stare crkve u cetinskoj krajini

GRA EVINAR 60 (2008) 5 441

STARE CRKVE U CETINSKOJ KRAJINI

UvodNaziv Cetina ili Cetinska krajina zemljopisno ozna uje zapravo pod-ru je srednjega i gornjega toka rije-ke Cetine, od njezinih izvora podno Dinare (najzna ajniji su Milaševo, Vukovi a vrelo i etnikovo vrelo) pa do ulaska u kanjon ispod Trilja. To se podru je, s površinom ve om od 1500 km2, poklapa s povijesnim prostorom negdašnje srednjovjekov-ne Cetinske županije koja je za mle-ta ke uprave dobila naziv Cetinska ili Sinjska krajina kako se esto i danas naziva. Izvan su se njezina sastava nalazili tek sjeverozapadni dijelovi današnje krajine koji su bili u sastavu Kninske županije, a tije-kom 12. ili 13. st. posebna Vrhri ka (Vrli ka) županija. Stoga se može re i da je Cetinska ili Sinjska krajina jedna od najstarijih hrvatskih povi-jesnih regija i cjelovit prostor koji stolje ima nije mijenjao svoje granice. U posljednjim administrativnim po-djelama ta je regija najve im dije-lom pripala Splitsko-dalmatinskoj županiji (gradovi Sinj, Vrlika i Trilj i op ine Hrvace, Otok i Dicmo), a tek manjim dijelom Šibensko-knin-skoj županiji (op ine Kijevo i Civ-ljane). Na tom podru ju ima danas približno 65.000 stanovnika u 79 naselja. Okosnicu regije u uskome središnjem dalmatinskome kopne-nom podru ju izme u obronaka Di-nare i priobalja tvori rijeka Cetina s mnogobrojnim pritocima i svojim tokom povezuje nekoliko nevelikih polja (Cetinsko i Paško, Hrvata kote najve e Sinjsko) što su njezini glavni gospodarski i demografski potencijali. Cetinska je krajina polo-žena u pravcu sjeverozapad-jugois-tok i prati planine koje je okružuju – Dinaru i Kamešnicu sa sjeveroisto -

ne strane, a s jugozapadne lanac planina i brdskih visova Svilaje.

Cetinska je krajina stoga oduvijek prometno povezivala dalmatinsko priobalne gradove sa središnjom Hrvatskom i Bosnom na sjeveru, dijelovima Dalmacije na zapadu te na istoku s Hercegovinom i južnim dijelovima Dalmacije.

Povijesni prikaz i arheološka istraživanja

Iako tragove naseljenosti na prosto-ru Cetinske krajine možemo pratiti još od paleolitika i mezolitika, o e-mu svjedo e arheološki nalazi u Gos-podskoj pe ini iznad Milaševa izvo-ra Cetine, neprekidnu naseljenost toga kraja možemo pratiti tek od ranoga bron anog doba (od 1900. do 1600. pr. Kr.) da se tu razvila tzv. cetinska kultura. Njezini si pripadni-ci živjeli na cijelom podru ju sred-nje Dalmacije i Hercegovine, a ime je dobila upravo po mnogobrojnim nalazištima uz rijeku Cetinu.

Potkraj bron anoga ili po etkom že-ljeznog doba na prostor su se Cetin-ske krajine naselili pripadnici ilirs-kih Delmata, ratobornog plemena kojega su Rimljani uspjeli slomiti nakon niza vojni kih pohoda tek po etkom 1. st.. O snažnom otporu koji su Delmati pružali rimskim os-vaja ima iz svojih gradinskih nase-lja podignutih na obroncima okolnih planina i o dojmu koji su pritom os-tavili svjedo i i injenica da su Rim-ljani potom svoju dotadašnju provin-ciju Ilirik nazvali Dalmacijom. Rim-sku vladavinu na podru ju Cetinske krajine obilježila je snažna urbani-zacija o kojoj svjedo e ostatci utvr-

enih rimskim logora u itluku (Aequum) i Gardun (Tilurium). Ne-sumnjivo je najve e naselje bilo 5 km udaljeno od današnjeg Sinja i ve je za cara Klaudija (41.-54.) kao jedino u kopnenom dijelu provincije Dalmacije steklo status kolonije (Colonia Claudia Aequum), a vodu je dobivalo s izvora Cetine. U današ-njem je Gardunu bio vojni logor, najprije sjedište VII. legije, a poslije

Crkveno graditeljstvo

OLD CHURCHES IN THE CETINA REGION

The region encompassing the middle and upper reaches of the Cetina River has always been well populated and, during the great migration of peoples, it also represented a visible frontier between the Romanized population and new barbarian peoples. Naturally, churches were also built along this frontier, and some of them now rank among the best known examples of early-Croatian church architecture. A six-apse church in Brnaze, situated at the site presently occupied by a football field, is described in greater detail. Some preserved remains of an early-Christian church in Otok are mentioned, and an account is given of a church in Koljani, from which many valuable fragments of stone plastics have been preserved. The church was however fully demolished by inadequate explorations, and is now situated at the bank of the Peru a Lake. The Church of St. Salvation in Cetina, with the best preserved old bell tower in Dalmatia, is described in the final part of the article. This church confirms that a strong link existed between the Franks and Croats in the early 9th century, as evidenced by very visible Frankish influences on the church itself. A general impression is that not enough attention is being paid to archaeological sites in the Cetina region, despite the abundance and significance of existing and potential finds.


442 GRA EVINAR 60 (2008) 5

i nekoliko manjih kohorti i drugih pomo nih jedinica. Dakako da su Rimljani u plodnim poljima uz rije-ku kao i drugdje gradili monumen-talna stambena i gospodarska zdanja (villa rustica) iji su ostatci i danas uo ljivi na dvadesetak mjesta. Pod rimskom je vlaš u Cetinska kra-jina bila sve do propasti Zapadnoga Rimskog Carstva (481.) kada je Dal-maciju osvojio germanski vojskovo-

a Odoakar. Kada su Odoakara 493. porazili Isto ni Goti, cijelo je podru jeod mora do Drave (sa sjedištem u Saloni) bilo u sastavu jedinstvene vojne upravne jedinice. To je trajalo sve do 535. kada je državu Isto nih Gota napao isto norimski (bizants-ki) car Justinijan I. U dugotrajnom je ratu država Isto nih Gota bila pot-puno uništena. Bizantsko je Carstvo za Justinijana i njegovih nasljednika izgradilo duž cijele Cetinske krajine fortifikacijski sustav s nizom utvr e-nih gradova, samostalnih utvrda i stražarnica iji su tragovi i danas vidljivi (sinjski Grad, a vina, Ru-da, Udovi i i i Gala). Ostatci utvrda svjedo e o tome da je podru je Ce-tinske krajine bilo krajem 6. st. gra-ni ni prostor pridošlog avarskog, slavenskog stanovništva i naposljet-ku hrvatskog te romaniziranog sta-novništva. Granica je u 7. i 8. st. bila upravo na rijeci Cetini. O razgrani-enju pridošloga i romaniziranog

stanovništva dodatno svjedo e i to-ponimi. Naime, na lijevoj strani Ce-tine nema preživjelih predslavenskih toponima, dok su na desnoj obali vrlo esti – Trilj (Tilurium), Sinj (Osinuium) i Dicmo (Decimin).

