ETIKA I BIOETIKA

Čovjek bez etike je divlja zvijer puštena na ovaj svijet.

Albert Camus

Sokratov test PROTIV OGOVARANJA! Sokratova tri sita

Sokrat je slovio za mudraca. Jednog dana ga potraži neki

ĉovjek i reĉe:

''Znaš li što sam sve ĉuo o tvome prijatelju?''

'Trenutak'', odgovori Sokrat, ''prije nego što mi ispriĉaš volio

bih da proĊeš jedan brzi test. Da li si to što mi želiš reći

prosijao kroz tri sita?''

''Tri sita?''

'Da'', odgovori Sokrat, ''prije nego što ispriĉaš neke stvari o

drugome, dobro je uzeti malo vremena i prosijati ono što želiš

reći. To nazivam test od tri sita!

Prvo je sito ISTINE. Jesi li provjerio da li je istina ono što mi želiš ispriĉati?''

''Ne, pa i nisam. Nisam vidio, samo sam ĉuo kako priĉaju.''

'Dobro! Ne znaš da li je to istina. Probajmo ponovo: pokušajmo prosijati

drugaĉije, sad ćemo uzeti sito DOBROTE. Ono što mi želiš ispriĉati o

prijatelju, je li nešto dobro?''

'Ne, baš suprotno! Ĉuo sam kako se tvoj prijatelj loše ponio.''

'Dakle,'' nastavi Sokrat, ''želiš mi ispriĉati loše stvari o prijatelju, a nisi siguran

jesu li istinite. To i nije baš ohrabrujuće! Još uvijek možeš proći test, jer je

ostalo još sito KORISTI.

Je li korisno da mi ispriĉaš sve što je moj prijatelj uĉinio?''

''Korisno? Pa i ne, ne vjerujem da bi ti to moglo koristiti.''

''Dakle,'' zakljuĉi Sokrat, ''ono što mi želiš ispriĉati nije Istina, ni Dobro, ni

Korisno, pa zašto bi mi onda priĉao. Ne želim ništa znati od onoga što si mi

htio ispriĉati, i tebi će biti bolje da sve to zaboraviš.''

Dakle koje je znacenje i smisao ETIKE? (prema

grĉkom ἠϑıϰός: moralan, ćudoredan), skup naĉela moralnoga

(ćudorednog) ponašanja nekoga društva ili društvene skupine

koja se zasnivaju na temeljnim društvenim vrijednostima kao što

su: dobrota, poštenje, dužnost, istina ljudskost itd.; znanost o

moralu kao društvenom fenomenu koji se izražava u konkretnim

ljudskim postupcima u okviru pravila, maksima i civilizacijskih

zasada jednoga društva; filozofska disciplina koja ispituje

zasnovanost i izvor morala, temeljne kriterije za vrjednovanje te

ciljeve i smisao moralnih htijenja i djelovanja. U odnosu na izvor

moralnoga, etiĉka pozicija u osnovi može biti heteronomna (kad

je izvor morala izvan ĉovjeka) ili autonomna (imanentna ĉovjeku)

te u svezi s tim aprioristiĉka, evolucionistiĉka, intelektualistiĉka,

naturalistiĉka ili voluntaristiĉka. U odnosu na cilj moralnoga

djelovanja etika može biti orijentirana eudajmonistiĉki,

hedonistiĉki, perfekcionistiĉki itd. (http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=18496)

ETIKA: Jedna od prvih filozofijskih

disciplina Radi se o filozofskom istraživanju i promišljanju morala;

filozofska refleksija morala

Problem leži u refleksivnoj naravi i morala i etike:

