put Jasenovca.

Zaslugom Radio Okuana nai zagrebaki Tigrovi uli su gdje smo i javili su

da svakako moramo doi u Jasenovac. Mi bismo i bez tog poziva dole, a ovako su

nam pomogli da obiemo iru okolicu. Vojnoredarstvena akcija HV-a i Specijalne

ene iz HPF-a i branitelji, u Okuanima

131

policije RH-Bljesak poela je 1. svibnja u zoru, trajala je do 4.svibnja, ali glavnina

akcije trajala je svega 30 sati. U vijestima i komentarima tih dana ula sam ocjenu

vojnih stunjaka da je bila odlino vojno zamiljena i izvedena. Nekima smo ve za-

hvalile, uskoro emo vidjeti i Tigrove koji su u tome sudjelovali. Meu braniteljima

koje obilazimo na ovim podrujima su i oni koji su na leima najvie osjetili akciju:

branitelji 81. gardijske bojne, branitelji 5. gardijske brigade (Slavonski sokolovi), te

3. gardijske brigade (slavne Kune iz Vinkovaca). I njima i svima drugima koji su

sudjelovali u Bljesku elimo osobno zahvaliti. Ve prvog dana akcije osloboen je

Jasenovac. Kada je to javio Hrvatski radio, viknuli smo od sree. Uglavnom su se

uli komentari: Napokon su nai krenuli! Dosta je bilo okupacije u vlastitoj dra-

vi! Znali smo da e akcija uspjeti.

Sada elimo zahvaliti i tim braniteljima koji su jo u Jasenovcu i okolnim mje-

stima. Prvo to smo ugledale je netaknuta pravoslavna crkva, dobro ouvana. I u

Jasenovcu doekalo nas je mnogo branitelja. U tom moru mukih lica u maskirnim

uniformama ugledala sam dva dobro poznata. To su bili moji susjedi u kui, Za-

grepani, braa Mujai. Tenkisti. Muslimani, a Hrvati. Besim je od prvih dana bio

u 1. a gardijskoj brigadi - Tigrovima, a mlaji brat Senad sada je napunio 18 godina

i odmah mu se pridruio. Koliko radosti kada smo se prepoznali, radosti koja se

moe samo na takvim mjestima osjetiti. A koliko je tek bilo tema za priu! Kada

je poinjala akcija Bljesak, molili su zapovjednika da ih zajedno smjesti u tenk, jer

se nisu eljeli razdvajati i arko su eljeli zajedno pobijediti. Nije im to odobrio iz

sigurnosnih i humanih razloga. Dobro, kau, svejedno smo pobijedili. Tako smo bili

jo vea prijetnja neprijateljima, ha, ha!

Tigrovi tenkisti braa Mujai i ja u Jasenovcu 5. svibnja 1995.

H R V A T S K O J S L J U B A V L J U132

Jeste li vidjeli teta Katarina onu pravoslavnu nedirnutu crkvu u Jasenovcu?

Mi smo jedva namolili zapovjednika da nas pusti da je razgledamo, a kada smo uli

- ugledali smo da je puna naoruanja! Eh, sveto mjesto?!

Bila sam sretna to su preivjeli sva ratita, pa i ovo posljednje, oslobodilaku

akciju Bljesak. Hvala Isusu, hvala Alahu!, kaem naglas. Oni su sada na radiju uli

za raketiranje Zagreba i pitaju jesu li njihovi dobro, nije li tko od poznatih nastra-

dao ovih dana? A prijatelji? Kua? Nisu, umirujem ih, svi su dobro.

Putujemo dalje, svugdje ista slika razaranja. Vidimo da su branitelji umorni i

eljni sna, iako ne priznaju, a nisu svi ni mladi, Hrvatsku su branili i mladii i njiho-

vi oevi. Znam da bi se svi oni nakon tih dana tekog ratovanja rado okupali i ure-

dili, ali nemaju uvjete, pa su bili veseli kada su dobili barem nove majice i arape.

Hrvatski branitelji nakon Bljeska, Broice, 5. svibnja 1995.

