pojam ugovora za uklapanje

SREDSTVA OBEZBJEĐENJA PLAĆANJA

1. POJAM UGOVORA I BITNA OBILJEŽJA

Pojam ugovora

Ugovor predstavlja saglasnost volja dva ili više lica kojom ova lica žele da postignu određeno pravno dejstvo. Ugovor jr istovremeno i pravni posao koji nastaje saglasnošću volja ugovornih strana koje su volju izjavile sa namjerom da uspostave određeni obligacioni odnos. Ugovor predstavlja i pravni instrument kojim se obavlja promet materijalnih dobara i usluga na tržištu. Ugovorom se stvaraju prava i obaveze i ugovor obe strane vezuje kao zakon.

Autonomija volje i njena ogranicenja

Načelo slobode uređivanja obligacionog odnosa je načelo na kome počiva ugovorno pravo. Ovo načelo polazi od stava da će ugovorne strane valjanije same urediti svoj odnos od zakonodavca.

Autonomija volje ogleda se u tome:

1) da strane slobodno odlučuju da li će ili neće zaključiti ugovor, 2) da same biraju partnera, 3) da ugovaraju formu ugovora, 4) da same određuju sadržinu i uslove ugovora i 5) da slobodnom voljom mijenjaju ili raskidaju ugovor.

Osnovni prigovori autonomije volje su nejednaka snaga ugovornih strana pa stoga pravni sistem uvodi niz ograničenja: obavezna forma za pojedine ugovore, obavezno osiguranje, javni poredak, ugovor po pristupu... Razlozi ograničenja su sigurnost pravnog sistema, sigurnost ugovornih strana i sigurnost trećih lica.

1.1. KLASIFIKACIJA UGOVORA

1) Imenovani i neimenovani ugovori - imenovani ugovori su oni koji su zakonom posebno regulisani i čiji je naziv zakonom određen. Njihova svojstva i sadržina su tipizirani i zakonom uređeni (npr. ugovor o prodaji, zakupu, zajmu.) Neimenovani ugovori su oni koji nisu posebno zakonom uređeni ali koji po opštim svojstvima i sadržini odgovaraju opštim pravilima ugovornog prava. Sadržinu neimenovanih ugovora određuju saugovaraci.

2) Jednostrano obavezni i dvostrano obavezni ugovori - jednostrano obavezni ugovori su oni gđe je obaveza samo na jednoj strani a pravo samo na drugoj. Bitno kod ovog ugovora je to da ako predmet ugovora propadne obaveza prestaje. Dvostrano obavezni ugovori su oni kod kojih i na jednoj i na drugoj strani postoji obaveza. Između ovih obaveza postoji međuzavisnost. Obaveza moraju da se izvrše istovremeno i u koliko jedna strana ne izvrši svoju obavezu druga strana ima pravo da odbije ispunjenje svoje obaveze i da trazi raskid ugovora i naknadnu štetu.

3) Teretni i dobročini ugovori - teretni su oni kod kojih postoji obaveza naknade sa saugovarace. Strana koja je nešto dala ima pravo na odgovarajuću naknadu (npr. ugovor o


prodaji, prevozu.) Dobročini su oni kod kojih postoji obaveza jedne strane da nešto da, učini ili ne učini a druga strana nema obavezu da za to da odgovarajuću naknadu (npr. ugovor o poklonu).

4) Komutativni i aleatorni ugovori - Komutativni ugovori su oni kod kojih su u momentu zaključenja ugovora davanja unapred izvjesna, tj. vrijednosti obaveza stranama su poznate. Kod komutativnih ugovora može se tražiti poništaj za slučaj prekomjernog oštećenja (npr. ugovor o prevozu, o licenci.). Aleatorni ugovori su oni kod kojih u trenutku zaključenja ugovora stranama nisu unaprijed izvjesna davanja. Zato se nazivaju i ugovorima na sreću (npr. ugovor o lutriji, osiguranju.)

