paradoksi gospodina ponda

Paradoksi gospodina PondaG. K, CHESTERTON PARADOKSI GOSPODINA PONDAG. K. Chesterton Paradoksi gospodina Ponda© Partenon d.o.o.Sva su prava pridržana. Nijedan dio ovoga izdanja ne smije se reproducirati, pohraniti ili prenositi u bilo kojem elektronskom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimnjem ili drukčije, bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.Naziv izvornika Paradoxes of Mr. PondUrednik Luka PosarićIzdavačPartenon d.o.o.Tisak GrafiksPrijevod Luka PosarićLektorVedran Babić()blikovanje naslovnike Partenon d.o.o.i IP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 715898.ISUN V7H 953-6840 M)-4Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike HrvatskeCHESTERTONpartenonlistopad, 2009.•vKNJIŽNICA ZELINATRI JAHAČA APOKALIPSENeobičan i pokatkad jezovit utisak koji je gospodin Pond ostavljao na mene, usprkos svojoj uobičajenoj uljudnosti i dotjeranoj do-ličnosti, možda je bio povezan s nekim sjećanjima iz djetinjstva ili s maglovitom verbalnom asocijacijom glede njegova imena. Bio je vladin službenik i stari prijatelj mojega oca. Mislim kako je moja djetinja mašta nekako povezala njegovo prezime Pond s ribnjakom u našem vrtu. Kad bi tko o tome krenuo promišljati, uvidio bi njegovu neobičnu sličnost s njim. Ribnjak je obično bio miran, bio je pravilno oblikovan i veoma je svjetlucao, tako reći, i pri običnom zrcaljenju zemlje, neba i dnevnog svjetla. S druge strane, znao sam da u vrtnom ribnjaku ima čudnihstvari. Jednom u sto puta, jedan ili dva dana u godini, ribnjak bi izgledao začudno drukčije. Ili bi po njemu prhnula neka sjenka ili bi se zbio neki bljesak na njegovoj spokojnosti; i riba ili žaba ili neko još grotesknije biće pokazalo bi se na nebu. Znao sam da i u gospodinu Pondu takoñer ima čudovišta, čudovišta u njegovoj glavi koja bi se tek na tren pokazala na površini pa ponovno potonula. Preuzimala bi oblik čudovišnih opaski usred njegovih blagih i racionalnih primjedbi. Neki bi ljudi pomislili kako je naglo poludio usred veomarazborita razgovora. No i oni bi morali priznati kako je naglo ponovno postao razuman.A možda je ta luda fantazija bila prisutna u mladom umu i zato što je u nekim trenucima sam gospodin Pond izgledao poput ribe. Njegovo ponašanje nije bilo samo veoma uglañeno već i veoma5konvencionalno; njegove su kretnje bile konvencionalne, osim jednog povremenog tika cupkanja svoje usiljene brade za koji se činilo da je posljedica uglavnom toga što je napokon bio prisiljen biti ozbiljan glede jedne od svojih čudnih i nasumičnih izjava. U takvim trenucima zurio bi ispred sebe poput sove i potezao se za bradu, što je pratilo smiješno otvaranje usta, jer izgledalo je kao da su to bila usta lutke kojoj su dlake služile kao konopci. To čudno, povremeno otvaranje i zatvaranje usta, bez izgovaranja riječi, imalo je prilično zaprepašćujuću sličnost s polaganim zijevanjem i gutanjem u ribe. Ali to nikad ne bi potrajalo duže od par trenutaka i tada bi, kako ja pretpostavljam, progutao nedobrodošao prijedlog da objasni što je mislio.Jednoga je dana posve smireno pričao sa sir Hubertom Wotton-om, veoma poznatim diplomatom. Sjedili su ispod šarenih, ogromnih suncobrana u našemu vrtu i gledali prema ribnjaku koji sam toliko izopačeno s njim povezao. Dogodilo se da su razgovarali o dijelu svijeta što su ga obojica dobro poznavali, a u Zapadnoj Europi tek poneko. Radilo se o nepreglednim ravnicama koje postupno prelaze u močvare i pružaju se preko Pomeranije, Poljske i Rusije, pa i dalje, a koliko jemeni poznato, sve do sibirskih pustinja. Gospodin Pond prisjećao se kako je preko područja, gdje je močvara bila najdublja te prošarana baruštinama i sporimrijekama, prolazio put podignut na visokom nasipu s kosim, strmim stranama. Ravni je put bio dovoljno širok za jednog pješaka, ali nedovoljno širok da dva jahača jašu jedan uz drugoga. To je početak priče.

Paradoksi gospodina PondaRadilo se o ne tako davnim vremenima, no o vremenima kad su se jahači koristili mnogo više nego danas, premda manje kao ratnici, a više kao kuriri. Ne treba ni reći kako je to bilo tijekom jednog od mnogih ratova što su pustošili tim dijelom svijeta, uko-6liko je uopće i moguće opustošiti takvu pustoš. Priča je povezana s pritiskom pruskog sistema na poljsku naciju, no onkraj toga nema potrebe tumačiti političke prilike ili raspravljati tko je bio u pravu, a tko u krivu. Jednostavno i lijepo ćemo reći kako je gospodin Pond zabavljao društvo jednom zagonetkom."Vjerujem kako se sjećate priča", reče Pond, "što su bile potaknute slučajem Paula Petrowskog, pjesnika iz Krakova koji je učinio dvije opasne stvari za svoje vrijeme: otišao je iz Krakova živjeti u Poznan i pokušao istovremeno biti pjesnik i domoljub. Grad u kojem je tada živio držali su Prusi. Bio je smješten točno na istočnom kraju dugačkog nasipa. Naravno da se pruska komanda pobrinula za kontroliranje mostobrana tako jedinstvena mosta preko tolikog mora močvara. No u toj osobitoj operaciji njihova je baza bila na zapadnom kraju nasipa. Glavnokomandirajući bio je slavni maršal von Grock. Zbilo se daje njegova stara i najdraža mu regimenta, Bijeli husari, bila smještena najbliže početku dugačka puta na nasipu. Naravno, sve je bilo besprijekorno, sve do zadnjeg detalja na prekrasnim, bijelim uniformama sa žarko narančastim opasačima za mačeve. Bilo jeto tik malo prije nego je cijeli svijet počeo za uniforme koristiti boje blata ili gline. Ne krivim ih zbog toga jer katkad osjećam kako je stara era heraldikebila bolja od vremena u kojima se krivotvore boje, a što se pojavilo s prirodo-pisom te štovanjem kameleona i buba. No ta izvanredna konjička regimentau pruskoj vojsci i dalje je nosila svoje uniforme; kao što ćete vidjeti, bio je to još jedan čimbenik u njihovu neuspjehu. No nije se radilo samo o uniformama nego i o uniformiranosti. Cijela stvar pošla je po zlu zbog prevelike discipline. Grockovi vojnici previše su mu se vjerno pokoravali. Zato jednostavno nije mogao napraviti stvar koju je naumio."7"Pretpostavljam da se radi o paradoksu", rekao je Wotton uz-dahnuvši. "Naravno, sve je to jako pametno i tako dalje. Ali doista, ovo je nonsens, zar ne? Ma znamda ljudi općenito govore kako u njemačkoj vojsci ima previše discipline, ali u vojsci nikad ne može biti previše discipline.""Ali ja ne govorim općenito", reče Pond tužljivo. "Rekao sam to za jedan posebanslučaj. Grock nije uspio jer su mu se njegovi vojnici pokoravali. Istina je, da mu se jedan od njegovih vojnika pokorio, ne bi bilo tako loše. Ali kad su mu se dva vojnika pokorila... e tu jadni, stari vrag doista nije imao izgleda."Wotton se stao grleno smijati. "Drago mi je čuti vašu novu vojnu teoriju. Dopuštate da se jedan vojnik pokori nadreñenome, ali da se dvojica pokore nadreñenome dovodi vas do zaključka kako je pruska disciplina malo pretjerana.""Nemam ja vojnih teorija. Govorim o vojničkoj činjenici", odgovorio je Pond blago. "A to je činjenica da Grock nije uspio jer su mu se pokorila dvojica vojnika. Vojnička je činjenica kako je mogao uspjeti da mu se jedan od njih nijepokorio. Poslije o tome možete smisliti teoriju kakvu vam drago.""Ja ne smišljam teorije", rekao je Wotton ukočeno kao da ga je dirnula beznačajna uvreda.U tom trenutku mogao se vidjeti veliki, razmetljivi lik kapetana Gahagana, veomaneskladna prijatelja i štovatelja malenog gospodina Ponda, koji je dolazio prekosuncem prošarane ledine. U zapučku je imao žarki cvijet, a sivi cilindar bio mu je blago nakošen na glavi pokrivenoj crvenom kosom. Hodao je toliko razmetno da se činilo kako dolazi iz onih starih vremena dendija i ljudi što su se borili u dvobojima, premda je bio premlad za to doba. Dok se njegova visoka figura širokih ramena tek nazirala8na suncu, izgledao je kao utjelovljenje krajnje arogancije. Kad je prišao i sjeo, lica obasjana suncem, otkrila se nagla kontradikcija svemu tome u mekanim smeñim očima što su izgledala tužno, čak i malo zabrinuto.Gospodin Pond prekinuo je svoj monolog i počeo se gotovo piskutavo ispričavati: "Bojim se da previše pripovijedam, kao i obično. Govorio sam o pjesniku Petrowskom koji je bio gotovo ubijen u Poznanu. Bilo je to prije nekog vremena. Vojne su vlasti na mjestu dogañaja oklijevale i bile su ga spremne pustiti, osimu slučaju drukčije, izravne naredbe maršala von Grocka ili nekog višeg po činu. No maršal von Grock bio je odlučan da pjesnik mora umrijeti. Iste je večeri poslao naredbu za smaknuće. Opoziv što ga je trebao spasiti poslan je kasnije, no čovjek koji ga je nosio poginuo je na putu i na kraju je uhićeni pušten.""Ali..." rekao je Wotton mehanički.

Paradoksi gospodina Ponda"Čovjek je nosio opoziv", doda Gahagan pomalo sarkastično."Poginuo je na putu", promumljao je Wotton."Pa je onda zato uhićenik pušten", primijetio je Gahagan izgo-vorivši to glasno i veselo. "Sve je jasno da jasnije ne može biti. Reci nam još jednu takvu pričicu, djedice.""Ovo je sto posto istinita priča", protestirajući reče Pond, "i zbila se točno kako sam rekao. Ne radi se o paradoksu ili čemu sličnom. Samo morate biti upoznati s pričom da biste uvidjeli koliko je jednostavna.""Da", složio se Gahagan. "Mislim da bih se morao upoznati s pričom prije nego shvatim njezinu jednostavnost.""Najbolje da nam ispričate tu pripovijest, pa da smo s tim gotovi", reče Wotton kratko.Paul Petrowski bio je jedan od onih krajnje nepraktičnih ljudi koji su od čudesne važnosti za praktičnu politiku. Njegova je moć počivala u činjenici da je bio nacionalni pjesnik, ali i internacionalni pjevač. Zbilo se da je imao veoma profinjen i moćan glas, kojim je svoje domoljubne pjesme otpjevao u pola svjetskih kon-certnih dvorana. Kod kuće, naravno, bio je svjetlo i trublja revolucionarnih nadanja, posebice kad je u internacionalnoj krizi nestalo praktičnih političara, a njihovo su mjesto preuzeli ljudi više ili manje praktični od njega. Istinski idealist i pravi realist u najmanju ruku gaje ljubav prema akciji. A praktični političar napreduje dajući svakoj akciji praktične primjedbe. Ono što radi idealist može biti neuspješno i ono što radi čovjek od akcije može biti beskrupulozno, no nijedan čovjek ne može steći reputaciju ako nešto ne čini. Neobično je što su dva takva krajnja tipa ljudi stajala na krajnjim krajevima jedinog nasipa i puta kroz močvare — poljski pjesnik, zatvorenik u gradu bio je na jednom kraju, a pruski vojnik, zapovjedniku logoru, na drugom.Maršal von Grock bio je pravi Prus, ne samo potpuno praktičan nego i krajnje prozaičan. Nikad nije pročitao ni kiticu poezije, no nije bio blesav. Imao je vojnički osjećaj za stvarnost. To ga je sprječavalo da upadne u glupave pogreškepraktičnih političara. On nije ismijavao vizije, on ih je mrzio. Znao je da pjesnik, ili prorok, može biti opasan poput vojske. Zato je odlučio da pjesnik mora umrijeti. Bio je to njegov jedini kompliment poeziji — i bio je iskren.Trenutačno je sjedio za stolom u svojem šatoru. Kaciga sa šiljkom, koju je uvijek nosio u javnosti, sad je bila ispred njega. Ogromna glava izgledala je sasvim ćelavo, premda je bila tek glatko obrijana. Na njoj nije bilo ničeg, osimpara veoma jakih nao-10čala koje su njegovom teškom, obješenom licu davale zagonetan izgled. Okrenuo seprema poručniku koji je stajao uz njega, Nijemcu izblijedjele kose i velika, debela lica čije su plave tanjuraste oči isprazno zurile."Poručnice von Hocheimer", rekao je, "rekli ste da će Njegova Visost večeras doći u kamp?""Devetnaest četrdeset pet, maršale", odgovorio je poručnik za kojeg se činilo da, poput neke velike životinje koja ući novi govorni trik, uopće ne želi pripovijedati."Onda je sad pravo vrijeme, prije nego on doñe", rekao je Grock, "da vas pošaljem s ovom naredbom za pogubljenje. Moramo služiti Njegovoj Visosti na svaki mogući način, a posebice ga rješavati nepotrebnih problema. Bit će dovoljno zaokupljen pregledavanjem jedinica. Pobrinite se da sve bude na raspolaganju Njegovoj Visosti. Za sat vremena otići će do drugog položaja."Ogromni poručnik učinio se djelomično povraćen u život i mlako je salutirao. "Naravno, maršale, svi se moramo pokoravati Njegovoj Visosti.""Rekao sam da moramo služiti Njegovoj Visosti", reče maršal.Oštrijim pokretom nego obično, otkvačio je svoje teške naočale i udario njima o stol. Da su blijede, plave poručnikove oči mogle vidjeti nešto takvo ili da su se mogle bolje otvoriti, ne bi to bilo dovoljno da obujme transformaciju nastalutim pokretom. Bilo je to kao da je skinuo željeznu masku. Trenutak prije maršal von Grock, sa svojim teškim naborima kože na licu i vilici, izgledao je neobičnopoput nosoroga. Sad je postao neko novo čudovište: nosorog s očima orla. Tmuran sjaj njegovih starih očiju gotovo svakome bi rekao kako u njemu ima nečeg što nije bilo tek teško; jer u najmanju ruku postojalo je u njemu nešto od čelika, ne samo od željeza.11Jer svi ljudi žive po duhu, bio to i zao duh, ili po nekom toliko udaljenom od kršćanskog da im je teško razlikovati dobro od zla."Rekao sam da svi moramo služiti Njegovoj Visosti", ponovio je Grock. "Reći ću to mnogo jednostavnijim riječima kažem li da moramo spasiti Njegovu Visost. Zar

Paradoksi gospodina Pondanašim kraljevima nije dovoljno što moraju biti naši bogovi? Zar im se može dovoljno služiti i braniti ih? Mi smo ti koji moramo služiti i spašavati."Maršal von Grock rijetko je govorio, ili čak razmišljao, na način kako teorijamaskloni ljudi gledaju na razmišljanje. U ljudi njegova kova, kad se dogodi da misle na glas, obično se može zapaziti kako najradije pričaju s psom. Osjete čaki neko pokroviteljsko olakšanje pri upotrebi dugačkih riječi i tumačenju razlogapred psom. Bilo bi nepravedno usporeñivati poručnika von Hocheime-ra s psom. Bila bi to nepravda prema psu koji je mnogo osjećajmje i budnije stvorenje. Bilobi istinitije reći kako je Grock, u jednom od svojih rijetkih trenutaka promišljanja, imao utješan i siguran osjećaj kako svoje misli iznosi u prisutnosti krave ili kupusa."U povijesti naše kraljevske kuće, uvijek se ponavlja da sluga spašava gospodara", nastavio je Grock, "i često za to bude nagrañen šikaniranjem, barem iz vanjskog svijeta, koji uvijek osjećajno cmizdri protiv uspješnih i snažnih. No mi smo uspješni i snažni. Proklinjali su Bismarcka zato što je od gospodara sakrio brzojav iz Emsa, no to je gospodara učinilo gospodarom svijeta. Zauzet jePariz. U Austriji je zbačena vlast. Bili smo sigurni. Večeras će Paul Petrowski biti mrtav i mi ćemo ponovno biti sigurni. Zato vas smjesta šaljem sa smrtnom presudom. Shvaćate da nosite nareñenje za brzo pogubljenje Petrowskog... i da morate ostati i vidjeti je li nareñenje izvršeno?"Mutavi je Hochaimer salutirao: dobro je razumio. A imao je i12neke odlike psa: bio je hrabar kao buldog i mogao je biti vjeran do smrti."Morate uzjahati i smjesta krenuti", nastavio je Grock, "te voditi brigu da vas ništa ne omete ili vam pomrsi plan. Ako večeras ne doñe nikakva poruka, znam da će taj blesavi Arneheim pustiti Petrowskog. Požurite se."Poručnik je ponovno salutirao i otišao u noć. Uzjahao je jednoga od divnih, bijelih vojnih konja koji su bili dio te sjajne, veličanstvene jedinice. Počeo je jahati duž visoka, uzana puta, kao po vrhu zida, koji se uzdizao nad obzorjem, te nad mračnim i sve slabijim bojama tih silnih močvara.Dok su zadnji zvuči kopita njegova konja još dolazili s puta, von Grock je ustao, stavio svoje naočale i kacigu te otišao do vrata svojega šatora, ali zbogdrugog razloga — k njemu dolazio je zapovjednik pod punom ratnom spremom. Duž udaljenih linija već su se čuli zvukovi ritualnog salutiranja i izvikivanja naredbi. Njegovo Veličanstvo, princ, je stigao.Njegovo Veličanstvo, princ, bio je drukčiji od ljudi oko njega, barem glede vanjštine. No i u ostalim je stvarima bio iznimka u svojem svijetu. I on je nosio kacigu, ali druge regimente, takoñer crnu sa svjetlucavim plavim čelikom išiljkom. I bilo je nečeg napola proturječnog i napola inventivno prikladnog, na neki zastario način, u kombinaciji te kacige i dugačke, tamne, lepršave brade meñu svim tim obrijanim Prusima. Pored dugačke, tamne, lepršave brade nosio je idugačak, tamni, lepršavi ogrtač plave boje, a na njemu svijetlu zvijezdu najvišeg kraljevskog reda. Ispod plavog ogrtača nosio je crnu uniformu. Premda Nijemac kao i svi, ipak je bio drukčiji Nijemac od ostalih. Nešto je u njegovu ponosnu, ali i13rastresenu licu, odgovaralo legendi kako je jedina istinska strast njegova života bila glazba.Zapravo, gunñavi je Grock bio sklon povezati s tom dubokom ekscentričnošću veomairitantnu i razdražujuću činjenicu da princ nije odmah krenuo s doličnim pregledom i pozdravom jedinica, koje su bile postrojene u paradnim labirintima te u skladu s pravilima vojničkoga ponašanja njihove nacije, već se odmah i nestrpljivo bacio na temu koju bi najradije bio izbjegao: bila je to tema vražjeg Poljaka, njegove popularnosti te njegove ugroženosti, jer princ je čuo kako se njegove pjesme pjevaju u pola europskih opernih kuća."Govoriti o smaknuću takva čovjeka čista je ludost", rekao je princ mršteći se pod svojom crnom kacigom. "On nije običan Poljak. On je europska institucija. Tobi osudili i tome se suprotstavili naši saveznici, naši prijatelji, čak i naši ljudi — Nijemci. Želite li postati luda žena koja je ubila Orfeja?""Visosti", rekao je maršal, "bit će to osuñeno, no on će biti mrtav. Bit će suprotstavljanja, no on će biti mrtav. Što god da je naumio, neće napraviti. Štogod da čini, više neće. Smrt je činjenica nad činjenicama, a ja sam sklon činjenicama.""Zar ne znate ništa o svijetu?" upitao je princ."Nije me briga za svijet", odgovorio je Grock, "nego samo za krajnje postaje domovine."Za Boga miloga", povikala je Njegova Visost, "pa vi biste objesili Goethea zbogprepirke s Weimarom!"

Paradoksi gospodina Ponda"Za sigurnost vaše kraljevske kuće", odgovorio je Grock, "bez imalo oklijevanja."Zbio se kratki muk, a onda princ reče oštro i naglo: "Što to treba značiti?"14"To znači da ne bih oklijevao ni trena", odgovorio je maršal uporno. "Već sam poslao naredbu da se Petrowski smakne."Princ se podigao poput velikog, crnog orla i zamahnuo svojim ogrtačem kao moćnimkrilima; svi su shvatili kako je od bijesa, i bez da je bilo što rekao, postao čovjek akcije. Čak se nije obratio ni von Grocku. Prozborio je preko njega i visokim glasom pozvao drugoga po činu, generala von Volgena, zdepastoga čovjeka ćoška-ste glave koji je odostraga stajao ukočeno poput kamena."Tko ima najboljeg konja u vašoj konjičkoj diviziji, generale? Tko je najbolji jahač?""Arnold von Schacht ima konja koji bi mogao pobijediti na utrkama", spremno je odgovorio general. "I jaši dobro poput džokeja. Pripadnik je Bijelih husara.""Jako dobro", reče princ istom novom vrstom prizvuka u glasu. "Neka odmah krene za čovjekom s tom suludom porukom i zaustavi ga. Ja ću mu dati ovlasti protiv kojih, nadam se, cijenjeni general neće imati ništa protiv. Donesite mi pero i tintu."Sjeo je i protresao ogrtač; donijeli su mu pisaći pribor. Nepokolebljivo i kičasto ispisao je naredbu koja je pobijala sve prije nje i kojom se ukidalo izvršenje smrtne presude i po kojoj se Poljak Petrowski morao pustiti na slobodu.A onda, usred sveg tog muka u kojem je stari Grock stajao ukočena pogleda poput kamena kipa iz prethistorijskih vremena, princ je izjurio iz prostorije vukući za sobom ogrtač i sablju. Bio je toliko silno ljut da se nitko nije usudio podsjetiti ga na protokolarni pozdrav jedinicama. Arnold von Schacht, kovrčavi, žustri momak koji je izgledao kao dječarac, ali s nekoliko odlikovanja na bijeloj uniformi svojih Husara, udario je petama i od princa uzeo15presavijeni papir. Onda je izašao, uzjahao svojega konja i poletio visokim, uskim putom poput srebrne strijele ili meteora.Stari se maršal polako i mirno vratio u svoj šator gdje je polako i mirno skinuosvoju kacigu i naočale te ih položio na stol ispred sebe. Onda je pozvao teklićakoji je bio ispred šatora. Naložio mu je da odmah poñe po narednika Schwartza izBijelih husara.Minutu kasnije pred maršalom se pojavio mršav i žilav čovjek s velikim ožiljkom na čeljusti, ponešto taman za Nijemca, ukoliko mu ten nisu izmijenile godine pune dima, oluja i nevremena. Salutirao je te mirno stao. Maršal je polako podigao pogled. Veliki je ponor izmeñu carskog maršala, s podreñenim generalima,i takvog ofucanog dočasnika, no istina je kako se nitko od spomenutih ljudi u ovoj priči nije tek pogledom i bez ijedne riječi bolje razumio."Narednice", rekao je maršal sažeto, "sreo sam vas dvaput. Jednom, mislim, kad ste dobili vojno priznanje za izvanredno gañanje iz karabina."Narednik je salutirao ništa ne govoreći."A drugi put", nastavio je von Grock, "kad su vas ispitivali zato što ste upucali onu prokletu staru ženu koja nam nije dala informacije o zasjedi. Incident je tada za sobom povukao velike priče, čak i u našim krugovima. Utjecajje, meñutim, donio prevagu na vašu stranu. Moj utjecaj."Narednik je ponovno salutirao. I dalje je šutio. Maršal je nastavio pripovijedati bezbojno, ali otvoreno."Njegova Visost, princ, krivo je informiran i prevaren pa su na taj način dovedeni u opasnost on i domovina. Pogriješio je i nepromišljeno otposlao pomilovanje za Poljaka Petrowskoga, koji večeras mora biti ubijen. Ponavljam: koji večeras mora biti ubijen.16Morate brzo odjahati za von Schachtom, koji nosi pomilovanje, i zaustaviti ga.""Ne mogu se nadati da ću ga sustići, maršale", rekao je narednik Schwartz. „Ima najhitrijeg konja u regimenti i najbolji je jahač.""Nisam rekao da ga morate sustići. Rekao sam da ga morate zaustaviti", reče Grock. A onda je nastavio sasvim polako: "Čovjek se može zaustaviti ili pozvati na mnogo različitih načina: vikanjem ili pucanjem." Govor mu je postao još razvučeniji, ali i sumorniji, no nije zastajkivao. "Pucanj iz karabina može privući njegovu pažnju."Tada je tamni narednik salutirao po treći put. Mrke usne ponovno su mu bile stisnute."Svijet se mijenja", rekao je Grock, "ne riječima, kuñenjem ili nagrañivanjem, nego djelima. Svijet se nikad ne oporavlja od onoga što je učinjeno. U ovome

Paradoksi gospodina Pondatrenutku ubojstvo čovjeka je stvar koja mora biti učinjena." Iznenada bijesnu njegove blistave, čelične oči i on doda: "Naravno, mislim na Petrowskog."Narednik Schwartz sav se smrknut nasmijao. I on je podigao šatorska vrata, otišao u tamu, uspeo se na konja i odjahao.Za zadnjeg od trojice jahača bilo je još manje vjerojatno od prvog kako će se prepustiti vlastitim maštovitim idejama. No zato što je, na neki uvrnuti način, i on bio čovjek, u takvoj noći i na tom putu nije mogao, a da ne osjeti nesnosnost tog neljudskog krajobraza. Dok je jahao duž tog strmog nasipa, oko njega se u nedogled širilo nešto milijardu puta neljudskije od mora. Jer u tome nitko nije mogao plivati, niti je time mogao ploviti brod, niti se u tome moglo činiti bilo što ljudsko — čovjek je jednostavno u tome mogao potonuti bez pružanja otpora. Narednik je imao osjećaj da se17radi o prvobitnom glibu koji nije bio ni krut ni tekuć, ni bilo kakav — osjećao je njegovu nazočnost onkraj oblika sviju stvari.Bio je ateist, kao i mnoge tisuće bešćutnih, bistrih ljudi sa sjevera Njemačke; no on nije bio ona sretnija vrsta pogana koja u ljudskom napretku može vidjeti procvat zemlje. Taj svijet ispred njega nije bio polje u kojem ima zelenila ili živih bića što se razvijaju i donose plodove: bio je to tek ponor u kojem je svako živo biće moglo potonuti kao u rupu bez dna. Ta mu je pomisao dala snage za sve dužnosti što ih je imao izvršiti u tom ružnom svijetu. Sivo-zelene mrlje polegnute vegetacije, što je odozgo izgledalo poput raširenog zemljovida, izgledale su više kao slika bolesti nego razvoja; a u jezerima okruženima zemljom prije je mogao biti otrov nego voda. Prisjetio se neke humanitarne katastrofe, ili tako nečeg, sa zatrovanim jezerima.Ali narednikova razmišljanja, poput većine razmišljanja ljudi koji obično ne razmišljaju, bila su ukorijenjena negdje u podsvjesnoj napetosti njegovih živacai njegove praktične inteligencije. Bilo je istinito da cesta ispred njega nije bila samo pusta, nego se činila i beskrajno dugačkom. Nikad ne bi rekao da može odjahati tako daleko, a da ne uhvati neki udaljeni odsjaj čovjeka kojega je slijedio. Von Schacht morao je imati najhitrijeg od sviju konja da odmakne tako daleko. Jer je bio otišao, ma kojom to god brzinom bilo, u relativno kratkom vremenskom razmaku. Kao što je Schwartz rekao, nije se nadao da će ga sustići, no veoma realističan osjećaj za udaljenost govorio mu je kako ga veoma skoro mora ugledati. A onda, baš kad gaje počeo obuzimati očaj i širiti se bezličnim krajobrazom, napokon ga je i ugledao.Bijela piknja, koja se lagano, polako povećavala u nešto poput bijelog lika, pojavila se daleko naprijed i žestoko je jahala. Povećala18se do te mjere jer se i Schwartz naprezao da žestoko jaši i sad se mogao vidjetiblijedi odsjaj narančaste boje karakteristične za regimentu Husara. Pobjednik u gañanju cijele vojske gañao je i manje bijele mete od toga.Skinuo je svoj karabin. Šok neprirodne buke miljama je preplašio divlje ptice u muklim močvarama. No narednika Schwartza to nije mučilo. Njega je zanimala bijela, uspravna figura, a iz te je udaljenosti mogao vidjeti kako se presavila i da joj se promijenio oblik — kao da se čovjek iznenada deformirao. Objesio se u sedlu poput grbavca, a Schwartz je sa svojim preciznim okom i velikim iskustvom znao kako je njegova žrtva bila prostrijeljena kroz tijelo; bio je gotovo siguran da je prostrijeljena kroz srce. Zatim je drugim hicem srušio i konja — cijela se jahačka prilika nagnula u stranu pa je stala kliziti i ponirati da bi na kraju uz bijeli bljesak nestala u mračnoj močvari.Praktični narednik bio je siguran kako je njegov posao obavljen. Praktični ljudinjegova kova obično su veoma precizni u onome što rade — zato toliko često i pogriješe. Povrijedio je drugar-stvo koje je duša svih vojski: ubio je hrabrog časnika što je obavljao svoju dužnost. Prevario je i odupro se svojemu vladaru ipočinio obično ubojstvo koje nije mogao opravdati osobnim razlozima. No pokorio se svojemu nadreñenom časniku i pomogao da se ubije Poljak. Te dvije činjenice na trenutak su mu bile u glavi. Onda je zamišljeno krenuo natrag kako bi dao prijavak maršalu von Groc-ku. Nije sumnjao u temeljitost posla što ga je obavio.Čovjek koji je nosio pomilovanje sigurno je bio mrtav. Ako je i nekim čudom bio tek umirao, zasigurno nije mogao uzjahati crknutog ili crkavajućeg konja i otićido grada da bi na vrijeme spriječio egzekuciju. Ne; sad je bilo mnogo praktičnije i razboritije vratiti se pod krilo svojega19zaštitnika, autora ovog očajničkog plana. Svu svoju snagu priklonio je snazi moćnog maršala.I uistinu, veliki maršal imao je u sebi tu veličinu. Nakon monstruozne stvari što ju je napravio, ili se pobrinuo da bude napravljena, prezrivo je odbio

Paradoksi gospodina Pondapokazati bilo kakvu bojazan ili se suočiti s činjenicama i nije dovodio u pitanje vezu sa svojom alatkom. Jer on i njegov narednik, nekih sat ili malo više nakon toga, zajedno su odjahali duž nasipa do odreñenog mjesta gdje je maršal sjahao, a drugome naredio da ostane u sedlu. Želio je da narednik pode naprijed, do cilja njegovih jahača, kako bi vidio je li u gradu nakon smaknuća sve u redu ili postoji neka opasnost od narodnog otpora."Onda je to ovdje, maršale?" upitao je narednik tiho. "Mislio sam da je dalje. No činjenica je da ovaj put izgleda beskonačno poput noćne more.""Ovdje je", odgovorio je Grock. Teško se spustio iz sedla i stremena, a onda je otišao do ruba dugačkog prsobrana i pogledao dolje.Mjesec je sjajio nad močvarama i svojim krasnim svjetlom obasjavao je tamne vodei zeleni talog. U najbližem grmlju šaša, u podnožju nasipa, poput svijetle i blistave ruševine, ležalo je sve ono što je ostalo od najboljeg bijelog konja i bijelog jahača čitave njegove brigade. Identitet je bio neupitan. Mjesec je stvorio neku vrstu aureole oko kovrčave, zlatne kose mladoga Arnolda, drugoga jahača i nositelja pomilovanja. Ista mistična mjesečina nije obasjavala samo remenje i gumbe, nego i posebna odlikovanja mladog vojnika te trake i oznake njegovih činova. Pod tim veličanstvenim velom svjetla, kao da je bio u bijelom oklopu Sir Galahada. 1 jedva da je moglo biti groznijega kontrasta od palog, časnog mladića te kamene groteskne figure koja ga je odozgo gledala. Grock je20ponovno skinuo svoju kacigu. Premda je bilo moguće da to bude neki nejasan oblikpogrebnog odavanja počasti, gola glava i goli vrat što su se kameno bljeskali namjesecu kao u debelokošca, davali su vizualni dojam gole glave i vrata nekog čudovišta iz kamenog doba. Rops, ili neki slični bakrorezac crnih, fantastičnih njemačkih škola, mogao je izraditi takvu sliku: golema neman, neljudska poput bube, dolje je gledala slomljena krila te bijeli i zlatan oklop nekog poraženog kerubinskog prvaka.Grock nije izgovarao molitvu niti je izražavao žaljenje. No na neki mračan načintrgnule su mu se misli kao što se katkad mračna i moćna močvara trgne poput živog bića. Svi ljudi poput njega, kad po prvi put nešto blijedo osjete, obrambeno i da ne znaju zašto, pokušavaju formulirati svoju vjeru i suprotstaviti je silnom svemiru i nepomičnom mjesecu."Prije i poslije čina njemačka će volja biti jednaka. Ne mogu je slomiti ni promjene ni vrijeme, kao u onih što se kaju. Ona je izvan vremena poput stvari od kamena te istim licem istovremeno gleda unaprijed i unatrag."Muk koji je uslijedio trajao je dovoljno dugo da njegovoj hladnoj, praznoj duši ugodi odreñenim osjećajem pretkazanja — kao da je kameni kip progovorio u tihoj dolini. No tišinu je ponovno počeo narušavati udaljeni i tihi zvuk što je dolazio od blijeda udaranja konjskih kopita; sljedećeg trenutka pojavio se narednik koji je jahao u galopu ili, bolje rečeno, kao strijela jurio je natrag po uzdignutu nasipu, a njegovo crnomanjasto lice s ožiljkom nije bilo tek mrko, već je pod mjesečinom izgledalo sablasno."Maršale", rekao je salutirajući neprirodnom ukočenošću, "vidio sam Poljaka Petrowskog!"21"Zar ga još nisu pokopali?" priupitao je maršal pomalo smeteno i još uvijek gledajući dolje."Ako jesu", odgovorio je Schwartz, „odgurnuo je kamen i ustao od mrtvih."Promatrao je ispred sebe mjesec i močvare. Premda je bio daleko od toga da bude vizionar, nisu mu u glavi bile te stvari koje je gledao, nego stvari koje je upravo bio vidio. A vidio je Paula Petrowskog kako živ hoda i žuri niz blještavoosvijetljenu glavnu ulicu poljskog grada što je smješten na samom početka ovog nasipa. Nije moglo biti zabune glede vitke figure s paperjem od kose i čuperkom francuske bradice, a koja je bila u tolikim privatnim albumima i ilustriranim časopisima. A iza njega vidio je poljski grad što je bio pun zastava i plama baklji, ljudi što su odavali pobjedničku slavu heroju i bili manje neraspoloženiprema vlasti nego obično, jer veselili su se oslobañanju njihova popularnog junaka."Želite reći", povikao je Grock iznenañeno graktavim i krešta-vim glasom, "da suse usudili pustiti ga usprkos mojoj poruci?"Schwartz je ponovno salutirao i rekao:"Pustili su ga jer nisu primili nikakvu poruku.""Zar od mene tražite", reče Grock, "da povjerujem kako nijedan teklić iz našega logora uopće nije stigao?""Nijedan teklić", rekao je narednik.Dogodila se dugačka šutnja, a potom Grock promuklo reče: "Pa što se dovraga dogodilo? Možete li to kako objasniti?"

