kultura razilaženja

309

SELmAN EL-AVDE

KULTURA RAzILAžENJA

Allahu zahvaljujemo, hvalimo Ga, od Njega pomoć tražimo, Njemu se ka-jemo i utječemo od zla naših duša i loših djela. Koga Allah uputi, niko ga ne može u zabludu odvesti, a koga On u zabludi ostavi, niko ga ne može uputiti. Svjedočim da je Allah jedini bog i da je muhammed Njegov rob i poslanik. Bože moj, blagoslovi i spasi muhammeda, njegovu porodicu i drugove.

Običaj pisaca i govornika jeste da rezultate svoga istraživanja iznesu na kraju svojih knjiga i istraživanja, ali ćemo mi odmah na početku spo-menuti rezultate do kojih su na osnovu gorkih iskustava došli mnogi, a koji se mogu svesti na ova četiri stiha:

Sve sam vjere na zemlji upoznaoIstok i Zapad radi toga prešaoI nađoh da je islam jedinstvu najbližeA njegovi sljedbenici jedni od drugih bježe!

Da li ijedna vjera na zemlji posjeduje naslijeđe poput našega:

○ Kur’an Časni,○ Poslanikov, a.s., hadis,○ historiju islama.

To nam naslijeđe ukazuje na važnost očuvanja jedinstva, i to je jed-na od osnova vjere, Božija naredba sadržana u Kur’anu, Poslanik, s.a.v.s., na njoj insistira kroz mnogobrojne jasne i vjerodostojne hadise, a ashabi i tabi’ini su to u svome životu praktično primijenili.

Vesatijja Risale 1.pr.indd 309 2/19/14 9:13:06 AM

Zajednica srednjeg puta310

S druge strane aktuelno stanje muslimana u velikoj je mjeri ispu-njeno razilaženjem i svađom oko pitanja i razloga koji su ponekad razu-mljivi, ali su češće nerazumljivi. Svi lijepo pričamo o kulturi razilaženja, uz postavljanje lijepih teoretskih teza, ali je malo onih koji su u stanju da u slučaju razilaženja ove teze primijene i pretoče ih u praksu. možda je tajna u tome što od drugih tražimo da se pridržavaju kulture razilaženja kada se raziđu s nama, ali sami sebe ne obavezujemo na isto kada se ra-ziđemo s drugima.

Neki je čovjek držao predavanje o lijepom ukusu, pa kada mu je pri-stiglo pitanje koje mu se nije svidjelo, odstupio je od lijepog ukusa i rekao: “Koji je magarac napisao ovo pitanje?” Neophodno je da se bonton razi-laženja izučava u našim školama, fakultetima i džamijama, te da našu omladinu u tom smjeru treniramo, kako bi se taj nauk pretvorio u običaj i u ibadet u isto vrijeme. Ako bi se uspjelo i ako bi čovjek tako bio odgojen, to bi mu postalo prirodno i ne bi osjećao nikakvu teškoću.

Kultura razilaženja i dijaloga jesu važni

Ova kultura je potrebna vladaru kako bi ispoštovao prava svojih podani-ka, pa čak i onih koji se s njim ne slažu. Tako je Poslanik, s.a.v.s., pazio na prava svih ljudi, pa čak i na prava svojih protivnika u medini, poput jevre-ja i dvoličnjaka. A kada su u pitanju njegovi ashabi ne treba naglašavati koliko je imao strpljenja, velikodušnosti, praštanja, pravednosti i davanja prava onome ko ga je potraživao. Njegovi ashabi su tu praksu očuvali i nakon njega. Uzmimo za primjer Aliju ibn ebi Taliba, kada su se haridži-je odvojile u vojnom sukobu koji je nanio veliku štetu hilafetu i općeni-to islamskoj historiji, gdje on ovako govori o njima: “Naša braća koja su ustala protiv nas.” Na taj je način izbjegao da ih nazove nevjernicima ili nečim sličnim. Također je nastojao da očuva njihova prava, pod uvjetom da ostave oružje, da ne presreću karavane po putevima i da ne dopuštaju prolijevanje krvi.

Bonton razilaženja je potreban i učenjaku kako bi sačuvao prava učenika, bio pravedan prema njima, imao lijepo mišljenje i pristup njiho-vim pitanjima i neslaganjima, otvorio im svoje srce i odgajao ih da budu neovisne i slobodne ličnosti koje se ne bi utapale i nestajale u ličnosti uči-


Kultura razilaženja 311

telja. Na taj bi način formirao ugledne, jake i slobodne intelektualce, a ne slabe i slijepe sljedbenike.

Kultura razilaženja potrebna je roditelju kako bi se približio srcima svoje djece, kako bi pronašao opravdanje kada ga ne poslušaju, kako bi mogao spoznati da na njima svijet ostaje. Dijete ne mora biti kopija svojih roditelja, jer ono je posebna ličnost koja ima svoj razum i razmišljanje, ima svoje ruke, svoju specif ičnu boju glasa ili otisak prstiju. Kada govo-rimo o kulturi razilaženja, o čemu je potrebno govoriti, neophodno je da formulišemo instrumentarij kojim bi se uredovalo razilaženje do kojeg će neizbježno doći.

Polja dijaloga

Živimo u vremenu otvorene komunikacije, kada su nestale granice i pre-preke. Priča se kako je Bišr ibn mervan, koji je bio poznat kao nemaran, izgubio orla, pa je naredio da se zatvore kapije grada, zaboravljajući da on može letjeti zrakom.

mi danas živimo u vremenu slobodnog prostora, u vremenu inter-neta, kada su čak i vlasti spoznale da metod zabrane i ometanja ne daje plod, već da je jedino rješenje sučeljavanje argumentima. Druženja ljudi obiluju suprotnim mišljenjima i idejama, u vezi s tim što vjeruju i ne vje-ruju, što znaju i ne znaju. Nimalo nije korisno druge uzimati neozbiljno, uprkos neispravnosti njihovih neargmentovanih ideja, nego ih treba sa-slušati, ukazati im poštovanje i onda se protiv ideje treba boriti idejom, te za bolest ponuditi adekvatan lijek, kako bi ga organizam prihvatio i okoristio se.

Internet i forumi, kojih je na arapskom jeziku na stotine, a da ne računamo komentare na različitim internetskim stranicama, postali su ogledalo koje otkriva veliki nedostatak u instrumentariju dijaloga i ne-znanje mnogih da postoji široko polje oko kojeg se slažu vjernici, učenja-ci, radnici za islam i pobornici sunneta. Ovakav je slučaj u oblasti vjere i njenog razumijevanja, te u pitanjima ostvarenja interesa i koristi. Došlo je do potpunog zanemarivanja oblasti oko kojih postoji slaganje, a s druge strane pretjerano isticanje polja oko kojih postoji razilaženje, što je u in-ternetskim forumima izazvalo određene negativne pojave, kao što su:



1. Ako nisi sa mnom onda si protiv mene

Ovo znači da ćemo sto posto sarađivati i slagati se ili nećemo nikako, pa čim vidim da između mene i tebe postoji i najmanje neslaganje, postaće-mo žestoki neprijatelji umjesto da budemo pouzdani prijatelji.

2. Nerazlikovanje razilaženja od ličnog sukoba

Konstruktivna diskusija oko neke teme ili ideje ponekad preraste u napad na ličnost, vrijeđanje, optuživanje i iznošenje kompletne historije nekog čovjeka. Na taj način mnogi dijalozi postanu poligon za iznošenje sramo-te, optužbi i drugih vidova vrijeđanja.

3. Ponižavajući ton diskusije

Umjesto da se dijalog vodi na najljepši način, on prerasta u psovanje i grđenje. Imam Gazali, Ibn Tejmije, Šatibi i drugi kažu: “Kada bi uspjeh u diskusiji ovisio od visine tona i količine psovke onda bi neznalice bile najuspješnije, zato je uspjeh u argumentaciji i smirenosti.” U jednoj se po-slovici kaže: Prazna kola više buke i galame proizvode od punih kola.

4. Pompezan jezik

To je jezik kojim ostvarujemo umišljenu nadmoć nad neprijateljem i uza-lud smatramo da njime podstičemo napredak i preporod našeg društva. Ponekad čujemo kako neko ustvrdi da je određeni autor napisao odličan članak, pa očekuješ da je to dubokouman tekst koji donosi dobre i korisne rezultate. Na kraju vidiš da je taj tekst pun jakih, ali praznih riječi, kojima se najčešće napadaju neistomišljenici, pa je zato toliko “jak”.

5. Umišljenost

Pod ovim mislim na značenje ajeta, kada je faraon rekao: Savjetujem vam samo ono što mislim, a na Pravi put ću vas samo ja izvesti.1 To znači da čovjek umisli kako se sve kreće oko njegovog mišljenja, iako to nije ni

1 Gaf ir, 29.



Kur’an ni hadis, niti idžma‘ – saglasnost islamskih učenjaka, već je isprav-no mišljenje ono što najviše može biti, pa se ljudi prihvate toga mišljenja.

6. Isključivost

Pod ovim mislimo kada, npr., kažemo: “moje je mišljenje ispravno i nema šanse da bude neispravno, a mišljenje drugih je neispravno i nikako ne može biti ispravno.”