5) Konsensualni i formalni ugovori - Konsensualni (neformalni) ugovori su oni koji nastaju prostom saglasnošću ugovornih strana. Sporazum strana o bitnim elementima ugovora dovoljan je da dovede do zaključenja ugovora. Formalni ugovori su oni za čije zaključenje osim saglasnosti volja potrebna je i odgovarajuća forma, bilo da je zakonom predviđena, bilo da su je strane predviđele kao bitan uslov za punovažnost. Kod ove dvije vrste ugovora razlikuje se momenat zaključenja (neformalni je zaključen u momentu kada je postignuta saglasnost volja, a formalni kada je ispunjena propisana i ugovorena forma).

6) Ugovori sa trajnim i trenutnim prestacijama - ugovor sa trenutnim prestacijama je onaj ugovor kod koga se ispunjenje obaveza obavlja jednokratno. A kod ugovora sa trajnim prestacijama ispunjenje obaveze vrsi se sukcesivno, u ratama.

7) Ugovor sa sporazumno utvrđenom sadržinom i ugovori po pristupu - prvu vrstu ugovora čine oni čiju sadržinu ugovorne strane sporazumno utanače. Kod ugovora po pristupu nema sporazumnog utvrđivanja sadržine već jedna strana uređuje elemente ugovora, dok drugoj preostaje da takav ugovor prihvati ili odbije. Nazivaju se jos i tipski ugovori ili ugovori po pristupu.

1.1.1. ELEMENTI UGOVORA

Ugovor nastaje tj. zaključuje se kad jedna strana učini ponudu a druga strana izjavi svoju volju kojom daje saglasnost da prihvata ponudu. U trenutku kada je ova saglasnost postignuta ugovor je zaključen. Saglasnost se mora postići o bitnim elementima ugovora.

Pravna doktrina požnaje tri vrste elemenata ugovora:

Prvu vrstu čine bitni elementi ugovora. To su oni elementi koji su neophodni i o kojima se mora postići saglasnost. Svaki tip ugovora ima svoje bitne elemente, predviđene zakonom, mada i svaka od strana može zaključenje ugovora usloviti i nekim drugim elementom koji tada postaje bitan element.

Drugu grupu čine nebitni elementi ugovora koji se jos nazivaju prirodnim elementima, jer proističu iz prirode samog ugovora. Ovi elelemnti su regulisani zakonom ali ih saugovaraci po želji mogu drugačije urediti.


Treću grupu elemanata čine slučajni, sporedni elementi koje zakonodavac ne reguliše a koje strane mogu da utanače svojom voljom (npr. kapara).

Ugovor je zaključen kada je postignuta saglasnost o bitnim elementima. Ako se strane ne dogovore o nebitnim elementima to ne utiče na nastanak ugovora. Njihovu volju zamjenjuju dispozitivne zakonske norme. O prirodnim ili sporednim elementima strane se mogu sporazumjeti i naknadno.

1.1.2. ZAKLJUČIVANJE UGOVORA

Zaključivanje ugovora je proces koji traje između ugovornih strana u kome obje strane preduzimaju brojne pravne i faktičke radnje da bi došle do pravnog čina koji nazivano zaključenje ugovora. Zaključenju ugovora prethodi: poziv na pregovore, preliminarni pregovori, pregovori, ponuda i prihvat ponude, a najznačajnija su ponuda i prihvat ponude.

a) Ponuda

Ponuda je po svojoj prirodi jednostrano izjavljena volja ponudioca u kojoj je izražena želja da se žaključe ugovori. Svaka izjavljena volja nema svojstva ponude, a da bi to bila mora ispuniti određene uslove.

