?

nagovor na filosofiju prvi dio (i.-xii.)

listopad 2014.

2

priredio: davor

na internetu: protreptikos.wordpress.com

mail: filosofija@net.hr

”Ako li ti pak ne budu ove knjižice ugodne, a ti čini bolje. Na peru ti srića, i da si mi zdrav i veseo! ”

3

[Nagovara Vid, filosof, nagovarani je Tvrtko, zdravorazumac. Razgovor se odvija u knjižnici, pa su pri ruci navodi filosofa.] i. kome?

Tvrtko: Kad ti trebaju cipele tražiš postolara, za neku kemikaliju kemičara. Kada potražiš filozofa? Vid: A zašto potražiš postolara, kemičara, i koga god?

Tvrtko: Kako zašto, zbog neke koristi. Vid: Što je korist?

Tvrtko: A, baš ćeš filozofirati. Zna se, ono što vodi boljem životu. Vid: Zar se ljudi ne prepiru najčešće upravo oko toga što je bolje u životu? Tvrtko: Da, i? Filozof će mi reći kako trebam živjeti?

Vid: Sam ćeš sebi reći. Tvrtko: I što će mi filozof?

Vid: Ako doista pitaš kako živjeti1, sam postaješ filosof. Tvrtko: Ali, rekao si da se ljudi ionako već spore najčešće baš oko toga.

Vid: Samo bez da sebi izričito postave to pitanje. Tvrtko: Nego? Vid: Zadržavaju se u nekim samorazumljivim mnijenjima, u nekom ‘‘zna se’‘.

Tvrtko: Dakle, ”filosof” ne treba nikome osim možda samome sebi, da se izričito pita? Vid: Pa, u dobar život bi moglo spadati i to da pritom imaš s kime popričati.

Tvrtko: A ti našao baš mene? Vid: Zašto ne tebe? Što ti misliš, za koga je filosofija? Tko može filosofirati? Tko treba

filosofirati? Tvrtko: Valjda akademski obrazovani filozofi, onako kako se kemijom bave kemičari a postolarstvom postolari.

Vid: Hegel na jednome mjestu2 ismijava tu zamisao da bi za baš svaki poduhvat bila nužna prethodna naobrazba. Kaže da bismo umrli od gladi kad bi najprije trebalo naučiti fiziologiju

probavnog trakta da bi se tek potom započelo jesti. Tvrtko: He, he, odoljet ću usporedbi produkata probave i filozofiranja. Onda, kao što je zdrav

probavni sustav dovoljan za dobro probavljanje, tako je obična zdrava pamet dovoljna za filozofiranje?

G. W. F. Hegel: U pogledu svih znanosti, umjetnosti, vještina i obrta vrijedi uvjerenje da je potreban mnogostruk trud učenja i vježbanja da bi se ovladalo njima. Naprotiv se čini da u

pogledu filosofije sada vlada predrasuda da ipak svatko umije neposredno filosofirati i prosuđivati filosofiju, jer mu je za to mjerilo njegov prirodni um. Dok, naprotiv, nije kadar da napravi cipele, kad bi dobio kožu i alat, premda ima oči i prste – kao da mu noga nije isto tako

mjerilo za cipelu.3

1 pos bioteon Platon, Gorgia 492d5 2 G. W. F. Hegel, Enciklopedija filosofijskih znanosti, Uvod, I, §2. 3 navod iz Vladimir Filipović, Klasični njemački idealizam (Filozofska hrestomatija, svezak 4.), Zagreb 1982., str. 277.-278., preveo: V. D. Sonnenfeld, izvornik: Georg Wilhelm Friedrich Hegel, Phänomenologie des Geistes (1807.)

4

Karl Jaspers: O filosofskim stvarima skoro svako smatra da je sposoban suditi. Dok je u znanostima priznato da su uslov njihovog razumijevanja učenje, školovanje, metoda, u

pogledu filosofije svatko postavlja zahtjev da je bez daljeg sposoban njome se baviti i kazati svoju riječ. Vlastita ljudska narav, vlastita sudbina i vlastito iskustvo važe kao dovoljna

pretpostavka. Taj zahtjev da filosofija bude pristupačna svakome mora se prihvatiti. I najzapleteniji putovi kojim idu stručnjaci u filosofiji imaju svoj smisao tek ako prodiru u ljudsku narav…4

Tvrtko: Od postolara imam koristi, mogu naručiti postole. Mogu li od filozofa naručiti neki

gotov proizvod? Vid: Ona fiziološka usporedba pogađa bolje od te specijalističke. Nitko drugi ne može obaviti

filosofiranje za mene, baš kao što ne mogu zadužiti nekog profesionalca da za me diše ili probavlja. Tvrtko: Zar je filozofija, poput disanja, ‘‘pristupačna svakome’‘ i bez ‘‘mnogostrukog truda

učenja i vježbanja’‘ na specijalističkom studiju? Vid: Čak je i disanje moguće vježbati i učiti od boljih. Poput govora ili uspravnog hoda,

filosofiranje se spontano pokreće u susretu s drugima poput nas. Ludwig Wittgenstein: Ljudi tu i tamo kažu kako to i to nisu mogli prosuditi, nisu učili

filosofiju. To je iritirajuća besmislica; jer pretpostavlja se kako je filosofija neka znanost i o njoj se govori kao, recimo, o medicini. – No može se kazati da ljudi koji nikada nisu obavljali neko

filosofsko istraživanje, kao npr. većina matematičara, nisu opremljeni ispravnim gledalima za takvo istraživanje ili dokazivanje. Gotovo kao što onaj koji nije naučen u šumi tražiti cvijeće, bobice ili trave ne nalazi ih jer mu oči nisu za njih izoštrene i ne zna gdje ih naročito mora

tražiti. Tako onaj tko je neuvježban u filosofiji prolazi mimo svih mjesta gdje teškoće leže skrivene pod travom, dok onaj tko je uvježban tamo zastane i osjeća da je tu teškoća, iako je još

ne vidi.5 Damir Barbarić: No, može li se filosofija uopće učiti? Ako da, onda u svakom slučaju bitno

drukčije no sve drugo pozitivno postojeće znanje. Filosofija i nije nekakav skup negdje postojećih, gotovih i za prenošenje i ‘‘usvajanje’‘ podobnih znanja, pa bile njene istine, kako se

obično mni, još ma kako općenite, nužne i ‘‘općevaljane’‘. Kant je jednom, takoreći u ime svih koji su neposredno sami iskusili posao pravog filosofiranja, bio upozorio na to da ono što se ne može tek tako, poput ‘‘filosofije’‘, učiti i naučavati jest upravo – sâmo filosofiranje.6 Immanuel Kant: Ne može se uopće zvati filosofom netko tko ne može filosofirati. Ali filosofiranje se dade učiti samo vježbom i samostalnom upotrebom uma. Kako bi se filosofija i

trebala dati učiti? – Svaki filosofijski mislilac gradi, da tako kažemo, svoje vlastito djelo na razvalinama drugog. Ali nikada nije stvoreno jedno koje bi bilo stalno i postojano u svim

svojim dijelovima. Stoga se filosofija ne može učiti već i iz tog razloga što ona još nije dana.7

4 navod prema: Karl Jaspers, Filozofija egzistencije/Uvod u filozofiju, Beograd 1967., str. 126., preveo: Ivan Ivanji, izvornik: Karl Jaspers, Einführung in die Philosophie (1953.), predavanja na radiju 5 navod iz Milan Galović, Suvremena filozofija II. (Filozofska hrestomatija, svezak 8.), Zagreb 1996., str. 408., preveo: Filip Grgić, izvornik: Ludwig Wittgenstein, fragment iz rukopisne ostavštine (1937.), objavljen u Philosophische Bemerkungen, (1964), priredio Rush Rhees 6 Damir Barbarić, Grčka filozofija (Filozofska hrestomatija, svezak 1.), Zagreb 1995., str. 8. 7 navod iz Damir Barbarić, Filozofija njemačkog idealizma (Filozofska hrestomatija, svezak 6.), Zagreb 1998., str. 81., preveo: Damir Barbarić, izvornik: Immanuel Kant, Logik (1800)

5

Volker Gerhardt: Uvijek iznova želimo reći što je zapravo filosofija, a tome nas nipošto ne vuče

samo neodređenost njezinih predmeta. Možda je važnije to što filosofija sa svakim čovjekom započinje iznova. Stoga, kao što je kazao Kant, zapravo i ne možemo učiti filosofiju, nego samo filosofiranje.

Poenta je ove teze da moramo učiti nešto što se strogo uzevši uopće ne da naučiti, budući da to

na koncu možemo činiti jedino mi sami. Nema tu ničega što bi drugi učinili ovako i baš ovako. ‘‘Naučiti filosofirati’‘ ne sastoji se u tome da korektno oponašamo ono što čini učitelj.

‘‘Filosofiranje’‘ o kojem govori Kant i do kojega je svakako već bilo i Sokratu, kada je svoje sugovornike pokušavao potaknuti na vlastito mišljenje, na koncu je jedino ono što činimo mi sami. Filosofirati, kao što je značilo u njemačkom jeziku u 18. stoljeću, nije dakle ništa drugo

nego sam misliti. Filosof je samostalan mislilac par exellence.8

Tvrtko: Nemamo li i neku filozofiju, a ne samo filozofiranje? Eto, na tim tvojim knjigama redom piše ‘‘filozofija’‘9. Vid: Da, kad filosofiranje biva zapisano kao tekst, naizgled dovršen, to zavodi na krivo

mnijenje da filosofija postoji kao neka gotova stvar. Martin Heidegger: [K]ad je filosofiranje izrečeno, tad biva izloženo … onome bitnom stvarno

krivom tumačenju u koje vulgarni razum silom zapada, time da sve što mu u susret dolazi kao filosofijski izrečeno propituje kao nešto postojeće, te to već unaprijed, pogotovo učini li se da je

to nešto bitno, uzima na istoj razini kao i stvari kojima se svakodnevno bavi i ne misli na to, a niti može to razumjeti, da se ono čime se bavi filosofija otvara uopće samo u jednoj promjeni

ljudskoga opstanka i iz te promjene.10 Vid: Zato je bolje reći nagovor11, a ne o uvod u filosofiranje. U vodu se dospijeva skokom, ne u-

vodom.

Milivoj Solar: Hegelov ‘‘savjet’‘: … tko želi učiti misliti mora početi misliti baš kao što onaj tko želi učiti plivati, mora skočiti u vodu.12

8 Volker Gerhardt, Samoodređenje: princip individualnosti, Zagreb 2003., str. 15., prevela: Darija Domić, izvornik: Volker Gerhardt, Selbdstbestimmung: Das Prinzip der Individualität (1999) 9 Možda bi primjereniji naslov ovoga spisa bio ''Nagovor na filosofiranje'', no ovaj je zadržan zbog tradicije (vidi bilješku 11.) 10 navod iz Milan Galović, Suvremena filozofija II (Filozofska hrestomatija, svezak 8.), Zagreb 1996., preveo: Damir Barbarić , izvornik: Martin Heidegger, GA 29/30 11 Προτρεπτικός, ili ''Nagovor na filosofiju'', naslov je mladenačkog Aristotelovog spisa, kao i nekih kasnijih antičkih djela. 12 Milivoj Solar, Pogovor u Simon Blackburn, Poziv na misao, Zagreb 2002., str. 138. (''savjet'' se vjerojatno odnosi na Hegel, Enciklopedija §10.).

6

ii. školastika?

Vid: Gdje ono stadosmo: tko može filosofirati? Tko treba filosofirati? Tvrtko: Može bilo tko a ne bi trebao nitko, kad u našim jezicima ”filozofirati” znači ‘‘isključivo besplodno pričati’‘13.

Vid: O tome nitko i svatko ovako kaže Filosof14:

Aristotel: Misaono promatranje istine dijelom je teško a dijelom lako. Znak je toga što nju nitko dostatno ne postiže, niti je opet u cijelosti promašuje, nego svatko kaže ponešto o

naravi…15 Tvrtko: Da, pa svatko surađuje na nekakvom zajedničkom tkanju znanja, koje, jasno, svojom

veličinom nadilazi mogućnosti bilo kojeg pojedinca. Vid: Tek sporedno. Zajedničko znanje nije prvenstveni proizvod filosofiranja.

Friedrich Nietzsche: Filosofov produkt jest njegov život… To je njegovo umjetničko djelo.16

Tvrtko: Očekuješ da povjerujem kako vi filozofi doista živite svoju filozofiju? Branko Despot: Pita li se sada da li se u skladu sa ‘‘svojom’‘ filosofijom dade živjeti, onda valja

reći da život sam mora dati odgovor na to pitanje. … [R]ekao bih da svaki čovjek … živi ‘‘svjesno’‘ ili ‘‘nesvjesno’‘, bez obzira na ‘‘studijsku spremu’‘ i ‘‘profesiju’‘, bez obzira na svoje

‘‘obrazovanje’‘, u skladu sa ‘‘svojom’‘ filosofijom. Čovjek je takav čovjek kakovu filosofiju ima, isto kao što je društvo takovo društvo kakovu filosofiju ima… Ako je život ‘‘objektivno’‘ loš, ako je sve u nečijem životu puno nesuglasica, nesklada i slomova, onda je takav život usprkos

svim ‘‘objektivnim’‘ i ‘‘subjektivnim faktorima’‘ samo ‘‘odraz’‘ određene filosofije. Tko loše filosofira taj mora loše živjeti.

Uvijek i u svako vrijeme, dokle god je za živa bića filosofija nešto nužno, bez čega se uopće ne bi moglo istinski živjeti, u svako je doba moguć i sklad sa ”svojom” filosofijom. Tko smatra da

‘‘objektivne okolnosti’‘ ne dozvoljavaju, ‘‘nisu sazrele’‘ ili još nisu dosegle odgovarajući ‘‘stupanj razvitka’‘ za realizaciju neke filosofije taj neistinom prozirno zavarava sebe i druge.

Onaj tko odista filosofira taj svojim životnim prisustvom mora iskazati istinskost ili laž ‘‘svoje’‘ filosofije.17

Tvrtko: Ti bi baš svakoga ugurao u ulogu kakvog-takvog filozofa.

Karl Popper: Vjerujem da su svi ljudi filosofi, premda neki više od drugih. Slažem se, naravno, s tim da postoji nešto poput posebne i ekskluzivne grupe akademskih filosofa, ali nipošto ne dijelim … oduševljenje djelatnošću i nazorima tih filosofa. Upravo suprotno, mislim da mnogo

toga ide u prilog onim ljudima (oni su u mojim očima također jedna vrsta filosofa) koji ne vjeruju akademskoj filosofiji.

13 navod sa: Hrvatski jezični portal (hjp.novi-liber.hr) 14 Skolastički srednjovjekovni mislioci poput Tome Aquinskog nazivali su Aristotela naprosto Filosofom. 15 Aristotel, Metafizika, Zagreb 1988. str. 43., preveo: Tomislav Ladan, izvornik: Aristoteles, Meta ta Physika 993a30 16 …? 17 Branko Despot, Vidokrug apsoluta, sv. prva, Zagreb 1989., str. 23.-24.

7

Svi ljudi su filosofi. Ako i nisu svjesni da imaju filosofske probleme, u svakom slučaju imaju

filosofske predrasude. To su većinom teorije koje prihvaćaju kao samorazumljive: preuzeli su ih iz svog duhovnog okoliša ili iz tradicije. Budući da nam samo mali broj takvih teorija

sasvim dopire do svijesti, one su predrasude u tom smislu što se zastupaju bez kritičke provjere, iako mogu biti od najveće važnosti za praktično postupanje i za cijeli život ljudi. Jedno je od opravdanja za postojanje profesionalne ili akademske filosofije to što je nužno da

se te vrlo rasprostranjene i utjecajne teorije kritički istraže i provjere… Svaka filosofija mora početi od nesigurnih i često pogubnih nazora nekritičkog običnog razuma. Cilj je … dosezanje

stajališta koje je bliže istini i koje ima manje loš utjecaj na ljudski život.18 J. M. Bocheński: Filosofija se ne tiče samo stručnjaka jer, kako god to izgledalo čudnovato, ne

postoji vjerojatno nijedan čovjek koji ne filosofira. Ili barem svaki čovjek ima u svom životu trenutaka u kojima postaje filosof. To prije svega vrijedi za prirodoznanstvenike, povjesničare

i umjetnike. Svi se oni prije ili poslije običavaju baviti filosofijom. Ne želim dakako reći da je time čovječanstvu učinjeno neko veliko dobro; knjige filosofirajućih laika — bili oni i poznati fizičari, pjesnici ili političari, obično su loše. One sadržavaju nerijetko dječje-primitivnu i

većinom pogrešnu filosofiju. No to je ovdje sporedno. Najvažnije je to da svi mi filosofiramo, i kako se čini, moramo filosofirati.19

Tvrtko: Razumijem to ”misliti samostalno”, ali filozofiju se poučava u školama, na

fakultetima. Vid: Je, školastičku. Tvrtko: Kakvu?

