tradicija petrovdana u 2019. · tradicionalni Šahovski turnir tekst: dragiša laptošević...

1 C r n o g o r s k i g l a s n i k

GODINA XX. _ BROJ 118. _ SRPANJ-KOLOVOZ / JUL-AVGUST _ 2019.

Glasilo Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske i VijeÊa crnogorske nacionalne manjine Grada Zagreba

PEROJ OBLJETNICA 2019.

ČESTITAMO 13. JUL DAN DRŽAVNOSTI CRNE GORE i DAN OPŠTENARODNOG ORUŽANOG USTANKA CRNOGORSKOG NARODA PROTIV FAŠIZMA

NEK JE VJEČNA CRNA GORA!

Tradicija Petrovdana u 2019.

2 3 C r n o g o r s k i g l a s n i k C r n o g o r s k i g l a s n i k

Izdavači: NACIONALNA ZAJEDNICA CRNOGORACA HRVATSKE I VIJEĆE CRNOGORSKE NACIONALNE MANJINE GRADA ZAGREBA, Zagreb, Trnjanska c. 35, Tel./Fax: 01/6197 078, 01/6314 264, E-mail: [email protected], [email protected], Internet adresa: www.vijece-crnogoraca-zagreb.hr

* Za izdavače: Danilo Ivezić i Dušan Mišković * Glavni i odgovorni urednik: Maša Savićević * Redakcija: Milanka Bulatović, Danilo Ivezić, Nikola Čulić, Jovan Abramović, Suzana Krunić-Šegvić, Dušan Roganović * Grafička priprema i tisak: Skaner studio d.o.o. * Rukopisi se ne vraćaju * Naklada /Tiraža 1000Glasilo je, putem Savjeta za nacionalne manjine, financirano iz državnog proračuna RH i putem Vijeća crnogorske nacionalne manjine Grada Zagreba, iz proračuna Grada Zagreba. Pozivamo Crnogorke, Crnogorce i sve prijatelje da svojim sugestijama, prijedlozima i prilozima pomognu redakciji "Glasnika" na poboljšanju i daljnjem izlaženju lista. Tekstovi nijesu lektorisani te se izvinjavamo autorima i čitaocima.

ĐE JE ŠTO

PETROVDAN 2019.Tradicija Petrovdana i dalje traje 4RIJEKATradicionalni šahovski turnir 10Izložba fotografija u galeriji "Montenegrina" NZC Rijeka 11Peroj obljetnica 2019. 13Susret antifašista na Maloj Učki 2019 16UMAGObilježavanje Dana državnosti Crne Gore 18PULAPulski Crnogorci obilježili Dan državnosti i Dan ustanka 20IN MEMORIAMIn memoriam: Ljubimir Kilibarda 21In memoriam: Maja Perfiljeva 22

Poštovani čitatelji!

Iako je iza nas period godišnjih odmora i vrijeme kada svi koji mogu pohrle svojoj Crnoj Gori, u protekla dva mjeseca proslavili smo nekoliko značajnih obljetnica u organizaciji naših zajednica i društava.

Ovaj broj otvaramo izvještajem sa ovogodišnjeg Petrov-danskog sabora održanog 13. jula na izletištu Golubinjak u Gorskom Kotaru, u organizaciji Zajednice Crnogoraca Rijeka koja je ove ljetne mjesece obogatila i programom povodom Dana crnogorske kulture i proslavom 362. godiš-njice doseljavanja Crnogoraca u Peroj. Društvo Crnogoraca i prijatelja Crne Gore obilježilo je Crnogorskom večeri i ove godine Dan državnosti Crne Gore zanimljivim programom naziva "Večer smijeha i glazbe", a u Domu Crnogoraca u Puli obilježena je dvostruka obljetnica – Dan državnosti i Dan ustanka.

Na Cetinju je u prepunoj dvorani Vladinog doma u organi-zaciji Ministarstva kulture Crne Gore i Narodnog muzeja Crne Gore održana promocija monografije povodom 50 godina umjetničkog stvaralaštva Dimitrija Popovića.

Moći ćete pročitati i o magičnoj večeri ispunjenoj poezijom Vande Babić na brodu u Tivtu.

Zbog aktualnosti tema o najznačajnijim aktivnostima u Narodnom muzeju Crne Gore prenosimo vam i intervju sa direktoricom dr Anastazijom Miranović.

Saznat ćete i kako je ljubav pobijedila običajne i zakonske norme u srenjovjekovnom Kotoru kroz priču o zabranje-noj ljubavi Vjekuše i Dačice, a tu je i kratka priča Suzane Šegvić o Crnogorki!

U ovom broju nastavljamo sa i serijalom Crnogorski vladari kroz život Đurđa Crnojevića.

Odali smo počast Ljubiši Kilibardi i Maji Perfiljevoj osvr-nuvši se na njihove živote ispunjenje ljubavlju, radom i neizbrisivim tragom koji su ostavili za sobom.

Vaša urednica,

Maša Savićević

KULTURA I UMJETNOSTPromocija monografije o Dimitriju Popoviću 24Vanda Babić predstavila zbirku poezije 32INTERVJUNovosti iz Narodnog muzeja Crne Gore 34ZANIMLJIVOSTIVjekuša i Dačica 37KRATKA PRIČASuzana Šegvić: Crnogorka 39CRNOGORSKI VLADARIĐurđe Crnojević 40CRNOGORSKA TRPEZAUkusi Crne Gore 46

UMAG, OBILJEŽAVANJE DANA DRŽAVNOSTI CRNE GORE

29. avgusta 2019. na Cetinju u prepunojkristalnoj dvorani Vladinog doma, u organizacijiMinistarstva kulture Crne Gore i Narodnogmuzeja Crne Gore, održana promocijamonografije povodom 50 godina umjetničkogstvaralaštva Dimitrija Popovića.

Tradicija Petrovdana se nastavlja i u 2019. u organizaciji Zajednice Crnogoraca Rijeka


PETROVDAN 2019. PETROVDAN 2019.

TRADICIJA PETROVDANA I DALJE TRAJE

Tekst: Dragiša Laptošević i Želimir Novaković Fotografije: Luka Bešlić

Tradicija Petrovdana se nastavlja i u 2019. u organizaciji Zajednice Crnogoraca Rijeka

Uprkos najavi promjenljivog vremena s obiljem pa-davina, Petrovdanski sabor Crnogoraca u Republici Hrvatskoj, upriličen 13. jula u povodu Dana državnosti samostalne Crne Gore, na atraktivnom turističkom izletištu Golubinjak u Gorskom Kotaru, u organizaciji Zajednice Crnogoraca Rijeka, okupio je impozantan broj Crnogoraca i prijatelja Crne Gore diljem Hrvatske . Uz neizostavno prisutne tokom svih ovih godina, pe-rojske Crnogorce iz "DPC 1687" i već tradicionalne učesnike svih dosadašnjih Sabora Društva "Monte-negro" iz Zagreba, kulturno umjetnički program su uveličali i umjetnici zbora "Crnogorske zore" Split pod vođstvom maestra Borisa Stanića. Najljepši su bili najmlađi izvođači kulturno umjetničkog društva pristi-glih iz Đenovića, koji su se odmah zbližili s brojnim "đetićima" iz Peroja.



Slavlje nisu propustili ni Crnogorci i prijatelji Crne Gore "Bujiština" iz Umaga, kao i Zajednica Crnogoraca Pula, a domaćine su kao i uvijek, na visokom nivou predstavili "Montenegrini" pod umjetničkim vođstvom Ljubov Košmerl Judčenko, članice Opernog zbora HNK "Ivana pl. Zajca" iz Rijeke.Druženje je otvorio pozdravnim govorom predsjednik NZC Rijeka Želimir Novaković zaželjevši svima ugo-dan boravak.Nakon pozdravnih govora Petra Mamule, zamjenika župana Primorsko goranske županije i Ivana Jovovića pomoćnika direktora Uprave za dijasporu Crne Gore, predsjednik Koordinacije vijeća crnogorske nacionalne manjine RH govorio je o povijesti i slavnoj prošlosti.Dušanka Bešlić mudro je vodila kompletan scenski pro-gram, dok su vremenska prognoza i sitna kišica uspjele spriječiti brojne sportaše da se okite novim trofejima.


RIJEKA RIJEKA

TRADICIONALNI ŠAHOVSKI TURNIR

Tekst: Dragiša Laptošević

Tradicionalni šahovski kup održan 08. srpnja 2019. godine, koji Zajednica Crnogoraca Rijeka organizira svake godine u sklopu Petrovdanskog sabora, ove je godine donio brojna iznenađenja.

I ove godine održan je sada već tradicionalni šahovski kup u sklopu Petrovdanskog saobra u organizaciji Zajednice Crnogoraca Rijeka. Samim tim što je zami-šljen kao kup natjecanje, omogućio je brojnim lošije rangiranim šahistima, voljom ždrijeba, da odu što dalje u natjecanje. Tako su uz sudjelovanje 16 takmičara, predstavnika grada Rijeke i nacionalnih zajednica, u završnicu turnira plasirali se Marijan Majnarić, Milan Popadić, Miodrag Čupić i Želimir Novaković.

Kuriozitet turnira je to što je najstariji sudionik Mišo Čupić (87 godina) ostvario rezultat za treće mjesto, odnosno bio najbolji do najboljih, a najbolji do najbo-ljeg bio je predsjednik Zajednice Crnogoraca Rijeka Želimir Novaković.

Pobjednički pehar podigao je najbolji ove godine - Milan Popadić iz Rijeke.

IZLOŽBA FOTOGRAFIJA U GALERIJI "MONTENEGRINA" NZC RIJEKA

Tekst: Nikola Lučić; Fotografije: Luka Bešlić

U sklopu "Dana Crnogorske kulture" u Rijeci, NZC Rijeka i autor Voljen Grbac otvorili su dana 10. srpnja 2019. godine izložbu pod nazivom "Crna Gora u objektivu autora".

Poznati riječki operni pjevač Voljen Grbac zaljublje-nik u prirodne ljepote Crne Gore, izložio je trideset fotografija u koloru iz svih krajeva Crne Gore. Izloženi eksponati su samo mali dio fotomonografije koju pri-prema autor u suradnji sa NZC Rijeka.

Na otvaranju izložbe autor i zbor NZC Rijeka "Monte-negrini" zajedno su otpjevali pjesmu "Bokeljska noć" odajući počast preminuloj autorici Maji Perfiljevoj, koja će kroz svoje pjesme još dugo živjeti. Svojom prvom fotomonografijom pod nazivom "Kotor – skriveni dra-gulj Mediterana" gospodin Voljen Grbac objavljuje draž i ljepotu Boke Kotorske sa puno poznavanja i ljubavi.


RIJEKA RIJEKA

VOLJEN GRBAC: AUTORSKI RAZMIŠLJAJPostoje na zemaljskoj kugli područja kojima se putuje desetinama, ponekad čak i stotinama kilometara, a da se krajolik ne mijenja. Putniku ponekad trebaju sati i sati vožnje, plovidbe, leta, da bi konačno ugledao ne-što drugačije na obzorju.

Na cesti pak koja se od Škaljara pa preko Trojice ser-pentinama uspinje ka Njegušima pa se, nakon "Ne-vjeste Jadrana", restorana pred čiju se terasu podastro jedan od najljepših pogleda na svijetu, jedan krak od-vaja desno prema Ivanovim Koritima i Lovćenu a ti od miline ne znaš bi li skrenuo njime ili produžio na sir i pršutu, krajolik se mijenja svake sekunde!

Takva je Crna Gora. Mala zemlja čudesne ljepote, ve-likih ljudi, u figurativnom, a bogami i u doslovnom smislu. Zemlja prebogate, mitske povijesti. Zemlja koju je teško pokoriti a lako zavoljeti.

Od Herceg Novog do Plava i Gusinja, od Žabljaka do Ulcinja, od maglovitih praskozorja do bajkovitih sumraka, od pješčanih plaža Ade Bojane do Prokletija (simbolična li imena!) od planinskih jezera do Rijeke Crnojevića i Skadra, oko fotografa ne traži motive. Moti-vi traže njega I kad navečer, nakon tog silnog vizualnog "brainstorminga" i, naravno, "natural-ecologic-home-made-food-stomachstorminga", plus, normalno,dvije,

tri, četiri rakije, oko za tren usne, svašta se vrti po glavi nesretnog fotografa.

Satre čovjeka ta pusta ljepota!

