Razbijen mit o jugoslavenskoj ekonomiji i gospodarstvu

Posljednjih dana, kroz izbornu kampanju ali i neke nove političke inicijative poput "radničke fronte", aktualiziran je inače vrlo uvriježen mit koji kaže: Jugoslavija je imala uspješnu ekonomiju, a onda je došla privatizacija i 200 tajkuna je sve otelo i zato smo svi siromašni.Generalna mantra na tu temu ide otprilike ovako: Jugoslavija nije bila prezadužena, a razvijali smo se nevjerojatno brzo, i sustizali svijet, i to bez vanjskog zaduženja. A onda je sve iz nekog nejasnog i neobjašnjivog razloga propalo, iako je socijalizam baš bio divan. Krivi su nacionalisti, privatizacija, što god.

No, tu nešto ne štima ako pogledate stvarne podatke. Istina, 1990.i 1991. sve do tada komunističke države bilježe ogroman pad BDP-a, i do preko 30%, a paralelno s tim dolazi do naglog bogaćenja određenog sloja stanovništva. Mnogi zaključuju da to znači da je novca ipak bilo, negdje, nekakvog, pa se "pokrao". No time biste teško objasnili stvaranje tajkuna u jednom SSSR-u, gdje nije bilo doslovce ničeg, kamoli u Albaniji koja je bila pojam posvemašnje bijede. O da, kad padne komunizam u supersiromašnoj Sjevernoj Koreji, ili na Kubi, vjerujte, stvorit će se vrlo brzo sloj bogataša: ne zato jer će netko opljačkati "društveno bogatstvo" koje ne postoji, nego zato jer su ljudi gladni svega, i jer će dati i zadnji dolar, ili se zadužiti za idućih dvadeset godina, da bi se domogli stvari koje su im bile nedostupne. Onaj tko im ih ponudi, zaradit će lijep novac. Uostalom, svatko tko je osamdesetih bio u Rusiji zna da su tamo tada doslovce trgali odjeću s rijetkih stranaca i nudili nevjerojatne cijene za traperice i, naročito, najlonke! Prvi koji Koreankama ponudi najlonke nakon pada socijalizma zaradit će milijarde, a kamoli onaj tko krene graditi razrušenu Havanu!

Pogledajmo prvo konkretne brojke: kako se Jugoslavija stvarno razvijala u odnosu na susjede i svijet? Uzet ćemo zadnjih 20 godina njenog života, jer, realno, poratnih godina se nije događalo bog zna što: tek s liberalizacijom i odlaskom velikog broja građana na njemačke bauštele, te dolaskom turista krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih, kreće razvojni ciklus. Pedesete je uglavnom obilježio partijski teror i bijeda, a šezdesete stagnacija i velika nezaposlenost krajem dekade. 

1

BDP Jugoslavije, usporedba rasta sa susjedima i vodećim državama svijeta

No pogledajmo prvo osnovni podatak, bruto nacionalni proizvod. Naoko, Jugoslavija je lijepo napredovala, naročito sedamdesetih. U tih dvadeset godina, BDP je porastao s 14.6 na 84 milijarde dolara, što se čini kao lijep napredak, čak i kad zanemarite da je u tih dvadeset godina inlfacija odigrala značajnu ulogu. Jugoslavija je za 20 godina povećala BDP za gotovo šest puta. No kad to usporedite s onim koliko su napredovali susjedi, stvari ne izgledaju tako bajno - susjedi su se razvijali brže, oni kapitalistički, a ni bolji socijalistički nisu baš zaostajali za nama! BDP Austrije je 1970. godine bio gotovo jednak onom Jugoslavije, no tri puta veći po glavi stanovnika: Austrija je tada imala oko sedam i pol milijuna stanovnika, SFRJ preko 20 milijuna. U tih 20 godina Austrija je napredovala dvostruko brže nego SFRJ: oni su s 15,2 milijardi došli do 164 milijarde dolara BDP-a, SFRJ s 14,6 na 84 milijarde. Njihov se BDP gotovo udvanaesterostručio, naš nije narastao niti za 6 puta! U tih 20 godina "rasta i razvoja" zapravo smo zaostali za Austrijom dvostruko od onog gdje smo bili na početku: 1970 je Austrijanac po glavi privređivao trostruko od Jugoslavena, 1990. šest puta više! 

