Pjesme za Poetski kutakPrva sedmica aprila/travnja 2020.

Vislava Šimborska (1923.–2012.)

NEKI VOLE POEZIJU

Neki -ili ne svi.

Čak ne većina već manjina svih.Ne računajući škole, gde se mora,

i same pjesnike,prema tome biće takvih dvojica na hiljadu.

Vole -ali se takođe voli supa s makaronima,

vole se komplimenti i plava boja,voli se stari šal,

voli se da se gradi na svome,voli se da se miluje pas.

Poeziju - samo šta je to poezija.Samo šta je to poezija.

Ne jedan kolebljiv odgovorna ovo pitanje već pade.

A ja ne znam i ne znam i držim se togakao davljenik za slamku.

Vislava Šimborska

VEČE NA ŠKOLJU

Pučina plavaSpava, Prohladni pada mrak;Vrh hridi crneTrne Zadnji rumeni zrak.

I jeca zvono,Bono Po kršu dršće zvuk;S uzdahom tugeDuge Ubogi moli puk.

Kleče mršave Glave Pred likom boga svog, -Ištu ... no tamo Ćuti raspeti bog ...

I san sve bliže Stiže Prohladni pada mrak,Vrh hridi crneTrne Zadnji rumeni zrak.

Aleksa Šantić

LJUBAVNA MOLITVA

Bože, nosi je u zaborav!Nek joj se ništa ružno ne desi,

neka bude i zdrava i vesela,ali, nosi je u zaborav!

Neka je nikada ne zavolionaj koji čita tvoje znakove,

i koji noću šapuće sa starim glasovimakoji stižu i na zemlju,

ne, takav neka je ne zavoli,jer, on zna kako svaka ljubav,

osim tvoje – boli!Zato, Bože, u zaborav je nosi!

Alija H. Dubočanin

Česlav Miloš

Ovaj svijet

Ispostavlja se da je to bio nesporazum.A doslovno to je bila samo proba.Rijeke će se odmah vratiti na svoje izvore,Vjetar će se zaustaviti u svom kruženju.Drveće umjesto da pupi rašće prema svom korijenju.Starci će potrčati za loptom,Pogledaće se u ogledalu i ponovo će biti djeca.Mrtvi će se probuditi, ne shvatajući to.Dok se sve, što se dogodilo, ne vrati u pređašnji položaj.Kakvo olakšanje! Odahnite, vi koji ste dugo patili.

Česlav Miloš

Još jedna antinomija

Da li sam uradio ono što je trebalo da uradim ovdje na zemlji?Bio sam gost u kući pod oblacima,

Gde teku rijeke i obnavljaju se žitarice.Šta s tim što sam pozvan, ako sam odsutan?

Sljedeći put rano ću potražiti mudrost.Ne bih se pretvarao da mogu da budem kao drugi.

Iz toga proizilazi samo zlo i patnja.

Odričući se, izabrao bih sudbinu u pokori.Obuzdao bih vučije oči i proždrljivo grlo.

Ja, stanovnik nekog vazdušnog samostana,S pogledom na grad u dolini koji se presijava

Ili na potok, brvno i stare kedrove,Prepustivši se samo jednom zadatku

Koji tada ipak ne bi mogao biti ostvaren.

Česlav Miloš

Protiv poezije Filipa Larkina

Naučio sam da živim sa svojim očajanjem.A ovdje dođe neko nepozvanKoji stihom nabraja razloge za očajanje.Treba li da budem zahvalan?Nema naročitih razloga za to.S obzirom da postoje različiti nivoi svijestiNa niži gura me onaj koji prijeti smrću.

I ja pamtim, ožalošćeni Larkine,Da smrt nikog živog ne mimoilazi,Mada to nije odgovarajuća temaNi za ode ni za elegije.

Česlav Miloš

PISMA

Kućno poštansko sanduče, i ista te ista dilema.Izvadim ključ, pa kažem: Bolje, ne otvori!Na sva ta draga pisma što ih unutra nema

Budi sanduk ćutnje i ništa ne odgovori.

Kažem, pa otvorim, i opet u me zrene,Ljuta što je budim, crna mačka praznina.

I u jednom kutu, od prijatelja il žene,Pisma što neće stići čita paučina.

Ruka tad zatvori sanduk – to škrine ključ bez ruke.Oči još okrznu me – to gledaju oči bez zjena.

Trenuci otrežnjenja kad saznam da nema me više.

I da sve to svakoga jutra napravim od žbuke.Ničega više nisam ni oblik ni sjena.

I kao samoj sebi samo praznina mi piše.

Skender Kulenović

Na brdo susjedno

Uspinjem se noću, kad već godine su tolike,možda cijeli život iza mene. Pored kuće upodnožju, napuštene, sâm.I da me sad tko upita iz rodnog mjesta štopruža se za mnom, kamo ću u ovo doba, i gdjeme bližnji mogu naći ako me dugo ne bude,zaurlikao bih, čini mi se, kao vuk.

Jer nikom, koga je žena zanijela, ne trebamreći da nebo je gore sa svojim zvijezdama,a zemlja ispod njega; nego samo da sve štojoš se krije za mojim tjemenom –osim ovog brda uz koje se penjem i predmetāna njemu, okolice njegove prostrte izmeđupojava u daljini (neugledljivih odasvud) –moja je, to jest ničija stvar.

Po ovom brdu, dakle, tu i tamo vrtoviobzidāni, pa uzvisine pod kamenjem prastarim,i trnje, i uza nj ino što se vidjeti ne da(kako rekoh), niti naslutjeti bar, odonudgdje su drugi, ni kad je mjesečina, prekrasnadoista, kao sad.

Ali ništa o tome, niti o sjeni kratkoj ispredmene ne zna ni mjestu rodnom brdo susjednouz koje penjem se i penjem, i popnem najposlijena vrh njegov, tuda, noću,donoseći s podnožja sve što su na nj donijeliodozdo, penjujući se ovamo, svi ljudi, ikada.Pa sjednem tu zadovoljan veliko što sam izniobreme, ne bremenom samim, i evo sjedim joškoji trenutak, sâm.

S vjetrićem, dolijeće odnekud – rekao bih:píle dusi drvo suho – štektav glas lisiceizgladnjele. I zatim mir, dubok, u komejedan po jedan za draču spuštaju se anđeli,i paze otud, virkajući kroz lišće sitno, namene. No duh se moj ipak ne da smesti.

U ponoć, ustajem s tla. Ispruženih ruku niztijelo, svjestan toga – da sam ustao, uspraviose na vrhu brda u blizini mjesta rodnog,i pitam:

Zar nije moglo biti, kad je ovakvo, da ničegne bude? Stabla mog bez korijenja, Venere isestara njezinih, svemira, ne jednog, i onogšto je oko svih. Puke šupljine. Ničega.