Vid: Šalim se. Skolastika je bila školska filosofija u srednjem vijeku, a kasnije je izišla na loš glas kao doduše vrlo logički precizno ali i sasvim irelevantno cjepidlačenje.

Tvrtko: Znam, to su oni ”koliko anđela stane na vrh igle?” Ali to je davna prošlost? Vid: Meni se čini da je svaka školska filosofija u opasnosti da se zaplete u pitanja koja ne

zanimaju nikoga izvan akademije. Da se odvoji od pitanja koja izviru iz cjeline života i ograniči se samo na ona koja su prihvaćena unutar te škole. Tvrtko: I što onda, k vragu i škole, časopisi, svi ti veliki filozofi i njihovi pomno građeni opusi,

neka svatko misli što i kako hoće? Vid: Pa da, samo ako stvarno misli. Ali misliti se uči prije svega u razgovoru, a osobito s

boljim misliocima. Alain Badiou: Ugrubo, postoje dva glavna nastojanja. Za prvo je filosofija u biti refleksivno

znanje. Znanje istine u teorijskim područjima i znanje vrijednosti u praktičnim područjima. Potrebno je organizirati učenje i prijenos znanja. Primjereni oblik filosofije je neka škola.

Filosof je profesor, poput Kanta, Hegela, Husserla, Heideggera i tolikih drugih, uključujući i mene, kad mi se obraćate s ‘‘profesore Badiou’‘.

18

Karl Popper, U potrazi za boljim svijetom, Zagreb 1997., preveo: Dražen Karaman, izvornik: Karl Popper, Auf der Suche

nach einer besseren Welt (1984) 19 J. M. Bochenski, Uvod u filozofsko mišljenje, Split 1997., preveo: Ivan Šestak, izvornik: J. M. Bochenski: Wege zum

philosophichen Denken (1959)

8

Druga je mogućnost da filosofija nije neko znanje, ni teorijsko ni praktično. Ona počiva u izravnoj preobrazbi subjekta, ona je neka vrsta korjenitog preobraćenja, potpune promjene

života. Slijedom toga, ona je vrlo bliska religiji, ali isključivo racionalnim putem; vrlo bliska ljubavi, ali bez silovitosti žudnje; vrlo bliska političkom angažmanu, ali bez ograničenja neke

centralne organizacije; vrlo bliska moći umjetničkog stvaranja, ali bez fizičkih sredstava umjetnosti; vrlo bliska znanstvenom znanju ali bez matematičkog formalizma i bez iskustvenih i tehničkih sredstava fizike. Za ovo drugo nastojanje filosofija nije nužno stvar

škole, učenja, predaje znanja i profesora. Ona je slobodno obraćanje bilo koga svakome. Poput Sokrata koji je govorio mladim ljudima na ulicama Atene; poput Descartesa koji je pisao

pisma princezi Elizabeti; poput Jean-Jacquesa Rousseaua koji je pisao svoje ispovijesti; također poput Nietzschea ili Sartreovih romana ili drama; ili, ako mi dopustite narcistički

detalj, mojih vlastitih romana i drama.20 Branko Despot: Profesor filosofije i istinski filosof nisu jedno te isto. To se doduše razumije

samo od sebe, ali se u ‘‘svijetu’‘ kojega univerzitet (‘‘sveučilište’‘) omogućuje, uvijek iznova zaboravlja.21

Karl Jaspers: Moramo se osloboditi predodžbe da je filosofiranje po sebi i bitno profesorska stvar.22 Vid: U nekim se razdobljima događa da filosofiranje pisaca izvan sveučilišta utječe na intelektualni život snažnije nego akademski pogon (koji, pak, u takvim slučajevima naknadno

više ne može zanemariti ove autsajdere).

Hans-Georg Gadamer: [N]akon sredine XIX. stoljeća … samo su autori izvan akademije poput Schopenhauera i Kierkegaarda, Marxa i Nietzschea, zajedno s velikim romanopiscima XIX. i XX. stoljeća uspjeli zahvatiti svijest toga razdoblja i zadovoljiti njegovu potrebu za filosofskim

sagledavanjem svijeta.23

Peter Sloterdijk: Sve od ranoga 19. stoljeća javna je slika filosofije u Njemačkoj obilježena dvjema funkcionalnim ulogama ili karakternim maskama: sveučilišnoga profesora i slobodnoga

pisca. Njemački je idealizam u sazviježđe velike teorije smjestio niz profesora… Likovi takvoga ranga kao što su Kant, Fichte i Hegel doveli su redovite profesore filosofije do prevladavajućih položaja u res publica učenjaka; Schelling je … stvorio model za kasnije katedarske proroke. U

oštroj tipologijskoj i idejno-ekonomskoj proturječnosti spram toga, filosofski su pisci … razvili nove strategije za literarno i političko općenje s publikom posredstvom suvremenoga tržišta

ideja. Kao slobodni pisci, Schopenhauer, Stirner, Marx i Nietzsche bitno su doprinijeli tome da je autorska filosofija nadmašila profesorsku.24

20 Alain Badiou, Philosophy as Creative Repetition, u The Symptom, online journal for lacan.com, preveo: ja 21 Branko Despot, filozofijom kroz ne-filozofiju, Zagreb 2010., str. 245. 22 Karl Jaspers, Uvod u filozofiju, Zagreb 2012., str. 86., preveo: Željko Pavić, izvornik: Karl Jaspers, Einführung in die Philosophie. Zwolf Radiovorträge (1953) 23 Hans-Georg Gadamer, Hegel's Dialectic, London 1976., str. 100., preveo: ja, izvornik: Hans-Georg Gadamer, Hegel und

Heidegger (1971.) 24 Peter Sloterdijk, Filozofski temperamenti, Zagreb 2011., str. 57.-58., prevela: Nadežda Čačinovič, izvornik: Peter Sloterdijk,

Philosophische Temperamente (2009)

9

iii. rascjepkanost? Tvrtko: Kako ćete napredovati ako bi svatko uvijek trebao kretati od početka s filozofiranjem?

U svakoj struci specijalizacija i podjela rada vodi napretku. Damir Barbarić: Ovdje bih htio biti što izravniji: filosofija ne treba nikakvu unutarnju

podijeljenost u grane, područja, discipline… Podjela na ontologiju, spoznajnu teoriju, etiku, estetiku itd. uistinu je posljedica prepariranja filosofije za njenu dnevnu, a to znači prije svega

školničku, odgojnu i obrazovnu upotrebu. Prihvati li filosof ulogu specijalista npr. za spoznajnu teoriju, već je korak od toga da se ubrzo dalje specijalizira za ‘‘teoriju’‘ neuronskih procesa mozga, te da nastavi, uz sve veće zaostajanje, trčkarati za najnovijim znanstvenim

‘‘otkrićima’‘ na tom ili sličnom polju. Besmislenost te ‘‘loše beskonačnosti’‘25 bit će doduše često nadoknađena povećanim ugledom i uvažavanjem u društvu očaranom znanošću, a to je

svako doista suvremeno društvo. I tu je zapravo sve u redu, osim činjenice da bi on ipak rado htio zadržati ime filosofa. Čemu?

S druge strane, jasno je da neka vrsta unutrašnje, recimo tako sistematske raščlanjenosti ipak leži u naravi filosofije. Kasnoantička razdioba u logiku, fiziku i etiku nije bez temelja, kao ni

druge slične… No, koliko god treba respektirati i iznova promišljati sve mjerodavne uvide u unutarnju nužnost svojevrsne sistematske raščlambe filosofije, danas mi se čini važnijim prije

svega odlučno insistirati na jedinstvu i jedinstvenosti filosofije. U ponešto zaoštrenoj formulaciji: filosofija, gdje je uopće ima, nužno misli cjelinu svega, dakako ne u pukom

mehaničkom zbroju, već s obzirom na uzroke i načela. Ta početna i klasična odredba filosofije vrijedi u osnovi i danas i vrijedit će dok ima filosofije.26

Tvrtko: Ako je doista tako, tim gore po filozofiju. U svakoj drugoj struci ključna je stručnost – smiješno mi je da to uopće naglašavam.

Vid: Hvale je vrijedno biti specijalizirani stručnjak tijekom radnog vremena. Ali, kako se tvoja struka uklapa u cjelinu tvoga života? Nećeš čitav dan živjeti kao specijalist. Tvrtko: Naravno, postoji granica.

Vid: Koliko čega je tu prava mjera? Koliko posla, koliko obiteljskog života, koliko kulture ili zabave ili duhovnosti ili politike? Isto i u društvu: koje je mjesto pojedinoj struci u cjelini

zajedničkog života svih nas? Koliko ekonomije a koliko ekologije, koliko tehnologije a koliko tradicije?

Tvrtko: Svatko to iznalazi za sebe pojedinačno, a za zajedničke poslove (res publica) glasujemo pa što prevlada. Ne treba, niti meni pojedinačno niti društvu, neki ‘‘filosof’‘-tutor za to. Vid: Svakako, to i ja kažem, nema eksperta za to, u tome je svatko osuđen na sebe samoga.

Uloga filosofa je tek da, naspram svih fah-idiotizama i nepropitanih tradicija, budi u sebi i drugima to pitanje o mjestu onoga što čine u cjelini života pojedinca i zajednice.

Tvrtko: ”Filosof” bi onda bio neki nestručnjak za sve. Vid: :) Da, traži se neko ne-specijalizirano znanje, koje može sagledati cjelinu nadilazeći

strukovne podjele.

25 Hegel naziva lošom beskonačnošću onu koja se izvodi iz konačnoga tako da se beskonačno pokazuje kao granica kojoj se

možemo samo približavati, ali koju nikada ne možemo dosegnuti. Istinska je beskonačnost ona koja se nalazi u samom konačnom i koja se ozbiljuje prekoračenjem njegove unutarnje granice. 26

Damir Barbarić, intervju studentskom časopisu ”čemu?” 2003.

10

Tvrtko: Traži li se? Zar me ne moraš najprije nagovoriti, umjetno stvoriti tu potrebu? Da nije umjetno stvorena, bilo bi je i kod onih koji nisu filozofski profesionalci, kod nekog kemičara ili

postolara. Vid: Znaš li onu tezu C. P. Snowa o intelektualnom rascjepu Zapada na ’‘dvije kulture’‘27,

prirodoslovnu i literarno-humanističku, koje već stoljećima ne nalaze zajednički jezik? Tvrtko: Čuo sam za to. Kad je pitao vas literate drugi zakon termodinamike, pa nitko nije znao.

Vid: Vjerojatno bih mogao naći i kakvog kemičara i postolara28, ali, u skladu s tim rascjepom za svjedoke pozivam najprije jednog fizičara, a zatim jednog pisca29.

David Bohm: Rascjepkanost (fragmentacija) je danas vrlo rasprostranjena ne samo društvom,

nego i unutar svakog pojedinca. To vodi općoj zbrci uma koja stvara beskrajan niz problema, te tako ozbiljno utječe na jasnoću opažanja da nam umanjuje sposobnosti rješavanja većine njih. Umjetnost, znanost, tehnologija, i uopće ljudski rad podijeljeni su na specijalnosti, od

kojih je svaka, smatra se, u biti odvojena od drugih. Sve nezadovoljniji takvim stanjem stvari, ljudi su doduše zasnovali interdisciplinarne predmete namijenjene ujedinjenju tih

specijalnosti, ali su naposljetku ti novi predmeti uglavnom poslužili umnožavanju daljnjih odvojenih fragmenata. Nadalje, društvo se kao cjelina razvilo razlomljeno na odvojene narode

i različite religijske, političke, gospodarske, rasne skupine, itd. Odgovarajuće se i čovjekov prirodni okoliš vidi kao skupina odvojeno postojećih dijelova, na korist raznim skupinama ljudi. Isto tako je svaki pojedinac rascjepkan na velik broj odvojenih i sukobljenih odsjeka –

prema svojim različitim željama, namjerama, težnjama, privrženostima, duševnim osobinama, itd. – u tolikoj mjeri da se neki stupanj živčanosti općenito prihvaća kao neizbježan, dok su

mnogi pojedinci prešli ‘‘normalne’‘ granice rascjepkanosti pa su svrstani među paranoidne, shizoidne, psihotične, itd.

Očito, poimanje po kojem svi ovi fragmenti postoje odvojeno jest privid, i to privid koji ne može nego voditi beskrajnim sukobima i zbrci. Pokušaj življenja prema poimanju da su

fragmenti stvarno međusobno odvojeni u biti je ono što dovelo do rastućega niza krajnje hitnih kriza s kojima se danas suočavamo. Pa je taj način života … doveo do zagađenosti,

uništavanja prirodne ravnoteže, prenaseljenosti, svjetskog gospodarskog i političkog nereda, te stvaranja sveukupnog okruženja koje nije ni tjelesno ni duševno zdravo većini ljudi kojima je u njemu živjeti. Pojedinačno se razvio raširen osjećaj bespomoćnosti i očaja pred, čini se,

nadvladavajućom masom raznosmjernih društvenih silnica što ih ljudska bića u njima uhvaćena ne nadziru, pa čak i ne razumiju. …

Proces dijeljenja je u biti način mišljenja o stvarima, umjestan i koristan uglavnom na području

praktičnih, tehničkih i namjenskih djelatnosti… No, primijeni li taj način mišljenja šire, na poimanje sebe i cijeloga svijeta u kome živi (tj. na svoj nazor na sebe i svijet), čovjek prestaje smatrati posljedične podjele puko korisnima ili umjesnima, pa započinje vidjeti i doživljavati

sebe i svoj svijet kao doista sastavljene od odvojeno postojećih fragmenata. Vođen rascjepkanim nazorom na sebe i svijet, čovjek tada djeluje pokušavajući razlomiti i sebe i svijet,

27 Two Cultures je naslov utjecajnog predavanja fizičara i pisca C. P. Snowa iz 1959. 28 Kemičar bi npr. bio Ilya Prigogine, a postolar Jakob Böhme. 29 Obojica su, doduše, intenzivno razgovarali sa svojevrsnim izvan-akademskim nagovaračem na filosofiranje, Jidduom

Krishnamurtijem.

11

da bi sve izgledalo odgovarajuće njegovu načinu mišljenja. Čovjek time stječe bjelodan dokaz ispravnosti svoga rascjepkanog nazora na sebe i svijet, mada, dakako, previđa činjenicu da je

on sam, djelujući u skladu sa svojim načinom mišljenja, doveo do te rascjepkanosti koja se sad čini samostalno postojećom, neovisnom o njegovoj volji ili njegovoj želji. …

Uputno je razmotriti da je engleska riječ health (zdravlje) zasnovana na anglosaksonskoj riječi hale što znači cijelo (whole): dakle biti zdrav jest biti cijel, što, mislim, ugrubo odgovara i

hebrejskom shalem. Slično je englesko holy (svet) zasnovano na istome korijenu kao whole (cijelo). Sve to ukazuje da je čovjek oduvijek osjećao cjelovitost ili potpunost

bezuvjetno nužnom da bi život bio vrijedan življenja.30

Aldous Huxley: Svi znamo da je malo znanja opasna stvar. Ali i puno visoko specijaliziranog znanja je opasna stvar, ponekad i opasnija od malo znanja. Jedan od glavnih problema visokog obrazovanja danas je kako pomiriti zahtjeve za puno znanja, koje je u biti specijalističko

znanje, sa zahtjevima za malo znanja, koje pristupa šire ali površnije općeljudskim problemima.

