PAGE

2

(Povijesni roman Vrpile obrađuje temu iz razdoblja turskih osvajanja u našim krajevima. Bitka na Vrpilama jedna je od slavnih hrvatskih pobjeda. Odigrala se dvije godine prije Krbavske bitke (1401.) gdje su Hrvati predvođeni feudalnim velikašima kao što je Bernardin Frankopan, Karlo Gusić-Kurjaković, Mihovil Frankopan Slunjski, ban Egervari i brojni manje poznati hrvatski feudalci do nogu porazili tursku vojsku pod vodstvom Hasan-paše i oteli mu golem lijen koji je napljačkao po hrvatskim i slovenskim zemljama. U knjizi je nekoliko fiktivnih likova koji svojim djelovanjem daju romanu dinamiku i živost.)

Jure Karakaš

VRPILE

(povijesni roman)

Gospić, 2010.

PREDGOVOR

U 15. stoljeću, na vrhuncu srednjovjekovnog doba povijesnog razvitka, suočile su se hrvatske zemlje s teškim izazovom obrane od Turaka-Osmanlija, koji su još 1532. prešli iz Male Azije u jugoistočnu Europu, pokoravajući balkanske zemlje jednu za drugom. Nakon što su 1463. zauzeli i bosansko kraljevstvo, koje je palo „šaptom“ (gotovo bez ikakva otpora), Osmanlije su počeli sve češće i sve neugodnije upadati u hrvatske krajeve. Budući da su Hrvati tada živjeli u zajednici s Mađarima, osvajači s Istoka nisu mogli tek tako slomiti veliku državu koja se protezala od Karpata do Jadrana. Primijenili su drugu strategiju: provaljivali su u dubinu hrvatskog teritorija, a preko njega su prodirali i u slovenske zemlje. Zaobilazeći jače utvrde, desetljećima su pljačkali i palili sve što im se nalazilo na putu. U svojoj Molitvi suprotiva Turkom Marko Marulić je o tome napisao: „Luge, sela, grade popliniv s'žegoše / muže, žene mlade svezav povedoše. / Ubiše junake, koji se rvihu, / a ine i nejake u sindžir vedihu“. Na taj način iscrpljivali su branitelje, rastjerivali domaće stanovništvo i uništavali materijalnu osnovicu svakodnevnog života, a zatim bi na tako izmučeno ozemlje polako protegnuli svoju vlast. Hrvatska je dugoročno uspjela odoljeti plimi osmanske ekspanzije, ali je tijekom najintenzivnijih ratovanja s Osmanlijama u krvavom 16. stoljeću, kada je upravo radi lakše održivosti ušla u zajednicu s Habsburgovcima, bila svedena na „ostatke ostataka“, uzak pojas teritorija od Drave do sjevernog Jadrana

Osmanska strategija haranja koje je prethodilo osvajanju teško je pogađalo Liku, osobito srednjovjekovnu Krbavu preko koje su se Osmanlije često vraćali s ugrabljenim plijenom u Bosnu. Iskoristivši rat između njemačkog cara Maksimilijana i ugarsko-hrvatskog kralja Vladislava II. za prijestolje, Hasan-beg je 1491. iz Bosne provalio u Hrvatsku i Kranjsku, harajući po njoj neko vrijeme ognjem i mačem. Kad se u jesen iste godine vraćao iz Kranjske preko Krbave u Bosnu, hrvatska vojska pod vodstvom bana Ladislava Egervarskog i knezova Frankopana – Ivana Cetinskog i Mihovila Slunjskog – dočekala ga je u teško prohodnom klancu kod Vrpila nedaleko od srednjovjekovnoga tvrdog grada Mrsinja, između Koreničkog i Krbavskog polja. Zametnula se bitka u kojoj mnogobrojni osmanski akindžije (lako naoružani i brzo pokretljivi konjanici), nisu mogli razviti svoju snagu, jer su bili iznenada zaskočeni u uskom klancu na gorskom prijevoju, pa su doživjeli potpun porat. Nažalost, tu je hrvatsku pobjedu zasjenio sudbonosni poraz na Krbavskom polju dvije godine kasnije, pa je ona ostala na marginama historiografije i publicistike, dijeleći sudbinu bogate, ali slabo istražene, ličke povijest i kulture.

