SVEUČILIŠTE U RIJECIFAKULTET ZA MENADŽMENT U TURIZMU I UGOSTITELJSTVU U OPATIJI

MAJA MIKULEC

SPOZNAJNI ZNAČAJ IMMANUELA KANTA

SEMINARSKI RAD

Opatija, 2011.

Student: Maja MikulecSerijski broj: 005176 R-18Matični broj: 332d09Smjer: Menadžment slobodnog

vremena i događajaStatus: izvanredniGodina: prva-diplomski studij

Opatija, travanj, 2011. godine

Mentor: Prof.dr.sc. Zoran IvanovićKolegij: Metodologija znanstveno-

istraživačkog rada

SPOZNAJNI ZNAČAJ IMMANUELA KANTA-seminarski rad-

SVEUČILIŠTE U RIJECIFAKULTET ZA MENADŽMENT U TURIZMU I UGOSTITELJSTVU U OPATIJI

Sadržaj

POPIS ILUSTRACIJA.........................................................................................................................II

UVOD......................................................................................................................................................3

1. POJMOVNO ODREĐENJE FILOZOFIJE...............................................................................4

1.1. DEFINICIJA FILOZOFIJE.............................................................................................................41.2. TEMELJNA OBILJEŽJA FILOZOFIJE............................................................................................5

2. ŽIVOT I DJELO IMMANUELA KANTA.................................................................................6

2.1. OSNOVNE INFORMACIJE O IMMANUELU KANTU.....................................................................62.2. NAJVAŽNIJA DJELA IMMANUELA KANTA................................................................................7

3. FILOZOFIJA IMMANUELA KANTA.......................................................................................9

3.1. IDEJA SLOBODE......................................................................................................................103.2. IDEJA VJEČNOG MIRA.............................................................................................................113.3. KOPERNIKANSKI OBRAT........................................................................................................12

4. UTJECAJ IMMANUELA KANTA NA MODERNU FILOZOFIJU.....................................13

4.1. ZASLUGE ZA PODRUČJE TEORIJE SPOZNAJE...........................................................................134.2. ZASLUGE ZA PODRUČJE METAFIZIKE.....................................................................................14

ZAKLJUČAK.......................................................................................................................................16

POPIS LITERATURE.........................................................................................................................17

I

POPIS ILUSTRACIJA

Slike:

SLIKA 1. NAJVAŽNIJA DJELA IMMANUELA KANTA...................................................................................................7SLIKA 2. VRSTE SLOBODE PREMA KANTU...............................................................................................................10

II

UVOD

Filozofija se javlja u staroj Grčkoj i može se definirati kao znanost o najopćenitijim zakonima razvoja prirode, svijeta, ljudskog društva i mišljenja. Također, filozofija bi se prema predmetu i sadržaju mogla odrediti kao znanost o najopćenitijim zakonima bitka, svijeta, mišljenja i istine, a po svojim rezultatima kao nazor o svijetu i životu.

Za Immanuela Kanta se slobodno može reći da je suvremeni filozof pošto su njegove spoznaje i napisana djela ostavila još uvijek otvorena pitanja kojima se suvremena filozofija bavi. Njegovo najvažnije djelo Kritika čistog uma postavlja temeljno pitanje kojim se Kant bavi, a to je što je čovjek. Kao jedna zanimljivost o Kantovom životu može se izdvojiti činjenica da nikada nije napustio svoj rodni grad, a opet je dao vrlo veliki doprinos filozofiji općenito svojim novim pogledima, shvaćanjima i poimanjem u svoje tri temeljne kritike.

Svrha izrade ovog seminarskog rada je upoznati se sa likom i djelom Immanuela Kanta kroz njegovu biografiju i najvažnija dostignuća koja je napravio za filozofiju kao znanost. Cilj izrade seminarskog rada je predstaviti temeljna djela ovog filozofa, te istaknuti doprinose za filozofiju u suvremenom smislu.

Metodologija koja se prostire kroz ovaj seminarski rad sastoji se od znanstveno istraživačkih metoda izrade stručnog djela, a to su u prvom redu metoda analize i sinteze, metoda indukcije i dedukcije, metoda komparacije odnosno metoda usporedbe, povijesna metoda, te metoda studije slučaja.

Ovaj seminarski rad sadržajno je strukturiran kroz četiri tematske cjeline, a ima i uvod, zaključak i popis literature, kao i popis ilustracija na početku rada. Prva tematska cjelina bavi se pojmovnim određenjem filozofije i sastoji se od dva podpoglavlja u kojima se detaljnije predstavljaju definicija filozofije i temeljna obilježja filozofije. Druga tematska cjelina govori o životu i djelu Immanuela Kanta i također se sastoji od dva podpoglavlja gdje se pobliže donose osnovne informacije o ovom filozofu, te njegova najznačajnija djela. Treća tematska cjelina prikazuje filozofiju Immanuela Kanta i kroz tri podpoglavlja predstavlja njegove temeljne ideje, a to su ideja slobode, ideja vječnog mira te kopernikanski obrat. Četvrta tematska cjelina bavi se utjecajem Immanuela Kanta na modernu filozofiju te kroz dva podpoglavlja prikazuje zasluge za područje teorije spoznaje i zasluge za područje metafizike, kao dva najznačajnija segmenta kojima se ovaj filozof bavio cijelog svog života.

3

1. POJMOVNO ODREĐENJE FILOZOFIJE

Riječ filozofija potječe iz antičke Grčke, od riječi philosophia koja znači ljubav prema znanju, odnosno ljubav prema mudrosti. Također se riječ filozof i filozofija pojavljuju u 6. stoljeću prije Krista u Grčkoj. U stalnu upotrebu su tu riječ uveli Sokrat i Platon. U to vrijeme za filozofa se koristila i riječ sofist koja je označavala čovjeka koji se ističe nekim duhovnim sposobnostima, ali je zahvaljujući Platonovoj kritici sofista dobila negativno značenje. Nakon Platona i Sokrata Aristotel je posebno zaslužan za poimanje filozofije kakvu ju danas znamo.1

Mnogi filozofi dali su doprinos svojim temeljnim proučavanjem spoznaje. Danas je to znanstvena disciplina koja se u prvom redu bavi proučavanjem zakona razvoja prirode i ljudskog društva i mišljenja.

