MUHAMMED ABDUHU, Risale et-Tevhid, rasprava o islamskom monoteizmu

Prevod s arapskogi i bilješke Muharem Omerdić

Sarajevo, 1989.

Nakon što je 1883.g., protjeran iz Egipta, Abduhu se nastanio u Bejrutu, gdje je počeo da predaje u mjedresi Sutlaniji. Tema njegovih predavanja bio je tevhid, ali se pri tome susreo s problemom koji se ticao literature. Postojala je neka literatura, ali je ona bila preopširna za uzrast njegovih učenika, pa je Abduhu oslučio da svoja predavanja diktira svojim učenicima. Nakon što su se okolnosti u Egiptu promjenile,Abduhu se vraća u svoju domovinu i biva postavljen za šerijatskog sudiju. Nedugo nakon toga, ponovo mu se javlja interesovanje za naukom o tevhidu, te od svoga učenika traži da mu pošalje svoje bilješke koje je načinio tokom Abduhuovih predavanja.Kada je dobio bilješke, Abduhu je nešto izbacio, neke teme dodao, nešto praktičnije definisao, i na taj način je nastalo djelo „Risaletu-tevhid.“

Završen je period islama kada je među muslimanima bio Poslanik, a.s., koji je predstavljao svjetiljku koja je razbijala tamu neznanja. Poslanika nasljeđuju dvojica halifa i djeluju u granicama njihove moći do kraja života. Općenito shvaćeno, ljudi u tom periodu nisu imali slobodnog vremena niti mogućnosti povlačenja u duboku meditaciju radi promišljanja temeljnih pitanja svoga vjerovanja. A oni, malobrojni koji su mali nekih pitanja u vezi sa vjerovanjem, odgovor su dovivali od halifa, koji su konačan sud donosili nakon konsultacija sa najautoritativnijim poznavaocima vjerskih pitanja. Odlike tadašnjih muslimana su bile: vjerovanje u transcedentnost Boga, odbacivanje svih oblika antropomorfizma, smatranje da Kur'an pored egzoteričkog (vanjskog) posjeduje i ezoteričke smislove... Takva situacija vladala je sve do događaja koji su se odigrali u vrijeme vladavine trećeg halife. Ti nemili događaji bitno su utjecali na princip na kojem je halifa gradio svoj autoritet. U daljem slijedu otvoren je prostor za prekoračenje graničnih vjerskih normi, ubistvo halife. Nakon toga postaje jasno da su se kod ljudi poigrali nagoni sa razumom, a sve to je izazvalo oholo ponašanje i prezir. Prva pitanja oko kojih je ispoljeno nesuglasje u mišljenju jesu: problem slobodne volje i izbora djelovanja kao i problem velikog grijeha za koji je izostalo pokajanje. U tim pitanjima su se razišli Hasan el-Basri i njegov učenik Vasil ibn Ata, da bi se na kraju ovaj posljednji potpuno odvojio od svog učitelja i počeo širiti učenje oprečno njegovome. Većina muslimana, među kojima i Hasan Basri naučavali su da je čovjek potpuno slobodan u vršenju svojih djela, i da njegovo djelovanje proističe iz znanja i volje. Ovakvom stavu su se suprostavili deterministi koji vjeruju u predestinaciju svega i tvrde da su ljudi poput grane stabla koje se pokreće bez volje i pod represivnim dejstvom druge sile. Sve ovo nosice vlasti nije uopšte interesovalo, budući da su samo vodili računa o sigurnosti svojih položaja. I tako, baveći se stvarima od ličnog interesa, pustili su da ide kud ko hoće i da čini šta ko hoće. Izuzetak među halifama čini Omer bin Abdulaziz, koji je naredio Zuhriju da registruje sve hadise do kojih može doći. Drugi problem koji se javio bilo je pitanje afirmacije atributa Božijeg Bića, odnosno njihove negacije, a zatim se on proširio i na problem moći razuma u spoznaji propisa vjere. Jedni su smatrali da se razumom mogu spoznati sva vjerska pitanja, pa čak i ona koja se tiču obredoslovlja, dok su drugi moć razumske spoznaje ograničili samo na temeljne principe.Još jedno pitanje koje se pojavilo među muslimanima ticalo se problema stvorenosti ili nestvorenosti Kur'ana. Prvi stav, da je Kur'an stvoren podržalo je nekoliko abasijskih halifa, dok se za drugi stav opredjelila ogromna većina. Polemike oko takvih pitanja toliko su zaoštrile odnose među pojedinim sljedbenicima islama da su mnogi među njima i stradali, čak i nevini. Takvo stanje je potrajalo sve do početka četvrtog stoljeća islamske ere, kada se pojavio Ebu Hasan el-Eš'ari, koji je tresirao središnji put između generacije selefa i onih koji su im oponirali, temeljeći svoje nazore na principima racionalne spoznaje. Učeni iz reda ortodoksije njegovo učenje su oštro kritizirali optužujući ga za

1

krivovjerstvo, a hanbelije su ga ozričito proglasile nevjernikom i tražile da se ubije. U toj situaciji pomoć mu je pružena iz kruga velikih učenjaka, koji su njegovu orijentaciju proglasili ispravnom i ocjenjujući je kao pravac ehlu sunneta vel džemaata. Zahvaljujući ovim velikim učenjacima, eliminirane su dvije snažne grupe: oni koji su se strogo držali doslovnog značenja teksta Knjige i drugi ekstremisti, koji su vlastitoj imaginaciji pridavali najveću pažnju.Ovo vrijeme obilježile su dvije veoma važne pojave: oduševljenost mnogih muslimanskih mislioca grčkim filozofima, posebno filozofijom Aristotela i Platona, koju su sa ogromnim zadovoljstvom umnogome slijedili, i drugo, što je još teže, zaokupljenost svijeta ovosvjetskim uživanjima koji će ih onemogućiti da se uključuju u tokove tadašnjih filozofskih dijaloga u pitanjima vjere. Mi čvrsto vjerujemo da je islam vjera strogog momoteizma a ne vjera divergentnih principa, vjera u kojoj je intelekt njen najveći saveznik, a tradicija (Kur'an i Sunnet) njen najčvrći temelj.

