STRATEGIJSKE ZNAAJKE

DOMOVINSKOG RATA

TIJEKOM 1991.

Stjepan Sui1

SAETAK: Agresija na Republiku Hrvatsku nije sluajni dogaaj koji se moe i smije promatrati izvan prostorno-vremenskog okvira razvoja strategijske ideje o stvaranju Velike Srbije s jedne i borbe Hrvata za stvaranjem vlastite drave s druge strane. Toj strategiji se morala suprotstaviti druga strategija: stvaranja moderne, demokratske i suverene Republike Hrvatske. U sukobu tih strategija, kao i drugih koje su se tada, kao i danas, sukobljavale na ovom podruju, vodstvo Republike Hrvatske je odnijelo pobjedu. Hrvatski dravni vrh uspjeno je koristio prednosti strategijskih obrambenih i napadnih djelovanja koja su ovisila o prostorno-vremenski-politiki-socijalno-sigurnosnim dogaajima i sudionicima. Uspjehu hrvatskih strategija bitno je pridonijela i snana moralna osobina hrvatskih branitelja.

KLJUNE RIJEI: Domovinski rat, sukob strategija, Velika Srbija, bitka za Vukovar, JNA, agresija, Srbija, Hrvatska.

1 Ovaj tekst je diplomski rad brigadira S. Suia na Ratnoj koli OS RH

dovren u lipnju 2003. Stavovi izneseni u radu izraz su osobnog miljenja autora i ne predstavljaju stavove institucije u kojoj autor radi.

12

NA

TIO

NA

L S

EC

UR

ITY

AN

D T

HE

FU

TU

RE

4

(1

2)

20

11.

Summary: The aggression against the Republic of Croatia is not a random event. It cannot be viewed outside the space-and-time framework of the development of strategic ideas about creation of a Greater Serbia on one side and Croatian tendence for the creation of their own state on the other side. Another strategy had to confront to Grater Serbia strategy: creation of a modern, democratic and sovereign Republic of Croatia. The clash of these strategies, as well as some others that were then, as they are now, conflicted, the Croatian leadership has gained victory. Croatian leadership has successfully used the advantages of strategic defensive and offensive actions that are dependent on the area-time-political-social-security events and participants. Important contribution to the uccess of Croatian strategy was a strong moral character of Croatian defenders.

Keywords: Homeland war, Domovinski rat, conflict of strategies, Greater Serbia, the battle for Vukovar, JNA, aggression, Serbia, Croatia.

Uvod

Rat je oruani sukob u kojemu se suprostavljene strane bore za ostvarivanje odreenih ciljeva politikih, ekonomskih, vojnih. Do rata ne dolazi spontano ve smiljenim planom, u pravilu nakon iscrpljenih drugih sredstava i metoda za postizanje odreenih ciljeva nad nekom klasom ili dravom (politiko-propagandnih, ekonomskih i sl.). Prema tome, rat je smiljen i planiran in da se drugim, nasilnim, sredstvima pokuaju razrijeiti postojee suprotnosti izmeu suprostavljenih drutvenih snaga (strana). Pojava ratova vezana je za nastanak klasnog drutva. Otimanje i pljaka tuih zemalja i bogatstava, potinjavanje i porobljavanje drugih naroda, dakle osvajanja i suprotstavljanja osvajanju, predstavljaju opi cilj i sadraj ratova svih vremena. Razni nazivi za rat imperijalistiki, kolonijalni, nacionalnooslobodilaki, graanski, revolucionarni poblie

13

S.

Su

i

: S

trate

gijs

ke

zn

a

ajk

e D

om

ov

ins

ko

g r

ata

tij

eko

m 1

991

. oznaavaju karakter rata s obzirom na politike ciljeve koji se u njima realiziraju i drutveno-politike snage koje taj rat vode. Za potpuno shvaanje rata jedno od bitnih pitanja odnos je izmeu rata i politike. Rat nikada nije sam sebi cilj, ve je uvijek produenje i sredstvo politike za postizanje odreenih ciljeva. Rat je dravna politika produena drugim sredstvima.

2

Rat je, kao drutvena pojava, stalan predmet izuavanja povjesniara, vojnih teoretiara, sociologa, politologa i drugih. Definirati rat kao drutvenu pojavu znai odrediti mjesto i vrijeme te uzroke i proizale posljedice. Opeprihvaena definicija rata kao oruanog sukoba dviju zaraenih snaga u sebi prikriva niz znaajnih odrednica i povezanosti s drutvenim, politikim, ekonomskim i drugim interesnim podrujima. U ratu kao drutvenoj pojavi sukobljavaju se narodi, drave, nacije, religije ili ideologije radi ostvarenja ekonomskih, politikih, vjerskih i drugih interesa. Uporaba sile je oduvijek bila pojava koja je pratila ljudsko drutvo. Razvoj drutva trajno je slijedio razvoj sredstava i metoda nejednake sile. Njihov osobito sofisticiran razvoj kategoriziran je ulogom drave, kao najznaajniji oblik politike i administrativne organizacije drutva. Temeljni oblici ponaanja drava ostali su politika suradnje i uzajamne pomoi te politika s pozicije sile. Oni postoje praktino otkad postoje i drave. U suvremenom sustavu poprimili su i drugaija obiljeja, jer su se multilateralizmom meunarodnih odnosa komplicirani problemi meunarodne zajednice. Osnovni elementi kojima neka drava za voenje vanjske politike raspolae jesu: diplomacija, javno miljenje i meunarodna propaganda, ekonomska sredstva i instrumenti te vojna sila. Oruane snage osnovni su element za ostvarivanje politike s poloaja sile, znaajan za zatitu dravne stabilnosti zbog ega se razvija usporedno s razvojem drave. U svakom sluaju vojska je izraz drutvenog stanja. U jednopartijskim sustavima logina je intencija (koja je prerasla u zakonitost) da partija nastoji drati vojsku pod svojim nadzorom i izgraditi je u skladu sa svojim interesima i za svoje potrebe. Da bi se mogla razumjeti bit jugoslavenske vojske, nuno je u cjelini proanalizirati drutvo koje ju je i stvorilo.

2 Karl von Clausewitz, O ratu, str. 25.

14

NA

TIO

NA

L S

EC

UR

ITY

AN

D T

HE

FU

TU

RE

4

(1

2)

20

11.

Specifina priroda jugoslavenskog drutva i dravne stranke je vojnu organizaciju potpuno institucionaliziranu u drutveno-politikom sustavu SFRJ. Takve oruane snage omoguile su konzervativnom dijelu najvieg vojnog vodstva da u sprezi s partijsko-politikim vodstvom Srbije i Crne Gore, krizu u Jugoslaviji pretvori u oruani sukob. U vrijeme demokratskih promjena u Europi i raspada istonog bloka, ujedinjenja Njemake te osamostaljenja niza drava iz sastava biveg SSSR-a, bilo je realno za oekivati slian proces i na prostoru bive Jugoslavije. U novim globalnim svjetskim okolnostima, decentralizacije bive drave bio je oekivan slijed dogaaja, ukljuujui ak i njen mogui raspad. S obzirom na velikosrpske tenje, logino se moglo predvidjeti da e Srbija u obje spomenute inaice pokuati izvesti agresiju s obzirom na njene strategijske interese. Analiza pokretanja i usmjeravanja svih elemenata i imbenika velikosrpske osvajake politike otkriva itav spektar uzroka koji se s vremenom sustavno pretvorio u iroko podruje politikog, gospodarskog, vojnog, stratekog, demografskog, religijskog, diplomatskog i drugog djelovanja. U svemu tome bitno je, a to se provlailo s vrlo jasno postavljenim ciljevima: samo se traio povod za prilagoivanje konstante politikog i vojnog djelovanja u povijesnom trenutku. Moe se zakljuiti kako je velikosrpska agresija na Hrvatsku bila racionalno planirana i usmjeravana s temeljnim ciljevima teritorijalne ekspanzije Srbije. Za agresiju se koristila ira globalna kriza u europskom i svjetskom kontekstu.

1. STRATEGIJA

Grka rije strategia3 znai vjetinu voenja vojske, glavnu

disciplinu ratne vjetine (vojne nauke). U svom punom etimolokom znaenju oznaavala je uporabu vojske u ratu. Dok se rat svodio na oruanu borbu, dok su pojmovi rata i oruane borbe oznaavali isti sadraj, izraz strategija bio je dovoljan da se njime oznai voenje rata i oruane borbe. No, suvremeno znaenje pojma znatno se razlikuje od njegova prvobitnog etimolokog znaenja: razvojem proizvodnih snaga i sredstava za voenje rata, kao i zbog injenice da se u ratu provodi totalno suprotstavljanje

3 Opa enciklopedija, broj 7, str. 693.

15

S.

Su

i

: S

trate

gijs

ke

zn

a

ajk

e D

om

ov

ins

ko

g r

ata

tij

eko

m 1

991

. zaraenih strana u svim sferama drutvenog ivota, oruani sukob se, kao ira drutvena pojava, smatra kao bitni, ali ne i jedini sadraj rata. S obzirom na to, moe se rei da strategija prouava zakonitosti rata, njegovo pripremanje i voenje u cjelini te posebno njegov bitan sadraj oruanu borbu. No, ona prouava i druge oblike iskazivanja sile i suprotstavljanja sili, kako u miru tako i u ratu. U definiranju pojma, predmeta, sadraja i cilja strategije postoje razliita gledita i sistematizacije (L. Hart, A. Beaufre, V. Sokolovski i dr.) koje nisu samo formalne ve ponekad i sutinske prirode. Meutim, svi autori istiu da je osnovni sadraj strategije pripremanje i voenje rata. No, suvremena meunarodna dogaanja pokazuju da je ouvanje neovisnosti, slobode i samostalnosti, ili pak njezino gubljenje, mogue i bez rata, to proiruje sadraj strategije. Stoga se strategija bavi i problemima realizacije ciljeva politike i u miru. Osnovna je podjela strategije na opu strategiju, kojoj je predmet rat i obrana zemlje u cjelini te vojnu strategiju kojoj je predmet oruana borba.

1.1. Opa strategija

Opa strategija naziva se razliito u pojedinim zemljama4. To

je cjelovita znanstvena disciplina koja se bavi opim problemima teorije i prakse obrane zemlje u cjelini, posebno problemima priprema i voenja rata, ali i drugih oblika ispoljavanja sile kao i naina suprotstavljanja sili. Predstavlja djelatnost najvieg dravnog i vojnog vodstva zemlje. Dijeli se na politiku, diplomatsku, ekonomsku i vojnu strategiju.

1.2. Vojna strategija

Vojna strategija jest znanstvena disciplina vojnih znanosti (odnosno ratne vjetine) i kao takva je dio ope strategije). Bavi se istraivanjima vojnih aspekata pripremanja i voenja oruanog sukoba, te predstavlja djelatnost najvieg vojnog vodstva drave.

Vojna strategija koristi se rezultatima ostalih vojnoznanstvenih disciplina i svih drugih znanstvenih oblasti.

Ona prouava rat, njegovu fizionomiju i uvjete voenja rata; zakonitosti oruane borbe; strategijske probleme

4 U SAD-u je nazivaju globalnom ili nacionalnom strategijom, a u Velikoj Britaniji

visokom ili velikom strategijom.

16

NA

TIO

NA

L S

EC

UR

ITY

AN

D T

HE

FU

TU

RE

4

(1

2)

20

11.

priprema; izvoenja, izgradnje, organizacije i uporabe oruanih snaga; vojnostrategijske karakteristike suvremenosti; vojnostrategijski poloaj zemlje i njezino ratite u cjelini; strategijske probleme mobilizacije, koncentracije snaga i strategijskog razvoja, strategijsko voenje i sustav materijalnog i zdravstvenog osiguranja oruanih snaga u ratu i miru; prole ratne, osobito strategijske operacije; oruane snage i strategiju eventualnih protivnika.

Stvaranjem vojnih saveza (blokova) pojavljuje se koalicijska (multinacionalna) ili blokovska strategija u kojoj, u pravilu, dominira strategija vodee sile saveza.

1.3. Strategijsko umijee

Razumijevanje strategijske povezanosti, osobnih i nacionalnih interesa u odnosu na interese drugog(ih) naroda i drave(a) predstavlja najsloeniju zadau umjetnosti strategije (Strategic Art).

