1

2

PREDGOVOR AUTORA

Ova mala knjižica plod je moje želje da svoja svjedočanstva o svemu tome što

mi je Gospodin Bog lijepoga učinio, i čini u mojem životu, prenesem svima

onima koji će to htjeti čitati a posebno dragim ljudima u zatvorima.

Bio sam i u pritvorima i u zatvoru. To je sve bilo dio mojeg obraćenja, duboke

promjene mojeg ispraznog života koji me je i doveo u zatvor.

U ovoj maloj knjižici pišem o svojem životu koji nije imao smisla, o tome kako

sam skoro izgubio obitelj, o borbi protiv ovisnosti od alkohola, kocke i

kladionice, o stalnoj potrazi za pronalaženjem smisla života.

Kada sam shvatio da sam došao do dna svojeg života, kada se sve ono što

sam htio i što sam planirao počelo rušiti, zavapio sam Onome za kojeg sam

osjetio da me još jedino On može spasiti, Gospodinu Isusu. I On mi je došao u

pomoć. Doživio sam obraćenje i uz Njegovu pomoć iz temelja sam promijenio

svoj život.

Danas živim miran, ispunjen život u krugu svoje obitelji. I sve ima smisla.

Zbog toga imam stalan poticaj da o svemu tome svjedočim i svima drugima

koji se nalaze u istom stanju u kojem sam se i ja nalazio, da svima ispričam

kako mi je On promijenio moj život a ja sam pronašao smisao života.

To je motiv i cilj ove knjige.

Nadam se da će i tebi, koji ovo čitaš, u tome pomoći.

3

UVOD

Za početak ove knjižice odabrao sam jedan odlomak iz Biblije, iz Evanđelja po

Luki, u kojem sam prepoznao sebe i mnoge slične meni.

Odlomak o čovjeku koji je imao sve po ondašnjim ljudskim mjerilima osim

unutarnjeg ispunjenja i smisla života. O Zakeju, nadcariniku, velikom grješniku

koji je bio izgubljen ali ga je Gospodin potražio i spasio.

Sve to što se tada dogodilo između Gospodina i Zakeja kao da se nakon 2000

godina ponovno dogodilo, samo sam sada ja bio u ulozi Zakeja:

''I uđe u Jerihon. Dok je njime prolazio, eto čovjeka imenom Zakej. Bijaše on

nadcarinik, i to bogat. Želio je vidjeti tko je to Isus, ali ne mogaše od

mnoštva jer je bio niska stasa. Potrča naprijed, pope se na smokvu da ga

vidi jer je onuda imao proći. Kad Isus dođe na to mjesto, pogleda gore i reče

mu: "Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući." On žurno

siđe i primi ga sav radostan. A svi koji to vidješe stadoše mrmljati: "Čovjeku

se grešniku svratio!" A Zakej usta i reče Gospodinu: "Evo, Gospodine,

polovicu svog imanja dajem siromasima! I ako sam koga u čemu prevario,

vraćam četverostruko." Reče mu na to Isus: "Danas je došlo spasenje ovoj

kući jer i on je sin Abrahamov! Ta Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti

izgubljeno!"

U ovoj prekrasnoj priči o Zakejevom spasenju ja sam prepoznao svoje

obraćenje, svoje spasenje.

''TA SIN ČOVJEČJI DOĐE POTRAŽITI I SPASITI IZGUBLJENO!''

Zakej, ja i mnogi drugi bili smo grješni i izgubljeni.

Gospodin Isus nas je potražio i spasio.

4

SMJESTILI SU ME U PRITVOR …

Bio je to jedan sasvim običan dan u mojem tadašnjem životu. Zakazani

sastanci, mobitel koji mi je stalno zvonio, žurba, nešto sasvim normalno u

svakodnevnom obavljanju poslova stečajnog upravitelja u dvadesetak firmi u

kojima sam vodio stečajne postupke. Uz sve to, taj dan sam se trebao javiti u

policijsku upravu na informativan razgovor u svezi nekog istražnog postupka

za koji nisam znao ni što je ni na što se odnosi.

Uopće nisam obraćao pažnju što piše na pozivu kojeg sam dobio. Samo sam

uzeo poziv i krenuo na policiju. Imao sam već dalje dogovorene sastanke pa

sam lijepo obučen, u odijelu i kravati, stigao na policiju. Primio me neki

inspektor kojemu sam dao poziv i rekao da se javljam po pozivu da dadnem

izjavu. On je pozvao kolegu koji me odveo u drugu sobu. A ja sam i dalje bio u

nekom svojem filmu, kao da nisam bio tu.

No, taj inspektor mi je odmah rekao da sam pozvan kao osumnjičeni u

jednom istražnom postupku a vezano uz jednu firmu u kojoj sam obavljao

poslove stečajnog upravitelja.

Ja sam i dalje bio potpuno miran i, nekako, van svega jer sam takvih slučajeva

imao i prije ali se nikad nije maknulo od tih istražnih radnji. Makar, kroz glavu

mi je ''prošlo'' nekoliko slučajeva gdje sam učinio neke stvari ''na rubu''

zakona ali za koje nitko nije trebao znati i bilo bi ih teško dokazati. Bez obzira

na moj tadašnji način života, uvijek sam nastojao da sve ono što radim i

''radim'' bude pokriveno odlukama suda i potrebnim papirima.

Inspektor je krenuo dalje u izlaganju i rekao da me prijavio jedan bivši vlasnik

firme, u kojoj sa bio stečajni upravitelj, da sam od njega tražio mito. Kada mi

je rekao o kome i čemu se radi, meni je laknulo i ja sam se nasmijao jer u

svemu tome nije bilo ničega. Nisam dobio nikakve novce i nisam učinio ništa

protuzakonito. Istina, imali smo dogovor da će mi nešto dati kada on dobije

5

isplatu iz tog stečaja kojeg sam ja vodio, ali do toga nije došlo jer novaca nije

bilo.

I tako, ja sam tome inspektoru rekao da mi je to smiješno, da je taj čovjek

meni obećao novac kao nagradu kada on dobije svoju isplatu, da ja nisam tu

ništa protiv zakona učinio, itd. No, on mi je tada rekao da su me sedam

mjeseci pratili, svaki moj korak i razgovor, da sve to imaju snimljeno i da sam

ja od njega tražio novac. Pokazao mi je po policama posložene registratore i

omote sa prepisanim razgovorima mojih prisluškivanja.

Tada mi se jedini put u životu dogodilo da nekih 30 sekundi nisam znao gdje

sam ni tko sam.

Izgubio sam se u prostoru i vremenu … Srušio se cijeli moj svijet … Kroz misli

su mi preletjele slike sramote koju ću doživjeti ja i moja obitelj, zatvora u koji

ću morati ići, dobrostojećeg i unosnog posla koji ću izgubiti …

Strašno … U tih nekoliko sekundi stvarno nisam znao ni tko sam ni gdje sam.

Kada sam se malo pribrao, poricao sam i dalje svoje djelo i zatražio sam

odvjetnika. Inspektor me još probao nagovoriti da optužim i druge govoreći

da ću sada samo ja nastradati, da će se drugi izvući, itd. Ja sam mu se samo

nasmijao i rekao da tu drugih nema, da kaznenog djela nema i da ću to

dokazati.

Smjestili su me u pritvor gdje sam noć proveo na nekom madracu, u

zgužvanom odijelu i kravati.

Odvjetnik je javio supruzi gdje sam završio i to je bio šok za nju. Prvo nije

mogla vjerovati i mislila je da je to neka zabuna. Onda joj je odvjetnik ispričao

o policijskom praćenju i prisluškivanju. I njoj se srušio svijet ali je tek onda

pokazala onu borbenost i snagu koju za svoju obitelj ima svaka majka i

supruga.

6

A meni je u tih 24 sata cijeli moj dotadašnji život više puta ''proletio'' kroz

glavu. I sve ono što će u budućnosti biti posljedice ovoga što mi se dogodilo.

Veliki stečajni upravitelj, pravnik, predsjednik, neko i nešto, sjedi u zatvoru, u

maloj sobici sa rešetkama, i gleda kako se cijeli njegov život ruši … Komadić

po komadić, krhotina po krhotinu … Tako da ništa više neće ostati cijelo ni

isto kao prije …

7

II ISTINA ILI LAŽ

Tu noć, koju sam proveo u pritvoru, u zgužvanom odijelu i kravati, s cipelama

bez vezica, koje su mi policajci uzeli da mi slučajno ne padne ''na pamet'' da

se objesim, osjećao sam se prvi put u životu kao nitko i ništa. Sve se oko

mene počelo rušiti. Sve što sam svojom ohološću, nestrpljivošću stvorio. Više

neću zarađivati mnogo novaca, neću biti važan, stalno će me slijediti sramota

zatvora i neuspjeha. Jer, sve što sam stvorio, bilo je stvoreno na krivim

temeljima. Kao da sam gradio kuću na pijesku …

Po izlasku iz pritvora, odlučio sam se na sudu braniti da nisam kriv. Kao, ja

nisam tražio mito nego mi ga je taj čovjek sam ponudio kao nagradu, nisam

ništa učinio protuzakonito, nisam dobio nikakvu korist, itd. Tako sam ja sam

sebe uvjerio i tako sam uvjeravao druge oko sebe. A kazneno djelo mita

sadrži i odredbu da je mito i ''primitak obećanja nagrade da kao službena

osoba nešto učinim, što bi i inače trebao učiniti …''

Tako me još čekalo suđenje i vjerojatni odlazak u zatvor. No, znao sam i

osjećao to, da je moj zatvor počeo već tada, 2004. godine, kada sam prvi put

završio u pritvoru.

Jer, sve ono što mi je zli ''dao'' kroz moji dotadašnji život, želio je natrag. Želio

me uništiti. I mene i druge oko mene. I moju obitelj i naše odnose. A ja sam

se borio kako sam znao i umio. Nakon sve toga kako se moj dotadašnji svijet

srušio, htio sam nekako posložiti te krhotine svojeg života. Ali, i dalje je u

meni ostalo oholosti, osuđivanja, ogovaranja, licemjerja, taštine, laži,

prijevara … Pa sam zbog toga htio krhotine svojeg života složiti na isti način

kao i prije. A to nije išlo, nisam sve mogao vratiti na staro.

Tako shvatim, nakon više razočaranja, da se staro i slomljeno ne može više

složiti na isti način. Da moram sve na novo posložiti, u situaciji kakvoj sam

bio. A za takve promjene, za novo slaganje mojeg života, trebao sam novu,

8

dodatnu snagu. I trebao sam se prvo ja promijeniti, samo to tada nisam

shvaćao.

Naravno, prvo sam snagu potražio od obitelji, žene i djece. Mislio sam si, prije

sam bio super muž i tata pa će mi oni sada to vratiti. I jako se začudio zašto

mi se sad oni ne bacaju svaki dan oko vrata, zašto stalno nisu sa mnom, zašto

me ne pitaju kako sam i slično. Da, oni su me podržavali ali ne onako kako i

koliko sam ja to htio i očekivao. Na moju žalost, shvatio sam da su oni meni

davali onoliko koliko sam i ja njima do tada dao. Čak i više, ali daleko od onog

koliko sam ja to očekivao.

Postao sam gorko svjestan istine koliko sam ja njima malo dao. Onoga što je

njima bilo najvažnije. Sebe. Supruga i tate. Novac i materijalne stvari ne

izgrađuje zdrave i iskrene odnose. Oni čine ljude ovisnima jedne o drugima ali

se njima ne može zamijeniti ljubav, prijateljstvo, iskrena ljudska privrženost.

Ja im nisam davao sebe, svoju pažnju, trud, povjerenje, istinu i dr. Ne. Sve

sam to kupovao. Pokloni, novci, putovanja, fešte itd. Sve su oni to od mene

dobili ali nisu dobili mene odnosno dobili su me vrlo malo. Previše je tu bilo

pretvaranja i laži. Da, laži. Ta spoznaja me jako pogodila.

Ali ne, ne, pa ja nisam lažov, ne volim laž! Pa ja sam samo govorio istinu …

dobro, većinom … Pa koliko sam se puta posvadio sa suprugom, djecom,

prijateljima, rodbinom kada sam im rekao istinu koja je za njih bila bolna! Pa

ja sam čovjek od istine!

Međutim, priznam sam sebi, rekao sam tu i tamo i kakvu sitnu laž. Ma dobro,

možda je i koja bila malo veća. I ''probudim'' se ja i okrenem oko sebe. I vidim

same ''ruševine'' svojega života oko sebe.

Moje sitne laži, koje sam govorio kada sam bio na vrhu, uspješan, dokotrljale

su se u dolinu gdje sam sad. Ali to više nisu bile male laži. Ne, one su se

9

pretvorile u velike grude laži koje su porušile sve pred sobom. I napravile

veliku štetu i pustoš u mojem životu. Negdje veću negdje manju.

I bacile me na koljena, na pod mojega života, u kojem više nisam vidio nikakvi

smisao.

10

ŽELIO SAM UPRAVLJATI SVOJIM ŽIVOTOM

A rodio sam se u kršćanskoj obitelji i djetinjstvo proživio u siromaštvu kao i

mnogi drugi u to vrijeme. Jedino po čemu sam se razlikovao od mnogih svojih

vršnjaka bila je rastava mojih roditelja, kada sam imao četiri godine. Majka je

ostavila oca, i mene kod njega, a uzela sobom moju mlađu sestru, jer je

procijenila da će sa ženskim djetetom biti više brige u odrastanju i da se otac

s tim ne bi snašao. U novi brak, sa drugim čovjekom, mogla je nositi samo

jedno dijete…

O, znam da je moja majka radi toga patila cijeli život! I nikad ju nisam za to

osuđivao, mada su me mnogi kroz moj život na to nagovarali. Kada sam i sam

postao roditelj, i muž, i kada u svemu tome proživljavam velike kušnje kako

sačuvati odnos sa djecom, kako sačuvati brak, o, danas jako dobro znam što

je prošla moja majka!

Zato ju danas neizmjerno volim i zahvaljujem gospodinu za nju. Nitko od nas

ne može znati što ga čeka u tom obiteljskom životu. I nikome ne možemo biti

suci. A ako jesmo, tada to činimo samo radi svoje sebičnosti i oholosti…

Bez obzira na sve to, pod utjecajem moje bake Terezije, koja je najviše brinula

o meni, kao dijete i osnovnoškolac išao sam na misu svaku nedjelju. Čak sam i

jedno vrijeme ''ministrirao'', pomagao svećenicima kod slavljenja svete mise.

Mogao bih reći da sam tada imao neki odnos s Gospodinom Bogom i cijelim

duhovnim svijetom. Međutim, kako sam rastao tako sam prolazio kroz razne

životne događaje i udaljavao se od Gospodina. Tata se preselio u drugo

mjesto, utjecaj bake Terezije je oslabio.

U srednjoj školi i dalje na fakultetu, Gospodina sam ''izbacio'' iz svojeg života.

Nisam više uopće išao u crkvu, nisam se molio, a crkvene blagdane, u onom

11

socijalističkom društvu, i nismo nešto posebno slavili. No, sakramente sam

sve dobio.

Bio sam ''cijepljen'' vjerom i duhovnošću ... Poslije sam shvatio koliko je to

bilo važno.

Završio sam fakultet, najviše uz moj rad preko Student servisa. Sanjao sam da

budem uspješan, bogat, uvažen, da sagradim kuću, kupim Mercedes, da

imam obitelj. Kroz 10-tak godina, sve sam to, manje ili više, stvorio i imao.

Imao sam posebni društveni status, bio sam predsjednik, direktor, šef. Svi su

me nešto trebali. Imao sam materijalnih stvari, raznih prijatelja, stalno neke

fešte, domjenci, itd. Bio sam tražena osoba za druženja, za rješavanje

kojekakvih tuđih problema.

Stvorio sam i obitelj. Oženio se prekrasnom suprugom s kojom sam imao i

dvoje djece, sina i kćer.

Jednom riječju, kako bi rekao naš narod, bio sam netko i nešto. Imao sam sve.

A opet, nešto nije valjalo. Stalno sam bio nemiran, htio više, bolje. Tražio sam

društva, zabavu, pijanke… I stalno sam se morao opuštati jer sam bio pun

briga. Počeo sam se pitati što ne valja, zašto nisam zadovoljan sa svim tim što

sam imao a prije sam tako silno želio.

Tražeći ispunjenje, susretao sam se s raznim stvarima; reiki, horoskopi,

gatanja, čitao sam i o tuđim iskustvima, primao savjete i predviđanja. Ali opet

ništa.

Pa sam znao otići u crkvu, u koju sam davao puno novaca pa me župnik

nagovarao da bi mu bilo drago da me vidi i na nedjeljnoj misi, dakle, otišao

sam nekoliko puta i tamo. Jer sam čuo od drugih da hodanje u crkvu i vjera u

12

Boga mogu čovjeka ispuniti. I krenem ja u crkvu, na mise. I molim se, koliko i

kako sam znao, gledajući druge oko sebe što rade. I čekam. Čekam. Čekam da

se dogodi neko čudo. Da osjetim nešto posebno. Ništa. Ništa nisam osjetio.