Ponuda je prijedlog ugovora učinjen određenom licu koji sadrži sve bitne uslove predloženog ugovora. Prema zakonu o obligacionim odnosima svojstva ponude ima ona izjava volje koja predstavlja predlog za zaključenje ugovora, koja je učinjena, po pravilu, određenom licu i koja sadrži sve vidne elemente ugovora koji se želi zaključiti. Ukratko,

1) ponuda mora da sadrži bitne elemente ugovora, 2) mora biti upućena određenom licu, 3) mora biti ozbiljna i jasna i 4) mora poticati od lica koje želi da zaključi ugovor.

b) Pravna dejstva ponude

Prije svega učinjena ponude obavezuje njenog ponudioca. Ponuda obavezuje ponudioca u dva smijera i to da ostane pri ponudi i da pristupi zaključenju ugovora pod uslovima datim u ponudi.

Ponuda ne obavezuje ponudioca vremenski neograničeno. Ako je ponuda učinjena među prisutnim licima ponuda obavezuje ponudioca dok se ponuđeni ne izjasni, a on se mora izjasniti odmah. Ako je u ponudi dat rok ponudilac je vezan ponudom do isteka datog roka. Ako je ponuda učinjena među odsutnim licima tada važe drugačija pravila, jer strane i njihove volje razdvaja vrijeme i prostor. Ako je ponudilac dao rok ponuda ga obavezuje samo do datog roka. Ponudioc može opozvati ponudu i prije isteka roka ali pod uslovom da opoziv ponuđenom stigne prije ponude ili bar istovremeno sa njom. Ako ponudilac nije odredio rok taj rok se određuje prema vremenu potrebnom da ponuda stigne, da je ponuđeni razmotri, odluči se i pošalje svoj odgovor.

Smatra se da je ponuda data među prisutnim licima kad su strane u direktnom kontaktu bilo prostorno bilo putem sredstava komunikacije.

c) Prihvat ponude


Prihvatanjen ponude dolazi do zaključenja ugovora. Prihvat ponude predstavlja jednostranu izjavu volje kojom se daje saglasnost na učinjenu ponudu.

Da bi jedna izjava imala svojstva prihvata ponude mora ispuniti sledeće uslove:

1) da je saglasna ponudi, 2) da je data blagovremeno,3) da je prihvat učinio ponuđeni ili ovlašćeno lice i 4) da je prihvat upućen ponudiocu ili ovlašćenom licu

Prihvat ponude može biti iskazan direktno (riječima, znacima.) i indirektno, određenim ponašanjem.

d) Trenutak zaključenja ugovora

Ovđe imamo dva slučaja:

ako je ponuda data među prisutnim licima pa je ponuđeni dao prihvat odmah, ugovor se smatra zaključenim u trenutku izjave ponuđenog da ponudu prihvata. Ako je ponuda sadržavala rok izjava ponuđenog o prihvatu ponude do isteka datog roka smatra se valjanom.ako je ponuda data među odsutnim licima teže je ustanoviti kada je saglasnost o prihvatu ponude data.

Trenutak zaključenja ugovora je od značaja jer od tog trenutka ugovor proizvodi pravno dejstvo a za ugovorne strane nastaju prava i obaveze.

1.1.3. OPSTI USLOVI ZA ZAKLJUČENJE UGOVORA

a) Saglasnost volja ugovornih strana

Kad jedna strana izjavi da prihvata ono što druga strana nudi riječ je o postignutoj saglasnosti izjavljenih volja. Pod izjavljenom voljom treba podrazumjevati svako ponašanje na osnovu koga se može osnovano zaključiti da lice ima volju da zaključi ugovor.

Izjavljena volja mora biti data slobodno, mora biti ozbiljna i uperena na pravno dejstvo i mora biti nedvosmislena. Volja može biti izjavljena usmeno, pismeno, znacima, radnjama, ponasanjem.

b) Predmet ugovora

Sadržinu ugovora čine prava i obaveze ugovornih strana koji nastaju njegovim zaključenjem. Predmet ugovora je razlog zbog čega nastaju ta prava i obaveze.

