OVISNOST O PSIHOAKTIVNIM SUPSTANCAMA I MEDICINA RADA Osman SINANOVIĆ

Neurološka klinika, Univerzitetski klinički centar Tuzla, Medicinski fakultet Univerziteta u Tuzli, 75000 Tuzla, Bosna i Hercegovina

Uvod Ovisnost ili adikcija o nekoj psihoaktivnoj supstanci podrazumijeva da konzument zbog psihičkih (psiholoških) ili fizičkih (fizioloških) razloga ne može lako da prestane sa uzimanjem upotrebljavane supstance. Prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije ovisnost je "stanje, psihičko, a ponekad i tjelesno, koje se karakteriše promjenom ponašanja i drugim promjenama, što uvijek uključuje neodoljivu potrebu za uzimanjem droge, stalno ili povremeno, kako bi se postigao njen psihički učinak, a ponekad da bi se izbjegla neugoda zbog njenog neuzimanja."

Dugotrajna upotreba psihoaktivnih supstanci ima različite socijalne i više ili manje štetne posljedice na ukupno zdravlje ovisnika. Oblik i intenzitet poremećaja ovise, s jedne strane o tipu upotrebljavane supstance, a s druge, o načinu unošenja, količini, "stažu", dobnom uzrastu ovisnika, kao i nizu drugih faktora. Namjera ovog predavanja je da pruži osnovne informacije o ovisnosti i njenim štetnim posljedicama, te da ukaže na moguće pravce djelovanja specijaliosta i drugih zaposlenih u službama medicine rada u našoj zemlji. Većina psihoaktivnih supstanci izaziva toleranciju, psihičku (psihološku) i fizičku (fiziološku) ovisnost. Tolerancija predstavlja potrebu ovisnika da progresivno diže dozu uzimane supstance sa ciljem postizanja početnog efekta dostignutog prvom, obično malom dozom. Psihička (psihološka) ovisnost se definiše kao osjećaj zadovoljstva i potrebe da se ponavlja iskustvo sa upotrebljavanom supstancom ili da se izbjegne diskontinuitet u njenom uzimanju. Fizička (fiziološka) ovisnost je stanje fiziološke adaptacije organizma na psihoaktivnu supstancu koja se uzima kontinuirano, a koja dovodi do tolerancije i apstinencijalnog sindroma u slučaju prestanka uzimanja. Apstinencijalni sindrom predstavlja skup različitih simptoma koji se javljaju nakon potpunog ili djelimičnog prekida konzumiranja određene supstance, obično nakon ponavljanog i produženog uzimanja visokih doza. Simptomatologija apstinencijalnog sindroma i njegovo trajanje ovise od tipa i doze psihoaktivne supstance koja je uzimana. U većine se javlja: napetost, uznemirenost, podrhtavanje pojedinih dijelova tijela, promjene raspoloženja, razdražljivost, nemogućnost mirovanja (agitacija), glavobolja, znojenje, gadjenje i povraćanje, nesanica, anksioznost, depresija, ubrzano lupanje srca, povišen krvni pritisak, bolovi u tijelu, prolazne halucinacije ili iluzije. Apstinencijalni sindrom je apsolutni indikator postojanja fizičke (fiziološke) ovisnosti.

Razjasnićemo još neke uobičajene pojmove koji se koriste u stručnoj i popularnoj literaturi o problemima ovisnosti. To su intoksikacija, zloupotreba i ovisnost.Intoksikacija podrazumijeva prolazno stanje koje prati unošenje psihoaktivne supstance a karakteriše se poremećajem opažanja, emocija, ponašanja, rasuđivanja, te drugih psihofizioloških odgovora i funkcija. Zloupotrebom se označava različito oštećenje tjelesnog ili psihičkog zdravlja zbog povremene ili kontinuirane upotrebe psihoaktivne supstance ili ponavljanje uzimanja supstance u situacijama u kojima efekti uzete supstance dovodi konzumenta i/ili druge u opasne situacije (vožnja, specifična radna mjesta). Termin ovisnost podrazumijeva fizičku (fiziološku) i psihičku (psihološku) ovisnost koju smo već naprijed opisali. Narkomanija je ovisnost o drogama, a narkofilijom se označava povremeno uzimanje droge bez razvijanja bilo kog vida ovisnosti. Može se reći da je svako uzimanje droge, zloupotreba, a da zloupotreba može rezultirati ili narkofilijom ili narkomanijom. Psihoaktivna supstanca se u organizam može unijeti na više načina: oralno (alkohol, tablete), subkutano ili intravenski (heroin), ušmrkivanjem (kokain, heroin), pušenjem i inhaliranjem (marihuana, kokain). Nerijetke su kombinacija više načina

unošenja, kao što nisu rijetke ni kombinacije uzimanja različitih vrsta psihoaktivnih supstanci.

Ono što je sasvim sigurno i u čemu se slažu svi koji se na bilo koji način bave problemima ovisnosti jeste da je ovisnost u stalnom porastu i da sve više mladih ljudi uzima narkotike. U našoj zemlji taj problem postaje naročito aktuelan nakon proteklog rata. Treba istaći i činjenicu da se zapaža trend "osvajanja" manjih gradova, pa i ruralnih područja, za razliku od ranijeg perioda, kada je narkomanija bila vezana uglavnom za veće gradske centre.

Posttraumatski stresni poremećaj i zloupotreba droga

Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP ili PTSD, od engleskog -"posttraumatic stress disorder") je odgođeni ili produženi odgovor na provokativni događaj ili situaciju (kratkog ili dugog trajanja) izuzetno prijeteće ili katastrofične prirode, koja izaziva neprijatnost kod većine osoba. Iako postoji praktično od početka civilizacije, ovaj sindrom je poznat kao zaseban klinički entitet tek od 1980. godine, kada se po prvi put javlja u Dijagnostičkom i statističkom priručniku Američkog udruženja psihijatara.

Tipična obilježja uključuju epizode ponovnog preživljavanja traume u kratkotrajnim sjećanjima ("flashbacks") koja se nameću, snovima ili noćnim morama koje se pojavljuju nasuprot stalnom opštem osjećaju obamrlosti i emocionalne tuposti, odvojenosti od ostalih ljudi, anhedonije i izbjegavanja aktivnosti i okolnosti koje podsjećaju na traumu. Kod pogođenih ovim sindromom postoji stanje autonomne prenadraženosti s pretjeranom budnosti pažnje (hipervigilnost), pojačanom reakcijom uplašenosti i nesanicom. Anksioznost (strahovanje, tjeskoba) i depresija često su udruženi s gore pomenutim simptomima, a suicidalne ideje nisu rijetkost.

PTSP je naročito postao aktuelan nakon rata u Vijetnamu, kako među stručnjacima, tako i među umjetnicima (film "Lovac na jelene") i laicima. U našoj zemlji suočili smo se sa njim u povećanom opsegu u toku minulog rata. Ovaj sindrom je relativno često udružen sa drugim psihičkim poremećajima kao što je depresija npr., ali i sa zloupotrebom psihoaktivnih supstanci, što danas u našoj zemlji treba stalnmo imati na umu.

Postoje izvještaji da je jedna trećina američkih vojnika, koji su ratovali u Vijetnamu, uzimala heroin ili neku drugu drogu. Strah od smrti, neshvaćena svrha rata, kao i lična besperspektivnost, kod velikog broja vojnika su stvorili očaj i preduslove za posezanje za drogom. Zanimljivo je da je samo 12 posto američkih veterana vijetnamskog rata nakon liječenja ovisnosti nastavilo sa uzimanjem heroina. Naime, rat i specifični uslovi življenja sa puno stresa i stalnom opasnošću po život, imali su dominantnu ulogu u prihvaćanju heroina u Vijetnamu. Međutim, po povratku kući promijenila se okolina, vojnici su se vratili svojim porodicama, radu, dakle okolini, koja je pretežno osuđivala uzimanje droge i pružala podršku i druge sisteme vrijednosti od onih tokom ratovanja u Vijetnamu. Iskustva s drogom u Vijetnamu korigovala su mit o "ovisničkoj ličnosti" i naglasila značaj socijalnog faktora i životnog okruženja u razvijanju zloupotrebe i ovisnosti o drogama.

U slučaju naših veterana takođe je zapažena veza između prisustva posttraumatskog stresnog poremećaja i zloupotrebe psihoaktivnih supstanci, naročito alkohola, ali i drugih psihoaktivnih supstanci. Povećana upotreba psihoaktivnih supstanci, uključujući i narkotike, u toku rata je bila evidentna i među našim vojnicima.

Klasifikacija psihoaktivnih supstanci

Mada se na prvi pogled čini jednostavnim, razvrstavanje droga, odnosno njihova klasifikacija, kao i klasifikacija ovisnosti koja ide uz njihovu (zlo)upotrebu nije ni malo jednostavan posao. Razlog za to leži u činjenici da se zna veliki broj supstanci koje mogu izazvati ovisnost, a njihov popis se praktično iz godine u godinu širi. S druge strane, neke droge imaju višestruka djejstva, pa ih je zato teže "omeđiti" jednom farmakološkom skupinom.

U stručnoj literaturi se pojavljuju različiti klasifikacijski pristupi drogama i ovisnostima koje one izazivaju. Zanimljiva je i relativno široko prihvaćena podjela, osobito od onih koji se usko stručno ne bave problemom narkomanije, pa i od državnih zvaničnika iz odredjenih ministarstava, na lake ili meke i teške ili tvrde droge. Ova podjela se ustvari zasniva na težini ovisnosti i njenim ukupnim posljedicama. Međutim, protivnici ove podjele za argument uzimaju činjenicu da u kompleksnom shvatanju narkomanije, lake i teške ovisnosti nema. U medicinskom smislu, kao što smo naprijed rekli, ovisnost može biti fizička (fiziološka) ili psihička (psihološka). Fizička ovisnost dovodi do većih zdravstvenih i socijalnih problema od psihičke, ali nije ista posljedica u slučaju ovisnosti o nikotinu i kokainu npr. Nadalje, rijetke su droge koje ne izazivaju oba tipa ovisnosti (tab.1). Pored toga, često je korištenje više droga istovremeno, a "lake" droge su vrlo često uvod u "teške". Predstavnik lake droge bi bila marihuana, a teške heroin.

Tabela 1. Podjela psihoaktivnih supstanci u odnosu na toleranciju, psihičku i fizičku ovisnost.

Psihoaktivna                    Tolerancija              Psihička                Fizičkasupstanca                                                        ovisnost                ovisnost

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Depresori CNSAlkohol                                     ++                         +++                        +++Barbiturati                                 ++                         +++                        +++Opijati i Opioidi                         +++                      +++                        ++++    (opij, morfij, heroin, kodein)

Anksiolitici                                +                           +++                        +

StimulansiAmfetamin                                ++++                     +++                         +/?Kokain                                      ++                         +++                         +/0Metamfetamin(Ekstazi – MDMA)                     ++++                     +++                         +Fenciklidin (PCP)                       ++++                    +++                         ++  (“andjeoski prah”)

Halucinogeni  LSD                                       ++                          ++                           0/+  Marihuana                               0                            ++                           0/+  Meskalin                                +                             ++                           0/+  Psilocibin                               ++                          ++                            0/+              

Ljepila i isparljive

otopine                                      +                             +                           0

Prema desetoj reviziji Međunarodne klasifikacije bolesti i srodnih zdravstvenih problema koja je od strane Svjetske zdravstvene organizacije publikovana 1992. godine i obavezujuća je za sve članice Ujedinjenih naroda, uključujući i Bosnu i Hercegovinu, problemi vezani za (zlo)upotrebu psihoaktivnih supstanci su svrstani u deset potpoglavlja u okviru Petog poglavlja - Psihički poremećaji i poremećaji ponašanja (tab.2).

Opšti znaci ovisnosti

Prepoznavanje ovisnika na ulici, u školi ili na radnom mjestu nije baš jednostavno, a nerijetko gotovo nemoguće, pogotovo ako ovisnost nije uzela maha ili se još ne radi o narkomaniji nego o narkofiliji. Ako unose u organizam potrebnu količini droge tokom dana, ovisnici o hašišu ili marihuani, ili pak oni koji povremeno uzimaju halucinogene, mogu se ponašati sasvim neupadljivo. Zbog toga često ovisnici mjesecima, pa i godinama mogu uzimati drogu, a da to nastavnici u školi, pa čak i roditelji ne zapaze. Uzimanje droge je obično kod nekog prijatelja ili u stanu kada nikog nema. Kada je "frka", onda se "fiksanje" (heroinom npr.) ili pušenje (hašiš ili marihuana) obavi na neko skrovitom mjestu, podrumu, javnom klozetu. Droga i pribor se obično čuvaju izvan kuće, a "fiks" na vrijeme spremi.

Tabela 2. Klasifikacija psihičkih poremećaja i poremećaja ponašanja uzrokovanih psihoaktivnim supstancama prema Desetoj reviziji Medjunarodne klasifikacije bolesti i srodnih zdravstvenih problema

Psihički poremećaji i poremećaji ponašanja uzrokovani alkoholom (F 10) Psihički poremećaji i poremećaji ponašanja uzrokovani uzimanjem opijata (F 11) Psihički poremećaji i poremećaji ponašanja uzrokovani uzimanjem kanabinoida (F

12) Psihički poremećaji i poremećaji ponašanja uzrokovani uzimanjem sedativa i

hipnotika (F 13) Psihički poremećaji i poremećaji ponašanja uzrokovani uzimanjem kokaina (F 14) Psihički poremećaji i poremećaji ponašanja uzrokovani uzimanjem drugih

stimulativnih sredstava uključujući kofein (F 15) Psihički pormećaji i poremećaji ponašanja uzrokovani uzimanjem halucinogena (F 16) Psihički poremećaji i poremećaji ponašanja vezani za duhan (F 17) Psihički poremećaji i poremećaji ponašanja uzrokovani isparljivim otopinama (F 18) Psihički poremećaji uzrokovani uzimanjem više droga ili uzimanjem drugih supstanci

(F 19)

Na uzimanje droge može ukazati i promjenjljivo raspoloženje i ponašanje. Npr. nervozna, neraspoložena osoba nakon odlaska u klozet vraća se mirna i dobro raspoložena - možda nakon uzimanja neke droge.

Slijedeći znaci takođe mogu da ukažu na moguću ovisnost: pojačano i stalno znojenje, drhtanje ruku, suhoća usta i ždrijela, poremećaj u radu želuca i crijeva, crvene, suzne ili podbuhle oči, jako sužene (depresivne droge) ili jako raširene (stumulansi ili opijatska apstinencija) oči (pa zbog toga se stalno nose tamne naočale); stalno curenje iz nosa, upaljeni rubovi usana.