Jest da je bilo lijepo i mirno. Pjevalo se. Ali ništa posebno nisam osjetio. Čak

mi je bilo i dosadno i nisam sve zapamtio od onog što se tamo događalo, jer

su mi misli odlutale prema mojim brigama i mojim načinima opuštanja. I

jedva sam čekao da se misa završi i da izađem van iz crkve.

I dalje me pratio neki neugodni osjećaj da se stalno ''vrtim'' u krugu. Taman

nešto postignem u životu i dođemo do vlastitog stana. A onda već poželim

kuću i vikendicu. Dođem i do toga a već razmišljam o poslovnom prostoru i

apartmanu na moru. Došao sam brzo i do mercedesa. Ali, već sam gledao

neke novije modele…

ZAŠTO NE MOGU STATI I UŽIVATI U SVEMU TOME!? ZAŠTO NE MOGU IZ

TOGA KRUGA ISPRAZNOG ŽIVOTA, KOJI SE VRTIO SVE BRŽE I BRŽE?

ZAŠTO NE MOGU VAN!?

GDJE JE SMISAO ŽIVOTA? GDJE JE ISPUNJENJE?

Razgovarao sam i s drugima, sličnim meni. I oni su imali iste probleme. Svi

smo imali iste probleme, ali smo nalazili stotine razloga da se opravdamo

pred sobom i pred drugima. ''Pa nas nitko ne razumije!'' govorili smo ja i

meni slični. Ni žena, ni djeca, ni roditelji, ni rodbina ni prijatelji.

Pa ja sve moram, i ovo i ono, i bez mene će sve propasti! Bilo je sve manje

zadovoljstva, radosti, mira … A sve više laži, ogovaranja, prijevara, licemjerja

… I sve sam više počeo spoznavati ispraznost takvog načina života. Sve sam

imao za čime sam prije težio i za što sam mislio da je ispunjenje svega što

čovjek može poželjeti; čast, vlast i materijalne stvari. Ali, sve je to bilo izvana.

Drugi su mislili kako je meni super, i mnogi su mi bili zavidni i htjeli su biti kao

ja. A ja sam iznutra bio prazan, nesretan, nezadovoljan, neshvaćen od svoje

13

okoline, zarobljen u nevidljivom krugu iz kojeg nisam mogao ni znao kako

van. I taj, kao nečim začarani, krug mojeg života, postajao je sve uži, i sve se

brže vrtio. A JA SAM IZ NJEGA HTIO VAN.

Želio sam raditi samo pošten posao na pošten način, bez laži, prijevara,

podmetanja, nadjačavanja, osuđivanja.

Želio sam biti više s obitelji, poboljšati odnose sa suprugom i djecom.

Želio sam upravljati sa svojim životom.

Bio sam ''netko i nešto'' a osjećao sam se tako prazno, nemirno,

nezadovoljno.

Nisam tada znao, nisam imao vjere ni duhovnih spoznaja, da osim Gospodina

Boga i njegovih svetih anđela na ovom svijetu postoji i zli i njegovi demoni. I

da je njima jedini cilj uništiti nas ljude, naše duše. A najbolje im to uspijeva

upravo preko onoga čemu sam ja težio.

Preko moći i vlasti koju svi mi želimo.

Preko novaca i materijalnih stvari koje bi svi mi htjeli imati čim više.

Preko raznih uživanja i opuštanja u kojima čovjek izgubi samoga sebe.

Alkohol, droga, seks.

I sve je to dobro dok smo u svemu umjereni. Ali kada želimo i više, i jače, i

bolje, da u svemu postanemo bolji od nekih drugih ljudi oko nas, tada se tu, u

naš život, uključuje zli i njegovi zli demoni i odvode nas od onog što je realno,

što nam realno treba, što je po Božjem.

14

Oni koji vjeruju u Gospodina Boga i vrše Njegove zapovijedi su tom svojom

vjerom zaštićeni i zli bježi od njih i njihove vjere. Napastuje ih ali im ne može

ništa.

No oni, kakav sam bio ja, bez vjere, čvrsto u svojoj oholosti da ja znam sve

najbolje, e takvi su idealan teren za uspješno djelovanje zloga i njegovih

demona koji onda u životima tih ljudi rade puno nereda i uništavaju njih i sve

oko njih.

A da svi oni toga nisu ni svjesni …

15

OBRAĆENJE

U svemu tome sam se ponovno sjetio i crkve. Gospodina Boga.

Vratili su mi se misli na one trenutke kada sam otišao na nekoliko misa. Sjetio

sam se da sam ja sve nešto bio nemiran, okretao sam glavu, ''bacao'' oči

lijevo-desno, a drugi oko mene su mirno sjedili, opušteni, mirnih pogleda.

I kada su mi davali ruke, uz riječi ''Mir s tobom'', oni su mi se smiješili, njihove

oči su mi se ''smiješile'', lica su im bila opuštena, stisak ruke im je bio blag. A

ja sam, kao na nekom sastanku, brzo se rukovao, čvrsto im stisnuo ruke da se

vidi karakter, čvrsto ih pogledao u oči i pazio da me nešto ne zeznu.

I sjetio sam se da, kada smo krenuli van iz crkve, da sam ja htio čim brže otići

a većina ostalih je krenula polako, opušteno, kao da imaju sve vrijeme ovog

svijeta. Vani, ja sam odmah jurnuo prema svojem autu; u mislima što dalje

moram raditi, kuda moram otići … A ostali su radosni, dobre volje, mirno

razgovarali, pozdravljali se i opraštali.

Imao sam osjećaj da nemaju nikakvih briga, da su tako opušteni i mirni. I to

bez alkohola, droga, i dodatnog adrealina.

Zato sam ponovno otišao u crkvu. Ali sada s namjerom da vidim i čujem što rade, što govore i kako se ponašaju ti ljudi tamo. I da probam i ja, ako budem mogao, isto tako.

Tamo nije bilo žurbe, trke, zvonjenja mobitela. Samo lijepe riječi, radosna pjesma, opuštena molitva i mir. Koji mi je najviše trebao. I iznutra i izvana. Zračila je pozitivna atmosfera kao nigdje drugdje.

16

Ali još uvijek je to bilo nekako nedorečeno, još uvijek su mi misli lutale, još uvijek sam znao zaboraviti što je bilo rečeno u propovijedi.

U tim mojim borbama, slaganju novog života, novih odnosa, i dalje sam imao neki teški osjećaj da sam još uvijek u nekom krugu iz kojeg jednostavno ne mogu van. Jer, trajalo je suđenje, čekao sam presudu, radio sam posao koji nisam volio, želio sam bliskost s obitelji ali se nisam mogao ''otvoriti'' prema njima. Želio sam supruzi toliko toga reći ali riječi nisu izlazile iz moji usta…

Ali, u svemu tome, Gospodin je bio kraj mene, davao mi je znakove. I ja sam ih ponekad primjećivao. Želio sam po njima postupiti, ''otvoriti'' se. Ali sam svejedno i dalje svoje osjećaje skrivao u sebi i nisam ih mogao izraziti. Zli i njegovi su još uvijek imali jaki utjecaj na moje ponašanje i odnos prema sebi samom i mojoj okolini.

I onda, jednog jutra, koje je uslijedilo nakon jednog noćnog pijanstva, ''pukao'' sam.

U noći, kad sam došao kući, sa zidova sam poskidao neke slike koje su mi kao smetale. I složio ih na hrpu u hodniku. Supruga i djeca su se ujutro probudili, vidjeli to, ali nisu komentirali jer sam ja spavao u dnevnoj sobi. Supruga je otišla na posao a djeca u školu.

Ja sam se probudio. Vidio sam te slike u hodniku, složene na podu. Pa sam ih vratio na mjesta po zidovima.

I u jednom trenutku sam se osjećao kao najusamljeniji čovjek na svijetu.

Sjedio sam na trosjedu, a kad me pritisnuo taj osjećaj usamljenosti, spustio sam se na koljena i laktima se naslonio na trosjed. Osjećao sam se nemoćno, iscrpljeno, besmisleno.

I počeo plakati i plakati i plakati …

17

Srce i duša su mi se otvorili i kroz misli su mi počeli prolaziti moji grijesi koje sam učinio kroz život. Prema Gospodinu i prema ljudima oko sebe, sve loše što sam činio mojoj obitelji i bližnjima…

Nisam prestajao plakati. Svako sjećanje na sve loše što sam činio drugima i Gospodinu Bogu izazivalo bi novu salvu suza i jecaja. Pao sam na koljena i molio Gospodina za pomoć i oprost grijeha.

Sklopio sam ruke i zavapio prema Bogu, mojem ljubljenom Gospodinu Isusu Kristu …

Otvorio sam Mu srce i dušu. I On je bio tu da mi pomogne. Cijelo vrijeme je bio kraj mene. Pokazao mi je put.

U tim trenucima, na koljenima u dnevnoj sobi naše kuće, ja sam nekako osjetio, skoro fizički, da je Gospodin kraj mene i da me grli.

Suze i jecaji trajali su satima …

No, zli je izgubilo najvažniju bitku.

Kad sam se smirio, odlučio sam priznati mojoj supruzi mnoge laži za koje nije znala. Trebalo mi je dva-tri dana dok sam bio spreman za razgovor. No, donio sam čvrste odluke i uzdao sam se u Gospodinovu pomoć. Priznao sam joj svoje grijehe prema njoj, sve ono što sam nosio u sebi i što me pritiskivalo, sve laži i prijevare za koje nije znala. Bio sam spreman na sve posljedice. I bio sam siguran da će zatražiti rastavu jer je to već više puta prije najavljivala.

Kako je sve to izlazilo iz mene, moja duša i moje srce punili su se mirom. Gospodin je bio tu, kraj mene, u meni. A On sve okreće na dobro onima koji Ga ljube, koji ga zamole za pomoć. Tako je krenulo.

Supruga i ja smo i prije imali relativno dobar odnos i povjerenje jedno u drugo. Međutim, ono što sam joj rekao i nju je potreslo. Tražila je vremena da razmisli. Ja sam bio spreman i za rastavu jer drugo nisam ni zaslužio. No, više nisam želio natrag u laži, muljanja, skrivanja … Vjerovao sam da će Gospodin

18

pronaći najbolji put i u njega sam se potpuno uzdao. A ja sam nastavio dalje sa ''čišćenjem''.

Više puta sam se ujutro, kada to nitko nije znao, odvezao na Mariju Bistricu, gdje su svakodnevno ispovijedi te sam iz ispovijedi u ispovijed otvarao srce i dušu Gospodinu, preko njegovog svećenika, ispovijedao mu svoje grijehe i tražio oprost. Nisam se mogao ispovjediti u našoj župi jer nisam ni toliko vjere ni toliko snage. Bilo me sram. A u Mariji Bistrici me nitko, osim Gospodina, nije poznavao i tamo sam se osjećao nekako sigurno. Svaki put sam nešto novo našao, čak sam u pripremi za ispovijed napisao na papir sve grijehe koji sam se mogao sjetiti i uvijek sam poslije našao neki novi grijeh.

Kroz više ispovijedi, u različitim crkvama, u raznim mjestima, ispovjedio sam sve svoje grijehe kojih sam se sjetio iz prošlosti. I kako sam sve to izbacivao iz sebe, tako sam se počeo puniti nekim mirom i opuštanjem. Nije to bilo lako. Trebao sam doći do dubine svoje duše i srca jer sam unutra skrivao najveće svoje laži, propuste, zataje, zle misli, prijevare, za koje je trebalo imati snage da ih izrečem. Bilo je i mnogo suza. Ali, nakon toga, nisu me više izjedali ti moji grijesi prema Gospodinu, prema supruzi, prema djeci, prema roditeljima, rodbini i prijateljima.

Konačno sam se osjećao opušteno, slobodno u svojem životu. Sve je nekako počelo dobivati smisao. Vjera u Gospodina Boga, nedjeljna misa, svakodnevna molitva, čitanje Biblije i razne katoličke literature donijeli su u moj život neki posebni, duboki mir i spoznaju kako i moj život ima smisao. Svakodnevne brige nisu mi više izgledale tako velike, postao sam zadovoljan svojim životom, tražio sam i pronalazio u ljudima samo dobre stvari.

Došli su dani kada više nisam trebao ništa tražiti. Kada me više ništa nije tjeralo na ''više'' i ''jače'' i ''bolje''. Sve se počelo poslagivati. I sve je imalo smisao.

I shvatio sam zašto. Jer sam svoj život predao na upravljanje Gospodinu Bogu, koji je jedini znao što je za mene najbolje. Jer mi ga je On osmislio, jer me On iz ljubavi upravo takvog osmislio i stvorio i poklonio mojim roditeljima.

19

Jednog dana sam odlučio Gospodinu dati dodatnu pokoru za svoje grijehe pa sam odlučio da ću da ću klečeći proći cijeli križni put na Kalvariji u svetištu Majke Božje Bistričke u Mariji Bistrici.

O kako sam bio naivan! A Gospodin mi je na jednostavan a meni tako razumljiv način pokazao koliko sam grešan čovjek.

Kleknuo sam na početku križnog puta i želio sam krenuti. Mislio sam, ako neću moći odmah cijeli put a onda barem jedan dio. Ali ne, nisam se mogao pomaknuti! S koljenima nisam mogao napraviti niti jedan centimetar prema naprijed. Klečao sam tako dvije-tri minute. Suze su mi navrle na oči. Tada sam shvatio koliki su moji grijesi. Kao brdo Kalvarije koje sam htio prijeći klečeći…

Shvatio sam da trebam puno ispovijedi i pokore, puno molitve, puno života u Gospodinu, kako bi okajao svoje grijehe.

Ali moja duša je bila puna. Ponovno je pronašla svoj put kojega je davno bila izgubila. Gospodin je bio s njom.

Kroz sve to, još uvijek je trajalo suđenje pa je došla i presuda i postala pravomoćna. Moram u zatvor na godinu dana.

Tada sam ponovno vidio kolika je snaga i ljubav Gospodinova jer se kod mene, u mojoj obitelji i kod prijatelja, nije ništa posebno promijenilo u odnosu na novu situaciju. Gospodin nam je svima dao snage da prebrodimo tu situaciju. A pogotovo meni.

Svi su me na neki način žalili, tješili me, a ja sam imao toliko snage da mi nije trebala njihova utjeha. Ja sam njih žalio jer sam znao da oni trebaju pomoći i snage za svoje probleme i svoje ''zatvore'' a nisu se otvorili prema Gospodinu i nemaju njegovu pomoć.

Koliki ljudi žive u svojim ''zatvorima'' zbog bolesti, zbog neslaganja sa supružnikom, djecom, roditeljima, braćom, zbog samoće, zbog ispraznog života, zbog osjećaja nerazumijevanja od strane okoline, zbog siromaštva, zbog bogatstva i zbog drugih problema. Vidio sam na nekima od njih koliko im

20

je teško u životu, da bi rado otišli u zatvor na godinu dana samo da, kada se vrate iz zatvora, bude sve u redu s njihovim životima. Oni su bili u zatvoru, teškim zatvorima svojih života. I nije to bila moja utjeha. Ne, to je, na žalost, bila velika istina.

A meni je zatvor bio najljepši dio mojeg života. Konačno sam se u životu zaustavio. Konačno sam se mogao opustiti. Jer je Gospodin Bog, kome sam predao svoj život na upravljanje, vodio sve onako kako je za mene bilo najbolje.

Imao sam vremena za sebe, dolazio sam do mnogo duhovne literature, rastao sam u vjeri i duhovnosti. Dobivao nove i nove spoznaje o smislu našeg ljudskog postojanja. O tome kako pronaći svoj mir i radost života u svakodnevnim situacijama i odnosima.

I činiti samo ono što mogu, takav kakav sam, tu gdje jesam. To je put.

Po izlasku iz zatvora, nastavio sam tražiti nove i nove odgovore. Ali sada sa Gospodinom Bogom stalno u mislima, prepuštajući Mu da me vodi u svemu.

I dalje radim, i dalje se trudim oko obitelji, i dalje pomažem rodbini i prijateljima. Jer mi je Gospodin da mnogo darova. I jednostavno ih moram koristiti.

Ali više nisam mrzovoljan, ohol, srdit, više mi nisu svi za sve krivi. Odem na misu, ispovjedim se, pročitam dio Biblije ili neku molitvu. I sve ima smisao.

To je to. To je smisao života. Živjeti po Božjim zakonima i zapovijedima. S poštovanjem prema Gospodinu, prema roditeljima, prema obitelji, prema društvu oko sebe, biti umjeren u svemu. A kada se i ''padne'' sagriješi, ispovjediti se, zamoliti Gospodina, preko Njegovog svećenika, za oprost i nastaviti dalje.

Ali uvijek sa mišlju da u onome i onako kako sam ''pao'', sagriješio, više ne želim. DA SE U TOME ŽELIM PROMIJENITI. A kada me kušnje ''polome'', kada mislim da više ne mogu, gospodin mi uvijek ''pošalje'' neku pomoć.

21

Čovjeka, situaciju, događaj. I sve se nekako riješi.

A ponekad imam osjećaj da mi dođe i On osobno. Da me zagrli, da me stisne uza sebe.

Svoje ljubljeno dijete …

22

OLTAR VRH (iz knjige PJESME MOJE DUŠE)

Penjem se prema vrhu spoznati sad svoju muku.