Kad očiju nemam za gledanje svega, ovdje gdjemi odmah sve treba, zar nije moglo biti dai onog što sve daje, ni u tvari, ni u duhu,nigdje, nikad nema? Da posvud i uvijek vladaništa, sablasna, ničija praznina.

Veselko Koroman

Pjesme za Poetski kutak

Druga sedmica aprila/travnja 2020.

Herbert Zbigniew

Pokušaj ukidanja mitologije

Bogovi su se okupili u baraci u predgrađu. Zevs je govorio kao obično dugo i dosadno. Konačni zaključak: organizaciju treba ukinuti, dosta je besmislene konspiracije, treba ući u novo racionalno društvo i nekako ostati živ. Atina je šmrckala u uglu.

Pošto su – treba to podvući – podijeljeni posljednji prihodi, Posejdon je bio optimistički nastrojen. Glasno je galamio da će se on snaći. Najgore su se osjećali zaštitnici regulisanih potoka i posječenih šuma. Pomalo su svi računali na snove, ali niko o tome nije htio da govori.

Nije bilo nikakvih zaključaka. Hermes se uzdržao od glasanja. Atina je šmrckala u uglu.

Vraćali su se u grad kasno uveče, s lažnim ispravama u džepovima i šačicom tantuza. Kada su prelazili preko mosta, Hermes je skočio u rijeku. Vidjeli su kako je tonuo, ali niko ga nije spašavao. Mišljenja su bila podijeljena: da li je to bio loš ili, naprotiv, dobar znak. U svakom slučaju bila je to polazna tačka za nešto novo, nejasno.

Zbignjev Herbert, poljski pjesnik.

ZBIGNJEV BJENJKOVSKI

U IME TVOJE

1

Živiš tamo otkuda pisma ne dolaze.Daleko, dalje no najdalje značenje ljudskih riječi što imenuju daljinu.Tako daleko da samo uvijek i nikada mogu, pomoću misli, da približe tvoju udaljenost.Toliko si daleko da kada kažem živiš, kad mislim postojiš, onda su te riječi metafore

moga, a ne tvoga postojanja,toliko daleko da kada kažem ti, tebe, tebi, to su pisani znaci moje egzistencije, suviše

bijedne da bih joj dao naziv radi nje same.

Grad u kome živiš znam iz uzbuđenja:sigurno ima svoj geografski položaj, umjetnička djela, administraciju, i po tome je

sličan mnogim drugim gradovima,ima tebe i to ga izjednačuje s mojom čežnjom i snovima, u kojima takođe živiš.On je čvor linija sreće i sudbine do koga neće dovesti besputni život moga dlana.

Toliko si daleko da nikakva pošta ne prima moja pisma za tebe.Toliko daleko da prostor što nas dijeli nestaje iscrpljen vlastitom neizmjernošću.Toliko daleko da premoć što se širi među nama ne može da te izgovori čak ni

zaćutalim odjekom prve bombe koja je razorila naše misli.

Toliko si daleko da se rat koji počne u mojoj zemlji završi dok do tvoje ne stigne.

Toliko si daleko da osmijeh koji mi šalješ samo kao suza do mene stiže.

Toliko si mnogo daleko da ne znam više da li je dovoljno slagati misli na zemaljski način da bi ih ti mogla prozrijeti.

2

Živiš tamo gdje neće stići niko drugi sem tebe: u suzi mojoj.Blizu, bliže no najbliže riječi koje ne umijem da odgonetnem.Tako si blizu mene, kao što bih ja želio da budem blizu tebe.

Tako si blizu mene da se sporazumijevamo otkucajima srca,tako blizu da bi, radi opstanka, morao prestati da postoji moj život u kojem živiš,

morala bi da se ugasi moja misao u kojoj živiš, morala bi da se ugasi moja misao u kojoj misliš, morao bih da se probudim iz sna u kome sanjaš.

Tako si mi bliska, da si bliža nego dan noći i sjenka svjetlu.Tako bliska da riječi koje za tebe slažem znaš prije nego što ih pomislim.Tako bliska da ne znam gdje prestaješ ti, a počinjem ja.

Cvijeće koje zaobilazim cvjeta tvojim pogledom.Ptice koje napuštam gnijezde se u tvom dlanu.Vidik kojim plovim izbija iz tvojih zjenica.

Zvijezde koje ne čujem o tvojim tajnama šute.

Tako si blizu da ako hoću da te vidim ne treba ni da otvaram ni da zatvaram očne kapke.

Tako blizu da te čujem kao što gluhonijemi čuju uzbuđenje.Tako blizu da tvoju kosu jasno osjećam rukom kao što bogalj osjeća prisutnost

odsječene ruke.

Tako si blizu mene da mi još uvijek izgleda da si predaleko.

3

Tvoja je zemlja iz svijeta u kome tamo istovremeno znači ovdje.Tvoja je zemlja tako velika da je ne bi smjestio život u najsitnijoj skali čovjeka, i tako

mala da je jedna misao obuhvata.

Tvoja je zemlja tako snažna da izdržava hiljade smrti u trenutku i tako slaba da ustupa pred jednim treptajem srca.

Tlo tvoje zemlje tako je plodno da svaki zrak sunca u njoj dozrijeva u boje Sezana.

Vazduh je tako čist da predviđa ustrojstvo budućeg pogleda.Oganj tvoje zemlje spaljuje čežnju za njom, a voda gasi moju predstavu o njoj.

Polja tvoje zemlje izlaze i zalaze u jednom dahu koje nije doba ni jedne godine.Rijeke se zanose livadama od radosti i neba kojim teku.Planine se pretvaraju u oblak brže nego cvijet u uzbuđenja, mada su od materije

jednako trajne kao i planine u mojoj zemlji.

Naše su zemlje tako različite da se jedino predosjećaju,Samo nizine i uzvisine uzajamno se vide iz leta ptice što odlijeće bezpovratno.

4

Tvoja otadžbina je tako veleljepna da je Zemlja samo jedna njena kolonija.Moja otadžbina je tako uboga da njena djeca ne smiju o njoj ni da misle.

Tvoja otadžbina je republika, za nju su sloboda, jednakost, bratstvo – tiranija.U mojoj otadžbini ljudi su tako nijemi da njen poredak ni ne spominju.

Tvoja otadžbina je tako stara da je njena prošlost u istoriji samo apstrakcija.Moja otadžbina je tako mlada da njena srca čitavim životom za jedan drhtaj plaćaju.

U tvojoj otadžbini niko ne može odmjeriti trenutak, jer on nema početka ni kraja.U mojoj otadžbini vječnost je tako kratka da ne preživi ni dva sunčeva zraka.

U tvojoj otadžbini misli su tako jasne da ih čuju i gluhi.U mojoj otadžbini od eksplozije bombe ogluvjeli su Hristosi kraj puta.