Sposobnosti pomou kojih se ostvaruju strategijske pobjeda imali su samo najvei dravnici. Takve osobe ujedinjuju tri strategijske uloge: strategijskog vou (Strategic Leader), strategijskog praktiara (Strategic Practitoner) i strategijskog teoretiara (Strategic Theorist). Navedene uloge, odnosno vjetine i znanja koja one podrazumijevaju omoguuju majstoru umjetnosti strategije ne samo djelotvorno upravljanje svim instrumentima nacionalne moi, ve osmiljavanje i praktino djelovanje koje e, mjereno najviim strategijskim kriterijima, a u danim povijesnim okolnostima biti najuinkovitije. Umjetnost strategije pojam je koji predstavlja kvalitativno sloeniji oblik strategije i iznad je strategijskog umijea.

2. HRVATSKI NAROD I IZVORNA VOJNA IZOBRAZBA

Potreba za ovim spoznajama u hrvatskom je narodu vana i nezamjenjiva. Hrvatska pripada malom broju europskih drava u kojoj se vojna znanost, a u njoj vojna strategija i cjelina vojne izobrazbe za proteklih sedam desetljea nisu provodili na izvoran nain. U izobrazbi nisu bile mjerodavne izvorne hrvatske potrebe. Nije odravan neprekinut niz povijesnog iskustva hrvatskoga naroda. To znanje nije nastajalo u jeziku hrvatskoga identiteta.

Pravi se i postojani interes za ove spoznaje odrava onoliko koliko je u njemu osvijetena potreba naroda. Osim

17

S.

Su

i

: S

trate

gijs

ke

zn

a

ajk

e D

om

ov

ins

ko

g r

ata

tij

eko

m 1

991

. nekoliko ratnih godina (1941.-1945.), i naravno na jedinstven nain od 1991., takva potreba i interes u hrvatskome narodu nisu njegovani i razvijani. Ni tematski ni problemski u vojnoj se izobrazbi, osim za navedeno krae razdoblje, nisu mogle vidjeti one znaajke po kojima bi se moglo ustvrditi kako je rije o hrvatskoj vojnoj izobrazbi. Od 1918. dijelom je bila prekinuta te u stranu sustavno potiskivana povijesna predaja i provodnica vlastite povijesti: stalna hrvatska vievrsna politika, vojna, diplomatska, gospodarska i svaka druga nastojanja ouvanja, a potom i povrata, suverene hrvatske drave temeljem i pravom tisuljea najee neravnopravnih bojeva za opstanak Hrvata na stijenjenu prostoru, izmeu turskih osvajanja, i vievrsnih i viekratnih mletakih, maarskih, srpskih i drugih posezanja za hrvatskim tlom, te za jezikom i kulturnim steevinama Hrvata. Za obje bive Jugoslavije vojna izobrazba je, uz manje izuzetke, provoena na srpskom jeziku. tovie, u toj su nastavi srpska vojna povijest i srpska vojska bile odgojnim uzorom borbe za slobodu i uzorom ustroja vojske i odnosa u njoj. Naravno u svemu je bilo i dijela vojne povijesti drugih naroda. No, unoenje takvih sadraja bijae ponajprije potaknuto legitimacijskim razlozima ravnopravnosti", a de facto su inili okolni, tek rubni sadraj. Okosnicu je tvorila srpska dravna i vojna povijest. U njezinu tumaenju ideologijski su prikrivani osvajaki ciljevi srpske dravne politike prema susjednim narodima, osobito u balkanskim ratovima, u I. svjetskom ratu te etnika u II. svjetskom ratu. Nekoliko je narataja Hrvata (u kraljevskoj vojsci, a potom i u JNA) pod ideologijskom i inom prisilom slualo patvorine u kojima su prevladala nasilja nad injenicama: ono to je bilo osvajako, preimenovano je u oslobodilako, to je poraz postalo je pobjedom (Kosovski boj), to je bila praksa stjecanja pljakom i otimanjem (znatan dio hajduije) predznaeno je u junatvo. Ukratko, brino je i do stereotipa njegovan nazor po kojemu postoje ratniki-slobodoljubivi narodi i kulturni-sluniki narodi. Prvi su Srbi i Crnogorci, a potonji su prije svega Hrvati i Slovenci. Naravno, posljetkom takva vladajueg ideologijskog nazora, obrana drave i dravni poslovi (vojni i redarstveni u prvom redu) pripadaju takozvanom ratnikom dijelu, a kultura" - kao neto posve izvan jezgre moi - dijelom se preputa na njegovanje kulturnim narodima. Takva podjela rada", da bi se odrala, zahtijevala je neprekidno krivotvorenje povijesti (Hrvati tu slove nedravotvornim narodom) i stalnu skrb kojom se Hrvati dre u vojnom nepunoljetstvu uskratom mogunosti

18

NA

TIO

NA

L S

EC

UR

ITY

AN

D T

HE

FU

TU

RE

4

(1

2)

20

11.

pokretanja i odranja izvorne vojne izobrazbe i svega to uz nju ide. No izvorna se vojna izobrazba moe provesti samo na zasadama kvalitetne ope i slobodne domoljubne izobrazbe i odgoja od najranije dobi. Ta postavka nije ni u kakvoj svezi i nipoto ne smije biti u svezi s militarizacijom odgoja mladei, nego otvaranje slobodna puta duha do vlastita identiteta, identiteta hrvatskoga naroda i skrbi za taj identitet. Tako se i ono vojno (i kao znanje i kao vjetina) kasnije i naravnim nainom uvodi i oslanja na vrsto tlo odnjegovane svijesti i potrebe mladei za osobne slobode, te slobodu i identitet svoga naroda.

3. HRVATSKI JEZIK I IZVORNO VOJNO ZNANJE

Neki su znaajni mislioci smatrali kako su granice ovjekova svijeta zapravo granice njegova jezika (Wittgenstein). I vazda je rije o odreenu jeziku koji je iv, o materinjem jeziku cijele narodne skupine, jednoga naroda. Hrvatski jezik bitna je znaajka identiteta hrvatskoga naroda. On je ivi razvojni sustav znaenja i smisla. U njemu hrvatski narod jedino moe misliti i (o)smisliti svoje izvorne ciljeve, potrebe, interese; cjelokupna mu se povijest ogleda u jeziku, u jezinom polju kojim se narod vlastito kree. Da je tome tako uvjerljivo svjedoe i primjeri u kojima se vidi da interes za hrvatski identitet i interes za hrvatski jezik idu skupa. Interes za materinji jezik svoj vrhunac zadobiva onda kad neki izvanjski nasrtaj navede jedan narod na one najdublje sile iz kojih se narod oblikuje (L. Weisgerber).

Banovina Hrvatska (od 26. kolovoza 1939.) hrvatskome je narodu znaila povrat dijela povijesnih prostora i stjecanje irih ovlasti koje nipoto nisu bile istovjetne narodnoj i dravnoj suverenosti. Za sveze jezika i identiteta znakovito je oivljavanje interesa i zahtjeva za neokrnjenim hrvatskim jezikom. Samosvijest o svome jeziku razvija se i uspostavom razlike spram drugim jezicima u okvirima neprijepornih spoznaja i zahtjeva jezikoslovlja. U prvoj Jugoslaviji sustavno je ponitavana razlika srpskoga i hrvatskoga jezika na tetu hrvatskoga. Zato je posve shvatljivo to upravo P. Guberina i K. Krsti izdaju, 1940., rjenik Razlike izmeu hrvatskog i srpskog knjievnog jezika.

Jedan od vanih prijeloma zbio se prije vie od dva desetljea djelovanjem masovnog hrvatskog pokreta (Hrvatsko proljee"). Takozvani Londonski rjenik, pod stvarnim nazivom Hrvatski pravopis (1971.), znanstveno prikazuje temeljno hrvatsko nazivlje s uputama koje ne

19

S.

Su

i

: S

trate

gijs

ke

zn

a

ajk

e D

om

ov

ins

ko

g r

ata

tij

eko

m 1

991

. ostavljaju dvojbe o meusobnim razlikama hrvatskoga i srpskoga jezika. im je hrvatski narod odluio o svome dravnopravnom suverenitetu svjetlo je dana ugledao novi rjenik razlika izmeu hrvatskoga i srpskoga jezika: Razlikovni rjenik V. Brodnjaka (Zagreb, 1991).

Ovi i drugi rjenici - u tokama prijelomnicama ivota hrvatskoga naroda - kreu se putem jasnih odreivanja razlika (u jeziku je to naravno bilo spram srpskome), i tako stvaraju pretpostavku pisanja rjenika identiteta u kojima se hrvatski jezik ne odmjerava spram srpskome, nego oslobaa vlastite mogunosti miljenja ljudi u svome jeziku.

Tragove na takvu putu ostavljaju i nastojanja oko identiteta hrvatskog vojnog nazivlja. Ono pripada stoljeu i pol tradicije zapovjednoga i slubovnoga jezika hrvatskoga domobranstva (od 1868). Jedan od davnih vojnih propisnika domobranstva (1903.) bio je meu prvim predlocima vraanje prognanih hrvatskih vojnih nazivaka u jezikoslovnoj skupini to je na temelju Zapovijedi predsjednika Republike, uspostavljena u MO (Razlikovni rjenik vojnih nazivaka, GS HV, 1993.). To ne bijae prvi pokuaj obnove. Glavni stoer domobranstva, njegov nastavni odjel, izdaje 1942. Rjenik vojnikog nazivlja s podnaslovom prije-sada". Prema prije-sada" izraava se ona ista i u vanim prijelomima povijesti hrvatskoga naroda prijeko potrebna granica razlike, kao pretpostavka uvrenja svoga identiteta. U tom se rjeniku rije strategija i naziv nauka o vojskovodstvu" rabe kao istoznanice.

Pozivanje na hrvatsko vojno nazivlje bilo je i u drugoj Jugoslaviji nepoudno, tovie opasno. Poetkom sedamdesetih godina slovenski general Jaka Avi traio je slovenski jezik za slovenske vojnike. Da Hrvati otprije ve imaju svoje vojno nazivlje, te bi se njime trebali koristiti, mnogi su tvrdili i zahtijevali prije vie od dva desetljea. Oba pokuaja u zaetku su sprijeena.

Jezik je u samoj jezgri odranja i razvoja identiteta hrvatskoga naroda. To nadalje znai, u hrvatskome jeziku mogu se misliti sve bitne sastavnice ivota. Nekoliko puta je ponovljeno: rat je jo neprevladana pojava geopolitikog i geostrategijskog te vojnopolitikog prostora na kome je Hrvatska. Zato sloaj vojnoznanstvenih spoznaja, spoznaja strategije obrane i vojne strategije ostaje zahtjevnim sadrajem u ivotu Hrvata. Ostaje dakle jednim podrujem iskuavanja identiteta i mogunosti hrvatskoga jezika i miljenja u hrvatskome jeziku. Uostalom, od davnine je i ime imbenik identiteta. U starom Egiptu postojala je izreka Tvoj BA ivi s Ra u nebu, tvoj KA ima svoj dio na bogovima, tvoje ime je vjeno" (J. de Levita, 1971). A hrvatski jezik kao bitna

20

NA

TIO

NA

L S

EC

UR

ITY

AN

D T

HE

FU

TU

RE

4

(1

2)

20

11.

znaajka identiteta Hrvata, ima svoj tipoloki identitet (sustav znakovlja, glasova, rijei, gramatiki sustav) i rodoslovni identitet (odreen povijeu jezika), i naravno vrijednosni svoj identitet: odnos Hrvata prema vlastitu jeziku.

Naznaeno razdoblje je i vrijeme napadaja na spomenute tri sastavnice i znaajke identiteta hrvatskoga jezika. Trea, vrijednosna znaajka identiteta nije postala problem na razini teorije (kako se inae pojedine sastavnice identiteta mogu problematizirati). Ona je postala problematinom na razini prakse u kojoj se uspijevalo ideologizirati samo pitanje o jeziku. To znai, u rasprave o jeziku ubacuju se izvan jezine motivacije i odrednice. Dugotrajni napadi na hrvatski jezik mogu posluiti dokazom njegova vjekovna znaenja za identitet hrvatskoga naroda; a napadi na same zaetke pokuaja oivljavanja hrvatskoga vojnog nazivlja bili su i jednim od dokaza u prilog ve spomenutoj metodikoj postavci da jezik, pa dakle i hrvatski jezik, nije puko sredstvo. Slobodan razvoj i uporaba hrvatskog vojnog nazivlja ne bi ostavili neizmijenjenim ni tadanji vojno-politiki sadraj nastao u semantikom i simbolikom polju srpskog vojnog nazivlja i njegove ideologijom i dravom osigurane prevlasti. Napadi na jezik, u kojem se misle i oituju potrebe i interesi obrane i vojna djelatnost, mogu izazvati pogubne uinke na identitet osobe i naroda. A to i jest svrha takve vrste napada na ovjeka i narod. Za ivota u Austro-ugarskom carstvu Hrvati su razvili i ouvali svoje vojno nazivlje te nazive ustanova i asnika. Od 1918.-1990. nalazio se tek poneki hrvatski vojni nazivak u uporabi vojske prve i druge Jugoslavije. Ali posve je razvidno obratno: srpsko vojno nazivlje proeto vojnim francuskim nazivljem i turcizmima, te ruskim vojnim nazivljem od 1945., posve je preplavilo, od njega starije, hrvatsko vojno nazivlje.

