reload - osvs.edu.baosvs.edu.ba/wp-content/uploads/2020/05/poetski-kutak_maj-svibanj-… · pjesme...

Čitaj i kreativno razmišljaj Općina Centar Sarajevo Društvo pisaca u BiH

Regionalni program lokalne demokratije na Zapadnom Balkanu

ReLOaD Projekat finnsira Evropska unija Empoweredlives.

Resilient nations.

Pjesme za Poetski kutak Četvrta sedmica maja/svibnja 2020.

MOJ ODABIR: ILIJA LADIN

Publié par Nermana BEGAGIC sur 19 Août 2016, 11:52am

Svako jutro prilazim prvo računaru i pogledam kratko šta ko od prijatelja prilaže taj dan. Facebook mi postao kao jutarnje novine: prelistam kratko naslove, pogledam slikice, ponegdje se javim, pa onda krenem u svoj dan.

Jutros nalazim kod drugara Predraga F. njegov lijep osvrt na pjesnika Iliju Ladina na koga sam i ja (sramote!) zaboravila toliko godina. Tako osjećajući krivicu (zar se tako zaboravljaju oni koje smo voljeli?!) tragam po Internetu i skupljam Ladinove pjesme i pisanja o njemu. Ovdje sve bilježim neka ih sa mnom. Nermana, august 2016.

UKRATKO: Ilija Ladin je rođen kao Ilija Kozić 19. jula 1929. godine u Stratinskoj kod Banje Luke. Cijeli život, do penzije, je radio kao nastavnik, profesor i bibliotekar širom Bosne i Hercegovine. Objavio je dvanaest pjesničkih knjiga i zaslužio mnoge nagrade. Umro je u sarajevskom staračkom domu 23. oktobra 2001. godine.

Knjige pjesama: Prije tebe ničega (1968), Od neba naovamo (1973), Pjesme o kolibi (1975), Pjesme o pticama (1979), Pjesme (1982), Izabrane pjesme (1984/85), Patnja je počela (1986), Takav sam vam večeras (1989), Gospodin Mo (1995), Muzama se ispričavam (1995), Račun svodeći (1999).

http://img.over-blog-kiwi.com/1/38/40/48/20160819/ob_844f5b_ilija-ladin.jpg




Resilient nations.

NA MAJČINOM GROBU

Došao sam ti na grob majko praznih ruku

Što god uzeh da ponesem bi malen dar

A i što da ponesem?

Ti si i tako zemlja a gore je nebo

cijelo nad tobom Nikad ti ja toliko doneo ne bih!

RAČUN SVODEĆI

(pjesma koju je Ilija Ladin pisao čitav život)

Samo san: o tom san I obilje mene što već jede mene

Nije počelo nije još ništa ili gotovo ništa

Ali jest moja patnja počela ona je počela: davno Pod vjeđama moj san: još ničega ovdje Pod nogama moj put: još ničega tamo Na izmaku snaga samo san: o tom san

Nije počelo nije još ništa ili gotovo ništa Ali jest moja patnja počela ona je počela: davno

Pod datumima san: ništa upisano Pod naslovima san: sve je prazno ispod Na svim kazaljkama: vrijeme je odavno Nije počelo nije još ništa ili gotovo ništa

Ali jest moja patnja počela ona je počela: davno Pod zvijezdama san: još ničega dolje

Pod oblacima san: još ničega gore Na izmaku snaga samo san: o tom san

Nije počelo nije još ništa ili gotovo ništa Ali jest moja patnja počela ona je počela: kakav divan

početak!




Resilient nations.

KO KRLE KAD PUŠI MARIHUANU Stvarno Bože koliko puta propade ti svijet? I ti opet stvaraš iznova. mučiš se ko Krle kad puši marihuanu Šta? Kaže jednom? Potegni još jednom ništa ti ona ne kaže Prvi put ko Krle kad puši marihuanu. Vas dvojicu ja ne razumijem.

LJUBAV U KOLIBI Od čega žive djeca u kolibi? Djeca moja žive od moje ljubavi ljubav moja živi od pjesme a pjesma od početka svijeta Od čega žive vrapci pred kolibom? Vrapci moji žive od moje ljubavi ljubav moja živi od pjesme a pjesma od početka svijeta Ja nisam kukac ženo u ime ljudske vrste velim: prvo ljubav a onda objed!




Resilient nations.

STIŽU TRAVE

Ne stižu konvoji ali stižu

trave

Prepriječena snjegovima okrenutim

Marsu

Ne stiže hrana

ali one...

Pod snjegovima

okrenutim suncu one

one stižu:

trave.