Paradoksi gospodina Ponda"Vidio sam ono", rekao je narednik, "što sve objašnjava."Kad je gospodin Pond ispričao priču do tog mjesta, stao je s iritantnim i bezizražajnim izgledom svojega lica."No", rekao je Gahagan nestrpljivo, "a vi znate to što sve objašnjava?"22"Pa mislim da znam", rekao je Pond ponizno. "Vidite, morao sam sam to riješiti kad je izvještaj došao u moj odjel. I doista je izvorište svega u prekomjernom pruskom pokoravanju. Takoñer je izvorište u još jednoj pretjeranoj pruskoj slabosti: preziru. Od svih strasti što zasljepljuju, izluñuju i obmanjuju čovjeka, najgora je prezir.Grock bi mnogo ležernije pripovijedao pred kravom i još ležernije pred kupusom. Prezirao je glupe ljude čak i u svojim redovima: tretirao je prvog teklića, von Hocheimera, kao komad namještaja poglavito stoga što je djelovao poput bedaka, no poručnik nije bio takav bedak kao što je izgledao. Shvatio je naum velikog maršala jednako kao i cinični narednik koji je prljave poslove obavljao cijelogaživota. Hocheimer je takoñer shvaćao osobitu maršalovu moralnu filozofiju koja kaže da je napravljeno djelo nepobitno čak i kad je neobranjivo. Znao je da njegov komandir jednostavno želi leš Petrowskog. Želio ga je pod svaku cijenu pai po cijenu bilo kakvih prinčevih pomilovanja ili žrtvovanja vojnika. Pa kad je čuo brzog konjanika iza sebe, koji je jahao kako bi ga sustigao, znao je kao i Grock sam, da je novi teklić sa sobom morao nositi prinčevu poruku o pomilovanju. Von Schacht, taj veoma mlad, no hrabar časnik koji je izgledao poput utjelovljenja one sjajne njemačke tradicije, što je bila previše zanemarivana u ovoj priči, bio je vrijedan nesreće koja ga je učinila glasnikom mnogo plemenitije politike. Približavao mu se brzinom proizašlom iz preuzvišene vještine jahanja koju Europa baštini od velikih viteških vremena i pozvao ga, glasom koji je zvučao poput glasničke trube, da stane i okrene se. I von Hocheimer se pokorio. Zaustavio se, potegnuo konja za uzde i okrenuo se u sedlu;no karabin je u ruci držao poput pištolja i pogodio je momka meñu oči.23Zatim se ponovno okrenuo i nastavio jahati noseći smrtnu presudu za Poljaka. Izanjega konj i čovjek prevrnuli su se preko ruba nasipa pa je cijeli put bio čist.A uzduž tog praznog i čistog puta stizao je treći teklić koji se čudio beskonačnoj dužini svojega putovanja. A onda je ugledao nepogrešivu husarsku uniformu koja je poput zvijezde nestajala u daljini — i on je pucao. Samo što nije ubio drugog teklića, nego prvog.Zato nijedan teklić te večeri nije živ stigao u Poljski grad. Zato je zatvorenikživ izašao iz zatvora. Mislite li da sam bio sasvim u krivu kad sam rekao kako je von Grock imao dvojicu vjernih slugu od kojih je jedan bio suvišan?"24ZLOČIN KAPETANA GAHAGANAMora se priznati kako su neki ljudi Ponda držali dosadnim. Imao je slabost da dugo pripovijeda, ne zato da bi se pravio važnim, već zato stoje imao staromodanukus glede književnosti, pa je nesvjesno usvojio navike Gibbona, Butlera ili Burkea. Čak i njegovi paradoksi ne bijahu od one vrste koju bismo imenovali briljantnim paradoksima. Riječ briljantno već dugo je najjače oružje kritičara; meñutim, gospodin Pond nije mogao biti napadan i poražavajuće osuñivan za briljantnost. Tako, u slučaju koji ćemo sad razmotriti, kad je gospodin Pond rekao (osvrćući se, sa žaljenjem moram reći, najvećem dijelu ženskoga spola, da tako kažemo modernim rječnikom): "One se toliko žure, da ne mogu nikuda stići", on to nije izrekao kao kakav epigram. A nekako i to nije zvučalo epigramat-ski, nego samo neobično i zakučasto. A dame kojima bi to rekao, posebice poštovanoj Violeti Varnev, ne bi u tome nalazile smisao. Mislile su da gospodin Pond, kad ne dosañuje, samo zbunjuje.Dakle, gospodin Pond katkad se prepuštao dugačkom pripovijedanju. Slava i velikapočast imali su pripasti onome tko ga uspije zaustaviti u njegovu dugačkom raspredanju; a te lovorike idu na čelo gospoñice Artemis Ase-Smith iz penssylvanijskog Pentapo-lisa. Pristigla je napraviti intervju s gospodinom Pondom za The Live Wire glede njegovih navodnih pogleda na Hagissvu misteriju; inije mu dopuštala nijedne suvišne riječi."Vjerujem", započeo je gospodin Pond nervozno, "da vaše no-25vine istražuju ono što bi neki nazvali privatnom egzekucijom, a ja ubojstvom, ali...""Pustite to", reče kratko mlada žena. "Za mene je prekrasno sjediti ovdje blizu svih tih tajni vaše vlade, pa..." Nastavila je svoj monolog, premda u stilu Morseovih znakova. Da ne bi gospodinu Pondu dopuštala upadanje u riječ, činilo se kako drži sasvim ispravnim to sama činiti. Nekako se u odreñenim trenucima

Paradoksi gospodina Pondačinilo da njezino pričanje nikad neće prestati, da jedna jedina rečenica nikad neće završiti.Svi smo mi čuli za američke novinare koji iskapaju obiteljske tajne, upadaju u spavaće sobe i prikupljaju informacije poput provalnika. Ima takvih, ali ima i drukčijih. Riječ je, ili je bila, kad pisac pomisli na njih, o velikom broju inteligentnih ljudi spremnih da razgovaraju o inteligentnim stvarima; a bila je to i gospoñica Asa-Smith. Bila je malena i tamna. Bila je lijepa, a bila bi još ljepša da svoj ruž nije umakala u boje pomrčine i potresa. Nokti na prstima bijahu joj obojani u pet različitih nijansi, koje su izgledale kao da su izašle iz dječje kutije s bojama. Takoñer bila je brbljava poput djeteta. Osjećala je nešto očinsko u gospodinu Pondu pa mu je o svemu pričala. Ništa joj nije morao pripovijedati. Nikakve zakopane tragedije Pondove obitelji nisu se iskapale, nikakve tajne zločina počinjenih iza vrata spavaće sobe gospodina Ponda. Razgovor, da tako to nazovemo, uglavnom se vrtio oko njezinih prvih dana u Pennsylvaniji; njezinih ranih ambicija i ideala, a te dvije stvari, kao i još mnogo toga povezana s njezinom lokalnom tradicijom, izgledalo je da za nju značeistu stvar. Bila je feministkinja i stajala je uz Adu P. Tuke protiv klubova, salona i sebičnosti muškaraca. Napisala je kazališnu dramu i veoma ju je željelapročitati Gospodinu Pondu.26"Glede tog pitanja privatne egzekucije", rekao je gospodin Pond uglañeno, "držimkako svi mi padnemo u iskušenje u očajnim trenucima...""Ma ja vam veoma očajno hoću pročitati dramu i... znadete vi kako je to. Samo, znate, moja je drama strašno moderna. Premda najmoderniji ljudi ne rade baš to... mislim, početak u vodi i onda...""Početak u vodi?" zapitao je gospodin Pond."Da, nije li to previše... ma, znate vi. Držim kako će uskoro svi imati likove ukupaćim kostimima... ali oni će samo ulaziti s lijeva ili desna; dolazit će sa strane, znate... i sve kako to već ide. Moji likovi dolaze odozgo, skaču uz pljusak... Pa to će biti pravi prasak, zar ne? Mislim ovoga, tako počinje." Počela je veoma brzo čitati."Scena — more oko Lidoa.Glas Toma Toxina (odozgo): 'Gledajte me kako ću zapljusnuti pa...' (Toxin odozgoskače na pozornicu u kupaćem kostimu boje graška).Glas vojvotkinje (odozgo): 'Vi možete samo zapljusnuti kao, vi... (Vojvotkinja skače odozgo u skerletnom kupaćem kostimu.)Toxin (približava se pijuckajući): Prskanje kao prskanje... tvoj buć nije drugo do pljus...'Vojvotkinja: Oh, djedice!'""Nazvala ga je djedice, znate, zato što pljus u onoj prastaroj komičnoj pjesmi znači novac... U stvari, oni su prilično mladi, naravno, i stoga... shvaćate. Ali..."Gospodin Pond profinjeno i nepokolebljivo upadne joj u riječ: "Znam da ćete bititoliko ljubazni, gospoñice Asa-Smith, da mi ostavite rukopis ili mi pošaljete jedan primjerak kako bih u slobod-27no vrijeme mogao u njemu uživati. Previše je to sad brzo za staroga sivonju kao što sam ja. I čini se kao da nitko ne dovršava rečenicu. No, mislite li da ćete uspjeti natjerati naše vodeće glumce i glumice da skaču s velikih visina na morsku pozornicu?""Pa, usuñujem se reći kako bi neki stari kazalištarci mogli gnjaviti oko toga", odgovorila je, "jer... ne mogu zamisliti vašu veliku glumicu u tragedijama, Oliviu Feversham, premda nije toliko stara i još je uvijek ljupka... ali toliko šekspirijanska! Ali zato ću dobiti obećanje časne Violete Varney, jer njezina jesestra moja prava prijateljica, premda ne toliko... a i mnogi amateri napravili bi to radi zabave. Onaj momak Gahagan dobar je plivač, bavi se glumom, takoñer... i, oh, onda, on će upasti bude li Joan Varney unutra."Lice gospodina Ponda, koje je do sada bilo strpljivo i stoičko, poprilično neprimjetno postalo je uzbunjeno i živahno. Sad je progovorio ozbiljno:"Kapetan Gahagan moj je veliki prijatelj i upoznao me je s gospoñicom Varney. Kao i s njezinom sestrom, koja je na pozornici...""Nije ni sjena od Joan, zar ne? Ali..." rekla je gospoñica Asa Smith.Gospodina Ponda ovo se dojmilo. Svidjela mu se gospoñica Asa-Smith. Veoma mu se svidjela. A pri pomisli na časnu Violet Varney, tu englesku aristokratkinju, i sve američko još mu se više počelo sviñati. Časna Violet bila je jedna od onih bogatih žena koje plaćaju da bi loše glumile, oduzimajući kruh iz usta siromašnim ljudima koji bi mogli biti plaćeni za dobru glumu. Zasigurno bila je sposobna za skakanje u kupaćem kostimu, u bilo čemu ili ničemu, ako je to bio

Paradoksi gospodina Pondajedini put na pozornicu pod svjetla reflektora. Sigurno da je bila kadar pomoći gospoñici Asi-Smith u njezinoj apsurdnoj drami i izgovaranju sličnih besmislica o modernosti i nezavisnosti28od sebičnih muškaraca. No bilo je tu i razlika, ali onih koje nisu išle u prilogčasnoj Violeti. Jadna Artemis povodi se za poglupavim modama zato što je kao novinarka tegobno zarañivala za život, a Violet Varney oduzimala je živote drugim ljudima. Obje govorile su stilom koji je karakteriziralo nedovršavanje rečenica. Bila je to vrsta jezika za koji je gospodin Pond iskreno držao kako bise mogao zvati krnji engleski. No Violet je odbacivala repove rečenica kao da jepreumorna da ih završava; Artemis činila je to kao da je žudno htjela preskočitina sljedeću. Nalazilo se u njoj nešto, neka stvar, životni duh, koji je nadmašivao svaku kritiku Amerike."Joan Varney mnogo je draža", nastavila je Artemis. "I možete se kladiti kako i vaš prijatelj Gahagan misli isto. Mislite li vi da će se oni doista oženiti? Znate, on je neobičan momak."Gospodin Pond nije to nijekao. Kapetan Gahagan, taj razmetljivi, uznemireni i katkad sumorni čovjek odan užicima, bio je neobičan na mnogo načina; na primjer,u svojoj gotovo neprimjerenoj naklonosti preciznom i dosadnom gospodinu Pondu."Neki kažu daje ništarija", rekla je otvorena Amerikanka. "Nisu to moje riječi; ja kažem da je on skriveni talent. I neodlučan je glede Joan Varney, zar ne? Neki govore kako je u stvari zaljubljen u veliku Oliviju - jedinu vašu glumicu utragedijama. Samo što je ona toliko smiješno tragična.""Bog je pomogao da ne glumi u pravoj tragediji", rekao je Pond.Znao je on što je s time mislio; ali nije imao nimalo jasnu predodžbu o groznoj tragediji u stvarnome životu i smrti u kojoj će Olivia Feversham odigrati svoju ulogu u sljedeća dvadeset i četiri sata. O svojem je irskom prijatelju mislio onako kako ga je poznavao; i bio je dovoljno blizu da zna sve ono što on nije nije znao. Peter Patrick Gahagan živio je modernim životom, možda i pretje-29rano, bio je ljubitelj noćnih klubova i vozio je sportske automobile, bio je jošrelativno mlad, ali, usprkos svemu, pripadao je prošlome vremenu. Pripadao je onim vremenima byronskoga stila. Kad je gospodin W. B. Yeats zapisao: "Romantična je Irska mrtva i pokopana; u grobu je s O'Learyjem", nije poznavao Gahagana, koji još nije bio blizu groba. Stotine bi uvida otkrilo kako je on gajio tu staru tradiciju: bio je vojnik u konjaništvu, član parlamenta, te zadnji koji je slijedio stare irske govornike s njihovim naglašenim stankama. Uzsve to, iz nekog razloga, obožavao je Shakespearea. Govori Isaaca Butta bili su puni Shakespearea; Tim Healy mogao je citirati pjesnika tako da se njegova poezija činila dijelom žive rasprave za stolom. Russell od Killowena nije pročitao druge knjige. Ali on je bio šekspirijanac osamnaestog stoljeća, poput Garricka. To je osamnaesto stoljeće, na koje je on podsjećao, imalo poprilično pogansku stranu. Pond nije mogao odbaciti mogućnost da je Gahagan imao vezu s Olivijom, ili bilo kime drugim; ako je tako, onda bi oluja mogla zavreti. Jer Olivija je bila udana, i to ne za ljubazna supruga.Frederick Feversham bio je nešto gore od neuspješnoga glumca - on je nekad bio uspješan. Sad je u kazalištima bio zaboravljen, a samo su ga sudnice pamtile. Garav i žučljiv čovjek, izmoždeno zgodan, postao je slavan, ili dobro poznat, kao uporni parničar. Beskonačno je tužio ljude koje je optuživao za beznačajne stvari te nejasne i sporne prekršaje - bila je riječ o menadžerima, suparnicima i drugima. Zasad nije imao neku značajniju svañu sa svojom ženom, koja bijaše mlaña od njega i još uvijek popularna u svojem poslu. No bio je mnogo manje intiman sa svojom ženom nego sa svojim odvjetnikom.Od suda do suda prolazio je Feversham ganjajući svoja prava30kao sjenkom praćen odvjetnikom Lukeom, iz tvrtke Masters, Luke and Masters. Bio je on mlad čovjek ravne, žute kose i drvenoga lica. Što je on mislio o zavadama svojega klijenta i koliko je daleko išao u njihovu obuzdavanju, to drveno lice nikad nije otkrivalo. No za svojega je klijenta dobro radio pa su njih dvojica neizbježno postali neka vrsta braće po oružju. U jednu je stvar Pond bio siguran. Ni Feversham, niti Luke ne bi bili skloni pošteñivanju Gahagana ako bi se taj neobičan gospodin o nešto ogriješio. No taj dio problema čekalo je rješenje gore nego je on i sanjao. Dvadeset i četiri sata nakon što je Pond razgovarao s novinarkom, saznat će kako je Frederic Feversham mrtav.Poput svih svadljivih ljudi i gospodin Feversham ostavio je za sobom neriješeni pravni problem kako bi se nebrojeni odvjetnici nahranili napojnicama. Meñutim, nije bila riječ o pogrešno sastavljenoj oporuci ili sumnjivom potpisu. Radilo seo ukočenom, izbu-ljenom lešu što je ležao u dvorištu gdje bio je probušen

Paradoksi gospodina Pondasportskim mačem i potrganih gumba. Frederic Feversham, legalist, pretrpio je svoju konačnu i zadnju neporecivu nepravdu - bio je nasmrt proboden dok je ulazio u svoj dom.Mnogo prije nego su pažljivo prikupljeni odreñeni dokazi predočeni policiji, bijahu predočeni gospodinu Pondu. To može se činiti čudnim, no za to bilo je razloga. Jer gospodin Pond, kao i mnogi drugi vladini službenici, imao je svoje tajne i nesumnjive sfere utjecaja; njegova je javna moć bila veoma privatna. Mlañi i mnogo istaknutiji ljudi imali su veliko strahopoštovanje prema njemu, zbog posebnih okolnosti. No da bi se sve to objasnilo treba istražiti labirint najveće protuustavnosti meñu svim ustavima. U svakom slučaju, prvo upozorenje o problemima nadošlo je u sasvim običnom obliku pravnoga pisma s naslovom tvrtke Masters,31Luke and Masters, u kojem se izražavala nada kako će gospodin Luke imati prilikus gospodinom Pondom porazgovarati o odreñenoj informaciji — prije nego ona neizbježno doñe u ruke policije ili tiska. Gospodin Pond odgovorio je jednako formalno kako će mu biti drago primiti gospodina Lukea u odreñeno vrijeme sljedećega dana. Onda je sjeo i zagledao se u daljinu s tim svojim tupavim izrazom lica koje je neke od njegovih prijatelja navodilo da ga usporeñuju s ribom.Već je on domislio otprilike dvije trećine onoga što će mu odvjetnik reći."Istina je, gospodine Pond", reče odvjetnik povjerljivim, ali i dalje opreznim glasom kad je sljedećeg dana napokon sjeo s druge strane Pondova stola, "istina je kako posljedice te veze, bolne u svakome slučaju, mogle bi za vas biti posebice bolne. Većina nas drži nemogućim zamisliti kako bi osobni prijatelj mogao biti osumnjičen za takvu stvar."Blage oči gospodina Ponda širom se otvore, a čak i njegova usta na trenutak se pomaknu u oblik koji su neki držali veoma ribljim. Odvjetnik je vjerojatno posumnjao kako je bio šokiran tom prvom sugestijom da je njegov prijatelj osumnjičen — u stvari, bio je samo malo iznenañen spoznajom da to nikome prije nije palo na pamet. Znao je da su riječi takve zvučnosti uobičajene u neo-sebujnim detektivskim pričama, u kojima je iskreno uživao, malo za promjenu od Burkea i Gibbona. Mogao je predočiti otisnute riječi na stotinama stranica: "Nitko od nas nije mogao vjerovati da bi taj zgodni, mladi igrač kriketa bio sposoban počiniti zločin", ili, "Izgledalo je apsurdno povezivati ubojstvo s čovjekom kakav je kapetan Pickleboy, toliko popularnim članom društva." Uvijek seje pitao što znače te riječi. Njegovu jednostavnom i skeptičnom32umu devetnaestog stoljeća činilo se da uopće ništa ne znače. Zašto ljubazni i moderni ljudi ne bi počinili ubojstva, kao i svi ostali? U srcu se veoma uznemirio zbog tog slučaja, ali i dalje nije shvaćao takav način razgovora."Žao mi je što to moram reći", nastavio je odvjetnik potiho, "privatna istraga koju smo proveli, samo za nas, postavila je vašega prijatelja kapetana Gahagana u poziciju koja zahtijeva objašnjenje.""Pa", pomislio je Pond, "Bože moj, Gahagan zbilja zahtijeva objašnjenje! To bijaše istinski problem kad je on u pitanju..., ali, Bože, kako je spor taj momak!" Ukratko, pravi je problem bio u tome što je Pond veoma volio kapetana Gahagana. Meñutim, kako je netko mogao pitati jesu li ljudi sposobni da ubiju, tako je on bio veoma sklon mišljenju da je Gahagan bio sposoban ubiti - sposobniji za ubojstvo nego škrtost prema kočijašu. Najednom, s izuzetnom jasnoćom, slika samoga Gahagana pojavi se u Pondovoj glavi, slika Gahagana kako ga je zadnji put vidio u šetnji s njegovim širokim ramenima i dugačkim korakom ineobičnom tamnocrvenom kosom ispod bećarski nakrivljena siva cilindra, a iza njega zalazak sunca prošaran večernjim razmrvljenim oblacima što svečano su plovili ljubičastim nebom, svečano kao što je bio svečan sam jadni Gahagan. Ne, Irac bio je čovjek kojemu je sedamdeset i sedam puta trebalo oprostiti, ali ne ičovjek kojeg bi se samo tako oslobodilo optužbe."Gospodine Luke", reče Pond iznenada, "hoćemo li uštedjeti na vremenu ako vam najprije kažem svoje spoznaje protiv Gahagana? Motao se oko gospoñe Feversham, velike glumice, ali ne znam zbog čega je to radio. Vjerujem da je u stvari zaljubljen u drugu ženu. Ali ipak, nesumnjivo je toj ženi posvećivao mnogo svojega vremena: sate i sate, a takoñer i kasne sate. Meñutim, Feversham33nije bio čovjek koji bi ga pustio bez sudskoga procesa, skandala i Bog zna čega sve ne, ukoliko bi ga uhvatio da radi nešto nepodobno. Ne želim kritizirati vašega klijenta, no ugrubo rečeno, on sa suñenjima i skandalima živi cijeli svojživot. Pa ako je Fevershman bio čovjek koji je prijetio ili ucjenjivao, reći ću vam iskreno kako je Gahagan bio čovjek koji bi mu fizički uzvratio, možda ga i

Paradoksi gospodina Pondaubio, posebice ako je bilo uključeno damino ime. Ta okolnost ide protiv kapetanaGahagana ali, kazat ću vam odmah, da ja u to ne vjerujem.""Nažalost, ne ide sve protiv kapetana Gahagana", odgovorio je Luke uglañeno, "i bojim se kako će vas cijela priča natjerati da u to povjerujete. Možda je to i najozbiljniji rezultat naše istrage. Zasad je sasvim jasno ustanovljeno kako je kapetan Gahagan dao tri poprilično suprotne i nedosljedne izjave o svojem kretanju, ili na-kanjenom kretanju, te večeri kad se ubojstvo dogodilo. Pripišemo li mu najveću moguću razinu vjerodostojnosti, rekao je najmanje dvije laži i jednu istinu.""Oduvijek sam Gahagana držao dovoljno vjerodostojnim", odgovorio je Pond, "osim kad iz razonode priča laži, a to je doista karakteristika čovjeka koji ne sramoti uzvišenu umjetnost laganja, što katkad zatreba u nuždi. Kad se sve zbroji i oduzme, ne samo da sam ga doživio iskrenim nego i preciznim.""Čak i prihvaćajući to što ste rekli", odgovorio je gospodin Luke, "moramo doći do odgovora. Ako je obično bio iskren i istinoljubiv, morale su postojati pogibeljne i očajne prilike koje su ga natjerale na laganje.""Kome je on rekao te svoje laži?" pitao je Pond."Tu cijela stvar postaje baš bolna i osjetljiva", reče odvjetnik vr-34teći glavom. "Toga poslijepodneva, čini se, Gahagan je razgovarao s nekoliko dama.""Običavao je to činiti", rekao je Pond. "Ili su one bile te koje su razgovarale s njim? Još ako je koja od njih bila veoma ljupka dama, kao gospoñica Asa-Smith iz Pentapolisa — usudio bih se nagañati kako je ona bila ta koja je s njim razgovarala.""Ovo je zaista izvanredno", reče Luke pomalo iznenañen. "Ne znam je li riječ o nagañanju, ali jedna od njih sigurno bila je Asa-Smith iz Pentapolisa. Ostale dvije bile su časna Violet Varney i na kraju, ali ne i nevažno, časna Joan Varney. U stvari, s ovom zadnjom prvo je razgovarao što je, držim, bilo samo slučajno. Značajno je, prema vašoj sugestiji, da je zbilja bio često s tom zadnjom damom i da je njegova izjava njoj očito najbliža istini.""Ah", rekao je Pond i duboko uzdahnuo."Joan Varney", primijetio je odvjetnik ozbiljno, "izjavila je krajnje jasno, prije nego je znala da se dogodio ikakav problem ili tragedija, kako je kapetan Gahagan odlazeći iz kuće rekao: 'Idem posjetiti Fevershamove.""I kažete kako je to u kontradikciji s onim što kažu ostale", rekao je gospodin Pond."Nedvojbeno", odgovorio je Luke. "Druga sestra, poznata s pozornica kao Violet Varney, zaustavila ga je dok je izlazio pa su malo popričali. Kad je odlazio, jasno joj je rekao: "Ne idem do Feversha-movih. Još su uvijek u Brightonu', ili nešto tako.""I sad dolazimo", rekao je gospodin Pond smiješeći se, "do moje mlade prijateljice iz Pentapolisa. Usput, što je onda tamo radila?""Susreo ju je na pragu kad je otvorio ulazna vrata", odgovorio je Luke takoñer se smiješeći. "Pristigla je puna elana napraviti intervju s Violetom Varney kao komičarkom i društvenom predvod-35nicom. Ni ona, niti Gahagan nisu ljudi koji ne bi bili opaženi ili koji ne bi opazili jedno drugo. Pa tako je Gahagan i s njom malo popričao. Na rastanku podigao je svoj cilindar i rekao joj da smjesta ide u klub.""Jeste li vi u to sigurni?" pitao je Pond mršteći se."Ona je bila sigurna, jer to ju je veoma razbjesnilo", odgovorio je Luke. "Izgleda da ima neke feminističke stavove glede klubova. Drži kako svi muškarci koji odlaze u klubove idu tamo ne bi li pričali klevetničke anegdote o ženama, onda se napili i popadali pod stolove. Možda je imala neki blagi profesionalni osjećaj glede toga, možda voli duže intervjue, zbog sebe ili zbog The Live Wirea, ali zaklet ću se da je sasvim iskrena.""Oh, da", rekao je Pond izražajno, ali mrko, "ona je svakako iskrena.""Dakle, to je to", reče Luke takoñer ne izgovarajući te riječi bez odreñene natmurenosti. "Čini mi se da psihologija ovdje izvire iz okolnosti. Izbrbljao jekuda doista ide djevojci u koju je imao povjerenja. Možda sve do zadnjeg nije stvarno planirao zločin. Ili ga nije u cijelosti isplanirao i osmislio. Kad je kasnije razgovarao s manje povjerljivim ljudima, shvatio je koliko je glupo govoriti da ide do Fevershamovih. Njegov prvi poriv da to ispravi, brzo i suvišeugrubo, bila je izjava da NE ide Fevershamovima. Onda, u trećem razgovoru, domislio se doista dobre laži, uobičajene i dovoljno nejasne, i rekao da ide u klub.""Moglo je tako biti", odgovorio je Pond, "ili je moglo..." Tad je gospodina

Paradoksi gospodina PondaPonda po prvi put zadesila nemarna navika gospoñice Ase-Smith i nije uspio dovršiti svoju rečenicu. Samo je sjedio gledajući u daljinu svojim izbuljenim očima i ribljim pogledom. Onda je glavu podbočio rukama i rekao opravdavajući se: "Opro-36štite, molim vas, ako sam se na minutu zamislio", i ponovno svoje golo čelo prislonio rukama. Bradata je riba konačno izronila sasvim nova izraza lica i rekla krepkim, gotovo oštrim tonom: "Vi ste, izgleda, veoma skloni zločin pripisati jadnom Gahaganu."Po prvi put Lukeovo lice zamrzne se kao led, ili kamen. "Prirodna je želja da ubojicu našega klijenta privedemo pravdi."Pond se nagnuo naprijed, a njegove oči postanu prodorne dok je odgovarao: "Ali morat ćete dokazati da je Gahagan ubojica.""Dao sam vam dokaz", rekao je Luke, pa tiše nastavio, "i vi poznajete svjedokinje.""Pa opet, što je jako čudno", rekao je Pond veoma polako, "vi niste spomenuli nijednu optužujuću stvar protiv njega u izjavama svjedokinja.""To je dovoljno optužujuće... kako to mislite?" prasnuo je odvjetnik."Mislim na činjenicu da su one nesklone svjedočiti", odgovorio je Pond. "Nije riječ o uroti. Moja je mala Amerikanka časna kao sunce i nikad se ne bi pridružila uroti. On je vrsta muškarca kakve žene vole. Sviña se čak i Violeti Varney. Joan Varney ga voli. Meñutim, sve su dale proturječne dokaze o njemu ilisu, na kraju konca, pokazale da je on sam sebi proturječio. Sve su one u krivu.""Što, dovraga, želite reći", podviknuo je Luke s iznenadnim nestrpljenjem, "timeda su sve u krivu?""Sve su u krivu glede onoga što je rekao", odgovorio je Pond. "Jeste li ih pitali da on nije još što dodao?""Što bi još dodao?" zakričao je odvjetnik sad već veoma ljut. "Sve se mogu zakleti da je rekao to što je rekao - idem do Fever-shamovih, ne idem do Fevershamovih, idem u neki neimenovani37klub. Nakon toga strmoglavio se ulicom ostavljajući bijesnu ženu iza sebe."Točno", rekao je Pond. "Kažete kako je rekao tri različite stvari. Ja vam kažemda je svoj trojici rekao isto.""Samo što se svaki put drukčije izrazio", uzvratio je Luke gotovo zlobno. "No kad stane u prostor za svjedoke, saznat će da li zakon o krivokletstvu drukčije izražavanje smatra istim."Zbila se pauza, a onda gospodin Pond ozbiljno prozbori: "I tako sad znamo sve o zločinu kapetana Gahagana.""Tko kaže da znamo išta o bilo čemu? Ja ne znam. Vi?""Da", rekao je gospodin Pond. "Zločin kapetana Gahagana je u tome što ne shvaća žene, posebice moderne žene. Muškarci koje prati glas da su osvajači rijetko ih shvaćaju. Jeste li znali daje dragi stari Gahagan vaš praprapradjed?Gospodin Luke napravio je pokret iznenadne i iskrene uzbunjenosti, premda on nije bio prvi čovjek koji je na trenutak pomislio kako je gospodin Pond lud."Ne shvaćate li", nastavio je Pond, "da on pripada školi starih ki-coša i fićfirića koji će ženu nazivati 'djevo, ljupka djevo', a da uopće ništa ne zna onjoj... ni o znatnom povećanju njezine moći? A kako tek one naplaćuju te komplimente! Blizu budite uvijek, vi paklensko društvo... Možda, kako se čini dasugerirate, to i nije previše važno. Ali shvaćate što mislim pod tim da je Gahagan bio staromodni osvajač?""Znam ja da je on jako staromodni ubojica", povikao je Luke veoma divlje, "i da je ubio čestita i sasvim nevina čovjeka koji mi je bio klijent i prijatelj!""Izgleda da ste se malo rasrdili", rekao je gospodin Pond. "Jeste li pokušali čitati Ispraznost ljudskih želja od doktora Johnsona? Ve-38oma je utješno. Vjerujte mi, ti pisci iz osamnaestoga stoljeća koje volim citirati, veoma su utješni. Jeste li pročitali Addisonovu dramu o Catou?""Izgleda da ste poludjeli", rekao je odvjetnik sad skroz blijed."Ili dalje", nastavio je gospodin Pond kao da čavrlja, "jeste li pročitali dramugospoñice Ase-Smith o vojvotkinji u kupaćem kostimu.""Ima li to kakvoga smisla?" pitao je odvjetnik šaptom."Oh, pa da, itekakvoga", odgovorio je Pond. "Ali treba jako puno vremena da se objasni - poput Ispraznosti ljudskih želja. Želim reći sljedeće, moj gospodin Gahagan veoma voli sve te stare mudrace i govornike, baš kao i ja - govore u kojima morate čekati na zaključak, epigrame sa žaokom u repu. Tako smo i postaliprijatelji, jer obojica volimo stil osamnaestoga stoljeća — uravnoteženost i antiteze i takve stvari. Pa ako imate naviku i čitate, recimo, otrcane retke u

Paradoksi gospodina PondaCatou: 'Ta nije na smrtnom čovjeku da uspjehe niže, ali mi ćemo još više napraviti, Semproniuse, mi to zaslužit' ćemo.' Pa, može biti dobro ili loše, alimorate čekati do kraja rečenice jer započinje frazom, a završava poantom. No, moderne rečenice nikad ne završavaju i nitko ne čeka da završe. Sad su i žene pomalo takve. Nije da ne razmišljaju, razmišljaju brže nego mi. Često i bolje govore. Ali ne slušaju tako dobro. Jako brzo love se za prvu poantu. Toliko togavide u njoj. I bježe u galopu s donesenim zaključkom - i tako ponekad uopće ne opaze ostatak priče. Ali Gahagan bio je druge sorte, one stare govorničke sorte,i uvijek je završavao svoje rečenice kako treba i bio je toliko pažljiv da ono što misli kaže na kraju kao i na početku.Izražavam mišljenje, kako to odvjetnici kažu, da je kapetan Gahagan, u prvome redu, zbilja rekao Joan sljedeće: 'Idem do Fevers-39hamovih. Ne vjerujem da su se već vratili iz Brightona, no pogledat ću. Nisu li,onda ću otići u klub.' To je ono što je Peter Gahagan rekao, ali to nije ono štoJe Joan Varney čula. Ona je čula da ide do Fevershamovih i odmah stekla osjećaj kako zna sve o tome, pa i daleko previše, čula je ne neprirodno suzvučje: 'On ćeposjetiti tu ženu', premda su sljedeće riječi glasile da žena gotovo sigurno nije ondje. Stvari glede Brightona i kluba nisu je zanimale i uopće ih nije upamtila. Veoma dobro, a sad hajdemo do sljedećeg slučaja. Što je Gahagan rekao Violeti Varney bilo je: 'Ne isplati se, stvarno, ići do Fevershamovih. Nisu se vratili iz Bringhtona, ali možda svratim da vidim. Nisu li se vratili, otići ću u klub.' Violet je mnogo manje istinoljubiva i pažljiva od Joan. I bila je ljubomorna na samu Oliviju na mnogo plićoj razini, jer Violet je za sebe držala kako će postati glumica. Ona je takoñer čula riječ Fevershamovi i maglovito upamtila da se ne isplati ići onamo i da on neće ići onamo. To joj je bilo dragoi htjela je čavrljati s njim, ali nije željela posvetiti nikakvu pažnju bilo čemu što je govorio.Sad treći slučaj. Ono što je Gahagan rekao gospoñici Artemis Asi-Smith na izlazubijaše sljedeće: 'Idem u klub. Mislim da ću putom skočiti do Fevershamovih, svojih prijatelja. Ali ne vjerujem da su se već vratili iz Bringhtona.' To je rekao. Ono stoje Artemis čula, vidjela i opržila svojim plamenim okom bilo je tipično drsko, sebično, umišljeno muško glumatanje na ulici i besramno razmetanje namjerom da ode u sramotni klub gdje se kleveće žene, a muškarci se opijaju alkoholom. Nakon šoka zbog tog javnog priznanja, naravno da nije bila u stanju uhvatiti komadiće bilo čega drugog što je izgovorio. On je jednostavno bio muškarac koji ide u klub.Sad imamo tri Gahaganove izjave koje su sasvim iste. Sve one govore isto: skiciraju isti način postupanja i daju odreñene razloge40za odreñene postupke. Ali zvuče krajnje različito ovisno o rečenici koja dolazi prva. Posebice je to važno kad su u pitanju te razdražljive moderne djevojke navikle da se uhvate za prve rečenice... Veoma često i zato što poslije njih ništa i ne dolazi. Škola drame Ase-Smith, u kojoj svaka rečenica završava prije negoli završi, ako čovjeka ne dojmi kao da je povezana s Catovom tragedijom, onda je svakako povezana s tragedijom kapetana Gahagana. Mogle bi meñu njima objesiti mojega prijatelja, s najboljim namjerama na svijetu, jedino i samo zatošto će razmišljati u polovičnim rečenicama. Slomljeni vratovi, slomljena srca, slomljeni životi, a sve to samo stoga što ne žele naučiti nijedan jezik, osim krnjeg engleskog. Ne mislite li vi da se ima nešto za reći glede njegova i moja ustajala starinska ukusa za vrstu literature koja vas tjera da pročitate sve štoje čovjek napisao i slušate sve što ima za reći? Ne biste li važnijom smatrali izjavu koja vam je dana jezikom Addisona ili Johnsona, nego zbrčkano u stilu gospodina Toxina ili vojvotkinja što skaču?"Tijekom tog monologa, zasigurno podugačkog, odvjetnik je bivao sve više i više nespokojan i pun živčane ljutnje."Sve je to izmišljotina", rekao je gotovo grozničavo. "Ništa od toga nemate dokazano.""Ne", rekao je Pond ozbiljno, "jer kao što ste rekli, sve sam izmislio. Ili sam samo nagañao. Ali zato sam nazvao Gahagana i čuo dio istine o njegovim riječima i kretanju toga popodneva.""Istine", povikao je Luke s posebnom gorčinom.Pond ga je znatiželjno gledao. Ona drvenost lica, koja je bila prvi utisak što gaje ostavljao gospodin Luke, zasnivala se na izrazu koji se sastojao poglavito od nenaravnog izgleda nepromjenjivosti u kombinaciji s nepokolebljivom glatkoćomnjegove glave i kose, koja je izgledala kao da bila je obojana nekom ljepljivom žutom41

Paradoksi gospodina Pondabojom, gumastim gumigutom. Njegove su vjeñe u stvari bile hladne i često djelomično sklopljene; no ispod njih sivozelene oči izgledale su čudnovato malene, kao da su bile u daljini, te su plesale i strijeljale uokolo poput mikroskopskih zelenih muha. Što je duže gospodin Pond gledao u te zastrte, nemirne oči, to ih je manje volio. Stara misao o trenutačnoj uroti protiv Gahagana vratila mu se u um - zasigurno nisu je skovale Artemis ili Joan. Na kraju, sasvim je naglo prekinuo šutnju."Gospodine Luke", rekao je, "prirodno je da se brinete za svojega pokojnoga klijenta, no netko bi mogao razabrati da nije riječ samo o profesionalnom interesu. Budući da ste njegove interese veoma duboko proučili, možete li mi dati djelić informacije o njemu? Jesu li se gospodin Feversham i njegova žena toga dana vratili iz Brightona? Je li gospoña Feversham bila u kući toga poslijepod-neva, je li Gahagan otišao onamo ili nije?""Ona nije bila kod kuće", rekao je Luke kratko. "Oboje su se trebali vratiti sljedećega jutra. Nemam pojma zašto se je Feversham sam vratio te noći.""Skoro pa se čini kao da je netko nekog poslao po njega", rekao je gospodin Pond.Gospodin Luke, odvjetnik, iznenada ustane sa stolca i okrene glavu. "Ne vidim nikakve koristi u svim tim vašim špekulacijama", rekao je. Kruto je pozdravio rukom, uzeo svoj cilindar i izašao iz kuće brzinom koja se teško mogla smatrati normalnom.Sljedećeg se dana gospodin Pond odjenuo još tradicionalnije i pažljivije nego obično i krenuo u obilazak nekoliko dama; ležerno držanje kojim je nastupao bez sumnje bijaše uobičajeno. Prva dama što ju je posjetio bila je časna Violet Varney, koju je dosada vidio samo iz daljine i ostao je blago razočaran kad ju je vidio42izbliza. Bila je kakvom ju je i očekivao u ovim vremenima — opisati bi se mogla kao platinasta plavuša. Bez sumnje je u svojemu vlastitom imenu imala dražestan podsjetnik koji ju je naveo da svoje usne i obraze oboji bojom koja bijaše više purpurna nego ljubičasta i koja ostavljala je utisak što su ga njezini prijatelji nazivali duhovnim, a njezini neprijatelji sablasnim. Čak i iz te ravnodušne dame izvukao je neka priznanja koja će pomoći u rekonstrukciji istinitih Gahaganovih rečenica, premda su rečenice same dame imale uobičajenu težnju da se izgube u dahu prije nego bi bile završene. Onda je napravio još jedan razgovor s njezinom sestrom, Joan, i u sebi začudio se neobičnoj stvari zvanoj ljudska osobnost i stavovima nevezanima za navade i običaje. Jer Joan imala je sasvim jednake doskočice i stil. Isti visoki, dobro odgojen glas, iste nedovršene, nepotpune rečenice. Ali, nasreću, ne i isti ljubičasti puder i nimalo iste oči, geste ili um ili besmrtnu dušu. Gospodin Pond, sa svim svojim staromodnim predrasudama, odmah je znao da u toj djevojci nove vrline bijahu vrline, i bez obzira na sve, bile su nove. Doista je bila hrabra, velikodušna i naklonjena istini — uostalom, i društvene novine tako kažu. "Ona je u redu", rekao je gospodin Pond samome sebi. "Dobra je kao zlato. Ma još i mnogo bolja odzlata. I, oh, koliko samo bolja od platine!"Zaustavio se prije sljedeće staze svojega hodočašća da bi posjetio čudovišan i nemoguće velik hotel koji je imao čast da u njemu odsjedne gospoñica Artemis Asa-Smith iz Pennsylvanije. Primila ga je sa silnim oduševljenjem, koje ju je nosilo cijelim svijetom. Gospodin Pond imao je u njezinu slučaju veoma malo poteškoća u izvlačenu priznanja da čak i čovjek koji odlazi u klub, ne mora nužno biti ubojica. Premda to objašnjenje, dakako, bijaše manje osobno i intimno, nego u slučaju razgovora s Joan (o kojoj je uvijek43odbijao i riječ reći), strastvena Artemis nastavila je dobivati njegovu naklonost zbog svoje razboritosti i dobroćudnosti. Shvatila je poantu glede redau predmetu razgovara i njegov mogući efekt na njezin vlastiti um. I tako je diplomacija gospodina Ponda bila uspješna. Sve tri dame, bez obzira na razinu ozbiljnosti ili koncentracije, poslušale su njegovu teoriju o tome što je Gahagan rekao. I sve su se složile kako postoji velika mogućnost da je to i rekao. Taj je dio njegove zadaće završio. Gospodin Pond malo je predahnuo, moždada se sabere prije nego se prihvati svoje zadnje dužnosti, a koja takoñer uključivala je posjetu dami. Moglo bi se shvatiti i njegovo odustajanje, jer odlazak ondje do te visoke, zloguke kuće, gdje je još uvijek njegova udovica sama živjela - velika Olivia, kraljica tragedije, sad dvostruko tragična — uključivao je prelaženje zlosretnim vrtom gdje bio je ležao umoreni čovjek.Ne bez gnušanja, prešao je preko mračnoga kuta iza vrata i ispod svetoga drva gdje je jadni Fred Feversham bio nasmrt uboden samim vrškom mača. Kad se nakrivljenom stazom popeo do ulaza u usku, ciglenu kuću, koja se nad njim

Paradoksi gospodina Pondanadvila poput tornja, tamna nasuprot zvijezda, pomislio je na poteškoće mnogo dublje, nego su to bila beznačajna umišljena protuslovlja Gahaganovih rečenica. Postojalo je pravo pitanje iza svih tih gluposti, i tražilo je odgovor. Netko jeubio nesretnoga Fredericka Fevershama, a postojali su neki stvarni razlozi za usmjeravanje sumnje na Gahagana. Napokon, on je bio sklon provoditi cijele dane,kao i većinu noći, s tim glumicama. Ništa se nije činilo toliko strašno normalno, toliko odvratno vjerojatno, nego da ih je Feversham iznenadio, pa su potražili krvavi izlaz. Gospoña Feversham često bila je usporeñivana s gospoñom Siddons. Njezino izvanjsko ponašanje uvijek je bilo puno dostojanstva i diskrecije. Skandal za nju ne bi bio reklama,44kao za Violet Varney. Ona je doista imala jači motiv od druge dvije... Ali, dobri Bože, one to nikad ne bi napravile! Pretpostavimo da je Gahagan doista nevin... koja li je tome cijena! Koje god da bile njegove slabosti, on bio je baš poput čovjeka koji bi prije visio kao džentlmen, nego dopustio dami... Pun grožnje pogledao je gore toranj od mračnih cigla pitajući se hoće li susresti ubojicu... Onda je bijesno otpisao morbidnost i ponovno pokušao usredotočiti se na činjenice. Konačno, što je to bilo protiv Gahagana ili udovice? Učinilo mu se, kad se prisilio na hladno sagledavanje, da je sve to ovisilo o vremenu. Gahagan zasigurno mnogo vremena provodio je s Olivijom. To je zbilja bio jedini izvanjski dokaz njegove strasti za njom. Dokazi njegove strasti za Joan, u stvari, bili su posebice izvanjski. Pond se mogao zakleti kako je Irac doista bio zaljubljen u Joan. Vješao joj se oko vrata, a ona, shodno prihvaćenim standardima moderne mladeži, objesila se oko njegova. Meñutim, ti susreti, netkobi mogao reći i sudari, bijahu toliko kratki koliko i blistavi. Zašto je onda ljubavnik s toliko uspjeha želio odlaziti i provoditi toliko vremena s mnogo starijom ženom? Ta su ga razmišljanja pretvorila u automat koji je nesvjesno prošao pokraj slugu, pa stubama u posebnu sobu gdje je zamoljen neka pričeka gospoñu Feversham. Nervozno, uzeo je jednu staru pohabanu knjigu, koja je očito bila iz vremena kad je glumica išla u školu, jer na predlistu pisalo je pravom ñačkom rukom: 'Olivija Malone.' Možda je velika šekspirijanska glumica vukla porijeklo od velikog šekspirijanskog kritičara. Kako bilo, morala je biti Irkinja... barem što se tradicije tiče... Dok je bio nagnut nad otrcanom knjigomu mračnom predsoblju, u njegovoj glavi bljesne bijela zraka spokoja i konačne spoznaje kako priča završava, taj posljednji paradoks gospodina Ponda. Osjećao je potpunu, duboku izvjesnost. Jedina riječ koja45ju je mogla izraziti brzo se ispisala po njegovu umu u zbunjujućoj jezgrovitostihijeroglifa."Ljubav nikad ne treba vrijeme. Ali prijateljstvo uvijek treba vrijeme, sve do duboko poslije ponoći."Kad je Gahagan napravio te sulude stvari koje su objavile njegovu predanost Joani Varney, oni jedva da su koristili kakvo vrijeme. Kad je pao na nju s padobranom dok je izlazila iz crkve u Bour-nemouthu, pad je naravno trajao veomakratko. Kad je poderao povratnu kartu koja stoji stotine funta da bi s njom ostao pola sata duže u Samoai, bila je riječ samo o pola sata. Kad je preplivao Hellespont po uzoru na Leandera, napravio je to za točno trideset pet minuta. Ali ljubav je takva, ona je stvar velikih trenutaka, i počiva na sjećanjima na trenutke. Možda se radi o krhkoj iluziji, a možda je, u drugu ruku, vječna i onkraj vremena. Ali prijateljstvo jede vrijeme. Ukoliko je jadni Gahagan uistinuimao pravo intelektualno prijateljstvo, onda je vodio razgovore duboko u noć. A što je vjerojatnije, nego da ga je Gahagan imao s irskom glumicom koju poglavitozanimao je Shakespeare? Još dok je razmišljao o tome, začuo je bujan i nejasan irski glas Olivije, koja mu je izražavala dobrodošlicu. Znao je daje u pravu."Jeste li znali", zapitala je udovica žalobno se smješkajući kad je on taktično poveo razgovor mimo izražavanja žaljenja glede kapetana Gahagana, "jeste li znali da mi jadni Irci imamo tajnu manu? Ime joj je poezija — možda bih trebala reći da se to obično naziva recitiranje. Suzbija je policija u svim engleskim salonima - to je ono najgore što Irac može napraviti. Ljudima u Londonu nije dopušteno jedan drugome cijelu noć recitirati poeziju kao što je to u Dublinu. Jadni Peter običavao je dolaziti k meni i do jutra recitirati Shakespearea. Ali na kraju sam ga morala odbiti. Kad muškarac46dolazi k meni i gnjavi s recitiranjem Romea i Julije u cijelosti, to onda više nije šala. Ali, znate kako je — Englezi ne žele jadnome momku dopustiti da recitira Shakespearea."Gospodin Pond veoma je dobro shvaćao kako je to. On je jako dobro poznavao ljudeda zna kako čovjek mora imati prijatelja, po mogućnosti prijateljicu, za

