„svijet je otišao…“ paul celan i apsolutno pjesništvo - Žarko paić

8/10/2019 Svijet je otiao Paul Celan i apsolutno pjesnitvo - arko Pai

1/33

arko Pai

15

SVIJET JE OTIAOPAUL C ELAN I APSOLUTNO PJESNITVO

Trudi Stama

Svijet kao tuina

U onome to slijedi nee biti rijei o jo jednoj interpretacijiPaula Celana. Dodue, bit e govora o jednoj njegovoj pjesmi iodranome zahvalnome govoru povodom dodjele nagrade GeorgBchner 1960. godine. Naziv pjesme je Veliki uareni svod, azahvalnoga govora Meridijan. U suvremenoj lozoji te su dvije

stvari miljenja i kazivanja obraene u razliitim prigodama upredavanjima i ogledima Hansa-Georga Gadamera, Jacquesa Derridei Philippe Lacoue-Labarthea, meu inim koji su se osmjelili pristupititamnoj rijeci Celanova pjesnitva. Kada kaemo da nee biti rijeio interpretaciji, tada se pretpostavlja da bi moglo biti govora oneemu drugome. Interpretacijom se odmotava tekst onoga to jeve napisano i ima znaajke dogaaja pisanja. Etimologijski, inter-

pretareupuuje na izlaganje, posredovanje, tumaenje. Razumijevanje

neega kao neega zahtijeva misaonu djelatnost izlaganja samestvari. Na taj se nain interpretacija pojavljuje medijem izmeu djelai sudionika. Budui da nema izravnoga pristupa djelu, tekst zahtijevatumaenje. Postoje ipak potekoe u razumijevanju djela koje tumairazlau u dijalogu s drugim tekstovima i drugim interpretacijama.Samoizlaganje teksta interpretacija je njegove otvorenosti znaenja.U tom smislu hermeneutika govori o iskustvu djela u odnosu naiskustvo subjekta. Ve je Gadamer u interpretaciji umjetnikoga djela


2/33

asopis za drutvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

16

kao uvjeta mogunosti dijaloga iz razumijevanja same stvari miljenjapokazao da dijalog ne proizlazi iz stajalita subjekta u razgovoru,nego iz iskustva djela koje se otvara u razumijevanju.1

Nije stoga vie uputno rabiti pojam zagonetke za ono to imanentnostruji iz samoga djela. Dakako, djelo i nadalje ostaje u svojoj bitizagonetno. No, to nije zato to je hermetiki zakljuano Drugome, vestoga to je njegovo podrijetlo u inu stvaranja obavijeno tajnom. Zakoga? Oigledno ne samo za tumae. Tvorac djela u stvaralakoj igri nemoe istodobno stvarati i misliti o inu stvaranja. Zagonetka kao tajnanikad se ne odgoneta ili ne objelodanjuje u svojoj otvorenosti. Razlikaizmeu zagonetke i tajne odgovara razlici unutar Istoga. Zagonetkase odnosi na putanje uma u rjeenju problema. Tajna, usuprot tome,pretpostavlja ono to su jo pitagorejci pripisivali mistinoj moi

boanskoga udjela u prirodi stvari. Zagonetku se uvijek mora rijeiti.Tajnu se, pak, nikad ne smije razotkriti. Dok zagonetka rauna sasvojim razotkrivateljem, tajna ne eli biti razotkrivena za Druge. Zatopotrebuje odnos kao savez zavjetovanih utnjom. Hermetiki pokretiu umjetnosti od srednjega vijeka do Marcela Duchampa pritom su seuvijek pozivali na tajno znanje. S onu stranu uma i njegovih zagonetkitajna uva skriveno znanje od profaniranja. I kad je Edip otkljuaozagonetku Sfinge u strahotnome znamenovanju njegove tragine

budunosti, nita nije tu zagonetku poremetilo u stanju svagda istei uvijek nove zagonetnosti. Pjesnik u kazivanju onoga to se otvaraiz njegova djela stoga djeluje poput nekoga tko zna da rijei sameisprepliu dogaaj kao svoju vlastitu interpretaciju. Pismo ne dolaziprije ili poslije tog dogaaja. Ono se sabire u jeziku samoga kazivanja.Dogaaj jezika sabire u svojoj dogaajnosti pisanje i govorenje.Unato bitnih razlika, koje primjerice odreuju razliku izmeu bitkakao prisutnosti i onoga to je drukije od bitka u miljenju Lvinasai Derride, sveza singularnosti govora i iterabilnosti teksta nastaje izdogaanja jezika kao kazivanja (legein, Sagen, parler). Interpretacija,dakle, nuno mora biti mnogostrana, a djelo vieznano.

1 Hans-Georg Gadamer, Gadamer on Celan: Who Am I and Who Are You? and Other

Essays, State University of New York Press, Albany, 1997., str. 67-126.


3/33

Zenike sveske

17

Celanova ve navedena djela, pjesma Veliki uareni svod igovor Meridijan, povezuju ono unaprijed zagonetno i tajanstvenoto se razotkriva u rijeima dubokoga znaenja ljudske sudbine injezine usmjerenosti na ono to nije samo ljudsko navlastito, ve imadimenzije onkraj ljudskoga. Sudbinom oznaavamo voenje ivotakao slobodnoga nabaaja mogunosti i preuzimanja faktinosti bitka.to se pokazuje sudbinskim vezano je uz postojanje cilja i svrhepovijesti. Ne moe biti sudbine kao udesa bez slobode i kontingencije.U Celanovoj pjesmi i govoru te su dvije odlune rijei svijet (welt)ituinsko (unheimlich). Ako se ovdje neemo uputati u interpretacijuCelanova pjesnitva i govorenja o svijetu i tuini, to nam onda

jo preostaje? Vidjeli smo da se interpretacijom tekst rasplie u svojojmnogostranosti i vieznanosti. Kada je interpretacija na visini zadatka,ono to se interpretira jo jednom postaje u svojoj otvorenosti ivo zasuvremenost. tovie, suvremenost u svojoj vremenitosti odzvanjau tekstu interpretacije koliko i sam tekst koji se interpretira. Samo utom smislu moemo rei da je interpretacija vie od razumijevanjasvijeta kao teksta i teksta kao svijeta. Nismo li time otili prebrzo ikorak unaprijed? Naime, ako interpretacija odzvanja u suvremenosti,znai li to da je ono to se interpretira, dakle tekst pjesme i govora,u svojem odjeku zadobio novi glas s pomou novoga razumijevanjaili, pak, sam tekst djeluje kao izvor jeke u suvremenosti neovisno od

bilo kakve nove interpretacije? U oba sluaja vidimo da Gadamerovstav o autonomnosti djela prethodi iskustvu subjekta. Bez obzirakako shvatili pojam subjekta, u znaenju osobe ili pojedinca sa svojomsvijeu, izvjesno je da subjekt ne moe preuzeti supstanciju djela

bez preuzimanja itavoga tereta njegova znaenja. to nadomjetavapojam subjekta u doba suvremenosti zacijelo se vie ne moe odreditipojmom djela. Subjekt svojim suverenim pravom na utemeljenjesvijeta kao predstavljanja i prikazivanja (Vorstellung-Darstellung)postavlja djelo iz vlastite bestemeljnosti. Sam subjekt, naime, mora

biti neime izvanjskim zajamen. On mora imati legitimnost uneemu iznad puke pojavne zbilje. Djelo nikad ne moe biti stvarsubjekta, pa ak ni u njegovome transcendentalnome ruhu spontanostistvaranja. Nije sluajno da Heidegger itavu novovjekovnu lozoju


4/33


18

subjektivnosti naziva metazikom postavljanja subjekta u djelo.2Uestetici performativnoga obrata to se naziva dogaajem (Ereignis).3Ako svijet sada postaje svijetom teksta pjesme i govora ondase unutar samoga teksta dogaa to da mu tuina (unheimlich) nijevie tek strano tijelo, ono tuinsko o-sebi. Tuinsko se otvara u tekstuza-sebe postajui iskustvo svijeta kao tuine. Da, otili smo pomalopredaleko. Nije nas tek nosio put miljenja, nego miljenje u kazivanjuonoga to u Celanovoj pjesmi i govoru, kako emo pokuati pokazati,odzvanja iz tuine samoga teksta, jedinstvenoga djela reetki i fraktalapjevanja, krajnje nesvodljive postojbine rijei dubljih od bestemeljnihponora, onoga to od Sofokla ostaje neiskazivim mjestom ovjeka usvijetu kao najstrahotnijega od svih drugih bia.

to odzvanja iz tuine teksta jedne zagonetne i tajanstvenepjesme i isto tako zagonetnoga i tajanstvenoga govora jest upravo tonajstrahotnije i najudovinije. Nije svijet, naime, postao tuinom, ve

je tuina postala svijetom. I zato to je u tom postajanju ono Drugo idrukije ve uvijek tamno i strano, tuinsko bitku, ne preostaje drugonego nositi to iskustvo sa sobom kao najtei mogui teret, kao batinui arhiv povijesnoga svjetovanja svijeta nakon dogaaja s kojim svijetprolazi ili nestaje. Taj dogaaj se odreuje rijeju koja nadilazi tragediju

jer je to dogaaj straniji od smrti, kako e to pokazati Lyotard u analiziholokausta.4Radi se o Auschwitzu. Interpretacija Celanove pjesme igovora nuno vie ne moe biti interpretacija pjesme i govora. topreostaje nakon kraja interpretacija nije drugo negoli ono to lei izmeusvijeta jedne pjesme i onoga tuinskoga (unheimlich) jednoga govora.Interpretacija govori o neemu kao neemu, pjesmi ili govoru. Ali mise ovdje vie ne bavimo neim u svijetu, nekom pojavom ili stanjemstvari. U pitanju je ono to iz Celanova kazivanja i miljenja proizlazi kao

2 Martin Heidegger, Kants These ber das Sein, u: Wegmarken, V. Klostermann,

Frankfurt/M., 1978. 2. proireno i pregledano izd., str. 439-473.3 Dieter Mersch, Ereignis und Aura: Untersuchungen zu einer sthetik des Performativen,

Edition Suhrkamp, Frankfurt/M., 2002.4 Jean-Franois Lyotard, Heidegger and Jews, University of Minnesota Press,

Minneapolis, 1990. i Jacques Derrida, Lyotard and us,parallax, Vol. 6, br. 4/2000., str. 28-48.