4. GEOSTRATEGIJSKI POLOAJ HRVATSKE

Razvitak pojedinih naroda uvjetovan je brojnim imbenicima. Saeti izraz razvitka su dostignua u gospodarskom pogledu, koja se prenose i potvruju u ukupnom kulturnom, materijalnom i duhovnom bogatstvu i razini opih ivotnih uvjeta i razvitka jednog naroda. Slijed takva ivota i razvitka jednog naroda u odreenoj mjeri proizlazi iz realnih geografskih osnova izraenih u prirodnim znaajkama prostora. Dijelom je uvjetovan i odreenim meuodnosima u irem geografskom okruenju toga naroda. Tu se podrazumijevaju razliiti utjecaji, ponajprije gospodarski i

21

S.

Su

i

: S

trate

gijs

ke

zn

a

ajk

e D

om

ov

ins

ko

g r

ata

tij

eko

m 1

991

. kulturni, koji se iz dominantnih teita razvoja u odreenom vremenu prenose preko politikih i narodnosnih granica. Naravno da u sklopu cjeline razvojnih tokova ljudski imbenik u pravilu ima u odreenom trenutku manje ili vie presudno znaenje. K tome treba dodatno istaknuti da na politiku, a kroz to i na ukupnu sudbinu jednog naroda u odreenoj mjeri utjeu geografski iri meuodnosi. Njihovo znaenje je promjenivo, ovisno o tome kako se ti meuodnosi politiki artikuliraju i u kojoj mjeri i na koji nain utjeu na pojedini narod.

Osnove razvitka jednog naroda to proizlaze iz uvjeta to ih prua geografska osnova njegovog narodnosnog prostora, mogu se ralaniti.

Geografski smjetaj na osnovi geografskih koordinata koje se mogu jednostavno oitati iz fiziko-geografskih znaajki prostora/orografija, hidrografija, podneblje, tlo, flora i fauna i sl., a uzimajui u obzir i povrinu nacionalnog prostora ukljuivi tu i morske povrine koje tom nacionalnom prostoru pripadaju (pri emu su vana maritimna obiljeja), predstavlja vrstu polaznu osnovu i vrsti stvarni izriito nacionalno uokvireni i tom narodu pripadajui oslonac razvitka. Taj se oslonac gospodarski vrednuje kao prirodno bogatstvo (resurs). U irem cjelovitom izrazu to su geografske osnove razvitka. Geografski poloaj i njegovi utjecaji na razvojne tokove podrazumijevaju meuodnose (konstelacije) u uem, odnosno u irem okruenju jednog nacionalnog prostora i njihovo vrednovanje. Takve relativne geografske znaajke nacionalnog prostora mogu biti jednako, a ponekad i presudno vane. Uopeno se moe zakljuiti da realna prirodno geografska osnova tek u usporedbi s relativnim geografskim znaenjem jednog nacionalnog prostora dobiva svoj konani izraz. Tu se moe govoriti o tome da geografski poloaj moe dodatno istaknuti prednosti jedne nacionalne sredine u odreenim pojedinostima njezinih prirodno geografskih znaajki. Odnosno, svaki prirodni resurs ima vee znaenje ako se naao na povoljnom geografskom poloaju.

Politiko-geografska stvarnost u irem geografskom mjerilu, a u naglaeno sloenim politikim odnosima uz geopolitiko vrednovanje poloaja, zasluuje posebnu i dodatnu pozornost posebno kada je geografski poloaj vrednovan ponajprije na osnovama irih gospodarskih meuodnosa te poprima politike naglaske. Osim uobiajenih redovitih i nunih gospodarskih meuzavisnosti (slika br.12.), redovito se pojavljuju politiki utjecaji, zavisnosti i usmjeravanja u pogledu utvrivanja nacionalne politike. Pod sloenim utjecajima oblikovana nacionalna

22

NA

TIO

NA

L S

EC

UR

ITY

AN

D T

HE

FU

TU

RE

4

(1

2)

20

11.

politika mora voditi rauna i o politikim odnosima u irem meunarodnom okruenju. U tom sklopu geostrategijski poloaj jednog naroda moe imati posebno znaenje (slika br.13.), ega treba biti svjestan i o emu treba voditi rauna.

4.1. Hrvatski povijesni prostor

Opa je znaajka europske politike povijesti da su dravne granice bile trajno nepostojane; one su se ovisno o odnosu politikih snaga u danom vremenu u manjoj ili u veoj mjeri mijenjale. Te promjene ee nisu negoli jesu potivale razmjetaj pojedinih naroda, iako se tijekom 20. stoljea raznim politikim deklaracijama takva potreba naglaavala, dravne granice i narodnosne, etnike, granice u odreenoj su nepodudarnosti. Ponegdje su ta odstupanja velika to upozorava na odreenu nepravinost politiko-dravnih razgranienja kao trajnu politiku stvarnost proisteklu iz odnosa politikih snaga, pa i vojne moi, u danom vremenu.

Za hrvatski povijesni prostor u odnosu na ope tokove promjena u Europi, moe se rei da je u tisuljetnom povijesnom trajanju bio razmjerno postojan. Meutim, ta postojanost odnosi se ponajprije na osnovne koordinate, odnosno kljune toke njegova razgranienja. Istie se trajna sjeverna granica hrvatskog povijesnog prostora na smjer rijeka Mura - Drava - Dunav i trajan juni (jugozapadni) oslonac na Jadran. Dionice granice hrvatskog nacionalnog prostora na rijeci Dravi ubrajaju se meu najstarija, dakle najpostojanija, politika i narodnosna razgranienja unutar itavog europskog prostora. Zapadna hrvatska granica smjerom rijeka Sutla - Kupa poevi od 12. stoljea gotovo je nepromjenjiva.

Preostaje istono razgranienje hrvatskog povijesnog prostora u dijelu gdje se on naao u spletu sloenog povijesnog dogaanja (osamostaljenje i irenje bosanske drave) i od 15. stoljea pod pritiskom osmanlijskog prodiranja prema srednjoeuropskom prostoru. To je nadiranje trajalo vie stoljea, bilo je praeno islamizacijom dijela zateenog puanstva na dijelu prostora povijesne Hrvatske i rezultiralo je krupnim utjecajima i posljedicama na strukturiranost suvremenog hrvatskog dravnog prostora.

Prostiranje hrvatskog povijesnog prostora predstavlja, unato donekle razliitom politiko-dravnom razgranienju, okvir za politiko-geografske, odnosno geopolitike prosudbe o nekim suvremenim pitanjima ivota i razvitka hrvatskog naroda i hrvatske drave. Jer, slavonska (sjeverna) i dalmatinska (juna) Hrvatska nisu izdvojene

23

S.

Su

i

: S

trate

gijs

ke

zn

a

ajk

e D

om

ov

ins

ko

g r

ata

tij

eko

m 1

991

. politiko geografske jedinice, nego s odgovarajuim geografskim meuprostorom (uz respekt njegove suvremene politike individualnosti) ine politiko-geografsku cjelinu. Ta je meupovezanost dodatno naglaena injenicom da u dijelovima Bosne i Hercegovine i danas ivi autohtono, starosjedilako, hrvatsko puanstvo, a i kroz politike meudravne odnose bitne se pojedinosti povezanosti ne dovode u pitanje, nego im se nastoji utvrditi odgovarajui politiki izraz.

4.2. Ope geografske znaajke

Hrvatski dravni prostor je, s obzirom na njegovu geografsku razvedenost, osebujan i jedinstven u Europi. Kao mjerodavne za ocjenjivanje osobitosti hrvatskog prostora i kao osnova za odgovarajue politiko-geografsko zakljuivanje mogu se izdvojiti sljedee osnovne geografske injenice. Republika Hrvatska obuhvaa prostor s ukupno 56 542 km

2 kopnene povrine emu treba pridodati oko 31 067

km2 povrine Jadranskog mora to obuhvaa teritorijalno

more hrvatske drave i onaj dio Jadrana (epikontinentalni pojas) u kojem Hrvatska ima, u prvom redu, pravo gospodarskog koritenja, podrazumijevajui tu i prirodna dobra podmorja.

Hrvatska pripada skupini manjih europskih drava. Treba dodatno istaknuti povoljan odnos izmeu ukupnog prostora, kopnenog i morskog, i brojnosti ukupnog puanstva (oko 4,5 milijuna). Prostorna sloenost, kopno, otoci i more, predstavljaju vanu osnovicu za rasuivanje o polaznim razvojnim prednostima i pogodnostima u hrvatskoj dravi.

Prethodno politiko-geografsko rasuivanje o hrvatskom dravnom prostoru proizlazi iz teritorijalne razvedenosti Republike Hrvatske i njezinog poloaja unutar europskog prostora. Kada je rije o teritorijalnoj razvedenosti tu se misli na polukruno pruanje dravnog teritorija od hrvatskog Podunavlja, preko karlovakog Pokuplja i uzdu jadranskog primorja sve do Boke kotorske, u ukupnoj duini od oko 750 km (vanjski obod polukruno formiranog hrvatskog dravnog prostora dug je oko 1100 km, a unutranji oko 650 km, ukoliko se mjere zrane razdaljine). Naravno da takva teritorijalna konstitucija otvara itav niz mogunosti za brojne varijacije politiko-geografskog i geopolitikog vrednovanja pojedinih komponenti hrvatskog prostora, s obzirom na to da je taj prostor u geografskom smislu kompozitna politika cjelina. Sve to predstavlja osnovu da se u danim politikim

24

NA

TIO

NA

L S

EC

UR

ITY

AN

D T

HE

FU

TU

RE

4

(1

2)

20

11.

prilikama izvode zakljuci o geostrategijskom poloaju Hrvatske.

Pojedini dijelovi Hrvatske imaju toliko naglaene osobitosti i prednosti, i to u irem europskom sklopu, da u okviru politiko-geografskog vrednovanja hrvatskog dravnog prostora predstavljaju dodatno mjerodavne injenice. Dovoljno je spomenuti znaenje hrvatskog jadranskog primorja, a posebno brojnost, prirodne znaajke i razmjetaj hrvatskih jadranskih otoka (1185, nastanjeno 47).

Iz teritorijalne razvedenosti (slika br.12.) hrvatskog dravnog prostora proizlazi, za europske prilike neuobiajena, duina hrvatskih dravnih granica. Ukupna duina kopnenih granica prema susjednim dravama (Slovenija, Maarska, Bosna i Hercegovina, Srbija i Crna Gora) iznosi 2028 km, emu treba pridodati i duinu pomorske granice) zranim smjerom oko 530 km. Duina kopnene obalne crte je 1777 km (30,5%) a duina obalne crte otoka 4058 km (69,5%).

Granine znaajke u ivotu i razvitku Hrvatske bile su viestruko i naglaeno prisutne u njezinom itavom povijesnom trajanju. U suvremenim prilikama, uzimajui u obzir dananje teritorijalno prostiranje, a posebno geografsku razvedenost Republike Hrvatske, granine znaajke postaju i unutarnje dravno prostorno-geografsko obiljeje (radi se o natprosjenim veliinama graninog unutar cjelokupnog dravnog teritorija). Tom se obiljeju mogu pridavati odreene razvojne prednosti (neposrednija povezanost s hrvatskim politikim i gospodarskim okruenjem). Istodobno ga treba cijeniti kao initelja s odreenim utjecajem na prostorne aspekte gospodarskog i ukupnog razvitka hrvatske drave.

4.3. Geopolitiki pristup vrednovanju poloaja Republike Hrvatske

Hrvatski dravni prostor geografski je sloen jer obuhvaa dijelove velikih europskih regionalnih cjelina. To su panonski prostor, kao sredinji dio ireg prostora Podunavlja te Mediteran/Sredozemlje koji je dio vanog euro-afriko-azijskog spojnog podruja. Do Hrvatske se istodobno proteu alpski utjecaji sa sjeverozapada i dijelovi dinarskog planinskog sustava s jugoistoka koji ine razdjelnicu izmeu kontinentalnog preteno panonskog i sredozemnog prostora Hrvatske.

Uz navedenu prirodnu razvedenost i raznolikost - a kroz to i sloenost hrvatskog prostora, treba dodatno istaknuti da je

25

S.