Iako je imao na raspolaganju malo podataka, jer se u standardnim djelima hrvatskih povjesničara o Vrpilama može pročitati jedva poneka rečenica, književnik i publicist Jure Karakaš, rodom iz Podlapca nedaleko od Udbine, napisao je sadržajan povijesni roman o bitki kod Vrpila, utemeljen na povijesnim činjenicama kao okosnici fabule i protkan živom književno-umjetničkom imaginacijom. Roman je podijeljen na 14 poglavlja u kojima autor slikovito pripovijeda o Vrpilama i Mrsinju, turskoj pljačkaškoj provali i otimanju djeteta skeledžije na Kupi, lovačkom dvorcu mrsinjskih velikaša, oprezu modruškog gospodara Bernardina Frankopana, oslobađanju zarobljenika iz turskog logora, smišljanju obrambene taktike na Mrsinju, postavljanju zasjede i konačnoj pobjedi nad Osmanlijama u odlučujućem srazu u vrpilskom klancu. Okušavši se dosad kao autor većeg broja objavljenih književnih i publicističkih radova, ali i naslova s prepoznatljivom historiografskom ambicijom, Karakaš je snagom svoga izraza uspio povezati krhotine prošlosti i osmisliti dojmljiv roman s jezgrom koja je vidljivo uronjena u ličku prošlost. Pisac ovih redaka nije povjesničar književnosti i ne može se upuštati u ocjenu književno-umjetnčkih nijansi ovog romana, ali ga kao djelo koje reflektira konkretnu povijesnu pozadinu može preporučiti čitateljstvu koje se zanima za lička povijesne teme na „laganiji“ pripovjedni način, neopterećen zakonitostima koje inače vrijede za znanstveni pristup. Doživljavajući individualno radnju romana i likove u njemu, čitatelji će zorno osvijestiti jedan povijesni događaj koji im u izričajnoj maniri književno-umjetničke slobode dolazi u susret kao komunikativan sugovornik.

Željko Holjevac

Godine Gospodnje 1491. izađe Škajin paša iz Bosne sa 17 000 konjanika prema Kranjskoj sve do Bilih voda, te se mjesec dana zadržavao plijeneći i pustošeći ognjem i mačem. Hrvatski pak ban Ladislav od Egervara utaborio se s čitavom vojskom hrvatskom kod Vrpila blizu Udbine te se razmjestio u četiri bojna reda. Prvim pak bojnim radom ravnali su Ivan Cetinski i Mihajlo Slunjski, knezovi Frankopani, te su ne kao ljudi nego kao bijesni lavovi ubijali Turke

(fra Ivan Tomašić)

Umorni, iznemogli goli vojnici! Snage da se biju nisu imali. Nevjernici uništiše ih sve, samo neke zarobiše. Hasan beg sa dva ili tri čovjeka pobježe u dubinu šume i spase se. A ostali svi izgiboše

(Anonimni turski ljetopisac)

Što može čovjek učiniti? Sve je po Alahovoj naredbi.

(Jakub paša)

I.

VRPILE

Jutro je. Sunce se pomolilo iza Plješevice i obasjalo vrhunce koji su izvirivali iz magle kao otočići iz mora. Jesen je.

- Adame, gdje smo sad?

- Šuti, mali, i jaši za mnom.

- Ništa ne vidim. Vidim samo tvoju sjenu i čujem zveket orme.

- Ne boj se. Sad ćemo izaći iz ove magluštine. Još malo. Evo, već se polako počinjemo uspinjati prema Vrpilama.

Glasovi su dopirali sa samog ruba Krbavskog polja, onoga njegovog dijela što se spaja s obroncima Mrsinja.