5/33

Zenike sveske

19

stvar sama, kao ono to smjera s onu stranu interpretacije. To je miljenjei kazivanje na svijet kao tuinu u pjesmi Veliki uareni svod i govoruMeridijan. Umjesto interpretacije Celana kao pjesnika i govornika,nakon Gadamera, Derride i Lacoue-Labarthea, preostaje moda pokuajtraganja za onim to je izmeu pjesme i govora. Je li to izmeuistodobno izmeu svijeta i tuine, pukotina u samome miljenju, a ne

jeziku, jer neiskazivost jezika u suoenju s istinom dogaaja proizlaziiz nemislivosti samoga dogaaja jezikom tradicionalne metazike? Ilitreba li to izmeuodrediti neime to nije rezultat razlike svijeta i tuineu smislu nepomirljivih suprotnosti, pod uvjetom da takva razlika postojiprije ove razlike koja nam se ukazuje poput gotovo iskonske borbe(polemos) dvoje titana? Ne sluajno, pjesnik Celan potraio je odgovorna to pitanje u jednome razgovoru. Gotovo da nita o njemu ne znamoosim da se zbivao na brdu smrti, u samoi kolibe na Todtnaubergu, urazgovoru s misliocem Martinom Heideggerom.5

to je to svijet kao tuina? Pjesnici imenuju svijet stjecitemdogaaja samoga jezika. Jezik i vlastitost (dom i domovina) uiskonskome smislu rijei pripada blizini bitka. Heidegger e uinterpretaciji Hlderlinova pjesnitva, dijalogom s predajom grkogaiskustva blizine jezika i bitka, uputiti na otvorenost miljenja kaoonoga to je ujedno poetno i nadolazee u povijesti bitka.6Miljenje sene svodi na raunanje. Znamo da je to znaajka znanstvenoga nainaizlaganja ve ustrojenoga bitka kao predstavljanja (representatio). Tkokazuje bitak, misli u onome poetnome i nadolazeemu u jezikusamome. Kada tako misli imenuje bitak u dvije dimenzije govorenja.Prva se odnosi na govor o ve opstojeem svijetu kao faktinosti(prolosti), a druga na kazivanje o moguem horizontu svijeta kaoonome nadolazeem (budunosti). Pjesnici su stoga ve uvijekposrednici izmeu dva svijeta. Jedan je onaj to se naslanja naprolost mita, dok drugi pripada budunosti kao viziji nadolazeega.

5 James K. Lyon, Paul Celan & Martin Heidegger: An Unresolved Conversatiom 1951-

1970., The John Hopkins University Press, Baltimore, 2006.6 Martin Heidegger, Erluterungen zu Hlderlins Dichtung, GA, sv. 4, V. Klostermann,

Frankfurt/M., 1981.


6/33


20

Izmeu proroka i mislioca, ali u razlici spram prorotva i miljenjakao promiljanja (besinnung), pjesniki obitava ovjek na ovoj zemlji(dichterisch wohnet der Mensch auf diese Erde). Tako pjeva Hlderlinu elegiji Patmos.7U ovoj razlici svjetova pjesnici su posredniciizmeu dva vremena. Prolost ispjevana u mitskome kazivanju nikadnije prola jer kazuje o iskonu i utemeljenju. Budunost iskazana ugovoru vizija i pretkazanja ne okamenjuje se u prolosti onoga to seima dogoditi niti zapeauje u mesijanskome asu dolaska. Vrijemeizmeu iskona i nadolazeega prebiva u iekivanju i nadi. Ali to

je vrijeme jedino koje ima u sebi trag prisutnosti. Dodir zbiljskogaostaje vezano uz sada i ovdje. Izmeu neba i zemlje, besmrtnikai smrtnika, sudbina pjesnika jest svjedoiti o daru i gubitku, prisvojui ieznuu samoga jezika. U elegijiMnemosyne (II) Hlderlin pjeva:

Znakovi smo bez znaenja,bez boli i jezik gotovoizgubismo u tuini.

Ovdje nas ponajprije zanima duhovna sveza Hlderlina iCelana, Nijemca i idova, velikih pjesnika svetkovine u dogaaju(njemakoga) jezika iz same biti kazivanja na svijet. to spajapjesnike sredita i ruba jest udvajanje jezika i njegovo ispreplitanjeu preobrazbama: od mitskoga novoga roenja njemakoga narodaiz duha iskona pjesnitva (Hlderlinove Germanija i Rajna) dosimbolike post-apokalipse jezika u rtvopisu povijesti (CelanovaFuga smrti). Jedan je, dakako, onaj koji uspostavlja mogunostidrukijega miljenja kao pjevanja u doba nestanka povijesti izhorizonta metafizike, a drugi onaj s kojim se miljenje drugei drukije povijesti otvara nakon udovinoga dogaaja krajapovijesti (Auschwi). to se ini presudnim u iskustvu pjesnikoga

jezika obojice, kako Hlderlina tako i Celana, proizlazi iz samenaravi pjesnitva na granici pada u bezdan bez povijesti. Hlderlinu navedenoj strofi elegije Mnemosyne, a rije je o muzi pamenja,

7 Martin Heidegger, dichterisch wohnet der Mensch, u: Vortrge und Aufse,

Kle-Coa, Stugart, 2009., 11. izd., str. 181-198.


7/33

Zenike sveske

21

spominje znakove i tuinu. Znakovi su prazni i bez znaenja. ovjeksveden na znakove bez znaenja nema svoje mjesto u svijetu. tovie,nema ni svoje vrijeme. Jer ono to odreuje njegovo mjesto i vrijemene prebiva nigdje daleko. Ono je najblie iskustvo blizine. A toiskustvo mogue je tek onda kada jezik u svojoj otvorenosti pjevavlastitu blizinu svijeta, njegovo povjerenje i dodir, sklad i ravnoteu,suglasje i suivot sa stijenama, biljkama i ivotinjama s kojimaobitava. Bez tog odnosa jezik iezava u tami nepoznatoga.

Najudovinija mogunost jezika kao miljenja blizine nalazi se utome to je s ove i s one strane blizine tuina. Ona nije neko faktikomjesto u-svijetu. Tuinom se pokazuje negativna strana povjerenja isklada, ravnotee i suglasja. Mo negacije potvruje neto udovino.Od davnine svijet se u svim povijesnim epohama misli iz razlikespram onoga to je ne-svjetovno. To onda vrijedi i za prispodobe

bez-svjetovnosti poput tame i bezdana. Svijet svjetuje u svjetluotvorenosti bitka kao zagonetka i tajna. Tuina se skriva u najblioj iujedno najdaljoj skrovitosti ovoga i onoga svijeta. Opasnost da svijetpotone u tuinu nastaje otuda to je sam svijet sklop miljenja kao

jezika u kojem ono udovino i tue (unheimlich) prijeti razaranjem iunitenjem ovoga jedinoga i smislenoga vremena i ovoga jedinoga ismislenoga svijeta. Heidegger e zato rije Unheimlichu interpretacijiHlderlina sauvati za kraj epohe bitka. Bezaviajnost ovjeka utehnikome svijetu postaje sudbinom. Tuina i bezaviajnost temeljnesu znaajke epohe nihilizma zapadnjake metazike. S nihilizmomse bitak niti, a vrijednosti i u prevrednovanju njihova ranga kao uNieschea postaju idealima. Naposljetku, ivot se pretvara u puku

bioloku opstojnost vrste/roda. Ona vie nema drugo znaenje osimslube totalnome mobiliziranju razuma. Iskustvo tuine dolazi,dakle, iz iskustva blizine. Posrijedi je granica na obodu, ali i u sreditukruga. Svijet u svojoj zaokruenosti sfera od Grka do Hlderlina nijevie preputen milosti spokojstva i tiine. Granica spram ne-svijeta ilituine odreena je mogunou da Nita preuzme mo nad svijetom.U stanju katastrofe svijet tako tone u najdublje dno bezdana. Nitaviloprijeti niotkuda drugdje negoli iz udovine prirode njegova jezika

