Pojam socijalnog pravaSocijalno pravo se u BiH izučava kao dio radnog prava. U osnovi socijalno pravo i prava po osnovu socijalnog osiguranja mogu se posmatrati u dva pravca i to :1. socijalna prava u objektivnom ( skup pravnih propisa kojima se reguliše socijalni status ljudi u socijalnim potrebama; reguliše se posebnim podzakonskim i drugim provedbenim aktima)2. socijalna prava u subjektivnom smislu ( pravo koje pojedinac ostvaruje u svoju korist s ciljem da uslove života koji su u stanju soc.potrebe na lakši način prebrodi te da koristi određene elemente socijalne politike).Socijalna prava predstavljaju jednu cjelinu koja se definira posebnim zakonom , tj. zakonom lex specialis. BiH kao i većina drugih zemalja ima posebne zakone za ovu oblast.

Elementi socijalnog pravaManifestuju se kroz :1. korištenje socijalne zaštitite isključivo za određeno lice koje je u stanju soc.potrebe;2. korištenje socijalne zaštite do vremena do kojeg postoji socijalna potreba.

U kontekstu ovih elemenata utvrđuju se opšta i posebna socijalna prava koja se grupiraju prema kategorijama korisnika soc.zaštitie. Socijalno pravo utvrđuje se u svrhu socijalne politike.Posebno su važna socijalna prava i pravni odnosi koji se odnose na :1. soc.prava iz oblasti stambene politike;2.s.p. iz oblasti obrazovno – vaspitnog sistema;3. s.p. iz oblasti medicinske zaštite;4. s.p. koja se odnose na oblike prevazilaženja teškog socijalnog stanja

BiH ima pozitivne pomake u smislu postizenja kvalitetnih programa kada se radi o soc.pravima u objektivnom smislu.

Razvoj socijalnog osiguranja i soc.zaštite na prostorima BiH, zemljama okruženja i članicama EUBiH je dijelila sudbinu čitavog jugoslovenskog prostora. Prilikom posmatranja nivoa soc.osiguranja na jugoslovenskom prostoru u prvom redu misli se na analizu soc.osiguranja u općem smislu ( opći smisao se tretira kroz postojanje propisa donesenih po odgovarajućoj proceduri ili nekih dr.nižih pravnih akata ili dogovora koji su obezbjeđivali minimume soc.osiguraanja na jugoslovenskom prostoru). 1887.zabilježen je prvi vid soc.osiguranja na ovim prostorima. Ovo su bili prvi oblici finasirani sa druge strane a ne od ličnih primanja radnika. 1890.g.donose se prvi zakonski propisi u zapadnoj Evropi. 1890.g. u Engleskoj donesen zakon o socijalnim rizicima i o obaveznom osiguranju za bolest i povrede na poslu. Engleska je kolijevja prvih obaveznih mjera soc.osiguranja. 1909.g. donesen je prvi zakon o obaveznom bolničkom osiguranju u Engleskoj. Postignut je dogovor o formiranju fonda bolesničkog osiguranja u kojem su učestvovali radnici sa 2/3 sredstava i poslodavci s 1/3 sredstava. Ovaj bolesnički fond bio je formiran i u BiH posebnim propisima.

Posebnosti i historijat soc.prava u ranijim državnim zajednicama u kojima je bila i BiHJugoslovenski prostori djelili su sudbinu sa susjednim i drugim zemljama zapadne Evrope u pogledu socijalnih i zdravstvenih fondova. 1922.godina Kraljevina SHS je dobila zakon o socijalnom osiguranju radnika, čiji su osnovni cilj bili propis posebnih uslova na osnovu kojih su radnici mogli ostvarti prava iz soc.i zdravstvenog osiguranja.Na prostoru tadašnje Jugoslavije formiran je fond koji se ovim zakonom punio na osnovu obaveznih uplata radnika te su posebnim propisima definisani uslovi pod kojima je moguće ostvariti prava iz ovog fonda.Uvedena je mogućnost formiranja dopunskih i dobrovoljnih

fondova soc.osiguranja. 1949.donesen je novi zakon o socijalnom osiguranju. Ovim zakonom uspostavljeni su drugačiji fondovi osiguranja.

Faze djelovanja i razvoja socijalnih prava1. Prva faza (1952.g. ) Karakteriše je ukupnost državnog obezbjeđenja socijalnog osiguranja. Država obezbjeđuje novac i druge uslove potrebne za funkcionisanje soc. Osiguranja. Stvoren je niz institucija kako bi obezbijedile pravednost da onaj ko ispunjava određene uslove za socijalno i zdravstveno osiguranje bude i njihov korisnik. Zakon je predviđao da sindikat iz svakog subjekta ima pravo kontrolisat ostvarenje prava po osnovu soc.osiguranja i da sindikat može da bude i strana koja će kontrolisati i predlagati poboljšanje u ostvarivanju mjera soc.osg.i soc.politike.2. Druga faza u SFRJ nastala je uvođenjem samoupravljanja u politički sistem. 1974.donesen je novi zakon o soc.osiguranju i to savezni zakon za bivšu Jugoslaviju.BiH prvi put dobija svoj zakon o soc.osiguranju. Ovim zakonom dormirani su zavodi soc.osiguranja koji su imali posebnu ulogu da obezbjede stvaranje socijalnih fondova na bazi neposrednog učešća radnika kako bi se stvorili adekvatni uslovi kada su u pitanju bolest, povreda, smrt, dječiji dodataka, dodaci za borce NOR-a .Postojale su i posebne službe za analizu ostvarivanja sredstava za fondove soc.osiguranja.3. Treća faza je završna faza u reformi socijalnog osiguranja u tadašnjoj SFRJ. Osnovna karakteristika ove faze bila je dalja decentralizacija socijalnog osiguranja republika i pokrajina te stvaranje samoupravnih interesnih zajednica socijalnog, zdravstvenog, prenzionog i invalidskog osiguranja.Ovo je period uzajamnog dogovaranja između pravnih subjekata ili fizičkih lica te pravnih subjekata da se obezbjede dodatna sredstva za razvoj i reformu socijalnih, zdrvastvenih, penzijskih i invalidskih fondova.Pred nestanak Jugoslavije najavljivana je i četvrta faza reformi kojim se predviđalo sa za ove potrebe obezbjedi se samo dio sredstava koji je mogla da obezbjedi društvena zajednica , dok je drugi dio sredstava trebalo biti obezbjeđeno ličnom patricipacijom u obezbjeđenju ovih troškova od radnika i drugih zaposlenih koji bi ostvarili svoja dodatna prava po osnovu socijalnog ili zdravstvenog osiguranja.

