izvještaj o humanom - cca forum1].pdf · je vanjska trgovina jedna od značajnijih. ovo nije...

Izvještaj o humanom razvoju 2007/2008Borba s klimatskim promjenama: ljudska solidarnost u podijeljenom svijetu

Sažetak

Razvojni program Ujedinjenih nacija(UNDP)

Tim za izradu Izvještaja o humanom razvoju za 2007/2008.

Direktor i vođa autorskog timaKevin Watkins

Istraživanje i statistički podaciCecilia Ugaz (zamjenica direktora i glavni redaktor), Liliana Carvajal, Daniel Coppard, Ricardo Fuentes Nieva, Amie Gaye, Wei Ha, Claes Johansson, Alison Kennedy (šef statistike), Christopher Kuonqui, Isabel Medalho Pereira, Roshni Menon, Jonathan Morse i Papa Seck

Produkcija i prevodCarlotta Aiello i Marta Jaksona

Informisanje i komunikacijeMaritza Ascencios, Jean-Yves Hamel, Pedro Manuel Moreno i Marisol Sanjines (šef komunikacija)

Ured za Izvještaj o humanom razvoju (HDRO): Izvještaj o humanom razvoju proizvod je kolektivnog rada. Članovi Jedinice za nacionalne izvještaje o humanom razvoju (NHDRU) tokom cijelog procesa istraživanja daju detaljne komentare i savjete, te Izvještaj povezuju s globalnom istraživačkom mrežom u zemljama u razvoju. Tim NHDRU-a čine Sharmila Kurukulasuriya, Mary Ann Mwangi i Timothy Scott. Administrativni tim HDRO-a, čiji su članovi Oscar Bernal, Mamaye Gebretsadik, Melissa Hernandez i Fe Juarez-Shanahan, brine se za funkcioniranje ureda. Budžetskim operacijama upravlja Sarantuya Mend.

�IZVJEŠTAJ O HUMANOM RAZVOJU 2007/2008

Predgovor

Posljedice onog što mi danas činimo po pitanju klimatskih promjena osjećati će se više od jednog stoljeća. Dio promjena koji nastaje kao rezultat emisija stakleničkih gasova nije reverzibilan u doglednoj budućnosti. Gasovi koje šaljemo u atmosferu 2008. godine, a koji za rezultat imaju zarobljavanje topline, zadržaće se u atmosferi do 2108. godine, pa čak i duže. Mi danas, dakle, donosimo odluke koje će uticati na naše vlastite živote, ali još više na živote naše djece i unuka, i upravo po tome su klimatske promjene drugačije i teže od ostalih strateških izazova.

Klimatske promjene sada već predstavljaju naučno utvrđenu činjenicu. Tačan uticaj emisije stakleničkih gasova nije lako predvidjeti i u nauci je prisutan veliki stepen nesigurnosti po pitanju sposobnosti predviđanja. Ali sada već znamo dovoljno toga da bismo uvidjeli da postoje veliki – potencijalno katastrofalni – rizici, uključujući topljenje ledenih blokova na Grenlandu i Zapadnom Antarktiku (zbog čega bi se mnoge zemlje našle pod vodom) i promjene u smjeru Golfske struje, koji bi doveli do drastičnih klimatskih promjena.

Oprez i briga za budućnost naše djece nalažu da djelujemo odmah, pri čemu se radi o jednom vidu osiguranja od potencijalno vrlo velikih gubitaka. Činjenica da ne znamo kolika je vjerovatnoća da će do tih gubitaka doći niti kada će tačno do njih vjerovatno doći nije dobar argument za nepoduzimanje mjera osiguranja. Znamo da opasnost postoji. Znamo da je šteta prouzrokovana emisijom stakleničkih gasova nepovratna za dugi period vremena. Znamo da ona raste svakim danom nečinjenja.

Čak i da živimo u svijetu u kome svi ljudi imaju isti životni standard i u kome klimatske promjene na isti način utiču na sve njih, ipak bismo morali nešto poduzeti. Čak i da je cijeli svijet samo jedna zemlja čiji građani svi imaju slična primanja i svi su izloženi manje ili više istim efektima klimatskih

promjena, opasnost globalnog zagrijavanja ipak bi do kraja ovog stoljeća mogla dovesti do značajnih šteta po ljudsko dobrostanje i prosperitet.

Međutim, u stvarnosti, svijet u kojem živimo je heterogen: ljudi imaju nejednaka primanja i u nejednakoj su mjeri bogati, a klimatske promjene imaju različite efekte na vrlo različite načine. Po našem mišljenju, ovo je najjači razlog za brzo djelovanje. Klimatske promjene već počinju pogađati neke od najsiromašnijih i najugroženijih zajednica širom svijeta. Globalni prosječni rast temperature od 3o Celzijusa (u odnosu na predindustrijske temperature) u narednim decenijama rezultirao bi čitavim spektrom viših temperatura u pojedinim područjima koje bi na nekim lokacijama mogle dostići i dvostruko više vrijednosti. Uticaj koji će veće suše, ekstremne vremenske prilike, tropske oluje i porast nivoa mora imati na velike dijelove Afrike, na mnoge male otočne zemlje i obalna područja osjetiće se još za vrijeme našeg života. Ovi kratkoročni efekti možda nisu veliki u smislu ukupnog svjetskog BDP-a, ali će za neke od nasiromašnijih stanovnika u svijetu posljedice biti apokaliptične.

Klimatske promjene dugoročno gledano predstavljaju ogromnu opasnost za humani razvoj i na nekim mjestima već podrivaju nastojanja međunarodne zajednice da smanji ekstremno siromaštvo.

� IZVJEŠTAJ O HUMANOM RAZVOJU 2007/2008

Nasilni konflikti, nedovoljni resursi, izostanak koordinacije i slabe strateške mjere i dalje usporavaju napredak na polju razvoja, i to naročito u Africi, ali su u mnogim zemljama ipak napravljeni istinski pomaci. Vijetnam je, naprimjer, uspio prepoloviti stepen siromaštva i ostvariti univerzalno osnovno obrazovanje daleko prije postavljenog roka od 2015. godine. I Mozambik je uspio značajno smanjiti stepen siromaštva i povećati stopu upisa u školu, te smanjiti stope smrtnosti djece i majki.

Klimatske promjene će u budućnosti u sve većoj mjeri sprečavati ovaj napredak u razvoju, te stoga moramo uvidjeti da su borba protiv siromaštva i borba protiv posljedica klimatskih promjena međusobno povezani napori koji se moraju uzajamno jačati i kod kojih se uspjeh mora postizati zajednički na oba polja. Da bi se u ovim naporima uspjelo moraće se izvršiti velika prilagođavanja, jer će, čak i ako bi se odmah započelo s ozbiljnim naporima na smanjenju emisija, klimatske promjene u značajnoj mjeri pogoditi najsiromašnije zemlje. Biće potrebno da zemlje izrade planove prilagođavanja, ali će im u tome biti potrebna i pomoć međunarodne zajednice.

Odgovarajući na ovaj izazov i na urgentni zahtjev lidera iz zemalja u razvoju, i to naročito s područja podsaharske Afrike, UNEP i UNDP su tokom posljednje klimatske konvencije održane u novembru 2006. u Nairobiju zvanično objavili svoje partnerstvo. Ove dvije agencije su se obavezale da će pružiti pomoć u smanjenju ugroženosti i izgradnji kapaciteta zemalja u razvoju za veće korištenje prednosti Mehanizma čistog razvoja (Clean Development Mechanism – CDM) u oblastima kao što su razvoj čistijih i obnovljivih energija, zaštita od negativnog uticaja klimatskih promjena (climate proofing) i programi prelaska na alternativne vrste goriva.

Ovo partnerstvo, koje će UN-ovom sistemu omogućiti da brzo djeluje i odgovori na potrebe vlada koje pri donošenju investitorskih odluka pokušavaju uzeti u obzir i uticaj klimatskih promjena, živi je dokaz odlučnosti Ujedinjenih nacija da po pitanju izazova koji pred nas postavljaju klimatske promjene ‘rade kao jedan’. Naprimjer, pojedinim zemljama možemo pomoći da poboljšaju postojeću infrastrukturu kako bi se ljudima omogućilo da izlaze na kraj s poplavama, te sa sve češćim i ozbiljnijim ekstremnim vremenskim

prilikama, a mogli bi se razviti i usjevi otporni na atmosferske prilike.

Za vrijeme dok radimo na prilagođavanju, moramo započeti sa smanjenjem emisija i poduzeti druge korake u cilju ublažavanja posljedica kako se nepovratne promjene do kojih već dolazi u narednih nekoliko decenija ne bi dalje povećavale. Ukoliko se odmah ne počne ozbiljno raditi na ublažavanju, troškovi prilagođavanja će za dvadeset-trideset godina za najsiromašnije zemlje postati nedostižni.

Stabiliziranje stakleničkih emisija u cilju ograničavanja klimatskih promjena isplativa je strategija osiguranja za svijet u cjelini, uključujući i najbogatije zemlje, te predstavlja jedan od ključnih segmenata naše sveukupne borbe protiv siromaštva i nastojanja da se ostvare Milenijski razvojni ciljevi. Klimatske strateške mjere bi zbog ove svoje dvostruke svrhe trebale biti prioritet za lidere širom svijeta.

Ali nakon što se utvrdi potreba za ograničavanjem budućih klimatskih promjena i za pomoć naugroženijim da se prilagode onome što je neizbježno, mora se ići i korak dalje i utvrditi priroda strateških mjera koje će nam pomoći da dobijemo rezultate koje želimo.

Na samom početku može se reći nekoliko stvari: prvo, s obzirom na put kojim je svijet krenuo, potrebne su promjene koje neće biti magrinalne. Potrebne su nam velike promjene, kao i nove, ambiciozne strateške mjere.

Drugo, kratkoročni troškovi će biti značajni. Moramo ulagati u ograničavanje klimatskih promjena. Vremenom će neto-korist biti velika, ali u početku, kao što je to slučaj sa svakom investicijom, moramo biti spremni na troškove. Ovo će predstavljati izazov za demokratske vlade pošto će se politički sistemi morati složiti da u početku snose troškove da bi dugoročno gledano ubirali dobit, zbog čega će biti potrebno da lideri prestanu razmišljati samo o izbornim ciklusima.

Mi nismo preveliki pesimisti. Demokratske zemlje su u borbi protiv mnogo viših stopa inflacije u dalekoj prošlosti pronalazile institucije i rješenja poput autonomnih centralnih banaka i prethodnog obavezivanja u oblasti strateških mjera, što je omogućilo ostvarivanje mnogo niže inflacije, uprkos kratkoročnom iskušenju da se pribjegne štampanju novca. To isto se mora uraditi


i po pitanju klime i okoliša: društva će morati preuzeti obaveze prije samog procesa, te se odreći kratkoročnog zadovoljstva zarad dugoročnijeg blagostanja.

Željeli bismo dodati da će, iako će prelazak na energiju i načine života kojima se štiti klima dovesti do kratkoročnih troškova, moguće ekonomske prednosti biti veće od onih koje se postižu stabiliziranjem temperatura. Ove prednosti će se vjerovatno ostvarivati putem keynesijanskih i schumpeterijanskih mehanizama, prema kojima novi podsticaji za velike investicije stimuliraju sveukupnu potražnju, a kreativna destrukcija u velikom broju sektora dovodi do skokova u inovacijama i produktivnosti. Nemoguće je količinski predvidjeti koliki će biti ovi efekti, ali njihovo uzimanje u obzir moglo bi dovesti do boljeg omjera između koristi i troškova, što bi rezultiralo dobrim klimatskim strateškim mjerama.

Pri izradi dobrih strateških mjera, moraće se voditi računa o opasnosti prevelikog oslanjanja na birokratske kontrolne mehanizme. Iako će vodeća uloga vladinih institucija biti od ključnog značaja u ispravljanju ogromne nus-pojave kakve su klimatske promjene, funkcija tržišta i cijena će također morati odigrati svoju ulogu kako bi odluke privatnog sektora mogle na prirodniji način dovesti do optimalnih odluka o ulaganju i proizvodnji.

Cijene karbona i gasova ekvivalentnih karbonu moraju biti takve da njihovo korištenje odražava njihov stvarni trošak po društvo, i to bi trebala biti suština politike ublažavanja. Svijet se već decenijama pokušava riješiti količinskih ograničenja u mnogim oblastima, među kojima je vanjska trgovina jedna od značajnijih. Ovo nije trenutak kada bi se trebalo vratiti sistemu velikih kvota i birokratskih kontrola zbog klimatskih promjena. Ciljevi u pogledu emisije i energetske

efikasnosti igraju značajnu ulogu, ali je sistem cijena taj koji nam treba olakšati ostvarivanje naših ciljeva. Ovo će zahtijevati mnogo ozbiljniji dijalog između ekonomista i naučnika koji se bave klimatskim problemima i okolišem, nego što je to do sada bio slučaj. Zaista se nadamo da će ovaj Izvještaj o humanom razvoju doprinijeti tom dijalogu.

Najteži izazovi na polju strateških mjera odnosiće se na raspodjelu. Iako je prisutan potencijalno katastrofalan rizik za sve, daleko od toga da će kratkoročna i srednjoročna raspodjela troškova i koristi biti jednaka. Ovaj izazov vezan za raspodjelu naročito otežava činjenica što oni koji su u velikoj mjeri prouzrokovali problem, tj. bogate zemlje, neće biti ti koji će kraktoročno najviše trpjeti. Najugroženiji su upravo oni najsiromašniji, koji nisu doprinijeli niti trenutno značajno ne doprinose emisijama stakleničkih gasova. U međuvremenu, mnoge zemlje sa srednjim nivoom dohotka sveukupno gledano postaju značajni generatori emisija, ali one nemaju karbonski dug (Carbon Debt) prema svijetu poput onog koji su nagomilale bogate zemlje i još uvijek su mali generatori emisija ako se mjeri po glavi stanovnika. Moramo pronaći etički i politički prihvatljiv put koji će nam omogućiti da krenemo – da idemo naprijed čak i ukoliko postoji veliki stepen neslaganja po pitanju dugoročnog djeljenja opterećenja i koristi. Ne smijemo dozvoliti da neslaganja po pitanju raspodjele blokiraju napredovanje, baš kao što ne možemo sebi priuštiti da čekamo na potpunu izvjesnost u smislu tačnog puta kojim će vjerovatno ići klimatske promjene da bismo tek onda djelovali. Nadamo se da će i u ovom pogledu Izvještaj o humanom razvoju olakšati diskusiju i omogućiti da krenemo na ovaj put.