Su

i

: S

trate

gijs

ke

zn

a

ajk

e D

om

ov

ins

ko

g r

ata

tij

eko

m 1

991

. Hrvatska jedina europska zemlja koja je istodobno srednjoeuropska, sredozemna/mediteranska i dijelom jugoistonoeuropska drava. Navedena prirodno-geografska i poloajno geografska vieznanost hrvatskog prostora nalazila je odraza u njezinom trajnom posebnom geopolitikom vrednovanju. Rezultante toga geopolitikog vrednovanja mogu se oitati u povijesti hrvatskog naroda, a prisutne su i u suvremenosti. Kod toga se misli na uvjete i putove borbe za hrvatsku dravnu neovisnost tijekom Drugoga svjetskog rata i nakon njega sve do dananjih dana, kada je uz objektivne zapreke dravnom osamostaljenju (jugoslavenstvo i velikosrpske aspiracije) Hrvatska morala prevladavati interese svjetske politike i pronalaziti naine da u sklopu geostratekih interesa dominirajuih politikih snaga ostvari svoja nacionalna prava i interese.

Suvremene politike prilike, podrazumijevajui tu svjetska mjerila, realno ograniavaju autonomno ponaanje pojedinih, posebno manjih, naroda. U odreenim geopolitikim situacijama i na odreenim prostorima takva ograniavanja mogu poprimiti znaajke nametanja interesa pojedinih irih asocijacija, gospodarskih, politikih i vojnih, jednom irem prostoru koji predstavlja gospodarski i politiki okvir za njihovo funkcioniranje i za njihovu sigurnost. Na osnovi toga moe se zakljuiti da je autonomno ponaanje realno ogranieno sve dok se ne ukljui u odreenu geopolitiku konstelaciju. Svijet je trajnije podijeljen u velika interesna podruja, s dominirajuim snagama u pojedinim sklopovima i s tendencijama osiguravanja postojanosti danog stanja na geopolitikim osnovama rasuivanja o sigurnosti. U takve se sklopove na osnovi vlastitih nacionalnih interesa pojedine zemlje svojom voljom (a ponekad manje ili vie politikom prisilom) pod odreenim geopolitikim utjecajima ukljuuju.

U slijedu prethodnih opih razmiljanja treba povezati navedene ope znaajke hrvatskog prostora i geopolitike imbenike vrednovanja tih znaajki (smjetajnih i poloajnih). Povijesno iskustvo o tome govori, a suvremene prilike to jo jednom potvruju, da hrvatski prostor, s geografskim i poloajnim znaajkama kakve ima, nikada nije bio, niti moe biti pasivan (izvan irih dogaaja). Naprotiv, on je uvijek bio aktivno vaan. Taj je poloaj, s obzirom na to da nije izuzetan samo u geografskom smislu, granian za velike europske prirodno geografske cjeline nego i politiki granian u raznim konstelacijama europske podjele na velike drave, saveze i blokove, presudno utjecao na

26

NA

TIO

NA

L S

EC

UR

ITY

AN

D T

HE

FU

TU

RE

4

(1

2)

20

11.

tijekove razvoja hrvatskog naroda, na njegov politiki poloaj i na razvoj njegovih politikih institucija.

4.4. Naglasci suvremenog geografskog znaenja hrvatskog prostora

Hrvatska je obnovila, odnosno uspostavila svoju suvremenu punu dravnu neovisnost u trenucima sloma hladnoratovske blokovske podjele Europe. To je dijelom odgovaralo kidanju spona izmeu Hrvatske i komunistike Jugoslavije, ali je istodobno put do neovisnosti uinilo na odreeni nain i sloenijim. Tu su se ponovno potvrdile opepoznate injenice o politikim meuovisnostima i o prisutnosti geopolitikih interesa kod svake promjene funkcionirajueg politikog poretka i uspostavljanja novih politikih situacija. Stvaranje novih drava u Europi nakon raspada gotovo svih vienacionalnih drava (SSSR-a, Jugoslavije i ehoslovake) bitno je nova europska politika konstelacija, koja je traila, i jo trai, nove geopolitike prosudbe interesa i odgovarajue politiko djelovanje.

U prethodnoj, blokovski obiljeenoj politikoj konstelaciji u Europi, poloaj hrvatskog prostora imao je naglaeno geostrateke znaenje i bio je bitna osnova za tadanje vrednovanje politikog statusa bive Jugoslavije. S obzirom na to da su zbog teritorijalno politikog obuhvata sovjetskog bloka, koji je obuhvaao i Maarsku, komunikacije izmeu Zapadne Europe prema europskom jugoistoku i Maloj Aziji bile na kopnu ograniene na posavski magistralni smjer - Hrvatska je bila kljuna spona dijelova Europe izvan neposredne sovjetske kontrole. Istodobno je politiki status Hrvatske, takav kakav je bio unutar komunistike, formalno blokovski nesvrstane Jugoslavije, onemoguavao neposredni pristup sovjetskom bloku do Jadrana, a kroz to je ovaj blok bio realno strateki odvojen od Mediterana. U takvim uvjetima Hrvatska je u geostratekom smislu bila koridorski prostor na smjeru Zapad-Jugoistok, ali je istodobno bila zatvorena za vani smjer veza Sjeveroistok- Jugozapad Jadran.

Za suvremene prilike karakteristino je da se geopolitiki odnosi postupno, ali bitno mijenjaju. Na pravcu iz Zapadne i Srednje Europe prema europskom Jugoistoku otvaraju se nove ire i udvostruene mogunosti veza jer je pored Hrvatske i Maarska postala otvorena za povezivanje zapadnog, sjevernog i sredinjeg europskog prostora s europskim Jugoistokom. No, za Hrvatsku je posebno vano da su se kao dopuna njenog nekadanjeg koridorskog

27

S.

Su

i

: S

trate

gijs

ke

zn

a

ajk

e D

om

ov

ins

ko

g r

ata

tij

eko

m 1

991

. znaenja otvorile iroke mogunosti transverzalnog komuniciranja iz ireg, u blioj prolosti politiki zatvorenog, kontinentalnog zalea Europe prema jadranskim obalama, u pogledu ega dominira geopolitiko znaenje hrvatskog jadranskog primorja.

Republika Hrvatska je po svojoj prirodno geografskoj sloenosti, koja se neposredno odraava na njezine poloajne geografske prednosti, jedinstveno specifian dio europskog prostora. Takva obiljeja su hrvatskom prostoru dala trajno prisutnu geopolitiku vanost. Ta se geopolitika vanost mijenjala prilagodbama opih politikih prilika u hrvatskom okruenju, prema opem odnosu politikih snaga u irem europskom prostoru. Hrvatska je geostrateki smjetena u politiki trajno labilnom dijelu europskog prostora, koji su kroz dugu povijest zbog njegove strateke vanosti trajnije potresali sukobi geopolitikih interesa.

U sklopu naglaavanja suvremene geostrateke osjetljivosti poloaja Republike Hrvatske posebno treba istaknuti odreene nepoznanice u pogledu trajnijeg politikog ustrojstva i poloaja Bosne i Hercegovine, a posebno injenicu da se Republika Hrvatska s jedne strane i Srbija (odnosno dravnopolitika tvorevina u kojoj bi ona dominirala) s druge strane - realno ne mogu nai u istim okvirima kada je rije o geopolitikoj ralambi europskog prostora. O tome govori, izmeu ostalog, i tisuljetno povijesno iskustvo ovoga prostora. Geostrateko znaenje hrvatskog prostora nametalo je hrvatskom narodu trajnu politiku borbu za samostojnost, pa i samu opstojnost, ali on se kao jedan od najstarijih europskih naroda - unato sueljavanju geopolitikih interesa vie povijesnih velesila, koje su se tu povremeno pojavljivale, uspio odrati na tom svojem iskonskom povijesnom prostoru i na tom prostoru obnoviti svoju dravnu nezavisnost.

5. HRVATSKE DRAVNE GRANICE TIJEKOM POVIJESTI

U novijoj promidbi razliitih imbenika velikosrpske politike, pojedinaca i ustanova, u slubenim stavovima i miljenjima pojedinaca, naglaeno se isticalo kako su granice federalnih republika bive Jugoslavije produkt komunistike politike, da su one "AVNOJ-evske", da ih je konstruirao i nametnuo AVNOJ. Uz takve tvrdnje dalje se isticalo: sustav koji se gradio na temeljima AVNOJ-a nepovratno je propao. Sve to je na tim temeljima izgraeno vie nije mjerodavno. Tako ni "AVNOJ-evske" granice vie nisu obvezne, one se moraju ponovno odreivati, na nekim drugim temeljima.

28

NA

TIO

NA

L S

EC

UR

ITY

AN

D T

HE

FU

TU

RE

4

(1

2)

20

11.

Treba istai da se granice federalnih jedinica bive Jugoslavije mogu samo uvjetno nazivati "AVNOJ-evskim". Uzimajui te granice u globalu, u osnovnim linijama, lako se zapaa da je rije o naslijeenim povijesnim individualitetima, pa tako i hrvatskoga povijesnoga individualiteta. Komunistiki pokret, nakon duljih lutanja u svojoj politici o nacionalnom pitanju, opredijelio se za potivanje povijesnoga naslijea. Taj globalni sustav AVNOJ nije konstruirao, on ga je samo preuzeo. "AVNOJ-evskim" se te granice mogu nazivati samo u tome smislu to se AVNOJ odluio za povijesni model, uz korekture naslijeenoga stanja. A poznato je da su takve korekture napravljene upravo na tetu hrvatskoga dravnoga (nacionalnoga) prostora. Hrvatska, dakle, nema posebne motivacije da brani "AVNOJ-evske" granice.

Drugi "argument" velikosrpskih krugova u osporavanju granica bivih jugoslavenskih republika jest tvrdnja da je rije o tzv. administrativnim granicama. To bi trebalo znaiti da im se osporava dravnopravno znaenje, status dravnih granica. Po takvim tvrdnjama, granice bivih jugoslavenskih republika po nastanku i statusu bile bi u rangu i statusu unutranjih jedinica lokalne uprave, u rangu i statusu npr. opinskih i kotarskih granica. Stoga velikosrpski krugovi istiu, kada se jedinice bive Jugoslavije razdvajaju, meu njima treba ponovno odreivati granice.

Spomenuta tvrdnja o administrativnim granicama bez ikakva je temelja. Granice bivih jugoslavenskih republika utvrene su na nain i po odredbama tadanjeg vaeeg ustavnog sustava, koji im daje ustavni dravnopravni legalitet. U prvom ustavu jugoslavenske drave iz 1946. sadrana je odredba (l. 12.) da razgranienje meu republikama odobrava savezni parlament te da se promjena granica pojedine republike moe izvesti samo uz njegov pristanak. Takva je odredba ula u ustave svih republika. Takva je odredba vrijedila u svim ustavnim promjenama i bila fiksirana u posljednjem Ustavu iz 1974.

Treba dodati i to, da u meunarodnom pravu prevladava gledite da granice federalnih jedinica, kada se one izdvajaju iz savezne drave, postaju dravne granice.

Na temelju prethodnih injenica, skup ustavnih strunjaka europskih zemalja, pod vodstvom francuskoga ustavnoga strunjaka Badintera, donio je arbitrani zakljuak, da su granice bivih jugoslavenskih republika, a nakon njihova izdvajanja iz bive Jugoslavije, dravne granice. U takvim granicama Hrvatsku je priznao veliki broja zemalja, a u tim granicama Hrvatsku priznaju i Ujedinjeni narodi. Tako su

29

S.

Su

i

: S

trate

gijs

ke

zn

a

ajk

e D

om

ov

ins

ko

g r

ata

tij

eko

m 1

991

. dravne granice Republike Hrvatske ujedno i njezine meunarodno priznate granice.

Velikosrpski ekspanizionisti polaze od tvrdnje da svi Srbi imaju pravo ivjeti u istoj dravi, pa ako to nije mogue u jedinstvenoj Jugoslaviji, treba uspostaviti veliku Srbiju. Ovo je gledite, dakako, lieno svakog pravnog i moralnog uporita. Traei svoja prava, ili tobonja prava, Srbi, razumije se, ne mogu ugroavati prava drugih naroda i graana.

5.1. Povijest hrvatskih granica

U nastanku i razvoju granica Hrvatske (i hrvatskih granica) treba razlikovati tri globalna razdoblja:

Prvo je razdoblje od sredine 15. stoljea do dolaska Turaka na nae prostore. Hrvatska je drava u tome razdoblju esto mijenjala svoj teritorijalni okvir, postiui u nekim situacijama gotovo dvostrukoi vei prostor od onoga koji ima danas.

