utopija i entropija: deleuzeovo mišljenje političkoga Žarko paić

7/28/2019 Utopija i entropija: Deleuzeovo miljenje politikoga arko Pai

1/34

arko Pai

177

Utopija i entropija:Deleuzeovo miljenje politikoga*

Uvod: Od Bojeg plana doplana imanencije

Moe li se miljenje politikoga u doba kibernetike i tehnoznanosti jouope zvati utopijskim? Od nastanka modernoga doba svjedoimozaudnoj svezi teologije i politike. Ono to ih povezuje jest ideja prirode uznaenju kontingencije. Bez obzira pridajemo li tome znaenje nepredvienogasluaja, kontingencija je ono to povezuje znaenje prirode od Grka (physis)s novovjekovnim razumijevanjem prirode kao drugobitka ovjeka. Drukijereeno, kontingencija prirode je neto neotklonjivo. Mogunost prekida sastabilnim poretkom nunosti uvodi nas u pukotine prirode kao pojma samosvrhe.Prirodu se ne moe odbaciti. Moe se, pak, promijeniti njezino stanje bitka.Od Grka do posthumanizma priroda naseljava dvojnu prirodu ovjeka. Meuinim definicijama ovjeka kroz povijest Spinoza govori i o supstanciji prirode utjelesnosti ovjeka (natura naturans i natura naturata). Prije svakog moguegsamoodreenja slobodom uma i djelatnou promjene okoline ovjek se sasvojom ljudskom prirodom nalazi u odnosu s prirodom samom. Suverenostkao autonomija uma u kojoj se povezuju boanska priroda i ljudska kreativnost,logika i estetika u samome inu praktinoga preobraaja svijeta spaja teodicejui utopiju. Prva je boanska providnost povijesnoga razvitka od poetka do krajavremena, a druga tvorba nove prirode u drutvenome krajoliku ne-mjesta ili

* Iskreno zahvaljujemo autoru eseja, zapravo kljunom fragmentu njegove nove knjige Sloboda bezmoi: Politika i estetika u mrei entropije koju e do kraja 2013. objaviti Bijeli val organizator zagrebakogSubversive festivala kao i Sreku Horvatu, umjetnikom direktoru festivala i uredniku asopisa Up &

Undergroundu kome e se ogled pojaviti gotovo paralelno.


2/34

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

178

prostora s onu stranu stvarnih teritorijalnih poredaka drava i drutava u modernodoba. Gottfried W. Leibniz je zasnovao teodiceju unutar svoje monadologijskemetafizike, a Thomas Morus je Utopiju uspostavio kao ne-mjesto unutar poretkadrava bez demokratske legitimnosti 16. stoljea. Na paradoksalan nain,

kritika zastranjenja temeljnih ideja demokracije kao to su sloboda, jednakost ipravednost politiku utopiju ine ne samo ne-mjestom unutar stvarnoga prostora-vremena modernoga svijeta, nego ponajprije sekularnom politikom teodicejom.1U njezinu okviru pojmovi boanske providnosti, neposrednosti, intuitivne spoznajedjeluju kao nadomjesni diskurs revolucije samoga ivota. Zlo se moe iskorijenitijedino racionalnom tvorbom politike utopije s onu stranu ovoga svijeta. Nataj se nain razum, boansko i politiko sjedinjuju u onome to je s onu stranupovijesti. U Teologijsko-politikome traktatu Benjamin uvodi razlikovanjepovijesnoga i mesijanskoga vremena. Utopijsko pripada kraju vremena. To jevrijeme preostalo nakon ispunjenja politike povijesti koja se dogaa u znakunegativnosti i zla.2

Teodiceja i utopija su otuda politike kategorije suvremenoga miljenjanadolazee zajednice. Nastale unutar okvira novovjekovne metafizike kaoracionalno utemeljenje neeg to je samo po sebi tek konstrukcija one sudvoznane prirode: (1) slue opravdanju stvaranja novoga drutva i dravezapadnjake povijesti; (2) postaju subverzivno-revolucionarnim doktrinamarazaranja cezaropapizma iznutra.

Racionalna struktura miljenja krajnje svrhe povijesti i njezina ozbiljenja sonu stranu prostora-vremena bitka otvara pitanje postajanja i procesualnostidogaaja. I ba stoga to je svako miljenje racionalnoga temelja logikadostatnoga razloga, teodiceja i utopija kao tvorbe metafizikoga miljenjamoderne nisu nita drugo negoli ono to Gilles Deleuze u knjizi razgovora s ClaireParnet naziva ontologijom mnotva s kljunom kategorijom postajanja drukijimi razliitim. Umjesto govora o budunosti ene, revolucije, filozofije, politikorazumijevanje suvremenoga doba entropije zahtijeva miljenje bezuvjetne

1

Vidi o tome: Simon Critchley, The Faith of the Faithless: Experiments in Political Theology, Verso,London New York, 2012.

2

Walter Benjamin,Novi Aneo, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2008., str. 125-126. S njemakoga

prevela Snjeka Kneevi


3/34

Zenike sveske

179

procesualnosti: postajanja-enom, revolucionarom, filozofom. Postajanje unutarontologije mnotva ima nelinearan karakter. Zbog toga su to ponajprije rijei/pojmovi koji zadiru u prostornost i tjelesnost ljudskoga ivota orijentacije,

smjerovi, ulasci i izlasci.3

Teodicejom se naziva metafiziko opravdanje boanskoga u povijesti usuoenju sa zlom. Utopijom oznaavamo ono to je ne-realno, ali ne i nemogue,polazei od logike neproturjenosti A=A. Ako teodicejom ukazujemo nametafiziko opravdanje zla i nepravdi u svijetu, koje na kraju povijesti Bojomintervencijom nestaju u korist vjene pravednosti, slobode i jednakosti,susreemo se s pitanjem etike i politike radikalnoga iskorjenjivanja zla iz povijesti.To je problem odnosa metafizike i etike u Lvinasovoj bezuvjetnoj predanostiDrugome. Teodiceja kao sekularna politika doktrina postaje utopijom onoganadolazeega kada se umjesto Boga na njegovo mjesto postavi ideja svjetskepovijesti ovjeanstva. Problem s takvim shvaanjem jest u tome to ono imaviak pseudoreligioznoga utopizma, a manjak politikoga realizma. Francuskarevolucija oznaava dogaaj radikalnoga prekida u svjetskoj povijesti. Ideja oopoj povijesti spasa to se pojavljuje u teologiji od sv. Augustina nadomjetavase tako opom povijeu ovjeanstva. Ljudska i graanska prava postajutemeljna prava suverene slobode ovjeka kao subjekta ovoga obrata. Religiozniar otada prelazi u revolucionarno mesijanstvo. Kratak opis raspada boanskogau doba politikih revolucija moderne u Europi upuuje na neto samorazumljivo.Normativne teorije politike uvijek pate od sindroma nevjerodostojnosti. U susretus politikom interesa nedostaje im zbiljska mo. tovie, te su politike estopuke fantazije i pogubne iluzije. Vrijedi li to i za Deleuzeovo miljenje politikoga?Utopijsko miljenje, pak, predstavlja prekid s logikom kontinuiteta i linearnosti.Kao takvo ono predstavlja otvorenost mogunosti vladavine virtualnoga prostorau stvarnome vremenu. Virtualno pretpostavlja neto to nije ni po emu slinosa stvarnim. Isto tako nije mu ni analogno. Ono se, naprotiv, pojavljuje uvjetommogunosti aktualizacije.

Deleuze je u okviru spisaRazlika i ponavljanje izvrio obrat klasine shemekategorija modaliteta u Kanta. Umjesto transcendentalne logike djelovanja shememogue-zbiljsko-nuno, postavio je novo pravilo. Virtualno se odsad nalazi u razlici

3

Gilles Deleuze/Claire Parnet,Dialogues, Columbia University Press, New York, 1987., str. 1-2.


4/34


180

spram aktualnoga, a pojam stvarnosti konstruira se kao dogaaj aktualizacijevirtualnoga mnotva dogaaja. Ne povezuje ih samo jedan uzrok. Stanje stvariini mnotvo neusporednih uinaka.4 Nije teko razaznati odjek pojmova teorijesuvremenih znanosti poput mree, povratne sprege (feedback) i odnosa sustava

i okoline. Uz kibernetiku, isprepliu se teorija kaosa i sloenosti (complexity).5

Svisustavi sloenosti temelje se na asimetrinome odnosu izmeu razliitih skupova(biolokih, fizikih, psihikih, drutvenih). Sustavi smjeraju ravnotei kada sudosegli krajnji stupanj entropije. Deleuze od ranoga spisaRazlika i ponavljanjedo posljednjeg djela u suradnji s Felixom Guattarijem to je filozofija?otvaraprostor promiljanju svijeta kao stvaralakoga kaosa. Vibracije, intenziteti,uviranja zemlje postaju novi pojmoviplana imanencije. Nije rije o prevladavanjuili dokidanju linearne povijesti razvitka drutvenih sustava. Posve suprotno,susreemo se s pukotinama i brazdama. U modelu svrsishodne povijesti onesu izbaene iz igre. Sloenost i kaos su samo novi pojmovi za nastanak svijetaistoga dogaaja. Bez vrhovnoga oznaitelja, koji utemeljuje mo razlika poputizvanjsko-unutarnje, sredite-rub, vie-nie, kralj-narod, ne postoji racionalnashema povijesti. Mnotvo razliitih platformi bez hijerarhije, pa tako i mnotvorazliitih platformi politikoga i politike, oznaka je naega doba.

Ovaj obrat tradicionalne metafizike sheme posredovan Spinozom,Nietzscheom i Bergsonom stvorio je pretpostavke da se umjesto simetrije bitka,svijeta i ovjeka uspostavi asimetrian odnos unutar samoga ivota kao isteimanencije.6 ivot nema osobni karakter. Za Deleuzea je bjelodano kako se iz sameotvorenosti ivotnih procesa u kibernetiki shvaenoj mrei samoorganiziranja isamoobnavljanja imanencija pokazuje naelom proizvodnje svijeta. Nietzscheovapostavka o volji za mo odgovara tom novom naelu miljenja. Dinamiko naelomoi Deleuze prepoznaje u stvaranju arheologije i geneze ivotnih snaga. One su

4

Gilles Deleuze,Difference and Repetition, Columbia University Press, New York, 1995.

5

Vidi o tome: Mark Bonta/John Protevi,Deleuze and Geophilosophy: A Guide and Glossary, EdinburghUniversity Press, Edinburgh, 2004., Manuel DeLanda,Intensive Science and Virtual, Continuum, London New York, 2002., Iliya Prigogine/ Isabelle Stengers,.Order Out of Chaos, Bantam, New York, 1984., HelgaNovotny, The Increase of Complexity and Its Reduction: Emergent Interfaces between the Natural Sciences,Humanities and Social Sciences, u: Theory, Culture & Society, Vol. 22, br. 5/2005., str. 15-32.

6

Gilles Deleuze,Pure Immanence: A Life, Zone Books, New York, 2005.


5/34

Zenike sveske

181

istodobno intenzivno-ekstenzivne.7 Kada se to ima u vidu pitanje o utopijskomeu suvremeno doba kibernetike i tehnoznanosti zadobiva znaenje neega ne viene-moguega u okruju povijesnoga razvitka linearnih struktura drutava. Posvesuprotno, ono politiko, koje gubi vlastitu autonomiju u globalnome kapitalizmu

korporativnih mrea ekonomije, imenujemo dogaajem radikalne promjene bitka,svijeta i ovjeka. Ali to postaje samo ako je politiko ono utopijsko kao virtualnaaktualizacija moi slobode. to se dogaa s demokracijom u nadolazeem stanjuentropije svijeta? Demokracija postaje utopijskom politikom postajanja drugimi razliitim. To je smisao one revolucionarne izreke Felixa Guattarija da prijebitka postoji politika.8 Postajanje otuda nije postajanje neega, primjerice, biau svojem nepromjenljivome identitetu. Politikom ovdje valja shvatiti djelovanjesamoga ina postajanja u preobrazbama identiteta. Razlika postaje vanijomod identiteta onoga to je fiksno i trajno. Kao to je Schelling u kritici identitetabitka otpoeo s negacijom, tako se i Deleuze u razumijevanju pojma slobodedjelovanja orijentira na ono to povezuje djelovanje i dogaaj u mrei virtualnosti.Ali umjesto negacije sada se uvodi posve drukije naelo deteritorijalizacija.9Svaki in politikoga djelovanja u drutvenome skupu predstavlja razmjetanjepojma moi unutar teritorijalno odreenoga prostora. Razlikovanje politikogai politike moe biti dvojako: (1) politiko se razumije modalitetom egzistencijezajednikoga ivota kao forme kolektivnoga djelovanja,10 dok se politika odnosina institucije drave i nacije kao moi i zakona. Na taj nain ono politikopripada idejama jednakosti i pravednosti, identitetu i razlici. Francuski teoretiardemokracije Pierre Rosanvallon naziva to pojmom citoyennet i civilnouu razlici spram partitokracije kao usmjerenosti politike na pitanja dravnogainteresa i ekonomske uinkovitosti; (2) politiko i politika su korelativni pojmovi.Moe ih se rabiti u raspravi na isti nain kojim Heidegger uBitku i vremenu natemelju pojma ontologijske razlike lui bitak kao podruje ontologijskoga i biekao podruje ontikoga.11

7

Gilles Deleuze,Nietzsche and Philosophy, Continuum, London New York, 1986.