kojim kazivanje gubi mjesto posredovanja izmeu dva vremena i dva


8/33


22

svijeta, onoga mitskoga i onoga post-mitskoga, te prelazi u totalnumo tehno-znanstvene produkcije novih svjetova posve neovisnihod ovjeka i njegove mjere. Ta granica imenovana je u PlatonovuTimejurijeju hora. Znaenja su horezemlja, obitavalite, sat, podobnovrijeme, ali i granica. Zemlja je, dakle, granica. Ona zadobiva znaenjeu odnosu na neto omeujue, to je na granici izmeu bitka i nitavila.No, zemlja je ujedno i lutajua zvijezda (planetes). Graninost naspram

beskraja uz lutanje kozmikim prostranstvom odreuju dvojnuprirodu ovjeka. Biti ovjekom otuda znai biti neprestano u stanju-izmeu boanskoga i smrtnoga. Heidegger e posljednju rije svojegamiljenja imenovati upravo prstenujuom i zrcalnom igrom svijetaovoga etvorstva: neba i zemlje, besmrtnoga i smrtnoga.8Prsten (krug)i zrcalo svjetuju u igri jezika.

Kada u Hlderlina sluamo o znakovima bez znaenja i o jezikukoji gotovo da je izgubljen u tuini, sluamo o stanju u kojem onostrano (Fremde) i tuinsko smjeraju konanome padu u bezaviajnostovjeka. Tko je izgubio jezik u tuini, preostaje mu samo sjeanje napovijest gubitka samoga bitka. To stanje nakon radikalnoga gubitkasvijeta opjevava jezik nakon katastrofe. Jezik vie ne moe imatipredmet za svoje prazne znakove. Umjesto predmeta koji se nalaziu-svijetu, sada predmet postaje sam jezik. Ne smijemo smetnuti suma da je pjesnitvo Paula Celana unutarnji dijalog s pjesnitvomkao takvim. Reeksija o biti jezika kao kazivanja ujedno oznaavasvijest o pukotini, jazu, bezdanu izmeu svjetova. Ako je Hlderlin

pjesnik pjesnitvakao takvoga, onda se za Celana moe rei da jepjesnik nakon kraja pjesnitva.9Razoreni svijet u biti je razorenoga

jezika. Stoga dijaboliki uas holokausta nad idovima vie ne moebiti izreen nikako drukije negoli jezikom svijeta kao tuine. toje od njega preostalo nalazi se na granici izmeu dva svijeta i dvavremena. Izmeu mitske slike prolosti i vizije budunosti jezik lebdiu vieznanosti kazivanja na svijet.

8 Martin Heidegger, Das Ding, u: Vortrge und Aufse, str. 157-180.

9 Philippe Lacoue-Labarthe, Poetry as Experience, Stanford University Press, Stanford

California, 1999., str. 1-37.


9/33

Zenike sveske

23

Pjesnitvo Paula Celana odreuje iskustvo graninoga govora ukazivanju nakon dogaaja s kojim je svijet otiao. Ali time nisu prolei muke izricanja o nestajanju i gubitku onoga to je inilo veliinuovjenosti u neizmjernoj pustoi neljudskoga. Posluajmo u cjeliniovu pjesmu. Njezine posljednje rijei bijahu zagonetkom ili tajnomza mnoge interpretacije od Gadamera, Derride do Lacoue-Labarthea.Donosimo je u prijevodu na hrvatski. ak i kada smo svjesni da svakiprijevod pjesnitva sa stranoga jezika u svoj vlastiti predstavljasamo pokuaj da se usklade zvona ili da sloeni stroj jezika unovome postajanju ne izgubi svoju posebnost, nita ne odagnavapomisao da se upravo u jeziku poezije od iskona do kraja samoga

jezika zbiva dijalog izmeu izvora i njegovih rijeka, ali tako da obojeproizlaze iz jedne dublje jeke vremena i jednoga dubljega bezdanano to je to sam jezik u svojemu kazivanju. Nije to tek neizrecivost unjemakome jeziku u prijevodu na hrvatski. Neto se mnogo vie odneizrecivosti poetskoga govora skriva u prevoenju. Walter Benjaminu eseju o Baudelaireu i prevoenju uputio je na misterij jezika ukazivanju vlastitosti i tuosti.10Prelijevanje iz izvornika u ono tonije neizvorno, ali je stvar u drugoj izvornosti u stranome jeziku, nemoe biti tek nadomjestak niti dodatak (supplement) izvorniku.11Jezikprepjeva moe biti vjeran izvorniku i tako promaiti bit onoga tose u izvornome govoru pokazuje. Ali moe biti i obratno. Ukratko,rije je o miljenju s onu stranu granice kazivanja. Ono to je s onustranu granice kazivanja pripada metaziki govorei boanskome,

bogovima i Bogu ili, pak, onome to je posve drukije od Drugoga.Nazovimo to u sluaju Celana zazivanjem onoga bezimenoga ineizrecivoga. U samoj biti kazivanja o dogaaju koji se ne moeiskazati i pokazati slikom, ali se moe ukazati, znamenovati jezikomreetke i fraktala, onom ruom niijom, onim zagonetnim i tajnim,to Derrida imenuje neprekinutim dijalogom izmeu dvije

10 Walter Benjamin, The Task of the Translation, u: Illuminations, Schoken Books,

New York, 1968., str. 69-82.11

Jacques Derrida, De la grammatologie, Minuit, Pariz, 1967.


10/33


24

beskonanosti, pjesmom,12zazivanje boanskoga daleko je od bilokakve mesijanske nade u spas.

Paul Celan

VELIKI UARENI SVOD

sa crnozvjezdim jatomto se rujui

probija van i odlazi:u silicirano ovnovo elo

palim sliku, izmeurogova, tamo,u pjevu zavoja, bujasr priteklihmora srca.

Uto seon ne zalijee?Svijet je otiao, moram te nositi.13

Derrida nam kae da je kao i Gadamer esto nou itao ovupjesmu. S njome je su-mislio.14Ako se miljenje nahodi iz kazivanja,kako to etimologijski slijedi iz mnogih europskih jezika, tada je u bitipjesnitva kao kazivanja neto dvoznano. Miljenje kao kazivanje jeiskaz i ukaz, pokaz i dokaz, ono to dolazi iz neega izvan jezika, alise u njemu smjeta. Jezik se miljenju otvara poput podobna mjestaza govor. Osim toga, miljenje je glas zahvale. S njime se potvruje

bitak tako da ga se slavi i osporava. Na granici s Nita koje niti i

12 Jacques Derrida, Uninterrupted Dialogue: Between Two Innities, The Poem,

Research in Phenomenology, br. 34/2004., str. 3-19.13

Paul Celan, Veliki uareni svod, (Mijena daha, 1967.), u: Poezija. V.Maslea,Sarajevo, 1989., str. 377. S njemakoga prevela Truda Stama14

Jacques Derrida, isto, str. 9.


11/33

Zenike sveske

25

sve dovodi u pitanje zahvala nikad nije jednoznana. Rilke tako upjesmi Jesenji dan pjeva: Gospode, as je!/ Ljeto bjee dugo/ Spusti sadsjenu na sunane ureTa dvojna priroda miljenja kao kazivanjau jeziku potvrivanja-nijekanja i zahvale, dovodi u svezu neto toima znaajke slobode i tereta, kontingencije i odgovornosti. Derridase ovdje zadrava kako na Heideggerovu razlikovanju miljenja kaopromiljanja (Besinnung) i miljenja kao raunanja (Rechnen). No,ono to u njemakome jeziku odzvanja gotovo suzvujem slinosti

jest to da je miljenje svagda Denken-Dankenu smisluAn-denken(pri-sjeanja) iAn-danken(slube kao zahvale Bogu i bogovima).15Zahvalapripada onome koji daje i podaruje ivot. Ode Suncu i himnedomovini pripadaju u taj poetski sklop. Radi se, dakle, o dogaajususreta miljenja kao promiljanja svijeta i miljenja kao zainjanjasvijeta (poiesis). Potonje je dvostruko: zamiljanje (imaginatio) iizmiljanje (phantasia). Poezija uvijek odaje zahvalu Bogu i bogovimakada ispjevava bitak i, s druge strane, zamilja/izmilja ono to nije

bitak, ve postaje ili dolazi iz budunosti.