7. Površnost i uproštavanje

Stvari koje teško ili nikako ne razumijemo, ili pak iziskuju dublje razmi-šljanje, obično su opasne, neistinite i u suprotnosti sa sunnetom, dok nam se stvari koje su jednostavne i lahke za razumijevanje, predstavljaju kao istinite i u skladu sa Kur’anom. Ovako se stvari predstvaljaju na satelit-skim kanalima. mnogo je programa gdje u diskusijama učestvuju ljudi različitih usmjerenja i uvjerenja, prisutno je mnogo nervoze, galame i vri-jeđanja. Kao primjer navodimo nekoliko slučajeva:

“Taj nema ugleda kod Allaha, niti kod onih koji vjeruju u Allaha Je-dinog.”

“Taj čovjek je kod Allaha bezvrijedan.”

Pogledajmo ovu drskost prema Allahu i prema dobrim ljudima! Na-stoji se promijeniti naše raspoloženje naspram nekog pojedinca, ali upr-kos njegovim greškama i devijacijama on ostaje musliman i ne možemo kazati kako ne vrijedi kod Allaha i ljudi koji vjeruju u Allaha Jedinog.

“Taj čovjek nema vrijednost kod sljedbenika tevhida.”

“Taj čovjek je umro i njegovo mjesto je u Džehennemu.”

Ovakve se riječi ponekad kažu za nekog uglednog imama, cijenjenog učenjaka, iskrenog daiju (radnika za islam) ili za osobu koju smatramo vjernikom, ali neki sa plitkim razumijevanjem daju sebi slobodu i neo-prezno govore.

“Ta osoba je neispravnog akideta – vjerovanja.”

može se desiti da je ta osoba ispravnijeg akaida i privrženija Kur’anu i sunnetu od onoga ko je ovo izjavio.



“Taj čovjek je nevjernik.” “Taj čovjek je munafik.”

Kao da je autor gornjih riječi dobio informaciju od Huzejfe ibnu-l-Jemana2, ili možda čak od Džibrila. Neophodno je čistiti svoj nefs i o dru-gim ljudima imati lijepo mišljenje, bilo na direktan ili indirektan način, pa da, npr., pomisli da on spada među uspješne ljude, iskrene vjernike, one koji vole svoju vjeru. Šta očekivati od diskusije kada svaka strana mi-sli da je, zasigurno, u pravu a neistomišljenik, sigurno, u krivu?! možda je pitanje samo po sebi sporno i nejasno, gdje nema kategorički jasan ajet ili hadis. Čak i kada se desi da je ono što zastupamo sigurna istina a ono što zastupa druga strana, sigurno, netačno, mudro je da diskusiju počnemo onim poljem oko kojeg se slažemo. Ovome nas uči naš Gospodar: Reci: “O sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i vama za-jedničke: da se nikome osim Allahu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne držimo!” Pa ako oni ne pristanu, vi recite: “Budite svjedoci da smo mi muslimani!”3

U drugom ajetu se ide još dalje: Upitaj: “Ko vas opskrbljuje i iz neba i iz zemlje?” – i odgovori: “Allah! Da li smo onda mi ili vi na Pravome putu, ili u očitoj zabludi?” Reci: “Vi nećete odgovarati za grijehe koje mi počinimo niti ćemo mi odgovarati za ono što uradite vi.”4 Pogledajmo kako se ovdje upotrebljava riječ idžram (grijeh): “Vi nećete odgovarati za grijehe koje mi počinimo”, a kada to drugi čine onda se kaže: “Niti ćemo mi odgovarati za ono što uradite vi.” Ovo se radi zbog privole suparnika.

Također, Uzvišeni kaže: Reci: “Svako postupa po svom nahođenju, a samo Gospodar vaš zna ko je na Pravome putu.”5

Čovjekova stabilnost, njegova duševna smirenost, ljepota riječi i sna-ga argumenata, jesu garancija da će pridobiti ljudska srca, da će istina koju on zastupa stići do njihovih razuma i srca, te da će uspjeti nadvlada-ti neistinu. Postali smo predmet ismijavanja kod drugih naroda i nacija, posebno iz razloga što živimo u vremenu kada je svijet postao malo selo, pa čak i kao jedna soba, gdje svako svakoga čuje. Naše duboke diskusije

2 Huzejfe je bio tajnik Poslanika, s.a.v.s., i on je jedini znao pojedine tajne. (Op. prev.)3 Alu ‘Imran, 64.4 Sebe’, 24-25.5 El-Isra’, 84.



oko jalovih pitanja zbog kojih niti napredujemo niti nazadujemo, koja ni na koji način ne pomažu niti motivišu, kako na ovom tako i na budućem svijetu, vode se pred očima i ušima naših bližih i daljih neprijatelja. Kao da nam oni govore: Prvo se složite oko vjere koju nam nudite i ideja koje nam plasirate, pa tek onda dođite da nas pozovete.

Jednog dana neko me obavijestio da je štampana knjiga pod naslo-vom Između mene i Ibn Džibrina, gdje su obrađena pitanja oko kojih su se razišli neki učenjaci ehlu-sunneta i neke daije. mislio sam da sadržaj i implikacije ovoga članka neće otići dalje od ljudi iz bližeg okruženja, ali sam naišao na reakcije nekih Amerikanaca koji nisu ni muslimani ni Arapi. Bilo je jasno da su pročitali i sadržaj, ali i ono što se moglo pročitati između redova. Dali su takve komenatare iz kojih se moglo primijetiti koliko su pažljivo pratili i koliko razumiju neka pitanja, čak možda i bolje od nekih stručnjaka u toj oblasti.

Da li razilaženje predstavlja zlo

Različitost je Božiji zakon koji se ne može izbjeći. Ljudi se razlikuju u boji, obliku, porijeklu, af initetima, razumu, kao i u svemu drugom. Tako Ebu Tajjib kaže:

ljudi se u svim stvarima razlikuju osim u nevoljama, al’ čak i one iste nisunekada kažu da jedino duša čitava ostanea nekada da i ona s tijelom bihuzur postane.

U Kur’anu stoji: I jedan od dokaza Njegovih je stvaranje nebesa i Ze-mlje, i raznovrsnost jezika vaših i boja vaših; to su, zaista, pouke za one koji znaju.6 ...i od svega po par stvaramo da biste vi razmislili!7

O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa.8

6 Er-Rum, 22.7 Ez-Zarijjat, 49.8 El-Hudžurat, 13.



Allah, dž.š., nije rekao: Da se sukobljavate ili da ratujete, nego je re-kao: Da se upoznajete. Opstanak kosmosa i života ne mogu se realizovati ostvarenjem interesa jedne određene skupine ljudi, jer bi ta skupina na-stojala uništiti druge ljude. Uvijek jedna zajednica želi nešto što ne želi druga. Čovjek je čak sam po sebi satkan od različitosti, ima oko, ima uho, ima ruku, ima nogu. Allah kaže: Zar mu nismo dali oka dva i jezik i usne dvije, i dobro i zlo mu objasnili?9

Sam čovjek je danas u jednom a sutra u drugačijem stanju, kao što nam to govori naš Gospodar: ...vi ćete, sigurno, na sve teže i teže prilike nailaziti!10, tj. mijenjaće vam se stanja. Prvo smo djeca, pa onda mladići, pa smo u zrelom dobu, potom postajemo stariji i na kraju smo u dubokoj starosti. Također, postoji bogatstvo i siromaštvo, pa zdravlje i bolest, za-tim znanje i neznanje, kao i druga stanja kroz koja prolazi čovjek.

Poslanik, s.a.v.s., rekao je: “Tako mi Allaha, ja donesem zakletvu i ako poslije toga vidim da je hajr u nečemu drugom, učinim kefaret za svoju zakletvu i uradim ono što je bolje.”11

Dakle, on ponekad smatra da je nešto za njega hajr i onda se zakune da će to uraditi, pa mu se kasnije pokaže nešto drugo boljim, pa učini ke-faret za svoju zakletvu i prihvati ono što mu izgleda najboljim.

Ponekad čovjek u toku dana promijeni svoje mišljenje. Božanska mudrost jeste i u tome da je čovjeku dao mogućnost izbora. Uzvišeni u Kur’anu kaže: ...i reci: “Istina dolazi od Gospodara vašeg, pa ko hoće – neka vjeruje, a ko hoće – neka ne vjeruje!”12 U drugom ajetu Allah, dž.š., kaže: ...i dobro i zlo mu objasnili13 i potom mu ukazao na posljedice toga izbora: ili Džennet, čija je širina poput nebesa i zemlje, ili Vatra žestoka: Mi smo nevjernicima pripremili vatru čiji će ih dim sa svih strana obuhvatiti; ako zamole pomoć, pomoći će im se tekućinom poput rastopljene kovine koja će lica ispeći. Užasna li pića i grozna li boravišta!14

9 El-Beled, 8-10.10 El-Inšikak, 19.11 Prenose Buhari, 6/2444 i muslim, 3/1269 od Ebu musaa el-Eš‘arija, a ova verzija je muslimo-

va.12 El-Kehf, 29.13 El-Beled, 10.14 El-Kehf, 29.