Ta muka guši mene … o Oče dođi i povedi mene.

Prema oltar vrhu kročim ja, vučem noge i hramam sav.

Gledam, gledam prema vrhu … o Gospodine moj odagnaj moju muku.

Penjat ću se prema vrhu, penjat, penjat k oltar vrhu.

Neću prestat hodat jer me Oče vodiš sad.

Sad ti dajem svoju muku… trčim, trčim prema vrhu.

Sad su mi noge lagane… trčim, trčim do Tebe…

A ti si oče raširio svoje ruke: ''Dođi sine u moje ruke.

Da te Otac zagrli i na oltar vrhu oslobodi.

Pogledaj s oltar vrha gdje je sada tvoja muka.

Oslobodio sam te Ja, dođi k Meni u radosti sav.

Sada dijete hodaj sam jer te Ljubav oslobodila.

Slobodno sada hodaj ti u carstvu Moje ljubavi.''

MARIO BLAŽEVIĆ

23

ZATVOR

Kada sam 2004.g. završio u pritvoru, bio je to jedan od najstresnijih događaja

u mojem dotadašnjem životu. Ne mogu reći da je bio najgori, jer nisam baš

od onih koje bi odmah u takvim situacijama uhvatila panika, ali da mi se

srušio dotadašnji svijet, to je sigurno. Prvo te onako, u odijelu i kravati

smjeste u pritvoreničku sobu sa ''madracem'' i ''vojničkom dekom''. Tu sam

mogao gledati u hodnik kroz rešetke koje su se protezale od stropa do poda,

kao da gledam neki film. Tu sam tako i prospavao. A sutradan su me odvezli u

pravi pritvor gdje sam kasnije ostao 20-tak dana. Kada sada o tome

razmišljam, zapravo je to bio i najgori dio mojeg zatvoreničkog života. Ti prvi

dani.

Kada sam bio osuđen, nakon svih pravnih zavrzlama, morao sam na

izdržavanje kazne zatvora. Ali sada sam već bio pripremljen na to. I psihički i

fizički. A pripremio sam i svoju obitelj stalno im govoreći tokom suđenja da

čim traje suđenje da postoje velike šanse da budem osuđen da ću onda

morati na izdržavanje zatvorske kazne koju bi mogao dobiti. Tako je i bilo.

Međutim, ja sam bio spreman za izdržavanje kazne. Pa donekle i moja

supruga i djeca. Mada su i oni, pri prvim posjetama meni u zatvoru, djelovali

zbunjeni, puni suosjećanja i brige za mene i moje snalaženje u zatvoru. Ostali,

rodbina i prijatelji, zatvor su doživljavali preko priča koje su o njemu čuli i

preko televizijskih filmova i emisija koje, blago rečeno, ne dočaravaju uvijek

pravo stanje života u zatvoru.

Kada su mi dolazili u posjete, sve je bilo puno suza, žalosnih pogleda,

suosjećanja, brige i žalosti. I svi su me tješili da će brzo proći, da ću sve to

izdržati a onda bude sve ponovno dobro. Ja sam iz početka pokušao svakome

objasniti da mi je dobro u zatvoru, da se mogu konačno posvetiti sebi, da

mogu razmisliti o svojem dosadašnjem životu, što bih htio promijeniti u

budućnosti, da konačno mogu poraditi i na svojem fizičkom izgledu i zdravlju,

24

itd. Međutim, vidio sam nakon nekog vremena da me ne čuju, da moje izjave

uzimaju kao nešto što govorim samo da mi bude lakše. Pa sam odustao od

pričanja o tome kako mi je nego sam im prepričao neki događaj i skrenuo

razgovor na neku temu koja je bila njima bliska. A tu nisam trebao puno birati

i razmišljati o čemu ćemo razgovarati. Životi tih ljudi bili su puni ''ZATVORA''.

Kakvih zatvora? Životnih, onih koji su puno gori od onoga u kojem sam se ja

nalazio.

Od kada je riječ ZATVOR ušla u moj život puno sam o njemu razmišljao. I

pomalo došao do zaključka, kada sam sve probao, da mi je to, što je trebalo

biti moje najveće životno iskušenje, zapravo bilo jedno novo, posebno

iskustvo koje mi je promijenilo moj život, ali na bolje.

Shvatio sam da sam se zapravo prije toga nalazio u ''zatvoru'' a da sam u

pravom zatvoru zapravo doživio oslobođenje. Kako god to čudno zvuči, moj

odlazak u zatvor je bio zapravo moj izlazak iz zatvora.

Kada si u zatvoru, u sobi sa četiri kreveta na kat i osam zatvorenika, sa WC-

om'' čučavcem'' u istoj sobi, gdje se nad tim ''čučavcem'' svaku večer tuširaš

polijevajući se s vrčem tople vode i gledajući usput televizor zajedno sa svima

drugima, jer ti glava viri iz te priručne kupaone, gdje u toj sobi svaki dan

napraviš na stotine sklekova, leđnih i trbušnih vježbi, gdje ti Biblija postane

omiljena knjiga jer u njoj počneš pronalaziti sve odgovore na svoja pitanja ili

ih počneš tražiti jer ih nigdje drugdje ne možeš naći, došavši u životni

ćorsokak, sve ti najedanput počinje biti jasnije i jasnije. Nekome prije a

nekome poslije.

Ali, svi se, prije ili kasnije, počinjemo pitati isto pitanje. Zašto sam ja tu, što

me tu dovelo? I sve ti počinje biti jasnije.

Pa, zapravo sam vani bio u zatvoru! Iz moje, tada zatvorske perspektive, vidio

sam sasvim drugačije život koji se odvijao vani.

25

Vidio sam neke bolesne ljude koji bi rado otišli godinu-dvije u zatvor ali da,

kada se vrate, budu posve zdravi.

Vidio sam neke roditelje i djecu, gdje bi neki od njih rado otišli neko vrijeme u

zatvor, samo da, kada se vrate, budu opet svi pomireni i radosni u

međusobnim druženjima.

Vidio sam neke žive koji bi rado otišli nekoliko godina u zatvor samo da se iz

mrtvih vrati netko od njihovih najmilijih.

Vidio sam neke usamljene ljude kojima je život, koji su usamljeni živjeli, bio

poput zatvora.

Vidio sam u našem Domu za nemoćne i starije osobe puno ljudi koji su taj svoj

život smatrali zatvorima.

Vidio sam i neke bogate ljude kako svakodnevno, po cijeli dan, trče za

materijalnim stvarima, za ispraznim zadovoljstvima. I okruženi su raznim

ljudima a nemaju prijatelja. A i odnosi u obitelji im nisu nešto posebno bliski.

Jer oni ne stignu davati sebe u te odnose neke sve ljude oko sebe kupuju. O

da vi vidite kakove oni zatvore nose u sebi! Neki bi se od njih rado mijenjali,

neko vrijeme zatvora pa da, kada se vrate, imaju i materijalnih stvari i

ispunjenje, zadovoljstvo i sreću s prijateljima i članovima svojih obitelji.

Vidio sam i neke siromašne ljude koji bi rado proživjeli nešto zatvora da bi po

povratku imali bolju materijalnu situaciju.

Zatvor do zatvora. Rekao je njemački filozof Nitzsche da su nama kršćanima

ODVIŠE TUROBNA LICA.

Ali, vidio sam i neke bolesne, siromašne, usamljene, stare koji su djelovali

veselo, otvoreno, nasmiješeno. Zašto? Jer su sve svoje strahove, laži, brige,

probleme, grijehe, srdžbe, loša djela i loša ponašanja i sve drugo što ih je

mučilo, predali Gospodinu.

26

Gospodin je davno došao, prije 2000 godina, da nas sve uzme na svoj križ i da

od nas otkupi sve naše ''ZATVORE'' da bi mi imali osmjeh na licu, radost na

srcu i svjetlost u očima.

I danas je On tu, kraj nas, i čeka da mu sve to predamo. I nije Njega briga ni

koliko grijeha imamo, ni što smo ni tko smo.

On samo traži da mu priznamo da smo slabi, da bez Njegove pomoći ne

možemo dalje u životu i da Ga zamolimo da On, umjesto nas, nosi dalje sve

ono što nas muči.

I istina će nas spasiti. Jer je On put, istina i život. I čeka da mu se predamo.

Ja sam tako odlučio. Ne želim biti u ''zatvoru''. Želim imati osmjeh na licu,

radost u srcu i svjetlost u očima. Predao sam Mu se u cijelosti.

I smijem se Nietzscheu. Ne, moj dragi Nietzsche, nije turobno moje lice!

SLAVA I HVALA TI GOSPODINE BOŽE!

27

TATE ZATVORENICI

Kad sam bio na izdržavanju kazne u zatvoru u Lipovici, svaki dan, poslije

svakog obroka, šetao sam ispred ulaza u Kaznionicu. Tu nije bilo lišća po cesti

a navečer se lijepo vidjelo jer je bila dobra rasvjeta. Tu sam imao svoj mir,

često molio Krunicu u sebi, razmišljao o svemu i svačemu. A nedjeljom su

popodne nama zatvorenicima dolazile posjete. Supruge, djeca, roditelji,

prijatelji … Dolazili su tu pred ulaz, najavili posjetu i čekali svojeg supruga,

tatu, sina … Puno emocija, puno raznih sudbina. Često sam znao promatrati

te susrete. Tu puno čovjek može naučiti o ljubavi, o odricanju, o

požrtvovnosti, skrivenoj patnji, nadama…

I tako, jedne nedjelje, šetao sam ponovno pred ulazom. Nisam obraćao

pažnju na to što se događa tamo pred ulazom, bio sam u svojim mislima. No,

u jednom trenutku me prenu radostan dječji povik: ''Tata…''.

Dignem pogled i vidim jednu malu djevojčicu, negdje oko 4 godine starosti,

kako stoji ispred ulaznih vrata i gleda prema svojem tati, zatvoreniku, koji je

žurnim korakom prošao pokraj mene idući prema izlazu. Došla mu posjeta.

Žena i njegova voljena kćerkica. Otvori on vrata a djevojčica, ona nije čekala

da se tata javi dežurnom policajcu, ne ona je napravila 2-3 koraka i bacila se

tati u zagrljaj. Tata ostavi vrećicu i digne svoju djevojčicu u zrak. I tako

nekoliko sekundi, a onda ju spusti dolje jer se mora javiti u dežuranu. A

djevojčica suznih očiju gleda za njim. Mama joj je nešto objašnjavala,

vjerojatno joj je govorila da će tata odmah doći, samo da se javi ''stričekima''.

Ma briga djevojčicu za ''stričeke'', ona hoće svojeg tatu zbog kojeg je mamu

''stjerala s pameti'' svojim pitanjima ''A gdje sad tata'', ''Kada ćemo ići k

njemu'', itd.

28

To me podsjetilo na jednu situaciju koja se dogodila nekoliko tjedana prije.

Kod šetnje sam primijetio da tamo pred ulazom polako ''šetkara'' jedan mlađi

zatvorenik i nervozno pogledavao dolje po cesti do rampe. I tako skoro 15-tak

minuta. Onda vidim da nešto razgovara s dežurnim policajcom pa su zajedno

gledali prema pruzi, udaljenoj nekih 200 metara. Policajac ga je pitao da li je

već njegova supruga bila ovdje, da možda nije promašila. Kaže čovjek da je

bila. Najedanput vidim da s lijeve strane, s pokrajnje ceste, trči jedan mali

dječak, 6-7 godina, ugleda svojeg tatu pred dežuranom i trk prema njemu. A

sretni tata pogleda najprije policajca, ovaj mu kimne glavom, pa onda i on

krene ubrzanim korakom prema dječaku, svojemu sinu. Ponovno zagrljaj oca i

sina i dizanje u zrak. Očekivao sam da će odmah iza ugla doći i netko od

odraslih, mama ili netko drugi, s kim je dječak došao. Ali, ne. Prošlo je 7-8

minuta i ja sam već napravio nekoliko krugova. Već je i sretni tata pogledavao

malo nemirno. Kad evo mame s kolicima.

Sin je bio toliko uzbuđen što će vidjeti svojeg tatu da je skoro skroz trčao od

stanice, kilometar i pol, i ostavio mamu s kolicima nekoliko stotina metara.

Samo je jedan tata…

A onda mama izvadi iz kolica malu kćerkicu, tek je prohodala. I mama joj

nešto govori i pokazuje prema tati. A mala, s flašicom čaja u ruci, krene

prema svojem tati. I bacaka se ona s noge na nogu prema svojem tati o kojem

toliko priča njezin veliki brat. Gledam sretnog tatu. Emocije su ga savladale.

Malo gleda sina, malo kćer, malo ženu. A on tu u zatvoru. Ma, zaboravio je on

sada i na životne probleme i na zatvor. Njegova obitelj je s njim.

I tada se prisjetim svojih. Sina i kćeri. Dobro, nisu oni tako mali. Sada su

studenti, brucoši. Prva godina. Razumiju oni, na svoj način, što im tata ovdje

radi. Već pomalo razumiju život. Međutim, kada sam 2004. g. završio u

pritvoru, imali su 14 i 15 godina. Bili su u punom pubertetu. A ja prvi dan

odem na policiju da dam neku izjavu. Kad ono, hop. Hapšenje. U odijelu i

kravati prespavao sam tu noć u policijskom pritvoru. Drugo jutro za Zagreb.

29

Istražni sudac Županijskog suda. Dao sam mu izjavu i on me, gle čuda, pustio

van. Izađem u park na Zrinjevcu.

O kako je sunce odjednom lijepo sjalo!

Supruga je došla po mene. I dođem doma. Djeci je prvu večer kazala da je

tata u zatvoru ali da će biti sve u redu. Kažem joj ja da će se USKOK sigurno

žaliti na moje puštanje iz pritvora i da postoji mogućnost da kroz nekoliko

dana moram natrag u pritvor. Nije me USKOK uzaludno pratio i prisluškivao 7

mjeseci. A ona ne vjeruje. Pa i ja sam se potajno nadao da neću natrag u

pritvor.

Prošla su tri dana u iščekivanju. Bilo je podne, zvono na vratima. Otvorim,

policija. Uručuju mi rješenje da moram odmah s njima u Remetinec. A moja

kćer dođe do vrata i pita ''Tata, tko je to?''. I onda vidi policiju. Na oči joj

odmah navru suze i otrči u sobu. Nisam joj stigao ništa reći. Zovem suprugu. I

ona u suze. Kažem joj da dođe doma jer ja odmah idem za Remetinec. Da

pripazi na kćer, a i sin treba doći doma iz škole. Poslije mi je supruga pričala

da je kćerku našla kako plače iza kuće.

Ma, tada je već počelo odsluživanje moje kazne zatvora!

Nakon 15-tak dana kćer mi je primala Svetu potvrdu u crkvi. Misa, slikanje,

pokloni, zajednički ručak s obitelji i prijateljima. A tata u zatvoru, Remetincu.

'' Bravo tata…'' mislim si ja, ''tako se to radi. Umjesto sa kćerkom ti u

zatvoru.''

A doma sin viče na suprugu da zašto nešto ne poduzme da tata izađe iz

zatvora. I sin i kćer su se tada zatvorili jedno vrijeme u sebe. Sve su nosili u

sebi.

30

Izašao sam iz pritvora za 20-tak dana, ali je počelo suđenje. I nakon dvije

godine, sud me osudio na kaznu zatvora od godine dana. Tata mora u zatvor.

Ajde ti sada kaži to djeci. Sada su to već mladi ljudi. Izlaze i imaju prijatelje.

Kako im reći da će njihov tata u zatvor!? Pa onda tata i ode u zatvor. Sada

moraju prijateljima reći da je tata u zatvoru, da mu idu u posjetu. Malo u

Remetinec, malo u Lipovicu. A znam da su valjda nešto od toga i prešutjeli.

Bilo ih je sram bilo im je neugodno.

E, a da je njihov tata, kao i oni tate s početka priče i mnogi drugi, kada je činio

svoje životne gluposti, mislio na njih, na posljedice koje će pogoditi njegovu

djecu ako tatu uhvate u tim glupostima, možda sada ne bi bio u zatvoru.

Pa dobro, pravdamo se mi tate, mi smo to činili jer smo htjeli svojoj obitelji

osigurati bolji život, materijalne stvari, auto, kuću, novac za školovanje djece,

itd. A da li jesmo? … Pa i nismo. Radili smo to radi sebe i često druge nismo

pitali da li to oni hoće i što njima treba. A posebno to nismo pitali svoje iz

obitelji…

A da se pita našu djecu da li bi radije novi auto i kuću ili tatu u zatvoru, što bi

rekli!?

Ne, ne treba im ni nova kuća ni novi auto! Žele tatu kraj sebe. A ostalo će već

nekako doći. Polako, uz više muke ali će njihovi tate biti s njima. Uvijek kada

ih trebaju.

Pa dobro, sada je gotovo. Tate su u zatvoru. Ali te tate će opet doći van iz

zatvora. Da li su što naučili od svoje djece!? Iz njihovih suza prilikom

zatvorskih posjeta, iz njihovih uplašenih pogleda kada se tata svaki put morao

javiti u dežuranu, iz stisaka njihovih ruku i zagrljaja kod rastanaka.