U tvojoj otadžbini život traje onoliko koliko uspomene žive u mojoj zemlji.U mojoj otadžbini niko se ne rađa, a oni što žive – umiru.

5

Od moje zemlje ostale su samo sjenke pod očima udovica i siročadi.Na usnama je zamrlo njeno ime, u očima su izblijedile njene boje.Drveće je pobijeglo korijenjem, u dubinu.Rijeke su otplovile nepovratno.Planine su se raspale do beskraja.

Od moje zemlje ostala je još samo neposvećena gruda.Putevi su sproveli posljednje korake osuđenika.Njive su išaptale polja molitvom za umrle.Na putokazima za nikuda umro je razapeti vazduh.

Zašli su svi vidici grižnjom ugaslog pogleda.Prepuklo je srce moje zemlje od tolikih iscrpljenih otkucaja ljudskog srca odjednom.

(Srčanu kišu nose oblaci nebom,)

Od moje zemlje ostala je još samo čežnja za njom.

Od moje zemlje ostala je tvoja ogromna ljubav prema njoj.

6

U ime tvoje živim bez daha na planeti viđenoj iz najveće blizine.Vid je odletio iz mojih očiju, a dodir je napustio moje dlanove.

Kako zaobići sopstveni korak?Koji put odgonetnuti? Kakvim znakom preduprijediti preteće strane svijeta?U ime tvoje.

Ma gdje bio,ptice strijeljane zbog slobode padaju mi na glavu,polja iskrvavljena u ratnim izvještajima napadaju moje srce,zalutala suza razara unutrašnjost mojih misli.Ma gdje bio, živim u ime tvoje.

U ime tvoje živim iz pedlja zemlje pregažene do smrti,iz plača breza, iz odleta ptica,iz ljudske krivde i jadanja.

U tvoje ime nastaniću se u nemiru za vječno doba života.

U ime tvoje neprimijetno ću otploviti iz očiju.

U ime tvoje krenuću oko svijeta tragovima bezdomnih mrava.

Zbignjev Bjenjkovski, 1940.

ZAPIS O IZVORU

Rastvorio sam seI potekao

Potocima

Rijekama

Morima

Sada sam tu

Sada sam tuBez tebe

Gorak

Kako svom izvoruDa se vratim

Mak Dizdar

KOSARA

Kad je nekud gone preko oštrog dračaGradim most od ruku njime da korača

Sve dalje je vode preko mutne vodeAli čudom stiže meni sve to bliže

Glavu čistu meću pod oštricu mačaU sebi si viša u meni si jača

Tebe više nema Al ti nisi nijemaNa nebu se javi ko crvena rana

Ozvjezdana

Mak Dizdar

GORČIN

Ase ležitVojnik GorčinU zemlji svojojNa baštiniTuždi

ŽihA smrt dozivahNoć i dan

Mrava ne zgazihU vojnike Odoh

Bil samU pet i pet vojniBez štita i oklopaE da ednomPrestanu Gorčine

Zgiboh od čudne boliNe probi me kopjeNe ustrijeli strijelaNe posječe Sablja

Zgiboh od boliNepreboli

VoljuA djevu mi ugrabišeU robje

Ako Kosaru sretneteNa putevimaGospodnjimMoljuSkažiteZa vjernost Moju

Mak Dizdar

Pjesme za Poetski kutak

Treća sedmica aprila/travnja 2020.

Stranica nepoznatog rukopisa na kojoj je prikazan labirint, 1611.

* **

Naši su životi – Švajcarska –Tako tihi – tako hladni –

Dok u čudno popodne neko –Alpi svoj veo ne razmaknu

I ugledamo – Daleko!

Italija je s one strane –Mada ko stražar između –

Alpe svečane –Alpe sirenske –

Vječito čuvaju među!

 I Pročelje i ZačeljeSjećanje – ko Kuća – ima –

A i Tavan isto takoSa Smećen i Miševima.

Zatim Podrum dublji negoŠto i jedan Zidar sanja –

Pripazićeš da DubinaNjegova nas ne proganja –

Emili Dikinson

* **

Tišina sve je što nas plaši.U glasu – Spasa je klica –Al Tišina je beskonačno.Ono je lišeno lica.

Ako mi poklopac s glave ikadaSpadne i mozak pusti vaniDrug će otići gdje pripadaBez ikakvog miga s moje strane,

Svijetu, ako to vidi, znanoBiće da je umu mogućeDa živi daleko izvan kućeDuša je tamo – neprestano.

Emili Dikinson * **

Moj život – Puna puška – bješeU ćošku – Sve Vrijeme –

Dok vlasnik prođe – i utvrdiKo sam – i ponese Me –

I sad skitamo Šumama Carskim –I sad lovimo Srnu –

Kad njemu u čast progovorim –Planine odjek vrnu –

Kad se smiješim – Dolina bivaPuna srdčanog sjaja –

Ko da je Lice Vezuva svojuRadost reklo do kraja –

Kad Noću – nakon dobrog Dana –Kraj Gospodara bdim –

To mi je slađe no da PerjanDušek dijelim s Njim –

Ko Njega mrzi – smrtno ga mrzim –Niko se ne pomakne –

Kad moje Žuto Oko ga – iliMoj žestok Palac takne –

Mogu živjeti duže od njega –On duže no ja mora –

Jer imam tek moć da ubijem –A nemam moć da mrijem –

Emili Dikinson

Rainer Maria Rilke

Rajner Marija Rilke : „SONETI ORFEJU“

IIKao što slikaru katkad ruka u hitnji poletika bližem listu, što stvarni potez izmami:tako ogledala često u sebe preuzmu svetijedinstven osmjeh djevojaka, u polutami,

il’ kad kušaju jutro, same, ili kadaprislužničkim ih sjajem miluju svijeće.A kasnije, tek lagan odbljesak padapreko disanja što prava im lica kreće.

Šta su sve oči nekad u crnim kaminima starimviđale, dok se ugljevlje dugo, sve slabije, žari:zauvijek izgubljeni, pogledi ovi ginu.

Ah, da li iko može gubitke zemljine znati?Jedino onaj ko se uprkos tome latida pjesmom veliča srce, rođeno za cjelinu.

IIIOgledala, po svom biću šta ste?Niko još ovo svjesno ne ispita.Međuprostori vremena, što kao da steprepuni samih rupa iz sita.

Vi što i praznu dvoranu naginjete ko čašu –kada se dan, ko beskrajna šuma, mrači…I luster se kroz nepristupačnost vašukao jelen šesnaestorog provlači.

Katkad ste krcata slika. Ponekokao da uđe u vas, pa se rasplinu –druge plašljivo skrenuste da minu.

Al’ Najlepša će ostati, sve dok, preko,od narcisa što u njih uđe mekouzdržani joj obrazi ne sinu.