Da je Allah, dž.š., htio sve bi ljude učinio melekima poslušnim: ...koji se onome što im Allah zapovijedi neće opirati, i koji će ono što im se naredi izvršiti.15 međutim On je htio da stvori ljude koje će stavljati na kušnju, kao što kaže: ...ali On želi da vas iskuša jedne pomoću drugih.16

Ova iskušenja nisu prisutna samo na bojnom polju, već ih nalazimo tokom cijeloga života. Zato nam je Uzvišeni Allah propisao dobročinstvo u ratu, kao i prilikom klanja životinje, kako stoji u hadisu kojeg prenosi Šedad ibn Evs: “Dvije stvari sam naučio od Poslanika, s.a.v.s., koji je rekao: ‘Zaista je Allah propisao dobročinstvo u svemu, pa kada ubijate uradite to na primjeren način. Kada koljete učinite to na primjeren način, tako da naoštrite nož i lijepo namjestite žrtvu.’”17 Ovdje nam Poslanik, s.a.v.s., na-vodi primjer dobročinstva u nečemu što je najmanje logično, a to je lijepo postupanje prilikom ubijanja onoga ko to zaslužuje, te prilikom klanja životinje. Tako nam je Uzvišeni Allah propisao dobročinstvo u ophođenju prema bračnom drugu, prema komšiji, prema poslovnom partneru, te po-stavio pravila ponašanja među ljudima, bili oni rodbina ili ne.

Također, Allah nam je propisao dobročinstvo u da‘vetu, u motivisa-nju ljudi da rade dobro i da se drže Upute. Čak je u zekatu određen jedan dio koji se troši u pridobijanju ljudskih srca. Tu spadaju nevjernici od ko-jih se očekuje da prime islam, zatim muslimani kod kojih treba ojačati vjeru, kao i nevjernici čijeg se zla treba zaštititi. Uzvišeni nam je propisao lijepo ophođenje zbog samog lijepog ophođenja, čak i kada se ne bi uzi-mao u obzir da‘vet, tako što je učinio da za njega imamo nagradu i bez nijjeta da to bude ibadet.

Kada je Allah, dž.š., opisao Poslanika, s.a.v.s., riječima jer ti si, zai-sta, najljepše ćudi, njegov ahlak se nije ograničavao samo na one koje je želio uputiti nego je čak i prije poslanstva bio najljepšeg ponašanja pre-ma svim ljudima. Nakon primanja objave to lijepo ponašanje otišlo je još dalje. Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Kada se napoje bilo koja žedna usta, zasluži

15 Et-Tahrim, 6.16 muhammed, 4.17 Bilježi muslim, 13/1549; Tirmizi u Sunenu, 4/23; Nesai, 7/227; Ibn Hibban, 13/200; Ibn

madže, 2/1059 i Ahmed u Musnedu, 2/ 108, od Šedada ibn Evsa.



se nagrada.”18 U drugom hadisu kaže: “Allah će se tebi smilovati ako se ti smiluješ ovci.”19

Ebu Hurejre prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Oprošteno je jed-noj ženi bludnici koja je naišla na psa koji je pored bunara dahtao, skoro da umre od žeđi. Skinula je svoju obuću, svezala je šalom i napojila ga, pa joj je bilo oprošteno.”20

Vjera nije došla da, kao što to neki smatraju, raspiruje sukob među ljudima, već da reguliše te odnose i napravi red na zemlji. On vas od Ze-mlje stvara i daje vam da živite na njoj! Zato ga molite da vam oprosti, i pokajte Mu se.21 Zbog ovoga je Allah stvorio Adema, da izgrađuje i uređuje zemlju. meleki su rekli svome Gospodaru: ...oni rekoše: “Zar će Ti namje-snik biti onaj koji će na njoj nered činiti i krv prolijevati? A mi Tebe veličamo i hvalimo i, kako Tebi dolikuje, štujemo.”22

meleki su znali da Allah ne voli nered na zemlji i prolijevanje krvi, te da to nije svrha stvaranja čovjeka i slanja Objave. Vjerozakoni su došli radi očuvanja pet poznatih vrijednosti, te da bi zabranili ubistvo, zinaluk, laž, krađu, nasilje i druge neprihvatljive radnje.

Ljudi se neminovno razlikuju i razilaze iz sljedećih razloga:○ Ljudski razumi, njihovi umni potencijali i ideje su različiti, kada

se radi o razumijevanju intencija i ciljeva, o spoznaji interesa, te o razumijevanju prioriteta i njihovom redoslijedu, kao i o onome što je manje ili više dobro.

○ Ljudi se razlikuju po svojim psihičkim osobinama, ambicijama i stremljenjima.

18 Bilježi Buhari, 2/833 i muslim, 4/1761, od Ebu Hurejre.19 Ovo je Poslanik, s.a.v.s., rekao Kurretu, ocu muavije el-muzenija, nakon što mu je kazao:

“Božiji Poslaniče, kada želim zaklati ovcu, ja to uradim blago i milostivo.” Ovo bilježi Buhari u El-Edebu el-mufredu, 1/136; Ahmed u Musnedu, 3/436; Hakim u Mustedreku, 4/257, i doda-je da je vjerodostojnog seneda; Taberani u Kebiru, 19/23, 20/204 preko muavije ibn Kurreta. Hejsemi kaže da su prenosioci pouzdani.

20 Bilježi Buhari, 33/1206; Ahmed u Musnedu, 2/510; Ebu Ja‘la, 10/432 i Taberani u Evsatu, 1/169, od Ebu Hurejre.

21 Hud, 61.22 El-Bekare, 30.



○ Razlikuju se u stepenu iskrenosti i posvećenosti, te u moći da se odupru utjecajima, bilo psihičkim, društvenim, političkim ili drugim.

○ Ljudi se razlikuju u količini informacija, svejedno da li su u pi-tanju informacije iz oblasti Šerijata ili neke druge. Iz ovih su se razloga razlikovali i razilazili:– Božiji poslanici,– musa i Harun,– musa i Hidr,– Davud i Sulejman,– ashabi, pa čak i oni najugledniji,– Ibn Abbas i muavija,– Osman i Alija,– četverica imama, kao i drugi.

Ovakvo razilaženje u osnovi je milost i širina, a problem nastaje kada se tu uključe strast, lični interesi, neprihvatljivo ophođenje, pa se to pretvori u neku vrstu cijepanja, svađe i sukoba među muslimanima. Kada je neki čovjek napisao knjigu i donio je imamu Ahmedu, uz riječi: “Ovu sam knjigu nazvao Knjiga razilaženja.”, tada mu je Ahmed rekao: “Nemoj je nazvati Knjiga razilaženja, već Knjiga širine.” Iz ovoga se vidi njegovo razumijevanje.

Neki učenjak je za ashabe rekao: “Njihov konsenzus je neoboriv do-kaz, a njihovo razilaženje je prostrana milost.” Omer ibn Abdulaziz kaže: “Tako mi Allaha, ne bi mi bilo drago da se ashabi nisu razišli, jer da su se u svemu složili, onda bi neslaganje s njima bilo zabluda. međutim pošto su se razišli, svako mišljenje je sunnet i to daje dosta prostora.”

Ljudima je u njihovom ophođenju, kupovini i prodaji potrebno raču-nanje vremena, te je za to računanje neophodno postaviti pravila i prin-cipe. Također, potrebna im je gramatika u međusobnoj komunikaciji, te je potrebno da postoje gramatička pravila. Isto tako je neizbježno da se ljudi razilaze, te je stoga neophodno da postoje pravila i mehanizmi koji će vrijediti za one koji se raziđu.



Bonton razilaženja

1. Izbjegavanje ružnih riječi o neistomišljenicima

Nije sigurno da si ti jačeg imana, opsežnijeg znanja, ili snažnije inteli-gencije od onoga s kim se ne slažeš. Jahja ibn Seid kaže: “Ljudi nepresta-no traže fetve, pa im neki alim kaže da je određena radnja zabranjena a drugi da je dopuštena, ali se nije dešavalo da je ovaj koji ju je proglasio zabranjenom, smatrao da je ovaj drugi zalutao i propao.”

Imam Ahmed kaže: “Nije nam došao niko bolji od Ishaka, iako se s njime razilazimo u nekim pitanjima. Normalno je da se ljudi razilaze.” Jedan je čovjek napisao mišljenje u vezi s nekim f ikhskim pitanjem, pa mu je jedan neistomišljenik rekao: “Zašto se baviš pitanjem kojim se nisu bavili učenjaci prije tebe?” Kada je odgovorio da su se veoma opširno ba-vili ovim pitanjem, onda mu je kazao: “Zašto ga onda istražuješ ako su se njime bavili učenjaci prije tebe, zar to nije dovoljno?!”

Ljudsko razumijevanje nije objava, niti su f ikhske škole kao ni škole rada za islam isto što i islam, iako se one pripisuju islamu. Sulejman ibn Burejde prenosi od svoga oca da je rekao: “Kada bi Poslanik, s.a.v.s., po-stavio nekoga za zapovjednika nad vojskom ili odredom, posebno bi ga posavjetovao da se boji Allaha, te da se lijepo ophodi prema onim koji su s njim, a potom bi govorio: ‘...Ako budeš napadao neprijatelje u nekoj utvrdi pa zatraže da ih staviš pod Allahovu i Poslanikovu zaštitu, nemoj to uraditi, već ih stavi pod svoju i zaštitu svojih drugova. Lakše je ako prekršite vašu nego Allahovu i Poslanikovu zaštitu. Ako budeš opsjedao neku utvrdu pa njeni stanovnici budu tražili da im presudiš Allahovom presudom, nemoj to raditi, već im ti presudi, jer ne znaš da li ćeš pogoditi Allahovu presudu.’”23

Primjećujemo da Poslanik, s.a.v.s., savjetuje jednog od svojih asha-ba kojeg je izabrao za vojskovođu, dok je on još uvijek bio među njima, i govori mu: “Nemoj ljudima garantovati Allahovu i Poslanikovu zaštitu,

23 Bilježe muslim u Sahihu, 3/1357; Tirmizi, 4/23; Ebu Davud u Sunenu, 3/37; Nesai u Kubrau, 5/173; Ibn Hibban u Sahihu, 11/44; Ahmed u Musnedu, 5/352, od Sulejmana ibn Burejde a on od svoga oca.



niti im suditi prema Allahovoj i Poslanikovoj presudi, jer ne znaš da li ćeš pogoditi Allahovu i Poslanikovu presudu.”

mnogo puta sam svojim ušima slušao one koji, govoreći o nekom pi-tanju koje eventualno može biti idžtihadsko, kaže: “Ja ne govorim po svo-me mišljenju, već je ovo Božiji program, ovo je Božiji propis...” Da Allah sačuva! Kao da drugi uzimaju iz Tevrata, Indžila, ili iz nekih drugih knjiga koje su dokinute... Naravno da svi uzimaju iz Allahove knjige i sunneta Njegovog poslanika, ali je pitanje takvo da je normalno da postoji više mogućnosti, mišljenja i pristupa.