8

Eric Alliez/Andrew Goffey (ur.) The Guattari Effect, Continuum, London New York, 2011.

9

Gilles Deleuze/Felix Guattari,A Thousand Plateaus: Capitalism and Schizophrenia, Continuum,London, 2008.

10

Pierre Rosanvallon,Pour une histoire conceptuelle du politique, Seuil, Pariz, 2003., str. 14.

11

Chantall Mouffe, The Return of the Political, Verso, London New York, 2005.


6/34


182

Politiko bi pripadalo slobodi ovjeka u postajanju zajednice mjestompravednosti i jednakosti. Politika se, pak, odnosi na aktualnu mo-vladavinu uporetcima dravnih aparata od despocije, autokracije, totalitarne i liberalno-demokratske drave. Kako, dakle, razumjeti ono politiko kao utopijsko u

miljenju Deleuzea?

Politika postajanja: nadolazea zemlja i narod

Mnogo je povrnih i krajnje dogmatskih stavova o Deleuzeu kao mistiku,idealistu, utopistu, elitistu, avangardistu, ak i konzervativcu i nostalgiaruza poretkom vladavine prava u liberalnoj demokraciji do postavki kako ucjelokupnome njegovu teorijskome djelu nema eksplicitne filozofije politike,a niti bilo kakvog artikuliranoga miljenja politikoga i politike.

12

Pritom sezaboravlja da je u razgovoru s Antonijem Negrijem naslovljenim Kontrola ipostajanje 1990. godine izriito naglasio kako je Anti-Edipbio od poetkado kraja djelo politike filozofije.13 No, i bez vlastite intervencije u tumaenjemiljenja koje najradikalnije obiljeava otklon od metafizike tradicije zapadnjakefilozofije, pri emu je temeljni problem jo uvijek kakav je odnos Deleuzeau tom pitanju oprotaja od metafizike spram Heideggerova puta miljenja,14preostaje neto uistinu neporecivo. Deleuze kao i najznaajniji francuski filozofirazlike, dekonstrukcije, diskursa, postmodernoga obrata (Derrida, Lvinas,Foucault, Lyotard) u svojem kasnome razdoblju posveuje u raznim spisimai zbirkama eseja pitanju politikoga i politike strategijsku vanost dogaajapostajanja svijeta bitno drukijim. No, usuprot etiko-politikim rjeenjimaspora demokracije i globalnoga poretka vladavine neoliberalnoga kapitalizma, usvim se Deleuzeovim tekstovima problem postavlja iz nove ontologije drutvakao stroja deteritorijalizacije. Politiko se ne moe svesti na klasinu liberalnuideologiju razdvojenosti politike drave i graanskoga drutva. Carl Schmittje tu iluziju prozvao neutraliziranjem politikoga u doba kraja pravnoga poretkaeuropskih nacija-drava. Mikro-politika je jedan od izraza za takvu usmjerenost

12

Jeremy Gilbert, Deleuzian Politics: A Survey and Some Suggestions, New Formations, br.68/2010., str. 11-33.

13

Gilles Deleuze,Pourparlers, dition de Minuit, Pariz, 1990., str. 230.

14

Vidi o tome: Miguel Beistegui, Truth and Genesis: Philosophy as Differential Ontology, Indiana

University Press, Indianapolis, 2004.


7/34

Zenike sveske

183

spram onoga utopijskoga. Ideju demokracije i onoga nadolazeega u virtualno-aktualnome prostoru deteritorijalizacije povezuje upravo pojam utopijskoga. Tase teorija politikoga moe smatrati kritikom politike kao makro-politike. Predmetjoj se nalazi u institucijama drave i u pravno-politikom ustrojstvu vladavine.

Paul Patton to naziva Deleuzeovom politikom filozofijom. Njezino je mjesto s onustranu normativne politike filozofije. Miljenje politikoga pripada, dakle, sferiutopijske preinake svijeta.15 Novija tumaenja politikoga u Deleuzea s posebnimnaglaskom na pitanje utopije nastoje pokazati bitnu svezu temeljnih filozofijskihanaliza Deleuzea od ranih spisaNietzsche i filozofija, Razlika i ponavljanje domanjih spisa i eseja kao to su oni o drutvu kontrole, o knjievnosti i o Kafki.U taj skup valja uvrstiti ve spomenutu knjigu razgovora zajedno s ClaireParnet. Politiko se ovdje pojavljuje unutar jednog nesvrhovitoga razumijevanjasvijeta i povijesti.

16

No, tumaenja koje uzimaju u obzir najvanija djela to ihje Deleuze napisao zajedno s Guattarijem od 1970-ih do poetka 1990-ih kaoto suAnti-Edip, Tisuu razina i to je filozofija?vjerodostojno pokazuju da jepolitiko i politika imanentno samoj ontologiji drutvenoga stroja. Pojmovielje, deteritorijalizacije, rizoma, nomadologije i geofilozofije upuuju na krhkegranice izmeu politike filozofije, sociologije znanosti i historijske antropologije.Utopijsko se u Deleuzea ne moe svesti na ono to je s onu stranu i izvanovoga svijeta. U tome valja vidjeti bitnu potekou u promiljanju Deleuzeovepoloaja u suvremenoj raspravi o neoliberalnome globalnom poretku kapitalizma.Podastire li takvo miljenje ikakvu alternativu? Ne treba uditi to je u razgovoruo intelektualcima, aparatima moi i strategijama otpora 1972. godine izmeuFoucaulta i Deleuzea sam Foucault otpoeo dijalog sljedeim rijeima:

Neki maoist mi je jednom rekao: Lako mi je razumjeti Sartrea i njegovo

15

Paul Patton,Deleuze & the Political, Routledge, London New York, 2000. Vidi i njegove drugetekstove: What is Deleuzean Political Philosophy?, Critica Contempornea: Revista de Teoria Politica, br.1/2011. i Political Normativity and Poststructuralism: The Case of Gilles Deleuze, Predavanje na kolokvijuFilozofskog Instituta Slobodnog Sveuilita u Berlinu, 15. studenoga 2007.

16

Jonathan Roffe, The Revolutionary Dividual, u: Anna Hickey-Moody/Peta Malins (ur.), DeleuzianEncounters: Studies in Contemporary Social Issues, Palgrave Macmillan, New York, 2007., str. 40-49.,David Lane, The Wordlyand the Otherwordly: On the Utopianism of Deleuzes Thought, Philament

HABITS & HABITAT lipanj 2008., str. 86-106., Ronald Bogue, Deleuze and Guattari and the Future of thePolitics: Science Fiction, Protocols and the People to Come,Deleuze Studies, Vol. 5/2011., dodatak: str.

77-99.


8/34


184

prilaenje nama, a mogu razumjeti i njegove ciljeve i sudjelovanje u politici.Jednako tako djelomice mogu razumjeti i va stav, budui da ste se uvijek baviliproblemom zatvora. No, Deleuze je zagonetka. Bio sam zaprepaten tom izjavom,jer tvoj stav mi se uvijek inio iznimno jasnim.17

Deleuzeovo objanjenje uz Foucaltovo podsjeanje na uzavrelu politikuangairanost aktera revolucije svibnja 1968. u Parizu jednako je tako znakovito.On, naime, kae da je odnos izmeu teorije i prakse u doba odreeno vladavinomnovih tehnologija, znanosti, informatike i politiki pluralnih subjektivnosti potrebnoiznova promisliti, ali na posve drukijim teorijskim pretpostavkama. Nedvojbenoje ipak da preostaje neto jo zagonetnije od Deleuzeova politikoga stava. Nijeon zadavao glavobolje tek radikalnim ljeviarima raznih dogmatskih orijentacija.Za teoretiare i filozofe politike ontologije dogaaja poput Badioua, ieka,Hallwarda i drugih taj stav i nadalje izaziva osporavanje i odbacivanje.18 U emuje potekoa? Zacijelo da se ovdje ne moe raditi o pukom sporu izmeu tzv.radikalnih teoretiara revolucije globalnoga kapitalizma i kritiara neoliberalizmas jedne strane te tzv. postmodernih reformista ili kulturalista, koji zagovarajuneku vrstu konsenzualne demokracije i obrane nesvodljivih zona svijeta ivotaunutar entropijskoga poretka umreenih drutava kontrole globalnoga svijeta.Takav bi spor bio samo jo jedan novi sluaj ideologijskoga spora na teorijskojljevici s unaprijed oekivanim ishodom: besmisleno dokazivanje tko je vie ilimanje na liniji revolucionarnoga obrata postojeega svijeta, a tko nije. Ta vrstadogmatskoga pristupa politikome i politici danas nije, naalost, iznimkom vepravilom. Po tome je nastavak ideologijskih borbi u kulturi ljevice 20. stoljeana Zapadu drugim sredstvima. Ovaj spor naposljetku nipoto ne pridonosipostavljanju temeljnoga pitanja. A upravo ono moe utrti put odgovoru ozagonetci politikoga stava i cjelokupnoga Deleuzeova miljenja o mogunostimapolitikoga djelovanja u tehnoznanstvenom svijetu.

17

Michel Foucault, Language, Counter-Memory, Practice: Selected Essays and Interviews (ur.Donald F. Bouchard), Cornell University Press, Ithaca, New York, 1977., str. 205.

18

Alain Badiou, Existe-t-il quelque chose comme un politique deleuzienne?, Cits, br. 40 (DeleuzePolitique), str. 15-20.; Alain Badiou, Deleuze:The Clamor of Being, University of Minnesota Press,Minneapolis, 1999., Slavoj iek, Organs Without Bodies: On Deleuze and Consequences, Routledge,London New York, 2003., Peter Hallward, Out of This World: Deleuze and the Philosophy of Creation,

Verso, London New York, 2006.


9/34

Zenike sveske

185

Pitanje koje proizlazi iz same biti Deleuzeova miljenja imanencije moe sepostaviti na sljedei nain: zato je politiko u doba entropije suvremenoga svijeta,kojeg odreuju mo-vladavina kibernetike, fraktalne mree deteritorijalizacije kapitalai ratnih strojeva drutvene proizvodnje znanja jedino mogue kao demokratska

utopija nove zemlje i naroda? Pitanje utopije, dakle, nije uzgredno pitanje uDeleuzeovom miljenju. Isto tako promiljanje onog politikoga ne svodi se tek naontologiju drutvenoga stroja. Prije negoli pokuamo izvesti argumentacijski slijedpostavke o Deleuzeovoj nomadologijskoj utopiji politikoga kao stvaranju novogadogaaja svijeta valja prethodno kazati i ovo: utopija nije s onu stranu svijeta iivota, kao to nije niti izvan ovoga svijeta. Za Deleuzeov pojam utopije ne vrijediisto to i za sekularne politike teodiceje. One, naime, u svim pokuajima utopijskogamiljenja (revolucije) smjeraju u nedogledni prostor budunosti. Ne-mjesto se, dakle,misli u Deleuzea iz kronotopije nadolazeega dogaaja. Taj je dogaaj postajanjebitka kao mnotva. A to znai da je Deleuzeov pojam politikoga istodobno onoto nije ni nostalgija za prolou, a niti futurologijski izgled budunosti. Paradoksje njegova miljenja u tome to postajanje ima vremensku strukturu virtualneaktualizacije (mogunosti-u-sadanjosti). Mogunost aktualizacije razlikuje se odmogunosti ozbiljenja neega po tome to u prvom sluaju imamo primat virtualnostinad zbiljom, a u drugome je posrijedi djelatnost linearne povijesti.