Praktična moralna refleksija služi moralnoj svijesti u

djelovanju/konstituira moralni fenomem

Etička refleksija objašnjava moral(ni fenomen) kao svoj predmet

Pitanje o etiĉkom kriteriju ĉovjekova ponašanja, i s time povezana rasprava o

tome što je moralno, javlja se u Europi najprije u antici. U raspravama sofista

o pitanju »što je moralno« i »što je pravedno« ĉovjek se oznaĉuje kao »mjera

svih stvari« (homo mensura, grĉki πάντων χρημάτων μέτρον

ἄνϑρωπος,Protagora). Relativistiĉkomu nauku sofista suprotstavlja se Sokrat,

koji poistovjećuje vrlinu sa znanjem, i to na temelju racionalne pretpostavke

da ĉovjek nužno uvijek ĉini ono što »zna da je bolje«. Sokrat je po tome prvi

izriĉiti predstavnik optimistiĉko-intelektualistiĉke etike. Njegov uĉenik Platon

suprotstavlja osjetilno-materijalnomu kriteriju moralnoga svoj etiĉki nauk, po

kojem ljudska djela svoju »dobrotu«, a time istodobno i ljepotu dobivaju time

što zrcale ideju »lijepe dobrote« (ϰαλοϰἀγαϑία), koja kao vrhovna dominira u

hijerarhijskome poretku transcendentnoga svijeta ideja. Aristotel nalazi najviši

cilj ljudskoga djelovanja u eudajmoniji (zadovoljstvo, sreća); on moralne vrline

izvodi ne samo iz znanja nego i iz razumne volje, koja u svojim postupcima

odabire meĊu krajnostima »zlatnu sredinu« (npr. štedljivost izmeĊu rasipnosti

i škrtosti).

Plotin, koji se u svojem nauku nadovezuje na Platona, smatra

da ĉovjek istodobno pripada dvama svjetovima, koji su ujedno

dva pola sveukupne zbiljnosti: tvari i duhu. Krajnji cilj života,

blaženstvo postiže se oslobaĊanjem od tijela kao izvora

svakoga zla i ekstatiĉnim sjedinjavanjem s božanstvom.

Antiĉki je svijet stvorio još dva etiĉka sustava: epikurejstvo i

stoicizam. Prema etiĉkom nauku stoika temelj je morala u

»gospodarenju nad samim sobom«, u ravnodušnosti prema

okolnostima i sluĉajnostima života, u svladavanju vlastitih

sklonosti i strasti i preziranju užitaka. Tomu je pogledu po

praktiĉnim konzekvencijama suprotna, a po autonomnome

zasnivanju sliĉna Epikurova etika. Dok u kršćanstvu

susrećemo motive prezira prema tijelu, otkupljenja od grijeha

pokajanjem i trpljenjem, odricanja od užitaka i ovozemnih

dobara, u renesansi se etika nastoji izgraditi autonomno, tj. na

zdravome ljudskom razumu i s one strane svih crkvenih dogmi

i kodeksa.

Za Th. Hobbesa polazište etike ĉini egoistiĉki pojedinac i njegove potrebe.

Potreba prisiljava ĉovjeka da se odrekne samovolje i nasilja te da stvori

naĉela vladanja koja će mu omogućiti život u društvenojzajednici. B. de

Spinoza dokazuje da ĉovjek kao aktivno-razumsko biće može, afirmirajući

svoju vlastitu prirodu, istodobno ostvariti svoje vlastito zadovoljstvo i stvoriti

uvjete za razuman život zajednice. Neki britanski mislitelji XVIII. st., tzv.

»moralisti« (A. A. C. Schaftesbury, F. Hutschenson, A. Smith), smatraju da u

ĉovjeku pored egoistiĉkih djeluju i »simpatijski« (altruistiĉki) nagoni, odnosno

da u ĉovjeku postoji uroĊeni »moralni osjećaj«, na temelju kojeg je ĉovjek

sposoban da se u svom djelovanju ravna ne samo vlastitim interesima nego

i obzirima prema dobru svojih bližnjih. Francuski materijalisti XVIII. st. (D.

Diderot, C. A. Helvétius, P. Holbach) polaze u svojim etiĉkim razmatranjima

od egoistiĉke djelatnosti pojedinca koja je ograniĉena i regulirana navikama

steĉenima u društvenoj sredini. Priznajući promjenljivost društvene sredine i

zakonodavstva, oni priznaju i evolucijski znaĉaj etiĉkih normi. Time se etiĉke

norme smještaju u kontekst društveno-povijesne zbilje.