U nastavku seminarskog rada detaljnije će se kroz dva zasebna podpoglavlja definirati sam pojam filozofije kao znanstvene discipline, te će se u drugom podpoglavlju navesti najvažnija obilježja odnosno karakteristike filozofije.

1.1. Definicija filozofije

Filozofiju je moguće definirati kao proučavanje općih i fundamentalnih problema glede postojanja, znanja, moralnih sudova, uma i jezika. Razlikuje se od ostalih načina rješavanja pitanja sa svojim kritičkim, općenito sistematskim pristupom i oslanjanjem na razložnom argumentu.

Međutim, mnogo je autora dalo svoje definicije filozofije, a one koje se daju u rječnicima ili enciklopedijama su često manjkave. Tako primjerice Hrvatski enciklopedijski rječnik definira filozofiju kao logičko i kritičko proučavanje izvora i naravi ljudske misli, znanja i spoznaje, a to svodi filozofiju na jedan njen dio, odnosno na gnoseologiju.

Filozofija kao znanost o najopćenitijim zakonima razvoja prirode, ljudskog društva i mišljenja, te filozofi kao prijatelji i ljubitelji mudrosti, otkad postoje postavljali su temeljna pitanja o svijetu i čovjeku, te o njihovoj biti i svrsi odnosno o smislu postojanja, te o istini i slobodi, o prirodi i podrijetlu mišljenja, te o mogućnostima i granicama ljudskog znanja i spoznaje, moralu i ljepoti koja čovjeka bitno razlikuju od svih drugih živih bića.2

Filozofija se može definirati i kao znanost o najopćenitijim zakonima razvoja prirode, svijeta, ljudskog društva i mišljenja, ali bitno je napomenuti da sa aspekta sadržaja filozofije i sa aspekta njezina predmeta ne postoji definicija filozofije oko koje bi se usuglasili filozofi. Međutim, filozofija bi se prema predmetu i sadržaju mogla odrediti kao znanost o najopćenitijim zakonima bitka, svijeta, mišljenja i istine, a po svojim rezultatima kao nazor o svijetu i životu.3

Filozofija se može ostvariti kao izraz nastojanja ljudskog uma ka spoznaji cjeline svijeta odnosno kao izraz čovjekovog nastojanja da spozna najopćenitije pravilnosti o onome što jest. Također, filozofija u fokusu svog proučavanja ima čovjeka kao čovjeka, pitanja o smislu, svrsi i razlozima njegovog postojanja, te pitanja o temeljnim vrijednostima koja određuju i usmjeravaju čovjekovo djelovanje i vode ga k boljem življenju.

1 (Kalin 2001.)2 (Ivanović 2010.)3 (Ivanović 2010.)

4

1.2. Temeljna obilježja filozofije

Filozofi nastoje spoznati ne samo ovaj svijet odnosno biće, nego i ono po čemu on jest i kakav jest, a to se odnosi na filozofski pojam bitak. Filozofska disciplina bavi se bitkom i naziva se ontologija. Metafizika također spada u filozofiju i nastoji spoznati ne samo svijet pojava, ne samo prirodu, već ono iza prirode, odnosno ono skriveno. Filozof također nastoji doći do spoznaje ne samo o onome što jest, nego i o onome što treba biti. U tome se razlikovanju utemeljuje etika, kao filozofska disciplina koja proučava razne sustave morala. Filozofija uvijek preispituje samu sebe i svoje metode. Primijeniti neko načelo na vlastito mišljenje važan je filozofski postupak, no filozofi ga često zanemaruju.

Dvije fundamentalne filozofske discipline su zasigurno ontologija i gnoseologija koje će se detaljnije obraditi u nastavku teksta.

Ontologija se bavi jednim od najznačajnijih filozofskih problema, a to je problem bitka. Unutar tog problema, pitanja poput: što jest, što je bitak, je li bitak materijalan ili idealan, je li osnova svega materija ili ideja, misao, svijest, logos, duh, Bog. Ontologija odnosno drugim riječima opća metafizika je temeljna filozofska disciplina. Budući da su odgovori i rješenja koja daje ontologija po općenitosti i definiciji pitanja kojima se bavi od suštinskog značenja za sve druge filozofske discipline kao što su gnoseologija, etika, estetika i antropologija. Mnogi ontologiju izjednačavaju sa općom metafizikom.

Gnoseologija je moguće definirati kao spoznajnu teoriju. Spoznaja kao jedan od osnovnih oblika čovjekovog postojanja zajedno s pitanjima o mogućnosti, izvorima, podrijetlu, granicama, objektivnoj vrijednosti i pretpostavkama spoznaje bila je u fokusu zanimanja, antičkih, srednjovjekovnih i novovjekovnih filozofa, te u suvremenoj filozofiji ne prestaje pobuđivati interes kod mislioca. S obzirom na podrijetlo i izvor spoznaje postoji više učenja odnosno filozofskih pravaca, a to su empirizam, senzualizam, racionalizam, kriticizam, intuicionizam, te iracionalizam.

5

2. ŽIVOT I DJELO IMMANUELA KANTA

U prvom poglavlju ovog seminarskog rada obraditi će se temeljne informacije o ovom njemačkom filozofu. Najpoznatiji je po svom proučavanju etike, morala, principa slobode, te ljudskog uma, na temelju čega je i napisao svoja najpoznatija djela, a jedno od njih je i „Kritika čistog uma“. Najpoznatiji je ipak po sintezi dotad dominantnih filozofijskih pravaca racionalizma i empirizma, po revolucionarnom, kopernikanskom obratu kojim je u središte ljudskog spoznavanja, na mjesto predmeta, došao subjekt kao središte oko kojeg se okreće spoznaja.