IV

Bog može to. Al’ kako čovjek možekroz usku liru da ga prati sam?Njegova kob je razdor. Gdje se gložeželje, tu nije Apolonov hram.

Pjesma, po tebi, nije molben ton,žudnja za nečim što postići mogu;pjesma je postojanje. Lako bogu.Al’ kad mi jesmo? I kada će on

zemlju i zvijezde tvom biću dati?Ljubav tu malo znači, mada plah,mladiću, glas ti mami – moraš znati

zaboraviti pjesmu. Biti gluv.Istinske pjesme drukčiji je dah.Dah oko ničeg. Lahor u bogu. Ćuv.

V

O, svi vi nježni, u dah, kojine zna vas, stupite koji čas,nek se o obraze vaše predvojii spoji, drhteći, iz vas.

O, vi blaženi, duše još cijele,vi ko početak srca, bez zla.

Lukovi strijela i mete za strijele,osmijeh vam uplakan vječnije sja.

Nek vam se patnje strašne ne čine,tegobu zemljinoj vratite teži;teško je more, teške planine.

Čak je i drveća pretežak tlakkoje ste sadili davno. Sve teži.Ali prostranstva… ali zrak…

Tri pisma (Niče, Rilke, Frojd) za Lu Andreas-Salome

Friedrich Nietzsche

NIČEOVO PISMO

Ništa mi ne predstavlja to što sam puno patio prema pitanju: hoćete li Vi ponovo pronaći sebe, draga Lu ili ne. Nikada nisam sreo jedno tako siroto stvorenje kao što ste Vi

neznalica – ali oštroumnabogata u korišćenju onoga što znabez ukusa, ali naivna u tom nedostatku

iskrena i to upravo u pojedinostima, najčešće iz prkosa; u cjelosti što se tiče sveukupnog odnosa prema životu neiskrena (bolesna usred pretjerivanja u radu itd)bez ikakvog finog osjećanja za uzimanje i davanje

bez morala i nesposobna za ljubavi u afektima uvijek bolesna i blizu ludilabez zahvalnosti, bez srama prema dobročiniteljimanevjerna i svaku osobu prepušta na milost i nemilost onoj drugoj u ophođenjunesposobna za srdačnu učtivostnenaklonjena finoći i čistoti dušebez srama i u mišljenju uvek prazna, prema sebi samoj nasilna u pojedinostimanepouzdananije „dobra“gruba u stvarima poštovanjaizrazito negativna„mozak kao nastavak duše“karakter mačke – grabljivica koja se predstavlja kao domaća životinjaono plemenito kao sjećanje na ophođenje sa plemenitijim ljudimajaka volja, ali bez velikog objektamarljiva i urednabez građanske čestitostinemilosrdno izmještene senzualnostizaostalog dečjeg egoizma usljed polne atrofije i polnog zakašnjenjasposobna za oduševljenjebez ljubavi prema ljudima, ali sa ljubavlju prema Bogusa potrebom za ekspanzijomlukava i prepuna obuzdavanja u odnosu prema senzualnosti muškarca

RILKEOVO PISMO

Išunjao sam se iz tvoga stanaI dok hodam kišnim ulicama čini mi seDa svaki prolaznik koga sretnemU mom blistavom pogledu vidiMoju presrećnu, spašenu dušu.

Pošto-poto hoću da usputSakrijem od svijeta svoju radost;Odnosim je žurno kućiI zatvaram u dubinu noćiKao zlatni kovčeg.

A onda iznosim na svjetlost danaKomad po komad skrivenog blagaI ne znam kud prije da gledam;Jer je svaki kutak moje sobePretrpan zlatom.

To je bezgranično bogatstvoKakvo noć nikada nije vidjela

Niti rosa okupala;Više ga ima nego što je ikadaIjedna mlada dobila ljubavi.

To su bogate dijademeSa zvijezdama mesto dragog kamenja.Niko to ne zna. Ja sam, o draga moja,Kao kralj među tim bogatstvomI znam ko je moja kraljica.

FROJDOVO PISMO

Moja draga Lu,

Na kraju je Mojsijeva religija ipak uspjela da se nametne u obliku poluugušene tradicije. Ovo je tipičan proces stvaranja jedne religije koja nije ništa drugo do ponavljanje neke druge, još primitivnije. Religije duguju svoju opsesivnu moć vraćanju potisnutog, to su reminiscencije nestalih arhaičnih, izuzetno efektivnih procesa u historiji čovječanstva. Već sam to rekao u Totemu i tabuu, a sada to sažimam u jednoj rečenici: ono što religiju čini jakom nije njena stvarna, nego upravo njena historijska istinitost.

E pa, vidite, Lu, tu rečenicu koja me je potpuno oduševila nemoguće je danas izreći u Austriji a da vlada, većinom sastavljena od katolika, javno ne osudi psihoanalizu. A još nas jedino taj katolicizam brani od nacizma. Osim toga, historijski osnovi priče o Mojsjiju nisu dovoljno čvrsti da budu baza mojoj nepogrešivoj intuiciji. Stoga šutim. Dovoljno mi je da sam verujem da je to rešenje problema koji me je progonio čitavog života. Izvinite što Vas opterećujem time. – Vaš Frojd

*

Sve ličnosti pomenute u ova tri pisma bile su dio intelektualne elite Beča s kraja 19. i početka 20. vijeka. Lu Andreas-Salome svojom ličnošću i uticajem podsjeća na ženske likove prikazane na platnima njemačkog simboliste Franca fon Štuka. Sfinga, Kirka i Saloma su fatalne žene koje proždiru. Sva tri pisma odlikuju se različitom temom, formom i senzibilitetom. Sva trojica koriste pisma, a zapravo himne i pohvale fatalnosti kojoj je, kao i pitanju sfinge, nemoguće odoljeti, ali ni adekvatno odgovoriti.

Ničeovo pismo – savršena retorička urna – pohvala je pokudom, ironijom, ogorčenošću svojstvenom muškarcu koji nije ulovio plijen poslije dugog lovačkog pohoda. Rilke je daleko romantičniji u pesmi impresionističkog zanosa, što i odgovara formi njegovog pisma koje je u obliku lirske pjesme. Frojd se obraća Lu sa poštovanjem učitelja prema učenici koju smatra adekvatnim sagovornikom o temama koje ga zaokupljaju.

Lou Andreas-Salomé and Freud

Pjesme za Poetski kutak

Četvrta sedmica aprila/travnja 2020.