Resilient nations.

SPAVAJTE TKO S KIM HOĆE

I bio sam vodič ja u Parizu ljeta toga 19... svega jedan dan A ovo je balada za Monique

Spavajte tko s kim hoće Idite tko s kim hoće

Idite u šumu tko s kim hoće Idite u crkvu tko s kim hoće Idite u park tko s kim hoće

Ja znam da pošli ste tamo kud ljubav vas vodi Dobar vodič ljubav

I ja sam siguran za vas Spavajte tko s kim hoće Ustajte tko s kim hoće

Dolazite kući: tko s kim hoće I odlazite isto tako:

Tko s kim koće I u koje god doba!

Spavajte tko s kim hoće Idite tko s kim hoće

Nemojte se samo s Nebom spajati za to vrijeme Nemojte se samo od Zemlje lučiti za to vrijeme

DIJETE GLEDA KROZ PROZOR

Smrt ima posla po gradu danas nemoj

Nemoj dijete i ti Imati

Smrt gleda kroz prozor na te

danas nemoj Nemoj dijete

I ti Gledati

Ono smrt u grimizu i svili plovi

Nije oblak Nije nebo

Plavo




Resilient nations.

I neću se brinuti ja

Ja znam da pošli ste tamo kud ljubav vas vodi Dobar vodič ljubav

I ja sam siguran za vas Spavajte tko s kim hoće

Idite tko s kim hoće Idite i namnožite se kažem: tko s kim hoće!

I neka vas bude oblak nebeski ako treba I neka vas bude pijesak zemaljski ako treba:

Ja se neću brinuti Ja znam da pošli ste tamo kud ljubav vas vodi

Dobar vodič ljubav I ja sam siguran za vas

I neka vas bude u svim bojama također I neka vas bude u svim legendama također

Odmah ujutro: ja se neću brinuti Ja znam da pošli ste tamo kud ljubav vas vodi

Dobar vodič ljubav I ja sam siguran za vas

I neka vas bude koji znate "govoriti" I vas koji nećete znati ni jedan drugi jezik osim

ljubavnog

Već ujutro: ja se neću birnuti Ja znam da pošli ste tamo kud ljubav vas vodi: i mene

vodi! Neka znate: i mene vodi! I mene vodi! I mene vodi!

TAJ TOP

Nek puca čahura nek puca mahuna Nek ne puca top

čahura jaglaca

I maka i bunike i tatule Nek puca čahura nek ne puca top

Mahuna bagrema

I graha i graška I zvjezdane trave pod kosom nek ne puca top




Resilient nations.

Nek puca miješak nek puca miješak Gorocvijeta i kukurijeka i božura nek puca miješak

Nek ne puca top

Nek puca zora i nek puca obruč

I pupčana vrpca Nek ne puca top

Taj Top

ONI Pišeš li? pitaju me tako. Ne, odgovorim. Bacim olovku daleko od sebe ujutro, a onda čitav dan idem dok do nje dođem, da je uzmem, jer treba mi ona, jer moram da pišem. Da pišem, da. Znači, pišeš, ipak. Pišeš navečer? Ne, odgovorim. Bacim olovku daleko od sebe još istu večer! A onda čitavu noć idem dok do nje dođem: da je uzmem, jer treba mi ona, jer moram da pišem. Da pišem, da. Znači, pišeš, ipak. Pišeš sutradan? Ne, odgovorim. Ne pišem - u tome i jeste stvar. Kao onaj što zna dobro svoje snage, svoju upornost i izdržljivost, i neće se preračunati - bacim ja još dalje svoju olovku sad, još za tri koplja dalje, jer znam da je pred sebe bacam! I da ću je naći!... Odu od mene. Odu zatim, jer misle zaista: da nisam ozbiljan. I da zavitlavam!




Resilient nations.

PRAZAN LIST

Ni Euripidove uljanice Ni Shakespeareove voštanice U postelektrično doba o

Žalim ti se Bože Na mrak Na mrlje na mjesecu I na pjege na suncu

Uzeo sam olovku s krive strane I jutros čitam Prazan List

I na svod nebeski čitav, Dan Drugi: nešto. Potop ozgo dođe – i ti si počeo u mraku: žalim ti se Bože Na biljke i drveće, Dan treći: nešto Ne govori drveće – i ti si počeo u mraku: žalim ti se Bože

Doba godišnja, Dan Četvrti: nešto Kasne u dolasku kasne u odlasku – i ti si počeo u mraku: žalim ti se Bože Na ptice i ribe, Dan Peti: nešto Veće guta manje nije to u redu – i ti si počeo u mraku: žalim ti se Bože

Na zvijer i čovjeka, Dan šesti: nešto Krv – što prolivena što popijena – Govori meni ne nije dobro bilo I ti si počeo u mraku Sve si počeo u mraku

S koje si ti strane Uzeo alatku

Kada si svijet stvarao Bože svijet stvarao? Ili je stol

Pisaći Moj avaj mjesto kušnje tvoje Još jedno bilo? Što je Bože bilo?