Iz magle su izronila dva jahača. Adam Butković, čovjek od kojih dvadeset i pet do trideset godina, visok, vitka stasa, gustih crnih brkova, na crnu uhranjenu konju, polako se okrenuo i nasmiješio se jahaču iza sebe:

- Eto vidiš, Ivane, više nema magle.

Ivan, desetogodišnji sin Karla Gusića Krbavskog iz roda Kurjakovića, dječak duge tamnosmeđe kose doimao se kao da mu je petnaest godina – tako je bio krupan. Jahao je na mirnoj riđoj kobili i radoznalo gledao po obasjanom krajoliku.

Nisko ljeskovo, glogovo i drenovo grmlje već je poprimilo žućkastu boju. Sve je bilo prošarano žarkim crvenilom prezrelih drenjina. Samo su goleme hrastove krošnje zadržale svoje zelenilo. I jelovi šumarci su se zelenjeli. Širok utaban put vijugao je između grmlja, visokih stabala, preko proplanaka; spuštao se u blage udoline i nestajao iza uzvisina. Tu i tamo bjelasala se poneka stijena.

Zaustavili su se na uzvisini iznad malog sela s nekoliko kuća pod slamnatim krovovima.

- Gle, Adame, magla pritisla polje pa izgleda kao more!

- Ja bih prije rekao kao jezero.

- Što misliš kad bi Krbavsko polje postalo jezero. Alaj bi se ribarilo!

- E, moj Ivane. A što bi toliki narod bez zemlje kad bi voda sve preplavila? A i tvoj bi otac ostao bez golemih posjeda.

- Imamo mi…

- Znam, znam. Idemo mi dalje. Ovo ti je prvi put da prolaziš ovim krajem pa bi bilo dobro da ga malo bolje razgledaš i upoznaš. Vidiš, ovo naprijed lijevo što se izdiže kao golemo brdo, to ti je Mrsinjska gora, a njen vrh narod zove Plasa. Cijelo to područje odavde do Koreničkog polja zove se Mrsinj. Iza Plase, sjeverno, na drugoj strani je grad tvoga strica Nikole. Kad dođemo, vidjet ćeš, s jedne strane mu je strma klisura, strah te pogledati dolje koliko je visoka.

- A rekao si da se uspinjemo prema Vrpilama. Gdje je to?

- Vrpile su selo na prijevoju između Koreničkog i Krbavskog polja. Mi sad upravo jašemo tim prijevojem. Vidiš, s lijeve strane je Mrsinj a s desne ove glavice i uzvišenja. Na jednoj od tih glavica je lovački dvorac tvoga strica. Između njih kao da je uleknuće preko kojeg vodi ovaj put. Vidjet ćeš, spušta se u Korenicu. Ovim prijevojem često putuju trgovačke karavane. Idu iz Bosne, prolaze kroz Lapačku dolinu, pa preko Udbine i Krbavskog polja kud smo ja i ti jutros prošli nastavlja preko ovih Vrpila i dalje: Korenica, Modruš, Ogulin, Vrbovsko, Delnice, odlazi u Kranjsku i druge slovenske zemlje. Čuo si za ova mjesta?

- Za Modruš i Ogulin da, ostale… Vidio sam ja trgovce kako pregovaraju s tatom u Komiću. Sjećaš se onog debelog Turčina, čini mi se da se zvao Mustafa, što mi je poklonio handžar? Nisam znao da postoje trgovački putovi…

- Karavanski, Ivane, karavanski. Evo, stigli smo do Razdolja. Prava ravnica na ovom prijevoju. Vidiš li put što se odvaja desno, jedva se nazire. Vodi za Krbavicu. Oko dva sata laganog jahanja. Prekrasno selo u dolini s čudesnim izvorom bistre vode. Podsjeća me na Podlapčec i Podlapačko polje. Sjećaš se kad smo odozgo iz Podlapčeca gledali rascvjetane šljivike. Raj zemaljski.