Na naem je putu i selo Broice. I tu ima naih branitelja, a mjesto me podsjea

na branitelja Marijana Vondru, takoer pripadnika 1. gardijske brigade, koji je tu

ranjen u glavu 16. studenog 1991. Dva je mjeseca bio u komi, a onda se nakon 25

godina ponovno rodio. alimo se da mora slaviti dva roendana. Lijeili su ga u

zagrebakoj Novoj bolnici u Dubravi, i to dobro, a nakon toga bio je na oporavku

133

u Krapinskim Toplicama. Kod prvog susreta pokazala sam mu fotografi ju iz Selina

gdje drim hrvatsku zastavu sa znakom Tigra. Molio me da mu ostavim fotogra-

fi ju. Kada sam ga drugi put posjetila vidjela sam da je fotografi ja privrena na

zid iznad njegovog kreveta. Ranjenicima smo u toplice esto dovodile i glazbu i

pjevae. Naravno, potrebne su im bile i trenirke, pidame, tenisice i ostalo. Vidljive

i nevidljive traume lijeili su razgovorom i glazbom. Toga je dana svirao sastav

Baruni. Organizirale smo tombolu, dobro rjeenje za situaciju kada nema isto-

vrijedne poklone. Predloile smo im da sami poslije zamijene stvari. Nekoliko je

ranjenika plesalo. Marijan je ve pomalo hodao uz neiju pomo, ali za ples nije bio

sposoban. Ipak je rado doao u dvoranu. Vidim, jednom rukom i nogom prati ritam

glazbe. Pitala sam ga je li prije ranjavanja volio plesati. Da, jako, ali sada ne mogu,

odgovori. Ma, plesat e sa mnom, vidjet e da moe! Uvjerila sam ga i pomogla

mu ustati. Drala sam mu nepokretnu, gotovo mrtvu ruku visoko u zraku, i tako

smo plesali i plesali. A Marijan je zadovoljno i ponosno gledao tko ga u dvorani

gleda, tko sve od prijatelja vidi da on ipak plee. Taj pogled i to zadovoljstvo bili su

vrijedni svakog mog truda. Koliko sam ga potivala, divila mu se i bila ponosna da

sam ga upoznala. Marijan sada ivi u Daruvaru, dobio je visoko odlije za zasluge

u Domovinskom ratu. Mogu samo rei: Bravo branitelju Vondra! I bravo majci koja

je itavo vrijeme bolesti bila uz sina!

Oluja nad olujama

Desetak dana vrueg ljeta 1995. provela sam u Bakoj, kod prijateljice. Prvi su

dani kolovoza, trebala bih se vratiti u Zagreb, za nas ene HPF-a uvijek ima puno

posla. Prijateljica me odgovara, ma ostani jo malo, kae. I ostala sam.Toga dana

odlazim rano na kupanje. Na prepunoj plai vidim komeanje, ljudi poinju vikati,

grliti se, pjevati. U opoj zbrci razabirem rijei: nai zauzimaju, idu prema Kninu,

oslobodili su Sv. Rok Bravo nai! Netko je imao radio i prenosio vijesti, i nastaje

pravi urnebes. Postaje mi jasno o emu se radi. Svi smo presretni i ponosni na nae

branitelje. Sljedeih sati ne proputamo nijednu vijest, hodamo s tranzistorom uz

uho, a naveer je obvezatno pogledati Dnevnik HTV-a. A tek da ste nas vidjeli i uli drugog dana na plai, kada su nai oslobodili Knin!