Pogodili ste, pomislio bih, ne jednom, tijekom tih, često i nakon najtoplijih ljetnih dana svježih, večeri: kad sam danas već toliko toga snimio, što li sam tek sve propustio snimiti? I baš je to pitanje ključno za fotografski kreativni opstanak! I tjera nas da se uvijek ponovo, a ja sam eto imao sreću podosta vraćamo se "skitati" Crnom Gorom, na lijepa mjesta koja ne mo-žeš ne zavoljeti.

Pogotovo kad ona, lijepa mjesta, skoro pa ničim iza-zvana, zavole tebe.

Ili, da parafraziram duhovitu i lucidnu sintagmu veli-kog Enesa Kiševića:

Crna Gora mene tako dobro razumije!

I tako je, eto, nastajao moj crnogorski opus, dio ko-jega je i ova izložba. Sasvim mali, ali, nadam se, ne i beznačajan njegov dio. I tinja u meni želja, a neke se želje za divno čudo, znaju i ostvariti, da se najbolje od onoga što sam snimio i još ću snimiti po kršnoj i baj-kovitoj Crnoj Gori, kad tad otisne u fotomonografiji.

Da traje!

PEROJ OBLJETNICA 2019.OBILJEŽAVANJE GODIŠNJICE DOSELJAVANJA CRNOGORACA U ISTRU - PEROJ

Izvijestio: Želimir Novaković; Fotografije: Luka Bešlić

Dana 20. srpnja 2019. godine NZC Rijeka prisustvovala je obilježavanju 362. godišnjice doseljavanju Crnogoraca sa područja Crmnice u Istru - Peroj.

U programu su učestvovali domaćini sa spletom igara i pjesama iz Crne Gore, kao i gosti iz Vodnjana sa igrama i pjesmama nacionalne zajednice Talijana.

Nacionalna Zajednica Crnogoraca Rijeka se predstavila u kulturno-umjetničkom programu sa zborom "Monte-negrini" te je otpjevala dvije prigodne pjesme.

Na proslavi je dodijeljena povelja Perojskim crnogor-cima od strane kancelarije Dijaspore Crne Gore.

Prisutni su uživali u programu koji se nastavio do kasno u noć uz gošću Maju Šuput i bogat izbor jela i pića.


RIJEKA RIJEKA


RIJEKA RIJEKA

SUSRET ANTIFAŠISTA NA MALOJ UČKI

Tekst: Nikola Lučić; Fotografije: Anita Hromin

Nacionalna zajednica Crnogoraca Rijeka, Društvo Perojskih Crnogoraca "PEROJ 1675" i Udruženje antifašističkih boraca Liburnije i općine Opatija u sklpu "Dana crnogorske kulture" organizirali polaganje vijenaca na spomen obilježje Svetozaru Vučiniću

U sklopu "Dana Crnogorske kulture" u Rijeci, za-jedničkom manifestacijom NZC Rijeka, Društva perojskih Crnogoraca "PEROJ" 1657 i Udruženja antifašističkih boraca Liburnije i općine Opatija, 12. srpnja 2019. godine položeni su vijenci na spomenik Svetozaru Vučiniću, komesaru Prvog Istarskog parti-zanskog odreda koji je vršeći svoj zadatak poginuo u borbi sa njemačkom zasjedom, zajedno sa svoja dva pratioca nepoznatog imena.

Prije polaganja vijenaca, dio zbora "Montenegrini" ot-pjevao je tri antifašističke pjesme: "Konjuh planinom", "Bella ciao" i "Budi se istok i zapad".

Nakon polaganja vijenaca na spomen obilježje Svetoza-ru Vučiniću, položeni su i vijenci na spomen obilježje stradanja mjesta Mala Učka koje su njemački fašisti potpuno spalili u znak odmazde zbog pomaganja na-rodnooslobodilačkoj borbi. Udruženje antifašističkih boraca Liburnije podiglo je novi spomenik koji snažnije simbolizira stradanja Male Učke u vatri fašističkog zločina.

Nakon polaganja vijenaca u centru mjesta uslijedilo je druženje uz pjesmu i svirku harmonike.


UMAG UMAG

OBILJEŽAVANJE DANA DRŽAVNOSTI CRNE GORE

Tekst i fotografije: Milanka Marić

Društvo Crnogoraca i prijatelja Crne Gore "Bujština" Umag, obilježilo je ove godine Dan državnosti Crne Gore programom u Umagu i sudjelovanjem na Petrovdanskom saboru u Golubinjaku.

Obilježavanje je započeto tradicionalnom mani-festacijom, Crnogorsko veče održano u prostorijama Zajednice Talijana "Fulvio Tomizza" Umag.

Ovogodišnja crnogorska večer odvijala se pod nazivom "Večer smijeha i glazbe", čega nije nedostajalo uz gos-tujuće izvođače iz Kotora, članove "Teatra 303".

Prije početka programa Predsjednica Društva Milanka Marić otvorila je izložbu karikatura crnogorskog um-jetnika, svjetski poznatog i nagrađivanog karikaturiste Darka Drljevića.

"Darko Drljević, rođen 1962. godine u Kolašinu /Crna Gora/ svestrani je umjetnik koji se karikaturom bavi od djetinjstva.

Nakon završene škole Animiranog filma, gdje mu je, među ostalima, profesor bio i Dušan Vukotić, dobiva status samostalnog umjetnika, sudjeluje na brojnim sv-jetskim festivalima i osvaja značajne nagrade (oko 200 ).

Drljevićev jezik izražavanja je karikatura. To je uni-verzalni jezik kojim on kroz humor i satiru, prikazuje i kritizira negativne pojave u društvu i životu uopće. Svojim karikaturama se izdiže iz masovnosti, ne želi biti ničiji, želi se boriti protiv nepravde, nepotizma, bahatosti, zla, nasilja nad drugima; od individualnog do globalnog. To su signali pravednosti i težnje za is-tinom koje nama i svijetu šalje umjetnik iz jedne male Crne Gore."

Zaključit ću ovo riječima autora:

Često ni zakoni ne mogu promijeniti neke loše pojave u društvu, a kamoli karikatura.

Karikatura je tu da upozori, opomene, skrene pažnju i zamisli one koji je razumiju. Karikatura je tu da se "jadu nasmijemo". - Pa i to je dosta. - izjavila je Milanka Marić

i pozvla prisutnog Predsjednika Vijeća Crnogoraca Pule, gospodina Mirka Vučinića da otvori izložbu.

U drugom dijelu programa gospođa Marić je zahvalila Gradu Umagu i Savjetu za nacionalne manjine RH, na sufinanciranju manifestacije, te Zajednici Talijana i Ustanovi "Festum" na logističkoj podršci. Nakon pozdrava prisutnih uzvanika, predstavnike Grada Uma-ga, predstavnike drugih udruga Bujštine i Pule, ukratko je upoznala prisutne o važnosti Petrovdanskog sabora, tradicionalnog okupljanja Crnogoraca za donošenje važnih odluka u povijesti Crne Gore. To je dan kojim se

obilježava godišnjica Berlinskog kongresa (1878.) kojim je Crnoj Gori priznata samostalnost i proširenje izlaskom na more, kao i Dan ustanka 1941. protiv fašističkih okupatora, a sada Dan državnosti samostalne države.

Nastavak programa ispunili su članovi "Teatra 303" iz Kotora. "Teatar 303" osnovan je 1980. godine u Ko-toru i do sada su vrijedni članovi odigrali preko 1500 predstava u Crnoj Gori , Srbiji, Hrvatskoj, a gostovali su i u Londonu. Dobitnici su brojnih nagrada i bili prvi teatar humora 1986. na prostoru bivše države.

Gosti iz Kotora - Dragan Buzdovan, Katarina Ikić i kantautor Zoran Dragović, komičnim ulomcima iz komedija "Hotel promaja", "Crnogorac u tranziciji", "Sanjao sam da nas nema", "Sve će to narod platiti" i dr. nasmijali su publiku , koja ih je često prekidala aplauzom, a Zoran Dragović je večer začinio pop-ularnim pjesmama. Druženje sa publikom nastavilo se nakon programa u veselom razgovoru i upoznavanju uz cetering i osvježavajuće piće.

U subotu 13. srpnja u organizaciji Zajednice Crnogo-raca Rijeka priređen je susret svih članica Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske u Nacionalnom parku Golubinjak /Gorski kotar/. Na susretu su sudjelovali i članovi Društva Umag, uz bogati kulturnoumjetnič-ki program i u ugodnom druženju, koje nije ni kiša poremetila.


PULA IN MEMORIAM

PULSKI CRNOGORCI OBILJEŽILI DAN DRŽAVNOSTI I DAN USTANKA

Tekst: M. Vermezović Ivanović za Glas Istre

U Domu Crnogoraca u Puli 13. srpnja obilježena je dvostruka obljetnica: Dan državnosti i Dan ustanka.

Mirko Vučinić, predsjednik Vijeća crnogorske naci-onalne manjine Grada Pule, podsjetio je da je 13. srpnja 1878. priznata viševjekovna borba protiv Turaka i ostalih zavojevača Crne Gore. Tada su na Berlinskom kongresu velike sile priznale Crnu Goru kao 28. drža-vu svijeta. Istog dana 1941. crnogorski je narod digao ustanak protiv fašističkog okupatora te u tri mjeseca oslobodio 90 posto teritorija, podsjetio je Vučinić.

Čestitke su uputili gosti: zamjenik gradonačelnika Robert Cvek, tajnik UABA-e Pule Lovro Sangaleti i predstavnik Društva Josip Broz Tito Rade Babić. Božidar Radulović, počasni predsjednik Zajednice Crno-goraca Pule, podsjetio je na, kako je kazao, nedovoljno osvijetljen događaj iz Drugog svjetskog rata. Podsjetio je na ustanak Crnogoraca protiv fašista 13. srpnja 1941. Bio je to najveći ustanak u Europi protiv talijanske stra-hovlade u koji je krenulo 6.000 partizana raspoređenih u 290 grupacija koji su formirali prvi dotadašnji pravi pokret otpora.

- Iako je većina teritorija tad oslobođena, neprijatelj dovodi jake snage i potiskuje ustanike. Borba se na-stavlja. Najbolji sinovi Crne Gore polažu svoje živote za slobodu, a među njima posebno mjesto zauzima

29-godišnji Ljubo Čupić koji je zarobljen 1942. godine. Fašisti ga predaju četnicima koji ga nakon višednevnog mučenja strijeljaju pod Trebjesom. Rodbini je poručio da ne traži milost kod četnika. Klicao je slobodi i prezrivo dobacivao četnicima. Ostao je zapamćen po slobodar-skom osmijehu na samom stratištu kojim je pokazao da prezire svoje odrođene sunarodnjake i da se ne boji smrti. U tome je bio jednak svom drugu, dalmatinskom partizanu Stjepanu Filipoviću, obješenom u Valjevu. Čupićev osmijeh ovjekovječio je fotoaparatom talijan-ski oficir Karlo Ravnić, osvjedočeni antifašist koji se, nakon kapitulacije Italije, s čitavom divizijom Garibal-di borio rame uz rame s crnogorskim partizanima za oslobođenje Crne Gore. Nakon rata Ravnić i talijanski antifašisti iz divizije Garibaldi otišli su u Italiju. Narod ih nije zaboravio: u Pljevljima im je podignut spomenik. Ovom malom crticom vezanom uz 13. jul želim poručiti da istinske vrijednosti i istinski junaci nikad neće biti zaboravljeni. Sjećanja na njih treba njegovati jer je to uvjet da se mračna vremena nikad ne ponove, rekao je Radulović. Lani je, u povodu 13. srpnja, crnogorski predsjednik Milo Đukanović na glavnom Nikšićkom trgu otkrio spomenik Ljubi Čupiću.

Zajednica Crnogoraca u Puli osnovana je prije 16 go-dina. Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2011. godine, u gradu živi 372 pripadnika ove nacionalne manjine, koji čine 0,65 posto stanovništva grada.

IN MEMORIAM: LJUBIŠA KILIBARDA(1939. - 2019.)

3. augusta 2019. u osamdesetoj godini umro je Ljubomir Kilibarda, dugogodišnji član Zajednice Crnogoraca Pula. Bio je aktivan član od formiranja Zajednice sve do kraja svog života.

Kilibarda je bio jedan od začetnika Zajednice u Puli i njezin, možemo reći, stalni i veoma aktivni član. Bio je jedan od utemeljitelja Zajednice Crnogoraca i prijatelja Crne Gore Istarske županije, a u više navrata bio je član Vijeća Crnogoraca Istarske županije.