Paradoksi gospodina Pondarazgovor dok se ne razdani. Poznavao je jako dobro Dablinčane da zna kako ni vrag ni vatra neće ih spriječiti u recitiranju stihova. Sve one crne, morbidne misli o ubojstvu, koje su ga mučile u vrtu, bijahu odagnane s tim prvim zvukom tog jakog, dobroćudnog glasa Irkinje. No malo kasnije misli su se ponovno počelepojavljivati, no ne toliko mračne. Dakle, kao što je prije rekao, netko je ubio jadnog Freda Fevershama. Bio je sasvim siguran da to nije učinila Fevershamaova žena. Bio je sasvim siguran da to nije učinio Gahagan. Te je večeri otišao kući cijelo vrijeme preokrećući isto pitanje, ali samo jedna noć bijaše nemirna. Jer sljedećega dana u novinama se pojavila vijest o neobjašnjivom samoubojstvu gospodina Lukea, iz veoma dobro poznate tvrtke Masters, Luke and Masters. Gospodin Pond tad blago sebe ukori što nije pomislio na očiglednu činjenicu, koja kaže da čovjek koji neprestance unesrećuje i razdire ljude, jer bio je prevaren, možda jednog dana može otkriti da je njega prevario njegov vlastiti odvjetnik. Feversham pozvao je Lukea na ponoćni sastanak u vrtu da mu to kaže. Ali gospodin Luke, čovjek osjetljiv na svoj profesionalni glas, poduzeo je veomabrze korake da to gospodin Feversham ne kaže i nekome drugome."Zbog toga se osjećam veoma loše", rekao je gospodin Pond krotko i gotovo plašljivo. "Prilikom našeg zadnjeg susreta mogao sam primijetiti da je već grdnoprestrašen. I, znate što, veoma sam siguran kako sam ja bio taj koji ga je prestrašio."47KAD SE DOKTORI SLOŽEParadoksi gospodina Ponda bijahu veoma osobiti. Bijahu to, u stvari, paradoksalni izazovi čak i po zakonu paradoksa. Paradoks se definira kao istina postavljena naglavačke da privuče pažnju. Paradoks se brani na temeljima gdje pomodne zablude čvrsto stoje na svojim nogama, jer nemaju glava da se na njih postave. No mora se priznati kako pisci, poput svih ostalih prosjaka i šarlatana, često pokušavaju privući pažnju. Napisu oni očevidnu izazovnu opasku u jednoj jedinoj rečenici drame, na početku ili kraju odlomka -kao kad gospodin Bernard Shaw napiše: Zlatno je pravilo da nema zlatnoga pravila. Ili kad Oscar Wilde primijeti: Mogu se oduprijeti svemu, osim iskušenju. Ili još nejasnija izjava (nećemo ga sad i ovdje imenovati čineći pokoru zbog njegova grijeha u blagorodnu trudu veličanja vrlina gospodina Ponda) izrečena u obranu hobija i amatera i običnih bedaka kao što je on sam: Ako je neku stvar vrijedno napraviti, vrijedno ju je napraviti loše. Do tih dubina potonu pisci. Onda im kritičari prigovore da žele postići efekt, a onda pisci odgovore: A što bismo, dovraga, drugo i trebali činiti? Da postižemo jalovost? Ružne su to scene.Meñutim, gospodin Pond pripadao je uglañenijem svijetu i njegovi su paradoksi bili sasvim drukčiji. Bilo je krajnje nemoguće zamisliti gospodina Ponda kako dubi na glavi. Kao što ga nije bilo moguće zamisliti na glavi, nije ga bilo moguće zamisliti kao nekoga48tko želi privući pažnju. Bio je najmirniji čovjek na svijetu: bio je malen, uredan grañanski sluga i ništa ne njemu ne bijaše posebno, osim brade koja nije izgledala samo staromodno, nego i nekako strano, možda malo francuski, premda bio je on čistokrvni Englez. No kad smo kod toga, francuska je doličnost mnogo cjenjenija od engleske. Gospodin Pond, u neku ruku kozmopolit, bio je krajnje doličan. Još je jedna stvar povezana s njim bila pomalo francuska, a riječ je o ujednačenom mrmoru njegova govora - žuboreće monotono pričanje koje nikad ne zapljuskuje o samoglasnike. Tim ujednačenim tokom, punim uglañenih tračeva o Beču, jednom je bio zabavljao jednu damu. Pet minuta kasnije veoma bijela lica pridružila se svojim prijateljima. Šapnula im je zapanjujuću tajnu da je blagi maleni čovjek lud. Neobično u njegovu pričanju bilo je sljedeće: u sredini ujednačeno smislena toka odjednom pojave se dvije-tri riječi koje jednostavno učine se besmislenima. Izgledalo je to kao da se iznenada pokvario gramofon. Bijaše riječ o besmislici za koju se činilo da je govornik sam ne primjećuje, pasu tako i njegovi slušatelji teško opažali da je toliko prirodan govor besmislen. Zato onima koji su to opazili, učinilo bi se da je rekao nešto kao: "Naravno, nije imao noge, pa je u utrci hodača lako pobijedio". Ili: "Nije bilo ničeg za piti, pa su svi odmah bili pijani". Općenito govoreći, samo su ga dvijevrste ljudi zaustavljale pogledima ili pitanjima: oni jako glupi i oni jako pametni. Glupi zato što je sama apsurdnost nadmašivala njihov nivo inteligencijei zbunjivala ih - bijaše to po sebi primjer istinitosti paradoksa. Jedini dio njegova govora koji su mogli razumjeti, bio je onaj koji nisu razumjeli. A pametni su ga zaustavljali stoga jer su znali kako iza svake od tih čudnovatih, zbijenih kontradikcija krije se veoma čudnovata priča... poput čudnovate priče koja će ovdje biti ispričana.49

Paradoksi gospodina PondaNjegov prijatelj Gahagan, taj crvenožuti div i pomalo drski irski kicoš, izjavioje kako Pond umeće te besmislene fraze samo da bi provjerio slušaju li ga njegovi slušatelji. Pond nikad to nije potvrdio i njegovi motivi ostaju misterija. Ali Gahagan je izjavio da postoji i cijelo pleme modernih žena, intelektualki, koje nisu naučile ništa, osim umjetnosti pokazivanja govorniku usrdna i pažljiva lica, a iza njih umovi su im veoma rasijani, pa će neke rečenice kao: "Kad su se našli u Indiji, naravno da su posjetili Toronto", proćibezbolno kroz jedno uho unutra, a drugo van, i neće unutra poremetiti obrazovanupamet.Dogodilo se to tijekom skromne večere koju je stari Wotton priredio za Gahagana,Ponda i ostale, gdje ćemo baciti prvo svjetlo na pravo značenje tih divlje umetnutih riječi tog toliko krotkog pripovjedača. Bijaše istina, s time ćemo započeti, kako je gospodin Pond, usprkos svojoj francuskoj bradici, imao krajnjeenglesku naviku pretpostavljanja, iz poštovanja prema ljudima, da bi mogao biti pomalo dosadan. Nije volio pričati dugačke i opsežne fantastične priče o sebi, kakve je pričao njegov prijatelj Gahagan, premda je Pond stvarno uživao kad ih je Gahagan pripovijedao. Sam Pond imao je veoma čudesna iskustva, no kako od njih ne bi pravio dugačke pripovijesti, one su izgledale kao kratke pripovijesti. A te su kratke pripovijesti bile toliko kratke da bijahu krajnje nerazumljive. U pokušaju da pojasnimo tu neobičnost, najbolje je početi s najjednostavnijim primjerom, kao s grafičkim prikazom u početnici iz logike. I ja ću započeti s kratkom pričom, koja se sakrila u kraćoj frazi, a koja je te večeri u tolikoj mjeri zbunila jadnoga Wottona. Wotton je bio staromodni diplomata od one vrste koje se čine to racionalnijima, što se više trude biti meñunarodnima. Premda daleko od toga da je bio militarist, bio je veoma militan-50tan. Slijedio je korak isprekidanim rečenicama ispod ukočenih sivih brkova. Imaoje veći podbradak od čela."Rekli su mi", reče Wotton, "kako su Poljaci i Litvanci sklopili sporazum glede Wilna. Stari je to sukob, naravno, ali isti su oni i jedni i drugi.""Pravi ste Englez, Wottone", rekao je Gahagan. "i vi od srca kažete da su svi tistranci isti. U pravu ste ako mislite da svi mi nismo kao vi. Engleska ima najluñe ljude na svijetu, ali koji znaju da su svi drugi ludi. No mi se katkad razlikujemo jedni od drugih, znate. Čak i mi u Irskoj poznati smo po tome da se razlikujemo jedni od drugih. Pa vidite kako Papa osuñuje boljševike, ili kako jeFrancuska revolucija raskinula sa svetim rimskim carstvom, a vi ćete od srca reći kakve razlike ima izmeñu vrata i šije.""Nema razlike", rekao je Pond, "izmeñu vrata i šije. Sjećate se kako je jasno zabilježeno da su postigli sporazum. Ali sjetite se oko čega su se sporazumjeli."Wotton pogleda pomalo zbunjeno, a onda napokon progunña: "Pa ako su ti momci postigli sporazum, nadam se da će biti malo mira.""Smiješni su ti sporazumi", rekao je Pond. "Nasreću, ljudi općenito žive u neslozi, a onda mirno umru u svojim krevetima. Ljudi se jako rijetko u potpunosti i konačno sporazume. Znam ja dvoje ljudi koji su se u tolikoj mjeri sporazumjeli da je jedan ubio onog drugog. No, što se tiče pravila...""'Sporazumjeli su se u tolikoj mjeri'", reče Wotton zamišljeno. "Zar vi... jesteli sigurni da niste mislili reći: 'Posvañali su se u tolikoj mjeri'?"Gahagan se oglasio nekom vrstom dubokog bučnog smijeha.51"Oh, ne", rekao je, "nije to mislio. Ne znam što dovraga to znači, ali nije mislio ništa toliko smisleno."Meñutim, Wotton, na svoj dosadan način, i dalje je pokušavao natjerati govornikana smislenu izjavu. Ishod je bio takav daje gospodin Pond bio natjeran na nevoljko objašnjavanje onoga što je zbilja mislio, pa čujmo onda cijelu priču.Misterij je isprva bio sadržan u jednom drugom misteriju: neobičnom ubojstvu gospodina Jamesa Haggisa iz Glasgowa, koje je prije ne toliko godina punilo škotske i engleske novine. Na prvi pogled radilo se o čudesnoj priči, koja bila je uvod u još neobičnije dogañaje. Haggis je bio uvaženi i bogati grañanin, gradski vijećnik i crkveni pokrovitelj. Nitko neće zanijekati kako je u obavljanju tih dužnosti katkad bio nepopularan. No, njemu u prilog, često je bionepopularan zbog svoje odanosti nepopularnim načelima. Bio je on sorta staroga radikala što je krući i staromodniji od bilo kojega Torijevca. U duhu načela teorije troškova i reforme, uspio je dokazati kako je gotovo svaka reforma preskupa u smislu smanjenja troškova. Tako se tijekom krize našao sam u opoziciji sveopćoj podršci danoj izvrsnoj kampanji doktora Campbella glede borbeprotiv epidemije u siromašnim četvrtima. No izvući zaključak na osnovu ekonomijeda on bio je demon koji se naslañivao prizorima umiruće djece, možda je

Paradoksi gospodina Pondapretjerano. Slično tome, bio je istaknuti član Prezbiterijanskoga vijeća, gdje je odbijao sve moderne kompromise logikom Kalvinizma. Ali izvući zaključak daje on zapravo držao da su svi njegovi sugrañani prokleti i prije nego su se rodili,bila je suviše uskogrudna interpretacija teološke teorije. S druge strane, bio je, što je svima poznato, pošten u poslu, vjeran svojoj ženi i obitelji i takva bijaše opća reakcija koja je išla u prilog sjećanju na njega kad je nañen probodena srca u rijetkoj travi malenog,52mračnog crkvenog groblja što se nalazilo uz njegovo omiljeno mjesto molitve. Bijaše nemoguće zamisliti gospodina Haggisa upletena u bilo kakvu romantičnu avanturu koja bi prizivala oštricu ili kakvu romantičnu vezu koju bi prekinuo bodež. Bio je ubijen nožem i ostavljen nepokopan meñu pokopanima, a to je, vladalo je opće mišljenje, bila pretjerana kazna za uskogrudnog staromodnog škotskog trgovca.Zbilo se da je Pond bio na malenoj zabavi gdje se povela velika rasprava o tajnitog ubojstva. Njegov domaćin, lord Glenorchy, imao je hobi čitanja knjiga o kriminalistici. Njegova domaćica, lady Glenorchy, imala je manje škodljivi hobi čitanja mnogo pouzdanijih i znanstvenijih knjiga koje se zovu detektivski romani. Bijahu ondje, kako su prenijele novine, major MacNabb, šef policije i gospodin Lancelot Browne, sjajni londonski odvjetnik koji je držao kako će manjedodijavati kao advokat, nego da se pravi kako je detektiv. Meñu nazočnima, takoñer, bio je poštovani i ugledni doktor Campbell, čiji rad s siromašnima dosad nije bio dolično pohvaljen, i njegov mladi prijatelj, imena Angus, za kojega se držalo kako ga trenira i vježba za njegove medicinske ispite i znanstvenu karijeru.Odgovorni ljudi po prirodi stvari vole biti neodgovorni. Svi su ti ljudi privatno obožavali nabacivati svoje teorije o ubojstvu jer za njih nisu morali odgovarati u javnosti. Odvjetnik, humani čovjek, obožavao je osuditi nekoga koganije trebao objesiti. Kriminalist je bio očaran analiziranjem ludosti nekoga za koga nikad ne bi mogao dokazati da je luñak. A lady Glenchory veselila je mogućnost da jadni gospodin Haggis (od svih na svijetu) bude glavni lik napeta romana. Smiješni pokušaji učinjeni su da se riješi zločin nad poslanikom ujedinjenih prezbiterijanaca, nepopravljivim kalvini-53stom a moguće da je nožem bio proboden i ortodoksni luteran, lord Glenorchy bio je ozbiljniji, nećemo reći dosadniji. Budući da je iz svojih kriminalističkih knjiga saznao veliko otkriće znanosti, koje kaže da su mentalne i moralne deformacije pronañene samo kod siromašnih ljudi, pretpostavio je da se radi o lokalnoj zavjeri komunista (svi deformiranih palčeva i ušiju) i svoju je maštu usmjerio na glavnog gradskog socijalističkog huškača. Gospodin Angus drznuo se biti drukčiji: njegov je izbor pao na staru propalicu ili profesionalnog kriminalca, svima poznata, koji je utjelovljivao strašne stvari, samo ne socijalističko huškanje. A onda je poenta s poštovanjem prepuštena sjedokosom i mudrom starom liječniku, koji je iza sebe imao cijeli jedan životni vijek dobrotvorna i predana rada. Jedan od mnogih načina, na koji se činilo da doktor Campbell izranja iz starijeg i možda poštenijeg svijeta, bila je činjenica da nije samo govorio škotskim naglaskom, nego je zapravo govorio škotski. Njegov ćegovor zato biti prikazan s odreñenim poteškoćama, nesigurno i isprekidano."Je, pitali bute vi ko je vbil Jamiea Haggisa? A ja vam pošteno velim da ne dam ni pol pare kaj bi doznal koje vbil Jamiea Haggisa. A da znam, ne bi rekel. Nemasumnje da boli to kaj naše prijatelje i dobročinitelje, prave humaniste, niko nespominje ni ne slavi i da ovaj, ko ni zidari kaj su zazidali veliku katedralu i veliki pjesniki kaj su napisali naše balade o Otterburnu i SirPatricku Spensu, koji je uspel izvesti veste dele ubojstva Jamie Haggisa, v ovome svetu ne-mre dobiti naše priznanje, pa čak je i moguće da zapadne v poteškoće. Zato ja ne budem ništ govoril, osim da ja dugo iščem čoveka prave pameti i pravoga domoljuba."Onda je uslijedila ona tišina u kojoj ljudi nisu sigurni bi li se smijali namjernom izvrdavanju mudrosti. No prije nego im je to54pošlo za rukom, mladi Angus, koji je svoj pogled zalijepio za velečasnog učitelja, progovorio je gorljivošću strastvena učenika:"Ali nećete reći, doktore Campbell, da je ubojstvo opravdano ako su neki postupci ili mišljenja ubijenoga pogrešni?""Je, ako su dovoljno pogrešni", odgovorio je spokojno dobrohotni doktor Campbell. "Ali, nisme mi ti teri budemo dovoditi v pitanje kaj je dobro, a kaj nije. Saluspopuli suprema lex""Ne dolazi li u pitanje deset zapovijedi?" pitao je mladi čovjek zapaljena lica,

Paradoksi gospodina Pondašto je još više naglasila njegova crvena kosa koja je na njegovoj glavi stršila poput ukočene vatre.Svetac sociologije srebrne kose nastavio ga je promatrati sa sasvim dobrohotnim smiješkom, ali kad mu je odgovarao, u njegovim očima pojavi se neobično svjetlo:"Je, deset zapovedi dolazi v pitanje. A mi doktori za osnovu imame test inteligencije."Je li bila riječ o slučajnosti ili je ozbiljnost teme dotaknula intuiciju lady Glenorchy, no u tome trenutku ona upadne:""Pa ako nam doktor Campbell to ne želi sam reći, držim kako se svi moramo držativlastitih sumnji. Ne znam volite li zapaliti cigaretu u sredini večere, za mene je to moda na koju se ne mogu naviknuti."Kad je to rekla, gospodin Pond bacio se na naslon stolca mnogo nestrpljivijim pokretom nego je inače sebi dopuštao."Naravno, napravit će to", rekao je umjereno eksplozivno. "Cijenjeni su i drži ih se veoma taktičnim kad to čine.""Kad netko čini što?" reče Wotton. "O čemu, zaboga, vi sad pričate?""Govorim o domaćicama", rekao je Pond kao u bolu. "Dobre domaćice. Stvarno uspješne domaćice. One će upasti u razgovor55na temelju teorije da bilo gdje može biti prekinut. A po ispravnoj definiciji dobre domaćice potiču razgovor dvoje ljudi kad ga oni neće više voditi, i prekidaju ih kad počnu shvaćati da ga hoće. Ali katkad počine strašnu, smrtonosnu štetu. Shvaćate, zaustavljaju razgovore koje nije vrijedno ponovno započeti. Ali to je grozno, poput ubojstva.""Ma ako razgovor nije vrijedan da ga se ponovno započne, zašto bi ga bilo strašno prekinuti?" zapitao je savjesni Wotton i dalje marljivo tragajući."Pa, baš zato ga je strašno prekinuti" odgovorio je Pond gotovo otresito za toliko uglañena čovjeka. "Razgovor može biti svet jer je toliko lagan, toliko beznačajan, toliko trivijalan, ako baš hoćete — u svakom slučaju, krhak i neotporan na uništavanje. Naprasno prekinuti njegov život gore je od ubojstva - to je čedomorstvo. Kao ubijanje djeteta koje želi živjeti. Ne može se oživjeti, premda jedan je ustao od mrtvih. Pravi lagodni razgovor, kad jednom bude razlomljen na komadiće, nikad se više ne može popraviti, jer čovjek ne može višepronaći sve njegove dijelove. Sjećam se sjajna razgovora kod Trefusisa koji je započeo zato što je grom udario iznad kuće, mačka je zavijala u vrtu, a netko jerekao neslanu šalu glede katastrofe. U tom je trenutku Gahagan počeo sa savršenom, divnom teorijom čije izvorište bijaše u mačkama, katastrofama i svemuostalome, te je nastavio sjajno pričati o političkim pitanjima ostatka Europe.""Mislim da o pitanju Katalonije", rekao je Gahagan smiješeći se, "ali bojim se da sam zaboravio svoju divnu teoriju.""Upravo to i govorim", rekao je Pond smrknuto. "Samo onda mogla je biti započetai mora da je bila sveta jer nije bila vrijedna da je se ponovno započinje. Domaćica nam je sve izbrisala iz naših56glava i imala je obraza poslije reći da o tome možemo porazgovarati kojom drugomprilikom. Jesmo li? Jesmo li mogli potpisati sporazum s oblakom da se razlomi baš iznad krova i uhvatiti mačku u vrtu i u pravom trenutku povući je za rep te Gahaganu dati baš toliko šampanjca da se nadahne teorijom toliko šašavom da ju je već zaboravio? Samo tad i nikad više rasprava mogla je započeti, a veoma loš rezultat nastao je zbog njezina prekidanja. Meñutim, kako se kaže, to je druga priča.""Morat ćete nam je ispričati drugi put", reče Gahagan. "Sad sam još uvijek znatiželjan glede čovjeka koji je ubio drugoga čovjeka zato što se ovaj s njim sporazumio.""Da", suglasio se Wotton, "udaljili smo se od teme, zar ne?""To je gospoña Trefusis rekla", promumljao je Pond tužno. "Mišljenja sam kako nemožemo svi mi osjetiti svetost pravog ispraznog razgovora. Pa ukoliko ste doistazainteresirani za drugu stvar, nemam ništa protiv o njoj progovoriti, premda ne bih vam još rekao kako sam je zapravo saznao. To je povjerljiva stvar - zove se ispovijed. Oprostite mi na mojoj malenoj upadici o taktičnoj domaćici, ali u njoj ima nešto od onoga što će uslijediti i imao sam razlog što sam je spomenuo.Lady Glenorchy sasvim mirno promijenila je temu ubojstva s temom cigareta, i svisu isprva osjetili da smo završili s veoma zabavnom, malenom nesuglasicom o deset zapovijedi. Puka tričarija, previše lagana i mlaka da bi ponovno pojavila se u našim mislima u neko drugo vrijeme. No postoji jedna druga tričarija koja se poslije jest pojavila u mojim vlastitim mislima te je zadržala moju pažnju naubojstvu o kojem sam pravovremeno mogao malo porazmisliti, kako to De Quiencey veli. Sjećam se kako sam jednom

Paradoksi gospodina Ponda57potražio Glenorchy u knjizi Tko je tko i zapazio da je udao kćer za veoma bogatoga zemljoposjednika blizu Lowestofta u Suffolku.""Lowestoft, Suffolk. To su mračni nagovještaji", rekao je Gahagan. "Vode li oni sami do neke sumnjive, strašne činjenice?""Vode", rekao je Pond, "do strašne činjenice da lady Glenorchy nije Škoćanka. Kad bi ona ponudila cigarete za očevim stolom u Suffolku, takve tričarije kao što su deset zapovijedi odmah bile bi izbrisane iz svake glave i svakog sjećanja. Ali ja znam, bio sam u Škotskoj, da je ta priča tek započela. Već sam vam rekao da stari Campbell podučava ili odgaja mladoga Angusa za svoju medicinsku titulu. Velika je čast za momka kao što je Angus imati Cam-pbella za učitelja. I mora da je sasvim ugodno autoritetu kao što je Campbell imati Angusaza učenika. Jer otpočetka on bio je veoma marljiv, ambiciozan i inteligentan učenik koji je vjerojatno zaslužio starčevo povjerenje. Ali nakon vremena koje sam spomenuo, izgleda da postao je još marljiviji i ambiciozniji nego prije. U stvari, u tolikoj se je mjeri pretvorio u svojega učitelja da je pao na ispitu. To me je odmah uvjerilo da je moja pretpostavka bila ispravna.""I veoma lucidna", reče Gahagan smiješeći se. "Toliko je naporno radio sa svojimučiteljem da je pao ispit. Još jedna izjava koja bi se nekome mogla činiti da zahtijeva pojašnjenje.""Zbilja je sasvim jednostavno", rekao je gospodin Pond nedužno. "Ali da bismo jepojasnili, moramo se na trenutak vratiti tajni umorstva gospodina Haggisa. U susjedstvu je već proširila neku vrstu istražiteljske groznice; jer svi Škoti vole raspravljati, a ovdje bila je riječ o zapanjujućoj zagonetki. Jedna od središnjih stvari u tajni bila je rana za koju se isprva činilo kako je napravljena bodežom ili kakvim nožem, no kasnije stručnjaci su otkrili da treba58potražiti drukčiju napravu posebna oblika. Štoviše, cijela je četvrt pročešljanau potrazi za bodežima i noževima. Najprije sumnja je pala na sve neobuzdane mladiće iza linije Highland, u kojima se mogla zadržati povijesna sklonost nošenju bodeža. Sve liječničke institucije složile su se da je predmet bio mnogosloženiji od bodeža, premda nijedna liječnička institucija nije se čak ni usudila nagañati što bi to bilo. Ne bi li pronašli dokaze, ljudi su neumorno pretraživali crkvu i crkveno groblje. Baš taj put, mladi Angus, koji bijaše odani zagovaratelj baš te crkve, pa je jednom naveo čak i svojega staroga učitelja i prijatelja da doñe na večernje mise, iznenada je prestao u nju zalaziti; u stvari, prestao je zalaziti u bilo koju crkvu. I tako shvatih da samna pravome tragu.""Oh", rekao je Wotton prazno, "shvatili ste da ste na pravom tragu""Bojim se da nisam shvatio kako ste na nekom tragu", rekao je Gahagan. "Iskreno govoreći, dragi moj Pond, reći ću da od svih besciljnih, besmislenih, izgubljenih ljudskih izjava koje sam u životu čuo, najizgubljenija je priča kojusmo upravo imali čast čuti od vas. Najprije ste nam rekli da su dvojica Škota zapodjenula razgovor o moralnosti ubojstva nikad je ne dovršivši; onda se otkrili užasnu činjenicu kako jedan od njih dolazi iz Lowestofta; onda ste se prebacili na drugoga Škota i rekli da nije položio ispit zato što je naporno radio sa svojim učiteljem; pa ste nam rekli, zaustavivši se malo na neobičnom obliku neotkrivenoga bodeža, da je Škot prestao odlaziti u crkvu i da ste na pravome tragu. Iskreno, tražite li nešto sveto u beskorisnom raspredanju, onda ću vam ja reći da ste tu na pravome tragu.""Ja znam", rekao je gospodin Pond strpljivo, "da sve što sam rekao jako je važnoza ono što se zbilja dogodilo. Ali, naravno, vi ne59znate što se zbilja dogodilo. Priče uvijek izgledaju zalutalo i besmisleno izuzme li se ono što se zbilja dogodilo. Zato su novine toliko dosadne. Sve te političke vijesti i većina lijepih vijesti (premda prve glasnije od drugih), budu krajnje zbunjujuće i besmislene, budući da moraju ispričati priče bez priče.""Onda dobro", reče Gahagan, "pokušajmo izvući neki smisao iz sveg tog besmisla, koji čak ne isključuje ni novinarski besmisao. Testirajmo jednu od vaših besmislenih izjava: rekli ste da nije položio ispit zato stoje naporno radio sa svojim mentorom? Zašto?""Zato jer nije radio sa svojim mentorom", odgovorio je Pond. "Ziato jer ja nisamrekao da je radio sa svojim mentorom. Na kraju, nisam rekao ni kako je radio zbog ispita. Rekao sam da je bio s mentorom. Rekao sam da je dane i noći proveo sa svojim mentorom; meñutim, nisu radili na pripremama za ni za kakav ispit.""Pa što su onda radili?" pitao je Wotton oporo."Neprestano su raspravljali", povikao je Pond piskom koji je gotovo zaparao uši.

Paradoksi gospodina Ponda"Jedva da bi prestajali radi spavanja i jela, a onda bi nastavili s raspravom; prekinuli bi je za večerom. Zar ne poznajete nijednog Škota. Mislite li vi da bižena iz Suffolka, sa šakom cigareta i malene važnosti, bila u stanju zaustaviti dva Škota u raspravi koju su započeli? Započinjali bi je čim bi skinuli šešire ikapute; bili su u njoj svom žestinom kad bi izlazili kroz kapiju i samo škotski pjesnik može opisati što su onda napravili:I tad jedan s drugim kući poñe;I opet drugi s prvim kući doñe.I satima i tjednima i mjesecima nisu se odmicali od iste beskonačne debate utemeljene na tezi koju je najprije istaknuo doktor Campbell: kad je dobar čovjek iskreno i istinski uvjeren da je loš čovjek stvarno loš za zajednicu i dačini nemalo zlo, koje zakon i60nikakav postupak ne mogu dohvatiti, dobar čovjek ima moralno pravo ubiti lošega čovjeka, i na taj način on samo povećava svoju dobrotu."Pond je na trenutak zastao, povukao se za bradu i zagledao u stol, a onda nastavi: "Radi razloga koje sam već spomenuo, ali ih nisam pojasnio...""To je problem s vama, dragi moj", rekao je Gahagan ljubazno. "Uvijek je toliko tih vražjih stvari koje spominjete, ali ne objašnjavate.""Radi tih razloga", nastavio je Pond promišljeno, "dogodilo se da sam došao do mnogo detalja te tvrdoglave i silovite polemike, o kojoj nitko drugi ništa nije znao. Jer Angus je bio pravi pravcati tragač za istinom, koji je želio zadovoljiti svoje srce, a ne graditi karijeru. A Campbell je bio dovoljno velik čovjek s jednakom željom da uvjeri učenika kao što bi uvjeravao mnoštvo u predavaonici. Meñutim, ja vam neću naširoko otkrivati detalje polemike. Istinu govoreći, ja nisam onaj kojega bi ljudi nazvali nepristranim u nesuglasici. Nikad nisam uspio shvatiti kako ijedan čovjek može stvoriti ikakav sud i onda ostati nepristran u nesuglasici. Mislim da bi ljudi rekli kako raspravu ne mogu pošteno opisati, jer strana koju sam simpatizirao nije ona koja je pobijedila.Društvene hostese, posebice one koje dolaze iz okolice Lowe-stofta, ne znaju kamo neka prepirka smjera. Ne samo da će bacati cigle, nego i bombe, a onda očekivati da ne eksplodiraju. Kako bilo, ja sam znao kamo smjera ta prepirka szaGlenorchyjevim stolom. Kad je Angus napravio test sa deset zapovijedi, a Campbell rekao da je riječ o testu inteligencije, znao sam što slijedi. Sljedećeminute dobio je odgovor da nitko inteligentan danas ne pravi probleme s deset zapovijedi.61Kakva krinka se krije u snježnobijeloj kosi i staračkoj pogrblje-nosti od godina! Dickens je negdje opisao patrijarha kojemu nije trebala nikakva vještina, osim njegove bijele kose. Kad se je preko stola doktor Campbell nasmijao Angusu, većina ljudi u osmijehu nije vidjela drugo nego očinsku i roditeljsku ljubaznost. Ali zato sam ja vidio bljesak u oku koji mi je otkrio daje starac žestoki borac kojega je crvenokosi mladac nepromišljeno izazvao. Na neki neobičan način, kao da sam odjednom starost samu prozreo kao maškaradu. Bijela kosa pretvorila se u bijelu periku, barut osamnaestoga stoljeća, a nasmiješeno lice ispod nje postalo je lice samoga Voltairea.Doktor Andrew Glenlyon Campbell bio je pravi dobrotvor; bio je i Voltaire. Nije uvijek jasno znači li dobrotvorstvo ljubav prema čovjeku, ljudima ili čovječanstvu. Postoji razlika. Mislim da mu je manje stalo do pojedinca, nego dojavnosti ili rase. Otuda, bez sumnje, proistječe njegova dobroćudna ekscentričnost obrane čina privatnoga smaknuća. Kako bilo, znam daje bio jedan od onih nepokolebljivih škotskih skeptika, počevši od Humea pa do Rossa ili Robertsona. A oni, kakvi god da još bili, bili su tvrdoglavi i nepopustljivi u svojim stavovima. Angus je takoñer bio tvrdoglav i, kao što već rekoh, bio je predani vjernik mračne crkve kao i pokojni James Haggis - riječ je o jednoj od onih ekstremno nepomirljivih sekti puritanizma sedamnaestoga stoljeća. I tako suse škotski ateist i škotski kalvinist prepirali, prepirali, prepirali, i običan je čovjek mogao očekivati da će pasti mrtvi od iscrpljenosti. Ali nijedan od njih nije umro zbog nesuglasice.Prednost pri svojem napadu imao je stariji i učeniji čovjek; morate imati na umuda je mlañi čovjek imao samo prizemnu i provincijalnu verziju vjere kojom se branio. Kao što sam rekao, neću62vas gnjaviti izvodima — priznajem da su mi dosadni. Ali nesumnjivo doktor Campbell rekao je da deset zapovijedi ne može imati božansko porijeklo, jer dva od njih spominje kreposni car Fu Chi iz druge dinastije; jedno od njih parafrazirao je Sinesije od Samo-trakije, a pripisuje se izgubljenom Likurgovom zakoniku."

Paradoksi gospodina Ponda"Tko je bio Sinesije od Samotrakije?" zapitao je Gahagan čije je lice odavalo iznenadnu i gorljivu znatiželju."Bio je mitski lik Minojske ere, a prvi put otkriven je u dvadesetom stoljeću", odgovorio je Pond staloženo. "Sad sam ga se sjetio; ali znate na kakve stvari jamislim - mitska priroda sinajskoga gorja dokazana je paralelnim mitom koji govori da se Noina arka nalazi na planini Ararat, i daje to brdo koje neće doći Muhamedu. No sav taj bukvalni kriticizam stvarno može pogoditi religiju koja je bukvalno utemeljena samo na pisanim tekstovima. Znao sam kojim će putem borba ići; znao sam kad će završiti. Shvatio sam to kad je Robert Angus na sabat prestao ići u crkvu.Kraj debate možda je najbolje opisati sasvim izravno; jer gospodin Pond opisao ju je neobičnom vrstom izravnosti. Gotovo kao da joj je na neobjašnjiv način bionazočan, ili kao da je imao viziju. U svakom slučaju, izgleda da je pokazna operacijska dvorana u medicinskoj školi bila poprište zadnje faze sukoba i suglasnosti. Vratili su se onamo veoma kasno noću, kad je škola bila zatvorena, a dvorana prazna, jer Angus je mislio da je ondje zaboravio neke svoje instrumente, za koje je držao kako je najbolje i najzgodnije da su pod ključem. Nijednog zvuka ne bijaše na tom praznom mjestu, osim odzvanjanja njihovih koraka, i samo je malo svjetlosti blijede mjesečine prodiralo kroz proreze na prozorima zastrtima zavjesama. Angus je uzeo svoj operacijski alat i krenuo ponovno prema63strmim stubama, što su se penjale meñu polukružnim redovima sjedala, kad mu je Campbell ležerno rekao:"Činjenice koje sam spomenul o aztečkim himnama našli budete..."Angus bacio je alat na stol, poput čovjeka koji je odbacio mač, i okrenuo se prema svojemu drugu s novim i preobraženim izrazom iskrenosti i konačnosti."Ne trebate se više gnjaviti s himnama; mogu vam reći da sam s jednom stvari raščistio. Prejaki ste za mene, ili, bolje rečeno, istina je prejaka za mene. Borio sam se protiv svoje dječje noćne more koliko sam mogao, no vi ste me na kraju probudili. U pravu ste, morate biti u pravu, ne vidim nikakav izlaz."Nakon šutnje Campbell odgovori veoma blago: "Ne budem se ispričaval radi borbe za istinu; ali, čovječe, vi ste se praf živo potukli za laž."Doista se moglo učiniti da stari bogohulnik nikad na tu temu nije rekao nešto toliko nježnim glasom punim poštovanja; i učinilo se čudnim što njegov novi preobraćenik nije odgovorio. Pogledavši gore, Campbell primijeti kako je pažnja njegova preobraćenika odjednom drugdje: stajao je gledajući alatku u svojoj ruci- operacijski nož čudnog oblika namijenjen za posebne prilike. Na kraju rekao jepromuklim i jedva čujnim glasom:"Nož neobičnog oblika.""Vidli ste istražni izveštaj o Jamieu Haggisu", reče starac dobrohotno kimajući."Aha, dobar ste zaključak zvlekli, si mislim." Onda, nakon pauze, dodao je jednakom mirnoćom: "Sad kad sme se složili, kad nema nesporazuma, u vezi potrebeza društvenom kirurgijom, onda bi trebali znati i istinu. Je, dečec dragi, ja sam to napravi!, i to z oštricu kakva je vaša. Te večeri otpeljali ste me64v crkvu - to je bilo prvi put, se nadam, da sam se pokazal kakti licemjer; ostalsam otraga i molil i mislim da ste se vi ponadali mojemu preobraćenju. Meñutim, ja sam molil zato jer je Jamie molil, a kad je završil, ustal se i krenul, sledil sam ga i ubil na crkvenom groblju."Angus je i dalje šutke promatrao nož. Onda je iznenada rekao: "Zašto ste ga ubili?""Sad kad smo se složili v moralnoj filozofiji, ne trebate me to ispitivati", jednostavno odgovorio je stari doktor. "Bila je reč o običnoj operaciji. Kao kadžrtvuješ prst da bi spasil telo, pa tak moramo žrtvovati i čoveka da bi spasili društveno telo. Ubil sam ga jer delal je zlo i na nečovečni način ometal kaj je dobro za se ljude: šema je to za sirotinjske četvrti i čistoću. Kolko sam shvatil, i vi ste prigrabili to stajalište."Angus je mrko kimnuo.Poslovica pita: Tko će odlučiti kad doktori se ne slažu? Ali u toj mračnoj i zloslutnoj dvorani doktori su se složili."Da", rekao je Angus, "prihvatio sam stajalište. No imam i jednako iskustvo.""Koje to?" zapitao je drugi."Imao sam čitav dan posla s čovjekom za kojega sam držao da ne čini ništa osim zla", odvratio je Angus. "Ja i dalje mislim da ste napravili zlo, usprkos tome što ste služili istini. Uvjerili ste me kako su moja vjerovanja bili snovi, ali ne i da je sanjanje gore od buñenja. Brutalno skršili ste snove poniženoga, podrugujući se slabašnim nadama ucviljenih. Izgledali ste mi okrutnim i

Paradoksi gospodina Pondanečovječnim, baš kao što se Haggis činio vama okrutnim i nečovječnim. Dobar ste čovjek samo po vlastitu kodu, ali tako je i Haggis bio dobar čovjek po svojemu kodu. Nije se pretvarao da vjeruje u spasenje po65dobrim djelima ništa više nego ste se vi pretvarali da vjerujete u deset zapovijedi. Bio je dobar pojedincima, ali gomila je ispaštala; vi ste dobri prema gomili, ali pojedinci ispaštaju. A, na kraju krajeva, i vi ste samo običanpojedinac."Nešto je u tim zadnjim riječima, koje bijahu izrečeno veoma blago, prouzročilo da se stari doktor naglo ukočio i onda krenuo unatrag prema stubama iza njega. Angus je skočio poput divlje mačke i strahovitom žestinom prikovao ga na mjestu.I dalje je pripovijedao, ali sad najjačim glasom."Dan za danom čeznuo sam i želio vas ubiti. Priječilo me je samo praznovjerje koje ste vi večeras razorili. Dan za danom vi razarate skrupule koje su vas branile od smrti. Vi mudri mislioče, vi lukavi rezoneru, vi budalo! Za vas bi večeras bilo bolje da ja i dalje vjerujem u Boga i njegove zapovijedi protiv ubojstva."Starac se nijemo pokuša zaokrenuti u zagušujućem stisku, ali bio je previše slabi Angus ga je uz tresak bacio na operacijski stol gdje je ostao ležati kao da jeu nesvijesti. Oko njih, i iznad njih, usamljeno poput Koloseja, prazni koncentrični krugovi sjedala bljeskali su se na blijedoj, hladnoj svjetlosti mjeseca - prazni amfiteatar gdje ne bijaše ljudskoga glasa da poviče: "Habetl" Crvenokosi ubojica stajao je s podignutim nožem čudna oblika - kao da je bila riječ o kakvom prethistorijskom žrtveničkom nožu. I dalje je luñački vrištao."Samo jedna stvar vas je štitila i čuvala mir meñu nama - neslaganje. Sad kad smo se složili, sad kad mislimo jednako i činimo jednako, ja ću napraviti ono što biste i vi. Napravit ću što ste i vi napravili. I onda smo mirni."Sa zvukom tih riječi, zadao je udarac, a Andrew Campbell napravio je zadnji pokret. U svojem vlastitom hladnom zamku, na66svojem vlastitom zlatnom oltaru... stresao se i ostao nepomično ležati. Ubojica je te noći pognuto pobjegao iz zgrade, grada pa preko higlandske linije i sakriose u planinama.Kad je Pond ispričao tu priču, Gahagan je polako ustao do svoje ogromne visine iugasio cigaru u pepeljari. "Nerado ću primijetiti, Pond", rekao je, "da vi i niste baš tako naivni kao što zvučite. Nimalo naivni, znate, unatoč našem otvorenom razgovoru o europskim pitanjima.""Tweedledum and Tweedledee složiše se — da boj povedu", reče Pond. "Mi se poprilično zadovoljavamo time da kažemo kako su se neki narodi složili, kao Poljaci, Nijemci ili drugi. Najčešće ne pitamo oko čega su se složili. No sporazum može biti opasan, osim ako nije sklopljen u dobroj vjeri."Wotton ga je gledao nezadovoljno i sumnjičavo. Ali na kraju je zaključio, uzdahnuvši od olakšanja, da riječ je tek o metafizici.67POND PANTALONE"Ne, ne, ne", rekao je gospodin Pond blago povisivši glas, što je pokatkad činiokad bi bilo kakva sumnja bila bačena na prozaičnu točnost njegovih izjava ili argumenata. "Ja nisam rekao da je olovka bila crvena i da je zato ostavila takvecrne tragove. Rekao sam da je olovka bila relativno crvena, ili daje bila sličnacrvenoj, za razliku od Wottonova pogleda koji je drži plavom, i da je zato ostavila tako crne tragove. Razlika se može učiniti malenom. Meñutim, ja vas uvjeravam kako nevjerojatno velike pogreške proizlaze iz navike izvlačenja izjava iz konteksta, pa onda njihovo netočno citiranje. Najobičnije i najočitijeistine, kad se iznesu na takav način, mogu zazvučati gotovo apsurdno.""Gotovo", rekao je kapetan Gahagan kimajući ozbiljno i buljeći u malenoga čovjeka nasuprot sebe, baš kao da se radilo o kakvom misterioznom čudovištu u kavezu.A gospodin Pond nalazio se u svojem privatnom kavezu, ili privatnom uredu, u košnici vladinih ureda, gdje je sjedio za stolom i prepravljao rezultate nekog službenog izvještaja. Stoga, kad se potegnuo razgovor o boji olovke, Pond je, kratko rečeno, tu bio na svojem kao da obavlja svoj uobičajen posao. Peter Gahagan nije činio ništa, jednako uobičajeno. Njegov se ogromni lik naslonio u stolcu koji je izgledao krajnje malen za njega. Bio je privržen gospodinu Pondu te još privrženiji gledanju drugih dok rade.68"Možda sam ja sličan Poloniju", rekao je Pond skromno. Njegova staromodna brada,lice sove i uredska ukočenost usporedbu su činili gotovo prikladnom. "Možda ja jesam nalik Poloniju, ali ja nisam Polonije - upravo je to ona stvar koju želim