Moj je osjećaj da neko idealno cjelovito obrazovanje poziva na pristup predmetima preko

temeljnih ljudskih problema. Tko smo mi? Koja je priroda ljudske prirode? Kako bismo se trebali odnositi spram planeta na kojem živimo? Kako nam je živjeti zajedno na zadovoljavajući način? Kako ostvariti svoje pojedinačne mogućnosti? Koji je odnos između

urođenog i odgojem stečenog? Započnemo li tim problemima i učinimo li ih središnjima, očito je da možemo sabrati informacije iz velikog broja trenutno posve odvojenih disciplina. Mislim

da je to vjerojatno jedini način da stvorimo jedan temeljito cjelovit oblik obrazovanja. U međuvremenu, pak, takvo cjelovito obrazovanje ne postoji. …

Naš je problem nekako pronaći književni, umjetnički rječnik koji bi nam omogućio da prijeđemo bez nekog ozbiljnog stresa s jedne točke gledišta na drugu, iz jednog diskursa u

drugi. Problem je sa svim specijaliziranim znanjem to što je ono ustrojeno u neki niz ”intelektualnih celibata”. Različiti predmeti žive u svojim redovničkim ćelijama, odvojeni

jedni od drugih, i naprosto se ne vjenčaju međusobno i ne dobivaju djecu koju bi trebali dobiti. Problem je pokušati urediti vjenčanja između tih raznih predmeta, u nadi da će dobiti vrijedno potomstvo. A celibat nije samo između različitih vidova intelekta; to je također celibat strasti,

celibat instinkta. U svakom slučaju, trebamo urediti brakove, ili, prije, vratiti ih u njihovo izvorno vjenčano stanje, među različitim odjeljcima znanja i osjećanja koji su bili proizvoljno

razdvojeni i natjerani na život u svojim samostanskim ćelijama, u izdvojenosti. Možemo parodirati Bibliju, pa reći: ”Ono što je priroda spojila, neka nijedan čovjek ne razdvoji”; neka

proizvoljne akademske podjele na predmete ne razderu usko isprepletenu mrežu stvarnosti i pretvore je u besmislicu.31

30 David Bohm, Wholeness and the Implicate Order, London 1980., str. 1. – 3., preveo: ja 31

Aldous Huxley, The Human Situation: Lectures at Santa Barbara 1959., London 1980. str. 9. -14., preveo: ja

12

iv. obrazovanje? Vid: Specijalistička izobrazba, dakle, nije cjelovito obrazovanje. Peter Bieri: Obrazovanje je nešto što ljudi čine sa sobom i za sebe: obrazuje se sama sebe. Izobražavati nas mogu drugi, dok obrazovati može svatko jedino sama sebe. To nije puka igra

riječi. Uistinu se obrazovati nešto je sasvim drugo nego biti izobražen. Izobrazbu prolazimo sa svrhom da bismo nešto mogli. Tomu nasuprot, kad se obrazujemo, radimo na tome da nešto

postanemo – nastojimo na određeni način biti u svijetu.32 Tvrtko: Ma to je odavno zastarjela priča. Ljudi se školuju da postanu stručni u nekom poslu. Jean-François Lyotard: Staro načelo koje tvrdi da je stjecanje znanja neodvojivo od obrazovanja duha, čak i osobe, zastarijeva i zastarjet će. Odnos dobavljača i korisnika znanja

prema tome znanju … stremi i sve će više stremiti k tome da poprimi oblik koji već ima odnos proizvođača i potrošača potrošačke robe prema toj robi… Znanje jest i bit će proizvođeno da bi

se prodavalo…33 Vid: Možda je filosofija, nastojeći za cjelovitim sebe-obrazovanjem, oduvijek nešto

”zastarjelo”, vremenu neprimjereno. Tvrtko: Onda da više ne financiramo izobrazbu u akademskoj filozofiji?

Vid: Ako na sveučilištima znanje doista postane roba i ništa osim toga, ne znam ima li tu mjesta za filosofiju. Ali mene ionako zanima onaj drugi, ne nužno akademski, vid filosofiranja.

Hans-Georg Gadamer: Filosofija mora uključiti u sebe ono očekivanje cjeline koje obrće našu žudnju za znanjem… To ostaje jedna neizbježna želja ljudskoga razuma, pa i u doba znanosti

koja je vidjela razvoj specijalizacija u raznim poljima sve partikularnijih istraživanja.34 Peter Strawson: Ako nam neki eminentni fizičar, biolog, pa čak i ekonomist odluči ponuditi

opću sliku zbilje, obuhvatni opis toga kako stvari jesu, nije nevjerojatno da će ispasti kako njegova specijalna disciplina u toj slici zauzima središnje mjesto, a da su joj drugi interesi

podređeni ili, koliko je to moguće, pretumačeni u njezinu svjetlu. Nema nikakva jamstva da kompetentnost unutar neke specijalizirane discipline automatski sa sobom donosi sposobnost da se stvori neiskrivljena slika odnosa te specijalizirane discipline prema drugim ljudskim i

intelektualnim preokupacijama. Specijalistička se kompetentnost zapravo može pokazati kao specijalna vrsta hendikepa. Postoji takoreći neka tendencija intelektualnom imperijalizmu sa

strane ili u ime različitih disciplina, tako da će sad, recimo, fizika, sad biologija, sad psihologija, sad ekonomija ili sociologija ili antropologija – ili čak lingvistika – osjećati da drže

otpirač općeg razumijevanja, tako da sve valja razumjeti u svjetlu fizike ili biologije ili procesa ekonomske proizvodnje – ili što god to moglo biti. Gotovo da i nije potrebno kazati da će svaka teorija koja tvrdi da nudi opću sliku zbilje, sa svime na svojem mjestu – no koja je

32 zbornik Čemu obrazovanje?, Zagreb 2011., str. 11., preveo: Davor Ljubomir, izvornik: Peter Bieri, Wie wäre es, gebildet zu

sein? (2005.) 33

Jean-François Lyotard, Postmoderno stanje, Zagreb 2005., str. 4., prevela: Tatjana Tadić, izvornik: Jean-François Lyotard, La

Condition postmoderne (1979.) 34

Hans-Georg Gadamer, Hegel's Dialectic, Foreword, London 1976., preveo: ja

13

zapravo konstituirana pod dominacijom nekoga takvog pojedinačnog interesa – da će svaka takva teorija vjerojatno, zapravo sigurno, sadržavati pretjerivanje i iskrivljavanje.35

Fridrich Nietzsche: U odnosu na svijet ”modernih ideja” koji bi svakoga htio stjerati u jedan

kut i ”specijalnost”, filosof bi, ukoliko danas može biti filosofa, bio prisiljen čovjekovu veličinu, pojam ”veličine”, postaviti upravo u njegovu obuhvatnost i mnogostrukost, u njegovu cjelovitost u mnogom.36

Hans-Georg Gadamer: ”[A]li kad u našem jeziku kažemo obrazovanje, onda time mislimo na

nešto istovremeno više i unutarnjije, naime na način mišljenja koji se iz spoznaje i osjećanja cjelokupnog duhovnog i moralnog nastojanja harmonično izlijeva na osjećaj i karakter.”37

Obrazovanje ovdje više ne znači … izobrazbu sposobnosti ili talenata. Riječ obrazovanje, naprotiv, budi staru mističku tradiciju po kojoj čovjek u duši nosi i treba da oblikuje obraz (lik) Božji.38

Max Scheler: Ne jedno svjetsko područje kao predmet čovjekova znanja, tvorenja ili kao otpor

njegovu radu, djelovanju, nego svjetska cjelina u kojoj se sve bitne ideje i bitne vrijednosti stvari ponovno nalaze u raščlanjenoj strukturi… Takav univerzum, sažimajući se i sažet u

jednom ljudskom biću – to je svijet obrazovanja. U ovom smislu imaju Platon, Dante, Goethe, Kant vazda svoj svijet.

‘‘Težiti za obrazovanjem’‘ znači ljubeći žarom tražiti imanje udjela u svemu što je svjetski bitno u prirodi i historiji, a ne samo slučajno tu biti i tako biti – znači s Goetheovim Faustom

htjeti biti mikrokosmosom. Ta samokoncentracija velikog svijeta, ‘‘makrokosmosa’‘, u jednom individualno osobnom duhovnom središtu, ‘‘mikrokosmosu’‘, ili to postajanje svijetom neke

ljudske osobe u ljubavi i spoznaji – to su samo dva izraza za različite smjerove razmatranje istoga najdubljega procesa oblikovanja što se zove obrazovanje. Svijet se realno obrazujući se, vinuo do čovjeka, čovjek to treba, idealno, do svijeta!39

Tvrtko: Kažeš da nastojanje za tom tvojom cjelovitošću, što god to bilo, zapravo nema veze sa

studijem filozofije. Ali filozofi su oduvijek osnivali obrazovne ustanove40. Čemu? – ako je cijela stvar u tome da sam sebe radikalno pitam kako živjeti? Zašto uopće ustanove ako ”filosofirati” prvenstveno znači misliti samostalno?

Vid: Zato što je slobodni prijateljski razgovor, kao prvenstveni medij filosofiranja, jedan od preduvjeta cjelovitog obrazovanja. Te su institucije naprosto mjesto za dijalog, osobito s

iskusnijima na putu filosofiranja.

35

Peter Strawson, Analiza i metafizika, Zagreb 1999., str. 3.-4. preveo: Filip Grgić, izvornik: Peter Strawson, Analysis and

metaphysics (1992.) 36 Friedrich Nietzsche, S onu stranu dobra i zla, Zagreb 2002., str. 155., 157., prevela: Dubravka Kozina, izvornik: Friedrich

Nietzsche, Jenseits von Gut und Böse (1886.) 37 Gadamer (vidi sljedeću napomenu) navodi Alexandra von Humboldta. 38 Hans-Georg Gadamer, Istina i metoda, Sarajevo 1978., str. 36. – 43., preveo: Slobodan Novakov, izvornik: Hans-Georg Gadamer, Wahrheit und Methode (1960.) 39 Max Scheler, Ideja čovjeka i antropologija, Zagreb 1996., str. 68. i 69., preveo: Dušan Zorić, izvornik: Max Scheler, Die

Formen des Wissens und die Bildung (1925.) 40 Od pitagorejskih škola, Platonove Akademije i Aristotelovog Liceja, do Ficinove renesansne Akademije, Leibnizove

njemačke akademije i Humboldtovog sveučilišta.

14

Damir Barbarić: Sve više napredujuće tehničko ustrojstvo obrazovanja … [nije] drugo do „oblikovanje ljudi, kao tehničko zgotavljanje prema predležećemu modelu”… [N]epregledna

množina znanja, koje se u sebi sve više specijalizira, što brže i što učinkovitije [se] tehnički posreduje nadolazećim naraštajima … da se time omogući i zajamči neupitno i potpuno …

integriranje u radni pogon postojećeg društva… „Svijet obrazovanja se raspada; imamo stručno školovane i izvrsne specijaliste, imamo barbare opremljene stručnim znanjem.” …

U svjesnom nasljedovanju onog obuhvatnog smisla obrazovanja koji je vladao velikim razdobljem njemačke klasike, prije svega orijentiran na primjer Goethea, nastoji sad [Eugen]

Fink slobodu, samoodnošenje, ali s tim ujedno i neku tako reći ekscentričnu otvorenost za svijet ispostaviti kao bitne konstitutivne momente istinskog obrazovanja: „Obrazovanje je

čovjekovo slobodno duhovno sebeoblikovanje, u kojemu on sebi daje životnu formu prave otvorenosti svijetu.” „Obrazovanje je slobodno duhovno sebeodgajanje i uobličenje duhovnoga smislenog lika.”

Pritom … [se] odgoj nužno mora odnositi na cjelinu bitnih svjetskih fenomena i zapravo nije

drugo do neki stalno se iznova živo izvršujući proces premišljanja i pretumačenja tih temeljnih odnosa: „Nema pravog odgoja ne dospije li se u bitni odnos spram prirode, spram krajolika,

spram biljke i životinje, spram ljudi s kojima jesmo, spram običaja i podrijetla, spram povijesti, spram države, spram sudbine, spram numinoznih moći.”

Razumljen tako široko i obuhvatno, gubi odgoj školnički karakter puko jednostranog posredovanja već gotovih znanja, tako zvanog „gradiva” što ga učitelj autoritativno predaje

pasivno primajućoj mladeži, te postaje slobodnim pitajućim razgovorom, mišljenim očito po modelu grčkog, osobito Platonova „zajedničkog razgovaranja (dialegesthai)”, u kojemu su

sudionici, usprkos razlici svojih prethodnih znanja i neovisno o bogatstvu i dubini svojih dosadašnjih iskustava, iz temelja sjedinjeni u zajedničkom elementu „zadivljenog čuđenja nad bićem i svim njegovim osnovnim područjima” i bitno ravnopravni s obzirom na ono najviše za

čim zajednički tragaju: „Sav je odgoj zajednički ljudski razgovor savjetovanja, zajedništvo u prostoru slobode.”41 v. cjelovitost?

Tvrtko: Ne uspijevam sebi predočiti što bi ti zapravo, kad hoćeš tu ”cjelovitost”? Neku proročki objavljenu opću teoriju svega? Razvoj znanosti, a valjda to uključuje filozofiju, ide u smjeru da svatko pokriva određenu domenu kvalitetnom argumentacijom, ne ka šašavim

”cjelovitim” slikama svijeta. Vid: Ako filosofske nevolje imaju oblik ovo se ne uklapa, onda svršavaju time da više nema

nečega što se ne uklapa, da je sve na svome mjestu. ‘‘Kognitivna disonanca’‘ implicira neku obratnu mogućnost suzvučja, harmonije. Bez toga pred-postavljenog cilja, te ideje koju

nazivam cjelovitost, filosofiranje bezciljno luta. Tvrtko: Cilj je onda neki potpuni koherentni sistem iz kojega bi deducirao različita područja znanosti i života?

41

Damir Barbarić, Približavanja, Zagreb 2001., str. 29.-31.

15

Vid: Cjelovitost je tek usmjerenost, uvijek već implicitna filosofskom nastojanju, ne eksplicitno dovršeni sustav znanja. Jer osim spoznajnih moći (theoria), cjelina kroz čovjeka očituje i moći

aktivnog djelovanja među drugim bićima (praxis), kao i stvaralačke moći proizvođenja novih bića (poiesis).42 Utoliko filosofija shvaćena kao nastojanje za cjelinom nadilazi čak i

najopćenitije shvaćeno znanje i spoznavanje. Friedrich Nietzsche: Schopenhauer je snažno i dostatno zabavno kazao kako nije dostatno

samo glavom biti filosof.43

Tvrtko: Ostavi se radije tih prastarih razdioba. Nije li već ta težnja totalitarna? Ta volja da se sve uklopi, da nema crnih ovaca, nikakvih buntovnika bez razloga, ničega što strši, drugačijega, osebujnoga, samo moga?

Jean-François Lyotard: Težnja za jedinstvenom i totalizirajućom istinom odgovara

jedinstvenoj totalizirajućoj praksi upravljača sustava (društvene cjeline).44 Vid: Velika umjetnost postiže cjelovitost djela sabiranjem razlika u neko napeto jedinstvo, ne

njihovim potiranjem. Slutnja mogućnosti takvog života vodi filosofiranje. Ono je put na kojem čovjek kao biće nedostatka nastoji iz-cijeliti sebe, druge i svijet. Taj put ne vodi nekoj

jedinstvenoj znanosti o cjelini svega nego cjelovitosti čovjeka koji se zaputio u filosofiju, njegove zajednice i njegova svijeta.

Tvrtko: To mi zvuči retrogradno. U našem ”postmodernom stanju” naglašeni su prije različitost nego jedinstvo, rubno nego li središnje, drugo nego li isto, pojedinačno nego li opće.

Matko Sorić: Fragmentiranje je proces raspadanja, dijeljenja, rastakanja, osipanja, dezintegracije, lomljenja, cijepanja, razdvajanja, demontaže, razjedinjavanja, mrvljenja i komadanja neke prethodno jedinstvene, skladne i stabilne cjeline. Postmodernistička filosofija

obilježena je općim prihvaćanjem fragmentacije. Cjelina kao ideal tradicionalne filosofije zamijenjena je parcijalnim segmentom.45

Vid: Doista. U duh našega vremena spada to da su fragmentirani46: svjetonazor, društvo, rad, politika, jezik, etika, znanost, kosmos, povijest… potom odnos ljudi spram prirode, ali i

cjelovitost osobe. Ono što jedva da još možemo nazvati po-jedincem rastreseno je na hrpu raznorodnih uloga.

Matko Sorić: Ljudski subjekt je u postmodernističkoj paradigmi fragmentiran. To znači da on može biti faktički fragmentiran, zbog utjecaja suvremenih društvenih kretanja, ali isto tako

može značiti da je tradicionalna filosofija zamišljala kao koherentnog aktera neopravdano mu pripisujući cjelovitost koju zapravo nikada nije imao. U tom smislu pojedinac je fragmentiran

u vremenu postmoderne s jedne strane, i fragmentiran je u teorijskom smislu, iz perspektive

42

Aristotel je smatrao da su to tri temeljne aktivnosti čovjeka. 43

Friedrich Nietzsche, Uvod u Nietzschea, Zagreb 1980., str. 215., preveo: Šime Vranić, izvornik: Friedrich Nietzsche,

ostavština 44

Jean-François Lyotard, Postmoderno stanje, Zagreb 2005., str. 18., prevela: Tatjana Tadić, izvornik: Jean-François Lyotard, La

Condition postmoderne (1979.) 45 Matko Sorić, Koncepti postmodernističke filozofije, Zadar 2010., str. 119. 46 isto

16

postmodernističke filosofije s druge strane. … Fredric Jameson … ”ne podržava [taj] shizofrenični ideal”… fragmentiranja subjekta … [pa] oprezno razlikuje deskriptivnu tezu

i normativni ideal: to što subjekt jest fragmentiran ne znači da on mora biti takav.47 Vid: No, ako je to postalo ”norma-lno”, u smislu ”uobičajeno”, nije samim time i norma.

Obrnuto, čak i ako čovjek cjelovitost ‘‘zapravo nikad nije imao’‘, ne znači da nije oduvijek za njom nastojao. Faktička fragmentiranost je izvor potrebe filosofije, cjelovitost je njen cilj.