Puno je učinio svojim zalaganjem i aktivnim radom pri uređenju Crnogorskog doma u Puli. Bio je uključen u sve aktivnosti koje su se odvijale u Domu. Najveća mu je radost bila kad je Dom bio pun Crnogoraca i prijatelja Crne Gore. Znao je reći kako je lijepo vidjeti ovako pun Dom dobrih ljudi i prijatelja. Prema Domu se odnosio nekako kao da je to njegova vlastita kuća.

Njegovom se zaslugom u Domu odvijao kvalitetan kulturno-umjetnički program kojim je očuvan identitet naroda Cme Gore. U tome je prednjačio i bio primjer drugima.

Bio je dobar domaćin i tako se odnosio domaćinstvom prema Domu. Kao domaćin nije bilo posjetitelja koji nije dočekan sa smiješkom i dobrodošlicom. Nitko nije došao u Dom nepočišćen crnogorskom lozom ili nekim drugim originalnim crnogorskim pićem. To je bio običaj Doma.

Bio je veoma angažiran u edukaciji mladih koji su dolazili u Dom. Tamo im je na poseban način pričao o Crnoj Gori, običajima i vrijednostima. Često smo se susretali gdje bismo razmijenili informacije o porodici i najnovijim vijestima iz Crne Gore.

Dok smo razgovarali o našoj domovini Crnoj Gori često bi se zanio u govoru, a i oko mu se znalo zacakliti pri pomenu Crne Gore, iznenada bi, onako mahinalno, rekao "hoćemo još po jednu lozu". To je bio znak – po malo još ćemo mi puno razgovarati o Crnoj Gori.

Istru je smatrao drugom domovinom jer je u njoj proveo najveći dio svog života. Ne možemo, a da ne spomenemo da je Ljubiša formirao malu, ali vrijednu biblioteku u

Domu i do posljednjeg dana bio njen voditelj.

Ljubiša Kilibarda je rođen 28. februara 1939. u Banja-nima nedaleko od Nikšića. Osnovnu školu je završio u Vilusima, a nakon toga završio je srednju vojnu aka-demiju – časničku.

Oženio se sa mladom Jagicom rođenom Bereša. U braku su dobili troje djece: dva sina i jednu kćerku. Djecu su školovali za ona zanimanja za koja su se zajednički dogovorili. Djeca su završila visoko obrazovanje i svi su postali pošteni i samostalni ljudi.

Ljubišin utjecaj na odgoj i usmjerenje svoje djece bio je presudan, pa je tako kod njih uspio posijati sjeme crnogorske pripadnosti. Sjeme je palo na plodno tlo, pa su i djeca odrastala i stasala u tom smjeru. Uprkos svim turbulentnim vremenima i prilikama koje su se odvijale u to vrijeme uspio je u onome što je bio zamislio da će postati njegova djeca.

Zajednica i Vijeće ostali su bez vrijednog i nadasve omiljenog prijatelja svih Crnogoraca i Crnogorki u Puli i šire.

Svima će nam nedostajati, najviše djeci i supruzi. Ne-dostajat će nam njegova pjesma sa gusala.


IN MEMORIAM IN MEMORIAM

"Samo jedan život imam", knjigu za mlade i odrasle "Moj tajanstveni dječak", vodila je Pjesničku školu, itd... Posljednjih godina bavila se slikanjem na svili.

Maja je autorica tekstova niza pjesama u izvođenju nekad popularne grupe INDEXI - "Balada", "Sanjam", "Da sam ja netko" i one, već antologijske - "Bokeljska noć".

Rado je dolazila u Crnogorski dom u Zagrebu, kako je govorila kod svojih i bila sudionicom brojnih događanja.

U Crnogorskom domu u Zagrebu u organizaciji Društva "Montenegro" predstavila se s dvije samostalne izložbe, a četiri godine za redom, dok je nije bolest onemogućila, nadaleko čuvenom manifestacijom VEČER S MAJOM PERFILJEVOM u Muzeju Mimara, s brojnim gostima i učesnicima.

Čast nam je bilo biti njenim prijateljima. MAJO nastavi SANJATI!

"...Sanjam da se opet volimo u klasju u tom klasju što leži tu pod nama i da luta tvoja ruka vrela tvoja ruka preko moga tijela..."

IN MEMORIAM: MAJA PERFILJEVA(1941. - 2019.)

Čovjek se često osjeća kao da stoji na nekoj pustopoljini po kojoj pušu divlji vjetrovi. I ne osjeća se dobro... I u tom času bi sve dao da može zagrliti neko stablo duboka korijena i iz njega slušati mirniji, jednostavniji život…

Maja Perfiljeva

"...To malo zemlje i to malo mora te gole stijene pokraj modrih voda i sivi kamen nekog starog dvora - taj leptir s mape - to je zemlja moja…"

Zagrebačka pjesnikinja i profesorica hrvatskog jezi-ka i književnosti Maja Perfiljeva rođena je u Tivtu (Prčanj), u Boki Kotorskoj sa kojom je bila neraskidivo vezana cijeli život. Kći ruskog pomorskog oficira u čijim venama je tekla mongolska krv i lijepe tivćanke, rano djetinjstvo provela je u Tivtu, a školovala se i ži-vjela u Zagrebu. Pisanjem se bavi od desete godine, a u javnosti se afirmira kao autorica tekstova pop i rock glazbe. Za taj rad dobiva niz priznanja i nagrada u zemlji i inozemstvu. Objavljuje knjigu pjesama "Izvor", zbirku


KULTURA I UMJETNOST KULTURA I UMJETNOST

PROMOCIJA MONOGRAFIJE O DIMITRIJU POPOVIĆU

Tekst: Vesko Pejović; Fotografije: Saša Kovačević, albumi NM CG MK CG i Vesko Pejović

29. avgusta 2019. je na Cetinju u prepunoj kristalnoj dvorani Vladinog doma, u organizaciji Ministarstva kulture Crne Gore i Narodnog muzeja Crne Gore, održana promocija monografije povodom 50 godina umjetničkog stvaralaštva Dimitrija Popovića.

Ovu luksuznu monografiju koja na 620 stranica obu-hvata autorove tematske cikluse od ranih radova (1966.) do recentnih ostvarenja (2018.), uredio je je Božo Biškupić, grafički oblikovao Dragi Savićević, izdavači su Skaner studio iz Zagreba i Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske, a na koricama nosi umjetnikov autoportret iz 1974. godine koji je označen pojmom ART i koji, prema njegovim riječima, pred-stavlja sudbonosni profesionalni i umjetnički krst kojeg nosi poslednjih 50 godina.

Kroz dvadeset ciklusa s odabranim karakterističnim

djelima sagledava se umjetnikov interes za različite tematike od mitskih, sakralnih i svjetovnih sižeja koji su uprizoreni kroz likovno bogatu izražajnost ljudskog tijela, od žrtvovanja i posvećenja, erosa i tanatosa, lijepog i ružnog, stvarnog i imaginarnog. Također u monografiji je vidljiva i različitost medija kojima se Dimitrije Popović služio. Od klasičnih, crtež, slika, gra-fika, skulptura do modernih odnosno suvremenih, kolaž, asamblaž, fotografija, objekt, instalacija, performans.

Riječ Aleksandra Bogdanovića, ministra kulture Crne Gore:

Dame i gospodo,

Dragi prijatelji,

Pričinjava mi veliko zadovoljstvo da vam se obratim povodom monografije koja objedinjava poluvjekovni li-kovni opus našeg velikog umjetnika Dimitrija Popovića.

Cetinje kao vjekovno kulturno središte Crne Gore, a poslije II. svjetskog rata i neka vrsta crnogorske Firen-ce, razvilo je ambijent u kojem su mladi talenti svoje urođene umjetničke predispozicije formirali u ozbi-ljan stvaralački potencijal, učeći od naših renomiranih umjetnika.

Nakon perioda čuvene cetinjske Likovne škole, koja je iznjedrila novu generaciju umjetnika kao dostoj-ne reprezente crnogorske likovne umjetnosti na svim meridijanima, u periodu od 1961. do 1969. godine, na Cetinju je svoj talenat formirao u autentični likovni izraz i mladi Dimitrije Popović. To će učiniti da već 1969. godine Dimitrijevi radovi budu izloženi na tadašnjem Salonu mladih na Cetinju, od kada će početi njegov uspon ka svjetskoj slavi, krčen talentom, znanjem i tragalačkim duhom.

Za svo to vrijeme Dimitrije je iskazivao posvećenost i virtuoznost renesansnog majstora kombinovanu s neobičnom erudicijom i filozofskim sagledavanjem, kako stvarnosti, tako i onoga što je iza pojavnog svijeta.

Tih pola vijeka, vrijeme koje obuhvata ova izuzetna mo-nografija gospodina Boža Biškupića, širio je Dimitrije obzore svoje poetike, ostajući dosljedan u onome što možemo nazvati odgovornošću umjetnika prema velikim naracijama i njihovoj metafizičkoj uslovljenosti, što je odlika umjetnika koji svoje djelo vide kao stalni dijalog

sa vječnim. Nije pretjerano reći da je takav senzibilitet u velikoj mjeri proizvod prostora iz kojeg Dimitrije Po-pović potiče, prostora na kom su se susreli dinarski krš i Mediteran, gdje su se sudarala velika carstva i velike religije. Na toj burnoj brežini, na kojoj se istorija stalno stvarala, odrastanje nikada nije svedeno samo na mali krug privatnosti i porodičnog života.

Istorijska označenost takvog prostora, kao i njegov duh i jezik, tjeraju na čestu zapitanost nad onim neprola-znim i univerzalnim. Ipak, samo neki koji su stasavali u takvom ambijentu uspijevali su da kreativno nad-grade te istorijske i duhovne intrige razasute po ovom katunskom kršu.

Dimitrije Popović jedan je od onih kojima ne samo da je to uspjelo, već je i jedan od naših rijetkih umjetnika



koji je u toj kreativnoj nadgradnji unio novu dimneziju, onu koja se odmiče od dominantnih epskih, racionalnih i istorijskih fascinacija, donoseći jedan metafizičniji, kontemplativniji i melanholičniji pristup, zahvaljujući čemu će nastati djela univerzalnijih značenja, koja će i svijet prepoznati.

Želio bih da naglasim da ovo što je prethodno rečeno nije potaknuto namjerom svojatanja Dimitrija Popovića. To bi u najmanju ruku bilo neumjesno, jer Dimitrijev opus stoji tamo gdje etniciteti i rodoslovi postaju izliš-ni, a to je polje čiste umjetnosti. Ipak, mora se reći da djelo Dimitrija Popovića za crnogorsku umjetnost ima poseban značaj, jer nam mnogo toga iz njegovog opusa može poslužiti za primjer kako se može ostvariti dijalog između našeg lokalnog i univerzalnog. Takvih umjetnika nismo imali mnogo, zato nam je Dimitrije tako dragocjen u kanonu naše umjetnosti, kao što smo svjesni da on ima svoje značajno mjesto i u kanonu hrvatske umjetnosti, a svi zajedno znamo da njegovo djelo nadilazi svaki nacionalni okvir.

Dimitrijeve fascinacije, realizovane njegovim crtačkim majstorstvom, jednako su uzbudljive i kada referišu na Leonarda, kao i kada nam otkrivaju skrivena značenja popularne ikonografije. Metafizička i psihoanalitič-na provokativnost posmatrača čeka i pred njegovim Njegošem i Kafkom, kao i pred galerijom intrigantnih

ženskih likova, od onih biblijskih do onih koje gledamo na velikom platnu i malom ekranu.

Sve to je gospodin Božo Biškupić sažeo u temeljnu i sveobuhvatnu retrospektivu pedesetogodišnjeg rada koji je sam po sebi postao jedna velika umjetnička intriga.

U ovoj je monografiji dat prikaz umjetnikovog istra-živanja, stilskog i tematskog, njegovog umjetničkog puta od Cetinja do najvećeg hrišćanskog hrama i mi-lenijumskog uspjeha, protežući se na njegov povratak i zanimanje za veliko djelo vanvremenskog Njegoša i vječnu podlovćensku zapitanost.

Zato bih na kraju čestitao i zahvalio gospodinu Božu Biškupiću za ovaj poduhvat kojim je umnogome zadužio i crnogorsku kulturu, a gospodinu Dimitriju Popoviću poželio da za deset godina ovdje na Cetinju promovi-šemo još obimniju monografiju posvećenu njegovom šestodecenijskom radu.

Zahvaljujem na pažnji!

Besjeda dr Anastazije Miranović, direktorice Na-rodnog muzeja Crne Gore, istoričarke umjetnosti, likovne kritičarke i modne dizajnerke:

DIMITRIJE POPOVIĆ – CORPUS MYSTICUM

Dimitrije Popović – slikar, grafičar, vajar, pisac, te-oretičar umjetnosti, filozof, intelektualac –umjetnik.