Svi smo presretni i zajedno slavimo, i poznati i nepoznati gosti, bilo je i stranaca, a

u restoranu gdje su non-stop otvoreni radio i televizija pratimo vijesti, pijemo pivo

da se rashladimo i glasno pjevamo nae pjesme. Hrvatska je slobodna. Nema vie

tzv. SAO Krajine. ujem da se ta najsjajnija vojnoredarstvena akcija zove Oluja, i

to s pravom jer su nai kao oluja pomeli agresorsku vojsku i u samo dva dana

H R V A T S K O J S L J U B A V L J U134

oslobodili okupirana poduja sjeverne Dalmacije, june i istone Like te Korduna

i Banije. Prijateljica se ali da nije ni udo da je nastala prava oluja kada su to za-

jedno uinili Zagorci i Dalmatinci, slavne Pume i Pauci, odnosno pripadnici 7. i 4.

gardijske brigade. Nakon to su drugog dana Oluje, 5. kolovoza, oko 10 sati uli u

Knin, sjedite pobunjenih Srba, izvijesili su ogromnu hrvatsku trobojnicu na vrhu

kninske tvrave. Koje uzbuenje, koje zadovoljstvo osjeam dok to gledam. I znam,

Domovinski rat je gotov.

U ratnim reportaama gledam hou li prepoznati znana lica hrabrih naih bra-

nitelja. Sudjelovali su u Oluji, naravno, i Tigrovi, naa 1. gardijska brigada, ali i

pripadnici slavne 9. gardijske brigade, Vukovi, koji su u ratu titili liku bojinicu i

mnogi drugi neka mi se lica ine poznatima, ali nisam sigurna. Lica su zamazana

od borbi, ali blistaju od zadovoljstva i smiju se, pravi su pobjednici. Uzbuenje je

veliko. Napokon slobodni!

Pamtim jo dvije lijepe slike iz tih olujnih dana pobjede.Ve sam spomenula

predsjednika Tumana koji je ljubio hrvatsku zastavu na tvravi u Kninu kada je

odmah nakon osloboenja Knina doao estitati osloboditeljima. A treeg dana

Oluje, na Korani, na mostu i granici s BiH spojile su se snage HV-a s HVO-om i

Petim korpusom Armije BiH. Spaen je i Biha.

Plan Srba o Velikoj Srbiji sada je doista samo puki san. Srbi bjee iz Hrvatske,

i njihove paravojne formacije i stanovnitvo. Predsjednik Tuman je od poetka

akcije Oluje stalno, mislim svakih pola sata, putem radija i televizije ponavljao po-

ruku srpskom stanovnitvu da ostane u svom domu u Hrvatskoj i jamio da im se

nita nee dogoditi, posebno onima koji nisu okrvavili ruke u tom ratu. Bez rezul-

tata, jer oni, zavedeni srpskom propagandom, ne vjeruju, bjee

135

Nakon Domovinskog rata

S dobrim ljudima velikog srca pomaemo razruenoj domovini

Oluja je prola, osloboena je cijela Hrvatska osim istone Slavonije, ali smo mi ene u HPF-u znale da jo ima posla za nas. Treba raiavati ruevine, obnavljati mjesta, pomagati ljudima da se vrate u svoj dom. A tu su i nai teki

ranjenici. Jedna grupa ena iz HPF-a dva tjedna nakon Oluje odlazi istiti Knin.

Koristimo se medijima i pozivamo ljude dobrog srca da s nama obnavljaju domo-

vinu. Odaziv Zagrepana je fantastian. Svi bi rado pomagali. S nama je mnoge

humanitarne akcije prola i prognanica iz Petrinje Katica Bobinac. Sada se eli

vratiti u svoj rodni grad iako joj je kua sruena. eljele smo s njome u Petrinju, ali

nije ilo lako. Petrinja je osloboena pri kraju Oluje, i dobro je uvana, ne putaju

nas jo tamo. Pitamo zato? Kau, nije sigurno tu u Petrinji. ujemo da jo traje

istraga o tome kako je stara mjetanka Srpkinja nakon Oluje na pragu svoje kue

iz skrivene puke ubila naeg branitelja. ekamo na dozvolu, nestrpljive smo, za

sada smo dole do sela Moenice. Blizu smo Petrinje. I tu gledamo nevjerojatne

prizore. Lokalno srpsko stanovnitvo unato pozivima da ostane i da im jamimo

sigurnost, bjei. U bijegu odvoze sve, svu svoju imovinu, sve to su mogli ponijeti.