- Meni je ipak Komić najljepši i najdraži. Jelena kaže da nema ljepšeg grada na svijetu.

- Što tvoja sestra zna kad iz Komića ni nosa nije promolila.

- Kako nije kad je kod strica u Mrsinju. Hej, što one žene tamo rade!– pokaza Ivan rukom prema ljeskovu šumarku.

- Beru lješnjake. Ove su godine rodili kao nikad. Čudim se kako nitko još ne bere drenjine, a vrijeme je…

- Pogledaj malo bolje! Ne beru lješnjake nego baš drenjine.

Na kojih stotinjak-dvjesto metara ispred njih, odmah uz put, galamile su i smijale se djevojke s golemim košarama. Tresle su prezrele drenjine i skupljale ih. One što nisu otpale trgale su s grana. Košare su im već bile dopola pune. Kad su im se približili, Adam ih iznenadi smijući se:

- Cure, bi li se koja udala?

Toliko su bile zanesene brbljanjem, smijehom i branjem da nisu ni primijetile jahače. Prestrašeno su vrisnule i naglo zastale u poslu.

- Vraže brkati, što me prestraši! – ustoboči se jedna od njih, neobično lijepa i glatka lica, visoka, uska u struku. . Baš si mi ti za ženidbu. A gle kolikog sina imaš.

Ivan je radoznalo gledao uredne djevojke svečano odjevene kao da su na kakvom blagdanskom sajmu: - Ovo je Adam, moj prijatelj, tatin glavni konjušar…

- A tko si mi ti, gospodičiću? – priđe mu jedna drska crnokosa, dugih pletenica, vitka kao jela.

- Jelice, šuti! – gurnu je ona što se ustobočila na Adama. – Sad sam se sjetila To je sin kneza Karla. Ovaj me brkati medvjed toliko iznenadio da sam se sva zbenatala Ivane, zlato, hoćeš drenjina, slatke su kao med – pruži prema njemu košaru. – Imamo i lješnjaka – sagnu se i ispod grma izvuče dopola napunjenu vreću. Evo ti! – izvadi iz vreće punu šaku.

- Hvala, ljepotice – Ivan uze i istrese lješnjake u torbu što mu je visjela o sedlu. Djevojka zagrabi još nekoliko puta i sasu u njegovu torbu.

- A ti, brkonja, veliš da bi se ženio – namignu Ivanu Jelica, ona crnokosa s pletenicama. – Prestar si. Dođi u Krbavicu, imamo jednu pravu, s brčićima, upravo stvorenu za tebe – zasmija se pa se sagnu, dohvati granu i zamahnu na Adamova konja.

Konj se prope, ali ne sruši jahača.

- Dobar si. A sad kreni svojim putem – nasmija se Jelica. – A ti si Ivan, Jelenin brat! Sad sam se i ja sjetila. Pozdravi je. Prošla je u kočiji prije dva dana ovuda, za Mrsinj. Obećala sam joj da ćemo joj ja i Ivkuša dati tepih kad se bude udavala. Je li istina da su je Zrinski tražili za svoga sina?

- Ti si šašava! – Adam je smirio konja. – Tek joj je osam godina! A što bi plemićka kći razgovarala sa seljankom?

- E, baš si pametan! Čekaju da odraste. A ako nisi znao, ovo je Ivkuša iz Krbavice, najpoznatija tkalja u Lici i Krbavi – pokaza rukom visoku lijepu djevojku što se bila ustobočila na Adama. - Nas dvadeset tkalja, sve jedna bolja od druge radimo za nju. I nismo jeftina, znaš! A sad idi svojim putem. Štentate nas.

- Jelice, jesi pobenatala! – zacrveni se lijepa,visoka djevojka.

Jahači se udaljiše smijuljeći se. Šuma je s obje strane puta bila gušća, tu i tamo prorijeđena proplancima. Negdje u daljini se čula klepka i bleka ovaca. Ivan spazi kako se u golemoj hrastovoj krošnji igraju dvije vjeverice. Pokreti su im bili tako streloviti da mu se činilo kako jure dvije sjenke.