Savremeni uomo universale. Opredjeljen na pripadanje sebi / svom djelu i svijetu univerzalnih vrijednosti, za posljedicu ima frontalno inpostiran stav/iskaz prvog lica jednine, apriorni stav ne pripadanja zatomnjenom, svrstavajućem, svemu uniformno očekujućem. Zato je Dimitrije Popović jednako veliki crnogorski i hrvatski, no ništa manje evropski umjetnik.

Poticaji su ono što će u krajnjem opredjeljivati izbor medija u kojem će umjetnički intervenisati, a različite realizacije kreativnog bila u određenim životno-umjet-ničkim ciklusima/fazama ili/i njihovo jednovremeno prožimanje, produkt su određenog stvralačkog trenutka, teme/motiva, raspoloženja.

Slika kao prvo biće riječi, odnos predstave prema svojoj suštini, slika kao drugi pol riječi, kao otjelovljena riječ,

kao lice i naličje, lik i odraz, sveprisutna je intrigantna dihotomnost. Upravo istovremene bipolarnosti/diho-tomije procesa, pojava, stanja, ciklusa, stvari, svega opažajnog i onog izatargentnisu punktumi istaživač-ko-izražajnih umjetnikovih interesovanja u čijem sre-dištu je čovjek. Filozofsko-umjetnički diskurs otvoren još u prvim radovima, hodogramom destljeća nastavlja da intrigira umjetnički iskaz Dimitrija Popovića kroz različite cikluse kojima je zajednički imentilj sublimiran u nazivu jednog od njih – Corpus Mysticum.

Corpus mistykum je leksema heterogenih pisama jed-nog jezika koji razumljivo, paralelno kohabitiraju u umjetničkom Ja Dimitrija Popovića. Mistično tijelo je sredstvo/alatka opštenja sa sobom i svijetom. Umjetnik demistifikuje krucijalne, svevremene, filozofske teme na posve osoben način, obraćajući se edukovanoj publici s određenim predznanjima. U suprotnom, prijeti opasnost da bude neshvaćen, odnosno, banalno shvaćen. No, o kompromisima te vrste izlišno je govoriti.

Zapravo, čini se, da je cijeli umjetnički opus Dimitrija Popovića put traganja/otkrivanja Ljepote, u kojem su anticipirane sve ostale teme. A tijelu/tjelesnom ljepota je najimanentija, no, istodobno i njena suprotnost…treba li reći…

Umjetničko-filozofska oda tijelu/tjelesnom – lijepom, savršenom, mladom, ukletom, osudnom, putenom, kob-



nom,sudbinskom, razlomljenom, anatomnom, konstruk-tivnom, integrišućem, animalnom, estetskom, ružnom, starom… U nesavršenosti savršenom, u efemernosti postojanom, u promjenama konstantnom, u smrti ži-vom. Tijelo…

Tijelo(m) volimo, mrzimo, živimo, umiremo, vidimo, čujemo, preziremo, strahujemo, bolimo, zamišljamo, rađamo, starimo, ljubimo, dajemo, djelimo, obmanju-jemo, ćutimo, tajimo, stvaramo, rušimo, postojimo, (se)razlikujemo, (se) određujemo, poznajemo. Bez tijela ne postojimo.

Tijelo kao provokacija predstavljačkog identiteta. Sa-vremena institucija selfija narcisoidno zamjenjuje vi-ševjekovnu tradiciju portreta omogućavajući vlastitu, spoljašnju samosagledljivost/samodopadljivost tijela/tjelesnog, kao svojevrsnog predmeta sopstvenog "stva-ralaštva". Multiplicirane, repetitivne predstave sebe dopadljivog, kao fizičkog realiteta, kojeg trebamo prvo virtuelno odobriti/lajkovati da bi se istinski prihvatili/zavoljeli. Koga to obmanjujemo?

Sve unutarnje ne biva bez tjelesnog, bez "ljušture" u koju se smješta. Tijelo je istodobno i tvar i prostor. Prvenstve-no, menatalno-senzitivni prostor, s ličnom geografijom/biografijom i posve individualnom fenomenologijom disanja. Ono nas vraća zemlji/majci/roditeljici u nemi-novnom susretu smrti i života, kraju s istovremenim

novim početkom, potvrđujući permanentnost cikličnih, životno-smrtnih krugova i nadasve savršenstva kruga kao forme – geometrijske, umjetničke, dijalektičke…

I "ništa novo pod suncem. Ta novost uvijek je već iza nas. Novost kao izvornost, kao originalnost, čini se po-trošenom. Ono što nas zanima nastaje iz gomilanja." ( Holger van den Boom)…" U pitanju je da se lice svijeta baš u onome što je najnovije nikada ne mijenja, da to najnovije uvijek u svim stvarima ostaje isto.." (Walter Benjamin)

Doista, Dimitirje je odveć davno ove istine predočio svojim djelom, surovo ih razotkrivši, bacajući nam "ru-kavicu" života/smrti u lice. Kao izazov i poticaj vlastitih preispitivanja i samospoznaja, uvjetni čin prihvatanja drugosti i drugačijeg.U ljepoti promjene(a) osvješću-jemo smrtnost, prolaznost, nepostojanost.

Nesiguran je i nestalan svijet današnjice koji živimo. Svijet s unutrašnjom predodređenošću i unifikovanom, stereotipskom, supermaket kulturom, u kojem individu-alnost gubi slobodouman izbor. Dimitrije nam upravo ukazuje na mogućnost izbora, kroz (samo)osviješćeni "egzodus u nostos", u zamamni mit što prebiva u prak-sisu, anerijetko liči na "sizifovsko traženja prolaza u predjelima gdje putevi ne postoje".

Otuda aktovi, udovi, mistične žene, različiti atributi, simboli, znaci, putokazi… Dante, Njegoš, Kafka, Mer-lin Monro, Saloma, Judita, Magdalena, Dali, Mocart, Frojd…corpus myisticum…i tako u krug, tematsko-fi-lozofski, začarani Dimitrijev krug (samo)spoznaja i ot-krića kojim nam "prinosi" sebe u najfinijim kolopletima bravuroznih crteža, slika, skulptura, ideja, zapretanosti/zapitanosti pred ovim svijetom i onim iza/ispred, pred sobom/mističnim tijelom koje je/kojem smo i nadalje enigma…

Besjeda akademika Pavla Goranovića:

Imajući uvid u sada već brojne monografije posvećene bogatom opusu Dimitrija Popovića, od kojih je ova svakako najobuhvatnija i najreprezentativnija, imamo priliku da se otisnemo ka jedinstvenom umjetničkom doživljaju. Putovanju koje nas vodi kroz mnoštvo ciklu-sa autora jedinstvenog dara i uticaja, ali i kroz odabrane fragmente iz istorije umjetnosti. Dimitrije nije temeljit stvaralac samo zbog što se njegovo djelo oslanja na važne tačke svjetske umjetnosti, nego zbo spremnosti da svoj rad ukrsti s neprolaznim mitovima – iz religije, slikarstva, literature, savremenih fenomena. On daje osoben znak na sve viđeno, doživljeno i spoznato i na taj način saučestvuje u nezaustavljivom dijalogu presudnih umjetnika i njihovih djela kroz stoljeća.

Ova monografija najbolje dokazuje da Dimitrije stvara potez koji misli. I misao koja čeka da bude izrečena / naslikana. Naš je umjetnik u stalnoj kreaciji – on traži umjetničku harmoniju u rasapu bića, u njegovoj rasto-čenoj stvarnosti, izgubljenoj prošlosti i sadašnjosti što izmiče. Dimitrije time čini taj potez koji promišlja: u njegovoj umjetnosti um i osjećaj se nadopunjavaju. Zato je riječ o višestrukom času anatomije, o neou-bičajenom susretu svjetova začetom ovdje na Cetinju "Pod granicom".

Svoje rubno djelovanje, ispisivanje po granici, Dimitrije je blaženo osjetio na početku umjetničke inicijacije. Utoliko je njegovo stvaranje prepoznatljivije. I utoliko je svaki njegov naredni potez obavezniji pred ovom sredinom u kojoj se kao nigdje susrijeću bol i dar. Pred

narodom "jedinstvenog kraja" kako bi rekao Mladen Lompar. Slično tome i Dimitrije otpisuje svijetu. Nje-govo pozdravno pismo kosmosu ispisano je s pogledom na Lovćen i sa samog Loćena: terra montenegrina u punoći izričaja, u djetinjem oku i u rukopisu poznatog umjetnika – na isti način, način opsjednutosti i pripa-danja ali i težnje ka univerzalnom iskazu.

Susreti "kosmičkog i zemaljskog" odvijaju se na više nivoa. Mistika jedne davne umjetničke vizije dobija izraze u brojnim umjetničkim formama. Kolaž, asam-blaž, objekat, instalacija, performans, …Sve to sačinjava Dimitrijev potpis koji traje. Od savršenih crteža do plakata i instalacija čak i nakita sa potpisom – sve je u funkciji umjetnosti. Pozajmimo riječ osebujnost da bismo objasnili širinu ovog stvaralaštva u svim svojim kracima.

Dimitrijevo stvaranje je dnevnik opsesija i rječnik strasti. Njegova djela uznemiruju i podstiču. To su sve redom crtačke i druge artikulacije instinkta, ali i znanja. "Ne-sagledivost ljudskog bića" dotaknuo je on u tolikim ciklusima. Što je onda naš svije bez slika Dimitrijevih. Što su svi prethodni svjetovi i slike pred ovom umjet-nošću koja je otkupiteljska, saučesnička i saznajna. Umjetnost s crnogorskim izvorištem i crnogorsko-hr-vatskom adresom, široke prepoznanosti i djelovanja.

Kod Dimitrija Cetinje nije samo ishodište nego je i


KULTURA I UMJETNOSTKULTURA I UMJETNOST

prvorazredna tema: Cetinje djetinjstva, Cetinje mašte, nadrealno Cetinje, filmsko Cetinje. Apoteka, mauzolej rodna kuća, trg, … A vizije Dimitrijeve traže još neke ambijentalne potpise. Hodočasnik saznanja iz mladih dana nam se ukazuje u snazi zrelih godina ali sa istom strašću onog cetinjskog mladića koji u roditeljskom domu dolazi do svog rukopisa, crta pravilne figure, sklapa prve asamblaže. Metafizičkikorpus time je po sebi i cetinjski korpus. A sve su to uokvirene priče iz ovdašnje ili neke sasvim druge Arkadije.

Dimitrije nas znalački provodi kroz lavirinte zajedničkog sjećanja "Oklop" prema stvarnosti i tunel do vječnosti stvoren je među pejzažima kamenog mora. Otuda je i porijeklo čudne tišine Dimitrija Popovića, otuda i ispunjavanje testamenta Pustinjaka cetinjskog.

Monografija koja je pred nama potvrđuje istančani senzibilitet koji autor upućuje ka svakidašnjim feno-menima. To interesovanje proističe iz dubokog osjećaja neprilagođenosti i predosjećanja čovjeka bez svojstava, svijeta bez osobina čovjeka. Dimitrije se posebno bavi pitanjima i izazovima savremenog bića i našeg doba u kojima su bitno drugačije uspostavljene ikone i vri-jednosti. S one strane života je njegov rakurs u kome ne doustaje od svog viđenja umjetnosti, od definisanja svijeta s kojim se u mnogim ravnima susrijeće. Pri tome, on ističe veličanstvenost – i ljepote i drame. To su moderni koncepti neprolaznih tema uz nužno stva-ranje novih mitova. Nalazeći nove forme izražavanja, umjetnik uvijek sebe i svoje poznate teme nalazi drevne a moderne. A sve se može tumačiti kao povijest žrtve kroz vremena.

I dalje, o ma kojem vremenu se radilo ovo djelo jeste anatomija duha i stvaranja, detaljni pogled u biće – iznu-tra. Baveći se tijelom Dimitrije zapravo ulazi u suštinu bića, u nutrinu, što jest temeljno bavljenje čovjekom i njegovim položajem u kosmosu. Tako nas sa njego-vih radova prate prolazni i životi s trajnim biljezima. Zaključani životi, zatočena sva ta življenja, pa život u tegli, život u ramu asamblaža… Predstavlja nam se sva raskoš tragike i propadanja, svi ograničeni životi koji istovremeno teže i odupiru se nestajanju.