Paradoksi gospodina Pondadočarati. Hamlet rekao je Poloniju kako je oblak na nebu sličan devi. Učinak bi bio nešto drukčiji da je Hamlet ozbiljno i znanstveno dokazivao kako na nebu vidi devu. U tom slučaju Polonije bi se mogao ispričati zbog odlaska smatrajući da je kraljevićevo ludilo napokon i dokazano. Razdražljivi službenici poznato jeda izražavaju mišljenje kako vi, moj dragi Gahagane, ulazite u ovaj ured poput bika, i ta 'laž valja se dugim ljetnim danom', kako to reče jedan staromodni pjesnik. Pa ukoliko uprava zoološkog vrta pošalje svoje po vas pod izlikom da ste pravi bik, ministarstvo se neće ni pomaknuti bez daljnjih provjera.""Nesumnjivo imate moj dosje", reče Gahagan, "sa službenim kalkulacijama i statistikama o broju mojih nogu, da ne spominjem rogove, sve to obilježeno plavim i crvenim olovkama - zasigurno i nekim veoma crnim zabilješkama protiv mojega imena. No to me vodi do izvorne teme zbog koje sam ostao toliko iznenañen. Vi, čini se, baš i ne shvaćate što je doista neobično u vašoj izjavi.Kako bilo, ja nisam do kraja razumio što ste mislili s time da je olovka bila relativno crvena...""Čak se i ta izjava može obraniti", primijetio je gospodin Pond blijedo se smiješeći. "Vi biste rekli, na primjer, da su moje bilješke u ovome izvješću napravljene ovom plavom olovkom; ali..." Pružio je prema njemu tu svoju olovku scrvenom špicom. Izgledalo je to kao neki malecki opsjenarski trik, a onda ju je okrenuo da bi pokazao kako je to jedna od olovki kakve se prodaju u većini papirnica — crvene na jednom, a plave na drugom kraju. "Pretpostavimo sad69da sam pisao plavim dijelom dok se nije istrošio (jer doista, nevjerojatan je broj gramatičkih pogrešaka koje se mogu naći u jednostavnom izvješću o balučitanskom bimetalizmu), onda bismo rekli kako je olovka relativno crvena, premda na njoj i dalje ima plavog. Istroši li se crveni dio, rekli bismo da je relativno plava, premda i dalje ima malo crvenog.""Ja ništa od toga ne bih rekao", odjednom nestrpljivo uskliknuo je Gahagan. "Rekao bih što sam i prije rekao: čudna je stvar s vama u tome da ste slijepi naono što je stvarno suludo u vašoj izjavi. Ne shvaćate bitno u svojoj izjavi.""Bit moje izjave", reče gospodin Pond dostojanstveno, "koju mislim da sam dovoljno pojasnio, jest ta da su ljudi veoma neprecizni u prenošenju izjava, kaošto je to bilo u slučaju deve i nečega kao što je deva."Peter Gahagan i dalje je zurio u svojega prijatelja širom otvorenih očiju, poputbika u svojoj naročitoj preživačkoj fazi. Onda je napokon ustao i uz svojevrstanžamor uzeo svoj sivi cilindar i štap za hodanje."Ne", rekao je, "Neću isticati bit. Bilo bi to razbijanje kristala ili rasprskavanja savršeno oblikovana balona od sapunice. Probušiti čistu, savršenu zaokruženost vaše manijakalne mirnoće bilo bi kao i povrijediti nevino dijete. Budući da vi doista i istinski ne znate kad pričate besmislice, ako čak ne primjećujete koji dio toga je besmislica, osjećam da vaš besmisleni um moram ostaviti netaknutim. Idem i porazgovarat ću o tome s Wottonom. Kao što to on često bezbrižno primjećuje, u njega nema besmislica."I on besposleno poñe iz prostorije, mašući svojim štapom, u smjeru veoma važna odjela pod vodstvom sir Huberta Wottona, kako bi uživao u nadahnutom druženju s drugim prijateljem što70obavlja svoj svakodnevni posao, a koji će prekinuti jedan besposleni čovjek.Sir Hubert Wotton bio je drukčiji čovjek od gospodina Ponda. Pa tako, čak i ako bi bio prezaposlen, ne bi bio nemiran. Gospodin Pond bio bi nagnut ponad vrška svoje plave olovke; sir Huberta moglo bi se vidjeti tek iza crvenog žara njegovecigare, koju je pu-šio namrgoñeno razmišljajući i prekapajući po papirima na stolu. Primijetio je ulazak srdačnoga kapetana kisela, ali ne i neljubazna smiješka, pa mu mahnuo neka sjedne.Gahagan sjedne s rukama prekriženima na štapu lupkajući njime o pod."Wottone", rekao je, "riješio sam problem paradoksa gospodina Ponda. On nije svjestan kad govori te ludosti. Postoji slijepa pjega u njegovu izvrsnom mozgu ili mu se na trenutak pomrači um: on zaboravi da je rekao išta čudno. Stalno dokazuje razumljivi dio svojega govora ne prestajući objašnjavati stvar koja je zbilja nerazumna. Sasvim smisleno pripovijedao mi je o svijetlocrvenoj olovci, ili tako nešto, ali koja je onda ostavila veoma crni trag na papiru. Pokušao samga upozoriti na taj dio nelogičnosti, a on me sasvim osujetio. Nastavio je pripovijedati o tome kad plava olovka nije plava, no nekako zaboravio je sve o crnim tragovima.""Crni tragovi!" rekao je Wotton i toliko naglo ustao da mu se pepeo s cigare stresao na njegov inače besprijekorni prsluk. Namrgoñeno je otresao to oskvrnuće, a onda, nakon pauze, progovorio odjelito i oštro, što je povremeno otkrivalo da je bio mnogo manje običan nego je izgledao.

Paradoksi gospodina Ponda"Većina ljudi koja priča paradokse samo se želi praviti važnima. Ali tako nije sPondom. On to čini zato što se ne pokušava praviti važan. Shvaćate, on izgleda kao neki sjedilački, znanstveni71maleni tip, koji kao da se nikad nije odvojio od stola ili pisaćega stroja. Meñutim, on doista ima neka izvanredna iskustva. Ne govori o njima, ne želi govoriti o njima, ne želi govoriti ni o razumu i filozofiji i teoretskim stvarima iz knjiga. Znate da voli čitati racio-nalističku literaturu iz osamnaestoga stoljeća. Ali, dok apstraktno pripovijeda, naiñe na neku konkretnu stvar koju je zapravo on sam napravio... ma, mogu samo dodati da ju je rasturio.Želi je zgnječiti u manji obim i to naprosto zvuči kontradiktorno. Gotovo sve tesulude rečenice jednostavno na indirektan način dočaravaju neku od pustolovina iz života koji bi većina ljudi nazvala veoma dosadnim.""Mislim da shvaćam što želite reći", rekao je Gahagan nakon trenutka usredotočena razmišljanja. "Da, u pravu ste. Ne možete očekivati od mene da će me prevariti, razumijete, većina tih vaših što se šepire sa stoicizmom po engleskim srednjim školama. Pola radnog vremena oni jednostavno se prave važni ne praveći se važnima. No u Pondu to je autentično. On zbilja mrzi biti u centrupažnje. Zato bi čovjek mogao reći da je stvoren za tajnu službu. Rekli ste da jeon misteriozan, na taj jedinstveni način, kad doista želi sačuvati tajnu svoje službe. Drugim riječima, kažete da iza svakoga paradoksa gospodina Ponda postojipriča. To je zbilja istina - u svim slučajevima kad mi je kazivao priču.""Sve znam o toj priči", rekao je Wotton, "i riječ je o jednoj o najznačajnijih stvari koju je Pond napravio. Bila je to stvar od beskrajne važnosti - vrsta javnoga posla koji je morao ostati sasvim privatan. Pond je dao dva savjeta, koje su neki smatrali veoma čudnima, ali koji su ispali veoma točnima. I na kraju je otkrio nešto izvanredno. Ne znam zašto je baš sad to spomenuo, ali poprilično sam siguran da bilo je slučajno. Kad je izbilo na površinu, želio je72to gurnuti natrag mijenjajući temu. Meñutim, nesumnjivo spasio je Englesku; i gotovo da su ga ubili.""Što!" pomalo zaprepašteno uzviknuo je Gahagan."Momak je pet puta morao pucati na njega", rekao je Wotton prisjećajući se, "prije nego je šesti hitac okrenuo prema sebi.""E pa, sad sam ostao bez daha", rekao je kapetan uglañeno. "Uvijek sam mislio kako je Pond sjajan u bezazlenim komedijama. Nisam ni sanjao da je nastupao u melodrami. Uskoro bih mogao pomisliti kako je bio lik i u nekoj bajkovitoj pantomimi carskoj predstavi. I nekako se u ovome trenutku čini povezanim s teatarskim stvarima. Sam me zapitao sliči li na Polonija. Pretpostavljam kako bineki zlobniji ljudi rekli da više sliči Pantaloneu. Sviña mi se pomisao kako vi i on čarobno bivate premješteni u božičnu pantomimu: 'Harlekin Hubert i bajni Pond', a sve završava u pravoi lakrdiji s crvenom vatrom i Pantaloneom koji se spotiče o policajca. Oprostite što pričam besmislice - znate da moj nesretni um postaje plodan samo kad su u pitanju nemoguće stvari.""Čudno je da ih nazivate nemogućima", rekao je sir Hubert Wotton pletući svoje obrve, "jer nešto takvo zbilja nam se dogodilo."Sir Hubert Wotton pokazivao je odreñenu uzdržljivost i namjernu nedorečenost glede službenih detalja priče, čak i nakon toliko godina pričajući je bliskome prijatelju. Posebice u Engleskoj postoji bezbroj dogañaja koji nikada neće izaćiu novinama, i očito je da namjerno nikad neće završiti u povijesnim udžbenicima.Bit će zasad dovoljno reći da se jednom ispod površine dogodila urota, veoma blizu površine, urota koja je ciljala na državni udar, što su ga podupirale kontinentalne sile sličnih sklonosti. Krijumčarenje oružja, tajno podrivanje i planovi krañe državnih dokumenata bili73su uključeni. Pojavila se bojazan da je odreñeni broj beznačajnih službenika podmićen ili je prešao na stranu urotnika. Zato, kad je bilo potrebno poslati veoma osobne javne dokumente (glede njihova sadržaja Wotton dokraja ostao je pomalo maglovit) iz jedne od velikih sjevernih luka do odreñenoga vladinog uredau Londonu, u veoma malenom uredu gospodina Ponda osnovano je prvo maleno i probrano vijeće kojemu je predsjedao sir Hubert. U stvari, gospodin Pond je bio zadužen za taj posao. Jedina druga osoba neprestano uključena bio je jedan od glavnih službenika u Scotland Yardu. Wotton je poveo svojega službenika sa sobomda uredi i pojasni odreñene stvari. Meñutim, kasnije se ispričao kazavši kako ječovjeka isključio poslavši ga na drugi posao. Dyer, istražitelj iz Yarda, krupnih ramena, trezven čovjek očetkanih brkova, meto-dično je objasnio, premda pomalo melankolično, predostrožnosti i pripreme koje smatrao je nužnima za zaštitu prijevoza papira na njihovo odredište. Želio je oklopljeno vozilo sa

Paradoksi gospodina Pondastrojnicom, odreñeni broj ljudi sa skrivenim oružjem, policijsko pretraživanje svih koji budu uključeni u odašiljanje i na kraju primanje kutije ili paketa, tejoš nekoliko uvjeta takve vrste."Pond će sve to doživjeti veoma skupim", rekao je Wotton tužno se smiješeći. "Pond je pravi stari liberal kad je u pitanju gospodarstvo i štednja. No složit će se da svi smo u ovome slučaju obvezni pokazati posebnu brigu."Ne, ne", rekao je gospodin Pond sumnjičavo isturivši usne. "U ovome slučaju ne mislim da bih trebao pokazivati neku posebnu brigu.""Ne biste trebali pokazivati posebnu brigu!" ponovio je zaprepašteni Wotton."Zasigurno je ne bih trebao POKAZIVATI", rekao je gospodin74Pond. "U tom slučaju, nitko razuman ne bi poduzimao veće mjere predostrožnosti, nego da netko važno pismo pošalje običnom poštom.""E pa, morate mi oprostiti na mojem dosañivanju", rekao je sir Hubert, "ali, činjenica je, ja sam čuo za ljude koji su važna pisma slali običnom poštom.""Jest, vjerujem", reče gospodin Pond pomalo podcjenjujuće. "Meñutim, to se radi kad želite spriječiti da se pismo zagubi. Sad pokušavate spriječiti pronalazak pisma.""To zvuči jako zanimljivo", reče Dyer nekako uzdržano razdragan."Zar ne razumijete? Baš je jednostavno", odgovorio je Pond. "Ako želite spriječiti da dokument odnese voda ili da završi u košiću ili da se s njime potpali vatra, ili svine ptičje gnijezdo, ili kakva druga nesreća ili nebriga, onda je dobra stvar baciti pažnju na njega udarajući žig ili pečat ili čuvajući ga na neki poseban način. Ali ukoliko želite da mu se uñe u trag, opazi i istrgne iz ruku nasiljem ili lukavštinom, onda je najgora stvar na svijetu nekako ga posebno označiti. Uknjiženje, na primjer, ne znači da vaš nosilac poruke ne može dobiti udarac po glavi ili da mu se ne mogu isprazniti džepovi. To samo znači da vaš nosilac poruke ili njegovo ured mogu biti odgovorni. Mogu se ispričati ili to nadoknaditi. Ali vi ne želite isprike i nadoknadu - vi želite pismo. Rekao bih da će biti mnogo sigurnije od budnoga neprijatelja ako ostane neoznačeno i poslano zajedno s ostalima koja izgledaju u dlaku isto."Treba zahvaliti najdubljoj pronicavosti, podcrtavajući očiglednu tvrdoglavost Wottona i Dyera, što je Pondov paradoks prevladao. Dokument je, meñutim, bio prevelik da bi se tretirao kao obična pisma, pa je nakon kratkog razgovora smješten u jednu od75brojnih bijelih drvenih kutija, laganu i ne preveliku, koja se obično koristi zaslanje čokolade, i ostalih namirnica, vojsci ili mornarici ili nekim granama javnih službi. Jedini dio izvorna plana na kojem je tvrdoglavi Dyer i dalje inzistirao, bio je postavljanje straže i istražitelja na važne točke prolaska dokumenata."Pretpostavljam da će poslije doći do paklenske galame zbog ovoga", rekao je, "iljudi će nas napadati zato što smo toliko slobodno pristupili problemu. Hendikepirani smo u toj zbunjenoj ustavnoj zemlji. Pa sad, ukoliko smo u..."Brzo je zatvorio usta jer se s vrata začulo tiho kucanje. Sir Hu-bertov činovnikušao je i rekao da je ostao bez svojih ovlaštenja. Sir Hubert ga isprva nije vidio, jer je njegov mrki pogled bio prikovan za kartu željeznice i rutu koju treba prevaliti. Zbilo se da je Dyer u tome trenutku veoma pažljivo pregledavao bijelu kutiju, koju su već bili odabrali i dobili kao uzorak. Ali zato je gospodin Pond primijetio činovnika: nije si mogao pomoći, a da ne misli kako je vrijedan da ga se opazi. Bio je to mladac imena Franks, uredne zalizane plave kose, skladna odijela i držanja. Ali njegovo široko lice imalo je onaj neopisiv izgled, koji se rijetko vidi, za koji samo možemo reći kako otkriva veliku glavuna malenom tijelu patuljka, ili da je potonula meñu ramenima grbavca. Lice nije bilo normalno, premda je riječ o normalnom liku. No ostali razlozi, koji su na trenutak privukli oko gospodina Ponda, bili su prvo: činjenica da je činovniku bilo primjetno neugodno kad je šutke predao papire svojemu nadreñenom, i zadnje,ali ništa manje važno, da se je naočigled stresao kad vidio je detektiva iz Scotland Yarda.Drugo vijećanje, može li se tako nazvati, održano je u strateško-me centru cijele operacije, svi su se u tome složili: na odreñenom76križanju pruga u Midlandsu. Dogodilo se da je pošiljka kutija, zajedno s vrećamapisama i sličnim stvarima, ovdje trebala biti pretovarena iz jednog vagona u drugi, a kasnije je ispalo i na istom peronu. Bijaše to mjesto gdje postojala jenajveća mogućnost miješanja izvana. Takoñer, postojao je strah kako je Dyer razvukao nekoliko točaka u svojemu nedobrovoljnom kompromisu s britanskim ustavom što se tiče policijskih naredbi zaustavljanja, pritvaranja ili

Paradoksi gospodina Pondaispitivanja ljudi koji su pokušavali ući ili napustiti postaju."Rekao sam svojim ljudima da ni nas ne smiju pustiti s postaje", rekao je, "bez pažljiva pregleda, jer postoji bojazan da bi se netko mogao domisliti odjenuti poput gospodina Ponda.""Sve to zvuči svečano, božično", rekao je gospodin Pond žalosno. "Razumijem da zasad moramo ostati na stanici, a čovjek baš i ne bi mogao reći da to izgleda posebice svečano."U stvari, ništa nije moglo izgledati praznije nego jedan od tih bezbrojnih perona na pustoj željezničkoj postaji tog turobnog zimskog dana; osim kad ne bismo uzeli u obzir čekaonicu trećega razreda koja je ljudima služila za utočište od zimskog vjetra. Nekako je čekaonica izgledala čak još manje ljudska od perona kojem bila je utočište: na zidu visjelo je nekoliko otisnutih obavijesti koje nitko nije mogao pročitati, raspored vožnje vlakova ili prašnjavi planovi pruga, u jednom kutu nalazile su se potrgane olovke s kojima nitko nije mogao pisati, a prazne tintarnice bile su bez tinte. S malenom mrljomblijede boje, ondje nalazio se i oglas osiguravajućeg društva. Prosječnome umu zasigurno se činilo neprijatno provesti i djelić Božića na tom mjestu koje je Bog zaboravio; meñutim, gospodin Pond je posjedovao stoičku raspoloženost za takve situacije, što je moglo iznenaditi one koji su poznavali samo njegovu mačju ljubav prema udobnoj domaćoj rutini.77Ušao je on žustra hoda u tu praznu i neuglednu prostoriju za-ustavivši se na trenutak da pomnije pogleda suhe tintarnice i slomljene olovke na stolu u kutu."Eto", rekao je okrenuvši se, "ovime ne mogu previše toga napraviti. Ali, naravno, mogu imati svoje olovke ili nalivpera. Drago mi je da sam to napravio, u potpunosti.""Pond", reče Wotton ozbiljno, "ovo je stvar vašeg ureda. Siguran sam kako će se Dyer složiti da smo dobro napravili što smo slijedili vaš savjet. No nadam se danemate ništa protiv moje blage znatiželje glede toga što ste to vi učinili.""Baš ništa", odgovorio je Pond. "Možda sam vam prije morao o tome nešto reći. Najvjerojatnije sam trebao to ranije napraviti. Meñutim, odmah nakon što ste bili dobri i dopustili mi da to napravim na svoj način, da ga pošaljem zajedno sdrugim stvarima u jednostavnim, jednakim kutijama, sjeo sam i dobro porazmislio o tome koja bi trebala biti sljedeća mjera opreza. Poprilično sam siguran da bi specijalni automobil s naoružanim ljudima bio skršen, a naoružani ljudi možda opljačkani upotrebom oružane sile. Svakako, to je previše riskantno. Postoji mnogo dobro organiziranih gangsterskih organizacija koje već djeluju protiv nas,a o kojima ljudi nemaju nikakvih saznanja. Povećavajući troškove i pripreme znači umnažati tragove i staze kojima njihovi špijuni mogu ući u trag. Mislim dagangsteri ne mogu doći ovamo, posebice sad kad policija drži ulaz na sve takve stanice kao u tvrñave. Sam pojedinac, ili njih nekoliko, protiv njih veoma malo može napraviti. A što onda pojedinac može?""U redu", rekao je Wotton nestrpljivo. "Što može napraviti?""Kao što sam rekao", nastavio je gospodin Pond mirno, "sjeo sam da porazmislim što špijun ili slučajni uljez može učiniti, na78miran način, bez buke ili bitke, ubojstva i iznenadnog napada, ukoliko je nekakouspio zapaziti pravu kutiju. Privatnom telefonskom linijom nazvao sam stožer i rekao im neka se pobrinu da poštanski i transportni službenici zadrže svaku kutiju ili paket za koji se učini da mu je adresa promijenjena, ako je bilo što precrtano ili zamijenjeno. Moguće je da neki čovjek iskoristi trenutak i preusmjeri kutiju nekom od svojih prijatelja u Londonu. Na taj način nikad i ne treba kutiju iznositi iz postaje da bi ga pretresli. To sam napravio, a oni uništeni držači olovki na to su me podsjetili. Ovo je poprilično uništeno mjestoza slavlje Božića, kako ste rekli; ali daje nam posebnu vrstu topline, što je više nego mogu dati mnoge čekaonice. Meñutim, izgleda kao da umiremo od depresije, što me i ne čudi."Ražario je zanemarenu vatru i napravio sasvim pristojan plamen sa svojim istančanim instinktom za udoban život. Onda je dodao: "Nadam se da ne protivite se mojoj zadnjoj predostrožno-sti."Ne, mislim daje riječ o veoma mudroj predostrožnosti. Premda mislim kako ne postoji vjerojatnost da netko nabasa na pravu kutiju, čak i slučajno." Hubert Wotton na trenutak se namršti u smjeru raspirene vatre i iskri u plesu, a onda natmureno reče. "Riječ je dobu kad ljudi za Božić odlaze gledati pantomimičare. Ili pokretne slike."Gospodin Pond je kimnuo. Izgledalo je kao da ga je odjednom paralizirala neka misao. Na kraju reče:"Pokatkad se pitam nisu li stvari bile bolje kad su slike značile slike u vatri,

Paradoksi gospodina Pondaa ne slike na filmu."Sir Hubert Wotton mrzovoljno je i općenito rekao kako sumor-79ne vatre u čekaonicama trećeg razreda nisu slike koje bi rado gledao."Slike vatre, poput slika oblaka", nastavio je gospodin Pond, "dovoljno su nepotpune da pozovu maštu neka ih dovrši. Usto", dodao je veselo rasplamsavajućivatru, "možete gurnuti žarač u ugljen i razmjestiti ga u drukčiju sliku. Ali akoveliki kolac gurnete u platno, jer vam se ne dopada lice filmske zvijezde, onda ste u problemima."Završivši posao na platformi tijekom te maštovite meñuigre, u tom trenutku vratio se sa veoma praktičnim vijestima. Istraživši mnoge tunele i pretraživši mnoge perone u tom željezničkom labirintu, otkrio je da zbilja postoji prostorija za okrepu, u kojoj je moguće dobiti kakav-takav ručak; bijaše to prešutan problem sva tri uključena službenika."Ja ću ostati na peronu", rekao je. "U stvari, cijelu noć ostat ću na peronu, ako je potrebno. To je samo moj posao. Zato vi idite, ručajte i vratite se, a jaću poslije vidjeti hoću li ići. Ne brinite za vlakove. Za sve sam se ja pobrinuo. U svakom slučaju, moram biti ovdje kad doñe do jedinog mogućeg trenutka opasnosti."Njegove zadnje riječi gotovo da su se utopile u vibriranju i buci prvog vlaka koji se približavao. Svi oni vidjeli su vreće s pismima, kutije i pakete uredno posložene po peronu. Wotton, čovjek uvriježenih navika, koji je počeo osjećati glad, lako Dyeru dao se nagovoriti da prihvati njegov prijedlog i poñe u potraguza komadićem hrane. Wotton i Pond razumno brzo su završili sa svojim mršavim jelom i hitrog koraka pohitali da što prije ugledaju svoj peron, a tamo vlak, očito bila je riječ o drugom vlaku, počeo se kretati i dimeći napuštati postaju.Pridružili su se svojemu drugu kad peron bio je prazan.80"Sve je u redu", rekao je Dyer zadovoljno. "Vidio sam sve kutije i stvari u vagonu. Nitko nije bio ondje da se s njima splete. Našoj glavnoj brizi došao je kraj i sad se ni ja ne bih trebao protiviti malenom objedu."Nasmijao im se slavodobitno trljajući ruke. Okrenuo se onda prema suterenskim prolazima, a oni se ponovno okrenu s namjerom da se vrate u praznu i zadimljenu čekaonicu."Izgleda kao da za nas više nema posla", rekao je Wotton. Ugri-jana koliba sad će dobro doći.""Držim kako je riječ o pravom božičnom trijumfu", rekao je gospodin Pond nesmanjenim zadovoljstvom, "što smo unutra uspjeli održati vatru, ali... Pa, vjerujem da će početi sniježiti."Ubrzo su primijetili kako u poslijepodnevu, koje se već počelo mračiti prema ranoj zimskoj večeri, ima nečeg od onog sablasnog zelenkastog svjetla koje zna sijevati ispod gustih snježnih oblaka. Prve pahulje počele su lepršati dok su hodali duž naoko beskrajne platforme. Nakon nekog vremena stigli su do isposničke čekaonice čiji je krov i ulaz sad bio posipan srebrom. Unutra vatra je živahno gorjela; očito se Dyer bio grijao."Ovo je dovraga čudno", reče Wotton, "ali sve skupa doista počinje sličiti na božičnu čestitku. Naša nesretna salle d'attente uskoro će se pretvoriti u parodiju kolibe Djeda Božićnjaka u pantomimi.""Sve skupa je poput parodijske pantomime", rekao je Pond dubljim i mnogo zabrinutijim glasom, "i kao što kažete, veoma je čudno.""Nakon pauze Wotton naglo doda: "Što vas muči, Pond?" "Pitam se, možda i brinem", odgovorio je Pond, "što bi točno čovjek napravio da presretne ili promjeni adresu na toj kutiji, na81ovakvome mjestu, gdje nema pera i ničeg... Naravno, to nema baš puno veze, jer mogao je imati olovku ili nalivpero.""Oh, već ste sve to ustvrdili. Čini se da ste ludi za olovkama", rekao je Wottonnestrpljivo. "To vam je zbog vašeg beskonačnog ispravljanja izvještaja plavom olovkom.""Neće biti plava olovka", rekao je Pond vrteći glavom. "Sve mi se čini da bi mogla biti crvena olovka, koja zapravo ostavlja veoma crni trag. Ali mene muči što, čak i na ovakvome mjestu, uvijek postoji više načina da se nešto učini negočovjek može i zamisliti.""Ali sve ste već spriječili", inzistirao je drugi, "svojim telefoniranjem.""Da", reče Pond tvrdoglavo, "i što bi onda oni napravili ako znaju da sam telefonirao?"Wotton je izgledao zbunjeno, a Pond je šutke sjeo rasplamsavajući vatru i gledajuće je.

Paradoksi gospodina PondaNakon tišine, on prasne: "Volio bih da se Dyer vrati.""Za što vam sad on treba?" pitao je njegov prijatelj. "Usuñujem se reći kako je zaslužio maleni, kasni ručak. Koliko ja shvaćam, obavio je posao i ovdje je sve gotovo.""Bojim se", rekao je Pond ne odmičući pogled od vatre, "da tek počinje."Zbio se još jedan period tišine praćen rastućom tajnovitosti, kao što je vani bivalo sve mračnije. A onda je Pond naglo rekao:"Pretpostavljam da smo se vratili na pravi peron."Wottonovo lice pokazivalo je tek tupu zaprepaštenost, prirodnu u tim okolnostima. No u njegovim dubinama, koje bijahu dublje nego bi itko mislio, po prvi put prožela ga je nezemaljska jeza. Noćna mora otrgnula se od sna: ne praktične teškoće u problemu,82već sve one sumnje onkraj razuma što izvrću mjesto i vrijeme. Prije nego je uspio progovoriti, Pond doda: "Ovaj je žarač drukčijeg oblika.""Što dovraga želite reći?" grunuo je Wotton napokon. "Zatvorili su postaju i na njoj nema nikoga osim nas i one djevojke u restoranu. Ne mislite valjda daje onapostavila novi namještaj i kaminski pribor u svim čekaonicama?""Ne", rekao je gospodin Pond. "Nisam rekao novi žarač. Rekao sam žarač drukčijegoblika."Odmah pošto je to rekao, odmaknuo se od vatre ostavljajući žarač u njoj i potrčao do vrata kroz koja je promolio glavu i stao osluškivati. Njegov drug takoñer je osluškivao - prepoznali su to kao objektivnu stvarnost, koja nije pripadala noćnoj mori, buku užurbanih koraka koja je dolazila odnekud s perona. Meñutim, kad su istrčali, peron, sad bijela i masivna snježna tabla, izgledao jesavršeno prazno: počeli su shvaćati kako je buka dolazila ispod njihovih nogu. Pogledavši preko ograde, zamijetili su kako je postaja, sagrañena od drva, na jednom dijelu prekinuta pojasom travnatoga nasipa, veoma siva, bezbojna od dima;dogodilo se da su u tome trenutku ugledali mračan, pognuti lik koji se pentrao na taj nasip, da bi onda nestao ispod perona toliko brzo da je već sljedećeg trenutka ispuzao s druge strane. Onda se mirno popeo na peron i stao ondje poputputnika koji čeka vlak.Osim činjenice da je stranac praktički provalio na postaju, usprkos veoma posebnim preprekama, Wottonov mozak, već sav ispunjen sumnjom, na prvi pogled pomisli daje riječ o kakvom crnom konju. A što je bilo najčudnije, pomalo je i izgledao kao konj, jer imao je izduženo konjsko lice i bio je neobično pogrbljen, bio je crnomanjast, divljih pokreta, a njegove prazne oči imale su takve83sjenovite duplje da je bio svojevrstan šok shvatiti kako u njima sjaje se zjenice. Bio je odjeven krajnje otrcano, u dugačak, iznošen i gotovo dronjav baloner. Oni pomisliše kako nikad prije nisu vidjeli lice i lik toliko simboličan za turobnu i žalosnu tragediju. Izgledalo je kao da Wotton ima svoj prvi pravi uvid u te dubine u kojima beznañe pokreće mnoge revolucionarne pokrete, a protiv kojih je njegova dužnost bila da se bori. Meñutim, zbog nužde,njegova je dužnost prevladala.Stao je uz čovjeka, pitao ga tko i što je i zašto je izbjegao policijsku blokadu. Činilo se da je čovjek na trenutak zanemario pitanja; no na pitanje tkoje, njegova izdužena donja vilica se pomakne i proizvede veoma neočekivan odgovor."Ja sam klaun", rekao je utučenim glasom.Na ovaj odgovor izgledalo je da se gospodin Pond stresao u novoj vrsti iznenañenja. On je dosad mozgao o zagonetkama, kao onaj tko proučava stvari što ih neki mogu doživjeti iznenañujućim, ali kojima se on sam više i nije toliko čudio. Meñutim, u toga čovjeka zurio je tupo kao da se radi o čudu, ili još bolje, u ovom slučaju, o podudarnosti. Tad se s njim dogodila još jedna prizemnapromjena. Može se tek reći da je započela zaprepaštenošću koju je on završio smijehom."Oh, Bože, ovo je izvanredno!" uskliknuo je. Učinilo se kako je prasnuo u gotovopa podjetinjio smijeh. "Ovo nema nikakve veze s pričom; ali zato je čudesno povezano s pantomimom. Davno sam zapazio da glavni likovi u pantomimi nemaju nikakve veze s pričom."Ali gospodin Wotton više nije mogao otrpjeti Pondove trenutke nestvarne tajnovitosti, a najmanje ove zadnje i najtajnovitije — tajnu njegova veselja. Već je u policijskom stilu počeo ispitivati84stranca, a stranac stajao je pokraj njega turobne, ali nepomućene bistrine. Njegovo ime, kako je sam rekao, bilo mu je Hankin i bio je javni zabavljač koji

Paradoksi gospodina Pondaje zbog očajnih uvjeta u kojima je živio, radio i na privatnim zabavama. Te večeri trebao je na dječjoj zabavi glumiti klauna i inzistirao je na tome da uhvati odreñeni vlak. Nisu ga razveselile policijske tvrdnje kako će ulaz za putnike koji putuju redovnim linijama biti otvoren za sat vremena, što je bilo prekasno za njegov posao. Ostao bi bez prvih šilinga zarañenih u nekoliko mjeseci. Zato se na stanicu uspeo otvorom koji nije bio čuvan. Rekao je to čvrsto i iskreno, pa mu je Pond naočigled povjerovao. Ali zato je u Wottonu i dalje tinjala neka sumnja."Moram vas zamoliti da poñete s nama u čekaonicu", rekao. je. "Imate li išta sa sobom da potvrdite vašu priču?""Nemam posjetnicu", rekao je utučeno gospodin Hankin. "Izgubio sam je zajedno sasvojim Rolls-Royceom i malenim dvorcem u Škotskoj. Sad rne možete vidjeti u mojoj modernoj kućnoj haljini, ako želite. Mislim da bi vas to moglo uvjeriti."Čovjek je sa sobom nosio pohabanu i izobličenu torbu koju je dovukao u čekaonicu. Ondje, pred izbuljenim Wottonovim očima, skinuo je svoj baloner i osvanuo u nekakvom bijelom cirkuskom odijelu. Ostao je u izlizanim čizmama i hlačama. Onda je posegnuo u torbu te izvadio čudovišnu nacerenu i blistavu bijelu kra-bulju urešenu crvenim ornamentima - stavio ju je na glavu. Tad, nepomičan i naočigled nevjerojatan, pred njihovim očima pojavio se pravi klaun iz staromodne pantomime, baš one o kojoj su razgovarali."Došao je kroz vrata u podu, mislim da tako moramo zaključiti", mumljao je zapanjeni gospodin Pond. "Ali ja osjećam kao da je pao s neba poput snijega. Sudbina ili vile dali su svoj zadnji štih;85vidite kako su u ovoj divljini oko nas postupno izgradili cijelo pan-tomimičarsko mjesto: najprije vatra u kaminu, onda snijeg, a sad još i ovo pravo kuku, evo nasi Kao prijatan, sretan Božić. Uzdasi sreće s usana dječice...Oh, Bože moj, kako je sve to nestvarno!"Njegov gaje prijatelj pogledao i ponovno se šokirao shvativši da je bradato lice, premda je još uvijek imalo vragolasti izgled od svoje prethodne razdraganosti ovim slučajem, bilo grozno bijelo."A najjezovitiji dio jest taj", rekao je gospodin Pond, "da ću ja dovršiti vaš kostim, gospodine."Iznenada iz ognjišta izvadio je do crvenila užareni žarač. Uljudno pružio ga je klaunu."Možda ja izgledam kao Pantalone", rekao je, "ali ovo očigledno više pristaje klaunu. Ovo je do crvenog užareni žarač kojim možete postići da policajac poskoči."Wotton je gledao prizor i baš ništa nije mu bilo jasno. U tišini koja je uslijedila vani, dugački peron oživio je sa zvukovima čvrstih i teških koraka, koji su bili sve bliži i bliži. Veliki Dyerov lik, lik istražitelja, pojavi se na vratima. Stao je kao da se pretvorio u kamen zbog onoga što je vidio. Wotton nije se začudio njegovoj zaprepaštenosti. Smatrao je da se radi o zaprepaštenosti kakva je bila i njegova - uzrok bio joj je nevažna pojave pantomimičarskoga lika. Ali Pond je pažljivije promatrao i za njega taj je trenutak bio potvrda blage sumnje koja je prije sat, ili malo više vremena, našla put do njegova mozga. Nitko se nije trebao iznenaditi što Dyer bulji u klauna. No Dyer nije buljio u klauna. Niti je Dyer bio tek zaprepašten. Možda jenajviše zaprepašćujuća stvar bila ta što on nije bio samo zaprepašten. Jedino i samo zurio je u žarač u kojem očigledno nije vidio ništa smiješnoga. Njegovo lice bilo je izobliče-86no u gotovo demonskome strahu i bijesu - gledao je užareni pan-tomimičarski žarač kao da je riječ o plamtećem maču palog anñela."Jest, riječ je o užarenom žaraču", rekao je Pond dubokim i pomalo usiljenim glasom, "i zbog njega policajac skače."Policajac je poskočio; tri koraka skočio je unatrag i dok je poskakivao oslobodio je svoj veliki službeni revolver, pa opetovano zapucao na gospodina Ponda. Buka pucnjeva protresla je malenu daščaru u kojoj su stajali. Prvi metak udario je u zid oko tri centimetra od kupolasta čela gospodina Ponda. Ostala četiri pozabijala su se kojekuda. Wottona i stranca razbudila je ova situacija —pograbili su se s možebitnim ubojicom i odgurnuli su mu ruku. Ali on je na krajuuspio stisnuti svoju labavu šaku i okrenuti ruku prema sebi. Tijelo velikoga čovjeka ukočilo se na njihovim rukama. I Dyer, detektiv, ležao je mrtav na podu ispred rasplesane vatre.Objašnjenje ovih dogañaja kasnije dao je gospodin Pond, jer njegova prva akcija nakon katastrofe nije mu ostavila vremena za objašnjavanje. Neprestano je u odreñenim razmacima pogledavao na sat u čekaonici i činio se zadovoljnim.