Unato jakom obrambenom sustavu, bizantsku su vlast u Cetinskoj kraji-ni srušili Slaveni (Hrvati) i Avari koji su u prvom naletu osvojili nje-zine sjeveroisto ne dijelove i uspos-tavili vlast na rijeci Cetini, a u dru-gom naletu doseljavanja i preostali dio Cetinske krajine. Prekretnicu je u povijesti Cetinske krajine imalo Frana ko Carstvo pod ijim se politi kim utjecajem u 9. st.

oblikovala Cetinska županija, a ona se u 10. st. prvi put spominje u sas-tavu Hrvatske.

ini se da je prostor Cetinske kraji-ne za ugarsko-hrvatskih kraljeva bio znatno napu en i da je doživio sna-žan gospodarski razvoj. U po etku je cetinski prostor bio kraljevo dob-ro, a potom u vlasništvu Splitske nadbiskupije (1078.-1210.), kneza Domalda (1210. - nakon 1243.), kne-zova Bribirskih (prije 1272.-1322.), kraljeva Karla I. Roberta i Dudovika I. Velikog, knezova Nelip i a (1345.-1434.), Frankopana (1434.1437.),

Talovaca (1437. - nakon 1453.) i Ulricha Celjskog (1456.). Nakon što je Ulrich iste godine poginuo u Be-

ogradu kao posljednji muški izdanak toga velikaškog roda, došlo je do borbe koja je završila 1459. kada je ve e dijelove Cetinske krajine zapo-sjeo ban Petar Špiran i (poslije ce-tinski i kliški knez), a dijelove oko plemi kog grada a vine herceg Stjepan Vuk i Kosa a. Nakon bana Pavla cetinsko je kneštvo prešlo u posjed hrvatsko-ugarskog kralja Ma-tije Korvina i njegovih nasljednika. Turci su cetinski prostor pokušavali

Smještaj starokrš anskih i predromani kih crkava u Cetinjskoj krajini: 1. Sv. Mihovil, 2. Mirine u Otoku, 3. Crkvina u Gornjim Koljanima, 4. Sv. Spas, 5. Okolište blizu Trilja, 6. Greb ine u Grabu, 7. predromani ka crkva u Gali, 8. starokrš anska crkva u Sinju, 9. starokrš anska crkva u Potravlju, 10. crkva u Vu ipolju, 11. Sv. Mihovil u Kijevu


GRA EVINAR 60 (2008) 5 443

zauzeti u nekoliko pokušaja krajem 15. i po etkom 16. st., a Sinj je os-vojen 1513. ili 1516. godine. To je uzrokovalo veliko iseljavanje stanov-ništva, uglavnom na sjevernodalma-tinske otoke i u Slavoniju, a Cetins-ka je krajina bila podijeljena u nahi-ju Vrliku i nahiju Sinj i Cetina. Te su nahije najprije bile u sastavu vi-lajeta Hrvati sa sjedištem u Sinju, a poslije u sastavu Kliškog sandžaka. Završetkom Morejskoga rata i mi-rom u Srijemskim Karlovcima (1699.) ve i je dio Cetinske krajine pripao Mleta koj Republici koja je po ela organizirati vojnu granice sa sjediš-tem u Sinju. Do potpunog je ustroja Cetinske krajine kao jedinstvenoga vojno-upravnoga podru ja mleta kevojne granice došlo tek nakon mira u Požarevcu (1715.) kada je stavlje-na pod zapovjedništvo krajinskoga pukovnika. Budu i da je status vojne granice Cetinska krajina zadržala sve do pro-pasti Mleta ke Republike 1797., ona je poput ostalih dijelova Dalmacije, ostala bez ikakva gospodarskog raz-vitka. Stanje se nešto popravilo za kratkotrajne francuske uprave (1809-1815.), a Sinj i Krajina znatnije pro-mjene doživljavaju tek u drugoj po-lovici 19. i po etkom 20. st. U Sinju je 1853. otvorena klasi na gimnazi-ja, prva viša škola u Habsburškoj Monarhiji na hrvatskom jeziku, a nedugo potom pri gimnaziji je osno-van i jedan od prvih naših arheološ-kih muzeja – Muzej starina koji i danas djeluje kao Arheološka zbirka Franjeva kog samostana. Valja re ida je to bila etvrta naša muzejska ustanova nakon Splita (1820.), Zad-ra (1830.) i Zagreba (1846.). Prva su arheološka istraživanja u Cetinskoj krajini zapo ela tek kra-jem 18. st., za razliku od ostalih di-jelova Dalmacije gdje su prvi poku-šaji istraživanja zabilježeni znatno prije. Prve su arheološke bilješke, uglavnom u Aequumu, donijeli tali-janski autori, me u kojima i slavni Alberto Fortis (1741.-1803.), ali i

mladi Sinjanin Ivan Lovri (1754.-1777.), student medicine u Padovi. Stvarni po etak arheoloških istraži-vanja i skupljanja arheoloških pred-meta zapo eo 1860. kada je u itlu-ku slu ajno prona ena vješto obra-

ena mramorna šaka koja je o itopripadala skulpturi nadnaravne veli-ine. Potom je u arheološkim istraži-

vanjima pod vodstvom fra Konstan-tina Matasa prona ena glava mramor-ne statue Herakla i to je potaknulo osnivanje muzeja. Zanimanje za sta-rine bilo je potaknuto i privatnim kolekcionarstvom, posebno numiz-mati kim, koje je tada bilo vrlo raz-vijeno me u pripadnicima uglednih sinjskih obitelji, ali nažalost ni jedna od tih vrijednih zbirka nije sa uvana.

U drugoj polovici 19. i po etkom 20 st. arheološka su se istraživanja raz-vijala u dva smjera. Jedan su zastu-pali profesori sinjske gimnazije uz podršku Arheološkog muzeja u Spli-tu, a odnosi se ponajprije na ispiti-vanja uglavnom anti kih spomenika uz srednji tok Cetine (ponajprije u

itluku). Drugi je smjer podržavalo 1887. osnovano Kninsko starinarsko društvo (poslije Prvi muzej hrvatskih starina u Kninu, danas Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu) koje je uz pomo povjereni-ka ili stru nih arheologa (iz Zagreba i Sarajeva) poticalo istraživanja uz gornji tok Cetine, ponajprije na sred-njovjekovnih lokalitetima. No valja re i da se i u jednom i u drugom slu-aju radilo o amaterima koji nisu

vodili ra una ni o najosnovnijim podacima, ak ni o mjestu nalaza, pa sve istraženo esto ima malu znanst-venu vrijednost. Tome su pridonij-ele i nesretne okolnosti, posebno u II. svjetskom ratu, kada je 1942. in-ventar kninskog muzeja preseljen u Sinj, a potom 1945. u Split, a u bom-bardiranjima Sinja 1943. stradala je cjelokupna dokumentacija franjeva ke zbirke. Ipak ostali su sa uvani lanci i rasprave tiskani u stru nim asopi-sima koji su tih godina pokrenuti u Splitu, Zagrebu i Kninu, gdje su dje-

lovali klasici naše arheologije – don Frane Buli (1846.-1934.), don Šime Ljubi (1822.-1896.) i fra Lujo Ma-run (1857.-1939.).