Na jednoj čistini ugledaše čovjeka. Sjedio je naslonivši se leđima na debeli hrast. Gledao je u blagu udolinu iz koje je dopirala dječja galama. Bio je to fra Luka Frančić iz samostana svetog Ivana ispod udbinske tvrđave. Pred njim na travi, na bijeloj raširenoj krpi bjelasao se svježi kravlji sir, nenačet okrugli kruh, podobar komad sušenog ovčjeg buta i nekoliko glavica luka.

- Hvaljen Isus, fra Luka! – Adam pozdravi i sjaha. – Kamo ste se uputili?

- Hvaljen Isus i dobro vam jutro! – sjaha i Ivan, priđe svećeniku i poljubi mu ruku.

- Vidi, vidi, kako je mali dobro odgojen! Ostalo je nešto od moje škole – nasmiješi se svećenik. – Čekam da se digne magla s Krbave pa ću malo u Podlapčec do crkve svete Marije po neke spise o ljekovitom bilju, a onda se opet vratiti ovamo. Već nekoliko dana po Mrsinju i Vrpilama sakupljam ljekovite trave za našu samostansku ljekarnu. Spavam u lovačkom dvorcu kneza Nikole. – digne se i protegne. Bio je visok, ravan kao svijeća, mršav. Krupne plave oči zračile su dobrotom.

- Čuo sam ja, fra Luka, za vašu ljekarnu. Mama mi je pričala -? – Ivan sjede pokraj raširene krpe.

- Poznati smo mi nadaleko? – svećenik ga pomilova po kosi i opet sjede. – Hajde, uzmi malo ovog Božjeg dara – pokaza mu jelo na raširenoj krpi.

- Hvala, fra Luka, rano mi je. I Adam ima u bisagama hrane za cijeli dan. – Ivan mu zavali

- A kako tvoj novi učitelj latinskog? Kako ti ide glagoljica?

- Otkad ste vi otišli, latinski me uči gospodin Mateo iz Venecije, a glagoljicu tata kad uhvati vremena. Došao mi je i novi učitelj njemačkog jezika i glazbe. Jelena uživa u glazbi i u krasopisu, ali ne voli račun. A kako vi putujete? Ne idete valjda pješice? Podlapčec baš i nije tako blizu.

- Eno mog konja dolje kod lokve.

Na sredini udoline ljeskala se voda u nevelikoj lokvi, a mršavo osamareno kljuse čupkalo je travu podalje od vode. Povremeno bi se iz lokve začuo kreket žaba. Na rubu udoline grupica dječaka stvarala je paklenu galamu natjeravajući nekakvu lopticu zakrivljenim štapovima. Odnekud je dopirao zvuk ovčje klepke

- Što to rade? – Ivan se znatiželjno zagleda u razigrane dječake.

- Krivaju se. Naganjaju prasicu u kotao.

- Kakvu prasicu?

- Hajde k njima pa vidi – nasmija se fra Luka. – I nemoj reći čiji si da se ne uplaše.

- Hajde, hajde, Ivane! – gurnu ga Adam. – Došlo je vrijeme da upoznaš kako se zabavlja puk, a možda i svoje buduće ratnike.

Ivan dade svoje uzde Adamu i zaputi se prema zaigranim dječacima. Čim se spustio do lokve, zastade i htjede nešto reći, ali mu se do nogu dokotrlja kvrgava drvena loptica ne veća od dječje šake, udari ga u čizmu i zaustavi se.

Galama naglo utihnu a dječaci se zagledaše u pridošlicu. Bilo ih je četvorica. Najmanji od njih zatrča se za kvrgavom lopticom, naglo stade pred Ivanom odmjeravajući ga od glave do pete:

-Odakle se ti stvori, nalickani? – drsko mu se zapilji u lice. Bio je za glavu niži, sitnih nemirnih očiju i kuštrave kose, a koju godinu stariji. Nemoguće iskrpljene hlače od konopljina smeđe obojena platna vezane uzicom oko pasa dosezale su mu do ispod koljena. Sive vunene čarape srolale mu se do gležanja. Na nogama mu pleteni potplati podšiveni janjećom kožom. Pleteni džemper također obojen u smeđe, poderan na laktovima, a ispod njega bijela lanena košulja.