Ibnu-l-Kajjim kaže: “Kada neko ličnim promišljanjem (idžtihadom) dođe do nekog rješenja, gdje ne postoji direktan kur’ansko-hadiski tekst, nije mu dopušteno da kaže kako je ovo Allah zabranio ili dopustio, ili da je ovo Allahov propis.” Ibn Tejmije je rekao: “mnogi ljudi pripisuju Šerijatu ono što govore, a to rade iz neznanja, greškom, namjerno ili izmišljajući.”

Halifa mensur je predložio imamu medine – imamu maliku da nje-gov Muvetta’ nametnu ljudima kao glavno djelo u državi, pa se imami malik s time nije složio, govoreći: “Vođo vjernika, nemoj to činiti. Do ljudi su stigla različita mišljenja i hadisi, što su oni prihvatili u svojoj praksi, tako da bi bilo teško odvojiti ih od njihovih uvjerenja. Zato pusti ljude, neka rade kako su navikli, u skladu sa onim što su u svojim mjestima oni izabrali.” Ovo je rezultat razumijevanja i bogobojaznosti ovoga imama, jer mnogi bi se dodvorili vladaru kada bi imali priliku za to, te na taj na-čin ojačali svoju poziciju naspram neistomišljenika. Ovo se kroz povijest često dešavalo, jer su neistomišljenici u f ikhskim školama i drugim prav-cima ponekad i vlast koristili protiv svojih neistomišljenika i protivnika, pa ih čak i napadali i uznemiravali.

2. Objektivnost i pravičnost

U Sahihu imama Buharije spominje se da je Ammar, r.a., rekao: “Ko se okiti sa tri stvari posjeduje iman: objektivan pogled na sebe, širenje sela-ma i mira prema ljudima te dijeljenje imetka bez straha od siromaštva.”24 Objektivnost je cijenjena osobina koja iziskuje da na druge u svim situa-

24 Sahih Buharije, Knjiga imana, poglavlje Nazivanje selama spada u islam.



cijama gledaš kao na sebe. Ova osobina je neophodna i nameće određena pravila:

○ Ako sigurno znamo da nešto postoji, ono može nestati samo uz sigurno znanje. Ko je postao musliman, ne prestaje to biti i ne može se donijeti sud da je nevjernik osim uz siguran argument. Kada god sigurno znamo da neko nešto posjeduje ili da mu pri-pada, to mu se ne može osporiti osim uz pouzdan argument.

○ Manje je opasna greška suditi da je neko vjernik od one da je neko nevjernik. Ako na osnovu vanjskih pokazatelja donesemo sud da je neko musliman a on to ne bude, lakše je od prebrzog proglaša-vanja nekoga nevjernikom, a on to ne bude. U jednom hadisu stoji upozorenje: “Ko nekoga proglasi nevjernikom ili mu kaže da je Allahov neprijatelj, a ne bude u pravu, to će se vratiti na njega.”25

○ Nije dopušteno nekome pripisivati grijeh i prekidati kontakt ako se radi o pitanjima koja su podložna rješavanju ličnim naporom – idžtihadom. Ovo je kazao Ibn Tejmije i ovo je stav ehlu-sunne-ta. Oni smatraju da nije griješan onaj ko svojim trudom rješava određena pitanja, bez obzira da li se radilo o temeljnim (usul) ili manje važnim pitanjima (furu‘). Kada uloži maksimalan napor da bi došao do ispravnog rješenja, a pri tome je stručan, ne može biti griješan zbog tog idžtihada, već ga čeka nagrade, tako da to ne smije biti razlog za razilaženje muslimana.

○ Treba se čuvati proglašavanja određene osobe nevjernikom ili nje-nog proklinjanja. Ovo vrijedi čak i kada bi ta osoba pripadala gru-pi koja bi se mogla opisati kao nevjernička. Uzmimo za primjer imama Ahmeda, koji je džehmije smatrao nevjernicima, kao i one koji su za Kur’an govorili da je stvoren, ali uprkos tome nijednog od njih pojedinačno nije proglašavao nevjernikom, ni me’muna niti nekog drugog, nego je čak za njega učio dovu i molio oprost.

○ Treba suditi po vanjštini, a Allah jedini poznaje tajne. Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Nije mi naređeno da otvaram ljudska srca niti da cijepam njihovu unutrašnjost.”26

25 Bilježi muslim: Knjiga imana, poglavlje Stanje onoga ko se svjesno odrekne svoga oca.26 Bilježi Buhari, Knjiga o pohodima, poglavlje Slanje Alije ibn Ebi Taliba i Halida ibn Velida u

Jemen prije Oproštajnog hadža.



○ Davanje prilike neznalicama da našu ulemu proglašavaju nevjer-nicima jeste jedna od najružnijih pojava. Postoji saglasnost među ehlu-sunnetom da se muslimanska ulema, kao ni jedan musli-man, ne smiju proglašavati nevjernikom samo zbog pogreške. Ibn Redžeb kaže: Većina imama su pogriješili u nekim pitanjima, što nimalo ne umanjuje njihov imamet i znanje. To je nestalo u moru njihovog znanja, lijepih namjera i hizmeta vjeri. Vrebanje njihovih grešaka nije pohvalno, posebno u manje bitnim pitanji-ma gdje greška neće naškoditi, niti ćemo neku korist vidjeti ako to otkrijemo.

Čudno je da se mnogi ljudi čuvaju zabranjenih jela, konzumiranja alkohola, gledanja pornografskog materijala, ali im je jako teško da čuva-ju svoj jezik i neoprezno ruše čast živih i mrtvih. Zato su učenjaci kazali da se kritika ljudi iz iste generacije ne uvažava, posebno ako se može pri-mijetiti da se to desilo zbog neprijateljstva, ili zbog pripadnosti nekom mezhebu, ili pak zbog zavidnosti. Ovoga se može spasiti samo onaj koga Allah sačuva. Zehebi veli: “Nije mi poznato da su se ovoga sačuvali ljudi u nekom vremenu. Jedini izuzetak su poslanici i iskreni ljudi.”

Ahmed ibn Hanbel je pitao neke učenike odakle su došli, pa kada su odgovorili da su došli od Ebu Kurejba – a on je inače napadao i kritikovao imama Ahmeda u nekim pitanjima – rekao im je: “Dobar je to čovjek, od njega trebate učiti.” Oni su mu rekli: “On tebe kritikuje i ogovara te.” Tada im Ahmed reče: “Ja tu nisam kriv, samo sam njegovo iskušenje.”

El-A‘meš je prenosio hadise od Zerra ibn Hubejša i od Ebu Vaila, a Zerr se priklanjao Aliji ibn ebi Talibu, a Ebu Vail se priklanjao Osmanu. međutim njih dvojica su se jako voljeli u ime Allaha i do svoje smrti nisu jedan o drugom nešto loše rekli. Također Ebu Vail nije govorio u prisustvu Zerra, jer je on bio stariji od njega.

Prilikom pisanja biografije Ebu muhammeda ibn Hazma, autora El-Muhalle i autoriteta zahirijskog mezheba, Zehebi kaže: “Ebu muhammed ibn Hazm mi je drag, jer ima ljubav i poznaje vjerodostojan hadis, iako se s njim ne slažem u mnogim ocjenama hadisa, prenosilaca hadisa, kao ni u temeljnim i sporednim pitanjima. Kategorički tvrdim da je pogriješio u više pitanja, ali ga ne proglašavam nevjernikom niti smatram da je u



zabludi. Želim mu, kao i svim muslimanima, oprost i milost. A njegovu inteligenciju i široko znanje mnogo cijenim.”

Pravda iziskuje da svome neistomišljeniku priznamo kada je u pra-vu, makar on bio i grješnik ili novotar, pa čak i nevjernik. Ibn Tejmije je prigovorio nekim koji sebe smatraju sljedbenicima sunneta, kada su odbijali potvrditi i prihvatiti istinite riječi nekih f ilozofa i islamskih apo-logetičara (mutekellimun), zato što su prema njima osjećali antipatiju ili zato što nisu priznavali neke kvalitete Poslanikove, s.a.v.s., porodice. On je rekao: “Nije nam dopušteno da odbacimo istinite riječi jevreja ili kršća-nina, a pogotovo ši’ija, odbaciti možemo samo neistinu.”