Resilient nations.

ANTINA ČUDA

Ali Rembrandtu je bilo lako On je toga dana

Imao i jednu sliku i jednu juhu Trebalo je samo Skuhati juhu A kako od ništa

Išta?

Čudom, Ante Veliš mi: tek da me se otarasiš

Čudom I ponavljaš:

Čudom Pa radim ja na tome

Skupljam pepeo Zvijezda padalica

U jednu urnu I nosim na izložbu

To već nije Da nije Ništa

To je sad spor moj Parnica koju vodim sa Nebom

Krv iz desne ruke Skupim u kalež

I odnesem na izložbu Lijevom: ranjen

To već nije Da nije

NA KRAJU STOLJEĆA

«Na kraju stoljeća» Kad izgovarate

Na kraju stoljeća Nema vremena

Da išta Promijenite




Resilient nations.

U kozmos putuje Pračovjek Na vilinom

Konjicu Nema vremena

Ni za Da Ni za Ne

SVJEDOČENJA:

1. Dara Sekulić: SVETAC MEĐU PTICAMA

Svetac među pticama. Ilija Ladin je bio ptica. On i sada leti negdje iznad nas "na nebu na naše oči ― na zemlji na naše uši", kako kaže na prvoj stranici knjige "Pjesme o pticama". I sama ta knjiga je više nego svjedok njegovog života i njegove poetike slobode, ali i svjedočanstvo o prisustvu drugih u njoj. Izdanje "Svjetlosti", biblioteke Savremenici, 1979. je godina, glavni urednik je Stevan Tontić, recenzenti Miodrag Bogićević i Veselko Koroman, a u redakcijskom odboru je i Branko Čučak ― da čovjek ne povjeruje kako se pred našim očima tako brzo odvija i književna istorija.

Svaka ptica. I ja sam bila ptica, vrapčić, potrčko, jer da kažem da sam bila ševa, izmislili bi da Ilija Ladin i ja nismo pjevali, već da smo se ševili, a nismo, ptice su mi svjedoci. Ilija Ladin je bio svaka ptica. Gugutao je poput goluba kad bi stao ispred ogledala, nakrivio šešir na glavi, podesio izraz lica, posebno usana. Njih bi krivio, rastezao i skupljao i tako isprobavao ― kako zvuči pjesma koju će uveče kazivati na književnoj večeri. Ja sam glumila publiku koja bi unaprijed pišala od smijeha. Da je Ilija Ladin završio glumu, bio bi ravan Čkalji, ali on je bio ptica. Mogao je biti lastavica, samo odjednom bi napustio gnijezdo "i nema ga danas, i nema ga sutra..." Bivao je i roda, stajao na jednoj nozi, možda zato što na svijet nije donio nijednu bebu. Da bi je donio morao je htjeti i da je napravi, a on se nije bavio lutkarstvom. Ilija Ladin, srce jedno bolno samotno, mogao je biti i sova, noćna ptica eja, ćuk. Stanovao je u zgradi blizu mosta koji se zvao Most bratstva i jedinstva, pa Plavi most, a bio je crni most. Sa nekog obližnjeg tavana sove su zbog Ilije preselile u tamni podrum u kojem je on proveo mnogo svojih ptičjih godina.

Nije mogao biti ptica grabljivica. Živio je od zrnaca koja je sam za sobom sijao, i kad ogladni vraćao se da ih pokupi. Posijanih zrnaca najviše bi nalazio u Stratinskoj, selu između Banjaluke i Bronzanog majdana. Tu je rođen 1929. u kući Kozića od oca Lade (možda Ladislava) čije će ime uzeti za svoje pjesničko prezime. Nikad neće zaboraviti da je Ilija Kozić, ali će biti i ostati neponovljiv pjesnik Ilija Ladin. Kratka bilješka o njemu kaže da je gimnaziju učio u Travniku, Zagrebu i u Banjaluci. To u Banjaluci, pričao mi je, imalo je posebnog odraza na njegov život. Bio je pitomac i učenik Gimnazije u Trapistima. Odgojen je i tu i kod kuće kao časan čovjek velikog poštenja. Njegov odnos prema ljudima, Bogu i pticama bio je svetački.