Da li su tate vidjeli njihove samozatajne poglede kada su im dolazili u posjet,

da li su čuli njihova pitanja i zapamtili njihove razgovore!?

31

Ako su tate iz ove priče sve to vidjele, i zapamtile, onda će sigurno sve

poduzeti da više ne završe u zatvoru.

Ja sigurno hoću. Svojski ću se potruditi da promijenim neke stvari u životu. I

da ne završim ponovno u zatvoru. Svaki dan se molim Gospodinu za to. Jer zli

nikada ne spava. Ali kada se sjetim što sam sve ''priuštio'' svojoj djeci mojim

odlaskom u pritvor i zatvor, čvrsto sam odlučan da se tu više ne vraćam.

I dok se sjetim onih tata s početka priče i svih onih drugih tata po zatvorima,

pitam se, da li su i oni tako odlučili.

Ako ne radi sebe a onda radi svoje djece koja ih trebaju…

Preljubljeni moj Isuse, smiluj nam se.

32

U KLADIONICU JEDNOSTAVNO NE TREBA IĆI

Onog jutra, kada su mi na koljenima, na podu dnevne sobe, prolazili kroz misli

svi grijesi koje sam učinio u dotadašnjem dijelu svojeg života, sve laži koje

sam imao prema drugima oko sebe, posebno me mučila jedna laž koja se

dugo vukla u odnosu između mene i moje supruge. Ta laž me tako gušila,

iscrpljivala, da sam ju odlučio kao prvu iznijeti svojoj supruzi u ''čišćenju''

svojeg života od grijeha.

Za mene je ta laž bila toliko duboka i teška da sam bio siguran, na sve ono što

sam već priredio svojoj supruzi u prijašnjem dijelu našeg života, da, kada joj

priznam tu laž, da će sigurno zatražiti rastavu braka.

Ali, ja sam to jutro spoznao da moj život nema smisla, takav kakav sam živio.

Želio sam ga promijeniti i konačno sam zavapio našem preljubljenom

Gospodinu Isusu da uđe u moj život i da ga promijeni.

I prvo sam odlučio supruzi priznati da sam na kladionici izgubio ogroman

novac. Novac za koji si je netko mogao izgraditi kuću.

Počelo je to nakon toga kako sam završio u pritvoru, ostao bez posla. Poslije

pritvora radio sam samo na pola radnog vremena u jednoj firmi kao pravnik. I

pokušavao pronaći još neki posao. Kako sam radio na pol radnog vremena,

dolazio sam prije kući i gledao televizor. Neke serije, filmove, sportske

događaje. To me toliko zaokupilo da sam si znao i radno vrijeme prilagoditi

samo da bi mogao stići kući i pogledati neki film, ili seriju ili sportski događaj.

Trajalo je to nekoliko mjeseci. Postao sam opsjednut gledanjem tih emisija.

Skroz sam se izgubio. Nakon dugo vremena u svojem životu, imao sam puno

slobodnog vremena i odjednom nisam znao što raditi.

Jednog dana sam uvidio besmislenost onog što sam činio. Pa sam sebi rekao

da je toga dosta, da to moram promijeniti. Ali, nisam znao što raditi umjesto

33

toga. Drugi posao nisam mogao naći. I tu se onda upleo zli ili neki od njegovih

demona. I ovako i onako sam već bio pod njihovim napastovanjima.

Intenzivno sam razmišljao kako bi još mogao zaraditi novac. Dosta sam se

bavio sportom, pratio ga kroz novine i televiziju. Pa mi je jednog dana došla

ideja kako bih mogao probati u kladionicama unovčiti to svoje znanje. Novaca

sam još imao, jer ga je bilo još ušteđenog od prije. Supruga i tako nije nikad

znala koliko novaca imamo jer sam ja brinuo o plaćanju svih troškova i nikad

joj nisam točno rekao kakve su moje zarade. Nju to nije ni toliko mučilo jer je

još uvijek imala povjerenja u mene, bar što se tiče novaca i materijalnih stvari

a novca smo uvijek imali dovoljno.

Tako sam ja odlučio da ću krenuti u kladionice i tamo unovčiti svoje praćenje i

znanje o sportu. Nisam uopće znao u što se upuštam. I prije sam kartao za

novac i dosta dobro zarađivao. Ali, tada sam bio pod kontrolom zloga i on mi

je to davao kako bi sve više ulazio moj život i uništavao moj život i život moje

obitelji. Samo to ja toga tada nisam bio svjestan.

Mislio sam da ja to sve kontroliram, da ću ići u kladionicu, uplatiti nešto

novaca na neki događaj i tako dodatno zaraditi. Ja sam za sebe bio siguran da

nisam od onih koji tamo u kladionicama bez veze, bez kontrole uplaćuju

novac, koji redovno gube jer sanjaju o velikim dobicima. Ja ću to pažljivo, na

manje iznose i na sigurne parove. I tako ću onda dopuniti zaradu koja mi je

nedostajala jer sam radio na pol radnog vremena.

Išao sam u kladionicu s ciljem da zaradim, da se kladim kao da mi je to posao.

O kako sam bio naivan, ohol i kako sam podcijenio zloga i njegove zle duhove!

Jer sam ušao u svijet predviđanja budućnosti, predviđanja budućih događaja.

Igrao sam se boga a samo sam čovjek! A to je područje gdje vlada zli i njegovi

zli duhovi. Oni su duhovi i njima je Gospodin Bog, iz njemu znanih razloga,

dao da mogu spoznati nešto od onoga što će se dogoditi u budućnosti.

34

A to nije dano nama ljudima. I oni ljudi koji imaju vjeru u Gospodina Boga,

njima to nije važno. I oni ne traže svoju zaradu u kladionicama, u klađenju na

to što će se u budućnosti dogoditi. Oni znaju da je ono što će se u budućnosti

dogoditi samo od Gospodina Boga. Samo On to zna u cijelosti. Čovjek to ne

može. A zli duhovi samo koliko im je od Gospodina Boga dano.

A ja nisam imao vjeru u Gospodina Boga. Ja sam ima samo ''vjeru'' u sebe i

svoje sposobnosti. Uopće nisam bio svjestan da sam došao u svijet gdje vlada

zli i njegovi demoni. Svijet kocke, kladionica, kartanja. Uz koje idu ovisnosti o

alkoholu, drogi, bludu. I ne moraš baš u svemu tome ''pasti''. Dosta je samo

da uđeš u jedno područje i zli ti odvodi tebe i tvoju dušu u propast. Ja sam

nešto od toga znao ali sam bio siguran u sebe. Igrao sam se sa zlim a nisam ni

znao. I on me jednostavno i vrlo lako počeo vući prema dnu.

Prvih nekoliko puta sam izgubio. Pa sam onda dobio. Ali, odmah od starta

sam bio u minusu a ne u plusu kako sam se nadao. Pa sam htio to nekako

nadoknaditi. Tako sam počeo raditi ono za što sam na početku bio siguran da

neću raditi. Počeo sam se kladiti na veće iznose, na rezultate sa visokim

koeficijentom, samo da nadoknadim ono što sam prije izgubio.

To je dalje značilo da sam počeo često odlaziti u kladionicu, kupovati novine

sa rezultatima i prijašnjima događajima, cijelu noć čekati neki rezultat. Doma

sam pred televizorom sjedio satima i pratio na ekranu kako će završiti neki

događaj koji mi je trebao da bi nešto dobio, da bi imao dobitni listić. Kada

smo nekome znali doći u posjetu, ja sam znao otići pred televizor i pogledati

na teletekst da vidim kako stoji ona utakmica ili neki sportski dvoboj na koji

sam se kladio.

Postao sam rob klađenja i kladionica. Počeo sam se i družiti s takvim ljudima.

Život mi je samo imao smisao ako se sastojao od klađenja i svega oko njega.

Primijetila je to i supruga. Pa me upitala o tome. Znala je ona već od prije da

sam kartao za novac. Sve sam joj ja to bio rekao. Ali i zato jer sam tamo

dobivao novac. A ovdje sam ga gubio. Rekao sam joj sa je sve pod kontrolom,

35

da se kladim jer pratim sport, da dobivam. Pokazivao sam joj listiće gdje sam

dobivao ali joj nisam pokazivao one gdje sam izgubio. Ona na početku nije u

svemu tome vidjela ništa čudno. Pa ja sam uvijek sve te stvari kontrolirao!

A ja sam počeo sve više gubiti. Zli demon je tu vrlo lukav. Prvo te navuče da

počneš s klađenjem. Uvijek ti nađe onaj način kakvog ti možeš prihvatiti.

Meni je to bilo moje poznavanje sporta, prijašnje dobivanje na kartanju, želja

da zaradim dodatna sredstva za svoj život i život svoje obitelji. Tu me on

''snimio'' i tu me uvukao.

Jer nisam imao Gospodina Boga u svojem životu, nisam u Njega vjerovao,

nisam Mu predao svoj život na upravljanje.

Dakle, kada kreneš s klađenjem, prvo ti dadne da malo dobiješ. Onda te to

pokrene pa misliš da je to normalno. Kreneš neoprezno dalje i za čas si u

minusu.

E sad, kada si u minusu, sada si pod kontrolom zlog demona. Nitko od onih

koji se bavio s igrama na sreću ne staje kada dođe u minus. Svatko to želi

nadoknaditi, svatko misli da će dalje imati bolju sreću, da je sada na njega

red. I krene žešće, sa više rizika, sa više novaca. I stalno se nada da će dobiti.

Tu i tamo dobije neki veći ili manji iznos, ali samo radi toga da ide dalje, da

troši još više.

Tako sam i ja. Dobijem neki veći iznos ali nikako da se vratim u pozitivu. I

nastavim još žešće. I tako sam počeo gubiti sve više i više. Još uvijek sam imao

svoj novac ali sam bio već pri kraju ušteđevine. Supruga to nije znala i nije

pratila jer sam ja prije zarađivao puno više od nje, na razne načine, pa nikad

nije točno znala koliko gdje imamo novaca. Imala je u mene povjerenje a ja

sam ga izigrao…

U nekim trenucima znao sam se upitati da li sam ja ovisnik. Jer to bi me

zasmetalo. To bi značilo da ne kontroliram situaciju a ja sam uvijek

kontrolirao cijeli svoj život. Nisam, sam sebi sam odgovorio. I da bi si to

36

dokazao, nisam po tjedan ili dva otišao u kladionicu. Tako sam sam sebe

uvjerio da nisam ovisnik i da još uvijek sve kontroliram.

Ali, gubitak se samo penjao i penjao. Sve manje sam znao dobiti a sve više

sam gubio. Supruga je bila primijetila da se nešto događa, pronašla je neke

listiće na velike iznose u košu za smeće. Ali ja sam ju ponovno uvjerio da je

sve pod kontrolom, da puno više dobivam nego gubim. Ona je šutke prešla

preko toga ali sam vidio da ju je počelo mučiti nepovjerenje oko toga.

Sve sam potrošio, prodao neke dionice koje smo imali, čak uzeo i neki kredit.

Kada sam došao do dna, nakon dosta muke i borbe, jednog dana sam

jednostavno prestao. Ne mogu se točno sjetiti trenutka ni načina kako se to

dogodilo, ali sam jednostavno prestao. Tada nisam razmišljao od kuda mi

snaga za to što sam prestao. Mislio sam da je to moja odluka i da sam smogao

snage da ju sam provedem u djelo.

No, neki dan, nakon skoro 10 godina od dana kada sam prestao, shvatio sam

da me tada Gospodin Isus ''nosio''. Za sada jedini trenutak u mojem životu

kojeg bi mogao tako opisati. Da me Gospodin Isus ''nosi'' jer ja dalje ne bi

mogao sam. To je bio taj trenutak.

A ja tada, u Njega, uopće nisam vjerovao na onaj iskreni način, rijetko sam

išao na mise i malo sam se molio. Jedino sam Mu se molio da mi dadne sreću

na klađenju a ja ću onda Njegovoj crkvi dati dio tih novaca. I davao sam, deset

posto od onoga što sam dobio. Ali, to je bilo samo radi toga da dobijem još

više. Tako sam došao do dna, do propasti.

A onda je došao On i ''ponio'' me jedan dio mojeg životnog puta.

Ja Ga nisam zvao u pomoć jer u Njega iskreno nisam vjerovao. A On je ipak

došao. Danas znam zašto. Jer On nikome, koji su Njegovi i Njega traže, ne

daje više kušnji nego ih može nositi. A ja sam tada bio u takvim kušnjama da

37

mi je On morao doći u pomoć. Otjerati zloga duha klađenja od mene u tim

trenucima.

Isus me ''nosio'' a ja to nisam znao. Ali On je znao, danas je to i meni jasno, da

ću se ja, ako tako nastavim, raspasti. Propiti, rastaviti, izgubiti obitelj,

dostojanstvo. A to nije bio moj put. Ali sam to morao proći kako bi, nakon

svojeg obraćenja za kojeg isto nisam uopće znao da će mi se dogoditi, dakle,

da tada svjedočim za Njega, da postoji, da je tu među nama, da Mu se u

svakom teškom trenutku svojeg života možemo obratiti.

On me nije pitao za dozvolu da otjera zlog duha klađenja od mene. No, On je

znao da bi se ja s tim složio da sam toga bio svjestan. I On je točno znao što

mi je u tim trenucima trebalo.

No, nakon toga što sam prestao hodati u kladionice, ja svojoj supruzi nisam

ništa o tome govorio. Niti sam joj rekao koliko novaca sam tamo izgubio.

Nekako sam uspio sve to zataškati. Ali, mislim da je tada ona prvi put počela

sumnjati u to da nešto sa našom materijalnom situacijom nije u redu. Poslije

mi je to i rekla, kada sam joj rekao da moramo prodati vikendicu. Ta laž koju

sam u sebi nosio prema njoj jako me mučila. Nisam bio od onih koji to mogu

u sebi dugo nositi. Posebno ne prema onima koje volim.

I nakon godinu i pol dana, od kada sam prestao sa klađenjem, kada se u meni

nagomilalo raznih grijeha, kada sam bio potpuno izgubljen, bez ikakvog smisla

života a prepun raznih duhovnih nečistoća, zavapio sam Gospodinu Isusu za

pomoć. U ono jutro ja sam na podu svoje sobe vapio Njemu, plakao, ridao.

On je bio tamo kraj mene i ušao je u moj život. Jer sam želio da oni njime

upravlja pošto ja više u ničemu nisam vidio smisla i želio sam se očistiti od

silnih nečistoća grijeha koje sam nosio u sebi.

A prva stvar koju sam odlučio učiniti bilo je da supruzi priznam za veliki

gubitak koji sam učinio nekoliko godina prije na kladionici. Jer, moje klađenje

je trajalo godinu i pol dana od kada sam počeo pa dok sam prestao. I još je

38

godinu i pol dana prošlo od kada sam prestao s klađenjem pa dok sam doživio

obraćenje.

Naravno, ona nije mogla doći k sebi.

Meni je bilo svejedno što će ona učiniti jer sam se samo želio riješiti te laži

koja me razdirala i gušila iznutra. Bio sam siguran da će zatražiti rastavu jer joj

je i ovako bilo svega dosta radi mojih drugih grijeha i ponašanja u obitelji. Već

sam i razmišlja kud ću se odseliti od kuće, gdje ću naći neki stan.

Zato sam se potpuno iznenadio kada mi je ona, nakon nekoliko dana

razmišljanja, rekla da ako sam već ja smogao snage da joj to sve priznam, da

će se onda i ona potruditi da mi to i sve oprosti. Ali da je duboko povrijeđena

i da joj treba vremena. Rekla mi je da bi mi puno lakše oprostila da sam ju

prevario dva-tri puta s nekom ženom nego što sam joj godinu i pol dana lagao

i potrošio toliki novac. Da čak novac nije ni bitan nego taj osjećaj da onaj u

kojeg je imala toliko povjerenja, da ju je mogao lagati godinu i pol dana, iz

dana u dan.

Sada, kada pišem ovo svjedočanstvo, jednostavno ne mogu shvatiti kako sam

takav mogao biti i toliko toga lagati, skrivati, muljati. No, moja iskrena vjera u

Gospodin mi daje spoznaje da je kraj svakog od nas i neki demon. Jedan ili

više njih. Koji nas udaraju tamo gdje smo najslabiji. A ja sam bio u tim igrama

na sreću, kartanju, klađenju. Toga je bilo u mojoj obitelji jer je povremeno to i

otac radio. Pa već u srednjoj školi sam se kartao za novac. A poslije, u većim ili

manjim razmacima, cijeli život.

I nevjerojatni su ti demoni, zli duhovi koji nas napadaju u onim našim

odlukama ili karakteristikama gdje smo najslabiji. Ima ih mnogo, prisutni su

kod svih naših grijeha. Nekima je klađenje najmanji problem. Ali oni možda

imaju problema s alkoholom. Ili sa bludnim prevarama. Ili sa prijevarama ili

lažima. Ili ohološću, vlašću, čašću, licemjerjem, taštinom … svugdje je tu

prisutan jedan ili više demona. Mnogo ih ima i samo im je zadatak da nam

39

unište život i našu dušu odvedu u pakao. To im je smisao postojanja i

djelovanja.