Predmet ugovora može biti neka stvar, pravo ili neka radnja. Zakon o obligacionim odnosima kaže da je predmet ugovora obaveza koja proističe iz ugovora a nju čini davanje, činjenje, nečinjenje ili trpljenje.

Predmet je ono povodom čega nastaju prava i obaveze, a obaveze i prava predstavljaju sadržinu ugovora. Predmet može biti stvar, radnja ili neko pravo a sadržina ugovora je


davanje, činjenje ili uzdržavanje (dare, facere ili nonfacere). Predmet ugovora po pravilu postoji u trenutku zaključenja ugovora.

c) Osnov ugovora

Osnov se poima kao izvor obligacija, kao odredba, kao pravna podloga, kao uslov. Kod ugovora se osnov naziva kauza i predtsavlja pravni razlog koji je izazvao stvaranje obligacije. Osnov objašnjava zasto je nastala obligacija.

Svaki ugovor ima svoj osnov koji objačnjava zasto je nastala obaveza. Da bi obaveza nastala osnov mora da postoji i da bude dopučten. Ako pravnog razloga za nastalu obavezu nema ili osnov postoji ali nedopušten ugovor je ništav.

Ugovori kod kojih se vidi osnov obaveze nazivaju se kauzalni ugovori a ugovori kod kojih se ne vidi osnov obaveze, sto ne znaci da osnov ne postoji nazivaju se apstraktni.

1.1.4. USLOV ZA PUNOVAŽNOST UGOVORA - forma ugovora

Pošto je veći broj ugovora formalnog karaktera princip formalnosti dobija na žnačaju. Kod ovih ugovora zakonom je određena forma kao sredstvao zaštite društvenih interesa.

Ugovori za koje zakon predviđa određenu formu mogu biti dopunjavani i mijenjani u istoj formi u kojoj su zaključeni.

Forma ugovora može biti određena zakonom, ali formu ugovora mogu odrediti i same strane. Formalni ugovor koji nije zaključen u propisanoj formi ili u ugovorenoj formi nema pravnog dejstva.

U pravnoj teoriji se razlikuju ugovori kod kojih je pisana forma uslov za njihovu punovažnost (nepoštovanje forme povlači ništavost ugovora) i ugovori kod kojih forma ima samo dokaznu funkciju (povrijeda forme ne povači ništavost ugovora već se ugovor dokažuje drugim sredstvima).

Ako je riječ o pisanoj formi ugovorne strane obavezuje samo ono što je u pisanoj formi izraženo. Usmene nagodbe ih ne vezuju. Pravilo je da se na svakoj pisanoj strani stavi paraf ili potpis jer se smatra obavezujućim samo ono što se nalazi iznad potpisa ili parafa.

1.2. SREDSTVA OBEZBJEĐENJA PLAĆANJA

Razvoj robne proizvodnje i kreditnog sistema kontinuirano stvara različite oblike platnih i kreditnih instrumenata kojima se registruju, prenose i realizuju novčane obaveze i potraživanja različitih učesnika u procesu reprodukcije. Vrijednosni papiri jesu vrsta platnog instrumenta i predstavljaju pisane dokazne isprave koje vlasniku, korisniku ili zaduženiku daju određena imovinska prava.

U praksi, svaka od ugovornih strana iz ugovora teži da zaštiti sopstvene interese i da rizik svede na što je moguće manju mjeru. Tako na primjer, naručilac određene usluge ili robe želi biti siguran da će se svi dogovoreni uslovi iz ugovora ispoštovati i koristi određene instrumente zaštite u slučaju da dođe do nepoštovanja ugovornih uslova. U svrhu zaštite sopstvenih interesa kao instrumenti zaštite i osiguranja mogu se koristiti:

1. Ček,2. Dokumentarni akreditiv,3. Mjenica,4. Bankarske garancije.


O svakom od ovih instrumenata platnog prometa odnosno sredstava obezbjeđenja ćemo detaljnije govoriti u narednim stranicama ovog rada.