Dolaskom Turaka nastaju radikalne promjene u teritorijalnome opsegu hrvatske drave, u etnikom sastavu puanstva kao i u prepletanju vjerskih nazora. U Stogodinjem ratu (1493. - poraz Hrvata na Krbavskom polju do 1593. - poraz Turaka pod Siskom) Hrvatska je suena na najmanji prostor u svojoj povijesti, na tzv. ostatak ostataka (reliquiae reliquiarum).

Poslije poraza Turaka pod Beom 1683., u viegodinjem ratu osloboen je veliki dio hrvatskih zemalja. Nakon mira u Srijemskim Karlovcima 1699. i mira u Poarevcu 1718., ponovno su, u osnovnim linijama, uspostavljene povijesne hrvatske granice, koje su okosnica i dananjih granica Republike Hrvatske.Stanje nastalo poslije spomenutih mirovnih sporazuma, s manjim korekturama meunarodnim mirom u Svitovu 1791., trajalo je do 1918., do ulaska Hrvatske u jugoslavensku dravu. Tada nastaje tree globalno razdoblje u oblikovanju granica dananje Hrvatske.

5.2. Granica sa Slovenijom

Ova se granica s obzirom na vrijeme nastanka moe podijeliti u tri sektora.

Granica u Meimurju relativno je novijeg datuma. Poela se oblikovati nakon stvaranja jugoslavenske drave 1918. Meimurje je, prije toga, bilo u maarskom ili hrvatskom dravnom prostoru. Nakon ukljuenja u jugoslavensku dravu podruje Meimurja je, po nekoj nejasnoj

30

NA

TIO

NA

L S

EC

UR

ITY

AN

D T

HE

FU

TU

RE

4

(1

2)

20

11.

administrativnoj podjeli, krae vrijeme bilo u Mariborskoj oblasti. Nakon podjele na banovine, 1929., Meimurje je ukljueno u Savsku banovinu. Tako je postupljeno i nakon korekture banovinskih granica 1931. Uskoro, tek nekoliko dana nakon te korekture, opina trigova prikljuena je Dravskoj banovini. Raspadom prve Jugoslavije 1941., Meimurje je dolo pod vlast Maarske. Nakon II. svjetskoga rata otvorilo se pitanje pripadnosti opine trigova. Postignuto je kompromisno rjeenje po kojem je dio bive opine trigova podijeljen na dva dijela, opinu Raskrije, koja je ula u sastav Slovenije, i opinu trigova, u sastavu Hrvatske.

Najvei dio hrvatsko-slovenske granice, od Meimurja do Istre, pripada stoljetnim hrvatskim granicama. Ovdje je rije o dominantno etnikom razgranienju, koje se oblikovalo kroz dulje povijesno razdoblje. Slovenci su se zarana nali u germanskome (austrijskome) dravnome prostoru. Od 1527., nakon izbora Habsburgovaca i za hrvatsko-ugarske vladare, i Hrvatska se nala, u irem dravnom okviru, prvi put zajedno sa Slovencima. Hrvatsko-slovenska granica na tom sektoru, bila je i granica Kraljevine Hrvatske i Slovenije s tzv. unutranjim austrijskim pokrajinama Kranjskom i tajerskom (s dominantnom slovenskom veinom). Na toj graninoj liniji nije bilo veih pomicanja. Manjih lokalnih promjena bilo je izmeu dvaju svjetskih ratova u jugoslavenskoj dravi (no, to nije imalo status dravnih granica), ni nakon 1945.

Trei sektor hrvatsko-slovenske granice je onaj u Istri. Ova je granica "najmlaa" hrvatska granina linija uope, pa tako i u razgranienju sa Slovenijom. Poela se oblikovati u tijeku II. svjetskog rata. Taj je proces nastavljen i nakon rata. Kao naelo za razgranienje uzeto je etniko mjerilo, tj. crta koja dijeli prostor s dominantno slovenskim puanstvom i prostor s dominantno hrvatskim puanstvom. Posljednja korektura obavljena je 1956., kada je nekoliko sela u bivoj opini Gradin prikljueno Sloveniji. Sa slovenske strane smatra se da je jo otvoreno pitanje granine crte u donjem toku rijeke Dragonje i u Piranskome zaljevu.

U oblikovanju hrvatsko-slovenske granice djelovalo je vie imbenika. Spomenimo tri bitnija:

- stoljetni zajedniki dravnopravni okvir, u kojemu se granice nisu bitnije mijenjale

- hrvatsko-slovensko etniko susjedstvo te - prirodni imbenici - rijeke: Mura, Sutla, Kupa, Dragonja,

te neki planinski lanci.

31

S.

Su

i

: S

trate

gijs

ke

zn

a

ajk

e D

om

ov

ins

ko

g r

ata

tij

eko

m 1

991

. 5.3. Granica s Maarskom

Ovaj sektor hrvatske granice ubraja se medu najstarije hrvatske granice. Vanu ulogu u odreivanju najveega dijela ove granice imala je rijeka Drava. Na stabiliziranje te granice vanu ulogu imala je injenica to se Hrvatska nakon 1102. nala u istoj dravnoj zajednici s Ugarskom. Tijekom povijesti bilo je etnikoga pomjeranja, mijeanja, uzajamnog prelaska Drave. No to etniko mijeanje nije imalo toliku gustou da bi moglo u veoj mjeri utjecati na razgranienje kada je dolo do dravnoga razdvajanja Hrvatske od Ugarske. Manji prostor u Prekodravlju uao je u hrvatski dravni prostor po povijesnom i etnikom naelu.

Najmlai dio hrvatsko-maarske granice je onaj u Baranji. Baranja (juni dio istoimene maarske upanije) iz maarskoga dravnoga prostora izdvojen je nakon I. svjetskoga rata. Tada je u Baranji bila relativna veina hrvatskoga puanstva. Baranja je u hrvatski dravni prostor ukljuena 1945., pa je tako i na tome sektoru uspostavljena hrvatsko-maarska granina linija.

5.4. Granice prema Bosni i Hercegovini

Hrvatska ima najdulje granice prema Bosni i Hercegovini koja je uglavnom odreena nakon mira u Srijemskim Karlovcima, Poarevcu i Svitovu. Te su granice rezultat nekoliko imbenika:

- prirodnih imbenika, rijeka Sava u sjeveroistonom kraku, dijelom Una na istonom sektoru, planinski sustav u jugoistonom kraku

- posljedica dugogodinjih turskih osvajanja i vladavina Venecije u primorskom i zaobalnom dijelu Hrvatske te

- stoljetna prisutnost Hrvata na prostorima Bosne i Hercegovine. Granica na Savi utvrena je mirom u Poarevcu 1718.,

kada je granica ila desnom obalom Save, odnosno prema korekturi iz 1739. (Beogradski mir) kada se protezala (i ustalila) na Savi.

Istona granica, u gornjem toku Une i istono od njezinoga donjega toka, konano je utvrena Svitovskim mirom 1791. U takvom stanju tu je granica ostala do stvaranja jugoslavenske drave 1918. Kod podjele na banovine 1929./31. iz Savske banovine izdvojene su opine Liko Petrovo Selo i Zavalje (s naseljima Vaganac, Baljevac, Skoaj, Melinovac i dr.) na istonom rubu kotara Korenica i

32

NA

TIO

NA

L S

EC

UR

ITY

AN

D T

HE

FU

TU

RE

4

(1

2)

20

11.

ukljueni u kotar Biha, u sastavu Vrbaske banovine (sredite Banja Luka). Nakon 1945. vlasti u Bosni i Hercegovini traile su da sav taj prostor (i onaj gdje su gotovo u cijelosti bili Hrvati) ostaju u toj republici. No, dio toga prostora bio je vraen Hrvatskoj, kojoj je 1952. pripojeno i 5 sela u kotaru Donji Lapac.

Kotar Dvor na Uni, s pretenim srpskim ivljem, po banovinskoj podjeli 1929./31. prikljuen je Vrbaskoj banovini s ciljem da se u toj banovini povea postotak srpskoga puanstva. U sastav Hrvatske taj je prostor vraen 1945.

Jugoistoni dio hrvatsko-bosanskohercegovake granice nastao je spajanjem dvaju podruja, onoga koji je bio pod mletakom vlau (do pada Mletake Republike 1797.) i povijesnoga podruja Dubrovake Republike.

Prisjetimo se nekih injenica: Nakon pada Mletake Republike, ukinua Dubrovake Republike (1808.) i prijelaznih situacija, Bekim kongresom 1815. podruja bive Mletake Republike u tzv. Mletakoj Dalmaciji i Mletakoj Albaniji, te podruje bive Dubrovake Republike, doli su u posjed Habsburke monarhije, koja je na tome podruju obrazovala Kraljevinu Dalmaciju. To je podruje Berlinskim kongresom 1878. neto proireno na jugoistonom kraku. S granicama do pica (blizina Bara) Kraljevina Dalmacija ula je u jugoslavensku dravu 1918. Vidovdanskim ustavom 1921. Bokokotorski kotar ukljuen je u Cetinjsku oblast, a Dubrovaki kotar bio je u Dubrovakoj oblasti. Kod banovinske podjele 1929./31. Dubrovaki kotar posve je proizvoljno (vrijeme je to apsolutistikog reima kralja Aleksandra) pridruen "crnogorskoj jedinici", Zetskoj banovini. U vrijeme Banovine Hrvatske, Dubrovaki kotar (s najjunijom tokom poluotokom Otra, "Prevlaka") vraen je u hrvatski dravni prostor. Tako je bilo i nakon 1945.

Na ovome sektoru granice Hrvatske posebno treba spomenuti izdvojene sektore Klek (u posljednje vrijeme poznatiji pod imenom Neum) i Sutorina.

Na mirovnim pregovorima u Srijemskim Karlovcima i Poarevcu dubrovakoj diplomaciji uspjelo je osigurati da podruje Dubrovake Republike bude odvojeno od podruja Mletake Republike kontinuiranim podrujem pod turskom vlau, u zaleu Dubrovnika, te po bonim sektorima, Kleku i Sutorinu. Ovaj kontinuirani kopneni pojas, s bonim dodirom s morem izvorno je imao funkciju zatite Dubrovnika od Venecije, a ne funkciju izlaska Bosne i Hercegovine na more, kako se poesto pogreno spominje. Na taj nain je to shvaala Venecija, a nakon nje Austrija, koja se desetljeima oko toga sporila s turskim vlastima. Osim toga, navedimo da je sektor Neuma (Kleka) nakon

33

S.

Su

i

: S

trate

gijs

ke

zn

a

ajk

e D

om

ov

ins

ko

g r

ata

tij

eko

m 1

991

. 1945. ostao u sastavu Bosne i Hercegovine, a Sutorina u Crnoj Gori, to izaziva niz nedoumica i pitanja.

5.5. Granica prema Crnoj Gori

Ovaj dio hrvatske granice najkrai je sektor granice Hrvatske. Situacija na tome sektoru kroz povijest je bila promjenjiva. Do 1918. izmeu Dubrovakoga i Bokokotorskoga kotara (oba pripadala Kraljevini Dalmaciji, u sklopu austrijskih zemalja) bio je uski pojas Sutorine. Nakon promjena po Vidovdanskome ustavu iz 1921. i nakon 1945. (ne ulazei u prijelazne situacije) granini pojas Hrvatske i Crne Gore ini spomenuti pojas Sutorine, te istoni dio Konavala, a najisturenijim dijelom kopna s poluotokom Otra ("Prevlaka"), te pripadajuom morskom povrinom.

5.6. Granica sa Srbijom

Ovaj dio hrvatske granice ve je desetljeima najnestabilniji dio hrvatskog graninog podruja. On se najveim dijelom svodi na granicu Hrvatske s pokrajinom Vojvodinom na kojoj treba razlikovati dva glavna sektora.

Prvi sektor obuhvaa dio granice od ua Drave u Dunav, nizvodno. To je i prije dolaska Turaka bila hrvatsko-ugarska granica. Za vrijeme ratova protiv Turaka nakon poraza pod Beom 1683. to je podruje osloboeno od Turaka. Poarevakim (1718.) i Beogradskim (1739.) mirom granica se ustalila na Dunavu i Savi, do njezinoga ua u Dunav.