Prema Kantovoj rigoristiĉkoj etici, kriterij je ćudoredne

vrijednosti ljudskih ĉina »ĉista volja«, neovisna o konkretnim

uvjetima motivacije. Ćudoredni zakon mora biti formalno

općenit, potpuno slobodan od izvanjskog utjecaja i osjetilno-

iskustvenoga svijeta. Ćudoredni znaĉaj našega ponašanja

pretpostavlja potpunu autonomiju volje jer samo pod tom

pretpostavkom etika obveza (imperativ) može imati kategoriĉki

(bezuvjetan) znaĉaj. Engleski utilitaristi (J. Bentham i J. S. Mill)

polaze u svojim etiĉkim razmatranjima od pojedinca kao atoma

društvene cjeline i na njegovoj koristi temelje njegovo moralno

ponašanje. F. Nietzsche radikalno odbacuje kršćanski moral

samilosti kao »moral stada« i kaže da ne postoje nikakvi

moralni fenomeni, već samo moralno tumaĉenje fenomena.

Dok N. Hartmann zasniva svoju etiku polazeći od svoje realne

ontologije slojevanja bitka, M. Scheler – suprotstavljajući se

Kantovu rigorizmu – pokušava razviti materijalnu etiku

vrijednosti. K. Jaspers razumije »etiĉko djelovanje« kao

unutarnje djelovanje i kao djelovanje u svijetu, a J.-P. Sartre to

djelovanje vidi samo u situaciji, i to kao potpuno i slobodno

djelovanje, kao sebeoblikovanje pojedinca u odnosu na ĉiju

slobodu drugi predstavljaju granicu (»Pakao, to su drugi!«). U

analitiĉkoj filozofiji angloameriĉkoga jeziĉnog podruĉja

zastupljene su pretežno teorije »etiĉkoga naturalizma« (R. B.

Perry, C. I. Lewis), »etiĉkoga logicizma« (Stephan Edecton E.

Toulmin, Richard Mervyn Hare, Georg Henriu von Wright i dr.) i

»etiĉkog emotivizma« ili »intuicionizma« (A. J. Ayer). Sve tri

struje slažu se u tome da moralni iskazi (normativni i aksiološki

stavovi), koliko se god odnosili na ĉinjenice, u stvari ne izriĉu

nikakve ĉinjenice i zato nemaju indikativnu, već imperativnu

formu, pa se takoĊer mogu utemeljiti i opravdati samo putem tih

imperativa (standardni normativni i vrijednosni stavovi).

ZAKLJUČNO: etika je znanost o moralu; (tj.

filozofija morala), koja istražuje smisao i ciljeve

moralnih normi, osnovne kriterije za moralno

vrjednovanje, kao i uopće zasnovanost i izvor morala.

Etika prije svega pripada filozofiji koja prouĉava

ljudsko ponašanje koje je prihvaćeno pod odreĊenim

moralnim aspektom. Ona je normativna znanost, a

norme odluĉuju o specifiĉnom karakteru etike i tako ju

razlikuju od drugih znanosti.

ETIKA / MORAL

Važna filozofska disciplina

? Razgraničenje misli od predmeta

etika moral

(gr. ethos = običaj) (lat. mos = ćud)

- Etika je disciplina o moralu i moralnim načelima ili filozofija morala

- Moral najčešće podrazumijeva sistem normi ili pravila, nepisanih i pisanih, ljudskog ponašanja (ćudoređe)

Prepoznavanje elementa etike

I. Smjernice za razlikovanje dobrog i lošeg (djelovanja)

II. Opravdanja tih specifičnih smjernica

III. Razlikovanje moralno značajnog od moralno beznačajnog

Dakle:

- etika je filozofska disciplina koja se bavi

problematikom morala, umijećem življenja.

Dok je moral odreĊena pojava odnosno

praksa u društvenom životu, etika je nauka o

moralu kao društvenom fenomenu.

Opća etika

Specijalne etike: bave se analizom moralnosti određenog

aspekta ljudske djelatnosti ili društva (etika sporta,

medicinska etika, poslovna etika, kršćanska etika itd)

Primijenjena etika: bavi se specifičnim moralnim

problemima (eutanazija, pobačaj, prava životinja, ljudska

prava, sloboda govora itd)

regulirane su zakonom

kršenje dovodi do sudske odgovornosti

nisu jasno definirane zakonom

temelje se na humanosti i

pravednosti

Dužnosti zdravstvenog

djelatnika

Pravne dužnosti

Etične dužnosti

- etiĉka dilema: dva ili više pravaca ponašanja

opravdavaju se nizom ĉinjenica suprotne

posljedice

Istražuje i proučava moral pojedinca, grupa ljudi, klasa, društva, cijele epohe.

Uspoređuje nekadašnja i sadašnja pravila ponašanja.