1.2.1. POJAM I VRSTE ČEKOVA

Osnovne oblike čeka nalazimo još u antičkom zemljama, a naročito u srednjevijekovnim trgovačkim gradovima. Ček vodi poreklom još iz drevnih bankarskih sistema u kojim su bankari izdavali nadoknade u pismenoj formi na zahtjeve njihovih mušterija koje su služile kao vid novčane nadoknade za mušterije koje su se mogle identifikovati. Kao sredstvo za plaćanje se javlja još prije mnogo vijekova u raznim zemljama u različitim periodima i pod različitim nazivima. Vjeruje se da su još antički Rimljani imali neku od ranih formi čeka poznatu kao praesciptiones u prvom veku prije Hirsta.

Pod čekom, jednom od najčešćih i najznačajnijih hartija od vrijednosti u unutrašnjem i spoljnotrgovinskom robnom prometu, podrazumjeva se obligaciono-pravna hartija od vrijednosti kojom izdavalac (trasant) daje nalog trasatu (najčešće banci) da korisniku čeka (remitentu), isplati određenu sumu novca iz trasantovog pokrića, i to odmah čim mu se isprava podnese na isplatu. U savremenom privrednom životu ček se isključivo pojavljuje kao sredstvo plaćanja ali veoma često se može koristiti i kao sredstvo obezbjeđenja plaćanja.

Ček kao pismena forma kojom se stiče pravo na novčanu naknadu predstavlja sredstvo za plaćanje koje je jako slično menici. Mjenica je hartija od vrijednosti izdata po naredbi kojom njen izdavalac daje bezuslovni nalog drugom licu da korisniku isprave (remitentu) isplati određenu svotu novca ili sam izdavalac obećava da će izvršiti tu isplatu. Za razliku od mjenice koja se izdaje i kada nema novca na računu, ček se izdaje samo uz postojanje novčanog pokrića.

Razlike između čeka i mjenice:

Ček je sredstvo plaćanja, mjenica je sredstvo kredita, i trasat kod čeka može biti samo banka dok kod mjenice ne mora. Za svaki ček mora biti osigurano likvidno pokriće u novcu kod banke dok kod mjenice ne mora. Postoji još nekoliko osnovnih stavki u kojima se ogleda razlika između čeka i mjenice. Prije svega:

ček može glasiti na donosioca mjenica ne, čekovi se mogu opozvati mjenica ne, kod čeka nema ustanove akcepta, intervencije, umnožavanja, čekovi ne mogu imati klauzulu o kamati mjenica može imati, ne može se izdati blanko ček, kod izdavanja čeka se ne plaća porez, taksa...

ČINIOCI ČEKA

Kod čeka se moraju razlikovati bitni, nebitni i zabranjeni elementi.

Bitni čekovni elementi su:


oznaka čeka - označenje da se radi o čeku i to napisano u samom tekstu naziv trasata - ime trasata koji treba da plati, najčešće domaća bankarska

organizacija, bezuslovni uput da se plati određena suma novca iz trasantovog pokrića, mjesto gdje treba da se plati, dan i mjesto izdavanja čeka, potpis lica koje je ček izdalo (trasant).

Nebitni čekovni elementi: unose se u ček radi tačnijeg objašnjenja čekovnih odnosa, ali ne utiču na pravnu valjanost čeka. To su:

naznačenje remitenta - s obzirom da ček može da glasi i na donosioca,klauzula o prezentaciji - jer ček dospijeva po viđenju,klauzula po naredbi - i ček koji nije izričito trasiran po naredbi, osim čeka - na donosioca, prenosi se indosamentom,klauzula o izvještaju.