U slučaju unosa droge injekcijom navedeni znaci su izrazitiji. Kod sumnje da je moguće uzimanje droge, treba pažljivo posmatrati mjesta mogućeg ubrizgavanja droge (nadlaktica, podlaktica, gornji dio šake, potkoljenica, gornji dio stopala). Na mjestu uboda igle često se,

zbog toga što injekciona igla nije sterilisana, stvaraju gnojne upale kože. Zbog pokušaja prikrivanja uboda injekcione igle na ruci, ovisnici nose isključivo košulje ili majice dugih rukava.

Nijedan od opisanih znakova nije pojedinačno pouzdan, na osnovu kojeg bi se sa sigurnošću moglo posumnjati da je osoba ovisnik. Međutim, neuobičajeno ponašanje, naročito mlađe osobe, sa istovremenim zapažanjem više nabrojanih znakova, zahtijeva prije svega od nastavnika, prijatelja i roditelja, ali i ljekara, a naročito ljekara medicine rada ili ljekara koji brinu o zdravlju radnika, otvoren razgovor i dodatnu pozornost.

Tjelesna oboljenja u narkomana

Opšte napomene Ako se prisjetimo definicije zdravlja prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, po kojoj je zdravlje "stanje potpunog fizičkog (tjelesnog), psihičkog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti", onda možemo reći da su zdravstvene posljedice zloupotrebe droga (narkomanije) prisutne u sve tri sfere ove definicije. Ovdje će fokus biti na kratkom pregledu oštećenja fizičke odnosno tjelesne komponenete zdravlja kod narkomana. U pitanju su različite bolesti i poremećaji tzv. somatskog zdravlja - internistička, neurološka, infektivna, dermatovenerološka i druga oboljenja i poremećaji. Prije nego što budu navedeni neki od najčešćih tjelesnih oštećenja treba istaći da sve psihoaktivne supstance, bez izuzetka, imaju manje ili veće negativne posljedice po tjelesno zdravlje ovisnika.

Tjelesne posljedice nastaju direktnim djelovanjem droge ili njenih toksičnih noksi u slučajevima akutne intoksikacije ili hronične zloupotrebe droga, zatim apstinencijalnih kriza, koje dovode do drastičnog poremećaja homeostaze (fiziološke "ravnoteže"), te kao indirektna posljedica zbog septičkog ("prljavog") manipulisanja konaminiranim priborom prilikom intravenske aplikacije.

Prvi tjelesni simptomi se mogu javiti već u prvoj fazi uzimanja sredstava ovisnosti. To su obično probavne smetnje i smetnje sna, a jedan od prvih tjelesnih simptoma odnosno znakova mogu biti znaci uboda na rukama, ali i na drugim dijelovima tijela. Nerijetko, narkomani se prvo obraćaju internistima i inefktolozima zbog jetrenih ili stomačnih tegoba ili žutice, prije nego što su imali bilo kakav kontakt sa nekim od profesionalaca iz oblasti mentalnog zdravlja.

Kod većine narkomana vremenom se razvijaju vrlo teška tjelesna oštećenja, koja su često ireverzibilna, neizlječiva, a neka od njih vode u neizbježnu smrt. Pojedine droge imaju određene specifičnosti u smislu većeg oštećenja pojedinih organa od drugih, ali se teško može govoriti o specifičnim i/ili patognomoničnim tjelesnim oboljenjima u vezi sa uzimanjem određene droge.

O tjelesnim posljedicama marihuane i hašiša

Zanimljivo je da postoji prilično raširena zabluda o štetnosti marihuane i hašiša po tjelesno zdravlje, pa se govori da su ove droge "manje štetna od duhana i alkohola". Međutim, istina je da je pušenje marihuane vrlo rizično po razvoj raka pluća (npr. u dimu marihuane ima duplo više katrana nego u dimu cigarete sa najvećom katranskom koncentracijom; u marihuani i hašišu nalaze se relativno visoke koncentracije herbicida sa snažnim mutagenim i kancerogenim djejstvom), bronhitisa; česte su upale faringsa (grla) i laringsa (ždrijela); mnogo češće se javlja tuberkuloza pluća, plućni emfizem, astma. Istraživanja pokazuju da je pušenje marihuane i hašiša značajan faktor rizika i za obolijevanje od karcinoma glave i vrata. Opisana su i gljivična oboljenja pluća koja nastaju zbog unosa gljivica i produkata njihova sagorijevanja inhalirajem dima prilikom pušenja, a marihuana i hašiš kao produkti biljnog porijekla sadrže

manje ili veće količine različitih gljivica.

Kod ovisnika o marihuani i hašišu, javljaju se nagli skokovi krvnog pritiska, mada je mnogo učestalija ortostatska hipotenzija. Javlja se tahikardija i uvećana koncentracija karboksihemoglobina u krvi. Pušenje marihuane i hašiša negativno djeluje na potrošnju kiseonika u srčanom mišiću, te dovodi do slabljenja kontraktibilne funkcije srčanog mišića; povećan je rizik od srčanog udara sa razvojem teške koronarne tromboze.

Droga dovodi i do smanjenja prirodnog imuniteta (smanjenje funkcije T-limfocita); smanejnja nivoa testosterona. Dokazano je zasigurno i ireverzibilno oštećenje mozga, te smanjenje regionalnog cerebralnog krvotoka uključujući i atrofije malog mozga kod strastvenih pušača marihuane. Nastaje i poremećaj metabolizma ukupnih lipida, triglicerida i nekih frakcija lipoproteina što sve predstavlja pogodnu bazu za razvoj aterosklerotičnih promjena na krvnim sudovima. Zanimljiv je pogled hroničnog konzumenta hašiša i marihuane koji je bez sjaja, sa izraženom hiperemijom konjuktiva. Vrlo su česti poremećaji gastrointenstinalnog trakta sa izraženim slabljenjem peristaltike želuca i crijeva i dijarejama (proljevima) smanjenjem produkcije sekrecije želudačne kiseline.

Marihuana i hašiš imaju naglašeno negativno djelovanje na endokrini sistem organizma. U muškaraca je značajno snižen nivo testosterona u krvi, dolazi do morfoloških abnormalnosti i redukcije broja spermatozoida, razvoja ginekomastije i impotencije. Utvrđeni su i drugi hormonski poremećaji - sniženje prolaktina, luteinizirajućeg hormona, folikulostimulirajućeg hormona, hormona rasta i hormona štitne žlijezde, te inhibicija gonadotropina.

Zloupotreba ovih droga ima izrazito negativan uticaj na reprodukciju, trudnoću i razvoj ploda. Trajanje trudnoće je skraćeno, porod je protrahiran, težina novorođenčeta manja, a broj malformacija u novorođene djece izrazito veći u odnosu na žene koje ne konzumiraju drogu. Djelovanje marhuane i drugih kanabinoida na seksualnost je bifazna. Ovo je vrlo važno znati jer u početku uživanja ovih droga dolazi do pojačanja seksualne aktivnosti i kod muškaraca i kod žena što predstavlja kobnu zamku, jer nakon određenog vremena dolazi do sasvim suprotnog efekta - opadanje stepena seksualnih funkcija uključujući i pad libida i pad potencije.

O štetnim efektima kokaina

Akutna intoksikacija. Nastaje iznenada i ima brz tok. Važno je znati da granica između kokainske euforije i smrtnog ishoda je vrlo nejasna: Simptomi akutne intoksikacije su raznovrsni: napadna "brbljivost"; uznemirenost; razdražljivost; anksioznost; konfuznost; ubrzan puls; poremećaj disanja; muka i povraćanje; stomačni bolovi; koma. Smrt obično nastaje zbog srčanog zastoja i respiratorne insuficijencije (kolapsa), ali i zbog slijedećih razloga: moždana hemoragija (krvavljenje); alergijske reakcije; samoubistvo zbog depresije.

Kokain kao i većina drugih "teških" droga je vrlo štetan po tjelesno zdravlje ovisnika, a štetni efekti se mogu sresti u mnogim organskim sistemima. Pošto se droga najčešće uzima ušmrkivanjem vrlo brzo na lokalnom planu dolazi do niza oštećenja: suženje krvnih sudova nosa; paraliza trepljastog epitela u nosu; alergijeske reakcije i česte bakterijske infekcije nosa i grla; nekroza i perforacija nosnog septuma (nosne pregrade); sušenje usta, kašalj i teškoće disanja. Kod unošenja droge putem injekcionih šprica brzo dolazi do oštećenja vena na mjestima uboda sa njihovim čestim trombozama. Zbog korištenja kontaminiranog pribora i u ovih ovisnika su moguće infekcije jetre, zapaljenja mekih moždanica i AIDS.

Kardiovaskularna oštećenja: vazokonstrikcija (suženje krvnih sudova); povišenje krvnog

pritiska; poremećaj srčanog ritma; bolovi u predjelu srca; moždani i srčani infarkt; infekcije srca. Gastrointenstinalni i urinarni poremećaji: gubitak apetita; gubitak tjelesne težine; naizmjenična opstipacija (zatvor) i dijareja (proljev); otežano mokrenje; bubrežna oštećenja.Centralni nervni sistem i čulo vida: glavobolje praćene mukom i stomačnim bolovima i povraćajem; vrtoglavica; poremećaj ritma spavanja (nesanica noću i pospanost danju); krize svijesti; poremećaji na neurotransmiterskom nivou; kod hroničnih kokainomana dolazi često do propadanja intelektualnih funkcija i razvojem tipične demencije (nesposobnost upamćivanja, defekt rasuđivanja i kreativnog mišljenja, te etičko siromašenje). U oblasti čula vida: zamućen vid; proširene zjenice; treperenje svjetlosti na perifernom dijelu vidnog polja ("snježna svjetlost"). Reproduktivne funkcije: visok rizik pobačaja i komplikacija tokom porođaja.Kokainski fetalni sindrom. Djeca majki ovisnica o kokainu često rađaju djecu sa oštećenjem mozga. Slično kao kod alkohola i ovdje se govori o "kokainskom fetalnom sindromu". Psihomotorni razvoj ove djece je često usporen. Inače novorođene bebe su često male tjelesne težine na rođenju; imaju smanjen obim glave (mikrocefaliju); malformaciju kičmene moždine, crijevam bubrega i genitalija; teškoće pri akomodaciji; drhtanje; uporno plakanje; česta je iznenadna smrt novorodjenčeta, obično u toku spavanja.

Tjelesne posljedice uzimanja kreka

Najčešće posljedice uzimanja kreka su - zapaljenje pluća, gubitak apetita, visok krvni pritisak, svrab po koži, avitaminoza sa tjelesnim propadanjem, infekcije i druge komplikacije zbog intravenske upotrebe.

Tjelesna oštećenja kod ovisnika o heroinu

Heroin se u organizam unosi pušenjem i ušmrkivanjem ali najčešće injekcionim putem. Rijetko je to droga sa kojom se počinje, pa su njeni štetni efekti skoro uvijek kumulacija prethodno napravljene štet po organizam. Nagle smrti nakon intravenske aplikacije heroina su relativno česte, o čemu je bilo govora u prethodnom poglavlju. Opisane su nagle smrti čak i nakon udisanja heroina.

Ubrizgavanje nesterilnim priborom nerijetko dovodi do niza inokulacionih bolesti: hepatitis (zapaljenje jetre), ciroza jetre, bakterijski endokarditis (upala srčanog mišića), tetanus i SIDA.

Najčešći tjelesni poremećaji kod hroničnih heroinomana su: oboljenja srca - endokarditis i poremećaj srčanog ritma; oboljenja pluća - pneumonije, plućni edem, plućna embolija, plućni apsces i tuberkuloza pluća; gastroinestinalni poremećaji - duodenalni ulkus, krvarenja u tankim crijevima; oboljenja jetre - hepatit, ciroza jetre, apscesi; oboljenja bubrega - akutni nefrit, akutna tubularna nekroza, hematurija, infekcija urinarnog trakta, hronična bubrežna insuficijencija; neurološki poremećaji - tetanus, cerebrovaskularni inzulti, neuropatije; mišićnokoštani poremećaji - celulit, septički artrit, osteomijelit.

Štetni učinci ekstazija

Ekstazi kao nova droga nije nepoznata ni u nas. Nažalost sve više je ima na "našem tržištu". Radi se o vrlo toksičnoj supstanci koja kod uživalaca vrlo brzo dovodi do niza somatskih poremećaja.

Najčešći poremećaji su: zapaljenje jetre i bubrega, bubrežna i srčana insuficijencija,

krvavljenja u meka tkiva, moždana krvavljenja, pojava tikova i neurološkog sindroma koji podsjeća na parkinsonizam, krize svijesti, poremećaj endokrinog sistema, naročito štitine žlijezde i hormona rasta, propadanje mišićne mase. Smrtni ishod nije rijedak i posljedica je intosikacije, posebno u slučajevima miješanja droge sa alkoholom.

Štetni učinci barbiturata

Kod hronične upotrebe barbiturata javljaju se poremećaji koordinacije i artikulacije. Razvija se propadanje nervnih ćelija mozga sa razvojem hroničnog moždanog sindroma koji se karakteriše prije svega intelektualnim pripadanjem. Česte su želudačno-crijevne smetnje u vidu opstipacije (zatvora). Infektivni endokardit je vrlo ozbiljna komplikacija zloupotrebe droga i vrlo je čest uzrok smrti. Može biti uzrokovana bakterijskom ili mikotičnom infekcijom. Posljedica je unošenja infekta nesterilnim špricama i iglama kod intravenskog uzimanja droge. Tok je najčešće fulminantan, sa čestim rupturama valvula, cerebralnim vaskularnim okluzijama i embolijama miokarda. Poremećaj srčanog ritma (atrijalne i ventrikularne aritmije) često nastaju u slučajevima prekoračenja doze, a posljedica su hipoksije. Kod ovisnika o kokainu opisana je lijeva ventrikilarna hipetrofija sa daljom komplikacijom prema miokardijalnoj ishemiji il/ili srčanim aritmijama. Hipertenzivne krize se javljaju kod uzimanja amfetamina sa mogućim razvojem cerebrovaskularnih inzulta, a kod uzimanja marihuane najčešće su ortostatske hipotenzije. Plućne bolesti. Česte su pneumonije (upale pluća). Stafilokokna pneumonija nastaje zbog aspiracije ili hematogene diseminacije tromboflebita ili trikuspidalnog endokardita. Plućni edem je česta komplikacija kod intravenskih narkomana (heroinomana) i čest uzrok smrti. Plućni apscesi i plućna embolija, kao i tuberkuloza su takodje česta plućna oboljenja narkomana. Rak pluća je relativno čest ne samo kod ovisnika o marihuani. Hepatitis je jedno od najčešćih tjelesnih oboljenja narkomana - oko 50% ovisnika o drogama oboljeva od ove bolesti jetre. Prognoza je loša. Duodenalni ulkus i gastrične smetnje su relativno čest poremećaj u narkomana koji uzimaju drogu na usta (opium npr.) Karies je karakterističan kod opiomana, dijelom zbog toksičnog efekta droge, a dijelom zbog zanemarivanja lične higijene. Oboljenja bubrega su takodje česta kod narkomana - akutni glomerulonefrit, nefrotički sindrom, akutna tubularna nekroza i zatajivanje bubrežne funkcije. Celuliti i apscesi su česti i posljedica su nesterilne upotrebe igle i šprice. Predstavljaju izvor septične diseminacije. Osteomijelit, septični artrit, vaskulit i septikemija takodje nisu rijetki. Moždana oštećenja su jasno dokazana kod onih koji zloupotrebljavaju ekstazi.