Pravne norme iz socijalnog osiguranja BiH i reformski procesiSocijalna politika je usmjerena na postizanje jedinstevnog cilja , odnosno na stvaranje pravne sigurnosti u soc., udravstvenoj i politici PIO. Glavni cilj socijalne politike je da se dođe do nivoa da se štiti građanin pojedinac sa svim svojim pravima i mogućnostima. Drugi važan cilj je da se postigne adekvatan pravni okvir koji će garantirati mjere soc.politike i njenu efikasnost. U Savremenim uslovima soc.politka se ogleda u:1.radnim i živornim uslovima2. osiguranju od različitih rizika i 3.postizanju normativnog uređenja socijalne oblasti.Ova 3 principa su dominatna u oblasti soc.zaštite, zdravstvenog i PIO.Nastanak bolesti radnika ili njegove povrede na radnom mjestu su ključne za njegov dalji radni i socijalni život.bolest radnika može se saglčedavati u lakšim u težim obliccima. Sistem mjera zaštitie protiv koji se odnose na rizik povredne na radu je kroz historiju jako loše funkcionisao. Treći važan element soc.politike je stvaranje i uređivanje normativnog okvira. Osnovni normativni okvir postoji u BiH kao i u zemljama okruženja. Ostvarivanje mjera i ostvarivanje prava iz soc.politike u BiH ogleda se prije svega u :1.postojanju ustanova soc,osiguranja koje na jednom mjestu imaju sve evidencije i načine ostvarivanja mjera soc, zdrav., i penz., invalidske politike;2.školovanje i dovošenje kvaittenih kvadrova koji provode soc.politiku ;3. donošenje posebnih rješenja i općihpropisa koji bi garantirali da se utvrđena soc.politika provodi na odgovarajući način.Propisi kojima se reguliše oblast socijalne politike u BiH definirijau slijedejeće principe :

1. uzajamnost i solidarnost u finansiranju mjera soc.politike;2.definiranje socijalnog slučaja ( osnovno obilježje je analiza poboljšanja životnih uslova čovjeka koji se naše u stanju soc,pomoći);3. osigurani slučaj ( jasno definisanje so.sslučajeva koji će biti podržani od institucija vlasti);4. socijalni rizik.Kroz sve zakone u BiH definisani su slijedeći principi :1. osnovna prava u socijalnoj politici;2. provizorna prava soc.politike,3.supsidijarana prava i4. druga prava soc.politike.

KARAKTERISTIČNI SVJETSKI MODELI SOC.OSIGURANJANJEMAČKAOvaj model soc.osiguranja i soc.zaštite predstavlja model koji je prihvacen i u drugim europskim zemljama, kako u onima koje su u EU tako i u zemljama u tranziciji poput BiH.Njemački model uveo je 1883. Otto von Bismmarck. On je prvi u povijesti uveo zakonske regulacije socijalnih politika. Tako su u razdoblju od 1883. do 1911. godine doneseni mnogi socijalni zakoni, poput: Zakona o obveznom osiguranju za slučaj bolesti, Zakon o povredama na radu, Zakon o starosno-invalidskom osiguranju, (ova tri zakona čine tzv. Kodeks socijalnog osiguranja) .Ovo je tipičan model ovih prava po osnovu rada koji se kroz različite reforme usavršavao. Njemački model ima 2 uporedna principa koja obezbjeđuju prava po osnovu rada u socijalnom, zdravstvenom i PIO. Odnosi se prije svega na javni sistem obaveznog obezbjeđenja sredstava za soc., zdr. I PIO. Bez obzira na mnoge teške situacije Njemačka je zadržala značajno mjesto u podsticanju i opsluživanju svih potrebnih prava za osigurana lica. Njemačka na najbolji način nastoji prevazići nastale probleme u soc, zdr., penzijskoj i invalidskoj zaštiti.ŠVEDSKAŠvedska je bila kreator jednog modela socijalne politike kojeg je Esping-Andersen u svojoj poznatoj tipologiji socijalnih politika nazvao socijal-demokratskim (Esping-Andersen, 1990.). Taj je model obilježen snažnom državnom redistribucijom, univerzalizmom i solidarizmom. Središnji element tog modela je mirovinski sustav s izdašnim univerzalnim “narodnim mirovinama. Prvi zakoni o mirovinskom osiguranju usvojeni su u Švedskoj 1913. godine. U početku se težilo uspostavi kombinacije fondovskog sustava s komplementarnim minimalnim mirovinama pretežno zasnovanim na “means-test” provjerama. Osnovna karakteristika švedskog modela je ostvarivanje prava po osnovu rada. Epitet blagostanja Švedska je uspjela ostvariti na taj način što se dio sredstava koja se obezbjeđuju za ove namjene u fonodovima obeznjeđuju putem državnih institucija.Druga karakteristika ovog modela je dorbovoljno obezbjeđivanje sredstava za ove namjene. U ovom segmentu obaveznici, osiguranici po ovom osnovu u obezbjeđivanju značajnog nivoa sredstava za socijalno, zdravstveno, penzijsko i invlaidsko osiguranje učestvuju na dobrovoljnoj osnovi. Negativno obilježje švedskog modela je u postojanju zaposlenika koji imaju veliki broj godina. Broj ljudi koji izdvajaju sredstva za ove namjene i u ove fondove se u protekloj deceniji bitno smanjuje dok se povećava broj korisnika koji su u kraćim vremenskim razmacima u stanju potrebe za korištenjem ovih sredstava.JAPANU Japanu je 1942.godine uvedeno prvo redovno obavezno zdravstveno , socijalno, penzijsko i invalidsko osiguranje kao posebna kategroija. Reformirano je 1965. i 1973.godine. Japanski model je također karakterističan model u svijetu za socijalno, zdravstveno,penzijsko i invalidsko osiguranje i sa aspekta punjenja fondova i sa apketa ostavrivanja prava po osnovu rada za ove namjene. U Japanu pored

obaveznog i veoma visokog nivoda državnog obezbjeđenja putem doprinosa sredstava za ove namjene izuzetno je razvijeno privatno ili dopunsko obezbjeđivanje sredstava za socijalnu, zdravstvenu, penzijsku ili invalidsku namjenu.Posebnu karakteristiku presdstavlja dio koji se odnosi na penzijski fond jer većina penzionisanih su građani koji i poslije odlaska u penziju imaju izuzetno kvalitetan život. Zakonom je zagarantovano pravo da svi muškarci i žene , bez obzira na godine radnog staža, sa 60 godina života mogu ostavriti pravo na penziju.Bez obzira na godine života u Japanu je donji minimum 30 godina obaveznog rada kako bi se ostvarila prava na penzijsko osiguranje. Osnovna karekteristika socijalnog i zdravstvenog osiguranja u Japanu je postojanje zdravih i kvalittenih fondova koji daju značajan dio prava za zdravstvenu, socijalnu, penzijsku i invalidsku zaštitu

BIH I OSTALE ZEMLJE KOJE SU BILE U SASTAVU BIVŠE JUGOSLAVIJEPrimjenjuje se modificirani njemački model socijalne i zdravstvene zaštitie, penzijskog i invalidskog osiguranja. Postoje dva vida obezbjeđenja sredstava : kroz obavezne doprinose na sva primanja u procesu rada i kroz dobrovoljna sredstva. Osnovna karektiristika ovog modela je da se postigne normalan život u starijoj dobi. Uvedeno je pravilo o postojanju dobrovoljnog zdravstvenog osiguranja ili posebnih vidova uplata za PIO. Mana je u postojanju velikog broja korisnika prava koji nisu u mogućnosti realizirati neka najpsnpvnija prava.Institucije u BiH su identične institucijama u susjednim i drugim europskim zemljama koji primjenjuju europski model.