U nastavku seminarskog rada detaljnije će se kroz podpoglavlja obraditi osnovne informacije o Immanuelu Kantu, te njegova najznačajnija djela koja su dala svojevrstan doprinos filozofiji općenito.

2.1. Osnovne informacije o Immanuelu Kantu

Njemačka klasična filozofija, sinteza i vrhunac filozofije XVIII. i XIX. stoljeća, počela je djelovanjem Immanuela Kanta. Immanuel Kant rođen je 22.04. 1724. a umro je 12.02.1804. On je njemački filozof i geograf koji je cijeli svoj život proveo u Königsbergu (današnjem Kaliningradu, Rusija) tadašnjem glavnom gradu Istočne Pruske. Privatno je živio samački i povučeno pa je poznat i po tome što se za cijeloga života, a doživio je 80 godina, nikad nije udaljio iz rodnoga grada.

Kant je rođen u luteranskoj obitelji i pohađao školu koju su vodili luterani. 1740. godine upisao se je na sveučilište u Königsbergu i studirao filozofiju Gottfrieda Leibniza i njegova sljedbenika Christiana Wolfa. Kant je posebno bio zainteresiran za nove fizikalne teorije Isaaca Newtona. Nakon što je završio studij, Kant se nadao da će biti učitelj filozofije, ali to je bilo veoma teško. Jednom prilikom mu je ponuđeno da postane profesor poezije na sveučilištu u Königsbergu, ali on je odbio. Kasnije, 1770., postao je profesor filozofije na tom sveučilištu.4

Kant je proživio tiho i smireno svoj životni vijek kao sveučilišni profesor u rodnom gradu u istočnoj Pruskoj. Svojim kriticizmom napravio je pravi prevrat u povijesti filozofije. Prema svjedočanstvu slušatelja predavanja su mu bila zabavna, neusiljena, dovoljno ležerna i uz mnogo dosjetki i anegdota. Predavanja su sezala u neobičnu širinu i pokazivala su mnogostruke Kantove interese tako da je on govorio o logici, metafizici, fizičkog geografiji, antropologiji, pedagogiji, moralu, prirodnom pravu i filozofskoj enciklopediji.5

Posebno je poznat po takozvanim jedanaest godina šutnje dok je radio na svom djelu Kritika čistog uma. U to doba naišao je na nerazumijevanje okoline za taj svoj rad kojeg je kasnije ponovo izdao sa znatnim preinakama. Zanimljivo je spomenuti da je u taj rad krenuo s namjerom da će ga završiti kroz par mjeseci, ali ga je njegova želja za znanjem i razumijevanjem spoznaje odvela u drugom smjeru i u tih deset godina stvaranja Kritike čistog uma.

U Kantovoj etici nema propisivanja moralnih principa, niti neke posebne forme novog morala. Kanta zanima način spoznavanja na području ljudske moralno-praktične sfere te na koji način je moguće vrednovati moralno djelovanje. Etičko zakonodavstvo je unutarnje i nema vanjsku sankciju. Međutim, ono mora imati određeni oblik poticaja i mjerila što znači

4 (Akademsko medicinski i ontološko istraživački centar 2011)5 (Barbarić 1998)

6

djelovati moralno. Kant želi prevladati skepticizam u pogledu postojanja univerzalnih vrijednosti i principa. Zadatak koji on sebi postavlja jeste pronalaženje i utvrđivanje najvišeg principa moralnosti.

U Kantovoj koncepciji posebno mjesto ima ljudska voljna djelatnost u kojoj su skoncentrirani svi praktični problemi čovjeka. Čovjek je prije svega praktično biće i njegov odnos prema sebi i drugima u tom svjetlu se pokazuje kao pitanje od najvećeg značaja. Kao i u oblasti prirodnih znanosti i ovdje je riječ o spoznavanju izvjesnih zakonitosti i principa samo što se zakoni koji vladaju ljudskom praktičnom djelatnošću razlikuju od onih koje on spoznaje u prirodi.6

Kant u svojoj etici ne postavlja pitanje i ne daje odgovor na to što je najviše dobro niti mu pridaje neke konkretne odredbe. On se ne bavi time što je najveće dobro za njega osobno, jer bi time bio etički egoist. Također on ne pita da li će određene odluke imati najbolje rezultate za širu zajednicu općenito, jer bi tada bio utilitarist postupaka. Ali on ne brani ni svoj kategorički imperativ kao zakon koji je najveće dobro, jer bi tada bio utilitarist pravila.

Kant samo pronalazi osnovno načelo koje regulira moralno djelovanje. Temeljni zakon se pokazuje kao nužan zbog prevladavanja sukoba između osnovnih načela koja pretendiraju na to mjesto. On je moguć jer je formalan i ne uzima u obzir ono što bi bilo dobro za pojedince ili za izvjesne grupe. On ne nalaže postupke koji vode posebnim vrstama dobra nego zapovijeda ono što je ispravno.

2.2. Najvažnija djela Immanuela Kanta

Svoju teoriju o nastanku svemira iznio je u djelu Opća povijest prirode i teorija neba. U ovom djelu je Kant predvidio postojanje planete Uran, koja je kasnije 1881. godine i otkrivena. U kritičkom periodu on daje kritiku prethodne filozofije i filozofije svojih prethodnika, te tako potpuno prelazi na idealizam.