Drugim rijeima, u hrvatski dravni prostor uao je Srijem, ukljuujui i Zemun. Takvo je stanje ostalo do stvaranja jugoslavenske drave. Kod podjele na oblasti, 1922., to je podruje bilo obuhvaeno Srijemskom oblau (sjedite u Vukovaru). Kod podjele na banovine 1929poelo je manipuliranje tim prostorom. Kotarevi Vukovar, Vinkovci i upanja uli su u sastav Drinske banovine. U njoj se jo naao id, Srijemska Mitrovica, a podruje istono od toga bilo je ukljueno u Dunavsku banovinu (sjedite u Novom Sadu). Takvom podjelom stvorena je teritorijalna konstrukcija, koja nije imala nikakvoga utemeljenja u povijesti. Cilj je bio izbjei da se taj prostor ukljui u Savsku banovinu (sjedite u Zagrebu). Kod korekture banovinske podjele 1931. kotarevi Vinkovci, Vukovar i upanja ipak su ukljueni u Savsku banovinu, a prostor istono od te linije ukljuen je u Dunavsku banovinu. Kotarevi Ilok i id godine 1939. ukljueni su u Banovinu Hrvatsku.

34

NA

TIO

NA

L S

EC

UR

ITY

AN

D T

HE

FU

TU

RE

4

(1

2)

20

11.

U prijelaznome razdoblju, u II. svjetskome ratu, u sklopu NDH uspostavljena je granica kakva je bila do 1918., zakljuno sa Zemunom. U partizanskoj vojnopolitikoj podjeli to je podruje naizmjenino bivalo pod utjecajem hrvatskih partizanskih institucija ili onih u Vojvodini. No, tada to nije imalo znaenje dravnog razgranienja, nego operativne vojnopolitike nadlenosti. Pitanje dravnog razgranienja nametnulo se na kraju rata, kada su se federalne jedinice poele konano i teritorijalno definirati. Radi razgranienja izmeu Hrvatske i Vojvodine (Srbije) bila je sastavljena tzv. ilasova komisija, u kojoj su bili jo predstavnici iz Vojvodine i Hrvatske. Ona je, na temelju obilaska terena, a svakako i na temelju ve ranijih osnovnih opredjeljenja, predloila razgranienje. Komisija je predloila da linija razgranienja bude Ilok (kao privremeno rjeenje, kako je reeno) i id, koji bi bili u Vojvodini. No, stanovnitvo Iloka izjasnilo se za ukljuenje u Hrvatsku. Tako je Ilok ostao u Hrvatskoj, a id u Vojvodini (Srbiji). Takvo razgranienje zakonski je fiksirano (Skuptina Srbije) Zakonom o ustanovljenju i ustrojstvu Autonomne pokrajine Vojvodine od 1. rujna 1945.

Drugi sektor hrvatske granice prema Srbiji (Vojvodini) je onaj na Dunavu u Baranji. Ta je granica nastala 1945., kada je po prijedlogu spomenute ilasove komisije, Baranja ula u sastav Hrvatske. Kod toga se polazilo od injenice da je hrvatsko puanstvo u Baranji bilo u relativnoj veini, te da Baranja gospodarski gravitira Osijeku. Komisija je konstatirala da se u Bakoj nalazi znatan broj Hrvata (tako npr. "srez Subotica u apsolutnoj veini naseljen kompaktnim hrvatskim stanovnitvom"), ali je tvrdila kako je to podruje teko izdvojiti i prikljuiti Hrvatskoj.

"ilasova komisija" podnijela je svoj prijedlog kao privremeno rjeenje. Kasnijim regularnim saveznim i republikim aktima ta je granica legalizirana kao konano rjeenje. Pa i pored toga velikosrpski ekspanzionisti i dalje tvrde kako je ta granica privremena, da bi tako mogli "legalizirati" svoju agresivnu politiku prema Hrvatskoj.

Na kraju utvrdimo da granice Hrvatske imaju svoju dugu povijesnu uvjetovanost i povijesni razvoj. Dvije su bitne posljedice i dva bitna povijesna rezultata:

1. Nakon II. svjetskoga rata Hrvatska je znatno poveala svoj nacionalni i dravni prostor. U njezine granice ule su Baranja i Istra, koje dotad nisu bile u dravnom prostoru Hrvatske. U novijim povijesnim okolnostima ta su podruja u hrvatski dravni okvir ula prije svega po etnikome naelu. To znai da su ona i prije pripadala hrvatskom nacionalnom korpusu, ali povijesne

35

S.

Su

i

: S

trate

gijs

ke

zn

a

ajk

e D

om

ov

ins

ko

g r

ata

tij

eko

m 1

991

. okolnosti nisu omoguavale da se ukljue u hrvatski dravni okvir.

2. Nakon ulaska u jugoslavensku dravu Hrvatska je imala znatne nacionalno-dravne gubitke. Na dva kraja, sjeveroistonom i jugoistonom, od hrvatskog dravnog prostora odvojeni su vani teritoriji (Srijem i Boka kotorska), koje je ona unijela u jugoslavensku dravu. Treba istai da su hrvatske granice u jugoslavenskoj dravi, napose u razdoblju izmeu dvaju ratova, veinom krojene bez utjecaja hrvatskih nacionalno-politikih imbenika. Vidniji utjecaj hrvatski imbenika su imali u vrijeme oblikovanja Banovine Hrvatske, te nakon 1945., ali ne i u mjeri da bi Hrvatska s tim rjeenjima mogla biti zadovoljna.

6. DEMOGRAFSKA OBILJEJA HRVATSKE

Republika Hrvatska obuhvaa prostor ukupne povrine 56 542 km2. Na tom podruju je prema stanju utvrenom redovitim popisom puanstva 31.3.1991. ivjelo ukupno 4 784 265 stanovnika. Tu se podrazumijeva stalno puanstvo, tj. sve osobe kojima je stalno mjesto boravka u Republici Hrvatskoj, ukljuivi i osobe na radu u inozemstvu i njihove obitelji.

S obzirom na navedene ope pokazatelje Hrvatska pripada brojem prevladavajuoj skupini srednje velikih europskih drava, kojih se povrina kree od 20 000-100 000 km

2, a

broj stanovnika od 1,5 do 10 milijuna. Pojedine drave, koje su vani sudionici europskog gospodarskog prosperiteta, povrinom su ak i manje od Hrvatske, kao npr. Belgija, Nizozemska, vicarska i Danska. S obzirom na brojnost puanstva Norveka je manje naseljena od Hrvatske, a gotovo istu brojnost puanstva u odnosu na Hrvatsku imaju npr. Finska i Danska. Prethodni podaci navode se iskljuivo kao potvrda da Hrvatska s obzirom na svoje teritorijalno prostiranje i brojnost puanstva moe predstavljati ravnopravnog sudionika u europskom gospodarskom razvitku i politikom ivotu. Tim vie to Hrvatska osim raznolikog prostora s brojnim prednostima raspolae i s vanim morskim prostorom, podrazumijevajui tu hrvatsko teritorijalno more i mogunosti gospodarskog koritenja epikontinentalnog pojasa u Jadranskom moru.

Puanstvo je uz prirodno geografsku osnovu i neke druge initelje presudno vana osnova /resurs/ razvitka svake pojedine drave. Zbog toga poznavanje brojnosti i sastava

36

NA

TIO

NA

L S

EC

UR

ITY

AN

D T

HE

FU

TU

RE

4

(1

2)

20

11.

puanstva predstavlja vanu osnovu za rasuivanje o proteklim i predvianja o buduim tijekovima razvitka.

6.1. Brojnost puanstva

Brojnost puanstva, kao i sva obiljeja u pogledu sastava puanstva, podloni su stalnim veim ili manjim promjenama. Tako se npr. broj puanstva na podruju Republike Hrvatske za proteklih 30 godina poveao za oko 625 tisua i iznosio je:

- 1961.: 4 159 696, - 1971.: 4 426 221 (10 godinji porast 266.525), - 1981.: 4 601 469 (porast 175.248), - 1991.: 4 784 265 (porast 182.796). Izmeu dva posljednja popisa puanstva (1981.-1991. broj

puanstva Republike Hrvatske godinje se poveavao za neto vie od 18 000 osoba. U cjelini uzevi brojnost puanstva se poveavala na osnovi prirodnog porasta brojnosti puanstva i na osnovi meudravnog preseljavanja puanstva, ako je broj doseljenih vei od broja iseljenih osoba.

Opa je demografska znaajka Republike Hrvatske da je stopa prirodnog porasta puanstva kroz posljednje desetljee bila vrlo niska, stalno se smanjujui. U najnovije vrijeme broj roenih je manji od broja umrlih, to znai da je prekinut prirodni porast brojnosti puanstva. O tome govore podaci o prirodnom prirataju, koji je 1988. iznosio 1,2%, dok je za 1989. i 1990. iznosio 0,7%. Za idue godine zabiljeeni negativni prosjeci (1991.: - 0,6%, 1992.: - 1,0 %).

S obzirom na to da je prirodni porast brojnosti puanstva bio malen, npr. 1990. svega 3217 osoba, u iduim godinama je poprimio negativne predznake. Rast ukupnog puanstva Republike Hrvatske ponajprije se oslanjao, i u budunosti se moe oslanjati, jedino na doseljavanje puanstva. U sklopu toga isticala su se doseljavanja iz Bosne i Hercegovine, pri emu su najvanija ishodita bila u tamonjim hrvatskim prostorima. Doseljavanja iz drugih drava bive Jugoslavije se kao uestalija pojava mogu smatrati konano prekinutim.

Poremeaji u pogledu prirodnih tokova promjene brojnosti puanstva imaju viestruke utjecaje i na sva druga obiljeja u sastavu puanstva. Ovdje se posebno istiu promjene brojnosti domainstava (1981.: 1,42; 1991.: 1,54 milijuna) i promjene prosjene brojnosti lanova jednog domainstva (1953.: 3,81; 1971.: 3,43; 1991.: 3,1).

37

S.

Su

i

: S

trate

gijs

ke

zn

a

ajk

e D

om

ov

ins

ko

g r

ata

tij

eko

m 1

991

. 6.2. Razmjetaj puanstva

Na osnovi neposredne usporedbe podataka o ukupnom broju puanstva i ukupnoj povrini dolazi se do prosjeka da u Republici Hrvatskoj na 1km

2 povrine otpada 84,6

puanstva.Takav okvirni podatak treba dopuniti odreenijim pokazateljima o opim obiljejima naseljenosti hrvatskog prostora, unutar ega posebno znaenje imaju podaci o razmjetaju puanstva.

S obzirom na prirodno geografsku ralanjenost hrvatskog dravnog prostora posebnu vanost imaju spoznaje o teritorijalnom razmjetaju puanstva. Tako na osnovi ope razdiobe na kontinentalnu Hrvatsku, podrazumijevajui tu panonske, peripanonske i perialpske dijelove Hrvatske (to obuhvaa 54,4% hrvatske drave) otpada 66,3% ukupnog puanstva Hrvatske; na jadransko primorje Hrvatske (31,6% povrine drave) otpada 30,7% ukupnog puanstva; u liko-goranskom preteno planinskom prostoru (14% povrine drave) ivi 3% ukupnog puanstva Hrvatske. Iz opih podataka o razmjetaju puanstva proizlazi da je do najvee koncentracije dolo u sjeverozapadnoj Hrvatskoj (35% povrine, a 48% puanstva), to treba objasniti povijesnim i gospodarskim razvitkom Hrvatske. U tom sklopu dolo je u sjeverozapadnoj Hrvatskoj do razvoja veeg broja gradskih naselja vieg reda znaenja, u sklopu ega se istie Zagreb sa znaenjem dominantne urbane aglomeracije itavog hrvatskog prostora.

Na prostoru Republike Hrvatske postoji 6 694 naselja (od toga 66 naselja nisu stalno nastanjena). Promjene u pogledu znaenja pojedinih skupina naselja s obzirom na njihov poloaj i gospodarsku osnovu su velike, a dogaaju se razmjerno brzo. Prema stanju 1991. je u nekada po znaenju prevladavajuoj skupini naselja s manje od 5 000 stanovnika, ivjelo svega 50,5% ukupnog puanstva Hrvatske. Istodobno je u svega 76 manjih i srednje velikih gradova ivjelo 25,1%, a u etiri najvea hrvatska grada daljnjih 24,4% ukupnog puanstva. To govori o uincima koncentracije puanstva u manjem broju veih naselja i o smanjivanju udjela seoske naseljenosti. U sklopu takvog slijeda promjena posebno su bili pogoeni hrvatski jadranski otoci. Tako je prema stanju 1991. unato njihovim prirodno geografskim prednostima jo na svega nekoliko otoka zabiljeena naseljenost s vie od 10 000 stanovnika (Korula 17 038, Krk 16 402, Bra 13 824 i Hvar 11 459).