Ovisnost i medicine rada

Ovisnost o psihoaktivnim supstancama je sve važniji problem na radnom mjestu. U Sjedinjenim američkim državama 70% odraslih ovisnika su zaposleni, a oko 7% zaposlenih amerikanaca sa punim radnim vremenom su ovisni o alkoholu. Ovisnici su dva puta češće na bolovanju, a skoro četiri puta su češće uključeni u različite nesreće na poslu. Ovisnici koji koriste psihoaktivne supstance na radnom mjestu imaju za posljedicu manju produktivnost, što američki biznis košta godišnje oko 81 bilion dolara. Procjenjuje se da 86% ove "štete" pripada alkoholu. Ljekari medicine rada su u specifičnoj poziciji kada je ovisnost o psihoaktivnim supstancama u pitanju. Prije svega oni se nalaze u mogućnosti da prvi identificiraju ovisnika i da prvi pokušaju "nešto učiniti". Kod obaveznih ljekarskih pregleda, prije prijema na posao ili kasnije kod sistematskih pregleda oni mogu zatražiti da se urade specifični testovi za identifikaciju droge u krvi i urinu. Ovo se radi u mnogim zemljama i dio je nacionalnih ili strukovnih aktivnosti u okviru programa prevencije i borbe protiv ovisnosti.

Naravno, pitanje testiranja ima i svoju etičku dimenziju i dimenziju ljudskih prava, ali moja je poruka iz ovog predavanja da to treba raditi i u našoj zemlji uz prethodnu preciznu regulativu upotrebe dobijenih rezultata i mogućih konsekvenci po uposlenika. Naravno uloga ljekara medicine rada je veoma značajna u motivaciji ovisnika da pokuša sa liječenjem, a posebno u održavanju uspostavljene apstinencije. U nedavnoj prošlosti i u našoj zemlji ljekari medicine rada su bili značajni nosioci aktivnosti klubova liječenih alkoholičara, a to mogu biti ponovo i ne samo kada su alkoholičari u pitanju.

Literatura 1.

1. Bricknerem, Willard JE, Eichhorn JE, Black J, Grayburn AP (1991) Left ventricular hypertrophy associated with chronic cocaine abuse. Circulation 84: 1130-1135.

2. Bukelić J (1997) Droga u školskoj klupi. Beograd: Velarta 3. Cerić I (1999) Mentalni i poremećaji ponašanja izazvani psihoaktivnim supstancama.

U: Loga (urednik). Klinička psihijatrija. Sarejevo/Tuzla: Medicinski fakultet Sarajevo i Tuzla.

4. Clark HW, Johnson B (2002) Legal issues facing physicians: substance abuse in the workplace. Occup Med 17 (1): 119-135.

5. Deighan JC, Wong MK, Mclaughlin JK, Harden P (2000) Rhabdomyolysis and acute renal failure resulting from alcohol and drug abuse. Q J Med 93: 29-33.

6. Joy Ej, Stanley J, Benson AJ (1999) Marijuana and Medicine. Washington, DC: National Academy Press.

7. Klatsky LA (1996) Alcohol, coronary disease, and hypertension. Anu Rev Med 47:149-160.

8. Lanbert Sd (2002) The role of the occupational physician in substance abuse. Occup Med 17 (1): 1-12.

9. Roberts S, Fallon LF (2001) Administrative issues related to addiction in the workplace. Occup Med 16(3): 509-515.

10. Schottenfeld RS (1989) Drug and alcohol testing in the workplace-objectives, pitfalls and guidelines. Am J Drug Alcohoil Abuse 15 (4): 413-427.

11. Sinanović O, Brigić K (2000) Ovisnost o psihoaktivnim supstancama. Tuzla: Kanmeleon/Psihijatrijska klinika.

12. Sinanović O (2001) Ovisnost o psihoaktivnim supstancama: raširenost, podjela, uzroci i posljedice. U: Sinanović O (urednik). Ovisnost o drogama/Uzroci i posljedice prevencija i liječenje. Behrambegova medresa i Medicinski fakultet: Tuzla, 1-44.

13. Sinanović O (2001) Posljedice zloupotrebe psihoaktivnih supstanci po tjelesno zdravlje korisnika.U: Sinanović O (urednik). Ovisnost o drogama/Uzroci i posljedice prevencija i liječenje. Behrambegova medresa i Medicinski fakultet: Tuzla, 45-70.

14. Sinanović O (2002) Otrovanja psihoaktivnim supstancama. U: Tahirović H (urednik) Klinička toksikologija u pedijatriji. Medicinski fakultet Univerziteta u Tuzli: Tuzla, 175-210.

Summary

PSYCHOACTIVE SUBSTANCE DEPENDENCE AND OCCUPATIONAL MEDICINE

Psychoactive substance dependence today is very common, and problem increased not only in our country. According to ICD-10 all substance dependence are divided into 10 categories (F10-F19). Consequences of the drug dependence are very complex and cover all aspects of WHO definition of health. Working ability in drug users are often markedly reduced. Large percent of illegal drug users are employed, and drug-using employees are twice as likely to request time off, and more than three times more like to be involved in a workplace accident.

Individuals who use psychoactive substances in the workplace annually cost American business 81 billion dollars in lost productivity. Occupational physicians are in a unique position to intervene early in substance abuse in the workplace. Despite the complexities of and the barriers of identifying and approaching the troubled worker, there are a number of effective methods available to enable a successful intervention and appropriate referral to the substance abuse treatment system. Drug testing in the workplace even is abounds with potential conflict is recommended. Key words: Psychoactive substance dependence - Workplace - Occupational Medicine

HOME PAGE PROGRAM PHOTOS A-Z INFORMATIONS

CONTACT US

<< Back

COPYRIGHT© 2002 Healthbosnia.com

PSIHOTERAP-&-JA13.05.2010., četvrtak Nakon Freuda...

Freudova otkrića su iz temelja promijenila znanost i umjetnost XX. stoljeća. Ideja da se naš um ne sastoji isključivo od svjesnog dijela, već da imamo osjećaje, misli i pulzije kojih većinu vremena nismo svjesni, iz korijena je promijenila naše viđenje sebe i svijeta oko nas

Novo je bilo i razumijevanje da naizgled bezazleni simptomi imaju svoje psihološko značenje, koje pacijent osvještava kroz psihoanalitičku terapiju. Psihoanaliza uvodi i naoko jednostavnu, a u stvari genijalnu tehniku- poticanje pacijenta da govori sasvim slobodno, bez prekidanja i potpitanja, dok terapeut pažljivo sluša.

Prilično rano u svome radu Freud je primijetio kako fantazije koje pacijent ima o terapeutu nalikuju simptomima te da veza koja se stvara između pacijenta i analitičara predstavlja arenu u kojoj se uživo odigravaju različiti aspekti pacijentove osobnosti. To zajedničko iskustvo pacijenta i analitičara neprocjenjiv je izvor brojnih spoznaja o nesvjesnim problemima pacijenta. Dakle, odnos nekog pacijenta s terapeutom s vremenom će početi nalikovati njegovim ranijim odnosima, što otvara brojne mogućnosti za uviđanje i promjene.

Osobe koje pate od najrazličitijih smetnji mogu imati velike koristi od psihoanalitičke psihoterapije.To mogu biti vrlo specifični simptomi, poput opsesivnog ponašanja, fobija (iracionalih strahova), anksioznosti ili psihosomatskih smetnji. Međutim, često se radi o ljudima koji se općenito u životu osjećaju zabrinutima ili depresivnima, i imaju suptilnije smentje, poput osjećaja nedostatka smisla i uživanja u profesionalnom životu ili nesposobnosti da stupe u zadovoljavajuće međuljudske i seksualne odnose

Psihoterapijsko liječenje je dugo i zahtjevno, jer psihoanalitčke psihoterapije ne priznaju "čudesne lijekove". Sami ciljevi psihoterapije su veliki i zahtjevni, a to je u prvom redu promjena osobnosti, s kojom istovremeno dolazi i do gubitka simptoma. Dakle, cilj psihoterapije nije puko rješavanje neugodnog simptoma, već duboka promjena ličnosti koja omogućava pacijentu da počne slobodno uživati u radu i ljubavi, da ostvaruje zadovoljavajuće odnose s drugim ljudima, da zna realnije procjeniti situacije i odnose te da ima više snage i otpornosti prema svakodnenvnim frustracijama. Jasno je da tako velik posao zahtijeva i ustrajan angažman, prvenstveno emocionalni, ali i vremenski i financijski.

Danas imamo izbor mnoštva različitih psihoterapijskih pravaca, od kojih je dobar dio potekao iz psihoanalize ili su njihovi osnivači bili psihoanalitičari. Broj psihoterapija raste iz dana u dan, a fond znanja se neprestance mijenja i dopunjuje.

Sama psihoanalitička misao evoluirala je tijekom godina pa su nastale različite psihoanalitičke škole s pripadajućim teorijama (ego psihologija, teorija objektnih odnosa, self psihologija, teorija attachmenta itd.), koje su mijenjale i dopunjavale Freudovu izvornu teoriju. Neke su se sasvim izdvojile u zasebne psihoterapijske tehnike, uglavnom s ciljem da se stvore ekonomičniji oblici psihoterapije, koji bi bili dostupni većem broju ljudi. Nazivamo ih psihodinamskim psihoterapijama, jer se temelje na osnovnim

psihoanalitičkim postavkama, uz određene modifikacije tehnike rada. U psihodinamske psihoterapije spadaju grupna analiza, psihoanalitička psihoterapija, obiteljska/ partnerska terapija, kratka dinamska psihoterapija, Morenova psihodrama itd.

Osim psihodinamskih psihoterapija proisteklih iz psihoanalize, neosivno su nastajali i drugi psihoterapijski pravci, koji se temelje na različitim teorijskim konceptima. Načelno ih možemo podijeliti u skupine kognitivnih, humanističkih i bihevioralnih terapija, od kojih je velik broj zastupljen i u Hrvatskoj. O njima će više pisati drugi blogeri.

Literatura: The Institute of Psychoanalysis (London): Psychoanalysis TodayZarez: Sigmund Freud i psihoanaliza, Eduard KlainMetalhealth: PsychotherapyWikipedia: Psychotherapy

- 16:56 - Komentari (0) - Isprintaj - # 12.05.2010., srijeda Kako je sve počelo?

Počeci liječenja emocionalnih ili psiholoških problema sežu do antike, jer su još Stari Grci prepoznali mentalni poremećaj kao bolesno stanje, umjesto kao znak djelovanja nadnaravnih zlih sila.Iako su tadašnja objašnjenja uzroka psihičkih poremećaja bila uglavnom netočna (npr. smatrali su da histerija postoji samo kod žena te da je posljedica "lutanja" maternice po tijelu žene), poznavali su terapijsku vrijednost ohrabrujućih i podržavajućih riječi.

Nakon pada Rimskog carstva u srednjem vijesku se ponovno pribjegava tumačenju psihičkog poremećaja kao posljedice djelovanja nadnaravnih sila, međutim i tada liječnici neki prepoznaju i podržavaju psihoterapijski pristup za liječenje "ludila" (Paracelzus, 1493-1541).

Engleski liječnik, psihijatar Walter Cooper Dendy prvi uvodi i danas aktualan termin "psycho-therapeia" 1853. godine.

Prekretnicu u nastanku suvremene psihoterapije predstavlja pojava bečkog liječnika Sigmunda Freuda, koji na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće razvija psihoanalizu.Freudova serija radova u kojima po prvi put opisuje postojanje nesvjesnog i objašnjava utjecaj nesvjesnog na različite aspekte ljudskog ponašanja, uvodi za tadašnje društvo skandaloznu ideju o dječjoj seksualnosti, opisuje nastanak neurotskog simptoma, predlaže metodu slobodnih asocijacija i tumačenje snova te kreira model psihičkog aparata.

Do 1902. godine u Beču je okupio grupicu zainteresiranih kolega, što predstavlja početak

pokreta psihoanalize. Švicarski psihijatri Eugen Bleuler i Carl Jung formirali su studijsku grupu u Zurichu, a prvi međunarodni Psihoanalitički Kongres je održan u Salzburgu, 1908.

Literatura:Psycentral: History of Psychotherapy, Jim Haggerty, M.D.Znanost.com: Sigmund Freud- otac psihoanalize, Daria Marinić

- 17:46 - Komentari (0) - Isprintaj - # 11.05.2010., utorak "In Treatment"

Odlična serija o umijeću psihoterapije i čudesnoj snazi međuljudskih odnosa. Glavni lik je Paul, talentiran i predan psihoanalitičar na pragu srednje životne dobi, čiji se brak nalazi u krizi. Svaka epizoda predstavlja jednu psihoterapijsku seansu, a serija prati tijek individualne psihoterapije troje pacijenta (Laura, Sophie, Alex), jedne partnerske terapije (Amy i Jake) te Paulovu psihoterapiju kod vlastite psihoterpeutkinje Gine. Divni slojeviti likovi, s vrlo autentičnim terapijskim situacijama, a opet dovoljno zanimljivi da savršeno održavaju pažnju. Moj favorit je Sophie, mlada gimnastičarka koja se javlja na terapiju zbog psihijatrijske procjene suicidalnog rizika, koju traži osiguravajuće društvo. Tijekom seansi postaje jasno da Sophie ozbiljno treba pomoć...