Time su napunili kamione, mnogi voze i jedan ili dva traktora, na koje su zakvaili

automobile. Stvorila se nepregledna kolona vozila. Srbi iseljavaju. Odlazile su ita-

ve obitelji. itava srpska sela.

Neminovno usporeujem to s naim prognanicima pa i izbjeglicama koje je iz

BiH prihvatila Hrvatska. Svi su oni bjeali samo s malom vreicom, neki bez iega,

jer nije bilo vremena da ponesu i odaberu najvanije i najpotrebnije stvari, uvali

su goli ivot. Sjeam se kolona naih ena s djecom, starih ljudi, oajnih, gladnih,

koji su stizali bez iega i ikoga svoga, kojima su muki ubijeni sinovi, oevi, ili su

odvedeni u logor, mnogima i ne znaju sudbinu, ostali su bez najmilijih i bez doma,

bez imovine Viala sam ih prvo na kolodvoru, u vlakovima, u tunim kolonama

autobusa, a onda u prihvatnim centrima. Ponosno su podnosili svoje progonstvo.

Toliko me ta usporedba potresla, ta nepravda, bilo mi je teko pri srcu, pa sam

zaplakala. Umirila me malo sveta misa koju je u jednom domu sluio biskup Jeze-

rinac. Borili smo se s pomijeanim osjeajima, znali smo jedino da je Bog na strani

pravde i pravednika.

H R V A T S K O J S L J U B A V L J U136

Obnavljamo Banovinu, prvo emo u Petrinju

Dugo smo ekale odobrenje da doemo u Petrinju, moda i desetak dana. Na

kraju je stiglo. Nada Krsnik, Dunja Vatovac, Nives Talaji i ja smo spremne, a s

nama e i prognanica Katica Bobinac. U Veernjem listu objavljujemo poziv za

akciju ienja Petrinje, a u Radio Sljemenu od pomoi nam je novinarka Vesna

Rukavina. Ovoga puta traimo posebno i one koji imaju alat i mehanizaciju. istit

emo petrinjsko groblje. Odaziv je odlian. Javili su se mladi i oni srednjih godina,

ali i stari graani, razliitog obrazovanja i zanimanja. S nama su na svaku akciju

ili i lanovi Hrvatskog planinarskog drutva Matica centar iz Bogovieve ulice

koje je predvodila predsjednica Marija Balentovi. Ujutro, uoi polaska, okupljali

smo se kod Gradskog poglavarstva na Trgu Stjepana Radia. Mnogi su ponijeli

svoje lopate, krampove, metle, fl akse rice, pile neki su nam posudili i kamione,

a autobuse za prijevoz dao nam je direktor ZET-a Pevalek. Posuivali smo alat i

u Gradskom poglavarstvu, u Policiji, u Zrinjevcu gdje je direktor Ledi rekao: Ma

nema problema, koliko god trebate, vae je! Sve smo to uvali u garaama Pogla-

varstva, uzimali u subotu, u nedjelju, i vraali naveer nakon povratka u Zagreb. I

tako itave jeseni. Same smo pripremale aj i kavu u termosicama, neke su tvrtke

donirale sokove i hranu, ene su pekle kolae, bili smo jedna slona obitelj. esto

smo kretali u puna 4 autobusa.

Zagrebaki dobrovoljci u autobusu na putu za Petrinju

137

I tako jedne subote poetkom jeseni 1995. krenuli smo prema Banovini. Mno-

gi prvi put vide taj kraj Hrvatske. Zgroeni smo, neprijatelj je iza sebe ostavio

izgorena, razruena i unitena sela, katolike crkve i spomenike, a nekad krasna,

plodna zemlja sada je spaljena i neobraena. Svuda ostaci ruevina, pa tone sme-

a, ostavljenog kada je bjealo srpsko stanovnitvo, stari tednjaci, automobilske

gume, svuda uas rata i bijesa. Ista slika u Glini, Petrinji, untiu, Hrvatskoj

Kostajnici, Topuskom A mi se zaustavljamo kod Petrinje.

