Poezija u hrvatskoj moderni

Ivo Vojnović, Ante Tresić Pavičić, Milan Begović, Vladimir Nazor, Antun Gustav Matoš, Vladimir

Vidrić, Fran Galović, Dragutin Domjanić

moderna lirika: predodžbe, faktura

modernistička poezija predstavlja doslovan pomak od nacionalno angažirane poezije koju afirmira ilirski pokret

Kranjčević kao predmodernist najavljuje neke elemente koje kasnije prihvaćaju čak i ekspresionisti

Kranjčević pjesnik kolektivnog subjekta, pitanje nacionalne sudbine stavlja iznad esteticističkog individualizma moderne lirike

preteče modernističkih pjesnika: Ivo Vojnović, Ante Tresić Pavičić (Miroslav Šicel)

Ivo Vojnović

Lapadski soneti (1891.- 1901.) sonet kao tipičan simbolistički oblik ugođaj, često posredovan simbolima pejzaž kao aktivna lirska tema okrenutost dubrovačkom prostoru

Na Mihajlu (Dubrovnik, 1892.)

Jedan po jedan dohodu vlastelau crnom l’jesu nošeni od fakinana zadnje s’jelo, gdje no znak propelagrbove kruni posred ruzmarina.

Nakon svih borba nasl’jegjenih strastii mržnje davne, što ti žile pali, i šetnja, i šala, i plandovanja, i lasti, harno je leći, gdje su nav’jek spali

Djedovi mrtvi, kad je Knez još vladô.Tu sami trunu dalje bar u miru, dok cv’jetnom travom pase krotko stado.

Što san Gospara ne budi u svom gaju.- “Requiem aeternam!” --- čuj eolsku liručempresa grobnih!...možda šapću o raju.

Ante Tresić Pavičić (Vrbanj, Hvar, 1867. – Split, 1949.)

Glasovi s mora Jadranskoga, 1891. Djuli i sumbuli, 1900. Valovi misli i čuvstva, 1903. Sutonski soneti, 1904. Plavo cvijeće, 1928. klasična literatura i oblici, klasična

(antička) prozodija idealnom poezijom smatra stapanje

“duha klasičnog metra s duhom našeg jezika”

veza s Nazorovom lirikom – motiv vedrine, cvrčka kao simbola energije i života

racionalistička, a ne emocionalna poezija

sonet kao prirodniji, elastičniji izraz posljednja zbirka u cijelosti posvećena

očinskoj ljubavi

ŽukNa onoj hridi što nad morem stršiSamotan bokor žuta žuka cvate, I kad mu lahor njihne brsne zlate, Mirisnom dušom oko mene prši.

Oh, nujan li je povrh ljute kršiOsamljen! Bijesno u zimi ga mlateŠibike bure; al netom se vrateProljetni dasi svoj zadatak vrši;

I, ne tužeć se, cvate i miriše…Kad njegov slatki miris me ovija, Tad nejasna me hvata nostalgija;

Sva moja duša sjetom zamiriše, Ko njegva, s ove pustoši i čezneDa u otajstvu počinka iščezne.

Milan Begović (Vrlika, 1876. – Zagreb,

1948.)

Pjesme, 1896. početničke, srednjoškolske

Knjiga Boccadoro (1900.), pseudonim Xeres de la Maraja

hedonizam, pseudo-renesansizam erotika, ljubav kao najviši stupanj

ljepote svjetla igra života projicirana u putenoj

ljubavi, sklad i zadovoljstvo

Život za cara, 1904. Vrelo, 1912.

Mistički soneti U crkvu si me zvala na ročište, u predvečer kad u njoj nikog nema, kada samoća i pustošnost nijemaprostore svete otajnošću tište.

Stupovi hite hramu na nebište, zagrljaju se gore. Ko da drijema, uljenka gluho dršće ispod trijema – U crkvu si me zvala na ročište…

U polutami stali smo pod lukomko pokajničke duše. Drhtala sikad tanano ti tijelo ovih rukom.

Uljenka dolje u trijemu se zgasi, orguljna cijev je dahnula iz tame: ti si se čvršće vinula uza me.

Antun Gustav Matoš

Utjeha kose, 1906. za života nije objavio zbirku pjesama osamdesetak pjesama utjecaj Baudelaireaa oblik soneta, muzikalnost, sklad, ritam,

izmjena govorne i pjevne intonacije topos ljubavi, cvijeta, domovine

motiv smrti, elegičnost, baladičnost pejzažna lirika impresionizam (Notturno), secesija

(Labud) domoljubna lirika začetnik moderne kajkavske lirike

(Hrastovački notturno, Grički dijalog)

ekspresionistička poema Mora (1907.): dnevno-politička motivika, suvremene teme (Iseljenik, Pravda), ideološka procjena (radikalni nacionalni zahtjevi, bojazan da će Hrvatska izgubiti politička prava i nacionalni identitet zbog hegemonijskih tendencija susjeda)

“pretovarenost izravnim oznakama za sadržaje moderne epohe” (Kravar)

korelati more u sadržajima suvremenog svijeta, materijalistička filozofija, ateistička misao, opća kritika stanja svijeta

Vladimir Vidrić (Zagreb, 1875. – Zagreb,

1909.)