I neće nas napustiti ni u jednom trenutku za stalno. Uvijek će se oni vraćati. U

većim ili manjim razmacima. Da provjere u kakvom smo stanju, da li nas

mogu opet zavesti, da li imamo čistu vjeru Gospodina Isusa što nam je jedini

spas. Tako se i meni taj zli duh klađenja ponekad vrati. Pa dobijem napast da

odem u kladionicu. Posebno kada su neka svjetska ili europska prvenstva. Ili

neki važni sportski događaj.

U ovih sam deset godina u dva navrata, po nekoliko puta, ''pao'' i otišao u

kladionicu i nešto odigrao. Jednostavno sam bio u tim trenucima slab.

Gospodin je dopustio zlome duhu da me kuša preko mojih mogućnosti kako

bi ja shvatio da se bez vjere u Gospodina i poštivanje Njegovih zapovijedi ne

mogu sam boriti protiv zloga, njegovih zlih demona i njihovih napasti. Da sam

bez Gospodina Isusa preslab u toj borbi. I ja sam to shvatio.

Jednom mi je pomogla moja krunica oko vrata jer sam jednostavno izašao iz

kladionice kada mi je u misli došla spoznaja da onaj koji nosi krunicu oko

vrata ne može ići u kladionicu. To ne ide zajedno. Nema vjerodostojnosti.

Postala mi je jako teška ta moja krunica oko vrata.

A drugi put, kada sam ''pao'' i otišao u kladionicu, bio sam svjestan svega što

činim. Ali sam htio zaraditi nešto novaca jer sam dobro pratio događaje na

koje sam se kladio. I dobio sam. Ali sam shvatio da tu nešto nije dobro.

Uzeo sam Katekizam katoličke crkve i potražio nešto o klađenje. Da vidim da li

je to grijeh. I nigdje nije navedeno da bi kartanje ili klađenje za novac bio

direktni grijeh. Ali, to te može odvući u druge situacije koje su grijeh.

Jer možda trošiš novac koji ti treba obitelji.

Ili, ideš u kladionicu da zaradiš neki novac, a to sigurno nije mjesto ni način

kako da se zaradi novac.

40

Jer te odvlači od obitelji, posla, molitve, dobrih djela …

Zatim, to je igra na sreću, predviđanje budućih događaja i klađenje na njih. A

budućnost, i ono što će se dogoditi u njoj, samo je Božje.

I to je područje gdje jako djeluju zli duhovi. Jer, ubrzo dolazi do ovisnosti o

svemu što ide uz klađenje, čovjek troši vrijeme i novac na nešto isprazno. A

kako se na kraju uvijek dođe u gubitak, to mogu svi posvjedočiti koji idu u

kladionice, jer svi gube, dolazi do laži, prijevara, srditosti, osuđivanja,

nezadovoljstva … čovjek ubrzo izgubi svoj mir, slobodu, postane ovisan,

prestaje biti potpuno koncentriran na svoj obiteljski i poslovni život.

Neki kažu da u kladionicu idu samo radi malo zabave i da igraju za sitne iznos.

To su samo izgovori. Jer prije ili kasnije to im ''uđe'' pod kožu, stalno prate

rezultate i sportske događaje, odigraju ponekad i za veći novac. Za to vrijeme

nisu s obitelji, ne rade nešto što bi ih trajno ispunilo … I polako ali sigurno

gube slobodu pa upadaju u zamke zloga duha koji im počne uništavati njihov

mir, njihove odnose se drugim ljudima oko sebe a posebno s članovima

obitelji.

Nakon što sam proučio što piše u Katekizmu katoličke crkve, otišao sam i na

ispovijed. Želio sam ipak to sve predati Gospodinu kroz ispovijed i zatražiti

mišljenje i pomoć od svećenika. I taj dragi svećenik koji me ispovjedio mi je

rekao da klađenje i kartanje nije direktan teški grijeh nego da bavljenje time s

vremenom dovodi do drugih, teških grijeha. Da je to ''sklisko'' područje za nas

ljude, područje djelovanja zloga i njegovih zlih duhova i da se sa time ne treba

igrati. Da bi s tim trebao prestati a ako sam prestao da se više tome ne

trebam vraćati.

A ja sam onda sam sebe preispitao da li postoji neki razloga radi kojega bi

Gospodin Bog htio da ja idem u kladionicu. Neki razlog koji bi mogao

opravdati da ja, koji sam dobio milost vjere, obraćenja i svjedočenja za

Gospodina Boga, idem tamo u kladionicu kako bi izvršio Njegovu Svetu Volju

za svoj život.

41

Da li je razlog da zaradim novac … Pa da, htio bi da dobijem neki novac, ali,

kladionica nije ni mjesto ni način gdje bi se trebao ići zarađivati novac za

život. Da, to sigurno nije to mjesto jer se tu radi o predviđanju budućih

događaja na koje nitko ne može utjecati a to je mjesto djelovanja zloga i

njegovih zlih duhova. I jako sumnjam da Gospodin Bog želi od mene da

zarađujem novac za život na kladionici.

Dobro, da li je razlog da ponekad odem iz zabave … Da, ali ako sam iskren

prema samome sebi, to meni ne predstavlja zabavu. Ne znam se kladiti na

sitan novac, reda radi. Ja sam se uvijek kladio da dobijem neki novac a ne iz

zabave.

A ako svoju vjeru u sve to uključim, da li imam nekih mogućnosti da bih kroz

kladionicu mogao pomoći nekome koji je ovisnik u tome, da nekome

svjedočim da se toga treba ostaviti, da to sve vodi k ovisnosti i propasti … Da,

ali tko bi o tome tamo htio sa mnom razgovarati. Ako ne bih dobivao, ne bi

mogao privući pažnju drugih. A kako ih onda nagovoriti na prestanak ako bi i

oni htjeli dobiti kao i ja a ja bih ih nagovarao da prestanu i da to nije dobro…

To jednostavno ne ide.

Tako sam jednostavno iscrpio sva pitanja i dobio sve odgovore.

U kladionicu jednostavno ne treba ići.

To nije mjesto bezazlene zabave nego vrlo opasno mjesto, mjesto djelovanja

zloga i njegovih zlih duhova. Koji svakog onog koji tamo dođe, a mnogi od njih

i kroz njihovo djelovanje, vrlo dobro prouče i pronađu načine kako da od

početne, bezazlene igre i male zabave od njega učine ovisnika, čovjeka koji će

potrošiti mnogo novca koji bi inače poslužio za zadovoljavanje drugih,

osnovnih, potreba njega i njegove obitelji, i kojeg će na kraju uništiti kao

čovjeka. I njegovu dušu.

Kladionica je mjesto gdje se gubi sloboda i mir. Vrlo opasno mjesto. I

jednostavno ga treba izbjegavati.

42

Ja sam sve to prošao i još se borim sa zlim duhom koji me tamo htio uništiti.

Sada znam da je tu, znam kako djeluje i borim se sa njim. Samo, bez

Gospodina Boga ne bih imao nikakvih šansi.

Vjera u Njega mi daje spoznaje što je zapravo kladionica, daje mi spoznaje o

puno drugih prekrasnih stvari koje mi ispunjavaju život i koje me istovremeno

čine slobodnim i radosnim.

A početak svega toga je odlazak na nedjeljnu misu, pa ispovijed, ali iskrena i

duboka, pa pričest, živi Gospodin u hostiji, pa čitanje Biblije, pa razgovori i

razmjena iskustava sa drugim ljudima koji tako žive i vjeruju.

Kada tako osjetiš mir i radost, i smisao svakodnevnog života pa kako god

težak bio, nećeš imati potrebe tražiti ispunjenje u kladionici. To će ti izgledati

isprazno i nepotrebno.

Samo je bitno donijeti odluku da želimo promijeniti život bez smisla u život

koji će imati smisao.

Ostalo će Gospodin Isus.

On samo treba naš ''DA''.

43

IZGUBIO SAM POTREBU ZA ALKOHOLOM

Jedan od prekrasnih plodova mojeg obraćenja, a posebno kroz boravak u

zatvoru, bio je dobivanje spoznaje o tome da sam alkoholičar i da mi upravo

boravak u zatvoru, gdje nisam smio piti alkohol, pomaže u tome da dobijem

borbu sa tom napašću, sa zlim duhom koji me napastovao i doveo do toga da

nisam bio umjeren u alkoholu i da sam polako postajao alkoholičar i ovisnik.

Sa tim zlim duhom alkohola vodio sam borbu u zadnjih 20-tak godina svojeg

života. A uopće nisam bio svjestan neprijatelja protiv kojeg sam se morao

boriti.

U moj život došao je polako i strpljivo, kako samo zli to zna. Čaša ovamo, čaša

tamo, dječji rođendani, obiteljska druženja, svatovi, zabave. Ništa nije

prolazilo bez alkohola. Onda posao, borba za status, nova društva, poslovna

druženja i fešte do dugo u noć, nikako nisu mogla proći bez alkohola i dobre

opijenosti. Jer sam se nekako osjećao opušteniji, mogao sam otvorenije

razgovarati, želio sam da se i drugi tako osjećaju pa da možemo o svemu

otvoreno razgovarati.

Supruga je prva primijetila da nešto nije u redu. Jer sam često dolazio doma

pijan. A i na druženjima gdje je i ona bila, nikad nisam bio trijezan. Počela je

prigovarati ali ja sam se uvijek pravdao da je netko drugi kriv. Te sam morao

piti s ovim radi ovoga te s onim radi onoga, te sam se morao napiti da

napravim ''štimung'', itd.

Onda je jednom prokomentirala da sam postao ovisnik o alkoholu.

''Ja!!?? Ja ovisnik o alkoholu!? Ma to su gluposti.'' Nasmijao sam se na te

njezine riječi jer se uopće nisam osjećao alkoholičarom. ''Pa onda su i svi oko

mene, s kojima sam se družio i radio, bili alkoholičari.'' Glupost, to ne može

44

biti istina. Pa ja samo pijem u društvu. Kada sam bio doma, i po nekoliko

dana, nisam se uopće sjetio alkohola. Pa kakav sam onda ja alkoholičar!?

Po mojem poimanju, alkoholičari su bili ljudi pijani po cijeli dan, koji nisu išli

na posao ili su i na poslu bili pijani, neuredni, bez obitelji, itd.

Nisam tada uopće razmišljao da ne mora uvijek biti tako, da ima i drugih

vidova alkoholizma i ovisnosti o alkoholu. Nisam tada uopće bio svjestan da

sam ja upravo primjer takvog alkoholizma.

Jer ja sam ipak bio alkoholičar, društveni alkoholičar.

Ni jedno druženje, proslave rođendane, razne proslave i fešte, pa čak ni

najobičniji poslovni ručak ili razgovor pri ''klijeti'', nije mogao završiti da se ja

nisam napio. I nikada nisam prvi odlazio doma, uvijek zadnji ili među

zadnjima. I uvijek sam još tražio kuda bi još mogli otići, gdje je još otvoren

neki kafić.

Nisam pio sam, nisam bio ''solotrinker'', kao moj prijatelj koji pije sam, ali u

društvu sam se uvijek napio.

Kad sam se napio u društvu, onda sam morao nekako doći doma pa sam sve

svoje aute u takvom pijanom stanju polupao. Svakoga barem jedanput. I

uvijek u pijanom stanju. A kada sam došao doma, vrlo često sam maltretirao i

svoju obitelj. I većina gluposti koje sam doma napravio bila je povezana s

alkoholom.

Onda nisam tako razmišljao. Tada sam mislio da je za sve te probleme bio

krivo nešto drugo ili netko drugi. No, u svemu tome najviše štete radio je

upravo taj zli duh alkohola.

Nisam znao protiv koga se moram boriti pa nisam nalazio niti adekvatan način

za borbu. Znao sam ja prestati piti i po nekoliko mjeseci. To se dogodilo kada

sam jedanput imao nesreću s autom, totalno ga uništio. Pa iz ljutnje nisam

pio skoro četiri mjeseca. Ali nakon toga ponovno isto. Zli duh, koji je poticao

45

moju ovisnost o alkoholu samo je strpljivo čekao kada će oslabiti moja volja i

želja da ne pijem, da shvatim koliko mi neumjerenost u alkoholu čini štetu.

I tako, kada je krenulo moje obraćenje, kada sam htio van iz kruga zla, kada

sam sve to priznao Gospodinu i tražio Njegovu pomoć, uvidio sam da sam

alkoholičar i da se moram, kako sam se uspio osloboditi zlog duha koji me

poticao na kockanje i klađenje, osloboditi i zlog duha koji me poticao na

neumjerenost u alkoholu. Tko zna, nisam do sada to spoznao, možda je to bio

i isti demon, isti zli duh.

U tome mi je i jako pomogao odlazak u zatvor jer tamo nema alkohola. No,

svaki tjedan sam dolazio doma pa sam mogao piti. Ali nisam. Za vrijeme

izdržavanja kazne nisam uopće pio. Tako sam nastavio i po izlasku iz zatvora.

Poslije sam shvatio da mi je upravo boravak u zatvoru bio onaj prisilni

trenutak, trenutak kada svaki alkoholičar mora prisilno prestati, jer to ne

može sam. Bilo da ode na liječenje a bilo na neki drugi način kao tada ja, kada

sam morao na izdržavanje kazne zatvora.

Tako sam bio prisiljen devet mjeseci biti bez alkohola. Uvidio sam da je tako

za mene najbolje pa sam s tim nastavio i poslije izlaska iz zatvora.

I nije da za sve ovo vrijeme, poslije izlaska iz zatvora,nisam popio baš ništa od

alkohola. Jesam, ali malo i kontrolirano. Za neki rođendan popijem neki

aperitiv i nazdravim sa slavljenikom. Za Novu godinu popijem malo

šampanjca. Probam ponekad kod nekog prijatelja malo vina, da vidim kakvo

mu je kvalitete te godine. Ali, prođe i nekoliko tjedana od jednog takvog

događaja do drugog.

I onda sam na jednoj duhovnoj obnovi u Taboru shvatio da ja nisam prestao

piti da se izliječim od alkohola. Ne, jer onda ne bi pio ništa ili bi u

međuvremenu već počeo ponovno piti.

46

Ne. Shvatio sam da ne pijem radi toga jer sam sve predao Gospodinu, skroz

ga pustio da upravlja mojim životom i počeo sam živjeti život samo po istini. A

kada sam tako počeo živjeti, tu alkoholu nema mjesta. Taj zli duh alkohola

jednostavno je nestao iz mojeg života. Ne zato jer sam se ja žestoko protiv

njega borio i istjerao ga. Istina, bilo je i toga ali to nije bilo tako važno. Ne. On

je sam otišao jer se kod mene i u meni više nije imao s čim ''hraniti''.

''Nestalo'' mu je hrane pa ju je otišao ''tražiti'' negdje drugdje.

Jer on se najbolje osjeća i hrani u čovjeku i okolini gdje se laže, gdje je

prisutno licemjerje, osuđivanje, zavist, oholost, mržnja, srditost, muljanje,

ogovaranje, lijenost, blud. Jednom riječju, tamo gdje nema Gospodina. Svi ti

zli duhovi, koji nas navode na te teške grijehe, veliki su prijatelji i saveznici

zlog duha alkohola. I svi zajedno, ili nekoliko njih, pokušavaju, a vrlo često i

uspiju, razoriti čovjekovu dušu i čovjeka u cjelini i sve njegove odnose s

okolinom.

Kada sam ja pustio Gospodina u svoj život, kada sam Gospodinu ispovjedio

sve grijehe kojih sam se sjetio, kada sam supruzi priznao svoje laži prema njoj,

kada sam od svih tražio oprost i svima ga dao, kada sam donio odluku da

želim isključivo živjeti po Gospodinovim zapovijedima i u njegovoj ljubavi,

onda je zli duh alkohola jednostavno izašao iz mene. Tamna mjesta mojeg

bića, gdje se on volio zadržavati, rasvijetlio je Sveti Duh Božji i tamo se

nastanio.

I najedanput sam ja izgubio potrebu da pijem alkohol.

Izgubio sam potrebu za alkoholom.

Kako je lijepo tako nešto izgubiti! A najprije sam mislio da sam u svemu tome

ja najviše zaslužan, da sam ja vodio i dobio borbu protiv alkohola i da ga se

sada moram paziti, da opet ne počnem piti.

No, sada sam shvatio da ako sam svoj život predao Gospodinu, ako prihvaćam

i idem putem koji je On za mene odabrao, ako živim po Njegovim

47

zapovijedima i svjedočim svojim načinom života svoju vjeru i ljubav prema

Njemu, ako živim po istini, onda tu nema mjesta za alkohol, za zlog duha

alkohola. I tako se sad ja osjećam.

I dok drugima oko sebe objašnjavam zašto ne pijem, od kojih me čak neki i

žale zbog toga, koristim riječi koje će oni razumjeti. Onima koji nisu toliko u

Gospodinu govorim da sam ja svoje popio, da sam skoro sve gluposti u životu,

koje sam napravio, napravio pijan i da radi toga više neću piti alkohol. Onima

koji su jači u vjeri pokušam objasniti da moj život u vjeri i Gospodinu

jednostavno ne ide zajedno s pijenjem alkohola, s neumjerenošću u tome. I

sve zajedno je jedna velika istina.