Ne moemo vjerovati da je to taj nekad lijepi gradi. Iz razruenih ili poluspa-

ljenih kua viri drvee, u te etiri godine izraslo je divlje iz temelja sruenih lijepih

kua, deblo i grane urasli su u prozore i razruena vrata, pa se kao fantom izdiu iz

tih crnih ostataka kua. Zarasla su i nekad uredna dvorita uz kue, sada tu raste

bunje i korov, zatrli su sve lijepo, a takvi su i parkovi.Teko ih je prepoznati. Po

ulicama razbacana je starudija, madraci, cigle, ljunak, kuhinjsko posue jezovi-

to. Svuda razlupana lonarija, ponos pukog stvaralatva ovog kraja. A onda smo

ugledali neto to nas je prvo zaudilo, ali i zastrailo. Jedina ista livada, ak poko-

ena, bila je na zemljitu na kojem je do srpske okupacije Petrinje bila upna crkva

sv. Lovre. U svom tom neredu jedina ureena povrina podsjea na jo nedavni

ponos i ljubav Petrinjaca. I na ruilaku mrnju okupatora. Katica nam pria da je

prva katolika crkva sv. Lovre sagraena jo 1603. godine, ali se uruila pa je nova

izgraena 1780. u barokno-klasicistikom stilu. To je crkva petrinjskog nebeskog

zatitnika sv. Lovre. Na njegov dan, 10. kolovoza 1594. hrvatska vojska prvi je put

oslobodila utvrdu koju su podignuli Turci dvije godine prije na uu Petrinjice u

Kupu, kada nastaje Petrinja na dananjem prostoru.

Ledina gdje je bila crkva sv. Lovre

H R V A T S K O J S L J U B A V L J U138

I prije dolaska u Petrinju znale smo da su srpski agresori unitili gotovo sve

sakralne spomenike na Banovini (i ne samo na Banovini sruili su ili granatirali

mnoge crkve i samostane u Hrvatskoj), pa i crkvu sv. Lovre. Zgroeni gledamo

livadu, nigdje ni traga temeljima crkve. Naravno, tako se zatire povijest. Donijele

smo veliku svijeu. Nju smo u radnji moje prijateljice Dunje Vatovac ona i ja pri-

premale itavu no. Na njoj smo zapisale i datum osoboenja Petrinje pa smo je uz

kri postavile na mjestu nekadanje crkve. Sve je to blagoslovio biskup Jezerinac.

A onda smo se svi pomolili da im oprosti sv. Lovro, jer nisu znali to rade kada su

to palili i ruili.

U tim trenucima pojavila mi se slika iz djetinjstva, iz mog Predgrada. Kao da i

sada vidim tu malu kapelicu koja je bila ispred moje rodne kue. Mi smo djeca stal-

no istili i okoli i unutranjost kapelice. Ja sam i nakon toga jo nalazila neto to

moram uraditi i urediti da bi kapelica bila ista, uredna i sjajila se. Voljela sam sama

doivjeti tu kapelicu, tiinu i svetost koja ju je okruivala. Posebno sam se divila

prozorima, tim crvenim i plavim kameniima u vitrajima koji su me fascinirali

kada su proputali danje svjetlo i rasipali ga u bezbroj ara i oblika. I te boje divne

zrake svjetlosti obasjale su i okrunile glavu Majke Boje. A predveernje svjetlo

i danas vidim kako se zajedno s posljednjim zrakama sunca preplie i prodire u

unutranjost kapelice stvarajui nadnaravni ugoaj u kojem su oivjeli motivi u

vitrajima i kip u kapelici.

Pomislila sam to bih bez te kapelice koja je dio mog ivota, mog odrastanja,

vjerovanja, trajanja Teko bih podnijela pomisao da je netko uniti, razori, spali.