Šejh Abdurrahman es-Sa‘di u Tefsiru kaže: “Kada alim kritikuje izja-ve novotara, obaveza je da svakome pruži njegovo pravo i da objektiv-no iznese istinu i neistinu.” Iz spomenutog možemo razumjeti znakove objektivnosti i pravičnosti, pa čak i naspram udaljenih neistomišljenika, a pogotovo prema voljenoj braći.

3. Korištenje strpljivosti, blagosti i taktičnosti, te podnošenje uvreda i uzvraćanje dobrim na loše

Ovo nam je Allah, dž.š., naredio na više mjesta u Kur’anu: Dobro i zlo nisu isto! Zlo dobrim uzvrati, pa će ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati.27 Na ovaj je način Poslanik, s.a.v.s., pridobio srca neprijatelja i izli-ječio njihovu grubost i odbojnost, tako da su prihvatili istinu.

Lijepa riječ, iskren osmijeh i dobročinstvo jesu faktori uništavanja neprijateljstva i zbližavanja srca. To mogu postići samo strpljivi; to mogu postići samo vrlo sretni.28

Kada je Ebu Hanife počeo poučavati, za njega je musavir el-Verak rekao:

U vjeri smo sve do danas jaki bilidok nas nisu analogisti na kušnju stavili.Kad se ljudi okupe, zakriještekao što lisice međ’ komarcima zaštekte.

27 fussilet, 34.28 fussilet, 35.



Kada je Ebu Hanife čuo za ovo, poslao mu je hediju, koja nije bila mito i može se shvatiti kao šerijatski dopuštenom. Kada je musavir pri-mio hediju, kazao je:

Ako nas ljudi jednog dana prosuđivat’ stanupo fetvama odličnim što smo ih donosili,ispravan kriterijum ćemo im ponuditišto se iz analogije od Ebu-Hanife može uzeti.Kad za njih fekih čuje on će ih zapamtiti i mastilom ih u knjigu zapisati.

Ovdje možemo svrstati i minimalno korištenje ukora. U Sahihu Buha-rije, u poglavlju Oni koji ne kore druge, Aiša prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., uradio jednu olakšicu koju su neki ashabi izbjegavali činiti. Kada je o tome bio obaviješten održao je govor, i nakon zahvale Allahu kazao: “Šta to čine neki ljudi, suzdržavaju se nečega što ja radim! Tako mi Allaha, ja sam Ga najviše spoznao i bojim Ga se više od njih.”29 Također, ovdje se može svrsta-ti izbjegavanje osvetoljubivosti i likovanja u slučaju nadmoći.

4. Izbjegavanje pristranosti mezhebu, tarikatu, šejhu, džematu, grupi ili partiji

Zato se kaže: “Ljubav prema nečemu učini da čovjek oslijepi i ogluhne.”30 Pristrana osoba je slijepa, ne razlikuje vrh od dna, niti istinu od neistine.

29 Sahih Buharije, Kitab o edebu, poglavlje Oni koji ne kore druge.30 Postoje predanja da je ovo hadis kojeg prenosi Ebu Derda. Bilježe ga Ebu Davud, 4/334, broj

5130; Ahmed u Musnedu, 5/194, broj 21740, 6/450, broj 27588; Taberani u Musneduš-ša-mijin, 2/340, broj 1454 i 2/346, broj 1468; Kadai u Musnedu-š-Šihab, 17157, broj 219 i Abd ibn Humejd u Musnedu, 1/100, broj 205. Haf iz Iraki kaže da je niz prenosilaca (sened) slab. Zerkeši smatra da u svim predajama preko kojih dolazi ovaj hadis, postoje određene slabosti. Ovo je slab hadis, u čijem senedu postoji Ebu Bekr ibn Abdullah ibn ebi merjem el-Gasani eš-Šami, za kojeg postoji mišljenje da se zove Bukejr ili Abdusselam, koji je slab prenosilac. Ibn Hadžer također smatra da je slab prenosilac i da je nakon što su mu ukradene bilješke miješao informacije. Zehebi za njega veli da je imao znanja i vjere, ali su ga ocijenili slabim u prenošenju hadisa. Kada su Ahmeda ibn Hanbela pitali o njemu odgovorio je da je slab. Isa ga nije prihvatao kao prenosioca. Ebu Hatem kaže da je Jahjaa ibn meina pitao o Ebu Bekru ibn ebi merjemu pa ga je ocijenio slabim. Ebu Zur’a Razi također ga je ocijenio slabim i ravijom čiji se hadis ne prihvata. Ebu Hatem kaže da su mu hadisi slabi i da je nakon pljačke njegovih stvari miješao informacije. Ibrahim ibn Ja‘kub Džuzdžani kaže da nije jak prenosilac. Tako-đer, Nesai i Darekutni kažu da je slab prenosilac.



Takva osoba se, istim žarom, iz osobe koja voli pretvara u osobu koja mrzi. Postoji predanje Alija ibn ebi Taliba koje prenosi od Poslanika, s.a.v.s., ali je ispravnije da su ovo njegove riječi: “Voljenu osobu voli umjereno, jer ti, možda, nekad postane mrska, a mrsku mrzi umjereno, jer je, možda, nekad zavoliš.”31

Ponekad se pretjeruje i izražava fanatizam prema ljudima koji to ne prihvataju i mrze, ali budu iskušani onima koji ih veličaju i u tome pre-tjeruju. muhammed ibn Jahja Nejsaburi je žalio za imamom Ahmedom kada je umro u Bagdadu, pa je kazao: “Trebali bi svi stanovnici Bagda-da oplakivati smrt imama Ahmeda.” Zehebi na ovo kaže: “Nejsaburi ovo kaže u kontekstu žaljenja, a inače je oplakivanje šerijatski zabranjeno.” Neki su izjavili kako su u Horasanu smatrali da je imam Ahmed melek a ne čovjek. Postoji i izjava pojedinaca koji su govorili da je Ahmedov po-gled ravan ibadetu jedne godine. Zehebi kaže da je ovo nepotrebno pre-tjerivanje.

Imam Ahmed je bio skroman čovjek koji se čuvao pretjerivanja, ali se ovakve stvari pojave kod nekih ljudi u stanju emotivne rastresenosti, žalosti i sl. U svakom slučaju, ovo su ružne i neprihvatljive riječi koje treba odbaciti i suprotstaviti im se, kao što su to uradili Zehebi i drugi učenjaci.

muhammed ibn mus‘ab je izjavio: “Časniji je Ahmedov udarac bičem od svih dana Bišra el-Hafija.”, pa je Zehebi rekao: “Bišr je bio vrijedan kao i Ahmed, ali mi ne znamo vrijednosti djela, to jedino Allah zna.”

Došla mi je jedna poruka preko interneta gdje piše: “Ibn Baz je dže-mat, a moglo bi se reći i Albani...” Odgovaram punih usta da je Ibn Baz

31 Hadis bilježi Tirmizi u Sunenu, 4/360, broj 1997 u poglavlju Dobročinstvo i povezivanje (el-birru ve-s-siletu), preko Suvejd ibn Amra el-Kelbija, od Hamada, a on od Ejuba, koji prenosi od Ibn Sirina, a on od Ebu Hurejre. Tirmizi kaže da je hadis garib (predaja pojedinaca) i da ga u ovom obliku poznaje samo preko ovoga niza prenosilaca. Ovaj se hadis prenosi i drugim senedom preko Ejjuba, a prenosi ga Hasan ibn ebi Dža‘fer, ali je također slab i dolazi do Alije, koji ga prenosi od Poslnika, s.a.v.s. međutim ispravno je da su ovo ipak riječi Alije. Predaju prenose i Kadai u Musnedu Šihaba, 1/430 i 431, broj 739 od Ibn Omera; Taberani u Evsetu od Ebu Hurejre, 3/357, broj 3395, zatim od Ibn Omera, 5/213, broj 5119, te od Abdu-llaha ibn Amra ibnu-l-Asa, 5/214, broj 5120. Uglavnom, svi senedi ovog predanja imaju neke nedostatke i nejasnoće, tako da je ispravno, kao što smo kazali, da su to riječi hazreti Alije. Darekutni u Ilelu kaže da nije ispravno ovo pripisivati Poslaniku, s.a.v.s., kao i Ibn Hibban, koji kaže da je to velika greška.



jedan od muslimanskih imama, mi ga mnogo poštujemo i Allaha za svje-doka uzimamo da ga volimo. Sjećam se da je jednog dana rekao: “Tako mi Allaha, otkako znam za sebe pa do danas, ne znam da sam uradio neko djelo osim radi Allaha.” Ovo je stepen iskrenosti i posvećenosti Allahu koji ćeš danas teško naći kod naše uleme, a da ne govorimo o drugim ljudima. međutim teško se može cijeli ummet svesti na jednog čovjeka, svejedno bio to Ibn Baz, Albani, Ibn Usejmin ili neko četvrti. Allah je u ovom ummetu dao mnogo dobra, različiti su potencijali, talenti i znanja kod različitih pojedinaca. Prihvatanje mišljenja jedne osobe da je džemat i da samo od nje treba uzimati, jeste nešto neprihvatljivo, čak i prema kriterijima dotičnih imama.

Kada je Ibn Baz obavljao dužnost muftije u Saudijskoj Arabiji, svoje mišljenje nije smatrao obavezujućim za ljude, nego je smatrao da je njego-vo mišljenje poput mišljenja drugih učenjaka – može se uzeti ili odbaciti na osnovu argumenta. Zato od ljudi ne treba tražiti više od onoga što je sam šejh smatrao. Vjernost iziskuje pridržavanje ovoga bontona, a fana-tizam ponekad donosi suprotno tome, a to je nipodaštavanje onih koji ne ulaze u krug toga fanatizma.