YouTube: Kratak portret Sophie, HBO

Snimljena je i srpska verzija serije, naslova "U terapiji", ali original je daleko bolji.

- 22:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Što je psihoterapija

i po čemu se razlikuje od prijateljskog razgovora?

Psihoterapija je psihološka metoda liječenja psihičkih poremećaja, koja u sebi sadrži elemente znanosti i umjetnosti. Psihoterapijski proces uključuje strukturirane pokušaje jedne osobe da psihološkim sredstvima olakša psihološke patnje i bol druge osobe. Kao instrument u psihoterapiji mogu služiti riječi, ali u obzir dolaze i drugi oblici komunikacije, kao što su

različita simbolička ponašanja.

Eduard Klain u svome udžbeniku Psihološka medicina iz 1999. godine psihoterapiju opisuje kao psihološku metodu liječenja u kojoj se putem odnosa terapeuta i pacijenta razvija specifična relacija koja pomaže otkrivanju i mijenjanju određenih karakteristika pacijenta, kao i gubitku odnosno olakšavanju simptoma. Centralni ljekoviti faktor je transfer, odnosno prijenos emocija s pacijenta na liječnika i analiza tog odnosa.“ Ova definicija obuhvća psihoterapijske pravce koji koriste transfer, tj. prijenos te je bitno spomenuti da postoje i druge, netransferne terapijske metode.

U svakodnevnom životu mogu se čuti primjedbe kako psihoterapiju može zamijeniti razgovor s bliskom osobom, partnerom ili prijateljem. Dakako da bliske osobe u teškim trenucima mogu pružiti utjehu, umirenje ili savjet, međutim to nije isto što psihoterapija.

Psihoterapija se razlikuje od neformalne pomoći u više elemenata: - psihoterapeuti su posebno školovane osobe, koji su uz formalnu edukaciju prošli i vlastitu psihoterapiju, kako ih njihovi vlastiti konflikti ne bi spriječavali u pomaganju pacijentu/klijentu - psihoterapija se provodi sustavno, a psihoterapijski odnos, za razliku od neformalnih odnosa, od početka ima jasno određena pravila (o mjestu, vremenu, trajanju, neviđanju izvan terapijske situacije, načinu naknade i sl.)- psihoterapijski postupak temelji se na određenoj dobro istraženoj psihološkoj teoriji, koja objašnjava izvore psihičkih smetnji i predviđa načine njihova rješavanja- gotovo sve psihoterapijske škole predviđaju supervizijske procese, u kojima terapeut pred supervizorom i(li) grupom kolega predstavlja psihoterapijski proces koji vodi, čime se smanjuju mogućnosti pogrešaka i zloupotreba- psihoterapeuti su zakonski i stručno odgovorni za posao koji obavljaju

Jednostavno govoreći psihoterapija je ozbiljan posao koji zahtijeva stručno znanje i iskustvo. Ljubav i podrška bližnjih pomažu, ali ne mogu zamijeniti stručnost. Uostalom, ni jedan drugi zdravstveni problem ne bismo povjerili na liječenje laicima....

- 20:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Pozdravni post

Dobrodošli na blog Psihoterap-&-ja!

Blog je zamišljen kao mjesto za promišljanje, raspravljanje i asociranje o mentalnom zdravlju, posebice o psihoterapiji.

Planiram pisati o povijesti, sadašnjosti i budućnosti psihoterapijskih metoda liječenja, najviše o grupnoj analitičkoj psihoterapiji i drugim psihodinamskim terapijama. Namjeravam se dotaknuti i najčešćih tegoba zbog kojih se najčešće obraćamo za pomoć psihoterapeutima, kao i učestalih zabluda zbog kojih ponekad potrebnu pomoć ne zatražimo. Ovisno o inspiraciji, vremenu i odazivu planiram povremeno komentirati i neke društvene fenomene, koji su povezani s psihičkim funkcioniranjem čovjeka. Najšire govoreći, cilj mi je postupno izgraditi virtualno mjesto na kojem će se dobronamjerno, otvoreno i znanstveno utemeljeno razgovarati o psihičkom životu čovjeka.

Za sada toliko, do skorog čitanja!

- 18:18 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licenco

Ordinacija psihijatra

Sa kabinetom za psihoterapiju

Dr. Sandić

       Pocetak Usluge Cjenovnik Zakazivanje termina Značajnije stručne publikacije Knjiga Novosti Kontakt

Psihodinamika Psihoterapija Anksioznost Neurotski poremećaji Poremećaji raspoloženja

Zadnje dodano

06/11/10

Psihodinamika depresije. Proučavanje depresije kojem se gigant savremene...Više

Tel.: ++ 387 33 645 112

Psihoterapija

Dijalog između ljekara i pacijenta uvijek sadrži i elemente podrške, odnosno suporta. Upravo stoga predstavlja i jedan od oblika psihoterapijske intervencije. Tako su verbalne intervencije psihijatra upućene psihički oboljelim pacijentima oduvijek imale terapeutski

učinak. Navodeći ovakvu intervenciju čiji sadržaj isključivo ovisi o ličnosti psihijatra (njegovoj empatijskoj sposobnosti, intuiciji itd.), a koji ne posjeduje edukaciju iz određene psihoterapijske tehnike, neophodno je naglasiti da ova intervencija, mada znanstveno nestrukturisana, ipak predstavlja psihoterapijski postupak u širem smislu.

English i English (1972) u Obuhvatnom rječniku psiholoških i psihoanalitičkih pojmova navode sljedeće: „Psihoterapija: Upotreba svake psihološke tehnike u liječenju mentalnog poremećaja ili neusklađenosti. Ovaj termin je veoma opšti. On uključuje 'liječenje vjerom', sugestiju, hipnozu, psihoanalizu, omogućavanje odmora, uvjeravanje, savjet, savjetovanje koje treba da ukloni strepnju, psihodramu, itd... Ovaj termin ne govori o ozbiljnosti poremećaja (može da postoji psihoterapija za psihozu ili za sisanje palca), trajanju ili intenzitetu liječenja, ili o teorijskoj orijentaciji terapeuta. Ali termin treba zadržati za liječenje od strane stručno obučenog lica – tj. kliničkog psihologa, psihijatra, ili psihijatrijskog društvenog radnika.'

E. Klajn i suradnici 1999. U Hrvatskoj publiciraju „Psihološku medicinu“ gdje psihoterapiju opisuju kao „psihološku metodu liječenja u kojoj se putem odnosa terapeuta i pacijenta razvija specifična relacija koja pomaže otkrivanju i mijenjanju određenih karakteristika pacijenta, kao i gubitku odnosno olakšavanju simptoma. Centralni ljekoviti faktor je transfer, odnosno prijenos emocija s pacijenta na liječnika i analiza tog odnosa.“

Istorijat psihoterapijeAnalitičke (psihodinamske) psihoterapijeNeanalitičke psihoterapijeMetoda aktivne imaginacije Phyllis Krystal

CAR

Group: MembersPosts: 1,724Joined: 1-August 06From: livadaMember No.: 1,100

Psihoterapija – kako mi može pomoći?

Bolestan brat, rastava roditelja, frka u školi… Ponekad je jednostavno preteško. Toliko se u nama skupi osjećaja tuge, bijesa, bespomoćnosti da nam je potrebna pomoć. Nažalost, mnogi se još uvijek srame potražiti stručnu pomoć, iako bi im baš psihoterapija mogla puno pomoći

Nema potrebe patiti ako postoji netko tko ti zaista može pomoći. Odlazak po savjet nije znak slabosti, već pametan potez

Denis je krenuo na psihoterapiju prije dvije godine, kad su mu se roditelji rastali. Išao je dva mjeseca i kaže da mu je psihoterapija zaista pomogla. Naučio je prepoznati svoje osjećaje, otkrio je zašto je stalno ljut i shvatio da ne može utjecati na probleme odraslih.

Anja još uvijek posjećuje psihoterapeuta. Počela je prije godinu dana kad su je cure u školi maltretirale. Zlostavljanje je prestalo, ali Anja osjeća da joj razgovori s psihoterapeutom jako pomažu da nabilda svoje samopouzdanje, pa

još uvijek rado ide.

Mare se bori s prejedanjem i priključila se grupi cura koja ima iste probleme. Prije se osjećala totalno usamljeno i odbačeno, ali na grupi je stekla nove frendove s kojima može otvoreno razgovarati o svemu.

ZNAČI LI DA SAM LUD/A ?

Ne! 'Pravi luđaci' nikad ne traže pomoć i ne znaju da im je potrebna. Odlazak psihoterapeutu po savjet je kao odlazak profesoru kad ne razumiješ neki zadatak ili odlazak majstoru za bicikle kad ga ne znaš popraviti sam/a. Odlazak psihoterapeutu je samo odlazak stručnjaku koji neke stvari zna bolje od tebe. Uostalom, čak i psihoterapeuti odlaze ponekad svojim mentorima - psihoterapeutima.

Ništa nije loše, a najmanje sramotno, u traženju pomoći kod stručne osobe. Zapravo, baš suprotno. Samo zrele i pametne osobe neće ignorirati problem ili skrivati se dok problem postaje sve gori i gori. Ako se više ne možeš nositi sa svojim osjećajima, onda je najbolje obratiti se nekoj odrasloj osobi od povjerenja ili svom liječniku i zamoliti da te upute nekom dobrom psihoterapeutu.

Budi spreman/na na to da ćeš možda naići i na staromodne reakcije, poput objašnjavanja da je to samo 'tinejdžerska faza koja će proći'. Pa, sve ako i jest, tvoje je pravo i mogućnost da sve to prođeš bezbolnije i nešto naučiš.

Pusti me, nije mi ništa! Iako odlazak na terapiju nije ništa što bi trebao/la skrivati, isto tako ne moraš ni svima reći. Reci samo onima u koje imaš povjerenja. Razgovor s frendovima o onome što se događa na terapiji može biti vrlo oslobađajući osjećaj koji može pomoći čak i njima da svoje probleme vide drugačije.

No, ako želiš, ne moraš to reći baš nikome. Ako imaš osjećaj da te baš nitko na ovom svijetu ne razumije, neka to ostane tvoja tajna. No, vjeruj, uskoro će se i to promijeniti.

ZAŠTO BI SE NETKO OBRATIO PSIHOTERAPEUTU?

Psihoterapija će ti pomoći tako da se konačno prestaneš boriti sa svojim osjećajima i počneš s njima živjeti u skladu. Često u razgovoru s psihoterapeutom dođeš do jednostavnih rješenja svojih problema koje nisi mogao/la sam/a vidjeti, jer su te blokirale emocije. Evo još nekih situacija kad psihoterapija zaista može puno, puno pomoći:

…ako se osjećaš depresivno, imaš napade straha, užasno si sramežljiv/a ili

patiš od treme; …ako imaš poremećaj prehrane, anoreksiju ili bulimiju; …ako imaš problema s pažnjom, koncentracijom ili učenjem; …ako imaš problem s debljinom, nekim hendikepom ili bolešću (dijabetes, astma, tumor i sl.); …ako ti se roditelji rastaju; …ako ti je umro ili umire netko vrlo blizak; …ako netko u obitelji (ili ti) ima problem s ovisnošću (alkoholom, tabletama i sl.); …ako se osjećaš usamljeno i imaš problem sa sklapanjem prijateljstava; …ako si stalno ljut/a i imaš osjećaj da ćeš eksplodirati; …ako te netko zlostavlja …i u mnogim drugim situacijama koje ti se možda čak i ne čine tako ozbiljnim.

U svakom slučaju, kad god se radi o tvojim osjećajima, terapeut može puno pomoći, on je liječnik za tvoju dušu.

NAJTEŽE JE KRENUTI…

Krenuti na terapiju može biti tvoja ideja jer sam/a osjećaš da bi o nečemu htio/htjela razgovarati s osobom koja nije dio tvoje obitelji. Tada je mnogo lakše. No, ponekad roditelji ili neki nastavnik može predložiti savjetovanje. Možda jednostavno primjećuje da si u zadnje vrijeme stalno tužan/na, ljut/a ili gubiš na težini. Svatko od nas može reagirati različito, netko je protiv i prva reakcija može biti: 'Pustite me na miru! Nisam ja lud/a!' Nekome će, pak, laknuti što može istresti dušu. Kako bilo, imaj uvijek na umu da ti ljudi samo žele pomoći, a ne suditi o tvom mentalnom zdravlju.

Nije mi ni do čega... Najteže je prihvatiti pomoć kada je nametnuta. Naime, ponekad će neki roditelj ili nastavnik reći da 'moraš' otići na razgovor jer je tvoje ponašanje opasno, destruktivno, autodestruktivno ili zabrinjavajuće. Naravno, sve uz što ide glagol 'morati' djeluje odbojno i vjerojatno ćeš se pobuniti. Ali, kad skužiš koliko ti terapija može pomoći, što to sve uključuje (možda će na razgovor morati i tvoji roditelji, hi-hi…), možda na kraju to prihvatiš kao dobru ideju.

ŠTO JE PSIHOTERAPIJA?

Psihoterapija je jedan proces koji najviše nalikuje razgovoru. Kroz taj razgovor naučit ćeš mnogo prvenstveno o sebi, a onda i o prepoznavanju osjećaja i ponašanja drugih. Psihoterapija će ti otkriti razne vještine kako savladati problematične osjećaje, razviti unutarnju snagu i načiniti neke promjene u sebi ili u nekim problematičnim situacijama.

Psihoterapeut može biti psiholog, psihijatar, neuropsihijatar, socijalni radnik, savjetnik, školski psiholog, defektolog i neki drugi stručnjak sličnog zvanja. Bitno je da je ta osoba profesionalno usavršila znanje i razne tehnike kojima pomaže ljudima u rješavanju njihovih emocionalnih poteškoća. Neki terapeuti su se specijalizirali za određene tehnike ili za određena područja, pa su tako neki stručnjaci za zlostavljanu djecu, netko za probleme u učenju, netko za obiteljsku terapiju, a netko za probleme ovisnosti. Na psihoterapiju možeš ići privatno ili preko uputnice svog liječnika opće prakse, unutar neke klinike ili ambulante.

ŠTO TERAPEUT RADI?