Resilient nations.

Ujedno Ilija Ladin je bio i svjetski, evropski čovjek, što i mi mislimo da jesmo. To se vidjelo i po njegovom odijevanju, nosio je odjeću kupljenu na buvljaku. Nije to bio neki veliki buvljak kao poznati pariški ili beogradski, bio je svaštarski, sitničarski, buvljačić ispod Kovača, nešto niže njih. Kako je to kraj u kojem sam jedno vrijeme radila i stanovala, voljela sam njime da prošetam i probudim sjećanje na davnu svoju ljubav. Na Kovačima, u jednom sokaku, trajala je i neka stara kuća u kojoj je, recimo, mogla da odrasta i Anika u svojim vremenima, kuća sa prostranim dvorištem. Ono se u prolazu ukazivalo čitavo pošto su ulazna vrata danju bila

otvorena. Koliko god sam željela da saznam ko u toj kući živi, nikad nisam vidjela da je kroz njena širom otvorena vrata neko ušao ili kroz njih izašao. Kako me bole ta dvorišta i prolazi u kojima su se nekad grlili Anika i ... sve njene ljubavi, bole me puteljci i vrtovi, moji koraci na njima. Piramida pod Kovačima. Prije jedno godinu dana, šetajući tim krajem, bila sam iznenađena izgradnjom neke velike neobične građevine. Kad je pored mene naišao neki mladić, upitala sam šta će to biti, šta se to na Kovačima gradi. Iznenađen mojim pitanjem, mladić je, s podsmijehom rekao: "To Mustafa Cerić pravi sebi piramidu, misli da je faraon..." i produžio svojim putem smijući se. Neka, pomislila sam kad sam shvatila, to je pravo i potreba ljudi... ali mi je bilo žao Kovača, i kovača iz pjesme u knjizi "Gorak konak". Otada nisam bila na Kovačima. Na Vratnik idem preko Nevjestine mahale i Jekovca, a i to su pjesme iz gorkog konaka. No, vratimo se prijatelju, pjesniku Iliji Ladinu.

Odlazila sam s njim na buvljak ispod Kovača, kupovao je stvari koje su bile posebno šarene ― žarke boje širokih kravata i leptir mašni, hlače s crvenim žutim i plavim prugama i kružićima, sve vrste prsluka izdvojenih iz muških odijela, šešire predratne građanske gospode, odbačene cipele i izlizane drvene nanule. Prodavci su ga poznavali, zvali su ga imenom, hitali robu prema njemu, a on je hvatao u zraku. Na kraju sve bi mu to davali uz urnebes i našeg i njihovog smijeha.

Iliju su voljele i druge sarajevske pjesnikinje, posebno ga je voljela Nasiha Kapidžić-Hadžić, njegova Banjalučanka, možda su se znali i iz školskih dana. Družila se s njim i Bisera Alikadić, Ljubica Ostojić i Ružica Komar... On nas nikad nije hvalio niti je o nama pisao eseje, pogovore i predgovore našim knjigama. Nije se plašio da ćemo ga prestići, i nadvisiti, stati rame uz rame s njim.

Bolna čežnja za slobodom. Imao je Ilija Ladin svoj nekakav otkačen stil u svemu. Kad bi odlazio negdje poslom među ozbiljne ljude ili kad bi nastupao na književnim priredbama, oblačio bi se građanski nenapadno smireno i smjerno. Ali u slobodno svoje vrijeme, predveče, recimo, pozvao bi me u šetnju Obalom. Ljudi bi zastajali i zagledali se u nj, moguće su pomišljali da je negdje u blizini cirkus iz kojeg je taj klovn ko zna zbog čega pobjegao. Prolaznici bi se okretali i ostajali bez odgovora, jer Ilija bi uzdignute glave hodao krupnim koracima ozbiljan i važan. Naizgled luda i smiješna, bila je to njegova bolna čežnja za slobodom, za slobodnim letom ptice koja se i stihom i životom izdvojila iz jata. Jato su predvodili oni koji su samo za se prisvojili sve njegove slobode.




Resilient nations.