Kemal DervisUpraviteljRazvojni program Ujedinjenih nacija

Achim SteinerIzvršni direktor

Program Ujedinjenih nacija za okoliš

Analiza i preporuke za strateške mjere date u ovom Izvještaju ne odražavaju nužno stavove Razvojnog programa Ujedinjenih nacija, njegovog Izvršnog odbora niti zemalja članica. Izvještaj predstavlja nezavisnu publikaciju čiju je izradu naručio UNDP i plod je saradnje između tima eminentnih konsultanata i savjetnika i tima Izvještaja o humanom razvoju. Rad na Izvještaju predvodio je Kevin Watkins, direktor Ureda za Izvještaj o humanom razvoju.

� IZVJEŠTAJ O HUMANOM RAZVOJU 2007/2008

Izvještaj o humanom razvoju za 2007/2008.

Sažetak Borba s klimatskim promjenama: ljudska solidarnost u podjeljenom svijetu

Poglavlje 1 Klimatski izazov 21. stolje}a

1.1 Klimatskepromjeneihumanirazvoj1.2 Naukaoklimiiscenarijibudućnosti1.3 Saglobalnognalokalninivo–mjerenjekarbonskihotisaka(CarbonFootprints)usvijetunejednakosti1.4 Izbjegavanjeopasnihklimatskihpromjena–putodrživihemisija1.5 “Ništaseposebnonedešava”–puteviuneodrživuklimatskubudućnost1.6 Zaštotrebamodjelovatidabismoizbjegliopasneklimatskepromjene Zaključak

Poglavlje 2 Klimatski {okovi: rizik i ugroènost u svijetu nejednakosti

2.1 Klimatskišokoviizamkemaloghumanograzvoja2.2 Pogledubudućnost—stariproblemiinovirizicivezanizaklimatskepromjene Zaključak

Poglavlje 3 Izbjegavanje opasnih klimatskih promjena: strategije za ublaàvanje

3.1 Utvrđivanjeciljevaupogleduublažavanja3.2 Određivanjecijenezakarbon—ulogatržištâivlada3.3 Presudnaulogaregulativeivladinihmjera3.4 Ključnaulogameđunarodnesaradnje Zaključak

Poglavlje 4 Prilago|avanje neizbje`nom: dràvne mjere i me|unarodna saradnja

4.1 Izazovnadržavnomnivou4.2 Međunarodnasaradnjauprilagođavanjuklimatskimpromjenama Zaključak

Indikatori humanog razvoja

TabelesindikatorimaVodičzačitaoceinapomeneuztabele

7IZVJEŠTAJ O HUMANOM RAZVOJU 2007/2008

Sažetak

Borba s klimatskim promjenama:ljudska solidarnost u podijeljenom svijetu

“Do ljudskog napretka niti dolazi automatski niti je on neizbježan. U ovom trenutku nameće nam se činjenica da je sutra postalo danas. Suočeni smo sa žestokom hitnošću sadašnjeg trenutka. U ovoj zagonetci života i istorije koja se pred nama otvara moguće je stići prekasno…Mi možemo očajnički zavapiti da vrijeme stane u svom proticanju, ali vrijeme je gluho na sve molbe i grabi naprijed. Na izblijedljelim kostima i razbacanim ostacima brojnih civilizacija ispisana je patetična riječ: prekasno.”

Martin Luther King Jr. ‘Where do we go from here: chaos or community’

Riječi koje je Martin Luther King izgovorio u propovijedi o društvenoj pravdi održanoj prije četiri decenije još uvijek nailaze na snažan odjek. I mi se na početku 21. stoljeća suočavamo sa “žestokom hitnošću” krize koja povezuje danas i sutra, a koja se zove klimatske promjene. Kriza se još uvijek može spriječiti – ali ostalo je jako malo vremena. Svijet ima još manje od jedne decenije da promijeni pravac kojim ide. Nijedno drugo pitanje ne zaslužuje veću pažnju – niti brže djelovanje.

Klimatske promjene glavno su pitanje humanog razvoja u našoj generaciji. U krajnjoj liniji, suština svakog razvoja je u širenju ljudskog potencijala i povećanju ljudske slobode, te u razvijaju ljudskih sposobnosti koje im omogućavaju da donose odluke i vode život do kakvog im je stalo. Klimatske promjene prijete da smanje ljudske slobode i ograniče mogućnost izbora. One dovode u pitanje prosvjetiteljski princip prema kojem budućnost, zahvaljujući ljudskom napretku, izgleda bolje od prošlosti.

Rani znaci upozorenja već su vidljivi. Danas smo direktni svjedoci nečega što bi moglo predstavljati početak velikog nazadovanja u humanom razvoju još za vrijeme našeg života.

Milioni najsiromašnijih ljudi u svijetu u zemljama u razvoju su već prisiljeni da se nose s uticajima klimatskih promjena. Ovi uticaji nisu apokaliptični događaji na koje su usmjereni reflektori svjetskih medija. Oni prolaze nezapaženo na finansijskim tržištima i u mjerenjima svjetskog bruto domaćeg proizvoda (BDP). Ali veća izloženost suši, jačim olujama, poplavama i stresu vezanom za okoliš ometa nastojanja siromašnih u svijetu da izgrade bolji život za sebe i svoju djecu.

Klimatske promjene će ugroziti međunarodne napore u borbi protiv siromaštva. Politički lideri iz cijelog svijeta su se prije sedam godina okupili da bi utvrdili ciljeve za ubrzani napredak u humanom razvoju. Milenijskim razvojnim ciljevima (MDG) definirana je nova ambicija za čije je ostvarenje kao rok postavljena 2015. godina. Mnogo toga je postignuto, iako mnoge zemlje još uvijek nisu na pravom putu. Klimatske promjene kočnica su naporima na ispunjavaju obećanja vezanog za MDG. Postoji opasnost da će u budućnosti one zaustaviti, a zatim i poništiti, napredak postizan generacijama, ne samo u smanjenju ekstremnog siromaštva, nego i u zdravstvu, ishrani, obrazovanju i drugim oblastima.

8 IZVJEŠTAJ O HUMANOM RAZVOJU 2007/2008

Način na koji se svijet danas odnosi prema klimatskim promjenama direktno će uticati na izglede humanog razvoja velikog dijela čovječanstva. Neuspjeh na ovom planu će najsiromašnijih 40 posto svjetskog stanovništva – oko 2,6 milijarde ljudi – osuditi na budućnost smanjenih šansi, te istovremeno pogoršati duboku nejednakost unutar pojedinih zemalja i ugroziti nastojanja da se uspostavi obrazac globalizacije koji bi uključivao više ljudi, čime će se pojačati ogromne razlike između ‘onih koji imaju’ i ‘onih koji nemaju’.

U današnjem svijetu upravo su siromašni najviše na udaru klimatskih promjena, a sutra će se već čovječanstvo u cjelini suočiti s rizicima koje sa sobom nosi globalno zagrijavanje. Brzo nakupljanje stakleničkih gasova u zemljinoj atmosferi iz temelja mijenja klimatsku prognozu za buduće generacije. Polako se primičemo ‘kapi koja će preliti čašu’. Radi se o nepredvidivim i nelinearnim događajima koji bi mogli otvoriti vrata ekološkim katastrofama – za što je dobar primjer ubrzano topljenje velikih zemljinih ledenih blokova – koje će izmijeniti izglede ljudskih naselja i ugroziti održivost nacionalnih ekonomija. Naša generacija možda neće doživjeti te posljedice, ali naša djeca i njihovi unuci neće imati druge alternative osim da s tim posljedicama žive. Averzija prema siromaštvu i nejednakosti danas, te prema katastrofalnom riziku u budućnosti, jak su razlog za hitno djelovanje.

Neki komentatori i dalje neizvjesnost u vezi budućeg razvoja događaja navode kao razlog za ograničen odgovor na klimatske promjene, što je manjkava polazna tačka. Nepoznanica zaista ima mnogo: nauka o klimi bavi se vjerovatnoćom i rizikom, a ne sigurnim razvojem događaja. Međutim, ukoliko nam je stalo do blagostanja naše djece i unuka, čak i mali rizik od katastrofalnih događaja zaslužuje oprezan pristup baziran na osiguranju. U oba slučaja rizici bi mogli biti i veći nego što to trenutno mislimo.

Klimatske promjene iziskuju hitno djelovanje u ovom trenutku kako bi se reagovalo na opasnost po dvije grupe čiji se politički glas slabo čuje: siromašne u svijetu i buduće generacije. One pokreću izuzetno važna pitanja vezana za društvenu pravdu, pravičnost i ljudska prava u različitim zemljama i različitim generacijama, kojima se upravo bavimo u Izvještaju o humanom

razvoju za 2007/2008. godinu. Pri tome polazimo od toga da se bitka protiv klimatskih promjena može – i mora – dobiti. Svijetu ne nedostaje ni finansijskih resursa niti tehnoloških mogućnosti za djelovanje. Ukoliko ne uspijemo spriječiti klimatske promjene, biće to zbog toga što nismo bili u stanju da potičemo političku volju za saradnju.

Takav ishod predstavljao bi ne samo neuspjeh političke vizije i liderstva, nego i moralni neuspjeh dosad neviđenih razmjera. Neuspjesi političkog vođstva su u 20. stoljeću doveli do dva svjetska rata. Milioni ljudi platili su visoku cijenu zbog katastrofa koje su se mogle izbjeći. Opasne klimatske promjene su katastrofa 21. i narednih stoljeća koja se može izbjeći. Buduće generacije oštro će suditi o generaciji koja je gledala dokaze o klimatskim promjenama, shvatala njihove posljedice i onda nastavila da ide putem koji je milione najugroženijih ljudi u svijetu osudio na siromaštvo, a buduće generacije izložio riziku ekološke katastrofe.

Ekolo{ka me|uzavisnostKlimatske promjene razlikuju se od ostalih problema s kojima se čovječanstvo suočava – one nas tjeraju da razmišljamo na drugačiji način na mnogim nivoima, i to prije svega o tome šta znači živjeti kao dio ekološki međuzavisne ljudske zajednice.

Ekološka međuzavisnost nije apstraktan koncept. Danas živimo u svijetu koji je podjeljen na mnogim nivoima. Ljude dijele ogromni jazovi u pogledu bogatstva i šansi koje im se pružaju u životu. Međusobno suprotstavljeni nacionalizmi u mnogim regijama su izvor sukoba. Vjerski, kulturni i etnički identitet vrlo se često tretiraju kao izvor podjela i razlika u odnosu na druge. U prisustvu svih ovih razlika, klimatske promjene služe kao moćan podsjetnik na jednu stvar koja nam je zajednička, a koja se zove planeta Zemlja. Sve nacije i svi ljudi dijele istu atmosferu. A atmosfera je samo jedna.

Globalno zagrijavanje je dokaz da preopterećujemo nosivi kapacitet zemljine atmosfere. Nakupine stakleničkih gasova koji zadržavaju toplinu u zemljinoj atmosferi gomilaju se neviđeno brzo. Trenutne koncentracije dostigle su 380 dijelova na milion (parts per million - ppm)

Klimatske promjene su

moćan podsjetnik jedne

stvari koja nam je svima

zajednička. Ta stvar se

zove planeta Zemlja. Sve

zemlje i svi narodi dijele

istu atmosferu


ekvivalenta karbon-dioksida (CO2e), što je više od prirodnog raspona u zadnjih 650.000 godina. Prosječne globalne temperature bi se u toku 21. stoljeća mogle povećati za više od 5o C (slika 1.).

Da stavimo ovu brojku u kontekst: ona je ekvivalentna promjeni u temperaturi od posljednjeg ledenog doba – doba u kojem je veliki dio Evrope i Sjeverne Amerike bio pod slojem leda debljim od jednog kilometra. Prag za opasne klimatske promjene jeste povećanje od oko 2o C. Ovaj prag u širokom smislu definiše tačku u kojoj bi bilo vrlo teško izbjeći brzo nazadovanje u humanom razvoju i polagano približavanje nepovratnoj ekološkoj šteti.

U pozadini ovih brojki i mjerenja leži jednostavna upečatljiva činjenica: mi neoprezno i pogrešno upravljamo našom ekološkom međuzavisnošću. Naša generacija, ustvari, pravi neodrživ ekološki dug koji će buduće generacije naslijediti. Mi smanjujemo zalihe ekološkog

kapitala naše djece. Opasne klimatske promjene predstavljaće prilagođavanje neodrživom nivou emisija stakleničkih gasova.

Buduće generacije nisu jedine koje će se morati nositi s problemom koje one same nisu stvorile: siromašni u svijetu biće izloženi najranijim i najštetnijim uticajima. Bogate zemlje i njihovi građani odgovorni su za najveći dio stakleničkih gasova zarobljenih u zemljinoj atmosferi, ali će siromašne zemlje i njihovi građani platiti najveću cijenu za klimatske promjene.

Ponekad se zaboravlja obrnuto proporcionalan odnos između odgovornosti za klimatske promjene i ugroženosti zbog njihovog uticaja. U javnoj debati u bogatim zemljama sve više se naglašava opasnost koju predstavljaju rastuće emisije stakleničkih gasova iz zemalja u razvoju. Ovdje se radi o stvarnoj opasnosti koja, međutim, ne bi trebala zasjeniti problem koji leži u osnovi. Mahatma Gandhi se jednom prilikom upitao koliko bi planeta bilo potrebno kada bi Indija slijedila britanski obrazac industrijalizacije. Nismo u stanju odgovoriti na ovo pitanje. Međutim, u ovom Izvještaju procjenjujemo da bi nam, ukoliko bi svi ljudi na svijetu generirali stakleničke gasove istom brzinom kao neke razvijene zemlje, bilo potrebno devet planeta (tabela 1.).

Iako siromašni u svijetu kroče Zemljom ostavljajući iza sebe tek slab karbonski otisak(Carbon Footprint), oni su prvi na udaru neodrživog upravljanja našom ekološkom međuzavisnošću. U bogatim se zemljama borba s klimatskim promjenama u dosadašnjem periodu u velikom dijelu sastojalo od podešavanja termostata, podnošenja dužih, vrelijih ljeta, te posmatranja sezonskih promjena. Gradovi poput Londona i Los Angelesa bi se zbog porasta nivoa mora mogli suočiti s opasnošću od poplava, ali njihove stanovnike štite precizno razrađeni sistemi zaštite od poplava. S druge strane, kada se usljed promjena vezanih za globalno zagrijavanje promijene vremenske prilike u Afričkom rogu, to znači da neće uspjeti usjevi i da će ljudi biti gladni, ili da će žene i djevojke više vremena provoditi donoseći vodu iz udaljenih područja. I kakve god bile opasnosti s kojima će se gradovi u bogatom svijetu suočavati u budućnosti, danas je prava ugroženost u pogledu klimatskih promjena vezana za oluje i poplave prisutna u ruralnim zajednicama u velikim riječnim deltama Ganga, Mekonga i Nila,

Mi neobzirno upravljamo

našom ekološkom

međuzavisnošću. Naša

generacija ostavlja

neodrživ ekološki dug

budućim generacijama


te u beskrajnim urbanim sirotinjskim četvrtima u zemljama u razvoju.