U nastavku seminarskog rada prikazati će se najznačajnija tri Kantova djela, a to su sljedeća koja će se prikazati u idućoj slici.:7

Slika 1. Najvažnija djela Immanuela Kanta

Izvor: izrada autoraNajpoznatije Kantovo djelo je knjiga „Kritika čistog uma“ objavljeno je 1781. Svoj način

razmišljanja Kant je nazivao kritikom, a ne filozofijom. Rekao je da je kritika priprema za

6 (Hemreković 2009.)7 (Akademsko medicinski i ontološko istraživački centar 2011)

7

Kritika čistog uma

Kritika praktičnog

umaKritika moći

suđenja

uspostavu prave filozofije. Za tu uspostavu ljudi bi trebali znati što ljudski razum može i koja su mu ograničenja. Tvrdio je da se naša spoznaja ne prilagođava predmetima već da je obrnuto, predmeti spoznaje se moraju prilagođavati našim mogućnostima spoznaje.

Kant je svoje etičko učenje iznio u djelu „Kritika praktičnog uma“ 1788. godine. U tumačenju etike Kant polazi od pojma dobre volje. Za njega je to dobro po sebi, bez ikakvih ograničenja, koje ima za svrhu jedino ispunjenje dužnosti, odnosno poštivanje zakona. Moralno se djelovanje zasniva na samokontroli jer svaki čovjek već ima a priorni zakon koji nam naređuje kako da se ponašamo. Taj moralni zakon Kant naziva kategoričkim imperativom. Kant je dao više definicija kategoričkog imperativa. Jedna od tih je: „Radi tako da princip tvoga rada može postati princip rada svih drugih“. Mada svaki čovjek ima u svojoj svijesti moralni zakon, od njegove volje zavisi hoće li ga poštovati ili ne. Tako je moralni zakon preduvjet „praktičkog uma“.

Kant je dao i svoje mišljenje o estetici, u svojoj knjizi „Kritika moći suđenja“ koju je napisao 1790.godine. U Kantovoj terminologiji estetika se ne odnosi na filozofiju umjetnosti, već se odnosi na nešto osjetilno. Kant tvrdi da je doživljaj ljepote zasnovan na bez interesnom sviđanju oblika umjetničkog djela. Lijepo je ono što se svima bez interesa nameće kao takvo.

Mladi Kant je bio zainteresiran za fiziku, posebno fiziku zemlje i svemirskih tijela. Napisao je nekoliko radova o tome, ali je njegovo zanimanje za metafiziku raslo. Htio je proniknuti prirodu ljudskog iskustva odnosno kako ljudi uopće mogu nešto spoznati i na čemu se temelji njihovo znanje. Pod snažnim utjecajem Leibnizova i Wolffova filozofskog sistema, Kant je počeo sumnjati u temeljne odgovore prijašnjih filozofa.8

8 (Akademsko medicinski i ontološko istraživački centar 2011)

8

3. FILOZOFIJA IMMANUELA KANTA

Immanuel Kant, po mnogima posljednji i najznačajniji filozof prosvjetiteljstva i jedan od nosilaca tzv. klasičnog njemačkog idealizma položio je temelje suvremenom zapadnom mišljenju. Upravo je on sam bio dokazom prosvjetiteljskog mota: aude sapere! (Usudi se znati!) Imaj hrabrosti spoznati vlastiti um!9

Ništa, po Kantu, ne bi trebalo vrijediti kao izvjesno i prihvaćeno što um sam nije kao takvo priznao i prihvatio. Ništa se ne bi smjelo tvrditi u ime uma dok prethodno nisu ispitane moći samog tog uma. Tako mu svi važniji filozofi koji su uslijedili poslije njega duguju zahvalnost upravo za filozofijsko spoznavanje uma. Pa ipak, Kant je ostao kontroverzna figura u povijesti filozofije. Kant je s pravom nazvan kritičkim misliocem. Svojim je kriticizmom izveo prevrat u filozofiji, svojim je pristupom koji je nazvao kopernikanski obrat postavio nove temelje spoznajne teorije. U etici je krenuo od toga da udivljenje i strahopoštovanje izazivaju zvjezdano nebo nada mnom i moralni zakon u meni, i postavio čuveni kategorički imperativ:10

Imperativ je formula zapovijedi uma, odnosno predodžba objektivnog principa ukoliko je za volju obavezan. Imperativ može biti hipotetičan ili kategoričan. Hipotetičan je ako upućuje na kakvo djelovanje kao dobro, ukoliko je sredstvo za nešto drugo. Kategorički odnosno bezuvjetan je imperativ koji upućuje na kakvo djelovanje kao po sebi dobro, dakle on sadržava u sebi nužnost.11

Svaki čovjek i bez pomoći znanosti i filozofije zna što je dobro, a što zlo, te što treba činiti da bi bio pošten i dobar. Svatko u sebi nosi načelo djelovanja, a sigurnost se njegova temelji u savjesti čovjeka. Čovjek kao umno biće egzistira kao svrha sama o sebi, a ne kao sredstvo.

Čovjek sam u sebi nosi zakone kojima je podložan, i tu se radi o samoodređenju, odnosno o autonomiji volje, o samoodređenju moralne svijesti. Po Kantu čovjekova volja je sama sebi zakon, te se u tom samoodređenju i samoodgovornosti temelji čovjekovo dostojanstvo i veličina ličnosti.12

Kantova se filozofija može podijeliti u dva dijela: do-kritički period i kritički period. U do-kritičkom periodu Kant se bavi materijalističkim tumačenjem svijeta. U kritičkom periodu on daje kritiku prethodne filozofije i filozofije svojih prethodnika, te tako potpuno prelazi na pozicije idealizma. U ovom periodu je napisao svoja najveća djela, kao što je već rečeno „Kritika čistog uma“ koja govori o spoznaji, „Kritika praktičkog uma koja se bavi etikom i „Kritika moći suđenja“ koja govori o estetici.