Obratimo sada pozornost na ovo. Kako dolazi do su-miljenjas pjesnikim iskazom Celana u posljednjoj strofi pjesme Velikiuareni svod? Oigledno samo tako da nas jezik nosi iz jednoganaina kazivanja u drugi, iz filozofije u pjesnitvo. Vidimo uemu je problem interpretacije pjesnitva. Isto vrijedi za sve drugeforme diskursa umjetnosti, primjerice jo vie za interpretaciju slike.Filozoja se kao metazika ve uvijek odnosi spram pjesnitva takoto s pomou uma mjeri osjeaje i doivljaje iskazane u rijeima. Tavrsta razlikovanja, dakako, ne pogaa vie Celanovo pjesnitvo. Onose ne bavi razdorom u svijetu. Promiljaju se mogunosti pjevanjaiz razdora samoga jezika razorene svjetovnosti svijeta. Heidegger

je u interpretaciji Hlderlina poao od smjerne pretpostavke da jeHlderlin mislilac-pjesnik te da njegovo pjesnitvo odreuje bitpovijesnoga naroda u doba tehnike sudbine svijeta. Povijesni sunarod Nijemci. Meutim, narod nije ovdje shvaen u smislu biolokeili rasno-kulturalne sudbine. Pristup pjesnitvu, dakle, ne moe biti

15

Martin Heidegger, Was heisst Denken?, u: Vortrge und Aufse, str. 123-138.


12/33


26

onaj koji unaprijed pretpostavlja da se u pjesmi razotkriva samo veono to je poznato u lozoji. Na taj nain interpretacija pjesnitvapostaje su-miljenje s pjesnitvom. Podarujui mogunosti pjesnitvuda se uzdigne iznad osjeaja i doivljaja te da, naposljetku, umjetnostdobije istinsku dimenziju dogaaja, a ne puke estetske fantazijeu slubi bogova i Boga, to je temeljna zadaa pristupa odozdo.Drugim rijeima, su-misliti s Celanom u pjesmi Veliki uarenisvod znai dostojanstveno drati na razmaku rije izmeu slobodedogaaja i kontingencije sudbine. Svijet je otiao, moram te nositi.

Izmeu slobode i sudbine poiva rije. Je li rije moda o rijei kojaobiljeava pukotinu izmeu pjesme i govora? Pjesma se naziva Velikiuareni svod, a govor se imenuje Meridijan. Rije odzvanja izmeugora kada pjesma odjekuje poput glasa bogova u tiini. ovjek nepostupa s rijeju kao s alatom za neku drugu svrhu. Rijeju imenujemosvijet. to znai imenovanje? Pjesniko djelovanje ne moe se svestina performativnu mo jezika. Kada jezik ima karakter dogaajnosti,tada se praktino preoblikuje odnos ljudi u situacijama i kontekstima.Performativnost jezika, naime, u sebi pohranjuje dogaajnost dogaajakao novu situaciju i novi kontekst. Proizvodna mo jezika odgovaraperformativnoj moi tijela. No, Celanovo pjesnitvo u imenovanjusvijeta ne slui se govorom kao sredstvom za neku drugu svrhu. Unatotiine i ekonomije izraza, koji katkad uranja u neizrecivost kazivanjapoput Beckeovih dramskih djela ili aleatorikih kompozicija JohnaCagea, jezik pjeva zazivajui rijei s kojima se od davnine imenuje ono

boansko i uzvieno.16Svijet o kojem pjeva Celan ne samo da je otiao.Taj je svijet u bitnome izgubio smisao. Raspao se pritom u krhotinesjeanja. Stapajui se u slikama-rijeima koje prizivaju ovna, votanicui srce u beskrajno umnoenim brojevima, svijet je poput slike u okuzapaljen i gori. Paljevina se rasprostire svodom, velikim uarenim svodom.Izmeu neba koje gori i zemlje u krvi i plamenu, ni zvijezde vie nemogu imati boju zlatno-utoga sjaja. Zvijezde se zacrnjuju u sazvjeupoput jata ptica na crteima ekspresionistikih slikara. Paljevina

16 George Steiner, Grammars of Creation: Originating in the Gifford Lectures for 1990,

Faber and Faber, 2001., str. 164-171.


13/33


14/33


28

Pitanje o Ja na kraju Celanove pjesme vraa nas iznova onometo Gadamer kae o unutarnjem dijalogu ili su-miljenju pjesnika imislioca. Subjekt u smislu osobe u razumijevanju umjetnikoga djela, uovom sluaju Paula Celana, moe se imenovati namjesnikom dijaloga.Bez njega bi razgovor, dodue, bio mogu, ali ne i nuan u svojimposljednjim mogunostima. Bez pjesnika i njegova imenovanja svijetasve pluta u bezoblinosti i anonimnosti postojanja. Ja se u pjesmiodnosi na Mi. Ipak, nije to onaj Mi u smislu bezimene kolektivneodgovornosti za svjedoenje o svijetu koji je otiao. Die Welt is fortto znai otii? Moe to biti put bez povratka, neponovljivost povijesti.I doista, emu svjedoenje o onome to je otilo i prolo ako u tomsvjedoenju nema nade ili oekivanja da e se svijet ipak nekako nakraju vratiti? Rekli smo ve, Celan je pjesnik bez mesijanske nade uspas. Ako postoji neto spasonosno uope nakon katastrofe, tada se tonalazi u biti jezika. Neunitivost i nerazorivost jezika dolazi otuda tose jezik obnavlja poput Feniksa pregorijevanjem metazikih granica.Celan je bio na putu spram apsolutnoga pjesnitva. A ono vie ne pjevao svijetu, nego iz biti samoga jezika uspostavlja svijet od kristalai fraktala razorenoga svijeta. Heidegger na jednom mjestu rasprave o

jeziku, bavei se interpretacijom pjesme Georga Trakla Zimska veer(Ein Winterabend), kae da se svijet razumije iz etvorstva zemlje i neba,

boanskoga i smrtnika:

Rije svijet vie se ne rabi u metafizikome smislu rijei. Neoznaava se svijetom ni sekularizirana predstava univerzumaprirode i povijesti, niti se njome ne misli na teologijsku predstavustvaranja (mundus), a jo manje na puku cjelinu bia (kozmos).19

Kada se svijet razumije ne-metaziki, nalazimo se u kraljevstvujezika. S jezikom smo u posljednjem utoitu i zaviaju (domovini)ovjeka pred prijetnjom bezaviajnosti bitka. Apsolutno pjesnitvopjeva na svijet kao tuinu, a ne pjeva o svijetu onoga stranogai nepoznatoga. Celan preuzima zadau koja se nalazi s onu stranu

19 Martin Heidegger, Die Sprache, u: Unterwegs zur Sprache, Kle-Coa, Stugart,

2007., 14. izd., str. 23-24.


15/33

Zenike sveske

29

ljepote i uzvienosti pjesnitva. Tu rije, kao to emo vidjeti usu-miljenju s njegovim govorom zahvale Meridijan iz 1960.godine na dodjeli nagrade Georg Bchner, poput Heideggera iznjegovih predavanja o Hlderlinu, dri presudnom za povijesnusudbinu ovjeka. Pjesnitvo ini bit umjetnosti. A kada se jezikprisjeanja i zahvale (An-denken/An-danken) vie ne moe odrati

bez pukotine izmeu pjesme i govora samoga dogaaja, tada velikiuareni svodpostaje granicom izmeu svijeta i tuine. Strahotnidogaaj unitenja idova u Auschwitzune moe se svesti na biloto u povijesti. Analogije vie ne vrijede. Zato se jezik nuno viene moe vratiti simbolikoj moi izricanja samoga dogaaja. To jeono najstranije, to Lyotard naziva stranijim od same smrti. Svijetnakon katastrofe ne da se ne moe izgraditi na istim metazikimtemeljima, nego je svaka nada i vjera u apsolut (Boga?) postalanevjerodostojnom uope. Samo jezik drukijega miljenja, u sebidostojan veliajne tradicije Zapada (od Grka, Latina, idova,srednjega vijeka, Shakespearea, Hlderlina do Celana), pronosipjesnitvo u nadolazee. Svjedoenjem o tragovima jezika kaoapsoluta pjesnitvo spaava svijet od mrane tuine. Nije to utjeha,ali niti eskapizam rijei. Mesijanski zaziv u Celana zauvijek gubisvoju tajnu mo. Umjesto njega sam jezik njemake sudbine postaje

jezikom rtve i svjedoenja kao to slika spaljene zemlje (Nigredo)u Kieferovim slikama postaje stranijom od dogaaja nacistikogaspaljivanja idova pod velikim uarenim svodom. Apsolutno pjesnitvou vlastitome kazivanju zaziva jezik slobode i sudbine: Svijet je otiao,moram te nositi.

Meutim, u dvoznanome putu miljenja kao prisjeanja i zahvale(An-denken/An-danken), ono to se ima (pro)nositi u nadolazee nemoe biti zaboravljeno. Gubitak sjeanja nadomjetava stroj pamenja.Nezapisano se ne pamti. Ali upravo stoga samo pri-sjeanje nadogaaj u njegovoj nesvodljivosti na bilo to prethodee mu zahtijevadrugi rad sjeanja. Nositi neto pretpostavlja lakou i teinu tereta.Nositi sjeanje na dogaaj znai (pro)nositi glas o dogaaju samogakraja svijeta i njegova postanka tuinom. Ispravak glasi, kako ve

rekosmo: nije svijet postao tuinom, nego je tuina postala svijetom.