Ipak ti su se lanci uglavnom ogra-ni avali na popis spomenika i obavi-jesti o najzna ajnijim nalazima, a nerijetko se bez dovoljno stru nog znanja neuspješno pokušavalo riješi-ti pojedine stru ne probleme. Mnogi nisu bili ni minimalno stru no ospo-sobljeni niti su imali terenskog iskus-tva, a posebno je bio zapam en vrli ki paroh Petar Stani koji je istraživao srednjovjekovnu crkvu i groblje u Gornjim Koljanima i anti ko nala-zište u Barleku. U potrazi za anti -kim spolijama u zidovima potpuno je prekopao groblje i crkvu u Kolja-nima, a nije bolje prošao ni anti ki graditeljski sklop u Barleku. O Sta-ni evim je istraživanjima, koja je znao obavljati i svojevoljno, slavni istraživa i direktor Zemaljskog mu-zeja BiH u Sarajevu Carl Patsch (1865.-1945.) doslovno napisao: "On je potaknuo i druga lica na is-kopavanja, što je dovelo upravo do starinarskog plja kanja" [1].

Na sre u u istraživanjima u Cetins-koj krajini sudjelovali su i ugledni istraživa i, poput ve spomenutih Buli a i Patscha, ali i Josip Ala evii Frano Radi , a nalazišta su posje i-vali i mnogi slavni europski lingvisti i arheolozi, primjerice Otto Hirsch-feld, Robert Schneider, Carlo Masner i Otto Berndorf. Pove ano zanima-nje doma ih i stranih arheologa te privatnih kolekcionara uo ilo je i lokalno stanovništvo i vrlo brzo shva-tilo da se pronalaženjem ostataka može i zaraditi pa je tako spašen velik broj pojedina nih spomenika. Ipak kao i drugdje u Europi, poseb-no u srednjoj Italiji, išlo se i u drugu krajnost, pa su se po ele proizvoditi i krivotvorine. U tome je prednja iodaroviti gardunski kova Petar Pezelj koji je lijevao razli ite bron ane pred-mete i umjetno ih patinirao te uspio prevariti mnoge ugledne svjetske stru njake. Oni su ih otkupljivali za


444 GRA EVINAR 60 (2008) 5

kolekcionare i muzeje, primjerice u Be u i Sarajevu. Ipak je raskrinkan vrlo brzo, ali ponajprije zbog nespret-nog trgovanja [1], [2].

Prava su i temeljita arheološka istra-živanja zapo ela izme u dva svjets-ka rata, a posebno od 1945. godine te se nastavljaju i danas. No dojam je da se u tom kraju, bogatom sva-kovrsnim arheološkim nalazištima, od kojih su mnoga nepovratno uniš-tena, ipak ne istražuje ni dovoljno temeljito ni dovoljno esto. To se zaklju uje prema brojnim prona e-nim tragovima predromani kih crka-va ija nalazišta uop e nisu do kraja istražena.

Crkva Sv. Mihovila u Brnazama

U Brnazama na isto nim padinama Ivkovi glavice, brda koje duboko zadire u zapadni rub Sinjskog polja, nekad se nalazila crkva Sv. Mihovila, jedna od naših šesterokonhalnih (šesteroapsidalnih) crkava s kraja 9. st. kakvih se iz tog doba mnogo pro-našlo u prostoru uokolo Zadra i Splita. Neki su ih nabrojili 8, a neki ak i 10.

Crkva je gra ena na položaju koji su mještani nazivali i Manda eva i Bu-narska glavica, ali i Miolja a odnos-no Mijolja a i u posljednje vrijeme

Melja a, a ta imena o ito potje u od naziva crkve.

Crkva je izgra ena na kompleksnom arheološkom nalazištu koje je najprije bilo gradinsko naselje, potom anti -ko, a ispod predromani ke crkve pro-na eni su i neznatni tragovi starokrš-anske memorije. Šesteroapsidalnu

je crkvu bilo prekrilo staro srednjo-

vjekovno groblje s ukupno 109 istra-ženih grobova, a zaštitna je istraži-vanja obavio Stjepan Gunja a 1947. [4]. Iz jedva naslu enog tlocrta, ko-jemu su brojni ukopi neke dijelove zidova potpuno uništili, teško je o

izgledu crkve bilo što zaklju iti, ali ini se da je bila rije o ne odviše

pravilnoj šesteroapsidalnoj crkvi ko-ja je vjerojatno sli ila obližnjoj crk-

vi Sv. Trojice u Splitu. Sada me u-tim nije ništa mogu e utvrditi jer su svi tragovi nepovratno uništeni.

U istraživanjima toga složenoga ar-heološkog nalazišta prona eni su re-ljefni ulomci dvaju pluteja starokrš-anske crkve (ukrašeni prizorima

euharistije i starozavjetnog prizora o Joni), što prema obradi upu uje na

salonitaski krug prije 6. st. U sloju je ispod toga, uz dijelove anti kog graditeljstva, prona eno i više ulo-maka anti kih kerami kih posuda, nešto bron anog novca i jedan žrt-venik. Prona eno je i nešto prapo-vijesnih tragova (ulomaka kerami -kih posuda i kamena sjekira), ali i ostatci kamenog namještaja crkve iz ranoga srednjeg vijeka. Radi se o prozorskoj tranzeni i pilastru oltarne pregrade ija obrada upu uje na pri-morski splitsko-trogirski krug. Vjero-jatno je stoga crkva nastala krajem 9. st. u doba kneza Branimira kada je umjesto preminulog Marina na duž-nost splitskog nadbiskupa stupio nin-ski i hrvatski biskup Teodozije. Va-lja re i da su dijelovi oltarne pregra-de ukrašene pleterom i luka s kuka-ma bili prona eni u zidovima okol-nih ku a. Crkva je, ini se, potpuno srušena u 13. st., vjerojatno u tatarskoj navali i nikad potom nije obnovljena [1], [2], [5]. Ono što se dogodilo s ovim slože-nim nalazištem zaista zaslužuje po-sebnu pozornost. ini se da su pos-ljednji ostatci nalazišta uništeni još 1949. zbog iskapanja pijeska i da od cijeloga nalazišta, na kojemu su bili