VRSTE SAZNAJNOGSaznajno se dijeli u tri vrste:

a) Moguće po sebib) Nužnu bivajuće po Sebic) Apsolutno nemoguće

Apsolutno nemoguće je ono što ne postoji, niti posjeduje mogućnost postojanja.Nužno je ono što samo po Sebi bivstvuje, a moguće ili slučajno je ono što samo po sebi ne opstoji niti kao postojeće može preći u nepostojanje, već mu egzistencija ili nepostojanje ovisi o postojanju ili nepostojanju nekoga ili nećega koji ga čini mogućim. Mi vidimo egzistiranje nečega čega nije bilo, kao i nestanak onoga što je bilo, primjerice, pojedine vrste biljaka i životinja. Ova bića ili su nemoguća, ili nužna, ili moguća. Nema ni govora da su prvo, jer je neprihvatljivo da nemoguće bude egzistentno. Nema govora, također, ni o drugom jer Nužni egzistira sam po sebi i takav nije podložan prolaženju, ni iščeznuću. Navedena bića su, prema tome, moguća, što znači da moguće nesumnjivo postoji. Sveukupni zbir svega mogućeg je ovisan o svom Darovatelju egzistencije, Koji ima svoje atribute:BESPOČETNOST, VJEČNOST, SAVRŠENSTVO: Nužni je oduvjek, jer kada ne bi bio takav bio bi stvoren, a egzistenciji stvorenog je prethodilo ne-postojanje.Među atribute Nužnog spada i to što On nikada neće nestati, vječan je, u protivnom bi sa Njegovim nestankom nestalo svega onoga što je u vezi sa Njegovim bićem. Također, u sudove o Njemu spada i to da On nije sastavljen od dijelova, jer kada bi bio sastavljen, tada bi Mu prethodio svaki od Njegovih dijelova koji sačinjavaju Njegovo biće. Isto tako, kao što nije sastavljen, Nužni nije ni djeljiv.ŽIVOT: Egzistencija Nužnog je ishodište svih mogućih egzistencija, pa je On prema tome, prva i vrhovna egzistencija. Prema tome, neophodno je da Nužni posjeduje atribut života. To je svojstvo koje omogućava svakoj manifestaciji da nastane i održi se. Nužni je živ, iako se Njegov život razlikuje od života mogućih. Nužni je darovalac egzistencije i svega onoga što je prati. Da li bi to bilo moguće da On nije živ? Dakle, On je živ, kao što istovremeno čini ishodište života svega ostalog.ZNANJE: Od atributa koje Nužni posjeduje jeste i znanje, jer Nužni je Sveznajući. Kada Nužni ne bi bio vlasnik znanja, u tom slučaju bi egzistenti mogućeg bili savršeniji od Nužnog, a to je nemoguće. Nepobitna je činjenica da je Nužni darovalac znanja svakom egzistentu. Njegovo znanje je iznad znaja svih egzistenata te je nepojmljivo da znaje nekog bude iznad Njegovog znanja. Znanje Nužnog je sveobuhvatno. Dokazi postojanja znanja kod Nužnog se očituju kroz savršene zakonitosti i red u kosmosu, u kom je svaka stvar postavljena na svoje mjesto, i u kome je obezbjeđeno svakom mogućem ono što mu je potrebno za njegovo normalno egzistiranje i opsranak. Nužni je Onaj koji zna stanje zametka u stadiju sperme ili u ugrušku krvi, i zna potrebe zametka sve do oblikovanja u cjelovito biće i stvaranja živog organizma, kada mu udahnjuje dušu i čini ga samostalnim u djelovanju. On zna da su mu potrebne ruke, noge, oči, uši, nos i sva ostala unutarnja osjetila radi