Virtualnost je pojam konstruktivne tehnosfere svijeta, a mogunostmetafiziki ostatak onog to je tradicionalna estetika nazivala od Kantaproizvodnom moi mate. Zato kod Deleuzea nemamo vie estetiku ni prividaniti doivljaja. Obrat je u tome da estetika postaje tjelesni stroj osjeaja itvorba tijela bez organa. Proust i Kafka, Bacon i Godard, knjievnost i slikovnaumjetnost kao i film postaju konceptualni jezik tjelesne slikovnosti. To se dogaadeteritorijalizacijom prostora i rasklapanjem vremena umjetnosti transcendencije.Bog vie ne stanuje ni ovdje niti iza. Srednjovjekovna teologija uvrstila jenjegov glavni atribut u postavci creatio ex nihilo. U modernoj umjetnosti o tomeje najljepe govorio Kandinski: umjetnik ne stvara samo novo djelo, ve novisvijet kao to to ini Bog u svojem stvaranju. Deleuze taj pojam stvaranja novoganastoji uiniti vodeim naelom filozofije, umjetnosti i znanosti.19 Utopije su zatostvaranje novoga svijeta ovdje i sada iz duha stvaralakoga kaosa.

19

Vidi o tome: arko Pai, Slika i vrijeme: Gilles Deleuze i vibracije suvremene umjetnosti, u:

Posthumano stanje: Kraj ovjeka i mogunosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011., str. 231-272.


10/34


186

Za razliku od Marxa i Heideggera, s kojima je u sporu i kritikome dijalogu,utopijsko miljenje politike ovostranosti i ovosjetovnosti nuno mora postuliratiusporedno postojanje triju djelatnosti stvaralake involucije svijeta filozofije,umjetnosti i znanosti kao generativne strukture proizvodnje svijeta. Naravno, ovo

se odnosi na posljednji Deleuzeov i Guattarijev spis to je filozofija?Utopija je zaDeleuzea djelatnost konceptualno-stvaralake mree dogaaja. Podjednako se odnosina filozofiju, umjetnost i znanost. Ve je odatle jasno da ono utopijsko stvara novesvjetove u postajanju, a ne poiva na ideji povijesne pravocrtnosti od poetka dokraja vremena i svijeta. Deleuze umjesto linearne i ope metafizike povijesti uvodiu miljenje geografiju i geofilozofiju s tisuu razina, slojeva, skupova i mrea. Jeziktakve konstrukcije nije vie majinski jezik ukorijenjenosti u Zemlju. To je jezikraskorijenjenosti, rizomatske otvorenosti, naboran i prugast, jezik bez poetka ibez kraja, apsolutna imanencija ivota. Dvostruka priroda jezika utopije otvara se uodnosu. Rije je o pukotini u povijesti zapadnjake metafizike. U njezinim strukturamamoi-vladavine nalazi se stroj drave od despotskoga carstva do modernoga aparatamoi te nomadski ratni stroj kao ono udovino drugo i razliito. Umjesto dualizmasusreemo se istodobno s binarnim oprekama i neutraliziranjem rada binarnogastroja metafizike (muko-ensko, kralj-narod, zapad-istok, moderno-arhaino itd.).Pravi problem Deleuzeove ontologije postajanja nije stoga afirmacija Drugoga i razlike.Naprotiv, to je nastanak novoga unutar samoga poretka i sustava drutvenoga strojakapitalizma kojeg nazivaaksiomatskim i rizomatskim.20 Je li ono politiko utopijskakonstrukcija novoga afirmacijom Treega, ako to vie nije mogue razumjeti spomou pojmova negacije i afirmacije, ve proizvoenjem nove strukture miljenja?Time se virtualno aktualizira ono nadolazee poput nomada koji nigdje nemaju zaviajniti domovinu, a koji poput aksiomatske prirode globalnoga kapitala odlaze u svimsmjerovima i linijama zemlje. to je to Tree negacija poretka metafizike, afirmacijaivotnih snaga kaosa, otvorenost samoga postajanja u mnotvu orijentacija,

smjerova, ulazaka i izlazaka? Sve u jednom ili tijek razlike u simultanosti dogaaja?

Drutvena artikulacija protumoi koja ne stoji ni izvan niti iznad ovogasvijeta, nego se nalazi imanentno na njegovim rubovima u pustinjama, stepamai na morima posljednji je in uviranja Zemlje u svoje usjekline i klance. Jezik sepostajanja ne moe dohvatiti metaforom. Smrt metafore u semiokapitalizmu proizlaziodatle to Deleuze i Guattari uAnti-Edipu odluno tvrde kako je njihov pojam strojeva

20

Gilles Deleuze,A Thousand Plateaus: Capitalism and Schizophrenia, str. 387-467.


11/34

Zenike sveske

187

elja upravo stroj, a ne metafora.21 Razlog smrti metafore lei u tome to ona nastajeiz unutarnje granicelogosa samoga. Kritika znaka kao predstavljanja bitka uvod je ukritiku metafore. Kada se znak vie ne odnosi na stvarnost, ve na druge znakove,metafora nema vie toku referencije. Deleuze odbija svaki nain predstavljanja bitka

i njegove ukroenosti u jeziku metafore. To znai da metafora ve uvijek pripadadodatku miljenja i jezika. On mora stoga metaforu sa svim njezinim prispodobamaneizrecivosti i neiskazivosti, to pripada pojmu uzvienosti u estetici novoga vijeka,nadomjestiti slikom miljenja.22 Takve slike ne prikazuju misao, primjerice, Platonaili Spinoze. Ali one pripadaju miljenju poput okvira u kojima se dogaa processtvaranja novih svjetova. Za Deleuzea filozofija ne reflektira o predmetu i nije praznakontemplacija. Stvaralatvo povezuje umjetnost i filozofiju. Konceptualna slika takonikad ne moe biti metaforom. Utopija, dakle, ne prikazuje neto to ima statuskao-da, neto to je izvan i iznad. Pojmovi i jezik transcendencije su pojmovi ijezik konanosti. Granice unutar beskonanosti i bezgraninosti samoga sustavametafizike kao onto-teo-logije, kako je to izveo Heidegger, prolaze kroz granicejezika.23 Da bismo pokazali kako miljenje utopije pripada politikome miljenjuvirtualne aktualizacije mikro-politike sada i ovdje u stvaranju novoga svijeta kaodogaaja, pokuajmo razjasniti neto udovino. Umjesto metafizikoga pitanja ouvjetima mogunosti utopije politikoga, pravo je pitanje o tome kako nastaje sam

plan imanencije. Tradicionalna ontologija pod uvjetima mogunosti odgovaralaje na pitanje o zbilji bitka bia (to jest neto?). Pitanje o nastajanju mnotva,usuprot tome, jest pitanje o postajanju neega. Emergencija kao nastajanje novogai konstrukcija kao proizvodnja-tehnologija u stvaranju novoga povezuju ono topripada bitku i dogaaju. Razmjetanje koje se ovdje dogaa, kako to precizno izvodiAgamben u svojim analizama pojma imanencije, vezano je uz djelatnost subjekta.Umjesto svijesti koja od Kanta do Husserla moe biti tek djelatnost transcendentalnesvijesti subjekta, sada se susreemo od Spinoze, Nietzschea, Bergsona do Deleuzeas uronjenou subjekta u sama vorita mree ivota.24

21

Gilles Deleuze/Felix Guattari,Anti-Odipus: Capitalism and Schizophrenia, University of MinnesotaPress, Minneapolis, 1983., str. 36.

22

Vidi o tome: Peter Gente/Peter Weibel (ur.),Deleuze und die Knste, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2007.

23

Martin Heidegger, Die onto-theo-logische Verfassung der Metaphysik, u:Identitt und Differenz,G.Neske, Pfullingen, 1957., str. 19-42.

24

Giorgio Agamben, Absolute Immanence, u: Potentialities: Collected Essays in Philosophy,

Stanford University Press, Stanford California, 2000., str. 220-302.


12/34


188

Subjekt postaje supstancijom u Hegelovoj apsolutnoj logici, sustavui poretku povijesti. Jedinstvo teodiceje i utopije dogaa se kao kraj dramematrice evolutivne povijesti Zapada. Mo-vladavina subjekta kao supstancijepokazuje se naposljetku u slici apsoluta. Aparat moi-vladavine drave podreuje

povijest filozofije diskursu organizacije znanja u institucijama javnih sveuilita.Suprotnost tom poretku je slika privatnoga filozofa izvan dravnoga poretka(Schopenhauer, Nietzsche, Kierkegaard). Poredak se, dakle, uvruje tek ondakada sama ideja subjekta konstruira svoje objekte kao predmete refleksije. SDeleuzeom subjekt postaje imanencija ivota u preobrazbama. Razmjetanjestaroga i konstrukcija novoga unutar mree dogaaja odlikuje proces postajanja.Jedno-Sve ne stvara Mnotva. Ono mnogostruko razvija se, naprotiv, uskupovima kroz procese stvaranja novoga.25 Metastabilnost, paradoksalno,uva poredak od neprestane prijetnje razaranja. to je vie kriza, to je poredakstabilniji. Globalni kapitalizam kao entropija umreenih drutava neprestano namnudi dokaze za ovu tvrdnju. Na nekoliko vidnih mjesta u knjigama razgovora

Pourparlers iDialogues Deleuze upuuje ak i na empirijske dokaze ove temeljnepostavke njegove ontologije drutvenoga stroja. Entropiju i utopiju stoga nemoemo vie misliti polazei od logike djelovanja binarnoga stroja povijesti.Iz njega proizlazi da je kaos suprotnost poretku i, dakako, udovina prijetnjarazaranja samoga poretka. Umjesto toga, sada valja krenuti od spoznaje da jesama entropija uvjet mogunosti utopije i obratno: naime, da je sama utopijavirtualna entropija svijeta. Ako je tome tako, tada je pitanje politikoga uDeleuzea pitanje o smislu djelovanja u odsutnosti same paradigme uzrok-svrha(teleologija), koja je odreivala modernu filozofiju i znanost Zapada sve dofilozofa Wittgensteina i Heideggera, te fizikalnih znanstvenika Plancka i Einsteina.Smisao djelovanja ini bitnu temu politikoga u vremenu tehnodeterminizmakraja povijesti. Podsjetimo tek da je znamenita Morusova Utopija iz 1516. godinebila nabaaj temeljnih ideja iz srednjovjekovne teologije. Drutvo i politikiporedak mogu biti imenovani lijepim, dobrim, pravednim jedino na temeljujednakosti izmeu ljudi. Ne-mjesto te idealne zajednice, koja nije ni drutvoniti drava u antiko-srednjovjekovnome razumijevanju politike, nalazi se izvanovoga svijeta. Ne-mjesto utopije jest otok koji se nalazi negdje u beskrajnimprostranstvima oceana. to je temeljna ideja Utopije? Jednostavno, dokidanje

25

Peter Gaffney (ur.), The Force of the Virtual: Deleuze, Science, and Philosophy, University of

Minnesota Press, Minneapolis, 2010.


13/34

Zenike sveske

189

privatnoga vlasnitva, vladavina zakona i neposredni odnosi izmeu ljudi natemelju njihove ljudske prirode krase utopijski svijet. Kada Deleuze na krajusvoje posljednje knjige napisane s Guattarijem to je filozofija?ustvruje kakostvaralako miljenje odlikuje filozofiju, umjetnost i znanost, tada se pojavljuje

jo jedno zagonetno razjanjenje. Miljenje nadolazeega oznaava stvaralakiprojekt tvorbe novoga svijeta. Takav vrli, novi svijet odlikuje utopijska orijentacija.