Paradoksi gospodina PondaMeñutim, on ništa nije prepuštao slučaju. Hitro je prošao kroz vrata na peron, gdje je napokon otišao u telefonsku govornicu koju je koristio ranije istoga dana. Unatoč hladnoći izašao je gladeći čelo. Usred tragedije na licu bijaše mu osmijeh relativna olakšanja. Kad je upitan što je napravio, jednostavno je odgovorio: "Javio sam telefonom opis paketa. Sad će biti u redu, zadržat će ga.""Mislite li onaj paket?" pitao je Wotton. "Mislio sam da izgleda baš kao i svi ostali.""Sad ću vam sve ispričati", odgovorio je Pond. "Poñimo i poželimo ugodno zbogom javnom zabavljaču koji nas je toliko krasno87zabavio. Zbilja mislim da bismo mu za uzvrat morali dati cenera, ili više."Wotton bio je pravi gospodin, u smislu velikodušnosti, i od srca s time se je složio. Premda je melankoličnome čovjeku bilo teško proizvesti bilo što slično smijehu, osim rzanja, bilo jasno da se u srcu veoma obradovao i njegovo sablasnolice rascijepio je nakrivljeni smiješak. A onda, kad su završili svoje božično slavlje na tom čudesnom mjestu svečanosti, dva prijatelja prijeñu u jedan jedinikolodvorski restoran i sjednu iza dvije visoke čaše piva, bez gorka okusa u ustima što su ruke ogrijali i na previše krvavo crvenoj vatri, koja je i dalje plamtjela u zlogukoj čekaonici."Neobično je što ste bili sposobni Dyera onako stjerati u kut", rekao je Wotton."Ja na njega nikad ne bih pomislio.""Nisam ni ja na njega nikad pomislio", rekao je Pond, "i on se sam stjerao u kut, baš kao što se je i ubio. Mislim da se većina urotnika tako sama stjera u kut. Zar ne vidite da se zatvorio u zatvor logike time što je ispraznio i zatvorio cijelu postaju ne bi li nas impresionirao svojom učinkovitošću. Usput, trebao sam pretpostaviti da postoji dvostruko značenje u njegovu diktatorskom ponašanju i zahtjevima da se zaobiñe ustav. Govorio je točno kao naši neprijatelji i njihovi inozemni prijatelji. Meñutim, stvar je u ovome. Nisam ja govorio ponaosob o njemu, nisam ni pomišljao na njega dok ga nisam ulovio kako luta unutar logičkog četverokuta ili zatvorenog prostora, kao u geometrijskom pravokutniku. Cijelo vrijeme mislio sam na jednu stvar: što bi ti ljudi napravili da presretnu ili preusmjere kutiju, budući da teško to mogu napraviti direktnim napadom ili na bilo koji drugi bučan način. Sve sam više bivao uvjerenda će je pokušati nekako preusmjeriti, pa bi na taj88način naše slanje poštom išlo u prilog njima, a ne nama. Zato sam službenike upozorio da zaustave sve sumnjive promijenjene adrese. Rekao sam sebi: 'A što bineprijatelj sad napravio?' Što on može napraviti, zatvoren u toj ogromnoj baraci, bez ikakvih pogodnosti ili ureñaja? Ne shvaćate li sad da se s tom mislipojavila i prevladavajuća misao o tome tko je neprijatelj?Nikog ondje nije bilo osim vas i Dyera kad sam rekao da ću telefonirati kako bi se zaustavile sve kutije s promijenjenim adresama. Znam da po mističnim pričama moram dopustiti da na postaji bude pregršt tihih prisluškivača koji špijuniraju iz dimnjaka, ispadaju iz prtljage, ali u stvarnom životu to se ne dogaña. Čuli smo samo jednoga uljeza kad je počeo brzati s ulice. Čovjek kojega smo čuli, bioje Dyer; zapazili smo da se odmah udaljio s perona, ali trudeći se za nas pronaći restoran. Odlazeći tamo i natrag mozgao sam što će vrag napraviti sljedeće, jer siguran sam da je njegov prvotni plan bio promjena adrese, kao štosam već rekao. Postoji li još nešto na tome praznom, odvratnom mjestu što bi mogao iskoristiti u istu svrhu, ili neku sličnu? Postojalo je. Ali nikako nisam mogao dokučiti o čemu je riječ dok se nisam vratio u čekaonicu i slučajno pogledao žarač. Primijetio sam da je bio zavijen pod malo drukčijem kutom. To jejedino moglo značiti da je bio užaren i udaren da se svine dopola poput potkove na nakovnju. Tad sam, naravno, shvatio da se užareni žarač može koristiti kao pero ili olovka ili, još bolje, za promjenu napisa na drvenoj kutiji. Perom se samo može prekrižiti, no žarač ga može spaliti. Radi li se pažljivo, uredno moguse ukloniti svi tragovi stare adrese ili napisa. No postoji još nešto više od toga. Klaun nije jedini umjetnik koji dobro barata žaračem: postoji cijeli jedanprofinjeni zanat koji se zove ispaljivanje. Bilo bi sasvim lako promijeniti cijeli izgled bijele poštanske89kutije, pa ona više ne bi bila poput ostalih kutija. Može se nacrtati po njoj crni rub, prekriti je uzorkom ili može je se skoro u cijelosti zacrniti i onda ujedinom preostalom četvrtastom bijelom polju napisati sasvim novu adresu, na koju želi da stigne, sasvim jasno crnim, štampanim slovima da se otkloni opasnost od otkrivanja po rukopisu. Stvar bi poštom stigla na tu adresu kao posebna stvar uobičajenim načinom. Naša shema za slanje na uobičajen način obilanam bi se o glavu. Tako je i bilo, ali ja sam im pravovremeno opisao rad žaračem

Paradoksi gospodina Pondana kutiji i zaustavio je. Napravio sam smiješnu šalu o crvenoj olovci koja piše crno. Meñutim, čak i onda jedva da sam počeo sumnjati na Dyera: posramljeno priznajem kako je jedina osoba na koju sam sumnjao bio vaš nesretni službenik Franks - on je sasvim nedužan.""Franks!" uskliknuo je Wotton. "Zašto ste, zaboga, na njega posumnjali?""Zato jer sam, i više nego možete zamisliti, bio glupan", rekao je Pond, "poput Pantalonea. Taj mladac neobično izgleda. Ali morao sam znati da je patnički izgled više pitanje savjesnosti nego nesavjesnosti. Ali bio sam posebni glupan kad sam pogledao sumnjivca, a ne detektiva. U tom trenutku, Dyer je držao kutijui pažljivo je proučavao. A Franks, s druge strane, mogao je vidjeti kako je brižno pregledava, i veoma nenametljivo, kako bi je ponovno mogao otkriti. Franks je znao za shemu sa kutijom, pa kad je vidio taj okretan i potajni čin, zadrhtao je i stresao se. Sad me to ne čudi. Jer Franks je bio pravi istražitelji daleko ispred mene — ja na Dyera uopće nisam posumnjao. Ne, sve dok ga, takoreći, na postaji nisam otkrio kao provalnika. I to zahvaljujući logičkim premisama." Blago se zakašljao. "Molim vas da oprostite na igri riječima."90"Eto" rekao je kapetan Gahagan kad mu je mnogo kasnije Wotton ispripovijedao tu priču. "Moj najdraži lik u vašoj drami je klaun. On je toliko nevažan. I ja sam sam takav. I ja sam tako nevažan.""Jeste", rekao je sir Hubert Wotton i nastavio pregledavati svoje papire."On je kao Shakespeareov klaun", nastavio je Gahagan jednakim poletom. "Shakespeareov klaun čini se kao da je tamo slučajno, nepovezan s pričom, a s druge strane, glavni je refren tragedije. Dvorska luda je poput fantastičnog rasplesanog plamena koji osvjetljava oblike i namještaj u crnoj kući smrti. Možda, napokon, možemo povezati Ponda i Polonija." I nastavio je on ilustrirati svoju teoriju o lakrdijašima u Shakespearea, dramskog pjesnika kojem se divio odsvega srca, citirajući velike dijelove drama na stari govornički irski način, dajući time nemalu pomoć i ubrzanje poslovima ministarstva, koje je tog trenutkabilo zaokupljeno ugnjeta-vačkim i osjetljivim problemom američkih zahtjeva gledetrgovine s Vancouverom.91NEIZRECIVI ČOVJEKGospodin Pond jeo je kamenice - bio je to ozbiljan i plemenit prizor. Njegova prijatelja Wottona kamenice nisu zanimale. Rekao je da ne vidi smisao u gutanju nečega što čovjek jedva da može osjetiti. Često je govorio da ne vidi smisla stvarima. I bio je gluh na melankolično pitanje svojega prijatelja Gahagana ne vidi li u tome nonsens. Nije bilo nonsensa u sir Huberta Wottona, ali bilo je mnogo nonsensa kad je u pitanju bio kapetan Gahagan. Gahagan je volio kamenice, premda nitko ne može reći da mu je do njih stalo, jer bio je on bezbrižni čudak.Kula od oklopa kamenica ispred njega, pokazivala je da u njima uživa brzinski i bezobzirno, kao da je to puki hors d'oeuvre. Ali gospodinu Pondu do kamenica stvarno je stalo: brojao ih je kao ovce i jeo ih krajnje brižno."Relativno je malo poznato", primijetio je Gahagan, "da je Pond zapravo kamenica. Od kamenica on stvoren je kao trajna slika i prilika. Naprašiti naturalisti (treba mi samo ime neobuzdana Pil-ka) stalno ponavljaju kako sliči ribi. Ma kakvoj ribi! Tek ostavljeno je istraživačima dubina neka u epohalnom radu Pondus Kameni-cokopus iliti Otkrivanje čovjeka kamenice, našem prijatelju daju visok i pravičan položaju u biološkom svijetu. Nema potreba da vas gnjavim s argumentima. Pond nosi bradu. Samo on i kamenice suprotstavljaju se svijetu modernih moda takvom dekoracijom. Kad on nagne svoju glavu, to je veoma slično zatvaranju kamenice. Kad nas tjera da nešto progutamo, onda tek poslije (kao štose često92složimo) shvatimo kakvo smo to čudovište iz dubina progutali. No, ponad svega, čak i u toj kamenici postoje paradoksi, a to su skupi biseri." Zamahnuo je čašomprema Pondu kao da završava taj govor i prebacuje se na dvopek.Gospodin Pond ozbiljno se nagnuo i progutao još jednu kamenicu. "U stvari, prisjetio sam se nečeg važnog u prilog razgovora o kamenicama ili, da budem precizniji, oklopa kamenice. Pitanje deportiranja opasnih ljudi, čak i kad su samo osumnjičeni, vuče za sobom neobične i zbunjujuće probleme. Prisjećam se jednog poprilično čudnog slučaja gdje je vlada trebala razmotriti deportiranje poželjnoga stranca...""Držim da mislite nepoželjnoga stranca", rekao je Wotton.Gospodin Pond pojeo je još jednu kamenicu neupadljivo je progutavši i nastavio: "...deportacijom poželjnoga stranca. Vidjelo se da su poteškoće bile gotovo nesavladive. Uvjeravam vas da opisujem neobičnu situaciju savršeno prikladnim riječima. Ako nešto može doći u pitanje, onda to nije riječ poželjan, koliko

Paradoksi gospodina Pondariječ stranac. U jednu ruku, moglo bi ga se opisati kao veoma poželjna domoroca.""Kamenice", reče Gahagan utučeno. "Um i dalje misli na kamenice. One su zasigurno veoma poželjni domoroci.""Ukoliko nije bio poželjan, na kraju postao je željan", nastavio je hladnokrvni Pond. "Ne, dragi moj Gahagane, kad kažem željan, ne mislim da ga je policija htjela. Mislim da su gotovo svi željeli neka ostane i čini se razvidnim daje zato morao otići. Vjerujem da je on bio onaj, bez bogohuljenja, kojega mogu nazvati željom svih nacija ili, kako bi to pjesnik rekao, željom cijeloga svijeta. I ipak nije bio deportiran. Premda je bio poželjan, nije bio deportiran. To je jedini pravi paradoks."93"Oh", rekao je izbuljeni Wotton. "To je znači pravi paradoks.""Vi biste se trebali nečeg sjećati o tom slučaju, Wottone", nastavio je gospodinPond. "Bilo je to onda kad smo zajedno otputovali u Pariz zbog veoma osjetljivog...""Pond u Parizu", progunñao je Gahagan. "Pond u svojoj poganskoj mladosti kad (kao što je to predivno rekao Swinburne) ljubav biva biser njegove kamenice, a Venera crvena iz vina izranja?"Pariz je na putu u mnoge glavne gradove", odgovorio je Pond diplomatskom rezerviranošću. "U svakom slučaju, nije potrebno podrobno opisivati scenu tog mizernog meñunarodnog problema. Suvišno je reći da se radilo o jednoj od onih modernih država u kojima je republika, utemeljena na predstavničkoj vlasti i demokratskim zahtjevima, posvema zamijenila monarhiju, što je nekako isparila meñu svim tim modernim ratovima i revolucijama. Kao i drugdje, nije se dogodilo da su svi problemi nestali s uspostavljanjem političke jednakosti, jer s druge strane svijet se bori oko ekonomskom jednakosti. Kad sam stigao tamo, štrajk u prijevozničkim službama paralizirao je život glavnoga grada. Vlada je bila optuživana kako je pod utjecajem milijunaša imena Kramp, koji je kontrolirao dotične linije. Kriza je bila još opasnija jer uporno se tvrdilo (s vladine strane) da je štrajk potajice organizirao poznati terorist Tarnowski, katkad zvan i Tartarski Tigar, koji bio je izbjegao iz svojega dijela istočne Europe: vjerovalo se da širi urotu iz nekog skrivenog mjesta na Zapadu." Gospodin Pond je onda nastavio pripovijedati o svojem zanemarujućem iskustvu koje, pročišćavano Gahaganovim upadicama i Pondovom pomalo nepotrebnom preciznošću, u biti bilo je ovakvo.Pond se našao sam u tom stranom glavnom gradu jer Wotton je otišao u neku drugu osjetljivu misiju. Nije ondje imao prijatelja,94ali Pond je upoznao nekolicinu ljudi. Upoznao je troje ljudi koji bijahu zanimljivi na različite načine. Prvi je slučaj, moglo bi se učiniti, sasvim običan; sastojao se samo od razgovora s prodavačem knjiga, koji je inače bio sasvim običan vlasnik dućana, ali zato veoma je dobro poznavao znanstvene knjigeiz ranog osamnaestog stoljeća. A tim se periodom kao hobijem bavio i Pond. S druge strane, gospodin Huss je bio pravi buržuj u debelom žaketu i nosio je dugačke, staromodne zulufe koji su mu se ispod donje vilice spajali u prastaru bradu. Kad bi izlazio iz svojega dućana, što nije bilo često, nosio bi pogrebni cilindar. Znanstveni rad čini se da je u njemu ostavio neku vrstu ustajalog ateizma, koji istovremeno bijaše podnošljiv i nepodnošljiv; i onkraj toga u njemu ne bijaše ničeg što bi ga činilo različitim od nebrojenih kontinentalnih vlasnika dućana. Sljedeći čovjek s kojim je Pond došao u kakav-takav razgovor bio je mnogo živahniji i oprezniji, a pripadao je mlañem svijetu i zbio se u kafiću. On takoñer bio je veoma ozbiljan, crnomanjast, revan mladi čovjek, zaposlen kao vladin službenik koji je vjerovao u vladu, ili barem u vladine principe: bio je vrsta čovjeka koji prvo razmišlja o principima. Optuživao je štrajk, čak i sindikat. Ne zato što bi bio snob, budući da je živio jednostavno poput radnika, nego zato što doista vjerovao je u staru individualističku teoriju koju je on nazivao slobodno ugovaranje, koja je gotovo nepoznata u Engleskoj, ali zato teorija je mnogo poznatija u Americi. Nitko tko bi pogledao te rijetke, zaokružene obrve što su virile ispod linije crne kose, te nemirne razdražene oči, ne bi dvojio daje on bio fanatičan u dobroj vjeri. Ime mu bijašeMarcus i vodio je beznačajni vladin ured iz kojega je sa zadovoljstvom mogao motriti na principe republike, a da ne bude izveden pred njezine konzule. Dok jeispred95kafića razgovarao s drugim poznanikom, gospodin Pond postao je svjestan i trećega, koji je od sve trojice bio najneobičniji.Taj čovjek bio je neka vrsta magneta za ljudske oči. Pond je ubrzo shvatio da to

Paradoksi gospodina Pondavrijedi za sve oči, ne samo za njegove. Kako bilo, struja komunikacije činilop se da uvijek kruži oko malenoga stola gdje je taj čovjek sjedio pušeći cigaretu,te pijuckajući crnu kavu i benediktinski liker. U trenutku kad ga je Pond primijetio, grupa mladića odlazila je nakon ponešto zbrkanog razgovora i smijanja - činilo se da su kod stola zastali samo radi razgovora. Sljedećeg trenutka skupina klinaca s ulice uznemirila je njegovu samoću, ali dobili su kocke šećera koje nije iskoristio za svoju kavu. Tad se pojavio glomazni i zlovoljni radnik te je zapodjenuo s njim razgovor koji je trajao duže od svih ostalih. Bijaše od svega najčudnije kad je jedna dama, od one ukočene aristokratske sorte koje se u ovakvim zemljama rijetko viñaju izvan kuće, naprosto izašla iz kočije i zastala gledajući u neobičnoga gospodina. Onda je ponovno ušla u kočiju. Sve te stvari mogle su navesti Ponda da pogleda dotičnogagospodina. Kako bilo, zbog ovog ili onog razloga, otpočetka gledao ga je s velikim zanimanjem. Čovjek je nosio široki bijeli šešir i otrcano tamnoplavo odijelo. Imao je kljunasti nos i svijetložutu bradu počešljanu u špicu. Imao je dugačke, koščate, ali elegantne ruke; na jednoj imao je prsten s kamenom boje vodomara, što bijaše jedina znamenka raskoši na inače otrcanoj pojavi. U tamnoj sjeni šešira njegove oči sjajile su se plavo poput kamena. Ne bijaše ničeg u njegovoj pojavi, a što bi govorilo o njegovoj važnosti. Nije sjedio naprijed, nego uz zid kafića, odmah ispod puzavca i kraj požarnog izlaza. Usprkos malenim skupinama koje su se zbijale oko njega, u odreñenim trenucima pokazivao je čudnusklonost samoći. Pond se podrobno propitao, prije i poslije, o njegovu imenu, ali96nije saznao ništa, osim da ga obično zovu M. Louis. No je li mu to zbilja bilo prezime ili prilagoñeno neko strano prezime ili je čudna i ekscentrična popularnost sve te ljude navodila da koriste njegovo krsno ime, to se nije dalo do kraja raščistiti."Marcus", rekao je gospodin Pond svojemu mladom drugu, "tko je taj čovjek?""Svi ga poznaju, ali nitko ne zna tko je on", odgovorio je Marcus svojim reskim glasom. "Ali rado bih to saznao."Dok je govorio, ulični prodavači revolucionarnih novina tiskanih na živopisnom crvenom papiru, koje su objavljivali štrajkaši i urotnici, prodavali su ih značajnoj skupini kupaca u mnoštvu ispred kafića. Neki bi zapravo tek zavirili unjih da se sprdaju, neki iz puke znatiželje, a samo njih nekolicina sa štovanjempravih simpatizera. Medu onima koji su pozorno čitali, ali ne naočigled s jasnimneodobravanjem, bio je gospodin s bradom i plavim prstenom - M. Loius."Eto", reče Marcus smrknuta pogleda. "Neka im. Držim da im je to zadnja prilika.""Kako to mislite?" upitao je Pond.Smrknuti Marcusov pogled još se više smrknuo i produbio. Napokon je progovorio osorno i nevoljko: "Obvezan sam reći kako ja sam to ne odobravam. Ne vidim načinkojim bi republika sa svojim liberalnim principima mogla pomiriti zabranjivanje tih novina. Ali zabranit će te novine. Dobili su pravi poticaj. Ne vjerujem da se samom premijeru sviña ta zabrana, ali ministar unutrašnjih poslova pravi je mali vrag i napravit će po svom. Sutra će policija zauzet njihove urede i ovo jevjerojatno zadnji broj."M. Marcus pokazao se kao istinski prorok glede opće situacije sljedećega jutra. Jer očigledno je izašao još jedan broj. Da nikad97nije bio pokazan na svjetlo dana, ne bi mogao biti uspješno distribuiran: tad policija je posvuda zaplijenila sve primjerke. I tako je u crno odjevena buržoazija, što sjedi ispred kafića, sad bila čista i neokaljana ikakvim nijansama krvi, osim jednog ugla pokraj požarnog izlaza i puzavca gdje je M. Louis čitao svoj primjerak krvavih novina u potpunoj nebrizi za promjenu. Neki oko njega malo su ga podozrivo promatrali. Pond je posebice zapazio gospodina Hussa, prodavača knjiga, s njegovim crnim cilindrom i sijedim zulufima, koji je sjedio za susjednim stolom i nakostriješeno, sumnjičavo gledao čitača crvenih novina.Marcus i Pond sjedili su za svojim uobičajenim stolom, a dok su sjedili došao jepolicijski odred veoma brzo stupajući i čisteći ulicu. S njima stupao je, još žustrije od njih, zdepasti, plećati čovjek drskih brkova. Nosio je službeno znakovlje i kišobranom mahao je kao sabljom. Bio je to istaknuti i krajnje ratoborni doktor Koch, ministar unutrašnjih poslova. Predvodio je policijski prepad; njegove nemirne oči odmah su opazile crvenu mrlju u kutu napučena kafića. Nacrtao se je ispred M. Louisa i povikao kao da je na paradi:"Zabranjeno vam je čitati te novine. Izravno potiču na zločin.""A kako", pitao je M. Louis uljudno, "a kako ja mogu otkriti tu nemilu činjenicu

Paradoksi gospodina Pondanego da ih čitam?"Čini se da je nešto u tome uljudnome glasu ministra unutrašnjih poslova nagnalo da, kako fraza kaže, iskoči iz svoje kože. Upe-rivši svoj kišobran u čovjeka u kafiću, zagalamio je krvničkom jasnoćom:"Bit ćete uhićeni, bit ćete deportirani, a vi znate zašto. Ne samo zbog ove krvave gluposti. Ne treba vama to smeće od crvene krpe da vas obilježi meñu dostojnim grañanima.""Jer su moji grijesi toliko crveni", reče drugi nježno nakrivivši98glavu. "Moja skandalozna nazočnost ovdje u stvari je krajnje skandalozna. Zašto me onda ne uhitite?""Samo vi čekajte pa ćete vidjeti hoću li vas uhititi" rekao je ministar škrgućući zubima. "Vi nas ne smijete kočiti i zaustavljati cijelu društvenu mašineriju svojim trikovima. Zar vi mislite kako ćemo mi dopustiti da neki maleni, prljavi, crveni čavao na cesti zaustavi sve kotače napretka?""A mislite li vi", odgovorio je drugi nepokolebljivo, "da su svi kotači vaše sorte napretka napravili drugo osim što su samljeli lica siromašnih? Ne, ja nemam čast biti jedan od grañana vaše države, jedan od onih sretnih, radosnih, uhranjenih, bogatih grañana kakve viñamo po ulicama, a s kojima se vodi nadničarski rat protiv gladnih. Ali ja nisam problem nijedne strane zemlje i imat ćete nemalih problema da me deportirate natrag u moju zemlju."Ministar ljutito napravi korak unatrag, pa zastane. Onda je otišao frčući brkovekao da je odjednom zaboravio postojanje ovoga drugog, a policajci su ga slijedili."Čini se da ovdje imamo neke misterije", rekao je gospodin Pond svojemu prijatelju. "Prvo, zašto bi bio deportiran? Drugo, zašto ne bi bio deportiran?""Ne znam", rekao je Marcus pa mršteći se ukočeno ustao."Ipak", reče gospodin Pond, "počinjem dobivati sliku o tome tko je on.""Ma da", rekao je Marcus mrko, "i ja počinjem dobivati sliku o tome tko je on. Inije nimalo lijepa." Naglo se udaljio od stola i sam pošao ulicom.Gospodin Pond ostao je sjediti duboko zamišljen. Ustao je nakon nekoliko minuta i pošao prema stolu gdje je njegov prijatelj99prodavač knjiga, preuzvišeni Huss, i dalje sjedio u ponešto mračnom dostojanstvu.Dok je prelazio napučeni trotoar, iza njega na ulici u sumraku začuje se buka. Shvatio je da ogromna siva skupina štrajkaša stupa prateći rutu policajaca koji baš bijahu počistili njihove urede. Meñutim, razlog buke bio je mnogo posebniji,čak osobniji. Pakosne oči polugladne mase pročešljale su crnu i uljudnu svjetinucijenjenih ljudi ispred kafića i zapazile izostanak njihovih zabranjenih novina.A onda iznenada primijete poznati im crveni bljesak njihovih lepršavih stranica u rukama M. Louisa, koji ih je i dalje mirno čitao. Svi su štrajkaši mirno stalipozdravljajući i salutirajući poput vojnika. Gromoglasan uzvik činilo se da je uzdrmao svjetiljku na stupu i maleno drvo, a bio je upućen čovjeku koji ostao jevjeran crvenom listu. M. Louis ustane i ozbiljno se nakloni masi koja mu je pljeskala. Gospodin Pond sjeo je nasuprot svojega prijatelja prodavača knjiga i sa zanimanjem zagledao se u njegovo obraslo lice."Pa", rekao je gospodin Pond, "naš prijatelj tamo izgleda kao da bi uskoro mogaopostati voñe revolucionarne stranke."Ova je primjedba imala neobičan utjecaj na gospodina Hussa. Drhteći kao da je poremećen rekao je: "Ne, ne." Kontrolirajući svoj izraz lica izgovorio je nekoliko kratkih rečenica izvanredno savjesno."Ja sam od buržoazije i još uvijek se držim podalje od politike. Nisam bio ni u kojem klasnom sukobu što je posljedica sadašnje situacije. Nemam nikakva razlogada se priklonim protestu radnika ili sadašnjoj fazi razvoja kapitalizma.""Oh", rekao je gospodin Pond, a shvaćanje počne mu svitati u očima. Nakon pauze,rekao je: "Stari moj, ja se duboko ispričavam. Nisam znao da ste komunist."100"Nikad ništa takvo nisam rekao", reče je Huss raspaljeno, a onda naglo dodao: "Reći ćete da me je netko izdao.""Vaše vas pričanje izdaje, kao Galileja", rekao je Pond. "Svaka sekta govori svojim jezikom. Možete reći za čovjeka da je budist po tome kako priča da nije budist. Ali to se mene ne tiče i nikome živom neću reći, ako tako želite. Samo sam se usudio reći da je onaj čovjek tamo veoma popularan meñu štrajkašima i da bi mogao povesti pokret.""Ne, ne, ne", povikao je Huss objema šakama udarajući po stolu. "Nikad, nikad onneće biti voña pokreta! Razumijete me! Mi smo znanstveni pokret. Mi nismo moralisti. Mi nadilazimo buržoasku ideologiju ljevice i desnice. Mi smo realni

Paradoksi gospodina Pondapolitičari. Ono što pomaže Marxovu programu je samo njegovo dobro. Ono što smetaMarxovu programu je samo njegovo zlo. Ali gdje su granice. Postoje tolika nečasna imena, postoje toliko nečasni ljudi koji uvijek moraju biti isključeni iz stranke.""Mislite da je netko toliko zločest da je razbudio uspavani moralni osjećaj čak i u boljševiku prodavaču knjiga", rekao je Pond. "Zašto, što je napravio?""Nije riječ samo o onome što je napravio, nego i o onome što on jest", rekao je gospodin Huss."Čudno je što ste to rekli", reče Pond. "Jer ja sam baš pokušao nagañati tko je on."Izvadio je iz džepa na svojem prsluku izrezak iz novima i gurnuo ga do njega prigodno napominjući: "Primijeti ćete da govori kako terorist Tarnovski sad potiče štrajkove i revolucije, ne samo u ovoj zemlji, ali sigurno u ovome glavnom gradu. Dakle, naš prijatelj u bijelom šeširu čini mi se da je stari majstor."101Huss je i dalje potiho bubnjao po stolu i nerazgovjetno mumljao: "Nikad, nikad on neće biti voda.""No pretpostavimo da jest voña?" reče Pond. "U njemu ima nekih navika stečenih uprijašnjim predvoñenjima - neke vrste autoritativnog ponašanja. Ne ponaša li se baš onako kao što bi se ponašao Tarnowski zvani Tigar?"Gospodin Pond je možda očekivao da će se prodavač knjiga iznenaditi, ali na kraju iznenadio se sam gospodin Pond. Učinak na prodavača knjiga bio je takav dabi ga bilo smiješno pogrešno opisati iznenañenjem. Gospodin Huss se ukočio i ostao sjediti nepomično poput kamena kipa; meñutim, promjena na isklesanom licu bila je užasna. Govorila je o nekoj noćnoj mori čovjeka koji za osamljenim stolom ugleda sebe kako večera s vragom."Bože moj", napokon je rekao ateist tankim, slabim, piskutavim glasom, "vi mislite daje on Tarnowski!" To rekavši prodavač knjiga u cilindru odjednom je prasnuo u huk prazna smijeha, što zvučalo je poput zlosretna glasanja sova — piskutavo i monotono te kao da će se bez kontrole zauvijek ponavljati."Onda", upao je Pond blago ogorčen, "kako vi možete znati da to možda nije Tarnowski?""Samo zato što ja sam Tarnowski", rekao je prodavač knjiga naglo se pribravši. "Rekli ste da niste špijun. Ali možete me izdati ako odlučite.""Uvjeravam vas Vaša Ekscelencijo", rekao je gospodin Pond, "da ja nisam špijun ili, još i gore, brbljavac. Ja sam samo turist koji ne priča puno i putnik koji ne priča putničke priče. Usto, dužan sam Vašoj Ekscelenciji što mi je um prosvijetlila jednim važnim principom. Nikad to prije nisam tako jasno shvaćao. Čovjek uvijek kaže točno ono što misli, posebice kad to skriva."102"To je ono", primijetio je drugi sporo govoreći, "što vi, mislim, nazivate paradoksom.""Oh, nemojte to govoriti", uzdahnuo je gospodin Pond. Svi u Engleskoj to govore.A ja, iskreno, nemam pojma što to znači.""U tom slučaju", reče gospodin Pond samome sebi, "tko je do-vraga čovjek pod bijelim šeširom? Kakav je zločin počinio? Kakav je to zločin zbog kojega može biti uhićen ili deportiran? Ili s druge strane, kakav je to zločin zbog kojega ne može biti uhićen ili deportiran?"Razlijevalo se sjajno sunce sljedećega jutra kad je Pond sjeo za svoj maleni stol u kafiću mozgajući o novim preprekama u problemu. Sunce je davalo neku vrstu zlatne patine prizoru koji je maloprije izgledao veoma sumorno, čak mračno, podliven krvlju s pogledima na boljševičke novine. Napokon, u društvenomsmislu činilo se da je sunce granulo kroz oblake štrajkašima, ako već nije udaru. Prijetnja od pobune bila je izbjegnuta, a policija je u odreñenim razmacima bila razmještena duž ulice. No pod spokojnim suncem izgledala je nedužno poput lažnog drveća i obojanih stupova rasvjete. Gospodin Pond osjetio je iracionalni povratak nejasna veselja koje Englez katkad osjeća već zbog same činjenice što je u inozemstvu. Miris francuske kave razgaljivao ga je kao što neke ljude razgaljuje miris pokošena sijena ili mora. Gospodin M. Louis ponovo se vratio svojemu srdačnom hobiju davanja šećera djeci s ulice. A naročiti obliktih duguljastih kocki šećera od cikle na jednak način radovao je i gospodina Ponda. Imao je nejasni osjećaj kao da taj prizor gleda očima jednog od djeteta. Čak i žandari razmješteni po pločniku radovali su ga na gotovo budalast način - kao da bili su lutke ili figure u nekoj prekrasnoj lutkarskoj predstavi.103Njihovi nakrivljeni šeširi budili su daleko sjećanje na pandure u predstavi Punch and Judy. Kroz svu tu šarenu komediju približavao se kruti lik M. Marcusa

Paradoksi gospodina Pondas izrazom lica koje je živopisno govorilo da politički puritanac ne vjeruje u lutkarske predstave."Dakle", rekao je zureći u Ponda susprežući bijes, "mislim da mogu domisliti istinu o njemu."Pond je ljubazno postavio par pitanja, no odgovoreno mu je neočekivano ružnim i podrugljivim smijehom."Kakav je to čovjek", zapitao je Marcus, "kojega svugdje dočekuju s osmijehom i naklonom? Tko je taj prema kome svi su uvijek toliko uglañeni i uljudni? Tko je to pravi prijatelj ljudi? I sveti Otac siromašnih? Deportirati ga! Takve tipove treba objesiti.""Bojim se da još ništa nisam shvatio", odgovorio je Pond blago, "osim da zbog nekog razloga ne može biti čak ni deportiran.""Izgleda veoma patrijarhalno, zar ne, dok sjedi na suncu i igra se s djecom? Mračno bijaše prošle noći i uhvatio sam ga ja u još mračnijem poslu... Sad prvo to poslušajte. Bilo je to pri kraju sutona, jučer navečer, i osim mene i njega ukafiću nije bilo nikoga. Mislim da me nije primijetio, ali ne znam bi li ga biloi briga. Dovezla se crna kočija zastrtih zavjesa i iz nje je izašla dama koju smo već prije vidjeli. Veoma važna dama, siguran sam u to, premda mislim da nijetoliko bogata kao što je bila. Razgovarala je s tim čovjekom i doslovno kleknulapred njega na blatnjavom trotoaru za nešto ga preklinjući, a on je sam o sjedio i smiješio se. Kakva je to vrsta čovjeka koji gleda damu kako puže pred njim i samo se smiješi poput demona — čak ne skida šešir? Kakva je to vrsta čovjeka koji se igra sultana u društvu, a može biti siguran da će se svi smješkati i biti uljudni? Samo pravi pravcati kriminalac."104"Jednostavno rečeno", rekao je gospodin Pond, "mislite da bi trebao biti uhićen zato što je ucjenjivač."Po prvi put izgledalo je da se Marcusov bijes pomiješao s nekom vrstom zbunjenosti, koja je gotovo doticala sram dok je oborena pogleda gledao u stol."Nije vam pala na pamet sumnja", nastavio je Pond spokojno, "da zadnji zaključakuključuje neke sugestije koje su poprilično problematične. Posebice, ako tako mogu reći, za čovjeka u vašem položaju."Marcus je nastavio šutjeti bijesno gutajući knedle. Onda je konačno naglo prasnuo kao da je izgubio kontrolu nad sobom: "Zaklet ću se da je premijer savršeno pošten.""Mislim da vas nikad nisam", rekao je gospodin Pond, "zabavljao s nekim premijerovim skandalima.""Ma ja ne mogu vjerovati da je maleni doktor stvarno u tome", nastavio je Marcusbijesno. "Stalno sam mislio da gaje samo iskrenost učinila nejasnim i pakosnim. Kako je to samo pokušaj da bude ispravan meñu svim tim...""Meñu čim?" pitao je gospodin Pond.Marcus se okrenuo u svojem stolcu brzo gestikulirajući rukom i govoreći: "Ma, vine razumijete.""Baš suprotno", odgovorio je Pond. "Mislim da razumijem " Zbio se dugačak periodtišine, a onda je Pond nastavio: "Razumijem strašnu činjenicu da ste vi savršenočastan i plemenit čovjek i da je vaš problem nevjerojatno teško riješiti. Uvjeravam vas da sam ja krajnje nesposoban rugati vam se zbog toga. Republika jeta, ideja pravde i jednakosti, kojoj ste prisegnuli, i prema njoj ste lojalni.""Najbolje će biti da kažete što mislite", reče Marcus namršteno.105"Mislite kako ja u stvari služim samo bandi hulja i da me svaki nitkov može ucjenjivati.""Ne, neću od vas tražiti da to sad priznate", odgovorio je Pond. "Sad vam želim postaviti još jedno pitanje. Možete li zamisliti čovjeka koji je naklonjen štrajkašima ili čak daje odani socijalist?""Pa", odgovorio je Marcus nakon grčevite koncentracije. "Mislim da čovjek to može zamisliti. Pretpostavljam da bi mogao držati kako republika, utemeljena na društvenom ugovoru, može čak potisnuti slobodno ugovaranje.""Hvala vam", rekao je gospodin Pond zadovoljno, "to je točno ono što sam želio. Ovo je važan doprinos Pondovu zakonu paradoksa - oprostit ćete mi što se izražavam ovako vrckasto. A sad poñimo i porazgovarajmo s M. Louisom."Ustao je ispred zaprepaštenog službenika koji naočigled nije imao drugog izbora,nego da ga slijedi dok brzo prelazi po kafiću. Neki vedri i brbljavi mladi ljudibaš su napuštali M. Louisa, koji je ljubazno pozvao novopridošlice neka sjednu na prazne stolice, govoreći nešto poput "moji mladi prijatelji često razveseljavaju moju usamljenost svojim socijalističkim pogledima"."Ja se ne bih složio s vašim mladim prijateljima", rekao je Marcus otresito. "Jasam toliko staromodan da vjerujem u slobodno ugovaranje.

Paradoksi gospodina Ponda"Ja, koji sam još stariji, možda još i više u to vjerujem", odgovorio je M. Louis smiješeći se. "Mora se uzeti u obzir veoma staro načelo zakonitosti po kojem leoninski ugovor nije slobodni ugovor. Licemjerno se pretvarati da je udruživanje pregladnjelih ljudi s ljudima koji hrane imaju u izobilju, bilo što drugo doli leoninski ugovor." Bacio je pogled na požarni izlaz i ljestve koje susezale do balkona na veoma visokom potkrovlju. "Ja živim ispod te mansar-106de ili, bolje rečeno, na tom balkonu. Padnem li s balkona i zakačim se o šipku, podalje od stuba, a netko s ljestvama ponudi mi da će me spasiti za stotinu milijuna franaka, ja bih imao apsolutno moralno pravo da iskoristim njegove ljestve i onda mu kažem da se nosi dovraga sa svojih stotinu milijuna. Pakao zbilja nije nestao — grijeh je nepravde iskorištavati očajne. Da, svi siromašni ljudi su očajni, svi oni vise zakačeni o gladovanje. Ako se ne trebaju dogovarati kolektivno, ne trebaju se uopće. Vi ne podržavate ugovore; vi se protivite svim ugovorima, zato što vaš uopće i ne može biti pravi ugovor."Dok se dim njegove cigarete penjao prema balkonu, oko gospodina Ponda ga je pratilo i on zapazi da je balkon opremljen okvirom kreveta, paravanom i nekim starim zrcalom — sve skupa veoma bijedno. Još jedini drugi predmet bio je stari,prašnjavi mač s križnom ručkom, kao da je kupljen u staretinarnici. Gospodin Pond taj je zadnji predmet promatrao s posebnim zanimanjem."Molim vas, dopustite mi da ja budem domaćin", rekao je M. Louis ljubazno. "Možda želite popiti koktel ili nešto drugo; ja ću i dalje malo benediktinskog likera."Kad se u svojemu stolcu okrenuo prema konobaru, kafićem se prolomi pucanj i malena čaša ispred njega rasprsne se u zvjezdanim komadićima. Metak je pogodio piće, a pika promašio za pola metra. Marcus se naglo okrene — kafić je bio prazan jer već je bilo kasno. Nikog nije bilo na vidiku, osim čvrstih leña žandara koji je vani stajao. Ali Marcus je poblijedio od užasa — gospodin M. Louis napravio je neobičnu, malenu gestu koja, ako je uopće što značila, jedino je mogla značiti da se sam policajac na trenutak okrenuo i zapucao."Malecki podsjetnik, možda, da je vrijeme za spavanje", rekao107je M. Louis vedro. "Ja idem gore po požarnim ljestvama i spavat ću na balkonu. Doktori jako cijene ovakvu terapiju sa svježim zrakom. Tako je to, moji ljudi uvijek idu spavati u javnosti, kao i mnogi skitnice, zar ne? Laku noć, gospodo."Lagano se popeo po željeznim ljestvama, došao na balkon te pred njihovim zapanjenim očima odjenuo široku kućnu haljinu i pripremio se za počinak."Pond", rekao je Marcus, "mi smo u noćnoj mori besmisla.""Ne", odgovorio je Pond, "po prvi put ovo počinje imati smisla. Bio sam glup, ali napokon počinjem shvaćati što sve to znači." Nakon trenutka premišljanja, nastavio je pokajnički:"Oprostite mi što se ponovno vraćam na moju blesavu porugu iz Pondova zakona. Mislim da sam otkrio korisno pravilo. To je to. Iz raznih razloga ljudi se mogu svañati oko principa koji nisu u potpunosti njihovi: zbog šale u izlizanoj debati ili onoj što je prekrivena profesionalnom etiketom, kao s odvjetnicima, ili se jednostavno pretjera s nečim zanemarenim, a što traži isticanje. Mnogo prije već smo došli do toga tko to čini licemjerno ili zbog nadnice. Čovjek se može svañati za principe koji nisu njegovi. Ali čovjek se ne može svañati na osnovu principa koji nisu njegovi; prvi principi koje prisvaja, čak i kao sofizme ili zbog obrane, vjerojatno bit će njegovi temeljni prvi principi. Izdatće ga jezik koji koristi. Onaj boljševički prodavač knjiga tvrdi da je buržuj, ali on o buržujima govori poput boljševika. Govori o eksploataciji klasnoga rata. Pa pokušajte vi sebe zamisliti kao socijalista, ali nećete govoriti kao socijalist. Govorite o društvenom ugovoru, poput staroga Rousse-aua. Sad je naš prijatelj M. Louis branio svoju naklonost štrajkašima, čak i socijalistima. Ali koristio se najstarijim i najuobičajenijim argumentom, starijim od Rimskoga carstva. Ideja o leonin-108skom ugovoru stara je kao Leo, i mnogo starija nego Leo XIII. Pa tako on iznosi na vidjelo nešto starije čak i od vašeg Rousseaua i vaše revolucije. Nakon pet riječi ja sam znao da on nije ucjenjivački tat iz romantične priče, ali ipak jest romantičar. I legalno, mogao bi biti uhićen, ali samo zbog jednog neobičnogzločina. A opet, ne može biti uhićen. Samo može biti ubijen.Optužba za ucjenu i dalje vrijedi jer dama je klečala pred njim na ulici. Istinito tvrdite da dame u vašoj zemlji toliko drže do formalnosti i uljudnosti te da nikad to neće napraviti, osim u nekim krajnjim slučajevima agonije i očaja. Nije vam palo na pamet da se, možda, moglo raditi o krajnjoj formalnosti i uljudnosti."