Svojim lokovima autor na čudesan način udahnjuje život i stavlja ih opet na rub smrti. Na sceni su česte figuracije i njeni oblici, koji djeluju kao oslobođenje, kao da likovi teže da izađu iz sopstvenih tijela. I sve pod mogućom lučom spoznaje, ili jedne "Osvijetljene noći": Kakvi su to susreti ljepote i smrti… Najbolje ih obrazlaže sam Dimitrije: "On predstavlja vječni ciklus rađanja i umiranja u kojem umjetnost kao oblik ljudskog izražavanja koja se inspirira podjednakom

životom i smrti, upravo svojim bogatim bićem nadilazi prolaznost i smrt.

Dimitrije pomno prati prosede u kome biva jasno da je mit iz mita stvoren, umjetnost iz umjetnosti. Onda su pred nama presjeci tih neuhvatljivih zbivanja u kojima se prikazuju poznati junaci a još češće junakinje. Umjetnik zastupa "eleganciju erosa": tako stvara nasleđe, prisvaja ga i pruža nam ga na dalje čitanja.

Koliko je u vezi Dimitrijevo stvaranje s književnošću govori da su ga pisci dobro razumjeli i da on dobro ra-zumije pisce. Tako veliki francuski pjesnik Alen Boske nalazi definiciju njegovog stvaranjai svodi je na tri riječi – zavodljivost, vještina, vrijeme. Otuda ne čudi što je sam unjetnik posegnuo i za poetskom formom. Nižu se poetske slike kao objašnjenja postupaka, kao novi postupak. Moguće da j e u nekom od stihova sažeta nje-gova umjetnička djelatnost. Recimo u ovom: "Misterij smrti oblikuje usta preobražene ljepote". On pokazuje da "misli stihom", a misliti umjetnost znači stvarati je, u kontinuitetu zapitanosti i traganja. Pedeset je ovo godina u kojima su smeštena sama stoljeća.

Direktor izdavačke kuće "Skaner studio" Dragi Saviće-vić zahvalio se Ministarstvu kulture i Narodnom muzeju Crne Gore i istakao kako mu je bilo zadovoljstvo raditi na ovom projektu.

Besjeda autora Dimitrija Popovića:

Posebno mi je drago što se promocija moje najnovije i do sada najopsežnije monografije održala u svečanoj sali "Ivan Crnojević" u Narodnom muzeju na Cetinju.

Naravno ovakav događaj i povod upravo bude posebno snažne emocije kojima je prožeto moje sjećanje na rodni grad i posebno na formativne godine gimnazijskih dana kada sam odlučio da moje profesionalno bavljenje bude isključivo u domenu umjetničkog izražavanja.

Zato su bila neizbježna evociranja na te dane i drage ljude, moje prijatelje, koji su od tih gimnazijskih poče-taka pratili moj umjetnički rad. Da podsjetim, najstariji crtež kojim počinju sve moje dosadašnje retrospektivne izložbe, a bilo ih je pet, počinju dakle crtežom iz 1967 godine koji je inspirisan Kafkinom pripovijetkom " Preobražaj" i naslovljen piščevim imenom. Posebno mi je drago što mi je u spomenutoj dvorani 2012. godine uručena "Povelja Ivan Crnojević”.

Moj osjećaj i razmišljanja o Cetinju o njegovoj zanimlji-voj stvarnoj i mitskoj istoriji , o njegovom specifičnom duhu mjesta, tom "genius loci" takođe se transpono-valo u nekim od mojih ciklusa, na primjer u ciklusu "Misterijum Luče mikrokozma" u "Omažu Oktoihu" u kompozicijama sa motivima cetinjskih odnosno crno-gorakih pejzaža , kamenih horizonata mitske ljepote i uzbudljive snage. Takođe, želim istaći da svečana sala "Ivan Crnojević" ima na poseban način određeno zna-čenje upravo za moje formativne godine. Nekada je u tom prostoru bilo kino "Sloboda", simboličkog naziva upravo zbog fenomena umjetnosti. Tu sam, u tom, za mene kultnom mjestu, krajem šezdesetih godina gledao filmove režisera koje posebno volim, Bunjuela, Bergma-na , Kurosave, Felinija… Tada sam u toj zamračenoj dvorani, toj ogromnoj "kameri opskuri" bio predan stvarnosti svijeta filmske iluzije…

Tada sam takođe u živim slikama prvi put vidio Merlin Monro, Brižit Bardo i Katrina Denev, zavodljive zvi-jezde, ikone svoga vremena. Upravo su te fatalne žene bile teme mojih likovnih interpretacija.

U monografiji se nalazi izbor radova iz ciklusa Merlin Monro, i portreti Brižit Bardo i Katrin denev u konceptu-alnom konceptu njihovih personalnosti. U Cetinju sam imao prvu samostalnu izložbu 1974. u Plavom dvorcu. Sjećam se kako je ta izložba imala veliki odjek. Moj profesionalni put je bio atipičan Tada sam bio student treća godine alademije likovnih umjetnosti u Zagrebu i dobitnik važnih nagrada. Iako preko četrdeset godina živim u Zagrebu živo sam zainteresiran što se događa u staroj Prijestonici. Zato rado pratim stranicu cetinje-moj-

grad.org kojeg izvrsno uređuje veliki zaljubljenik u Cetinje, moj prijatelj iz mladosti Vesko Pejović.

Prelistavajući moju monografiju koju je izvrsno uredio Božo Biškupić, kolekcionar i izdavač bibliofilskih izdanja, i grafički izvrsno oblikovao Dragi Savićević izdavač likovnih izdanja, dakle uz svo zadovoljstvo zbog te, u Hrvatskoj javno ocijenjene izuzetne monografije, provlači se jedna melanholična nit. Ne zbog nagomilanih godina, tih pola vijeka stvaranja, nego zbog spoznaje kako je život kratak a kako su mogućnosti koje otvara umjetničko stvaralaštvo, svi horizonti i sve dubine novih kreativnih izazova i spoznaja bezgranično velike i po svojoj prirodi neiscrpne.

Za ovu priliku promocije postavio sam instalaciju nas-lovljenu "EVA". Odnosi se simbolično na prvu ženu (izuzimajući Lilit), jer Eva na određen način ustvari predstavlja kreativni princip. U Knjizi Postanka Jahve stvara ženu od Adamovog rebra. Bog je istovremeno Stvoritelj i Stvaratelj. Stvara od stvorenog. To je stvara-lački princip umjetnosti. Umjetnost se stvara od svijeta kojeg umjetnik doživljava, promišlja i transponuje u neki od umjetničkih izraza. Stvaranjem osmišljava sebe i čovjekov položaj u tom i takvom svijetu. Za simbolički prikaz Eve koristio sam namjerno lutku da bih izbjegao bilo kakvu personalizaciju živog modela (što sam ranije uobičavao raditi za Juditu, Salomu, i Mariju Magdalenu). Nakon izgona iz Raja, Eva postaje pramajka ljudskog roda. Na donjem dijelu trbuha, u predjelu materice, izložene lutke aplicirao sam lobanju. Na taj je način potencirana ona mistična tačka spajanja krajnosti – života i smrti. U plodu materice zametnuto je sjeme smrti. Čovjek se rađa da bi umro. Krug čo-vjekove egzistencije se otvara i zatvara istovremeno. Eva je rodila dva sina Kaina i Abela. Kain ubija Abela i na izvjestan način počinje kultura smrti u ljudskoj povijesti…

U svakom slučaju žena kao vječna tema je uvijek inspi-rativna. Od Vilendorske Venere do Merlin Monro žena ne prestaje da bude temat koji zaokuplja umjetnike. Mojim likovnim i literarnim izrazom dominira lik i sudbina žene podjednako one stvarne i one mitske.



VANDA BABIĆ PREDSTAVILA ZBIRKU POEZIJE

Promocija knjige "Crta na dlanu", autorice prof. dr. sc. Vande Babić održana je 7. avgusta na brodu "Katica". Na početku večeri nazočne je pozdravio direktor tivatskog Centra za kulturu Neven Staničić izrazivši zadovoljstvo promocijom knjige u Tivtu.

Književnik Miraš Martinović je u svom obraćanju istakao: "Imao sam privilegiju da Vandinu poeziju čitam u rukopisu i ta poezija i njena jednostavnost postavila je zaista snažan i upečatljiv utisak. Najbolje su one pjesme, koje se pišu iz potrebe, koje su duboki proizvod trenutka, pa samim tim i garantovana vječ-nost. Vanda Babić je ovim pjesmama mjerila trenutke svog života, one najdublje i najupečatljivije, ali i one neobavezne, koje svi ljudi proživljavaju, ali ih ne osjete na način kako to čine pjesnici i ne ostave trag u njima. Pjesme Vande Babić su tragovi života, duboki tragovi, koji su ostavili otiske na njenoj potpuno samosvjesnoj duši, pisane kao svakodnevnica – za vječnost".

Pjesnik i direktor Radio Tivta je istakao nježnost u porukama poezije Vande Babić, koja je pogodila naše misli i želje:

"U ovom surovom, grubom i hladnom svijetu svima je teško, pjesnicima ponajviše. Otuda ne može, a da vas ne uzbudi nježnost u poruci pjesnikinje Vande Babić. Cijela ova zbirka odiše ljubavlju, jer nakon svega ostaje vjera, nada i ljubav – to troje. Ali, najvažnija je ljubav – tako je pjevao Sveti Pavle, a to poručuje i ova zbirka. Cijeli jedan svijet i more duboko plavo. Kamen, školjka i sunce vrelo. Sve je stalo u jednu Vandinu riječ – lju-

bav. Kao šahista, moram reći da me je dirnula pjesma o šahu, jedna od najintrigantnijih, koja je napisana u ovoj čudesnoj igri. A, što tek reći za pjesmu "Bokelj-ska elegija". O Boki su mnogi pisali i pjevali. Rijetko tko tom silinom, snagom i žestinom kao Vanda. Da je napisala samo prvi stih "Boku su moju ostavili da umre", bila bi dobra pjesma. Ovako je veličanstvena. … I pisaće Vanda ponovo. Zapisivaće stihove u svom malom plavom rokovniku. Crtaće po dlanovima. Na naše veliko zadovoljstvo".

Sama prisutnost velikog umjetnika kao što je Dimitrije Popović govori dovoljno o ovoj knjizi, a sudjelovanje u ovom projektu sigurno čast i ponos.

"Moja supruga i ja smo dobili "zadatak", što smo sa zadovoljstvom prihvatili, da likovno obogatimo ovu zbirku. To je bio izazov, premda riječ "ilustraciju" ne volim, jer vi ne možete ilustrirati napisano. Dakle, postoji samo riječ, pjesma, stih, koji ostavljaju dojam na onoga koji čita i on stvara svoje slike.

Razmišljajući kako likovno oblikovati, izraziti Vandi-ne stihove, moja supruga i ja smo radili tako što smo likovno artikulirali ono što smo osjećali da ti stihovi govore i kako djeluje na nas" – rekao je Dimitrije Po-povi, koji je istakao značaj "crte na dlanu", koja je za svakog čovjeka posebna, unikatna i vječna.

"Potpuno samosvjesna svoje proživljene intimnosti

i naše opšte ravnodušnosti spram nje Vanda spaja ta dva svijeta u jedno postigavši svojim pjesmama i raz-mišljanjima upravo da taj spoj da taj spoj postane to što jeste" – kazao je Neven Staničić pročitavši na kraju dvije pjesme iz zbirke.

Ljubav i privrženost Vande Babić prema Boki je ne-raskidiva. Upravo sve što stvara, imamo osjećaj da je posvećeno Boki i povezano neraskidivom niti, a i sama je na sinoćnjoj promociji rekla koliko joj znači Tivat i koliko je dolasci u Boku čine radosnom: "Nikada se ne bih usudila objaviti ovu poeziju, da nije bilo nago-varanja Vladana Lalovića, Mirašove sjajne kritike i kista Jagode i Dimitrija, koji su me počastili svojim sudjelovanjem i slikama. Sama naslovnica jest zbirka u cijelosti viđena Dimitrijevim okom, dok je Jagoda oslušnula neke druge tonove moje duše i napravila sjajne slike. Umjetnost je ono što nas podsjeća koliko smo prolazni, koliko smo snažni i u tome i koliko nas ima kad nas nema i ne bude".

"Crta na dlanu" svake osobe je posebna. Krije jednu bol, jednu radost, jedan život… U toj liniji je satkano sve proživljeno. Svoju "liniju" Vanda Babić nam je dopustili pročitati te samim tim možda otkrila stvari, osobe, događaje, koje se ne bi svi usudili, jer kako "ogoliti" dušu i dati je drugima? Ploveći Zaljevom hr-vatskih svetaca i slušati o poeziji sinoć je bio poseban doživljaj, a sigurno i neponovljiv.