No, ja znam, jer sam već u prijašnjem dijelu životu znao prestati piti na

nekoliko tjedana, na nekoliko mjeseci, da bih bez Gospodina već odavno

počeo ponovno piti. No, život u Gospodinu ne poznaje neumjerenost u

alkoholu, bar ne onako kako sam ja živio prije.

Čuvam tu svoju snagu i vjeru čestim molitvama, čitanjem Biblije, milosrdnim

djelima, čestim odlascima na mise. I mnogo, mnogo zahvaljujem našem

preljubljenom Gospodinu što je ušao u moj život i spasio me od totalne

propasti.

I sada te molim, preljubljeni Gospodine, ohrabri i uđi u živote i svih drugih koji

se bore sa zlim duhom alkohola. Pošalji Duha Svetoga da im prosvijetli tamna

mjesta u njihovom biću i oslobodi ih toga zlog duha. Jer Ti sve možeš …

A onda se zauvijek Ti nastani u njihovim srcima.

Jer ih takve neizmjerno ljubiš …

48

CENACOLO - GOSPODIN ISUS OSLOBAĐA OD OVISNOSTI OD DROGE

Kada se u svakodnevnom životu povede razgovor o najvećim opasnostima

koje ''vrebaju'' na mlade ljude, kao najveća opasnost uvijek se spomenu

droga i ostali opijati. Isto je bilo i u zatvoru, samo što u zatvoru o tome možeš

razgovarati bez ikakvih zadrški s glavnim ''protagonistima toga filma'', s

ovisnicima i dilerima. I brzo oni tebe nauče što je ''bijelo'' a što ''žuto'', koliko

što košta, kako se može nabaviti, kako se troši itd. Sreo sam tako jednog

zatvorenika, dvadeset četiri godine života a već skoro tri godine izdržanih

kazni zatvora, zbog droge. I vidim, pametan dečko, ima jednu dobru

inteligenciju i stavove o životu, pa ga pitam da što će mu to u životu da troši

drogu. A on meni kaže da on ne troši drogu, da je droga za ''glupake'', da ju je

ona malo probao tamo kada je imao sedamnaest godina a poslije ne, i da ju

on samo prodaje.

To me malo iznenadilo pa sam ga dalje upitao, da zašto se bavi s preprodajom

droge kad je već sad skoro tri godine u zatvoru a još mu je preostalo osam

godina, da će mu cijeli život proći po zatvorima a da vidim da je inteligentan i

da bi si sigurno mogao nešto naći u životu s čim bi se mogao baviti i zarađivati

za život. Pogotovo što mi je pokazivao sliku 2-godišnje djevojčice, svoje

kćerke, koju nije još ni vidio u živo nego preko slika, jer se rodila kada je već

on bio u zatvoru. Rekao sam mu da se za to isplati potruditi, pa ga pitam da

zašto uopće ''dila''. A on se samo nasmijao i kazao da zbog novca, jer nigdje

ne možeš tako brzo zaraditi 300 ili 500 kuna bez ikakve muke. Rekao mi je na

kraju da će nešto probati promijeniti ali nije rekao da će se sa tim prestati

baviti.

Osjetio sam da je on slučaj bez nade, da je sva dobra volja koju će na neki

način akumulirati u zatvoru brzo nestati u nesmiljenom svakodnevnom životu

pa će ubrzo, kada mu ponestane novaca, nastaviti istim putem.

49

Strašno mi je bilo teško i radi njega a pogotovo onih silnih s druge strane te

priče koji su teški ovisnici, čiji životi završavaju negdje u kutu napuštenih

kuća, zaključanih soba. Koji su vapili za pomoći koji nisu mogli dobiti ili je nisu

imali snage prihvatiti.

Zato me posebno zainteresirala jedna tribina, jedno svjedočenje teškog

ovisnika o drogi i svim drugim opijatima, Nikše, koji je svjedočio kako se kroz

život i rad u zajednici CENACOLO uspio izvući i spasiti iz ''pakla droge''.

Osnovna poruka njegovog svjedočenja je glasila: ''BEZ KRISTA GOSPODINA

NE BIH USPIO''.

Jer dragi brat Nikša bio je na dnu svojeg života. U paklu droge, ovisnosti, pa

bolesti, bolnice, liječenja. Na kraju je došao u zajednicu CENACOLO kada su

već i on i njegovi roditelji i prijatelji izgubili svaku nadu. U toj zajednici, na

tretmanu koji traje 3 godine, sve je utemeljeno na vjeri u Krista Spasitelja, na

molitvi, na rad.

Rekao je: ''Bez Krista Gospodina ne bih uspio. Probao sam bolnice i

odvikavanja sa tabletama, sve savjete i razgovore, ali ništa. Tek kada sam se

obratio Bogu, rekao Mu da sam slab, da želim život, tek onda mi je On

pokazao put. Nije bio lagan. Ali ja sam bio mrtav i tražio sam novi život. I bio

sam na sve spreman.''

Danas je čovjek koji je završio fakultet, dobio posao, osnovao obitelj.

A bio je ''mrtav i tražio je novi život.''

Evo nekoliko njegovih izjava koje je izrekao na tribini:

- ''U dubini duše osjetio sam da želim život, želim promjenu.''

50

- ''Ako želite možete se promijeniti, ali tražite pomoć od dobrih ljudi,

otvorenih, iskrenih.''

- ''Najveći neprijatelj je prošlost. Ako se živi u prošlosti rane ne mogu

zarasti nego se povećavaju.''

- ''Što ste napravili, napravili ste. Okrenite se prema naprijed.''

- ''Ulog je vaš život.''

- ''Ovisnost je bolest duše. Mora se imati čista savjest. U društvu te

odmah osuđuju a u Crkvi ti sve opraštaju, nitko te ne osuđuje.''

- ''Novac je puna ovisnost ali ono što vrijedi ne može se kupiti

novcem.''

A teško stanje duha i tijela ovisnika o drogi najbolje je opisao razgovor dvojice

zatvorenika poslije tribine. Rekao jedan zatvorenik, koji baš i nije s voljom

došao na tribinu: ''Čovječe, čuo sam o tom CENACOLU ali nisam znao da je to

tako teško. Nema televizora, novina….pa oni kada izađu van ne znaju ništa o

vanjskom svijetu.''

A drugi mu je odgovorio ''Da, ali i oni ni prije nisu znali ništa a bili su vani. Bili

su 'živi mrtvaci'.''

Da, ovisnici o drogi su ''živi mrtvaci''.

Ali Gospodin Isus sve oživljava. I ''žive mrtvace''.

51

STRAŠAN TERET NEOPRAŠTANJA

Kroz duboku promjenu života, koju sam učinio uz nemjerljivu Božju pomoć,

shvatio sam kako zapravo svaka naša promjena života, iskrena i trajna,

počinje od oprosta. Jer u tom grješnom životu koji nam je u nekom trenutku

izgubio smisao, svi smo doživjeli mnoge povrede, povrede koje su ostavile

dubokog traga na našim srcima i dušama. Ali, isto tako smo i mi, ako ćemo to

uspjeti sami sebi iskreno priznati, povrijedili i mnogo osoba u svojem životu. I

onih najbližih i onih koje smo rjeđe susretali.

Moje obraćenje je počelo spoznajom grijeha koje sam učinio prema svojem

ocu, kada sam na koljenima i u suzama tražio od Gospodina oprost za te

grijehe. Jer od oca to nisam mogao tražiti pošto je već bio 18 godina mrtav.

Prvo sam morao oprostiti sebi. I pitate se sigurno pa kako je to opraštati sebi,

što uopće i imamo sebi oprostiti, pa nismo dva bića pa da jedno drugom mora

nešto oprostiti?

O, imamo itekako. Novi početak nije moguć ako ne oprostimo sami sebi. A

što?

Moramo sami sebi priznati da smo grješni ljudi, da smo učinili puno grijeha,

da smo nesavršeni i da smo puno ljudi povrijedili. I da moramo to priznati

sebi i drugima i tražiti oprost.

Kada to sami sebi priznamo, kada nas to priznanje, te spoznaje o našim

grijesima bace na koljena, i kada takvi, jadni i bijedni, odlučimo to drugima

priznati i tražiti njihov oprost, tada počinjemo opraštati sami sebi.

Tada sami sebe spoznajemo takvima kakvi jesmo, tada počinjemo uviđati i

prihvaćati svoje nesavršenosti, tada si počinjemo opraštati na tome što smo

takvi činili drugima.

52

Jer za svaki učinjeni grijeh nekome drugome, mi moramo prvo sebi oprostiti

na tome što smo učinili a onda to tražiti i od drugih.

Prvo sam si morao oprostiti što sam stalno mislio da sam pun ljubavi i

razumijevanja prema supruzi i djeci a nisam bio.

Pa sam si morao oprostiti što sam mislio da sam svojeg oca volio i bio prema

njemu korektan, a nisam bio.

Pa sam si morao oprostiti silne dane i trenutke kada me nije bilo kod kuće,

kada sam mislio da radim važne stvari i zarađujem novac za obitelj a nisam to

radio.

Pa sam si onda morao oprostiti što sam uvijek htio biti u pravu a nisam to bio.

I puno takvih ''sitnih'' stvari.

Kada sam sebi oprostio i priznao da sam puno toga pogriješio u svojem

životu, došao je red da tražim od Gospodina oproštenje i da ga zamolim

Gospodina da mi pomogne. To mi je bilo najlakše. Tada i nisam znao zašto, ali

sada znam. Gospodin me volio i uvijek je tu, kraj mene, čekao da ga zamolim

za pomoć. Dao mi je slobodnu volju i dok Ga nisam zvao, On se nije mogao

miješati. Nije mogao preko moje oholosti i tvrdoglavosti. Preko moje

slobodne volje.

Tako voli svakog od nas i čeka da Ga zamolimo za pomoć. Jer nas beskrajno

ljubi. Ali želi i da mi Njega slobodno ljubimo. I da nas može voditi onako kako

On zna da je za nas najbolje.

I tako, od trenutka kada sam Gospodina zazvao, kada mi više ništa u mojem

životu nije imalo smisla, kada mi je dao spoznati moje grijehe, od onda me je

Gospodin vodio.

I na ispovijedi, i na mise, i traženje oprosta od svih onih koje sam povrijedio.

Dolazio sam uvijek s otvorenim srcem i svi su prihvatili moje traženje.

53

Jasno, oprost ima dva kraja, traženje i davanje. Ponekad su rane tako duboke

da opraštanje sporo ide. Nema povjerenja, prisutan je strah od novih rana i

povrjeđivanja.

No, od kada sam pozvao Gospodina u pomoć, više o tome, da li će mi netko, i

kako, i kada oprostiti, ja ne brinem. Gospodin je to uzeo na sebe. Ja sam Mu

predao teret svojih grijeha i predao sam Mu sve oproste koje sam tražio i

dao.

I prema supruzi, i prema pokojnom ocu, i prema djeci, i prema onome kojime

prijavio za kazneno djelo, i prema svima drugima.

Vjerojatno neki od vas, koji sa traženjem i davanjem oprosta nisu imali

problema, ne mogu razumjeti koje je to olakšanje, koji teret sam si skinuo s

leđa, kada sam priznao svoje grijehe svima oko sebe i tražio oprost, kada sam

taj teret dao Gospodinu.

Ali svi oni koji nose teret grijeha, STRAŠAN TERET NEOPRAŠTANJA, znate o

čemu govorim.

Moje svjedočanstvo, o predaji tereta grijeha i traženju oprosta Gospodinu,

neka vam je put kako da se riješite tereta. Ja nisam stručnjak, psiholog ili sl., i

ne znam to stručno objasniti. Ali meni to nikada nije bilo potrebno. Kada sam

kleknuo, kada sam raširio ruke prema Gospodinu i počeo mu pričati što mi je

sve na srcu i u duši, Gospodin mi je dao suze i slušao i slušao. Kada sam mu

sve ispričao i kada su suze stale, u misli mi je poslao sve što trebam napraviti.

Kome se ispričati, kome poslati pismo, od koga tražiti oprost, kome dati

oprost. Sve.

A sve počinje time da morate pogledati u svoju dubinu, u svoje skrivene

kutke, za koje samo vi znate, i ''izvući'' ih pred Gospodina. Jer On za sve to

zna, samo čeka da vidi da li ste vi spremni to podijeliti s Njim. Kada pobijedite

sebe i sebi oprostite, možete to sve napraviti i s drugima.

54

Vjerujte, nije mi to bilo lako. Ali, kako mi je nakon toga bilo lijepo! Bio sam

kao ptica, konačno sam kontrolirao svoj život! Konačno nije bilo strahova,

skrivanja, laži i zabluda. Gospodin je sve uzeo na sebe.

Probajte i vi. Počnite od sebe i dođite do Gospodina. On vas čeka i voli.

No, nemojte misliti da se zli neće braniti, da neće pokušati da vas odvrati od

vaše nakane. Dolazit će vam u misli strahovi poput toga da što će vam taj

drugi reći, kako će reagirati, da li neće biti grub prema vama ili će vam dolaziti

misli i osjećaji bijesa i povrijeđenosti pa ćete sami sebe uvjeravati da taj drugi

nije zaslužio da mu oprostite da vas je previše povrijedio, da nemate ni snage,

ni volje a kamoli ljubavi da mu oprostite.

Zli će vas pokušati na sve načine odgovoriti od toga da tražite ili dadete

oprost. Jer zli zna da nakon oprosta dolazi ljubav a to je osjećaj kojega zli ne

pozna i bježi od njega i najviše ga mrzi. Budite pripravni na te kušnje zloga pa

vam neće moći ništa.

Molite gospodina da vam dadne snage, vjere i ljubavi. Baš ovim riječima.

I nemojte dugo čekati. Jer već sutra nekih od nas neće biti. I nećete imati

kome oprostiti ili zatražiti oprost.

A kada dođete pred Gospodina, jedno od prvih Njegovih pitanje će biti jesmo

li se na zemlji sa svima pomirili. Nemojte se tada dovesti u situaciju da

morate zamuckivati. Bolje da sada zamuckujete pred nekim s kojim se trebate

pomiriti nego gore pred Gospodinom.

Sada imate mogućnost izbora a gore to nećete imati. Bit će samo ''škrgut

zubi''.

Zato, skinite teren neopraštanja sa svojeg srca i svoje duše.

55

ZAŠTO IDEM U CRKVU

Čovjek na izdržavanju kazne zatvora ima velike mogućnosti da o svemu dobro

razmisli. O svojem dosadašnjem životu, o svojem radu i zanimanju, o svojoj

obitelji i prijateljima, a mnogi počnu tražiti Gospodina. Jer, kad je čovjeku

teško, kažu da ga to Gospodin zove. Netko to prepozna a netko ne.

Tako je bilo i u zatvoru. Neki su čitali knjige od poznatih vjerskih pisaca i

karizmatika, neki su se počeli češće moliti Gospodinu i raznim svecima s time

da se najčešće molila krunica Djevice Marije. Ali, vrlo rijetke sam od njih viđao

na zatvorskoj misi. Jest da je misa bila rijetko i kratka ali nisam ih viđao. A

onda sam se sjetio svojeg života prije zatvora i kako sam rijetko odlazio na

misu u crkvu. Baš rijetko.

A što zapravo predstavlja crkva i misa za nas vjernike?

Crkva je sveto mjesto za svakog kršćanina gdje se obavezno, prema Božjoj

zapovjedi, nedjeljom, a i u druge dane, okuplja zajednica kršćana na svetoj

misi. Crkvu je ustoličio naš Gospodin Isus na Pedesetnicu, Duhove, kada je na

svoje učenike, buduće apostole, poslao Svetoga Duha. ''Zajednica se sastaje

u Gospodinu.'' To je misao vodilja svih svetih misa.

Papa Ivan Pavao II je rekao: ''Sveta Euharistija je znak prisutnosti Boga, koji

nam se dariva jer nas voli.''

Svaki dobar kršćanin bi, osim svojih posebnih i osobnih molitava kod kuće i na

drugim mjestima, morao barem svaku nedjelju i većim crkvenim blagdanom

otići u crkvu i prisustvovati misnom slavlju. Ali nije to tako. Nije bilo niti na

izdržavanju kazne zatvora. Zašto?

56

Često sam si pokušao odgovoriti na to pitanje. Zašto ima toliko mnogo

kršćana, mnogi pobožno žive, mnogi se kod kuće mole, slave Gospodina a ne

odlaze u Njegovu kuću?

U nekim diskusijama sa rodbinom ili prijateljima na takvo sam pitanje često

dobio odgovor da ne idu u crkvu na misu zato jer je župnik ovakav ili onakav.

Jer je taj isti župnik rekao ovo i ono ili napravio ovako i onako.

Pa i ja sam se, u početku takvih razgovora, dao navući na temu župnikova

ponašanja dok nisam shvatio da se udaljavamo od teme. Pa župnik ne može

biti razlog niti našeg odlaska u crkvu a niti našeg ne odlaska u crkvu!