Paradoksi gospodina PondaMarcus je polako počeo: "Što dovraga..." A onda je gospodin Pond izlanuo veoma zagrižljivo: "I onda taj mač. Za što služi mač? Apsurdno je reći za bitku: zar bi on srednjovjekovnim mačem mahao protiv ljudi koji na njega pucaju iz pušaka? Da je za dvoboje, imao bi mač za dvoboje, vjerojatno dva u sanduku. Što još čovjek može učiniti s mačem? Pa, može ga progutati - u jednom trenutku zbilja sam pomislio da bi mogao biti opsjenar. Ali prevelik je za gutanje, pa je to ostalo samo na mogućnosti. Što se može napraviti s mačem, a ne može se s kopljem, puškom ili ratničkom sjekirom? Jeste li čuli za akoladu? Davno nekad, čovjeka je za viteza mogao proglasiti bilo koji vitez, ali po današnjim modernimobičajima to se može postati samo...""Samo..." počeo je Marcus, a onda se zagledao."Samo preko kralja", rekao je Pond. Mladi republikanac skoči uvis i stane ukočeno ispred svojega druga."Da", nastavio je Pond, "kralj se uvukao meñu vas. Nije to vaša krivica. Republikanci bi mogli biti sasvim u redu da su republikanci časni kao vi. Ali viste priznali da nisu... a to je on mislio pod od-109laskom na spavanje u javnosti. Znate da su to pravi vitezovi činili. Meñutim, onimao je još jedan razlog. Mučilo ga je jedno veliko strahovanje - da bi ga potajice mogli deportirati. Tehnički mogu ga deportirati, naravno, jer svi ti republikanci imaju zakone protiv onih što traže pravo na krunu, a koji su ostaliu državi. A učine li to javno, on će reći tko je i...""Zašto to ne bi napravili javno?" eksplozivno je zapitao republikanac."Političari ne razumiju previše toga, ali političari razumiju politiku", rekao je Pond zamišljeno. "Mislim da shvaćaju izravni učinak na masu i pokrete. Nekakose je uvukao i započeo kampanju za vlastitu popularnost prije nego su shvatili tko je on. Kad je stekao popularnost, ostali su bespomoćni. Mogu li reći: 'Da onje popularan, on je na strani ljudi i siromašnih, mladi ljudi prihvatili su njegovo vodstvo, ali on je kralj i zato mora otići?' Veoma dobro znaju da su ljudi jako blizu toga da im odgovore: 'Da, on je kralj i, za Boga miloga, ostat će ovdje."Gospodin Pond ispričao je ovu priču, ponešto proširenu, ali klasičnom dikcijom, i baš u tom vremenu završio je s kamenicama. "Vi ćete se sigurno prisjetiti značenja riječi ostracizam. Govori nam da je čovjek u staroj Ateni katkad mogao biti izgnan samo zato što je bio važan, a glasovi su se bilježili oklopom kamenica. I u ovom slučaju on bi bio izgnan jer bijaše važan, ali on je bio toliko važan da se nikome nije mogla objasniti njegova važnost."110PRSTEN ZALJUBLJENIH"Kao što sam prije rekao", napomenuo je gospodin Pond pri kraju svojega lucidnoga, ali podugačkoga govora, "naš prijatelj Gahagan veoma je istinoljubiv čovjek, ali govori pustopašne i beskorisne laži. Jer prava istina..."Kapetan Gahagan zamahnuo je rukom u rukavici kao da uljudno stavlja na znanje dabilo što bilo tko može reći. Na svojemu je kaputu nosio posebice kitnjasti cvijet i izgledao je neobično ljupko. Meñutim, sir Hubert Wotton, treća strana na malenoj konferenciji, ustao je. Jer slijedio je tok riječi neumornom, inteligentnom pažnjom, dok je Gahagan, premda u žarištu, izgledao poprilično odsutno. A te iznenadne apsurdne upadice uvijek su natjerale sir Huberta da ustane."Recite to ponovno", rekao je ne bez sarkazma."Zasigurno je sasvim razvidno", izjavio je gospodin Pond. "Pravi lažov ne govoripustopašne i beskorisne laži. On govori pametne i korisne laži. Nije bilo nužno da nam Gahagan jednom kaže, ne da je vidio morsku zmiju, nego šest morskih zmija, jednu dužu od druge, i dodao da je svaki gmaz pojeo onoga ispred sebe te da je zadnji od svih otvorio usta da proguta brod, kad on shvati da je to bilo samo zijevanje nakon preteškoga obroka, poslije čega čudovište iznenada je zaspalo. Neću se zadržavati na matematičkoj simetriji glede toga koja zmija u kojoj zijeva i koja u kojoj spava, osim111one najmanje, koja nije večerala i izašla je nešto potražiti. Nije bilo nužno, kažem, da nam Gahagan ispriča tu priču. Nije čak bilo ni mudro. Veoma je malo vjerojatno da će time promaknuti svoje zemaljske izglede te da će mu to donijetibilo kakvu nagradu ili priznanje za istraživački znanstveni rad. Službeni znanstveni svijet, ja ne znam zašto, postavio se protiv svih priča, čak i one o morskoj zmiji, i veoma je malo vjerojatno da će priču prihvatiti u njezinu sadašnjem obliku.Ili, s druge strane, kad nam kapetan Gahagan kaže da je bio latitudinarijski crkveni misionar, da je spremno propovijedao s govornice nonkonformista, onda u

Paradoksi gospodina Pondamuslimanskoj džamiji, onda u tibetskim samostanima, ali da je najtopliju dobrodošlicu doživio od mistične sekte teista u onim krajevima, od ljudi u stanju uzvišena stanja duha, koji su ga slavili kao boga, sve dok nije shvatio da su poklonici žrtvovanja ljudi, a da je on žrtva. Ta je izjava takoñer sasvim nepotrebna. Malo je vjerojatno da bio je latitudinarijski svećenik znamo li za njegovo sadašnje zanimanje ili s obzirom na njegove sadašnje interese. Držim kako je priča djelomično parabola ili alegorija. Kako god, bilo je sasvim nepotrebno i naočigled neistinito. A kad je stvar očigledna neistina, nije laž.""Pretpostavimo", rekao je Gahagan naglo, "pretpostavimo da vam ispričam doista istinitu priču?""Prihvatio bih je s velikom dozom sumnje", rekao je Wotton ozbiljno."Držite kako biste mislili da izmišljam romance. Ali zašto?" "Zato jer bi to i bilo poput romance", ljutito odgovorio je Wotton. "A ne mislite li vi", zapitao je kapetan zamišljeno, "daje stvaran život katkad poput romance?""Mislim", odgovorio je Wotton s odreñenom izvornom pronica-112vošću koja je ležala negdje duboko u njemu, "da bih uvijek mogao naći razliku.""U pravu ste", rekao je Pond. "I meni se čini da u tome leži razlika. Život je kao umjetnost u svojim pojedinim dijelovima, ali ne u cijelosti - on je poput odvaljenih dijelova raznih vidova umjetnosti. Kad sve odgovara i kad sve stoji na svojem mjestu, onda sumnjamo. Ja bih čak i mogao povjerovati kako je Gahagan vidio šest zmija, ali ne i da je jedna bila duža od druge. Da je rekao kako je prva bila velika, druga malena, onda opet jedna velika, mogao bi nas pridobiti. Često govorimo da je neka društvena situacija kao iz romana; ali ne završava kaou romanu - barem ne u istom roma-nu."Pond", rekao je Gahagan, "katkad mislim da vas nadahnjuje sam vrag ili vas je opsjeo na svoj neprimjetan način. Čudno je što tako govorite, jer moje je iskustvo baš takvo. S ovom razlikom: svaka poznata melodrama se prelama, ali onda zapada u crnju melodramu ili tragediju. Nekoliko puta, glede tog slučaja, mislio sam da ću biti u članku časopisa; a onda se stvar premetnula u sasvim drugu priču. Neku vrstu preklapajućih prizora, ili noćne more. Posebice noćne more.""Zašto posebice?" pitao je Wotton."Užasna je to priča", reče Gahagan dubljim glasom. "Ali sad više nije toliko užasna.""Naravno", rekao je gospodin Pond kimajući. "Sretni ste, a želite nam ispričati groznu priču.""A što pak to znači?" upitao je Wotton."Znači", reče Gahagan, "da sam se danas ujutro zaručio.""Vi vraže jedan... oprostite mi", rekao je Wotton veoma crven u113licu. "Čestitam, naravno, i sve što ide uz to. Ali što to ima s noćnom morom?""Postoji veza", rekao je Gahagan sanjivo. "Ali vi želite užasnu priču, ne onu veselu. Pa onda, bila je to mala tajna, barem za mene, no na kraju sam je dokučio.""A kad završite sa zbunjivanjem, reći ćete nam rješenje?""Ne. Pond će vam reći rješenje", rekao je Gahagan zlobno. "Već se napuhnuo jer nagaña o kakvoj se priči radi, čak prije nego ju je i čuo. Ne bude li mogao završiti priču kad je čuje..." Stao je pa nastavio mnogo čvršće:"Počelo je s večernjom zabavom, koju su oni nazvali momačka večer, što ju je organizirao lord Chrome, a zbila se nakon koktel zabave koju uglavnom je organizirala lady Crome. Lady Crome bila je visoka, žustra i ljupka osoba malene, crne glave. Lord Crome bio je sasvim drukčiji. On je u svakom smislu, fizičkom i mentalnom, bio osoba velike glave. Čuli ste za oštra lica: njegovo bilo je oštro toliko da mu je odsjeklo glavu ili, bolje rečeno, njegovo tijelo čineći uslugu slabijem i neznatnijem dijelu njegove osobe. Bio je ekonomist i odavao je utisak nezainteresiranosti, ili čak dosade, meñu svim tim damama koje su plivale uokolo oponašajući njegovu prekrasnu ženu, tog hitrog labuda. Možda je baš zato želio mirnije društvo svojega spola. Dakle, pozvao je svoje muške goste na malenu večeru kasnije kad je kućna zabava završila. Zbilo se da ja budem jedan od njih. Usprkos tome, bilo je to birano društvo.Bilo je to birano društvo, a s druge strane, činilo se da bi ga teško bilo probrati. Uglavnom bili su tu poznati muškarci, ali izgledalo je kao da je Cromenjihova imena izvlačio iz šešira. Prva osoba s kojom sam se susreo bio je kapetan Blande, jedan od najviših časnika u britanskoj vojsci, a ja mislim i najglupljih, u smislu bilo ka-114kve strateške podrške. Naravno da je izgledao sjajno - poput kipa Herkulesa

Paradoksi gospodina Pondanačinjena od zlata i slonovače, i jednako tako koristan u ratno vrijeme. Jednom sam koristio te riječi, a on je mislio da sam ga nazvao slonom. Klasično kolonijalno obrazovanje. No dobro, sljedeći čovjek je Count Kranz, mañarski znanstvenik i društveni reformator. Govori dvadeset i sedam jezika, uključujući i jezik filozofije. Pitam se na kojem je jeziku razgovarao s kapetanom Blade-om.Odmah nasuprot Counta nalazi se još jedan momak, više od Blandeove sorte, samo što je tamniji, mršaviji i životniji. Zove se Wooster i iz neke je bengalske jedinice. Njegov je rječnik takoñer ograničen. Latinski glagol polo, polas, polat. Ja igram polo, ti igraš polo, on igra polo ili, (sasvim razarajuće) on neigra polo. No kako je polo azijatska igra, a trag joj se može pratiti kroz pozlaćene perzijske i indijske iluminacije, tako bijaše nečeg blago euroazijskogu tome čovjeku Woosteru. Izgledao je poput tigra s crnim šarama i čovjek ga je mogao zamisliti kako se šulja džunglom. Njih dvoje izgledali su veoma slično, jer je Kranz takoñer bio taman i dobro je izgledao sa svojim oblim, crnim asirskim obrvama i dugačkom crnom bradom, koja se širila poput lepeze ili rašljasta repa neke ptice. Onda sam sjedio ja i prilično dobro se družio s Woosterom. S moje druge strane nalazio se sir Oscar Marvell, veliki kazališni glumac i redatelj, sav veoma uljudan i ogroman, s olimpijskim uvojci-ma i rimskim nosom. Ovdje dolazimo do malenog kratkog spoja — sir Oscar Marvell nije želio razgovarati o ničem drugom, osim o sir Oscaru Marvellu, a drugi ljudi uopće nisu željeli razgovarati o sir Oscaru Marvellu. Preostala tri čovjeka bilisu novi zamjenik ministra vanjskih poslova, Pitt-Palmer, mlad čovjek veoma hladna izgleda, poput poprsja Augusta Cezara. U stvari i sav je bio nekako klasičan i takoñer je znao citirati klasična djela. Plus jedan talijan-115ski pjevač, zaboravio sam mu ime, i jedan poljski diplomat, čije su ime svi zaboravili. Cijelo vrijeme ja sam samome sebi ponavljao: "Koje smiješno društvo!""Poznata mi je ta priča", rekao je Wotton uvjereno. "Duhoviti domaćin skupi skupinu nepodudarnih ljudi i radi svojega zadovoljstva sluša kako se svañaju. Toje jako dobro opisano u jednoj od detektivskih priča Anthonyja Berkeleyja.""Ne", odgovorio je Gahagan. "Mislim da je njihovo nepodudaranje bilo sasvim slučajno i znam da se Crome time nije poslužio da bi ih posvadio. U stvari, on bio je veoma taktičan domaćin i bilo bi mnogo pravednije reći da ih je on spriječio da se ne posvañaju. I pametno je to činio počevši pripovijedati o predmetima iz porodične baštine, o obiteljskim draguljima i tako dalje. Kako su bili različiti, a većina njih i bogata, i kako bi se reklo, iz dobrih obitelji, i to je bilo najbliže zajedničkoj temi koliko se moglo doći. Poljak, koji bijašećelava, ali dražesna osoba, veoma ljupkih manira, i najduhovitija osoba za stolom, dao je svoj zanimljivi doprinos u vidu pustolovina Sobieskijeve medalje,koja je prvo došla u ruke Židova, onda Prusa i na kraju Kozaka. Za razliku od Poljaka, koji je bio bez kose i brbljav, Talijan nasuprot njega bio je tih i nekako natmuren ispod svoje bujne crne kose."Zanimljivo izgleda taj prsten što ga nosite, lorde Chrome" rekao je ljubazno Poljak. "Takvi glomazni prsteni obično su stari. Mislim da bih ja veoma rado nosio biskupski prsten ili, još bolje, papinski prsten. Ali postoje neke zamornepripreme po kojima se postaje Papa. Uključuje to celibat, a ja..." i slegnuo je ramenima."Prava gnjavaža, nesumnjivo", rekao je lord Crome namršteno mu se smiješeći. "Kao i ovaj prsten ovdje... pa, zanimljiv je na svoj način, na obiteljski način,naravno. Ne znam pojedinosti, ali116očigledno riječ je o šesnaestom stoljeću. Želite ga pogledati?" I on skine sa svojega prsta glomazni prsten s crvenim kamenom i pruži ga Poljaku, koji je sjedio do njega. Podrobnije pregledavanje poka-zaše kako je urešen brojnim iznimno lijepim rubinima i urezanom ružom po sredini unutrašnje strane. I ja samto vidio, jer prošao je od ruke do ruke cijelim stolom. Takoñer, nešto je pisalona staro-francuskom, a značenje bilo je otprilike: "Od dragog jednoj jedinoj ljubljenoj"."Romanca u povijesti vaše obitelji, rekao bih?" predložio je Mañar Count. "I negdje iz šesnaestoga stoljeća. Meñutim, vi ne znate cijelu priču?""Ne", rekao je Crome, "ali pretpostavljam da je riječ, kao što ste rekli, o obiteljskoj romanci.""Počeli su malo potanje pripovijedati o romancama iz šesnaestoga stoljeća. Na kraju je Crome zapitao veoma uljudno jesu li svi vidjeli prsten.""Oh", podviknuo je Wotton duboko uzdahnuvši, kao kakav pučkoškolac na mañioničarskoj predstavi. "Ipak znam. To je priča iz novina, ako baš hoćete! Prsten nije vraćen i svi se baciše u potragu, ili je netko odbio biti pretražen.

Paradoksi gospodina PondaI postojao je neki užasno romantični razlog što se nije dao pretražiti.""U pravu ste", reče Gahagan. "Donekle ste u pravu. Prsten nije vraćen. Svi smo se bacili u potragu. Svi smo zahtijevali da nas se pretraži. Nitko nije odbio daga se pretraži. No prsten je nestao."Gahagan se nekako nespokojno okrenuo i zabacio lakat preko naslona stolca. Nastavio je nakon par trenutaka:"Molim vas, nemojte misliti da ja nisam osjetio sve što ste rekli: da izgleda kao da smo mi upali u roman — ne baš neki dični roman. Ali razlika je baš u tomekako je Pond rekao: roman nije imao117dobar završetak, jer izgledalo je da se zbiva nešto drugo. Večera je već bila poodmakla do kave kad se počelo razgovarati o toj zbrci oko prvog otkrića nestanka. No sva ta besmislica oko pretraživanja bila je jako kratka i jednostavna. U pauzi, kava se i nije stigla do kraja ohladiti, no Crome je ponudio da će poslati po drugu. Svi smo mi rekli da to, naravno, nije važno. AliCrome pozvao je ba-tlera koji je posluživao. Šaptali su u naočigled uzrujanu razgovoru. Onda, baš kad je Pitt-Palmer svoju šalicu kave podigao do usana, lordCrome ustao je čvrsto, nakostriješeno i povikao poput pucnja biča:"Gospodo, ne dirajte kavu. Otrovana je.""Ma, k vragu", upao je Wotton, "to je neka druga priča! Da pitam, Gahagane, jeste li sigurni da sve ovo niste sanjali? Nakon što ste pročitali hrpu starih časopisa, nije li vam se sve pobrkalo? Naravno da znamo priču o cijelom društvu pobijenom otrovnom...""Rezultat je u ovome slučaju bio mnogo neobičniji", rekao je Gahagan mirno. "Prirodno je da se većina nas ukruti poput kamena pred ovakvom gromovitom prijetnjom. Meñutim, mladi Pitt-Palmer sa svojom hladnoćom, oštrinom, klasičnim licem, ustao je sa šalicom kave u ruci na najmirniji mogući način:"Užasno mi je žao, ali ja mrzim ostaviti kavu da mi se ohladi.""I ispio je svoju šalicu. Onda, tako mi svega, njegovo je lice po-crnjelo ili sepomiješalo u groznim bojama. Nakon groznih i neljudskih glasova, pred našim očima, pao je kao pokošen.Mañarski znanstvenik ima doktorsku titulu i ono što je on rekao potvrdio je i lokalni doktor po kojega je odmah poslano. Nije bilo sumnje da je mrtav.""Hoćete reći", rekao je Wotton, "da su se doktori složili kako je otrovan."118Gahagan je zavrtio glavom i ponovio: "Rekao sam da su se složili da je mrtav.""Ali kako bi onda bio mrtav, ako nije otrovan?""Zadavio se", rekao je Gahagan i na trenutak groza protrese cijelo njegovo snažno tijelo.Nakon tišine za koju se učini kako se nametnula zbog njegove uznemirenosti, Wotton na kraju reče:"Ne razumijem nijednu vašu riječ. Tko je otrovao kavu?""Nitko nije otrovao kavu, jer i nije bila otrovana", odgovorio je Gahagan. "Govorim to zato što u šalici ostalo je kave za analizu, koja je i napravljena. Jadni Pitt-Palmer malo prije toga stavio je veoma veliku kocku šećera u šalicu, ali ona se rastopila. No neke se stvari ne otapaju."Sir Hubert Wotton nekoliko je sekundi buljio u prazno, a onda njegove oči počnu blistati u njegovoj iskonskoj, ali ne i prebrzoj inteligenciji."Hoćete reći", rekao je, "da je Pitt Palmer nekako bacio prsten u crnu kavu, gdje ga nitko neće vidjeti, a prije nego bude pretražen. Drugim riječima, Pitt-Palmer bio je lopov?""Pit-Palmer je mrtav", reče Gahagan veoma ozbiljno, "i to je veća moja obveza dabranim sjećanje na njega. Ono što je napravio nesumnjivo je pogrešno, shvaćam sad mnogo jasnije nego prije, ali ništa gore nego što čine mnogi ljudi. Možete vi reći što god želite o toj veoma poznatoj vrsti prijestupa, ali on nije bio lopov.""Hoćete li vi, ili nećete, objasniti što sve to znači?" povikao je Wotton odjednom sav uzrujan."Neću", odgovorio je Gahagan, "odjednom kao da ponovno zapada u stanje lijenostii umora. "Gospodin Pond sad će mi učiniti uslugu."119"Pond nije bio ondje, je li tako?" zapitao je Wotton osorno."Oh, pa nije", odgovorio je Gahagan sad već u stanju nekoga tko ide na spavanje."Ali ja po njegovim obrvama vidim da on sve zna. Usput, sad je red na nekog drugog."Sklopio je oči s tolikim bespomoćnim spokojstvom da se je smeteni Wotton morao okrenuti, i to poput zbunjena bika, prema trećoj osobi."Zar vi zbilja nešto znate o tome?" zapitao je. "Što on misli pod tim da čovjek

Paradoksi gospodina Pondakoji je sakrio prsten nije lopov?""Pa, možda mogu malčice nagañati", rekao je skromno gospodin Pond, "i to samo zato što sam zapamtio ono rečeno na početku - o pogrešnome načinu na koji nas stvari podsjećaju na romantične stvari, samo što nikad nisu zaokružene poput romance. Gledajte, problem je u tome što, kad nas pravi dogañaj podsjeti na roman, mi podsvjesno mislimo da znamo sve o tome, jer znamo sve o romanu. Zapalismo u brazdu i kolotečinu poznatih romana i ne možemo si pomoći da ne mislimo kako brazda ide naprijed-natrag kao što ide u romanima. Cijelu pozadinu priče miimamo pohranjenu u glavi i uopće ne možemo povjerovati kako smo u drugoj priči. Uvijek pretpostavljamo nešto što je pretpostavljeno u izmišljenoj priči. A to nije istina. Pretpostavite li krivi početak, ne samo da ćete dati pogrešan odgovor nego ćete i postaviti pogrešno pitanje. U tom slučaju imate misteriju, samo što ste se zakačili za pogrešnu misteriju.""Gahagan je rekao da ćete vi sve objasniti", rekao je Wotton pomalo satirično. "Smijem li zapitati je li to objašnjenje? Je li to rješenje misterija?""Prava misterija oko prstena", rekao je Pond ozbiljno, "ne kreće se oko toga kamo smjera, nego otkuda dolazi."120Wotton je na čas mirno buljio u njega, a onda je progovorio sasvim novim glasom:"Nastavite."Gospodin Pond nastavi: "Gahagan reče veoma točno da jadni Pitt-Palmer nije bio lopov. Pitt-Palmer nije ukrao prsten.""Onda", eksplodirao je Wotton, "tko je, dovraga, ukrao taj prsten?""Lord Crome ukrao je prsten", rekao je gospodin Pond.Cijelo društvo prekrila je kratka tišina. Onda se pospani Gahagan uskomeša i progovori: "Znao sam da ćete shvatiti bit."Ne bi li raščistio stvar, gospodin Pond gotovo obrambeno reče:"Pa, gledajte, morao ga je dati uokolo da sazna kome ga je ukrao."Nakon nekoliko trenutaka nastavio je na svoj uobičajen logičan, ali naporan način: "Shvaćate li, kao što rekoh, nešto na početku pretpostavite jednostavno zato što je tako u svim pričama? Pretpostavite da kad domaćin nešto pošalje u krug za večerom, to nešto vlasništvo je njegovo i njegove obitelji, vjerojatno neko staro obiteljsko blago: jer tako je u svim pričama. No lord Chrome domislioje nešto mnogo sramnije i gorče od toga kad je užasno ironično rekao da to budi uspomenu na romancu u njegovoj obitelji.Lord Crome ukrao je taj prsten tako što je presreo pismo; ili, drugim riječima, razderao je jedno pismo poslano njegovoj ženi, a u kojem nije bilo ničeg drugog,osim prstena. Adresa je bila napisana pisaćim strojem; u stvari i nije znao kojisu sve rukopisi u igri. Meñutim, poznavao je veoma staro pismo ugravirano na prstenu, a koje je bilo takve vrste da je prsten mogao biti dan samo s jednom svrhom. Pozvao je te ljude da sazna tko je pošiljatelj i!i, drugim riječima, tkoje njegov vlasnik. Znao je da će ga njegov vlasnik na neki način pokušati vratiti u svoje vlasništvo, ako mu121se ukaže prilika, a ne bi li spriječio skandal i riješio se dokaza. I zapravo čovjek koji je to napravio, ako možda i jest hulja, zasigurno nije lopov. U stvari, po neprosvijećenoj modi, on ima i odlike junaka. Možda nije bilo slučajno što je imao to hladno, snažno lice poput Augustove kamene krabulje. Najprije krenuo je s jednostavnim, ali osjetljivim postupkom potajnog stavljanjaprstena u svoju crnu kavu, prikrivajući to pokretom kao da uzima šećer. I u tom trenutku to nitko nije primijetio, pa se je sigurno mogao ponuditi da ga pretraže. Onaj mahniti trenutak, koji je doista cijelu situaciju premetnuo u zastrašujući san, kad je Crome povikao da je kava otrovana, bijaše samo njegov očajni protuudar zbog prezrena mu trika — da bi bio siguran da će kava ostati netaknutom, a prsten ponovno kod njega. Ali mladić hladna lica radije je umro natakav grozan način - progutao je glomazni prsten i zadavio se; sve u nadi da će njegova tajna, ili prije tajna lady Crome, biti previñena. Bila je to uzaludna nada. No od svih mogućnosti koje su bile pred njim, ova je vjerojatno bila najbolja koju je mogao odabrati. U svakom slučaju, mislim da svi moramo podržatiGahaganove riječi, veoma točne, da sjećanje na jadnoga momka treba biti zaštićeno od bilo kakvih prostijih sugestija, i da taj gospodin zasigurno nije lopov kad je odabrao da se zadavi svojim vlastitim prstenom."Gospodin Pond slabunjavo se nakašlja nakon što je svoju diskusiju priveo kraju. Ali sir Hubert Wotton ostao je zuriti u njega i to mnogo više zbunjen rješenjem,nego problemom. Kad je polako ustao na noge, izgledao je kao netko tko se riješio onoga što još uvijek bijaše grozan san, premda je on bio svjestan da se dogodio."Sad moram otići", rekao je s mnogo olakšanja. "Moram stići u Whitehall, a

Paradoksi gospodina Pondamislim da već kasnim. Usput, ako je ono što ste rekli istina, onda se to dogodilo veoma skoro. Koliko ja znam, vijesti o122samoubojstvu Pitta-Palmera još se nisu pojavile, barem ih nema ovoga jutra.""Dogodilo se sinoć", rekao je Gahagan i ustao iz stolice u kojoj se bio izvalio da isprati svojega prijatelja.Kad je Wotton otišao, dugačka tišina pojavila se meñu dva preostala prijatelja, koji su ostali ozbiljno gledati jedan u drugoga."Dogodilo se sinoć", ponovio je Gahagan. "Zato sam vam rekao da ima nešto s onimšto se dogodilo jutros. Jutros zaručio sam se s Joan Varney.""Da", rekao je gospodin Pond nježno. "Mislim da razumijem.""Da, mislim da razumijete", reče Gahagan, "ali zbog svega pokušat ću objasniti. Znate li da postoji još jedna stvar gotovo gora od smrti jadnoga momka? Pala mi je na pamet kad sam bio već kilometar od zlosretne kuće. Znam zašto sam bio jedan od gostiju."Stajao je i gledao kroz prozor svojim širokim leñima okrenut prema Pondu. Nakon zadnjih riječi samo je šutio i nastavio gledati u olujni krajobraz. Možda je nešto u njemu probudilo još neko sjećanje, jer kad je ponovno progovorio, izgledalo je kao da započinje novu temu, premda se još toga trebalo reći o staroj."Nisam vam mnogo toga rekao o vrsti zabave u vrtu, onoj s koktelima, koju su održali to poslijepodne prije večere, jer znam da kad netko shvati vrhunac, taj ne može ništa shvatiti - sve bi zvučalo kao brbljanje o vremenu. No jučer je vrijeme bilo puno ruma, a još je i uvijek. Samo što bilo je olujno, ali mislim da je oluja sad prestala. I u atmosferi bilo je ruma. Vremenske prilike nisu bile samo slučajnost, naravno, jer zbilo se nešto da meteorološki uvjeti muškarce učine svjesnijima moralnih zahtjeva. Ponad vrta bilo je čudno, plameno nebo, premda je sunce na mahove pošteno zasja-123lo, ali hirovito kao daje riječ o munjama. Ogromni, masivni oblak boje tinte iliindiga, pojavio se iza blijede fasade sa stupovima koju je još uvijek obasjavalobljedunjavo svjetlo. Sjećam se kako sam još onda zadrhtao od dječje pomisli da je Pitt-Palmer blijedi mramorni kip i komad te kuće. Meñutim, nešto malo drukčije vodilo je do tajne: nitko ne bi rekao da je lady Crome poput kipa, jer ona je lepršala i letjela uokolo kao rajska ptica. No vjerovali vi ili ne, ja sam odmah osjetio tjeskobu, fizičku i psihičku, posebice psihičku. Pojačala se kad smo ušli i kad su nas zastori u blagovaonici odvojili od svakoga pogleda na oluju. Bila je riječ o staromodnim, tamnocrvenim zastorima s teškim klizećim konopcima - izgledalo je kao da je sve natopljeno istom bojom. Čuli ste kako je čovjek tamo vidio sve crveno, ali ono što sam ja vidio bilo je tamnocrveno. To je najbliže što mogu doći svojem osjećaju, koji sam osjećao od početka. I ništa nisam nagañao.A onda se za stolom ispred mojih očiju dogodila ta zloguka i odvratna stvar — vidim tamnocrveno vino u brušenim bocama i sumorni sjaj sjenila. Stalno mi se čini kao da sam bio nevidljiv i bezličan: jedva da sam bio svjestan samoga sebe.Naravno da svi mi moramo odgovoriti na neka pitanjima o nama samima. Ma ne trebam vam ni govoriti o službenoj zbrci koja se nadvila nad tragedijom. Nije prošlo mnogo i društvo se razišlo i raštrkalo po vrtu u olujnoj noći, jer bilo je jasno kako se radi o samoubojstvu. Kad su izašli, izgledalo je da poprimaju nove oblike, nove obrise. Izmeñu vruće noći, grozne smrti i one zagušujuće magleod zagušujuće mržnje u kojoj smo pokušavali disati, počeo sam u njima nešto drugo nazirati - možda stvarati sliku onakvih kakvi jesu. Više ne bijahu neskladni, nego groteskno skladni, kao da pripadaju nekom124odvratnom bratstvu. Naravno, riječ je o raspoloženju, i to morbidnome. U stvari,bili su dosta različiti, ali imali su nešto zajedničkog.Najviše mi se sviñao Poljak, imao je smisla za humor i lijepo se ponašao. Ali znao sam što misli kad je uljudno ponizio Papinu poziciju zato što uključuje celibat. Crome je isto shvatio i uzvratio mu je demonskim smiješkom. Drugi koji mi se svidio bio je bojnik Wooster, Anglo-Indijac. Meñutim, nešto mije govorilo daje zbilja iz džungle; shikar ne lovi samo tigrove, tigar ne lovi samo divljač.Onda dolazimo do doktora asirskih obrva i brade. Kladim se da je više Semit negoMañar. Kako bilo, imao je debele usne, gustu bradu i pogled svojih bademastih očiju koji mi se uopće nije sviñao. Rekao bih, jedan od najgorih meñu njima. Ništa gore nemam za reći glede Blandea, osim da je vjerojatno bio preglup da razumije bilo što mimo svojega tijela. Nije imao ni toliko mozga kako bi shvatioda ima mozak. Svi znamo sir Oscara Marvella. Sjećam se kako je marširao van dok mu je njegov krzneni ogrtač pljeskao kao da za sobom vuče beskrajni odjek

Paradoksi gospodina Pondabezazlena aplauza emancipiranih žena - ali od one vrste budalastijih žena. Talijanski tenor, on je bio neobično sličan engleskom glumcu. Nitko ništa gore od toga o njemu ne može reći.Da, na kraju, bilo je to veoma probrano društvo. Odabrao ih je pametan, ako ne iskoro poludio čovjek, pozvavši šestero ljudi iz Londona, koji su najvjerojatnijeskovali zavjeru da zavedu njegovu ženu. Onda, u velikom stresu, sasvim doslovno,dolazim do samoga sebe. Zapravo shvatio sam svoju nazočnost. I ja sam, takoñer, bio tamo. Crome je sastavio probrano društvo razvratnika pažljivo ih odabravši. Tako je i mene počastio pozivom na svečanost.To sam što sam. Tako sam barem držao da jest. Prokleti dendi i besposlena hulja koja se uvijek lijepi za žene drugih muškaraca...125Pa vi znate, Pond, da ja nisam baš tako loš. A možda nisu ni oni. Svi smo mi u tome slučaju bili nevini, a ipak nas je olujni oblak u vrtu pratio poput zadnjegsuda. Bio sam nevin, sjećate se onog slučaja, kad su me skoro objesili jer sam se motao oko žene do koje mi uopće nije stalo. Tako nam i treba. Ozračje u kojemživimo je za to krivo - tako su starci navikli da govore o stanju naših duša, a te neopisive granice novine nazivaju spolna privlačnost. Zato su me umalo objesili i zato je u kući iza mene ostao jedan leš. I ondje mi se u glavi pojave, poput teška hoda vojski, stari stihovi davno napisani, o onoj legendi o najvećoj od svih protuzakonitih ljubavi, kad Guinevere na kraju pušta Lancelota govoreći riječi koje za mene imaju čeličnu snagu:"Jer ti veoma dobro znašDa u životu ničeg nema doliBorbe, gorčine, truda i smrti''Uvijek su me pratile ovakve stvari, ali nikad nisam jasno sebe vidio kako ih činim, a onda su me dvije osude pogodile kao grom iz vedra neba. Gotovo da me osudio sudac u crnoj kapi i krvavo crvenoj odori na vješanje omčom oko vrata dokne izdahnem. Ili, još gore, primio sam poziv od lorda Cromea."Nastavio je zuriti kroz prozor, ali Pond ponovno začuo je njegovo mumljanje, poput udaljenoga valjanja groma. "Borbe, gorčine, truda i smrti!'Nakon podugačke šutnje koja je uslijedila, gospodin Pond rekao je veoma tihim glasom:"Problem s vama je taj što ste htjeli biti ocrnjeni."Gahagan se okrene s pokretom kao da će podići ruke — učini se kako će njegov ogromni lik prekriti cijeli prozor. Bio je zamjetno blijed.126"Da, prijatelju", rekao je. "Baš sam bio pao toliko nisko."Nasmijao se je svojemu prijatelju staklastim i pomalo sablasnim osmijehom, a onda je nastavio:"Da, stalo mije više do te prljave taštine, najgore od svih mana, nego do bilo kojeg poroka. Koliko ljudi je prodalo svoju dušu da bi im se divile budale? Ja sam skoro to napravio, samo da bi me budale osumnjičile. Da bih bio opasan čovjek, crni konj, čovjek kojeg će se obitelji bojati: sorta je to kukavne ambicije na koju sam potrošio previše svojega života i gotovo izgubio ispunjenjeu ljubavi. Dangubio sam, ljenčario zato što se nisam mogao odreći lošega imena. I, zaboga, gotovo da sam zbog tog visio.""To sam i mislio", reče gospodin Pond na svoj uglañen i uljudan način. A onda Gahagan ponovno počne:"Bio sam bolji nego mi se činilo. Ali što je to značilo, osim duševne blasfemijeu kojoj sam se želio vidjeti gorim nego što jesam? Što je to moglo značiti osim toga, što je mnogo gore od nekoga tko se odaje porocima, da se ja tome divim? Da, u sebi ja sam se tome divio, čak ako toga i nije bilo. Postao sam nova vrstalicemjera - ali u mojem slučaju vrlina se divila poroku.""Shvaćam", reče Pond svojim rijetko hladnim i neobičnim tonom koji na sve ostavljao je veoma ublažujući utisak, "da ste sad djelotvorno izliječeni.""Izliječen sam", rekao je Gahagan ozbiljno. "Ali za to su trebala dva mrtvaca i vješala. No pravo je pitanje, od čega sam se izliječio? Vi ste postavili sasvim točnu dijagnozu, dragi moj doktore, smijem li vas tako nazvati. Nisam se mogao riješiti tajnog zadovoljstva da budem oklevetan.""Meñutim, pojavili su se", rekao je gospodin Pond, "i drugi razlozi koji su vas primorali da podržite neodrživu optužbu vrline."127Gahagan se odjednom resko nasmijao, ali i nekako od srca. Netko bi neobičnu dužinu njegova smijeha ubrojio u njegov prvi komentar. "Bio sam jutros na ispovjedi i svemu ostalom", rekao je, "ali na neki nejasni način ispalo je da sam se vama ispovijedao. Ispovjedio sam da nisam ubio čovjeka. Ispovjedio sam danikad nisam ljubio tuñu ženu. Ukratko, ispovjedio sam da sam varalica.