Immanuel Kant, svojim kopernikanskim obratom, vraća čovjeku središnje mjesto u svijetu. Čovjek se, u njegovoj filozofiji, shvaća kao individua koja posjeduje slobodu. Ta sloboda izvor ima u umu, a čovjek je postaje svjestan tek kada djeluje u skladu s moralnim zakonom. Na taj način Kant slobodu pridružuje svakom pojedincu, kao prirođeno pravo, koje nijedan pozitivni zakon ne može dovesti u pitanje. Svojim moralnim zakonom on čovjeka čini odgovornim, kako za sebe tako i za čitav svijet. Ta se odgovornost za svijet krije u ideji

9 (Maršić 2009)10 (Maršić 2009)11 (Kalin, Povijest filozofije, S odabranim tekstovima filozofa, XXIX. izdanje 2006)12 (Kalin, Povijest filozofije, S odabranim tekstovima filozofa, XXIX. izdanje 2006)

9

Postupaj samo prema onoj maksimi za koju ujedno možeš htjeti da postane opći zakon.

vječnoga mira za koju se Kant zalaže. Vječni mir jest ideja uma kojoj svaki pojedinac treba težiti.13

Tek će se u miru moći realizirati sva ljudska prava, a prvenstveno sloboda. Svojim je shvaćanjem slobode, ali i jednakosti, tolerancije, samostalnosti i javne upotrebe uma, Kant neupitno snažno utjecao na liberalnu misao. Ono što ih najviše povezuje jest vjera u pojedinca. I Kant i liberali vjeruju da je svaki pojedinac sam po sebi poseban i da želi ostvariti ono najbolje u sebi i za sebe, ali time i pridonijeti razvoju boljeg i pravednijeg svijeta.

U nastavku seminarskog rada prikazati će se samo temeljne Kantove ideje, i to kroz tri podpoglavlja, a to su ideja slobode i ideja vječnog mira, te čuveni Kantov kopernikanski obrat.

3.1. Ideja slobode

Sloboda je, po Kantu, antinomija čistog uma, dakle nešto što mi ne možemo spoznati teorijskim (spekulativnim) umom, već samo pretpostaviti da postoji. Kao umno biće, čovjek je vezan uz moralni zakon i tek kada djeluje u skladu s moralnim zakonom on, po Kantu, ostvaruje svoju slobodu.14

Čovjek svoju bit, u punom smislu riječi, po Kantu, ostvaruje tek kada djeluje iz dužnosti, odnosno kada djeluje u skladu sa svojom voljom. Svojim naglašavanjem djelovanja iz dužnosti Kant, čak i više od liberalne tradicije, štiti prirođena prava, jer ih na određen način smješta iznad zakona. Tako kod shvaćanja slobode Kant razlikuje dvije vrste slobode, a to će se prikazati na sljedećoj ilustraciji.

Slika 2. Vrste slobode prema Kantu

Izvor: izrada autora

Iz slike se vidi da Kant razlikuje unutarnju i vanjsku slobodu. Tako unutarnja sloboda predstavlja dužnost prema sebi i ostvaruje se kada čovjek djeluje prema maksimama svoje volje. Vanjska sloboda predstavlja dužnost prema drugima i određena je objektivnim zakonima koji su prisilnim putem obvezujući za sve i ta se sloboda ostvaruje samo u političkoj zajednici.

Te se slobode ne suprotstavljaju, jer im je izvor, dakle kategorički imperativ, zajednički. Kant na taj način ostavlja prostor pojedincu da odluči hoće li biti zbiljski slobodan ili pravno slobodan ili oboje.

13 (Brčić 2006)14 (Brčić 2006)

10

Unutarnja sloboda

Vanjska sloboda

Za pravednost Kant navod da je to istinsko pravo ili pravo bez prisile. Ljudi su u stanju ostvarivati pravednost, navodi on, jer posjeduju moralne moći razložne i racionalne autonomije. Kant također zagovara ideju tolerancije, posebice glede religijskih pitanja, jer religiju doživljava kao civiliziranje ljudi putem stege. Osim u području religije, Kant se zalaže i za slobodnu upotrebu uma u svakom drugom području.15

Svakom pojedincu, naglašava Kant, treba omogućiti vlastito i slobodno mišljenje. Tu se on posebno obraća intelektualcima, zagovarajući autonomiju intelektualne zajednice, u smislu da svakom znanstveniku treba biti dopušteno iznositi i argumentirano braniti vlastita stajališta. U ideji javne upotrebe uma, um se shvaća kao aktivno-spontan i samostalan izvor mišljenja koji se ne da zarobiti predrasudama i izvanjskim određenjima.

3.2. Ideja vječnog mira

Mir je, u filozofiji Immanuela Kanta, najveće političko dobro kojem se treba težiti, regulativna ideja uma, dužnost svakog pojedinca, te se po njoj pojedinac razlikuje od životinjskog svijeta. Mir se može ostvariti samo na temelju ljudskih prava, koja se trebaju poštivati, kako unutar pojedine države tako i u odnosima među državama. Čitava Kantova pravna teorija ima za cilj dokinuti stanje rata. Prvo između pojedinaca prelaskom iz prirodnog u građansko stanje, a zatim i među državama formiranjem federacije slobodnih država. Po Kantu je federacija među državama moguća samo ako se države međusobno odreknu divlje, nezakonske slobode.

Kant naglašava da se federalizam može ostvariti samo kao slobodna asocijacija na principima uma, a ne putem prisilnih zakona. U takvom federalizmu države bi bile slobodne, po formi vladavine republike i posjedovale bi svoj vlastiti ustav. Tu je riječ o proizvoljnom savezu koji se naziva stalni državni kongres, te koji se u svakom trenutku može raspustiti, a ne o jedinstvenoj svjetskoj državi, u kojoj bi vladao neograničen despotizam. Svaka bi država u tom savezu, zadržala vlastitu samostalnost i vlastiti ustav, a međunarodno bi pravo uređivalo odnose među njima, ali se ne bi imalo pravo miješati u unutrašnje pravno stanje pojedine države. Kant tu još jednom daje prioritet moralu nasuprot pravu.16

Kao što je čovjek prvo odgovoran svome umu, a tek onda zakonu, tako je i država, kao moralna osoba, prvo definirana svojim unutrašnjim poretkom, a tek onda međunarodnim pravom. Međusobni odnos građana različitih država Kant naziva pravom svjetskih građana i tu je najvažnije pravilo opće gostoljubivosti u smislu da se nijedan stranac ne smije susretati neprijateljski. Sva ta politička načela što ih zagovara Kant, trebala bi omogućiti ostvarivanje općesvjetskog poretka u kojem će se razviti svi ljudski talenti.