Poput poznatih velikih pisaca i umjetnika, mi nismo mogli otići ni u Pariz ni u London. Ako smo imali sreće da odemo do Puškinovog groba, vraćali smo se za tri dana. Pristajali smo uz one pritajene disidente koje ni u zemlji ni izvan zemlje niko nije pomagao ni podržavao. Zato smo do kraja života i u snovima i na javi letjeli sa pticama. Nažalost, ne zadugo. Razdvojile su nas (da li samo geografski) probuđene i pothranjene stare omraze i podjele koje smo i mi ptice ponekad prepoznavale u svojim kandžama i kljunovima. Jer, pored ptičijoj slobodi, pjesnik pripada i svome jatu, posebno kada je ono ugroženo. A svi smo mi bili smrtno ugroženi. Moćnije i jače od nas bile su samo ptice grabljivice.

Dara Sekulić, 26.05.2012, Glas Srpske

2. Predrag FINCI: O ILIJI LADINU

(iako mu nije godišnjica, a on je sigurno ne bi slavio, obilježio, ne bi i da jest, ne bi ni znao, takav je bio)

O dobrim piscima bi trebalo pisati neprekidno. Svaki čas drugi tekst. Ilija Ladin je bio dobar pisac. Dobar pjesnik, što je još bolje nego biti dobar pisac.

Htio bih, evo, ponovo napisati tekst o Iliji Ladinu. Ranije sam pisao nešto. Mogao bih ovaj, novi tekst započeti ovako: u Bosni je postojao jedan poseban (poseban: potpuno različit, jedinstven, izuzetan) pjesnik u XX. stoljeću: Ilija Ladin. On se iz sebe kao pjesnik rodio. Takva mu i poezija. Mak Dizdar je oživio tradiciju starih bosanskih tekstova i tu tradiciju učinio velikom, a i sebe u tu tradiciju udjenuo; Abdulah Sidran je u svojoj poeziji zapravo na svoj način preveo dvojcu pjesnika i tako stvorio svoju poetiku: Homera i T. S. Eliota; Marko Vešović, možda najveći pjesnik kojeg u životu susretoh, sve, i svoje i tuđe, prevede u pjesničko; svaki drugi do koga sam držao prizvao je u pomoć neki već postojeći model; neki od njih su svakako bili dobri pjesnici, ali je samo Ilija bio „nevin“, do kraja drukčiji, različit, autentičan: učitelj, nastavnik, malo pomjeren, zarađivao svoju crkavicu, nije ni s ljudima na kraj lako izlazio, i pisao kako on, samo on misli da treba pisati. Nije htio biti pjesnik, nije htio s tim okolo paradirati, nije čak znao da je pjesmu moguće objaviti, a ne vjerujem da mu je to nešto značilo. Ilija je pisao. Nije pisao za sebe, nije pisao ni za nekoga drugog. Samo je pisao. Pisao pisanja radi. Počeo je pisati kasno, sa četrdeset godina, tek kada mu je pjesništvo naredilo da piše. I napisao svoje, ukratko. O njemu je lijepo, ako se ne varam jedini ozbiljnu studiju napisao Željko Ivanković. Druge kritičare i teoretičare ne mogu spomenuti, ne znam je li ih bilo. Vjerojatno nije, što me ne čudi. Teško da će njegovu poeziju u Bosni, s izuzetkom nekoliko njih, ikada dovoljno dobro biti shvaćena, protumačena, teško ikada i spomenuta. Nikakvo čudo. Nisu ga ni u Hrvatskoj uvrstili u svoje. I bolje. Veliki pjesnik ne pripada nikome, a nije ni po volji mnogima. Pjesništvo je samoća. Kao i pjesnik. Poput Ilije, neženje.




Resilient nations.

3. Miljenko JERGOVIĆ: RADOST I PATNJA ILIJE LADINA

Ime Ilije Ladina sporadično se spominje u pregledima i antologijama hrvatske poezije, ali kao ni za tolikim drugim piscima, rođenim u susjednoj Bosni, ni za Ladina književni Zagreb nije imao interesa. Kada je jedan važni pjesnik, također Hrvat iz Sarajeva, kod predsjednika Društva hrvatskih književnika – u ono vrijeme, srećom, jedine nacionalne književne asocijacije – pokušao urgirati da se onemoćalom Iliji pronađe mjesto u nekome zagrebačkom ili hrvatskom staračkom domu, predsjednik društva, pjesnik, akademik i ugledni antologičar, poručio je da se tu ništa ne može učiniti. Ni u jedan starački dom, ni u jednu hrvatsku ubožnicu i ludnicu, nije bilo moguće antologizirati Iliju Ladina. Umro je prije skoro deset godina, 23. listopada 2001, pažen i obilažen od gradskih pisaca kojekakvih nacionalnosti, u sarajevskome domu staraca. Dvije ili tri godine ranije, nakon jednog neurološkog ispada, naglo je zaboravio sve. Nije pamtio ni to da je ikad bio pjesnik.