2

održavanja u prirodi kao i za odbranu od onog neprijateljskog. On zna potrebe tog bića, njegovog stomaka, srcam jetre pluća i drugih organa neophodnih za život i opstanak, do određenog roka kako svakog pojedinca tako i ljudi uopšte. APSOLUTNA VOLJA: Među nužne atribute Nužnog spada i volja. To je atribut čija je naročitost izražena u svakom djelu Sveznajućeg. Nužni je vlasnik volje, jer On sve čini samo po svom znaju. Što se tiče značenja volje, to je sposobnost kojom činilac može izvršiti ono što naumi. Budući da je Nužni Onaj koji posjeduje unanje, volju, život, shodno tome nema nikakve sumnje da je On i SVEMOĆNI. APSOLUTNA SLOBODA IZBORA: Iz prethodnih atributa proizilazi i apsolutna sloboda izbora. Ovaj atribut predstavlja slobodno djelovanje Njegove moći u skladu sa sveznanjem i odlukom apsolutne volje. Njemu niko nije uslovio čuvanje savršenog reda u Kosmosu tako da on ima za to obavezu, pa da bi Mu u slučaju neispunjavanja te obaveze bilo nešto uskraćeno i upućen prigovor. Savršenost kosmosa proizilazi iz savršenstva Stvoritelja.JEDNOĆA: Jedan od obaveznih atributa Nužnog je jednoća Njegovog Bića. Što se tiče Njegove jednoće u Biću, ona se sastoji u negiranju sastavljenosti Njegovog bića. Što se tiče jednoće u opisu, ona se izražava u tome da ne postoji ništa Njemu slično. Stoga, izvjesno je da ne postoji ni jedna egzitencija koja je ravna egzistenciji Gospodara svepostojećeg: onda je pogotovo jasno da Mu nema niko ravan ni po atributima koji su neodvojivi od Njegovog opstojanja. Što se tiče jednoće u egzistenciji i djelovanju, mi pod tim podrazumijevamo da je On jedini čija je egzistencija nužna i jedini koji daje egzistenciju onom mogućem. Vjerovati u navedene atribute je dužnost, na to upućuje i racio i islamski vjerozakon. Međutim, islamski vjerozakon spominje i neke atribute koje razum sam ne bi znao ustanoviti, ali ih ipak ne bi smatrao nespojivim sa Njegovom suštinom. Jedan od tih atributa je i atribut govora. U tradicijskim izvorima se navodi da je Allah govorio sa nekim Svojim vjerovjesnicima, što i sam Kur'an potvrđuje. Slična stvar je i sa atributom vida, sluha, itd., koji su tradicijski, a ne racionalno potvrđeni. Alahov Poslanik, a.s., namskreće pažnju pa kaže: „Razmišljajte o Allahovom stvaranju, a ne razmišljajte o Njegovom Biću, jer bi vas to moglo odvesti u propast.“ Jer, krajnji domet spoznaje koja je razumu moguća su forme ibjekata i njihovi učinci. Uzmimo za primjer svjetlost: oni koji su je proučavali ustanovili su u vezi sa njom brojne zakonitosti, koje su svrstali u jednu posebnu nauku. Međutim, nijednom od njih nije moguće da razumije šta je to što daje sjaj. Uz to, Allah čovjeku nije da moć da spoznaje suštinu stvari, već samo da upozna forme i osobenosti njihove. Prema tome, insistirati na spoznaji suštine stvari razumom je gubljenje vremena i trošenje energije na ono što se nikako ne može postići. Ramišljanje o ovosvjestkim stvarima ima svoju praktičnu vrijednost, jer se kroz to pronalazi put ka spoznaji Onoga koji je stvorio svijet. Što se tiče razmišljanja o Biću Stvoritelja, to je traženje spoznaje same suštine,a ona je, ako što smo rekli, nedokučiva za ljudski razum, budući da između Stvoritelja i Njegovih stvorenja nije moguća nikakva usporedba. Ono čime smo zaduženi jeste vjerovanje, tj. da znamo da On postoji i da nije sličan nikakvoj drugoj egzistenciji, opisan onako kako to tradicija prenosi.

DJELA UZVIŠENOG ALLAHA, DŽ.Š.Djela Allaha, dž.š., proističu po Njegovom znanju i volji. Sve što proizilazi iz znanja i volje je vlastiti izbor. Nijedna stvar koja je urađena po vlastitom izboru nije bila obaveza za njenog činioca, Analogno tome, nema niti jednog posla kojim je Allah zadužen i na čije izvršenje bi bio prisiljen. Dakle, svi atributi djelovanja Allaha, kaoo što su stvaranje, opskrbljivanje, nagrađivanje, kažnjavanje vlastite su Njegove mogućnosti. Međutim, bilo je onih koji su toliko preuveličali obavezni karakter tih postupaka da čitajući njihova izlaganja, stičemo dojam da je Bog, naprosto, zadužen, da On mora da izvrši ono na što se obaveže i da održi Svoja obećanja. Ali i pored toga, svi oni se slažu u tome da Božija djela nisu lišena mudrosti, a mudrošću u jednom postupku nazivamo nastojanje koje doprinoso