16/33


17/33

Zenike sveske

31

dakle, helderlinovski. U pjesmi Veliki uareni svod posljednje rijeiupuuju na oprotaj od staroga svijeta koji je otiao. To je doista tako.Sjetimo li se rijei iz IvanoveApokalipse, a izgovara ih Isus Krist: Jerstari svijet proe; Gle, sve novo inim (Knjiga Otkrivenja, 24: 4), tadase ono to preostaje pokazuje iz nadolazeega. Otok Patmospritomima simboliku mo imenovanja onoga to je izreeno u Pismu: (a)kao testament i (b) kao poslanstvo apsolutno novoga i drukijegasvijeta. Ali ono to dolazi nije drugo negoli ono to je bitno u svezi sonim prolim. Svijet koji je otiao ne moe otii zauvijek u nitavilo.Preostaje sjeanje i pamenje. Bez toga pjesnitvo ne moe vie pjevati,kao to rijeke ne mogu tei bez snage svojega izvora. (Pro)nositi glaso dogaaju svijeta koji je otiao znai, dakle, svjedoiti o dogaajupoetskim jezikom nadolazeega. Teina je tog poslanstva neizmjerna.Celan ne ostavlja nikakve sumnje u to da pod velikim uarenim svodomsloboda i kontingencija ovjeka iziskuju stvaranje novoga svijetasvjedoenjem o onome koji je otiao. Kako se to moe uope ouvati,kojim mnemotehnikama jezika valja tragove spaljene zemlje vratitiu prisutnost bez najvee teine traume od koje stranijega dogaajanema niti ga se moe zamisliti? Tuina ovladava svijetom ponajprijestoga to svijet vie ne moe biti metafiziki sklop bitka-Boga-kozmosa-ovjeka nakon to je bit tog sklopa, njegovo unutarnjeustrojstvo, nestala u nitavilu. Gubitak biti samoga svijeta ogledase u postajanju jezika tehnikim sredstvom komunikacije izmeusustava i funkcija, a ne vie izmeu ljudi u zajednici. Celanovopjesnitvo nuno mora biti protuotrov kako preobrazbi svijeta uprozu svakodnevice, tako i samorazumljivosti govora poezije kojase uvijek obraa Drugome. Ono to je glavni problem suvremenogasvijeta tehnosfere jest to da Drugi zapravo uope ne postoji. Drugise pokazuje fikcijom i tlapnjom mesijanske nade u spas na krajupovijesti. Nemogui susret Ja i Mi s onime to zajednicu uopeomoguuje dolazi samo iz jezika. Celan pokazuje da je susret s tajnomDrugoga apsolutna nemogunost bez ponovne izgradnje jezika kaoprisjeanja/zahvale (An-denken/An-danken). Nositi Tebe, pronositiglas o svijetu koji je otiao, znai ponajprije otvoriti mogunostiodnosa spram Drugoga koji vie ne postoji. Razaranje Drugoga

rezultat je uasa u kojem se poklapaju tehnika bit novovjekovnoga


18/33


32

miljenja i onoga bezlinoga, masovnoga opstanka naroda u formibezuvjetnoga subjekta rada. Istinsko lice te sveze tehnike i masejest udovina normalnost neljudskoga u dogaaju banalnosti zla,kako je Hannah Arendt odredila zagonetku i tajnu izvriteljapolitike istrebljenja idova u nacizmu.21Tko govori o Drugome, morau sebi otvoriti bezdan ravnodunosti spram mainerije zla uope.Drugi se mora iznova roditi u susretu bez nasilja Treega politike iideologije, drave i drutva da bi svijet imao pravo govora o istinikao otvorenosti.

Tenja za apsolutnim pjesnitvom, kako emo u nastavku vidjetibavei se poetskim govorom imenovanim Meridijan, jest putspram apsolutno Drugoga (svijeta?). Kada tuina zavlada svijetom,kada se zacrni taj veliki uareni svod, u asu najstranijem od svihmoguih, moram te nositi. No, svijet kao tuina znai jo neto mnogostranije. U pjesmi Reetka jezika Celan pjeva: (Kad bih bio kao ti.Kad bi bila kao ja. Nismo li stajali pod jednimpasatom? Stranci smo.)22Biti strancima u naputenome svijetu tuine ujedno je osuda naizgnanstvo i kontingencija izbora. Stranac u tuini? Svijet kao tuinunastanjuju stranci. Nesvodljivost Drugoga proizlazi samo otudato je Drugi apsolutni stranac kako onome drugome tako i samomesebi. Svijet je otiao, moram te nositi.Nije ovdje rije o trebanjuu smislu ideala i vrijednosti, neke norme koju se treba potivatiiz obiaja i kulture. Sve je na apsolutnoj zapovijedi. A ona u sebipovezuje nunost slobode i mogunost kontingencije. Nositi ovdjene oznaava nipoto muku kria za povijesne dogaaje od prve(arheologijske) do posljednje (eshatologijske) postaje. Ne, moram tenositi postaje vie od etiko-estetske zapovijedi onoga to slijedi iznadolazeega.Moram te nositipredstavlja neopozivi zahtjev jedine i

jednokratne mogunosti druge povijesti koja dolazi iz biti pjesnitva.Prijelaz iz etike u apsolutno pjesnitvo koje nigdje ne postoji najvei

je zahtjev uope koji se postavlja pred ovjeka. To je ono to ima

21 Hannah Arendt, Eichmann u Jeruzalemu: Izvjee o banalnosti zla, Politika kultura,

Zagreb, 2002. S engleskoga prevela Mirjana Pai Jurini22

Paul Celan, Poezija, str. 163.


19/33

Zenike sveske

33

mo u-topije.23Ne-mjesto se nalazi nigdje i posvuda poput odredbeBoga u mistinome govoru Angelusa Silesiusa: Bog je bezglasno Nita,ima ga posvuda i nigdje.Svjedoenje o dogaaju postaje tako dogaajsvjedoenja o smislu povijesnoga poslanstva. Iz njega miljenje usvoje dvije forme (An-denken/An-danken) otvara prostor-vrijemesvetkovini jezika. Kako izai iz reetke jezika u otvorenost svijeta?Kako otvoriti vrata svijeta koji je postao tuinom, ako je Drugi tekstranac u niijoj zemlji?

Tajna susreta

Zahvalni govor Meridijan pripada biti pjesnitva. Za Celana,kao i za Heideggera, pjesnitvo ini bit umjetnosti. Utoliko segovor ne razlikuje od jezika kao to luimo izgovoreni tekst odnapisanoga. Govor pripada jeziku, jer jezik govori. Ali oboje, ne umetafizikome smislu prvenstva jezika nad govorom, proizlazi izonoga to povezuje jedno s drugime. Rije je o kazivanju. Glazba iritam govora odjekuje u jeziku. Celanov je jezik kazivanja njemaki

jezik. Ali on ne dolazi iz njegova etno-centrinoga kruga radijacijepoput Hlderlina, iako duhovno sa Celanom okonava njemakopovijesno poslanstvo poetskoga utemeljenja svijeta kao otvorenostiu samoj tuini. Celan dolazi iz kozmo-decentrirane entropije jezika,kao to svojim ivotnim sluajem potvruje ono to pjeva u venavedenoj pjesmi Reetka jezika: Stranci smo. Nikad ne smijemozaboraviti da se identitet zapadnjakoga miljenja povijesno razvijau spiralama epoha: da, naime, ono grko kao i ono idovsko i onolatinsko u kranstvu nije nita drugo negoli heterogenost Istoga urazlikama. Njemaka sudbina kao poslanstvo naroda mislioca ipjesnika okonava s Celanovom apokaliptikom poemom o dogaajudijabolikoga uasa u Auschwitzu. rtva, Drugi, Stranac (idov)govori duhovnim testamentom razorene metazike Zapada. Iskazujese ono neizrecivo i udovino u poetskome vrhuncu kraja pjesnitva,

23 Jacques Derrida, Shibboleth: For Paul Celan, u: Sovereignties in Question: The

Poetics of Paul Celan, Fordham University Press, New York, 2005., str. 11.


20/33


34

u poemi Fuga smrti.24Moda bi valjalo riskirati na tragu Heideggera,a to pripada unutarnjem habitusu Celanova pjesnitva, neto uistinu

jo nedovoljno razloeno u su-miljenju upravo Heideggera i Celana.Ali, to su-miljenje ne odvija se u izravnome dijalogu jednoga sdrugime, ve je posredovano treim Derridom.25Razvit emo,dakle, ovu pretpostavku.Aletheiaje temeljna rije grkoga miljenja.Heidegger je pripisuje istini bitka. Problem je u tome to zavravakao apokalipsa. Istina kao razotkrivenost (bitka) umjesto dovrenostii ispunjenosti epohe u smislu poetka i kraja onoga Istoga okonavas krajem istine i s krajem razotkrivenosti u svijetu apsolutnetuine. Bezaviajnost svijeta, otuda nuno i neizbjeno, postaje onoto Derrida u svojim tekstovima u razliitim prigodama nazivaapokalipsom bez apokalipse, nemoguom u-topijom, putomu nemogue. Celanovo apsolutno pjesnitvo kakvo zahtijeva upoetskome govoru Meridijan upravo je to, ali u obrnutome slijedu apokalipsa kao aletheia.