G. W. F. Hegel: Kad iz života ljudi iščezava moć sjedinjenja, kad su suprotnosti izgubile svoj

živi odnos i uzajamno djelovanje, i kad zadobivaju samostalnost, nastaje potreba filosofije… Razdvojenost je izvor potrebe filosofije.48

Herbert Marcuse: Pitamo se ponajprije: što znači razdvojenost kao situacija i što se razdvojilo? Hegel određuje razdvojenost parovima suprotnosti: duh i materija, duša i tijelo,

vjerovanje i razum, sloboda i nužnost, biće i ništa, pojam i stvar, konačnost i beskonačnost … ‘‘razum i osjetilnost, inteligencija i priroda, za opći pojam: apsolutna objektivnost i apsolutna subjektivnost.’‘

U situaciji razdvojenosti ljudski život se kreće u jednom svijetu čvrstih suprotnosti i

ograničenja. Svijet mu je poput nekog područja jednoznačnih i izoliranih određenosti u kojem je svako nešto spram svakog drugog razgraničeno i osigurano. Razum uzima svako biće koje

susreće kao mirujuće, čvrsto, ograničeno, jednoznačno određeno, pojedinačno, i zadovoljava se time da utvrdi odnose između tih bića, te da ih isto tako jednoznačno fiksira, da ograničenja upotpuni, da poduzme nove diobe i suprotstavljanja… Zadaća filosofije biva unaprijed

određena kao ‘‘ponovno uspostavljanje cjelovitosti’‘ razdvojenog svijeta.49 Vid: Baš je radi našega ‘‘postmodernog stanja’‘ sveopće fragmentacije potreba filosofije danas

osobito velika, mada je uglavnom neosviještena. Tvrtko: I što bismo trebali? Vratiti se natrag ”velikim pričama”50 prethodnih razdoblja? Kao

da ta težnja za totalnošću nije donijela već dovoljno totalitarnosti.

Slavoj Žižek: Između silnih banalnosti kojima nas je zadužio Karl Popper, jedna se zamisao izdvaja kao posebno gluplja od drugih: zamisao o inherentnoj vezi filosofskog ”totalizma” (”čvrste” filosofije koja nastoji dokučiti Apsolut) i političkog totalitarizma, zamisao da um koji

smjera na Apsolut time postavlja temelje totalitarne dominacije. … Za početak, u iskušenju smo poduzeti ”iskustveno” pobijanje pretpostavke o inherentnoj vezi između filosofskog

”totalizma” i političkog totalitarizma. S jedne strane, filosofija koja legitimira totalitarni politički poredak općenito je neka vrsta evolucijskog ili vitalističkog relativizma; s druge

strane, upravo tvrdnja o ”dodiru Apsoluta” može legitimirati otpor pojedinca zemaljskoj

47

Matko Sorić, Koncepti postmodernističke filozofije, Zadar 2010., str. 123. 48 Herbert Marcuse, Hegelova ontologija i teorija povijesnosti, Sarajevo 1981., str. 17., prevela: Branka Brujić, izvornik: Georg

Wilhelm Friedrich Hegel, Differenz des Fichteschen und Schellingschen Systems der Philosophie (1801.) 49 Herbert Marcuse, Hegelova ontologija i teorija povijesnosti, Sarajevo 1981., str. 17. – 20., prevela: Branka Brujić, izvornik:

Herbert Marcuse, Hegels Ontologie und die Theorie der Geschichtlichkeit (1932.) 50 Jean-François Lyotard smatra da su se sve ”velike pripovijesti” zapadne civilizacije sada urušile. Oduvijek su postojale

mnoge različite ali povezane ”priče”, ili totalna objašnjenja ljudske prirode i povijesti, poput kršćanstva, prosvjetiteljstva i marksizma. Lyotard insistira da se temelji svih tih ”velikih pripovijesti” više ne mogu prihvatiti.

17

političkoj moći. Otud je ta veza daleko od neizbježnosti i samoočiglednosti – prije će biti da je obrnuto.51

Vid: Cjelovitost nije neko nametnuto poravnavajuće jedinstvo što bi se tek našom odlukom

imalo narinuti odvojeno postojećim dijelovima – naprotiv, cjelina je pretpostavljeno tlo iz kojeg su dijelovi uopće mogli niknuti. Utoliko cjelina ne isključuje iznimke i različitost, ona obuhvaća čak i suprotnost dijela i cjeline. Odustajanje od ‘‘velikih priča’‘ ne znači odustajanje

od ljudske veličine.

Fridrich Nietzsche: Upravo to treba zvati veličinom: moći biti jednako tako mnogostrukim kao i cijelim.52 Vid: Ne radi se o kirurškom odsijecanju neuklopljenih viškova koji strše iz Prokrustove postelje, nego o sabiranju međusobno suprotstavljenih ali ujedno i supripadnih momenata.53

vi. filosofija kao vrhovna znanost? Tvrtko: ”Cjelovitost”, ”ljudska veličina”, ”kako živjeti”, ”samostalno mišljenje”, ‘‘korjenito preobraćenje subjekta’‘… – ne zvuči nimalo znanstveno.

Vid: Pa? Tvrtko: Zar filozofija ipak ne bi trebala biti nekakva znanost? Srećko Kovač: Podsjetimo na neke važne dionice iz tradicije filosofije koje se tiču pitanja ukoliko je i kakva je to znanost filosofija. … Za Platona je i Aristotela filosofija gotovo

izjednačena sa znanošću. No pritom samo one znanosti koje dopiru do prvih načela ili uzroka čine filosofiju u njezinu osobitom, najužem smislu – to su dijalektika u Platona i ”metafizika” (kako ju tradicionalno zovemo) u Aristotela.

Napuštanje aristotelovske fizike i matematiziranje fizike u novome vijeku povuklo je za

sobom, s jedne strane, matematizaciju filosofije, a s druge strane izdvajanje matematiziranih disciplina iz filosofije. … Matematizaciju filosofije dobro predstavljaju, primjerice, Descartes,

Spinoza, Leibniz, a osobito Newton – Newtonova je fizika u ono doba zapravo filosofija (usporedi već i naslov njegova glavnog djela Philosophiae naturalis principia mathematica). I za Kanta filosofija teži tomu da postane znanost (sustav), da krene ”sigurnim hodom

znanosti”, i to je cilj kojemu služi prethodni, ”kritički” posao. Čak i filosofiju u ”svjetovnome” smislu Kant naziva ”znanošću o odnošenju sve spoznaje na bitne svrhe ljudskoga uma”.

Nadalje, upravo su matematika i matematička fizika Kantu bile metodologijskim uzorom, iako je Kant, s druge strane, oštro istaknuo i specifičnost filosofijskih metodičkih načela prema matematičkima.

51 Slavoj Žižek, Nedjeljivi ostatak, Zagreb 2007., str. 5. i 6., preveo: Nebojša Jovanović, izvornik: Slavoj Žižek, The Indivisible Remainder (1996.) 52

Friedrich Nietzsche, S onu stranu dobra i zla, Zagreb 2002., str. 155., 157., prevela: Dubravka Kozina, izvornik: Friedrich

Nietzsche, Jenseits von Gut und Böse (1886.) 53

Formulacija preuzeta od Ćirila Čoha iz knjige Otkriveno lice kruga, 2004.

18

Brz razvoj znanosti u 19. i u 20. stoljeću, koja postaje nepreglednom ne samo kao cjelina nego i teško dostupnom po svojoj metodologijskoj ”softificiranosti”, kao da filosofiju na razmeđu

drugoga i trećega tisućljeća ostavlja pred dilemom ili da se uključi i poveže sa znanstvenim svijetom kao njegov (osobit) dio ili da se iz njega izdvoji (sve do suprotstavljanja), odustajući

od tradicionalne ideje filosofije kao znanosti.54 Vid: Tu se znanstvenost filosofije vidi prvenstveno u logici i njenoj sprezi s matematikom, koja

se proteže od Platonove Akademije preko Descartesa i Leibniza do Fregea ili Gödela. No, filosofija postavlja i pitanja koja izlaze iz tih okvira, a tad usporedba s matematikom daje ne

baš laskav ishod.

Rudolf Brajčić: Za vrijeme sv. Augustina bilo je više od osamdeset filosofskih odgovora na pitanje u čemu se sastoji čovjekova sreća. Što biste rekli kad bi bilo više od osamdeset različitih odgovora na isti matematički zadatak? Je li filosofija uopće znanost? Lako je reći da nije

egzaktna znanost.55

Tvrtko: Ako nije egzaktna, i nije nikakva znanost. Vid: Dobro, zahtjev za egzaktnošću u filosofiji se prije odnosi na unutarnju dosljednost

određene filosofije, a ne na ukidanje proturječja između različitih filosofskih polazišta. Tvrtko: Baš je u tome skandal i neznanstvenost, da ima mnoštvo raznih filozofija, a samo jedna matematika, fizika, biologija, …!

Vid: Mnogi su filosofi tijekom povijesti vjerovali da se baš s njima ta mnoštvenost svodi na jedinstvo čime filosofija zadobiva pravu znanstvenu egzaktnost.

G. W. F. Hegel: Surađivati na tome da se filosofija približi formi znanosti – cilju da bi mogla

odbaciti svoje ime ljubavi prema znanju i da bi bila zbiljsko znanje – jest ono što sam ja sebi postavio. Unutrašnja nužnost da znanje bude znanost leži u njegovoj prirodi, a zadovoljavajuće objašnjenje toga je jedino prikaz same filosofije. 56 Tvrtko: Ali baš se negdje nakon Hegela povećava odbacivanje filozofije od strane egzaktnih znanosti. Recimo, u drugoj polovini XIX. st. novonastale znanosti više ne pokušavaju steći

legitimnost time da se nazivaju filozofijom, onako kako su još Newton i Bošković svoju fiziku nazivali philosophia naturalis. Uzor znanstvenosti tada je već bila fizika, pa se na početcima

znanstvene sociologije i psihologije koriste nazivi ”socijalna fizika”57 i ”psihofizika”58. Vid: Istina, negdje između Newtonova uspjeha i kraja klasičnog njemačkog idealizma, znanosti su odbacile vrhovništvo filosofije.

Tvrtko: A zašto ga ne bi odbacile? Vid: Filosofija ne može biti tek jedna od znanosti, nego, ako uopće jest znanost onda je –

budući da joj je predmet cjelina svega – upravo the znanost, najviša, kraljica znanosti.

54

Srećko Kovač, Logičko-filozofski ogledi, Zagreb 2005., str. 13. – 15. 55

Rudolf Brajičić, Filozofija i filozofije, Zagreb 1999., str. 41. 56 navod prema: Vladimir Filipović, Klasični njemački idealizam (Filozofska hrestomatija, svezak 4.), Zagreb 1982., str. 243.,

preveo: V. D. Sonnenfeld, izvornik: Georg Wilhelm Friedrich Hegel, Phänomenologie des Geistes (1807.) 57 Socijalna fizika je prvotni naziv (do 1838.) kojega je osnivač sociologije Auguste Comte koristio za to što danas nazivamo

sociologijom. 58 Naslov knjige Gustava T. Fechnera iz 1860. je Elemente der Psychophysik.

19

Edmund Husserl: Filosofija je od prvih početaka zahtijevala da bude stroga znanost, i to znanost koja bi udovoljila najvišim teoretskim potrebama i u etičko-religioznom pogledu

omogućila život koji je uređen čistim umskim normama. Taj zahtjev je istican čas s većom, čas s manjom energijom, ali nikada nije sasvim napušten… Ni u jednoj epohi svoga razvitka

filosofija nije uzmogla udovoljiti zahtjevu da bude stroga znanost. Doduše, upravo je to vladajući ethos novovjekovne filosofije da ona, umjesto da se prepusti naivno filosofskom nagonu, hoće se, štoviše konstituirati kao stroga znanost pomoću medija kritičke refleksije u

sve dublje prodirućim istraživanjima o metodi. Međutim, jedini zreli plod tih nastojanja bio je utemeljenje i osamostaljenje strogih prirodnih i duhovnih znanosti, te novih čisto

matematičkih disciplina… Filosofija, dakle, prema svojoj hijerarhijskoj namjeri najviša i najstroža od svih znanosti, ona koja zastupa neizgubljivi zahtjev čovječanstva za čistom i

apsolutnom spoznajom (i što je s tim nerazdvojno jedno: za čistim i apsolutnim vrednovanjem i htijenjem), ne uzmaže sebe olikovati u zbiljsku znanost. Kant je volio reći da se ne može učiti filosofija nego samo filosofiranje. Što je to drugo nego priznanje neznanstvenosti filosofije.

Dokle seže znanost, zbiljska znanost, dotle se može podučavati i učiti, te svuda u istom smislu. Zacijelo, znanstveno učenje nigdje nije pasivno primanje duhu tuđih materija, ono svuda

počiva na samodjelatnosti, na unutarnjoj reprodukciji umnih uvida do kojih su došli stvaralački duhovi. Filosofija se ne može učiti jer ovdje nema takvih objektivno pojmljenih i

utemeljenih uvida i, što znači isto, jer ovdje nedostaju pojmovno čvrsto ograničeni i prema svojem smislu potpuno objašnjeni problemi, metode i teorije. Nitko uman neće sumnjati u objektivnu istinu, odnosno utemeljenu vrijednost čudesnih teorija matematike i prirodnih

znanosti. Ovdje – općenito – nema mjesta za privatna ”mnijenja”, ”nazore”, ”stajališta”. S oštrim isticanjem neznanstvenosti svekolike dosadašnje filosofije odmah se postavlja pitanje

da li filosofija i nadalje želi zadržati cilj da bude stroga znanost, da li ona to može i mora htjeti.59

Vid: Filosofija, gledajući na cjelinu svega, jedina može određivati granice i nalaziti pravo mjesto svim ostalim znanostima usmjerenima na pojedina područja.

Tvrtko: Ha, ha, za to bi joj ostale znanosti morale priznati vrhovnost. Danas o tome nema govora. Prije izgleda kao da filozofija u akademskoj zajednici, ako ne životari na slavnoj

tradiciji, kaska za, ponajprije, prirodnim znanostima. vii. je li filosofija uopće znanost? Vid: Nije samo pitanje je li filosofija vrhovna znanost, nego je li uopće znanost. Tvrtko: Što, nakon što su znanosti odbacile njen autoritet kraljice, filozofija se uvrijedila pa

više ne želi biti nikakva znanost? Ako nije prva i najviša, neće se igrati s ostalima? :) Vid: Mada je više malo tko priznaje za regina scientiarum, kako je nekad sebi tepala, zacijelo

se može pohvaliti da je svojevrsna ”majka znanosti”, koje su redom potekle iz nje. Tvrtko: Izgleda da je rađanjem pojedinih znanosti filozofija iscrpla svoj smisao postojanja. Nekadašnja kraljica može biti još samo služavka znanosti (ancilla scientiae).

59 Edmund Husserl, Filozofija kao stroga znanost, Zagreb 2003., str. 9. -12., preveo: Ante Pažanin, izvornik: Edmund Husserl,

Philosophie als strenge Wissenschaft (1911.)

20

Rudolf Carnap: Ne postoji filosofija kao sustav vlastitih stajališta uz stajališta znanosti. Filosofija ne izučava drugo doli razjašnjenje stajališta i pojmova znanosti logičkom analizom.60 Nenad Miščević: Filosofija se, drži Quine, u načelu ne razlikuje od znanosti; filosofska su pitanja samo općenitija znanstvena pitanja. Isto tako, u stvarnom filosofskom poslu apstraktno

razmišljanje treba se stalno isprepletati s pozivanjem na znanost. Pogledajmo kao primjer jednu granu filosofije, spoznajnu teoriju. ”U novom okviru”, kaže on, ”epistemologija je

sadržana u prirodnim znanostima, kao jedno poglavlje psihologije.” Kognitivna psihologija proučava ljudske spoznajne sposobnosti i procese, a pridružuje joj se u tome i (kognitivna)

neurologija. Zajedno s područjem umjetne inteligencije one tvore ”kognitivne znanosti”. Kognitivna biologija bavi se kognitivnim procesima kod životinja (i u perspektivi teži tome da obuhvati kognitivnu psihologiju). Nju zanimaju mehanizmi spoznavanja i način nastanka i

razvitka tih mehanizama. Ovo potonje stvar je teorije evolucije. Konačno, među znanosti o spoznaji počinje se uvrštavati sociologija spoznaje i znanosti. Što znanosti o spoznaji mogu reći

epistemologu? U prvi mah može se činiti da će posrijedi biti razgovor gluhih – ako je epistemologija normativna disciplina, a znanosti o spoznaji jesu opisne ili činjenične onda je moguće samo dvoje: ili epistemologija nema što tražiti od znanosti o spoznaji ili se sama mora

odreći svoje normativne naravi i postati sama opisna ili činjenična, zapravo utopiti se u znanost o spoznaji. Quine, čini se, zagovara ovu potonju alternativu, tj. napuštanje

normativnosti i utapanje epistemologije u znanost o spoznaji.61

Tvrtko: Čekaj, ovo ne razumijem, kako bi epistemologija bila normativna? Zvonimir Čuljak: Prema normativističkom shvaćanju epistemologija, identificirajući uvjete

znanja, formulira normu za svaki pojedinačan slučaj znanja: ona utvrđuje koje uvjete svaki slučaj treba ispuniti, a ne opisuje pojedinačne postojeće slučajeve znanja. Jer, što bismo to

opisivali, a da za njegovo opisivanje nisu ispunjeni neki prethodno određeni uvjeti? Kako bismo opisivali i ocjenjivali slučajeve znanja, a da nemamo kriterije prema kojima bismo nešto

uopće identificirali kao znanje? … Upravo su zbog toga pojam znanja i drugi epistemološki pojmovi normativni.62

Vid: Dok se ”pozitivne” znanosti bave činjenicama, onim što jest, filosofija, izvirući iz najšire shvaćenog Platonovog pitanja ”kako živjeti”, ne može odustati i od onoga što treba biti,

vrijednosti i normi. F. W. J. Schelling: Filosofija ne obrađuje niti samo istinu, niti samo moralnost, niti samo

ljepotu, nego ono što je svima njima zajedničko i izvodi ih iz jednog praizvora. Ako bismo htjeli postaviti pitanje otkud to da filosofija, premda lebdi iznad istine baš kao i dobrote i

ljepote ipak ima karakter znanosti i da je istina ono što je za nju najviše, trebalo bi primijetiti da je određenje filosofije kao znanosti samo njeno formalno određenje. Ona jest znanost, ali znanost takve vrste u kojoj se prožimaju istina, dobrota i ljepota, dakle znanje, vrlina i

60

navod prema: Milan Galović, Uvod u filozofiju znanosti i tehnike, Zagreb1997., str. 43., preveo: Milan Galović, izvornik:

Rudolf Carnap, Erkenntnis (1931.) 61 Nenad Miščević, Quineova filozofska revolucija, u Willard Van Orman Quine, Riječ i predmet, Zagreb 1999., str. XXIII. 62 Zvonimir Čuljak, Uvod, u zborniku Vjerovanje, opravdanje i znanje, Zagreb 2003., str. 4. i 5 .