Proučava sličnosti i razlike. Analizira i pronalazi

objašnjenja za određena moralna ponašanja.

Definira i objašnjava norme pravilnog i dobrog ponašanja u svakodnevnom životu.

Definira pravilno postupanje u određenim profesijama.

Postavlja kriterije na osnovu kojih se mjeri.

Formulira profesionalne obveze i dužnosti.

Normativna etika (etika u praksi) Teorijska (meta)etika

Nastoji istražiti na koji način se moralne vrijednosti, norme i principi mogu primijeniti na konkretne situacije u određenim profesijama, kao i formulirati normative u kojima su kodificirane norme pravilnog, ispravnog, dobrog postupanja u određenim profesijama.

Primijenjena etika (etika u praksi, etika struke)

Etički razvoj

- Svaki čovjek posjeduje dispoziciju za razvoj moralnosti kao sposobnosti da sam sebi izriče norme kojih će se pridržavati i da samog sebe kažnjava zbog nepridržavanja tih normi.

- Traje tijekom čitavog života (utjecaj društva, vršnjaka u mladosti, šire zajednice kasnije).

- Potrebni su određeni preduvjeti, uz razvijanje određenih psihičkih funkcija.

MORAL

nije posebna vrsta djelovanja nego samo posebna dimenzija djelovanja u kojoj svaki ljudski čin zadobiva vrijednosnu kvalitetu i postaje moralno određenim činom.

Moralna prosudba ispravnosti postupka odvija se u zatvorenoj strukturi samog čina koju tvore tri elementa: prosudba – odluka – izvedba = moralna refleksija.

MORALNOST ukljuĉuje:

1. moralno rasuĊivanje:

misaoni proces kroz koji se donose odreĊene

moralne odluke ili zakljuĉci

● naĉin na koji se donose te odluke = forma

moralnog rasuđivanja:

1. rasuĊivanje voĊeno emocijama

(skala emocija i sposobnost unutarnjih sankcije –

grižnja savjest)

2. orijentacija voĊena internacionalnim principima

(osjećaj dužnosti i prihvaćanje moralnih principa)

Bit morala sastoji se u univerzalnom važenju moralnog pravila!

Zlatno pravilo: formulacija kategoričkog imperativa - »Djeluj tako da maksima tvoje volje u svako doba ujedno može da važi kao princip općeg zakonodavstva.«

ODNOS MORALNIH NORMI I DRUGIH REGULATIVNIH NORMI

- Moralna norma predstavlja specifičan individualni vrijednosni sistem ličnosti koji ima svoje zakonitosti nastanka, razvoja i usvajanja

Druge regulativne norme (bliske moralnima):

● norme prvobitne zajednice

● običajne norme

● religija

● pravne norme

Svaka religija ima određeni sustav ili pravila ponašanja

: Deset zapovijedi, varijante zlatnog pravila, druga pravila i propise.

Postoji li plauzibilnost moralnih normi neovisna o religijskim tradicijama? (Tugendhat) Ili je gotovo s moralom u uobičajenom smislu nakon što je odbačeno religijsko utemeljenje (Nietzsche)?

Tj, je li moguće zasnivanje morala koji će biti osnovom religijski i ideološki pluralnog društva?

Pravo definira okvire prihvatljivog ponašanja Neki zakoni pokrivaju i područje moralnih problema, ali

moralnost nije isto što i legalnost

Zakoni su pravila ponašanja uspostavljena od strane zakonodavnih tijela i uglavnom definiraju prava, obaveze i sankcije ili posljedice.

Važno: zakoni mogu biti i suprotni moralnosti, npr. rasni zakoni ili zakoni o ropstvu

Bitna razlika: nedjelovanje u skladu s moralnim pravilima ne povlači jednake sankcije ili druge posljedice

Norme prvobitne zajednice:

- karakteristike prvobitne zajednice: nizak tehnički nivo i mala radna produktivnost – potreba zajedničkog djelovanjem u borbi sa prirodom ili neprijateljima, kao i zajedničko vlasništvo nad sredstvima za rad i proizvodnju

- društvene norme nisu bile jasno izdiferencirane na običaj, moral i pravo - postojanje jedinstvenih “pranormi” ponašanja – obveza uzajamnog pomaganja, osveta za ubijenog člana plemena, zajednička žalost za umrlima, kult predaka....

- zabrana rodoskvrnavljenja!