Nakon razgovora osjećat ćeš se bolje Najčešće ljudi imaju predodžbu klijenta koji leži na kauču, a terapeut nešto črčka u svoj notesić. No, obično nije tako. Većina terapija se sastoji od puno razgovora, slušanja, promatranja, razvijanja povjerenja (ne trebamo ti napominjati da sve što kažeš ostaje TAJNA). Već nakon prvog razgovora osjećat ćeš se bolje jer će ti terapeut dati podršku i uputu što raditi do sljedećeg viđenja. Kroz razgovor ćete detektirati pravi problem i cilj koji želite postići.

U svakom slučaju, terapeut će ti pomoći da ustanoviš što te zaista čini nesretnim/om i kako promijeniti neželjeno stanje u željeno. Moramo te upozoriti da psihoterapija ima svoje trajanje, pa ne očekuj čudo već nakon prvog razgovora. Kao prvo, morate se malo upoznati. Nije lako odmah se otvoriti nepoznatoj osobi, a bez povjerenja nema napretka.

Terapija može biti individualna, što znači da si uvijek sam/a s terapeutom u četiri oka, a može biti i obiteljska ili grupna. Obiteljska terapija ti možda zvuči grozno, no to je izvrsna situacija u kojoj se konačno mogu neke stvari prepoznati, izgovoriti i riješiti bez lupanja vratima, prijetnji batinama ili nadurenom šutnjom.

Za vrijeme prvog posjeta terapeut će te vjerojatno pitati da malo više ispričaš o sebi, okolnostima u kojima živiš i o simptomima koji te muče (nesanica, strah, briga, nekontrolirani bijes, nekontrolirani plač, glavobolja…) To će mu pomoći da bolje razumije tebe i tvoj problem. Nakon nekoliko seansi, problem će se bolje kristalizirati i moći ćete se dogovoriti što želite tijekom terapije postići. Zajedno ćete odlučiti koliko često ćete se viđati. Obično je u početku terapije ritam jednom tjedno, a kasnije može i rjeđe.

Kad terapeut 'provali' cijelu tvoju situaciju i tvoj problem, poučit ćete novim vještinama koje će ti pomoći da se snađeš u novoj situaciji ili čak da problem riješiš u potpunosti. Iznenadit ćeš se i sam/a kad vidiš koliko je mogućnosti u pristupu i rješavanju nekog problema. Prvo će ti se odškrinuti jedan mali prozorčić, a nakon nekog vremena osjetit ćeš da ti se otvaraju nova vrata.

Zbog toga je važno ne odustati na samom početku i držati se dogovora koje imaš sa svojim terapeutom.

U STROGOM POVJERENJU

Psihoterapeut je vrlo povjerljiva osoba i sve što kažeš ostaje u strogom povjerenju. Nitko neće saznati o čemu ste razgovarali, ni roditelji ni netko drugi, osim ako ti ne daš dopuštenje. Jedini izuzetak je situacija u kojoj terapeut vjeruje da bi mogao/la ozbiljno naškoditi sebi ili drugome (ubiti se, recimo).

AKO NE POMAŽE?

Ipak, ako ti se učini da tebi ne pomaže, možda jednostavno nisi naletio/naletjela na pravu osobu. Može se dogoditi da bi ti netko drugi (ili druga tehnika) bolje legao. Da ti terapeut odgovara, prepoznat ćeš po tome što ima strpljenja, što se u njegovoj prisutnosti osjećaš ugodno, što te pozorno sluša, što te ne kritizira i što jedva čekaš da dođeš opet.

Za svaki problem postoji rješenje Od odlazaka na psihoterapiju možeš imati mnogo koristi. Osim što će ti pomoći da riješiš konkretan problem, najveća korist je u tome što ćeš bolje upoznati samog/samu sebe. Naučit ćeš što te motivira da nešto napraviš, prepoznat ćeš one male glasiće u svojoj glavi koji ti pomažu ili te stalno kritiziraju, naučit ćeš neke nove vještine rješavanja problema koje će ti i kasnije u životu koristiti, ali najvažnije – otkrit ćeš u sebi neke nove snage i zavoljeti ih.

Mnogi su klinci s problemima u mladosti kasnije u životu bili puno uspješniji jer su silom prilika rano naučili rješavati probleme na više načina, ranije su sazreli i upoznali sebe. Psihoterapija je u svakom slučaju korisna.

sa T-Portala

 

Ovca 9 Sep 2007, 05:27 PM

Post #2http://psihoterapija.psyhika.hr/reasons.htm

CAR

Group: MembersPosts: 1,724Joined: 1-August 06From: livadaMember No.: 1,100

Ljudi najčešće dolaze na psihoterapiju zbog slijedećih problema:

- strahovi različitih vrsta- napadaji panike- osjećaj napetosti- nesanica i psihosomatske tegobe- neraspoloženje- osjećaj usamljenosti- osjećaj manje vrijednosti i nedostatak samopouzdanja- negativne misli i osjećaj beznadnosti- zastoji u učenju i gubitak koncentracije- teškoće u obavljanju profesionalne djelatnosti- stanja stresa- teškoće u odnosima s drugima (obiteljskim, ljubavnim, seksualnim, profesionalnim)

Na psihoterapiju se javljaju i ljudi koji ne iskazuju gore navedene probleme, ali koji žele bolje upoznati sebe i svoje potencijale radi postizanja osobne kreativnosti, poboljšanja kvalitete života, napredovanja u profesionalnoj karijeri, uspješnijeg roditeljevanja i sl.

 

Ovca 9 Sep 2007, 05:32 PM

Post #3

CAR

Group: MembersPosts: 1,724Joined: 1-August 06From: livadaMember No.: 1,100

http://www.psihoterapija.net/psihoterapija.php

Psihoterapija

Psihoterapija je proces pružanja pomoći u prevenciji i odklanjanju psihičkih smetnji i poremećaja. Istovremeno to je proces unapredjivanja kvaliteta života i pospešivanja rasta i razvoja na ličnom, porodičnom, profesionalnom planu. Nakon uspešno završene psihoterapije ljudi postaju zadovoljniji, spremniji za suočavanje sa životnim teškoćama, za razumevanje drugih, za ostvarivanje bliskosti.

Psihoterapija se ostvaruje kroz uzajamnu razmenu znanja, iskustva i emocija tokom psihoterapijskog razgovora izmedju terapeuta i klijenta, kroz verbalnu i neverbalnu komunikaciju. Ona se zasniva na ravnopravnom saradničkom odnosu međusobnog poverenja i uvažavanja. Terapeut omogućava klijentu slobodu u izboru tema, količini i vrsti informacija koju će izložiti, uvažava

njegovu kompetentnost i jedinstvenost kapaciteta za promene. On deluje kao učesnik, pomagač i edukator klijentima u njihovom nastojanju da ostvare željene promene. O ciljevima psihoterapije terapeut i klijent se unapred dogovaraju.

Najznačajnije psihoterapijsko etičko načelo je poverljivost. Ono važi kako za terapeuta tako i za klijenta. Sve što se dešava tokom psihoterapije ne iznosi se van psihoterapijske sobe, sem u slučaju kada je potrebno uključiti druge stručnjake, po dogovoru izmedju terapeuta i klijenta.

Psihoterapijska pomoć je primerena u svim životnim dobima.

Deci pomaže u prevazilaženju razvojnih teškoća tokom odrastanja i sazrevanja.

Adolscentima pomaže da sagledaju svoje lične mogućnosti i ograničenja, da ne budu „buntovnici bez razloga“ prema odraslima, da uspešno prevaziđu ravojne krize i ostvare proces individuacije i separacije od porodice.

Odraslima koristi za prevenciju, ublažavanje i otklanjanje psihičkih smetnji i poremećaja ali i za očuvanje i unapređivanje kreativnih potencijala.

Starim osobama je korisna za očuvanje i jačanje životnog optimizma u organizaciji života, istrajnosti u lečenju organskih oboljenja, bržem i boljem oporavku nakon neke bolesti.

http://www.psihoterapija.co.yu/opsihoterapiji.html

Psihoterapija je lecenje psihickih poremecaja i oboljenja psihogenog porekla bez upotrebe lekova, tj psiholoskim metodama.Medjutim,cesto se kaze da je psihoterapija suvise dobra i lekovita metoda da bi se njena upotreba mogla ograniciti samo na bolesne.Kao rezultat pravovremeno sprovedenih psihoterapijskih postupaka i mentalno zdravi ljudi cesto postaju srecniji i zadovoljniji,sposobniji za bliskost,ljubav,seksualno funkionisanje,uspesniji u ucenju i obavljanju profesionalne delatnosti zive kvalitetnije.Opste je poznato da svi nosimo u sebi neugodna dogadjanja,zaostala iz detinjstva,koja cesto nisu razresena na pravi nacin.Ovaj nedovrseni posao ponekad deluje kao nesvesna kocnica koja usporava i ogranicava razvoj nase licnosti.Ove nesvesne kocnice mozemo psihoterapijom otkloniti i time se osloboditi

emocionalnih poremecaja, ali i podstice razvojne procese i kreativne potencijale unutar nase psihicke strukture.Drugim recima mentalno zdravi ljudi psihoterapijom nauce kako da kvalitetnije zive i budu uspesniji u obavljanju svojih uloga(profesionalnih,porodicnih,bracnih,roditeljskih i sl), a dapri tome ocuvaju svoju psihicku stabilnost i dusevno zdravlje,to je postupak psihoedukacije i mentalnog treninga.

 

Ovca 9 Sep 2007, 05:40 PM

Post #4

CAR

Group: MembersPosts: 1,724Joined: 1-August 06From: livadaMember No.: 1,100

http://www.vasezdravlje.com/izdanje/clanak/310/

Ljekovita moć razgovoraAutor:Ozren Podnar, prof. objavljeno u broju 35 (4/04)

Što je djelotvornije protiv depresije i anksioznosti - farmakoterapija ili psihoterapija - iznimno je teško odgovoriti bez poznavanja konkretnog pacijenta

Svaki Cigo svoga konja hvali. Psiholozi, koji nemaju pravo propisivati farmakoterapiju, drže stranu psihoterapije. Psihijatri (ali ne svi) favoriziraju terapiju lijekovima. I farmaceutska industrija promiče psihijatrijske lijekove u izravnom kontaktu s liječnicima, dok psihoterapija nema tako moćnog "sponzora" koji bi je reklamirao pred liječničkom strukom.Što je djelotvornije protiv depresije i anksioznosti - farmakoterapija ili psihoterapija - iznimno je teško odgovoriti bez poznavanja konkretnog pacijenta. Zapravo, do točnog se odgovora dolazi tek metodom pokušaja i pogreške. Ni psihijatar koji uobičajeno propisuje lijekove ne može biti siguran hoće li prvi propisani lijek, u kojoj dozi i nakon kojeg vremena djelovati kod pojedinog pacijenta. Opet, ni psiholog ni psihijatar koji se odluči na psihoterapiju ne mogu znati kako će koji pacijent reagirati na tu vrstu tretmana.Najbolje rezultate u liječenju depresije daje kombinirani tretman lijekovima i psihoterapijom, pa bi jednostavna preporuka pacijentima glasila · neka vas se liječi na oba načina ako vam je takav pristup dostupan, odnosno ako možete sebi priuštiti kvalitetna privatnog terapeuta. Naime, terapija u sklopu zdravstvenog osiguranja često je površna. Ne samo da je termin u pravilu ograničen na pola sata nego se pred liječnicima izmjenjuje pacijent za

pacijentom, čije je životne priče gotovo nemoguće zapamtiti, a kamoli svakom pacijentu davati primjenjive i pravodobne savjete. Problem može biti i slabiji dan terapeuta, a kod farmakoterapije pacijent u najmanju ruku može biti siguran da je lijek uvijek isti i da će napraviti svoj "posao" kad uđe u organizam. Stoga je u praksi pouzdanije i pacijentu financijski isplativije u početku se prikloniti farmakoterapiji, a psihoterapiju pridodati ovisno o mogućnostima.

Koncepcijske razlike

Između pobornika terapije lijekovima i terapije razgovorom postoje i teoretske, koncepcijske razlike. Psihološki orijentirani terapeuti poimaju depresiju i anksioznost kao stanja nastala zato što pacijent ima iskrivljene predodžbe o sebi i životu, zato što nije prihvatio neku životnu okolnost, nije razriješio neki unutarnji konflikt ili nešto radi pogrešno. U mnogim slučajevima nije primjenjivo nijedno od spomenutih tumačenja. Biološki orijentirani liječnici depresiju i anksioznost smatraju posljedicom poremećene aktivnosti živčanog sustava, odnosno prejake ili preslabe podraženosti određenih moždanih centara. Pritom se podrazumijeva da vanjske okolnosti imaju utjecaja na moždanu aktivnost, ali kakav će biti njihov utjecaj na mozak, ne ovisi o volji pojedinca nego o urođenoj otpornosti na stres. Napredak u proučavanju mozga nedvojbeno je pokazao da su psihički poremećaji locirani u mozgu, to jest da su u konačnici jednako tjelesni kao dijabetes, astma ili visoki tlak. Stoga je direktna intervencija u mozak pacijenta potpuno opravdana i razumljiva.To sve ipak ne znači da psihoterapija ne može biti djelotvorna kod pojedinih pacijenata - štoviše, ona to jest. Kod blaže i umjereno teške depresije prosječna uspješnost kognitivno-bihevioralne (spoznajno-ponašajne) terapije podjednaka je uspješnosti terapije antidepresivima iz klase selektivnih inhibitora ponovne pohrane (engl. kratica SSRI). Kod težih oblika depresije uočena je veća djelotvornost lijekova u usporedbi s psihoterapijom. Zanimljivo je i to da psihoterapija djeluje tek onda kada izazove promjene u moždanoj aktivnosti, slične onima koje proizvode lijekovi, a koje pacijent prepoznaje kao poboljšano raspoloženje. Do antidepresivnog ili anksiolitičkog učinka psihoterapije najčešće dolazi zahvaljujući samoj interakciji terapeuta i pacijenta, bez obzira na sadržaj komunikacije. Mnogi depresivni ili anksiozni pacijenti doslovce nemaju s kime pričati o svojim problemima i izjadati se, a pogotovo nemaju od koga čuti riječ ohrabrenja, podrške ili barem utjehe.

Ovisno o profilu pacijenta, psihoterapeut može pomoći i korisnim savjetom usmjerenim na izbjegavanje stresnih okolnosti ili na strategiju nošenja sa stresnim okolnostima koje ne može izbjeći. Često od pomoći mogu biti savjeti za bolje ophođenje s okolinom - primjerice, kako od okoline prikriti preveliku osjetljivost na odbijanje ili uvredu jer osobe koje su očigledno osjetljive okolina češće šikanira i tako im pogoršava stanje.