O slijedu promjena u pogledu razmjetaja puanstva govore podaci o izmjeni odnosa veliine izmeu ukupnog seoskog i ukupnog gradskog puanstva. Naime, Hrvatska je

38

NA

TIO

NA

L S

EC

UR

ITY

AN

D T

HE

FU

TU

RE

4

(1

2)

20

11.

jo u blioj prolosti bila izrazito seoska sredina. Jo 1953. na gradsko puanstvo otpadalo je svega 24,3% ukupnog puanstva. Poev od 1980. Hrvatska u sklopu svoga cjelokupnog gospodarskog napretka postaje preteito gradska (urbana) sredina. Godine 1991. na puanstvo nastanjeno u gradovima otpadalo je 54,3% ukupnog puanstva drave. Kada je rije o rastu gradova (urbanizacija) posebno se istie rast pojedinih najveih gradova (1991. imali su Osijek 104.761, Rijeka 167 964, a Split 189 388 stanovnika), u sklopu ega dominantno znaenje ima Zagreb sa 706 770 stanovnika, koji je u njegovom teritorijalno irem okviru prerastao u milijunsku urbanu aglomeraciju.

Suvremena Hrvatska je u upravnom pogledu ralanjena na 20 upanija, s tim da je Grad Zagreb posebna politika jedinica. S obzirom na brojnost puanstva upanije se meusobno razlikuju (najbrojnije su upanije sa 100 do 200 tisua stanovnika; najmanja je Liko-senjska sa svega 71 215, a najmnogoljudnija Splitsko-dalmatinska upanija sa 474 019 stanovnika). Kada je rije o razmjetaju puanstva Republike Hrvatske treba spomenuti da dio djelatnog puanstva, a uz njih i znatan dio njihovih obitelji (ukupno 285 216 osoba, odnosno 6% puanstva drave) boravi na radu u inozemstvu. Graani Hrvatske najveim dijelom borave na radu u Njemakoj (50,9%), a dijelom i u Australiji (10,3%), Kanadi (9,3%), vicarskoj (7,1%), Austriji (5,0%), Sjedinjenim Dravama Amerike (4,7%), a u manjem broju i u raznim drugim dravama Europe i svijeta.

6.3. Strukturalne znaajke puanstva

Dostignua u razvitku pojedinih drava i naroda vidljiva su u brojnim strukturalnim znaajkama koje se mogu oitati iz redovitih popisa puanstva. Odreene pojedinosti u pogledu sastava puanstva istodobno su vana ishodita za rasuivanje o mogunostima i za predvianja o oekivanim buduim tijekovima razvitka.

Prostor Republike Hrvatske je u sklopu opih tijekova europskog i svjetskog gospodarskog razvitka, iako uz tekoe i zaostajanje koje je bilo uvjetovano njegovom podreenosti komunistikom gospodarskom i jugoslavenskom politikom sustavu, proteklih desetljea proivljavao krupne promjene. Bitna znaajka promjena je da se Hrvatska iz seosko-poljoprivredne zajednice gospodarski preobrazila u dijelom industrijaliziranu sredinu s

39

S.

Su

i

: S

trate

gijs

ke

zn

a

ajk

e D

om

ov

ins

ko

g r

ata

tij

eko

m 1

991

. postupno prevladavajuim znaenjem gradova.Nakon promjena u prvim poratnim godinama, udio poljoprivrednog u ukupnom puanstvu Hrvatske 1961. je iznosio 43,9%. Proces deagrarizacije se nastavio pa je 1981udio poljoprivrednog puanstva iznosio svega 15,2% a do 1991. smanjio se na manje od 10%.

Krupne promjene gospodarske strukture Hrvatske vidljive su u sastavu djelatnog stanovnitva (ukupno 1,8 milijuna osoba, odnosno 38% ukupnog puanstva), gdje je najbrojnija skupina djelatnih osoba u industriji, rudarstvu i graevinarstvu (32%), potom poljoprivreda i ribarstvo (13,9%), trgovina, ugostiteljstvo i turizam (13,5%), obrt i usluge (6,7%) te druge djelatnosti.

Usporedo s gospodarskom preobrazbom mijenjala su se i druga za uspjeniji razvoj bitna obiljeja sastava puanstva. Jo 1961. je u Hrvatskoj na nepismene otpadalo ak 12,9% ukupnog puanstva (starosti 10 i vie godina). Do 1991. udio nepismenog puanstva smanjio se na 3,0%, unutar ega prevladava puanstvo starijih dobnih skupina (89% nepismenih otpada na osobe starije od 50 godina). Razina naobrazbe puanstva u cjelini se uzevi lijekom posljednjih 20-tak godina bitno poboljala. O tome govore podaci za 1991. prema kojima je bez kolske spreme bilo svega 10,1 % ukupnog puanstva (starog 15 i vie godina), nepotpunu i potpunu osnovnu kolu zavrilo je 44,6%, strune i srednje kole 36,0%, a vie, visoke kole i fakultete 9,3% ukupnog puanstva.

U sklopu demografskih osnova razvitka posebno znaenje ima dobni sastav puanstva. Na dobnu strukturu utjeu vitalna obiljeja puanstva (broj i odnos roenih i umrlih, odnosno prirodni prirataj). Za ovu skupinu obiljeja karakteristina je trajnost slijeda promjena i dugoronost posljedica poremeaja, ako je do toga dolo. Tako je u znatnoj mjeri kao posljedica II. svjetskog rata ensko puanstvo u Republici Hrvatskoj trajnije ostalo brojnije (51,5%) od mukog puanstva. Odgovarajue posljedice vidljive su u dobnom sastavu puanstva, na to je posebno utjecalo smanjenje nataliteta (broj roenih). Kao opa znaajka mogu se izdvojiti podaci da se u razdoblju od 1971.-1991. udio mladog narataja (0-14 godina starosti) smanjio sa 22,6 na 19,9%, dok se istodobno udio starijeg puanstva (65 i vie godina starosti) poveao od 10,2 na 13,1%; udio najvitalnije skupine (15-64 godina) ostao je u promatranom razdoblju u relativnom smislu nepromijenjen (67,2 odnosno 67,5%) ali tu neposredno predstoje promjene.

Osim prethodno izdvojenih podataka o opim strukturalnim obiljejima puanstva posebni interes zasluuju podaci koji

40

NA

TIO

NA

L S

EC

UR

ITY

AN

D T

HE

FU

TU

RE

4

(1

2)

20

11.

govore o odreenim osobnim opredjeljenjima puanstva, a upuuju na njegovu duhovnu i civilizacijsku pripadnost. Podaci o vjerskoj pripadnosti potvruju poznatu injenicu o povezanosti hrvatskog a i pojedinih drugih naroda to kao manjina ive u Hrvatskoj, s rimokatolianstvom (76,64% ukupnog puanstva). Pripadnost pravoslavlju 1991. iskazalo je 11,12% ukupnog puanstva, islamskoj vjerskoj zajednici 1,15%, dok je na sljedbenike drugih vjerskih uvjerenja otpadalo 5,42%. Za 5,67% puanstva vjerska pripadnost nije poznata ili je rije o osobama koje su izjavile da se ne smatraju pripadnicima vjerskih zajednica.

6.4. Narodnosni sastav puanstva

U svijetu je uobiajeno da se o narodnosnom sastavu puanstva zakljuuje na osnovi iskazivanja materinskog jezika prilikom redovitih popisa puanstva. U Republici Hrvatskoj je popisom 1991. za 81,99% puanstva utvren hrvatski materinski jezik, a za 4,33% srpski materinski jezik. Tu treba dodatno spomenuti da je jugoslavenska politika praksa, prenesena i u pravila popisivanja materinskog jezika, predviala i hrvatsko-srpski (odnosno srpsko-hrvatski) kao materinski jezik - i za taj izraz se s obzirom na tadanje politike prilike opredijelilo 9,76% ukupnog puanstva Hrvatske. S obzirom na to da hrvatski Srbi zapravo govore istim hrvatskim knjievnim jezikom (moe se govoriti o dijalektolokim razlikama) Republika Hrvatska je u jezinom pogledu zapravo homogeno podruje (96,08% ukupnog puanstva) s tim da treba potivati injenicu da srpskom puanstvu pripada pravo da se pismeno izraava svojim tradicionalnim irilinim pismom, premda ono u svakodnevnoj uporabi nije uobiajeno. Na puanstvo koje je iskazalo neki drugi materinski jezik 1991. je otpadalo 2,57% ukupnog puanstva, dok je za manju skupinu puanstva materinski jezik nepoznat.

Osim navedenih podataka o materinskom jeziku popisom 1991. utvrena ije narodnosna pripadnost puanstva. Iako su tada jo uvijek bile prisutne tenje u smislu potiskivanja izriito nacionalnog izjanjavanja, razultati popisa pruaju okvirnu sliku o narodnosnom sastavu puanstva hrvatske drave. Kao bitno treba istaknuti da je Republika Hrvatska matina drava hrvatskog naroda sa 78,1% nacionalno opredijeljenog hrvatskog puanstva, pored kojeg ive i pojedine narodnosne manjine, unutar kojih su najbrojniji Srbi.

41

S.

Su

i

: S

trate

gijs

ke

zn

a

ajk

e D

om

ov

ins

ko

g r

ata

tij

eko

m 1

991

. U Republici Hrvatskoj je 1991. osim 3 736 356 nacionalno opredijeljenih pripadnika hrvatskog naroda, ivjelo 760 073 pripadnika (15,89%) narodnosnih manjina, dok se 287 836 osoba (6,01 %) nije narodnosno opredijelilo ili je njihova narodnost nepoznata. Najbrojnija narodnosna manjina su Srbi (581 663 stanovnika, odnosno 12,16% ukupnog puanstva Hrvatske). Od pripadnika ostalih naroda najbrojniji su bonjaki Muslimani (43 469) koji sa se doseljavali uglavnom u novije vrijeme zbog povoljnijih uvjeta zapoljavanja u Hrvatskoj. Od pripadnika drugih narodnosnih manjina treba spomenuti Talijane (21 303), koji najveim dijelom (90%) ive kao autohtono puanstvo u dijelovima Istre i sjevernog primorja, te Maare (22.355) koncentrirane u istonoj Slavoniji i u Baranji (78,6%) gdje dijelom predstavljaju autohtono puanstvo. Tijekom 18. stoljea u Slavoniju je kolonizirano puanstvo iz ireg prostora tadanjeg Austrijskog carstva pa u Hrvatskoj danas ivi vei broj eha (13 086 stanovnika, preteno oko Daruvara), a u manjem broju i pripadnici nekih drugih naroda, Slovaka i drugih. Neto su brojniji Slovenci (22 376), koji su se pojedinano naseljavali u gradovima u najzapadnijim dijelovima Hrvatske.

Srbi su najbrojnija narodnosna manjina u Republici Hrvatskoj. Uglavnom su se doselili u pojedine granine prostore u vrijeme austro-turskih ratova. Odatle su se, naroito nakon razvojaenja nekadanje Vojne krajine, poeli dijelom raseljavati po itavoj Hrvatskoj. Nakon 1918. i uspostave jugoslavenske (SHS) drave su se, na osnovi politikih i drugih prednosti koje su proizlazile iz politikih prilika u toj dravi (slika br. 3.), u Hrvatsku poeli doseljavati Srbi iz Bosne i Hercegovine te Srbije. Prema stanju 1991. od ukupnog broja Srba u Hrvatskoj njih vie od 100 000 nije bilo roeno u Hrvatskoj. Prije negoli su uslijedila i neka povratna preseljavanja uvjetovana uspostavljanjem hrvatske dravne samostalnosti, srpska nacionalna manjina bila je razmjetena:

- u Slavoniji i Baranji 32%, - u Sjeverozapadnoj Hrvatskoj 24%, - u Dalmaciji 20%, - na liko-goranskom podruju i u Zagrebu po 9% te - u sjevernom primorju 6% od ukupnog broja Srba u cijeloj

Hrvatskoj. Treba rei da, izuzevi ua podruja Banije, Korduna,

dijela Like i dijela kopnene Dalmacije, Srbi nisu nigdje predstavljali veinu stanovnitva u regionalnom mjerilu.

Kada je rije o narodnosnom neopredjeljivanju puanstva (unutar ega se znatan dio izjasnio kao Jugoslaveni), treba

42

NA

TIO

NA

L S

EC

UR

ITY

AN

D T

HE

FU

TU

RE

4

(1

2)

20

11.

rei da se radilo o politiki motiviranom ponaanju puanstva. Podaci o materinskom jeziku pokazuju da se radi preteno o hrvatskom puanstvu. Na osnovi toga moe se zakljuiti da Hrvati u Republici Hrvatskoj ine vie od 80% ukupnog puanstva pa se stupanj nacionalne homogenosti hrvatske drave podudara s odgovarajuim prilikama u veini drugih europskih drava.