Paradoksi gospodina PondaIspovjedio sam da nisam opasan čovjek... Pa dobro, nakon što sam sve to napravio, odlazim zviždeći i sretan kao ptica u... Mislim, znate kamo idem. Postoji djevojka s kojom moram popraviti davne stvari - oduvijek sam to želio napraviti. To je paradoks. Prokleto šašaviji od bilo kojeg vašeg paradoksa, Pond."Gospodin Pond blago se osmjehne, onako kao kad bi mu netko nadugačko i naširoko ispričao ono što već i sam zna. I nije on bio toliko star, usprkos svojemu hladnom ponašanju, da ne bi stvorio odreñene zaključke o skorašnjem svršetku gorke romance kapetana Gahagana.Ova je pripovijest započela nekim izjavama o načinu na koji priče teže zapletu, da se jedna priča ispreplete s drugom, posebice kad je riječ o istinitim pričama. Ova priča takoñer je započela, te po svoj prilici treba završiti, s naročitom neobičnom tragedijom i skandalom u kući lorda Cromea kad je onaj obećavajući mladi političar, gospodin Pitt-Palmer, neobjašnjivo pao mrtav. Doista bi trebala završiti s prigodnim opisom njegova impresivna javnog sprovoda, o suglasju hvala koje su mu dane u novinama te veličanstvenim komplimentima položenima na njegov grob u obliku cvijeća od voda svih parlamentarnih stranaka, do onih elokventnih riječi voñe opozicije kojima je započeo govor: "Koliko god da se nismo slagali u politici", do onih (ako je to moguće) još elokventni-128jih riječi predsjednika parlamenta koji je započeo: 'Premda uvjeren da su naša načela nezavisna čak i od najvećih umova, moram sa žalošću reći itd."Kako bilo, sasvim je nevažno za središnji zaplet priče što ćemo od sprovoda Pitta-Palmera zalutati na Gahaganovo vjenčanje. Bit će dovoljno reći, kao što jeveć napomenuto, stvarni utjecaj tog stresnog slučaja na Gahagana bio je takav daga je vratio njegovoj staroj ljubavi; staroj ljubavi koja je još uvijek bila primjereno mlada. Odreñena gospoñica Violet Varney svojevremeno bila je čuvena glumica. Riječ čuvena nije slučajno odabrana umjesto drugih mogućih pridjeva. Poopćem mišljenu društva, gospoñica Joan Varney bila je sestra gospoñice Violet Varney. Po osobnom i ćudljivom umu kapetana Gahagana, gospoñica Violet Varney bila je sestra Joan Varney: nije se trudio inzistirati na tom srodstvu. Volio jeJoan, no Violet mu se nije ni najmanje sviñala, ali ne treba sad ulaziti u zaplete druge priče. Nisu li sve te stvari zapisane u Kronikama izraelskoga kralja'?Dovoljno je reći da je tog jutra, kad se nebo raščistilo i sunce sjalo nakon oluje, kapetan Gahagan izašao iz crkve u malenoj pokrajnjoj ulici i veoma radosno zaputio se cestom do obiteljske kuće Varneyjevih. Tamo je zatekao gospoñicu Joan Varney gdje lopaticom nešto prčka u vrtu - rekao joj je neke stvari ponešto važne za njih oboje. Kad je gospoñica Violet Varney čula da se njezina mlaña sestra zaručila za kapetana Gahagana, začudnom okretno-šću zaputila se u kazališni klub i zaručila se za jednog od brojnih tikvana više ilimanje plemenita roda, a koji je mogao poslužiti toj svrsi. Nekoliko mjeseci kasnije veoma razborito raskinula je zaruke, ali prije toga njezine su zaruke bile u svim žutim novinama.129STRAŠNI TRUBADUR"U prirodi čovjek se mora spustiti veoma nisko da bi pronašao stvari koje sežu veoma visoko."Ovakvu izjavu obično zabilježili bi kolekcionari paradoksa gospodina Ponda, a ona pojavila se je na kraju dosadna i napose pametna izlaganja, i nije imala smisla. To bijaše prepoznato kao stigma stilskih metoda gospodina Ponda. Ali u ovom slučaju plagirao je svojega starog poznanika, doktora Paula Greena, autora knjiga: Pas ili majmun, Studije o kroćenju antropoida, Zabilješke o razvoju neandertalaca, itd., itd."Doktor Paul Green bio je malecki čovjek, blijed, mršav i pomalo trom. Ali njegova aktivnost, čak i pri micanju tijela, bila je razmjerno značajna, a njegov um bio je brz poput strojnice.Upravo taj stari poznanik jednog je sunčanog poslijepodneva izronio iz Pondove prošlosti i donio mu šokantne, po živce čak i opasne vijesti, opasne poput pucnja iz strojnice.No kad je gospodin Pond čuo, od tog uvjerljivog autoriteta, da je njegov prijatelj Gahagan odbjegli ubojica, rekao je: "Gluposti." Pripisao je to onome što je nazivao nedorečenošću; znao je kako se to kaže i na grčkom, ali riječ nije želio nepotrebno koristiti. Razgovor je tako započeo sasvim ležerno i od doktorova zdravlja pomaknuo se prema doktorovu hobiju studiranja životinjskih navika. Neobavezno čavrljanje o Eohippusu, veselo zadirkivanje o Homo130

Paradoksi gospodina PondaKanensisu, malo vedro podsjećanje na Vialletonovo Etudes sur les Reflexes des Animaux Tetrapodes, a onda se razgovor blago zaoštrio pri Darwinu i prirodnoj selekciji, u čemu se dvojica prijatelja nikad nisu slagali."Nikako ne mogu shvatiti", rekao je gospodin Pond, "kako promjena, koja životinji može pomoći ako se pojavi brzo, pomaže ako se pojavi sporo. A dogodi se njegovim prapraunuku, a dugo nakon toga on treba nestati bez ostavljanja prapraunuka. Možda bi bilo bolje da imam tri noge, recimo, da mogu čvrsto stajati na dvije dok trećom udaram druga birokratu. Možda bi bilo bolje da imam tri noge, ali ne bi bilo dobro da imam samo rudimentarnu nogu."Možda bi bilo bolje da ja imam dvije noge", rekao je doktor ozbiljno, "umjesto jedne šepave, koja jedva da je ikakva noga. Ali ipak ja je doživljavam veoma korisnom."Gospodin Pond, koji je obično bio veoma taktičan, sebi je blago predbacivao tu netaktičnost, jer smetnuo je s uma šepavost svojega poznanika. Meñutim, bio je previše taktičan da bi se ispričao ili da bi previše očigledno promijenio temu.Nastavio je na svoj blag i okretan način: "Držim da noga mora biti dovoljno dugačka za trčanje ili penjanje, jer inače je samo dodatni teret za trkača ili penjača.""Veoma je neobično", rekao je doktor, "da smo počeli razgovarati o trčanju i penjanju. Nisam ovamo došao da bih razgovarao o darvinizmu ili bilo čemu i napola toliko umnom i osjetljivom. No ako mislite da sam ja sumnjičav, kao grozni ateist, mogu vam objasniti da ne želim da sad slušate mene, nego mojega prijatelja župnika iz Hanging Burgessa, svećenika Cypriana Whitewaysa, čiji su pogledi vjerojatno jednako tako neznanstveni kao i vaši. Nisam ni mislio da je darvinist, no kako bilo, obećavam da ću vas s njim131upoznati, jer on vam želi ispričati stvari što su se zbile nešto poslije kamenogdoba.""A što ste onda mislili", pitao je Pond, "kad ste spomenuli trčanje i penjanje'""Mislio sam, žao mi je što to moram reći", odgovorio je doktor Green, "da župnikima veoma lošu priču o vašemu prijatelju kapetanu Gahaganu čije su noge, izgleda, veoma dobre za penjanje, ali još bolje za bježanje.""Ozbiljna je stvar", rekao je Pond smrknuto, "optužiti vojnika za bježanje.""Mnogo je ozbiljnija stvar ona za koju ga župnik optužuje", rekao je Green. "A optužuje ga da se popeo na balkon i ubio suparnika, a onda je pobjegao. No to nije moja priča. Ja nemam priču, samo uvod.""Popeo se na balkon", zamišljeno će gospodin Pond. "Za župnika to zvuči kao kakva romantična priča.""Znam", rekao je doktor, "takve priče koje započnu s ljestvama, a završe s vješalima."Gospodin Pond slušao je neujednačene korake svojega šepavog prijatelja, koji su odzvanjali niz popločanu vrtnu stazu, vrativši se u svoje mračno raspoloženje. Bio je veoma sklon tome da svojega medicinskoga prijatelja jednostavno uzme kao uvodno pismo. No bila je to neka nagorjela i tragična vrsta uvodnoga pisma. Što god da rekao svećenik Cyprian, bila je to još samo jedna priča protiv njegova nesretna prijatelja Gahagana. A Gahagana je pratila tolika nesreća da je njome budio neku neobuzdanu sumnju o tome je li doista samo nesretan. Nekim ljudima iznenada bi pala na pamet grozna misao da je, možda, i sretan. Već je dvaput bioumiješan u132misteriozne i nasilne smrti; zadnja mirisala je na ubojstvo. U oba slučaja bio je čist. No tri je nesretan broj.Napokon, svećenik Cyprian Whiteways, predstavljao je šok — šok zbog svoje iskrenosti i nepristranosti.Gospodin Pond nikada ne bi, baš nikada, došao na glupavu ideju da je župnik glup. Svoje ideje glede stvarnoga života nije crpio iz farsi kao što je Privatnitajnik. Jer svećenik Cyprian bio je sama suprotnost gluposti — bio je čovjek gruba lica, poput starih pješčenjaka. U stvari, podsjećao je na stijenu bogatih boja koje su davale odbljesak povijesti. Svoj je engleski kraj nosio sa sobom neopisivo odišući dubinom i prošlošću. O običnim stvarima nije mogao govoriti nekako bez prikazivanja vremena ili smjene dana i noći. Bio je roñeni deskriptivni pisac koji je samo pričao. No nitko nije mogao posumnjati da je riječ o istini ili, na kraju, o istinoljublju.Bio je on veoma bitan svjedok koji je gospodinu Pondu pomno i detaljno ispričao crnu i krvavu priču Gahaganova skrivenog zločina. A neobičan učinak svega toga na gospodina Ponda bio je takav da je on živahno poskočio sa širokim osmjehom olakšanja na svojem bradatom licu pomalo sličnom sovi, izjavivši neobično veseloda je sve u savršenom redu i da samo još moraju pitati samoga Gahagana, koji će

Paradoksi gospodina Pondaim o tome sve ispričati. Konfrontacija, tako se to katkad kaže.Što se tiče doktora Greena i njegova uvodna slova, posao mu je bio završen. Pomalo ga je iznervirala Pondova ukočenost. Strogo je otišao usput upozorivši župnika da će mu biti najbolje da pronañe odvjetnika, namjerava li ući u sukob stim naoko uvjerljivim irskim vragolanom.Pa kad je znanstvenik već poprilično odmaknuo ponovno zao-133kupljen naukom pitekantropa kao kućnog ljubimca, sve što ostalo je do njegova uplitanja bio je odvjetnik, Luke Little, koji je odmah došao tamo.Prijatelj gospodina Ponda, dobro poznati diplomata sir Hubert Wotton, sjeo je nastolac. No gospodin Little nije mario za sjedenje tako dugo dok nije izgovorio optužbu."Ovo je sasvim nepravilna istraga", rekao je. "Samo me posebno jamstvo navodi daslučaj svojega klijenta uključim u nju. sir Hubert i gospodin Pond izjavljuju, shvatio sam, da se objašnjenje zahtjeva sad i ovdje."Onda je dodao: "Riječ je o groznom dogañaju i mislim da će se gospodin Pond složiti s time.""Riječ je u stvari o veoma groznom dogañaju", odgovorio je Pond ozbiljno, "što je moj stari prijatelj pod sumnjom da je napravio strašno djelo."Njegov prijatelj, Wotton, na trenutak pogledao je Ponda zaleñena pogleda od iznenañenja. No izgledao je dobrano iznenañeniji kad ga je prepao sam Gahagan, koji je iznenada progovorio, a po prvi put i zadnji put u prvim satima razgovora."Da", reče ozbiljna i zagonetna izraza lica. "Ovo je zbilja grozna priča.""Onda, u svakom slučaju", zaključio je odvjetnik, "sad svojega klijenta mogu zamoliti, bez prejudiciranja, da priču ponovno ispriča.""To je užasna priča", rekao je svećenik na svoj iskreni način, "i ispričat ću jenajkraće što umijem."Pond je već čuo priču ispričanu na mnogo opušteniji i rječitiji način, što mu jeomogućilo da doñe do mnogo jasnijih detalja ili zaključaka, nego iz izjave dane pod takvim zakonitim nadzorom.134No unatoč tome što ju je ponovno čuo u mnogo egzaktnijoj formi, nije se mogao riješiti osjećaja da mu je opisana scena neprirodno živopisna — imala je živopisnost neke noćne more.Ne bijaše nekog posebnog razloga da se priča, u trenutnoj razini, usporeñuje s noćnom morom, osim što su se dva glavna incidenta dogodila noću.Dogodila su se u župnikovu vrtu, blizu balkona njegove kuće. Pa možda je utisak ili, bolje rečeno, tjeskoba, na neki način bila povezana s još jednim mrakom koji je tamnio noć - oživjeli mrak vegetacije. Jer bijaše napomenuto kako je balkon bio prepun tegli i palmi te obrastao penjačicama teška i obješena lišća.Ali, na kraju, možda je bila riječ samo o nekoj nejasnoj, verbalnoj asocijaciji s imenom Hanginga Burgessa, jer tajna se nekako povezala s babilonskim visećim vrtovima. S druge strane, možda je djelomično bila riječ o iracionalnoj putanji govora doktora Gree-na i njegove vjere u slijepi rast i tapkanje životne sile u bezbožnu mraku. Jer Green je razvio svoj pogled razvoja na temelju slutnji botanike, kao i biologije.Meñutim, na temelju svega, gospodin Pond zaključi kako je njegovo čudno raspoloženje rezultat jedne činjenice, koja doista bijaše neophodna da se detaljno opiše. Jer sad i ranije župnik je morao objasniti, kako bi mu priča bila razumljiva, da je prednji dio balkona odozdo bio pokriven titanskom, tropskom puzavicom rebrastih i isprepletenih krakova s ogromnim, nestvarnim lišćem. Nije pretjerano reći kako je puzavica glavni lik pripovijesti."Taj se dogañaj zbio tijekom Prvog svjetskog rata", pojasnio je svećenik, "kad smo ja i moja kći živjeli u mojoj kući u Hanging Burgessu. Dvije kuće do nas bile su prazne zbog nestanka ljudskog materijala, uobičajena u ono vrijeme. Na kraju, obje su jako dugo135bile prazne, premda se radilo o lijepim kućama s velikim vrtovima što su se spuštali do rijeke. Onda se kao prvi susjed doselio doktor Green, kako bi svoja istraživanja nastavio na mirnom mjestu. Pisao je knjigu, znate već, o pripitomljavanju životinja: pasa, mačaka, tropskih i običnih majmuna, itd. A moja kći, koju su zanimali takvi kućni ljubimci, malo mu je pomogla u radu.Kad danas pogledamo, bila su to lijepa vremena za nas koji bija-smo stari prijatelji; možda zato što bila su to mirna vremena.A onda naša samoća bijaše prekinuta, činilo se slučajno, i počeše svi ti problemi i tragedija.Najprije je mladi umjetnik, zvao se Albert Ayres, unajmio kuću s druge strane.

Paradoksi gospodina PondaČinilo se da je želi samo zato da bi u njoj držao svoju prtljagu, jer putovao jediljem zemlje i slikao. I mora se pošteno priznati, shvatit ćete uskoro zašto, kako je rekao da će odmah sljedećega jutra krenuti na jednu od svojih crtačkih turneja. Držim da uopće ne možemo točno dokazati što se s njim dogodilo. Nažalost, ja i previše dobro znam kako je završio.Bio je zanimljiv čovjek, možda pomalo i previše nalik staromodnim umjetnicima, jedan od onih koje bi teško bilo nazvati bezbrižno ili brižljivo pitoresknim, s aureolom od žute kose, što ga je samilosno moglo povezivati s Galahadom, a nesamilosno s Struwwelpeterom. Razumijete, ništa u njemu ne bijaše ženskasto i ništa pogrešno u poziciji glede rata. Bio je proglašen nesposobnim, a ono čim sebavio bila je nužnost, ne utočište. Baš tada uživao je u kratkim i pošteno zarañenim praznicima.Pošteno je reći glede kapetana Gahagana da, unatoč njihovoj svañi, čak i zadnjih, najcrnjih dana mržnje, nadam se i ludila, što je završilo ubojstvom, kapetan nikad se nije rugao svojemu suparniku u tome smislu ili da bi se šepiriosvojom kaki uniformom. Ali136cijelo vrijeme kapetan Gahagan bio je u kaki uniformi, budući da je bio na kratkom odsustvu s fronta koje je želio provesti u obližnjoj gostionici, no najviše proveo ga je u kući.Razumjet ćete moju suzdržanost dok govorim o tome dogañaju. Činjenica da je bio na kratkom odsustvu mogla je stvoriti odreñenu nestrpljivost u njegovu naprasitom udvaranju mojoj kćeri, jer se to drukčije i ne da reći. Neki kažu da žene nemaju ništa protiv toga, ali ja radije ne bih špekulirao o toj temi. Držatću se samo činjenica. A one govore ovako:Jedne večeri, odmah nakon zalaska sunca, ili u suton, s doktorom šetao sam svojim vrtom, a ubrzo pridružio nam se Albert Ayres. Baš bio sam zamolio svojegaprijatelja Greena da uñe i večera s nama. No njega veoma je iscrpio težak dan istraživačkog rada: izgledao je blijedo i umorno. Odbio je to na hladan i zbunjen način. U stvari, pomislio sam da izgleda bolesno.""On i nije bio baš dobroga zdravlja", iznenada upao je gospodin Pond. "Nije previše šetao. Znate daje šepav."Ostali ponovno zagledali su se u njega kao da ne vide nikakve važnosti u njegovoj upadici. Još ih je više zbunila njegova sljedeća izjava, jer dodao je sasvim hladno:"Rješenje cijele ove tajne počiva u činjenici šepavosti doktora Greena.""Nemam ni najmanjega pojma o čemu vi govorite", rekao je žustro župnik iz Hanging Burgessa. "No dobro, najbolje da ja nastavim s pričom o tome što se doista dogodilo, pa ćete zasigurno uvidjeti kako to nema ništa sa šepavošću ili doktorom Greenom.Dok smo šetali vrtom zastali smo ispod ogromne puzavice koja je rasla iz grediceravno na balkon. Ayresh je upravo to zapazio na svoj jedinstveno snažan i raskošan način i svi smo se našli u137svojevrsnom šoku. Jer ugledasmo kako se u tome tihom vrtu cijela puzavica miče ikreće poput monstruozne zmije. Svaki se njezin ud napinjao i migoljio, a sav se lisnati pokrov tresao kao od potresa kojem se nije mogao naći epicentar. Onda ugledasmo dugačke, ogromne noge kako se njišu i divlje udaraju ponad naših glava. Kapetan Gahagan spustio se sa svojega zadnjeg uporišta, na noge skočio našljunčanu stazu i pogledao nas široka osmijeha."Molim vas da mi oprostite", rekao je, "bio sam u poslijepodnevnom posjetu. Svratio sam na čaj ili, rekao bih, omamio se čajem. Sad sam izašao."Rekao sam mu, možda malo hladno, da nam je uvijek drago primiti goste, ali da oni obično dolaze kroz ulazna vrata. On je mene upitao, na pomalo drzak način, nemam li ja poetskog osjećaja za Romea i romantično penjanje na balkone. Radije nisam ništa odgovorio. Ali moj prijatelj doktor, znatiželjno se zagledao u pu-zavicu, vjerojatno zbog neke mušice što pripada njegovoj botaničkoj znatiželji. Rekao je pomalo trpko se šaleći: "Ne počiva li satira glede Romea u činjenici što ovakav korov može dosegnuti balkon? Jednako tako nije baš uobičajeno vidjeti tropsku biljku da pozvoni i ulazi na ulazna vrata. Penjanje se ne čini baš pouzdanim načinom razvrstavanja. U prirodi se čovjek mora spustiti veoma nisko da bi pronašao stvari koje sežu veoma visoko."Gospodin Pond naglo se uspravi u stolcu i činilo se da je ispustio dah, no samo je rekao: "I mislio sam tako.""Umjetnik imena Ayres", nastavio je župnik, "činio se mnogo uznemirenijim od nasdvojice zbog te apsurdne pustolovine i njegov je komentar bio mnogo izazovniji, premda je samo hladno rekao: "Pa izgleda da se je lako popeti. Lako kao po velikim zelenim ljestvama. Mislim da bih se i ja mogao popeti kad bi trebalo."

Paradoksi gospodina Ponda138"Onda sam po prvi put shvatio, jer sam nekako spor u tim stvarima, da se Gahaganzabuljio u njega dok je oštro odgovarao: "Trebam li ja to shvatiti da može doći do toga?" Onda sam shvatio da gledaju jedan drugoga. Pretpostavio sam, po prvi put, zašto se mrze i što znači ta predstava u mojemu mirnom vrtu.Eto, nastavit ću brzo koliko mogu do vrhunca tog nepromišljenog razmetanja, ili izazova, ta dva tragična suparnika. Jer ja zapravo i ne znam koji je od njih veći tragičar. Kad sam pogledao kroz prozor svoje radne sobe na prvome katu, noćje pala a mjesec se podigao, premda nije bilo prekasno, pretvorivši sjenoviti vrt u novi uzorak sjena.Pušio sam i čitao knjigu kad me je galama slična lajanju pasa, ili prije dreka, natjerala da više ili manje bezbrižno glavu promolim kroz prozor. Pretpostavio sam da je riječ o jednom od pasa doktora Greena i nisam na to previše obraćao pažnju. Možda je tek podsvjesno, zbog nečeg avetinjskog u vrtu začaranom mjesecom i raspoloženja koje je budio, ili neke još misterioznije slutnje koja se pojavila, dreka zvučala još sablasnije i groznije nego bila je u stvarnosti.Bistri mjesec dizao se visoko iznad mene; većina sjenovitoga vrta bila je u mračnoj sjeni. No bilo je ondje velikih, blijedih mrlja i tragova mjesečine na stazama i na zidu ispred mene, jasne i oštre poput ruba paravana u nekom kazalištu sjena. Možda mi je analogija pala na pamet djelomično zato što su svjetlo i sjene tako naginjali ili se udvajali u različitim ravnima, okomitim i vodoravnim, poput crno-bijela papira od kojega djeca izrezuju papir za takvu igru. Kako bilo, momentalno i veoma živopisno, pomislio sam na kazalište sjena. A u sljedećem trenutku, vidio sam jedan od likova kako u crnoj sjeni prelazi preko zida.139Odmah sam znao o čijoj je sjeni riječ. Naravno, bila je razvučena i izobličena -znate koliko su sjene varljive. No mogao sam razabrati razbarušene kite koje su čovjeka podsjećale na Struwwelpe-tera. A mislim da sam vam već prije rekao kako je umjetnik Ayres bio malo i previše poput tradicionalnog nepodšišanog umjetnika. Takoñer je hinio onu vrstu malaksala pognuta hoda kakvu ti umjetnici i prakticiraju. Bio je to pretjerani plećati pognuti hod, kao što su i sjene pretjerane.Narednog trenutka, dodatna crna karikatura pojavila se na zidu — još jasnije. Bila je i mnogo aktivnija. Nije bila tek kao iz kazališta sjena, nego, u mnogo jezovitijem smislu, kao iz kabareta.""Sjene su veoma varljive", reče gospodin Pond. I ponovno su se prijatelji zagledali u njega, ne zato što bi ta upadica bila važna, nego zato što se činilabeznačajnom i krajnje nepotrebnom. Meñutim, prije nego je ponovno zašutio, dodaoje:"Nadasve varljiva stvar sa sjenama je ta što mogu biti prilično stvarne.""Ma da!" eksplodirao je Wotton. No njegova umjerena i blaga eksplozija bijaše zasjenjena jednim od onih naglih pokreta koji su jednom ili dvaput pokrenuli divovskoga Gahagana u silnu, ali zbu-njujuću gestu, u nepristranu, ali silovitu intervenciju — okrenuo se prema svojemu optužitelju naklonivši se zapovjednički ljubazno, pa čak sudski, i rekao:"Ne trebate se uzbuñivati, gospodine. Radi se o jednom od paradoksa gospodina Ponda. Iskušajte ih u svojoj kadi. Pondovi su paradoksi u svakom domu. Što bi majka napravila bez Pondovih...""Nemojte biti glupi, Gahagane!" reče Hubert Wotton. U njegovu glasu odjekne zvukčelika, što je njegov prijatelj uvijek res-140pektirao. Pojavila se šutnja, a onda je gospodin Pond jednostavno rekao:""Nikad u svojem životu nisam izrekao paradoks. Ono što sam rekao jest očigledna istina."Župnik iz Hanging Burgessa izgledao je poprilično zbunjeno, no nije izgubio svu svoju mirnoću i nastavio je priču."Bojim se kako mi sve to izgleda malo promašeno, posebice zato što nisam došao do onog glavnog. Naravno, nije važno jesu li sjene varljive ili nisu, jer sam minutu ili dvije kasnije vidio stvarne ljude. Istina je da sam jednoga vidio samo na minutu, mogli bi reći sam ona trenutak, no drugoga sam vidio sasvim jasno.Prvi lik, dugokosa figura koju sam već prije prepoznao kao umjetnika, veoma brzotrčao je preko staze obasjane mjesečinom i nestao je u dubokoj sjeni puzavice što seže do balkona. Nema sumnje da se počeo po njoj verati.Pod bistrom mjesečinom drugi je lik na trenutak zastao gledajući: uopće nije bilo sumnje tko je to - kapetan Gahagan u kaki uniformi koji je svoj revolver već imao u ruci. Zakričao je visokim neprirodnim glasom i prokleo drugog

Paradoksi gospodina Pondanesretnog trubadura, koji se uspinjao svojim romantičnim ljestvama od lišća, istima kojima se je on popeo.U tom je trenutku cijela situacija napokon postala jasna, jer vidio sam kuštravuglavu nesretnoga umjetnika kako izlazi iz zamršenog, zasjenjenog tropskog lišća,no još je postala jasnija kad je aureola zasvijetlila na mjesečini. Meñutim, ista je ta mjesečina pala na lice kapetana, koje bljesne kao slikano fotoaparatom, a odbljesak bude zastrašujući smiješak ili grimasa mržnje."Gospodin Pond ponovno nježno upadne, ali stekao se opći uti-141sak naglosti: "Rekli ste da se radilo o mržnji. Sigurni ste da nije riječ o strahu?"Župnik bio je veoma inteligentan i porazmislio je prije nego je odgovorio, premda nije do kraja razumio. Onda reče: "Mislim da jest. Usput, zašto bi se kapetan Gahagan prestrašio vidjevši gospodina Ayresa?""Možda", rekao je gospodin Pond nakon pauze, "zato što nije bio podšišan.""Pond!" veoma oštro rekao je Wotton. "Zar vi mislite da je ovo slučaj za zbijanje šala? Izgleda kako ste zaboravili svoje riječi da se radi o bolnom dogañaju.""Rekao sam da je dogañaj bolan", reče Pond, "misleći na strašnu stvar koju je napravio stari prijatelj." Zatim je rekao nakon jedne od svojih iznenadnih pauza: "Ali nisam mislio na Gahagana."Zaprepašteni župnik činio se kao da je odustao od svega, osim od tvrdoglava držanja u uz svoju priču."Kao što sam vam rekao, kapetan Gahagan odozdo proklinjao je svojega suparnika, ali on sam nije se pokušao popeti puzavicom, premda je prije pokazao koliko brzoon to može napraviti. Na nesreću, napravio je nešto drugo, a to mogao je napraviti mnogo brže. Vidio sam plavi bljesak na mjesečini kad je podigao cijev pištolja, onda crveni bljesak, onda oblak dima koji se iz nje poput oblaka vinuoput neba. A čovjek na zelenim ljestvama, strelovito poput kamena, pao je dolje umračan prostor kroz bolno veliko lišće.Nisam mogao jasno vidjeti što se dogañalo u tome mračnom prostoru, ali znao sam,na temelju svih realnih činjenica, da je čovjek mrtav. Jer ubojica je primio jednu nogu leša i odvukao ga niz mračnu i pustu vrtnu stazu. A kad sam začuo udaljeni pljusak, znao sam da je leš bacio u rijeku.142Eto, kao što sam vam već rekao, ovo je moje veoma ozbiljno svjedočenje o onome što sam vidio i što znam. A dajem ga samo zbog svojega osjećaja grañanske dužnosti prema bilo kojem pojedincu što bi mogao biti uključen. Priznajem da su okolnosti takve da bi zakonsko dokazivanje sad bilo veoma teško.Albert Ayres sasvim je nestao sljedećega jutra, ali istina je, kao što sam napomenuo, rekao je da veoma rano odlazi na svoju slikarsku turneju.Kapetan Gahagan takoñer sasvim je nestao sljedećega jutra, no vjerujem da je u svakom slučaju to bilo planirano — nesumnjivo morao se vratiti na bojišnicu. Pa je bilo krajnje beznadno potegnuti ovo pitanje - koje je već ovdje nazvano dvojbenim pitanjem - u trenutku kad je svaki čovjek bio potreban, kad su obični okrivljenici već na polju radili za svoje pokajanje, kad su sve informacije morale biti zapriječene, a veo visio je izmeñu nas i sveg tog pustog labirinta zvanog 'negdje u Francuskoj'. Sad kad sve to znamo, zbog osobnih razloga, bitno je od kapetana Gahagana zatražiti da raščisti ili objasni svoj čin — zato sam ponovno stvar iznio na svjetlo dana. I nisam izjavio ništa što nisam vidio.""Izjavili ste to veoma jasno", rekao je gospodin Pond. "I jasnije nego mislite. Ali čak i u najjasnijoj noći obasjanoj mjesečinom, složili smo se, sjene mogu biti veoma varljive.""Već ste to rekli", rekao je sir Hubert razdraženo."I kao što sam takoñer prije rekao", nastavio je hladnokrvno gospodin Pond, "sjena u najvećoj mjeri vodi na krivi trag kad je najtočnija."Tišina je iznenada pala meñu njih: bivala je sve više i više napeta jer nakon tih nasumičnih pucnjeva, koji su izgledali veoma slučajni, a što ih je ispalio gospodin Pond na osnovu svojega argu-143menta, svi su osjećali kako sad ništa ne može odgoditi glavni čin; ali neko vrijeme činilo se da od toga neće biti ništa. Jer Gahagan je izgledao sve natmureniji i natmureniji te je mirno sjedio premještajući noge kao da nema ništa za reći. Pa kad ga je sir Hubert Wotton oštro pozvao neka dade izjavu, on je ozbiljno, nećemo reći mrko, rekao da nema što reći."Što mogu reći, osim onoga što se zove dokazana krivnja? Što mogu reći, osim da sam ja počinio to grozno djelo. Počinio sam zločin iz mržnje i moj grijeh uvijekmi je pred očima."

Paradoksi gospodina PondaIzgledalo je da se odvjetnik iznenada nakostriješio u električnim iglicama koje se zovu uzbuñenje."Oprostite, oprostite!" povikao je. "Prije nego kažete još nešto, prije nego kažete još i jednu riječ, moramo imati na umu kako je u zakonskom smislu nužno napraviti bilješke. U nekim nevažnim stvarima možemo si dopustiti odreñenu diskreciju, ali ako slušamo stvarno priznanje ubojstva..."Gahagan prasne, prasne toliko glasno da su ostali bili možda i previše iznenañeni da zapaze kako je prasnuo u smijeh, ali ne baš iskreni smijeh."Što!" povikao je. "Vi mislite da ja priznajem ubojstvo? Oh, ovo postaje zamorno! Naravno da nikad nisam nikoga ubio. Rekoh da sam počinio zločin, ali netakav da bi se zbog njega ispričavao bilo kojem prokletom malom odvjetniku."Okrenuo se licem prema župniku — izgledao je kao da se promijenilo njegovo držanje i mentalno stanje. Pa kad je ponovno progovorio, kao da je progovorio novi čovjek."Mislim, to je zbog vas. Što da vam kažem? Osobno je zbog vas. Mislim da stvarnojest. Takve stvari nije dobro govoriti u javnosti. Nije dobro izlemati koga u mnoštvu; ili reći kako je zločin počinila144skupina bijednih vragova na dopustu iz pakla, a kojima je praznik bio raj; samo bila je riječ o veoma zemaljskom nebu, možda malo previše sličnom muslimanskom nebu. Zaljubio sam se u vašu kćer kad na to nisam imao pravo, jer zbilja nisam dokraja poznavao svoju vlastitu ćud. Nitko od nas ne buni se protiv paklenskih praznika. Istina je da sam imao suparnika. Kad se sjetim što je napravio, razbjesnim se na njega. Samo..." Zastao je kao da ga je smutilo nešto novo."Nastavite", rekao je nježno gospodin Pond."Samo što moj suparnik nije bio dugokosi umjetnik", rekao je Gahagan.Hubert Wotton ponovno oštro podigne pogled i namršteno se zagleda. Tiho se obratio Gahaganu rekavši mu neka cijelu priču otpočetka ispriča kako valja."Najbolje da započnem", reče Gahagan, "gdje je započela prva priča: onda kad smoobojica čuli dreku pasa u mračnome vrtu. Mogu pojasniti da sam te noći zapravo bio s Ayresom, umjetnikom - doista postali smo veoma dobri prijatelji, premda jemožda i bilo romantičnoga hvastanja o trubadurskim pothvatima iz prijašnjih vremena.Pakirao sam i preslagivao neku svoju laganiju prtljagu, pa se zbilo da sam krenuo čistiti svoj službeni revolver. Ayres je pregledavao neke od svojih crtaćih mapa. Ostavio sam ga nad njima kad sam izašao, a to je bilo baš onda kadje gospodin Whiteways pogledao van iz čiste radoznalosti zbog te iznenadne noćnebuke. Samo što sam ja čuo ono što on nije. Ja nisam čuo da je nešto zvučalo poput dreke pasa jer čuo sam i zvižduk, kojim ljudi obično dozivaju psa.Takoñer, vidio sam ono što on nije. Na trenutak, kroz procjep145izmeñu rešetki i ukrasa od vinove loze, vidio sam, veoma bijelo od mjesečine, lice Paula Greena, toga istaknutoga znanstvenika. Istaknut je, ali i izgleda istaknuto. Sjećam se kako sam odjednom pomislio koliko on lijepu glavu ima i kako njegov, u srebru izrezbaren lik, krasno izgleda pod mjesečinom. Postojao jerazlog da moju pažnju na taj način privuče srebrna krabulja, jer točno u tome trenutku na njoj bio je osmijeh mržnje od kojega se čovjeku ledi krv u žilama.Lice je onda nestalo; i ponovno je moje iskustvo veoma slično župnikovom, samo ja nisam vidio sve što mi se dogañalo iza leña. No okrenuo sam se pravodobno da vidim kako netko trči stazom i počinje se penjati po puzavici. Popeo se veoma brzo, mnogo brže nego sam se ja bio popeo, no u mračnim sjenama lišća nije ga bilo lako vidjeti ili prepoznati.Zaključio sam da ima duge udove i široka pogrbljena leña, kao što je već opisano; onda sam, kao i župnik, vidio kako je naočigled iz lišća izronila glava, ocrtana samo mjesečinom i svojevrsnom čekinjastom kosatom aureolom. Samo onda, po drugi put te noći, vidio sam ono što župnik nije vidio. Romeo, penjući trubadur, okrenuo je svoju glavu, pa sam na časak vidio profil koji se u crnom narisao nasuprot mjesecu. Rekao sam samome sebi: "Bože moj! Pa to je pas."Župnik je klonulo podviknuo, odvjetnik učini oštar pokret kao da će se umiješati, ali Wotton je svojemu prijatelju otresito rekao neka nastavi, što je urodilo stvaranjem svojevrsna i iznenadna mrtvila, kao da je dao oštar nalog neka prestanu."Zanimljiv je taj čovjek, Marko Polo", rekao je kapetan Gahagan maglovitim razgovornim tonom. "Mislim da se zvao Marko Polo, Venecijanac. Da, on je bio jedan od onih prvih srednjovjekovnih146putnika. Znate kako svi kažu da oni nisu znali pričati o ničem drugom, nego o mandragorima i sirenima. Ali dokazano je da su njihove priče bile istinite.

Paradoksi gospodina PondaDakle, taj je momak rekao kako postoje ljudi s psećim glavama. E pa, pogledate li nekog od većih majmuna, poput babuna, vidjet ćete da je njegova glava uistinuslična psećoj; nimalo nije slična ljudskoj, kao glava nekog od manjih majmuna."Gospodin Little žustro je, duboko namrgoñen i uzbunjen, prekapao po svojim papirima."Samo trenutak, kapetane Gahagan", upao je. "Mislim da ste vi pravi putnik, vi sami i da ste s raznih strana pokupili putničke priče. Izgleda mi kao da ste ovupokupili u Rue Morgueu.""Volio bih da jesam", odgovorio je kapetan."Kad je riječ o ovoj priči", nastavio je odvjetnik, "mislim da postoji jedan odbjegli antropoidni majmun koji ne posluša svojega gospodara i neće mu se vratiti.""Najbolje da vi ispričate ostatak priče, Pond", rekao je kapetan Gahagan u jednom od svojih neobičnih klonuća u neodgovoran počinak. "Vi ste očito znali cijelu priču, ja ne znam kako, i prije nego sam je počeo pripovijedati."Činilo se da je gospodin Little malo ljut. Ispalio je: "Smatram kako je kapetan ispripovijedao ovu neobičnu priču na veoma me-lodramatičan i varav način. U mojim bilješkama stoje njegove riječi kako je netko trčao po vrtnoj stazi i počeo se penjati po puzavicu"Bio sam sasvim sitničavo precizan", rekao je Gahagan snishod-ljivo odmahnuvši rukom. "Veoma sam pazio da velim kako je neko tijelo trčalo i penjalo se. Nisam se odavao teološkim ili metafizičkim spekulacijama o majmunskoj duši.""Ma ovo je krajnje užasno!" povikao je duboko potreseni svećenik. "Jeste li sigurni da je ona stvar koju sam vidio majmun?"147"Bio sam veoma blizu", reče kapetan. "Ja sam vidio oblik, vi samo sjenu.""Ne", blago rekao je Pond, "on je vidio oblik, ali nije povjerovao, jer radilo se o sjeni. To je ono što mislim kad kažem da sjena može prevariti svojom preciznošću. U devet od deset puta, sjena je izobličena slika. Ali može se dogoditi, u posebnim okolnostima, da bude vjerna silueta. Samo što mi očekujemo da uvijek bude izobličena i zato nas prevari kad ne bude izobličena. Župnik se nije iznenadio što je čupavi, plećati gospodin Ayres napravio sjenu koja je izgledala poput gegava grbavca ili čekinjava, grbava lika. Ali stvarno je bila riječ o čekinjavom, grbavom liku. Mislim da je na početku rekao kako je vaš lik bio mnogo jasniji. Zašto bi bio jasniji, osim ako drugi nije bio pogrešan?""S mjesta otkuda sam gledao, nije moglo biti pogreške", rekao je Gahagan. "Znam da je bio majmun i pretpostavio sam da je iz kaveza ili štenare susjeda, eminentnoga biologa. Pusto sam se ponadao da je riječ o nekoj sablasnoj šali, ali nisam riskirao. Dogodilo se da znam kako s tom vrstom antropoida nema šale. U najboljem slučaju, čovjeka može lako ugristi, a onda... Da, čovjeku padnu na pamet kojekakve stravične slike.Vašeg prijatelja zanima još nešto oko kućnih ljubimaca: vivi-sekcija, cijepljenje, trovanje, drogiranje... Bog zna što sve može iz toga ispasti. Zato sam ubio životinju i bojim se da se ne mogu za to ispričati. Tijelo sam bacio u rijeku. Kao što znate, rijeka je veoma brza i hitra i, koliko ja znam, nikad se o tome ništa nije čulo. Naravno da se doktor Paul Green nije izlagao opasnosti objavljujući o tome oglas u novinama."Čvrsti, seoski pastor razvijenih prsa odjednom zadrhti od glave148do pete. Grč proñe i on teška glasa progovori kako je riječ o groznome dogañaju."Pa to sam i ja mislio", reče gospodin Pond, "kad sam rekao kako je ružno čuti daje stari prijatelj optužen za užasan čin. Takoñer sam to mislio kad sam rekao da ključ zagonetke stoji u činjenici šepavosti doktora Greena.""Čak i sad", promumljao je župnik, "ne shvaćam što mislite s time reći.""Sve je ovo već dovoljno grozno", odgovorio je Pond, "no mislim da pošteno možemo reći kako je doktor, u doslovnom smislu, ludi doktor. Stvar je u tome štomislim da znam zbog čega je poludio. Njegova osobnost bijaše upečatljiva; bio jezaljubljen u damu u Vicarageu, gdje je i bio veoma utjecajan. Kao što je Gahaganistinito rekao, on je zbilja veoma zgodan momak i, shodno tome, veoma aktivan. Ali sve je bilo uvjetovano njegovom nesretnom šepavošću.Što je dalo konačni pečat njegovom ludilu, te strašne ljetne noći punog mjeseca,držim da malo maštovitiji čovjek može djelomično razumjeti. A to nije neprirodno, jer ono što završi takvim ludilom, može biti bilo kakvo, ali ne neprirodno. Čuo je svoje suparnike gdje se hvale da čine jednu stvar koju on nije mogao. Prvo, jedan se je mladić zakleo da ju je napravio. I vi ste se zakleli, Gahagane — nije dobro reći da niste. A jedan je pak mladac bio još gori, jer zapravo se podrugivao to čineći: za njega je bilo lako, za Greena nemoguće.