Odnosno, ne bi smio biti. Da, dobro, i ja sam u svojem životu susreo nekoliko

župnika i svi su bili različiti. Pa normalno, pa i oni su samo ljudi od krvi i mesa.

I kao takvi grješni. Da, kako god to možda nekome čudno zvuči, i župnici su

grješni ljudi. Jer svi koji su rođeni od Adama i Eve odmah su, svojim

rođenjem, postali grješnici, radi svojeg grješnog praoca i pramajke. Samo što

su svećenici pozvani od Gospodina da mu služe, da mu budu produžena ruka

u njegovom poslanju i što oni u svakodnevnim molitvama nastoje širiti to

poslanje na nas. Ali i njih zli napada svakodnevno i žestoko. Pa zlome nema

milijeg i boljeg nego ako može ''slomiti'', da padne u grijeh, jednog poslanika

Gospodinovog! Kad sam bio u zatvoru, mi zatvorenici smo znali reći, za onoga

koga je policija uhvatila zbog nekog kaznenog djela, ''da je pao''. Tako i

svećenik. Ali, Gospodin će njega spasiti. Uz ustrajnu molitvu, ''pali'' svećenik

biti će izvučen iz ruku zloga i vraćen na put svog poslanja.

Slušao sam na vijestima o velikim nedjelima koje su radili svećenici katoličke

crkve u Irskoj, Belgiji, Njemačkoj i dr. Velika nesreća, puno je bilo ''palih''

svećenika. Puno su boli i patnji učinili. I čujem komentar '' Da, vidiš što rade

ovi svećenici pedofili, pa kako da čovjek onda ide u crkvu i da vjeruje u Boga''.

57

E da, tu stanemo. Tu je poanta i mojih diskusija s prijateljima i odgovora na

ovaj komentar. Dobar kršćanin (ne)ide u crkvu radi svećenika nego radi

Gospodina Boga i vjere u Njega.

Crkva je mjesto okupljanja kršćana od kada ju je Gospodin Isus ustoličio. Ona

je mjesto gdje kršćani u zajedničkoj molitvi prijateljuju s Gospodinom. ''Gdje

su dvojica ili trojica u moje ime sabrana i ja sam s njima''. Nije Gospodin rekao

gdje se jedan moli. Ne, ali je sigurno Njemu posebno drago kada mu se mi

obraćamo sami, sa svojim molitvama. No, On želi, i takvu nam je zapovijed

dao, da nas je čim više sabrano u Njemu. Onda je molitva jača, mi smo jači u

Gospodinu i zli gubi bitku.

Tako sam jednom pročitao malu knjižicu koja mi je zaokupila pažnju upravo

zbog ove teme. Knjižica se zove ''SEDAMDESET SEDAM MILOSTI KOJE

PRIMAMO PO SVETOJ MISI''. Zamislite, netko je nabrojao 77 milosti koje mi

dobivamo prisustvujući svetoj misi! Prvo nisam mogao vjerovati da stvarno

toliko milosti postoji koje gubimo tj. ne primamo svojim izostankom s misnog

slavlja. Ali, kada sam ih sve pročitao, u to sam se u potpunosti uvjerio.

Nabrojat ću samo neke onako kako su navedene u toj knjižici:

– zbog tebe Sin Božji silazi s Neba i skriva se u sv. Hostiji,

– za tebe se Krist prikazuje kao najmoćnija žrtva pomirenja i čini da

uvrijeđeni Bog postane tvoj prijatelj,

– oprašta ti tvoje lake grijehe ako si voljan izbjegavati ih,

– ispravlja mnoge tvoje nemarnosti i krivo vršena dobra djela,

– sv. Misom častiš Kristovu muku na najbolji način i postaješ sudionik

tih plodova,

58

– sv. Misom najbolje častiš i razveseljavaš Majku Božju,

– kada svećenik prikazuje u tvojoj prisutnosti sv. Misu njezina moć

odvraća Zlog duha od tebe,

– IZREČENA MOLITVA NA SVETOJ MISI JE MOĆNIJA NEGO ONA

IZVAN SVETE MISE,

– po svakoj sv. Misi zadovoljavaš za više kazni nego bilo kojim teški

činom pokore,

– kad god se ponizno udaraš u prsa, toliko puta postižeš oproštenje

svojih grijeha,

– ako u stanju grijeha pobožno pratiš sv. Misu, Bog ti pruža milost

obraćenja,

– sv. Misom bit ćeš ojačan u kušnjama koje bi te inače savladale,

– vjerojatno ćeš imati kratko i blago Čistilište jer si svojim sv. Misama

platio najveći dio svojih vremenitih kazni,

– bijednicima, bolesnicima i umirućima možeš najbolje pružiti pomoć i

utjehu prikazujući za njih sv. Misu, itd.

Kada sam razmišljao o pisanju ovog članka nadahnuće mi je davala jedna

moja prijateljica koju život nije mazio. Između ostaloga se i rastala od muža

jer nije smogla snage da obrati i promijeni svojeg muža i da u toj svojoj nevolji

pronađe snagu za molitve kojima bi očuvala svoj brak. A nakon svega toga

doživjela je veliku milost i poziv od Gospodina. Međutim, nije više mogla

primati Gospodina na misi kroz hostiju, nego je samo mogla prisustvovati i

učestvovati u ostalom dijelu mise i to u zadnjem dijelu crkve. I vjerojatno se

59

zbog toga strašno puno molila kod kuće, na koljenima, pred Gospodinom. A ja

sam stalno osjećao da to nije to, da se treba ići moliti u crkvu, na misu. Jer

tamo će sigurno Gospodin biti s njom. I ona je to znala, samo joj je nekad bilo

lakše izjadati se Gospodinu na samo, kad ga već nije mogla primiti kroz

hostiju na svetoj misi.

Zbog svega toga, jer nije mogla primiti pričest, hostiju, živog Gospodina Isusa,

nije baš često išla na nedjeljne mise. Jednom sam joj rekao da sam siguran da

će ona nekako uspjeti pred Gospodinom opravdati svoju rastavu i sada život u

grijehu sa drugim čovjekom. Jer je tu bilo i puno situacija koje su išle i njoj u

prilog. Ali sam joj rekao da nisam baš siguran što će odgovoriti Gospodinu

Isusu kada jednog dana dođe pred Njega i On ju upita da zašto nije išla na

nedjeljne mise. Sigurno je o tome razmišljala jer sam ju kasnije vidio da je

redovno dolazila nedjeljom na mise.

Lijepo se moliti u tišini svoje sobe ili na nekom drugom prikladnom

mjestu. Mnogi od nas se svakodnevno mole i Bogu Ocu i Kristu, Sinu i

Duhu Svetomu, i Svetoj Majci Mariji, i anđelu čuvaru, i mnogim

drugim svetima. Bez tih molitvi nema kršćanskog života. Ali, to nije

smisao kršćanskog života u vjeri i molitvi. I naš Gospodin se puno

molio sam u samoći. Sjetimo se samo njegovih molitvi svome Ocu, u

krvavom znoju, u Getsemanskom vrtu. Ali još više i stalno je tražio

vjernike i nevjernike da im propovijeda o Kraljevstvu Božjem i kako u

njega doći, a isto je tražio od svojih odabranih učenika, kasnijih

apostola, da idu i propovijedaju vjeru i među izabrane i među

pogane. Rekao im je da se okupe i zajedno mole. Nije im samo rekao

da sami mole niti je On to činio. I na kraju, ustoličio je crkvu kao

mjesto gdje će On, nakon uzašašća na Nebo, svaki put doći natrag,

među nas ljude, kada se ZAJEDNICA BUDE SASTALA, da kroz Svetu

euharistiju, svetu hostiju koju ćemo primiti, On bude naše spasenje

pred Bogom Ocem za vječni život.

60

Nema veće snage na ovom našem svijetu nego što je zajednička molitva

vjernika okupljenih u crkvi u Kristu, našem Gospodinu.

Zato nikad nemojte zaboraviti ići u crkvu na svetu misu. Ni svećenik, ovakav ili

onakav, ni sama zgrada crkve, ovakva ili onakva, ni loše vrijeme, ni udaljenost,

ni umor, ni životni problemi neka vas u tome ne spriječe.

Nemojte razmišljati kao jedna žena, nepraktična vjernica, koja je vodila brigu

o radu nas zatvorenika. U nekim diskusijama sa mnom o vjeri i vjernicima

izjavila je da je primila sve crkvene sakramente ali da ne ide na mise u crkvu

jer joj se ''smrači'' kada tamo vidi žene koje tamo kleče i mole, ''prave se

svetice'', a kada izađu iz crkve u svakodnevni život onda jedva čekaju da

ogovaraju, da podmeću drugima i lažu, itd.

Ja sam joj na to rekao da mi ne možemo biti suci drugima, to može samo

Gospodin, a na nama je da idemo na misu jer je to Gospodinova volja. A bila

je vrijedna žena te mi je kazala da se nada da će, kad dođe pred Gospodina,

on uzeti u obzir da se ona trudila da bude dobra, vrijedna i da pomaže

drugima. Bilo mi je nje žao jer uz svu dobrotu ona nije žudjela za

Gospodinom. Ali Gospodin je i za nju imao put i poslanje kao i za svakog od

nas. Ja sam se samo nadao da će ona prepoznati njegov poziv. Jer bez odlaska

u crkvu na misu ona se nalazila na vjetrometini zla, bez tih velikih milosti i

zaštite euharistije.

I ja sam nebrojeno puta imao raznih razloga da izbjegnem odlazak u crkvu na

misu. Većinom sam, tako sam si odredio, išao u crkvu na misu nedjeljom

navečer. I onda su dolazila iskušenja od zla. Te je bilo nešto interesantno na

televiziji, te smo bili negdje u posjeti ili je netko trebao doći k nama, te mi se

nije išlo ponovno spremat i oblačit, te je bilo loše vrijeme, te ovo te ono. Sve

sam se iznutra mučio da li da idem ili ne. Jer, zli nikada ne spava, zli je koristio

svaku moju slabost da me odvrati od Gospodina. Ali, kada sam uspio to

prebroditi te sam otišao u crkvu, osjetio sam neko posebno ispunjenje i mir.

61

Pogotovo kada sam se poslije vraćao kući s mise. Sve je imalo smisla. I

problemi, i idući radni tjedan, itd. U crkvi sam bio s Gospodinom. Moglo je to

biti bilo gdje, mogao je propovijedati bilo koji svećenik, moglo nas je biti više

ili manje ali Gospodin uvijek dođe, On me uvijek čeka. Da mi dadne utjehu, da

mi razbistri misli, da mi dadne neki savjet i da moje grijehe uzme na sebe.

Dođi i ti, donesi sa sobom svoje strahove, probleme, svoju patnju i iskusi moć

koja je u crkvi kada traje misa. Ako i nisi bio dugo na misi i ne znaš sve molitve

i tijek mise, ne brini, dio si ZAJEDNICE KOJA SE SASTALA, dio si zajedničke

molitve a time si zaslužio i dio milosti koju će Gospodin udijeliti svojoj

zajednici.

I zapamti, zbog tvoga spasenja Bog Otac šalje u crkvu, na svaku misu, svoga

ljubljenoga Sina.

I nema toga tvoga grijeha i unutarnje patnje koje Gospodin neće uzeti na

sebe.

Zato ja idem u crkvu.

Dođi i ti.

62

SMISAO ŽIVOTA

O smislu života često sam razmišljao. Pogotovo kada sam u životu malo stao i

počeo se ''okretati'' oko sebe jer me nešto smetalo, neko nezadovoljstvo se

javljalo iznutra koje nisam mogao objasniti. Pogotovo jer mi se činilo da

nemam nekog razloga za nezadovoljstvo. Imao sam i obitelj, i društveni

status, i dobra primanja, i materijalne stvari, i zdravlje…

Pa zbog čega sam se onda znao osjećati nezadovoljno!?

Dugo sam tražio odgovor na to pitanje. Tražeći ga, samo sam se vrtio u krugu.

I ne bi ga ni našao da mi se Gospodin nije smilovao i poslao mi kušnju pritvora

i zatvora. To i onako nije bila neka kušnja jer sam bio grješan čovjek pa sam

sve to i zaslužio. Ali, Gospodin me stalno zvao k sebi. A ja sam ga konačno

čuo.

Shvatio sam da od prvog trenutka kada čovjek počinje shvaćati svoje

postojanje, počinje njegovo traženje smisla života, traženje ispunjenja

iznutra.

Ako je kršćanin i ako je kršten još kao dijete, smisao života mu je dan. Samo

on toga tada nije svjestan. I život mu krene dalje.

Već kao dijete čovjek traži razne stvari da ga ispune. Igre i igračke. Ali, ako se

prisjetimo, nijedna nas igra nije mogla ispuniti svaki put do kraja. Jer, nekad

smo morali biti oni koji na kraju izgube, nekad se nismo imali s kim igrati,

nekad je sve bilo dobro ali je postalo dosadno. Isto je bilo i s igračkama. Od

kojekakvih vlastitih verzija praćki, lukova i strijela, puški i pištolja, lutki i dr.

pa do raznih verzija sanjki, skija, itd. Sve je bilo dobro dok smo o tome

63

razmišljali, pripremali se za to, izrađivali. Ali kada smo se nekoliko puta s tim

igrali, postalo nam je dosadno i tražili smo već nešto drugo ili na drugi način.

Nismo ni kao djeca bili ispunjeni.

Tako smo rasli, postali mladi ljudi. I tada ponovno 'bum i tras'. Borba za život.

Treba stvoriti obitelj, osigurati materijalne stvari. Trči, skači, ideš spavati s

brigama i s njima se budiš. Začas se, za one koji su u braku, izgubi ljubav, sve

postane svakodnevnica, dođu djeca pa brige postanu veće i raznovrsnije.

A mi stalno imamo osjećaj da se vrtimo u krugu. Taman mislimo da smo nešto

napravili i završili i da ćemo sada malo zastati i odmoriti se. Malo uživati. Ali

ne. Nešto nam ne da mira. U društvenom životu svi bi mi željeli biti poznati i

cijenjeni od drugih, da smo netko i nešto. Pa kada to postanemo, predsjednik

nečega, šef, direktor, vođa ili sl., onda smo puni, mi smo važni. Ali već kroz

neko vrijeme to nije dovoljno. Hoćemo nešto dalje, hoćemo biti još važniji,

najvažniji.

Čim imamo više materijalnih stvari hoćemo još više. Čim više ih imamo tim se

više treba o njima brinuti. Sa svakom novom stvari, koju si priuštimo, manje

je zadovoljstva. Dođemo do stana, hoćemo kuću. Dođemo do kuće a usput

sanjamo o nekoj vikendici ili apartmanu na moru. Ili oboje. Dođemo, svi

presretni, do prvog vlastitog auta, već sanjamo o drugom autu. Bržem,

boljem, skupljem. Ispunimo si san, kupimo željeni auto. I zadovoljni smo.

Netko kraće, netko duže. Ali svi opet ispočetka, počnemo željeti i sanjati

nešto drugo.

Da, i što će mi onda to sve za čim trčim a ne ispunjava me, nema one iskrene i

duboke radosti? Pa si pokušamo dati odgovor, sami sebi objasniti da nam to

treba da bi obitelj bolje živjela, da djeci osiguramo bolju budućnost, da se oni

ne bi trebali mučiti.

64

A zašto, zar su oni nesposobni, nemaju ruke, noge, pamet da si sami osiguraju

potrebno za svoj život!?

Ne mogu, kako treba, živjeti svoj život pa bih onda još htio živjeti i život svoje

djece pa možda, ako je moguće, i život svojih unuka. Da se i oni ne moraju

ništa mučiti. Da im sve dam, da oni ništa ne moraju raditi, da uživaju, pa da

im onda postane dosadno, da se počnu opijati, drogirati, bludničiti, itd. Da

budu prazni i nezadovoljni kao što sam bio i ja.

Zar im to želim? Pa naravno da ne, ne i ne.

Pa što onda da radimo? Gdje je smisao života? Gdje je ispunjenje?

Ja mogu za sebe reći da sam, manje ili više, sve probao, na ovaj ili na onaj

način. I dobro i loše.

Rodio sam se i živio u siromaštvu. Završio sam fakultet, sanjao sam da budem

uspješan, bogat, uvažen, da vozim Mercedes, da imam obitelj. Kroz 10-tak

godina sve sam to, manje ili više, stvorio. Ali me to nije zadovoljavalo.

Želio sam više, brže, jače od drugih. I stalno sam se morao opuštati jer sam

bio pun briga. Počeo sam se pitati što ne valja, zašto nisam zadovoljan sa svim

tim što sam prije silno želio, zašto ne stanem, zašto ne izađem iz toga kruga

koji se vrtio sve brže i brže!?

Razgovarao sam s drugima, sličnim meni. I oni su imali iste probleme. Svi smo

mi imali iste probleme ali smo nalazili stotine razloga da se opravdamo pred

sobom i pred drugima. I budili smo se svako jutro sve bolje nezadovoljni, sve

bolje prazni, život za nas nije imao neki posebni smisao… Tražili smo ga.

Susretao sam se s raznim stvarima, reiki, horoskopi, čitao sam i slušao o

tuđim iskustvima, primao savjete i predviđanja. Ali opet ništa.