Danilo Kiš

ANATOMIJA MIRISA

Odoratus impedit cogitationemSveti Bernar

evood čega je načinjenasamo jedna unca parfemasa zvučnim imenom

od 9500 jasminovihcvetova iz francuskeod 4800 ružatakođe iz francuske

od osamdeset ruža svirepo umorenihžeđuu pustinjama maroka

od cvijeta jedne vrste perunikekoja uspijeva isključivona plantažama blizu firencegde su podignuti čudovišni

krematorijumi i gde sekoriste sunčane pećida se iz cvijetova iscijedipriznanje

najzad od trideset i pet fabričkiproizvedenih aromatičnihhemikalijakoje se radi ravnoteže razmeštajučas na jednu čas na drugu stranu

i drže na okupu dušesvih cvijetovapristrasnihi međusobno netrpeljivih

Danilo Kiš

RAŠTIMOVANI KLAVIR

avenijom crnih šuma prođejedna opatica

na biciklu jedan se policajac krstipred katedralom od čipaka jedna starica što nudi ljubav

za svega trideset franakaplus soba u jednoj radnji na uglu

prodaju tople pidžamei žvakaće gume

za pse jedan pijani mornaru zagrljaju ulice u jednoj se kafani toče

kakao i gorki likeri

jedan visoki kongoanacšto liči na kengura

umire javnood nostalgije

oči jedne mlade konobariceu kafani italija

podsjećaju na oči modiljanijevihžena

jedan se pijani njemac sjećapoljakinje marije kazinske

koju je ljubio

1943s jednom rukom

na pištoljus drugom na lijevoj sisi

jedan me raštimovaniklavir

podsjeća na luku spasau parizu

gde sam plakao jedne večerigledajući ljubavni par

kako se grli

Strazbur, decembar 1962.

Danilo Kiš

BIOGRAFIJA

Divna je pijanica bio Eduard Kon.Imao je naočari od sjajnih prizama i kroz njih je gledao u svijet kao kroz dugu.

Djetetom još morao je u školi i da mokri poslije svih, jer je bio obrezan.Volio je nekad pekarevu kći i bio pomalo srećan.Kada je ona doznala da je obrezan, učini joj se da ne bi mogla s njim da podijeli postelju.Otada je volio da zadjene platu za gudalo čardaša i da se ljubi s Ciganima.Zatim je – radi utjehe – dozvolio Deliriju, i ona ga je uzela u iskren zagrljaj.

Vjetar mu je razvijao pepeo kroz vitki dimnjak krematorijuma, visoko, visoko… sve do duge.

Danilo Kiš

JESEN

počinju bračne svečanostiljubavni krici djetlića liče

na udaranje po bubnjuumjetnost sviđanja je beskrajno raznolika

divlje se patke zaručujuu novembru

događa se takoda se jata putnika

doletjelih čak iz rusijenađu sa starosjedeocima na istim

jezerima na il-de-fransui tada dolazi do velikih ljubavi

praćenih tragedijamai ogovaranjem

Danilo Kiš

KRATAK PREDAH TOKOM KONCERTA NA ORGULJAMA

Orgulje prestadoše da sviraju i u crkvi postasamrtnički mirno nekoliko sekundi.Kroz huku spoljnjeg saobraćaja dopre do nasbruj nekih još većih orgulja.

Da, opkoljeni smo brundanjem vozila, štomahnitaju oko zidova katedrale.Spoljašnji svijet curi poput nekog providljivogfilma i s uzajamno zaraćenim sjenkama u pijanisimu.

Kao da je pomiješan s glasovima ulice, osluškujemu tišini udarac mog bila,čujem kruženje moje krvi, vodopad u meni štose krije, s kojim svijetom tumaram,

i s prisnošću svoje krvi i odsutnošću, poputsjećanja iz doba kada mi je bilo četri godine,čujem kamion što prolazi i čini dašestovjekovni zidovi podrhtavaju.

Ništa ne može biti manje nalik na majčinskizagrljaj, no ja sam ipak ovog časa derištekoje sluša udaljeni razgovor odraslih,izmiješane glasove pobjednika i gubitnika.

Po plavim klupama sjede razmješteni vjernici.A stubovi se uzdižu poput čudesnog drveća:nigdje korijenja (samo zajednički pod), nigdje krune(tek zajednička tavanica).

Ponovo vaskrsavam san: stojim usred groblja,sam. Svuda unaokolo svetli vrijes

oko dokle god seže. Koga čekam? Prijatelja.Zašto ne dolazi? On je već ovde.

Polagano, smrt cijedi svjetlost odozdo, s tla.Svijetli vrijes postaje jako ljubičast –ne, kupa se u dotle neviđenoj boji… i sve doblijedog svanuća kaplje između očnih kapaka

i probudio sam se pred tim nepokolebljivimMOŽDA što me prati kroz ovaj klimavi svijet.A svaka njegova uopštena slika je isto tolikonemoguća kao i planski nacrt bure.

Kod kuće je sveznajuća Enciklopedija, zapremačitav metar stalaže, ali ja sam navikao da se snalazim u njoj.Svaki živi čovek je vlastita ispisanaenciklopedija, što u svačijoj duši narasta,

bilježeći od rođenja i nadalje, stotine hiljadastranica stisnutih čvrstoali još uvijek s dosta vazduha između! poputtreperavog lišća u šumi. Knjiga čistog protivrječja.

Sve što je tamo zabilježeno mijenja se svakogtrena, slike se prepravljaju, riječi trepere.Moćni talas kotrlja se uzduž čitavog teksta,praćen sljedećim talasom, pa sljedećim…

Tomas Tranströmer

Pet pjesama Gotfrida BenaŠTA JE LOŠE

Kad ne znaš engleski,čuti za dobar engleski kriminalistički roman

koji nije preveden da možeš da ga čitaš.

Kad je vrućina, videti čašu pivakoju ne možeš da platiš.

Imati novu misaokoju ne možeš uviti u helderlinski stih

kao što to čine profesori.

Na putovanju noću čuti kako udaraju talasii reći sebi kako oni to uvek čine.

Vrlo loše: biti pozvan u gostekad su sobe kod kuće tiše,

kafa boljaa razgovor nije nužan.

Najgore:ne umreti leti

kad je sve svetloa zemlja pod ašovom laka.

STATIČKE PESME

Nesklonost razvitkudubina je mudraca,djeca i djeca djecene uznemiravaju ga,ne prodiru u njega.

Zastupati pravce,delanja,dolaske i odlaske,znak je svijetakoji ne vidi jasno.Pred mojim prozorom– kaže mudrac –pruža se dolina,u njoj se zbiraju sjenke,dvije topole iviče jedan put,ti znaš – kuda.

Perspektivizamdrugi je naziv za njegovu statiku:povući linije,vući ih daljepo zakonu izdanka –izdanci izbijaju –a i jata, vrane,istjerati u zimsko rumenilo jutarnjeg neba,a onda ih pustiti da se spuste –ti znaš – na koga.

TORINO

„Ja pocijepanih đonova hodam“,u poslednjem je pismu genij

pisao – odvedoše ga ondana psihijatrijsko, u Jeni.