Prenosi se kako je neki učenjak f ikha iz Kufe putovao na hadž, pa je u Hidžazu sreo neke alime, poput Ataa, Tavusa, Seida ibn Džubejra i drugih, pa kad se vratio u Kufu, rekao je: “O stanovnici Kufe, radujte se, tako mi Allaha, vi ste trenutno sva ulema f ikha. Svi učenjaci Hidžaza, Ata, Tavus i Seid su poput vaše djece, pa čak poput djece vaše djece.” Ne znam šta je mislio pod ovim, da li to da su djeca ovih bolje upoznata sa f ikhom od spomenutih učenjaka?!

Jedan je brojao navodne greške Ibnu-l-Dževzija, da bi kazao: “Nije mi poznato da je njime zadovoljan iko u čije znanje, vjeru i razum imamo povjerenja.” Zehebi je ovo prokomentarisao: “Ako Allah njime bude zado-voljan, ostali nisu bitni.”

Često slušamo nipodaštavanje određenih osoba i samo zato što nije našega mezheba, tarikata ili ne pripada našem džematu, tvrdi se da nema znanje i da ne vrijedi. Ebu Nuajm je za jednoga čovjeka o kojem se govo-rilo kako uči hadis, kazao: “Što će mu hadis, on bolje zna Tevrat.” Ovdje odgovaramo da, možda, musliman izučava Tevrat kako bi spoznao šta je



od toga istina a šta neistina, šta je derogirano, šta je ispravno a šta izvi-topereno, radi odgovora sljedbenicima knjige. Nikome se ne može uskra-ćivati da proučava Poslanikov, s.a.v.s., sunnet, niti se smije kazati da on bolje zna Tevrat, u smislu kritike i nipodaštavanja dotične osobe.

Vođenje rasprave

Da bi se vodila rasprava treba ispoštovati određena pravila, što je danas postalo predmetom posebnog izučavanja, gdje su police biblioteka ispu-njene starijim i novijim djelima i prijevodima iz ove oblasti. Navodimo samo najosnovnije stvari:

1. Pridržavanje Kur’ana i sunneta

Uzvišeni Allah kaže: Ma u čemu se razilazili, treba da presudu dā Allah.32 U drugom ajetu veli: A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Po-slaniku, ako vjerujete u Allaha i u onaj svijet.33

○ Kur’ani-kerim: Ovaj Kur’an vodi jedinom ispravnom putu.34

○ Poslanikov sunnet: “Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onome svije-tu, i koji često Allaha spominje.”35

2. Diskusija

Diskusija se i vodi između neistomišljenika, a Uzvišeni Allah je naredio da diskusija mora biti na lijep način, čak i sa sljedbenicima knjige: I sa sljedbenicima Knjige raspravljajte na najljepši način, ali ne i sa onima među njima koji su nepravedni.36

Lijepo treba diskutovati i sa onima s kojima se ne slažemo čak ni u temeljnim stvarima, bili oni jevreji, kršćani ili novotari. možemo kazati

32 Eš-Šura, 10.33 En-Nisa’, 59.34 El-Isra’, 9.35 El-Ahzab, 21.36 El-‘Ankebut, 46.



da je i obaveza onih koji su stručni da s njima diskutuju na najljepši način. Allah nam u Kur’anu spominje diskusiju koja se vodila između Njega i Iblisa: “O Iblisu!” – rekao je On – “šta te navelo da se ne pokloniš onome koga sam sobom stvorio? Jesi li se uzoholio ili misliš da si uzvišen?” “Bolji sam od njega” – rekao je on – “mene si stvorio od vatre a njega od ilovače.”37

Diskusija ima svoj bonton koji treba naučiti i prihvatiti, bez obzira da li se radi o:

○ diskusiji između islamskih džemata,○ diskusiji između država,○ diskusiji između naroda.

Ljudima je data šansa da slobodno iznose svoja mišljenja, gdje na-strane ideje umiru, tako da na kraju ostaju samo ispravne ideje. Smirenim razgovorom moguće je razuzdane svađalice pretvoriti u mirno i sigurno društvo: Samo Allahovom milošću ti si blag prema njima; a da si osoran i grub, razbjegli bi se iz tvoje blizine.38

Smirena naučna diskusija jeste način saznavanja istine i približava-nja neistomišljenika. Na satelitskim kanalima imamo forume, svejedno da li se tiču političkih, ideoloških ili nekih drugih tema, kojima se može dati epitet smirenosti, f leksibilnosti, aktuelnosti i umjerenosti. Ovakve stvari su dobre i pomažu u procesu dijaloga i prihvatanja mišljenja dru-gih. međutim postoje i drugačije diskusije:

○ čiji je cilj mobilizacija sljedbenika,○ one koje obiluju greškama, bez ikakvog smisla ili cilja,○ one koje uzimaju dragocjeno vrijeme,○ ima ih koje samo povećavaju fanatizam i odbojnost među ljudi-

ma,○ ne približavaju stavove neistomišljenika,○ ne razotkrivaju neistinu,○ ne potpomažu istinu,○ neke diskusije maksimalno mogu postići neku vrstu medijske

halabuke, a trebalo bi da budu usmjerene, smirene i umjerene.

37 Sad, 75-76.38 Alu ‘Imran, 159.



3. Dogovor (šura)

Šura je naređena od strane Allaha: Zato im praštaj i moli da im bude opro-šteno i dogovaraj se s njma.39; ...i koji se o poslovima svojim dogovaraju.40 Poslanik, s.a.v.s., konsultovao se sa svojim ashabima na Bedru, Uhudu, Hendeku i drugim bitkama.

Danas je neophodno i neizbježno da princip šure predlažemo i na-mećemo u porodici, školi i državi, te da ljudi učestvuju u kreiranju svoga puta, svoje sadašnjosti i budućnosti. Ovo posebno vrijedi za omladinu ko-joj se treba približiti, osjetiti njihove probleme, težnje, ne treba im name-tati naše ideje a njihove smatrati nezrelim. Jako je važno da im u ovakvim uvjetima pridajemo važnost i da ih poslušamo, što je šerijatska obaveza. Također je obaveza i da im istinu kažemo jasno i direktno, bez uljepšava-nja i kurtoazije.

4. Potenciranje kruga pitanja u kojima se slažemo

Ovo je poznato pravilo Rešida Ridaa i menara. On bi govorio: “Sarađujmo u onome oko čega se slažemo a uvažavajmo se i oprostimo jedan drugom ono oko čega se razilazimo.” mnogi su kritikovali ovo pravilo, ali ako ga objektivno i nepristrasno razmotrimo vidjećemo da je to ispravno pravi-lo. mi ovdje nužno ne govorimo o našim neistomišljenicima u vezi s te-meljnim pitanjima i principima islama, već govorimo i o dijalogu između sljedbenika Kur’ana i sunneta. Ibn Tejmijje na više mjesta ukazuje kako je primanje islama od strane nevjernika preko novotara bolje od toga da ostanu u svome nevjerovanju, te da je pokajanje grješnika putem slabog hadisa bolje od ostajanja u stanju griješenja. Također, da je namaz za no-votarom bolji od napuštanja džemata.

Ovo pitanje aktiviranja kruga pitanja oko kojih se slažemo, vezano je za principe interesa (masleha), ulaganja intelektualnog napora i procjene (idžtihad, nezar) te promjene stanja. muslimani koji su danas u stanju slabosti, kada uprkos neprijateljskoj dominaciji pokušavaju povratiti svo-ju svjetsku slavu, moraju više pažnje posvetiti ovom pitanju.

39 Alu ‘Imran, 159.40 Eš-Šura, 38.



5. Ohrabrenje na vlastito promišljanje, osiguranje adekvatne klime za svakojaku kreativnost i aktivnost razuma

Klima u kojoj vlada sloboda jeste prostor gdje se rađaju zdrave ideje. me-đutim kada čovjek mora sto puta razmisliti prije nego kaže neku ideju, jer bi mogao biti optužen i šikaniran, to donosi smrt svakoj inovaciji. mi ovdje govorimo o inovacijama u ovosvjetskim stvarima koje nisu precizi-rane a ljudi se u vezi s njima razilaze, a ne govorimo o novotarijama u vezi s vjerskim stvarima koje su jasno definisane tekstom Kur’ana i sunneta. U ovaj nam se kontekst uklapa slučaj sa Ibn Abbasom. Seid ibn Džubejr prenosi od Ibn Abbasa da je rekao: “Omer me uvodio u društvo starijih učesnika Bedra, pa je jedan od njih upitao: ‘Zašto u naše društvo dovodiš ovoga mladića, a mi imamo sinove njegovih godina?’ On ih je pozvao jed-nog dana, kada je zovnuo i mene, vjerovatno da bi nas suočio. Potom ih je upitao za mišljenje u vezi s ajetom Kada Allahova pomoć i pobjeda dođu, i vidiš ljude kako u skupinama u Allahovu vjeru ulaze... pa je proučio suru do kraja. Jedan od njih je rekao: ‘Allah nam je naredio da Ga hvalimo i či-nimo istigfar kada nas pomogne i pobijedimo.’ Drugi su rekli da ne znaju, pa je mene upitao: ‘Šta ti veliš, o Ibn Abbase? Slažeš li se?’ Odgovorio sam: ‘Ovo je Allahov nagovještaj Poslanikove, s.a.v.s., smrti, koju mu je nago-vijestio: Kada Allahova pomoć i pobjeda dođu – tj. oslobođenje mekke i to je znak tvoje smrti – edžela i ti veličaj Gospodara svoga hvaleći Ga i moli Ga da ti oprosti, On je uvijek pokajanje primao. Tada Omer reče: ‘I ja o ovoj suri znam ono što i ti.’”41