Što može biti kontraproduktivno?

Na žalost, i neki zahvati terapeuta potencijalno su kontraproduktivni. Primjerice, neuputno je pacijentu sugerirati da "nema razloga" biti depresivan ili anksiozan jer to pacijentu zvuči kao da mora pružiti opravdanje za to što je bolestan. Terapeut treba poći od činjenice da je pacijentu loše bez obzira na "razloge", baš kao što oboljelog od raka pluća treba liječiti bez obzira na to je li bio pušač ili ne. Druga, često pogrešna psihoterapijska postavka jest da je osoba depresivna zato jer obraća previše pozornosti na negativne aspekte svoga života, a zanemaruje pozitivne (npr. "zašto gledate crno - jest da vas je napustila žena, ali vam tako dobro ide slikanje" ili "nije strašno, izgubili ste nogu, ali vam je sluh odličan").Zatim, depresija ne mora biti posljedica pacijentova pogrešnog poimanja stvarnosti jer je dokazano da pacijent može imati kristalno jasnu predodžbu o sebi i okolini, dok s druge strane milijuni zdravih ljudi imaju krive predodžbe, ali ne i depresiju. Također je neprimjereno pacijentu govoriti da neku stresnu okolnost "mora prihvatiti". Naime, "prihvatiti" je sinonim za "tolerirati", a hoće li nečiji živčani sustav tolerirati neku okolnost, ne ovisi o pacijentovoj dobroj volji niti o terapeutovoj sugestiji. Konačno, ponekad nema svrhe temeljiti terapiju protiv depresije ili anksioznosti na pokušaju mijenjanja životnih okolnosti, i to iz prozaičnih razloga: neki pacijenti ne mogu ništa učiniti sa svojim životnim okolnostima (npr. nepokretan je, u zatvoru je, čeka presudu, živi u bijedi). Ponekad pak promjena ne može nastupiti na vrijeme da bi imala ljekovit učinak na zdravstveno stanje, a ponekad ni pravodobno izvedena promjena nema učinka na zdravlje mozga. Ako je, primjerice, pretrpljeni stres izazvao ozbiljniju štetu u mozgu, uključujući i moždano tkivo.Ipak, neki pacijenti izvanredno reagiraju na psihoterapiju, pa je šteta samo ga "šopati" lijekovima, a uskratiti mu toplu ljudsku riječ. Vjerojatno postoje podtipovi depresije i anksioznosti koji se lakše liječe psihoterapijom, odnosno podtipovi koji bolje reagiraju na lijekove. Možda su osobe koje su jače prijemčive na pozitivnu sugestiju a priori jači kandidati za psihoterapiju, dok je racionalnijim i trezvenijim osobama u većoj mjeri indicirana terapija lijekovima.

 

Ovca 10 Sep 2007, 10:47 PM

Post #5

CAR

http://www.psihijatrijska-ordinacija-galic.hr/zasto.php

Ponekad je otpor odlasku psihijatru čisto osobna predrasuda i strah da će ista takva okolina -puna predrasuda- to kod osobe zamijetiti i držati ga «ludim» jer

Group: MembersPosts: 1,724Joined: 1-August 06From: livadaMember No.: 1,100

«psihijatar je samo za lude». Kod mnogih je osoba niža osobna i kulturološka razina funkcioniranja razlog da kod psihičkih poteškoća traži magijska «rješenja» kod različitih alternativnih struka koje (od gatara do bionergetičara) nakratko olakšaju simptome ali ne liječe. Kod graničnih stanja prema psihozi i psihoze alternativni tretmani čak mogu ozbiljno pogoršati stanje bolesnika. Educiraniji «alternativci» srećom često prepoznaju ovakva stanja pa pacijentu savjetuju da potraži medicinsku pomoć

CJELOKUPNO PSIHIJATRIJSKO LIJEČENJE – KADA JE POTREBNO?

Kod duševnih bolesti i težih poremećaja kao što su razni oblici psihoza (shizofrenija, paranoidna psihoza, raznim psihozama uzrokovanim bolestima i oštećenjima mozga i dr.), dublji poremećaji osobnosti, anorexia i bulimia nervosa, depresivni poremećaj sa ili bez suicidalnih (samoubojstvenih) promišljanja i sva druga stanja koja mogu dovesti do samoubilačkih misli - PTSP, krizna stanja, bolesti ovisnosti kao alkoholizam, toksikomanija.......). Česte su i neuroze sa simptomima koji izrazito ometaju pacijenta (npr. fobični strah od javnih prostora koji ga simptomima sprječava da napusti zatvoreni prostor i dr.)

Dijagnoza se postavlja nakon pregleda i praćenja stanja pacijenta, uz pomoć obrade (pregledi drugih specijalista, psihologijsko testiranje..) Utvrđuje se i privremena ili trajna radna sposobnost.

Kod većine navedenih poremećaja neophodno je liječenje odgovarajućim psihofarmacima - lijekovima za psihoze, depresiju, popratni strah, spavanje, u kombinaciji s odgovarajućim oblikom psihoterapije. Donosi se terapijski plan.

Akutna, tek nastala psihoza kao i sva stanja sa samoubilačkim mislima zahtijevaju hitno bolničko liječenje na odgovarajućem odjelu psihijatrijske bolničke ustanove jer se pacijent nalazi u nepredvidivo rizičnom stanju za sebe i okolinu - ne sagledava realitet, a sumanutosti i halucinacije mogu ga navesti na teška djela protiv sebe i drugih. Nakon smirivanja epizode suicidalnosti i /ili psihoze u daljnjem ambulantnom liječenju održavat će se stanje funkcionalnosti pacijenta u svakodnevnom životu.

Pregledi i individualni psihoterapijski tretman obavljaju se i u kućnoj posjeti prema želji i onemogućenosti pacijenta da dolazi u ordinaciju.

PSIHOTERAPIJA - KADA JE POTREBNA I KAKO SE PROVODI?

A n a l i t i č k i o r i j e n t i r a n a individualna ili grupna psihoterapija «rastapat» će nesvjesne fantazije koje koje proizvode nesvjesne konflikte a ovi

nesvjesne «strahove» od kojih se svjesni dio ega «brani» stvaranjem simptoma ( raznih tjelesnih ili psihičkih senzacija strahova kod raznih oblika neuroza) - vrtoglavice, «lupanja srca», povremeno povišen krvni tlak, drhtanje, napetost, glavobolje, osjećaj nesvjestice...... Proces se odvija korekcijom pacijentovih osjećaja stvaranjem «transfera» - nesvjesnog prijenosa osjećaja prema emocionalno važnim osobama iz najranijih pacijentovih odnosa na druge članove grupe i terapeuta. Terapija se provodi sjedenjem sučelice prema terapeutu odnosno u krugu grupe koja broji 6-10 članova. Grupna seansa traje 90 minuta jednom tjedno a individualna od jednom do dva puta tjedno po 45 minuta. Provodi se koliko je potrebno da se dotad nezadovoljavajući nezreli odnosi u okolini korigiraju u zrelije, upravljane ojačanim relitetnim, »odraslim» dijelom ega, i po par godina. Simptomi se tijekom terapije postupno povlače.

Terapeut treba imati adekvatnu višegodišnju edukaciju za obavljanje ovakve psihoterapije - zvanje grupnog i individualnog analitičara. Pacijent prihvaća i postiže izliječenje kroz psihoterapijski proces samo ako ima uvid da je problem i u njemu a ne samo u okolini i pritom se iskreno želi mijenjati.

Ako terapeut procjeni da se radi o samo jednom, izoliranom konfliktu kod pacijenta, primijenit će kraći oblik ove psihoterapije (tzv.»fokalnu psihoterapiju») do njegova razriješenja.

K r a t k a d i n a m s k a p s i h o t e r a p i j a pomoći će kod životnih kriza inače zdravih osoba koje su pogođene teškim životnim događajima (razvod, bolest, gomilanje životnih teškoća....). Kod osobe se obično javi osjećaj da nema izlaza iz situacije i to može rezultirati i njenom suicidalnošću koja tada koja uvjetuje kratki boravak u bolnici. Obično se razriješi kroz manji broj učestalih individualnih seansi.

Primjenjuje se i kod prorade traume kod PTSP (posttraumatskog stresnog poremećaja) grupno i individualno u različitom trajanju, do razriješenja mučnih simtoma nametanja slika traumatskih događaja u pamćenje, nesanice, povlačenju, popratne depresije..... Često se kod kronifikacije ovog poremećaja zamjenjuje jednom drugom psihoterapijskom tehnikom - tzv. »kognitivno-behaviour» psihoterapijom koja je usmjerena na promjene modela razmišljanja i ponašanja pacijenta, a uspješna je i kod osoba s karakternim poremećajima i kod depresija.Pogodna je i kod individualne prorade poremećaja žalovanja za važnom osobom gdje se zbog nerazriješenih osjećaja krivnje i drugih razvije depresija i drugi oblici psihičkih poremećaja. Otklonit će i stanja uzrokovana akutnim stresnim događajem (saobraćajne i razne druge nezgode, izloženost nasilnom aktu i dr. )

Neophodna je kod razriješavanja i raznih oblika adolescentne krize (depresija,

poremećaji ponašanja i učenja i dr. )

S u p o r t i v n a ( «p o d r ž a v a j u ć a» ) psihoterapija individualno ili grupno može pomoći kod psihoza i prema psihozama «graničnih poremećaja» da se održi funkcioniranje pacijenta što bliže realitetu i komunikaciji s drugima. Uz to je neophodno uzimanje odgovarajućih lijekova. Pomaže i kao dopunska terapija kod težih depresija i raznih drugih psihičkih poremećaja zbog npr. raznih bolesti mozga, kod psihosomatskih bolesti kao npr. želučani čir, kronični kolitis, poremećaji štitnjače, povišen krvni tlak kod stresa i dr.

Kod poremećaja bračnih, partnerskih i obiteljskih odnosa provodi se P S I H O T E R A P I J A OBITELJI ILI PARA uz dosad poznatu analitičku tehniku pristupa. Seanse se provode po sat i pol jedanput tjedno do razriješenja poremećaja međusobne komunikacije članova.

Osim analitičke i spomenute druge vrste psihoterapije razvijene su i druge brojne psihoterapijske tehnike. Važno je znati da ih može pružati samo specifično educirani psihoterapeut, dakle ne bilo koji psihijatar ili psiholog ili doktor obiteljske ili dr. medicinskih specijalnosti. Za svaki oblik psihičkog poremećaja postoji određen pogodni oblik psihoterapije, osim za neke organske poremećaje mozga (demencija, duševna zaostalost i dr.) jer takva osoba nema psihičke funkcije dostatne za njeno provođenje.

Svaki neliječeni duševni poremećaj napreduje i osiromašuje osobnost i komunikaciju. Puno osoba sklono je negirati vlastite osjećajne teškoće na način da «krivnju» za konflikte prebacuje isključivo na druge ; ili zbog posebnih karakteristika osobnosti proživljava depresiju ili određenu neurozu isključivo kroz tjelesne smetnje (različiti tjelesni bolovi ili senzacije bez ijednog nalaza koji bi potvrdio tjelesnu bolest pa depresija ili neuroza ostaje neprepoznata a pacijent se godinama pregledava kod raznih liječnika,bez rezultata) ; ili razvija psihosomatske bolesti; ili se od nelagodnosti, strahova ili depresivnosti i nesanice pokušava sam «liječiti» uzimanjem alkohola, droga ili lijekova za smirenje koje opet razvijaju ovisnosti i moždana oštećenja.

 

jeki 10 Sep 2007, 10:55 PM

Post #6

CARICA

Group: FamilyPosts: 1,374Joined: 12-September 06From: ZagrebMember No.: 1,270

ideš li ti na psihoterapiju? zadnje se sjećam da sam te išla nagovarati. a u splitu mislim da ima dobrih terapeuta...

 

Ovca 10 Sep 2007, 11:26 PM

Post #7

CAR

Group: MembersPosts: 1,724Joined: 1-August 06From: livadaMember No.: 1,100

naručila sam se i onda nisam otišla jer mi je zoloft pomogao i pomislila sam da ni ne trebam....upravo zato i skupljam informacije - da samu sebe natjeram

 

jeki 11 Sep 2007, 12:00 AM

Post #8

CARICA

Group: FamilyPosts: 1,374Joined: 12-September 06From: ZagrebMember No.: 1,270

kad te već ja nisam uspjela... (IMG:style_emoticons/default/uvredjen.gif)

 

haubica 11 Sep 2007, 12:36 AM

Post #9

oštrokandža

Group: BannedPosts: 15,083Joined: 3-December 06From: tamo negdje,još ne znam

Jesi li razmišljala o grupnoj?

gdjeMember No.: 1,655

 

Ovca 11 Sep 2007, 12:38 AM

Post #10

CAR

Group: MembersPosts: 1,724Joined: 1-August 06From: livadaMember No.: 1,100

pa baš i ne.....čini mi se da bi mi se bilo lakše otvoriti pred jednom osobom nego pred više ljudiimam problema sa pričanjem o sebi i onome što me muči

 

haubica 12 Sep 2007, 10:01 AM

Post #11

oštrokandža

Group: BannedPosts: 15,083Joined: 3-

I kako ide potraga?

December 06From: tamo negdje,još ne znam gdjeMember No.: 1,655

 

haubica 12 Nov 2008, 03:40 PM

Post #12

oštrokandža

Group: BannedPosts: 15,083Joined: 3-December 06From: tamo negdje,još ne znam gdjeMember No.: 1,655

Šteta što je Ovca tu stala mada sumnjam da je bila na psihoterapiji.

 

Plavooka25

15 Nov 2008, 09:40 PM Post #13

CARI ja sam krenula na psihoterapiju. Trebalo mi je dosta da se nakanim, i kad sam zakazala i krenula tamo par

Group: FamilyPosts: 524Joined: 11-May 08From: nicija zemljaMember No.: 5,366

puta sam se posla vratiti i odustati. Valjda su to te blokade u meni, ono sto me sprecava da napravim korake izvan kruga depresije. Ali sam otisla. Nekako. Na pocetku je nije bilo lako, ipak sam vidjela tu zenu prvi put u zivotu, ali sad sam vec na petoj sesiji, idem jednom sedmicno po sat vremena, i pomaze mi. Zaista pomaze. Glavne korake ionako pravimo sami, ja sam otisla tek kad sam se bila totalno pogubila u svojoj depresiji a sad sam se vec potpuno otvorila prema toj zeni i mnogo mi je lakse, razrijesim nedoumice, saslusa me,objasni mi, usmjeri me, kontrolise.. To mi lici na ono kad bauljam u mraku i udaram od zidove jer ne vidim i ne znam gdje cu ni kako a neko me uzme za ruku i pravi te korake prema svijetlu skupa sa mnom- pravim putem

 

haubica 15 Nov 2008, 11:05 PM

Post #14

oštrokandža

Group: BannedPosts: 15,083Joined: 3-December 06From: tamo negdje,još ne znam gdjeMember No.: 1,655

Ja ću na psihodramu. To sam već spominjala,ali prvo trebam na inicijalni intervju jer je to ipak grupna.