Da netko pokua time izbrisati svaki spomen na vjeru, batinu, moj dom A crkva

sv. Lovre, sigurno je bila puno vea, ljepa i bogatije ureena. Vjerujem da je takva

ostala u trajnom sjeanju i u srcu ljudima u Petrinji i okolici. Poslije je po uzoru na

nekadanju izgraena jednako lijepa crkva. Za inat.

Potraili smo i livadu na kojoj je sve do srpske agresije na Hrvatsku bila

lijepa kua nae lanice i prognanice iz Petrinje Katice Bobinac. Katica nam

opisuje svoju kuu, dvorite i vrt, susjedstvo S puno ljubavi govori kako je

sve uredila, tko je pomagao pri gradnji, kako su je namjetali, malo-pomalo

dovravali, s njenou pria gdje je tko spavao, radio, itao omiljenu knjigu,

gdje je zasadila prekrasno cvijee a onda naglo zauti, suze joj teku niz lice.

Preteke su to uspomene. Katica bi htjela nai barem neku sitnicu, barem jed-

nu fotografi ju, bilo kakav materijalni dokaz da njoj i obitelji bude podsjetnik i

uspomena na nekadanji ivot Pomaemo i mi, zajedno traimo, a ona hoda

uokolo, trai po travi, po zemlji, klei, ak i sjeda da bi bolje vidjela. Nita. Gle-

damo tuno, razoarano lice te hrabre, dobre ene Rezignirano iri ruke: Pa to

nije mogue, nita, ba nita nije ostalo od moje kue, od mene, od mojih, od

139

mog ivota! Kao da nisam postojala ovdje ! s nevjericom kae i teko sjeda na

zemlju. Nita, ba nita nije ostalo na toj zemlji to bi joj mogla biti utjeha ili

uspomena na sretne dane prije srpske agresije. Njoj i stotinama tisua drugih u

Hrvatskoj tih ratnih godina.

Podijelili smo se u grupe. Dunja i ja smo s naom grupom otile na groblje

sv. Benedikta. Tu su nas doekale trake s upozorenjem: Minirano! Ali to nas nije

zaustavilo. Drugi je ok bilo samo groblje. Grobovi su bili devastirani, nadgrobni

spomenici odneseni, njima su Srbi poploavali dvorita. Iz grobova je raslo drvee,

groblje je bila ikara, a onda smo ugledali i ostatke do temelja minirane crkvice sv.

Benedikta. Jedne nedjelje Katica je zamolila sveenika da slui svetu misu na gro-

blju za sve hrvatske due.

istimo zaraslo i oskvrnuto groblje u Petrinji

A te subote na akciju ienja groblja u Petrinji ila je i profesorica Tonka Pezelj,

inae prognanica iz Petrinje. Njoj je bilo posebno teko na tom mjestu, jer su joj

mua ubili, a nije znala je li pokopan i gdje. Suprug je ostao u Petrinji, bio je sudac,

predsjednik Opinskog suda, i rekao je: Ja nikome nisam uinio zlo, nisam krivo

sudio, ja tu ostajem. Volim Hrvatsku i ne miem se odavde! Odmah nakon Oluje

gospodja Tonka je ula u svoju kuu. Bolje rei bivu kuu. Bila je spaljena. Na

zidovima u kuhinji i na ploicama u kupaonici, koje vatra nije do kraja zahvatila,

itala je ono to je pokojni gospodin Pezelj zapisivao, o strahotama i mukama koje

su mu radili etnici.

H R V A T S K O J S L J U B A V L J U140

istila sam dio groblja; uz jedan grob rezala sam grane i micala grm zaraslih ku-

pina, kad ugledam neki natpis, da je tu netko pokopan. Ugledam prezime PEZELJ.

Ne vjerujem oima, ma jest, dobro vidim. Bila sam presretna. Pozvala sam gospou

Tonku. Prvo nije vjerovala, a onda se bacila na tu zemlju, grebla je po njoj, puna

je oiljaka od bunja kupina koji joj ostavljaju trag na licu i rukama, ali njoj to ne

smeta, nije svjesna boli. Ljubi tu zemlju, kao da e joj vratiti supruga. Nakon prvog

oka, poela je plakati, sva sretna da je nala grob voljenog supruga. Sada smo svi

prionuli da brzo oistimo grob. Nives je negdje pronala i svijeu i pravi buketi

cvijea i grob je uskoro bio lijepo ureen. Gospou Pezelj nismo mogle nagovoriti

da ode s groba, ostala je tu dugo, dugo, i razgovarala sa svojim suprugom i ocem

njihove djece.