Rodio se, kao Ilija Kozić, 1929, u selu Stratinska, kod Banje Luke. Ladinom se prozvao po ocu Ladi. Kasno je završio osnovnu školu, gimnaziju je pohađao u Travniku, Zagrebu i Banjoj Luci. Odrastao je u poslijeratnom siromaštvu i jadu, vazda ovisan o tuđoj dobroti. Završio je romanistiku, a zatim je kroz cijeli svoj radni vijek predavao francuski i latinski jezik, uglavnom po seoskim školama srednje Bosne, i na “određeno vrijeme”. Jednom je tako bio bez posla, a u nekoj školi iznad Kaknja tražili su nastavnika njemačkog jezika. Javio se, i zatajio da ne zna ni jedne njemačke riječi, niti je ikada učio taj jezik. Primili su ga, nakon čega je on, zajedno sa svojim đacima, učio njemački i bio im dobar učitelj.

Prvu knjigu pjesama objavio je kada mu je bilo već skoro četrdeset. Zvala se “Prije tebe ničega”. Zatim je tiskao još desetak zbirki, i u većini njih opsesivno ponavljao neke od svojih pjesama, ali uvijek u različitoj verziji, popravljene, izmijenjene, ali i pokvarene, razrušene, banalizirane pretjeranim dotjerivanjima. Ništa što bi učinio ili napisao za njega nikada nije bilo konačno i definitivno. Po svojoj temeljnoj pjesničkoj inspiraciji, Ilija Ladin bio je sljedbenik svetoga Franje. Razgovarao je s Bogom i sa pticama (jedna knjiga mu se zove “Pjesme o pticama”), i bavio se prvim i posljednjim pitanjima ljudskosti: zašto i čemu zlo, zašto ljudi ubijaju jedni druge. Sve što je na zemlji živo, dosljedno je doživljavao jednakim po važnosti: svo bilje i sve životinje, skupa sa čovjekom, bili su, u Ilijinom doživljaju svijeta, dio jedne velike cjeline. Pjesme su mu bile ritmične, često himničnoga tona, s puno ponavljanja i inkantacija. Bio je veliki pjesnik, ali je u toj konstataciji od pridjeva neusporedivo važnija imenica. Velikih je, naime, u bosanskohercegovačkoj i u hrvatskoj poeziji našega vijeka bilo više, i još ih se nađe među živima, ali baš ni za koga se ne bi moglo reći da je bio više pjesnik, ili da je bio toliko pjesnik koliko je to bio Ilija Ladin.

Ovaj posljednji rat preživio je u Sarajevu. U stvaralačkom je smislu to za njega bilo iznimno plodno razdoblje. Napisao je stotinjak “ratnih” pjesama, i skoro je svaka bila izvanredna, začudna u svojoj elementarnosti. Suživljen s patnjom i nesrećom, sretan i u vlastitoj nesreći, Ilija je o ratu pisao načinom u kojem se starozavjetno proroštvo susretalo sa čistom, gotovo djetinjom lirikom. Poslušajte, recimo, ovo: “Smrt ima posla po gradu danas nemoj / Nemoj dijete i ti / Imati /// Smrt gleda kroz prozor na te danas nemoj / Nemoj dijete / I ti / Gledati ///




Resilient nations.

Ono smrt u grimizu i svili plovi / Nije oblak / Nije nebo / Plavo”. Dok su drugi patili, rušili se u sebe, dok su se drugi mijenjali onako kako se oko njih mijenjao sav njima poznat svijet, Ilija Ladin je, nepromijenjen, pisao svoje pjesme, samo s još većim žarom nego prije, većom potrebom da se opiše radost postojanja i bivanja, koja je za njega ionako oduvijek bila radost postojanja i bivanja u patnji.

Jedna od pjesama koju je najdulje pisao, mijenjao i varirao je iz zbirke u zbirku skoro trideset godina, a da ju nikada nije smatrao dovršenom, zvala se, u jednoj od posljednjih verzija, “Račun svodeći”, i ovako je išla:

____Samo san: o tom san ____I obilje mene što već jede mene

Nije počelo nije još ništa ili gotovo ništa

Ali jest moja patnja počela ona je počela: davno Pod vjeđama moj san: još ničega ovdje Pod nogama moj put: još ničega tamo Na izmaku snaga samo san: o tom san

Nije počelo nije još ništa ili gotovo ništa Ali jest moja patnja počela ona je počela: davno

Pod datumima san: ništa upisano Pod naslovima san: sve je prazno ispod Na svim kazaljkama: vrijeme je odavno Nije počelo nije još ništa ili gotovo ništa

Ali jest moja patnja počela ona je počela: davno Pod zvijezdama san: još ničega dolje

Pod oblacima san: još ničega gore Na izmaku snaga samo san: o tom san

Nije počelo nije još ništa ili gotovo ništa Ali jest moja patnja počela ona je počela: kakav divan

početak!