 

filozofica

16 Nov 2008, 01:01 AM Post #15

zafrkantica ;)

Group: ModeratorsPosts: 2,543Joined: 4-May 08Member No.: 5,337

Imam pitanje i molim nekoga sa malo dužim psihoterapijskim stažem da mi odgovori

QUOTE(Plavooka25 @ 15 Nov 2008, 10:40 PM) razrijesim nedoumice, saslusa me,objasni mi, usmjeri me, kontrolise.. To mi lici na ono kad bauljam u mraku i udaram od zidove jer ne vidim i ne znam gdje cu ni kako a neko me uzme za ruku i pravi te korake prema svijetlu skupa sa mnom- pravim putem

Ja na terapiju idem tek malo duže od Plavooke (dakle ne baš dugo) ali nemam ovo iskustvo koje Plavooka navodi. Frendica koja ima duži staž mi je više puta rekla da se nakon terapije osjeća par kila lakšom. Ja ni taj osjećaj nemam. Istina je da se meni jako teško otvoriti. Nisam se doktorici još dokraja otvorila. Rekla sam joj jako puno toga ali u meni još uvijek postoji neka kočnica koju se trudim popustiti ali ne ide lako. Mogu reći da u doktoricu imam povjerenja i nemam od nje neki strah. I par puta kad mi je bilo baš teško, doista me ohrabrila. Ali nema tog velikog olakšanja ni velikog otkrića. Na terapiji uglavnom ja pričam ili još češće čupam iz sebe rečenice, a doktorica postavi pokoje pitanje i tu i tamo nešto prokomentira, ali vrlo skromno. Opet, imam osjećaj kao da razgovaram sa živim čovjekom, a ne sa zidom (to bi me beskrajno frustriralo i jako obeshrabrilo), dakle ipak postoji taj osjećaj dijaloga, samo sa prevagom na jednoj strani. I vidjela sam na forumu da se neki žale da su im doktori hladni. Ja nemam taj osjećaj. Ona jest profesionalna, ali ne i hladna.

Eto, sad sam ukratko opisala kako to jest pa me zanima bista li vi iskusniji po ovome što sam napisala rekli da je to ok?

Kad sam o tome pričala sa spomenutom frendicom, ona je zaključila da to jest ok. Ja se nastojim što manje opterećivati s promišljanjima o svemu tome i nekakvim sad intelektualizranjima jer znam da me to ne bi daleko odvelo, ali sad mi je palo na pamet da to pitam, pa pitam.  

« Next Oldest · Lečenje · Next Newest »

 

2 Pages    1 2 >

2 User(s) are reading this topic (2 Guests and 0 Anonymous Users)

0 Members:

 

Lo-Fi Version Time is now: 21st November 2010 - 11:55 AMPowered By IP.Board 2.2.2 © 2010  IPS, Inc.

Gestalt terapija   Integrativna Gestalt terapija Obiteljska sistemska psihoterapija Tjelesna psihoterapija Kibernetski pristup u psihoterapiji  

Gestalt terapiju utemeljio je psihijatar Fritz Perls (1893-1970) sa suprugom Lorom Pearls i Američkim pjesnikom, piscem i intelektualcem Paulom Goodmanom između 40-tih i 50-tih godina prošlog stoljeća. Od tada je ona, zahvaljujući svojoj pristupačnosti, dobila niz sljedbenika. Gestalt psihoterapija je vrsta psihoterapijske tehnike, koja je primjenjiva u različitim okolnostima kao što su individualni rad, grupni rad i rad u institucijama tj. organizacijski razvoj i coaching. Kada se govori o gestalt terapiji uvijek se radi na rastu i razvoju osobnosti, bilo u smislu profesionalnog razvoja i usavršavanja, bilo u smislu svladavanja svakodnevnih osobnih problema, pronalaženja oslonca u sebi i potencijala za nova rješenja i nove poglede na situaciju

Gestalt je njemačka riječ koja je teško doslovno prevodiva a najčešće se kod nas prevodi kao riječ koja označava cjelovitost, sveukupnost, potpunost forme. Po svojoj prirodi Gestalt psihologija koja je poslužila kao temelj za razvoj gestalt terapije bazirana je na postavci po kojoj opažaj i doživljaj cijeline znači nešto više, ili je bar nešto drugo, od zbroja djelova (Vidanović, 2003.) Gestalt teorija je po svojoj prirodi anti redukcionistička jer za razliku od mnogih drugih istraživača koji pokušavaju proniknuti u složeno funkcioniranje neke pojave na način da je dijele na sastavne dijelove i proučavajući ih žele saznati kako funkcionira cjelina, gestalt psiholozi smatraju da je to pogrešno jer struktura i konfiguracija, fizičkog biološkog i psihološkog fenomena je tako integrirana da čini funkcionalnu cjelinu sa osobinama koje nisu nastale jednostavnim sabiranjem sastavnih djelova (Vidanović, 2003.).

Gestalt terapiju često se naziva i «trećom snagom» i pripada humanističkom pravcu u psihologiji a pri tome su «prva snaga» verbalne terapije u koje spada i psihoanaliza, a «druga snaga» modifikacije ponašanja- bihevioralne terapije (Perls, 1973). Pearls je inicijalno kliničko iskustvo sakupljao kroz prizmu psihoanalitiče teorije i praktičnih tehnika koje je usvojio kao psihijatar ali je nakon toga značajan utjecaj na razvoj gestalt psihoterapije imalo Pearlsovo osobno iskustvo i učenje od ljudi kao što su neoanalitičari

Wilhelm Reich, C.G.Jung, Karen Horney, egzistencialistička filozofija, gestalt psihologija, zen budizam, taoizam, filozofija Martina Bubera koja naglašava «Ja-ti» odnosu u terapiji i Jakob Moreno sa svojom psihodramom. Najznačajniji i često spominjani utjecaj na Perlsa izvršio je W. Reich koji je bio i Perlsov terapeut te je usmjerio njegov interes za tijelo i korištenje tijela u psihoterapiji, analizu karakternog oklopa i aktivan stav terapeuta u psihoterapiji (Clarkson,1993.). Egzistencijalistička filozofija našla je svoje mjesto u sustavu Gestalt terapije kroz shvaćanje da svaki čovjek treba prihvatiti odgovornost za svoju egzistenciju (Clarkson, 1989.).Egzistencialističko shvaćanje u psihoterapiju uveo je Viktor Frankl (Frankl, 1997.) poznati njemački psihijatar koji je također (nakon preživljavanja iskustva iz koncentracionog logora) naglašavao da unatoč tome što nismo osobno odgovorni za okolnosti u kojima se nađemo, odgovorni smo za značenje koje dajemo našim životima kada biramo stavove prema, i naše ponašanje, u takvim situacijama i okolnostima. Pearls je koristio naziv gestalt kako bi time označio svoj interes da suprotstavljene dijelove ličnosti ujedini u jedan integrirani oblik ili lik što je vazano uz ideju polarnosti koje su međusobno povezane.

Tri principa definiraju Gestalt terapijiu a to su:

Princip jedan: Gestalt terapija je fenomenološka; njen jedini cilj je svjesnost a njena metodologija je metodologija svjesnosti.

Princip dva: Gestalt terapija je bazirana u potpunosti na dijaloškom egzistencijalizmu- na J-Ti kontakt/ povlačenje procesu.

Princip tri: Gestaltistički konceptualni pogled je cjelina bazirana na holizmu i teoriji polja.

Prema gestaltističkom shvaćanju ličnost je strukturirana interakcijama u samom pojedincu i interakcijama između pojedinca i njegove okoline. Funkcioniranje pojedinca obuhvaća odgovarajuće dinamičke međuodnose između njegovih doživljaja sebe, drugih i svijeta oko njega (Vidanović, 1993.). Gestalt terapija usmjerena je na svjesnost o tome što se dešava ovdje i sada (Berger, 1980.). Ta svjesnost omogućava nam da djelujemo u skladu sa svojim autentičnim potrebama te na taj način izbjegavamo sukobe unutar vlastite osobnosti koji se inače vide kroz različite neurotske i psihosomatske simptome (npr. strah, anksioznosti, depresija). Stav ovdje i sada znači da se ne istražuje povijest klijenta već se prikladnim vježbama povećava njegov stupanj svjesnosti, tj. prepoznavanje vlastitih osjećaja i ponašanja. Perls je vjerovao da ljudi mogu sami birati i usmjeravati svoj osobni rast i razvoj (Pearls, 1973.) Gestalt terapija je često i vrlo direktivna jer vodi klijenta kroz planirane vježbe te ga potiče da kroz viježbe u potpunosti procesno proživi i osvijesti za njega važne fantazije, osjećaje, snove, želje te strahove i potisnute dijelove osobnog iskustva ako je to dio važan za njegov rast i razvoj. Ono što je kod gestalt psihoterapije privlačno i interesantno to su njezine tehnike koje omogućuju vrlo brzo ulaženje u osnovu problematike i sagledavanje svoje pozicije, svojih otpora koji se javljaju u toj poziciji, te pronalaženje mogućih izlaza tj. rješenja problema. Povijesno gledano gestalt terapija je odbacila svaku ideju o dijagnostici, smatrajući je de personalizirajućom, antiterapijskom i politički represivnom (Delisle, 1999.). Naravno da je u današnje doba zavidan pomak u smjeru konceptualne dijagnostike i unutar gestalt

terapije napravljen kroz ozbiljne teorijske radove (Delisle, 1999.).Terapijski postupak u gestalt terapiji nije usmjeren na sadržaj, «problem» zbog kojeg se javlja klijent već na procese pomoću kojih on održava svoju konfuznost, konflikte ili anksioznost. Terapeut obraća pažnju na način izlaganja klijenta, geste i tjelesne znakove. Rješenje problema nije moguće, prema gestalt terapiji, jedino kroz razgovor o problemu već je važno da klijent doživi, osjeti, iskaže ili učini nešto drugo što će omogućiti završetak te nezavršene stvari, tj. upotpunjavanje gestalta, a to znači i rješavanje problema, oslobođenje od napetosti i nezadovoljstva. Cilj gestalt terapije je jačanje klijentovog samopouzdanja i do okretanje klijenta od podrške u okolini do podrške u samom sebi. Po Peralsovim riječima gestalt terapija je doživljena, a ne verbalna ili interpretativna terapija.Čovjek se u gestalt terapiji smatra zdravim sve dotle dok je u kontaktu sa samim sobom, svojom okolinom i odnosima između sebe i okoline. U toku terapije klijenti uče da koriste svjesnost u funkcioniranju svog organizma kao cjeline. Oni uče usmjeravati svoju svjesnost i na taj način otkrivaju što jest, a ne što bi trebalo da bude, uče kako da vjeruju sebi samima i vjeruju sami sebi (Clarkson i Mackewn, 1993.). Unutrašnje podvojenosti koje su se razvile ranije, mogu se integrirati ponovno kroz osjećaj svjesnosti koji se potiče u terapijskom i izvan terapijskom međusobno povezanom procesu. Klijent može postati kompletniji kada se suoči sa svojim izbjegavanjima koja su ostavila praznine u njegovoj ličnosti.U odnosu klijenta i terapeuta u gestalt terapiji postoji sljedeći fenomenološki stav: terapeut treba ući u fenomenološki svijet klijenta i zajedno s njim treba doživjeti njegovo viđenje i njegovo stajalište. Takav pristup zahtijeva blizak odnos s klijentom ali i dijeljenje osjećaja sa klijentom a ne suzdržan stav – objektivan stav kakav je zastupala psihoanalitička ortodoksna teorija i praksa (Perls,1973.). Kroz usmjeravanje pažnje na sadašnje, trenutno doživljavanje, neriješeni konflikti, prema gestalt teoriji i praksi, izbijaju na površinu i rješavaju se. To se ne može postići diskusijom o prošlosti ili nebitnim aspektima sadašnjosti. U skladu sa stavom da je jedan od ciljeva gestalt terapije promjena podrške u okolini za podršku u samom sebi, gestalt terapeuti ne pružaju klijentu «pomoć» kroz savjete i instrukcije jer bi mu na taj način pružili svoje odgovore i svoju svjesnost već je cilj je da svaki čovjek traži i nađe svoje odgovore jer će jedino tako sam određivati svoj put (Pearls, 1973.).U gestalt terapiji nastoji se da klijent u što većoj mjeri i sam provodi svoju terapiju dok je terapeut promatrač, komentator i vodič terapijskog procesa. Do interpretacije treba doći sam klijent, on na taj način postiže svoju svjesnost, a time se prihvaća odgovornost za vlastito ponašanje. Gestalt terapija od metoda i tehnika najviše koristi dijalog kojim se osvješćuje unutrašnji konflikt a tu je važno spomenuti vježbe kao što su: igre dijaloga, igre projekcije, eksperiment usmjerene svjesnosti, korištenje fantazije putem verbalnih iskaza, crteža, gline, vode, pijeska, pričanje bajki (Vidanović, 2003.). A prema mišljenju iskusnih terapeuta prazna stolica je najpopularnija i najčešće korištena tehnika u gestalt terapiji. Također vrlo važan je i govor tijela, te se klijente upozorava da obrate pažnju na vlastito mrštenje ili napetost facijalnih mišića, posturu tijela i prisutnost «životnosti» u pojedinim dijelovima tijela, dok govore o temama za koje misle da su za njih važne. Na taj način često otkrivaju da govor tijela pokazuje osjećaje čije su postojanje poricali. U gestalt terapiji je interakacija između pojedinca i okoline te unutar pojedinca i prema okolini promatra kroz tkz. krug formacije cjeline i destrukcije tj. faze kontakta i povlačenja koji se sastoji od (Prikaz 1):

Prikaz 1. Krug Gestalt formiranja i destrukcije (Prilagođeno prema «The cycle of Gestalt formation and destruction», Petruska Clarkson, str. 33., 1999.)