2

Rast BDP-a grafički, usporedba Jugoslavije i ostatka svijeta

BDP po stanovniku je u SFRJ 1970. bio 727 dolara, i po njemu smo bili na 70. mjestu u svijetu, u rangu s Turskom koja je imala 703 dolara. U stvari, bili smo ispod svjetskog prosjeka, koji je te godine bio 910 dolara, i to za 183 dolara. No do 1990 smo "napredovali" tako da smo pali za jedno mjesto - bili smo 71. na svjetskoj ljestvici - ali smo za svjetskim prosjekom sada zaostajali masnih 700 dolara po glavi! BDP per capita u SFRJ je 1990., posljednjoj godini socijalizma, bio 3.549 dolara, u rangu s Čehoslovačkom koja je imala 3.563 dolara, Mađarskom koja je imala 3.515 dolara, i daleko iza svijeta koji je imao 4.249 dolara te godine po glavi. Računajući Kinu, Indiju, Burundi, Bangladeš... 

Italjia? Ista slika: Italija je udeseterostručila svoj BDP u tih 20 godina, kako po glavi tako i ukupno. Čak je i Grčka, sinonim za dugove, vojne hunte, i građanske ratove, napredovala osjetno brže od nas! Mađari su 1970. bili po BDP-u dosta iza nas, sa 606 dolara po glavi spram naših 727. Do devedesete su nas prešišali! S druge strane, turbosocijalističke zemlje poput Bugarske i Rumunjske su napredovale osjetno manje od nas. Njihov se BDP tek udvostručio za tih dvadeset godina. A u Albaniji, gdje je baš sve bilo nacionalizirano i strogo od države kontrolirano, je BDP čak i pao - iako su podaci o BDP-u za socijalističke države vrlo nepouzdan podatak, obzirom da je nemoguće procijeniti stvarnu vrijednost socijalističke ekonomije zbog "klirinškog" plaćanja i općenito nerealnog službenog tečaja te zatvorenosti. No, generalni zaključak koji se može izvesti je: što više socijalizma, to manje napretka! 

3

Kad se pogleda usporedba s vodećim državama svijeta, vidjet će se da smo napredovali u apsolutnom BDP-u jednako koliko i vodeća sila svijeta - Amerika, za pet i pol puta, u odnosu na njih nismo ni napredovali ni zaostali, no Amerika je 1970. zapravo bila na vrhuncu svoje ekonomske moći. Kad ste na vrhu, teško je napredovati. Japan je pak upetnaesterotručio svoj BDP per capita: sedamdesetih siromašna poljoprivredna zemlja, do devedesete je postao prijetnja najvećima i nastavio se ubrzano razvijati i idućih desetljeća. Brže od nas, mnogo brže, tih godina su napredovale i Francuska i Njemačka. Njemci su dosegli BDP od 21.300 dolara do 1990: mi smo dospjeli do oko 3.500 dolara. A 1970. su imali niti četiri puta veći BDP per capita od nas. No stvari su još gore kad se uzme da je Njemačka nakon drugog svjetskog rata krenula od nule i posve srušena, i uz obavezu plaćanja ogromnih ratnih reparacija - i to dobrim dijelom upravo Jugoslaviji, kojoj su upravo njemačke reparacije bile glavni izvor prihoda prvih desetljeća nakon rata, a nakon toga devizne doznake gastarbajtera i njemački turisti! 