6. Podsticaj na konstruktivnu kritiku i ciljana analiza situacije

Ovo se tiče političkih i društvenih pitanja, kao i pitanja koja su vezana za metode rada na da‘vetskom planu. Objektivna analiza ove situacije i metoda nam govori da trenutna situacija na aktuelnoj pozornici nije baš najbolja pa da bismo mogli kazati kako je naše stanje dobro i da nema potrebe za poboljšanjem. Svi priznajemo da naša situacija zahtijeva rad na poboljšanju, a prvi korak na tome planu jeste ciljana i konstruktivna

41 Hadis bilježi Buhari: Knjiga o pohodima, poglavlje Poslanikovo, s.a.v.s., mjesto na dan oslo-bođenja mekke.



kritika. mnogi smatraju da diktatorska dominacija – svejedno da li se ra-dilo o političkoj, gdje se ljudima zabranjuje da govore, ili naučnoj, gdje se ljudima nameće jedno mišljenje, f ikhsko ili neko drugo, i zabranjuje različitost – ujedinjuje ljude. međutim istina je da ih ne ujedinjuje i da će, možda, ostati uskraćeni kad im bude najpotrebnije, kao što je danas slu-čaj kada vlada velika sloboda i otvorenost, kako politička tako i naučna, a ljudi se nisu spremili za tako nešto i onda im predstavlja teškoću da se odgovorno suoče i odnose prema novoj situaciji i pitanjima.

7. Naređivanje dobra i odvraćanje od zla

Ovo je jedna od odlika vjernika: A vjernici i vjernice su prijatelji jedni dru-gima: traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju.42 Ova osobina mora biti aktivna kod uleme i onih koji se bave naukom, kao i kod naroda. Ovdje postoje neke napomene:

○ Ne treba negirati idžtihadska pitanja oko kojih se razišla ulema: U ovakvim pitanjima niko nikoga ne treba pobijati, jer su svi mudžtehidi43 ravnopravni i bez obzira što je jedan u pravu, svaki ima nagradu.

○ Ponekad u pitanjima oko kojih postoji razilaženje postoji jasno i argumentovano ispravnije mišljenje. U ovom slučaju nema za-preke da se neistomišljenici pouče i ukaže im se na ispravnije rješenje, pa u određenoj mjeri i opovrgne njihov stav ako to situ-acija zahtijeva.

○ Jedan mukallid44 ne smije opovrgavati drugog: Kada jedna osoba u šerijatskim pitanjima slijedi nekog učenjaka ili mezheb, ona nema pravo da opovrgava drugog mukallida.

○ Izostanak negiranja i opovrgavanja ne znači da ne treba uputiti savjet: Savjet nije neophodno samo u čisto naučnim pitanjima. Imam Šafija je u djelu El-Umm i na drugim mjestima govorio:

42 Et-Tevbe, 71.43 mudžtehid je osoba koja je stručna da samostalno na osnovu šerijatskih izvora dolazi do

rješenja šerijatskih pitanja. (op. prev.)44 mukallid je osoba koja nije stručna da samostalno donosi rješenja šerijatskih pitanja, već

slijedi mudžtehida. (op. prev.)



“Čovjeku koji mi se suprotstavi u nekom fikhskom pitanju ne ka-žem da se pokaje Allahu, jer se tevba čini za grijehe a ovaj čovjek će (zahvaljujući intelektualnom naporu) dobiti jednu ili dvije na-grade.”

○ Očuvanje principa koristi i interesa (mesalih) prilikom negiranja neispravnog: Negiranje lošeg mora počivati na principu ostvare-nja interesa i izbjegavanja štete.

○ Očuvanje principa postepenosti prilikom negiranja lošeg: mije-njanje ljudskih navika jeste teško i mučno, pa u situaciji kada naredba dobra i negiranje lošeg neće donijeti rezultat i korist, to i nije čovjekova obaveza. Ovo je spomenuo i preferirao El-Izz ibn Abdusselam, kao što je to spomenuo i Šenkiti u tumačenju ajeta: “Opomeni ako opomena koristi” Ovo su prihvatili i drugi učenjaci.

○ Sklapanje primirja i ostavljanje na miru: I ako jedni od vas vjeruju u ono što je po meni poslano, a drugi ne vjeruju, pa pričekajte dok nam Allah ne presudi, jer On je sudija najbolji!45 U Poslanikovom, s.a.v.s., životopisu, kao i u f ikhu, postoje mnoge teme koje treba iskoristiti. Tako imamo poglavlja koja govore o sklapanju pri-mirja, poglavlja o miru, poglavlje o sklapanju ugovora te druga poglavlja i teme koje će čovjek uzimati shodno mjestu i situaciji. Ljudi često imaju potrebu da uspostave suživot u miru i sporazu-mu, daleko od rata i sukoba.

8. Jasnoća, otvorenost i neumanjivanje razilaženja

Iz emocionalnih razloga neki pokušavaju zanemariti ili umanjiti značaj razilaženja, iako ono postoji. međutim, to je najsličnije situaciji bolesnika koji ode u bolnicu pa mu krivotvore medicinske nalaze i rezulate pregle-da – da bi rekli da je on zdrav, iako bolesti razdiru njegovo tijelo!

U jasnoću i otvorenost spada i to da otvoreno govorimo o razlika-ma među nama, ali na način da to bude put ka njihovom prevladavanju i uklanjanju njihovih negativnih pojava.

45 El-A‘raf, 87.



9. Ispravno razumijevanje i prevladavanje problema u komunikaciji

mnoga razilaženja su uzrokovana širenjem neprovjerenih informacija ili zbog pogrešnog razumijevanja, ili nekih drugih razloga koji unose ružna osjećanja u srca vjernika. Tu obično nedostaje razumijevanje drugih oso-ba i ponekad se sud donosi na osnovu nečije knjige ili nekog stava, a istina može biti mnogo šira. Neistomišljenici u potpunosti trebaju razumjeti je-dan drugoga i izbjegavati reakcije, sumnje i neosnovane konstrukcije.

Na kraju da kažemo kako trebamo iskoristiti moderna djela koja go-vore o komunikaciji među ljudima i moderne specijalističke studije iz te oblasti. Postoje mnoga djela iz ove oblasti koja uređuju i regulišu razila-ženja među pojednicima, grupama, organizacijama, pa se treba okoristiti njima. Usput da kažemo kako postoji korisna knjiga Razumijevanje ra-zilaženja – objektivni principi ophođenja neistomišljenika (Fikhu-l-ihtilaf, kava‘idu-t-te‘amuli me‘al-muhalifine bi-l-insaf ), koju je priredio mahmud muhammed el-Hazendar. Ova knjiga obuhvata nekoliko lijepih bontona koje trebaju posjedovati neistomišljenici.

Hadis o razilaženju

U poznatom Poslanikovom, s.a.v.s., hadisu se kaže: “moj ummet će zade-siti isto ono što je zadesilo Benu Israelićane, čak i kada bi neko od njih jav-no obljubio svoju majku i u mome ummetu bi bilo onih koji bi to uradili. Jevreji su se razišli na sedamdeset i dvije grupe, a moj ummet će se razići na sedamdeset i tri grupe, svi će u vatru osim jedne. Ashabi upitaše: ‘Ko su oni, Božiji poslaniče?’ On odgovori: ‘Oni koji slijede moj put i put mojih ashaba.’”46

46 Ovaj hadis o razilaženju prenosi se preko različitih seneda, neki su pouzdani a neki apokrif-ni. Prema istraživačima jedan od najpouzdanijih jeste predaja koju prenosi Ebu Hurejre, a bilježe je Ahmed u Musnedu, 2/232, broj 8377; Tirmizi, 5/25, broj 2640; Ibn madže, 2/1322, broj 2991; Ebu Davud, 4/198, broj 4596; Hakim, 1/48, broj 10. Također, predaja od muavije ibn Ebi Suf jana koju bilježe Ahmed u Musnedu, 4/102, br. 16979; Ebu Davud, 4/198, br. 4598; Darimi, 2/314, br. 2518; Taberani u El-Kebiru, 19/379, br. 884.



mnogo je onih koji su govorili o ovome hadisu, posebno oni koji su razmatrali temu razilaženja. među njima ima i onih koji su, možda, i pre-tjerali u njegovom citiranju i analizi a nisu ga dobro razumjeli, pa ga zato želim pojasniti.

Ovaj hadis ne bilježe Buhari i muslim, autori dva Sahiha, što samo po sebi ne znači da nije vjerodostojan. međutim to što ga ne bilježe vje-rovatno ukazuje da ne ispunjava njihove uvjete vjerodostojnih hadisa. Bilježe ga Ahmed i autori sunena47 sa različitim nizovima prenosilaca. Neki su ga učenjaci proglasili vjerodostojnim ili dobrim, poput Tirmizija, Hakima, Zehebija, Ibn Tejmijje, Šatibija, Ibn Hadžera i drugih. Drugi su ga smatrali slabim, poput Ibn Hazma, Ibnu-l-Vezira i drugih. Jače je mišlje-nje većine da je hadis utemeljen, jer se to može zaključiti na osnovu više predaja preko kojih je došao. međutim ne treba ga izdvajati kao da o ovoj temi nema drugih hadisa.