Opasnosti i ugroženost koje su trenutno na pomolu, a vezane su za klimatske promjene ishod su fizičkih procesa, ali i posljedica ljudskih djela i odluka. Ovo je još jedan aspekt ekološke međuzavisnosti na koji se ponekad zaboravlja. Kada ljudi u nekom američkom gradu uključe klimu ili kada ljudi u Evropi voze svoje automobile, ono što oni rade ima određene posljedice koje ih povezuju s ruralnim zajednicama u Bangladešu, zemljoradnicima u Etiopiji i stanovnicima sirotinjskih četvrti na Haitiju. Ova povezanost među ljudima podrazumijeva i moralnu odgovornost, uključujući i odgovornost u smislu da treba da se razmisli o energetskim politikama koje škode drugim ljudima ili budućim generacijama, te da se one izmijene.

Argumenti za djelovanjeUkoliko svijet počne djelovati sada biće moguće – jedva moguće – zadržati globalni porast temperatura u 21. stoljeću ispod praga od 2o C iznad predindustrijskog nivoa. Ostvarivanje ovakve budućnosti iziskivaće veliki stepen liderstva i dosad neviđenu međunarodnu saradnju. Pa ipak, klimatske promjene su opasnost koja sa sobom

nosi i šansu. One prije svega pružaju priliku svijetu da se udruži u osmišljavanju kolektivnog odgovora na krizu koja prijeti da zaustavi napredak.

Vrijednosti koje su inspirisale autore Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima u ovom kontekstu služe kao moćna referentna tačka. Taj dokument predstavljao je reakciju na politički neuspjeh koji je doveo do ekstremnog nacionalizma, fašizma i svjetskog rata. Njime je ustanovljen set prava – građanskih, političkih, kulturnih, socijalnih i ekonomskih – za “sve članove ljudske porodice”. Vrijednosti koje su inspirisale Univerzalnu deklaraciju doživljavane su kao kodeks ponašanja za ljudske aktivnosti kojim će se spriječiti “nepoštivanje i kršenje ljudskih prava koji su rezultirali babarskim aktima koji su zgrozili savjest čovječanstva”.

Autori Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima osvrtali su se na jednu ljudsku tragediju, Drugi svjetski rat, koja se već desila. Klimatske promjene su drugačije – one su ljudska tragedija u nastanku. Ukoliko bi se toj tragediji dozvolilo da se razvije, bio bi to politički neuspjeh koji zaslužuje da ga se opiše kao “zgrožavanje savjesti čovječanstva”. To bi predstavljalo sistematsko kršenje ljudskih prava siromašnih u svijetu i budućih generacija i udaljavanje od univerzalnih vrijednosti. Sprečavanje opasnih klimatskih promjena, s druge strane, pruža nadu za razvoj multilateralnih rješenja za šire probleme s kojima se suočava međunarodna zajednica. Klimatske promjene nam nameću veoma kompleksna pitanja vezana za nauku, ekonomiju i međunarodne odnose koja se moraju rješavati putem praktičnih strategija. Pri tome je, ipak, važno ne izgubiti iz vida šira pitanja o kojima se ovdje radi. Politički lideri i obični ljudi danas se zapravo suočavaju s izborom između univerzalnih ljudskih vrijednosti, s jedne, i učešća u široko rasprostranjenom i sistematskom kršenju ljudskih prava, s druge strane.

Polazna tačka za izbjegavanje opasnih klimatskih promjena jeste prepoznavanje tri različita obilježja ovog problema. Prvo obilježje jeste kombinovana snaga inercije i kumulativnih ishoda klimatskih promjena. Nakon što se jednom ispuste, karbon-dioksid i drugi staklenički gasovi ostaju u atmosferi dugo vremena: ne postoji dugme za brzo vraćanje filma unazad i smanjenje nakupina. Ljudi koji će živjeti početkom 22. stoljeća, živjeće


s posljedicama naših emisija, baš kao što mi živimo s posljedicama emisija iz perioda od industrijske revolucije do danas. Vremenska zadrška značajna je posljedica inercije klimatskih promjena. Čak ni oštre mjere ublažavanja neće materijalno uticati na promjene u prosječnim temperaturama prije sredine 2030-ih – a temperature neće doseći svoju najvišu vrijednost prije 2050. godine. Drugim riječima, u prvoj polovini 21. stoljeća svijet u cjelini, a naročito siromašni u svijetu, moraće živjeti s klimatskim promjenama na koje smo već osuđeni.

Kumulativna priroda klimatskih promjena ima veliki broj implikacija, od kojih je možda najznačajnija ta da karbonski ciklusi ne prate političke cikluse. Sadašnja generacija političkih lidera ne može sama riješiti problem klimatskih promjena, pošto se put održivih emisija mora slijediti decenijama, a ne godinama. Međutim, oni imaju moć ili da širom otvore prostor koji pruža

šansu budućim generacijama, ili da ga zatvore.Hitnost je drugo obilježje izazova klimatskih

promjena, kao i jasna posljedica inercije. Nedjelovanje ili zakašnjeli sporazumi u mnogim drugim oblastima međunarodnih odnosa podrazumijevaju ograničene troškove. Primjer za ovo je međunarodna trgovina, kao oblast u kojoj pregovori, kao što je pokazala nesretna istorija pregovora iz Dohe, mogu biti prekinuti i nastavljeni bez nanošenja dugoročne štete sistemu koji leži u osnovi. U slučaju klimatskih promjena, svaka godina zastoja u postizanju sporazuma o smanjenju emisija povećava nakupine stakleničkih gasova, te time budućnost osuđuje na višu temperaturu.

Za sedam godina od početka pregovora iz Dohe, da nastavimo s ovom analogijom, nakupine stakleničkih gasova porasle su za oko 12 ppm CO2e – i ove nakupine će još uvijek biti prisutne kada otpočnu trgovinski pregovori u 22. stoljeću.

Izvještaj o humanom razvoju za 2007-2008. godinu dolazi u trenutku kada klimatske promjene, o kojima se u međunarodnim okvirima već dugo govori, počinju privlačiti vrlo veliku pažnju, kakvu i zaslužuju. Najnoviji nalazi Međuvladinog panela za klimatske promjene - IPCC-a (Intergovernmental Panel on Climate Change), kojima je zagrijavanje našeg klimatskog sistema jasno potvrđeno i dovedeno u direktnu vezu s ljudskom djelatnošću, odlučan su poziv na djelovanje.

Efekti ovih promjena već su ozbiljni i svakim danom su sve veći. Ovogodišnji Izvještaj je moćan podsjetnik na sve što je ovim dovedeno u pitanje: klimatske promijene prijete ‘dvostrukom katastrofom’, pri čemu bi nakon nazadovanja u humanom razvoju za siromašne u svijetu u ranoj fazi uslijedile dugoročnije opasnosti za cijelo čovječanstvo.

Već počinjemo bivati svjedoci ovih katastrofa. Kako raste nivo mora, a tropske oluje dobijaju na intenzitetu, milioni ljudi suočavaju se s raseljavanjem. Stanovnici sušnih područja, koji su među najugroženijim na našoj planeti, moraju se nositi sa sve češćim i dužim sušama, dok povlačenje glečera dovodi u opasnost zalihe vode.

Ovi rani efekti globalnog zagrijavanja imaju neproprocionalno velik uticaj na siromašne u svijetu, te takođe koče nastojanja da se ostvare Milenijski razvojni ciljevi. Pa ipak, dugoročno gledano, niko – bio on bogat ili siromašan – ne može ostati imun na opasnosti koje sa sobom nose klimatske promjene. Uvjeren sam da će ono što poduzmemo po pitanju ovog izazova definisati doba u kojem živimo u istoj mjeri u kojoj definiše i nas same. Takođe vjerujem da su upravo klimatske promjene ona

vrsta globalnog izazova za čije su rješavanje Ujedinjene nacije najpogodnije. Zbog toga sam kao svoj lični prioritet odredio rad sa zemljama članicama kako bismo osigurali da Ujedinjene nacije u potpunosti odigraju svoju ulogu.

Odgovor na klimatske promjene iziskuje djelovanje na dva plana. Prvo, svijet pod hitno treba ubrzati djelovanje na ublažavanju emisija stakleničkih gasova. Industrijske zemlje trebaju u većoj mjeri smanjiti emisije. Zemlje u razvoju trebaju se dalje angažirati, ali im se trebaju obezbijediti i podsticaji za ograničavanje njihovih emisija uz istovremeno osiguranje ekonomskog rasta i nastojanja da se iskorijeni siromaštvo.

Druga globalna potreba jeste prilagođavanje. Mnogim zemaljama, a naročito najugroženijim zemljama u razvoju, potrebna je pomoć kako bi bile sposobne da se prilagode. Takođe treba snažno potencirati generiranje novih tehnologija za borbu protiv klimatskih promjena, ekonomsku održivost postojećih obnovljivih tehnologija, te promociju brzog širenja tehnologije.

Klimatske promjene prijete čitavoj ljudskoj porodici. One, međutim, pružaju i priliku za udruživanje i kreiranje zajedničkog odgovora na globalni problem. Nadam se da ćemo kao jedan ustati i suočiti se s ovim izazovom i budućim generacijama ostaviti jedan bolji svijet.

Ban Ki-moon Generalni sekretar Ujedinjenih nacija

Posebni prilog Klimatske promjene - zajedno mo`emo dobiti bitku


Ne postoje očigledne istorijske analogije za urgentnost problema klimatskih promjena. Velike količine nuklearnih projektila usmjerenih prema gradovima su tokom hladnog rata predstavljale ozbiljnu opasnost za sigurnost ljudi. Međutim, ‘nepoduzimanje ničega’ je u tom periodu bilo strategija za ograničavanje rizika, pošto je zajednička spoznaja realnosti međusobno osigurane destrukcije, obezbijedila “perverzno” predvidivu stabilnost. Kod klimatskih promjena, s druge strane, nepoduzimanje ničega nudi siguran put u dalje nagomilavanje stakleničkih gasova, te u uzajamno osiguranu destrukciju potencijala za humani razvoj.

Treća značajna dimenzija izazova klimatskih promjena jesu njihove globalne razmjere. Zemljina atmosfera ne pravi razliku između stakleničkih gasova po tome iz koje zemlje potiču. Jedna tona stakleničkih gasova iz Kine ima istu težinu kao jedna tona stakleničkih gasova iz Sjedinjenih Država – a emisije jedne zemlje problem su klimatskih promjena za drugu zemlju. Iz ovog slijedi da niti jedna zemlja ne može sama dobiti bitku protiv klimatskih promjena. Kolektivno djelovanje nije samo mogućnost nego i imperativ. Navodno je Benjamin Franklin prilikom potpisivanja američke Deklaracije o nezavisnosti 1776. godine prokomentarisao: “Moramo se svi držati zajedno, jer ćemo u protivnom sigurno svi visiti odvojeno” (op.p. igra dvostrukim značenjem engleskog glagola ‘hang’ u smislu ‘držati se zajedno’ i ‘visiti’). U našem svijetu nejednakosti, neki bi ljudi, prvenstveno siromašni, mogli visiti prije ostalih u slučaju neosmišljavanja kolektivnih rješenja. Ali ovdje se u krajnjem slučaju radi o krizi koja se može izbjeći i koja prijeti svim ljudima i svim zemljama. I mi možemo izabrati da se držimo zajedno i iznalazimo kolektivna rješenja za zajednički problem, ili da visimo svako za sebe.

Iskoristiti priliku - 2012. i dalja budu~nostKod suočavanja s tako zastrašujućim problemom kao što su klimatske promjene, rezignirani pesimizam mogao bi se učiniti opravdanom reakcijom. Međutim, rezignirani pesimizam je luksuz koji siromašni u svijetu i buduće generacije sebi ne mogu priuštiti – a alternativa postoji.

Razloga za optimizam ima. Svijet je prije pet godina još uvijek vodio diskusiju o tome da

li se klimatske promjene dešavaju ili ne i o tome da li su ih izazvali ljudi ili ne. Skepticizam po pitanju klimatskih promjena je u tom periodu bio u procvatu. Danas je ta debata završena, a klimatski skepticizam postaje sve marginalniji. U četvrtom pregledu i ocjeni Međuvladinog panela za klimatske promjene, ustanovljen je veliki stepen konsenzusa među naučnicima o tome da su klimatske promjene stvarne i da ih je prouzrokovao čovjek. Skoro sve vlade se slažu po tom pitanju. Nakon objavljivanja Sternovog izvještaja o “Ekonomiji klimatskih promjena”, većina vlada prihvata i argument da su troškovi rješenja za klimatske promjene pristupačni – pristupačniji od troškova nedjelovanja.

Zamah je sve veći i na političkom planu, pri čemu mnoge zemlje postavljaju smjele ciljeve za smanjenje emisija stakleničkih gasova. Ublažavanje klimatskih promjena sada zauzima istaknuto mjesto na dnevnom redu Grupe osam (G8) industrijskih zemalja, a sve je življi i dijalog između razvijenih zemalja i zemalja u razvoju.

Sve su ovo dobre vijesti. Međutim, rezultati u praksi manje su impresivni. Iako vlade možda uviđaju stvarnost globalnog zagrijavanja, političko djelovanje i dalje je daleko ispod minimalnog nivoa potrebnog za rješavanje problema klimatskih promjena. I dalje je velik jaz između naučnih dokaza i političkog odgovora. Neke razvijene zemlje tek treba da utvrde ambiciozne ciljeve za smanjenje emisija stakleničkih gasova. Druge su zemlje, pak, utvrdile ambiciozne ciljeve, a da nisu provele reformu energetske politike koja je potrebna da bi se oni ostvarili. Još ozbiljniji problem predstavlja činjenica da svijetu nedostaje jasan, kredibilan i dugoročan multilateralni okvir kojim bi se ucrtao put izbjegavanja opasnih klimatskih promjena – put kojim bi se premostio jaz između političkih i karbonskih ciklusa (Carbon Cycles).

Pošto sadašnji period obaveza preuzetih u Protokolu iz Kyota ističe 2012. godine, međunarodna zajednica je u prilici da uspostavi taj okvir. Iskorištavanje ove prilike iziskivaće smjelo liderstvo, dok će njeno propuštanje svijet gurnuti još bliže opasnim klimatskim promjenama.