Oni koji pogledaju brojke i grafove će uočito da se se SFRJ razvijala vrlo brzo u prvoj od dvije promatrane dekade: sedamdesete su stvarno bile doba brzog rasta BDP-a, kad smo išli u korak sa svijetom, pa ga i sustizali i prestizali. No, to je bilo praćeno suludim zaduživanjem po eksponencijalnoj stopi, a novac se uglavnom trošio na posve nerentabilne projekte čiji je epitom postao Obrovac: zaduživati u inozemstvu su se smjeli svi, republike, čak i pojedini privredni sistemi, ali ako nisu mogli vraćati, vraćala je - federacija! Zaduživanje je bilo ekstremno: 1977. - 9,540 milijardi dolara, 1978. - 11,833 milijardi, 1979. - 14,952 milijardi, 1980. - 18,395 milijardi, 1981. - 20,804 milijardi dolara. Istovremeno, kamate su skakale, a marka, naš glavni izvor deviza, rapidno gubila vrijednost prema dolaru. Novac uložen u loše investicije, tvornice koje nisu mogle poslovati rentabilno niti u okruženju zatvorenog socijalističkog tržišta, je propao: a trebalo ga je vratiti. Jedan srpski ekonomist je izračunao: da se SFRJ nastavila zaduživati u inozemstvu po stopi po kojoj se tada zaduživala, od 1970 do 1980., danas bi dug svih država bivše SFRJ iznosio 6.000 milijardi dolara! Dok je Tito bio živ, nitko se nije usudio proturječiti

4

mu, i reći da država juri u provaliju. Odmah nakon njegove smrti, dan je znak za uzbunu, dinar je devalviran za 30% kako bi se pojačao tada mizeran izvoz kojim se nije pokrivala niti polovica legalnog uvoza a kamoli sitni prekogranični šverc iz Graza i Trsta, no nije pomoglo: do 1983. godine SFRJ nije više mogla plaćati dospjele državne obveznice niti se zaduživati, i vjerovnici su proglasili bankrot koji građanima nikad nije objavljen. Da se dogodio, znali smo tek po nestašicama goriva i redukcijama struje te nestanku uvozne robe, i poremećajima proizvodnje svega što je ovisilo o uvoznim sirovinama i komponentama. Država cijelo desetljeće stagnira, da bi do finalnog pada BDP-a od 11% došlo u njenoj zadnjoj godini postojanja, 1990., kad je na vlasti kolektivno predsjedništvo. Iako je cijeli istočni blok tada zabilježio golem pad uslijed bankrota cijelog socijalističkog sustava (slika), u SFRJ je još gore. 1970 smo u ubrzani razvoj krenuli s 1,1% europskog i 0,43% udjela u svjetskom BDP-u, a završili s 1% europskog i 0,37% svjetskog BDP-a. To su bile godine naglog razvoja dalekog istoka pa i Afrike, i s te strane te brojke izgledaju još gore. No, kad gledamo unutar okruženja, jugoistočne Europe, stvari su još gore. Unutar samog socijalističkog okruženja 1970. smo krenuli u razvoj sa 7,8% udjela, a završili na oko 5%! Dakle ni ovdje zapravo nije ostvaren nikakav stvarni napredak: zaostali smo još više. 

BDP socijalističkog svijeta: bankrot sustava 89-90

Svakako politika nije jedini uzrok takvog stanja, tu je i činjenica da je SFRJ imala vrlo malo visokoobrazovanih i čak 15% nepismenih, jasno da je ulogu odigrala i tehnička nadarenost i discipliniranost Nijemaca te pravna kultura u tim zemljama, nasuprot postupnoj eroziji građanske i radne discipline u SFRJ. No krivac je i nejednak razvoj: Slovenija i Hrvatska su bile zaslužne, pod kraj