Knjige ne mogu da kupim – čitam ihpo knjižarama, sjedim, stojim:

bilješke – pa po nareske hitam: –to su torinski dani moji.

Dok uživaju ljenjivci vrliu Pou, Bajrojtu, Epsomu,

on dva fijakerska konja grli –dok gazda ga ne odvuče domu.

KARIJATIDA

Iščupaj se iz tog kamena! Rasprsniudubljenje što te zarobljava! Odšumiu polje! Narugaj se kamenim vjencimagledaj: kroz bradu pijanog Silenaiz njegove vječito opijene,hučne, neponovljive krvi koja tutnji,vino mu kaplje na stidnik.

Popljuj tu pomamu za stubovima: usmrćenestaračke ruke digoše ih, drhteći,prema zastrtim nebesima. Porušihramove pred žudnjom svog koljenau kome čezne ples!

Rasprostri se, smrtonosno se rascvjetaj, o, okrvavisvoju meku lijehu od rana što zjape:gledaj, Venera s golubovima opasuje seružama oko ljubavne kapije bokova –gledaj kako posljednji plavi dah ovoga ljetapo morima hrizantema plovi prema dalekimobalama mrkim poput drveća; gledajkako se dani ovaj posljednji čas sreće-lažinaše južnosti,visoko zaoblučen.

ŠOPEN

Ne baš govorljiv,nazori mu ne bijahu jača strana,

nazori zaobilaze suštinu,kad bi Delakroa razvijao teorije,

on bi se uznemirio, on sam nije mogaoda obrazloži nokturna.

Slab ljubavnik;sjenka u Noanu

gde djeca Žorž Sandovenisu prihvatala

njegove vaspitne savjete.

Grudobolan– s krvarenjima i ožiljcima –

u onom obliku koji se dugo vuče;

tiha smrt,za razliku od smrtiu paroksizmu bola

ili od puščanog plotuna:dogurali su do vrata klavir (Erar),

a Delfina Potockapjevala mu je u samrtnom času

pjesmu o ljubičicama.

U Englesku je putovao sa tri klavira:Plejel, Erar, Brodvud,

za dvadeset gvinejasvirao po četvrt sata uveče

kod Rotšildovih, Velingtonovih, u Straford Hausui pred nebrojenim vitezovima Podvezice;

potamnio od umora i blizine smrtivraća se kući

na Square d’Orleans

Onda spaljuje svoje skicei rukopise,

samo nikakvih ostataka, fragmenata, bilježaka,tih izdajničkih uvida –

na kraju reče:„Moji pokušaji su izvedeni po mjeri

onoga što mi je bilo moguće dosegnuti.“

Svaki prst treba da udarasnagom koja odgovara njegovoj građi,

četvrti je najslabiji(samo sijamski blizanac srednjeg prsta).

Kad bi počinjao, bili su položenina e, fis, gis, h, c.

Ko je bilo kada čuo neke njegove preludije,u letnjikovcima ili

u nekom planinskom predjeluili kroz otvorena vrata terasenekog, recimo, sanatorijuma,

teško da će to ikada zaboraviti.

Nikad nije komponovao operuniti ijednu simfoniju,

samo te tragične progresijeiz artističkog ubjeđenja

i malom rukom.

Gotfrid Ben

Adam Zagajewski

PET PJESAMA ADAMA ZAGAJEVSKOG

DUGA POPODNEVA

Bila su to duga popodneva, kada me je napuštala poezija.Strpljivo plovila rijeka, gurajući ka moru lijene barke.Bila su to duga popodneva, obala slonovače.Sjenke ležale u ulicama, izlozi puni ponosnih manekena,koji su mi izazivački, smjelo gledali u oči.

Iz gimnazija izlazili profesori praznih lica,kao da ih je Homer pobijedio, ponizio, pobio.Večernje novine donosile uznemirujuće vijesti,

ali se ništa nije mijenjalo, niko nije ubrzavao korak.Na prozorima nije bilo nikog, nije bilo tebe,čak su se kaluđerice pravile da se stide života.

Bila su to duga popodneva, kada je nestajala poezija,a ja ostajao sam s nerazumljivim molohom grada,kao siroti putnik pred Gar di Nords preteškim koferom, vezanim kanapom,na koji pada crna kiša, crna kiša septembra.

O, reci kako se izliječiti od ironije, od pogledakoji vidi, ali ne proniče; reci, kako se izliječitiod šutnje.

GRAD, U KOME BIH HTJEO DA ŽIVIM

Taj grad je tih u suton,kada se iz onemoćalosti bude blijede zvezde,

i u podne bučni glasoviambicioznih filozofa i trgovaca

koji su sa Istoka donijeli baršun.U njemu gore vatre

a ne lomače razgovora.Stare crkve i kamenje obraslo mahovinom

davne molitve u njemu su kao balast,kao kosmičke rakete.To je pravedan grad,

u kome ne kažnjavaju strance,grad brzog pamćenja

i sporog zaboravljanja,koji toleriše pjesnike i prorocima oprašta

nemanje smisla za humor.Ovaj grad je sagrađen

prema Šopenovim preludijumima,preuzevši od njih samo tugu i radost.

Omanji brežuljci okružuju gapoput širokog prstena; tamo rastu

poljski jasenovi i vitke topole,sudije naroda drveća.

Brza rijeka koja teče kroz centar,danju i noću šapuće

nerazumljive pozdraveod izvora, od planina, od plavetnila.

MISTIKA ZA POČETNIKE

Dan je bio lagodan, svijetlost blaga.Onaj Njemac na terasi kafanena koljenima držao omanju knjigu.Uspio sam da vidim njen naslov:„Mistika za početnike“.Odmah sam shvatio da laste,koje su prodorno pištalepatroliraju ulice Montepulćana,i tihi razgovori uzdržanih putnikaiz Istočne Evrope zvane Srednja,i bijele čaplje koje stoje – juče, prekjuče? –na pirinčanim poljima kao kaluđerice,i sumrak, lagan i sistematičan,koji briše konture srednjovjekovnih kuća,i stabla maslina na omanjim brežuljcima,prepuštena vjetrovima i požarima,i glava „Nepoznate princeze“,koju sam video i divio joj se u Luvru,

i vitraži u crkvama kao krila leptirovaposuta cvijetnim polenom,i mali slavujak koji je uvježbavao recitacijukraj same autostrade,i putovanja, sva putovanja,da su samo bila mistika za početnike,početni kurs, prolegomenaza ispit odloženza kasnije.Umro Gombrovič; Amerikanci šetali po Mesecu,skačući oprezno kao da se boje da će se raspasti.