Razvijene zemlje moraju predvoditi ovaj proces. Na njima je teret istorijske odgovornosti za problem klimatskih promjena i one imaju finansijske resurse i tehnološke mogućnosti da

Nijedna zemlja ne može

dobiti bitku protiv klimatskih

promjena sama. Kolektivna

akcija nije opcija, već

imperativ


Siromašni i buduće

generacije ne mogu

si priuštiti ugodnost

i okolišanje koji i

dalje karakteriziraju

međunarodne pregovore o

klimatskim promjenama

iniciraju velika i skora smanjenja emisija. Polazna tačka u ovom smislu jesu određivanje cijene za karbon putem oporezivanja ili “cap-and-trade” sistemi (ograničavanje emisija i trgovina dozvolama za emisije). Ali tržišne cijene same po sebi neće biti dovoljne. Prioritet su takođe i razvoj regulatornih sistema i javno-privatna partnerstva za prelazak na nizak nivo emisija karbona.

Princip “zajedničke ali izdiferencirane odgovornosti”, koji predstavlja jedan od temelja okvira iz Kyota, ne znači da zemlje u razvoju ne trebaju ništa poduzeti. Vjerodostojnost svih multilateralnih sporazuma zavisi od učešća najvećih generatora emisija među zemljama u razvoju. Međutim, osnovni principi pravičnosti i imperativ humanog razvoja koji podrazumijeva proširenje pristupa energiji, zahtijevaju da zemlje u razvoju imaju fleksibilnost kako bi na pristup niskokarbonskog rasta prešle brzinom koja je u skladu s njihovim mogućnostima.

Međunarodna saradnja treba na mnogim nivoima odigrati jednu od presudnih uloga. Globalna nastojanja na ublažavanju posljedica bila bi dramatično unaprijeđena ukoliko bi okvir koji će biti uspostavljen nakon što obaveze iz Kyota isteknu 2012. godine obuhvatio mehanizme za finansijski i tehnološki transfer, kojima bi se moglo pomoći u otklanjanju prepreka na putu brze distribucije niskokarbonskih tehnologija potrebnih za izbjegavanje ozbiljnih klimatskih promjena. Saradnja na podršci očuvanju i održivom upravljanju kišnim šumama takođe bi osnažila nastojanja na ublažavanju posljedica.

Mora se raditi i na prioritetima u pogledu prilagođavanja. Prilagođavanje klimatskim promjenama predugo je tretirano kao periferan problem, a ne kao jedan od centralnih segmenata međunarodnog plana za smanjenje siromaštva. Ublažavanje predstavlja imperativ zato što će se njime odrediti izgledi za izbjegavanje klimatskih promjena u budućnosti. Ali siromašne u svijetu se ne može ostaviti da potonu ili plivaju s vlastitim resursima, dok bogate zemlje svoje građane štite građevinama za odbranu od klime. Socijalna pravda i poštivanje ljudskih prava zahtijevaju snažnije obavezivanje na prilagođavanje na međunarodnom planu.

Na{e naslje|eOkvir koji će biti uspostavljen nakon isteka obaveza iz Kyota 2012. godine snažno će uticati na izglede za izbjegavanje opasnih klimatskih promjena – kao i na izlaženje na kraj s klimatskim promjenama koje su sada neizbježne. Pregovore o ovom okviru definisaće vlade koje raspolažu vrlo različitim stepenom pregovaračkog uticaja, a čuti će se i glas moćnih interesa iz poslovnog sektora. Kako vlade budu započinjale pregovore o protokolu za period nakon 2012. godine koji bi zamijenio Protokol iz Kyota, važno je da razmisle o dvije grupe čije su mogućnosti za prezentiranje vlastitih stavova ograničene ali koje polažu veliko pravo na socijalnu pravdu i poštivanje ljudskih prava: siromašne u svijetu i buduće generacije.

Ljudi koji se svakodnevno bore da poboljšaju svoje živote u uslovima velikog siromaštva i gladi trebaju prvi polagati pravo na ljudsku solidarnost. Oni svakako zaslužuju nešto više od političkih lidera koji se okupljaju na međunarodnim samitima, utvrđuju pompezne razvojne ciljeve, a zatim ometaju ostvarivanje tih istih ciljeva na taj način što ne djeluju po pitanju klimatskih promjena. A naša djeca i unuci njihove djece imaju pravo da nas drže itekako odgovornim u trenutku kada njihova budućnost – a možda i njihov opstanak – bude došla u pitanje. I oni zaslužuju nešto više od generacije političkih lidera koji pred sobom gledaju najveći izazov s kojim se čovječanstvo ikad suočilo, a zatim sjede skrštenih ruku. Grubo rečeno, siromašni u svijetu i buduće generacije ne mogu sebi priuštiti samozadovoljstvo i okolišanje koja i dalje karakteriše međunarodne pregovore o klimatskim promjenama, niti veliki jaz između onoga što lideri iz razvijenog svijeta govore o opasnosti klimatskih promjena i onoga što rade u svojim energetskim politikama.

Chico Mendes, brazilski borac za zaštitu okoliša, prije dvadeset godina izgubio je život pokušavajući da amazonske kišne šume zaštiti od uništenja. Prije smrti je govorio o vezi između njegove borbe na lokalnom nivou i globalnog pokreta za socijalnu pravdu: “U početku sam mislio da se borim za spas stabala kaučukovca, a nakon toga da se borim za spas amazonskih kišnih šuma. Sada shvatam da se borim za čovječanstvo.”

Bitka protiv opasnih klimatskih promjena dio je borbe za čovječanstvo. Da bi se ona dobila biće potrebne dalekosežne promjene na mnogim nivoima – u potrošnji, u načinu na koji


proizvodimo i određujemo cijenu energije, te u međunarodnoj saradnji. Prije svega će, međutim, biti potrebne dalekosežne promjene u načinu na koji razmišljamo o našoj ekološkoj međuzavisnosti, o socijalnoj pravdi za siromašne u svijetu i o ljudskim i ostalim pravima budućih generacija.

Klimatski izazov 21. stolje}aDo globalnog zagrijavanja već dolazi. Temperature u svijetu su od početka industrijskog doba porasle za oko 0,7oC – i rastu sve brže. Ogroman broj naučnih dokaza povezuje porast temperature s povećanjem koncentracije stakleničkih gasova u zemljinoj atmosferi.

Nema jasne i čvrste linije koja bi razdvajala ‘opasne’ od ‘sigurnih’ klimatskih promjena. Mnogi od najsiromašnijih ljudi u svijetu i najkrhkijih ekoloških sistema već su prisiljeni da se prilagode opasnim klimatskim promjenama. Međutim, opasnost od velikog nazadovanja u humanom razvoju i nepovratnih ekoloških katastrofa naglo će se povećati nakon prelaska praga od 2oC.

Pristup baziran na principu “ništa se posebno ne dešava” svijet će odvesti daleko preko ovog praga. Da bismo imali šansu 50:50 da porast temperature ograničimo na 2oC iznad predindustrijskih vrijednosti biće potrebna stabilizacija stakleničkih gasova na koncentracijama od oko 450 ppm CO2e. Stabilizacija na nivou od 550 ppm CO2e povećala bi vjerovatnoću probijanja praga za 80 posto. Mali broj ljudi bi u svom privatnom životu svjesno poduzeo aktivnosti kod kojih je prisutan ovako visok rizik nastanka ozbiljne štete. Pa ipak, kao globalna zajednica upuštamo se u daleko veće rizike s planetom Zemljom. Scenariji za 21. stoljeće ukazuju na potencijalne tačke stabilizacije iznad 750 ppm CO2e, što podrazumijeva moguće promjene temperature od preko 5oC.

Temperaturni scenariji ne dočaravaju potencijalne uticaje na humani razvoj. Prosječne promjene u temperaturi u razmjerama projiciranim u scenarijima baziranim na principu “ništa se posebno ne dešava” dovešće do velikih koraka unazad u humanom razvoju, što će ugroziti egzistenciju ljudi i prouzrokovati masovno raseljavanje. Bauk katastrofalnih ekoloških uticaja bi do kraja 21. stoljeća mogao preći iz domena mogućeg u domen vjerovatnog. Najnoviji dokazi o ubrzanom topljenju ledenih blokova na Antarktiku i Grenlandu, zakiseljavanju okeana, povlačenju sistema kišnih

šuma i topljenju arktičkog vječnog leda ukazuju na to da ove pojave imaju potencijal da – odvojeno ili u međudejstvu – dovedu do ‘kapi koja će preliti čašu’.

Među različitim zemljama postoje velike razlike u doprinosu emisijama koje povećavaju atmosferske nakupine stakleničkih gasova. Na bogate zemlje, u kojima živi 15 posto svjetskog stanovništva, otpada gotovo polovina emisija CO2. Visok stepen rasta u Kini i Indiji dovodi do postepene konvergencije ‘agregatnih’ emisija. Međutim, u manjoj mjeri dolazi do konvergencije u pogledu karbonskog otiska (Carbon Footprint) po glavi stanovnika. Karbonski otisak (Carbon Footprint) Sjedinjenih Država pet puta je veći od otiska Kine i preko 15 puta veći od indijskog. U Etiopiji je prosječni karbonski otisak (Carbon Footprint) po glavi stanovnika 0,1 tona CO2, naspram 20 tona u Kanadi (slika 2. i karta 1.).

Šta svijet treba poduzeti da bi se prešlo na trend emisija kojim bi se izbjegle opasne klimatske promjene? Na ovo pitanje ćemo odgovoriti pozivajući se na simulacije klimatskih modela kojima se definiše karbonski budžet (Carbon Budget) za 21. stoljeće.

Ukoliko bi svi ostali elementi bili jednaki, globalni karbonski budžet (Carbon Budget) za energetske emisije iznosio bi oko 14,5 Gt CO2 godišnje. Trenutne emisije su dva puta veće od ovog iznosa, pri čemu je loše to što one pokazuju trend rasta. Rezultat: karbonski budžet (Carbon Budget) za 21. stoljeće mogao bi se potrošiti već 2032. godine (slika 3.). Mi zapravo pravimo neodržive ekološke dugove koji će buduće generacije osuditi na opasne klimatske promjene.

Analiza karbonskog budžeta (Carbon Budget) baca novo svjetlo na zabrinutost u vezi s udjelom zemalja u razvoju u globalnim emisijama stakleničkih gasova. Iako će se taj udio sigurno povećati, to ne bi trebalo odvratiti pažnju od odgovornosti bogatih zemalja koja leži u osnovi. Kada bi svaka osoba u zemljama u razvoju imala isti karbonski otisak kao prosječna osoba u Njemačkoj ili Ujedinjenom Kraljevstvu, trenutne globalne emisije bile bi četiri puta veće od limita definisanog pristupom održivih emisija, a povećale bi se na devet puta ako bi se otisak po glavi stanovnika u zemljama u razvoju povećao do nivoa prisutnog u Kanadi ili Sjedinjenim Državama.

Promjena ovakve slike iziskivaće dubinska prilagođavanja. Kada bi svijet bio jedna zemlja


morao bi do 2050. godine emisije stakleničkih gasova smanjiti na pola u odnosu na vrijednosti iz 1990. godine, te do kraja 21. stoljeća stalno vršiti smanjenja (slika 4.). Međutim, svijet nije samo jedna zemlja. Na osnovu uvjerljivih pretpostavki mi procjenjujemo da će izbjegavanje opasnih klimatskih promjena od bogatih zemalja zahtijevati smanjenje emisija za najmanje 80 posto, sa smanjenjima od 30 posto u periodu do 2020. godine. Emisije iz zemalja u razvoju dostigle bi vrhunac oko 2020. godine, sa smanjenjima od 20 posto do 2050. godine.

Naš cilj u smislu stabilizacije je zahtjevan, ali i pristupačan u pogledu troškova. Prosječni godišnji troškovi bi od sada do 2030. godine iznosili 1,6 posto BDP-a, što nije neznatna investicija, ali je ipak ispod dvije trećine globalnih vojnih troškova. Troškovi nedjelovanja mogli bi biti mnogo veći i, prema Sternovom izvještaju, mogli bi dostići 15-20 posto svjetskog BDP-a, u zavisnosti od toga kako se troškovi mjere.

Ako se vratimo i pogledamo trendove u pogledu emisija, biće nam jasnije razmjere izazova koji je pred nama (tabela u dodatku). Energetske emisije CO2 naglo su porasle u periodu nakon 1990. godine, što je referentna godina za smanjenja dogovorena u okviru Protokola iz Kyota. Nisu sve razvijene zemlje

ratificirale ciljeve iz Protokola, prema kojima su se njihove prosječne emisije trebale smanjiti za oko 5 posto. Većina zemalja koje su ciljeve ratificirale nisu na pravom putu ka ispunjavanju preuzetih obaveza, a tek nekolicina onih koje su na pravom putu može tvrditi da je smanjila emisije kao rezultat strateškog opredjeljenja za ublažavanje klimatskih promjena. Protokolom iz Kyota nisu utvrđena količinska ograničenja za emisije iz zemalja u razvoju. Ukoliko emisije u narednih 15 godina budu pratile linearni trend iz proteklih 15 godina, opasne klimatske promjene biće neizbježne.

Projekcije korištenja energije idu upravo u ovom, ili čak i gorem, pravcu. Sadašnjim investicijiskim obrascima uspostavlja se energetska infrastruktura koja dovodi do intenzivne emisije karbona, pri čemu ugalj igra dominantnu ulogu. Na bazi sadašnjih trendova i postojećih politika, energetske emisije CO2 mogle bi do 2030. godine porasti više od 50 posto u odnosu na nivo iz 2005. godine. Projicirani troškovi od 20 triliona američkih dolara za zadovoljavanje potražnje za energijom u periodu između 2004. i 2030. godine mogli bi svijet dovesti na neodrživu putanju. Alternativa bi bile nove investicije koje bi pomogle u “dekarbonizaciji” ekonomskog rasta.


Klimatski {okovi: rizici i ugro`enost u svijetu nejednakostiKlimatski šokovi već zauzimaju istaknuto mjesto u životima siromašnih. Događaji kao što su suše, poplave i oluje često predstavljaju užasna iskustva za one koji su njima pogođeni jer ugrožavaju živote i kod ljudi stvaraju osjećaj nesigurnosti. Ali klimatski šokovi narušavaju i dugoročne šanse za humani razvoj na taj način što ugrožavaju produktivnost i postepeno smanjuju ljudske sposobnosti. Nijedan pojedinačni klimatski šok ne može se pripisati klimatskim promjenama. Klimatske promjene, međutim, povećavaju rizike i ugroženost s kojima se suočavaju siromašni, te dodatnom stresu izlažu već preopterećene mehanizme preživljavanja i ljude zatvaraju u spirale sve dubljeg siromaštva.