FAKTORI SOCIJALNE POLITKEUređivanje soc.politike je u svakoj državi zakonski osnov. Iako se ovi faktorimogu označiti kao karakteristični za pojedine modele u principu se svode na :1. ekonomski faktori soc.politike2. demografski faktori s.p.3. socijalno – politička uloga faktora s.p.

Zakon sadrži konkretnu orjentaciju modela i faktora socijalne politike koji se primjenjuje u nekoj zemlji. Od početka 19.vijeka postoje 2 ključna pravca soc.politike :1. klasični model ( ogleda se u tradicionalnom obliku mjera soc politike i usmjerene na državu kao na osnovnog nosioca svih vrsta politika. Koristi se u Njemačkoj, Francuskoj, Italiji, Španiji i Portugalu. Cilj mu je postizanje određenih mjera kvalitetnog života u blagostanja u jednoj državi. Zalaže se za povećanje broja zaposlenih). 2. savremeni model ( na snazi u zemljama zapadne Europe. Nastoji ispraviti loše elemente klasičnog modela. Karakteriše ga drugačiji način obezbjeđenja sredstva za mjere soc.politike i uveđenje alternatvnih načina osuguranja sredstava u fondove soc.politike. Karakteriše ga potreba da društvu i državi obezbjedi kvalčittene uslove života, kombinovani metod – različit metod obezbjeđivanja sredstava u fondove soc.politike, izdvajanje posebnog dijela za finansiranje posebnih potreba. Utemeljen je na modelu rimskog prava caritas.).

MODELI SOCIJALNE POLITIKEKlasični model socijalne politike je model u čijem je težištu prije svega čovjek, pojedinac. U kasnijem periodu razvoja klasičnog modela socijalne politike dolazi do diferencijacije tako da se klasični model dijeli na :rezidentni model mjera socijalne politike iredistributivni model mjera socijalne politike.

Rezidentni model socijalne politike koji je djelovao u okviru klasinčnog modela socijalne politikei to u njegovom završnom dijelu je onaj model gdje praktično pojedinac se treba sam brinuti o zadovoljavanju vlastitih mjera socijalne politike uz dio pomoći od društvene zajednice. Dakle, država samo jamči ravnopravnost svim subjektima u socijalnim odnosima, u okviru datog političkog i ekonomskog sistema, kao i u okviru djelovanja tržišnih zakonitosti. Zato se država u socijalnoj sferi javlja tek kad zataje prethodni mehanizmi: ekonomski mehanizam i porodična solidarnost.Redistributivni model mjera socijalne politike u okviru klasičnog modela je onaj model u kojem se jasnije definira uloga države jer kao što je na osnovu analiza utvrđeno rezidentni model socijalne politike je imao velikih manjkavosti u smislu da se praktično težište prebacilo na pojedinca koji bi se trebao sam brinuti za obezbjeđenje mjera socijalne politike i svojih prava te se pokazao kao vrlo negativan jer je finansijski doživio slom. To je rzalog što je redistrinutivni model korigovao ovakvo stanje u smislu da država obezbjeđuje pojedincu određena prava, određeni minimum, a ostali dio je u obavezi svakog pojedinca. U redistributivnom modelu socijalne politike utvrđuje se tačno koji su to elementi koje država obezbjeđuje a koje elemete trebaju obezbjediti zaposleni pojedinci. Obaveze prema nezaposlenim bile su također u nadležnosti državnih institucija.Savremeni model socijalne politike, kroz mjere socijalne politike, je u drugoj fazi primjene u zemljama zapadne Evrope, tranzicijskim i drugim zemljama postao specifičan model i svakoj zemlju u kojoj se primjenjivao. Savremeni modeli socijalne politike su :moderni liberalni model socijalne politike ( američki model),moderni socijaldemokratski model (švedski model) imoderni konzervativni model ( njemački model).Američki model je karakterističan po osnovu nastanka liberalne ekonomije i posebno tržišnih principa po kojima se pojedinac stavlja u središte a država ostaje u drugom planu. Po ovom modelu sve potrebe za obezbjeđenje socijalne politike se praktično prebacuju na teret zaposlenika, na radnika koji je obavezan da izdvaja sav novac u fondove za primjenu mjera socijalne politike, prije svega za samog sebe ali i dio koji se odnosi za opće naknade za socijalne potrebe.Moderni socijaldemokratski model ( švedski model )Osim što predstavljaju arhetipove države blagostanja, skandinavske zemlje čine cjelinu koja dijeli slične socijalne i ekonomske politike, razlikujući se time od ostatka Europe i Zapada. Izdašni socijalni transferi i visoka razina jednakosti, masivan javni sektor i širok dijapazon javnih službi, inzistiranje na punoj zaposlenosti, načelo univerzalnosti pri socijalnom osiguranju, relativno pravilna distribucija dohodaka i relativno visoka stopa spolne jednakosti govore u prilog postojanju tzv. skandinavskog modela države blagostanja. Karakteristika ovog modela je da država snažmo učetsvuje u punjenju fondova za socijalno, zdravstveno, penziono i invalidsko osiguranje s tim da ima poseban metod obezbjeđivanja sredstava koje izdvajaju zaposleni koji u skladu sa posebnim zakonima iz ove oblasti obezbjeđuju najveći dio sredstava. Moderni konzervativni model ( njemački model)Nalazi se i prema izdvajanjima i GDP i prema obimu zaštite negdje na sredini između prethodna dva modela. Oživotvoren je princip osnovnog minimuma koji se ostavruje putem socijalne pomoći. Ovaj model obezbjeđuje zaštitu plate ali to nije slučaj sa onima koji su van zaposlenja. Unutar njemačkog modela mogu se prepoznati neki elementi koji se primjenjuju u švedskom modelu. Uprkos tome, ovaj model se razlikuje od modela koji se tretiraju kao najhumaniji i liberni metodi. Osnovna karakteristika ovog modela je da država obezbjeđuje osnovni minimum odnosnono određeni dio prava dok sva ostala prava pojedinci ili drugi pravni subjekti obezbjeđuju kroz posebne fondove socijalne i zdravstvene zaštite ili penzinog i invalidskog osiguranja. Njemački model je primjenjen dobrim dijelom u drugim zemljama zapadnje Europe, Španiji, Francuskoj, Portugalu, Italiji i drugim zemljama ali je primjenjiv i na prostorima BiH te na prostorima bivše Jugoslavije.