Ako je u pjesmi Veliki uareni svod tuina postala svijetom,pa preostaje za budunost tek svjedoenje neiskaziva dogaajastranijega od smrti, onda je ton i inkantacija Meridijana put iztuine u ono apsolutno Drugo i drukije. Put vodi u nemogue.Govor s kojim Paul Celan zahvaljuje 1960. godine na nagradi GeorgBchner pripada onome to imenujemo autentinim govorompjesnitva. Rijetko je uope pronai slian govor. Meridijan nijeesej, ali nije ni poetizirana refleksija o pjesnitvu, kao to nipotosvoj smisao ne iscrpljuje u neemu bliskome paraboli, toliko drageKafki. Dodue, na jednom mjestu e se citirati ono to WalterBenjamin u eseju o Kafki kae, navodei Malebranchea. to je to

bit koncentracije u procesu pamenja dogaaja? No, prije toga ugovoru o pjesnitvu, pjesma se odreuje tajnom susreta i tenjomprema Drugome:

24 Vidi o tome; Theo Buck, Paul Celan, Fuga smrti, u: Paul Celan, Crna mostarina,

Meandar, Zagreb, 2011., str. 258-271.25

Jacques Derrida, Majesties, u: Sovereignties in Question: The Poetics of Paul Celan, str.

108-134.


21/33

Zenike sveske

35

Pjesma tei drugomu, ona to drugo treba, potreban joj je nekakavnasuprot. Ona ga trai, obraa mu se.

Pjesmi koja se upuuje drugome svaka je stvar, svaki ovjek liktoga drugoga.

Pozornost koju pjesma pokuava podariti svemu to je susree,njezin otriji osjet za podrobnosti, za obris, za strukturu, za bojuali i za trzaje i nagovjetaje, sve to vjerujem nije tekovina okato se natjee s danomice savrenijim aparatima (ili to bi ih htjelosustii), ve tekovina koncentracije, kojoj su neprestance na pametisvi nai podaci. Pozornost dopustite mi da ovdje navedemMalebrancheovu rije, prema eseju Waltera Benjamina o Kafki,pozornost je prirodna molitva due.26

Oko je organ due, a dua potrebuje pozornost koju nadzireupravo jezik. to se u pjesmi obraa Drugome kao tajna susretanije nita drugo negoli ono to omoguuje pjesmu kao i miljenjeprisjeanja-zahvale (An-denken/An-danken). To je ono to ini bitumjetnosti uope, a dolazi iz biti pjesnitva dogaaj. Vidjet emokako se u Celana dogaaj ne smjeta izvan jezika. Tada bi pjesnitvo

bilo u slubi predmetnosti ve uvijek prisutnoga svijeta kao njegovi-realni ili nad-realni prikaz i predstava. No, Celan nadilazi bilokakvu metaziku auru umjetnosti. Uostalom, tradicija prikazivanjai predstavljanja stvari i pojava u svijetu datira jo od Platona. Zarazliku od toga pjesnitvo pripada u dogaaj. Umjetnost stoga nemanikakvu funkciju niti je instrument bilo kakve druge svrhe, ma kolikota svrha bila etiki uzviena ili estetski autonomna. U Meridijanupjesnitvo se ak smatra prethodeim putem miljenja za svekolikuumjetnost. Kada nema svijeta u metazikome razumijevanju odnosa

biti i pojave, tada u sredite dolazi jedna druga molitva due, a snjom i posve drukiji prostor-vrijeme nadolazeega miljenja. Tajprostor-vrijeme Celan naziva utopijskim. Zaudna sveza izmeuutopije i zahtjeva apsolutnoga pjesnitva upuenoga Drugome kao

26

Paul Celan, Meridijan, u: Crna mostarina, str. 238.


22/33


23/33

Zenike sveske

37

Celan nije pjesnik pjesnitva kao Hlderlin, ve kraja pjesnitvakao umjetnosti prikazivanja-predstavljanja svijeta samoga na svojemkraju. Pjesnik ne pjeva o svijetu katastrofe. Dogaaj neizrecivogaon izrie jezikom ne-predstavljivoga i ne-prikazivoga u udovinostidogaaja stranijega od smrti. Time se ne smjera u zabranjenu zonuuzvienoga. Posve suprotno, s dogaajem pjesnitva nakon krajaumjetnosti kao mimezisa i reprezentacije, Celanu preostaje samo

jo opjevati otvorenost, prazninu i slobodurijei same. U pjesmi izzbirke Mak i pamenje (1952.) naslovljenoj Korona pjesma pjevao vremenu onoga nadolazeega. Celan kae: Vrijeme je da budevrijeme.28Korona je vreteno vremena. To je ona krunost sfera ukozmikome i prirodnome tijeku i toku to se pojavljuje kroz svojetri ekstaze prolosti, sadanjosti i budunost. Pjesnitvo iznosi udogaaju ekstatinost vremena. Ono izlazi iz sebe s pomou rijeikoja oslobaa vrijeme trenutka i pritiska sadanjosti. Iznosei se udogaaju ekstaze prisutnosti pjesnikom rijeju transcendira se svijet.to je ovdje zagonetkom i tajnom od samoga poetka nastanka rijei

poiesisi technza bit umjetnosti u Grka jest odnos rijei i vremena.Sklapajui i sklepajui rijei pjesnik pjeva o onome to je ve uvijek

bilo kao da je ovdje i sada. Sjetimo se prizora kada Odisej upovratku na Itaku svraa kod Feaana. Na dvoru njihova kraljanakon veere slua slijepoga rapsoda kako pjeva o patnjama svojihdrugova i njega samoga pod zidinama Troje. Odisejev skriveni plau sebi otvara zagonetku suza nad onime to se dogodilo prvi puta uprolosti kao ono realno, a drugi puta u pjesmi kao ono simboliki.Vrijeme simbolikih suza uvijek se odnosi na prisutnost dogaajaiz prolosti. Vraa se ono to je ve bilo u sadanjost zahvaljujuiumjetnosti kao tajne singularnosti vremena. To je ono vrijeme kojenastaje oivljavanjem i uivljavanjem u bit jezika. Pitanje datuma,oznaavanja trenutka u vremenu, traga i zapisa, imenovanja i potpisapostaje stoga vremenovanje pjesme u govoru (trenutka) i jeziku(nadolazeega). Vrijeme o kojemu govori Celan nadilazi vulgarnuaktualnost i prolaznosti stvari u vremenu. Misliti na vrijemeznai misliti na dogaaj stvaranja svijeta iz biti pjesnitva. U pjesmi

28

Paul Celan, Poezija, str. 35.


24/33


25/33

Zenike sveske

39

iscrpljenim mogunostima. Katastrofom nazivamo udoviandogaaj opustoenosti zemlje i neba, besmrtnika i smrtnika.Krinost ovoga etvorstva oznaava utopiju nemoguega. Govor o,meridijanu odnosi se na to skrovito mjesto susreta. Meridijan nakojem se zbiva tajni susret pjesme s njezinim apsolutno Drugime,onim svetim Drugim koji nije ni Bog ni ovjek, ve ono neljudskosamo, znamenuje ujedno kraj ovjeka i mogunost druge povijesti.30Poput Hlderlina, ali bez mesijanske nade u spas, Celan jo samovjeruje u spasonosnu mo Rijei. Oslobaajui se od umjetnostikao prikazivanja-predstavljanja onoga to smo nazivali svijetom, ato je nepovratno otilo, rijei jo ipak svjedoe istinu: Svijet je otiao,moram te nositi.

Dogaaj otvara pjesmi njezin prostor. Tek uz otvoreni prostorpjesma uranja u posvemanju prazninu. Rei da neto izvan pjesmeodreuje ritam i ustrojstvo pjesme ne ini se padom u opskurnirealizam tehnikoga doba. Pjesmu otvara upravo taj dogaaj unitenjai razdora svijeta. Tuina ak vie nije svijetom postala. Ima netostranije od smrti, kao to ima neto praznije od praznine i nitavnije odNita. To je ono mjesto dogaaja ovoga majestetinoga nitavstva, kojeCelan vie ne smatra obodom kruga onog to je preostalo od ivota.Ono samo nastanjuje prazno sredite pjesme. Prazno je srediteujedno i prazno svetite govora. Kako onda zazivati svijet ako vienema zrcalnoga etvorstva igre neba i zemlje, boanskoga i smrtnikau toj praznini neizmjernoj? Ne, to nije Celanova stvar pjesnitva. Radise o zazivanju dogaaja u kojem se Nita (ne) pojavljuje u protupojmupjesme. Miljenje kao prisjeanje i zahvala (An-denken/An-danken)suoeno je s pomicanjem granice (hora) u unutarnji krajolik duesvijeta. Govor se, dakle, bavi pjesnitvom i umjetnou kao dogaajem

30 Philippe Lacoue-Labarthe, Poetry as Experience, str. 48-49. Lacoue-Labarthe u

suptilnoj analizi Meridijana pokazuje da Celan pjesnitvo shvaa kao spazam ilisinkopu jezika, a to znai da je pukotina u samome jeziku umjetnosti ono to pjesnitvoini ujedno poroditeljicom svih umjetnosti i najudovinijim dogaajem samoga jezika. Bezte pukotine ili suspenzije jezika kao onoga neljudskoga u ovjeku to ga, paradoksalno,ini ovjekom, ne postoji mogunost otvorenosti povijesti, a tako ni dodira s mjestomuzvienoga, ili onime to Celan u Meridijanu naziva pjesmom koje nema, ali je njegovo

pjesnitvo na putu te najvie od svih ne-mogunosti.