6.5. Suvremene promjene

Srpska agresija u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini i imala je za posljedicu brojna preseljavanja puanstva u Hrvatskoj (prognanitvo) i iseljavanje iz Bosne i Hercegovine (izbjeglitvo). Prema stanju poetkom 1994. radi se o vie od 500 000 osoba privremeno nastanjenih u raznim dijelovima hrvatske drave. Iako se radi o privremenom stanju ostaje injenica da je u razdoblju od 1991.-1994. privremeno poremeen normalan demografski razvoj Hrvatske, to e na odreeni nain utjecati na budui razvitak, naroito kada je rije o daljnjem rastu puanstva u Republici Hrvatskoj.

7. AKTERI VELIKOSRPSKE AGRESIJE

Aktere srpske agresije na Hrvatsku teko je promatrati izolirano bez uzimanja u obzir povijesnog konteksta. Naime, neki akteri kontinuirano se pojavljuju od stvaranja prvih planova srpskog irenja na Zapad, dok su se drugi postupno razvijali i ukljuivali u opi velikosrpski plan. Neki su egzistirali samo u jednom razdoblju ili sudjelovali samo u provedbi jednog plana.

7.1. Srpski intelektualci

Njima pripada mjesto najvanijeg aktera. Od Vuka Karadia preko Jovana Cvijia (slika br.1) do Dobrice osia ostvarena je kontinuirana zloporaba znanosti i kulture u politike svrhe.

7.2. Srpski politiari

Kao glavnim izvriteljima planova velikosrpske ekspanzije posebna mjesta pripadaju, svakako, Iliji Garaaninu, kralju

43

S.

Su

i

: S

trate

gijs

ke

zn

a

ajk

e D

om

ov

ins

ko

g r

ata

tij

eko

m 1

991

. Petru, Nikoli Paiu, Drai Mihajloviu i Slobodanu Miloeviu.

7.3. Srpska pravoslavna crkva

Angairana na izgradnji sustava vrijednosti temeljenog na dvije mitoloke premise Srbima kao izabranom narodu i vjeno ugroenim Srbima.

7.4. Jugoslavenska narodna armija (JNA)

Budui da se velikosrpska teritorijalna ekspanzija nije mogla ostvariti politikim sredstvima, vojna inaica je bila sve realnija. JNA, dugogodinja uvarica "bratstva i jedinstva", uz srpske intelektualce, politiare, Pravoslavnu crkvu, jugoslavenski i diplomatski aparat, postat e glavni akter pripreme i voenja rata u interesu samo jednog - srpskog naroda.

To, dakako, nee biti sluajno. Bit e to oekivani rezultat dugo pripremane i provoene srbizacije. Kadrovski mehanizam, koji je trebao osigurati dominaciju srpskih kadrova u vojsci i policiji, sustavno je, pod utjecajem Rankovia, kreiran jo tijekom II. svjetskog rata. Taj e se proces nastaviti i u komunistikoj Jugoslaviji, posebice nakon Titove smrti (tablica br.1.).

Nakon vojnikog poraza etnikih snaga u II. svjetskom ratu, velikosrpska politika brzo e se prilagoditi novim okolnostima jugoslavenske partijske-drave, u kojoj e upravo partijska vojska initi kimu ouvanja drutvenog poretka, to e joj biti i temeljna zadaa umjesto zatite od mogue vanjske teritorijalne ugroze. Pristupanje etnikih kadrova u SKJ, a samim tim i u dravne institucije, bit e dio kontinuirane i sustavne Velikosrpske politike. S druge pak strane, spomenutom i procesu provodit e se partijska, a samim tim i dravna "istka" nacionalno svjesnih i opredijeljenih kadrova ostalih naroda. Najvie e u takvim uvjetima stradati hrvatski komunisti, dok e po mjeri velikosrpskih interesa jaati politika "struja" projugoslavenskih "hrvatskih" kadrova koji su suodgovorni za, "tihi" proces srbizacije SKJ i dravnih institucija, a samim tim i za vojnu agresiju na Hrvatsku.

44

NA

TIO

NA

L S

EC

UR

ITY

AN

D T

HE

FU

TU

RE

4

(1

2)

20

11.

7.5. Jugoslavenski policijski aparat

Kadar profiliran i strogo nadziran s naglaskom na rad tajne policije po metodama kojima se slue NKVD, ili kasnije KGB, model totalne tajne kontrole. Ispoetka zvana OZNA, zatim UDBA i na kraju SDB, u paradoksalnoj situaciji rastajanju sa staljinistikim modelom socijalizma, 1948. godine primijenila je KGB-ov model na prostoru itave druge Jugoslavije. Koritenje tog modela kasnije je, uglavnom, reducirano u smislu produkcije sumnje u hrvatski narod i straha od Nezavisne Drave Hrvatske (ustaa), ime se model, u stvari, koristio za provoenje nacionalne velikosrpske ideje kolonizacije Hrvatske od strane Srbije ili teritorijalne ekspanzije na hrvatski teritorij. Naime, sam hrvatski narod uvjeravao se u vlastiti faistoidni karakter. To se dokazivalo time da su ustae, u golemom broju, pobile Srbe, naroito u logoru Jasenovac. Onaj Hrvat koji se suprotstavio takvim laima, bio je i sam proglaene faistom, to je tajna policija uvijek potkrepljivala nesumnjivima, u stvari montiranim procesima. Broj zatvorenih iznosio je vie desetaka tisua, dok ubijene i progonjene skrivaju kolektivne grobnice Jazovka i dosjei tajne policije. Neprijeporno je, da je model koriten mnogo vie u smislu provoenja nacionalne velikosrpske ideje, nego u smislu ouvanja jugoslavenskog integriteta. Klima za eventualnu srpsku agresiju na Hrvatsku bila je neprestano podupirana. U toj aktivnosti, tajna je policija bila, uz Srpsku pravoslavnu crkvu, glavni akter.

7.6. Jugoslavenski diplomatski aparat.

Administrativni aparat druge Jugoslavije, jednim dijelom je centraliziran, a drugim decentraliziran na republike uprave. Najvie je bio centraliziran u upravljanju represivnim dijelom dravnog aparata i diplomacijom. Preko tih struktura se i najvie provodila nacionalna velikosrpska ideja. Diplomatska predstavnitva provodila su, u okvirima slubenog programa, i propagandu o Hrvatima kao narodu s kolektivnom odgovornou i krivnjom za uinjeni genocid nad stotinama tisua Srba u II. svjetskom ratu. Zbog toga, Hrvate treba drati pod neprestanom kontrolom, to je, ustvari, bio neslubeni velikosrpski program. Zadaa izvritelja u diplomatskim predstavnitvima bila je objasniti svijetu kakvoj opasnosti je izloena Jugoslavija iznutra, zbog genocidnog karaktera jednog od njezinih naroda (konstitutivnih). Koristei sve meunarodne institucije i veze,

45

S.

Su

i

: S

trate

gijs

ke

zn

a

ajk

e D

om

ov

ins

ko

g r

ata

tij

eko

m 1

991

. formirane i financirane preko tadanjeg Saveznog sekretarijata vanjskih poslova, ta propaganda je uspjela postii dva cilja prikazati Jugoslaviju kao jedinu prihvatljivu varijantu i probuditi meunarodnu sumnju u hrvatski narod.

U takvom kontekstu, agresija Srbije na Hrvatsku mogla se u svijetu dvoznano prihvatiti kao obrana Jugoslavije, omiljene u europskim lijevim krugovima i meu zemljama pobjednicama II. svjetskog rata koje su je i stvorile ili kao obranu ugroenog srpskog naroda od genocidnog, tj. sotoniziranog hrvatskog naroda. Diplomacija druge Jugoslavije, kao akter srpske agresije na Hrvatsku 1991. potpuno je opravdala velikosrpska oekivanja.

8. PRIPREME VELIKOSRPSKE AGRESIJE NA HRVATSKU

Uspostava demokratski izabrane vlasti u Hrvatskoj, znaila je ujedno i kraj politikih pregovora koje je Srbija vodila za "spas Jugoslavije" i nametanje nove srpske hegemonije ustrojavanjem nove drave po unitarnom modelu.

Ovaj model bio je posebice opasan po hrvatske nacionalne interese. Tako se u inaici ouvanja jugoslavenske federacije po Ustavu iz 1974. (kojeg je Srbija ve sruila na Kosovu, Vojvodini i Crnoj Gori), za Srbe u Hrvatskoj predviala politiko-teritorijalna autonomija. S druge strane, prijedlog "moderne federacije" osim jaanja stupnja unitarizacije, predviao je rjeenja statusa Srba kulturno-prosvjetnom autonomijom, odnosno, federalizacijom Hrvatske. Za sluaj ruenja dotadanje Jugoslavije, u uvjetima globalnih geostrategijskih promjena u svijetu, srpski politiki krugovi zagovarali su teritorijalno "razgranienje", odnosno amputaciju to veeg dijela Hrvatske.

S druge strane hrvatsko-slovenski prijedlog konfederalnog modela budue dravne zajednice bio je u suprotnosti s velikosrpskim interesima iz slijedeih razloga:

- osigurao bi daljnju decentralizaciju Jugoslavije i dugoroan proces mogueg osamostaljenja republika mirnim putem,

- Srbija bi izgubila jo jednu povijesnu priliku da se u tijeku globalnih geostrategijskih promjena u svijetu, kakve su bile tih godina, teritorijalno proiri na Zapad te

- ne bi postojali ruitelji Jugoslavije (Slovenija, a posebice Hrvatska), potrebni u srpskom scenariju ustrojavanja "Tree/nove Jugoslavije" - u biti "Velike Srbije".

Tako je Srbija prijedlog konfederalnog modela Jugoslavije

proglasila projektom njezinog ruenja. No, to je znaio i

46

NA

TIO

NA

L S

EC

UR

ITY

AN

D T

HE

FU

TU

RE

4

(1

2)

20

11.

unitarni prijedlog srpske strane, koji se odnosio na kontinuitet Jugoslavije kao dravne cjeline, s obzirom na oekivano neprihvaanje ostalih republika (osim nasilno nametnutog prosrpskog vodstva Crne Gore). Za razliku od matinih republika nesrpskih naroda, kojima je jedini cilj bio osamostaljenje, za Srbiju je ruenje bive drave znailo novu priliku za teritorijalno proirenje. Vladajuem narodu u dravi "bratstva i jedinstva", biva zajednica nije bila optimalno rjeenje s obzirom na povijesne tenje zacrtane u "Naertaniju". Preko srbiziranih dravnih institucija, vojske, policije i diplomacije, Srbija je tako u novim povijesnim okolnostima pripremala simulirani rat za Jugoslaviju (napad na Sloveniju). A na taj e nain krivnju za njezino ruenje prebaciti osobito a Hrvatsku na koju je i pripreman glavni udar.

Za navedenu planiranu inaicu, bili su stvoreni svi potrebni preduvjeti:

- homogenizacija "ugroenog" srpskog naroda, - jedinstvo srbijanskih politikih, vojnih, intelektualnih i

crkvenih krugova u pogledu strategijskih ratnih ciljeva, - potrebni stupanj srbizacije JNA te - meunarodno javno mnijenje o Hrvatskoj i Sloveniji kao

ruiteljima Jugoslavije.

8.1. Zapadne granice - strategijski cilj velikosrpskih teritorijalnih posezanja

Kraj osamdesetih godina, u vrijeme oiglednog raspada komunistike Jugoslavije, bio je obiljeen nacionalnim jedinstvom srpskih politikih krugova. Iako su prevladavala miljenja da do "Memoranduma" SANU-a, Srbija nije imala nacionalni program jo od vremena "Naertanija"(slika br.6), vladajua komunistika stranka na elu sa Slobodanom Miloeviem, oporbene stranke te vojni, intelektualni i crkveni krugova, zastupali su jedinstveno stajalite o ustrojavanju nove drave na kriterijima Memoranduma:

- svi Srbi moraju ivjeti u jednoj, teritorijalno to veoj dravi, pa makar u njoj Srbi bili ispod polovine relativne veine (u takvom sluaju primijenila bi se, u povijesti ve viena, a na Kosovu u razdoblju s poetka osamdesetih ponovno isprobana, metoda etnikog ienja, koja e se nastaviti i u daljnjoj velikosrpskoj agresiji)

- republike granice su "administrativne", to podrazumijeva potrebu za razgranienjem izmeu onih naroda koji ele ostati u Jugoslaviji i onih koji to ne ele.

47

S.

Su

i

: S

trate

gijs

ke

zn

a

ajk

e D