Pretpostavljeni tlocrt i izgled crkve Sv. Mihovila

Istraživanja na Ivkovi glavici u Brnazama –vide se tragovi anti ke gra evine, starokrš anske crkve (zatamnjeno) i predromani ke crkve Sv. Mihovila


GRA EVINAR 60 (2008) 5 445

prapovijesna gradina, anti ka gra e-vina, ranokrš anska crkva, srednjo-vjekovna crkva Sv. Mihovila i mnoš-tvo srednjovjekovnih grobova, dakle povijesnih tragova iz više tisu lje a,nije doista ostalo ništa. Zapravo bilo bi nepošteno kada bi se reklo da nema ni ega jer je na tome prostoru nedavno ure eno i sve ano otvoreno suvremeno novo nogometno igrališ-te koje se, dakako, zove: Športski centar Sveti Mihovil, Brnaze-Melja-a, Sinj. Oni malobrojni koji se još

sje aju gdje se crkva nekad nalazila uvjeravali su nas da je bila na zapad-nom dijelu, prakti ki u šesnaestercu ili korneru današnjeg igrališta. No poslije smo usporedbom tlocrta i njihovih mjerila utvrdili da je ipak bila isto nije, možda ak i na samom centru.

Pažljivo smo obišli sav okoliš igra-lišta i nismo pronašli nikakvih kame-nih tragova, što bi zaista bilo neobi nonakon iskopa teškim strojevima, a

nismo uspjeli doznati ni je li netko barem kontrolirao iskop pri odvože-nju na odlagalište.

Stoga od negdašnje crkve nije ostalo ništa osim naziva jednoga novoga nogometnog igrališta i jednog crteža na obližnjoj betonskoj pozornici is-pred koje se, kako kažu, održava na-vodno slavni Brnaški dernek. To je vjerojatno ujedno i jedini poznati crtež crkve (iako upitne vjerodostoj-nosti) kojoj su potpuno zatrti svi tra-govi.

Crkva na položaju Mirine u OtokuMirine su kasnoanti ki sakralni kom-pleks s grobljem u Otoku, nedaleko negdašnjega rije nog otoka Dugiš i od lijeve obale Cetine udaljeno ot-prilike 400 m. Otkrili su ga sasvim slu ajno arheolozi Branimir Gabri-evi i Antun Ercegovi tijekom is-

traživanja sojeni kog naselja iz neo-litika na Dugišu. Ime Mirine dugo je

živjelo u narodu iako je cijeli kom-pleks bio zatrpan zemljom, a sli nise nazivi (mirus – zid) mogu prona ina Bra u i na Krku. Prvi su tragovi prona eni prije II. svjetskog rata kada je neki seljak pri oranju pronašao nekoliko ulomaka figuralne i ornamentalne plastike koji su bili dospjeli u splitski Arhe-ološki muzej i prema stilskim zna-ajkama svrstani u specifi ni kasno-

anti ki krug, poznat po prona enimspomenicima u Bosni.

Dok su spomenuti arheolozi otkopa-vali na sasvim drugom mjestu, sjetili su se prona enih fragmenata i uz po-mo mještana utvrdili mjesto nalaza. Nakon samo nekoliko dana kopanja prona en je zid velike jednobrodne bazilike razmjerno velikih dimenzija (duge 23 m). Radi se o gotovo kvad-ratnoj gra evini s polukružnom ap-sidom koja je opremljena klupom za sve enike i katedrom. Sa svih se stra-na na osnovni kompleks naslanjaju aneksi razli itih dimenzija i namje-ne. U složenom je narteksu na zapad-nom pro elju bila grobna komora iako su grobovi na eni i na drugim mjestima u crkvi. U prostoriji s juž-ne strane svetišta nalazila se i krsti-onica s piscinom (bazenom) križnog tlocrta. Uz gra evne je ostatke pro-na eno dosta dekorativne kamene plastike osebujne ornamentike, s figuralnim i geometrijskim motivi-ma, a osobitost je pojava dvostrukog pletera s reljefnim ispup enjem, uk-rašena kružnicama i kruži ima. Pro-na en je i jedan sarkofag iz istog doba kada je crkva gra ena koji je bio ukrašen reljefnim križem u kruž-nom okviru. Gabri evi je crkvu djelomi no kon-zervirao, ali o nalazima nije ništa napisao osim u Slobodnoj Dalmaciji1955. ini se da ni istraživanja nisu bila osobito temeljita jer je bilo tra-gova i na širem prostoru, pa je bilo pretpostavki da je tu bio i starokrš-anski samostan, što me utim nisu

potvrdila i georezistentna mjerenja 1985. Crkvu je s obzirom na bapti-sterij proglasio biskupskom, pozvavši se na provincijske sinode održane 530. i 533. u Saloni kada je široki kopneni dio goleme Salonitanske nadbiskupije, koja se prostirala do današnje planine Vlaši u Bosni, razdijeljen na tri nove biskupije: Mucrum na jugu, Sanseterum na ju-goistoku i Ludrum na sjeverozapa-du. Stoga je pretpostavio da je Lud-rum bio zapravo današnji Otok, a da je prona ena bazilika zapravo bila biskupska crkva.

Ulomci natpisnih greda i oltarne pregrade crkve Sv. Mihovila

Nogometno igralište je na mjestu gdje je bila crkva Sv. Mihovila

Pogled iz zraka na ostatke starokrš anske crkve u Otoku


446 GRA EVINAR 60 (2008) 5

Ipak to su osporavali mnogi autori, a posebno Ante Miloševi [2] koji je utvrdio da je u odlukama sinoda iz 533. utvr ena južna me a nove bis-

kupije i da njezinu južnu granicu odre uju podru ja prijašnjih anti -kih naselja – Magnum, Aequum i Salviae. To zna i da je granica išla prostorom današnjega Drniškoga, Hrvata koga i Glamo koga polja, a da ostale me e nisu ni navedene jer su bile sukladne s granicama Salo-nitanske nadbiskupe. Stoga je nedvoj-beno da u Otoku, koji je kao i cijeli prostor uz srednji tok Cetine ostao u sastavu nadbiskupije, nikako nije moglo biti sjedište biskupije Ludrum. Štoviše spomenuo je i da je ona bila znatno sjevernije, možda i na pros-toru današnjeg naselja Biskupije, kako je to davno bio predložio Vje-koslav Klai .