Sličnosti i razlike običajne i moralne norme:

- prvobitni običaji: ovladavanje prirodom (prizivanje kiše) i reguliranje društvenih odnosa (svadbeni običaji) - animizam, kult i magija,

- običaj ne priznaje individualnost,

- običajni moral je tradicionalan,

- proizvoljnost u kažnjavanju za prekršitelje običajnih normi je tipična uz stroge običajne kazne,

- u običajnim normama ne uzima se u obzir moralni profil počinitelja,

- važenje običajnih normi je usko ograničeno na jedan rod ili pleme,

- običajne norme imaju veliku snagu inercije.

Sličnosti i razlike vjerske i moralne norme:

- vjerske norme obilježene su pojmom “svetosti”

(moralne norme su obilježene pojmom “dobro),

- vjerske norme su u daleko većem stupnju bezuslovne i obavezne nego moralne norme,

- kada prekrši vjersku normu, čovjek je zgriješio

(kada prekrši moralnu normu čovjek osjeća da je pogriješio protiv svog dostojanstva).

Sličnosti i razlike pravne i moralne norme:

- iza pravnih normi stoji autoritet države a iza moralnih normi neorganizirana masa - “javno mijenje”,

- pravo je uvjetna, hipotetična norma dok je moral bezuslovna; pravo je heteronomno, dolazi izvana, dok je moral autonomna norma, izvire iz nas samih,

- pravo ima efikasnu sankciju – za kršenje pravnih normi kaznu izriču organi države, sudovi; etika pak traži moralitet, unutrašnju suglasnost s primljenim obvezama.

dobro,

ispravno,

pravedno

Zaključak:

moralno djelo mora biti učinjeno slobodnom voljom prema načelima razuma (djela koja čine mala djeca ili duševni bolesnici - ni moralna niti nemoralna)

nemogućnost razlikovanja dobra od zla ne ocjenjuje se bolešću (“raznolikost ljudskog karaktera”)

moralna bolest nije klasificirana (moralno oboljenje u psihijatriji - u okvirima poremećene osobnosti; pojam „MORAL INSANITY“ - pomanjkanje etičkog rasuđivanja i osjećanja; 10. revizija MKB-a, F 60.2 - dijagnoza: disocijalni poremećaj ličnosti, a u objašnjenju stoji da toj skupini, uz ostale, pripada i poremećaj moralnosti)

Stalno usmjeravanje volje na dobro, moralno, ćudoredno.

Tj sposobnost pojedinca da valjano djeluje, da se pridržava moralnih načela i vrijednosti

čvrste stavove, stalna raspoloženja, trajne savršenosti

razuma i volje.

ljudskim strastima i omogućuju čovjeku vladanje nad sobom.

VRLINA

moralna izvrsnost osobe

navika karaktera

jedan od glavnih pojmova etike još od antike

(prema Aristotelu, svrha je ljudskog djelovanja život u skladu s vrlinom)

u modernoj filozofiji, uz etiku zasnovanu na pravima, zagovornike ima i etika vrlina

(4 vrline: mudrost/oprez, pravda, hrabrost, suzdržljivost/umjerenost)

(VIDI : A. ETIKA - VRLINE I NAČELA)

Jesmo li mi cjeloviti ljudi, ljudi vrlina, uspješni, jedinstveni, sretni, samostalni?

Koliko je jaka ta naša cjelovitost?

Kojim smo situacijama dorasli, a u kojima bi se naša cjelovitost mogla izgubiti?

Posustajemo li kad shvatimo kako je teško napredovati?

Možemo li mi biti potpora drugima?

BIOETIKA

Znanstveno-tehnički napredak nove i važne moralne dileme

Tradicionalna filozofska etika ni medicinska etika nemaju odgovora

Potreba za izgrađivanjem novih etičkih pristupa i novih

etika, tzv. etika budućnosti Jonas: »Djeluj tako da su učinci tvojeg djelovanja

podnošljivi s permanencijom pravog ljudskog života na Zemlji.«

BIOETIKA

Otac bioetike: Van Rensselaer Potter, začetnik vizije u kojoj je bioetika zamišljena kao most između prirodnih znanosti i humanističkih vrijednosti, odnosno kao »most prema budućnosti«.