Pjesme 1909.; dvadeset i pet pjesama četrdesetak pjesama, periodika i

rukopis starina/antička umjetnost i priroda –

dva pola Vidrićeve lirike

nekoliko tematsko-motivskih linija: 1. pjesničko problematiziranje same poezije

i pjesnikova statusa (U oblacima, Plakat)pjesnik je posrednik između nebeskih sfera uzvišenoga

i idealnoga i zemaljske tragične vezanosti uz prolaznost i patnju

“silni vidici”

2. starina/antička, grčka, rimska, egipatska, biblijsko-židovska, slavenska mitologijska tradicija, srednjovjekovlje

bogovi, satiri, mitološki likovi emocionalno i situacijsko povezivanje

sa suvremenim čitateljem (Elije Glauko, Na Nilu, Pompejanska sličica, Coena, Perun i dr.)

Užarević: Vidrićev “bijeg” u davninu neka vrsta lirske kamuflaže sadašnjosti

pejzažna lirika Vidrić jedan od začetnika pejzažne lirike

u hrvatskom pjesništvu (zajedno s Matošem i Domjanićem, a i s Vojnovićem)

odnos krajolika i kulture (“okulturen” pejzaž, Užarević)

erotsko-ljubavna tematika, fenomen ženskog tijela (Dva levita, Notturno, Romanca)

“trubadurske” pjesme (Bosket, Adieu, Kipovi) – lirsko idealiziranje žene i njezine ljepote

Na Nilu – Užarević je smatra jednom od najljepših hrvatskih ljubavnih pjesama

snažna povezanost lirike i slikarstva, vizualnost Vidrićeve poezije

kontrastiranje svijetla i tame, monumentalni prizori (Mrtvac, Grijeh itd.)

prelaženje s makroplana na mikroplan – također podudarnost sa slikarskom tehnikom

dijaloško-epsko razvijanje događajnosti u pjesmi (Elije Glauko, Na Nilu, Dva levita)

simbolizam odnos visoko/gore – nisko/dolje,

nebo/zemlja, motiv stuba (Užarević: velika vertikala i male vertikale)

mit, mistika, transcendencija u svakodnevnom, božanski status pjesnika i poezije, ideja “vječne ženstvenosti”, sakralizacija erotike (Notturno) i erotiziranje sakralnoga (Gonzaga), alegorizacija (Užarević)

ritam, Vidrićev stih prijelaz od Matoševa strogog stiha prema Šimićevom slobodnom

podražajno, senzualno iskustvo svijeta zanemareno lirsko “ja”

Elije GlaukoElij Glauko – njegovih imenaPovjesnička ne zna uspomena – Elij Glauko ima robinjicu,Plavokosu barbarku, Njemicu.

Elij Glauko – ima vjerovnika, Senatora starca raskošnika, I dva crna, neugledna stvora: Dva trgovca Grka spreko mora.

“Prijatelju, daj mi robinjicu, Rado ću ti vratit obveznicuI dat ću ti čašu od kristala, Lukul nema takova pokala.

Na njemu su nimfe urezane, Gdje se plahe po šikari bane, A po dršku geniji su nagi!Daj barbarku, pa ga uzmi dragi!”

“Čuj me! Ako ti je možda žao Robinjice, što bi meni dao, Gozbu dajem – dođi danas k meni, Brzo će te proći čari njeni –”

Vele Grci: “Glauko, nemoj tako!Ti razmisli trijezno i polako.Dajder nama svoju robinjicu, Platit ćemo njemu obveznicu.

Dat ćemo ti mjesto tog pokalaZlaćan prsten s okom od opalaI tu kesu – metni je u grudi, Uzmi Glauko – u zdravlje ti budi!”

Sluša Glauko srca uzrujana: Barbarka mu ljubav mladih dana – Važan slučaj! Teško mu je reći, Teško s’ vrča, zlata, nje odreći.

A robinja šuti…Kupci glade brade, Teško da joj petnaest ljet’ imade.Kao da se boji?—Nuto plače zloća,Tare suze s lica – rosu s voća.

Ah, u nje se samo srce cijepa!Svršila se jedna sanja lijepa!Elij nema više robinjice,Plavokose barbarke, Njemice.