3

očuvanju harmonije ili izbjegavanu nereda. Mudrošću se ne može nazvati samo djelovanje radi djelovanja. Mudrim činom se može smatrati samo ono djelo koje prati određena namjera njegovog izvršitelja. Kada to ne bi bilo tako, onda bi spavač bio mudrac zbog toga što je u snu jednim pokretom zgnječio škorpiona koji je pokušao ugristi dijete, ili u snu spriječio dijete da upadne u rupu. U tom slučaju bi smo mnoge besmislice mogli nazvati mudrošću. Mudrim se smatra samo onaj ko zna šta proizilazi iz djela učinjenog po njegovoj volji. Božije djelo i stvaranje je savršeno uređeno i ukrašeno sa bezbrojnim primjerima krajnje mudrosti i harmonije na kojima opstoje nebesa, Zemlja i sve što je među njima. Tu mudrost prepoznajemo po tome što je svaka stvar na svome pravom mjestu i što je svemu dato ono što mu je potrebno. LJUDSKA DJELARazum i osjetila svjedoće da čovjek postoji. Kao stvorenje koje se razlikuje od ostalih Allahovih stvorenja, ono je odlikovano mogućnošću da živeći na ovom svijetu čini pojedina djela. Čovjek je sklon ka srdžbi prema onome koji ga sprečava u onome što želi; ako to bude uzrok neuspjeha i ako ga omete na putu ka cilju, čovjek je spreman na otvorenu pobunu. Međutim, čovjek mora biti svjestan činjenice da u kosmosu vlada jedan Sila koja je iznad svih drugih sila, i da iza svakog plana postoji Moć kojoj se ne mogu suprostaviti ničiji planovi. Vjernik, koji je osvjedočen pomoću dokaza i zapažanja da je moć stvoritelja svih svjetova iznad moći svega drugog, uvjeren je kada se i o njemu radi, da su njegovi voljni poslovi, dio sveopćeg Allahovog plana. Kao takvi, oni kaže da je svaki ljudski pistupak Allahov dar. Jedna od stalno aktuelnih rasprava, kada su posrijedi ljudska djela, jeste pitanje usklađivanja, odnosno „izmirenja“ Božijeg sveznanja i volje sa slobodnim djelovanjem čovjeka. Ova rasprava ustvari predstavlja težnju da se prodre u tajne Božije odredbe u šta nam je zabranjeno upuštati se, budući da je naš razum nesposoban da to dosegne. U tu raspravu su se upuštali mnogu, kako muslimani, tako i kršćani, ali su se nakon dugih diskusija opet nalazili na polaznim pozicijama. Jedni od njih su tvrdili da je čovjek apsolutno slobodan i samostalan u svojim poslovima, što je očita zabluda, a drugi si zagovarali potpunu predodređenost i toga se uporno držali. Treći suprihvatili predestinaciju, ali su izbjegavali upotrebljavati to ime. Tvrdnja da vjerovanje u to da je čovjek gospodar svojih djela vodi širku, jeste tvrdnja onoga ko se ne obazire na značenje širka dato u Kur'anu i Sunnet. Širk je vjerovanje da neko drugi osim Allaha ima više utjecaja u našim postupcima. Insistiram na tome da vjerovanje u jednoću Allaha ne traži ništa drugo od vjernika, osim dvije stvari: prvo, da ga je Allah zadužio da maksimalno koristi vlastite mogućnosti, i drugo, da vjeruje da je Božija moć iznad ljudskih sposobnosti.Rekli smo da se čovjek razlikuje od ostalih stvorenja, po tome što je on vlasnik uma i slobode, na osnovu čega se ispoljava vlastitio ponašanje. Kada bi čovjeku nedostajala ma koja ljudska karakteristika koja ga čini čovjekom, on bi bio drugi: ili melek ili neko drugo živo biće. Egzistencija koja mu je darovana ne podrazumijeva nikakvu prisilu u postupcima. Znanje Nužnog obuhvata sve što će nastati od strane čovjeka sa njegovom voljom: On zna da će čovjek činiti to i to, tada i tada, zbog čega će biti nagrađen ili kažnjen shodno svojim djelima. Svi čovjekovi postupci nastaju slobodnim radom i slobodnom izbora. Nema nijednog čina za koji se zna da je urađen slobodovoljno, a da mu se ne zna i posljedica. O LIJEPOM I RUŽNOM U DJELIMANeosporno je da zapažamo razliku među lijepim i ružnim predmetima. Nema razlike u poimanju ružnoće predmeta, naročito kada je neki njegov dio deformisan, ili je on sastavljen od elemenata koji nisu usklađeni. Pred ljepotom osjećamo zadovoljstvo ili divljenje, a pred ružnoćom odbojnost ili gnušenje. Ove razlike uočavamo zahvaljujući našim čulima. Niko ne može poreći da čovjek, pa čak i neke životinje imaju sposobnost da razlikuju lijepo od ružnog. Nekad se ružno smatra lijepim zbog onoga što ga prati, i obratno. Gorko se smatra ružnim zbog toga što je neukusno. Međutim, svakako je drugačije mišljenje o gorkom lijeku koji je u funkciji liječenja određene bolesti. Među voljne postupke koji se smatraju lijepim ubrajaju se i oni kojima se postiže određena korist, dok su ružni oni koji su

4

praćeni negativnim posljedicama. Moguće je da postoje neke ugodne stvari, a koje se smatraju ružnim zbog loših posljedica, kao npr. pretjerivanje u uživanju jela i pića... Sve ovo ljudski um odavno poznaje i klasificira bilo kao štetno ili kao korisno, nazivajući štetne poslove lošim, a korisne dobrim. Dakle, svi voljni postupci djelovanja mogu biti lijepi ili ružni, bilo po sebi, bilo po svojim posljedicama u specifičnim ili općim prilikama. I čula i razum imaju moć da odrede šta je lijepo, a šta ružno, po navedenim značenjima čak i bez oslanjanja na vjersko nadahnuća. U prilog tome ide ono što vidimo kod nekih vrsta životinja, zatim ono što nam potvrđuju postupci malodobne djece prije njihovog poimanja šerijatskih propisa. Međutim, i pored toga, ljudi nisu jedinstveni u mišljenju kada su u pitanju pojedina djela, što je rezultat međusobnih nejednakosti u temperamentu, prijekoru... Zbog toga mnogi srljaju ka zlu. Dakle, ljudski um nije toliko moćan da samostalno upozna sve ono što je dužan spoznati o Allahu, te o kakvoći nagrada i kazni za sve vrste ovosvjetskih poslova u tom drugom životu. Tu su i brojna druga pitanja u vezi sa budućim životom koje ljudski razum ne može sam dokučiti. Ovdje se ubrajaju i različiti obredni oblici, broj rekata u namazu, neki hadžski propisi... Zbog svega toga, čovjeku je, da bi usmjerio svoje intelektualne i tjelesne sposobnosti prema onome što je za njega bolje i korisnije u oba života, potreban vodič koji će mu pomoći da utvrdi propise ponašanja, da se usmjeri u pravcu vjerovanja u Božije atribute. Ukratko, potreban mu je vodič koji će ga uputiti na sredstva kojima će postići sreću na oba svijeta. Taj pomagač, odnosno vodič je vjerovjesnik, a.s. Vjerovjesništo je definisalo djelovanje o kojima ovisi sreća u oba svijeta, ono objašnjava čovjeku šta je lijepo, odnosno ružno u onom što mu je naređeno ili zabranjeno.