VIDOVI SOCIJALNE POLITKEU evropskom pravnom sistemu karaktersitična su 2 vida soc.politke koji se ogledaju u soc.osiguranju i soc.zaštiti. Soc.osiguranje ima ulogu da obezbjedi pomoć i sigurnost za one koji se nalčaze u stanju soc.potrebe. Soc.zaštitia se karakteriše kroz socijalno stanje, socijalno organiziranje i socijalnu pomoć.SOCIJALNA POLITIKA BIHNalazi se u stanju razdijeljenosti jer se nije uspio postići nivo harmonizacije kako bi se niži nivoi usaglasili sa višinim nivoima vlasti te donijeli jedninstevene mjere socijalne politike koje bi bile sagledane u jedinstevnom zakonu za soc., zdr. i PIO. U BiH isključivu nadležnost za određivanje različitih vidova soc politikeimaju niži nivoi vlasti, prije svega jer FBIH I RS imaju svoje zakone za ove oblasti, u FBiH i kantoni imaju svoje posebne zakone za ovu oblast. U RS ne postoji srednji nivo već Zakono socijalnomosiguranju RS ima potpunu ingerenciju nad lokalnim samoupravama, te oni u RS propisuju kompletne vidove soc.politike. U FBIH nadležnost iz soc.pol. prema Ustavu FBIH je utrvđena kao podijeljena nadležnost između entiteta i deset kantona. Postoji mogućnost da se određeni pravni propisi i legislative mogu donijeti na nivou BiH jer postoji mehanizam dodatnih nadležnosti Parlamentarne skupštine čiji zastupnici imaju mogućnost da većinskom političkom voljom donesu zakon kojim bi BIHkao država bila nadležna za određene mjere i donešenje propisa u ovoj oblasti. Općine trebaju daobezbjede konkretna prava i pruže mjere iz oblasti soc.politke najugroženijim licima koja se nalaze u stanju soc.pomoći. Međutim općine nemaju mogućnost ni finansijska srdstva za osiguranje nekih mjera soc.pomoći svojim stanovnicima.

SOCIJALNO OSIGURANJEje ono osiguranje koe država propisuje kroz svojepravne norme i koje se mora obezbjeđivati za određene kategorije ugroženih stanovnika u vidu pomoći onima koji su u stanju socijalne potrebe. Ono je obavezno za sve u procesu rada. Obezbjeđuje se kroz zakonom propisane elemente. Soc.osiguranje se zakonom posebno definira. Poseban dio ovog osiguranja se odnosi na mehanizme kroz koje se ostavrujuprava iz soc.osig., prije sve ga organizovanje institucija koje će voditi računa o pravima iz oblasti socijalnogosiguranja kao i obezbjeđivanje određenog nivoa prava i potreba za soc.osiguranje. Ovako organizovano soc.osig.i obezbjeđena sredstva usmjeravaju se u dva pravca :

- usmjeravanje soc.zaštitie i soc.osiguranja prema radncima i njihovim porodicama - usmjeravanje soc.zaštitie i soc.osiguranaja prema licima koje senalaze van rada-

SOCIJALNA SIGURNOSTModel soc.politike u jednoj zemljio ogleda se u :

- načinu pružanja garancije građanima za prosječan život- socijalnom riziku za zaposlene- postojanju međunarodnih standarda kroz međunarodna udruženja

Soc.politika se prije svega ogleda u soc.pravima koji se tretiraju kao socijalna sigrnost. Socijalna sigurnost građana ogleda se u :

- stabilnosti uslova života i- kvalitetnijem životu i radu od postojećeg stanja.

Soc. sigurnost je prije svega subjektivno pravo. Socijalna sig.je regulisana posebnim lex specialis zakonima. Ovakav zakon je naprije donesen u SAD. Ova politika u SAD se ogleda u postojanju , odnosno obezbjeđenju bona za hranu. U SAD postoje posebni i dodatni fondovi u ovoj oblasti. U njemačkom liberalnom modelu soc.politike pojedinac je nosilac obezbjeđenja svih elemenata soc.politike dok država učestvuje u pokrivanju većeg broja soc.rizika. Osigurani rizici su sfera koja ima značajnu ulogu te predstavlja osnovni dio zakona o soc.sigurnosti. Zakon o soc.sig.definira broj osiguranih rizika koji se pokrivaju iz fonda. Osnova osiguranih rizika su događaji koji mogu učiniti da jednaosoba koja se nalazi uradnom odnosu u nekom budućem vremenu zbog određenihokolnosti postane od davaoca sredstava za osiguranje rizika postane korisnik tog rizika. Socijalni slučajevinatsjau u budućnosti . Zaštićeni rizici su

poseban dio zakona o soc.sigurnosti. Zakonom je predviđeno da od osnovnih sredstava koji se izdvajaju praktično ono budu zaštićeni rizici, odnosno realizuju se kada za određenu osobu nastupe rizici. Socijalni slučaj je posebno tretiran u raznim modelima socijalne politike. Općenito, odnosi se na nastupanje sitacija vezanih za bolest, invalidnost, starost. Također, to su i oni slučajevi koji se događaju u nekim različitim situaijama i nisu obuhvaćeni zakonom ali postoji zakonski osnov da se tretiraju kao soc.slučajevi. Specifični slučajevi su oni koji nastaju na bazi nepredviđenih situacija , tretirani su u zakonu o soc.sigurnosti.

VRSTE SOCIJALNIH RIZIKA- Fiziološki model- Profesionalni model i - Mješoviti – ostali modeli soc.rizika

Fiziološki model nastaje zbog nastanka prirodnih procesa, prije svega bolesti, invalidnosti i nekih dr.situacija do kojih dolazi u procesu rada. Profesionaln imodel se prije svega osnodi na nastanak socijalnog rizika tj.nastanak situacjija koje se događaju radnicima u određenoj profesiji.Ostali modeli soc.rizika su oni rizici koji su praktično nepredvidljivi pojedinačno zakonomali se događaju. I njih pokrivaju socijalni fondovi.Podjela socijalnih rizika je veoma važna jer se oni u zakonu specificiraju tako da budu što bolje prepoznati kako bi se adekvatno kroz sistem soc.osiguranjamoglo djelovati na pokrivanje takvih soc.rizika.

Podjelu soc.rizika je moguće svesti na :1. psihofizički soc.rizici2. porodični soc.rizici i 3.ostali soc.rizici.