Ako se filozofija iznova nastanjuje u pojmu, onda uvjet za to ona ne nalaziu sadanjem obliku demokratske Drave ili pak u cogitu komunikacije, josumnjivijem od cogita refleksije. Nama ne nedostaje komunikacije, naprotiv,imamo je previe; ono to nam nedostaje jest stvaranje.Nedostaje nam otpor

spram sadanjosti. Stvaranje pojmova priziva u sebi neki budui oblik, ono prizivanovu zemlju i narod koji jo ne postoje, Europeizacija ne ini neko postojanje,ona samo tvori povijest kapitalizma to osujeuje potinjene ljude da postanu.Umjetnost i filozofija susreu se u toj toki, u toki konstitucije zemlje i narodato nedostaju kao korelat stvaranja. Taj se narod i ta zemlja nee nai u naimdemokracijama. Demokracije su veinske, a postajanje je ono to se po prirodiustee veinskom.26

Pojam utopijskoga moe se odrediti alternativom itavoj povijesti filozofijekao filozofije povijesti. Ponajprije, Deleuze za kljuni pojam svoje nomadologije miljenja transverzalnosti uzima pojam deteritorijalizacije. Pitanje utopije stogaima kritiku funkciju rasklapanja i preusmjeravanja povijesti na toku geofilozofije.To je toka gdje se vremenska dimenzija budunosti nadomjetava nadolazeimiz same biti postajanja. Utopijom oznaavamo politiku artikulaciju miljenja idjelovanja u stvaranju novoga naplanu imanencije. U cjelini Deleuzeova miljenjakritika transcendentalnoga naela filozofije od Kanta do Hegela smjera razotkriuposve drukije verzije empirizma. Deleuze naziva stoga empirizam nadmonimnaelom spoznaje svijeta. Umjesto ideje koja upravlja stvarnou tako toje izvanjski konstruira, sada se sama stvarnost otvara kao zbiljsko iskustvoovosvjetovnosti. Univoknost bitka vie nije predstavljanje bitka kao analogijebia. Jednoznanost bitka dokida analogiju. Prema tome, imanencija se nepojavljuje vie u suprotnosti spram transcendencije. Sada se neutralizira itava

26

Gilles Deleuze/Felix Guattari, to je filozofija?, Trei program Hrvatskog radija, br. 40/1993., str. 28.

S francuskoga preveo Borislav Mikuli


14/34


190

metafizika shema povijesti. Umjesto Boga u okviru onto-teologijske povijestimetafizike, Deleuze u svojem stvaralakome materijalizmu mnotva uvodi pojamutopijskoga kao nadomjeska za ideju svrhovitosti povijesti.27 U navedenomodlomku iz to je filozofija?kljuni pojam postajanja iz ontologije drutvenoga

stroja upuuje na tvorbu i stvaranje novoga naela ovosvjetovnosti i ovostranosti.Geofilozofija, naime, ima nadomjesni status politike filozofije. Razlog je taj to jenjezina zadaa misliti ono nadolazee zemlju i narod koji nikad nisu postojali.Nepovijesnost ovoga miljenja nije u tome to ne vidi u demokratskim poretcimastvarnoga svijeta snagu i dinamiko naelo postajanja novoga. Naprotiv,nepovijesnost je u tome to Deleuze mora pronai alternativu binarnome strojubezuvjetnoga napretka kapitalizma. Tom stroju filozofija, umjetnost i znanostslue kao sredstva osvajanja zemlje i svemira. Alternativa kraju povijesti kojukapitalizam proglaava stanjem vjenoga sada-ovdje napretka/razvitka objekataelje u modernim drutvima nalazi se u nepovijesnosti ideje utopije. Tako je,paradoksalno, utopija pokreta kapitalistikoga stroja elja. U ovosvjetovnostinove geografije drutvenih mrea elja djeluje kao stabilnost u promjeni. Politikoznaenje utopije odluuje o postajanju-revolucionarnim u samoj jezgri elje zaradikalnom promjenom ovoga svijeta.

Utopija nije dobar pojam jer ak i kad je u suprotnosti s povijeu, jo uvijekse odnosi na nju i upisuje se u nju kao ideal ili kao motivacija, No, postajanje jestsam pojam. Ono se raa u povijesti, pada natrag u nju, ali nije povijesno. Ononema u sebi ni poetka ni kraja, ve samo okolinu. Zato je vie geografsko negopovijesno. Takve su revolucije i drutva prijatelj, drutva otpora, jer stvaratiznai odolijevati: ista postajanja, isti dogaaji na planu imanencije. Ono topovijest zahvaa od dogaaja, jest njegovo izvoenje unutar stanja stvari iliivota, ali u svom postajanju, u svojoj pravoj tvari, u svom samopostavljanju kaopojmu, dogaaj izmie povijesti.28

27

Vidi o tome: Eugene Holland, The Utopian Dimension of Thought in Deleuze and Guattari, u:Andrew Millner/Matthew Ryan/Robert Savage (ur.),Imagining the Future: Utopia and Dystopia, ArenaPublication Association, Melbourne, 2003., str. 228-242. i Ian Buchanan,Deleuzism: A Metacommentary,Duke University Press, Durham, 2000., str. 117-174. i 192-197.

28

Gilles Deleuze/Felix Guattari, to je filozofija?, str. 29.


15/34

Zenike sveske

191

Zato utopija nije dobar pojam? Deleuze je svjestan da utopija ne moebiti miljena izvan projekta transcendencije. Ona je legitimno dijete ideje dapovijest ima konanu svrhu. U tom pogledu svaka je revolucionarna utopijasekularna politika teodiceja. Ako nema ideala ili motivacije, utopija preostaje

tek racionalnom tvorbom svijeta unutar granica modernoga poretka nacija-drava.Miljenje utopijskoga stoga mora probiti zaarani zid projekta transcendencije da bipolitika imala svoje zbiljsko tlo i svoj zbiljski subjekt postajanja. Bez tla (supstancije)i bez aktivnoga naela postajanja (subjekt) utopija nema smisla. Izgradnja novogasvijeta poiva na zbiljskoj platformi eksperimenta. Naseljenici u novi svijet dobrosu znali da s njihovim zajednikim ivotom otpoinje doba bez povijesti. Na mjestoludila povijesti dolo je vrijeme vrtoglave kartografije zemlje. Doba novih granicakapitala naputa opsesiju s tlom i zaviajem. Domovine su izgubljeni zaviaji. Prostorimoi-vladavine nomadske platforme nalaze se u pustinjama i stepama. Amerikasimboliki i stvarno predstavlja tu kozmopolitsku utopiju novoga svijeta demokracijei kapitalizma u istom dogaaju raseljavanja/naseljavanja. Ne treba uditi kad sedanas u govoru o brutalnom realizmu kapitalizma nasuprot krhkim alternativamaradikalnih politika mnotva iznova pojavljuje rije utopijsko kao oznaka za eksperimentslobode i postajanja razlike.29 Deleuze na zasadama Marxa dobro zna da je kapitalizameksperiment novoga naina tvorbe drutva bez uzora u itavoj povijesti ovjeanstva.Kao dogaaj apsolutne deteritorijalizacije kapitalizam sam proizvodi svoje utopije idistopije jer poiva na logici stvaralakoga kaosa, na fluidnosti rada i na mobilnostikapitala preko svih granica.

Nadolazea zemlja i narod kakav nikad prije nije postojao ne moe se pronaiu ideji grkoga polisa, a ni u modernim demokratskim nacijama-dravama. Razlogvalja potraiti u tome to Grci iskljuuju ne-Grke iz demokracije. Moderni narodiEurope nastaju stvaranjem drave ili, pak, dravu stvara organski pojmljena kultura.Francuzi su zato uvijek etatisti, a Nijemci federalni kulturalisti. U oba sluajaposrijedi je svoenje naroda na ono to e Foucault nazvati biopolitikom. Strancikoji nadolaze iz svih smjerova u procesima raseljavanja/naseljavanja izvornoga tlamijenjaju ne samo prirodu naroda, ve i karakter nacije-drave. Drugim rijeima,zemlja i narod su u doba globalnoga kapitalizma podvrgnuti novim oblicimarazmjetanja i raseljavanja/naseljavanja iz svoje prirodne okoline. to Deleuze pod

29

Fredric Jameson,Archeologies of the Future: The Desire Called Utopia and Other Science Fictions,

Verso, London New York, 2005.


16/34


192

time podrazumijeva?Plan imanencije pretpostavlja ponajprije prostornost dogaaja,a ne vremenitost povijesti. Sve se dogaa nepovijesno. Dogaaj stvaranja novogaima atribut bezvremenosti. Kontingencija na taj nain povijest odmie od nunostii sluajnosti dogaanja. Odmicanje valja shvatiti nunim inom naputanja

binarnoga stroja povijesti. U etvrtom poglavlju spisa to je filozofija?Deleuze iGuattari pojasnit e koritenje spornoga pojma utopije. U tom pribliavanjuneemu to je ve frankfurtska kritika teorija drutva s Adornom otvorila kaoproblem, a rije je onegativnoj dijalekticikapitalistikoga drutva, ini se netoiznimno prijepornim. Naime, Deleuze i Guattari utopiju povezuju s europskimkapitalizmom. Usput, Hegelova definicija filozofije kao svoga vremena sabranogu mislima nije ovdje posve iezla. Nadopunjena je postavkom o utopijskomekao bitno politikome nainu njezina ozbiljenja. Epoha napretka znanosti i tehnikeodgovara utopiji drutvenoga napretka kapitalizma. Ali taj proces Deleuze i Guattarivide ve u razvitku grkoga grada-drave (polisa). Sveza izmeu filozofije i politikejest upravo mjesto utopije. To je ideja zajednice, zajednikoga ivota, onoga to senaziva drutvom u smislu nunosti zajednike egzistencije povijesnoga ljudstva. Utom smislu rei da je politiko utopijsko nije tek tautologija, nego jedino mogueobjanjenje postavke da je demokracija poredak nadolazee zajednice. Izmeupostavki kasnoga Derridae i kasnoga Deleuzea ovdje postoji gotovo suglasje.Navedimo taj kljuni ulomak iz spisa to je filozofija?da bismo pokazali prijepornostkojim Deleuze misli ono politiko kao utopijsko.

Svaki put utopija je ono preko ega filozofija postaje politikom, na najviojpak toki kritikom svoje epohe. Utopija je neodvojiva od beskonanog kretanja:ona etimoloki oznaava apsolutnu deteritorijalizaciju, ali svaki put na onojkritinoj toki gdje se ova povezuje s relativnom, nazonom okolinom, i prijesvega s njezinim priguenim snagama. Rije erewhon, koju upotrebljavautopist Samuel Butler, ne upuuje samo na no-where, tj. nigdje, nego takoeri na now-here, ovdje-sada. Nije vana samo pretenciozna distinkcija izmeuutopijskog i znanstvenog socijalizma, nego vie razliiti tipovi utopije, pri emu jerevolucija samo jedan od njih. U utopiji (kao i u filozofiji) uvijek postoji opasnostod restauracije transcendentnog, a ponegdje i od njegove ponosne afirmacije,tako da je potrebno razlikovati autoritarne utopije ili utopije transcendencije, teoslobaajue utopije, revolucionarne i imanentne.30

30

Gilles Deleuze/Felix Guattari, to je filozofija?, str. 24.


17/34

Zenike sveske

193

Utopija ponajprije nije ni dobra rije niti dobar pojam. Ali kada je ve preostalau uporabi od vremena Morusa i Butlera do danas treba joj promijeniti znaenje. No,to je tek jedna strana problema s utopijom u Deleuzea. Reformulacija utopijskogane znai tek promjenu znaenja rijei/pojma, nego neto mnogo vanije. Radi se

o miljenju politikoga kao svezi filozofije i politike. Deleuze kao radikalni kritiarmetafizike transcendencije uvodi pojam imanencije ivota samoga. Spinozinasupstancija i Nietzscheovo razumijevanje bitka kao postajanja s temeljnomontologijskom oznakom volje za mo sjedinjuju se u pojmuplana imanencije.Agamben u svojoj prodornoj analizi Deleuzeova pojma ivota upuuje na pojamconatusa kod Spinoze kao imanentnoga uzroka: elja se pojavljuje samouspostavomelje za ivotom. Shvatiti ivot iz pojma imanencije znai prijei granice znanstvenogashvaanja biologije i filozofije ivota. To ujedno znai postaviti pitanje o teologijsko-politikome obratu suverenosti moi u vladavinu nad ivotom uope.