No neobi na plastika koje nije bilo na prostoru Salonitanske biskupije te postojanje relativne velike crkve na prostoru gdje prije ni poslije nije bilo nikakva ukapanja, što je ina e

pravilo na cijelom prostoru Dalma-cije i susjednih krajeva, potaknuli su ga na jedan smjeli zaklju ak da su crkvu u 7. st. izgradile izbjeglice

koje su se povla ile pred avaro-sla-venskom najezdom, možda ak i iz Sirmija, na prostoru koji je u to doba bio relativno siguran. Potkrijepio je to i sarkofagom sirmijske opatice u Manastirinama u Saloni. Pozvao se i na tvrdnje Konstantina VII. Porfiro-geneta koji je zauzimanje Salone tu-ma io odmazdom avaro-slavenskih plemena za plja kanje njihovog pros-tora s lijeve strane Cetine od strane romanskog stanovništva. Stoga su im jednom postavili zasjedu, pobije-dili ih, oduzeli im oružje i zastave i tako preobu eni slobodno prošli pok-raj Klisa i razorili Salonu. Poslije se situacija smirila, posebno i zato što je granica na Cetini prema tragovi-ma postojala još i u prvim desetlje-ima 8. st. [1], [2].

Valja dodati da Branka Migotti [5], koja tako er ne vjeruje da je u Oto-ku bila biskupija, pretpostavlja da je crkva u Mirinama bila posve ena Sv. Luki evan elistu jer je tom sve-cu, kao jedina u Cetinskoj krajini, posve ena i župna crkva u Otoku te da je na nju ta posveta prenesena [5].

Crkvina u Gornjim Koljanima

Prostor gornjeg toka i izvora Cetine bio je, rekli smo ve , odavno nase-ljen, a ak je u ranom bron anomdobu ovdje bila i dotad nepoznata prapovijesna skupina, nazvana cetin-ska kultura, a koja je poslije prepoz-nata na podru ju srednjodalmatins-

kih otoka do Drine i od sjevernodal-matinskih prostora do Epira u današ-njoj Gr koj. Taj je prostor obilovao brojnim ilirskim gradinama, a i Dal-mati su se ovdje najdulje opirali ro-manizaciji. Štoviše kada su u posljed-njim stolje ima rimske vladavine u 5. i 6. st. na prostore gornjocetins-kog podru ja stigli novi narodi, ro-manizirano je stanovništvo ponovno naselilo stara gradinska naselja.

U 9. st. došlo je do mirnijih godina, a vrijeme je to i prve organizirane hrvatske države na elu s knezom i županima, a grade se i prve hrvatske crkve u Koljanima i u Vrh Rici. Na-selje u Koljanima oduvijek je bilo jedno od važnijih na prostorima na-domak izvora Cetine, pa su tu bila velika prapovijesne naselja (Cigans-ka i Modri a gradina), a poslije i an-ti ko naselje (u Reljinoj ogradi) koje je stolje ima nadziralo glavni rije ni prijelaz na tom mjestu. Tu su Mle-ani u 17. st. bili izgradili tzv. Vukovi-a most – najduži most u Dalmaciji.

Uz taj su prijelaz prona eni vrlo vri-jedni predmeti – ma evi i ostruge.

Sadašnji izgled Crkvine u Gornjim Koljanima na obali Peru kog jezera

Na položaju Crkvina u Gornjim Ko-ljanima, zapadno od zaseoka Bod-ruši i, na lokalitetu koji je danas na obali Peru kog jezera, bili su temelj-ni ostatci velike starohrvatske crkve. Me utim nesretno provedena arheo-loška istraživanjima krajem 19. i po-etkom 20. st., koja smo ve spomi-

njali, a još više temeljito kr enje te-rena za vinograd 1936., gotovo su u cijelosti uništili sve tragovea. Stoga ni revizijska istraživanja 1956., pro-vedena prije punjenja akumulacije

Ostatci crkve na položaju Mirine u Otoku

Ostatci krstionice starokrš anske crkve u Otoku


GRA EVINAR 60 (2008) 5 447

HE Peru a, nisu donijela nikakve nove spoznaje.

Jedini sa uvani tlocrt crkve u Gornjim Koljanima (F. Radi )

Okvir bo nih vrata preklesan od nadvratnika starokrš anske crkve u Gornjim Koljanima

Prema jedinom dosad poznatom tlo-crtu, koji je nakon završenih istraži-vanja objavio Frano Radi , može se

raspoznati da se radilo o jednoj rela-tivno uskoj trobrodnoj crkvi koja je vjerojatno imala zvonik (wetswerk) na zapadnom pro elju. Duljina sa u-vanih bo nih ostataka (bez svetišta) iznosila je 13 m, a širina 5,7 m. Uo-kolo crkve bilo je mnogo grobova, a prona eni su i anti ki tragovi, tako da se pretpostavlja da je predroma-ni ka crkva izgra ena me u anti -kim ostatcima. ini se da je tu nekad bila i ranokrš anska crkva, a o tome su ponajprije svjedo ili ranokrš an-ski ulomci – dio kapitela i oranta (starokrš anski stoje i ženski lik s rukama sklopljenim za molitvu). No ti su tragovi u me uvremenu nestali [5]. Ipak je jedan starokrš anski ele-ment sa uvan. Rije je o nadvratni-ku s vjerojatno bo nih vrata koji je preklesan u ranom srednjem vijeku i od kojega su preostala dva uklesana križa na krajevima. No zato je iz predromani ke crkve u Gornjim Koljanima sa uvana gotovo cij-ela oltarna pregrada koja pripada najljep-šim primjercima ranosrednjovjekov-ne umjetnosti u Hr-vatskoj. Rekonstruk-cija u Muzeju hrvat-skih arheoloških

spomenika u Splitu široka je 5,7 m, što upravo odgovara širini crkve koju je istražio Frano Radi . Plutej oltarne pregrade s mrežom od trop-rutog pletera koju u tri vodoravna niza ini niz ornamenata od 18 kruž-nih polja, a u njima su naizmjeni no isklesani reljefi ptica, rozeta i tzv. Salomonov vor svakako jedan od najljepših klesarskih proizvoda sta-rohrvatske umjetnosti.

Ako dakle stare i raskošne crkve, gra ene krajem 9. ili po etkom 10. st., više nema ni u tragovima, ipak svojim prije prikupljenim ostatcima plijeni svojom ljepotom. Štoviše uo-ena je stilska podudarnost koljan-

ske skulpture s onom istodobnom iz Biskupije kod Knina, što zna i da je cijeli gornjocetinski prostor bio u sas-tavu srednjovjekovne kninske župe.

No nije crkva u Gornjim Koljanima bila raskošna samo po svom kame-nom namještaju. U grobovima u

crkvi i izvan nje bili su raznovrsni prilozi, poput ma eva, ostruga i raz-li itih naušnica (posebno jednojagod-nih, tzv. sljepoo ni arski). Ve ina je grobova bila pokrivena nadgrobnim spomenicima, ali su ih mještani raz-nijeli i prije prvih Stani evih istraži-vanja. Prema Stani evim tvrdnjama u crkvu je bilo ugra eno dvadesetak ulomaka anti kih natpisa i drugih anti kih spomenika. Ve ina ih je da-nas u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika i u Arheološkom muzeju

Rekonstruirana oltarna pregrada crkve u Gornjim Koljanima

Plutej oltarne pregrade crkve u Gornjim Koljanima


448 GRA EVINAR 60 (2008) 5

u Splitu. Dio je nalaza u grobovima prona en i tijekom revizijskih istra-živanja, a tada su na eni i novi ulomci starokrš anskih i predromani kih di-jelova crkvenog namještaja.