OPĆENITO O POSLANSTVU Poslaničkom zadaćom se smatra sljanja poslanika radi dostavljanja apsolutnih vjerskih istina i pravnih propisa od strane Allaha dž.š., čovjeku. Rasprava iz ove teme ima dva gledišta: prvo je, vjerovanje u Božije poslanike je jedan od stubova islama. Vjernici trebaju vjerovati da je Allah slao poslanike ljudima da ih obraduju sa nagradam od njega i da ih upozore na Njegove kazne, zatim treba da vjeruju poslanici vjerno dostavili svojim narodima ono čime su poslani, i sve ono što proizilazi iz toga. Svi poslanici su imali visok stepen tjelesnog savršenstva, zdrave umove, iskrene riječi, te su bili posve čisti od svega što je suprotno navedenim osobinama. Kada poslanici ne bi imali pobrojane, savršene, karakteristike, onda oni ne bi bili izabrani da prenose Božije poruke, kako neko ko laže, krade, ko je nemoralan, kako da bude pomognut od Stvoritelja svjetova? S druge strane, kako bi ljudi od takvih osoba prihvatale poruke koje su dobivali Objavom? Što se tiče drugih stanja uzvan strogo poslaničkih poslova, oni su podnosili što i druge osobe: jeli su, pili, spavali, zaboravljali...POTREBA ČOVJEČANSTVA ZA OBJAVOM I VJEROVJESNICIMA: Pitanje potrebe dolaska Božijih poslanika je pitanje oko kojeg su se razišli mnogi. Abduhu ovaj problem obrađuje ne obazirući se na druga i drugačija mišljenja. Rasprava o ljudskoj potrebi za Božijim poslanicima ima dva puta.-Prvi, koji smo već spomenuli, a zasniva se na vjerovanju da ljudska duša i nakon smrti opstoji, da ona ima svoj drugi život koji slijedi poslije ovosvjetskog, u kojem će patiti ili uživati. Naime, monoteisti i politeisti, filozofi i vjernici, svi oni, osim malog broja njih, slažu se u tome da ljudska duša živi vječno i nakon odvajanja od tijela. Ali ono oko čega se razilaze u svojim stavovima jeste predstavljanje te vječnosti u kojoj boravi duša, te u kakvom će stanju duša biti. Jedni zagovaraju totalnu inkarnaciju duše u tijela drugih ljudi i i životinja, drugi kažu da se duša nakon smrti vraća svojoj biti lišenoj materije, treći kažu da duša odlazi u neko treće tijelo... Razum kod svih ljudi, bili oni nomadi ili oni sa stalnim boravištem, primitivci ili civilizovani, davnašnji ili savremeni, posjeduje intuiciju, a duša osjet da ovaj kratki život nije kraj ljudskog postojanja, nego se čovjek oslobađa ovoga tijela kao što svlači svoju odjeću, a zatim nastavlja da živi vječnim životom u drugoj formi. To osjećanje vječnosti ljudske duše uznemirava ljudski duh do te mjere da se upušta u zamišljanje tog vječnog opstanka koje pouzdano nije moguće spoznati sve dok dođe i ne stigne u njega. Jer veza između ovog pojavnog i

5

budućeg svijeta je gotovo nemoguća sa stanovišta razuma i osjetila. Kada bi tajne otkrio drugima kao što su otkrivene njima (poslanicima), oni bi ili umirali ili bi njihov razum stao pred veličinom i uzvišenošću Objave. 97 str.“ Oni su na ovome svijetu kao stranci, u odjeći su koja nije odjeća stanovnika ovoga svijeta, izvještavaju umove o nepoznatim stvarima, objašnjavaju postizanja onosvjetske sreće, objašnjavaju ljudima šta moraju znati o budućem svijetu. Može se postaviti pitanje zašto Bog nije dao potrebno znanje o budućem svijetu i svemu onome što mu je potrebno svakom čovjeku, kao pojedincu, kako on ne bi imao potrebe tragati za istim? Ovakvo pitanje postavlja onaj ko preuveličava mogućnosti ljudskog razuma.-Drugi put za objašnjavanje ljudske potrebe za poslanicima proizilazi iz same ljudske prirode. Čovjek je biće koje je stvoreno sa potrebom da živi u društvu, zajednici, ali svaka jedinka te zajednice ima svoja zaduženja, koja su usmjerena ka interesu opstanka te zajednice. Jedan od dokaza da čovjek ne može da živi bez zajednice jeste to što mu je podarena moć govora i sporazumijevanja. Ljudski jezik nije stvoren ni zbog čeg drugog nego zbog čovjekove prijeke potrebe za međusobnim razumijevanje. U takvim okolnostima dolazi do zbližavanja članova jedne zajednice, te su među njima prisute ljubav, pažnja... „Čovjek je uistinu stvoren malodušan, kada ga nevolja snađe-brižan je, a kada mu je dobro- nepristupačan je. Za razliku od životinja i drugih stvorenja, čovjek je obdaren slobodom i inteligencijom. (Pas, budući da nema inteligenciju, neodvojiv je od svog vlasnika, brani ga u slučaju da ga neko napadne, pa čak i pod cijenu vlastitog života. Pas to radi, zato što ga njegov vlasnik hrani, pazi, poji, tako da je atak na njegovog vlasnika ustvari atak na njega samoga.) Čovjek je s druge strane slobodan, što rezultira potpuno drugim odnosom prema drugim stvorenjima. Dva čovjeka koji ne posjeduju isti stepen inteligencije, ne posjeduju ista mjerila za vrlinu, ne mogu sami za sebe rješavati konflikt, niti pružati sigurnost. Svaki čovjek, bez obzira koliko inteligentan bio, uviđa da je podređen nekoj sili, da je podređen sili Onoga ko je nad njim i Ko upravlja svjetovima. Dakle, iako je čovjek stvoren da živi u zajednici, on nije obdaren prirodnim instiktom, u onoj mjeri u kojoj su darovane pčele i nek vrste mrava, koji bi ga vodio u takvom načinu života. Naprotiv, njegova inteligencija ga može povesti sasvim drugačijim putevima. Ali zbog toga, čovječanstvo je na dar dobilo upućivače ka istini, a to su bili Božiji poslanici. Dakle, vjerovjesništvo predstavlja usavršavanje bitne ljudske stvarnosti i uopđte, ljudskog opstanka kao takvog. „Oni su za ljudsku vrstu ono što je um za pojedinca (107)“.