Psihofizički soc.rizici su oni koje pokrivaju soc.fondovi a odnose se naosobe ometene u razvoju, osobe koje su doživjele tešku bolest prouzročenu psihofizičkim dejstvima i neke dr.situacije koje se događaju a nisu tretirane kao posebni soc.rizici.Porodični soc.rizici odnose se na situacije koje nastaju u nekom kraćem ili dužemperiodu a vezane su za neke događajeu porodici kao što su ženidba, udaja, rađanja kada je njima ugrožen život. Mješoviti dio se odnosi na učešće odrešenih osoba koje su u radnom odnosu ili van radnog osnosa u odrđenim društvenim događajima kao što su pobune, štrajkovi te dovode do određenih socijalnih rizika.

U zavisnosti od nivoa sredstava određeni modeli soc.politke tretiraju i asocijativne socijalne rizike. Asocijativni soc.rizicisu prepoznati prije svega kroz osobe koje su alkoholičari, osobe koje se bave prostitucijom, drogom i nekim dr.radnjama koje bitno utiču na onesposobljenost i na stanja koja se duži vremenski period ne mogu izliječiti.

OSIGURANA LICATo su ona lica koja karakteriše :1. osiguranik kao subjekt2.članovi porodice osiguranika i 3.lica osigurana pod posebnim okolnostima.Definiranje statusa osiguranog lica je jedan od značajnijih dijelova zakona o socijalnoj sigrnosti. Najvažniji dio jasno definira ko predstavlja osigurano lice, ko je osiguranik, ko su članovi njegove porodice i da li su to samo članovi uže ili šire porodice i koja su to lica osigurana pod posebnim okolnostima.

PRAVA IZ SOCIJALNOG OSIGURANJASagledavaju se u:1. osnovnim pravima - ova prava se sagledavaju prije svega u korištenju novčanih naknada, rehabilitacija, određenih vrsta penzija, odnosno prije svega isključivo zakonom predviđenih situacija koje nstaju kada se lice nalazi u stanju socijalne potrebe.2. provizornim pravima – to su prava koja lica koja dođu ustanje soc.potrebe mogu da regulišu jednokratnim davanjima s tim da u zavisnosti od potrebe lica mogu se realizovati periodično.3.supsidijarna prava – su prava koja se mogu tretirati kao pomoćna prava te se odnose prije svega na ostavrivanje određenih prava koja se odnose na troškove prevoza, dodatke za pomož i njegu te neka druga prava koja se ostavruju u jednokratnim davanjima.4.ostala prava – prava koja nije moguće predvidjeti jer nastaju o određenim situacijama te službe i organi koje provode soc.osiguranje kroz različite komisje procjenjuju koja su to ostala prava.

Prava koja se obezbjeđuju po osnovu socijalnog osig,tretiraju se kao :1.zdravstvena zaštitia od bolesti,2. naknada umjesto plaće3. invalidnine i invalidske penzije4. lične penzije5. porodične penzije6 ostala prava

Ova prava se dodjeljuju osoba koje se nalaze u stanju potrebe. Ove osobe ova prava stiču po osnovu socijalnog osiguranja kada dođu u tu fazu zbog bolesti, povrede naposlu, psihofizičkihi drugih situacija a kada se ispuneuslovi koji se odnose na godine života, godine radnog staža, nastanak invaliditeta, regulisanje određenih statusa po osnovu svog tekućeg i minulog rada te po osnovu porodice svojih roditelja ili bližih srodnika ( porodična penzija). Potpuna prava koja se obezbjeđuju iz soc.osiguranja su ona koja se pokrivaju po osnovu soc.osiguranja iz fondova soc.osiguranja za sve one situacije izuzv smrti. Nepoptuno socijalno osiguranje je ono koje se daje dijelom za osigurano lice a dijelom za članove njegove porodice. Prišireno obezbjeđenje soc.prava su ona prava koja se ostavruju isključivo zakonom.

IZVORI SOCIJALNOG PRAVAPrije svega to su legislative jedne države i to domaći pravni akti kao i pravni akti iz te oblasti. Ustav- najviši pravni akt jedne zemlje, osnovni izvor prava. Vrlo često se u preambuli prepoznaju psnovni izvori socijalnog prava i ljudskih prava. Na osnovu toga se zaključuje koliku pažnju država posvećuje ljudskim pravima a posebno oblicima socijalne pomoći.Zakon – posebna pravna norma. U svim državama osnovni izvor socijalnog prava je lex specialis zakon o socijalnim pravima i socijalnom osiguranju. BiH ima poseban zakon za regulisanje ove oblasti.Podzakonski akti i drugi provedbeni akti – imaju nižu pravnu snagu od ustava i zakona. Ovim aktima se konkretizuju prava koja se daju zakonom o soc.osiguranju.

MEĐUNARODNI IZVORI SOCIJALNOG PRAVATo su prije svega međunardone konvencije, deklaracija i međunarodni ugovori. BiH je u posljednje vrijeme pratila sve međunardone i europske standarde i kroz svoje legislative nastojala da ove standarde ugradi u regulisanje prava iz oblasti soc.osiguranja i PIO. Tako je u BiH 66 konevncija, deklaracija i dr.međunardonihh akata postalo sastavni dio domaćeg zakonodavstva. Konvencija broj 88 iz 1948, Konvencija 102 iz 1962 i Konvencija 121 iz 1964 su najdirektnije svojim sadržajemvezane za promovisanje standarda u oblasti rada i radnih statusa, zaštite života čovjeka, radnika i njegove

porodice, pitanje zaštitie na radu, pitanja profesionalne rehabilitacije.Međunarodno zakondavstvo ima prioritet nad domažim ukoliko se u njemu nalazi neka norma koja nije predviđena u lex specialis zakonu. Kovencija MOR broj 102 iz 1952 odnosi se na regulisanje pitanj aiz oblasti zdravstvene zaštite, slučajeva nastanka bolesti i zaštitie zdravlja radnika.