31

Prema tome,naputa se tradicija filozofije prakse i politike filozofije od Rousseaua i Hobbesa dosuvremenih pokuaja obnove ideje praktine filozofije. Utopija nadomjetava praksufilozofije kao svojevrsnu etiku racionalnoga djelovanja.32 Ponovno promiljanjeutopijskoga, ve na razini podrijetla rijei kojim se slui Samuel Butler, upuujena to da je utopija odnos i sveza izmeu filozofije i politike, miljenja i djelovanjau horizontu deteritorijalizacije. Taj horizont je istodobno bitno prekoraenjedosadanjega metafizikoga shvaanja vremena utopije:no-where i now-herenisu tek oznake negativnoga prostora (nigdje) i pozitivnoga vremena (ovdje-sada).Rije je o aporiji svakog buduega miljenja subverzije i revolucije aksiomatsko-rizomatskoga kapitalizma. Nemogue ga je potkopati jer ideja kapitala nema temelje.Jo ga je manje mogue razoriti izvana kao to su nomadska plemena u osvajakimpohodima iz stepa Male Azije razarala istone granice Rimskoga carstva. Subverzijai revolucija odnose se na potkopavanje/promjenu same ideje apstraktnoga strojagraanskoga drutva modernoga doba kojeg odreuje ekonomija i trite kao medijiracionalno konstruirane zajednice.

Aporija je, dakle, u tome to utopija ne moe biti miljena od samogapoetka filozofije i politike u Grka bez ukorijenjenosti u tlo. to Deleuze i Guattarinazivaju geofilozofijom upravo je pokuaj rjeenja ove aporije. Meutim, ve

31

Giorgio Agamben, Absolute Immanence, str. 239.

32

Vidi o tome: Paul Patton,Deleuze and the Political, Routledge, London New York, 2000.


18/34


194

moderna filozofija subjektivnosti i epoha nacija-drava nema svoje izvornotlo. Deteritorijalizacija bitno odreuje sudbinu moderne suverenosti drava.Demokracija postaje kulturalnom kontingencijom, a ne prirodnom ukorijenjenouu etniki kapacitet vladavine. Politiki narod u modernoj demokraciji vie

ne moe biti ogranien krvnim srodstvom i organskim podrijetlom. Tlonovovjekovne filozofije kao i demokracije postaje ideja racionalne tvorbe politikezajednice. Suverena drava slobodnih naroda izum je politike modernoga doba.Zato je demokracija ujedno pitanje moi odranja drave i pitanje egzistencijeslobode pojedinca u drutvu kojim vlada logika trine ekonomije. Mo i slobodademokratske politike postaju temelj zapadnjake civilizacije. Filozofija se shvaakao djelatnost dvoznanoga stvaranja pojmova. S jedne strane je vezana uzpostajanje novoga i horizont budunosti. Otuda se filozofijski utemeljuje kritikaaktualnoga stanja u svijetu. Ali s druge je strane filozofija bezvremena djelatnosteksperimentiranja u nastajanju novoga svijeta. Kritika i eksperiment dva su licaistoga. Deleuze u svojem neognostikome hermetizmu stvaralatva bez poetkai kraja, u beskonanome slijedu dogaaja emergencije, koju ne odreuje nitadrugo negoli to negativno odreenje utopije u dvostrukome smislu -nigdje iovdje-sada - politiko ne moe misliti bez aporije utemeljenja nove zajednice.to to znai? Vidjeli smo da je filozofija u Grka vezana uz grad-dravu, a umoderno doba uz naciju-dravu. U doba tehnoznanosti nestaje ukorijenjenostfilozofije u zemlju. Deteritorijalizacija postaje glavnim pojmom kapitalizma, svijetabez sredita i bez fiksnoga politikoga subjekta kao to su bile klase, nacije,drave. to preostaje drugo negoli potraga za ne-mjestom i vremenom virtualneaktualizacije. Geofilozofija je potraga za tim novim utemeljenjem miljenjaizvan iskonske prirode i modernoga drutva. Deleuze svojim miljenjem nesamo da najavljuje digitalno doba vizualizacije pojmova. Jo i vie od toga, on jefilozof za interplanetarno miljenje ovjeka u svemiru. ini se da je nova zemljai narod koji priziva s Guattarijem nita drugo negoli nestanak zemlje i narodau nacionalno-kozmopolitskom smislu. Na ispranjeno mjesto dolazi postajanjeneeg udovino utopijskoga do krajnje granice virtualnosti. Naputanje filozofijevezane uz zemlju obiljeava nadolazee miljenje.

Utopija, dakle, za Deleueza i Guattarija od spisaAnti-Edip do to je filozofija?jest kritika politika filozofija. Postoje ponegdje srodnosti s programomfrankfurtske kritike teorije drutva, no daleko su vee razlike u pristupu. Ono

to pribliava i udaljuje Deleuzea i Adorna jest da se pojam drutva zadrava


19/34

Zenike sveske

195

kao neka vrsta strukturalne ontologijske injenice u svim epohama ljudskepovijesti i kao pokreta samoga razvitka zapadnjake povijesti u odnosu nanjezine rubove i pukotine nomadsku nepovijesnost prostora ratnoga stroja.Iako je drutvo od Lvy-Straussa do poststrukturalista ponajprije odnos

izmeu generativnih struktura srodstva i naina apstraktnih pravila kojima seodnosi institucionaliziraju u formi diobe rada i hijerarhije moi, odnos je uvijekza Deleuzea virtualna aktualizacija mnotva u skupovima. Odnosi nisu trajni.Oni poput vezivnoga tkiva nastajanja i nestajanja drutava u povijesti krozsamostvaranje mree struktura mijenjaju svoje kdove. Kapitalistiko drutvopredstavlja aksiomatski stroj. Taj drutveni stroj sainjen je od mree odnosazasnovanih na formalnim pravima sloboda pojedinca i stvarnom zakonu moi-vladavine trita unutar i izvan nacija-drava. Politiko u doba globalnogakapitalizma moe biti protokolom demokracije samo u procesu kojim se ljudskaprava i graanske slobode pojavljuju ideologijom neoliberalne deteritorijalizacije.Kako se to stvarno dogaa danas ponajvie svjedoe borbe za identitetom rubnihi manjinskih kulturalnih skupina (LGBT, imigranti kao nepriznati dravljani ili sanspapiers u Francuskoj itd.). Problem je s Deleuzeovim shvaanjem utopijskogamjesta politikoga danas upravo u tome to je odAnti-Edipa do Tisuu razina svepostalo metapolitikom mapom kulture manjinske tjelesnosti. Manjine su ispitdemokracije u suvremenoj liberalnoj demokraciji. Ali drutvo ne ini stabilnimpolitika manjina. Paradoksalno, stabilnim ga ini stalni sukob u samom temeljukapitalizma izmeu imaterijalnoga rada/kapitala i nomadskih mrea kulture bezmoi. Bez tog sukoba drutva u globalnome kapitalizmu ne bi imala svoj noviidentitet komunikacijske moi i mree aktera/subjekata interakcije. Razmjetanjedrutvene moi u mree komunikacije odgovara Deleuzeovu temeljnom stavuo razmjetanju subjekta metafizike iz Bojeg plana transcendencije ovjeka uposthumaniplanimanencije drutvenoga stroja.33

Ono politiko se za Deleuzea mora konstituirati tek utopijskim inom unutarplana imanencije. Nita vie ne moe doi izvana kao to je to bio sluaj uitavoj povijesti zapadnjakoga miljenja. Zbog toga se razlikovanje izmeuautoritarnih i revolucionarnih utopija ne ini odrivim. Tehnomorfna prirodakapitalizma ulazi u obje utopije. U prvu se smjeta kao neutralna ideologija

33

Vidi sociologijsku analizu pojma moi kao mree komunikacije u: Manuel Castells, Communication

Power, Oxford University Press, Oxford, 2011.


20/34


196

napretka pod krinkom post-politike u globalno doba, a u potonju kao estetskasublimacija otpora unutar kibernetike mree raznolikih identiteta.34 Prve bibile negativnim utopijama ili distopijama. Rije je o negativnim teodicejama,a to znai da je njihova svrha u uspostavi moi-vladavine zla u formi novoga

totalitarnoga poretka s opravdanjem liberalne demokracije. To je temeljnapostavka Agambenove ideje ohomo saceru u doba biopolitike.35 U suvremenojumjetnosti filma takve su distopije anr koji odgovara onome to se dogaaovdje-sada, poput filmaDjeca ovjeanstva. Utopije koje odgovaraju na ono

nigdje u suvremenom holivudskom spektaklu ine pogon retrofuturistikeapokaliptike. U oba sluaja, entropija globalnoga kapitalizma mrea i rizomanalazi svoj odgovor u paninome pokuaju da se samome poretku pronaenjegova ljudska priroda, svojevrsni eko-park posthumanizma i pastorale kao uCameronovom 3 D spektakluAvatar. Hegel je za to imao najironiniji komentar:svaka je slika rajskoga stanja prirode nalik slici zoolokoga vrta!

Prijepornost Deleuzeova odreenja politikoga kao utopijskoga ne proizlazisamo iz neodreenosti odnosa, sveza filozofije i politike. Ako je taj odnos netoistodobno prostorno nigdje i vremenski ovdje-sada, tada je svaka politikanuno vremenski ograniena na aktualnost i stoga negativna, dok je filozofijaodreena prostorno i stoga pozitivna. Ako je, nadalje, odnos i sveza istodobnodeteritorijalizacija kao proces postajanja politikim kao drugim i razliitim, tadaje utopijsko samo drugi naziv za ono to pripada projektu promjene drutvenogastroja kapitalizma ovdje-sada. Aporija utopijskoga u Deleuzea kao aporijapolitikoga moe se odrediti bestemeljnouplana imanencije. U prednji planmora se postaviti neto dovoljno mono to moe zamijeniti i nadomjestitipolitiku utopije kao politiku transcendencije postojeega stanja drutva.Modernost odlikuje ideja napretka i utopijski plan budunosti. To podjednakovrijedi za kapitalizam i komunizam kao ideju zajednice s onu stranu drutvenogaporetka zasnovanog na privatnom vlasnitvu i postvarenju ovjeka. No, Marxovaje kritika politikih utopija Fouriera i Saint-Simona radikalna kritika fantazija iiluzija o mogunosti prevladavanja modernosti kapitalizma povratkom na stanje

34

Vidi o tome: Geert Lovink, Uncanny Networks: Dialogues with the Virtual Intelligentsia, The MITPress, Cambridge Massachusetts, London, 2004.

35

Giorgio Agamben,Homo sacer: Sovereign Power and Bare Life, Stanford University Press, Stanford

California, 1998.


21/34

Zenike sveske

197

predmoderne pastorale izvan sredita moi kapitalske proizvodnje ivota. Sastajalita logike kapitala kao logike modernosti, koju Marx pretpostavlja iz duhasustavne dijalektike povijesti Hegela, svaki je utopizam povratka prirodi idrutvu izvan totalne revolucije kapitalizma iznutra reakcionarna djelatnost

slijepe fantazije.36

U diskursu Deleuzea, Marx pripada ideji o svrhovitom razvitkupovijesti iz duha racionalne filozofije prosvjetiteljstva. Povjerenje u neogranienirazvitak znanosti i tehnike kao motora povijesnoga osloboenja potjee odprosvjetiteljskoga projekta moderne. Revolucija drutva za Marxa otuda ne moebiti utopijskim projektom. Strukturalni obrat samoga naina proizvodnje ivotaini bit revolucije. Radikalna promjena ivota pogaa drutvo i drutvene odnoseizmeu ljudi. Moe li utopija kao mjesto pomirenja napetosti izmeu filozofije ipolitike uope imati ideju drutva za svoj kritiki program stvaranja novogasvijeta i nove zemlje i naroda? Deleuze daje neizravan odgovor na to pitanjetako to filozofiju shvaa kao: (1) konceptualnu arhitektoniku, (2) stvaralakieksperiment novoga dogaaja, (3) politiku utopije.

Filozofija za razliku od umjetnosti i znanosti u svojoj primarnoj nesvodljivostilebdi iznad svijeta. Zadaa joj je stvaranje pojmova/rijei za neto to ne postoji,ali postaje (enom, demokracijom, svijetom). Politika zato prethodi bitku, afilozofija ne dolazi poslije stvaranja nove zemlje i naroda, nego istodobno jestsamo postajanje tog novoga svijeta. Moj je odgovor na pitanje aporije Deleuzeovapojma politikoga kao utopijskoga u tome to svaka utopija imanencije ivotamora postulirati nadolazeu zajednicu kao ideal neposredne komunikacije bezprivatnoga vlasnitva i, dakako, bez drave, ili drutvo ovjekovjeiti kao mjestosukoba izmeu aparata moi drave i nomadskoga ratnoga stroja. Deleuze,prema tome, nije mogao biti zadovoljan rijeju/pojmom utopija jer ona oznaavasliku idealne zajednice, a ne drutva bez drave. Samo u tom pogledu moe bitineke usporedbe izmeu anarhistike kritike drave i Deleuzeove politike utopije.37

S pojmom utopije Deleuze je filozofiju i politiku odredio dogaajemnadolazeega iz same imanencije ivota. A to znai da je drutvo ostaviomjestom samostvaranja novih struktura i odnosa. Na taj nain je utopiju odredio

36

Vidi o tome: Alain Badiou, The Communist Hypothesis, Verso, London New York, 2010.