U tu je pjesmu stalo sve Ilijino, i ona je, zapravo, cijela njegova biografija. Sve drugo samo je proza i anegdota, koji u životu ovakvoga pjesnika služe samo tome da zabave suvremenike: one koji bi za sebe rekli da se u poeziju ne razumiju, i one koji na Filozofskom fakultetu u Zagrebu primaju plaću, jer posjeduju ispravne i uredno ovjerene potvrde kako se u poeziju sasvim razumiju. U jednoj od takvih anegdota, recimo, Ilija Ladin je početkom sedamdesetih kupio auto, citroen diana, premda nije imao položen vozački ispit. Smjestio je dianu u dvorište, i godinama je promatrao kako stari, hrđa i trune. O njezinom je propadanju napisao barem jednu pjesmu, a u mnogim njegovim stihovima i pjesmama se sudbina tog auta javlja mimogred i u primisli. A druga anegdota priča kako je Ilija putovao u Pariz, obilazio grad svoga akademskog zvanja i jezika, i slikavao se po onim fotografskim automatima, koji bi izbacili po




Resilient nations.

šest slika, ali se trudio da na svakoj slici ima drukčiji izraz lica… To su, dakle, anegdote, dok je biografija Ilijina u njegovoj pjesmi.

Teško je čovjeku snaći se u bijedi, u manjinstvu i u samoći, koja nikada nije tako izražena kao u ratu, pogotovu onakvome ratu kakav je bio sarajevski, kada svakodnevica granata i snajpera čovjeka svede na glad, žeđ i strah od smrti. A uz to sve: na čistu radost života, na koju se Ilija Ladin pripremao i koju je poznavao još puno prije ovoga rata. Početak njegove patnje zbilja je bio divan početak. Zato o ratu nitko nije pisao takve pjesme kao on, i zato se njegove pjesme o ratu nimalo ne razlikuju od njegovih pjesama pisanih prije rata. Rat je za njega bio samo jedno od obličja patnje, jedno od iskušenja Ilijine pjesničke i životne radosti.

Ne znam je li akademik Ante Stamać u svoju antologiju vajkadašnjega hrvatskog pjesništva uvrstio Iliju Ladina. Teška mi je, prsti su mi suhi da bih je listao i u njoj išta tražio. Ali nadam se, bez imalo zlobe, iskreno se nadam, da je akademik Stamać poštedio Iliju takve časti.

Premda je Iliji Ladinu, koji je rano pregorio sve ceremonijale urednoga građanskog bivanja, i pristao je da bude oriđinal i ridikul u svemu, osim u poeziji, zbog nečega bilo ozbiljno stalo da mu se priznaju njegovo hrvatstvo i pripadanje hrvatskoj književnosti i kulturi, od te je časti akademik Stamać nužno trebao Iliju spasiti. I dobro je, plemenito je učinio, ako ga je hrvatske književne priznanice lišio, kao što je dobro i plemenito učinio kada je, s naslova predsjednika DHK, u Sarajevo odgovorio da u hrvatskim i zagrebačkim ubožnicama za ovoga pjesnika mjesta nema. Doista, bilo bi duboko pogrešno kada bi u knjigama pisalo da se patnja Ilije Ladina ugasila u Zagrebu. Za njega, bila bi to smrt u tuđini, kao što je i Stamaćeva antologija cijela jedna tuđina, u kojoj je narodu lasno mrijeti, ali usamljeniku nikako nije.




Resilient nations.

Pjesme za Poetski kutak Bonus za maj/svibanj 2020.

Gabrijel Garsija Markes: „Priče koje se pamte“

Prije više godina prvi put sam čuo za starog baštovana koji se ubio u lijepoj kući u predgrađu Havane, poznatoj po tome što je u njoj živio pisac Ernest Hemingvej. O samoubistvu su se čule razne verzije među kojima i ta da se baštovan utopio u bunaru. Već sama po sebi bizarna, priča je začinjena još bizarnijom pojedinosti da je Hemingvej iz istog bunara, ne znajući da je tijelo samoubice na dnu, pio vodu. Na pitanje kako nije primetio da se ukus vode promjenio, odgovorio je: „Jedinu razliku koju smo uočili bila je da je voda postala slađa“.