NAČELA SOCIJALNOG PRAVANačelo obaveznosti i dobrovoljnostiSocijalno osiguranje je vremenom sve više ustanovljeno zakonskim aktima i kao takvo postojalo je sve obaveznije za lica obuhvaćena tim osiguranjem. Socijalno osiguranje postaje obavezno za sva lica koja su zakonom ili drugim propsima donesenim u vezi sa tim označeni kao osiguranici.Osiguranik postaje i obaveznik uplate doprinosa za određeno osiguranje neovisno od njegove volje. Načelo obaveznosti i dobrovoljnosti je osnovno načelo koje se praktički svodi na to da u socijalnom osiguranju, odnosno, ostvarivanju određenih socijalnih prava nema nikavih deugih elemenata za regulisanje određenih statusa izuzev da se propisuju forme u ostvarivanju prije sve finansijskih sredstava.Načelo uzajamnosti i solidarnosti svodi se na mogućnost utvrđivanja visine potrebnih sredstava za ostvarivanje pojedinih prava. Svi osiguranici unaprijed na osnovu zakona ill na samoupravnoj osnovi "pristaju" da pod određenim uslovima ta prava mogu koristiti bez obzira na svoje ulaganje (npr. koristenja prava iz osiguranja neposredno po zasnivanju radnog odnosa), odnosno po proteku dužeg ili kraćeg vremena (npr.ostvarivanja prava na starosnu penziju).Načelo jednostavnosti zahtijeva da se u rješavanju socijalnih slučajeva stvari rješavaju jednostvano, u što kraćem roku ali ne na uštrb kvaliteta.Cilj ovog principa je izbjegavanje komplikovane i često dugotrajne procedure.Načelo demokratičnosti znači da se svi poslovi koji spadaju u okvir socijalnog osiguranja i socijalne politike moraju obavljati na demokratski i ljudski način.Načelo jedinstvenostiPrema ovom načelu osnovna prava iz socijalnog osiguranja regulisana su zakonima koji se dalje razrađuju općim aktima u okciru rizičnih zajednica , koja su u pravilu, obavezna za područje cijele države ili za pojedina područja. Načelo zakonitostiPredstvalja osnovnu karakteristiku da svi poslovi koji se obavljaju u okviru socijalnog , zdravstvenog i penzionog osiguranja ili drugih oblika zaštite moraju biti u skaldu sa zakonom i ne mogu se improvizirati.Načelo zakonitosti ne treba svoditi na zakonitost i pravnu sigurnost radnika i građana već ga je nužno i šire shvatiti. Postoje:-objektivna i pravna zakonitost na koju utječe nauka,-zakonitost u radu subjekata koji treba da primjenjuju pravna pravila i da poštuju hijerarhiju pravnih izvora.Načelo neotuđivosti se odnosi na to da svaki čovjek u svom segmentu socijalne politike ima svoja neotuđiva prava ukoliko dođe u stanje socijalne potrebe te da zaštitu svojih socijalnih prava može tražiti kroz nadležne isntitucije.  Prava iz socijalnog osiguranja karakteriše : nemogućnost otudivanja, jer su to strogo lična prava inezastarjelosti koja je određena pravnim propisima.Načelo prevencije počiva na općem principu da radnik ima pravo na uslove rada koji osiguravaju njegov fizički i moralni integritet i sigurnost, kao i pravo na zdravstvenu zaštitu i drugu zaštitu i ličnu sigurnost na radu. Ovo načelo treba da dode do izražaja u zdravstvenom i invalidskom osiguranju. U zdravstvenom osiguranju ovo načelo se provodi mjerama zdravstvenog prosvjećivanja i raznim snimanjima, cjepljenjima stanovništva, sistematskim liječničkim pregledima.

Posebno su određene mjere prevencije invalidskom osiguranju.Načelo međuzavisnostiOvo načelo uspostavlja zavisnost između institucija koje provode socijalnu politiku i koje se uzajamno dopunjavaju. Samim time i načelo prevencije dobija prioritet. Potrebno je prvo planirati i izvršiti određene obaveze za nastanak određenih socijalnih slučajeva ili socijalne potrebe koja će se dogiditi u nešto kražem ili dužem periodu. Ukoliko se kroz prevenciju i druge oblike zaštite postupa u mjerama socijalne politike tada će korisnici socijalnih prava imati efikasniju i bolju zaštitu kroz institucije socijalne politike.

EVROPSKA SOCIJALNA POVELJA

Evropska socijalna povelja (1996.godine stupila je na snagu 1999.godine) je ključni dokument za evropsko kontinentalno pravo kada se govori o socijalnom osiguranju kao i dijelu zaštiite ljudskih prava zaposlenika u toku procesa rada koji se nalaze izvan procesa rada. Osnova socijalne povelje je značajna uloga organa i intitucija socijalne zaštitie koja mora funkcionirati u smislu da se postigne što veća efikasnost te da se smanji potreba za korištenjem mjera i određenih elemenata socijalnog osiguranja.Evrospka socijalna povelja komplementarana je sa :1. Evropskom poveljom ( Konvencijom o ljudskim pravima),2. Evropskom konvencijom o zaštiti od torture i kažnjavanja i 3. Evropskom konvencijom o zaštiti nacionalnih manjina.Ove povelje predstavljaju osnovu evropskog zakonodavstva , osnovu europskih standarda u zaštiti ljudskih prava i prava po osnovu rada bilo da se radi o socijalnim, zdravstvenim ili pravima penzinog i invalidskog osiguranja.Evropska socijalna povelja ima 19 principa i 19 prava s osnovnim ciljem da se primjenom evropskih standarda doprinese unapređenju života i životnog osiguranja. Prava unutar ove povelje odnose se prije svega na :prava iz socijalnog osiguranja,prava zaštite socijalnog osiguranja,prava djece na zaštitu socijalnog osiguranja i prava članova porodice korisnika socijalnog osiguranja.Države potpisnice ove povelje se prije svega obavezuju da osiguraju :pravo na rad,pravo na zdravstvenu zaštitu,pravo na socijalno osiguranje,pravo na različite vidove pomoći i pravo na pomoć u službi socijalnog osiguranja posebnih vidova pomoći.Ova prava imaju cilj da ujednače prava zaposlenih ili onih koji se nalaze izvan procesa rada kada stignu u slučaj socijalne potrebe. Prava koja štiti Povelja mogu se podijeliti u tri kategorije:prava zaposlenika, prava sveg stanovništva iposebna prava nekih skupina izvan zaposlenosti (majki, djece i obitelji, hendikepiranih, migranata, starih osoba).Godine 1991. usvojen je Protokol o izmjenama, a 1995. godine Dodatni protokol o sustavu kolektivnih žalbi kojima se upotpunjuje mehanizam primjene Povelje.Godine 1996. usvojena je izmijenjena Europska socijalna povelja, koja sadrži 31 pravo, a koju je dosad potpisalo 9 zemalja. Nakon što su izmijenjenu Povelju ratificirale tri zemlje, ona je stupila na snagu.

Prema izvještaju br. XV-1 (prva faza petnaestog ciklusa izvještavanja) Europskog odbora za socijalna prava (Odbor stručnjaka), objavljenog u travnju 2000. godine, Europsku socijalnu povelju iz 1961. godine ratificirale su 24 države, a među njima su Češka, Poljska i Slovačka. Pored toga, 6 država je potpisalo, ali još nije ratificiralo Europsku socijalnu povelju iz 1961. godine. To su Hrvatska, Letonija, Lihtenštajn, Švicarska, Makedonija i Ukrajina. Ukupno je prvom ili drugom poveljom ratifikacijom vezano 27 zemalja.Što se tiče izmijenjene Europske socijalne povelje nju je ratificiralo šest zemalja (Bugarska, Francuska, Italija, Rumunjska, Slovenija i Švedska), a potpisalo je 17 zemalja.