37

Vidi klasinu studiju o problemu odnosa izmeu liberalnoga shvaanja drave i anarhizma kao

utopije: Robert Nozick,Anarchy, State, and Utopia, Blackwell, Oxford Cambridge, 1974.


22/34


198

bezvremenim stvaranjem novoga. Nije zaudno to u tome mnogi vide svojevrsnumistiku revolucionarne tvorbe novoga svijeta unutar same mree rizomatskogakapitalizma.Nigdje nije prostorno odreeno u razlici spramnegdje, nego jestovdje-sada kao beskonano kretanje snage deteritorijalizacije. To je utopija i

stoga je njezina aporija u tome to virtualnost prethodi aktualnosti. U Deleuzeovojontologiji singularnosti i dogaaja, primjerice stvaranja nove zemlje i naroda,novo se odreuje virtualnim postajanjem aktualnoga ovdje-sada iz nigdje. Ovoje odluno za Deleuzeovo shvaanje politikoga. Utopijsko se stvara niotkuda inigdje u samoj aktualnosti stvarnoga svijeta, a ne negdje izvan ovoga svijeta.38Ako ovo nigdje i niotkuda pokuamo pojasniti pojmovima iz teorije znanosti kojipostaju kljunim pojmovima emergencije i sloenosti u samoj biolokoj strukturiDNA, onda je jasno kako se ono novo ne svodi na staro. Sluaj stvaranja novogaskupa izvan redukcije na onaj to mu je vremenski prethodio dokazuje, prematome, postavku o stvaralakoj slobodi sluaja. Nigdje i niotkuda vie nisu toposine-bitka, ve virtualna singularnost nepredvienoga i nenadanoga dogaaja.Vrijeme njihova pojavljivanja nalazi se u virtualnoj aktualizaciji nadolazeega,a ne sadanjega. U tome je razlika Deleuzeova shvaanja utopije od modernepredodbe o ne-prostoru i vremenu budunosti.

to zamjenjuje i nadomjeta politiku transcendencije, odnosno prosvjetiteljskoshvaanje modernosti ija je legitimna ideja i ne ba dobar pojam/rije - utopija?Za Deleuzea je to eksperiment stvaralakoga kaosa. U nadolazeem postajanjunove zemlje i naroda svaka je utopija eksperiment slobode, ujedno rizik i ansa.Utopija vie ne moe biti miljena kao prazno mjesto-odnos izmeu filozofijebudunosti i politike sadanjosti, izmeu miljenja i djelovanja. Aktivno naelostvaralakoga eksperimenta svijeta njezina je bitna odrednica. Postajanje-drugim,revolucionarnim, demokratskim sada vie nema nikakvu funkciju u nelinearnomeporetku nove povijesti. Utopijsko proizlazi iz filozofije, umjetnosti i znanosti kaoimanentna elja samoga ivota za istinom, pravednou, slobodom, ljepotom.Protokoli iskustva, o kojima govori u razgovoru s Claire Parnet, iziskuju proceseksperimentiranja podjednako u filozofiji, knjievnosti i znanosti. elja postajerevolucionarnom snagom, tijelo subverzivnim strojem beskonanoga kretanja, a

38

Gregory Flaxman, The Politics of Non-Being, u: Anna Hickey-Moody/Peta Malins (ur.),Deleuzian

Encounters: Studies in Contemporary Social Issues, Palgrave Macmillan, New York, 2007., str. 27-39.


23/34

Zenike sveske

199

politiko utopijskim mjestom nadolazee zemlje i naroda.39 elja, tijelo i utopijapostaju, dakle, nadomjesni subjekti jedne nove revolucionarno-demokratskepreobrazbe svijeta. Prve dvije rijei/pojmovi dolaze iz imanencije ivota samoga,a trea je preostatak iz mranoga prostora elje za drugim svijetom, ovdje i

sada, bezuvjetno i odmah, kao postajanje-razlikom samom. Strojevi elja, kljuanpojam Deleuze i Guattarija izAnti-Edipa, postavljaju politiku tijela u sreditepostmoderne politike identiteta. Njezina je aura utopijsko postajanje subjektamjestom razlike i radikalne drugotnosti, pohvala ruba, uzvienost manjinskoganaela (Kafka).

Posthumani svijet i demokracija

Prizivanje i pozivanje nove zemlje i naroda ima prizvuk religioznoga utopizmapolitikih utemeljitelja Amerika u moderno doba - Madisona i Jeffersona. Nijesluajno u tekstu spisa to je filozofija?ono utopijsko vezano takoer uz dvijekljune rijei/pojma moderne zapadnjake filozofije politike:revoluciju i demokraciju.Obje su za Deleuzea u odnosu spram drutva i drave kao stroja deteritorijalizacije.Postajanje odreuje ontologijski karakter revolucionarnoga drutva i demokratskepolitike. Politika ne moe biti revolucionarnom. Njezin je dogaaj protokoldemokracije koja se zasniva na ideji slobode, jednakosti i pravednosti. Samodrutvo moe biti revolucionarno. Pojam revolucije odnosi se na diskontinuitetpovijesti i na stvaranje novoga drutvenoga naela organizacije ivota. U tompogledu je Deleuze naizgled protiv svakog tehnomorfnoga determinizma povijesti.Izmeu Marxova historijskoga materijalizma i Deleuzeove ontologije drutvenogastroja ini se da nema bitnih razlika, osim u tome to Deleuze ne vidi nikakavrazlog ope povijesti svijeta u smislu prihvaanja zapadnjakih modela drutveneorganizacije ivota kao pretpostavke za prevladavanje kapitalizma.40 Zato su sveutopije modernoga doba suoene s pitanjem o karakteru drutvenih odnosa.Kapitalizam ne odreuje samo politika profita.Plan imanencije drutvenih odnosanaseljavanja/raseljavanja nove zemlje i naroda u slubi znanstveno-tehnikogarazvitka proizvodnih snaga ini sloeno tkanje njegova tijela bez organa. Nemanita svrhovito u toj svrhovitosti bez svrhe samoga kapitalizma, da brutalno

39

Gilles Deleuze/Claire Parnet, Many Politics, u:Dialogues, str. 124-148.

40

Nicholas Thoburn,Deleuze, Marx, and Politics, Routledge, London New York, 2003.


24/34


200

preokrenemo Kantovo shvaanje pojma ljepote iz njegove estetike. U kapitalizmuje sve racionalno, osim kapitala samoga. Isto je s jezikom metafizike. Kao binarnistroj jezik prodire u ivotne mree povijesti. To ini na isti nain kao to strojevi eljaruju u tijelu bez organa, izazivajui nenadane promjene stanja u drutvima. Drutvo

koje za Deleuzea ini neku vrstu apstraktnoga stroja ne pripada dijalektikomerazvitku povijesti u znaenju fatalnoga odnosa moi-vladavine civilizacijekapitalizma naspram primitivnih oblika drutva s despotskim nainom politikeorganizacije.41 Ta je vrsta makropolitike moi-vladavine neutralizirana u kljunimspisima Deleuzea i GuattarijaAnti Edip i Tisuu razina o drutvenoj ontologiji moi.Problem u stvaranju novoga svijeta jest, dakle, u tome to Deleuze i Guattari morajupostulirati novo drutvo. Ono mora biti utopijskimplanom imanencije samoga ivotanadolazeega naroda na novoj zemlji. Time se postavlja pitanje: u emu je razlikatakvog drutva od molarno-molekularnoga drutva u stvarnoj povijesti svijeta uglobalno doba, gdje singularnost i dogaaj nomadskih naroda i njihove civilizacijeoigledno ima orijentacijski znak drugotnosti, razlike i mogunosti promjene smjeradosadanje povijesti ovjeanstva?

Drutvo se pojavljuje strojem singularnosti revolucionarne promjene, apolitika dogaajem demokratskoga protokola samoga ivota. U tome valjavidjeti smisao novoga znaenja utopije za Deleuzea. Svi koji razdvajaju revolucijui demokraciju, kao to razdvajaju filozofiju i politiku u Deleuzeovu miljenju,zapadaju u oigledne potekoe. Recimo da to nije potekoa samo u tumaenjuDeleuzeova pojma politikoga, nego aporija suvremene politike uope u dobatehnoznanosti i entropije globalnoga kapitalizma. Deleuze je samo onaj prekretnimislilac digitalne mree suvremenoga svijeta koji je najplastinije pokazaonemo bilo kakve utopije zasnovane na zastarjelom modelu binarnoga kodadrave-drutva, rada-kapitala, moi-vladavine piramidalno ustrojene organizacijeekonomije, politike i kulture. U eseju Postscript uz drutva kontrole prvotnoobjavljenom 1990. godine na tragu Foucaulta formulirao je temeljni problemsvake utopije danas i svake budue revolucije: ivimo u doba prijelaza izdisciplinarnih u drutva kontrole.42

41

Vidi o tome: Martin Fuglsang/Bent Meier Srensen (ur.),Deleuze and Social, Edinburgh UniversityPress, Edinburgh, 2006.

42

Gilles Deleuze, Postscript on the Societies of Control, October, Vol. 59 (zima 1992.), str. 3-7.


25/34

Zenike sveske

201

Politika postaje kibernetika moi. Sam se ivot u svojem posthumanoj formiorganizira kao sustav i okolina entropijskoga stanja. Nije rije tek o kritici marksistikesheme povijesti a niti o ideologijama modernosti kao napretka/razvitka ope povijestiovjeanstva. Daleko je vanije uoiti prelazak aksiomatskoga kapitalizma proizvodnje

u modulaciju posthumane kontrole samoga sustava nad subjektima/akterimadrutva. Potekoe u shvaanju politikoga iz singularnosti i dogaaja utopijeproizlaze otuda to je revolucija drutva u doba tehnoznanosti i entropije globalnogaporetka razorila pojam subjekta i samoga drutva kao temelja modernoga svijeta.U drutvima kontrole politika demokratskoga protokola postaje udovinom igromanarhije i kaosa. U samoj strukturi crnih rupa umreenih drutava moi politikaustanovljuje nove granice izmeu moi-vladavine i moi-postajanja. Prvo se odnosina aparate drave i elite transnacionalnih korporacija, a drugo na manjinske skupinei njihova kulturalna prava.

43

Pitanje politikoga postaje, dakle, pitanje posljednjihtragova slobode novoga dogaaja u stabilnosti same entropije svijeta. Poredak seodrava udovinom igrom ravnotee snaga libertarijanstva i fundamentalizma.To su ekstremi u binarnome stroju globalnoga svijeta. Nisu to samo nove mikro-ideologije otpora vladajuoj politici demokratskoga konsenzusa. U njima valjaprepoznati znakove utopijskih mikro-politika. One se kao i cijeli poredak mreeorganiziraju u binarnim oprekama da bi entropija drutvenoga sustava kapitalizmamogla imati opravdanje u svojoj stabilnosti. U govoru o kibernetici kao novojznanosti upravljanja sustavima, koja nadomjeta filozofiju na kraju njezinih metafizikiiscrpljenih mogunosti, Heidegger je u okviru svojih provansalskih seminara 1969.godine na jednom mjestu upotrijebio izrazstabilnost u promjeni.44

Sve to izvodi Deleuze o udovinoj prirodi aksiomatskoga drutva kontroles njegovim naelima modulacije i gubitka individualnosti ovjeka svodi se na tuHeideggerovu prodornu oznaku kraja metafizike. Ali za razliku od Deleuzea, Heideggernema nikakve iluzije da bi utopija nadolazeega mogla stvoriti novo drutvo izentropije znanstveno-tehniki uspostavljenoga sklopa kibernetike i ivota. Jo jednom

43

arko Pai, Sloboda pod nadzorom: O nestanku drutva u globalitarno doba, u: Posthumanostanje: Kraj ovjeka i mogunosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011., str. 153-188. Vidi i tekstSaula Newmana, Politics in the Age of Control, u: Mark Poster/David Savat (ur. ), Deleuze and NewTechnology, Edinburgh University Press, Edinburgh, 2009., str. 104-124.