INTERVJU INTERVJU

NOVOSTI IZ NARODNOG MUZEJA CRNE GORE

Tekst: Ivan Mijanović; Prilog pripremio i likovno opremio: Vesko Pejović

Poštovani čitaoci, zbog aktuelnosti tema o najznačajnijim aktivnostima u Narodnom muzeju Crne Gore prenosimo intervju Ivana Mijanovića sa direktoricom Dr Anastazijom Miranović

Više od godinu dana se sprovodi vanredni proces revizije muzejskog materijala i muzejske dokumen-tacije, jer je ovo prvi put da se obrađuje sav materijal poslije 1926. godine, kada je osnovan Državni muzej Crne Gore.

– To je velik i zahtjevan posao, koji je okončan u Et-nografskom i Umjetničkom muzeju, a za predmete koji prema izvještajima nedostaju predate su tužbe nadlež-nom tužilaštvu na dalju nadležnost. Revizije u ostalim muzejskim jedinicama trebalo bi, prema zaključcima Vlade da se završe do 26.oktobra. Narodni muzej je učinio dodatne napore da se ovaj veoma složeni proces na kvalitetan način dovede do kraja. Komisije rade vikendom i prekovremeno, a angažovano je i još zapo-slenih kako bi se sav posao završio u predviđenom roku.

Dakle, konkretniji podaci mogu se očekivati krajem godine – zaključila je dr Anastazija Miranović.

Pored niza značajnih aktivnosti koje Narodni muzej Crne Gore sprovodi tokom godine, već je započeta izrada projektne dokumentacije za sanaciju centralnog depoa, nakon čega će se ući u njegovu sanaciju koja podrazumijeva kompletno renoviranje prostora, nove instalacije, protivpožarni pod itd.

– Građevinski radovi trebalo bi da se završe do kraja godine. Uporedo sa tim, Ministarstvo kulture obezbi-jediće sredstva za nabavku nove opreme za centralni depo, čime će se njegov kapacitet uvećati za 80 odsto. Očekujemo da ćemo već naredne godine imati depo po najsavremenijim muzeološkim standardima – kazala je dr Miranović i najavila izradu projekta termo-tehničke izolacije svih muzeja kako bi se i u tehničko-infrastruk-turnom smislu stvorili najviši standardi čuvanja i prezen-tacije muzejskog materijala i dokumentacije. Sredstva za taj, prema najavama direktorice Narodnog muzeja,

finansijski veoma zahtjevnog projekta, Narodni muzej će pokušati obezbijediti kod međunarodnih fondova.

Jedan od strateških prioriteta uprave Narodnog muzeja je da adekvatnom marketniškom kampanjom, većom vidljivišću na tržitu i uopšte u javnosti – klasičnim medijima i na savremenim društvenim platformama, preduzme odgovarajuće korake kako bi se unaprijedila posjeta, ali i sveukupna organizacija rada muzejskih jedinica.

– U tom kontekstu, dosta se preduzelo na poboljšanju kvaliteta autentičnih suvenira koje nudimo, otvaranjem novih suvenirnica u Dvoru kralja Nikole, zgradi Vla-dinog doma gdje su smješteni Istorijski i Umjetnički muzej i Galeriji umjetnosti "Miodrag Dado Đurić", njihova dostupnost posjetiocima je postala veća. Nudimo širok spektar suvenira i mislim da se to već pokazalo učinkovitim i da su ljudi zainteresovani, jer konačno mogu da ponesu autentičan muzejski suvenir iz Crne Gore – pojasnila je dr Anastazija Miranović.

Izrada odgovarajućeg promo materijala i njegova veća disperzija – u hotelima, turističkim organizacijama, aerodrmima i sl, doprinjeće većoj vizibilnosti Narod-nog muzeja. Prema riječima dr Anastazije Miranović, intenzivno se radi na poboljšanju prezentacije kulturnog nasljeđa, pored ostalog, štampanjem i distribucijom raznih vrsta turističkih publikacija, kao i korišćenjem digitalnih i internet tehnologija.

– Narodni muzej Crne Gore priredio je publikaciju "Vo-dič kroz muzeje", u kojem su predstavljene sve muzejske jedinice, osim na crnogorskom, na još osam svjetskih jezika. Novi promotivni materijali, pored muzejskih suve-nirnica, distribuirani su širom Crne Gore, u svim većim hotelima, aerodromima, kao i turističkim organizacija-ma, kako bi se i na inostranim sajmovima na kvalitetan način predstavilo crnogorsko kulturno nasljeđe. Takođe, priredili smo Zbornik propisa iz muzejske i srodnih djelatnosti. Narodni muzej je proširio svoje prisustvo uvođenjem aplikacije za Android i iOS mobilne telefone, pomoću koje korisnici mogu na brz i jednostavan način dobiti relevantne informacije o svim muzejima, a u planu je i izrada novog, savremenog, internet portala koji će imati mogućnost virtuelnog obilaska svih muzeja, on line prodavnicu, kako knjiga, monografija i raznovrsnih suvenira, tako i on line prodaju ulaznica – najavila je dr Anastazija Miranović i kazala da Narodni muzej za prezentaciju svojih aktivnosti uveliko koristi i društvene mreže, kao svojevrsne savremene medije, na kojima se mogu pronaći sve informacije, najave i novosti, fotografije i snimci sa izložbi i ostalih događaja, kao i muzejski predmeti koji se predstavljaju korisnicima.

Narodni muzej Crne Gore dobio je još dva vrijedna poklona – donaciju Endrua Pola Popovića iz Londona, njegovu porodičnu zaostavštinu koja obuhvata doku-menta, pisma i slike od istorijskog i kulturnog značaja za Crnu Goru, kao i dnevnike princeze Ksenije.

Endrju Popović je sin diplomate Pavla Popovića, pisca i profesora na Univerzitetu u Ženevi, koji je bio član crnogorske državne delegacije koja je pokušavala da u Društvu naroda, dvadesetih godina prošlog vijeka pokrene pitanje državne sudbine Crne Gore. Unuk je Mihaila Popovića, koji je bio ađutant kralja Nikole, maršal Dvora i član Državnog savjeta. Drugu vrijednu donaciju, prema riječima direktorice Narodnog muzeja Crne Gore, dr Anastazije Miranović, čine 25 dnevnika princeze Ksenije koji su pisani na francuskom jeziku i biće izloženi u Dvoru kralja Nikole. Ona je najavila da će dnevnici biti prevedeni i publikovani, kao i da predstavljaju vrijedno svjedočanstvo iz tog perioda crnogorske države kroz prizmu crnogorske princeze.

– Sve donacije koje smo dobili poslednjih mjesec dana govore o vraćanju povjerenja u rad Narodnog muzeja. Poznati nikšićki slikar Mirko Brkuljan poklonio nam je svoj rad, članica Savjeta Slobodanka Koprivica da-rivala je Muzej crnogorsku žensku svečanu košulju, a naš Etnografski muzej dobio je dva izuzetno vrijedna poklona i to – krajinsku žensku svečanu nošnju, poklon Baranke Nafije Liharević i anamalsku svečanu žensku nošnju, dar Luljete Avdiu Cure iz Ulcinja. U najavi imamo i još jednu vrijednu donaciju – žensku svečanu


INTERVJU ZANIMLJIVOSTI

narodnu nošnju iz Mrkojevića, čime ćemo kompletirati sve nošnje iz barsko-ulcinjskog kraja. Takođe, Narod-ni muzej je u fazi realizacije izrade replika narodnih nošnji Crne Gore, kao i nabavljanja originala, kako bi se obogatio fundus Etnografskog muzeja vrijednim primjercima našeg etnološko-etnografskog nasljeđa. Ovako vrijedni pokloni i donacije obavezuju i raduju i pozivam i druge ljude da slijede ove primjere kako bi njihovi vrijedni predmeti bili sačuvani u Narodnom muzeju za buduće generacije – kazala je dr Anastazija Miranović.

Narodni muzej se dobro spremao da uđe u ovogodiš-nju kulturnu i turističku sezonu brojnim izložbama i projektima. U toku su izložbe akademika Dragana Karadžića i Anke Burić, koje se realizuju u saradnji sa Crnogorskom akademijom nauka i umjetnosti, dok će se ta saradnja i ubuduće intenzivirati brojnim drugim projektima.

– Već krajem mjeseca organizovaćemo promociju mono-grafije našeg uvaženog umjetnika i akademika Dimitrija Popovića, a krajem septembra planirana je izložba koju Narodni muzej radi u saradnji sa CANU – posvećena Juti, na kojoj će se prikazati dokumenta, fotografije i lični predmeti koji će osvijetliti ličnost crnogorske pre-stolonasljednikovice Milice – Jute. Već za desetak dana očekuje nas izložba ukrajinske savremene umjetnosti, a tokom septembra značajan projekat u saradnji sa Ambasadom Ukrajine – modna revija njihovog mod-

nog dizajnera koja je posvećena ukrajinskoj kultur-noj baštini i tradicionalnom ukrajinskom kostimu čije ćemo replike biti u prilici da vidimo u Biljardi. Tokom septembra priredićemo retrospektivnu izložbu našeg velikog umjetnika Toma Pavićevića, a u oktobru nas očekuje velika izložba "Stogodišnjica osnivanja KPJ", u saradnji sa Muzejom Jugoslavije iz Beograda, srodnim muzejima iz okruženja i nacionalnim institucijama koje se bave istraživanjem crnogorske prošlosti – istakla je dr Anastazija Miranović.

Ona je podsjetila da su, zbog velikog interesovanja publike do kraja avgusta produžene izložbe "Začarani svijet Marijane i Branimira Gušića", u organizaciji Etnografskog muzeja Crne Gore, Zavičajnog muze-ja Nikšića i Etnografskog muzeja iz Zagreba, kao i izložba akademika Anke Burić, a do polovine avgusta izložba akademika Dragana Karadžića. Narodni muzej Crne Gore će, prema njenim riječima, u ovoj godini realizovati preko 60 programa, od kojih se 21 odnosi na izložbenu djelatnost, 5 na arheološka istraživanja, više projekata edukativnog i turističkog sadržaja, 7 projekata po osnovi međunarodne saradnje, obimne kon-zervatorsko – restauratorske intervencije na objektima i predmetima, štampanje većeg broja kataloga, knjiga i publikacija naučnog i stručnog sadržaja.

VJEKUŠA I DAČICA

Piše: Mašo Miško Čekić

Skandal u srednjevjekovnom Kotoru - Kako je ljubav pobijedila običajne i zakonske norme

Bokeške ljubavne priče još nisu sabrane u knjigu koja bi od zaborava sačuvala miris starih đardina u kojima lutaju sneni pogledi, trepere uzdasi zaljubljenih, a tišinu ponekada naruše tihi jecaji. O njima govore i brojni sačuvani stihovi kojih nema u našim čitankama, dok se neke daleke ljubavi, često i izmišljene, šepure na stranicama udžbenika. I guslara, koji su vjekovima čuvali ljubavne stihove, danas je manje i čini se kao da nikada nisu pjevali o ljubavi.

Prošlost Boke, kao neiscrpno vrelo života i putokaz trajanju, ima i istoriju ljubavi čije stranice tek moramo iščitati na pravi način. Jer ljubav, tajna i javna, prihva-ćena, nametnuta, uslovljena, iščekivana, spontana... nosi jedinstvenu priču i golemu pouku. Za nauk. Za novu generaciju. I niko ne može znati koliko je priča

ispričano u Boki jer na-staju i danas, svakog časa! Javne i tajne, nametnute mi-lom ili silom, s računom i bez njega, velike i male...

Godina je 1430. Mlad i stasit Crnogorac, Dačica Do-brekov Gačović iz Veljih Zalaza, silazio je redovno na kotorski pazar. Prodao bi nešto kaštradine i vješto izrađene lukove za strijele, kupio što je trebao i mogao, pa uz pestingradske strane, nazad u Velje Zalaze. Ko zna koliko puta tako do onoga dana kada je ugledao Vjekušu, plemkinju iz porodice Paskvali. Po zakonima onoga vremene nisu se smjeli ni sresti, a kamoli gledati. A oni su se sreli, pogledali i zaljubili! Po običaju, Vjekuša je iz kuće mogla izaći samo do crkve, u pratnji starijih, prekrivena velom do zemlje. Kada i gdje su se ugledali, koliko puta su se sreli, kako su ljubav jedno drugom iskazali – sve je tajna. Dragi moji, malo maštajte, razi-grajte vlastita sjećanja, dodajte i oduzmite neki damar i dobićete priču o zaljubljivanju Vjekuše i Dačice.