21

umjetnost; zato dakle ona i nije znanost, nego ono što je zajedničko znanosti, vrlini i umjetnosti. U tome je njena velika razlika od svih drugih znanosti.63 Tvrtko: A-ha, osim znanosti tu su i estetski obziri i neko moraliziranje… Drugim riječima, plodno razdoblje filozofije je dovršeno osamostaljivanjem znanosti.

Vid: Kao roditeljica pojedinačnih znanosti, filosofija može biti ponosna na samostalnost i postignuća svoje djece, ali ujedno i trajno zabrinuta za smjer njihovoga razvoja, njihovu

međusobnu komunikaciju i posljedice njihovoga djelovanja na svijet. Oboje spada u odgovorno roditeljstvo. ;)

Tvrtko: Prije u staračko grintanje nad navodnom neumjerenošću potentnijih potomaka. Vid: Ne znači da filosofija ne može i dalje rađati, i ne nužno daljnje znanosti. Tvrtko: Nego što? Moraliziranje i estetske obzire?

Vid: Ne samo to. Neki će vidovi cjeline uvijek izmicati znanosti, a to ih ne čini nužno filosofski irelevantnima, dapače.

Hans-Georg Gadamer: Očito da ono što zovemo filosofijom nije znanost u istom smislu u kojem su to takozvane pozitivne znanosti. U njenom slučaju sasvim izvjesno nema nečeg

pozitivnog, danog što bi istraživala i čemu bi se onda našlo mjesto uz postojeće oblasti istraživanja ostalih znanosti. Ona ima posla sa cjelinom. Ali ta cjelina nije samo sveukupnost

svih svojih dijelova. Kao cjelina, ona je ideja koja nadilazi sve konačne mogućnosti znanja, pa shodno tome nije ništa što bismo mogli saznati na znanstveni način.64

Vid: Cjelina, različito od ostalih ”predmeta” istraživanja, obuhvaća i vlastiti ”opis”, i istraživača koji ne može izići ”izvan” cjeline da bi je ”objektivno” promatrao. Pa nastojanje za

spoznajom cjeline podrazumijeva i sebe-spoznavanje, kao i spoznavanje uvjeta opisivosti nečega. To je razlikuje od znanosti, kod kojih se podrazumijeva npr. odvojenost istraživača od

znanja, što ih čini poučivima i unapredivima.

Eugen Fink: Filosofija nije znanost. Ona stoga nema ni isti stil poučavanja ni učenja kao znanosti. Filosofija ne napreduje, ona nema neko sadašnje stanje kao jedinstvo objektivne ukupne teorije. Na području filosofije podjela rada i anonimnost su nebitne…

Znanost poput matematike uvijek ima sadašnje stanje – ono je ukupnost valjanih teorema i

stanja otvorenih problema. Aktualno stanje je sistematska povezanost svih pojedinih teorema, povezanost utemeljenja. Teorije se jedna prema drugoj nalaze u odnosu dopune naspram sveukupne teorije. Matematičko istraživanje završava rezultatima i uvijek novim rezultatima.

Stanje je tako u stalnoj preobrazbi koja ima karakter napretka. Nova se dostignuća nadograđuju na valjanosti dosadašnjih, ona su utemeljena na njima. Stara važeća dostignuća

spoznaju se možda kao nepotpune, jednostrane teorije, ali ona ostaju, dopunjena i usavršena uz nova. Prijašnji stupnjevi su predstupnjevi (ili pak izlučene zablude) koji mogu biti tek od

sekundarnog historijskog interesa. Duhovna tvorba ”matematika” jest kontinuirana sinteza svih dostignuća koja čine ukupnost znanosti u njenom sadašnjem stanju, koje je samo opet

63

navod prema F. V. J. Šeling, Filozofija umetnosti, Beograd 1989., str. 95., preveli: Danilo N. Basta, Olga Kostrešević ,

izvornik: F. W. J. Schelling, Philosophie der Kunst (1802.) 64 Hans-Georg Gadamer, Um u doba nauke, Beograd 2000., str. 7., prevela: Suzana Spasić, izvornik: Hans-Georg Gadamer,

Vernunft im Zeitalter der Wissenschaft (1976.)

22

pretpostavka za buduća sticanja. Ta temeljna karakteristika unapredivosti matematike najuže je povezana s njezinom objektivnom naučivošću i poučivošću, s mogućom podjelom rada i s

zamjenjivošću svakoga tko spoznaje. To su crte koje su u različitoj mjeri svojstvene svim znanostima. Takav je racionalni proces spoznaje u izvjesnom smislu anoniman: on ne znači

faktično mišljenje nekog određenog pojedinačno postojećeg nezamjenjivog čovjeka.65 Karl Jaspers: Za čovjeka koji vjeruje u znanost najgore je to što filosofija uopće nema neke

općevažeće rezultate, nešto što se može znati a time i posjedovati. Dok su znanosti na svojim područjima izborila nužno izvjesna i općepriznata znanja, filosofija to nije postigla unatoč

naporima tijekom tisuća godina. Nema sumnje: u filosofiji nema jednodušnosti u tome što se definitivno saznalo. Ono što svatko nužno priznaje, to je samim tim postalo znanstveno znanje i nije više filosofija, nego se odnosi na neko posebno područje onoga što se može znati. U

naravi same filosofije mora biti to da je svaki njen oblik, za razliku od znanosti, lišen jednodušnog priznanja. Vrsta izvjesnosti koja se u njoj može steći nije znanstvena, naime nije

ista za svaki razum, nego je to osvjedočenje u kome sudjeluje cjelokupno čovjekovo biće. Dok se znanstvena znanja tiču pojedinih predmeta za koje ni u kojem slučaju ne mora svatko znati, u filosofiji je uvijek u pitanju cjelina bića koja se tiče čovjeka kao čovjeka, istina koja, tamo gdje

zasvijetli, potresa dublje nego bilo koje znanstveno znanje.66

vii. filosofija i znanosti?

Tvrtko: Mogućnost da filozofija opet bude plodonosna vidiš izvan znanosti? Vid: Znaš da se filosofi petljaju i u politiku, umjetnost, religiju, psihoterapiju, odgoj i sve

ostalo. Tvrtko: Da barem ostavite znanost na miru. Richard Feynman: Filosofija znanosti je otprilike toliko korisna znanstvenicima koliko i ornitologija pticama.67

Vid: Zabavno. Ali nije uopće isključeno da bi ornitologija bila korisna pticama, kad bi je mogle razumjeti. Analogno bi možda filosofija bila od ”koristi” znanstvenicima, da je razumiju.

Tvrtko: Od kakve koristi? Valjda bi ‘‘filosofi’‘, kao nestručnjaci za sve i svašta, trebali znanstvenicima objasniti neke stvari o njihovim znanostima?

Eugen Fink: Je li filosofija u suprotstavljanju … znanstvenom pogledu na svijet ”točnija”, bolja

spoznaja bića? To je također jedno vulgarno predmnijevanje o filosofiji od kojeg se izričito ograđujemo. Filosofija ne spoznaje bolje od fizike strukturu materijalne prirode, niti bolje od biologije puninu oblika živoga; ona uopće ne ulazi u nadmetanje sa znanjem znanosti, i to

upravo ne ulazi u to nadmetanje tamo gdje za temu uzima metafizičke temelje znanosti. 68

65 Eugen Fink, Uvod u filozofiju, Zagreb 1998., str. 9. – 11., prevela: Božica Zenko, izvornik: Eugen Fink, Einleitung in die

Philosophie (1985.), predavanja u Freiburgu (1946.) 66

Karl Jaspers, Filozofija egzistencije/Uvod u filozofiju, Beograd 1967., str. 125. – 126., preveo: Ivan Ivanji, izvornik: Karl

Jaspers, Einführung in die Philosophie (1953.), predavanja na radiju 67 Ta se često navođena izjava pripisuje fizičaru Richardu Feynmanu. 68 Eugen Fink, Uvod u filozofiju, , Zagreb 1998., str. 23., 24., prevela: Božica Zenko, izvornik: Eugen Fink, Einleitung in die Philosophie (1985.), predavanja u Freiburgu (1946.)

23

Tvrtko: Ajoj, ‘‘metafizičke temelje’‘, šališ se?

Vid: Ne treba se bojati te riječi – ovdje ona znači jednostavno to da na pitanje ‘‘što je znanost?’‘ ne odgovara nijedna od znanosti.

Eugen Fink: Što su to znanosti … to konačno određuje filosofija.69

Tvrtko: Hoćeš reći da znanstvenici zapravo ne znaju što rade? Vid: Može li se biološki objasniti što to čine biolozi, može li se dati matematičko rješenje

problema što je to matematika? Zvonimir Šikić: Filosofija matematike … istražuje prešutne pretpostavke od kojih polazi

matematičko mišljenje. Misliti matematički znači misliti u skladu s tim pretpostavkama i u njihovu okviru. Misliti o matematici znači istupiti iz okvira matematičkog mišljenja i kritički ga istražiti. Filosofija matematike zato zahtijeva odmak, i treba je razlikovati od matematičkog

mišljenja u kome se zbiva sama matematika.70

Vid: Za sagledati neku znanost i njene granice, potreban je odmak, izlazak i sagledavanje okvira te znanosti (a osobito ”znanstvenog” svjetonazora). Odnosno, filosofiranje. Tvrtko: I baš se znanstvenici, od svih ljudi, ne razumiju filozofiranje o znanosti, mada je ono,

kako kažeš, ”za svakoga”? Vid: Naravno, taj odmak nije nedostupan znanstvenicima. Ali pri takvom odmicanju oni

izlaze iz okvira svoje specijalnosti.

Zvonimir Šikić: Smatramo da filosofski relevantan govor o znanosti može izreći upravo znanstvenik koji istupa iz znanosti (i dopuštamo, ako je to nekome značajno, da on time postaje filosof) ili filosof koji ulazeći u znanost zadržava (filosofsku) distanciju prema njoj.71

Vid: Filosofiranje, kao i inače, tu posreduje, biva na neki način ”između”, poput nekog

pontifexa, istodobno i unutra i vani. Iz te ‘‘meta-’‘ pozicije bi i znanstvenici mogli uvidjeti pred-postavke i granice znanstvenog pristupa.

Tvrtko: To bi ih to učinilo boljim znanstvenicima? Vid: Smisao znanosti ne može biti odvojen od cjeline ljudskih nastojanja, a ona, naravno, nisu prvenstveno a kamo li isključivo znanstvena. Niti bi to trebala biti. I ne samo znanstvenici,

nego uopće eksperti, kad uzimaju eksplicitno u obzir tu pozadinu svoga posla, tad filosofiraju. Tvrtko: Na primjer?

Vid: Kad se npr. liječnik odmiče od čisto ”objekt(iv)nog” promatranja funkcionalnosti pacijentovog organizma da bi vidio živoga čovjeka pred sobom, kad se upušta u etičku

problematiku. Tvrtko: Dr. House72 se ne bi složio da postoji potreba za tim. Ekspertno znanje je jedino od kojeg imamo stvarnu korist.

69 isto 70 Zvonimir Šikić, Filozofija matematike, Zagreb 1995., str. 7. 71 Zvonimir Šikić, Kako je stvarana novovjekovna matematika, Zagreb 1989., str. 180. 72

Popularna američka TV serija o genijalnom mizantropskom liječniku koji najradije liječi motreći samo nalaze, bez da

pogleda čovjeka čiji su to nalazi.

24

Vid: Možda ponekad efikasnost čak zahtijeva od specijaliziranih stručnjaka da kratkoročno zanemare refleksiju o općenitijim pitanjima. Ipak, dugoročno, vjerujem da dobar liječnik osim

o specijalističkoj efikasnosti treba razmišljati npr. o pravima i slobodi odlučivanja pacijenta, da časnik treba razmišljati o pravednosti rata kojega vodi, ekonomist o društvenim posljedicama

svojih ekonomskih mjera. Odnosno, da svoju djelatnost trebaju sagledati u širem, cjelovitijem kontekstu, zapitati se ”što je to što radim”? To vrijedi i za znanstvenike.

C. F. von Weizsäcker: Filosofija se može definirati kao neprestano postavljanje pitanja. Tako ju je Sokrat uzorno prakticirao. Ako pozitivna znanost počiva na tome da se u konsensusu

donese odluka o odlučujućim pitanjima, da se druga pitanja ne postavlja, onda filosofija nije pozitivna znanost nego njena korektura. No razdvajanje nikad nije oštro. Velika napredovanja u znanosti počivaju često, možda i stalno, na tome da se pitanje koje ranije nikad nije

postavljeno ipak postavlja, i to s uspjehom; tako da su velika napredovanja u znanosti djeca iz braka pozitivne znanosti i filosofije. Filosofija ima riznicu vlastitih pitanja i vlastitu vrstu

iskustva – iskustvo plivanja protiv struje naivnog mišljenja, iskustvo povratnog pitanja: ”Što ja ovdje zapravo radim?”73

Vid: A pri odgovoru na to pitanje ne bi se smjelo zaboraviti da znanost nastaje djelovanjem živih, ”suviše ljudskih” ljudi u njihovom povijesnom kontekstu.

Edo Pivčević: Prirodna znanost, ističe Husserl, nije i ne može biti samodostatna. Ona se u

moderno doba razvila nezamislivom brzinom, no njezin je napredak izazvao intelektualnu krizu jer se naizgled odvojila od svojega matičnog tla iz kojega je prvotno izrasla i koje joj jedino može pružiti smisao i značenje. ”Kriza”74 prirodne znanosti je kriza njezina značenja, no

ta kriza, naravno, ni na koji način ne opterećuje njezin daljnji razvoj. Prirodna znanost i dalje napreduje velikim koracima. Ali, kako Husserl primjećuje, naš je stav prema njoj postao

nesigurnim. Nije nam jasno kakvu ona ulogu ima ili bi trebala imati u ljudskom društvu; koji je njezin status, kakve su joj dužnosti i što ona znači nama, ljudima u svijetu u kojem živimo. U

nastojanju da prirodoznanstvene kriterije očisti od svih antropocentričkih elemenata ona se doslovce dehumanizirala…

Husserl je vjerovao da nam moderna prirodna znanost doduše pomaže da bolje razumijemo prirodu i da njome uspješnije vladamo, ali da je, s druge strane, u njoj sadržana i opasnost da

nam zastre pogled na svijet kao naš svijet. Ideal kojemu prirodoznanstvenik teži je ideal potpuno bezlične objektivnosti. Prirodoznanstvenik se na sve načine trudi spriječiti da u njegove opise dospiju ikakvi osobni elementi koji bi opterećivali njegove opise. U svojim

opisima sebe pokušava isključiti kad god je to moguće. On odbija sve pretpostavke koje se ne mogu objektivno testirati. Njegov je stav (ili bi to barem trebao biti) stav posve nepristrane

objektivnosti. Premda mu sve to pomaže u radu, pritom ipak postoji opasnost da mu se zatvori pristup povijesnom smislu njegovih konstrukcija. On je u iskušenju da zaboravi kako

povijesnu osnovu njegovih konstrukcija tvore njegov vlastiti život, život drugih ljudi, te niz onih ”trivijalnih” istina koje prihvaća bez pitanja.

73 Carl Friedrich von Weizsäcker, Jedinstvo prirode, Sarajevo 1988., preveo: Sulejman Bosto, izvornik: Carl Friedrich von Weizsäcker, Die Einheit der Natur (1971.) 74

Naslov Husserlove knjige iz 1936. na tu temu je Kriza europskih znanosti i transcendentalna fenomenologija.