Ugroženost u pogledu klimatskih šokova neravnomjerno je raspoređena. Uragan Katrina poslužio je kao snažan podsjetnik na ljudsku krhkost naspram klimatskih promjena čak i u najbogatijim zemljama – i to naročito u slučajevima gdje su uticaji klimatskih promjena u interakciji s institucionaliziranom nejednakošću. U javnosti

razvijenih zemalja prisutna je sve veća zabrinutost zbog izloženosti ekstremnim klimatskim rizicima, i sa svakom poplavom, olujom i toplotnim talasom ta zabrinutost raste. Pa ipak, klimatske katastrofe u najvećoj su mjeri skoncentrisane u siromašnim zemljama. U periodu od 2000. do 2004. godine klimatskim katastrofama bilo je pogođeno nekih 262 miliona ljudi godišnje, od kojih preko 98 posto u zemljama u razvoju. U zemljama članicama Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD), jedan od 1.500 ljudi bio je pogođen klimatskom katastrofom. Ova brojka u zemljama u razvoju je 19, što predstavlja razliku rizika od 79.

Visok stepen siromaštva i nizak stepen humanog razvoja ograničavaju sposobnost siromašnih domaćinstava da upravljaju klimatskim rizicima. Siromašna domaćinstva se zbog ograničenog pristupa formalnom osiguranju, niskih prihoda i oskudne imovine sa klimatskim šokovima moraju nositi u izuzetno ograničenim uslovima.

Strategijama za izlaženje na kraj s klimatskim rizicima oskudica se može pogoršati. Proizvođači u područjima sklonim suši često u cilju minimiziranja rizika odustaju od proizvodnje usjeva koji bi im mogli donijeti veće prihode, te radije proizvode usjeve koji donose manju ekonomsku dobit, ali su otporni na sušu. Kada se dese klimatske katastrofe, siromašni su često prinuđeni da prodaju svoja sredstva za proizvodnju, što ima implikacije u pogledu oporavka od katastrofe, da bi mogli da kupe ono što im je potrebno za život. A u slučaju da ni to nije dovoljno, domaćinstva se snalaze na druge načine: naprimjer, ukidanjem obroka, smanjenjem zdravstvenih troškova i prekidom školovanja djece. Radi se o očajničkim mjerama koje mogu dovesti do stvaranja ciklusâ siromaštva koji pojedince prate tokom cijelog života, čime se ugrožena domaćinstva zarobljavaju u zamci niskog humanog razvoja.

Istraživanje provedeno u svrhu ovog izvještaja naglašava upravo činjenicu kako moćne ove zamke mogu biti. Korištenjem podataka o domaćinstvima na mikro-nivou ispitali smo neke od dugoročnih uticaja klimatskih šokova na živote siromašnih. U Etiopiji i Keniji, koje spadaju među zemlje najsklonije suši u svijetu, kod djece u uzrastu do pet godina postoji 36 posto odnosno 50 posto veća vjerovatnoća da će biti neuhranjena ukoliko su rođena tokom suše. U Etiopiji ovo konkretno znači dodatno oko 2 miliona neuhranjene djece


2005. godine. U Nigeru je kod djece u uzrastu do dvije godine rođenoj za vrijeme suše postojala 72 posto veća vjerovatnoća da će biti ometena u razvoju. A kod žena rođenih za vrijeme poplave u Indiji sedamdesetih godina bila je 19 posto manja vjerovatnoća da su pohađale osnovnu školu.

Dugoročna šteta koju klimatski šokovi nanose humanom razvoju ne shvata se dovoljno ozbiljno. Medijsko izvještavanje o klimatskim katastrofama često igra važnu ulogu u informisanju i kreiranju mišljenja, te u dočaravanju ljudskog stradanja koje sa sobom nose klimatski šokovi. Međutim, medijsko izvještavanje isto tako dovodi do toga da se ovi događaji doživljavaju kao iskustva koja “danas dođu, sutra prođu”, čime se odvlači pažnja s dugoročnih ljudskih posljedica suša i poplava.

Klimatske promjene neće se najaviti kao apokaliptičan događaj u životima siromašnih, nego će i dalje biti nemoguće bilo koji pojedinačni događaj pripisati klimatskim promjenama. Klimatske promjene će, međutim, konstantno povećavati izloženost siromašnih i ugroženih domaćinstava klimatskim šokovima, te njihove strategije preživljavanja izlagati dodatnom stresu, što bi, vremenom, moglo umanjiti ljudske spobosnosti (slika 5.).

U ovom kontekstu uočavamo pet ključnih prenosnih mehanizama, putem kojih bi klimatske promjene mogle zaustaviti i poništiti humani razvoj:

Poljoprivredna proizvodnja i sigurnost u pogledu hrane. Klimatske promjene uticati će na kišne

•


padavine, temperaturu i dostupnost vode za potrebe poljoprivrede u ugroženim područjima. Naprimjer, sušom pogođena područja u subsaharskoj Africi mogla bi se povećati za 60-90 hektara, pri čemu bi zone suhog zemljišta do 2060. godine pretrpjele gubitke od 26 milijardi američkih dolara (cijene iz 2003.), što je iznos veći od bilateralne pomoći za ovu regiju. I druge regije u razvoju – uključujući Latinsku Ameriku i Južnu Aziju – takođe će pretrpjeti gubitke u poljoprivrednoj proizvodnji, čime će biti ugroženi napori na smanjenju siromaštva u ruralnim područjima. Broj dodatno pogođenih neuhranjenošću bi se do 2080. godine mogao povećati na 600 miliona (slika 6.).Nestašica i nesigurnost po pitanju vode. Promjene u obrascima oticanja vode i topljenje glečera povećati će ekološki stres, te pri tome uticati na tokove vode za navodnjavanje i ljudska naselja (slika 6.). Do 2080. godine bi dodatnih 1,8 milijardi ljudi moglo živjeti u sredinama oskudnim vodom. Srednja Azija, sjeverna Kina i sjeverni dio Južne Azije suočavaju se s ogromnim stepenom ugroženosti usljed povlačenja glečera, koje se na Himalajima odvija brzinom od 10-15 metara godišnje. U sedam velikih riječnih

•

sistema u Aziji će, kako se glečeri budu topili, u kratkoročnom periodu doći do povećanog dotoka vode, nakon čega će uslijediti smanjenje. Regija Anda takođe se suočava s direktnim opasnostima u pogledu sigurnosti vode zbog nestanka tropskih glečera. U nekoliko zemalja u regijama u kojima je već prisutan veliki stepen nestašice po pitanju vode, kao što je Bliski istok, moglo bi se doći do drastičnog smanjenja raspoložive količine vode.Rastući nivo mora i izloženost klimatskim katastrofama. Nivo mora bi se zbog ubrzanog nestanka ledenih blokova mogao vrlo brzo povećati. Porast globalnih temperatura od 3-4oC mogao bi dovesti do trajnog ili privremenog raseljavanja 330 miliona ljudi usljed poplava, pri čemu bi moglo biti pogođeno preko 70 miliona ljudi u Bangladešu, 6 miliona u donjem Egiptu i 22 miliona u Vijetnamu. Male otočne zemlje u Karibima i Pacifiku mogle bi pretrpjeti katastrofalnu štetu. Sve toplija mora takođe će uzrokovati jače tropske oluje. S preko 344 miliona ljudi trenutno izloženih tropskim ciklonima, jače oluje mogle bi imati razorne posljedice po veliku grupu zemalja. Akutno je ugrožena i 1 milijarda ljudi koji trenutno žive u urbanim sirotinjskim četvrtima na krhkim obroncima brda i obalama rijeka sklonim poplavama.

•


Ekosistemi i biološka raznovrsnost. Klimatske promjene već mijenjaju ekološke sisteme. Na jednoj polovini sistema koraljnih grebena u svijetu došlo je do ‘izbljeđivanja’ zbog otopljavanja mora.Sve veća kiselost okeana još je jedna dugoročna prijetnja morskim eko-sistemima. Ekologije bazirane na ledu takođe trpe razorne uticaje klimatskih promjena, i to naročito na području Arktika. Iako će se neke životinjske i biljne vrste prilagoditi, za mnoge je vrste tempo klimatskih promjena prebrz: klimatski sistemi

•

•

kreću se brže nego što ih one mogu pratiti. Uz otopljenje od 3oC 20-30 posto kopnenih vrsta moglo bi se suočiti s nestankom.Zdravlje ljudi. Bogate zemlje već pripremaju sisteme javnog zdravstva za buduće klimatske šokove, kao što su toplotni talas u Evropi 2003. godine i ekstremniji ljetnji i zimski uslovi. Najveći uticaji na zdravlje će se, međutim, osjetiti u zemljama u razvoju zbog visokog stepena siromaštva i ograničenog kapaciteta sistema javnog zdravstva da reaguju. Najveće bolesti-ubice mogle bi pogoditi veći broj ljudi. Naprimjer, dodatnih 220-400 miliona ljudi mogli bi biti izloženi malariji, bolesti koja već odnosi milion života godišnje. Denga groznica već je prisutna na većim nadmorskim visinama nego što je to ranije bio slučaj, naročito u Latinskoj Americi i nekim dijelovima Istočne Azije, a klimatske promjene mogle bi još više povećati doseg ove bolesti.Niti jedan od ovih pet pojedinačnih faktora

neće djelovati u izolaciji, nego u interakciji sa širim društvenim, ekonomskim i ekološkim procesima koji definišu šanse za humani razvoj. Neizbježno će se konkretne kombinacije mehanizama prenosa posljedica sa klimatskih promjena na ljudski razvoj razlikovati u različitim zemljama i u različitim dijelovima jedne te iste zemlje. Još uvijek se u mnogim oblastima ne može sa sigurnošću predvidjeti razvoj situacije, ali ono što je sigurno jeste da opasne klimatske promjene imaju potencijal da u velikom broju zemalja dovedu do snažnih sistemskih šokova u humanom razvoju. Za razliku od ekonomskih šokova koji pogađaju rast ili inflaciju, mnogi od uticaja vezanih za humani razvoj – izgubljene šanse za zdravlje i obrazovanje, smanjen proizvodni potencijal, gubitak ekoloških sistema od vitalnog značaja, da navedemo neke primjere – vjerovatno će se pokazati nepovratnim.

Izbjegavanje opasnih klimatskih promjena: strategije za ubla`avanjeIzbjegavanje velikih prijetnji koje sa sobom nose opasne klimatske promjene iziskivaće ozbiljniji kolektivni rad na polju međunarodne saradnje nego ikada dosad. Pregovorima o granicama emisija za period nakon 2012. godine, kada ističu obaveze preuzete u okviru Protokola iz Kyota, može se – i mora – odrediti globalni karbonski budžet (Carbon Budget). Put održivih emisija će,

•


Smanjivanje efekata

klimatskih promjena

predstavlja transformaciju

načina na koji proizvodimo

i trošimo energiju. Radi

se o življenju u okvirima

ekološke održivosti

međutim, imati neko značenje samo ukoliko bude pretočen u praktične državne strategije – te državne karbonske budžete (Carbon Budget). Suština ublažavanja klimatskih promjena je u projeni načina na koji proizvodimo i koristimo energiju, te u življenju u granicama ekološke održivosti.

Utvrđivanje vjerodostojnih ciljeva vezanih za globalne ciljeve na polju ublažavanja, polazna je tačka za prelazak na put održivih emisija. Ovi ciljevi mogu poslužiti kao osnova za aktivnosti na određivanju karbonskog budžeta (Carbon Budget) koje povezuju sadašnjost i budućnost putem niza planova koji se stalno realizuju. Iza vjerodostojnih ciljeva, međutim, moraju stajati kredibilne politike. Dosadašnji rezultati na ovom polju nisu ohrabrujući. Većina razvijenih zemalja ne ostvaruje ciljeve utvrđene Protokolom iz Kyota, za što je Kanada ekstreman primjer. U nekim slučajevima usvojeni su ambiciozni ‘Kyoto-plus’ ciljevi, koje su prihvatili i Evropska unija i Ujedinjeno Kraljevstvo. Iz različitih razoga ni jedni ni drugi vjerovatno neće uspjeti ostvariti postavljene ciljeve ukoliko brzo nešto ne poduzmu i ublažavanje klimatskih posljedica ne postave u središte reforme energetske politike (tabela 2.).

Ciljevi iz Kyota nisu obavezujući za dvije velike članice OECD-a. Australija se odlučila za dobrovoljnu inicijativu širokog spektra koja je polučila mješovite rezultate. Sjedinjene Države nemaju cilj na saveznom nivou u pogledu smanjenja emisija, nego umjesto toga imaju cilj smanjenja ‘intenziteta karbona’, kojim se mjeri efikasnost. Problem leži u tome što poboljšanja u pogledu efikasnosti nisu uspjela spriječiti veliki, ukupni porast emisija. Nekoliko saveznih država u SAD-u je, u nedostatku ciljeva na saveznom nivou, utvrdilo vlastite ciljeve na polju ublažavanja. Kalifornijski Zakon o rješenjima za globalno zagrijavanje iz 2006. godine predstavlja smio pokušaj da se ciljevi smanjenja stakleničkih gasova usklade s reformiranim energetskim politikama.

Utvrđivanje ambicioznih ciljeva za ublažavanje predstavlja značajan prvi korak, ali je pretakanje ciljeva u politike veći izazov u političkom smislu. Pri tome je polazna tačka određivanje cijene za karbonske emisije. Izmjenjene strukture podsticaja jedan su od ključnih uslova za ubrzan prelazak na niskokarbonski rast. Cijena karbona bi u optimalnom slučaju bila određena na globalnom nivou, što je u kratkoročnom periodu politički nerealno pošto svijet ne posjeduje potreban sistem

upravljanja. Realnija je opcija prema kojoj bi bogate zemlje trebale uspostaviti strukture za određivanje cijene karbona. Kako se te strukture budu razvijale, zemlje u razvoju bi se vremenom mogle uključivati onako kako to institucionalni uslovi budu dozvoljavali.

Postoje dva načina određivanja cijene za karbon. Prvi je direktno oporezivanje emisija CO2. Ovdje je važno napomenuti da oporezivanje karbona ne podrazumijeva povećanje sveukupnog poreskog opterećenja. Prihodi se mogu koristiti na fiskalno neutralan način kao podrška širim poreskim reformama u oblasti zaštite okoliša, naprimjer za smanjenje poreza na plate i investicije. Male poreske stope zahtijevale bi prilagodbe u svjetlu trendova u emisiji stakleničkih gasova. Jedan pristup, koji je u velikoj mjeri u skladu s našim putem održivih emisija, podrazumijevao bi uvođenje poreza u visini od 10–20 američkih dolara po toni CO2 2010. godine, s tim što bi se on godišnje povećavao za 5–10 američkih dolara po toni CO2, do iznosa od 60-100 dolara po toni CO2. Takvim pristupom bi se za investitore i tržišta obezbijedio jasan i predvidiv okvir za planiranje budućih investicija, a stvorili bi se i jaki podsticaji za prelazak na nizak nivo karbona.