5

postojanja SFRJ, za oko pola njenog BDP-a s niti trećinom stanovništva, a standard života u Hrvatskoj je bio za oko 50% veći od Jugoslavenskog prosjeka, u Sloveniji čak 90%. Naravno, to ne znači da se živjelo ludo dobro, nego da se u Bosni i Makedoniji te na Kosovu tad, kao i sad, živjelo vrlo bijedno. Te razlike su se u međuvremenu dodatno povećale. Iako se Hrvatska ne može pohvaliti naročitim uspjesima, naročito nakon 2008. - naš nominalni BDP je danas nešto preko 13.000 dolara, nakon šest godina kontinuiranog pada, a paritet kupovne moći oko 20.000 dolara po stanovniku godišnje, ostatak SFRJ, u kom nije bilo mrske privatizacije je prošao mnogo gore. Pa i u Hrvatskoj, "neprivatizirani" škverovi i zdravstvo su nastavili gomilati gubitke i nakon pada socijalizma: samo su nas "nacionalni" škverovi, koji su u nekim godinama radili gubitke i tri puta veće od isplaćenih radničkih plaća, do sada koštali preko trideset milijardi kuna gubitaka, od devedesete na ovamo. Ne (samo) zato jer se krade - nego zato jer su ostali na pozicijama neučinkovite socijalističke industrije, gdje osam ljudi radi ono što u Ulsanu u Koreji radi jedan (toliko je veća produktivnost po radniku u brodogradnji u Koreji, mjereno tonama brodovlja). Nacionalizacija svega kao izlaz iz krize? Ne, hvala, "nacionalni" HAC, HEP, HRT, Šume, i ostali sisači novca iz realne ekonomije su nam sasvim dovoljni: "nacionalni" mastodonti su uostalom i pokopali zemlje "realnog socijalizma" svojom kroničnom neučinkovitošću i time što su se slijedom logike "državne pare su besplatne pare" postali leglo korupcije, banditizma i nepotizma. 

Jugoslavenska industrijska moć, 1970 - 1990: zapravo, slab napredak i iznimno niska industrijaliziranost, usto industrija nije imala proizvode za zapadno tržište

No kako stoji s opjevanom industrijom koju smo "prodali za kunu"? Ni s

6

industrijalizacijom nije stajalo predobro, kažu brojke, iako je SFRJ forsirala ulaganja u industriju. Ali uglavnom onu koja nije donosila nikakvu dobit, već se gradilo tvornice da se zaposli ljude. Unatoč tome, i stvarna nezaposlenost je rasla, kako ćemo vidjeti. Vrijednost industrije se upeterostručila u tih deset godina ulaganja - s 4,6 na preko 22 milijarde - što je bio čak nešto malo brži rast nego u Italiji i Austriji, i čak i brži od svjetskih lidera. Međutim, u osamdesetima dolazi do raspada sistema, i deset godina kasnije vrijednost jugo industrije je praktički jednaka kao i osamdesete, a zbog inflacije i osjetno manja: dok su u tih deset godina Japan i Italija više nego udvostručili svoj industrijski kapital po glavi stanovnika, a Njemačka i SAD gotovo udvostručili, SFRJ se pomakla s 1048 dolara na 1058 dolara vrijednosti industrije per capita. Kad uračunate pad vrijednosti dolara kroz deset godina, zapravo ispada da je vrijednost jugo industrije dramatično pala, za oko 30% u deset godina! Industrijski potencijal SAD i Njemačke je po glavi stanovnika bio pet do šest puta veći - pa smo i tu ostvarili samo još veći zaostatak za vodećima. Utješno je tek da su sve socijalističke zemlje slično prošle: bez vlastitog razvoja i bez proizvoda orijentiranih na tržište, njihova industrija je bila manje-više bezvrijedna. Ulagalo se u radno intenzivne djelatnosti, koje su stvarale sve manju dodanu vrijednost, dok je zapad ulagao u kapitalno intenzivne, koje su donosile (suprotno Marksovim teorijama) sve veću zaradu! No, kako industrija socijalisitčkih država nije imala proizvode koje bi mogli prodavati izvan socijalističkog sustava, i ta industrija je postala bezvrijedna raspadom istočnog bloka.