Kant se oštro suprotstavljao formiranju jedinstvene svjetske države, naglašavajući da bi u takvoj državi vladao neograničeni despotizam. Taj bi proizvoljni savez, za koji se on zalaže, kao zadatak imao rješavanje odnosa među državama i globalnih problema, ali se ne bi smio miješati u unutrašnje pravno uređenje pojedine države. Danas se u globalnom svijetu, isto zbog straha od despotizma, sve više govori o „governance whithout government“ kao najprihvatljivijem međunarodnom režimu koji bi trebao pomiriti interese država s globalnim interesima. Analizirajući ideje Kanta, o proizvoljnom savezu, može se zaključiti kako bi on bio skloniji ideji Ujedinjenih naroda, ali ne i ideji Europske unije.17

15 (Brčić 2006)16 (Brčić 2006)17 (Brčić 2006)

11

3.3. Kopernikanski obrat

Kantova filozofska revolucija zahvaća gotovo sva područja filozofije. U političkoj filozofiji smatra se jednim od osnivača liberalizma, a isto je tako prvi u novom vijeku uspješno obnovio antičku ideju građanstva svijeta, krajnje aktualnu danas, u vremenu globalizacije i krize nacionalne države.

Kant iznosi vrlo aktualno razmišljanje o onome što se danas zove međunarodna pozornica, odnosno o građanskome miru, miru među narodima-državama i miru razuma sa samim sobom. Glavni Kantovi pojmovi su odnos uma naspram osjetilnog iskustva, pitanje slobode i zakona te nadasve prevrednovanje metafizike. Svojim pristupom, koji je nazvao kopernikanski obrat, izveo je posvemašnji prevrat u filozofiji. Postavio je nove temelje spoznajne teorije.

Nema smisla govoriti o svijetu nezavisno od naše pojmovne sheme kroz koju pristupamo realnosti, tvrdi Kant. On takvo stajalište uspoređuje s Kopernikovim otkrićem da se ne vrti Sunce oko Zemlje već obratno. To znači da ne upravlja se naše mišljenje prema predmetima, već predmeti prema zakonima našeg mišljenja. Objekt je do sada imao ulogu nepomična središta oko kojeg kruži subjekt u svom naporu da spozna objekt onakvim kakav on jest neovisno o subjektu. Po Kantu predmet se upravlja prema svojstvima naših spoznajnih moći, objekt kruži oko subjekta, nadaje mu se kao pojava onako kako to uvjetuje svojim spoznajnim oblicima. Kant tako snažno naglašava spontanitet čovjeka i čovjek dospijeva u središte spoznajnog procesa. On je zakonodavac prirode, pa mi o stvarima spoznajemo samo ono što sami stavljamo u njih.18

Zamisao po kojoj je svijet našeg iskustva oblikovan od strane nas samih postala je pravi filozofski hit u dvadesetom stoljeću. Po tome Kant nije samo začetnik njemačkog idealizma, prethodnik Fichtea i Hegela, nego filozof koji je formulirao temeljna pitanja na koja suvremena filozofija još traži odgovore.

Razrađujući teoriju kopernikanskog obrata u rasprave o spoznaji, unio je posve nove i originalne elemente. Po Kantu postoji samo jedna pojmovna shema zajednička za sve ljude, ili čak sva moguća razumna bića. Nju čine pravila spoznaje i najopćenitiji pojmovi zajednički svim bićima koja posjeduju razum.19

Takvo Kantovo univerzalističko stajalište prvi put je jasno formulirano u povijesti filozofije. Odjeci se nalaze kod većine suvremenih filozofa iako neki autori odbacuju Kantovu ideju kopernikanskog obrata ipak pokušavaju sačuvati većinu ostalih njegovih filozofskih pouka.20

Kant je dao i značajan doprinos filozofiji znanosti, i to od filozofije matematike i fizike do biologije i psihologije. Stječe se dojam da je Kant tvrdoglavi racionalist, a ipak romantičar koji se predaje moći uzvišenoga što preobražava iskustvo. U etici je krenuo od toga da udivljenje i strahopoštovanje izazivaju zvjezdano nebo nada mnom i moralni zakon u meni, i postavio čuveni kategorički imperativ o kojem je već bilo riječi.

4. UTJECAJ IMMANUELA KANTA NA MODERNU FILOZOFIJU

18 (Kalin, Povijest filozofije, S odabranim tekstovima filozofa, XXIX. izdanje 2006)19 (Gordana 2004.)20 (Gordana 2004.)

12

Od raznovrsnih Kantovih doprinosa modernoj filozofiji na područjima nauke o spoznaji, etike i estetike, religijske filozofije i antropologije, onaj u teoriji spoznaje možda je najvažniji. Također su bitne i Kantove zasluge koje se tiču metafizike.

Brojne su misli ovog filozofa ostale upamćene i zapisane. Neke od tih izjava su sljedeće:21

Prekretnicu u njegovu životu je označio škotski filozof David Hume. Hume je pokušao raščistiti što je to naše iskustvo i došao do teorije „skepticizma“, što znači da ne postoji ništa što bi jamčilo naše iskustvo. Kant je pročitao neka njegova djela i bio šokiran, teoriju koju je poznavao vidio je u potpuno novom svjetlu. Nakon toga je počeo tražiti novi, treći način, osim ona dva koja je Kant nazivao „skepticizam“ i „dogmatizam“. Kant je bio pod znatnim utjecajem još jednog mislioca, Jean-Jacques Rousseaua. Njegove misli o ljudskim bićima, posebno o moralu i ljudskoj slobodi jako su se dojmile Kanta.