Pejsaž I.U tavi se žute cvjetoviI zuje zlaćane pčele, Za sjenatim onim stablimaKrupni se oblaci bijele.

I nebo se plavi visokoKud nečujno laste plove; - Pod bregom iz crvenih krovovaPodnevno zvono zove.

A dalje iza tih krovovaZlatno se polje stereValovito, mirno i spokojno – I s huma se k humu vere…

Adieu

O moja je leđa laganoKucnula mandolinaI moj se kaput raskrio.Purpurna pomrčinaMoje je vjeđe prekrilaOd sunca, vjetra i

vina.

A moja se ruka ganula, koja pjesmice sklada, Svijetlu je suzu utrla, Što mi sa zjena pada- Tako silazim gospojoStubama tvojega

grada.

Dragutin Domjanić(Krče, 1875. – Zagreb,

1933.)

Pjesme, 1909. Kipci i popevke, 1917. Izabrane pjesme, 1924. V suncu i senci, 1927. Po dragome kraju, 1933.

“dvojnost” Domjanićeve poezije kao “dvojnost” jezičnog supstrata: štokavskog i kajkavskog

oba jezična supstrata posreduju istu poetiku, sličan motivski i tematski repertoar, slične izražajne značajke i govorne radnje

simbolizam kao temelj Domjanićeve poetike

simbolističko-secesionističk stil, melankolični pesimizam

prva objavljena pjesma Ridi pagliaccio!, 1895., Vienac

figure prošlosti, fantazmi želje, odvajanje od “mase”, izdvojenost, izoliranost

sumnja, skepsa

pozicija gledatelja/voajera A. B. Šimić: Domjanić je “pjesnik

Vječnog Jučer” floralnost, egzotičnost, secesionistička

nefunkcionalnost, preziranje vulgarnosti, isticanje artističkog načina života

impresionistička lirska paradigma s elementima secesioniranja pejsažnog predmetnog sloja (Milanja)

Otmjena dosada, Krče, Šutnja, Smieh, Na Krče, Pauni, Jesen, Inje

motivski inventar krajolika, prirodni i kulturno-artificijelni “aranžman”, opće mjesto lirike fin de sièclea (Milanja)

figura Narcisa (voajera), topos vode ironizacija, temporalizacija (Smieh,

Žmegač)

“univerzalizacija” kajkavskog idioma (Milanja)

izmišljeni, rekonstruiran jezik, “novi jezik na podlozi starokajkavske, idiomatske fraze” (Kalinski)

arhaičan, idiličan svijet, književno-povijesno podrijetlo

secesionistička stilizacija (Figurice, Pozableni Amor) i ratno-socijalna tematika (Ciklame, krvave ciklame)

Fran Galović

za života objavljivao poeziju u periodici i zbirku Četiri grada, 1913.

posthumne zbirke Z mojih bregov, 1925. i Pjesme I-II, 1940. (priredio Julije Benešić)

dva jezična koda, štokavski i kajkavski Skok: u kajkavskoj je poeziji pjesnik, u

štokavskoj tek naznačuje svoju liričnost intimistička, zavičajna, pejzažna lirika

dvadeset i dvije kajkavske pjesme četiri ciklusa prate godišnja doba idila, zamiranje, rezignacija, deziluzija izmještenost, povratak

(Ja nazaj već ne mrem, da bi baš i štel, Drugi me je život odnesel i zel.)

topos samoće i boli

Vladimir Nazor(Postira, 1876. - Zagreb,

1949.)

opsežan lirski opus, niz različitih motivskih krugova, raznojezičnost

1900. Slavenske legende 1910. Lirika Pjesme partizanke 1942.-1945. refleksivnost, nacionalno, etičko-

filozofsko

optimizam prostora, vedrina povezana s toposima prostora, ditirambi (Cvrčak)

Vučetić: rana faza je lirika borbene mladosti, lijepe, bujne, bogate i poletne, koja teži uzvišenom smislu dobra

slavenske legende i mitologija (Perun, Dabog), hrvatska prošlost, ciklus Hrvatski kraljevi (Zvonimirova lađa)

istarski prostor i tlo, čakavska poezija (Istarski gradovi, Galiotova pesan)

u razdoblju nakon Prvog svjetskog rata okreće se epici (Medvjed Brundo, Utva zlatokrila)

lirika: intimnija, usamljenija (Geneza) priroda postaje simbolična,

refleksivnija, filozofska (Dušmanin)

nakon 1930. nova raspoloženja, ep Ahasver

Drugi svjetski rat ponovno budi borbeno raspoloženje, lirika otpora, vjera u putove poštenja i oslobođenja