ZANIMLJIVOSTI KRATKA PRIČA

Sve ostalo se zna. Sve je bilo javno. Skandal je potresao Boku i crnogorska brda. Vjekuša je pobjegla sa Dači-com u njedra Pestingrada, put Veljih Zalaza, daleko od roditelja, rođaka, straže kotorske i strogog zakona. Za porodicu i vascijelo plemstvo istina je dobila oblande: đevojka plemićke krvi je oteta! Otmičar je Crnogorac! I tako se pričalo o otmici, mada su svi znali da je Vjekuša za Dačicu svojevoljno pobjegla. Za porodicu, u javnosti, više nije postojala, sem za babu po majci, Jelušu Buća rođenu Bolica. Ona je testamentom, a umrla je godinu dana nakon što se Vjekuša udala, njoj ostavila izdrža-vanje od prihoda iz vinograda i posjeda u Dumidranu. Veliko imanje može joj i pripasti, rekla je baba na samrti, ako Vjekuša dođe u Kotor i uda se za drugog čovjeka. Tada njoj i njenim nasljednicima pripada Dumidran. Ako ne ostavi Dačicu, prihode od imanja može koristiti dok je živa, a potom imanje pripada Vjekušinom bratu Jakši. Tako je naredila baba Jeluša.

Vjekušin otac Luka Jakova Paskvali, gotovo devet godina je živio u sjenci sramote koju mu je priredila kćer. Stezao je srce, ali nije prestao da je voli! Godine 1439. otac Luka objavljuje da oprašta kćeri i zetu i pored toga što je teško uvrijeđen njihovim postupkom. "Ne želeći da unesreći kćerku, daje kćerki blagoslov, da ne bi padala u očajanje, već živjela zadovoljno u ljubavi sa onim kojega je njeno srce izabralo", ostalo

je zapisano u arhivskom dokumentu. U prisustvu svje-doka Marina Buće Protovestijara, sina Ivanova, unuka čuvenog Nikole Buće, protovestijara cara Dušana (bili su vlasnici velikog imanja u Tivtu), Vjekuša i Dačica pali su na koljena tražeći oproštaj od oca i tasta, obe-ćavajući pokornost.

Sve je zapisano 23. februara 1439. godine. I tu nije kraj. Otac se pomirio sa kćerkom i oprostio njoj i zetu, uz uslov: Vjekuša se morala odreći miraza vrijedog oko 1.000 perpera. Tada je to velika svota za koju se moglo kupiti desetak zanatlijskih kuća u Kotoru ili više vinograda i imanja u Zalivu ili dvije plemićke palate u starom Gradu. Oprost da, ali plemićka imovina nekome nižega ranga, još pri tom Crno-gorcu – nikada! Zapo-vijest je to onoga vremena i tadašnjih običaja. Makar bio i zet. Vjekuša je mogla da bira- babino imanje i očev miraz ili Dačica. Izabrala je Dačicu! Dačica je sa stricem, mjesec dana nakon pomirenja sa tastom, za-kupio veliko crkveno imanje u Dobroti i preselio se iz Veljih Zalaza. Istoričari smatraju da od Dačice (Dančo, Danilo) potiču Dančulovići u Boki. Tu je i Dančulovina u Tivtu i...U dokumentima se više ne pominju Vjekuša i Dačica. Nije ni važno. Njihova imena zabilježila je istorija na najljepši mogući način: ljubavnom pričom koja se pamti skoro 600 godina.

CRNOGORKA

Piše: Suzana Šegvić

Nije riječ o ženi. O nečem sasvim drugom.Kad bi zahladilo moja bi majka znala reći: - Daj izvuci Crnogorku!Znala sam što to znači jer su mi se počeli smrzavati prsti.

"Crnogorka" vam je pokrivač od vune ovog puta protkan crveno-crnom bojom koji su izradile baka i strina na tkalačkom stanu. Još kažu da su Crnogorci lijeni.

A u Dalmaciji kad zapuše bura zna bit gore nego na vrh Durmitora u jesen ili proljeće. Čak i pored grijanja koje je loše riješeno, nema radijatora, nego svaka prostorija ima grijanje za sebe. U jednoj se skuhaš, u drugoj smrzneš. I onda, naravno stvar spašava deka Crnogorka koja grije više od najtoplije peći. Od prave ovčje vune, prave, pravcate. Množina od Crnogorka su Crnogorke. Isto nije riječ o ženi, ali je ženskog roda. Radi se o čarapama. Moraš obući prvo neke obične pa njih jer malo bockaju na golu nogu i nema zime. U Crnoj Gori navuku ih u zimske cipele, neki u opanke ili za folklorne nastupe. Vidjela sam da ih nose na plesovima sa narodnom nošnjom.

Ima još jedna Crnogorka, samo što je vuna skrivena. Raščešljana, oprana i osušena nalazi se u takozvanim štep dekama koje se stave na madrac ispod tebe na krevetu i griju te kad spavaš. Nema joj ravna.

Moje Crnogorke, sve vas volim, ponosna na sve žene CRNOGORKE koje su vas istkale, isplele ili pročešljale. Vrijedne ruke, vrijednih i lijepih žena!


CRNOGORSKI VLADARI CRNOGORSKI VLADARI

ĐURĐE CRNOJEVIĆ

Izvor: Duklja - Zeta - Crna Gora VOJISLAVLJEVIĆI - BALŠIĆI - CRNOJEVIĆI, napisao Đrođe Borozan

Smrću Ivana Crnojevića bilo je okončano jedno razdoblje crnogorske istorije i zaokruženo poglavlje dvadesetpetogodišnje uprave Crnom Gorom od strane snažne istorijske ličnosti koja je djelovala u vrlo složenim političkim okolnostima.

Ivana Crnojevića naslijedio je njegov najstariji sin Đurđe. Poštujući pravo primogeniture, Ivan Crnojević je, još za života, Đurđa počeo upućivati u političke i upravne poslove, što je naročito došlo do izražaja u poslednjoj godini njegove vladavine. Mletački Senat saglasio se (12. jula 1490) da se patricijka Jelisaveta Erico uda za budućeg gospodara Crne Gore, Đurđa Crnojevića. Bio je to pragmatičan potez mletačkog Senata, u nadi da će se putem rodbinskih veza uticati na stvaranje znatno povoljnije situacije za mještane Kotora i okoline, kako bi povratili izgubljeno zemljište i dobili prava po osnovu štete nastale u ratnim godinama.

Stupivši na istorijsku pozornicu u jednom vrlo kompli-kovanom vremenu, kada je Balkanska poluostrvo bilo poprište obračuna tadašnjih velikih sila, Đurđe je brzo gradio svoje političke pozicije, želeći da opstane u igri moćnih susjeda. Nasljedujući vladarski tron, naslijedio je i brojne probleme, među kojima je utvrđivanje granica bio jedan od najvažnijih.

Smrt Ivana Crnojevića za mletački Senat bila je politički događaj sa neizvjesnim posljedicama. Strahovali su da li će sultan priznati Đurđa za crnogorskog gospodara ili će nastojati da cjelokupnu teritoriju stavi pod Portinu neposrednu kontrolu. Za Mletačku republiku to je moglo značiti rušenje onih barijera koje su Osmanlijama stajale na putu i dijelile ih od mletačkih posjeda u Primorju.

Budući da je Đurđe Crnojević prihvatio obaveze koje je prema Porti imao njegov otac, sultan Bajazid II je mirno primio smjenu na crnogorskom prijestolu. Nje-govi izaslanici su i formalno ozakonili nastale promjene u Crnoj Gori. Mlečani su, na svoj način, nastavili da rade na pridobijanju novog vladara. Đurđu je upućen sekretar Senata, kako bi se raspravila sva sporna teri-torijalna i druga pitanja, na način kojim bi Mlečani bili zadovoljni. Računali su, pritom, na prijateljske veze

nakon sklopljenog braka, ali je Đurđe smatrao da nje-gov brak ne treba da ima veze sa državnom politikom i teritorijalnim promjenama u primorskim opštinama. Razgovori koje je vodio sekretar Senata Marko Beaćan o povraćaju Grblja, Paštrovića i Crmnice, završili su se neuspješno, jer ih je Đurđe smatrao stečevinom koju mu je ostavaio otac u nasljeđe.

Uprkos stalnim žalbama kotorskog kneza na Đurđa, koji je obnavljao kuće koje je on ranije porušio, mle-tački Senat je izbjegavao pozivanje na sukob, plašeći se da takvo stanje mogu iskoristiti Osmanlije i ugroziti posjede Republike u primorskom pojasu od Kotora do Ulcinja. O toj popustljivosti svjedoči i podatak da su dali pravo Đurđu na kuću i vrt unutar gradskih zidina Budve, sa dijelom obradive zemlje i vinogradima u prigradskom pojasu.

Prve godine vladavine Đurđa Crnojevića uglavnom su protekle u sređivanju unutrašnjih problema u zemlji, naročito imovinsko-pravnih odnosa, zatim u poslovi-

ma regulisanja položaja crkve i radu na unaprjeđenju kulturnih prilika.

Sudeći prema onovremenim sačuvanim zapisima, Đu-rađ je bio visok i lijep čovjek, čija je pojava ostavljala snažan utisak na sagovornike i posmatrače. Ispunjen viteškim duhom i borbenošću, Đurđe je znao i umio da se i verbalno i fizički suprotstavi svojim protivnicima. Mlečani su prema njemu i njegovom okruženju proturali glasine kako je ostao na vladarskom tronu zahvaljujući njihovom zauzimanju. Đurđe je takve glasine primao sa rezervom, pozivajući se na sultana koji ga je "uveo u posjed svega onoga što je njegov otac držao".

Uprkos protestima Kotorana zbog uzimanja soli sa so-lana, Đurđe je do kraja svoje vladavine zadržao jedan dio Grblja i Crmnicu. I tokom avgusta 1493. kotarski knez i providur dostavljali su brojne žalbe u kojima se govorilo o "drskim i lakomislenim postupcima" crnogor-skog gospodara. Da ti postupci nijesu bili lakomisleni, najbolje govori činjenica da je Đurđe Crnojević uporno podizao kuće na području Grblja koje su mu Mlečani rušili. Uspostavljanjem osmanske vlasti 1496, pokazalo se da su to posjedi na koje je on polagao pravo.

Đurđe Crnojević je kao gospodar Zete upravljao ma-lom teritorijom i raspolagao skromnom imovinom i prihod ima. Nastavljajući očevo djelo pomaganja crkve i održavanja ranijeg pravnog uređenja i običaja, on je u unutrašnjoj organizaciji za poslove uprave dvorom odredio jednu ličnost, odnosno jednog dvorodržicu. Njegov dvorodržica Radosav se u jednom dokumentu pojavljuje u ulozi "pristava". Đurđev dvor znao je i za instituciju kefalije. To se vidi na osnovu dokumenta iz 1492. godine kada je kefalija Radoslav Bogdanović pos1at sa 24 "vlastele od zemlje", da utvrdi međe između Kčeva i Pješivaca, kao i Brežina i Staniseljića. Institucija kefalije spominje se i u jednom drugom dokumentu u kome se navodi da je Đurđev kefalija Novak otkupio imanja nekih Budvana koji nijesu imali dovoljno novca da plate brod koji su kupili od Ivana Crnojevića.

Imovinskim odnosima takođe je poklanjana velika pažnja u državi Đurđa Crnojevića. U povelji iz 1492. godine Đurđe je sastavio porotu od 24 člana "vlastel okolnieh katunah", među kojima je bilo Lješana, Pje-šivaca, Malonšića, Komana, Goljemada i drugih, sa ciljem da se isprave određene nepravde prema skupini Golubovića koja je živjela u sklopu plemena Malonšića.

U Đurđu Crnojeviću mnogi istoričari s pravom nijesu vidjeli samo nastavljača dinastičke loze Crnojevića, već vizionara i vladara čiji su dalekovidi pogledi njegovoj državi omogućili da postane kolijevka prve ćiriličke

štampane knjige na slovenskom jugu. Zbog te činjenice, Đurđe Crnojević spada u red onih ličnosti crnogorske prošlosti za koje se može reći da su posjedovale ne samo vladarsku individualnost, već i mudrost da na vrijeme uoče duh dolazećeg vremena. Đurđe je sa velikim in-teresovanjem pratio tadašnji kulturno prosvjetni rad u evropskim državama, vodeći računa da utvrdi granice svoje države, osigura ih i očuva nezavisnost i slobodu.