Kant je imao velik utjecaj na romantičke i idealističke filozofe 19. stoljeća, njegov je rad bio polazna točka za Hegela. Zajedno je sa Hegelom, Fichteom i Schellingom svrstan među klasične njemačke filozofe.

U nastavku seminarskog rada obraditi će se Kantove zasluge za područje teorije spoznaje, te Kantove zasluge za područje metafizike, i to kroz dva podpoglavlja.

4.1. Zasluge za područje teorije spoznaje

Od početka razvoja novovjekovnog znanstvenog razmišljanja spoznajne mogućnosti metafizike sve su više dovođene u pitanje. Kant je na mjesto metafizičke nauke o bitku postavio „transcendentalnu filozofiju“. U tom pojmu krije se riječ, koju se vrlo često miješa s pojmom „transcendetno“. „Transcendentalno“ međutim znači samo ono što se tiče uvjeta koji su nužni za postojanje iskustva.

Da bi ih se razotkrilo, potrebno je sagledati iza samog iskustva i promatrati pretpostavke pod kojima ono nastaje i pod kojima može poprimiti svoj objektivni značaj. U raspravi o pravim izvorima spoznaje Kant je krenuo srednjim putom između stavova engleskih empirista (Locke, Hume) i racionalista (Spinoza, Leibniz): objektivno iskustvo traži osjetilnu spoznaju, ali iz nje same ne može oblikovati objektivne zaključke ukoliko ona nije određena pojmovima

21 (Hemreković 2009.)

13

„Bolje je znati malo ali temeljno, nego mnogo i površno.“„Bolje je voljeti i izgubiti, nego nikad ne voljeti.“

„Lijepo je ono što nam godi, a da pri tome nemamo nikakav interes.“„Smrti se najmanje boje oni čiji život ima najveću vrijednost.“

koji postoje u razumu. Na taj način Kant nije učinio ništa manje nego odredio granice važenja objektivne spoznaje i isključio velike dijelove metafizike iz područja mogućeg iskustva.22

Um je središnji pojam kod Kanta. Iz uma proizlaze tri kardinalne moći, a to su sljedeće:23

a) razum za donošenje objektivnih iskustvenih prosudbib) praktičan razum za moralne prosudbec) čista prosudbena moć za svrhovito procjenjivanje i donošenje estetskih prosudbi

„Kritika“ uma bilo je Kantovo veliko djelo kojim je svakoj od tih prosudbi želio odrediti područje važenja i time odrediti i njihove jasne granice. Kantova stajališta, koja ni do današnjih dana nisu zastarjela, sastoje se u tome da se razmišljanje mora neprekidno kritički promatrati, kako bi se razjasnilo pod kojim uvjetima može dovesti do važećih spoznaja, a pod kojim proizvodi samo besmisao i himere. Kantova filozofska kritika postavila je mjerila za ideološko-kritičke koncepte koje su postavili Wittgenstein, Adorno ili Propper, jednako kao i za pozitivne teorije Habermasa ili Johna Rawisa.

4.2. Zasluge za područje metafizike

Bitna je Kantova zasluga što je zadao svim svojim ograničenjima presudan i odlučujući udarac slici svijeta svojstvenoj klasičnoj metafizici, u kojoj se svijet doživljavao i shvaćao kao apstraktna onostranost. Istina je da sam Kant u mnogočemu još uvijek ostaje na pozicijama tradicionalne metafizike. To, između ostalog, dolazi do izražaja u njegovom učenju o antinomijama čistog uma, koje predstavlja moderniziranu inačicu klasične kozmologije.24

Istina je i to da Kant nije izveo radikalne konzekvencije svojih po usud klasične metafizike pogubnih pojmova, kao što su pojam transcendentalne apercepcije i pojam spontanosti. Ali je isto tako istina i to da je Kant prvi svojim kopernikanskim obratom pretvorio apstraktnu objektivnost i onostranu izvanjskost klasične metafizike u čovjekov predmet, u horizont ljudskog vlastitog života, pa stoga dakle i u vlastiti čovjekov proizvedeni i uspostavljeni svijet, pomoću čina spontanosti istovjetne sa slobodom. Taj je obrat potvrđen uspostavljanjem primata praktičkog u odnosu na ono teorijsko.25

Kada se jednom uspostavi primat praktičkoga pred teorijskim, onda su sasječeni korijeni na kojima raste i pomoću kojih se hrani svaka metafizika, jer metafizika nije moguća bez primata teorije niti bez razdvojenosti teorije od prakse. A Kant se misaono izborio za taj primat teorijskog nad praktičkim. No, granice koje je u tom gigantskom misaonom pothvatu sebi postavio ili koje su mu se našle na putu, on nije do kraja prekoračio. Ne može se reći da je Kant ostao na pola puta u svojem pokušaju nadmašivanja, metafizike i ukidanja stare metafizičke slike svijeta.

On je taj put prešao gotovo do kraja, ali se ipak nije oslobodio nekih zaostataka metafizike. Trebat će se pojaviti Hegel, da na tragu za koji se izborio upravo Kant, a koji su dodatno raskrčili Kantovi kritički sljedbenici Fichte i Schelling, izvede zaključan bitni pomak. Kantovo transcendentalno prevedeno je s Hegelom u spekulativno, čime je metafizičkoj slici svijeta zadan smrtonosan udarac. No, moglo bi se reći da je još Kant zadao metafizici taj presudan udarac, a da su Fichte, Schelling i zaključno Hegel samo dovršili posao koji je nakon Kanta preostao.26

22 (Sand 2011)23 (Sand 2011)24 (Šundov 2005.)25 (Šundov 2005.)26 (Šundov 2005.)

14

S Kantom je na svjetskopovijesnu scenu stupio uvid u to da bez čovjeka nema svijeta, a taj uvid je bitan iskorak s onu stranu svake metafizike, budući da je za metafiziku takav stav nešto što je čak i načelno nezamislivo.