MOGUĆNOST OBJAVEPostoje različita određenja objave: ono što je upućeno njekome da bi mu se nešto saopštilo, objava vjerovjesnicima s Božije strane, upoznavanje sa skrivenim tajnama. U Šerijatu to je Allahova riječ upućena nekom od Njegovih vjerovjesnika. Prema Abduhuu, Objava je spoznaja do koje dođe određena osoba, lično uvjerena najjačim ubjeđenjem da je to Objava data od Allaha posredno ili neposredno. Primjetna je razlika između Objave/vahja i nadahnuća/ilhama. Ilham je intuitivno spoznavanje u kojem je određena osoba svjesna spoznaje, bez subjektivnog znanja o porijeklu tog nadahnuća. Ova spoznaja je slična saznanju o nastupu gladi, žeđi, tuge, radosti... Mnogi su, iz vlastitog neznanja, poricali postojanje ove vrste znanja, kojeg Abduhu odobrava. Mnogi pragaoci i velikani duha vide daleke i malene stvari bliskim i velikim, pa ih tako i poimaju, a ljudi nižih umnih i duhovnih stepena u početku ih negiraju, a onda im se dive. Ova prva vrsta ljudi, mada malobrojna, trajno je prisutna u svim narodima sve do današnjih dana. Ima ljudi koji posjeduju suštinsku čistotu koja ih Božijom milišću predodređuju da se uzdignu do uzvišenih horizonata ljudskog znanja i iskustva, i dostignu krajnje granice ljudskog. Oni svojim očima vide Božanski stvari, koje drugi ne uspijevaju dosegnuti niti razumom niti osjetilima. Oni od Sveznajučeg primaju znanje koje je po svojoj jasnoći daleko iznad svih lekcija naših učenih profesora. Nakon stizanja i prihvatanja objave, rađa se potreba za prenošenjem onoga što se saznalo. Što se tiče velikana duha i uma među gnosticima, čiji je nivo

6

ispod nivoa vjerovjesnika, oni se zadovoljavaju da budu poslanički prjatelji/evlije i povjerenici njihovih vjerozakona i poslaničkih zadaća. ZADAĆA BOŽIJIH POSLANIKA: slanje poslanika je jedna velika milost i potreba čovječanstvu. Nihova uloga u pogledu ljudi slična je ulozi razuma u pogledu pojedinca. Poslanici usmjeravaju umove ka ispravnoj spoznaju Allaha, dž.š., upućuju ih da vjeruju u jednog Boga. Vjerovjesnici su objašnjavali ljudima sve njihove dileme u oje ih dovode razum i ljudske sklonosti, interesi i ukusi. Dalje, poslanici po Allahovoj naredbi postavljaju opšta pravila ponašanja, omogućavajući ljudima da lakše podnesu izvršavanje svojih obaveza: zabrana ubijanja ljudi bez zakonskih pravila, zabrana prisvajanja tuđe zarade...Također, podučavali su ljude transcedentnim pitanjima gajba, onoliko koliko je to moguće i od Boga dopušteno. Jedan je polemičar rekao: Ako je vjerovjesništvo opća ljudska potreba, ako je to milost ljudima, i ako su oni došli sa receptom ovosvjestske i onosvjetske sreće, zašto su ljudi stalno nesretni? Zašto ljudi jedne vjere pripadnike druge vjere smatraju svojim neprijateljima? Zašto čak i pripadnici iste vjere međusobno ratuju, ubijaju se, muče...? Naš odgovor na takav prigovor bi glasio: Da, to su činjenice. Događanja koja se dešavaju nakon odlaska poslanika, su zbog ljudskog napuštanja poslaničkih uputa. Vjera je zbog toga došla u ruke onih koji je nisu ni shvatili, ili su je shvatili ali su se pretvorili u fanatike. Ali, koji to poslanik svome narodu nije donio opće dobro, milosrće, i vjera kojeg poslanika nije ispunila sva njihova očekivanja, ukoliko su je ljudi prihvatili? Najefikasniji način, koji su koristili i poslanici u popravljaju stanja jednog naroda jeste da se njihova svijest navede na razmišljanje o Allahu, Njigovoj moći, Koji je darovao čovjeku sve što mu je potrebno. Zatim ih treba savjetovati pričajući im poučne priče iz njihove vjere, kao što su one o dobrim primjerima prvih vjernika, i konačno, treba im okrijepiti dušu, govoreći o tome kako će Bog biti zadovoljan ako oni istraju na pravom putu, a da će ih stići Božija srdžba ako taj put napuste. Koliko smo puta slušajući ovakve savjete zaplakali, srca nam uzdrhtala. Jesi li ikad čuo da se to dešava pred predavačima književnosti i političarima? Dakle, utjecaj vjere na čovjeka je daleko iznad utjecaja uma. Funkcija poslanika u životu vjernika je poput vida i sluha. Zar nije funkcija organa vida razlučivanje lijepog od ružnog među vidljivim stvarima?

MUSLIMANSKA VJERA ILI ISLAMIslam je vjera objavljena Muhammedu, a.s., koju je on shvatio i primjenio, a preko njega, njegovi drugovi i savremenici su je prenijeli i sproveli u praktičan život. U islamu je naređeno vjerovanje jednote Allahovog Bića, Njegovih djela i Njegove uzvišenosti nad svim ostalim stvorenjima, sa svim jegovim atributima koju su navedeni u Kur'anu. Allahovo Biće i Njegovi atributi ne mogu se manifestirati u nekom tijelu ili duši u svijetu (Lice, Ruka, Istiva...) Iz Svoje Milosti, On je ljudima slao svoje poslanike kojima je davao znanja i moći koliko je htio, a oni su ljudima prenosili istinu i ispravno razumijevanje njihove vjere. Smisao šukra sastoji se u korištenju blagodai koje nam je Allah dao u namjenjene svrhe. Allah nam je darovao čula, guhovne i intelektualne sposobnosti da ih koristimo isključivo u namjenske svrhe određene od Boga. Dolaskom islama, čovjekova duša je oslobođena od pogrešnih mišljenja koja su pratila kriva vjerovanja. Time je čovjeku otkrivena veličina i značaj slobode, njegova volja j eoslobođena od okova koji su je potčinjavali voljama drugih ljudi, koje su ponekad nazivane „božanskim“. Sa vjerovanjem u Boga čovjek se oslobodio tajnoviti posrednika i zagovornika, raznih gatara i prorpka, onih koji su tvrdili da poznaju misterije, onih koji su tvrdili da imaju pravo nadzirati odnose između Boga i stvorenja. Ukratko, s vjerovanjem u jednog Boga, čovjek oslobađa svoju dušu od varalica i zavodnika i tako postaje pravo ljudsko biće koje ispovijeda istinski monoteizam. Islam je dozvolio sticanje imetka, u kojem određeni dio ide za društvene potrebe i sirotinju, ali je istovremeno zaštitio taj metak od varalica, kradljivaca...Sa islamom, čovjek je stekao dvije veoma važne stvari kojih je dugo bio lišen, a to su samostalnost volje i sloboda mišljenja. Time je čovjek u