Položaj groblja i crkve u Gornim Koljanima za posljednjih arheoloških istraživanja

Oko crkve je bilo formirano groblje koje je služilo za pokapanja sve do po etka 16. st., a veli ina tog grob-lja svjedo i da je rije o jednom od najve ih hrvatskih groblja i naselja u gornjoj Cetini uop e. Kada je crk-va srušena nije poznato, no vjerojat-no je to bilo najkasnije u 13. st., jer su mnogi spoliji prona eni u okol-nim mla im crkvama. Kao posebnu zanimljivost valja spomenuti da je karoliški ma tipa X, prona en u jednom grobu u Koljanima, prije pe-desetak godina poklonjen ondašnjem etiopskom caru Heile Selasiu za nje-gova boravka u Splitu [1], [6].

Crkva Sv. Spasa u Vrh Rici

Crkva Sv. Spasa u selu Cetina, juž-no od naselja Milaši i uz sjeverni rub Cetinskog polja, nesumnjivo je jedna od najpoznatijih, najvrjednijih i najslavnijih hrvatskih crkava. Uos-talom to je najstariji gotovo u cije-losti sa uvani zvonik u Dalmaciji, a time i u Hrvatskoj. Za slavu koju Sv. Spas uživa dovoljno je re i da je jedan cijeli broj Starohrvatske pros-vjete, svezak 22. iz 1995., kojim je proslavljena stogodišnjica izlaženja tog asopisa, u cijelosti posve en toj crkvi. Gra ena je u posljednjoj et-vrtini 9. st., u vrijeme hrvatskog kneza Branimira, a dali su je izgraditi, svje-do i nam natpis na kamenim greda-ma otlarne pregrade, u slavu Kristo-vu, za spas svojih duša, uresiti (knin-

ski) župan Gostiha, majka mu Nemi-ra i njegovi sinovi.

Crkva je trudom i marom Stjepana Gunja e [7] 1947. i 1954. godine temeljito istražena i konzervirana, a to što je mnogi drže najvrjednijim graditeljskim dometom starohrvat-skog graditeljstva iz vremena narod-nih vladara ponajviše zahvaljuje i-njenici da je i jedina crkva kojoj su zidovi sa uvani do visine krova. U sebi je ujedinila i za hrvatsku i za europsku predromaniku nekoliko

novih i izvornih graditeljskih rješe-nja: trikohalno svetište, dvokatni predbrod (westwerk) na zapadu uz glavni brod, zvonik na zapadnom pro elju i niz polukružnih kontrafo-ra na vanjskom plaštu koji je svojst-ven starohrvatskim crkvama oko središta stare hrvatske države, pa se stoga nazivaju "kraljevskom predro-manikom", što je izraz koji je prvi uveo Vladimir Gvoz-danovi (Goss). Pripa-da grupi jednobrodnih longitudinalnih gra e-vina sa zvonikom na pro elju i troapsidnim svetištem na istoku (da-našnja je etvrtasta ap-sida podignuta u 13. ili 14. st. na mjestu polu-kružne). Upravo karakteristi no trikonhalno svetište ko-je ini polovica šeste-rolista, upu uje na pret-postavku da se crkva tipološki naslanja na starokrš anske uzore i na centralne crkvene gra evine, koje su dos-ta este u hrvatskom graditeljstvu izme u 9. i 11. st., te da je na od-

re en na in svojim tlocrtom prijelaz-ni graditeljski tip iz slobodnih cen-tralnih gra evina našega crkvenog graditeljstva prema novim i monu-mentalnijim oblicima ija je gradnja u Hrvatskoj ustaljena tijekom 11. st.

U 13. i 14. st. uz sjeverni je zid do-gra eno nekoliko prostorija, a ve ije dio izvornog svetišta, koje je uk-lju ivalo trijumfalni luk i središnju polukružnu apsidu, srušen i pregra-

en u ve spomenutu etvrtastu i nepravilnu apsidu. Kao jedan od dokaza te kasnosrednjovjekovne pregradnje na sjevernom je pilastru trijumfalnog luka stajao ugra eni ulomak s ranosrednjovjekovnim pleterom koji su sredinom 1983. dali

Crkva Sv. Spasa i groblje snimljeno iz zraka

Tlocrt crkve Sv. Spasa

Novi kamen s pleterom na mjesstu otu enog


GRA EVINAR 60 (2008) 5 449

otu i pravoslavni sve enici iz mana-stira Dragovi , vjerojatno sa željom da izbrišu tragove starohrvatskog postanka i katoli ke pripadnosti. Iste su godine na crkvi suhozidom bili pregra eni svi prozori, a na vrata sjevernog zida i na zapadno pro elje stavljena željezna vrata. Tom je pri-godom bio betoniran i gljivasti luk

na vratima sjevernog broda. Sre om danas su sve te neobi ne intervenci-je u graditeljsku baštinu uklonjene, a i na mjestu otu enog pletera postav-ljen je novi isklesani kamen.

Jaki polukružni kontrafori s vanjske strane bo nih zidova nude mogu -nost da je crkva možda u potpunosti bila presvo ena, posebno i stoga što

su tragovi presvo enja sa uvani u me ukatnim konstrukcijama predbro-da i zvonika. No pravilno raspore eni etvrtasti polupiloni mogu upu i-vati i na neka druga rješenja presvo enja glavnog broda. Stoga Tomislav Marasovi [8] drži da zasad najisprav-nije rješenje svodova crkve prikazuje njezina maketa u Muzeju hrvat-skih arheoloških spo-menika, gdje svodovi nisu do kraja riješeni.

Ipak drži da s obzirom na organizaciju prostora crkva ima ak šest za-sebnih prostornih cjelina: nad prizemljem i prvim katom zvonika, nad pri-zemljem i prvim katom predbroda, nad brodom

i nad trikonhalnim svetištem. Svod prizemlja zvonika je ba vast i slijedi uzdužnu os crkve, a svod prvog kata je križno-kupolnog tipa. Svod pri-zemlja predboda, iako vrlo slabo sa uvan, imao je lezene i pojasnice koje su bo ne prostore dijelili ba -vastim svodom, a središnji je prostor bio etvrtasta tlocrta i križno-kupol-no presvo en. Svodovni sustav gor-njeg prostora predbroda nije sa u-van, ali je vjerojatno slijedio onaj u prizemlju, a bio je možda natkriven dvostrešnim krovom od kamenih plo a. Nad crkvenim brodom goto-vo je sasvim sigurno bio ba vasti svod, a obli su kontrafori imali funk-ciju pridržavanja, dok postojanje kupole tek treba istražiti. Svodovni sustav prezbiterija temeljio se na pojasnicama i lezenama u bo nim apsidama, a svetište je bilo nadsvo-

eno polukalotom koju su raš la-njivale i podupirale polukalotea u apsidama.