S Hegelom, nezamislivim bez Kanta, na svjetskopovijesnu misaonu scenu nastupit će zrela forma povijesnog spekulativnog mišljenja, koja će aktualizirati one nedovoljno reflektirane i utoliko u samoj Kantovoj filozofiji nerazvijene potencijale koji su u spomenutom Kantovom uvidu sadržani. Mišljenje povijesti kao mišljenje slobode zadobit će tu potpuno obličje. No, bez Kantova djela metafizička slika svijeta bila bi još i danas naš neumitan usud.

15

ZAKLJUČAK

Filozofija se može ostvariti kao izraz nastojanja ljudskog uma ka spoznaji cjeline svijeta odnosno kao izraz čovjekovog nastojanja da spozna najopćenitije pravilnosti o onome što jest. Filozofija kao znanost o najopćenitijim zakonima razvoja prirode, ljudskog društva i mišljenja, te filozofi kao prijatelji i ljubitelji mudrosti, otkad postoje postavljali su temeljna pitanja o svijetu i čovjeku, te o njihovoj biti i svrsi odnosno o smislu postojanja.

Filozofi nastoje spoznati ne samo ovaj svijet odnosno biće, nego i ono po čemu on jest i kakav jest, a to se odnosi na filozofski pojam bitak. S obzirom na podrijetlo i izvor spoznaje postoji više učenja odnosno filozofskih pravaca, a to su empirizam, senzualizam, racionalizam, kriticizam, intuicionizam, te iracionalizam.

Preispitivanje o umu Kant je predstavio u svoje tri glasovite kritike koje su Kritika čistog uma, Kritika praktičnog uma, te Kritika rasudne snage. Svu širinu filozofske problematike obuhvatio je sa tri pitanja, a to su Što mogu znati? Što trebam činiti? Čemu se smijem nadati? koja na kraju daju jedno jedino pitanje kojega Kant proučava, a to je Što je čovjek?

Nakon objave Kritike čistog uma koje je imalo tešku tematiku, novost pristupa i neobično zahtjevne i nove terminologije, djelo je naišlo ili na kritiku ili na potpuno ignoriranje. Širenje Kantove misli nije prošlo bez snažnih otpora, kritike i osporavanja. Najviše su ga kritizirali oni koji su također, kao i Kant, proučavali metafiziku.

U dobi od 73 godine Kant je održao svoje zadnje predavanje posvećujući se nakon toga zaokruženju i dovršenju svoje filozofske zadaće. Međutim, nije uspio dovršiti svoje posljednje djelo na kojem je uporno radio i očekivao dostizanje vrhunca i zaključka svojeg cjelokupnog filozofskog pothvata.

Nakon Kantove smrti građani su mu na grob postavili i ploču sa uklesanim riječima iz Kritike čistog uma koje su postale na neki način besmrtne, a glase:

„Dvije stvari ispunjaju ćud uvijek novim i rastućim udivljenjem i strahopoštovanjem, što se češće i ustrajnije razmišljanje time bavi:

ZVJEZDANO NEBO NADA MNOM I MORALNI ZAKON U MENI.“

Nakon svega iznesenog nije teško zaključiti da je Immauel Kant bio izniman filozof, ali i čovjek, koji je cijeli svoj život posvetio istraživanju teorije spoznaje, ali i teorije metafizike. U svoje vrijeme djelovanja dao je vrlo veliki doprinos za budući smjer filozofije, a neke stvari o kojima je on razmišljao u ono vrijeme i danas nailaze na čuđenje, ili pak na neodobravanje.

Glavna misao Kantovog najvažnijeg djela je da se svako razmišljanje mora stalno kritički preispitivati kako bi se moglo doći do novih spoznaja o proučavanoj temi. To za pojedinca nije nimalo lako, ali samo to je način prema napretku i prema novim pogledima na stvari, ali i novim dostignućima, bilo osobnim, ili za opću dobrobit.

16

POPIS LITERATURE

Akademsko medicinski i ontološko istraživački centar. 2011. http://www.amoic.hr/IMMANUEL-KANT/650.aspx (pokušaj pristupa 20. ožujak 2011).Barbarić, Damir. Filozofija njemačkog idealizma. Zagreb: Školska knjiga, 1998.Brčić, Marita. »Izvori liberalnog mišljenja u filozofiji Immanuela Kanta.« Filozofska istraživanja, Prosinac 2006: 783.-797.Gordana, Benić. Slobodna Dalmacija. 2.. svibnja 2004. http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20040502/svijet01.asp (pokušaj pristupa 21.. ožujka 2011.).Hemreković, Davor. Filozofija.org. 1.. siječnja 2009. http://www.filozofija.org/index.php?option=com_content&task=view&id=207&Itemid=40 (pokušaj pristupa 20.. ožujka 2011.).Ivanović, Zoran. Metodologija znanstvenog istraživanja (izvadak iz knjige u pripremi). Rijeka: Sveučilište u Rijeci, Fakultet za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu, 2010.Kalin, Boris. Povijest filozofije, s odabranim tekstovima filozofa. Zagreb: Školska knjiga, 2001.—. Povijest filozofije, S odabranim tekstovima filozofa, XXIX. izdanje. Zagreb: Školska knjiga, 2006.Maršić, Silvio. »Immanuel Kant i problemi religije (Boga) (Kritička i transcendentalna filozofija).« SPECTRUM, Časopis studenata KBF-a, siječanj 2009: 143.-155.Sand, Ulrich. Goethe-Institut Kroatien. 2011. http://www.goethe.de/ins/hr/prj/uak/phi/knt/wir/hrindex.htm (pokušaj pristupa 20. ožujka 2011).Šundov, Zvonko. Matica Hrvatska. 2005. http://www.matica.hr/Kolo/kolo2005_2.nsf/AllWebDocs/kant (pokušaj pristupa 22.. ožujka 2011.).

17