Drugi način određivanja cijene za karbon jeste sistem “cap-and-trade”. U okviru sistema “cap-and-trade” vlada određuje sveukupni gornji prag emisija i firmama daje dozvole kojima se može trgovati, a koje im daju pravo da generiraju određenu količinu emisija. Oni koji uz manje troškova mogu smanjiti emisije mogu prodati svoje dozvole. Jedan potencijalni nedostatak ovog sistema jeste nestabilnost cijena energije. Potencijalna prednost je izvjesnost u pogledu zaštite okoliša: gornji prag sam po sebi predstavlja količinski limit koji se odnosi na emisije. S obzirom na hitnost postizanja velikih i skorih količinskih smanjenja emisija stakleničkih gasova, dobro osmišljeni programi “cap-and-trade” potencijalno mogu odigrati jednu od ključnih uloga u ublažavanju.

Program Evropske unije za trgovanje emisijama (ETS) najveći je “cap-and-trade” program u svijetu. Iako je mnogo toga postignuto, potrebno je riješiti neke ozbiljne probleme. Utvrđeni su previsoki gornji pragovi za emisije, i to prvenstveno zbog toga što se članice Evropske unije nisu oduprle lobiranju moćnih interesa. Neki sektori, prije svega elektroenergetski sektor, osigurali su sebi neočekivanu dobit na javni trošak. A samo se mali


dio ETS dozvola – manje od 10 posto u drugoj fazi – može dati na aukciju, čime se vlade lišavaju prihoda koji bi se mogli iskoristiti za poresku reformu, te otvaraju vrata političkoj manipulaciji i generiranju neefikasnosti. Ograničavanje dodjela ETS kvota u skladu s preuzetom obavezom Evropske unije za

smanjenje emisija od 20 do 30% do 2020. godine pomoglo bi u usklađivanju karbonskih tržišta s ciljevima ublažavanja.

Karbonska tržišta (Carbon Markets) neophodan su, ali ne i dovoljan, uslov za prelazak na niskokarbonsku ekonomiju. Vlade trebaju


odigrati jednu od presudnih uloga u uspostavljanju regulatornih standarda i u podržavanju niskokarbonskih istraživanja, razvoja i primjene.

Pozitivnih primjera ne manjka. Osiguranje obnovljive energije u porastu je dijelom i zbog stvaranja podsticaja putem regulative. U Njemačkoj je “feed-in” tarifa (zagarantovana cijena za određeni vremenski period) povećala udio dostavljača obnovljive energije u nacionalnoj mreži. U Sjedinjenim Državama poreski podsticaji uspješno su iskorišteni za podsticanje razvoja dinamičnog sektora koji počiva na korištenju snage vjetra. Međutim, iako brzi rast obnovljive energije ohrabruje, sveukupni napredak i dalje je daleko manji od mogućeg – i od onog što je potrebno za ublažavanje klimatskih promjena. Većina zemalja OECD-a ima potencijal da udio obnovljive energije u proizvodnji energije poveća na najmanje 20 %.

Povećana energetska efikasnost može potencijalno uroditi ‘duplim dividendama’: njome se mogu smanjiti emisije CO2 i srezati energetski troškovi. Da su svi električni aparati korišteni u zemljama OECD-a u 2005. godini ispunjavali najbolje standarde efikasnosti, do 2010. godine moglo se uštedjeti nekih 322 Mt u emisijama CO2 – što je ekvivalentno uklanjanju preko 100 miliona automobila s puteva. Potrošnja električne energije bi u tom slučaju opala za jednu četvrtinu.

Lični prevoz još je jedna oblast u kojoj regulatorni standardi mogu donijeti duple dividende. Oko 30 % emisija stakleničkih gasova u razvijenim zemljama otpada na automobilski sektor, a ovaj udio još se i povećava. Regulatorni standardi su bitni jer mogu uticati na efikasnost voznog parka, ili na prosječan broj pređenih kilometara po litru (te stoga i na emisije CO2). U Sjedinjenim Državama standardi efikasnosti goriva vremenom su oslabili i sada su blaži nego u Kini. Pooštravanjem standarda za 20 milja po galonu potrošnja nafte smanjila bi se za 3,5 miliona barela dnevno i uštedjelo bi se 400 Mt godišnje u emisijama CO2, što je više od ukupnih emisija iz Tajlanda. Nastojanja da se standardi efikasnosti goriva pooštre često nailaze na otpor moćnih interesa. U Evropi su, naprimjer, prijedlozi Evropske komisije da se standardi pooštre naišli na otpor koalicije proizvođača automobila. Nekoliko zemalja članica odbilo je prijedloge, što je otvorilo šira pitanja o sposobnosti Evropske unije da ciljeve vezane za klimatske promjene pretoči u konkretne politike.

Međunarodna trgovina mogla bi odigrati mnogo značajniju ulogu u proširenju tržišta za alternativna goriva. Brazil je efikasniji i od Evropske unije i od Sjedinjenih Država u proizvodnji etanola. Osim toga, etanol baziran na šećeru efikasniji je u smanjenju karbonskih emisija. Problem leži u tome što je uvoz brazilskog etanola ograničen visokim uvoznim carinama. Ukidanje tih carina donijelo bi korist ne samo Brazilu, nego i ublažavanju klimatskih promjena.

Brz razvoj i primjena niskokarbonskih tehnologija od vitalnog su značaja za ublažavanje klimatskih promjena. Biranje pobjednika na polju tehnologije opasna je stvar. Vlade su na ovom planu u najboljem slučaju postigle mješovite rezultate. Međutim, pošto se suočavaju s prijetnjom razmjernih klimatskih promjena na državnom i globalnom nivou, vlade sebi ne mogu dozvoliti da stoje po strani i čekaju da tržišta ponude rješenje. Energetska politika oblast je u kojoj kombinacija veličine početnih investicija, vremenskog okvira i neizvjesnosti garantuje da sama tržišta neće ponuditi tehnološke promjene onom brzinom koju ublažavanje klimatskih promjena iziskuje. Ranije je do velikih tehnoloških prodora dolazilo nakon odlučnog djelovanja vlade, za što su primjer Manhattan Project i svemirski program Sjedinjenih Država.

Skupljanje i skladištenje karbona (Carbon Capture and Storage - CCS) ključna je nova tehnologija. Ugalj je najvažniji izvor energije za proizvodnju električne energije širom svijeta. Rezerve uglja raštrkane su na velikom prostoru. Uz rastuće cijene nafte i prirodnog gasa, ovo je jedan od razloga zašto ugalj zauzima istaknuto mjesto u sadašnjoj i planiranoj energetskoj kombinaciji velikih generatora emisija kao što su Kina, Indija i Sjedinjene Države (slika 8.). CCS je značajan jer obećava proizvodnju električne energije baziranu na uglju s emisijama gotovo jednakim nuli. CCS tehnologije bi se, uz aktivniji program javno-privatnih investicija usklađen s određivanjem cijena za karbon, mogle brže razvijati i primjenjivati. I Evropska unija i Sjedinjene Države imaju kapacitet da do 2015. godine instaliraju najmanje 30 pilot-postrojenja.

Nizak stepen energetske efikasnosti u zemljama u razvoju trenutno predstavlja prijetnju nastojanjima da se ublaže klimatske promjene. Podizanjem nivoa efikasnosti putem međunarodne

Dok je rapidni rast

obnavljajuće energije

dosad bio ohrabrujući,

ukupan napredak je i dalje

daleko od onoga što je

moguće

2�IZVJEŠTAJ O HUMANOM RAZVOJU 2007/2008

saradnje ova prijetnja mogla bi se pretvoriti u šansu i pri tome rezultirati velikom dobiti na polju humanog razvoja. Ovo ćemo ilustrirati ispitivanjem uticaja koji na emisije CO2 ima program ubrzanog transfera tehnologija za sektor uglja u Kini. Samo u Kini bi 2030. godine emisije bile 1,8 Gt CO2 ispod nivoa projiciranog od strane Međunarodne agencije za energiju (slika 9.). Ova brojka ekvivalentna je otprilike jednoj polovini trenutnih emisija u Evropskoj uniji. Slične uštede u smislu efikasnosti mogu se ostvariti i u drugim oblastima.

Povećana energetska efikasnost scenario je koji svima donosi korist. Zemljama u razvoju će koristiti poboljšana energetska efikasnost i manje zagađenje okoliša, dok će svim zemljama koristiti ublažavanje CO2. Svijet, nažalost, trenutno nema odgovarajući mehanizam za ostvarenje ovog scenarija kod kojeg bi svi bili dobitnici. U ovom kontekstu predlažemo da se u cilju popunjavanja ove praznine u sklopu okvira koji će nakon 2012. godine zamijeniti Kyoto uspostavi Instrument za ublažavanje klimatskih promjena (Climate Change Mitigation Facility – CCMF). CCMF bi mobilizirao 25-50

milijardi američkih dolara godišnje za finansiranje niskokarbonskih energetskih investicija u zemljama u razvoju. Uslovi finansiranja zavisili bi od prilika u pojedinim zemljama, pri čemu bi na raspolaganju bila grant-sredstva, podrška pod povoljnim uslovima i garancije za rizik. Podrška bi bila pružana preko različitih programa. Pokrivao bi se prirast troškova u ostvarivanju definiranih ciljeva smanjenja emisija putem proširivanja nacionalnih energetskih politika u oblastima kao što su obnovljiva energija, čisti ugalj i poboljšani standardi efikasnosti za transport i građevine.

Deforestacija predstavlja još jednu ključnu oblast međunarodne saradnje. Svijet trenutno gubi karbonski kapital sadržan u kišnim šumama po cijeni koja predstavlja tek vrlo mali dio tržišne vrijednosti koju bi on imao čak i uz vrlo niske cijene karbona. U Indoneziji bi svaki dolar dobiven deforestacijom za proizvodnju palminog ulja značio gubitak 50-100 američkih dolara ukoliko bi se tim reduciranim karbonskim kapacitetom moglo trgovati na ETS-u Evropske unije. Pored ovih tržišnih gubitaka, nestajanje kišnih šuma predstavlja eroziju resursa koji igra jednu od vitalnih uloga u životu siromašnih, u vršenju funkcija ekosistema, te u održavanju biodiverziteta.

Ima prostora za istraživanje potencijala karbonskih tržišta (Carbon Markets) u stvaranju podsticaja za izbjegavanje deforestacije. Karbonske finansije (Carbon Finance) bi se u širem smislu mogle mobilizirati u cilju podrške obnavljanju zapuštenih površina prekrivenih travom, što bi donijelo koristi na polju ublažavanja klimatskih promjena, prilagođavanja i ekološke održivosti.

Prilago|avanje neizbje`nom: djelovanje na dr`avnom nivou i me|unarodna saradnjaBez hitnog djelovanja na planu ublažavanja svijet ne može izbjeći ozbiljne klimatske promjene. Ali čak će i najstrožije ublažavanje biti nedovoljno da se izbjegne značajno nazadovanje na polju humanog razvoja. Svijet je već osuđen na dalje zagrijavanje zbog inercije ugrađene u klimatske sisteme i vremenske zadrške između ublažavanja i njegovih rezultata. U prvoj polovini 21. stoljeća nema alternative prilagođavanju klimatskim promjenama.

Bogate zemlje već uviđaju imperativ prilagođavanja, i mnoge od njih puno ulažu u razvoj infrastrukture za klimatsku zaštitu. Izrađuju se državne strategije u cilju pripreme

2� IZVJEŠTAJ O HUMANOM RAZVOJU 2007/2008

za ekstremnije i neizvjesnije vremenske prilike u budućnosti. Ujedinjeno Kraljevstvo godišnje troši 1,2 milijarde američkih dolara na zaštitu od poplava (slika 10.). Ljudi u Nizozemskoj ulažu u kuće koje mogu ploviti na vodi. U sektoru alpskog skijanja u Švicarskoj ulaže se u mašine za pravljenje vještačkog snijega.

Zemlje u razvoju suočavaju se s ozbiljnijim izazovima na planu prilagođavanja, na koje moraju odgovoriti vlade, koje rade uz velika finansijska ograničenja, te sami siromašni ljudi. U području Afričkog roga, ‘prilagođavanje’ podrazumijeva da žene i djevojčice moraju duže hodati da bi donijele vodu. U delti Ganga ljudi od bambusa prave skloništa od poplave postavljena na drvene motke, dok ljudi u delti Mekonga sade mangrovo drveće da bi se zaštitili od naleta oluje, a žene i djeca uče da plivaju.

Nejednakosti u sposobnosti prilagođavanja klimatskim promjenama sve su očitije. Prilagođavanje je za jedan – bogatiji – dio svijeta pitanje podizanja precizno razrađene infrastrukture za klimatsku zaštitu i izgradnje kuća koje ‘plutaju’ na vodi, a u drugom dijelu prilagođavanje znači da sami ljudi uče kako da ‘plutaju’ u poplavi. Za razliku od ljudi koji žive iza zaštitnih nasipa u Londonu i Los Angelesu, djevojčice na području Afričkog roga i ljudi u delti Ganga nemaju duboki karbonski otisak (Carbon Footprint). Kao što je to ustvrdio Desmond Tutu,

bivši nadbiskup Cape Towna, struja nas nosi u svijet aparthejda po pitanju prilagođavanja.

Vlade zemalja u razvoju se zbog planiranja prilagođavanja klimatskim promjenama suočavaju s izazovima na mnogim nivoima. Ovi izazovi predstavljaju sistemske prijetnje. U Egiptu bi poplave u području delte mogle promijeniti uslove za poljoprivrednu proizvodnju. Promjene u obalskim strujama u južnoj Africi mogle bi ugroziti budućnost ribarskog sektora u Namibiji. U mnogim zemljama biće pogođena proizvodnja energije u hidroelektranama.