ZDRAVSTVENO OSIGURANJE I ZDRAVSTVENA ZAŠTITA-je dio socijalnog osiguranja građana i ono predstavllja značajnu ulogu u dijelu koji se odnosi na vidove zdravstvene zaštite i dio koji se odnosi na obezbjeđivanje sredstava potrebnih za tu namjenu.Zdravstveno osiguranje može se posmatrati u dva dijela i to:-materijalno i -procesno zdravstveno osiguranje.Materijalno zdravstveno osiguranje prije svega odnosi se na postojanje legislative i propisa kojima se reguliše zdravstveno osiguranje i zdravstvena zaštita i njihovi vidovi i to ne samo kroz zakone koji su pretežno u svim zemljama lex specialis.Procesni dio zdravstvenog osiguranja predstavlja vođenje odgovarajućih postupaka, poštivanje odgovarajućih rokova i analiza uslova ispunjenosti za sve slučajeve koji potšadaji pod zdravstveno osiguranje.

PRINCIPI ZDRAVSTVENOG OSIGURANJANačelo obaveznosti-Zakoni većine država predviđaju i dobrovoljnost u obezbjeđenju sredstava za zdravstveno osiguranje s tim da su prava korištenja tih sredstava različita, pogotovo kada se radi o određenim granama djelatnosti. Ovo načelo je unaugurisano u zakonu jer je zdravstveno osiguranje obavezno za radnike, pravne subjekte i dr.Načelo solidarnosti-važno načelo koje je predviđeno zakonom, a odnosi se na prilike i pozicije da korisnici zdravstvenog osiguranja bez obzira na njihov nivo izdvojenih sredstava mogu koristiti sredstva iz zdravstvenog fonda.Načelo uzajamnosti-osnova u većini susjednih i drugih evropskih zemalja u smislu da se pristupa uzajamnom i finansiranju i pomaganju kada se radi o korištenju i obezbjeđenju sredstava.

VRSTE ZDRAVSTVENOG OSIGURANJA1.obavezno2.dobrovoljno i3.privatno.Obavezno zdravstveno osiguranje je ono osiguranje koje zaposlenici i drugi obveznici zdravstvenog osiguranja uplaćuju po osnovu zakonom propisanih normi.

Dobrovoljno je ostavljeno kao alternativna mogućnost da pojedine grane, pojedinci ili neke institucije samostalno uplaćuju veći nivo sredstava koja se u nekoj fazi potrebe mogu prioritetno povlačiti upravo za one koji su izdvojili ta sredstva.Privatno dobija na prioritetu jer se praktično pojavljuju pojedinci ili grupe pojedinaca koji formiraju privatno zdravstveno osiguranje koje je dosta efikasno.

OBLICI ZDRAVSTVENOG OSIGURANJAObavezno zdravstveno osiguranje je ono osiguranje koje radnik zaposlenik ili drugi osiguranik može koristiti onda kada budu ispunjeni zakonom propisani uslovi, gdje radnik koji izdvaja sredstva za zdravstveno osiguranje, direktno može ostvariti određeni oblik zdravstvene zaštite.Prošireno zdravstveno osiguranje odnosi se i na njegovu porodicu jer ta lica koja nisu u procesu rada a žive u zajedničkom domaćinstvu sa osiguranikom ostvaruju prava na zdravstveno osiguranje.

PRAVNI ODNOS U SOCIJALNOM I ZDRAVSTVENOM OSIGURANJU-odnos između dvije strane odnosno jednih koji su davaoci usluga i drugih koji su korisnici istih. Da bi nastao odgovarajući pravni odnos potrebno je da postoji stanje socijalne odnosno zdravstvene potrebe. Subjekti pravnog odnosa su prije svega fizičko lice koje je osiguranik ili lice koje se nalazi u stanju socijalne pomoći i s druge strane subjekt u tom pravnom odnosu je pravno lice-zavod za osiguranje.

PRAVO NA ZDRAVSTVENU ZAŠTITUPruža se u onim slučajevima kada se pruža:-medicinska pomoć,-liječenje od bolesti i drugih teških stanja,-liječenje povreda na radu,-liječenje različitih poroka i-obaveza prikupljanja krvi.

VIDOVI KOJI SE KORISTE KROZ OSTVARIVANJE PRAVA NA ZDRAVSTVENU ZAŠTITU-pravo na naknadu plaće zbog bolesti i odsustva sa posla koje se može tretirati kao bolovanje,-pravo na putne troškove i ostala prava.

FINANSIRANJE ZDRAVSTVENOG OSIGURANJAU BiH se primjenjuje ustaljeni metod prikupljanja sredstava u fondove zdravstvenog osiguranja i to:1.sredstva u fond zdravstvenog osiguranja koja izdvaja država,2.sredstva radnika koja se namjenski izdvajaju u određenom prostoru,3.gotovinska sredstva pojedinaca.

NAČELA ZDRAVSTVENE ZAŠTITE-načelo sveobuhvatnosti-svi osiguranici treba da budu obuhvaćeni potpunom zdravstvenom zaštitom a posebno u dijelu kada nastane stanje socijalne pomoći.

-kontinuiranosti-podrazumijeva to da primjena zdravstvene zaštite praktično postoji u potpunosti do izlječenja ili do okončanja potrebe za zdravstvenom zaštitom.-dostupnosti-zdravstvena zaštita treba da je praktično obavezna i dostupna za sve osiguranike.-cjelovitog pristupa-načelo da jedan osiguranik praktično ima mogućnost da provede sve faze zdravstvene zaštite-specijalističkog pristupa-osiguranik u slučaju potrebe ukoliko je neophodna specijalistička zaštita njegovog zdravlja, može ostvariti i takve vidove zdravstvene zaštite.

ZDRAVSTVENE USTANOVE-domovi zdravlja, porodične ambulante i kućna njega, bolnice, poliklinika, lječilišta zavodi, ustanove za nastavu i neke druge institucije koje se formiraju u oblasti zdravstvene zaštite. Nadzor zdravstvene zaštite u BiH se odvija na dva kolosjeka i to:-unutrašnjim nadzorom u okviru fondova zdravstvenog osiguranja i-inspekcijama koje se nalaze pri organima vlasti.MOR je organizacija koja je značajan dio svojih aktivnosti kroz svoje akte provodila u dijelu koji se odnosi na zdravstveno osiguranje i zdravstvenu zaštitu.