7

Udio trgovine u BDP-u, 1970-1990

No razmjere katastrofe najbolje ocrtava vanjska trgovina, koja je u posljednjih 10 godina Jugoslavije pala s 362 na 254 dolara po glavi. To isto ocrtava dubinu jugoslavenske krize osamdesetih: dok smo sedamdesetih, u vrijeme velikih i uglavnom promašenih invsticija, stigli sa 69 dolara razmjene po glavi na 362, u idućem desetljeću smo napravili velik korak natrag u sedamdesetu. Standard se do devedeste vratio na onaj s kraja šezdesetih, uz kratak predah pod Markovićem, financiran s oko 4 milijarde bespovratnih dolara, u pokušaju SAD da spriječi rat i raspad zemlje čijem je nastanku kumovala antanta, prvenstveno SAD i Britanija, i da ujedno osigura svoja potraživanja! Istovremeno dok trgovina SFRJ pada na bijednih 254 dolara po glavi, susjedne Austrija i Italija stižu do 3.200, odnosno 3.400 dolara, a SAD prelazi 4.000! Od autarhične i zatvorene, siromašne države usmjerene na samu sebe, prešli smo u dvadeset godina put do još autarhičnije zemlje koja nema kome što ponuditi, niti ima čime od koga što kupiti! Građani po švercu kupuju devize, i sa par stotina maraka odlaze u nabavu preko granice, dok država ne zna kako bi isplatila plaće pa tiska bezvrijedni novac u ogromnim količinama. Najgori podatak se ne nalazi na ovim grafovima: hiperinflacija koja dodatno razara uništenu ekonomiju. A nezaposlenost? "Svi su imali posao i plaću?" Pa, ako zanemarite da je jedno pola države do Markovića radilo

8

za minimalac ili čak i bez plaće, odnosno za plaću isplaćivanu u cementu, ciglama, svinjskim polovicama ili bonovima, stvarna slika, kad se uzme u obzir da je masu ljudi zapravo radilo u Njemačkoj, izgleda ovako: 

Stvarna nezaposlenost - bruto uključuje i privremeno zaposlene u inozemstvu 

U međuvremenu kriza se odrazila i na društvenu stvarnost, neuspjeh socijalizma da parira na globalnom planu kapitalizmu, nestašice i egzistencijalna nesigurnost, dovode do raspada društva, raspada discipline i morala, i na kraju fašizacije društva, prije svega u Srbiji gdje se bijes prvo okreće prema Albancima, a na vlast nakon "memoranduma" iz 1986. dolazi Sloba Milošević, popraćen euforijom u Srbiji. Obećava im vratiti im državu, ponos, i okreće bijes javnosti na "šiptare" i "ustaše" proglasivši krizu "posljedicom pljačke Srbije od strane bogatih severozapadnih republika", odnosno dvije katoličke republike koje su kulturološki ionako bijele vrane. Hrvatska i dalje pod Šuvarom, integralnim Jugoslavenom koji je svejedno proglašen "ustašom" od vlasti u Beogradu kako bi se Hrvate što prije navelo da zatraže neovisnost kako bi mogao započeti napad. Raspad SFRJ imao je prije svega korijene u propasti njene ekonomije. 

Na ovo se je dobro podsjetiti danas, kad se socijalizam priziva kao rješenje, i kad mudraci iz lijevih krugova govore kako je ideja bila super, ali je sve propalo zbog "nacionalizma", ne pitajući se nikad odakle se pojavio: stvari ne padaju s neba, društvene pojave imaju svoj uzrok, dolazak radikalnih idiota na vlast, poput danas fašističke Zlatne Zore i komunističke Syrize u Grčkoj, komunista u Španjolskoj, ili Slobe u Srbiji, je uvijek posljedica velike društvene krize. To znamo još od Hitlera, koji je na vlast također došao kao plod krize. I ova danas kriza, koja se trajanjem približava onoj iz osamdesetih - a ima razloge u istom socijalističkom "nije moje" i "svima sve besplatno a netko će već jednog dana sve to platiti" - mogla bi rezultirati usponom na vlast iste vrste ljudi. Zato nije loše podsjetiti da stvari nisu započele s Tuđmanom, privatizacijom, i tajkunima: to je bio tek posljednji čin drame raspada jedne neuspješne države s neuspješnom ekonomijom. Naravno, gdje god nešto ugine, netko će se lešinarenjem dobro namiriti. No nisu tajkuni ubili ekonomiju SFRJ, niti privatizacija. Privatizacija je bila tek proglašenje smrti

9

državne socijalističke ekonomije zasnovane na nacionalizaciji svega. A ona je bila mrtva davno prije toga: zadnjih deset godina je, kako pokazuju brojke, provela na aparatima i živjela u posuđenom vremenu. 

10

11