Zabranjeni elementi kod čeka su:

klauzula o oslobođenju izdavaoca čeka (trasanta) od odgovornosti za isplatu čeka, klauzula o akceptu je nedozvoljena kod čeka, jer kod čeka nema akcepta, pošto on

uvek dospjeva po viđenju, klauzula o domiciliranju čeka, jer bi se moglo dogoditi da ček bude trasiran na lice

kod kojeg trasant nema pokrića, klauzula o kamati, jer ček mora da bude pogodan za brzu cirkulaciju, klauzula o dospjeću, jer se ček plaća po viđenju.

VRSTE ČEKOVA

Masovna upotreba čekova u unutrašnjem i spoljnotrgovinskom robno-novčanom prometu i sve raznovrsnije mogućnosti upotrebe čekova, stvorili su veliki broj vrsta čekova. Podjela čekova vrši se najčešće po dva osnovna kriterijuma: prvi kriterijum polazi od diferenciranja imaoca prava iz čeka, a drugi respektuje namjenu čeka. Prema načinu određivanja imaoca prava iz čeka, treba razlikovati sledeće vrste čekova:

Čekovi na ime

Čekovi po naredbi

Čekovi na donosioca

Alternativni čekovi

Sa stanovišta namene čeka, može se identifikovati više njegovih vrsta. Tu su :

Gotovinski, isplativi čekovi;


Obračunski (virmanski) čekovi;

Barirani (ili precrtani);

Akreditivni čekovi;

Putnički čekovi;

Cirkularni čekovi;

Poštanski čekovi;

Gotovinski ček je onaj kojim trasant upućuje trasata da remitentu isplati određeni iznos gotovog novca iz njegovog pokrića.

Virmanski ček je onaj ček kojim trasant nalaže trasatu da određeni iznos novca prenese s njegovog (trasantovog) tekućeg računa na tekući račun remitenta.

Barirani ček je onaj ček koji je s prednje strane precrtan dvema uporednim crtama i koji može imalac čeka naplatiti samo preko banke. Ovo precrtavanje može izvršiti bilo trasant bilo imalac čeka. Precrtavanje može biti opšte i posebno. Precrtavanje je opšte ako između dve crte nije ništa naznačeno ili ako je napisano "banka". Precrtavanje je posebno, ako je između njegovih crta npr. napisano ime neke banke. Opšte precrtavanje može se pretvoriti u posebno, a posebno ne može u opšte. Brisanje precrtavanja ili imena označene banke je zabranjeno. Trasat koji u slučaju opšteg precrtavanja ne isplati ček banci nego drugom licu, ili koji u slučaju posebnog precrtavanja isplati ček nekoj drugoj, a ne u precrtavanju označenoj banci, odgovara za nanesenu štetu do svote koja odgovara čekovnoj svoti.

Putnički (Traveller) čekovi smatraju se najsigurnijim načinom za nošenje novca u inostranstvo. Nije moguće upotrebiti bez potpisa vlasnika. Kada se kupi, ne postoji vremensko ograničenje u kome ček mora da se iskoristi, a za plaćanje čekom ne naplaćuje se provizija.

Cirkularni ček je vrsta čeka čija posebnost se sastoji u tome što se kao trasant pojavljuje banka, a kao trasat ona sama ili njena filijala ili njena korespondentna banka. Korisnik takvog čeka je komitent banke koji kod banke ima pokriće.

Osnovna funkcija čeka jeste da zamjenjuje novac u opticaju tako da se za ček može reći da je on sredstvo za plaćanje u savremenom svetu. Pored toga ček je i sredstvo obezbjeđenja plaćanja i posebna vrsta sigurnosti u ugovornim odnosima dviju ili više strana u situacijama kada naručilaca robe ili usluga zahtjeva od dobavljača da mu ovaj preda ček iz koga se on može jednim dijelom namiriti ukoliko dobavljač ne ispuni svoju ugovornu obavezu. Ček dospejva po vidjenju i mora postojati pokriće za njegovo unovčavanje. Sam način razmjene finansijskih sredstava je u velikoj mjeri unaprijeđen pojave čeka kao jednog od vida plaćanja.

pojam ugovora za uklapanje

Documents