65

Ponekad sam znao otići i u crkvu, posebno za blagdane. Pa ja sam kršćanin,

imam sve sakramente. Jest da sam na sve to gledao kao na naše dobre

običaje. No, tamo sam slušao od drugih da te hodanje u crkvu i vjera u Boga

može ispuniti. Možda je tu ono što tražim. Zato sam odlučio češće otići u

crkvu. Molio sam se, koliko i kako sam znao, ponavljajući ono što su radili

drugi oko mene. I čekam. Čekam da se dogodi čudo. Da osjetim nešto

posebno.

Ništa. Ništa nisam osjetio. Jest da je bilo lijepo i mirno. Pjevalo se. Ali ništa

posebno nisam osjetio. Čak mi je i bilo dosadno i nisam sve ni zapamtio što se

tamo događalo, jer su mi misli odlutale prema mojim brigama i mojim

načinima opuštanja. I jedva sam čekao da misa završi i da izađem van, da

pogledam na mobitel da li me tko zvao, da si popijem pivu, ili odem u

kladionicu, ili nazovem nekog prijatelja da se nađemo, koji je isti kao i ja i koji

me jedini može razumjeti.

Dobro, prođe i to. A ja sam nastavio tražiti dalje i dalje i nikako nisam

uspijevao pronaći to unutarnje zadovoljstvo, radost i smisao mojeg

svakodnevnog života. Samo nemiri, neispunjenja, nezadovoljstva. Otvorena i

prikrivena.

U svemu tome, ponekad su mi se misli opet vratile u crkvu, na onu smirujuću

atmosferu tamo. I odlučim ponovno otići u crkvu. Ali sada s namjerom da

vidim i čujem što rade, što govore i kako se ponašaju ti ljudi tamo. Da probam

i ja, ako budem mogao, isto tako.

Na prvoj takvoj misi bilo mi je teško. Misli su mi lutale. Tu i tamo sam nešto

uhvatio. Najlakše mi je bilo kada su se molile molitve koje sam znao, 'Oče naš'

i 'Zdravo Marijo'. Pa sam čekao kada si budemo međusobno budemo zaželjeli

'mir s tobom', da svakome oko sebe dadnem ruku i to zaželim, mirno ga

gledajući. Toliko dobrih želja, na jednom mjestu, od više ljudi koje ni ne

poznajem. To mora biti pozitivno i dobro. Nisam se žurio iz crkve, čekao sam

66

da završe zadnji tonovi završne pjesme. Uživao sam u pogledu na mirna i

radosna li 'bakica i dedeka', žena i muškaraca. I mene je to počelo preuzimati.

Prije mise sam isključio mobitel pa sam vidio da i bez njega mogu biti tih

jedan sat vremena.

Polako ali sigurno sam skoro svaku nedjelju nastojao ići na misu i bio sam sve

opušteniji. Tamo nisam nikoga čuo da govori riječi mržnje, oholosti, srdžbe,

nepoštenja.

Tamo nije bilo žurbe, trke, zvonjenja mobitela. Samo lijepe riječi, radosna

pjesma, opuštena molitva i mir. Koji mi je najviše trebao. I iznutra i izvana.

Zračila je pozitivna atmosfera kao nigdje drugdje.

Ali još uvijek je to bilo nekako nedorečeno, još uvijek su mi misli lutale, još

uvijek sam znao zaboraviti što je bilo rečeno u propovijedi.

I onda, na jednoj misi, shvatim. Pa mi ljudi smo grješni od kada smo se rodili! I

cijeli život griješimo! Ali zato nam Gospodin stalno daje mogućnost ispovijedi,

molitvi pokore i oproštenje grijeha. A ja nisam išao ni na ispovijed ni na

pričest. Radi svojih grijeha, osjećaja nedostojnosti.

Moram izbaciti iz sebe svoje grijehe!

To nije kao na poslu, u životu da nema više povratka, da je sve propalo. Pa

svaka misa, u svom početnom dijelu, ima obaveznu, kratku, ispovijed naših

grijeha, gdje mi vjernici, svi zajedno, priznajemo svoje grijehe i tražimo

njihovo oproštenje te nam se kroz dobivanje hostije u pričesti oni i opraštaju.

Kroz više ispovijedi, u različitim crkvama, u raznim mjestima, ispovjedio sam

sve svoje grijehe kojih sam se sjetio iz prošlosti. I kako sam sve to izbacivao iz

sebe, konačno sam se počeo puniti nekim mirom, postao opušten.

67

Nije bilo lako. Trebao sam doći do dubine svoje duše i srca jer sam unutra

skrivao najveće svoje grijehe za koje je trebalo imati snage da ih izreknem.

Bilo je i suza. Ali, nakon toga nisu me više izjedali ti moji grijesi prema

Gospodinu, prema supruzi, prema djeci, prema roditeljima, rodbini i

prijateljima.

Nije to išlo ''preko noći''. Problemi nisu nastali preko noći i preko noći se nisu

ni mogli riješiti. Trajalo je to i trajalo ali sam u svemu imao nemjerljivu pomoć

od Gospodina Boga.

On je treba samo moju odluku da želim promijeniti život. I moju želju da to

učinim i da mi On u tome pomogne. Sve ostalo je onda krenulo svojim

tijekom. Bilo je ponekad i teško, ali sve je imalo smisla. I dobri i loši trenuci.

Tako je i kod svih nas, u našim ispraznim životima gdje nema vjere. Tek po

našim odlukama da ne možemo sami i da trebamo Njegovu pomoć, Gospodin

Bog će ''ući'' u naše živote i dati nam da spoznamo kako mi i naši život imaju

smisla. U svemu.

Da mi imamo smisla.

Da naš život ima smisla.

Jer nas je takvima stvorio i takve nas ljubi. Samo mu moramo reći ''DA''.

Ja sam našao smisao života.

On je u vjeri u Gospodina.

68

69

MOLITVE

Kako moliti Krunicu?

Za molitvu Krunice potrebna nam je krunica, ''čislo'', koja se sastoji od zrnaca

posloženih u okruglu nisku, na kraju koje je križić. Na krunicu su točno

razdijeljena zrnca krunice po kojima znamo što se gdje moli.

Molitvu Krunice počinjemo na način da se prvo prekrižimo i poljubimo križić

na krunici. Tada izmolimo: O, Isuse, ovo je tebi za ljubav, za obraćenje

grešnika i kao naknada za uvrede, koje se nanose Bezgrešnom Srcu

Marijinu.

Nakon toga, držeći križić krunice u ruci, molimo Apostolsko vjerovanje:

Vjerujem u Boga, Oca svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje.

I u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga, Gospodina našega,

koji je začet po Duhu Svetom, rođen od Marije Djevice,

mučen pod Poncijem Pilatom, raspet, umro i pokopan;

sašao nad pakao; treći dan uskrsnuo od mrtvih;

uzašao na nebesa, sjedi o desnu Boga Oca svemogućega;

odonud će doći suditi žive i mrtve.

Vjerujem u Duha Svetoga, svetu Crkvu katoličku, općinstvo svetih,

oproštenje grijeha, uskrsnuće tijela, i život vječni. Amen.

70

Nakon vjerovanja, držeći se za prvo zrnce, izmolimo molitvu ''Oče naš'':

Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje, dođi kraljevstvo tvoje,

budi volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji.

Kruh naš svagdanji daj nam danas. I otpusti nam duge naše kako i mi

otpuštamo dužnicima našim.

I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla. Amen.

Iza molitve ''Oče naš'', na slijedeća tri zrna izmolimo molitvu ''Zdravo

Marijo'' s time da iza riječi ''…Isus'' dodamo na svakom zrnu dodamo zazive :

1. Koji neka nam umnoži vjeru.

2. Koji neka nam učvrsti ufanje.

3. Koji neka nam usavrši ljubav,

pa to molimo kako slijedi:

1.)Zdravo Marijo, milosti puna, Gospodin s tobom!Blagoslovljena ti među

ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje Isus,

koji neka nam umnoži vjeru.

Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas grešnike sada i na čas smrti naše.

Amen.

2.)Zdravo Marijo, milosti puna, Gospodin s tobom!

Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje Isus,

71

koji neka nam učvrsti ufanje.

Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas grešnike sada i na čas smrti naše.

Amen.

3.)Zdravo Marijo, milosti puna, Gospodin s tobom!

Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje Isus,

koji neka nam usavrši ljubav.

Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas grešnike sada i na čas smrti naše.

Amen.

Zatim, poslije četvrtog zrna, držeći krunicu u razmaku između četvrtog i petog

zrna, izmolimo molitve ''Slava Ocu'':

Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu. Kako bijaše na početku, tako i sada i

vazda, i u vijeke vjekova. Amen.

I molitvu ''O moj Isuse'':

O, moj Isuse, oprosti nam naše grijehe, očuvaj nas od paklenoga ognja i

dovedi u raj sve duše, osobito one kojima je najpotrebnije tvoje milosrđe.

Tako dolazimo i do molitve otajstava krunice po deseticama.

Ispred svake desetice je jedno zrno na koje se moli molitva ''Oče naš''.

72

Zatim se moli, na svako od deset zrna, molitva ''Zdravo Marijo'' s time da se

svaki put iza riječi ''…Isus'' dodaju odgovarajući zazivi pojedinih otajstava za

taj dan kako dalje slijedi:

Radosna otajstva krunice, koja se mole se ponedjeljkom i subotom.

1. Koga si, Djevice, po Duhu Svetom začela.

2. Koga si, Djevice, Elizabeti u pohode nosila.

3. Koga si, Djevice, rodila.

4. Koga si, Djevice, u hramu prikazala.

5. Koga si, Djevice, u hramu našla.

Žalosna otajstva krunice, koja se mole utorkom i petkom.

1. Koji se za nas krvavim znojem znojio.

2. Koji je za nas bičevan bio.

3. Koji je za nas trnjem okrunjen bio.

4. Koji je za nas teški križ nosio.

5. Koji je za nas raspet bio.

Slavna otajstva krunice, koja se mole srijedom i nedjeljom.

1. Koji je od mrtvih uskrsnuo.

2. Koji je na nebo uzašao.

73

3. Koji je Duha Svetoga poslao.

4. Koji je tebe, Djevice, na nebo uzeo.

5. Koji je tebe, Djevice, na nebu okrunio.

Otajstva svjetla krunice, koja se mole samo četvrtkom.

1. Koji je na rijeci Jordanu kršten bio.

2. Koji nam se na svadbi u Kani objavio.

3. Koji nam je kraljevstvo Božje navijestio i na obraćenje nas pozvao.

4. Koji se na gori preobrazio i svoju nam slavu objavio.

5. Koji nam se u otajstvu euharistije darovao.

Poslije svake desetice Krunice izmole se molitve ''Slava Ocu'' i ''O moj Isuse''.

Na kraju Krunice molimo molitvu ''Zdravo Kraljice'':

Zdravo, Kraljice, Majko milosrđa, živote, slasti i ufanje naše, zdravo!

K tebi vapijemo prognani sinovi Evini. K tebi uzdišemo, tugujući i plačući u

ovoj suznoj dolini.

Svrni, dakle, zagovornice naša, one svoje milostive oči na nas te nam poslije

ovoga progona pokaži Isusa, blagoslovljeni plod utrobe svoje.

O blaga, o mila, o slatka djevice Marijo!

U ime Oca, i Sina i Duha Svetoga. Amen

74

MOLITVA ''ANĐEO GOSPODNJI''

koja se moli svaki dan ujutro u 6.00 sati, u podne i popodne u 18.00., ili kako

tko već može moliti.

Anđeo Gospodnji navijestio Mariji, i ona je začela po Duhu Svetom.

Zdravo Marijo…

Evo službenice Gospodnje. Neka mi bude po riječi tvojoj.

Zdravo Marijo…

I Riječ je tijelom postala. I prebivala među nama.

Zdravo Marijo…

Moli za nas, sveta Bogorodice! Da dostojni postanemo obećanja Kristovih.

Pomolimo se.

Milost svoju, molimo Te, Gospodine, ulij u duše naše, da mi, koji smo po

anđelovu navještenju spoznali utjelovljenje Krista, Sina Tvoga, po muci

njegovoj i križu k slavi uskrsnuća privedeni budemo. Po istom Kristu

Gospodinu našem. Amen.

Slava Ocu…

75

MOLITVA SVETOM MIHAELU ARKANĐELU

od pape LEONA XIII

Sveti Mihaele, Arkanđele, brani nas u boju,

proti pakosti i zasjedama đavolskim budi nam zaklon.

Neka mu zapovjedi Bog, ponizno molimo,

i ti, vojvodo vojske nebeske,

sotonu i druge duhove zlobne, koji svijetom obilaze na

propast duša,

božanskom jakošću u pakao protjeraj.

Amen.

76

MOLITVA PROTIV ZLA

Trojedini, svemogući, vjekovječni Bože, Oče, Sine i Duše Sveti, otjeraj od

mene sve zle sile, uništi ih, razori ih, da se mogu osjećati dobro i činiti dobro.

Otjeraj od mene čarolije, vračanja crnu magiju, crne mise, praznovjerja,

navezanosti, prokletstva, zlo oko – đavolsko uznemiravanje, đavolsko

posjednuće- sve ono što je zlo, grijeh, zavist, ljubomora, nevjernost, fizički,

duševnu, moralnu, duhovnu bolest.

Izgori sva ta zla u paklu, da nikada više ne snađu ni mene ni jedno drugo

stvorenje na svijetu.

Naredi i zapovijedi svim nečistim dusima, svim bićima koja me uznemiruju,

da me odmah sada napuste, da me zauvijek ostave, i da idu u vječni pakao,

vezani od Svetog Mihaela Arkanđela, od sv. Gabrijela Arkanđela, od sv.

Rafaela Arkanđela, od naših Anđela Čuvara, zgnječeni pod nogama Presvete

Djevice Bezgrješne.

Bezgrješna Djevice, Sveti anđeli i Arkanđeli, svi Sveti u raju, siđite nad

mene i zaštitite me.

77

MOLITVA SVOJEM ANĐELU ČUVARU

Anđele čuvaru mili, svojom snagom me zakrili.

Prema Božjem obećanju, čuvaj mene noću, danju.

Osobito pak me brani, da mi dušu grijeh ne rani.

A kad s ovog svijeta pođem, sretno da u Nebo dođem.

Da se s tobom ondje mogu, vječno klanjat dragom Bogu.

Amen.

78

SADRŽAJ

PREDGOVOR AUTORA ………………………………………………………………………… 1

UVOD …………………………………………………………………………………………………… 2

SMJESTILI SU ME U PRITVOR ……………………………………………………………. 3

ISTINA ILI LAŽ …………………………………………………………………………………….. 6

ŽELIO SAM UPRAVLJATI SVOJIM ŽIVOTOM ……………………………………… 9

OBRAĆENJE ………………………………………………………………………………………….14

OLTAR VRH (iz knjige pjesama PJESME MOJE DUŠE)…………………………21

ZATVOR ……………………………………………………………………………………………….22

TATE ZATVORENICI …………………………………………………………………………….26

U KLADIONICU JEDNOSTAVNO NE TREBA IĆI ………………………………….31

IZGUBIO SAM POTREBU ZA ALKOHOLOM ……………………………………….42

CENACOLO - GOSPODIN ISUS OSLOBAĐA OD OVISNOSTI

OD DROGE …………………………………………………………………………………………47

STRAŠAN TERET NEOPRAŠTANJA ……………………………………………………..50

ZAŠTO IDEM U CRKVU ……………………………………………………………………..54

SMISAO ŽIVOTA …………………………………………………………………………………61

SLIKA ……………………………………………………………………………………………………67

MOLITVE : MOLITVA KRUNICE ……………………………………………….………..68

79

MOLITVA ''ANĐEO GOSPODNJI'' …………………………………………….73

MOLITVA SVETOM MIHAELU ARKANĐELU ….. ….……………………74

MOLITVA PROTIV ZLA …………………………………………………………….75

MOLITVA SVOJEM ANĐELU ČUVARU …………………………………….76

SADRŽAJ ……………………………………………………………………………………………..77

80

Autor ove knjige je Ivan Hudoletnjak, diplomirani pravnik, bio je po našim

ljudskim mjerilima vrlo uspješan čovjek, i poslovno i privatno, a zapravo vrlo

nezadovoljan i nemiran u sebi. Tražio je smisao svojeg života i konačno ga

pronašao kada se otvorio Gospodinu Bogu. Nakon svojeg obraćenja i

pronalaska smisla života, prepoznao je i prihvatio da Gospodin od njega želi

da sada za Njega svjedoči drugima, na razne načine, o svemu što mu On

lijepoga učinio i čini u životu.

Tako je nastala i ova njegova prva knjiga, prva od više njih koje do sada

pripremio. Ona i sve druge knjige su nastavak njegovog svjedočenja na

njegovom blogu www.duhovnidnevnik.net

Knjiga govori o njegovom životu, nemirima i nezadovoljstvima koje je nosio u

sebi kada je mislio da je postigao sve u svojem životu. Govori o njegovim

traženjima, početku njegovog obraćenja i konačnom pronalasku smisla života.

''Ja sam našao smisao života. On je u vjeri u Gospodina.''

Za sve one koji osjećaju da im život nema smisla …

81