25

Tu osnovu moramo … ispitati ako u prirodnu znanost uopće želimo unijeti smisla. Položaj prirodnih znanosti se može, po Husserlu, potpuno razumjeti samo u svjetlu njezinih ne-

prirodoznanstvenih pretpostavki.75 Tvrtko: Nisi me uvjerio. Ne zanima me stručnjakovo filozofiranje o njegovom mjestu u

svemiru, nego da stručno obavi posao. Vid: OK, ali te zanima kojega od različitih stručnjaka pozvati u kojem slučaju – npr. da li

energetičara ili ekologa – i dokle kojemu od njih vjerovati. Da bi o tome mogao odlučiti, treba ti neki pogled na cjelinu i mjesto pojedinih znanosti u njoj. A to je prastara zadaća filosofije

spram pojedinih znanosti: bavljenje cjelinom, i otud ukazivanje na granice i eventualne jednostranosti specijalističkog pristupa.

Hans-Georg Gadamer: Mada filosofija mora odustati od toga da zalazi u posao znanosti, usmjeravajući ih ili čak korigirajući, ona svoj stari zadatak polaganja računa osobito sad mora

posvetiti samome životu uobličenom posredstvom znanosti. Štoviše, nezavisnost znanosti od filosofije znači ujedno i ne-odgovornost znanosti – naravno, ne u moralnom smislu riječi, nego u smislu njene nesposobnosti i odsustva potrebe da položi račun o tome što ona sama znači u

cjelini ljudskog postojanja, tj. prije svega u svojoj primjeni na prirodu i društvo.76 Vid: Vjerujem da te najčešće ne zanima postavlja li neki stručnjak sebi takva pitanja, ali, bi li ti

sam htio biti takav stručnjak? Ne čine li takvi stručnjaci sebe sličnijima instrumentima nego slobodnim ljudima? Filosofiranje obrće tu instrumentalnu tendenciju. Karl Jaspers: Razrađena filosofija je, doduše, vezana za znanosti. Ona pretpostavlja znanosti u onom razvijenom obliku koji su one dostigle u odgovarajućem razdoblju. Ali smisao filosofije

ima drugo porijeklo. Prije svake znanosti ona se pojavljuje tamo gdje se ljudi bude.77

ix. analitička filosofija? Tvrtko: I dalje ne vidim gdje vidiš to što izlazi izvan obuhvata znanstvenog znanja.

Patricia Churchland: U idealiziranom krajnjem slučaju, dovršena znanost predstavlja istinit

opis stvarnosti: nema neke druge Istine ni neke druge Stvarnosti.78 Vid: Zar bi to riješilo sve naše probleme?

Ludwig Wittgenstein: Osjećamo da, čak i kad bi se odgovorilo na sva moguća znanstvena

pitanja, naši životni problemi još uopće ne bi bili niti dotaknuti.79

75 Edo Pivčević, Na tragu fenomenologije, Zagreb 1997., str. 114.-118., preveo: Kiril Miladinov, izvornik: Edo Pivčević, Von Husserl zu Sartre. Auf den spuren der Phänomenologie (1972. 76 Hans-Georg Gadamer, Um u doba nauke, Beograd 2000., prevela: Suzana Spasić, izvornik: Hans-Georg Gadamer, Vernunft im Zeitalter der Wissenschaft (1976. 77 Karl Jaspers, Filozofija egzistencije/Uvod u filozofiju, Beograd 1967., preveo: Ivan Ivanji, izvornik: Karl Jaspers, Einführung in die Philosophie (1953.), predavanja na radiju 78

Patricia Churchland, Neurophilosophy, 1989., str. 249. 79 Ludwig Wittgenstein, Tractatus logico-philosophicus, Sarajevo 1987., preveo: Gajo Petrović, izvornik: Ludwig Wittgenstein,

Tractatus logico-philosophicus 6.52 (1921.)

26

Tvrtko: Zašto i ‘‘naši životni problemi’‘, ako ne već sad a onda u budućnosti, ne bi mogli ući u

”idealizirani krajnji slučaj dovršene znanosti”? Vid: Može li se o njima razgovarati bez normativnosti?

Tvrtko: Ne znam. To je područje izbora i dogovora među ljudima. Ali, ukoliko je o tome načelno nemoguće znanstveno govoriti, utoliko je govor o tome proizvoljan, neobvezujući. Tad se ne ide za znanjem, iskazivanjem istine, objašnjavanjem stvari, nego se sudjeluje u borbi

za društvenu moć, nagovara se, zapovijeda i tome slično. Vid: O tome ”treba šutjeti”80?

Tvrtko: U akademiji, da. Vid: To je bila početna pozicija tzv. analitičke filosofije.

A. R. Lacey: U velikom se dijelu filosofije na engleskom jezičnom području u 20. stoljeću pretpostavljalo da se do bitnih rezultata u etici, politici i estetici ne može doći racionalnom

argumentacijom. Te su se discipline shvaćale kao stvar stava i uvjerenja.

Često se mislilo da bi filosofija jednostavno trebala analizirati pojmove. … Izraz ”analitička filosofija” … označava pokušaj da se filosofskim problemima pristupa korak po korak,

raščlanjujući probleme na podatne dijelove umjesto da se pokušava izgraditi velike sveobuhvatne sustave iz kojih bi se tada izvodilo rješenja za te probleme. … [G]otovo da se osjeća netrpeljivost prema suprotstavljanju zdravom razumu. Ona se u velikoj mjeri oslanja na

tehnike formalne logike, ali još spremnije priznaje svoj dug empirijskim znanostima, npr. fizici i kognitivnoj znanosti. Time je omekšala granice između filosofije i znanosti… Filosofija je

postala mnogo više tehnička.81

Jochen Hörisch: Osnovni su poticaji analitičke filosofije sumnjičavost spram svakog pojmovnog pretjerivanja, trezvenost i osnovno uvjerenje da filosofiranje znači analiziranje (problematične) upotrebe jezika sa svim njenim ponorima. … Filosofija se treba pobrinuti za

”postajanje rečenica jasnima”. Wittgensteinovim82 riječima:

”4.11 Ukupnost istinitih rečenica cijela je prirodna znanost (ili ukupnost prirodnih znanosti). 4.112 Svrha filosofije logičko je objašnjavanje misli. Filosofija nije nauk nego djelatnost. Filosofsko djelo u bitnome se sastoji od razjašnjenja. Filosofija treba činiti jasnima i oštro

razgraničavati misli koje su inače tako reći tamne i zamućene.”

Analitička filosofija ima nešto poput čvrste jezgre metodoloških uvjerenja: prvo, ne samo prirodoznanstvene nego i filosofske teorije moraju biti bez unutarnjih proturječja; drugo, svaki

njihov pojam mora biti ekspliciran ili ga bar mora biti moguće jasno eksplicirati; treće, argumentativni koraci moraju biti jasni, konsistentni i razumljivi; te, četvrto, hipoteze koje se izlažu moraju biti provjerljive. Ona je, vjerna svojem pojmu, analitički-argumentativna; te tako

80 Slavna rečenica s kraja Wittgensteinova Tractatusa (vidi prethodnu napomenu) glasi: ''O čemu se ne može govoriti, o tome

se mora šutjeti''. 81 A. R. Lacey, Rječnik filozofije, Zagreb 2006., str. 82.-84., preveo: Goran Vujasinović, izvornik: A. R. Lacey, Dictionary of

Philosophy (1976., 1996.3) 82 Ludwig Wittgenstein, Tractatus logico-philosophicus

27

održava blagotvoran odmak od svih pseudo-dubokoumnih diskursa u kojima ”jezik tulumari”.83 Tvrtko: Eto, znao sam da i među vama filozofima mora biti razumnih ljudi. A ne ‘‘korjenito preobraćenje subjekta’‘.

Peter Strawson: Postoji vrsta filosofije koja i dalje cvjeta i koja će nedvojbeno nastaviti cvjetati

sve dok ljudi i dalje budu razmišljali o svojoj naravi i položaju. Mislim na onu vrstu više-manje sustavne refleksije o čovjekovu položaju koja se može naći u djelu

recimo Heideggera, Sartrea i Nietzschea i koja je zapravo najvećim dijelom prevladala njihovim djelom – na onu vrstu refleksije koja ponekad može dovesti do nove perspektive na ljudski život i iskustvo. Analitički filosof, s druge strane – barem onako kako ga ja shvaćam –

ne obećava takvu novu i razotkrivajuću viziju. Njegov je cilj nešto sasvim drukčije.

Što je onda njegov cilj? Čime se on bavi? Pa dobro, sigurno idejama ili pojmovima. Tako naziv što ga je sam sebi dao, ”analitički filosof”, kao omiljeni opis njegove omiljene aktivnosti sugerira ”konceptualnu analizu”. Analiza se, pretpostavljam, može shvatiti kao neka vrsta

razbijanja ili rastavljanja nečega. Tako imamo sliku neke vrste intelektualnog rastavljanja ideja ili pojmova na njihove dijelove; otkrivanja od kojih se elemenata neki pojam ili ideja sastoji i

kako se ti elementi međusobno odnose.

Profesor Ryle, primjerice, običavao je govoriti o konceptualnoj geografiji ili konceptualnom crtanju mapa ili ubilježavanju u karte. Ta slika ima svojih dobrih strana. Mapa ili karta daje nam prikaz nekog područja, prikaz koji je u određenoj mjeri apstraktan i takav kakva obično

ne dobivamo uobičajenim zamjećivanjem. Mape se mogu razlikovati po razmjeru, pokazivati više ili manje detalja, odražavati različite pojedinačne interese. Mogu nam pomoći da se

snađemo. Uz točnu kartu manje je vjerojatno da ćemo doživjeti brodolom, a intelektualni ili konceptualni brodolom sigurno je moguć.84

Vid: Valjda svaka filosofija nastoji nekako analizirati i ”mapirati” svijet. Ali, izrada neke mape unaprijed je su-određena njenom namjenom, ima u vidu barem implicitno neku svrhu puta.

Mapa koja dobro služi geologu beskorisna je za nautičara. Filosofija ne može biti neutralna spram svrha, u njene zadaće spada i normativno propitivanje smjera putovanja.

Karl-Otto Apel: Analiza, ta metodička revolucija u filosofiji koja dominira anglo-američkim svijetom danas, … ne primjenjuje se na objektivne činjenice znanosti, nego radije na rečenice

znanosti, tj. ne na stvari nego na jezik kojim se govori o tim stvarima… Razlika između smislenih i besmislenih rečenica je karakteristična tema…

[Ipak] rečenice znanstvenih uzročnih objašnjenja, zapravo sve rečenice kao nositeljice smisla,

moraju najprije biti razumljene kao izrazi ljudskih intencija, prije nego je moguće prijeći na njihovu dedukciju iz općih zakona i tako objašnjavati njima opisane činjenice.85

83 Jochen Hörisch, Teorijska apoteka, Zagreb 2007., str. 31.-37., preveo: Kiril Miladinov, izvornik: Jochen Hörisch, Theorie-

Apotheke (2005.) 84

Peter Strawson, Analiza i metafizika, Zagreb 1999., str. 2., preveo: Filip Grgić, izvornik: Peter Strawson, Analysis and

metaphysics (1992.) 85

Karl-Otto Apel, Analytic Philosophy of Language and the Geistwissenschaften, 1967., str. 2, preveo s engleskog: ja

28

Vid: Trebamo li, u strahu od nejasnoće a nastojeći za egzaktnošću, o tim intencijama šutjeti?

Tvrtko: Možda i trebamo, ako je egzaktnost tu nedostupna. Vid: Ali, to ”treba” je neka norma, a ne činjenična rečenica čiju bi istinitost mogla utvrditi neka

znanost. Znanstvenost nije moguće utemeljiti bez pozivanja na norme. Tvrtko: Otkud to? Znanost se bavi činjenicama. Vid: Znanstvena metoda je normativna, ona propisuje norme koje je nužno zadovoljiti da bi

nešto bilo znanstveno. To nije naprosto činjenica o funkcioniranju znanosti, nego norma o tome kako znanost treba funkcionirati. Utoliko se čak i znanost se oslanja na nešto izvan- ili

pred- znanstveno. Zabrana govora o tome onemogućuje razumijevanje znanosti, a kamo li ostalih ljudskih djelatnosti.

Jochen Hörisch: Analitička filosofija čini imunim na iracionalizme svake vrste. Doista? Već u Wittgensteinovu ranom spisu pada u oči koliko je ”logički” argumentacijski postupak sličan

misticizmu. ”O čemu se ne može govoriti o tome se mora šutjeti.” Tako glasi slavna završna rečenica Tractatusa. Šutnja je temeljni postupak misticizma, koji je inače vrlo rječit i širi

mogućnost govora. Prema njoj Wittgenstein razvija naizgled opušten odnos: ”Svakako da postoji neizrecivo. Ono se pokazuje, ono je mistično” (6.522). Rečenica da se ono mistično

pokazuje kao očito, ali da se ne može jezično analizirati jer je ”neizrecivo”, upućuje na rijetko spominjanu jednostavnu dilemu analitičke filosofije: ona u velikoj mjeri ograničava mogućnosti filosofski odgovornog govorenja.

Analitička filosofija nastupa kao diskursivna policija: ne smije se misliti i govorit i poput

Parmenida, Nikole Kusanskog, Hegela, Heideggera, Benjamina ili Adorna. Zato je analitička filosofija neodoljivo privlačna onima koji ne razumiju Hegelova, Heideggerova ili

Benjaminova djela te su unaprijed čvrsto uvjereni u to da razlog za to može biti samo u tim tekstovima. Nepobitan uspjeh analitičke filosofije mogao bi biti povezan i s njezinim oporim šarmom, njezinom bliskošću common senseu i odlučnošću kojom raščišćava teren. Razlog

uspjeha tog ”filosofskog terorizma” Adorno je slutio u ”porivu za sigurnošću: ljudi žele imati nešto apsolutno sigurno” pa se onda pouzdaju u logičke trivijalnosti koje teško da bi netko

htio osporavati. … Nuspojave takvog raščišćavanja su goleme. Filosofija postaje skromna, vrlo skromna: ona osiromašuje. Ne samo da sve više svojih drevnih kompetencija prepušta stručnim disciplinama poput matematike, lingvistike, informatike ili neurofiziologije, nego

također i neosporivo važne teme prepušta pukom mnijenju. Jer sredstvima analize jezika može se u najboljem slučaju pokazati da je jezik neodgovorno pijan i da tulumari. Ali i samo

zanijemljivanje je pseudo-dubokoumno. Nije li racionalnije stupiti u neki jezični odnos sprema onome što se pokazuje kao neizrecivo nego se dopustiti od njega izopćiti?86

86 Jochen Hörisch, Teorijska apoteka, Zagreb 2007., str. 31.-37., preveo: Kiril Miladinov, izvornik: Jochen Hörisch, Theorie-

Apotheke (2005.)

29

x. kontinentalna filosofija?

Tvrtko: Suvremena filozofija se, dakle, razdvojila na ”analitičku” i ”kontinentalnu”. Ti se svrstavaš u ovu drugu? Vid: ”Kontinentalna filosofija” je oznaka koju daju analitički filosofi onome što ne zadovoljava

njihove kriterije. Naravno, ne postoji ”kontinentalna filosofija”, osim za analitičkog filosofa. Ništa drugo ne objedinjuje to vrlo raznovrsno filosofiranje, do toga da je isključeno iz

”analitičke filosofije”.

Simon Critchley: Kontinentalna filosofija je izum, ili preciznije, projekcija angloameričke

akademije na kontinentalnu Europu…87

Simon Glendinning: Riječ ”kontinent” … kao naziv za ”europsko kopno, u razlici spram

britanskog otočja”… Zamisao kontinentalne filosofije nikad nije u korijenu oslobođena ljage

da to nije ono što ovdje radimo… Nema sumnje da je za većinu filosofa engleskog govornog

područja tijekom dvadesetog stoljeća zamisao kontinentalne filosofije imala duboko

vrijednosni naglasak… To nije samo ono što mi ne radimo, nego ono što se ne smije raditi, ako se

hoće ozbiljno misliti unutar središnjih tokova zapadnjačke filosofske tradicije… Stoga se

smatra da autori koji se upuštaju u ono što je, barem od vremena J. S. Milla, britanska

filosofija nazivala kontinentalnom filosofijom, rade ne samo nešto drugačije vrste nego i, mora

se reći, izričito manjkave kvalitete.88

Vid: Zabavno je da ”analitičari” sebe imenuju po metodi, a ove druge geografski .

Tvrtko: Dobro, valjda se taj tip filozofiranja razvio prvenstveno na engleskom govornom

području. Možda su tamo veze s pred-modernim tradicijama slabije nego drugdje.