Do poremećaja može doći na bilo kojoj fazi koja se odnosi na formiranje gestalta – figure te zadovoljavanja potrebe kroz stupanje u kontakt kroz navedene faze. Dobar kontakt sa potrebom kroz stupanje u kontakt sa sobom ili okolinom na adekvatan način je suštinska ideja u Gestaltu (Clarkson, 1999.). Do poremećaja može doći radi raznih razloga i obrambenih mehanizama kojih u gestalt terapiji ima nekoliko a to su: desentizacija ili umanjivanje senzacije u fazi pretkontakta, defleksija ili okretanje u suprotnom smjeru od direktnog kontakta ili smislenog kontakta sa drugom osobom, introjekcija ili kada radimo prema nekim davno usvojenim «trebam», «moram» introjektima koji nas udaljavaju od akcije koja je autentična obzirom na potrebu, projekcija ili kada u drugima vidimo ono što ne želimo priznati sebi da je dio nas, retrofleksija kada radimo sebi ono što želimo raditi drugima, egotizam kada blokiramo spontanost kroz kontrolu, konfluencija koja se također naziva i disfunkcionalna bliskost tj. kada ne razlučujemo sebe od okoline (Yontef, 1993.). Gestalt terapija je vrlo efikasna kod pretjerano

socijaliziranih, skučenih i inhibiranih osoba koje se često opisuju kao neurotične, fobične, perfekcionističke i potištene te kod rješavanja niza psihosomatskih poteškoća i problema.

Sljedeći principi predstavljaju gestaltističke sugestije koje vode zdravijem, punijem i sretnijem življenju:

Živi u sada Živi ovdje, u trenutnoj situaciji Prihvati sebe kakav jesi Opažaj svoju okolinu i postupaj shodno tome kakva ona jest, a ne kakva bi želio

da bude Budi pošten prema sebi Izrazi se kroz svoje želje, misli i osjećaje i ne manipuliraj sobom i drugima kroz

racionalizacije, očekivanja, procjenjivanja i iskrivljavanja Doživi u potpunosti čitavu skalu svojih osjećaja, kako prijatnih tako i neprijatnih Ne prihvaćaj vanjske zahtjeve koji su u suprotnosti s tvojim poznavanjem sebe Budi spreman da eksperimentiraš, da se susretneš s novim situacijama Budi spreman na promjene i razvoj.

Potrebno je za kraj naglasiti da je Gestalt terapija bila često predmet žustrih rasprava prvenstveno radi stava i stila F. Perlsa koji je bio psihijatar u sukobu sa psihijatrijskim i psihološkim institucijama te je beskompromisno radio u svojem smjeru i dolazio u sukobe i svađe sa predstavnicima konvencionalnih pogleda. Posljednjih je desetljeća situacija drugačija jer su se trendovi i koncepti u području psihoterapije približili idejama koje je Perls zastupao koji se prvenstveno mogu punktuirati kroz ideju integracije različitih tehnika i pristupa sa naglaskom na svjesnost koju individua postiže. Gestalt terapija i inicijalne ideje koje je Perls zastupao prošle su kroz određene transformacije (Beisser, 1990.). te se danas govori o integrativnoj gestalt terapiji.

Pratite nas:

Novosti Radionica “Rad sa snovima i slikama” za psihoterapeute Počinju prijave za radionicu “Uvod u tjelesnu psihoterapiju” GRUPA IZ SISTEMSKOG GESTALT COACHINGA POPUNJENA Održana trodnevna iskustvena radionica u Čakovcu

 

Psihoterapijska kolumna Narcistički sjaj i povreda „Dovoljno dobro nije dobro“ Posesivnost, čitanje misli i duhovno vlasništvo Osjećaj napuštenosti i odbijenosti Riskiranje, učenje i odgovornost

Osjećaj neadekvatnosti Najvažnija ogledala Koliko nam je važan kontakt sa sobom? Što nam suvremene teorije i istraživanja govore o partnerskim odnosima? Predanost, sigurnost, identifikacija i dijalog U sadašnjosti je moguća promjena “Ja – Ti” kontakt i mehanizmi otpora Ja želim umjesto ja trebam, ja moram Vidjeti u drugome ono što ne priznajemo kod sebe Kada činim sebi ono što želim činiti drugima Funkcionalna i disfunkcionalna bliskost Kako bi postali ono što možemo i želimo biti, prvo trebamo priznati ono što

jesmo Naše “Ja” granice Blokiranje spontanosti kontrolom Sve prisutnost srama Krivnja i sram Kada smo ljubomorni?

 

EDUKACIJSKI CENTAR Poremećaj ponašanjaShizofrenijaDepresijaObuzeto-prisilni poremećaj Panični poremećajGeneralizirani anksiozni poremećajSpecifične fobije Socijalna fobija Savjeti za obitelj

Početna stranica

 

Pitanja i odgovori

 

hpd@psihijatrija.hr

 

Obuzeto-prisilni poremećaj (Opsesivno-kompulzivni poremećaj)

Što je obuzeto prisilni poremećaj ?

Obuzeto prisilni poremećaj (OPP) karakterizira prisutstvo ponavljajućih, obuzetih (opsesivnih) misli, na primijer strah od zaraze i prisilnih (kompulzivnih) radnji ili rituala, kao što je prekomjerno pranje ruku. Izvršavenjem prisilne radnje ili rituala smanjuju se napetost i tjeskoba uzrokovane prisilnim mislima.Ljudi s OPP-om obično prepoznaju da su njihove obuzete misli i prisilne radnje iracionalne. Doživljavaju ih kao strane i nametnute, ali ih ne mogu kontrolirati ili im se oduprijeti.Prisilne radnje oduzimaju mnogo vremena i mogu značajno utjecati na vaše svakodnevne aktivnosti i narušiti vam socijalno i obiteljsko funkcioniranje. Međutim, neizvođenje prisilne radnje ilil rituala uzrokuje povećanje anksioznosti.Nekada se vjerovalo da je OPP vrlo rijedak tip poremećaja, no danas je poznato da se OPP pojavljuju u jednog do dva čovjeka na njih 100 i obično započinje u kasnom djetinjstvu ili adolescenciji. S jednakom se učestalošću pojavljuje u muškaraca i žena. Također, na pojavnost ne utječe rasa ni socio-ekonomski status.

Neke od najčešćih obuzetih misli su:- strahovanje od zaraze nečistoćom ili zaraznim klicama- strahovanje od moguće pogreške - strah od javnog nastupa ili sramote- potreba za stalnim odobravanjem- prekomjerna zaokupljenost simetrijom i određenim redom stvari- zabrinutost zbog zamišljanja nastranih i neuobičajenih seksualnih odnosa ili scena- agresivni prisilni impulsi- prekomjerna zabrinutost zbog stvari za koje normalno znate da se ne trebate brinuti

Neke od najčešćih prisilnih radnji ili rituala su:- provjeravanje, primjerice jesu li vrata zaključana- odbijanje rukovanje ili hvatanja kvaka- opetovano pranje ili tuširanje- neprestano brojanje tijekom izvođenja aktivnosti- stalno preslagivanje stvari na određen način- neprestano računanje- ponavljenje nekog zadatka odrađeni broj puta - skupljanje ili čuvanje stvari bez određenog razloga- ponavljano mjerenje

Što uzrokuje OPP ?

Postoji nekoliko pretpostavki o uzroku OPP-a. Smatra se da je to “naučeno” ponašanje pri kojem osoba izvođenjem prisilne radnje ili rituala ublažava anksioznost izazvanu potisnutim impulsima. Također, pretpostavlje se da postoji genetska predispozicija za razvoj OPP-a. Poznato je da osobe s OPP-om imaju krvnog srodnika koji također ima OPP.Jedna od mogućnosti govori u prilog povezanosti OPP-a i promjene u biokemijskoj ravnoteži određnih tvari u mozgu nazvanih neurotransmitori. To su kemijske tvari koje prenose "poruke" između živčanih stanica - neurona. Neurotransmitori se stvaraju u neuronima i nakupljaju se u njihovim živčanim okončinama, odakle se pod djelovanjem električnog impulsa oslobađaju i djeluju na susjedne neurone. Poznata je uloga neurotransmitora serotonina u nastanku depresije. U depresivnih je ljudi poremećena funkcija serotoninskog sustava. Danas se vjeruje da je poremećaj serotoninske aktivnosti u mozgu važan čimbenik i u razvoju OPP-a.Također, uočena je značajna povezanost OPP-a i depresije. U određenom razdoblju života 2/3 ljudi s OPP-om razvit će i depresivni poremećaj.

Neki okolišni čimbenici mogu u predisponiranih osoba djelovati na razvoj OPP-a ili ga pogoršati. Takvi su čimbenici:- zlostavljanje- velike životne promjene- bolesti- smrt bliske osobe- problemi na radnom mjestu ili u obitelji- problemi u emocionalnoj vezi

Kako se liječi OPP ?

OPP se može liječiti tehnikama relaksacije, psihoterapijom, lijekovima ili kombinacijom sva tri navedena načina. Vaš će vam liječnik pomoći o odabiru načina liječenja.

RelaksacijaNekim će ljudima tehnika relakscije biti dostatna za ublažavanje simptoma OPP-a.

PsihoterapijaPostoje različite psihoterapijske tehnike koje se koriste u liječenju OPP-a. Najbolji rezultati postižu se kognitivno-bihevioralnom terapijom. Cilj terapije je naučiti osobu kako se suočiti sa strahom i tjeskobom bez izvođenja ritualnih radnji.

Liječenje lijekovimaVaš vam liječnik može propisati jedan od lijekova koji se rabe u liječenju OPP-a. Obično se rabe antidepresivi, katkad uz dodatak anksiolitika. Antidepresivi: Kao i pri uzimanju svih ostalih lijekova, možda ćete pri uzimanju tih lijekova primijetiti neka neželjena djelovanja lijeka, koja su obično kratkotrajna i prolazna. Najčešća neželjena djelovanje antidepresiva su mučnina, glavobolja, suhoća usta, zamagljen vid, pospanost i vrtoglavica. Međutim, važno je zapamtiti da antidepresivi ne uzrokuju ovisnost i simptome apstinencije kada se prestanu uzimati. Ako ste zabrinuti zbog nekih neželjenih djelovanja lijeka, koji traju dulje vrijeme ili su izraženi u težem obliku, obratite se za savjet svom liječniku. Liječnik vam može smanjiti dozu lijeka ili ga promijeniti.

U težim slučajevima OPP-a koji ne odgovaraju na terapiju lijekovima i psihoterapijom, može se koristiti elektrostimulativna terapija (EST) ili kirurški postupak. Tijekom EST, putem elektroda se na glavu bolesnika aplicira mala količina struje koja uzrokuje otpuštanje neurotransmitora u mozgu i time ublažavanje simptoma. Kirurški

postupak koji se primjenjuje u liječenju najtežih slučajeva OPP-a se naziva bilateralna cingulotomija, kojim se prekida neuronski put uključen u nastanak simptoma OPP-a. Takva se operacija može raditi koristeći stereotaktičnu radiokirurgiju, poznatu kao Gamma Knife.

Duljina liječenja

Ako za liječenje OPP-a uzimate lijekove, možda ćete ih morati uzimati dulje vrijeme. To je potrebno zbog uklanjanja mogućnosti ponovne pojave simptoma. Također ćete možda primijetiti da je potrebno određeno vrijeme prije nego što lijek počne djelovati i simptomi se počnu ublažavati. Liječnik vas može savjetovati kada možete očekivati ublažavanje simptoma. Bez obzira na to koji lijek uzimate, važno je uzimati ga svaki dan dok vam liječnik ne odredi drugačije.

Budućnost

Možda vam se trenutno čini nemoguće, ali uz pravilno liječenje većina osoba s OPP-om doživljava oporavak i ublažavanje simptoma. Liječenje i proces nestajanja simptoma može biti dugotrajno, ali je gotovo uvijek moguć oporavak. Važno je držati se savjeta svog liječnika, uključujući redovito svakodnevno uzimanje lijeka.

Imate li bilo kakvih pitanja o vašoj bolesti, obratite se svome liječniku.

 

 

 ako je hipnoza imala puno širu upotrebu u prošlosti , upotrebljava se i danas.Hipnotičko stanje je stanje slično snu u kojem je bolesnik samo putem terapeuta u vezi sa vanjskim svijetom.Terapeut koji provodi hipnozu treba proći određenu edukaciju.Hipnoza spada u sugestivne psihoterapijske tehnike. Naime , ona dovodi bolesnika u posebno stanje svijesti, te stvara izrazitiju regresivnost i infantivnost u bolesniku kako bi terapeut mogao sugestivno djelovati na bolesnika, sugerirajući mu neka riješenja.Hipnoza se odvija u opuštajućoj atmosferi što podrazumijeva prostoriju izoliranu od jačih svjetlosnih i zvučnih podražaja , te ugodni smještaj bolesnika.Terapeut uvodi bolesnika u hipnozu ponavljajući monotonim glasom određene rečenice koje imaju za cilj da uvedu bolesnika u stanje slično mu.Rečenice uglavnom sugeriraju težinu u tijelu , pospanost , mirno i duboko disanje.Za razliku od toga " buđenje se provodi rečenicom suprotnog sadržaja.Sama hipnotička seansa traje oko 10- 15 minuta.U hipnotičkom stanju terapeut može sa bolesnikom razgovarati o njegovim konfliktima , no svakako je važno da

bolesniku da određene sugestije vezane uz njegove simptome.Te sugestije nisu odmah prezahtjevne jer bi to moglo dati kontraefekt već se u svakoj seansi nastoji što više približiti konačnom cilju.Hipnoza kao i druge sugestivne psihoterapijske tehnike je simptomatsko liječenje , dakle ne zadire u dublje rješavanje problema, već otklanja simptome , što je kod bolesnika sa jednostavnijom simptomatologijom odgovarajuće liječenje.Kod takvih bolesnika , dakle kada je indikacija dobro postavljena hipnoza spada u uspješne psihoterapijske tehnike.Njezina prednost je da je relativno brza i uspješna.S obzirom na mjesto stanovanja javite se psihoterapeutu sa odgovarajućom edukacijom koja će nakon razgovora s Vama uvidjeti koliko je ova metoda pogodna za Vas.Ako po tom kriteriju izaberete terapeuta isključena je mogućnost " krivog programiranja " ili bilo kojeg oblika zloupotrebe.Za informaciju tko se u Vašoj blizini bavi takvom tehnikom možete upitati nadležnog psihijatra.