Prvo: Treba se prisjetiti Poslanikovog, s.a.v.s., hadisa: “mom ummetu se Allah smilovao, neće imati kaznu na onom svijetu, nego je njihova ka-zna na ovom svijetu kroz iskušenja, zemljotrese i ubijanje.”48 Ovo je vjero-dostojan hadis, prenose ga Ahmed, Ebu Davud i Hakim od Ebu musaa uz pouzdan niz prenosilaca. Hadis ukazuje na milost koja je ukazana ovome ummetu, tako što neće imati kaznu na onom već na ovom svijetu.

Drugo: Ovaj ummet je kod Allaha najbolji ummet. Jasnim tekstom Kur’ana i sunneta je konstatovano da je bolji od prethodnih ummeta, od jevreja i kršćana. Zato Allah kaže: Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio49

Na drugom mjestu kaže: I tako smo od vas stvorili pravednu zajedni-cu.50

47 Sunen je hadiska zbirka u kojoj su hadisi poredani po poglavljima f ikha. (Op. prev.)48 Hadis prenosi Ebu Davud, 4/105, br. 4278; Ahmed u Musnedu, 4/410, br. 19693; Hakim,

4/283, br. 7649; Kadai u Musnedu-š-Šihabu, 2/100, br. 968; Ebu Ja‘la u Musnedu, 11/68, od Seida ibn Ebi Berdeta, a on od svoga oca, a ovaj od Ebu musaa el-Eš‘arija. Hakim kaže da je vjerodostojan, u čemu ga je podržao i Zehebi.

49 Alu ‘Imran, 110.50 El-Bekare, 143.



Predaje od Poslanika, s.a.v.s., koje govore o tome dostižu stepen mu-tevatira51. Ovaj ummet je najbolji i iz predmetnog hadisa ne treba razu-mjeti da su se drugi narodi manje razilazili i da su zato bolji i da je kod njih manje zla.

Treće: U Sahihu Buharije i muslima od Ibn mesuda prenosi se pre-daja u kojoj kaže: “Bili smo sa Božijim Poslanikom, s.a.v.s., u Kubau, pa nam je rekao: ‘Da li bi bili zadovoljni da predstavljate četvrtinu Dženne-tlija?’ Odgovorili smo: ‘Naravno.’ Ponovo je upitao: ‘Da li bi bili zadovoljni da predstavljate trećinu Džennetlija?’ Odgovorili smo: ‘Naravno.’ Opet je upitao: ‘Da li biste bili zadovoljni da činite polovinu Džennetlija?’ Odgo-vorili smo: ‘Naravno.’ Tada on reče: ‘Tako mi Onoga u Čijoj je ruci muham-medova duša, nadam se da ćete činiti polovinu Džennetlija, a u Džennet će ući samo muslimani. Vi ste u odnosu na mnogobošce kao bijela dlaka na koži crnog bika, ili kao dlaka na koži crvenog bika.”52 Ovim hadisom Poslanik, a.s, poručuje da će njegovi sljedbenici predstavljati polovinu Džennetlija.

Četvrto: Uzvišeni Allah je ovome ummetu oprostio djelo koje se ura-di greškom i u zaboravu, kao što stoji na kraju sure El-Bekare: Gospodaru naš, ne kazni nas ako zaboravimo ili što nehotice učinimo.53 U vjerodostoj-nom hadisu stoji: “Allah je mome ummetu oprostio ono što urade greš-kom, u zaboravu, i ono na što su prisiljeni.”54 Ova poruka je prisutna i vrijedi kod učenjaka islamskog prava i njegove metodologije.

Peto: Allah, dž.š., skinuo je teret i teškoće s ovoga ummeta, a koji su bili na narodima prije nas: ...koji će ih tereta i teškoća koje su oni imali oslo-boditi.55 Dio islamskih učenjaka je problematizirao velik broj grupacija u ummetu kao što je to spomenuto u hadisu. Neki od mogućih odgovora jesu sljedeći:

51 mutevatir je predaja koja ima velik broja prenosilaca u svakoj generaciji, tako da se njena vjerodostojnost ne može dovesti u pitanje. (Op. prev.)

52 Bilježi Buhari u Sahihu, 5/2392 i muslim, 1/200 od Abdullaha ibn mesuda.53 El-Bekare, 286.54 Ovaj hadis dolazi u predaji preko Ibn Abbasa a bilježi ga Ibn madže, 1/659, br. 2045; Tabera-

ni u Es-Sagiru, 2/52, br. 765 i Darekutni u Sunenu, 4/170, br. 33.55 El-A‘raf, 157.



○ Dugo postojanje ovoga ummeta.○ Ova podijeljenost je manje štetnih posljedica nego kod drugih

naroda.S druge strane postoji mnogo dobra u ovome ummetu, što na neki

način umanjuje štetu podijeljenosti koja u biti ne mora obuhvatati veliki procenat ummeta. Kada se i dvojica raziđu, to se može smatrati razila-ženjem. Prema tome, sedamdeset i tri grupacije može obuhvatati manji dio ummeta. Pravi problem jeste kod onih koji sebe smatraju spašenom skupinom a druge smatraju zabludjelim i trpaju ih u vatru. Poslanik, s.a.v.s., rekao je: “Kada neko za druge kaže da su propali, on sam je najvi-še u propasti.”56 Postoji i drugačija verzija ovoga hadisa, gdje stoji da “on uzrokuje njihovu propast”.

Poslanik, s.a.v.s., kada govori o razilaženju, za ove sedamdeset i dvije grupe kaže da pripadaju “njegovom ummetu”, zatim da će se razići “ovaj ummet” i da će se razići “moj ummet”, što znači da oni nisu nevjernici niti mušrici, već su muslimani vjernici. možda među njima bude dvoličnjaka i nevjernika, ali je veći dio ovoga ummeta u kategoriji vjernika muslimana, uprkos nekim vrstama razilaženja i propusta. Ovo značenje preferiraju znameniti učenjaci, poput Ibn Tejmijje, Šatibija i drugih.

Također, ovo je prijetnja koja se ne mora ostvariti. Zato Ibn Tejmijje kaže da ovaj hadis nije veći od Allahovih riječi: Oni koji bez ikakva prava jedu imetke siročadi – doista jedu ono što će ih u vatru dovesti i oni će u ognju gorjeti.57 U drugom ajetu stoji: Onoga ko to nepravično i nasilno uradi - Mi ćemo u vatru baciti.58 Uprkos ovome, mi ne kažemo za određenu osobu da će u vatru, jer ostaje mogućnost pokajanja za grijehe, ili, možda, njegova dobra djela pobrišu loša, ili ga Allah njegovim nevoljama iskupi itd.

Klasična ulema se nije bavila imenovanjem ovih grupacija, kao što to spominju Šatibi u muvafekatu, zatim Ibn Tejmijje i drugi. Ibn Tejmijje kaže: “Ko među ove sedamdeset i dvije frakcije bude dvoličnjak, u biti je nevjernik, a ko ne bude dvoličnjak, već bude vjerovao u Allaha i Njegovog

56 Hadis bilježe muslim u Sahihu, 4/2024 i Ebu Davud, 4/296, od Ebu Hurejre.57 En-Nisa’, 10.58 En-Nisa’, 30.



Poslanika, ne može se smatrati nevjernikom, makar napravio bilo kakvu grešku u tumačenju. Kada vjernik kaže: Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla59, on misli na sve one koji su ga pre-tekli u imanu iz ovoga ummeta, iako ima onih koji su neke stvari protu-mačili suprotno sunnetu, ili su počinili grijehe, ali oni spadaju u njegovu braću koja su ga prestigla u imanu. To znači da ulaze u generalnu katego-riju, iako spadaju u te sedamdeset i dvije grupacije. U svakoj grupaciji ima veća grupa onih koji nisu nevjernici, već vjernici kod kojih ima zablude i grijeha zbog kojih zaslužuju prijetnju.”

Ibn Tejmijje dalje nastavlja: “Iako hadis o sedamdeset i dvije grupa-cije nije prenesen u dva Sahiha i Ibn Hazm i još neki učenjaci ga smatra-ju slabim, hadis dobrim smatraju neki drugi, a pojedini, poput Hakima, smatraju ga vjerodostojnim. Autori sunena ga prenose u više predaja.

Prema tome, ovakvi hadisi se moraju staviti u ispravan kontekst. Iako ga smatramo vjerodostojnim, ne treba prelaziti mjeru i ne smije biti razlogom za širenje razilaženja i cijepanja među vjernicima. Postoji vri-jedna studija profesora Abdullaha ibn Jusufa el-Džedi‘a, pod naslovom Pojašnjenje hadisa o razilaženju ummeta (Advau ala hadis iftiraku-l-um-me) i preporučujem da se pročita.

molim Allaha da nas uputi da govorimo i radimo dobro, da naša srca ujedini u imanu i bogobojaznosti, da nas sve uputi na najispravniji put, da ummet islamski ujedini na dobru i uputi, kao i njihovu riječ i njihov saf. Zaista je On plemenit.

(Preveo: Dževad HRVAČIć)

59 El-Hašr, 10.


kultura razilaženja

Documents