Početak: osnivanje tzv. »Božjeg komiteta« koji je, nakon što je 1962. godine u Centru za umjetni bubreg u Seattleu stavljen u funkciju prvi aparat za dijalizu, trebao izvršiti odabir malobrojnih pacijenata.

Početak 1970., članak Biokibernetika i preživljavanje, VR Potter bioetički pokret

Razlozi:

a) Znanstveno-tehnološka revolucija

b) Socijalna revolucija

1974. – Nacionalna komisija za zaštitu ljudskih ispitanika u biomedicinskim istraživanjima

1978. – Izvješće Belmont: Etička načela i smjernice (dobročinstvo, autonomija i pravednost)

1979. – Načela biomedicinske etike, TL Beauchamp i JF Childress; glavne odrednice principalizma

(+ neškodljivost)

Uvođenje kontrole znanosti u svezi genetičkog inženjeringa

Bioetika u SAD: uporište u tradiciji američkog pluralizma, poimanja demokracije i konstitucionalnog prava (ideje slobode, jednakosti i pravde)

Korijeni u Europi:

1927. – članak Bio-etika (odnos čovjeka prema životinjama i biljkama), F. Jahr: posljedice prevrata u znanosti vode k uspostavi nove etike širokog kruga objekata moralnih uvažavanja

1980. – J. Dausset: “Znanost može biti duboko ambivalentna, a u sprezi s politikom i tehnikom pogubna”

Dilema europskih institucija: kako poštivati nacionalne posebnosti a istovremeno ustrajati na načelima zajedništva?

Na početku – shvaćanje bioetike gotovo identične s medicinskom etikom (T. Percival, 1803.)

Uglavnom područje djelovanja filozofa, teologa i nekolicine liječnika

Najveći zahtjevi bili su bazirani na reakcijama u svezi nekih negativnih događanja: eksperimenti na ljudima (nacistička Njemačka) i Tuskegee Syphilis Study u SAD-u

Nuremberg Code (1947.) i Declaration of Helsinki (1964.)

Aktivacija međunarodne zajednice u standardizaciji provođenja biomedicinskih istraživanja – 1997.:

1. UNESCO - Univerzalna deklaracija o ljudskom genomu i ljudskim pravima

2. VE – Europska konvencija o ljudskim pravima i biomedicini

Europa, početak 1990.-ih: kritika američkog pristupa, vraćanje etici vrlina; ograničenost koncepta temeljenog na autonomiji – Dansko etičko vijeće i projekt Bioetika: skupine marginaliziranih i ugroženih nisu u poziciji prakticirati načelo autonomije propitivanje novih načela: digniteta, integriteta i ranjivosti

BIOETIKA

Bioetika obuhvaća područje klasične medicinske etike i drugih znanosti koje zadiru u pitanja života i smrti, zdravlja i bolesti, kao što su: biologija, pravo, ekonomija, politika... dohvaćajući sve probleme koji se pojavljuju u svezi sa životom.

Osim pitanja o ljudskom životu, bioetika istražuje odnos prema životu općenito, na svim njegovim razinama.

Definicije:

- the Oxford English Dictionary:

Bioetika je izučavanje etičkih problema uzrokovanih znanstvenim napretkom, naročito u biologiji i medicini

- nova definicija bioetike:

Bioetika je sustavno proučavanje moralnih dimenzija u sklopu znanosti o životu

Bio-etičko - moralna pitanja:

1. Na početku života (prenatalna dijagnoza i terapija; genetsko inženjerstvo; potpomognuta prokreacija; kontracepcija; pobačaj; prirodno planiranje obitelji...)

Bio-etičko - moralna pitanja:

2. U naponu života (prava i dužnosti na području zdravlja i bolesti; odluka o poduzimanju, prekidu ili nastavljanju liječenja; razne ovisnosti; presađivanje organa; ograničenost ili nedostatak terapijskih sredstava; troškovi; duševni bolesnici; pokusi i istraživanja na zdravima, bolesnima, zatvorenicima...)

Bio-etičko - moralna pitanja:

3. U sutonu života: (smisao života, patnje, smrti; palijativna medicina; održavanje života ili životnih funkcija; eutanazija; definicija i kriteriji smrti čovjeka; umiranje u ljudskom dostojanstvu; hospicij).

(Vidi slučaj ‘eutanazije’ Davida Goodalla – 104. god.

Ili ‘definicija života’ naj-starije žene Koku Istambulova 129 god.)