Erbarme dich, mein Gott, pevala je jedna Crnkinja

u jednoj crkvi.Ljeto je bilo vrelo, voda u jezerima topla i slatka.Trajao hladni rat. Rusi okupirali Prag.Baš te godine sreli smo se prvi put.Samo je trava, žuta i umorna, bila besmrtna.Umro Gombrovič. Amerikanci šetali po Mesecu.Vrijeme, smiluj se. Propasti, smiluj se.

AUTOPORTRET

Između kompjutera, olovke i pisaće mašineprolazi mi pola dana. Jednom će to biti pola vijeka.Živim u stranim gradovima i ponekad razgovaram

sa stranim ljudima, o stvarima koje su mi strane.Slušam muziku: Baha, Malera, Šopena, Šostakoviča.

U muzici nalazim snagu, slabost i bol, tri stihije.Četvrta nema imena.

Čitam pjesnike, žive i mrtve, od njih učimistrajnost, vjeru i ponos. Pokušavam da razumijem

velike filozofe – najčešće uspijevamda shvatim samo mrvice njihovih dragocjenih misli.

Volim dugo da šetam pariskim ulicamai posmatram svoje bližnje, oživljene zavišću,

požudom ili gnjevom i srebren novackoji prelazi iz ruke u ruku i lagano gubisvoj okrugli oblik (otire se carev profil).

Odmah pored raste drveće, ne izražavajući ništa,ako se ne uzme u obzir zeleno, ravnodušno savršenstvo.

Poljima hodaju crne ptice, koje neprestanonešto čekaju, strpljive poput španskih udovica.

Nisam više mlad, ali još uvek ima starijih od mene.Volim dubok san, kad me nema,

i brzu vožnju biciklom seoskim puteljkom, kada topole ikuće nestaju kao kumulusi na vedrom nebu.

Ponekad mi se obraćaju slike u muzejimai naglo iščezava ironija.

Obožavam da posmatram lice svoje žene.Jednom sedmično, u nedelju, telefoniram ocu.

Svake druge sedmice nalazim se sa prijateljima,tako jedni drugima ostajemo vjerni.

Moja zemlja oslobodila se jednog zla. Htio bihda poslije toga uslijedi još jedno oslobađanje.

Mogu li u tome pomoći? Ne znam.Istina, nisam dijete mora,

kako je za sebe napisao Antonio Maćado,već dijete vazduha, metvice i violončela,

i svi putevi visokog društvane ukrštaju se sa stazama života, koji zasad

pripada meni.

BRZI STIH

Slušao sam gregorijansko pjevanje,u autu koji je jurio,autostradom, u Francuskoj.Drveće je žurilo. Glasovi monahaslavili nevidljivog Gospoda(u osvit, u ledenoj kapeli).Domine, exaudi orationem meam,molili su se muški glasovi tako spokojnokao da spasenje raste u vrtu.Kuda sam putovao? Gde se sakrilo sunce?Moj život je ležao podijeljens obe strane puta, krhak kao papir mape.Zajedno sa slatkim monasimaciljao sam prema oblacima, plavim,teškim i nepronicljivim,prema budućnosti, provalijikoja guta tvrde suze grada.Daleko od svitanja. Daleko od kuće.Umjesto zidova – tanak lim.Umjesto bdijenja bjekstvo.Umjesto zaborava putovanje.Umjesto himne – brzi stih.Preda mnomjurila je mala, umorna zvijezdai prisiljavala asfalt puta,pokazujući gdje je zemlja,gdje se sakrila britva horizonta,a gdje crni pauk večeri.i noć, udovica tolikih maštanja.

Adam Zagajevski

Pjesme za Poetski kutak

Bonus za april/travanj 2020.

Anton Pavlovič Čehov: „Šala“

Akvarel: François-Henri Galland

Vedro, zimsko popodne.. Mraz čvrst, puca, i Nađenjki, koja me drži ispod ruke, hvata se srebrnasto inje po kosi na sljepoočnicama i maljama iznad gornje usne. Od naših nogu pa do same zemlje pruža se strma ravan u kojoj se sunce ogleda kao u ogledalu. Kraj nas su male sanke, obložene otvoreno crvenom čohom.

– Spustimo se, Nadežda Petrovna! – molim ja. – Samo jedanput! Verujte mi, ostaćemo čitavi i nepovrijeđeni.

Ali Nađenjka se boji. Sav prostor od njenih malih kaljača do kraja ledenog brijega izgleda joj kao strašna, beskrajno duboka provalija. Ona umire od straha i prestaje da diše kad gleda dole, čim je ja samo ponudim da sjedne u sanke; ali šta će biti ako ona reskira da se sruči u provaliju! Umrijeće, poludjeće.

– Preklinjem vas! – velim ja. – Ne treba se plašiti! Znajte, to je malodušnost, kukavičluk!

Nađenjka najzad popušta, i ja po licu vidim da ona popušta s opasnošću po život. Ja je namještam blijedu, uzdrhtalu u sanke, obavijam je rukom, i mi se zajedno otiskujemo u bezdan.

Sanke lete kao kuršum. Presjecani vazduh šiba u lice, hukće, zviždi u ušima, siječe bolno, štipa do gnjeva, hoće da smakne glavu s ramena. Od pritiska vjetra nemamo snage da dišemo. Izgleda da nas je sam đavo zagrlio kandžama i uz huku vuče nas u pakao. Sve oko nas sliva se u jednu dugu prugu koja naglo juri.. Gle, gle, još tren samo i izgleda – mi ćemo propasti.

– Ja vas volim, Nađa! – velim ja poluglasno.

Sanke počinju sve lakše da klize, huka vetra i zvrka šina nisu više tako strašni, ne zaustavlja se disanje od straha, i mi smo, najzad, dole. Nađenjka nije ni živa ni mrtva. Ona je blijeda, jedva diše.. Ja joj pomažem da ustane. – Ni za šta na svijetu drugi put ne smijem – veli ona gledajući me krupnim očima punim straha.

– Ni za šta na svijetu! Ja zamalo što nisam umrla!

Malo kasnije, ona dolazi k sebi i već mi upitno pilji u oči: da li sam ja kazao sve četiri riječi ili su joj se one samo pričinile u huci vihora? A ja stojim pored nje, pušim i pažljivo posmatram svoju rukavicu.

Ona me uzima pod ruku, i mi dugo šetamo oko brijega. Zagonetka, po svoj prilici, ne da joj mira. Da li su rečene one riječi ili ne? Da ili ne? Da ili ne? To je pitanje samoljublja, časti, života, sreće, pitanje vrlo značajno, najznačajnije na svijetu. Nađenjka nestrpljivo, tužno, pronicljivim pogledom zagleda mi u lice, odgovara kad ne treba, čeka, neću li ja otpočeti. O, koliko emocija na tom dragom licu, koliko emocija! Vidim, ona se bori sa sobom, njoj je potrebno nešto da kaže, o nečemu da pita, ali ona ne nalazi riječi, njoj je nezgodno, strašno, smeta radost, ...