7

pravom smislu postao čovjek, omogućeno mu je stekne sreću koju mu je Allah namjenio darujući ga prirodnim sposobnostima. Islam je dakle podigao veo koji su razastrli poglavari različitih religija, veo između duha vjernika i razumijevanja Božijih knjiga. Ti poglavari su svojatali pravo na njihovo tumačenje i tvrdili da niko ko ne obuče njihovu odjeću i ne kren enjihovim putem neće moći postići tu visoku čast. Tako su silom nametali vlastitio poimanje vjere. Obični um se proglasio nesposobnim da shvati vjerske prošise i poruke vjerovjesnicima. Svojim dolaskom, Kur'an je osoddio takav njihov postupak. Kur'an obavezuje svakog vjernika da upozna sadržaj Božanskih uputa. Tekst Knjige je potvrdio da se Božija vjera u svim vremenima sastoji u priznavanju jednog Boga za Gospodara i uljudskoj obavezi potpune pokornosti Njemu i Njegovim naredbama ili zabranama koje su korisne za sve ljude. Bog poziva umove da je razumiju i odlučnost ljudsku da je primjene. Ovo je osnovno značenje vjere, i ovo je princip kojem se vraća nakon bure nesuglasica.EVOLUIRANJE VJERE JE USLOVILO INTELEKTUALNI RAZVOJ ČOVJEKAKada su se formirale različite vjere, ljudi su u traženju opštih i pojedinačnih koristi bili u stanju djeteta koje se tek rodilo. Njima su bliske samo one stvari koje osjećaju čulima. Ubrzo nakon toga, vjere su počele sa otvorenim naređenjima i zabranama, tražeći pri tome pokornost. Stoljeća su prolazila, u njima su se ljudi razvijali, propadali, činili vrhove civilizacije i kulture... Pod utjecajem ranih događaja, ljudi su stekli jedno osjećanje, koje je dublje prodrlo u svijest. Tada se pojavila vjera koja se obraća tom osjećanju, koja upućuje poziv ljubavi, budi sentimentalne težnje i obraća se srcu. Ta vjera je donijela ljudima principe asketizma, koji ih odvraća od uživanja na ovom svijetu. Ona je poučila ljude da obožavaju Boga na način koji je odgovarao njihovom stanju. Međutim, kako je prolazila koja generacija, tako je sve više slabila ljudska odlučnost u ispunjavanju odredbi ove vjere i sve manje su se ljudi pridržavanli njenih granica.Takvo je stanje bilo što se tiče morala i primjene vjere: zaboravili su čistoću vjere i izdali svoju iskrenost. Razum i intelktualno poimanje vjere bili su potpuno isključeni, čak su zabranjivali proučavanje svemira, kako bi onemogućili ljudkse umove da prodru u tajnu stvaranja. To je potrajalo sve do dolaska islama u definitivnoj formi kur'anske objave. Nakon što je razvoj ljudskog društva dostigao svoj vrhunac, došao je islam koji se obraća raumu i poziva na razmišljanje. Objasnio je pitanja u kojima su se ljudi razilazili, skinuo velove sa spornih problema. Što se tiče pojedinačnih ibadeta, Allah ih je naredio da bi stalno posticao ljude da ga se sjećaju. Njemu nisu primarne forme koliko ono što jeu srcima. U ibadetima nema ništa što ne bi bilo prihvatljivo i shvatljivo za um, izuzev što um teško razumije određen broj rekata. Islam strogo naređuje tjelesnu čistoću, baš kao što naređje i duhovnu čistoću. Obje su sastavni dio i uslov valjanosti vjerskih dužnosti. Islam je osolobodio um od vela koji mu je onemogućio da razmišlja o događajima u ovom velikom i urednom svijetu. On je utvrdio da se bitni fenomeni u kosmosu odvijaju po vrlo izvjesnim zakonima koje je utvrdio Allah. Islam je, dakle, univerzalni kodeks normi za čovjeka koji je dostigao zrelost, kodeks koji čovjeku omogućava slobodu misli, nezavisnot uma i istraživanja.BESPRIMJERNA BRZINA ŠIRENJA ISLAMA U HISTORIJIPojavu širenja islama, tako brzog, historija nije zabilježila. Susret sa neprijateljima bio je žešći od ma kog drugog susreta istine i laži. Vjerovjesnik, koji je prenio objavu bio je zlostavljan na razne način, baš kao i oni koji su mu se odazvali. Ta žrtva ih nije pokolebala u njihovoj odlučnosti, nego im se optimizam još više povećao. Narodi koji su živjeli naArabijskom polutoku bili su prtov islama i protiv muslimana. Arabijski poluotok je bio okružen narodima raznih vjerovanja. Svaka od tih skupina je pozivala Arape u svoje vjerovanje, koristeći u tome prednost carstva moći i vlasti.Ali i pored toga, nisu uspjeli u svojim namjerama. Vjerovjesnik je svim susjednim narodima i njihovim vladarima dosavio poziv u islam, po naređenju Gospodara, ali oni taj poziv odbiše, objavljivajući Poslaniku rat. Muslimani su na kraju, kao što je poznato trijumfovali. Nakon pobjede, muslimani su prema svojim podanicima bili humani, blagi, dozvoljavajući im ispovijedanje njihove vjere. Za razliku od njih, neislamski vladari bi odmah nakon pobjeda slali svoje misionare u zauzeta područja, koji su