Oj petrinjske uske staze, rumarinom saene

Na petrinjskom groblju sv. Benedikta pronali smo tridesetak grobova Petrinja-

ca ubijenih 1992. i 1993. Strano. Ponovno istimo to groblje. Sada smo ve uhoda-

na ekipa. Spaljujemo granje koje smo u prolim ienjima nale i stavljale na hrpu.

Oputamo se, sada se ve vidi da smo prilino oistili groblje. Osamdesett rogodinji

gospodin Franjo kosi zadnje travke i naglas kae: Bil sam soldat v Petrinji i nikad

si nis mislil da bum zavril na groblju! Moj susjed Ivan Pahernik sada moe zapje-

vati, jedva je doekao. Zadovoljni smo. Pjevamo i stare hrvatske pjesme i novoskla-

dane rodoljubne, te esto pogledavamo u susjedno brdace gdje je srpsko groblje.

Izdaleka se vidi da je pravoslavno groblje uredno, odravano, potivano. Tamo i

141

ovog vikenda na jednoj grobnici sjedi ena u zelenoj majici, gleda prema nama,

uvijek ista scena. To nam je bilo udno. Naa je policija provjerila i saznala da je u

koari u kojoj je nosila cvijee na grob, zapravo nosila hranu i pie etnicima koji

su se skrivali u toj grobnici.

A nas je sve vie i vie dragovoljaca za ienje Petrinje, neki vode i unuke. Sre-

om, imamo i donatore. Ujutro im krenemo Dunja i ja dijelimo aj i kavu koje smo

ponijele u termosicama, a im uu u autobus putnici pitaju jesu li stigle velike kuti-

je Pan-peka s poklonjenim svjeim pecivom. Oni su nam itave jeseni davali i kruh,

kao i Pekarnica ubi iz Trnjanske ulice, pa Produktivnost, borongajska pekarnica

vlasnika Froka, i Pinklec. Sponzori su i Mesna industrija Jakopec, a za odojke se bri-

ne Mesnica Fioli iz Velike Mlake. Tu je i Bermez iz Zapreia, pa Jamnica i direktor

Ante Ledi koji nam doniraju Janu i Naru, a trgovina Zagrepanka s Britanskog

trga poslala je pivo i kobasice. Pomau nas i Gradska groblja, Hidroelektra, Savez

samostalnih sindikara Hrvatske.

Eto, i tako smo istili Petrinju, Hrvatsku Kostajnicu i druga mjesta u razruenoj Banovini 1995./96.

Ovaj put jedna grupa isti tvornicu Gavrilovi, a druga kolu u oblinjem selu

Jabukovcu. S nama je i danas itava obitelj Prebeg iz Trnja, Ivan, uica i Ana. I

njihov mali kamion, kojim odvozimo brdo smea. Itekako nam je dobro doao. S

nama su stalno i supruzi Zlata i Boidar Andreni iz Ivani Grada, moraju ustati

jako rano da bi do 7 ujutro doputovali do Zagreba, do zbornog mjesta ispred zgrade

Poglavarstva. Svaka im ast.

Dolazili su i mnogi drugi, ija imena, molim, proitajte u dodatku knjizi (str.

176). Jer, svi ti dobri ljudi, ta velika srca i ruke zasluuju da ih spomenemo. Mnoge

H R V A T S K O J S L J U B A V L J U142

nisam zapisala, no svima veliko hvala! Hvala svima koji su pomagali i u akcijama

HPF-a i u drugima diljem Hrvatske, da se ranjena zemlja obnovi, oporavi, da se

Hrvati i Hrvatice lake vrate na svoja ognjita,