PENZIJSKO I INVALIDSKO OSIGURANJE-je najorganizovaniji dio zaštite radnika. Ono dolazi na kraju, poslije korištenja svih drugih vidova pomoći i osiguranja, posebo u dijelu koji se odnosi na socijalno osiguranje i socijalnu zaštitu. PIO se može posmatrati u kontekstu pravnih sistema i evropskokontinentalnog pravnog sistema.Zakonom se regulišu sva prava i obaveze pravnih i fizičkih lica i tu postoji kompletna zakonska zaštita PIO osiguranja. Prava iz PIO osiguranja su veoma važna i ona u nekim zemljama predstavljaju značajan dio ekonomskih kategorija.

MODELI PIO OSIGURANJA U SVIJETUU praksi se razlikuju:-evropski model penzijskog i invalidskog sistema,-anglosaksonski model PIO osiguranja.

Evropski model PIO osiguranja-karakterišre ustaljeni dio koji se naziva finansijski, koji se obezbjeđuje po osnovu doprinosa zaposlenih i svih drugih koji ostvaruju profit ili dobit na različite načine i taj dio je stabilan u fondovima PIO osiguranja. Ovaj model je poznat kao progresivni model finansiranja PIO osiguranja. Temelji se na kombinaciji obaveznih doprinosa koje uplaćuju zaposlenici i dijela koji se obezbjeđuje po osnovu državnih donacija ili budžetskih sredstava.

Anglosaksonski model PIO osiguranja

-prioritet daje ličnim izdvajanjima sredstava za PIO osiguranje. Vezan je isključivo za SAD i on se naziva tržni model u PIO osiguranju gdje su prava i obaveze prebačene na pojedinca, odnosno zaposlenika.Država se u nekim situacijama pojavljuje kao značajan investitor u fondove PIO osiguranja ili posebne fondove po osnovu kojih zaposlenici mogu ostvariti određena materijalna prava, bilo da se radi o povredama na radu, teškoj neizlječivoj bolesti, operativnim zahvatima i sl.

REFORME PIO OSIGURANJAVećina zemalja vrlo često provodi reforme ovog osiguranja, a to se prije svega odnosi na usklađivanje određenih elemenata PIO osiguranja koji se odnose na različita davanja ili neke mogućnosti ostvarivanja prava po osnovu PIO osiguranja zavisno od općeg trenda u društvu. Fondovi PIO osiguranja dijele sudbinu opšte društvene situacije. Prvi stepen PIO osiguranja provodi se u smislu da se zakonom regulišu obvezni elementi a drugi stepen su oni elementi koji se zakonom posebno intoniraju i to su dopunski elementi.

Generacijska solidarnost -u PIO sistemima EU je prisutna i ona se praktično stalno nadopunjuje jer postoje generacije koje stiču prava na penziju i druge generacije koje ulaze na njihova radna mjesta. U tom kontekstu se obezbjeđuje pokrivenost potreba za ostvarivanje penzija i drugih prava po osnovu PIO osiguranja.

Dobrovoljno PIO osiguranjePredstavlja poseban vid i jednu od značajnih mogućnosti da se na jednom mjestu obezbijede značajna sredstva za potrebe PIO osiguranja.Ako se uzme u obzir činjenica otvaranja novih radnih mjersa, ukupnost zaposlenosti i starosna struktura zaposlenih u ekonomijama evropskih zemalja, onda se dolazi do značajnog zaključka koji u dobrom dijelu remeti normalno i uravnoteženo funkcionisanje PIO osiguranja.

PRINCIPI PIO OSIGURANJAPrincip solidarnosti je veoma važan princip koji je inaugurisan u evropskom tipu PIO osiguranja gdje se sredstva koja se obezbjeđuju različitim doprinosima koncentriraju na jednom mjestu, a korisnici ih mogu povlačiti u manjem ili većem iznosu.Uzajamnost i solidarnost u korištenju sredstava PIO osiguranja je također veoma važan princip koji je značajan u smislu da lica koja se nalaze u stanju određene potrebe mogu na taj način koristiti više sredstava PIO osiguranja.

Pravni osnov za penziju-je važan jer se zakonom definiraju svi elementi po kojima se stiče pravo na ostvarivanje primanja po osnovu PIO osiguranja. Ti uslovi su – opći, posebni i svojstva i statusi radnika i njihovih porodica.

Osnovna prava koja se mogu ostvariti po osnovu PIO osiguranja:1.starosna penzija,2.invalidska penzija,

3.porodična penzija,4.pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja i5.drugi vidovi pomoći.

INVALIDNOST-postoji kada osiguranik zbog trajnih promjena u zdravstvenom stranju prouzrokovanih povredom na radu, profesionalnom bolešću, povredom van rada ili bolešću koje se ne mogu otkloniti liječenje ili mjerama rehabilitacije postane potpuno nesposoban za obavljanje poslova radnog mjesta na koje je bio raspoređen i koje je obavljao prije nastanka invalidnosti.

STAROSNA PENZIJAOsiguranik stiče pravo na nju kada navrši 65 godina života i najmanje 20 godina staža. Osiguranik stiče pravo na starosnu penziju kada navrši 40 godina penzijskog staža, bez obzira na godine života.Starosna penzija se utvrđuje od mjesečnog prosjeka plaća koje je osiguranik ostvario u bilo kojih uzastopnih 15 godina osiguranja.

INVALIDSKA PENZIJAOsiguranik kod koga je utvrđena 1 kategorija invalidnosti stiče pravo na invalidsku penziju ako je invalidnost prouzrokovana povredom na radu ili profesionalnom bolešću, bez obzira na dužinu penzijskog staža i ako je invalidnost prouzrokovana povredom van rada ili bolešču. Osiguraniku kod koga je invalidnost prouzrokovana djelomično povredom na radu ili profesionalnom bolešću, a djelomično bolešću ili povredom van rada invalidska penzija se određuje kao jedna penzija.

PORODIČNA PENZIJA-mogu ostvariti članovi porodice: bračni drug, djeca rođena u braku, van braka, usvojena, pastorčad koju je oiguranik izdržavao, unučad i druga djeca bez roditelja koju je osiguranik izdržavao do svoje smrti. Porodičnu penziju može ostvariti i bračni drug iz razvedenog braka, ako mu je sudskom odlukom utvrđeno pravo na izdržavanje.Pravo na ovu penziju ima i udovica i kad je dijete osiguranika rođeno 300 dana poslije njegove smrti.

ZAJAMČENA PENZIJAOsiguranicima koji su ostvarili starosnu penziju u visini od 85% od penzijskog osnova i osiguranicima koji su ostvarili invalidsku penziju po osnovu invalidnosti prouzrokovane povredom na radu ili profesionalnom bolešći osigurava se zajamčena penzija koja ne može biti manja od 80% od prosječne penzije isplaćene u decembru prethodne godine.