44

Martin Heidegger, Vier Seminare, V.Klostermann, 1977., str. 107. Vidi o tome: arko Pai,Zaokret.

Litteris, Zagreb, 2009., str. 93-95.


26/34


202

ponovimo u emu je aporija Deleuzeova miljenja politikoga kao utopijskoga. elja,tijelo i utopija proizlaze kao sklop jedne nelinearne verzije miljenja s onu stranubinarnoga stroja povijesti. elja nije profani izraz za duhovni bitak ovjeka. Radi seo mnotvenosti bitka u preobrazbama postajanja drugim i razliitim. elja naplanu

imanencije eli ivot dostojan istinskoga ivota iz same otvorenosti tijela. Prostor-vrijeme njegova beskonanoga kretanja u virtualnoj aktualizaciji nalazi se nigdje uonome ovdje-sada. Tijelo politikoga jest utopijsko, a ne duh politike koja se svodina aparate moi u dravi. Utopijsko miljenje proizlazi iz elje same za radikalnompromjenom ivota naplanuimanencije, a ne ovog ili onog politikoga poretka. Zatovalja odluno kazati da je odnos izmeu klasinih pojmova moderne filozofije politikei politike znanosti kao to su revolucija i demokracija konjunkcija i konekcija urizomatskoj mrei drutva. Danas ga odreuje mo-vladavina kapitalizma u svojemtehnoznanstvenom liku stroja napretka/razvitka umjetne inteligencije. Kognitivnikapitalizam informacijskoga doba njegov je pojavni lik suvremenosti. Revolucija seodnosi na drutvo u njegovoj biti, a demokracija na politiku u njezinom postajanjunadolazee zajednice nove zemlje i naroda. Imanentni uzrok ovoga dogaajapolitikoga kao utopijskoga jest elja samoga tijela za slobodom beskonanogakretanja u svim smjerovima, u promjeni orijentacije, u emergenciji onoga toje preostalo od povijesti. Deleuzeovo je miljenje politikoga zagovor politikemolekularne revolucije same elje. Usmjereno protiv svakog utopistikoga fanatizmamate i protiv ideje da je fatalnost povijesnoga razvitka sudbinom ovjeanstvau njegovu hodu od prirodnoga stanja do vjenoga blaenstva, to miljenje nunoostaje eksperimentom slobode na rubu sustava, a ne programom radikalne politike.45

NakonAnti-Edipa shvaanje revolucije i demokracije mora proi izmeu ekiai nakovnja totalitarne utopije komunizma i liberalne entropije individualizma.Revolucija unutar drutvenih odnosa kapitalizma ne moe biti nita drugo negopolitiko postajanje demokracije formom nadolazee zajednice s onu stranuogranienja po prirodi i kulturi od modernoga doba nacija-drava do suvremenihporedaka imperijalne suverenosti. to je u tom stavu aporetino? Ponajprije,aporetian je stav o filozofiji koja kao utopija odreuje svoje vrijeme tako to postaje

45

Philippe Mengue, Deleuze et la question de lutopie, predavanje odrano na lUniversit PopulairedAvignon, 2., 9. i 16. prosinca 2008. Mengue u svojoj knjiziDeleuze et la question de la dmoocratie,LHarmattan, Pariz, 2003. tvrdi da je njegova cijela politika filozofija antidemokratskoga usmjerenja. Protivtog stava vidi argumentaciju, s kojom se najveim dijelom slaem, u tekstu Paula Pattona, Deleuze and

Democracy, Contemporary Political Theory, br. 4/2005., str. 400-413.


27/34

Zenike sveske

203

revolucionarnim procesom oslobaanja. Filozofija nije tek stvaranje novih pojmova.Taj neognostiki stvaralaki patos filozofije u Deleuzea bio bi preostatak nekeuzviene dimenzije boanskoga u novome ruhu bergsonizma kada sve to ne bi imalosvoje traganje za politikom dimenzijom stvaranja nove zemlje i naroda. Osim to je

filozofiju postavio u odnos spram onog nadolazeega kao bezvremenu arhitektonikupojmova, Deleuze joj je dodijelio jo i mo tvorbe novoga svijeta iz duha samerevolucionarne elje. Taj preokrenuti platonizam istodobno je i preokrenuta verzijanovovjekovnoga miljenja demokracije kao kozmopolitskoga prostora slobodeunutar beskonanoga kretanja same stvari. Stoika etika i kozmologija spojenas nieanskom voljom za mo uz Marxa bez ideologije klasne borbe i svrhovitogapojma povijesti dovela je Deleuzea do posljednjih pitanja o smislu politikoga uope.Ako je neporecivo da utopija za Deleuzea ne oznaava ni nadu niti postulat idealnogadrutva izvan ovoga svijeta, za razliku od miljenja utopije u 20. stoljeu meukojima je ono Blochovo vrhunac marksistike soteriologije, tada valja poi odishodine postavke da za Deleuza ovjek nije bie subjektivnosti. ovjek nema opuljudsku prirodu. Isto tako, ne moe biti sveden na razdvojenost duha i tijela. ZaDeleuzea se ovjek definira postajanjem utopijskoga horizonta slobode iz primarnerazmjetenosti vlastita djelovanja u svijetu. Bez svoje vjene prirode ili biti ovjekje svagda u postajanju u fraktalnoj mrei skupova. Takvo shvaanje pretpostavljapojam metastabilnoga jedinstva. Ono se ne nalazi u ideji subjekta i individuumamodernoga svijeta, nego ulazi u podruje onoga to nadilazi individualnost. ivot sene vodi kao osobna stvar, a subjekt se uvijek konstituira u singularnosti dogaajaunutar mree razliitih skupova kao mnotvo.46

to je filozofija, naposljetku se svodi na pitanje borbe protiv kapitalizma.Naizgled, takva zadaa koja preostaje filozofiji u tehnoznanstveno doba nijedrugo negoli nestanak filozofije u novom naelu praktine energije postajanja ilirevolucionarne promjene. Je li to onda samo jedna od mnogo verzija miljenjarevolucije kako je to sam Marx formulirao u 11. tezi o Feuerbachu: Filozofisu dosad svijet samo razliito tumaili, a radi se o tome da se on preinai.?Utopija se za Deleuza pojavljuje gotovo zagonetnim pojmom, iako rije nijedobra za ono to se misli u postavci o postajanju nove zemlje i naroda. Zadaafilozofije u uvjetima tehno-znanstvene proizvodnje ivota kao biokapitala ibiomoi, da se posluimo pojmovima kasnoga Foucaulta, ak i kad se pripisuje

46

Gilles Deleuze/Claire Parnet,Dialogues, str. 1-19.


28/34


204

novom nainu politike filozofije, preostaje na rubu izmeu stvaralakoga kaosai politikoga utopizma bez mesijanskih oekivanja. U jednoj od najboljih studijao miljenju politikoga u Deleuzea, Paul Patton tvrdi da se iz pojma postajanjarevolucionarnim i demokratskim moe izvesti: (1) kritika dogmatskoga tipa

marksistike revolucije i (2) kritika liberalne demokracije kao postojeega stanjavladavine prava (ljudskih i graanskih).47

Obje kritike pripadaju kritici ideologija. Kada se pojmovi revolucije i demokracijeoiste od ideologijskih natruha totalitarnoga i liberalnoga shvaanja drave, tada sesusreemo s jo jednim Deleuzeovim novim rjeenjem staroga problema. Umjestokritike drave kao aparata moi u kojem se smjeta sve ono to ini bit politikeintervencije, sve se razmjeta u sferu drutvenoga stroja kapitalizma. S onustranu drave i njezinih mehanizama reprodukcije moi u tijelima kao institucijamapolitike (stranaki sustav, mediji, sveuilita, tehnologija, ratni stroj) drutvenistroj organizira se poput fleksibilno-fluidne mree transnacionalne korporacije.Njezino je sjedite nigdje i ovdje-sada. U biti je korporacije dokidanje razlikeprivatno-javno u korist korporacijskoga aparata moi zasnovanoga na poopenomprivatnome vlasnitvu. Zato je ispravna analogija suvremenoga kapitalizma u kojemvladaju elite oligarha kao politike elite financijske moi u svim sferama drutva idrave s feudalnom organizacijom zemlje. U feudalizmu je temelj vladavine-moiprivatni posjed zemlje. Moderni kapitalizam disciplinarnoga drutva poiva naindustrijalizaciji zemlje. Naposljetku, u globalnome neoliberalnom semiokapitalizmukorporativna mo proizlazi iz preobrazbe industrije u postindustrijsku novu zemljui narod apsolutne deteritorijalizacije planete. U tom pogledu Deleuze i Guattari suu pravu kad u spisu to je filozofija?pokazuju da je kapitalizam istodobno kao iutopija ne-mjesto i virtualna aktualizacija kapitala (no-where i now-here). Pitanjeraseljavanja/naseljavanja zemlje ne odnosi se na ljude i narode u smislu utopijskemisije anglosaksonskih protestantskih zajednica koje su stvorile Ameriku i politikukulturu participativne demokracije, kako je to pokazao Tocqueville uDemokraciji u

Americi. Nadolazee koje se ve dogaanigdje i ovdje-sada vie nema jedinstvensmjer. Ne odnosi se na kolonizatore iz zapadnjakoga svijeta s migrantimakao naseljenicima. Posrijedi je nomadologija ratnoga stroja. Svi su smjerovitransverzalni. Vektori deteritorijalizacije nemaju liniju leta koja bi ocrtavala netofiksno i odreujue. U Tisuu razina Deleuze i Guattari stoga unose u promiljanje

47

Paul Patton,Deleuze & Political, Routledge, London New York, 2000.


29/34

Zenike sveske

205

politikoga kao utopijskoga razumijevanje kapitalizma polazei od apsolutneentropije onog to iniplan imanencije. Kapital postaje konstruktivno-destruktivnistroj elje s mnotvom varijacija. Sve mu je potinjeno upravo tako to sve drugoima fikciju i iluziju autonomije: forme drave, naini organizacije drutava, kontrola

stanovnitva, tehnoznanstveni razvitak, mediji, komunikacija. Kada vie nita nemasvoj temelj i nije ukorijenjeno u tlo, svijet vie ne odreuje jezik metafizike. Nanjegovo mjesto dolaze slike miljenja iz filozofije, umjetnosti i znanosti. One nastajukonstrukcijom samoga ivota kao stroja beskonanoga stvaranja. Umjesto krticekoja ruje ispod zemlje, kako je Marx slikovito upuivao na revolucionarno stanjeprije nastanka novoga, sada osa i orhideja ine beskrajno umnoene skupovenesvodivih dogaaja. Rizomatska struktura kapitalizma ovjekovjeuje se na tajnain to sve alternative svodi na varijacije i modele predmodernih mikro-utopija.Sve postaje nostalgijom za dobom kada je eljeti jo pomagalo, kako pjeva PeterHandke u poemi znakovita nazivaivjeti bez poezije. Marx je uKapitalu takveutopije proglasio reakcionarnim feudalnim socijalizmom. Nita drugo ne moe sedodati ni za dananje pseudo-anarhistike utopije. One se ne razlikuju bitno od eko-fundamentalizma povratka Majci Prirodi.

Razmjetanje je vano zbog promjene shvaanja politike u globalnome poretkuumreenih drutava. Uz to rije je o promjeni epistemologijskoga polja miljenja.Sada se filozofiju i politiku postavlja u odnos iz pojma utopijskoga kao kritike vlastiteepohe. A u njoj vie ni drava, ali niti drutvo ne odgovaraju na pitanje o moivladavine nad ljudskom slobodom. Deteritorijalizacija se odnosi na pitanje o odnosutehnoznanosti i kapitalistike ekonomije, a ne vie na problem drave i drutvaunutar teritorijalne suverenosti nacije-drave. Gdje se nalazi prostor u kojem sedogaa promjena paradigme od disciplinarnoga do drutva kontrole? Deleuze moraodgovoriti jednostavno ovako:nigdje i ovdje-sada. To je prostor mree fraktalnih ifluidnih tijekova znanja, razmjene informacija i implozije komunikacije bez vidljivogasubjekta nadzora. Promjena je u tome to to vie nije prostor meuljudskih odnosa.Deteritorijalizirana mrea posthumanih aktora odluuje o novom dijagramu moi.Pojmom aktora iz teorije sloenosti (complexity) nadomjetava se pojam ljudskihsubjekata/aktera i njihove snage promjene postojeih drutvenih odnosa.48

48

Maurizzio Lazzarato, The Concept of Life and the Living in the Societies of Control, u: MartinFuglsang/Bent Meier Srensen (ur.),Deleuze and the Social, Edinburgh University Press, Edinburgh, 2006.,

str. 171-190. i Chris Land, Becoming-Cyborg: Changing the Subject of the Social, str. 112-132.