8

porobljenom stanovništvu nametali vjeru pobjednika. Zbog masovnih prihvatanja islama, bila je uvedena praksa da se niko ne može registrovati kao musliman sve dok osoba ne primi islam pred šerijatskim sudijom, pred kojim bi izjavila da islam prima svojevoljno, bez ikakve prisile. Zabilježeni su i takvi slučajevi da su pojedini namjesnici emevijskih halifa bili neprijateljski raspoloženi prema preobraćanju na islam, zbog smanjenog prihoda u državnu blagajnu od džizije. Poznato je i to da su muslimanski vladari priznavali nekim nemuslimanima određene sposobnosti u nekim poslovima, dalavi im odgovorne funkcije, tako da su postavljani na visoke položaje. Takav je bio odnos muslimana prema onima koje bi pobjedili i koje su držali pod svojom upravom. Oni nisu ništa radili, osim što su pokorenim narodima donijeli Allahovu knjigu, pokazili im kako se živi islam, i dali im slobodu da prihvate islam ili da zadrže svoju dotadašnju vjeru. Jedan od osnovnih razloga brzog širenja islama bila je njegova jasnoća i jednostavnost njegovog učenja, jednostavnost njegovog izražavanja, pravednost njegovog vjerozakona. (Amr ib el-As, koptkinja koja se žali Omeru, zbog rušenja njene kuće zbog gradnje džamije) Ljudska priroda izuskuje vjeru, ali ta vjera treba da bude u skladu sa tom prirodom. Međutim, oni koji ne razumiju suštinu islama i historijske činjenice skloni su ka tome da islam kvalificiraju kao nasilničku religiju, vjeru koja se širila sa Kur'anom u jednoj ruci, a sabljom u drugom, vjeru koja je svojim podanicima nametala Kur'an... Muslimani su svoje mačeve izvlačili isključivo u samoodbrani. Zapad je pokrenuo i organizovao krstaške ratove u kojima su učestvovali svi vladari i narodi Evrope. Došlo je do sukba između zaraćenih strana koji je trajao preko dvije stotine godina. Opremali su vojske, naoružavali ih najubojitijim oružjem i napadali islamske zemlje. ZLONAMJERNI PRIGOVORINeki polemičari kažu: zašto su seljedbenici islama pocijepali na razna učenja i podijelili u razne frakcije? Ako je islam vjera u jednoga Boga, zašto se neki muslimani obraćaju drugima, a ne Njemu? Zašto se sljedbenici islama zadovoljavaju minimalnim umnim zalaganjem, a većina ih se ne bavi naukom? Kada je islam uspostavio osnove jednakosti, zašto su onda većina muslimanskih vladara postali otvoreni primjer tiranije? Kada je islam zabranio nemoral svih vrsta, zašto mu se muslimani odaju, tajno i u javnosti, dušom i tijelom? ... Odgovor: Sasvim je moguće da onaj ko iznosi ovakve primjedbe i ne pretjeruje opisujući stanje u kojem se nalaze muslimani. Međutim, onaj ko autentično, istinito, lijepo i u cjelini u praksi primijeni i prohvati sve ono na što islam upućuje, taj će postići sreću koju je Allah obećao njanim sljedbenicima. Sve što bi se trebalo kazati u vezi navedenih primjedbi jeste sljedeće: neki liječnik je dao lijek bolesniku, taj je bolesnik ozdravio, a on oboli od bolesti koju je kod pacijenta liječio i zbog bolova se počne strašno ljutiti i kukati u svom domu, ali ne uzimati lijek kojim je izliječio svog pacijenta. Brojni njegovi posjetioci i pacijenti neizmjenično su mu nudili njegov lijek, lijek kojim je izliječio druge od iste bolesti, a on, pošto je zapao u očajanje, počne iščekivati smrt ili čudo koje će mu poraviti zdravlje. KAKO VJEROVATI U ONO ŠTO JE OBJAVLJENO MUHAMMEDUMuslimani vjeruju u sve ono što je prenešeno od poslanika o zagrobnom životu, proživljenju, o džennetu, džehennemu... Nije dopušteno tome bilo šta dodavati. Ovdje se postavljaju dva bitna pitanja o kojima se mnogo raspravnja. Prvo je pitanje viđenja Allaha na Sudnjem danu. Među onima koji dopuštaju mogućnost viđenja Boga, saglasni su u tvrdnji da to viđenje nije na nivou ljudske prirode, ljudske percepcije čulom vida i čulima kao takvim, nego je to „viđenje koje se ne može opidati, niti ga je na ikakav drugi način moguće odrediti. To viđenje se može ostvariti samo pomoću izvjesnog oblika vida specijalno datog od Allaha stanovnicima Ahireta. To dakle, nije moguće spoznati, mada vjerujemo da će do tog viđenja sigurno doći. A i oni koji poriču mogućnost viđenja Allaha, ne poriču da će se Bog otkriti ljudima, bilo preko njihovog čula vida ili nečeg drugog, a to se svodi na isto što su tvrdili i prvi. Drugo pitanje je pitanje izvođenja kerameta i neuobičajenih događaja od strane evlija. Tu mogućnost negiraju mu'tezile, te neke znamenite ličnosti ešarijskog pravca. Oni koji prihvataju mogućnost postojanja kerameta, rukovode se kur'anskim kazivanjem o čovjeku koji je poznavao

9

knjigu objavlljenu njegovom narodu, i koji je Sulejmanu, a.s., donio prijestolje kraljice od Sabe, Belkise, u tren oka. Drugi pak na alegoričan način tumače ovaj i slične događaje.

10