Ivan mu ništa ne odgovori. Samo je čekao da ovaj započne tučnjavu.

- Gle, ti se spremaš za svađu! – dječak nasluti Ivanove namjere. – Ne boj se, nismo ti mi tako divlji da odmah napadamo strance…

- Tomajko, nije on stranac! – dobaci mu jedan od dječaka, mršav i ovisok. - To je Ivan kneza Karla. Eno gore njihova konjušara Adama. Vidiš da razgovara s fra Lukom – priđe im i stade između njih. - Ivane, hoćeš se igrati s nama? Hajde da te upoznam sa svojim prijateljima. Ja sam Stjepan, a ovo su Juraj i Antun ili kraće Jure i Ante – pokaza na ostalu dvojicu koja također priđoše. Bili su jednako odjeveni, samo što ostaloj trojici hlače nisu bile iskrpljene. – Čuvamo koze i ovce pa vrijeme skraćujemo igrom. Kuće su nam malo dalje, tamo prema Korenici, na samom kraju Vrpila.

- Kako vam se zove ta igra? – Ivana popusti napetost.

- To je naša pastirska zabava. Krivanje ili prasičanje. Tomajko, objasni mu, ti si najstariji.

- Što se tu ima objašnjavati! – Tomajko ispruži svoju palicu prema Ivanu. – Ovaj zakrivljeni štap je kriva. Tim zakrivljenim dijelom naganjamo ovu drvenu kvrgu, a zovemo je prasica. Jedan od igrača, nazovimo ga gonič, mora prasicu utjerati u ovu rupicu u sredini krivališta. Krivalište je igralište, bilo kakva malo ravnija ledina kao ova tu gdje smo se igrali. Rupica u sredini u koju moramo utjerati prasicu zove se maslo. A ove tri rupice sa strane desetak koraka udaljene od masla i raspoređene u krugu jednako daleko jedna od druge, to su kuće. Svaki od igrača ima svoju kuću. Koliko igrača, toliko kuća. Onaj koji naganja prasicu pokušava je na sve moguće načine utjerati u maslo, a braniči svojim palicama to ne dopuštaju i tjeraju prasicu izvan krivališta. Istovremeno moraju paziti da gonič zakrivljeni dio svoje palice ne zabode u neku od njihovih kuća. Ako mu uspije, onaj čiju je kuću osvojio mora tjerati prasicu i gonič postaje branič. Braniči moraju paziti i da ih prasica ne pogodi u nogu. Čim nekog pogodi, taj također mora postati gonič, a gonič zauzima njegovu kuću. Braniči moraju biti jako spretni: istovremeno brane maslo, svoju kuću, a čuvaju i noge jer gonič neprekidno vreba.

- Dobro, a kad završava igra? – Ivan je odmah shvatio pravila.

- Završena kad gonič uspije utjerati prasicu u maslo… Ali mora biti pravi majstor da mu to uspije- pridoda Tomajko. – Hoćeš se igrati s nama? Imamo dvije palice viška.

- Hoću, zašto ne!

Napravili su mu «kuću» i on se začas uživio u igru, ali ga je prasica vrlo brzo pogodila u nogu pa je morao postati gonič. Nikako mu nije uspijevalo da je utjera u maslo. Malo, malo pa je bila izbečena izvan krivališta, a on je uzaludno pokušavao uloviti nečiju «kuću» ili dovršiti igru s «prasicom» u središnjoj rupi.

Prasičanje je prekinuo Stjepan.

- Momci, koze su otišle daleko. A i ovce su se udaljile. Ne čujem klepku.