Među mnogim pričama koje su mi ostale u sjećanju duže od drugih, neke su pravi biseri. Često se događa da ne znamo ko je autor i čak da li smo ih sanjali ili zaista čuli. Jedna od dražih među njima je ona o tek rođenom mišiću koji je, izašavši prvi put iz rupe, vidio sljepog miša i sav uzbuđen vratio se u nju vičući: „Mama, vidio sam anđela“. Druga priča, koja potječe iz stvarnog života, ali prevazilazi maštu, tiče se jednog radio-amatera iz Managve koji je u zoru 22. decembra 1972. godine pokušavao da stupi u vezu sa svijetom kako bi izvjestio da je razorni zemljotres sravnio grad sa lica zemlje. Pošto su iz slušalica cijeli sat dopirali jedino astralni zvuci, jedan od preživjelih ga je ubijedio da odustane: „Ne vrijedi se truditi“, rekao je on sa više realizma, „Dogodilo se isto u cijelom svijetu“. Po mome ukusu je još jedna priča, ne znam da li je izmišljena ili stvarna, prema kojoj je simfonijski orkestar u Parizu bio na ivici da se rasturi zbog neugodnosti koje se ne bi sjetio ni Franc Kafka: zgrada u kojoj su održavane probe imala je samo jedan lift za četri osobe, te su muzičari koji su ulazili u lift u osam ujutru uspjevali da se okupe na jednom od viših spratova tek poslije četiri sata, taman na vrijeme da siđu dole na ručak.

Među pričama koje su napisane tako da vas odmah zaokupe i koje se poslije toga čitaju više puta prva je Majmunova šapa V. V. Džekobsa, a druga Slučaj doktora Valdemara Edgar Alan Poa. Obje mi izgledaju savršene. Dok o drugom piscu znamo sve, za prvog malo ko zna.

https://www.nybooks.com/galleries/david-levine-illustrator/1983/04/14/gabriel-garcia-marquez/




Resilient nations.

Riječ je o piscu koji je umro u Londonu 1943. godine doživjevši skromnu starost od osamdeset godina i ostavivši iza sebe djelo u osamnaest tomova. Od te bogate zaostavštine na mene je, ipak, najveći utisak ostavila priča od samo pet stranice. U njoj se govori o čovjeku koji se, razočaran u život, baca u ambis sa desetog sprata. Dok munjevito pada, vidi od sprata do sprata intimne prizore iz života svojih susjeda: male domaće drame, neuspjele ljubavi, kratke trenutke sreće, sve dok, neposredno prije udara o asfalt, ne promijeni potpuno shvatanje o svijetu došavši do zaključka kako je život, ipak, vrijedan življenja. U priči Edgara Alana Poa govori se o dva istraživača koji su se od snježne oluje sklonili u jednu pećinu. Poslije tri dana jedan od njih je umro. Preživjeli istraživač je sahranio tijelo u snijegu stotinak metara od pećine. Sutradan je, probudivši se, zatekao sahranjenog druga mrtvog i ukrućenog od leda kako sjedi kraj kreveta. Pokopao ga je još jednom, ovoga puta dalje od pećine, ali je sutradan pokojnik opet sjedio na ivici kreveta. Preživjeli istraživač je sišao sa uma, a Po čitaocu prepustio više mogućnosti da riješi enigmu. Prema jednoj od njih nesrećni čovjek je toliko bio užasnut samoćom u ledenoj pustinji, da je pomućene svijesti sam otkopavao pokojnika i donosio ga u pećinu.

Priču koja je na mene, ipak, ostavila najveći utisak, brutalnu ali u isto vreme i čovječnu, ispričao mi je Rikardo Munjos Suaj. U njoj se govori o jednom republikanskom borcu koji je strijeljan u prvim danima Španskog građanskog rata. Vod, kome je povjereno pogubljenje, izveo je zatvorenike jednog ledenog zimskog jutra da bi zajedno pješke otišli do mjesta za strijeljanje. Mada su vojnci imali šinjele i rukavice drhtali su, ipak, od zime. Zatvorenik, koji je na sebi imao samo jaknu od platna, trljao je rukama od zime ukočeno tijelo glasno se žaleći na nepodnošljivi mraz. U jednom trenutku, komandir voda, razjaren žalopojkama, povikao je: „Prestani da od sebe praviš mučenika. Pomisli na nas koji po ovoj govnastoj hladnoći moramo i da se vratimo“.

reload - osvs.edu.baosvs.edu.ba/wp-content/uploads/2020/05/poetski-kutak_maj-svibanj-… · pjesme...

Documents