26/33


40

otvorenosti, praznine i slobode, a eliptino se dotie Bchnerovihkomada Woyzeck i Leonce i Lena. Ve na poetku Celan izrie netouistinu zapanjajue. Naime, umjesto da poetski denira umjetnost natragu velikih lozofa i pjesnika, put prema umjetnosti (nemoguega)ide kroz promiljanje preobrazbe likova i jezika u kojima se umjetnostpojavljuje. To su Meduzina glava, majmun kao marioneta i automati.Kao to Derrida izvodi u interpretativnome itanju CelanovaMeridijana, ovdje se susreemo s dva u biti ista, ali razliita pojma/rijei za put prema apsolutnome pjesnitvu: stranac i tuina.31Ukakvoj su svezi Meduzina glava, majmun kao marioneta i automati sastrancem (Fremde) i tuinom (Unheimliche)?

Umjetnost je, sjeate se, neko marionetsko, neko jampsko-petostopno, i a to je svojstvo dokazano i mitolokim ukazivanjemna Pigmaliona i njegovo stvorenje jalovo bie. // O, dame igospodo, nema jednom za svagda vazda utvrenog imena, no javjerujem da je topjesnitvo.

ah, umjetnost!

Osjeaj da ono to je stvoreno posjeduje ivot, to stoji iznadobojega, i jedini je kriterij u stvarima umjetnosti. //

Moje dame i gospodo, pogledajte molim vas: ovjek bi rado bioMeduzina glava, kako bi pomou umjetnosti ono prirodno pojmiokao prirodno! Naravno, tu stoji ovjek bi rado bio, a ne: ja bih rado

bio.

To je iskorak iz ljudskoga, izlazak u podruje odvraeno odljudskoga a nelagodno isto ono podruje u kojemu se udomaenimini lik majmuna, automati i ah, umjetnost.32

31 Jacques Derrida, The Majesties, u: Sovereignties in Question: The Poetics of Paul

Celan, str. 109.32

Paul Celan, Meridijan, u: Crna mostarina, str. 229, 231, 232, 233.


27/33

Zenike sveske

41

daah, umjetnost! Taj, ah, koji Celan izgovara na krajunije patetina stilska figura oplakivanja il tek uzdahom za netonedohvatljivo uzvieno to je poput svijeta ve otilo. Umjetnost nijeprola niti otila. Ali da se radi o njezinoj bitnoj mijeni u tehnikodoba, o tome svjedoi navedena prispodoba o Meduzinoj glavi,majmunu kao marioneti i automatima. Stranac u naputenomesvijetu kao tuini nije netko tko dolazi iz nepoznata u poznato, kaoto Platonov Stranac (ksenos) dolazi u polis, Atenu, u dijalogu Sosti

biva oznaenim onim pridjevom koji Heidegger rabi u oznaci bitkai bitka tubitka (Dasein) u epohi totalnoga nihilizma. Rije je o tuinii bezaviajnosti (Unheimlichkeit).33Stranac i bezaviajnost kao tuinasu tubitak i bitak ve bitno obesvjetovljenoga svijeta. Biti u odnosuspram Drugoga pretpostavlja da se Drugi mora ili konstituiratikao stranac ili nesvodljivo Drugi, a to znai da se uope ne moekonstituirati Drugime iz poznatoga svijeta. Drugi kao stranac u

bezaviajnosti svijeta kao tuine vie nije Netko uistinu Drugi. Sadaje to Nitko u nitavnome svijetu kao tuini. Potencijalno Nitko uniijoj zemlji, u kojoj cvate ta udovina niija rua, moe biti Svatko.

Celan u Meridijanu govori o onome to se dogaa sa svijetomkada umjetnost vie ne moe biti shvaena kao protutea prirodi(fysis), ve postaje ono nat-prirodno i ne-prirodno kao udovino(Unheimlich). Podrijetlo umjetnosti koje dolazi iz pjesnitva leistoga u neljudskome. No, u samoj prirodi spram koje se umjetnostpojavljuje ne-prirodnom, postoji mogunost nastanka umjetnogakao neljudskoga. Meridijan uistinu predstavlja navlastitiCelanov dijalog s Heideggerom. I zato e se prirodom u znaenjuparmenidovski shvaenoga bitka zvati ono to pripada podjednakoopsesijama Rousseaua kao u Hlderlinovoj poemi, tako i rodnimmjestom udovinoga i bezaviajnoga u pjesnitvu i umjetnosti njemakoj romantici. Nasljee je njemake romantike bjelodano uFreudovu i Heideggerovu razumijevanju pojma Unheimlich, osobitou sluaju Freudove analize E.T. Homanove pripovijesti Pjeuljak

33 Martin Heidegger, Brief ber den Humanismus, u: Wegmarken, V.Klostermann,

Frankfurt/M., 1978. 2. dupunjeno i pregledano izd., str. 311-360.


28/33


42

(Der Sandmanniz 1817.), gdje marioneta ili lutak postaje fantastinoudovite u grozomornome krajoliku snovienja i jave.34

Pogledajmo jo jednom to Celan prispodobljuje pojmu umjetnosti,dakako, u aluziji na Bchnerova dramska djela. To su Meduzina glava,majmun kao marioneta i automati. Prvo se odnosi na ono hibridnomitsko udovite, drugo na igraku za djecu, a tree na stroj koji samsebe pokree. Umjetnost, dakle, pripada neljudskome. Ono strano ituinsko, bezaviajno ne nalazi se nigdje drugdje negoli u pokuaju dase ono prirodno oponaa i predstavlja s pomou neegaDrugoga. Neoponaa se s pomou nekogaDrugoga. U tome je bitna, ontologijskarazlika izmeu pjesnitva i umjetnosti. Dok pjesnitvo ne oponaai ne predstavlja svijet kao takav, ve ga iskonski stvara u dogaajutajnoga susreta kao susreta sa zagonetkom kao tajnom ivota uope,umjetnost je ne-prirodno oponaanje i predstavljanje. S umjetnoudolazi metafora i simbol, alegorija i montaa ve uvijek iskrivljenezbilje koja je utoliko realnija od stvarnosti ukoliko se umjetnostpostavlja kao iluzija ivota u najveem dosegu svojega privida. NetkoDrugi moe biti samo apsolutno Drugi, ona pjesma koje nema, jer ta jepjesma tajna susreta s Rijeju samom u svojoj svjetovnoj nitavnosti.Neto Drugo je uvijek udovino tue i otuda blisko jer se Meduzinaglava, majmun kao marioneta i automati nalaze u mimetiko-reprezentacijskome odnosu spram otvorenosti, praznine i slobode.Derrida istie upravo taj protu-in same slobode u naravi umjetnostikao simulacije i imitacije prirode. Priroda s pomou umjetnosti gubisvoj karakter neljudskoga i postaje udomaena poput pitome zvijeri.Svo troje u nizu od mitologije, zabave za djecu kao satire ljudskogapostojanja do automata tvore povijesni razvitak umjetnosti. Putanjase kree od kozmike igre do antropoloke bajke, od patnje stvaranjado boli utjelovljenja. No, ono to u Celanovu mistinome trojstvu kaoprotutei Hegelovu razvitku apsoluta povijesti izaziva pozornost

jest neto uistinu proroanski. Vizija o nadolazeem, unato vjeri upoetsku spasonosnu Rije sa stajalita ovremenjene vjenosti, vie se

34 Vidi o tome: arko Pai, udovino: Kraj ovjeka i zadaa umjetnosti, u:

Posthumano stanje: Kraj ovjeka i mogunosti druge povijesti, Lieris, Zagreb, 2011.


29/33

Zenike sveske

43

ne nalazi u mitsko-religijskome svijetu tragedije i komedije u odnosubogova, Boga i ovjeka. Bogovi se vie nikad vratiti nee. S prirodom jegotovo. Preostaje samo apokalipsa bez apokalipse, stanje tehnosfereu kretanju do vlastita kraja u kozmikome bezdanu. Istina u

bezaviajnosti bitka i vremena lei u onome Treem. Automati iliroboti, ista posthumana logika preobrazbe ivoga u neivoga, tehno-geneza neljudskoga (svijeta) u sebi pohranjuje poiesisna taj nainda ga dovodi do krajnjih granica smislena govora o neemu kaoneemu i o niemu kao niemu. Kada se to dogaa u tehniko dobakraja povijesti, tada se tajna susreta izmeu stranca i tuine moerazumjeti jedino na sljedei nain:

Pjesnitvo: to moe znaiti predah. Tko zna, moda pjesnitvoprevaljuje taj put a i put umjetnosti za volju takve jedne mijenedaha. Moda mu uspijeva budui da se ini kako tuina, kakoponor dakle i Meduzina glava, ponor i automati lee u istom smjeru moda mu uspijeva razluiti tuinu od tuine, moda se upravoovdje meura Meduzina glava, moda upravo ovdje zakazujuautomati tijekom toga jedinstvenog kratkog trenutka? Moda seovdje, uz to ja uz to ovdje i tako osloboeno i strano ja modase oslobaa i jo neto drugo?