Odgovor na klimatske promjene izisikivaće integraciju prilagođavanja u sve aspekte izrade i planiranja politike na polju smanjenja siromaštva. Međutim, kapaciteti za planiranje i provedbu su ograničeni:

Informacije. Mnoge od najsiromašnijih zemalja u svijetu nemaju kapacitete i resurse za procjenu klimatskih rizika. U subsaharskoj Africi zbog visokog stepena siromaštva u ruralnim područjima i zavisnosti od poljoprivrede koja se oslanja na kiše, meteorološke informacije predstavljaju imperativ za prilagođavanje. To područje, međutim, ima najmanju gustoću meteoroloških stanica u svijetu. U Francuskoj godišnji meterološki budžet iznosi 388 miliona američkih dolara, a u Etiopiji samo 2 miliona američkih dolara. Na samitu G8 održanom 2005. godine obećano je djelovanje u cilju jačanja afričkih kapaciteta praćenja meteoroloških prilika, ali je učinjeno daleko manje od obećanog.Infrastruktura. U prilagođavanju klimatskim promjenama, kao i u drugim oblastima, prevencija je bolja od liječenja. Svaki dolar uložen u upravljanje rizicima u zemljama u razvoju prije nego što dođe do katastrofe može spriječiti gubitak od 7 dolara. Istraživanja provedena među osiromašenom populacijom koja živi na otocima od mulja u Bangladešu pokazuju da prilagođavanje u cilju zaštite od poplava može obezbijediti sigurniju egzistenciju, čak i u ekstremnim uslovima. Mnoge zemlje nemaju finansijske resurse potrebne za prilagođavanje infrastrukture. Ako na trenutak ostavimo po strani sprečavanje katastrofa, razvojem infrastrukture za prikupljanje vode u lokalnim sredinama može se smanjiti stepen ugroženosti, a ljudi osposobiti da izlaze na

•

•


kraj s klimatskim rizicima. Partnerstva između lokalnih zajednica i lokalnih vlada u indijskim pokrajinama Andhra Pradesh i Gujarat primjer su koji pokazuje šta se može postići.Osiguranje u cilju socijalne zaštite. Promjena klime uzrokuje sve veće rizike za život siromašnog stanovništva. Programi socijalne zaštite mogu pomoći ljudima da se nose s tim rizicima tako što će se povećavati mogućnosti zapošljavanja, ishrane i obrazovanja. Program produktivne sigurnosne mreže (Productive Safety Net Programme) koji se realizuje u Etiopiji predstavlja pokušaj da se ojačaju kapaciteti siromašnih domaćinstava da se nose sa sušom, a da pri tome ne žrtvuju mogućnosti vezane za zdravstvo i obrazovanje. U Latinskoj Americi se uvjetovani gotovinski transferi u velikoj mjeri koriste za podršku u ostvarivanju širokog spektra ljudskih razvojnih ciljeva, uključujući i zaštitu osnovnih sposobnosti tokom iznenadne krize. U južnoj Africi su gotovinski transferi korišteni tokom perioda suša da bi se zaštitili dugoročni proizvodni kapaciteti. Iako socijalna zaštita zauzima tek marginalno mjesto u postojećim strategijama za prilagođavanje na klimatske promjene, ona ima potencijal da donese veliku korist na polju humanog razvoja. Argumenti koji govore u prilog međunarodnog

djelovanja na polju prilagođavanja ukorjenjeni su u ranije preuzetim obavezama, zajedničkim vrijednostima, globalnom zalaganju za smanjenje siromaštva, te odgovornosti bogatih nacija za probleme vezane za promjenu klime. Prema Okvirnoj konvenciji Ujedinjenih nacija o klimatskim promjenama (UN FCCC), sjeverne vlade se obavezuju na pružanje podrške u razvoju kapaciteta za prilagođavanje. Podrška Milenijskim razvojnim ciljevima predstavlja još jedan jak razlog za djelovanje: prilagođavanje je jedan od ključnih uslova za ostvarivanje ciljeva za 2015. godinu i stvaranje uslova za održiv napredak. Primjena pravnih principa zaštite od opasnosti i kompenzacije za štetu dodatni je razlog za djelovanje.

Diplomatskim jezikom rečeno, međunarodni odgovor na prilagođavanje daleko je manji od onog što je potrebno. Uspostavljeno je nekoliko namjenskih multilateralnih financijskih mehanizama, uključujući Fond za najnerazvijenije zemlje i Specijalni fond za klimatske promjene.

•

Dosadašnja izdvajanja putem ovih fondova bila su ograničena. Ukupno financiranje do sada iznosi 26 miliona američkih dolara, što je smiješan odgovor (tabela 3.).

Poređenja radi, ovaj iznos ekvivalentan je sedmičnoj potrošnji u okviru programa zaštite od poplava u Ujedinjenom Kraljevstvu. Trenutno obećana sredstva iznose 279 miliona američkih dolara i ona će biti isplaćena u periodu od nekoliko godina. Ovo predstavlja poboljšanje u odnosu na prethodna izdvajanja, no još uvijek je tek mali dio onoga što je potrebno. Ovaj iznos predstavlja manje od jedne polovine od onoga što će njemačka država Baden-Württemberg izdvojiti za jačanje odbrane od poplava.

Ne iziskuju samo životi i egzistencija siro-mašnih zaštitu putem prilagođavanja. Programi pomoći takođe su ugroženi. Naša je procjena da je oko jedna trećina programa pomoći koncentrirana u područjima koja se suočavaju s različitim stepenom rizika od klimatskih promjena. Zaštita budžeta za pomoć od tog rizika zahtijevaće dodatna ulaganja od oko 4,5 milijardi američkih dolara. Istovremeno, klimatske promjene doprinose preusmjeravanju pomoći na hitne intervencije nakon katastrofa, što je jedna od oblasti koja se najbrže razvija i u koju pritiče najviše sredstava namjenjenih za pomoć, a na koju otpada 14 posto od ukupnih obavezivanja iz 2005. godine.

Procjenjivanje financijskih zahtjeva za pomoć u svrhu prilagođavanja teško je samo po sebi. U odsustvu detaljnih državnih procjena rizika i ugroženosti od klimatskih promjena, svaka procjena mora ostati u domeni “nagađanja” (tabela 4.). Naše je “nagađanje” da će do 2015. godine biti potrebno najmanje 44 milijarde američkih dolara godišnje (prema cijenama

2� IZVJEŠTAJ O HUMANOM RAZVOJU 2007/2008

iz 2005. godine) za razvojna ulaganja kod kojih bi se osigurala zaštita od negativnog uticaja klimatskih promjena (‘climate proofing’). Jačanje otpornosti samog stanovništva drugo je prioritetno područje. Potrebna su ulaganja u socijalnu zaštitu i šire strategije humanog razvoja u cilju jačanja sposobnosti ugroženih grupa da se nose s rizikom.

Naša približna procjena je da će do 2015. godine biti potrebno najmanje 44 milijarde američkih dolara u cilju jačanja nacionalnih strategija za smanjenje siromaštva uzimajući u obzir rizik od klimatskih promjena. Ako ovu brojku stavimo u kontekst, ona predstavlja oko 0,5 posto projiciranog BDP-a za 2015. godinu za zemlje sa niskim i nižim srednjim dohotkom. Kako suše, poplave, oluje i klizišta predstavljaju sve

veću opasnost, moraće se pojačati i izdvajanja za oporavak od katastrofa. Naše procjene impliciraju obezbjeđivanje dodatnih 2 milijarde američkih dolara godišnje.

Na finansijske zahtjeve za prilagođavanje trebalo bi gledati kao na ‘nova i dodatna’ obavezivanja. To jest, oni bi trebali dopuniti postojeća obavezivanja za pružanje pomoći umjesto da ih preusmjere u neku drugu svrhu. Sjeverne vlade su obećale da će do 2010. godine udvostručiti pomoć, mada su dosadašnji rezultati mješoviti. Svaki manjak u izdvajanjima ugroziće napredak u pravcu Milenijskih razvojnih ciljeva i dodatno usložniti probleme u prilagođavanju na klimatske promjene.

Brojka data kao cilj za novo i dodatno finansiranje na polju prilagođavanja izgleda velika -

U svijetu koji je tako podijeljen nejednakostima u bogatstvu i mogućnostima, lako je zaboraviti da smo svi dio jedne ljudske zajednice. Dok postajemo svjedoci ranih uticaja klimatskih promjena koji se mogu vidjeti širom svijeta, svako od nas mora razmisliti o tome šta znači biti dijelom te porodice.

Možda je polazna tačka razmišljanje o neadekvatnosti jezika. Riječ “prilagođavanje” postala je dio standardnog vokabulara u oblasti klimatskih promjena. Ali, šta prilagođavanje zapravo znači? Odgovor na ovo pitanje različit je na različitim mjestima.

Za većinu ljudi u bogatim zemljama prilagođavanje je do sada bilo relativno bezbolan proces. Zaštićeni sistemima grijanja i hlađenja, oni se mogu prilagoditi na ekstremno vrijeme brzim pritiskom na termostat. Suočene s opasnošću od poplava, vlade mogu zaštiti stanovnike Londona, Los Angelesa i Tokya pomoću precizno razrađenih klimatskih odbrambenih sistema. U nekim zemljama su klimatske promjene proizvele povoljne efekte, kao što su duži periodi za uzgajanje poljoprivrednih usjeva.

A sada razmislite šta prilagođavanje znači za najsiromašnije i najugroženije ljude na svijetu, za onih 2.6 milijardi koji žive s manje od 2 dolara dnevno. Kako da se prilagodi siromašna zemljoradnica u Malawiju kada sve češće suše i manja količina oborina smanjuju proizvodnju? Možda smanjenjem već ionako neadekvatne ishrane u domaćinstvu ili ispisivanjem djece iz škole. Kako da se stanovnik sirotinjske četvrti koji živi ispod plastičnih folija i krovnog lima u sirotinjskom kvartu u Manili ili Port-au- Princeu prilagodi opasnosti sve intenzivnijih ciklona? I kako bi se ljudi koji žive u velikim deltama Ganga i Mekonga trebali prilagoditi na plavljenje njihovih domova i zemljišta?

Prilagođavanje postaje eufemizam za socijalnu nepravdu globalnih razmjera. Iako su građani bogatog svijeta zaštićeni od opasnosti, siromašni, ugroženi i gladni su u svojim svakodnevnim životima izloženi okrutnoj stvarnosti klimatskih promjena. Grubo rečeno, siromašnim u svijetu nanosi se šteta zbog problema

kojeg nisu oni prouzrokovali. Otisak zemljoradnika iz Malawija ili stanovnika sirotinjskog kvarta na Haitiju jedva da se primjećuje u zemaljskoj atmosferi.

Nijedna zajednica s osjećajem za pravdu, saosjećanjem ili poštovanjem za osnovna ljudska prava ne bi trebala prihvatiti sadašnju formulu prilagođavanja. Prepustiti siromašne ljude u svijetu da potonu ili da plivaju sa svojim oskudnim sredstvima u opasnosti koju nameću klimatske promjene moralno je pogrešno. Nažalost, kao što to Izvještaj o humanom razvoju za 2007/2008. snažno demonstrira, upravo to se dešava. Struja nas nosi u svijet “aparthejda prilagođavanja”.

Dozvoliti ovoj struji da se nastavi bilo bi kratkovidno. Naravno, bogate zemlje mogu koristiti svoje ogromne finansijske i tehnološke resurse da se zaštite od klimatskih promjena, barem kratkoročno – to je jedna od privilegija bogatih. No, pošto klimatske promjene uništavaju egzistenciju, raseljavaju stanovništvo i podrivaju društvene i ekonomske sisteme, nijedna zemlja – ma kako bogata ili moćna bila – neće biti imuna na posljedice. Dugoročno gledano, problemi siromašnih doći će i na vrata bogatih kako klimatska kriza bude ustupala mjesto očaju, ljutnji i prijetnji kolektivnoj sigurnosti.

Ništa od ovoga se ne mora dogoditi. Na kraju je jedino rješenje za klimatske promjene hitno ublažavanje. Ali, mi možemo – i moramo – raditi zajedno da bi osigurali da klimatske promjene koje se dešavaju danas ne dovedu do nazadovanja u humanom razvoju. Stoga pozivam lidere bogatog svijeta da prilagođavanje na klimatske promjene stave u središte međunarodnog plana na polju siromaštva - i da to urade prije nego što bude prekasno.

Desmond TutuNadbiskup emeritus Cape Towna

Posebni prilog Nije nam potreban aparthejd klimatskih promjena na polju prilago|avanja


no ona se mora staviti u kontekst. Do 2015. godine ukupno bi moglo biti potrebno oko 86 milijardi američkih dolara da bi se spriječilo preusmjeravanje pomoći. To bi predstavljalo 0.2 procenta BDP-a razvijenih zemalja, ili oko jedne desetine njihovih trenutnih izdvajanja u vojne svrhe. Mjereno u smislu koristi za ljudsku sigurnost, finansiranje u svrhu prilagođavanja izuzetno je rentabilna investicija. Postoji niz inovativnih mehanizama za finansiranje koji bi se mogli ispitati u cilju mobiliziranja resursa. Među njima su oporezivanje karbona, pristojbe u okviru programa “cap-and-trade”, te namjenske pristojbe na zračni prevoz i vozila.

Međunarodna podrška u svrhu prilagođavanja treba da ode i korak dalje od finansiranja. Sadašnji međunarodni napori pate ne samo od hronično nedovoljnog finansiranja, već i od nedostatka koordinacije i koherentnosti. Postojeće šarenilo multilateralnih mehanizama obezbjeđuje male iznose finansijskih sredstava uz velike transakcijske troškove, i to većinom kroz individualne projekte. Iako podrška koja se temelji na pojedinačnim projektima igra važnu ulogu, planiranje prilagođavanja treba se prebaciti na državne programe i budžete.

Uključivanje planiranja prilagođavanja u šire strategije za smanjenje siromaštva predstavlja prioritet. Uspješne politike prilagođavanja ne mogu biti “nakalemljene” na sisteme koji nisu uspješni u tretiranju osnovnih uzroka siromaštava, ugroženosti i širih dispariteta na temelju blagostanja, spola i lokacije. Dijalog o Strategijama za smanjenje siromaštva (PRSP) pruža mogući okvir za integriranje prilagođavanja u planiranje za smanjenje siromaštva. Revizija Strategija za smanjenje siromaštva kroz procese koji su u vlasništvu države s ciljem utvrđivanja finansijskih potreba i strateških opcija na polju prilagođavanja mogla bi biti težište međunarodne saradnje.

Zaklju~ak i sa`etak preporukaKlimatske promjene čovječanstvo dovode

pred teške odluke. Nazadovanje na polju humanog razvoja u 21. stoljeću i katastrofalne rizike za buduće generacije možemo izbjeći, ali samo ako odlučimo da djelujemo s osjećajem za hitnost. Taj osjećaj za hitnost trenutno nedostaje. Vlade možda i koriste retoriku “globalne sigurnosne krize” kada opisuju problem klimatskih promjena, no njihovo djelovanje - i nedjelovanje – po pitanju reforme energetske politike govori nešto sasvim

drugo. Polazna tačka za djelovanje i političko vođstvo jeste u tome da vlade uvide da se suočavaju s možda najpogubnijom opasnošću s kojom se čovječanstvo ikada suočilo.