– Znate šta? – veli ona, ne gledajući u mene.

– Šta? – pitam ja.

– Haj’te još jednom ... da projurimo.

Mi se penjemo uza stepenike na brijeg. Opet namještam blijedu, uzdrhtalu Nađenjku u sanke, opet letimo u strašnu provaliju, opet huči vetar i stružu šine, i opet kad sanke najsilnije i najhučnije lete, ja joj govorim poluglasno:

– Ja vas volim, Nađenjka!

Kad se sanke zaustavljaju, Nađenjka baca pogled na brijeg niz koji tek što se spustismo, zatim dugo zagleda u moje lice, prisluškuje moj glas, ravnodušan i nimalo strastan, i sva, sva, čak muf i kapuljača njena, sva njena pojava – izražava krajnju nedoumicu. A na licu joj je ispisano:

– U čemu je stvar? Ko je izgovorio one reči? On, ili mi se samo pričinilo.

Ta neizvesnost je uznemiruje, izvodi je iz strpljenja. Sirota djevojčica ne odgovara na pitanja, zbunjena je, gotovo da zaplače.

– Da nije vrijeme da idemo kući? – pitam ja.

– A meni ... meni se dopada ovo sankanje – veli ona, crveneći. Kako bi bilo još jedanput?

Njoj se „dopada“ ovo sankanje, a međutim, sjedajući u sanke, ona je kao i prije toga, blijeda, jedva diše od straha, drhti.

Mi se spuštamo treći put, i ja vidim kako me ona gleda u lice, prati moje usne. Ali ja stavljam na usne maramicu, kašljem, i kad stižemo do sredine brijega, uspijevam da procijedim:

– Ja vas volim, Nađenjka!

I zagonetka ostaje zagonetka! Nađenjka ćuti, o nečemu misli.. Ja je ispraćam sa sankama kući, ona se stara da ide lakše, usporava korake i stalno čeka da li ću joj reći one riječi. I ja vidim kako pati njena duša, kako se ona upinje sama da ne kaže:

– Nije moguće da ih je izgovorio vjetar! I ja neću da to govori vjetar!

Sutradan ujutru ja dobijam cedulju: „Ako pođete danas na sankanje svratite po mene. N. “ I od tada ja i Nađenjka počinjemo svaki dan da idemo na sankanje i, spuštajući se sankama, ja svaki put izgovaram poluglasno jedne iste riječi:

– Ja vas volim, Nađenjka!

Ubrzo se Nađenjka navikava na tu frazu kao na vino ili morfijum. Ona ne može da živi bez nje. Doduše, letjeti sa brijega strašno je isto kao i prije, ali sad već strah i opasnost pridaju naročitu draž riječima o ljubavi, riječima koje kao i prije predstavljaju zagonetku i muče dušu. Pričinjava se uvijek ono dvoje: ja i vjetar. Ko joj od nas dvoje izjavljuje ljubav, ona ne zna, ali njoj je, po svoj prilici, već svejedno; ma iz koga pehara pio – svejedno, samo da budeš pijan.

Jednom u podne odoh na sankanje sam; pomiješan u gomili, ja vidim kako brijegu prilazi Nađenjka, kako me traži očima.. Zatim se ona bojažljivo penje kosom. Strašno je da ide kao na gubilište, ali ide, ide ne osvrćući se, odlučno. Ona je po svoj prilici riješila da pokuša: da li će čuti one zanosne, slatke riječi, kad mene nema? Ja vidim kako ona, blijeda, sa otvorenim ustima od straha, sjeda u sanke, zatvara oči i, praštajući se zauvijek sa zemljom, polazi s mjesta… „Zzzz“ .. zvrje šine. Čuje li Nađenjka one riječi, ja ne znam.. Ja vidim samo kako ona ustaje iz sanki iznemogla, slaba. I vidi se po njenom licu da i sama ne zna čuje li nešto ili ne. Strah, dok se spuštala dole, oduzeo joj je sposobnost da sluša, da razlikuje zvuke, da shvata..

Ali dolazi i proljećni mjesec mart. Sunce postaje ljupkije. Naš ledeni brijeg gubi svoj sjaj, kopni i najzad se tanji snježni prekrivač.

Prestajemo da se sankamo. Sirota Nađenjka ne može više da čuje one riječi, pa i nema ko da ih izgovara, jer se vjetar ne čuje, a ja se spremam u Petrograd – na duže, možda, zauvijek.

Nekako pred odlazak, na dva dana, sjedim u suton u baštici, a od dvorišta, u kome stanuje Nađenjka, ta baštica je odvojena visokom ogradom sa gvozdenim šiljcima. Još je prilično hladno, na đubretu ima još snijega, drveće je mrtvo, ali već miriše na proljeće, i, spremajući se na počinak, živo grakću gračci. Ja prilazim ogradi i dugo gledam kroz pukotinu. Ja vidim kako Nađenjka izlazi na stepenice i diže tužni, očajnički pogled u nebo. Proljećni vjetar joj duva pravo u blijedo sjetno lice. On je podsjeća na onaj vjetar koji nam je hujao onda na brijegu, kad je ona slušala one četri riječi, i lice joj je postajalo žalosno, žalosno, žalosno, niz obraze će poteći suza. I sirota djevojčica pruža obje ruke kao da moli taj vjetar da joj donese još jednom one riječi. I ja, kad prestane vjetar, izgovaram poluglasno:

– Ja vas volim, Nađa!

Bože moj, šta li se zbiva sa Nađenjkom! Ona kliče, smješka se cijelim licem i pruža u susret vjetru ruke, radosna, srećna, neobično divna.

A ja idem da se pakujem.

Davno je to bilo. Sada je Nađenjka već udata; udali su je, ili je sama pošla – svejedno, za sekretara plemićkog masalnog fonda i sada već ima troje djece. Ono, kako smo ja i ona nekad išli na sankanje i kako je vetar donosio do nje riječi „ja vas volim, Nađenjka“, nije zaboravljeno; za nju je to sad najsrećnija, najnježnija i najljepša uspomena u životu.

A meni sada, kada sam postao stariji, nije više jasno zašto sam izgovarao one riječi, zašto sam se šalio.

Projekat „Čitaj i kreativno razmišljaj“ podržan je u okviru Regionalnog programa lokalne demokratije na Zapadnom Balkanu (ReLOaD), kojeg finansira Evropska unija, a implementira Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP) i Općina Centar Sarajevo. Stavovi izneseni u tekstu predstavljaju lične stavove autora i ne odražavaju zvanične stavove Evropske unije niti agencija Ujedinjenih nacija.

Društvo pisaca u BiH Općina Centar Sarajevo

Projekat finansira Evropska unija