Zavukli su palice u obližnji glogov grm, a kvrgavu lopticu ugurali pod oveći kamen u blizini lokve.

-Gdje vas mogu naći ovih dana? – Ivanu je vrijeme prebrzo prošlo. – Ja ću navraćati tamo u lovački dvorac strica Nikole – pokaza rukom prema dvorcu što se jedva nazirao na brežuljku iznad Koreničkog polja. - Uostalom, vi ga bolje znate nego ja…

- Kako ga ne bismo znali – upade Tomajko u riječ. – Kad se organiziraju hajke, mi smo glavni. Bez nas ni jedan lov ne prolazi. Nema ni pedlja ovog područja kojeg mi ne poznajemo. Od Krbavskog do Koreničkog polja znamo svaku stopu. Imamo i špilju u koju se sklanjamo za nevremena. Pokazat ćemo ti je kad se drugi put nađemo. Ulaz joj je teško otkriti.

Dječaci se izgubiše među visokim hrastovima, a Ivan se vrati Adamu.

- Već sam te mislio zvati – reče mu Adam kad je prišao. – Ne moramo se baš žuriti, ali bolje da što prije stignemo u Mrsinj. Fra Luka, mi sad idemo – Adam pruži ruku svećeniku.

- Dobro, Adame. Pozdravi mi kneza Nikolu i kneginju Paulu. Ona je prava dobrotvorka našeg samostana. I čuvaj se. Put na koji si krenuo pun je opasnosti. Imaš li kakvu obranu?

- Ha, ha… A što će mi, fra Luka. Putovat ću samo danju, a spavati u usputnim konačištima. Imam jedino nož, ovaj jatagan, da imam čime odrezati komad mesa. Puno sam putovao i dosad me nitko nikad nije napao…

Ivan privede konje koji su nedaleko pasli.

Uzjahali su i nastavili put. Svećenik je ostao pod hrastom.

II.

MRSINJ

- Adame, na kakav ti to put ideš? Mislio sam da mene vodiš u Mrsinj k stricu i da ćeš se odmah vratiti u Komić.

-Idem kupiti nekoliko konja za ergelu. Ne znam hoću li u slovenske zemlje ili u Posavinu…

- Pa to je jako daleko! Zašto još netko ne ide s tobom?

- Nije to meni prvo kupovanje, a ni daleko putovanje..

-Uh, što bih volio ići s tobom.

- Bit će tebi dobro i u Mrsinju. Ići ćeš u lov sa stricem. Kažu da su se lisice namnožile. Jurit ćete ih po Mrsinjskoj gori i ovuda po Vrpilama. Tu ćeš još bolje upoznati ove momke s kojima si danas naganjao prasicu kod lokve. Onaj mali Tomajko živa je vatra. Kao da je đavolu iz torbe iskočio. Taj se ničeg ne boji. Znam ja i njega i Stjepana i cijelo to društvo. Često su mi priskakali u pomoć kad sam ovuda gonio konje na sajam u Modruš…

Razgovarajući tako prešli su cijele Vrpile i spustili se u Koreničko polje pa nastavili prema Mrsinju. Nisu se zadržali u Korenici, a ni puno ljudi nisu susretali. Svijet je bio zauzet jesenskim poslovima.

- Adame, Adame, je li ono Mrsinj? – Ivan pokaza na strmu klisuru kad su skretali iz Koreničkog polja ulijevo prema selu Vrelo.

Klisura je bila kao odsječena a na njenom samom rubu nazirala se veličanstvena kula, bijela, poput goleme ptice što stražari nad cijelim krajem.

- Jest, jest, to je carstvo tvoga strica Nikole. Trebat će nam malo više vremena dok se popnemo.

U Vrelu načičkanom seljačkim kućicama debelih kamenih zidova i slamnatih krovova, a okruženih voćnjacima, zaustavili su se na bogatom izvoru i napojili konje. Voda iz izvora nikud nije otjecala i stvorila je jezerce koje nikad nije presušivalo. Otuda valjda i ime selu – Vrelo.