Moda je odatle pjesma ona samapa sad na taj ne-umjetniki,bezumjetonosni nain iznova i uvijek iznova uspijeva ii svojimdrugim putovima, dakle i putovima umjetnosti?

Moda.35

Sada se vraamo svjedoenju. Kada se to ne bi oekivalo, kadasu sve mogunosti moda iscrpljene, pjesnitvo svjedoi o svijetukoji je otiao u nepovrat povijesti i sa sobom ostavio udovinucrnu rupu. Nakon svijesti o kraju pjesnitva oponaanja ipredstavljanja, a to znai svekolike prikazivako-predstavljakeumjetnosti, nastupa vrijeme za apsolutnu tiinu rijei. Celan to

35

Paul Celan, Meridijan, u: Crna mostarina, str. 236.


30/33


44

naziva predahom na putu. Predah je kao i stanje-izmeu uzimanjeili mijena daha, kako glasi naslov njegove pjesnike zbirke. Samotijelo pjesme u svojoj istoj goloi i otvorenosti postaje faktinamistika susreta s tajnom. No, tajna se pokazuje u tome to seni Meduzina glava ni majmunski smijeh marionete, tragino ikomino, vie uope ne mogu smatrati mjerodavnim likovimaili formama u kojima prebiva govor-jezik umjetnosti bez obzirana tzv. autonomne diskurse razgranatih umjetnosti u modernodoba. Jo jednom se suoavamo s dijalogom s Heideggerom kojiu predavanjima o prostoru, graenju, pjesnitvu u doba odreenovladavinom postava (Gestell), bavei se Kleeom i Traklom dolazi doone zaudno srodne rijei Unheimlich. Ta se rije pojavljuje kasnije ukomentarima o Kleovim zapisima o biti umjetnosti Kunstlosigkeit(bez-umjetnosnost). Mjerodavni lik suvremene umjetnosti jestupravo ono bez-osobno i bez-umjetnosno, ono to nema u sebi nitko ni to. Celan ga naziva automatom ili robotom. Problem skojim se pjesnik kao i mislilac susree jest u tome to tajni susret,koji je ostao prekriven zagonetkom utnje nakon Celanova posjetaTodtnauebergu i razgovoru s Heideggerom ne samo o miljenju ipjesnitvu u hermetikome obzorju jezika, ne dolazi vie iz svijetakao tuine koji se mora otvoriti s pomou Rijei ili e zauvijekostati u ponoru.

Lacoue-Labarthe je svoju anal izu Celanove pjesmeTodtnauberg zakljuio iskazom kako je susret za Celana zavriorazoaranjem.36Razlog lei u neem to nadilazi kako miljenje takoi pjesnitvo (An-denken/An-danken). Rije koju je traio Celan odmajstora miljenja mogla je biti samo jedna i jedina: Oprosti!Oprostza su-dionitvo u ravnodunome promatranju, odnosno utnjispram najstranijega dogaaja povijesti ikada, istrebljenja idova u

Auschwiu. Rije Oprosti!izostala je. Susret se okonao utnjom. Aono to preostaje bilo je u Heideggera oekivanje drugoga poetkaiz same biti umjetnosti, iz pjesnitva. Misao o nadolazeem boguonkraj metazike znaio je istodobno i dolazak novoga pjesnitva:

36

Philippe Lacoue-Labarthe, Poetry as Experience, str. 38.


31/33

Zenike sveske

45

Samo nas jo jedan Bog moe spasiti. Celan nije nita oekivao,pa ak i kada iskazuje vjeru u Rije kao ono gotovo vjeno topripada pjesnitvu u smislu jedne dublje spasonosne nade. Uzazivanju apsolutnoga pjesnitva ne radi se o vjeri u spasonosnokao mesijanski posljednji udar pravednosti i istine. Svjedoenje seodnosi na tragove upravo onoga to u Meridijanu stalno izmieu odsutnost. To su posljednje rijei iz pjesme Veliki uarenisvod: Svijet je otiao, moram te nositi.Zastanimo jo trenutak narazoaranju nakon dijaloga. U Meridijanu kao da sluamopoetski prijevod ili bolje prepjev Heideggerovih predavanja opjesnitvu i umjetnosti od razdoblja kraja 1930-ih godina do kraja1960-ih. Ono to je ipak, meutim, navlastito celanovski, ononavlastito poetski u distanci od miljenja kao govora (An-denken)ini se da nije sadrano ak ni u tolikome patosu nemoguega,u-topijskoga, susreta s Drugime emu tei apsolutno pjesnitvo.Poetsko navlastito jest neto bez ega ni sam Heidegger, a nitipak Freudova psihoanaliza, ne bi imala tako moan i zagonetanpojam u svojoj bitnoj neprevodljivosti na druge (strane) jezike.To je rije Unheimlichkoji sam Heidegger interpretacijski izvodiiz Hlderlinova pjesnitva i njegovih poetskih izvedbi grkihtragedija, osobito Sofoklova Kralja Edipa.

Edip na Kolonu jest prognanik koji se vie nikad ne moe vratitiu domovinu, zaviaj, mjesto ukorijenjenosti. Edip kao oslijepljenii naputeni starac, bez domovine, svjestan svojeg udovinoga inesvjesnoga prijestupa granica Zakona koji povezuje nebo i zemlju.

bogove i smrtnike jestA-theos. To nije nikakva oznaka za bezbonikau vulgarnome znaenju svjetonazora koji se zadobiva kao negacijavjere u Boga. Naprotiv, A-theos jest netko posvemanje izdvojeniz zajednice, stranac i tuinac u niijoj zemlji. Biti bez svojezemlje znai biti osuen na vjeno lutanje u potrazi za treomzemljom. Kafka u Dnevnikukae o nemogunosti mesijanskenade u obeanu zemlju i patnje egzistencije ovjeka u ovoj

jedinoj zemlji: jer tree zemlje za ovjeka nemaAko je to uistinutako, tada se Celan u zahtjevu za apsolutnim pjesnitvom nalazi

poput Kae u traganju za onim treim izmeu dvojega: svijeta


32/33


46

kao tuine i kraja mesijanske nade u povratak druge povijesti.Razlika spram Heideggera jest samo u tome to Celan u svojojvjeri u Rije pjesnitvo oslobaa stvaranja nove zemlje, dakledrugoga poetka povijesti. S njegovim pjesnitvom zavrava epohaapokalipsekao aletheie(povijesti). Prvi se put povijest zaustavila ukatastro dogaaja pod velikim uarenim svodom uAuschwiu,a drugi puta u dogaaju svjedoenja o svijetu koji je otiao. topreostaje jest ono najtee. Moda svjedoimo svojevrsnoj novojsudbini ivota nakon kraja pjesnitva. ivljenje na rubu izmeuapsolutne i bezuvjetne vladavine tehnike u formi posthumanogastanja (umjetna inteligencija i umjetni ivot) i svjedoenja o jezikumiljenja u formi promiljanja i pjevanja (An-denken/An-danken)kao da je jedino to preostaje. Ne, ne moemo vie govoriti ni ootporu niti o subverziji poretka koji pretpostavlja svoje drugo liceu estetizaciji svijeta. ivot na rubu svjetova tegobno je i ujednolako preivljavanje onoga to preostaje od miljenja i pjesnitva udoba koje nije vie podobno za Rije. To je doba bez rijei, doba

bez doba, vrijeme bez vremena, svedeno na prazninu izmeuotvorenosti i slobode. To je doba onoga tereta koji se sada nosiu totalnoj vizualizaciji tree zemlje. Nje, dodue, za ovjekanema, ali je stvarnosnija od svake druge zemlje. To je doba kadavie nema Drugoga, jer su svi Drugi postali kao i Ja Nitko iNita. Naposljetku, to je doba koje Celan u pjesmi Psalam ovakoopjevava:

PSALAM

Nitko nas vie umijesiti nee iz zemlje i gline,nitko govoriti o naem prahu.Nitko.

Hvaljen budi, Nitko.Tebi za ljubav elimocvasti.Tebi

usuprot.


33/33

Zenike sveske

Nitasmo bili, jesmo, ostat emo,vazda, cvatui:Niega rua,

Niija rua.

Atuka svjetoloduna,

pranika nebopusta,krune rumeneod rijei crvene to pjevasmo je

ponad, o ponad

trna.37

Nita vie

Rije je sveta vatra. I s njome sve pregorijeva. Pa i ono topreostaje od privida umjetnosti: Meduzina glava, majmun kaomarioneta i automati. Nita vie

„svijet je otišao…“ paul celan i apsolutno pjesništvo - Žarko paić

Documents