Otvaranje štamparije pri Cetinjskom manastiru, svakako je njegov poduhvat od izuzetnog značaja. Ima mjesta mišljenjima da je ideja o osnivanju štamparije postojala i kod Ivana Crnojevića. Naime, za vrijeme boravka u Italiji, od 1479. do 1481, bio je u prilici da sazna za razvoj štamparstva koje je u Mletačkoj republici već imalo određenu tradiciju. Posmatrajući tehnološki na-predak sredine u kojoj se našao, crnogorski gospodar, poslednji veliki ratnik Balkana, potonulog u osmanski islam, nadao se da će svojom političkom sudbinom probuditi savjest papske Italije, ali ni u Veneciji za-štite i razumijevanja nije nalazio. Prepušten sudbini, izgnani ratnik znao je da će u predstojećim sukobima sa Osmanlijama teško stradati njegova zemlja, crkve, manastiri i druga dobra i da će tom prilikom propasti i inače teško dostupne crkvene knjige. Stoga je na izvjestan način trebalo pristupiti čuvanju tog blaga. Ranoj štamparskoj tradiciji u Crnoj Gori prethodila je intenzivna prepisivačka djelatnost u mnogim centrima na njenoj teritoriji, pa i pri Cetinjskom manastiru od 1485. godine. U skriptoriju pri Crnojevića manastiru "dijak" Nikola Kosijer (Popović) je po nalogu "gos-podara zeckoga Ivana Crnojevića", prepisao poznate rukopisne knjige - "Sabornik ćetirem mesecem" (1484.), "Časlovac" (1486.) i "Psaltir s Časlovcem" (1488.). Bili su to izvanredni i dragocjeni sadržaji liturgijske književne tradicije onovremene Crne Gore.

Motivisan ljubavlju prema knjizi i lijepoj riječi, Ivanov nasljednik Đurđe Crnojević pokušao je da štampanjem knjiga spasi ovu liturgijsku književnost, koja je bila ugrožena prodorom Osmanlija. Đurđeva zamisao da svoje bogomolje snabdije knjigama bila je potpuno opravdana ako se ima na umu činjenica da je u burnim i ratnim vremenima često nestajalo to duhovno blago, a i da je svaki pop prema pravilima pravoslavnih crkava iz prve polovine XIV vijeka bio obavezan da u svojoj crkvi ima sljedeće knjige: 1/ Apostol; 2/ Jevanđelje; 3/ Liturgiju; 4/ Triod; 5/ Nomokanon; 6/ Psaltir; 7/ Oktoih; 8/ Gospodskim praznikom službu i 9/ Čtenija za poučenije ljudem.

Da bi opravdao očekivanja svojih sunarodnika i učvrstio vjeru u narodu, Đurđe je između 1490. i 1492. godine


CRNOGORSKI VLADARICRNOGORSKI VLADARI

u Veneciji nabavio štampariju i dopremio je na Cetinje. Zahvaljujući ženidbenim vezama, Đurđe je uspio da svoje ljude uputi u Veneciju kako bi se tamo upoznali sa umijećem štamparstva, sa štamparskim presama i drugim alatom, a takođe nabavili i neophodne količine hartije koja je bila potrebna za knjigopečatnju. Taj posao obavljen je najvjerovatnije tokom 1490. i 1492. godine. Najveći teret u pripremama za otvaranje štamparije podnio je po svoj prilici monah Makarije "od Černije Gori", uz koga je pored sedam pomoćnika vrlo zapa-ženo i rukodjelisanje Đurđa Crnojevića, koji je ovom štamparijom Crnu Goru učinio prepoznatljivom na onovremenoj kulturnoj mapi Evrope. Osnovni motiv za nabavku i osnivanje štamparije Đurđe Crnojević je izložio u Predgovoru i Pogovoru prve štampane knjige "Oktoiha prvoglasnika" iz 1493/1494. godine, koje je sam napisao: "Videvši ja, u Hrista Boga blagovjerni i bogom hranimi (štićeni) vojvoda Zete gospodin Đur-đe Crnojević, umaljenije svetih knjiga rashištenijem

razdranijem agarenskih čeda, vozrevnovah pospeše-nijem svetoga duha, i sastavih forme na njima u jedno ljeto, osmim čovekom svršiti Oktoih od četvrtog glasa, u slavoslovije Bogu koji nas je ukrepio".

U štampariji Đurđa Crnojevića štampano je ukupno pet knjiga: Oktoih prvoglasnik (4. januar 1494), Oktoih petoglasnik (1494), Psaltir sa posledovanjem (22. sep-tembar 1495), Molitvenik (Trebnik, Euhologij, završen 1495/1496) i Četvorojevanđelje (štampano u drugoj polovini 1495). No, iako je ona radila relativno kratko vrijeme, ipak nam je u nasljeđe ostavila djela trajne vri-jednosti. Crnojevića inkunabule su imale velikog odjeka u tadašnjem okruženju. Izvanredno dobar rad Đurđevih štampara bio je brzo prepoznat kao nešto posebno, što se jasno vidi iz pisma Luke Primojevića, dubrovačkog kancelara, koji je želio da u Dubrovniku osnuje ćirilsku štampariju. U pismu upućenom Senatu on naglašava da bi želio buduće knjige da štampa "sličnim slovima koja su uveli Crnojevići, svuda hvaljenim i cijenjenim".

Rad Crnojevića štamparije prekinut je u doba njenog procvata, jer je 1496. godine Đurđe Crnojević bio pri-moran da napusti svoju domovinu. Zajedno sa njim Cetinje je napustio i štampar Makarije. Tom prilikom, kako se misli, oni su sa sobom odnijeli i štampariju, uspijevajući da je donesu do Kotora. Prema zapisu Kotoranina Jerolima Zagurovića iz 1569. godine, dio slova iz Crnojevića štamparije on je lično odnio u Ve-neciju i koristio ih u svojoj štampariji.

U poznu jesen 1496. godine, Đurđe je dobio sultanovu poruku. Znajući što ga čeka ako ne ode sultanu, Đurđe je odlučio da sa porodicom, naoružanom pratnjom, nekolicinom monaha i dragocjenostima iz dvora i ma-nastira, pođe preko Budve i Zadra u Veneciju.

Opisujući dolazak crnogorskog vladara u Veneciju, koji je privukao pažnju i divljenje Mlečana nošnjom i harizmatičnim držanjem, Marin Sanudo je u Dnevniku zabilježio: "Neobično lijep i visok čovjek, obučen u haljine izvezene zlatom, na grčki način." Umjesto oče-kivane dobrodošlice, izgnanik se našao u ulozi monete za sporazumijevanje između Venecije i Carigrada.

Diplomatska nadmetanja između Senata i Porte oko prava i uticaja na Crnojevićevu političku baštinu, svela su onovremenu Crnu Goru na usko planinsko područje između mletačkih gradova u primorju i osmanskih u dolini Zete, Morače i Skadarskog jezera. Takva pod-lovćen ska Crna Gora našla se na razmeđu hrišćanstva i islama i u toj ulozi će opstajati tokom novovjekovlja, sa centrom u Cetinju.

Za mletačku upravu u gradovima na današnjem crnogor-skom primorju - Ulcinj, Bar i Budvu, a posebno za Kotor, Crna Gora je za sve vrijeme Crnojevića bila snažna brana od osmanskog nadiranja. Upravo stoga je Mle-tačka republika polagala pravo i uporno nastojala da s te strane obezbijedi sigurnost, pokrećući niz diplomatskih aktivnosti u vezi sa eventualnim Đurđevim povratkom, pitanjem Crmnice i ustupanjem svih posjeda Crnoje-vića uz godišnje plaćanje ranijih dažbina povećanih za hiljadu dukata. Ovakvu mletačku trgovinu Porta nije prihvatila, smatrajući sultana legitimnim nasljednikom države Đurđa Crnojevića. Pad Grblja pod osmansku vlast bilo je upozorenje i prilika mletačkoj diplomatiji da "trguje" sa Crnom Gorom i njenim gospodarom, ali svi pokušaji vraćanja Grblja sa dragocjenim prihodima od trgovine solju bili su uzaludni.

Kao što je nepotrebno smatrati Ivana Crnojevića va-zalom, ako se zna njegova ratna angažovanost i gorko iskušenje u vrijeme izgnanstva u Italiju, kao i iznuđena stvaranje političkog i crkvenog sjedišta na Cetinju, tako

i tvrdnju iz Sanudovog dnevnika da je Stefan Crnojević, krajem decembra 1496, prenio Đurđu sultanovu poruku "da ide na Portu, ili da u roku od tri dana napusti zemlju", možemo smatrati konstrukcijom koja se odomaćila u istoriografskim radovima. Nije održivo ni razmatranje da je nakon Đurđevog odlaska Stefan upravljao zemljom, jer ni o tome nema podataka koji bi potvrdili ili osporili tvrdnju iz Sanudovog dnevnika. Stoga bi logičnije bilo smatrati da je u takvim okolnostima Đurđe povjerio upravu svojem mlađem bratu, dok se diplomatskim putem ne otklone sumnje. Đurđe se, u svakom sluča-ju, dolaskom u Veneciju izložio riziku da mu se Senat osveti za nepristajanje na povratak Grblja, Paštrovića i Crmnice, još kada je započeo vladavinu.

Dospio je time u položaj zatočenika tokom osman-sko-mletačkih pregovora o pomenutim oblastima i grbaljskim solanama.

Uostalom, Senat je u instrukcijama za pregovore sa skadarskim Feriz-begom i Portom, sekretaru Sagudi-nu (1497) naložio da tokom pregovora "Đurđe će biti prisiljen da sjedi ovdje", što jasno kazuje u kakvoj se situaciji našao crnogorski vladar, uz to i zet "prevedre Republike". Neuspjeli pregovori s Portom bili su razlog


CRNOGORSKI VLADARI CRNOGORSKI VLADARI

da se odnos prema konfiniranom vladaru Crne Gore izmijeni utoliko što mu je dodijeljena najamnička vojna služba u Raveni, poslije koje je uskoro stavljen pod prismotru zbog novih osmansko-mletačkih pregovora oko pomentih oblasti i osmanskog zaposijedanja Grblja sa solanama početkom jula 1497. godine. Prema Sanu-dovom dnevniku, Đurđevo nezadovoljstvo kulminira uvredama opštinskih vlasti u Raveni, kao i činjeni-com da nije postao podložnik ni Mletačke republike ni Osmanske imperije. Sve to ga je, međutim, dovelo do zatvora i konačnog izbavljenja na intervenciju francu-skog kralja Karla VIII, vojvode od Monferata Urbana d'Albe i njegovog ujaka Konstantina Arijanita, krajem oktobra 1498.

Glasine koje su po Stefanovom protjerivanju, pristigle do njegovog brata Đurđa, probudile su novu nadu o povratku na vlast. Već sredinom 1499, Đurđe je od mletačkog Senata zatražio odobrenje i pomoć kako bi upao u Crnu Goru i ponovo uspostavio vlast.

Osnova za ovakve tvrdnje bila je dosta labava, ali je gospodar Đurđe uporno tvrdio da među Crnogorcima ima velik broj pristalica s kojima će on "popaliti tursku zemlju". Njegove uporne molbe Senat je odbio što je Đurđa podstaklo u namjeri da se u Crnu Goru vrati po bilo koju cijenu. Krajem 1499. godine "preobučen u fratra" uspio je napustiti Veneciju i početkom 1500.

našao se na Skadru. U susretu sa Feris-begom spoznao je da beg nije nadležan za rješavanje takvih zahtjeva. Shvativši da bi njegov problem jedino mogao riješiti lično sultan, Đurđe se uputio za Carigrad. U audijen-ciju kod sultana bio je primljen u martu 1500. godine. Sultan mu je tom prilikom saopštio da je zamisao o povratku u Crnu Goru neostvarljiva ukoliko ne dovede svoju porodicu. Umjesto položaja crnogorskog vazalnog vladara , sultan je Đurđu dao timar u Anadoliji. Zbog nepostojanja pouzdanih podataka o njegovom daljem životu, smatra se da je tamo okončao život. S obzirom da se posljednji put pominje u jednom dokumentu iz 1514. i da je tada bio u zrelom životnom dobu, postoji mogućnost da se sklonio na Rodos, da je smrt našao među braniocima ovog ostrva 1521, ili je, možda, s preživjelim ratnicima zadnje utočište našao među mal-teškim vitezovima.

Kako o daljoj političkoj i ličnoj sudbini Đurđa Crnoje-vića nema pouzdanih podataka, pretpostavlja se da je, nudeći se raznim dvorovima za slučaj organizovanja antiosmanske lige, dok je boravio kod svog ujaka Kon-st

tradicija petrovdana u 2019. · tradicionalni Šahovski turnir tekst: dragiša laptošević...

Documents