30/34


206

Kada nastojimo osloboditi pojmove revolucije i demokracije za ono nadolazee,tada je kritika ideologije nuna, ali pod posve drugim uvjetima. Ona vie ne znaidjelatnost prosvjeivanja zabludjelih iz drugoga svjetonazora. Kritika ideologijevie se ne smije baviti pitanjima svijesti u znaenju neolakanovskoga realnoga

koje traumatski nastoji imaginarno i simboliko dovesti do spoznaje simptoma(znaka) onog nesvjesnoga to subjekta vodi kroz traumatske postaje ivota dopronalaska konane toke znanja o sebi samome. Kritika ideologije uope vienema posla s djelatnou tzv. subjekta revolucije. Razlog je taj da je svijest veuvijek tvorba ivota kao jedinstva bitka i miljenja, odnosno zbilje, djelovanja tepostajanja drugim i drukijim. Radi se, pojednostavljeno kazano, o kritici ideologijekao posthumane moi mree s onu stranu lanih opreka subjekta i objekta,baze i nadgradnje, bitka i svijesti. Ideologija u doba tehnoznanosti nije nikakvainstrumentalna tehnika vladanja ljudima kao nesvjesnim individuima u masovnomedrutvu. Mo ideologije postaje sama kultura u formi generiranja posthumaneumjetne inteligencije (A-life). Drugim rijeima, biokibernetika ivota nadilazi klasinudihotomiju svijesti i djelovanja. Kada je sam poredak mrea organiziran odozdo,bez sredita, u voritima, emergentno, kapitalizam u doba tehnoznanosti postajeapsolutnom entropijom svijeta. Sve to jest pretvara se u informaciju za znanstvenodisponiranje (know-how). Treba ozbiljno shvatiti Agambenovo upozorenje danam o pojmu ivota vie ne moe nita rei biologija, ta paradigmatska znanostsuvremenoga doba. Deleuze i Guattari su u spisu to je filozofija?otvorili problempolitikoga kao utopijskoga i u tom smjeru da obrane filozofiju od slube svojojepohi, to u konanici znai svodljivost na sociologiju, publicistiku, marketing kaotemeljnu djelatnost ideologije vizualne kulture. Filozofija nije utapanje u aktualnost,jer ona stvara pojmove. Virtualna aktualnost u kibernetikom prostoru dogaajavie ne moe biti izvan ovoga svijeta. Jedinstvenost ovog jednog te istoga svijetapokazuje se u mnotvu skupova. Deleuze od svojih ranih spisa do kraja misaonogaivota ovu ideju razvija kao stvaralaku involuciju mnotva svjetova.

Preusmjeravanja: kultura i deteritorijalizacja

Ve je nakon Utopije Thomasa Morusa postalo izvjesno da ivot u istini, slobodii pravednosti nije negdje izvan ovoga svijeta. Takav istinski ivot je svagdave tu, ba onako kao to Heidegger u objanjenju pojma tu-bitka kao oznakeljudske egzistencije upuuje na njegovu iskonsku prostornost, koja je vezana uz

prisutnost i zemlju. Umjesto utopije kao distopije, miljenje Deleuza o revoluciji i


31/34

Zenike sveske

207

demokraciji nadolazeega doba bez tla i zemlje iziskuje stvaranje eutopije (dobrogamjesta). Pitanje o dobrom ivotu ovdje vie nije stvar stoicizma. Ono to je jedinovano jest stvaranje uvjeta za postajanje novoga svijeta izvan redukcije na propaleeksperimente totalitarnoga socijalizma 20. stoljea i na ovjekovjeenu distopiju

neoliberalnoga kapitalizma. A ona dobar ivot vidi samo u srei pojedinca kaostroja za beskonanim uveanjem ivotnoga profita. Deleuze je eutopijski otvoriomogunost da se politiko misli iz same entropije nae epohe, iz ne-mjesta iaktualnosti nae povijesno odreene sudbine da ivot nije osobna stvar pojedincai da subjekt nikad nije nita drugo negoli rezultat mnotva fraktalnih odnosa u samojmrei postajanja. Je li ta politika vjerodostojna postaje samo po sebi jasno kad seuvidi da je analiza svijeta koju podastire njegovo miljenje gotovo besprijekornorealistina, to joj podaruje dodatnu vrijednost. Na kraju knjige razgovora s ClaireParnet, u kojoj Deleuze pojanjava kljune pojmove cjelokupne svoje filozofijepa tako i pojam politikoga i utopijskoga, u posljednjem etvrtom poglavljunaslovljenom Mnogo politika izvode se sljedee postavke:

(1) Suvremena politika nalazi se u procijepu izmeu dviju linija, od kojihse prva odnosi na binarni stroj kapitalizma u kojem neprestanonastaje sukob izmeu drutvenih klasa, dobnih skupina i spolno/rodnih orijentacija. Stvaranje novoga odnosa u drutvu ne oznaavauvoenje treega izmeu binarnih opreka (primjerice, mukarca iene, radnika i kapitalista). Radi se o postajanju razlike unutar samogaporetka, uspostava nesvodljive drugotnosti koja mijenja smjer razvitka:ni mukarac ni ena, ni radnik ni kapitalist, ve ono to poretku stvarasubverzivnu struju radikalno drugoga nomadsko djelovanje, bastardniidentiteti, politika manjina. Druga se linija odnosi na kd moi kojiprethodi aparatima drave. Deleuze i Guattari su razvili nelinearnipristup pojmu nastanka drutva polazei od razliitih antropologijskihistraivanja mitova u predmodernim zajednicama i funkcije religije uzvladavinu u modernim drutvima. Pojam kodiranja drutvenih odnosaoznaava ono to strukturalizam naziva nadodreenjem struktura. Uvijekse u to upisuje dvostruko podrijetlo moi u indoeuropskim mitologijama:kralj-sveenik. Biti-izmeu dviju linija sukoba za utemeljenje jedne novepolitike manjina i postajanja drugim znai stvoriti cijeli korpus pojmovai praksi s onu stranu liberalne politike konsenzusa i radikalne politike

otpora kapitalizmu poput maoizma, lenjinizma, trockizma.


32/34


208

(2) Umjesto elje za revolucijom, radi se o revolucionarnoj elji za postajanjempolitike demokratskom utopijom. U tom smislu Deleuze se oslanja nabitne rezultate demokratske tradicije parlamentarizma i pravno-politiketvorbe ljudskih i graanskih prava. Ovdje se sukobljava ono to je aktualno

i predmet je politike kao djelatnosti osvajanja institucija politike moi unaciji-dravi u umreenom drutvu kapitalizma s djelatnou politikogakao postajanja-drugim. Na jednom mjestu Deleuze kae da je ovjekdeteritorijalizirana ivotinja. To znai da je evolucija ljudskosti neizbjeanproces. Takav proces ima istu onu logiku razvitka kao to je to pokazaoHegel u povijesti nastanka duha od stajalita prirodne obiajnosti doapsolutnoga duha u umjetnosti, religiji i filozofiji kao apsolutnoj znanostinove epohe ovjeanstva. No, pravi je problem suvremene politike u tometo ona ostaje bez svojeg tla i subjekta u institucijama aparata moinacionalne drave. Migracije su povezane s raseljavanjem domicilnoga inaseljavanjem stanovnitva koje dolazi iz ekonomskih zona Treega svijeta.Deteritorijalizacija otuda stvara posve nove probleme u vjerodostojnostidemokratske politike. U nagovjetaju temeljnih procesa drutvene revolucijeunutar samoga kapitalizma naega doba Deleuze uvodi pojmove kojiprecizno pokazuju ono to je ve proroanski najavila Hannah Arendt da e21. stoljee biti postpovijesno doba ovjeanstva, a ne vie naroda i nacija,i da e odluno pitanje politike biti pitanje migracija.

(3) Ratni stroj kao izum nomadske civilizacije u suoenju sa stabilnomorganizacijom dravnih aparata moi od despotske do imperijalne dravepretpostavlja aritmetiku organizaciju prostora. Sukob izmeu aritmetikoganaela prostora i geometrijskoga (nomadizma i moderne drave) za Deleuzeaznai neto odluujue za daljnji razvitak kapitalizma. Otuda nije teko izvestiposljedice za svaku demokratsku politiku koja nastoji stvoriti mehanizme zatitemanjina i osigurati motivaciju ljudi da djeluju u prostoru zajednice. Jedna odkljunih postavki Deleuzeova miljenja politikoga kao utopijskoga jest kritikarevolucionarnih mantri nove ljevice poput spontanosti, neposrednosti,aktivizma. Revolucija nije nikad bila iracionalna spontanost, nego dogaajpreusmjeravanja moi iz podruja ratnoga stroja u podruje institucija drave.Drugim rijeima, Deleuze otklanja klasinu dihotomiju revolucije utopije nataj nain to pokazuje da se drutvo ve iz temelja promijenilo time to jekapitalistiki stroj napretka postao tehnoznanstveni pogon kontrole drutva

samoga iz nadodreujuega kda. Zato je pitanje organizacije vanije od


33/34

Zenike sveske

209

svih ideologijskih floskula o mogunostima individualnoga otpora sustavu.Centralizirana drava u doba globalnoga kapitalizma vie nije subjekt realnepolitike. Ona postaje objekt jedne radikalne promjene u samom nainupostajanja politike kibernetikom suvremenoga svijeta. U konkretnom sluaju

to znai da se pitanje klasnih sukoba u prostoru deteritorijaliziranih modernihdrava prebacuje u prostor drutvenih mrea kulture. Iako Deleuze vrlo rijetkogovori o kulturi u okrilju svoje ontologije mnotva, singularnosti i drutvenogastroja, ne moe se porei da je prostor suvremene drutvene tvorbe identitetazapravo prostor fragmentacije mnotva kultura. Mnogo politika jest zapravomnogo politika identiteta. U sreditu borbe tako se nalazi posve sasueni idestilirani pojam kulture.(4) Situacija o kojoj se ovdje radi jest ona koju moemo nazvatipostnacionalnom konstelacijom bez drave. Nije, dakako, drava nestalapreko noi. Ona je itekako jo uvijek tu, u samom polju drutvenoga strojakao aparat moi. Ali njezina se uloga i funkcija iz temelja promijenila. Deleuzesvojim miljenjem politikoga uvodi u stanje s onu stranu djelovanja nacije-drave. To je promjena paradigme moi koju je najbolje opisao Foucault usvojim predavanjima o biopolitici i vladanju (gouvernementalit). Nastanakneoliberalizma kao ekonomsko-politike doktrine kasnoga kapitalizmakrajem 1970-ih u Americi i Velikoj Britaniji u okviru kojeg se uspostavljaradikalni model privatizacije drutvenih podruja javnih politika doveo jedo razaranja diobe na dravu i drutvo, javno i privatno. Korporacija postajenain organizacije novoga drutvenoga modela u globalnome poretkutransnacionalnih mrea ekonomije. Planetarna organizacija moi stvaraproireno drutveno tijelo. To je sloeni sustav kapitalizma kao apstraktnogastroja koji proima sve monetarne, industrijske i tehnologijske tijekove. Deleuzenaglaava pritom da prijelaz u taj digitalni kd kapitalizma oznaava i prijelaz usustave kontrole, koji poprimaju suptilne crte uitka u radu biokibernetikihstrojeva ivota. Drave gube suverenost kada vie nisu u stanju kontroliratikretanja stanovnitva. Aparati moi poput policije, vojske, sveuilita, itavtehnoznanstveni pogon ne kontrolira vie kretanja kapitala i radne snage naogranienom fiksnom teritoriju. Umjesto klasine liberalne nacije-drave, sadatu ulogu preuzimaju transnacionalne korporacije, a naddravne institucijepolitiku iz sfere decentralizacije odluivanja u prostoru digitalne ekonomije ikulture razmjetaju u centraliziranu slubu tehnokratskih elita moi. Ovaj opis

utopija i entropija: deleuzeovo mišljenje političkoga Žarko paić

Documents