Paradoksi gospodina PondaBilo je prirodno da prekipi u glavi poput njegove, znamo da se to dogaña, pri razgovoru i pobijanju izjava kako je penjanje veliki znak nadmoći — pa bezglava puzavica može se popeti, majmun se može popeti bolje nego čovjek. 'U prirodi čovjek se mora spustiti veoma nisko da bi pronašao stvari koje sežu veoma visoko.' Uzme-149mo li to kao logički duhoviti odgovor, sasvim je prikladan. Ali u njegovom mozgunije bilo samo puke logike i duhovitih odgovora; bio je slijep, kipio je od strasti, ljubomore i bio je malo ćaknut. Nadajmo se da mu je namjera bila samo demonstracija; kako bilo, to je ono što nam je pokušao demonstrirati."Gospodin Little, odvjetnik, još uvijek je društvo gledao kamena lica. Očigledno mu se Gahagan nije sviñao, a on je znao kako ići na živce pravnicima i onima štose drže zakona."Ne znam baš jesmo li obvezni prihvatiti tu nevjerojatnu priču, koja je nastala na temelju domišljatih hipoteza gospodina Ponda", rekao je oštro, "no postoji još jedno pitanje koje bih rado postavio." Pogledao je u svoje papire kao da se mora podsjetiti, pa podigao pogled govoreći još oštrije, stilom koji je naučio uunakrsnom ispitivanju: "Nije li istina, kapetane Gahagan, da ste vi jako poznatipo pripovijedanju osobitih priča? U mojim bilješkama stoji kako ste jednom društvo zabavljali pričom da ste vidjeli šest velikih morskih zmija i da je većapojela manju. Pripovijedali ste o osobitom slučaju diva koji je u Muswell Hillu zakopan do obrva. I vi ste navodno dali veoma živopisan opis tornada koji je zamrznuo sve do neba. Vaš zanimljivi izvještaj o otkriću ruševina Kule babilonske..."Sir Hubert Wotton, u svoj svojoj očiglednoj jednostavnosti, katkad pokazivao je snagu uma koja je znala udariti poput malja. Do sada je uspio nepristrano šutjeti. No iznenada prekinuo je zlobnu odvjetnikovu prepirku, a on kao da je stvarno zanijemio."Ne mogu to prožvakati", rekao je. "Mi znamo Gahagana i da su sve njegove priče besmislene, ali vi ih želite okrenuti protiv njega u još većem besmislu. Tako dugo dok ste imali za iznijeti ozbiljnu optužbu, dali smo vam svaku mogućnost daje dokažete. Namjera-150vate li pričati o stvarima koje nitko živ ne uzima ozbiljno, a najmanje Gahagan,ja to neću dopustiti.""Onda dobro", ispalio je gospodin Little, "moje zadnje pitanje bit će veoma praktično. Ako je kapetan Gahagan napravio samo ono što je rekao da jest, zašto dovraga onda to i nije rekao? Zašto je nestao? Zastoje utekao rano sljedećega jutra?"Peter Gahagan sa stolca tegobno podigao je svoj veliki lik. Odvjetnika čak i nije pogledao. Oči bile su mu uprte u staroga svećenika s dubokim izrazom žaljenja."Postoji odgovor", rekao je. "No dao bih ga bilo kome, osim gospodinu Whitewaysu."A što je bilo najčudnije, kad je čuo odbijanje, gospodin Whi-teway ustane i pruži ruku Gahaganu."Vjerujem vam", rekao je. "Vjerujem vam zbog ove zadnje rečenice."Prezreni odvjetnik, kojega je sad napustio i njegov klijent, nagurao je papire natrag u svoju malenu crnu torbu: protupropisno vijećanje tako je završilo.Gahagan je tek poslije rekao istinu o zadnjem pitanju, i to osobi kojoj je sve govorio - Joan Varney, s kojom bijaše zaručen. Čudno kao što i zvuči, ona je izgleda shvatila."Ako želiš to tako reći", izjavio je, "nisam pobjegao od policije. Pobjegao sam od djevojke. Znam da to zvuči ludo, ali ja sam zbilja na trenutak osjetio da činim najbolje za nju u toj odvratnoj situaciji i meñu mnogo odvratnih solucija.Znao sam daje župnik sljedećeg jutra rekao kako me je vidio da sam počinio ubojstvo. Uzmimo da sam se tome suprotstavio... Pa, započnimo s time da bi ona shvatila kako je njezin stari prijatelj, prijatelj njezinih kućnih ljubimaca,151samo grozni luñak koji joj u najboljem slučaju može ponuditi tek gnusnu uvredu.Ali nije to sve. Ponio sam se loše kao i ostali. Bio sam u sramnoj pogrešnoj poziciji. Pa da sam ostao, izmeñu nas ne bi ostalo ništa, doli stalna puzeća misao na sav taj bijedni glib objašnjavanja i bespomoćna grizodušja, i gdje je nemoguće reći da li više ispašta muškarac ili žena. Tad mije začudna zamisao pamet na pala - skrovita, gotovo podsvjesna misao koje se nisam mogao riješiti. Pretpostavimo da je pomislila i kasnije u mirnijim vremenima imala na umu da je jedan čovjek zbog nje ubio drugoga. Bila bi prestravljena, ali ne bi bila ponižena. Suludi šapat stalno mi je ponavljao da će dugoročno ona biti - pomalo

Paradoksi gospodina Pondaponosna.""Mislim da si u pravu glede nje", rekla je Joan na svoj izravan način. "Ali, isto tako, morao si joj reći istinu.""Joan", rekao je, "jednostavno nisam imao hrabrosti.""Znam", rekla je. "Takoñer znam da si dobio orden za hrabrost. I ja sama vidjelasam te kako skačeš preko provalije — bilo mi je slabo od toga. Meñutim, to je problem s tobom i tvojom uglañenom, ratničkom gospodom." Njezina se glava neznatno podigne. "Nemate hrabrosti."152NEVJEROJATNA PRIČARazgovaralo se o najnovijim problemima u Njemačkoj. Tri stara prijatelja: sir Hubert Wotton, slavni službenik, gospodin Pond, skroviti službenik, i kapetan Gahagan, koji nikad nije radio nešto poput stavljanja pera na papir, no volio jeu trenutku izmisliti sasvim nevjerojatnu priču. Tom prilikom, meñutim, društvo se povećalo na četvero, jer bila je nazočna i Gahaganova supruga, mlada žena čestita izgleda, svijetlosmede kose i tamnosmeñih obrva. Tek su se nedavno oženili, a prisutnost Joan Gahagan još uvijek je poticala kapetana na neumjerenerazmetne letove.Kapetan Gahagan izgledao je poput kicoša iz regentskih vremena. Gospodin Pond izgledao je poput izbuljene ribe i imao je čelo i bradu poput Sokrata. Sir Hubert Wotton izgledao je kao sir Hubert Wotton - to sažima veoma zvučnu i muževnu kvalitetu u njemu, a koju su njegovi prijatelji veoma cijenili."Paklenska je sramota", govorio je Wotton, "način na koji ti momci tretiraju Židove: sasvim dolični i bezazleni Židovi, koji nisu ništa veći komunisti od mene, ti obični ljudi koji žive na svoj marljiv i radin način, svi izbačeni su sa svojih radnih mjesta bez penija naknade. Sigurno se slažete s time Gahagane?""Naravno da se slažem", odgovorio je Gahagan. "Nikad nisam izbacio Židova. Jasnose sjećam tri i pol prilike u kojim sam se zbilja suzdržao od takvog čina. Kao iu slučajevima stotina i tisuća153bijednih gudača, glumaca i igrača šaha, mislim da je prokleta sramota što ih se izbacuje ili uopće dira. Ali mislim da oni sami sebe moraju malo udariti po glavi zato što su bili toliko vjerni Njemačkoj, pa čak posvuda drugdje i poprilično pronjemački.""U tome moglo se i pretjerati", rekao je gospodin Pond. "Sjećate li se slučaja Carla Schillera, koji se dogodio tijekom Prvog svjetskog rata. Sve je to zataškano, ali postoji razlog što ga ja znam -stvar se, u odreñenom smislu, dogodila u mojemu odjelu. Obično špijunske priče smatram najdosadnijima od svih detektivskih priča. U svojem umjerenom istraživanju lagana štiva o ubojstvima, ja ih stalno zaobilazim. Ali ova priča doista ima neočekivani i zapanjujući završetak. Naravno da znate kako u ratnim vremenima službeno voñenje tih stvari veoma je izloženo amaterima, kao što je i vojvoda od Wellingtona izložen piscima. Mi progonimo špijune, a špijuni manijaci progone nas. Zna nam katkad doći da kažemo kako smo vidjeli odreñene ljude koji izgledaju kao špijuni. A u stvari, neprijatelj je veoma domišljat u čuvanju pravih sumnjivih likova podaljeod naših pogleda; katkad tako što su obični, katkad tako što su neobični; jedni su premaleni da bi ih se vidjelo, drugi preveliki da bi ih se opazilo; jedan je sasvim nepokretan u bolnici, a noću izlazi kroz prozor..."Joan ga pogleda s druge strane zabrinuta odsjaja u svojim iskrenim smeñim očima."Molim vas, gospodine Pond, recite nam što mislite pod tim da je prevelik da bi ga se opazilo."Gahaganovo raspoloženje, već ionako dobro, vine se u smijeh i blagu improvizaciju."Takve se stvari dogañaju, draga moja djevojko", rekao je. "Mogu naći na tisuće primjera koji to dokazuju. Uzmimo, na pri-154mjer, slučaj mojih nesretnih prijatelja Balham-Brownovih koji žive u Muswell Hillu. Gospodin Balham-Brown baš bio se vratio iz ureda (meñunarodne državne kompanije za proizvodnju olovnih cijevi) i kosio je travu kosilicom na uobičajennačin, kad opazi u travi nešto ne zeleno, nego crvenosmeñe, slično životinjskomekrznu, a možda čak i ljudskoj kosi. Moj prijatelj Pond, čija je privatna zbirka bujnih dlaka bez premca (osim, naravno, jedinstvene zbirke Sir Samuela Snodda), uspio ju je identificirati kao Anakinovu dugačku kosu; a sudeći po njezinoj snazi, sin Anakov bio je zakopan, ali živ. Zahvaljujući zlokobnom znanstvenom svijetu, profesor Potter usprotivio se teorijom da je Jupiter pokopao Titane ovim redom: jednog ispod Etne, drugog ispod Ossae, a trećeg ispod Muswell Hi-11a. Vila mojih nesretnih Balham-Brownovih bila je trošna, a cijeli je kraj pogodio potres ne bi li se iskopao monstrum. Kad se pojavila njegova glava,

Paradoksi gospodina Pondaizgledala je poput kolosalne sfinge. Gospoña Balham-Brown požalila se vlastima da ju je lice zaprepastilo, jer bilo je preveliko. Gospodin Pond, koji je baš onuda prolazio, trenutačno je dometnuo paradoks (jer ih uvijek sa sobom nosi odreñeni broj) i rekao kako će, baš suprotno, uskoro shvatiti da je lice premaleno. Da skratim dugačku priču...""Ili nevjerojatnu priču", energično rekla je Joan."Kad Titan bijaše osloboñen, bio je previsok za uobičajene konvergencijske zakone perspektive, a njegova glava bila je daleko u nebu poput puke točke. Biloje nemoguće razabrati ili sjetiti se ijedne crte tog starog i poznatog lica. Odšetao je; nasreću odlučio je hodati preko Atlantika, gdje je na kraju zaronio.Vjeruje se kako je nesretno biće krenulo predavati u Ameriku: vodio ga je isti onaj misteriozni instinkt koji je svaku notornu osobu iz bilo kojeg razloga odveo na taj kolegij."155"Dobro, jesi li završio?" zapitala je Joan. "Znamo mi sve o tebi i tvojim pričicama - ništa one ne znače. Ali kad gospodin Pond kaže da je netko bio previsok da bi ga se zapazilo, on s time nešto želi reći. A što on to želi reći?""Pa", rekao je gospodin Pond blago se nakašljavši, "to doista je dio priče kojemse sad moram vratiti. Nisam primijetio ništa čudno u toj rečenici kad sam je izgovorio. Ali kad bolje razmislim, možda ta fraza ipak zahtjeva objašnjenje." Itako, nastavio je on na svoj pomalo sitničav način pripovijedati priču koju mi ovdje prepričavamo.Dogodilo se to u pomodnom kupalištu, koje bijaše takoñer i poznata luka, pa ondashodno tome, mjesto koncentracije svih onih što budno traže špijune, bilo službenici, bilo amateri. Sir Hubert Wotton bio je glavni u okrugu, no gospodin Pond bavio se je praktičnijim, mada skrovitijim, gradskim zanimanjem, i promatrao je što se dogaña iz uske kuće u pokrajnjoj ulici, iz sobe na katu kojanenametljivo bijaše pretvorena u ured. Ispod sebe imao je dva pomoćnika: krupnoga i veoma tihoga mladog čovjeka imena Butt — imao je kratki vrat i širokaramena, i bio je jako nizak — te mnogo višega i razgovorljivijeg službenika imena Travers, kojega su gotovo svi zvali Arthur. Jaki Butt obično je sjedio za stolom u prizemlju prateći vrata i svakoga tko bi ušao. Arthur Travers radio je u uredu na katu gdje su se nalazili neki veoma vrijedni državni papiri, uključujući i jedini plan mina u luci.Sam gospodin Pond uvijek je nekoliko sati provodio u uredu te je imao mnogo višeprilike od drugih odlaziti u gradske posjete i zato dobro je poznavao susjedstvo. Bila je riječ o veoma otrcanom susjedstvu koje se sastojalo od nekoliko otmjenih, staromodnih156kuća, sad uglavnom napuštenih i praznih, a nalazile su se na samom rubu sirotinjske četvrti od potleušica razorenih zbog onoga što se naziva protest, koji bijaše veoma opasan, posebice u ratno vrijeme. Odmah do svojih vrata mogao je naći par stvari koje su imale neki oblik u toj bezličnoj ulici; nasuprot nalazila se je staretinarnica s prastarim azijatskim oružjem u izlogu. Odmah do nje bila je gospoña Hartog-Haggard, strasnija od sveg oružja na svijetu.Gospoda Hartog-Haggard bila je jedna od onih osoba, kakve se mogu naći ovdje-ondje, koje izgledaju poput uobičajenih karikatura usidjelice, premda su usvojim obiteljima sjajne majke. Možda je prije izgledala kao one žene koje su strašno ozbiljne na pacifističkim sastancima. Ali, u stvari, ona bila je strastveni domoljub, nećemo reći militantni. Često se točno govori kako ta dva ekstrema po sebi vode do neke vrste pravoga fanatizma. Jadni gospodin Pond imao je razloga zapamtiti žalostan dan kad je prvi put vidio njezin usiljen i uzrujanlik, koji je zamračio njegov ulaz kad je banula s ulice sumnjičavo zureći kroz svoje neobične četvrtaste naočale. Zbilo se malo zastajkivanje u njezinu dolasku: na trijemu rañeni su popravci i neka daska ili letva nije dovoljno brzomaknuta s puta. U stvari, zaposleni ljudi maknuli su je nevoljko i uz gunñanje, izjavila je kasnije. I tako je nakon nekog vremena došla do odgovornog službenika s teorijom koja bijaše do kraja uobličena i čvrsta u njezinu mozgu."Taj čovjek je socijalist, gospodine Pond", izjavila je u uho tog nesretnog dužnosnika. "Svojim vlastitim ušima čula sam kako govori nešto o tome što bi njegov sindikat rekao. Što on radi tako blizu vašega ureda.""Moramo napraviti razliku", rekao je gospodin Pond. "Sindi-kalist, čak i militantni sindikalist, nije nužno i socijalist. Socijalist157nije nužno pacifist, još je manje pronjemaćki nastrojen. Po mojemu mišljenju, glavni čovjek SDF-a najekstremniji je marksist u Engleskoj, i svi su u potrazi za saveznicima. Jedan od voña lučkoga štrajka raspoloženje novačke govore držati

Paradoksi gospodina Pondadiljem cijeloga carstva.""Sigurna sam da nije Englez, uopće i ne izgleda kao Englez", rekla je dama i dalje misleći na svojega zlobnog proletera."Hvala vam gospoño Hartog-Haggard", rekao je Pond strpljivo. "Sigurno da vaša upozorenja neću smetnuti s uma i gledat ću da se to istraži."I jest, radinom preciznošću nekog tko nijednu puškarnicu ne bi ostavio nebranjenom. Zasigurno čovjek nije izgledao baš kao Englez — prije je izgledao kao Skandinavac, nego Nijemac. Njegovo ime bilo je Peterson. Postojala je mogućnost daje u stvari Petersen. No ne bijaše to sve. Gospodin Pond naučio je zadnju lekciju pametnoga čovjeka: I budala je katkad u pravu.U žaru svojega posla ubrzo zaboravio je na taj dogañaj. Ali sljedećeg je jutra zato podigao oči sa svojega stola, u stvari stola gospodina Butta, jer ga je u tome trenutku on koristio, i ponovno ugledao domoljubnu damu koja je poput kakveosvetoljubive sjenke lebdjela na ulazu. Ovaj je put brzo skliznula unutra neometana nikakvim socijalističkim barikadama i rekla mu kako ima najgore mogućevijesti. Činilo se da je zaboravila svu svoju prijašnju sumnjičavost; jer zapravo pojavila se nova koja, naravno, bila je za nju mnogo važnija. Ovaj je put grijala zmiju kraj svojega ognjišta. Odjednom je postala svjesna svoje njemačke odgojiteljice, na koju nikad prije nije obraćala posebnu pažnju. Pond sam mnogo pozornije zapazio je tuñinku o kojoj je riječ. Vidio je tu zdepastu damu plave kose kad se vraćala s tri djevojčice i jednim dječakom gospoñe Hartog-Haggard s pantomimičarske predstave Mačak u158čizmama, što se održala na nasipu. Čuo je čak i njezine zapovjedi i naredbe te kako je pripovijedala nešto poučno o narodnim pričama. Znao je dosta o toj dami i nije vidio razloga da se oko nje diže prašina."Zatvorila se u svoju sobu i već satima ne želi izaći", gospoña Hartog-Haggard promuklo mu je odmah šapnula u uho. "Mislite li da daje signal ili će pobjeći niz požarne stube? Što vi mislite da to znači, gospodine Pond?""Napad histerije", rekao je gospodin Pond. "Pa zar vi držite da jadna dama ne može imati napad histerije, premda ne vrišti tako da se kuća trese? Jer svaki ćevam doktor reći da je histerija najčešće skrovita i tiha. A velika većina Nijemaca doista pati od histerije — riječ je o sasvim suprotnom ekstremu od izvanjske razdra-žljivosti starih Latina. Ne, gospoño, mislim da se neće spustiti niz požarne stube. Mislim da govori kako je njezini učenici ne vole pa razmišlja o weltschmerzu i samoubojstvu. Uistinu, jadna je žena u veoma teškoj situaciji.""Ne želi izaći unatoč molbama obitelji", nastavila je domoljubna gazdarica ne dajući se smesti na svojemu putu, "jer mi molimo za britansku pobjedu.""Bolje da molite", rekao je gospodin Pond, "za sve one nesretne engleske žene koje su se zbog neimaštine, dužnosti ili ovisnosti nasukale u Njemačkoj. Voli lisvoju domovinu, time samo pokazuje svoju ljudskost. Izražava li to bez razmetljive rastresenosti ili zlovolje ili lupanja vratima, to možda govori kakoje i više nego prava Njemica. Takoñer nam time pokazuje da uopće nije njemački špijun."Meñutim, gospodin Pond i ovaj je put pazio da ne zanemari ili sasvim prezre upozorenje; učenu damu držao je na oku razgovara-159jući s njom o prizemnim stvarima - ako je koja stvar što bi je ona dotaknula mogla ostati prizemnom."Vaše učenje o našoj nacionalnoj drami", rekao je ozbiljno, "mora vas katkad podsjetiti na najveće i najsjajnije djelo koje je Njemačka dala.""Držim da mislite na Goetheova Fausta", odgovorila je."Mislim na bajke braće Grimm", rekao je gospodin Pond. "Baš mi se učinilo kako sam zaboravio da li priča pod imenom Mačak u čizmama u istom obliku postoji u Grimmovim bajkama, ali poprilično sam siguran da postoji nekoliko njezinih varijanti. Uvijek mi se činila najboljom pričom na svijetu."Njemačka odgojiteljica ljubazno mu je dala kratku lekciju o paralelizmu u folkloru. A Pond nije mogao izbjeći da mu ne bude pomalo draga ideja etnološke iznanstvene poduke narodne priče koju je pod svjetlima i različitim inim ukrasimana nasipu upravo izvodila gospoñica Patsy Piskles, uz pomoć svjetski poznatog komičara, koji sebe naziva Alberto Tizzi, a roñen je u Blackfriars Roadu.Kad se u sumrak vratio u svoj ured i okrenuvši se ugledao lik gospoñe Hartog-Haggard, koja je ponovno lepršala, gospodin Pond počeo je misliti da živiu noćnoj mori. Bijesno se zapitao da li je ona izvukla neke mračne zaključke iz njegova osobna susreta s teutonskom učiteljicom mladih. Možda je on, gospodin Pond, takoñer bio njemački špijun. Ali trebao bi on bolje poznavati svoje susjedstvo. Jer kad je gospoña Hartog-Haggard progovorila, ponovno je na

Paradoksi gospodina Pondatrenutak zaboravila zadnji povod svoje prijave. I bila je uzbuñenija nego ikad prije. Zagnjurila je ispod skele i izronila u prostoriji. Povikala je kad je ušla:160"Gospodine Pond, znate li vi što se nalazi točno nasuprot vaše kuće?""Pa mislim da znam", rekao je gospodin Pond dvojeći, "manje-više.""Nikad prije na tom dućanu nisam pročitala ime!" kričala je dama. "Znate daje mračna, prljava i uništena - ona staretinarnica, hoću reći, sa svim onim kopljima i bodežima. Zamislite vi koji je to besramni čovjek! Sad je tamo napisao svoje ime: C. Schiller.""Napisao je C. Schiller. Nisam siguran da je napisao svoje ime", rekao je gospodin Pond."Hoćete reći", povikala je, "da zapravo znate kako ima dva imena? Oh, onda je ovo gore od ičega na svijetu!""Dobro", rekao je gospodin Pond naglo neuljudno ustavši, što je izbrisalo svu njegovu uroñenu uljudnost, "vidjet ću što se glede toga može napraviti."I po treći je put gospodin Pond poduzeo neke korake da potvrdi Hartog-Haggerdinaotkrića. Napravio je on nužnih deset ili dvadeset koraka i preko ceste prešao dodućana C. Schillera, meñu sve one bliješteće sablje i jatagane. Čovjek koji se nalazio iza sveg tog arsenala oružja izgledao je veoma miroljubivo, da ne kažemouglañeno i dotjerano. Gospodin Pond nagnuo se preko pulta te mu se obratio dubokim i povjerljivim glasom:"Zašto, dovraga, vi ljudi to činite? Bila bi i više nego pola vaša krivica da seovdje pojavi nered izazvan nekim šovinističkim skupinama koje bi vam polupale prozore samo zbog vašega apsurdnog njemačkog imena. Ja jako dobro znam da nije vaša krivnja. Svjestan sam toga", nastavio je gospodin Pond ozbiljna pogleda, "da vi nikad niste napali Belgiju. Sasvim sam svjestan da vaši nacionalni pogledi ne idu u tome smjeru. Znam da nemate ništa sa spaljiva-161njem leuvenske knjižnice i potapanjem Lusitanije. Zašto, dovraga, onda to i ne kažete? Zašto se ne nazovete Levy, poput svojih predaka - svojih predaka koji seprotežu sve do najstarijeg svećeničkog staleža na svijetu. Budete li na glas sebe nazivali Schiller, jednog ćete dana doći u sukob i s Nijemcima. Mogli bisteisto tako otići živjeti u Stratford-on-Avon i nazvati se Shakespeare.""Postoje mnoge predrasude protiv mojih predaka", rekao je čuvar oružja."Bit će ih još više ne prihvatite li moj savjet", rekao je gospodin Pond neobično sažeto te napustio dućan i vratio se u ured.Plećati lik gospodina Butta, koji je sjedio za stolom gledajući prema ulazu, ustao je pri njegovu ulasku. No Pond mu je mahnuo da sjedne, zapalio cigaretu i u ćudljivu raspoloženju počeo bezvoljno šetati prostorijom. Nije vjerovao da postoji bilo što u bilo koje tri staze sumnji što su se pred njim otvorile. Premda je dopuštao da glede treće postoje neke neizravne mogućnosti. Gospodin Levy sigurno nije bio Nijemac i bilo je sasvim vjerojatno da nije veliki ljubitelj Njemačke. Meñutim, nije bilo nemoguće zamisliti da je, u zbrkanoj pomutnji suvremenog meñunarodnog bunila, on mogao biti neka vrsta oruña, svjesnoili nesvjesno, prave njemačke urote. Sve dok je ta mogućnost otvorena, na njega se mora motriti. Gospodinu Pondu bijaše veoma drago što je gospodin Levy živio udućanu točno nasuprot. U svari, uhvatio je sebe kako promatra preko ceste u sve dubljem sumraku pun osjećaja koje mu je bilo teško analizirati. Još uvijek je dućan, s njegovim čudnim, arhaičnim oružjem, mogao vidjeti kroz okvir od nekoliko preostalih koplja ostavljenih na niskom postolju oko trijema. Posao zaposlenika u cijelosti je bio ograničen na sam trijem pa su koplja uglavnom bila pospremljena, jer radno je vrijeme završilo. No ostalo ih je još162dosta u skupini i redovima što je zbunjivalo viziju u tom veoma zbunjujućem spuštanju sumraka. Učinilo mu se da je vidio kako je iza njih nešto bljesnulo, kao da se sjena pomaknula. I u njemu pojavi se groza zbog gospoñe Hartog-Haggard, groza iz spavaće sobe, i neka vrsta paralizirajuće netrpeljivosti, one najgore što je može dati nesretni život.Onda je uvidio kako je pomična sjena morala nastati zbog činjenice što je u dućanu nasuprot upaljeno svjetlo. Onda vidio je ponovno, ali sad mnogo jasnije, neobične obrise sveg tog stranog azijatskog oružja, nakrivljenih sulica i čudovišnih projektila, mačeva što su grozno podsjećali na kuke ili oštrice koje su se izvijale naprijed-natrag poput željeznih zmija... Sanjivo postao je svjestan jaza izmeñu kršćanskoga svijeta i ostale velike polovice ljudske civilizacije — toliko sanjivo da i nije mogao raspoznati što je sprava za mučenje, a što alat. Nije više bio siguran da li mu se misao pomiješala s njegovim vlastitim vjerovanjima, na osnovu kojih se i on u biti toliko

Paradoksi gospodina Pondaneprijateljski borio protiv barbarizma, ili je uhvatio dašak neobičnoga mirisa Istoka nadošla od očigledno bezazlena ljudska lika koji je držao dućan; no osjetio je neobičnu tjeskobu zbog svojega posla, a kakvu nikad prije nije osjetio.Onda je prodrmao samoga sebe da se razbudi govoreći si oštro kako je njegov posao rad, a ne briga o radnoj atmosferi, te da se može sramiti zbog ljenčarenja, dok njegova dva podreñena stalno rade: Butt iza njega i Travers u uredu na katu. Kad se oštro okrenuo, još se bolje iznenadio shvativši da Butt uopće ništa ne radi. Poput njega i on je u sumrak gledao, da ne kažemo buljio, kao u najveću tajnu. Butt je inače bio najmirniji i najdosadniji od svih podčinjenih, no izgled njegova lica bio je dovoljan dokaz da se nešto dogaña.163"Nešto vas muči?" zapitao je Pond nježnim glasom što gaje čovjek mogao doživjetiveoma ohrabrujućim."Da, gospodine", rekao je gospodin Butt. "Muči me hoću li postati zvijer ili neću. Odvratna je zvjerska stvar reći riječ, ili samo nešto natuknuti, protiv vaših drugova ili bilo koga s njima povezanima. Ali na kraju... ma da, gospodine, postoji jedna zemlja, zar ne?""Sigurno da zemlja postoji", rekao je gospodin Pond veoma ozbiljno."Znate", Butt je napokon izvalio, "ne osjećam se nimalo ugodno zbog Arthura."Nakon svojevrsne zadihanosti, pokušao je ponovno: "Na kraju, nije riječ toliko oArthuru kao Arthuru... što Arthur radi. Odvratno je o tome ovako govoriti. Ali vi znate da se je prošloga tjedna zaručio. Jeste li upoznali njegovu zaručnicu, gospodine?""Još nisam imao tu čast", odgovorio je Pond na svoj propisni način."Pa, gospodine, danas dok ste vi bili vani, Arthur ju je doveo ovamo. Vodio ju je na pantomimičarsku predstavu Mačak u čizmama, i smijali su se sve u šesnaest.Naravno da je sve to u redu, to je njegovo slobodno vrijeme. Ali čini mi se da nije baš u redu da je ona bez ikakva poziva, čak i bez njegova, išla gore na katu privatni ured gdje inače ne puštamo posjetitelje. Dakako, riječ je valjda o jedinom mogućem slučaju koji nisam mogao spriječiti. Normalno uzevši, savršeno smo sigurni. Postoje samo jedna vrata nasuprot kojih uvijek vi ili ja sjedimo. Isamo su jedne stube koje ne koristi nitko osim nas trojice. Sve je to mogla napraviti sasvim nevino, istina je, i zato čini se krajnje odvratnim grditi je. A opet... Ma ona je veoma zgodna djevojka i, bez sumnje, veoma draga. Meñutim,164nekako mi jedna riječ povezana s njom nikako ne izlazi iz glave -nevinost.""Onda, kakva je to djevojka?" zapitao je Pond."Pa", rekao je gospodin Butt smrknuto tražeći riječi, "svi znamo da šminkanje i ureñivanje kose ne znači što je nekad značilo. Danas to čine žene koje su savršeno dolične, ali ne i one koje su... pa, krajnje neiskusne. Čini mi se, iako bi mogla biti savršeno dolična, da ona nije ni najmanje neiskusna.""Zaručena je za njega", rekao je Pond neobično strogo, "ona mora znati daje on ovdje na veoma povjerljivom poslu i ona mora biti zabrinuta za njegovu čast jednako kao i mi. Bojim se da ću vas zamoliti za pojašnjenje.""Dakle", rekao je Butt, "veoma je visoka i elegantna, ili... ne, elegantna je prava riječ. Ima prekrasnu zlatnu kosu, stvarno prekrasnu zlatnu kosu, i veoma lijepe duboke, crne oči nasuprot kojih kosa joj izgleda poput pozlaćene perike. Ima istaknute jagodice, ne kako su istaknute u Škoćanki, nego više kao da su diolubanje. Premda ni u kojem smislu nije stara, zubi su joj sasvim blago izbočeni.""Da je nije upoznao u Besanconu, blizu Belforta?""Baš je neobično da ste to rekli", reče Butt kukavno, "jer jest."Gospodin Pond je šutke primio tu vijest."Nadam se, gospodine, da nećete baciti nikakvu sumnju na Ar-thura", promuklo reče Butt. "Ja ću sigurno napraviti sve da ga očistim od bilo kakve..."Dok je govorio, strop iznad njih stresao se u tutnjavi kao gromom pogoñen; onda se začuo zvuk koraka u bijegu; onda pusta tišina. Nitko tko poznaje uobičajene kretnje gospodina Ponda ne bi mogao povjerovati da se na takav način, kojim je to tad napravio, može popeti stubama. Širom je otvorio vrata i vidio što se imalo165za vidjeti. A imalo se za vidjeti Arthura Traversa ispružena i lica prema podu, a izmeñu lopatica stršila mu je neobično dugačka drška veoma čudno oblikovana mača. Butt ga je žestoko potegnuo i zaprepastio se shvativši kako je zaguran toliko duboko u leš i pod s tepihom da ga je bilo nemoguće izvaditi bez siloviteljudske snage. Pond je već bio primio zapešće i osjetio ukočenost mišića te svojemu podčinjenom mahnuo neka odustane.

Paradoksi gospodina Ponda"Žao mi je što moram reći da je naš prijatelj sigurno mrtav", rekao je odmjereno. "Prema tome, bolje da ne dirate stvari dok ne budu propisno istražene." Onda je veoma ukočeno pogledao Butta i dodao:"Rekli ste da biste napravili sve da ga očistite. Jedna je stvar sigurna - sad je sasvim očišćen."Pond je zatim šutke otišao do svojega stola u kojem se je nalazila tajna ladica s tajnim planom luke. Samo je stisnuo usne kad je ugledao praznu ladicu.Otišao je do telefona i izdao zapovjedi šestorici različitih ljudi. Učinio je dvadeset stvari, ali nije ponovno progovorio tri četvrtine sata. A baš onda počeo je govoriti i zaprepašteni, zapanjeni Butt."Ja jednostavno ovo ne mogu uhvatiti ni za glavu ni za rep. Ona žena je nestala.Usput, nijedna žena ne bi ga mogla onako pribiti za pod.""Još k tome s takvim nevjerojatnim bodežom", rekao je Pond i ponovno zašutio.I tako je zagonetka sve više otkrivala jednu stvar koju je taj lopov i ubojica ostavio iza sebe - ogromno izobličeno oružje. Nije bilo teško shvatiti zašto ga je ostavio - toliko ga je teško bilo izvaditi iz poda da vjerojatno i nije imao vremena za uspješan pokušaj, jer čuo je Ponda kako se penje stubama. Pomislio jekako je pamet-166nije nekako pobjeći, vjerojatno kroz prozor. No o prirodi samog predmeta bilo jeteško išta reći, jer izgledao je sasvim nenormalno. Bio je dugačak poput teškog dvosjeklog mača, no nije imao oblik nijednog poznatog mača. Drška je bila dugačka poput oštrice, a oštrica je bila dvaput šira od drške. Na kraju, završavao je u jednoj točki, ali u obliku pravokutnog trokuta, kojemu je vanjskirub, ili hipotenuza, bio oštar. Pond je zamišljeno gledao u to nepoznato oružje koje bijaše veoma grubo napravljeno od željeza i drva te obojano nametljivim bojama. I njegove misli polako otpužu u onaj dućan preko ceste što bio je prepunneobična i surova oružja. Samo ovo bilo je napravljeno grublje i kićenije. Naravno da je gospodin Schiller-Levy odbacio svoju upoznatost s njime, što bi onvjerojatno napravio u svakom slučaju. Još uvjerljiviji bili su državni službenici koji su potvrdili da nikad nisu vidjeli takvu barbarsku ili orijentalnu stvar.Prekrivajući još mnoge stvari, tama je počela uzmicati pred pomalo turobnim praskozorjem. Doznalo se kako je utekla jadna i dvosmislena Arthurova zaručnica - veoma vjerojatno s nestalim planom. Sad je već postalo razvidno da je ona ženasasvim sposobna ukrasti dokumente ili čak ubiti čovjeka. No ostalo je dvojbeno da li je ijedna žena sposobna ubiti čovjeka s toliko velikim, teškim predmetom iprikovati ga za pod — bilo je nemoguće shvatiti zašto bi baš to izabrala."Sve bilo bi jasno poput smrti", rekao je gorko gospodin Butt, "da nema tog prastarog mača duge drške i kratke oštrice, ili što već to jest. Nikad nije bio u Levyjevu dućanu. Nikad nije bio u Aziji ili Africi niti je pripadao kojemu plemenu o kojima nam pričaju učeni starkelje. On je i dalje prava misterija cijelog dogañaja."167Gospodin Pond kao da se polako budio iz transa u kojemu bio je satima ili danima."Oh, on je", rekao je, "jedina stvar u dogañaju koju uistinu počinjem shvaćati."Postao je odreñeni nagovještaj, veoma slab, za našu nadu da je stav gospodina Ponda prema posjetima gospoñe Hartog-Hagard možda prije bio pasivan, nego otvoren za poruku; nije za njima čeznuo poput žedna jelena za hladnom vodom, jerprije su za njega značili silazak u kipuću vodu. Zato je važno zapaziti da je on, kad mu je zadnji put donijela novu ružnu priču, sav uzbuñen i trijumfalno doslovno poskočio na petama. Njegove slutnje o mudrosti budala bile su točne. I trijumf zbilja bio je trijumf glupana. Gospoña Hartog-Haggard, na kraju, dala muje ključ.Naglo je izronio ispod skele pokraj ulaza isti onaj namrgoñeni i gotovo groteskan lik. Predana svojoj ideji, bila je krajnje zaboravljiva kad su u pitanju bile takve sitnice kao što je ubojstvo njegova prijatelja. Sad se bila vratila prvotnom negodovanju glede svoje vlastite odgojiteljice. Nije ništa promijenila, osim svih svojih razloga zbog kojih je odgojiteljicu osuñivala. Zadnji put činilo se kako je tvrdila da je bajka po kojoj je napravljena pantomimičarska predstava isključivo engleska i dio zdrave čednosti ponosnih engleskih domova. Sad je grdila Njemicu zato što uopće vodi djecu na panto-mimičarske predstave - držala je to podvalom kojom ih se kljuka groznim pričama braće Grimm i grozotama barbarske šume."Oni su poslani da to čine!" ponovila je vatrenim, uvjerljivim glasom kojim se koristila u ovakvim slučajevima. "Poslani su ovamo da našoj djeci potkopaju živce i um. Može li, gospodine Pond, ijedna druga nacija biti takav zlotvor?

Paradoksi gospodina PondaOtrovala je njihove jadne malene mozgove grozotama o čarobnjacima i čarobnim mačkama.168A sad se dogodilo ono najgore - znala sam da će biti tako. A vi niste napravili ništa da to spriječite i moj život jednostavno je uništen. Sve moje tri djevojčice drhte od straha, a dječak mi je poludio."Simptomi su gospodinu Pondu govorili samo o umoru. No ona ispalila je ponovno:"Poludio je, kažem vam, gospodine Pond. On i dalje viña stvari iz te grozne njemačke bajke: reče kako je vidio diva s velikim nožem koji je po mjesečini hodao gradom... diva, gospodine Pond."Gospodin Pond je prekrižio noge i ovaj se put doista izbuljio i progutao knedlu poput ribe. Gospoña Hartog-Haggar bezumno ga je pogledala i odmah uskliknula: Viza jednu majku nemate riječi utjehe?"Gospodin Pond se jedva suzdržavao i napokon opet vratio se maglovitoj ljubaznosti."Da, gospodo", rekao je. "Ja izražavam svoju najdublje suosjećanje sa svakom majkom. Vaš sin nije poludio."Izgledao je mnogo kritičnije, čak i strože, kad je kasnije sjeo da porazgovara sgospodinom Buttom, sir Hubertom Wottonom i inspektorom Groteom, glavnim detektivom u okrugu."Ono što nas je dovelo do ovoga", veoma kruto rekao je gospodin Pond, "jest vašenepoznavanje priče Mačak u čizmama. A priča se o epohi obrazovanja.""Oh, pa ja znam da je riječ o pametnoj mački i tako dalje", nejasno rekao je Butt. "Mačak koji svojemu gospodaru pomaže doći do stvari..."Inspektor je izravnao koljeno uz pucketanje koje zazvonilo je uredom."Mačka lopov!" povikao je. "To ste dakle mislili. Odmah sam pomislio da nešto nije u redu s tim dijelom skele oko vrata. Ali169uskoro shvatio sam da je preniska i premalena da bi se po njoj netko popeo do prozora. Ali, naravno, ako uzmemo u obzir veoma pametnu mačku lopova, onda postoji mogućnost da...""Oprostite mi", rekao je gospodin Pond, "da li mačka lopov, ili bilo koji lopov,bilo koji onkraj mačke, sebe opterećuje divovskim nožem, većim čak i od vrtne lopate? Nitko osim divova ne nosi divovske noževe. Ovaj zločin počinio je div."Svi su gledali u njega, ali on samo nastavio je u istom tonu ledena prijekora:"Kao što sam napomenuo, zbog čega žalim i to smatram simptomom ozbiljna intelektualna propadanja, vi naočigled ne znate kako u priči Mačak u čizmama postoji div. I on je čarobnjak, no svugdje prikazan je, u slikovnicama i pantomimama, kao neman s velikim nožem. Signor Alberto Tizzi, taj pomalo dubiozni strani umjetnik, utjelovio je tu ulogu koristeći se uobičajenim trikom hodanja na veoma visokim štulama pokrivenima veoma dugačkim hlačama. Ali katkad on hoda uokolo na štulama bez tih hlača: šeće noću gotovo sasvim opustjelim ulicama. Napose ovdje veoma je malena mogućnost da ga netko vidi. Sve su zgrade prazne, osim naše i gospoñe Hartog-Haggard, a iz nje se na ulicu može vidjeti samo kroz prozor na odmorištu stuba. Kroz njega je njezin mali dječak (vjerojatno u pidžami) pogledao i vidio pravoga džina s velikim okrvavljenim nožem, a možda i velikom nacerenom maskom, što je uzvišeno hodao obasjan mjesečinom - zbilja lijep prizor za zbirku sjećanja iz djetinjstva. S druge strane, sve su otrcane kuće niske, samo s prizemljem, i čak kad bi pogledali van, ljudi iz njih ne bi mogli vidjeti ništa osim njegovih nogu, ili prije, njegovih štula. Pravi domaći siromasi u takvim lučkim gradovima imaju seoske navike i obično rano liježu. Ali za njegove planove ne bi170bilo porazno da ga je tko i vidio. On je bio poznati javni zabavljač odjeven u svoju poznatu ulogu i nema ničeg nezakonitog u hodanju uokolo na štulama. Prepredeni dio priče kazuje o triku kojim je ostavljao štule da stoje i sa njih se penjao na bilo koji prozor, krov ili koju drugu povišenu razinu. Pa ih je tako ostavio da stoje pred našim ulazom, meñu stupovima malene skele, i ušao kroz prozor na katu te ubio jadnoga Traversa.""Ako ste vi u to sigurni", povikao je sir Hubert Wotton naglo ustavši, "morate smjesta nešto poduzeti!""Odmah sam nešto poduzeo", odgovorio je Pond blago uzdah-nuvši. "Dva ili tri klauna bijelih lica jutros su na štulama šetala plažom i dijelila reklame za pantomimičarsku predstavu. Jedan je od njih uhićen - signor Tizzi. Drago mi je reći kako je ustanovljeno da su planovi još uvijek bili kod njega." Samo je ponovno uzdahnuo."I tako je na kraju", primijetio je gospodin Pond pripovijedajući priču mnogo kasnije: "slučaj bio daleko veća tragedija nego trijumf, premda smo uspjeli

Paradoksi gospodina Pondaspasiti tajne planove. A u tragediji najmanje sviñala mi se ironija: mislim da se zove tragična ironija ili, jednako tako, grčka ironija. Savršeno sigurno osjećali smo da branimo jedini ulaz u ured, jer sjedili smo gledajući na ulicu izmeñu dvije grupe tankih motki, za koje smo znali da su privremeni dio skele. Nismo brojali motke. I nismo zapazili da su se pojavile još dvije drvene motke što su se pomiješale s drugima. Sasvim je sigurno da nismo ni zapazili što je navrhu tih motki, niti bismo se mi tek tako zabavljali idejom o pantomimičarskom divu. Trebali smo ga vidjeti, samo", rekao je gospodin Pond završavajući, kao što je i počeo, pomirljivim blagim smiješkom: "bio je previše visok da bismo ga vidjeli."171aGilbert Keith Chesterton bio je jedan od najutjecajnijih engleskih pisaca dvadesetoga stoljeća. Njegovo stvaralaštvo uključuje novinarstvo, filozofiju, poeziju, biografiju, kršćansku apologetiku, fantastiku, detektivske priče. U svoje je vrijeme nazivan prinčem paradoksa. Časopis Time u članku glede Chestertonove biografije analizira njegov stil i zaključuje kako je on često iznosio neku svoju tvrdnju koristeći se poznatim poslovicama, citatima, uvriježenim mišljenjima ili alegorijama, samo što ih je preokrenuo naglavačke. Tako je na primjer napisao: "Lopovi poštuju vlasništvo. Oni jednostavno žele prisvojiti tuñe vlasništvo kako bi ga još više poštovali."Chesterton je bio veoma poznat po svojoj racionalističkoj apo-logetici. Čak i oni koji se nisu s njim slagali morali su priznati univerzalnu vrijednost takvihradova kao što su Pravovjerje ili Vječni čovjek. Kao politički mislilac Chesterton se na sljedeći način izrazio glede liberala i konzervativca: "Cijeli se moderni svijet podije-173lio na konzervativce i progresivce. Stvar je s progresivcima u tome što stalno čine pogreške. Stvar je s konzervativcima u tome što sprječavaju da se pogreške isprave."Bio je on visok čovjek, 193 centimetra, i imao je 135 kilograma. Njegov je ogromni stas bio razlogom poznatih anegdota. Tijekom Prvog svjetskog rata neka ga je londonska žena upitala zašto nije na bojišnici. On joj je odgovorio: "Obiñite me s ove na drugu stranu pa ćete vidjeti da jesam." Jednom je pak svojemu mršavom, ispijenom prijatelju Georgeu Bernardu Shawu rekao: "Kad vas čovjek pogleda, može pomisliti kako u Engleskoj vlada glad. Spretni Shaw brzo muje uzvratio: "Kad pogleda vas, može pomisliti da ste je vi prouzročili."Gotovo uvijek moglo ga se vidjeti u ogrtaču bez rukava, s izgužvanim šeširom, štapom u ruci i cigarom što mu je virila iz usta. Veoma je volio debatirati pa je često ulazio u javne debate sa svojim poznatim suvremenicima kao što su bili George Bernard Shaw, H. G. Wells, Bertrand Rusell ili Clarance Darrow.Chesterton je napisao oko osamdeset knjiga, nekoliko stotina pjesama, dvjestotinjak kratkih priča, četiri tisuće eseja i nekoliko drama. Bio je društveni i književni kritičar, povjesničar, novinar. U svijesti ljudi u najvećoj mjeri ostao je zapamćen po Ocu Brownu, malenom zdepastom svećeniku kojibijaše glavni lik u velikoj većini njegovih pripovijesti.Sebe je Chesterton smatrao ortodoksnim kršćaninom pa su njegovi stavovi i njegova vjerovanja konačno našli svoje ispunjenje u prelasku na rimokatoličku vjeru 1922. godine.Umro je 1936. godine. KNJIŽNFGl\ZELINA174ISBN 978-953-6840-30-4Knjižnica ZelinaMill540034129A540034129B

paradoksi gospodina ponda

Entertainment & Humor