Unutrašnjost westwerka crkve Sv. Spasa

Najvažnija je i najzna ajnija inova-cija crkve Sv. Spasa je preuzeta iz karolinškoga crkvenog graditeljstva koji je temeljen na novoj zapadno-europskoj liturgiji. To je tzv. west-werk, koji se još naziva i zapadno zdanje, zapadni korpus, predcrkva, antéglise i occidendal, a može se prepoznati i u crkvi Sv. Lovre u Zadru, ali i temeljima mnogih dru-gih onodobnih crkava u Dalmaciji.

Pogled na crkvu Sv. Spasa s grobljanske ograde

Zvonik crkve Sv. Spasa, najo uvaniji predromani ki zvonik u Hrvatskoj


450 GRA EVINAR 60 (2008) 5

Nastanak i svrha westwerka tuma ise kao dvokatni prostor koji je pri-vatna kapela vladara ili nekog dru-gog velikodostojnika, ali i kao dio kulta Isusa Krista – Spasitelja. Taj se kult štuje u oba prostora predbro-da, u kripti u prizemlju i u kapelici na katu. Kako je ovdje ime donatora crkve poznato s oltarne pregrade, a kako je isto tako iz tog natpisa poz-nato da je crkva bila namijenjena Kristu Spasitelju, time je nedvosmis-leno potvr eno da je westwerk pre-uzet pod karolinškim utjecajem iz zapadnoeuropskoga crkvenog kruga [6], [8], [9].

Crkva Sv. Spasa u Vrh Riki ili Vrh-riki, a neznatni su tragovi tog nase-lja otkopani u Pivnicama, zapadno od crkve Sv. Spasa, bila je vjerojat-

no i župna crkva toga velikog nase-lja, o emu svjedo e i mnogi grobovi uokolo nje, a ukapanja su oko crkve trajala do današnjih vremena. To naselje nije bilo utvr eno i stradalo je ve u prvim turskim prodorima u Cetinsku krajinu (1452. i 1469.). Stanovništvo se razbježalo na sve strane, a zna se da su iz njega potje-cale brojne ugledne hrvatske pleme-nitaške obitelji, izme u ostalih ub-rani i, Križani i, Miho evi i i Beri-

slavi i (Ciprijani i). Dio se stanov-ništva u bijegu pred Turcima sklonio me u zidine nedaleke utvrde Prozor i tako je utemeljena nova Vrhrika odnosno današnja Vrlika.

No nakon odlaska Turaka u 17. st. prostor su naselili srpski doseljenici, a njihovi su potomci po eli svojatati crkvu Sv. Spasa i zabranjivati pris-tup istraživa ima, pa je i fra Lujo Marun koji ju je pokušavao istraži-vati gotovo stradao. Tek se Stjepanu Gunja i nakon II. svjetskog rata pru-žila prilika za temeljita istraživanja iako su mnogi o toj crkvi esto pisa-li (Alberto Fortis, Ivan Lovri , Josip Ala evi , Stjepan Zlatovi , Lujo Ma-run i Ljubo Karaman). Velika je za-sluga Gunja e što je otkrio izvorno isto no pro elje s tri apside i oltarnu pregradu s natpisom te što je utvrdio da je zvonik bio sastavni dio crkve (westwerk) s posebnim ulazom sa sjevera, ali i posebnost i izvornost oblih kontrafora. Na temelju toga je zaklju io da crkva potje e iz 9. st.

Gunja ina su otkri a višestruko pot-vr ena, ali su potaknula brojne ras-prave i razrade. No svojatanja ipak nisu prestajala, o emu svjedo e i

ve opisani doga aji iz 1983. Tije-kom Domovinskog rata u negdašnjoj "Srpskoj republici Krajini" izvjesni je Veljko . Mišina, u nevelikoj knjizi nastaloj uglavnom na temeljima broj-nih tekstova prikupljenih iz beograd-skog tiska, pokušao dokazati kao Sv. Spas pripada Srpskoj pravoslav-noj crkvi i da ju je izgradio "srpski pravoslavni kralj Bosne Tvrtko za svoje srpske podanike na Cetini". Zbog toga crkva nije stradala, a ak su je nastojali i rekonstruirati. Pro-jekt je izradio Ilija Proti , dipl. ing. arh., koji je namjeravao iznad glav-nog broda ispred prezbiterija izgra-diti i kupolu [9].

Uokolo crkve istraženo je ukupno 1162 grobova, a u njima su prona-

eni brojni prilozi, nakita, novca, željeznih noževa, kresiva, ostatci tkanina i sl. Ti su nalazi uglavnom iz 14. i 15. st., a od njih je osobito zanimljiv raskošni goti ki pojas. Naj-vrjedniji je nalaz, pozla ena kadioni-ca, prona ena nedaleko od crkve, koja pripada karolinškom kulturnom krugu, a vjerojatno su ju donijeli fra-na ki misionari koji su pokrštavali Hrvate krajem 8. i po etkom 9. st. [6], [7], [8], [9], [10].

Rekonstrukcija unutarnjeg izgleda westwerka

Obli kontrafori crkve Sv. Spasa


GRA EVINAR 60 (2008) 5 451

Ostale ranokrš anske crkve

Prona eni su tragovi mnogih drugih crkava, pretežno ranokrš anskih, ali uglavnom nisu provedena temeljita istraživanja ili su nalazišta potpuno devastirana tako da ih se više ne može

ni prona i. Tako je u Trilju tijekom gra evinskih radova na položaju Okolište prona ena nekropola s gro-bovima, ali i jedan ukrašeni ranokrš-anski pilastar. Ipak do danas nisu

prona eni tragovi crkve kojoj je pri-padao iako je njezino postojanje spo-menuto u jednom dokumentu iz 7. st. Na položaju Greb ine u Grabu prona eni su ulomci pilastara s tro-prutim pleterom, a u blizini škole u tom mjestu ušlo se u trag apsidnoj gra evini sa stiliziranim etverolis-nim kapitelom, no daljnja istraživa-nja nisu provedena.

U Gali, srednjocetinskom naselju, gdje rijeka svojim rukavcem zatvara oto i Gacko, u melioracijskim je radovima 1950. uništen arheološki lokalitet u kojem su uz gomilu kame-nja stajali i anti ki zidovi znatne vi-sine. Naknadno je Branimir Gabri-evi na osnovi podataka u temelji-

ma rekonstruirao približan tlocrt gra-evine na kojoj nisu uo eni tragovi

apside i koja nužno ne mora biti crk-venog podrijetla. Na istom je lokali-tetu prona en i vrlo zanimljiv plutej oltarne pregrade, koji je stilski sli-an nalazima skulpture iz crkve Sv.