Suočavanje s ovom opasnošću donijeće izazove na mnogim nivoima, od kojih je možda najtemeljniji izazov koji dovodi u pitanje način na koji razmišljamo o napretku. Ništa kao klima ne pokazuje tako jasno da stvaranje ekonomskog bogatstva nije isto što i ljudski napredak. Povećanje ekonomskog prosperiteta će u okviru sadašnjih energetskih politika ići ruku pod ruku sa sve većom opasnošću po današnji ljudski razvitak i blagostanje budućih generacija. No, karbonski intenzivan ekonomski rast simptomatičan je za jedan dublji problem. Jedna od najtežih lekcija koju smo naučili zahvaljujući klimatskim promjenama jeste ta da su ekonomski model koji stimulira rast i rasipna potrošnja u bogatim državama koja uz to ide ekološki neodrživi. Usklađivanje ekonomskih aktivnosti i potrošnje s ekološkim realitetima najveći je mogući izazov za naše pretpostavke o napretku.

Borba s klimatskim promjenama zahtijeva da ekološke imperative postavimo u samo središte ekonomije. Ovaj proces mora početi u razvijenom svijetu - i to još danas. Moraju se uvidjeti neizvjesnosti. U ovom izvještaju smo istakli da, uz odgovarajuće reforme, nije prekasno smanjiti emisiju stakleničkih gasova na održive nivoe bez žrtvovanja ekonomskog rasta, te da rastući prosperitet i klimatska sigurnost nisu međusobno suprotstavljeni ciljevi.

Sadašnje stanje međunarodne saradnje i multilateralizma po pitanju klimatskih promjena ne pogoduje ostvarenju ovog cilja. Kao prioritet, svijetu je potreban obavezujući međunarodni sporazum o dugoročnom smanjenju emisija stakleničkih gasova, ali sa striktnim kratkoročnim i srednjoročnim ciljevima. Veće zemlje u razvoju treba da budu strana u sporazumu i da se obavežu


na smanjenje emisija. Međutim, ta obavezivanja treba da odražavaju njihove prilike i sposobnosti, kao i dominantnu potrebu da se održi napredak u smanjenju siromaštva. Bilo koji multilateralni sporazum bez kvantitativnih obavezivanja iz zemalja u razvoju neće imati kredibilitet u smislu ublažavanja klimatskih promjena. Istovremeno, neće se pojaviti niti jedan takav sporazum ukoliko on ne bude uključivao odredbe za transfer finansija i tehnologija iz bogatih zemalja koje snose istorijsku odgovornost za klimatske promjene.

Međunarodna saradnja takođe mora pristupiti rješavanju gorućeg pitanja prilagođavanja na klimatske promjene. Čak i sa striktnim ublažavanjem, svijet je već osuđen na stalno globalno zagrijavanje u prvoj polovini 21. stoljeća. Nakon što su stvorile problem, najbogatije zemlje svijeta ne mogu stajati po strani i gledati kako sve veća izloženost rizicima i ugroženost koje će doći s klimatskim promjenama podrivaju nade i težnje siromašnih u svijetu.

Borba s klimatskim promjenama je međugeneracijska aktivnost. Za današnju

generaciju izazov leži u tome da ostavi otvoren prostor i šansu tako što će emisiju stakleničkih gasova preusmjeriti na silaznu putanju. Svijet ima istorijsku mogućnost da počne izvršavati ovaj zadatak. Period sadašnjih obaveza iz Protokola iz Kyota ističe 2012. godine. Naredni sporazum mogao bi odrediti novi pravac tako što će nametnuti strožije limite za buduće emisije i ponuditi okvir za međunarodnu zajedničku akciju. Pregovori bi mogli ranije otpočeti tako da se do 2010. godine odrede količinski ciljevi, čime bi se vladama dali ciljevi za državno karbonsko budžetiranje (Carbon Budgeting). Određivanje karbonskog budžetiranja (Carbon Budgeting) uz potporu radikalnih reformi energetskih politika i vladinih mjera za promjenu poticajnih struktura za potrošače i investitore predstavlja temelj za učinkovito ublažavanje klimatskih promjena. U ljudskim aktivnostima ne može se govoriti o posljednjoj šansi, ali u slučaju okvira koji će biti uspostavljen nakon isteka obaveza iz Kyotoa 2012. godine gotovo da se radi o posljednjoj šansi.

Izazov za trenutnu

generaciju je kako

ostaviti prozor razvojnih

mogućnosti otvorenim,

putem smanjivanja emisije

stakleničkih gasova


1. Uspostaviti multilateralni okvir za izbjegavanje opasnih klimatskih promjena u okviru protokola dogovorenog po isteku obaveza iz Kyota 2012. godine

Utvrditi 2oC iznad predindustrijskih nivoa kao usaglašeni prag za opasne klimatske promjene na. Odrediti 450 ppm kao cilj stabilizacije za atmosferske koncentracije CO2 (troškovi se procjenjuju na 1,6 posto prosječnog globalnog BDP-a do 2030. godine).Usaglasiti globalni održivi put emisija koji će imati za cilj smanjenje emisija stakleničkih gasova za 50% do 2050. godine u odnosu na nivo iz 1990. Bogate zemlje trebaju implementirati ciljeve u okviru sadašnjeg perioda obavezivanja prema Kyotu, uz dodatni dogovor da se emisije stakleničkih gasova smanje za barem 80 posto do 2050. godine, sa smanjenjima od 20 do 30 posto do 2020. godine.Glavni generatori emisija u zemljama u razvoju trebaju imati za cilj putanju emisija koja će doseći vrhunac 2020. godine, sa smanjenjima od 20 posto do 2050. godine.

2. Izraditi politike za odrìvo karbonsko budètiranje (Carbon Budgeting) - program za ublaàvanje

Odrediti državni karbonski budžet u svim bogatim zemljama i ciljeve za smanjenje sveukupnih emisija iz 1990. kao referentne godine ugraditi u državne zakone.Odrediti cijenu za karbon putem oporezivanja ili programa “cap-and-trade” konzistentnih s ciljevima državnog karbonskog budžeta.Uvesti oporezivanje karbona na nivou od 10US$-20/t CO2 u 2010. godini, povećavajući godišnje priraste do 60US$ - 100/t CO2.Usvojiti programe “cap-and-trade” koji imaju za cilj smanjenje emisija CO2 od 20 do 30 procenata do 2020. godine, pri čemu bi se do

•

•

•

•

•

•

•

•

•

2015. godine 90 do 100 procenata dozvola prodalo na aukcijama.Koristiti prihode od oporezivanja karbona (Carbon Taxation) i “cap-and-trade” programa za finansiranje progresivne poreske reforme sa smanjenjima poreza na rad i investicije, te razvojem poticaja za niskokarbonske tehnologije.Reforma EU Programa trgovanja emisijama u cilju smanjenja kvota, povećanja aukcija i ograničavanja neočekivanih dobitaka za privatni sektor.Stvoriti povoljno okruženje za obnovljive energije putem “feed-in” tarifa i regulacije tržišta, sa ciljem od 20 posto udjela obnovljive električne energije u ukupnoj proizvodnji do 2020. godine. Povećati energetsku efikasnost putem regulatornih standarda za aparate i zgrade.Smanjiti emisije CO2 iz transporta putem strožijih standarda učinkovitosti goriva u Evropskoj uniji, s ciljem od 120g CO2/km do 2012. godine i 80g CO2/km do 2020. godine, te strožijih standarda prosječne ekonomičnosti u korištenju goriva u poslovnom sektoru (Corporate Average Fuel Economy - CAFE) u Sjedinjenim Državama, uz uvođenje oporezivanja na avijaciju. Povećati finansiranje, poticaje i regulatornu podršku za razvoj naprednih tehnologija, s fokusom na skupljanje i skladištenje karbona (CSS) - Sjedinjene Države bi trebale imati za cilj 30 pilot-postrojenja do 2015. godine, a Evropska unija bi trebala imati sličan nivo ove ambicije.

3. Ja~anje okvira za me|unarodnu saradnju

Razviti međunarodnu saradnju da bi se unaprijedio pristup modernim energetskim uslugama i smanjila ovisnost o biomasi, primarnom izvoru energije za oko 2,5 milijardi stanovništva.Smanjiti stopu povećanja karbonskih emisija u zemljama u razvoju putem osnaženih reformi energetskog sektora, koje će imati potporu u finansijskim i tehnološkim transferima.

•

•

•

•

•

•

•

•

Preporuke

�0 IZVJEŠTAJ O HUMANOM RAZVOJU 2007/2008

Kreirati Instrument za ublažavanje klimatskih promjena (CCMF) kako bi se mobilizirao iznos od 25 do 50 milijardi US$ koje su potrebne na godišnjem nivou za podršku prelasku na niskokarbonske tehnologije u zemljama u razvoju putem kombinacije grant-sredstava, pomoći pod povoljnim uvjetima i garancija od rizika za investicije u okviru državnih programa za reformu energetskog sektora. Finansiranje karbona koje se bazira na projektu integrirati u programske i sektorske državne strategije za podršku niskokarbonskoj tranziciji putem Mehanizma za čist razvoj (Clean Development Mechanism) i drugih odredbi iz Kyota kojima se postiže fleksibilnost. Značajno ojačati međunarodnu saradnju po pitanju uglja, uz stvaranje poticaja za razvoj i primjenu tehnologije kombiniranog ciklusa integrirane gasifikacije (Integrated Gasification Combine Cycle – IGCC) i CCS-a.Uspostaviti međunarodne poticaje za očuvanje i održivo upravljanje kišnim šumama. Proširiti finansiranje karbona mimo ublažavanja u industrijskom sektoru na programe za korištenje tla, kao što su očuvanje šuma i obnavljanje travnatih površina, koji nude pogodnosti za siromašne.

4. Prilago|avanje na klimatske promjene postaviti u sredi{te post-kyotovskog okvira nakon 2012. godine i me|unarodnih partnerstava za smanjenje siroma{tva

Uvidjeti da je svijet osuđen na značajne klimatske promjene, te da čak ni striktno ublažavanje neće materijalno uticati na promjenu temperature do sredine 2030-ih i da će se čak i u slučaju pozitivnog scenarija globalna temperatura povećavati do 2050. godine.Jačati kapacitete zemalja u razvoju za procjenu rizika od klimatskih promjena i uključivati prilagođavanje u sve aspekte državnog planiranja. Djelovati po pitanju obaveza koje su zemlje G8 preuzele na polju jačanja kapaciteta za meteorološki monitoring u subsaharskoj Africi putem partnerstava u okviru Sistema

•

•

•

•

•

•

•

•

globalnog klimatskog promatranja (Global Climate Observing System).Osposobiti ugrožene ljude da se prilagode klimatskim promjenama tako što će se razvijati otpornost putem investicija u socijalnu zaštitu, zdravstvo, obrazovanje i druge mjere. Uključiti prilagođavanje u strategije za smanjenje siromaštva usmjerene na ugroženost povezanu s nejednakošću baziranom na blagostanju, spolu, lokaciji i drugim markerima za ugrožene. Do 2016. godine obezbijediti najmanje 86 milijardi US$ kao ‘novo i dodatno’ finansiranje za prilagođavanje putem transfera od bogatih ka siromašnim kako bi se zaštitio napredak u pravcu ostvarivanja Milenijskih razvojnih ciljeva, te spriječilo nazadovanje u humanom razvoju nakon 2015. godine. Povećati multilateralna davanja za odgovor na iznenadne humanitarne krize povezane s klimom i pružanje podrške u oporavku nakon katastrofe s ciljem da se razvije otpornost za budućnost, pri čemu bi se do 2016. godine u okviru aranžmana kao što su UN-ov Centralni fond za hitne intervencije (UN’s Central Emergency Response Fund) i Globalni fond Svjetske banke za smanjenje katastrofa i oporavak (World Bank’s Global Facility for Disaster Reduction and Recovery) obezbijedila sredstva u iznosu od 2 milijarde US$. Istražiti čitav niz inovativnih finansijskih opcija mimo pomoći za razvoj u cilju mobiliziranja podrške za prilagođavanje, uključujući i oporezivanje karbona, pristojbe na kvote koje se izdaju u okviru “cap-and-trade” programa, poreze na zračni prevoz i šire mjere. Pojednostaviti sadašnju strukturu namjenskih multilateralnih fondova koji pružaju ograničenu podršku (26 miliona US$ do sada i 253 miliona US$ u postupku, s visokim tranzicijskim troškovima) i težište podrške pomjeriti s projekata na finansiranje koje će se bazirati na programima. Iskoristiti strategije za smanjenje siromaštva (PRSP) da bi se izvršile državne procjene troškova proširenja postojećih programa, pri čemu bi se identificirale prioritetne oblasti za smanjenje ugroženosti.

•

•

•

•

•

•

•


NAPOMENEa Podaci se odnose na emisije karbon-dioksida

nastale potro{njom ~vrstih, te~nih i gasovitih fosilnih goriva, te prilikom spaljivanja gasa i proizvodnje cementa.

b Podaci se odnose samo na ìvu biomasu – iznad i ispod zemlje, nije uklju~en karbon u suhom granju, zemlji{tu i sme}u. Odnose se na godi{nje prosje~ne neto-emisije ili izolaciju usljed promjena u koli~ini karbona u {umskoj biomasi. Pozitivna brojka sugeri{e karbonske emisije, a negativna brojka izolaciju karbona.

c Emisije CO2 za Kinu ne obuhvataju emisije za kinesku pokrajinu Tajvan, koje su 1990. godine iznosile 124 Mt CO2, a 2004. 241 Mt CO2.

d Podaci se odnose na 1992. godinu, a vrijednosti stope rasta na period 1992-2004.

e OECD kao regija obuhvata slijede}e zemlje koje nisu uklju~ene u ovdje nabrojane druge podregije: ê{ka Republika, Ma|arska, Meksiko, Poljska, Republika Koreja i Slova~ka. Stoga u nekim slu~ajevima zbir pojedina~nih regija moè biti ve}i od ukupne vrijednosti za svijet.

f Ukupni zbir za svjetski nivo obuhvata emisije karbon-dioksida koje nisu uklju~ene u ukupan zbir za pojedine zemlje, kao {to su emisije iz brodskih goriva i oksidacije drugih hidrokarbonskih proizvoda pored goriva (npr. asfalta), te emisije zemalja koje nisu uvr{tene u glavne indikatorske tabele. Ove emisije iznose oko 5% od ukupnog zbira za svjetski nivo.

IzvorIndikatorska tabela 24.

�2 IZVJEŠTAJ O HUMANOM RAZVOJU 2007/2008

Razvojni program Ujedinjenih nacijaMaršala Tita 48 - Sarajevo - Bosna i Hercegovina

[email protected]

izvještaj o humanom - cca forum1].pdf · je vanjska trgovina jedna od značajnijih. ovo nije...

Documents