Vid: A što ako isključivost analitičke filosofije manje slijedi iz zbiljske nemogućnosti da se o

određenim pitanjima suvislo govori, a češće podrazumijeva da bi o njima imalo vladati neko

prešutno i neupitno, ”zdravorazumsko”, slaganje? Ako taj spoj common sense-a i šutnje o

golemim područjima ljudskog iskustva zapravo znači neupitnost samorazumljivosti da je

način života u suvremenim english speaking countries od svih mogućih svjetova barem

”najmanje loš” (kako se ta vrhovna vrijednost skromno voli prikazati)?

Friedrich Nietzsche: Užasna pogibelj: da se spoje amerikansko-političko preganjanje i labava

naučenjačka kultura.89

Vid: Odbijanje razgovora o svemu što nije znanstveno fiksirano neopravdano prepušta pitanje

”kako živjeti?” kojem god vladajućem mnijenju (trenutno amerikanizmu).

Tvrtko: Kako si od legitimnog zahtjeva analitičke filosofije za jasnoćom došao do

‘‘amerikanizma’‘, meni nije jasno.

Vid: Jasnoća nije naprosto svojstvo izdvojenoga iskaza. Ovisno o kontekstu neka dotad

pouzdana znanstvena teorija može postati nejasnom, kao što npr. rečenica ”to!” može biti

87 navod iz Simon Glendinning, The Idea of Continental Philosophy, 2006., str. 3., preveo: ja, izvornik: Simon Critchley,

‘Introduction’, in A Companion to Continental Philosophy, eds S. Critchley and W. Schroeder (1998.) 88 Simon Glendinning, The Idea of Continental Philosophy, 2006., str. 11., preveo: ja 89

Friedriche Nietzsche, pabirci iz ostavštine, u Uvod u Nietzschea, Zagreb 1980., str. 218., preveo: Šime Vranić

30

jednoznačna i jasna. Zato nam je uglavnom jasno ono što govore sudionici vlastitog životnog

svijeta, a uglavnom nejasno ono što govore ljudi iz prostorno/vremenski/kulturno udaljenih

svjetova-konteksta. Pa se isključivost analitičke filosofije odnosi na većinu filosofskih djela koja

nisu izvorno napisana na engleskom jeziku (english or perish!).

Tvrtko: Prigovaraš im zbog isključivosti. Ali, čini mi se da svako poimanje filosofije mora,

implicitno ili eksplicitno, način na koji određeni autori misle držati paradigmatskim

primjerom ”pravoga” filosofiranja, a samim time neke druge drugorazrednima, jedva još

filosofima?

Vid: U pravu si, nije druga strana ništa nježnija.

Damir Barbarić: [T]eror takozvanog zdravog razuma u filosofiji … susrećemo i u varijantama

nominalizma visoke skolastike, u fiziologizmu renesanse, engleskom empirizmu, danas u

svim verzijama takozvane analitičke filosofije. Princip mu bijaše prepoznat i mjerodavno

imenovan već u Grčkoj: sofistika, vječna i neuklonjiva pratilja sveg filosofiranja. Kome se

sterilnost i duhovna impotencija tog tako slavljenog ”zdravog razuma” ne otkrije već pri

prvom bližem susretu, s njim je o istinskoj filosofiji bolje prištedjeti riječi. U tome je zdravlju

naime, ako se već hoće neka poredba, nešto od one iskonski trgovačke lukavosti i sitničavog

opreza: potanko provjeri sve što se tiče stvari na koju si bacio oko, i to tako dugo dok u tebi ne

umine svaka strast njenog posjedovanja i užitka. No onda si i tako već pri nečem drugom.90

Tvrtko: Strast? To je valjda neki ostatak reptilskog u mozgu, kakve veze to ima s filozofijom?

Max Scheler: Ali to je sad samovolja kojoj nema ravne: provoditi promatranje samo na

mišljenju, a cijeli preostali dio duha isporučiti psihologiji. Pri tomu je načinjena pretpostavka da

se svaki drugi odnošaj: putem zrenja, putem težnje, osjećanja, ljubljenja-mrženja, uspostavlja tek

pomoću posredujuće radnje mišljenja. Ali faktički mi živimo cijelom puninom našega

duha ponajprije u stvarima, u svijetu, te polučujemo iskustva u svim, i u ne-logičkim, vrstama

akta. Iskustvo koje se otvara samo ćudorednoj borbi s otporima svijeta i naše prirode, koje nam

se obrazuje u vršenju religioznih akata, vjerovanja, molitve, obožavanja, ljubljenja, koje postaje

naše u svijesti umjetničkog oblikovanja i estetskog uživanja, daje nam neposredno sadržaje i

sadržajne sveze koji za jednu čisto misleću nastrojenost uopće ne postoje. Filosofija koja izvan

akata mišljenja priznaje samo one akte zornog spoznavanja koji nam u oblasti teorije i znanosti

priskrbljuju materijal za mišljenje, osuđuje sebe samu na sljepilo spram čitavih carstava

stvarnih veza, čiji pristup upravo nije bitno vezan uz razumske akte – ona nalikuje čovjeku

zdravih očiju, koji zatvara oči a boje bi htio primiti samo kroz uši ili kroz nos!91

Vid: Ja mislim da je tu znanstvenost nemoguća, da filosofiranje obuzima cijeloga čovjeka. Pitanje ”tko je pravi filosof” utoliko je uvijek osobno, a ne neko de-personalizirano, metodsko,

anonimno znanstveno.

90

Damir Barbarić, Preludiji, Zagreb 1988., str. 185. 91 Max Scheler, Ideja čovjeka i antropologija, Zagreb 1996., str. 25 i d., preveo: Branko Despot, izvornik: Max Scheler, Ordo

amoris (1923.)

31

Miodrag Živanović: Prigovaraju mi mnogi da rijetko govorim a još rjeđe pišem o analitičkoj

filosofiji. I moram reći da ovakav prigovor doista stoji. Naravno, u jednom dijelu, o tim

sadržajima, ja prenesem studentima neophodne informacije. Ali, pošto tu nema topline…

priznajem da analitička filosofija ne pripada meni i … mojoj manje filosofskoj, a više životnoj

poziciji. Dakako, ako je to uopšte važno, ni ja ne pripadam analitičkoj filosofiji. Moje je

stajalište takvo da je filosofija, zapravo, jedna … lična stvar. Moja.92

Friedrich Nietzsche: Postupno mi se pokazalo što je do sada bila svaka velika filosofija, naime

ispovijest njezina začetnika i neka vrsta nenamjernih i neupadljivih memoara.93

Peter Sloterdijk: Da je ova epohalna Nietzscheova rečenica naišla na opće odobravanje ona bi

bila morala temeljito promijeniti sve što se od tada zove filosofijom. Bila bi prisilila

zanimanje filosof da krene smjerom na kojem bi svaki mislilac bio morao postati autobiografom

vlastita mišljenja, možda čak i vlastitim psihoanalitičarem, ukoliko se najviši oblici

refleksivnosti moraju uvjeriti i u svoju patogenezu. No, kako znamo, od ovakva se zaokreta u

filosofiji nakon Nietzschea može malo toga primijetiti, dapače, nužno stječemo dojam da su se

najjači zamasi prema depersonalizaciji mišljenja dogodili tek u stoljeću koje je prošlo od ove

Nietzscheove bilješke. Koliko daleko filosofi uspijevaju stići pri iskorjenjivanju ispovjednih i

autobiografskih tragova u svojim tekstovima, to znamo tek od Husserla i Carnapa, od ranog

Wittgensteina i analitičkih filosofa – i svega onoga što je od tada do danas uslijedilo, mjesečevi

krajolici jednog pojma u kojem nema čovjeka. Ali ovim nalazom nije donijeta nikakva odluka

o sadržaju istine Nietzscheove teze. Ta moglo se dogoditi da je depersonalizacija filosofske

teorije u XX. stoljeću sama po sebi nešto kao nedobrovoljna samoispovijest svojih začetnika, a

ako nedostaju autobiografske geste, to više padaju u oči autothanatografski spomenici.94

xi. staza sa srcem? Tvrtko: Kriterij za valjanost teorije ti je toplina oko srca? Presmiješno. Vid: Od svih mogućih istinitih teorija o beskonačno mnogo predmeta ovoga svijeta, tijekom

svoga vrlo konačnoga života pozornost možeš posvetiti samo nekima. Kojima? Tvrtko: Ovisi o interesima, životnim okolnostima, slučajnostima, tko zna čemu. Vid: Kad pogledaš unatrag, od svega što te do sada zanimalo u životu, bilo to kolikogod

kontingentno, zar ne smatraš neke interese bitnijima za ono što ti zapravo jesi, a druge više usputnima, neke vjerojatno i potpunim gubitkom vremena? Postoji neka hijerarhija bliskosti

odnosno daljine spram onoga što si za sebe samoga bitno ti. Budući da u tom pogledu osjećaji imaju spoznajnu funkciju, nazovimo ”srcem” tu ideju sred-išta95 spram kojeg odmjeravaš

bliskost i distancu od ”pravoga” tebe. Tvrtko: Ali taj individualizam je nekomunikabilan. Tu doista vrijedi individuum est ineffabile96. Nije opće-nito, stoga nije pri-općivo. O tome valja šutjeti. :)

92 Miodrag Živanović, Filozofski triptih, Banja Luka 2005., str. 13. i 122. 93 Friedrich Nietzsche, S onu stranu dobra i zla, Zagreb 2002., str. 15., prevela: Dubravka Kozina, izvornik Friedrich Nietzsche,

Jenseits von Gut und Böse (1886) 94 Peter Sloterdijk, Doći na svijet, dospjeti u jezik, Zagreb 1992., str. 43., prevela: Mirjana Stančić, izvornik: Peter Sloterdijk, Zur

Welt kommen – zu Sprache kommen (1988.) 95 Stari način pisanja ''srdce'' čuva etimološku vezu sa sred-ištem. 96

''Ono pojedinačno je neizrecivo'', pri-općivo je samo ono opće.

32

Eugen Fink: Filosofija je najprije filosofiranje; ne rezultat znanja, nego duhovni pokret… To da

put u filosofiju vodi kroz vlastito filosofiranje ne smije se međutim krivo razumjeti … kao da

bi se time zahtijevala originalnost pojedinca, neki njemu svojstven, osebujni stil filosofiranja, u

kojemu on čuva i zadobiva svoju interesantnu individualnost. Naprotiv. ‘‘Bit filosofije je

upravo bez tla za osebujnosti…’‘ – kaže Hegel.97

Vid: Odustati od proizvoljnih osebujnosti ne znači nužno prihvatiti de-personalizaciju,

apstrahirati od osobe.

Davor Ljubomir: Radi se o tome da se na svakom koraku … artikulira vlastito sopstvo, ono

što bitno jesmo, a ne tek nešto što nam usputno može, ali i ne mora pripadati, bez čega bismo

ipak u osnovi bili to što jesmo.98

Vid: Jer ono opće nije samo općenitost logike i jezične analitike, nego obaziranje na gledišta

mogućih drugih osoba.

Hans-Georg Gadamer: Opća je bit čovjekovog obrazovanja da sebe učini općim duhovnim

bićem. Onaj tko se prepušta partikularitetu neobrazovan je: npr. recimo, onaj koji bez mjere i

srazmjera pušta na volju svojem slijepom bijesu. Hegel ukazuje na to da takvom čovjeku u

osnovi nedostaje moć apstrakcije: on se ne može okrenuti od sebe samog i sagledati ono opće,

odakle se njegova posebnost određuje prema mjeri i odnosu.

Obrazovanje kao uzvisivanje do općenitosti je, dakle, zadaća čovjeka. … Isto se nalazi u

umjerenosti, koja bezmjernost zadovoljavanja potreba i upotrebe snage ograničava na opće. …

Slijedeći Hegela mi smo kao opću oznaku obrazovanja istakli da treba biti otvoren za

drugačije, za drugo, za druga općenitija gledišta. Na sebe samog i svoje privatne ciljeve gledati

s udaljenosti znači: na njih gledati onako kako ih drugi vide. Opća gledišta, za koja je

obrazovan čovjek otvoren, nisu za njega neko čvrsto mjerilo koje vrijedi, nego su mu prisutna

samo kao gledišta mogućih drugih.99

Tvrtko: I misliš da je ta općost ka kojoj se krećemo motrenjem sa svih ”gledišta mogućih

drugih” (kojih, nota bene, ima potencijalno beskonačno) dovoljna za usmjerenje vlastitog

konačnog života? Da time individualni, na tu općost nesvodivi element, otpada?

Vid: Mislim da je nužno, kolikogod puta to smatrali potrebnim, motriti stvar s različitih

gledišta. Ali, na koncu to nije i dovoljno.

97 Eugen Fink, Uvod u filozofiju, Zagreb 1998., str. 9. – 11., prevela: Božica Zenko, izvornik: Eugen Fink, Einleitung in die

Philosophie (1985.), predavanja u Freiburgu (1946.) 98

Davor Ljubomir, Obrazovanje i sloboda, u ''Čemu obrazovanje?'', Zagreb 2011., str. 11. 99 Hans-Georg Gadamer, Istina i metoda, Sarajevo 1978., str. 36. – 43., preveo: Slobodan Novakov, izvornik: Hans-Georg

Gadamer, Wahrheit und Methode (1960.)

33

Carlos Castaneda: Promotri svaku stazu pomno i izbliza, iskušaj je kolikogod puta smatraš da

je potrebno. Tad postavi sebi i samo sebi presudno pitanje: ima li ta staza srca? Ako ima, ta

staza je dobra. Ako nema, nije ni za što.100

Max Scheler: Ono što slikoviti izraz ”srce” označava, to nije – kao što vi filistri s jedne i vi

romantici s druge strane mislite – sjedište zbrkanih stanja, nejasnih i neodređenih uzbuđenja

koje čovjeka bacaju ovamo ili onamo. Tko vam kaže da tu, gdje vi vidite tek haos izmiješanih

stanja, ne leži neki ponajprije skriveni, ali otkrivanju pristupačni poredak činjenica: l’ordre du

coeur? Jedan svijet tako prostran, tako bogat, tako harmoničan, tako blještavo jasan kao što je to

onaj matematičke astronomije – samo pristupačan nadarenostima mnogo manjeg broja ljudi…

Ja se nalazim u neizmjernome svijetu osjetilnih i duhovnih objekata, koji stavljaju moje srce i

moje strasti u neprestano gibanje. Znam da predmeti koji mi dospijevaju do spoznaje

zamjedbom ili mišljenjem, baš kao i sve ono što hoću, biram, činim, radim, postižem, ovise o

igri ovoga gibanja moga srca. Iz toga slijedi da će svaka vrsta bilo pravosti bilo krivosti i

izopačenosti moga življenja i djelovanja biti određena time ima li nekog objektivno pravoga

poretka ovih pokreta moje ljubavi i moje mržnje, moga nagnuća i moje odbojnosti, mojega

raznovrsnoga interesa za stvari ovoga svijeta, i time je li meni moguće ovaj ordo amoris utisnuti

u moju duševnost…

Kao što nama ideja pravoga i istinskoga poretka ljubavi (ordo amoris) jest ideja jednoga strogo

objektivnoga i o čovjeku neovisnoga carstva sređenih ljubljenjadostojnosti svih stvari – nešto što

mi možemo samo spoznati, ne ”postaviti”, stvoriti, načiniti – tako je i individualno

određenje jednog subjekta nešto što doduše cilja samo na njega, ali ipak nešto ne manje

objektivno: nešto što nije za postaviti, nego je isključivo za spoznati. Ovo ”određenje” izražava

mjesto koje u planu spasa svijeta pripada baš ovome subjektu, izražava time i njegovu

naročitu zadaću, njegov ”poziv” u starome smislu riječi. Subjekt se može u pogledu njega

varati, može ga uz to (slobodno) promašiti – i on ga može spoznati i ozbiljiti. Kušamo li neki

subjekt ikako moralno potpuno spoznati i prosuditi i odmjeriti, onda moramo, pored

općevaljanih mjerila, stalno imati pred duhom i onu njemu – ne nama ili nekom drugom

subjektu – pripadajuću ideju njegovoga individualnoga određenja.101

Tvrtko: Ali, zar je to individualno dostupno filozofskoj apstrakciji?

Vid: Slažem se, ab-straktnom (od-maknutom102 od cjeline vlastitog života) mišljenju poziv šuti.

Čedomil Veljačić: Postoji filosofija koja se ne da ni misliti ako se u skladu s njom ne živi.103

Vid: Vlastitost se ne otvara čistome mišljenju (poput logike), niti još i percepciji (poput

vanjskog svijeta) i intuiciji (poput matematike), nego traži i osjećaj.

100

navod iz: Fritjof Capra, The Tao of Physics, New York 1983., str. 2., preveo: ja, izvornik: Carlos Castaneda, The Teachings of

Don Juan: A Yaqui Way of Knowledge (1968.) 101

Max Scheler, Ideja čovjeka i antropologija, Zagreb 1996., str. 5., 9 – 10., preveo: Branko Despot, izvornik: Max Scheler, Ordo

amoris (1923.) 102 Latinsko abstractus potječe od abs- (''od'') i traho (''micati'', ''vući''). 103 Čedomil Veljačić, Philosophia perennis, Zagreb 2003., str. 83.