Marte u Bija ima i crkve Sv. Andri-je na iovu, i vjerojatno potje e s kraja 7. ili po etka 8. st. U ovom se mjestu u 17. st. spominju sajmovi Sv. Gale (o tom svecu nismo ništa uspjeli otkriti) koji se održavaju tri puta na godinu, što bi zna ilo da je naziv mjesta zapravo sanktorem i da potje e od sveca kojemu je bila pos-ve ena crkva.

Jedan dokument iz 6. st., koji spomi-nje kastel Asinio, nagovještava pos-tojanje ranokrš anske crkve i u Sinju. Na položaju Op inske lokve u jugo-isto nom dijelu grada po etkom 20. st. prona eni su tragovi nekoga slo-ženoga anti kog zdanja koje je Bu-li oprezno pripisivao crkvi, posebno zato što su radove nadgledali amateri i što nisu dovršeni. Prona eni su i tra-govi mozaika pa se vjerojatno radilo o stambenoj ili termalnoj gra evini koja je naknadno bila prilago ena i

crkvenoj svrsi. Danas na površini nema nikakvih tragova. Valja re ida u itluku (Aequumu) zasad nisu prona eni nikakvi tragovi bilo koje sakralne gra evine.

Plutej oltarne pregrade starokrš anske crkve u Gali

U Potravlju, na lokalitetu Grudine, don Lujo Marun otkrio je krajem 19. st. ranokrš ansku gra evinu koja ni-je bila odve zanimljiva Kninskom starinarskom društvu pa su izvještaji o toj gra evini vrlo oskudni, a dije-lom i proturje ni. Navodno se radilo o velikoj trobrodno bazilici (25 x 21 m) s tri polukružne apside na sjever-noj strani, od kojih je zapadna bila oja ana lezenama i opremljena klu-pom za sve enstvo. U središtu su navodno bili prona eni ostatci mra-mornih stupi a, oltara i ciborija. O toj ranokrš anskoj gra evini u Pot-ravlju, kojoj se danas ne zna ni to an položaj, svjedo e i ostatci crkvenog namještaj na jednoj prona enoj foto-grafiji, a prema kapitelima i prošup-ljenim plutejima ili tranzenama moglo bi se ak zaklju iti da potje u iz 5. st.

U Vu ipolju je utvr ena, iako nije istražena, jedna ranokrš anska gra-

evina. Dijelovi kamenog namješta-ja prona eni su u Dragovi u (pokraj starog manastira) i na još nekim mjes-tima s lijeve strane Cetine u vrli kom kraju, ali je poslije utvr eno da svi potje u iz crkve u Velikim Koljani-

Pilastar oltarne pregrade s položaja Okolište u Trilju

Ulomci kamene plastike iz predromani ke crkve u Grabu


452 GRA EVINAR 60 (2008) 5

ma. U Otiši u su anti ki ostatci bili natjerali Karla Patscha da pretposta-vi postojanje znatne aglomeracije, a na položaju Crkvine ušlo se u trag ranokrš anskoj crkvi s polukružnom apsidom i narteksom, vjerojatno iz 6. st., ali istraživanje nije dovršeno.

U naselju Kijevo, na platou brijega na kojem se danas nalazi i seosko groblje i župna crkva Sv. Mihovila,

Ulomak starokrš anskog pluteja s gradine u Kijevu

koja je minirana 1991. i potom ponov-no obnovljena, pri kopanju novih grobova prona eni su brojni ostatci. Pretežno potje u iz prapovijesnog razdoblja, pa je tu vjerojatno bila zna ajna prapovijesna gradina. No povremeno se pronalaze i ostatci zidova sa žbukom, anti kih tegula, novca te ulomaka anti kih kerami -kih i staklenih posuda. Prona en je i jedan stupi sa sraslim kapitelom te dijelovi oltarnog pluteja. Stoga se vjeruje da je tu postojala i starokrš

anska crkva, vjerojatno iz 6. st., ali su njezini tragovi znatno uništeni pri gradnji nove crkve, koja je na teme-ljima stare, tako er novije, izgra e-na 1933. godine. Nedaleko sadašnje crkve nalaze se dva ste ka (Marun ih 1891. spominje 15), a u jednom je prona en ostruga iz kasnog srednjeg vijeka i jedna pozla ena naušnica [1], [5], [6].

Zaklju ak

Podru je Cetinske krajine bilo je vrlo dobro naseljeno još iz prapovi-jesnih vremena pa stoga obiluje tra-govima brojnih kultura. Šteta je što se o nalazima dugo vremena nije vodila nikakva briga, pa su mnoga prapovijesna, anti ka i srednjovje-kovna nalazišta nepovratno uništena. Poslije su možda i više štete napra-vila nestru na istraživanja, posebno pomama za anti kim nalazima i za ostatcima iz doba nastanka hrvatske državnosti.

Ostala su nalazišta bila uglavnom zanemarena, a nažalost ni danas se ne istražuju neka poznata ili pretpo-stavljena nalazišta, posebno iz raz-doblja ranog krš anstva. No ni briga o postoje im i priznatim nalazištima, od kojih su neka nadaleko poznata i priznata, nije osobita, a o tome svje-do e opisana zbivanja vezana uz cr-kve Sv. Mihovila u Brnazima, even-tualnu crkve Sv. Luke u Otoku, os

tatke crkve u Koljanima ili problemi oko pokušaja svojatanja i krivotvo-renja nastanka crkve Sv. Spasa u Cetini.

IZVORI

[1] Miloševi , A.: Arheološka topografija Cetine, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, Split 1998.

[2] Miloševi , A.: Sinj i Cetina u starohrvatsko doba, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, Split 1996.

[3] Veži , P.: O centralnim gra evinamaZadra i Dalmacije u ranom srednjem vijeku, Diadora (1991.), 13., str. 323-368

[4] Gunja a, S.: Starohrvatska crkva i kasnosrednjovjekovno groblje u Brnazima kod Sinja, Starohrvatska prosvjeta III. (1955.), 4., str. 85-134

[5] Migotti, B.: Ranokrš anska topografija na podru ju izme u Krke i Cetine,JAZU, Zagreb, 1990.

[6] Miloševi , A.: Vrlika – starohrvatska župa Vrh Rika, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, Split 1997.

[7] Gunja a, S.: Radovi na crkvi Sv. Spasa na vrelu Cetine (pretisak), Starohrvatska prosvjeta III. (1995.), 22., str. 29-36

[8] Marasovi , T.: Crkva Sv. Spasa na vrelu Cetine – prilog tipološkoj analizi,Starohrvatska prosvjeta III. (1995.), 22., str. 37-53

[9] Jurkovi , M.: Sv. Spas na vrelu Cetine i problem westwerka u hrvatskoj predromanici, Starohrvatska prosvjeta III. (1995.), 22., str. 55-75

[10] Petriciolli, I.: Crkva Sv. Spasa na vrelu Cetine, Starohrvatska prosvjeta III. (1995.), 22., str. 19-28

Pripremili:

Krešimir Regan, Branko Nadilo

stare crkve u cetinskoj krajini

Documents