34

Bert Hellinger: - Svi mi imamo unutarnji osjećaj za određeno vlastito opredjeljenje ili poziv ili

zadatak. Taj osjećaj dolazi iz dubine našeg bića koja je iznad savjesti. Biti s tim u skladu, znači

imati svoj mir. Tko se ogriješi o ovaj unutarnji nagon, npr. ako odbije neki zadatak za koji je

netko predodređen, jer mu se čini previše teškim, onda se u duši nešto slama. Ako ga

preuzme, osjeća se usklađeno, bez obzira na teškoće.

- To onda nema nikakve veze s ljudima koji nas okružuju.

- Ne. Onaj tko postupa u skladu sa svojim unutarnjim nagonom, osjeća se dobro, makar i radio

suprotno od onoga što drugi od njega očekuju. To je neovisno tome jesu li drugi suglasni s tim

ili ne.

- Mnogi … čeznu upravo za tim: biti u skladu sa samim sobom, pronaći sebe…

- To … proizlazi iz našeg životnog puta. Ne može se trenirati niti mu se može težiti. Niti se do

toga može doći meditacijom. To je iznad svega toga. Ali to se osjeća i svatko od nas ima priliku

biti u kontaktu s tim osjećajem.

- Nesvjesno ili svjesno?

- Uzmite primjer majke i djeteta. Kada se majka posveti djetetu, to je razina na kojoj joj je

potpuno jasno da je u skladu s nečim višim. Više ne vidi samo dijete. Tu dolazi do miješanja

razina: u prvom planu su srčanost i ljubav, a u pozadini nešto poput potpune spremnosti. To

je nešto što se ne odnosi samo na dijete već i na vlastitu osobnost.104 xii. svjetonazor? Tvrtko: Kvazi-mudre sentencije tih tobožnjih ”učitelja mudrosti”105 koje navodiš, čak i ako

potpuno zatomim skepsu koju inače imam spram njih, uopće ne pokušavaju reći nešto općevažeće. Obraćaju se svaki put određenoj osobi, kazuju nešto što ima vrijediti upravo za nju u njenoj situaciji.

Vid: Da, ne radi se o anonimnoj depersonaliziranoj znanosti, nego se jedna osoba obraća drugoj.

Tvrtko: Promašeno je iz toga pokušati izvesti bilo kakve općenitosti. Vid: Mada tu nisu moguća poopćenja u stilu pozitivnih znanosti, ipak su neka moguća. Npr.

mogli bismo to obraćanje svaki put određenoj osobi poopćiti u neku normu poput ”postupaj s drugim čovjekom kao s osobom”, ili ”budi osoba”, i slično. Tvrtko: Takve norme ne mogu postati opće-obvezujuće, onako kako to mogu znanstvene

spoznaje. One ostaju na svjetonazorskoj razini, kao jedna od mogućih životnih smjernica među kojima pojedinac bira.

Vid: Filosofiranje je pokrenuto istim onim čime se bavi svjetonazor, pitanjem ”kako živjeti”. Ali, nasuprot nepromišljenom nasljedovanju pred-svjesnih samorazumljivosti svojstvenih

svjetonazorima, tu se traži vlastiti uvid.

Damir Barbarić: Prije nego na osnovi prosudbe o tomu što uopće možemo spoznati

zauzmemo bilo koji teoretski stav, uvijek smo već na predznanstven, predsvjesan i tako reći

preduman način prihvatili temeljne egzistencijalne stavove koji vode naš život i upravljaju

104

Bert Hellinger, Priznati ono što jest, Zagreb 2006., str. 59.-60., preveo: Vlado Ilić, izvornik: Bert Hellinger, Anerkennen Was

Ist (2000.) 105

Castaneda, Hellinger, pa i Veljačić, izišli su iz akademskih okvira da bi mudrost tražili na manje uglednim izvorima.

35

njime. Egzistencija čovjeka pojedinca nemoguća je bez unaprijed prihvaćenih, premda najčešće

neosviještenih temeljnih stavova o cjelini života i o njegovu smislu.

Osviješten i više manje koherentan, cjelovito zaokružen sustav tih temeljnih stavova naziva se

”nazorom na svijet” ili ”svjetonazorom”. Husserl u njemu prepoznaje tek primamljiv i

zavodljiv pokušaj da se sveukupna zadaća filosofije ograniči ili svede na stajalište jedne osobe,

ili pak na vidokrug samo jedne povijesne epohe. … ”Svjetonazorna filosofija poučava upravo

onako kako poučava mudrost: osobnost se obraća osobnosti.” Filosofiju kao

znanost Husserl će najoštrije razlikovati od tako shvaćene mudrosti: ”Znanost je neosobna.

Onaj tko na njoj surađuje ne treba mudrost nego teorijsku nadarenost.” …

Prema Husserlu, prava se filosofija kao stroga znanost od nazora na svijet i njegove pretenzije

na mudrost u potpunosti razlikuje svojom bezuvjetnom usmjerenošću na vječnost.

Svjetonazorna mudrost svagda ostaje … tako reći zarobljena vremenom u kojem i iz kojeg

nastaje, te stoga nužno podliježe neuklonjivom relativizmu, kako onom različitih teorijskih

stajališta tako i onom uvjetovanom različitošću povijesnih epoha. Nazor na svijet uvijek je

samo jedan među mogućima, te se stoga nužno suprotstavlja drugima… ”Svjetonazori se

mogu sporiti, no odlučiti može samo znanost, a njezina odluka nosi pečat vječnosti”…

Filosofija kao episteme, dakle kao stroga znanost, moguća je samo na temelju odlučnog i

bezuvjetnog prevladavanja dokse, te urođene uklopljenosti u ono svagda dano i zatečeno.106

Tvrtko: Pa eto, meni se čini da je ovo tvoje nagovaranje pravi primjer ‘‘svjetonazorne filozofije’‘.

Vid: Još je od Parmenida obrat iz dokse (mnijenja) uvjet za kretanje ka episteme (znanju). Ali

sasvim je upitno da li je ono što su onda Parmenid ili Platon nazivali znanjem isto to što danas

nazivamo znanošću. Tek otkad se znanje svelo isključivo na novovjekovnu znanost koja je

odustala od svega onoga o čemu ‘‘valja šutjeti’‘, filosofi se više ne mogu jednoznačno svrstati u

odnosu na tu suprotnost doksa-episteme.

Martin Heidegger: Razlikovanje ‘‘znanstvene filosofije” i ‘‘svjetonazorske filosofije” posljednji

je odjek filosofske bespomoćnosti 19. stoljeća, tijekom kojega je ‘‘znanost” došla do osebujnog

tehničkog kulturalnog značenja, a s druge je strane ‘‘svjetonazor” pojedinca kao nadomjestak

za nestalo tlo, nedovoljno snažan, još trebao održavati vezu ‘‘vrijednosti” i ‘‘ideala”. Filosofiji

već nedostaje nužnost i to što ju se ‘‘njeguje” ona zahvaljuje svojem karakteru ‘‘kulturalnog

dobra”.107

Hans-Georg Gadamer: Devetnaesto stoljeće je bilo doba svjetonazora, što je izraz koji je u

svom izvornom značenju obnovio obećanje tumačenja cjeline za koje znanost više nije bila

sposobna. Oni koji su odredili devetnaesto stoljeće bili su veliki autsajderi

poput Schopenhauera i Nietzschea. U to doba je ušla u modu riječ Weltanschauung, koja već

kao riječ izražava relativnost onih pogleda na svijet koji su se, doduše, pozivali na znanost ali

zapravo nisu omogućavali nikakvu punu znanstvenu legitimaciju… Wilhelm Dilthey vidio je

106

Damir Barbarić, K budućem mišljenju, Zagreb 2005., str.242.-244.,246. 107 Martin Heidegger, Prilozi filozofiji (iz dogođaja), Zagreb 2008., str. 45.-46., preveo: Kiril Miladinov, izvornik: Martin

Heidegger, Beiträge zur Philosophie (Vom Ereignis) (1936–1938, objavljeno 1989.), Gesamtausgabe vol. 65

36

filosofski zadatak baš u tome da se mnoštvenost svjetonazora utemelji u ”misaono-

tvoračkom ['ideacijskom'] radu života”. Ali je za cjelinu tumačenja svijeta … to značilo da

filosofija više uopće nije shvaćana ozbiljno u svojoj spoznajnoj pretenziji, nego da je, poput

ostalih kulturnih tvorevina čovječanstva (umjetnosti, prava, religije, itd.), važila za izraz

života; on je doduše kao fenomen izražavanja morao postati predmet znanstvene spoznaje, ali

ne i predstavljati samo znanje. Tako se došlo u situaciju iz koje izvire otuđenje filosofije od

znanosti u dvadesetom stoljeću. Samo u obrani od tog svjetonazorskog mišljenja filosofija je,

zadržavajući svoj zadatak da ostane znanstvena, sve više postajala filosofijom znanosti, njenih

logičkih i spoznajnoteorijskih osnova.

Nasuprot tome, na stranu svjetonazorskog mišljenja stupila je umjetnost.108

Tvrtko: Izgleda mi da ona suvremena podjela na ”analitičku” i ”kontinentalnu” nasljeduje to

razlikovanje znanstvene od svjetonazorske filozofije s početka 20. stoljeća?

Vid: Vjerojatno. S prvom na strani znanosti, a drugom s ostalim duhovnim/kulturnim

postignućima – umjetnosti, politikom, i uopće traganjem za životnim smislom (pa i ako radije

kroz npr. psihoanalizu nego religiju).

Tvrtko: U strahu da filozofija ne bude reducirana na služavku znanosti, preostao vam je tek

svjetonazor.

Vid: Ne mislim tako. Obrnuto, zadrži li filosofija svoj izvorni109 stav suprotstavljanja

svjetonazorskim mnijenjima, danas u njih svakako treba uključiti i scientistički svjetonazor.

Hans-Georg Gadamer: Filosofijom se često smatraju stvari subjektivne i privatne poput

vlastitog pogleda na svijet koji umišlja da je iznad svih zahtjeva znanstvenosti. Naprotiv, ona

… i pored sve razlike u odnosu na pozitivne znanosti ostaje ipak s njima u jednoj obvezujućoj

bliskosti koja je odjeljuje od područja svjetonazora zasnovanog na subjektivnim uvidima.110

Martin Heidegger: U naumu ‘‘znanstvene” filosofije još živi poriv same filosofije da spasi

svoju najvlastitiju stvar od proizvoljnosti svjetonazorskog mnijenja koje postaje samovoljno i

nužno ograničavajućeg i zapovjednog stila svjetonazora uopće.111

Helmuth Vetter: Doduše, Heidegger ne poriče shvaćanje da filosofija ima posla sa

svjetonazorom, ali odbija njihovo poistovjećenje. Svjetonazor posjeduje čvrstoću od koje

filosofija naprosto mora poći, ali samo da bi ga odmah potom pretvorila u problem. U

kontekstu takva problematiziranja na vidjelo izlazi onaj ”u pravom smislu nefilosofski

karakter svjetonazora uopće”… Heidegger kaže da filosofija nikad ne pruža svjetonazor i da ni

108

navodi prema: Hans-Georg Gadamer, Um u doba nauke, Beograd 2000., str. 7., 75., 87., prevela: Suzana Spasić, izvornik:

Hans-Georg Gadamer, Vernunft im Zeitalter der Wissenschaft (1976.) 109 Naime parmenidovski. 110

isto 111 Martin Heidegger, Prilozi filozofiji (iz dogođaja), Zagreb 2008., str. 45.-46., preveo: Kiril Miladinov, izvornik: Martin

Heidegger, Beiträge zur Philosophie (Vom Ereignis) (1936–1938, objavljeno 1989.), Gesamtausgabe vol. 65

37

nema taj zadatak, ali da se ”kreće u njegovim mogućnostima”. Filosofija se zbiva polazeći od

nekog svjetonazora, ali tako da ga stavlja u pitanje.112

Vid: Nije nužno da se prevladavanje dokse odvija isključivo kroz ”strogu znanost”. Upravo

insistiranje na šutnji svugdje gdje ne uspijeva egzaktna znanstvenost preskače golema

područja života i time ih izručuje nepropitanim mnijenjima. Filosofija polazi od

predznanstvenih stavova koji vode naš život, i stavlja ih u pitanje.

Eugen Fink: To međutim ne smije biti samo prvi korak mišljenja … da bi zatim iščeznuo iz

filosofijskog interesa. Naivnost je stalni problem filosofije. Ona još nije pojmljena time što se

karakterizira kao onaj način ljudskog opstanka u kojem on ne filosofira. Filosofija štoviše mora

učiniti pojmljivim kako uopće dolazi do čovjekova nefilosofirajućeg temeljnog držanja. …

[Inače nam] mora nužno promaknuti to da ostajemo u velikoj mjeri još obuzet neprovidnim

pretpostavkama i predrasudama, bezupitnim samorazumljivostima prirodnoga

svjetonazora…

Je li ta naivnost samo manji stupanj uvida, skoro nešto poput gluposti, … nešto kao fatalna

nedaća u koju je doveden ljudski rod; neka nedostatnost obične sposobnosti spoznavanja? … Ovdje se radi o fundamentalnoj tendenciji života … a ne tek o nemoći za znanje… Naivnost je daleko od toga da bude tek nešto negativno, kako bi se to suviše lako moglo pričinjati bahatosti

filosofije… Filosofija je, kao napad na čvrstu sigurnost naivnog svjetonazora, možda opasna stvar i obavijena dubokom dvoznačnošću; ona je, kao i sve stvaralačko, u susjedstvu razaranja. I

novim utemeljenjem ljudske egzistencije biva ona samo lomljenjem uvaženih i dozrelih formi… Tendenciji prema filosofiji … suprotstavljena je jednako moćna protutendencija života: … potreba za mirom, sigurnošću i čvrstoćom. Filosofijskom pitanju suprotstavljena je moć

samorazumljivoga! … Ta protimba obiju fundamentalnih tendencija života: nemirne slutnje duha, koja ljudima ne podaruje boravak u sigurnom i pouzdanom, i sklanjajuće moći zaborava,

pod čijom se zaštitom naseljavamo posred bića – ta bi protimba morala i sama biti filosofijski pojmljena kako bi se mogla spoznati cijela dvoznačnost filosofije.

Hölderlin pušta svoga Empedokla kazati113:

”Boje se djeca zemlje najčešće novog i stranog,

teže samo da ostanu kod sebe doma, život biljke i vesela životinja.

Ograničeni u vlasništvu brinu,

kako da opstanu i smisao im ne seže dalje u životu. Ipak najzad moraju

plašljivi van, i umirući vraća se u element svatko, da se tu

za novu mladost, kao u kupki osvježi. Ljudima je velika želja

112

Helmuth Vetter, Texta in contextibus, Zagreb 2005., str. 75., preveo: Marinko Mišković, izvornik: Helmuth Vetter,

Hermeneutische Phänomenologie und Dialektische Theologie. Heidegger und Bultmann (2000) 113

''Empedoklova smrt'' (Der Tod des Empedokles) naslov je nedovršene tragedije Friedricha Hölderlina.

38

dana da se sami pomlade. Iz pročišćavajuće smrti koju

su si sami u pravo vrijeme odabrali, uskrsavaju narodi kao Ahil iz Stiksa.”

Ne znači li to da čovjek ne može ostati u sebi miran, kao životinja ili biljka, nego mora iznad

sebe, a to izlaženje iznad sebe da je kao propast, kao smrt, iz koje uskrsava novi, pomlađeni

život? … Nagon nad sebe prema vani leži u čovjeku uvijek u sukobu sa htijenjem boravljenja

unutar bića, sa htijenjem ostajanja pri stvarima i prianjanja uz ono postojano, kratko rečeno s

ukorijenjenošću ljudske egzistencije. Naivnost je ta ukorijenjenost, gdje je sve odlučeno, što je

bićevno i nebićevno, što je istinito i što je lažno, što je pravo i što je loše, što je uzvišeno i

neznatno, što je dobro i što je zlo. No ta se ukorijenjenost u filosofiji počinje kolebati kad ona

počne pitati odakle taj samorazumljivi, ukorijenjeni svijet uzima svoje pravo. I mnogi bi

možda u pitanjima filosofije htjeli vidjeti samo čin rastrzavajuće sumnje, koji je i sam upitan,

čin kritike, skepticizma, ili čak i nihilističkog razaranja, a u beztemeljnosti filosofije još ne bi

mogli prepoznati utemeljenje istinitijeg temelja ljudskog opstanka. Filosofija je uvijek moguća

tek tamo gdje se potresa čvrsta zemlja na kojoj ponajprije gradimo kuću ljudske kulture, gdje

nosivi temelj dosadašnjeg ljudskog opstanka biva upitnim i gdje sve forme prožima

strahovitost krhkosti.114

…

114 Eugen Fink, Uvod u filozofiju, Zagreb 1998., str. 78.-82., prevela: Božica Zenko, izvornik: Eugen Fink, Einleitung in die

Philosophie (1985.), predavanja u Freiburgu (1946)