- A kamo se narod sklanja u slučaju opasnosti? – Ivan je radoznalo promatrao kuće.

- Pobjegnu u tvrđavu pokraj koje ćemo uskoro proći- Adam mu pokaza strmi vijugavi put. – Ovaj put što se strmo penje kroz usjek, zove se Homoljački klanac. Lijevo od njega je utvrda Prozor, ili kako je narod zove – Prozorac – i tu pobjegnu i sklone stoku ako imaju vremena.

- A kud vodi taj put što vijuga kroz klanac?

- Vodi kroz Brezovo polje pa prema Vrhovinama. To je prijelaz iz Krbave u Liku. Tuda ću ja ići kad te dovedem u Mrsinj. Već ćeš ti upoznati sve te krajeve.

Napojeni konji mirno su nosili svoje jahače prema obronku s nevelikom utvrdom. Put je bio vijugav, širok, popločan, dvoja su se kola mogla razmijeniti. Brzo su stigli pred pomični most i zastali.

-Ovo ti je Prozorac – Adam je gledao u vrhove obrambenih zidova ne bi li ugledao kojeg stražara. – Ako netko želi ući u Mrsinj, mora najprije proći ovuda. Pogledaj kako se odavde vidi klanac, kao na dlanu. Ni ptica ne može proći a da je ne opaziš.

- O, Adame! – začu se snažan glas sa zidina. – Hoćeš u grad? Da ti otvorim vrata? Dođi da popijemo rakijicu!

Ivan je gledao po vrhovima zidova, ali nikog nije ugledao.

Adam se nasmija: - To je moj stari pajdaš. Ima jako grlo i oštar vid pa su ga uzeli za stražara. Nije sposoban za rat. Kad smo kupovali konje u Štajerskoj, u jednoj tučnjavi s češkim trgovcem dobio je nožem nadlakticu i otad mu je desna ruka suha. Poznaje sve putove po Lici i Krbavi, pa i dalje. Često ga trgovci uzimaju i za vodiča.

- Eheeeej, Ivelja! Navratit ću drugi put! Idem s malim gore u grad! – Adam se izderao iz petnih žila.

- Nisam ja mali – gotovo se naljuti Ivan. – Nisi ni ti puno veći od mene.

Adam se nasmija pa krenuše dalje zaobišavši debele zidove Prozorca i nastaviše strmim usponom prema visokim okomitim klisurama.

Zaustaviše se pred debelim obrambenim zidom od klesanih kamenih blokova. Po nazubljenom vrhu šetao je stražar s lukom prebačenim preko ramena. Trubom je dao znak i golema hrastova vrata uz škripu se otvoriše. Prije nego su ušli, Ivan se osvrnu na prijeđeni put od Vrela do ovih zidina. Pogled je pucao na bijeli dvorac Prozorac koji se prpošno postavio kao stražar pred ulaz u Mrsinj, na Homoljački klanac i dalje na Brezovo polje. Zastrašujuće su djelovale strme litice okrenute prema Vrelu i Korenici. Okomito su se rušile u dubinu preko dvjesto metara i s tih strana nitko nije mogao prići pa obrambeni zidovi i nisu bili podignuti, samo je visoka okrugla kula činila strmu liticu još strmijom i nepristupačnijom. Cijelu tu strana s liticom Mrsinjani zovu Vranovača. Kad su ušli kroz razjapljeni otvor vrata, Ivan ugleda golem plato prepun zelenila, okružen visokim zidovima. Plato se vrlo blago nakosio prema Krbavskom polju, gotovo neznatno, tako da se činilo da je ovaj golemi grad sagrađen na potpuno ravnom prostoru. Čitavi redovi ribizla, brajde vinove loze, nasadi šljiva i jabuka, uređen golemi vrt s kojeg su već pobrani plodovi pa su ostale gole gredice tako da Ivan nije mogao vidjeti što se u tom vrtu još uzgajalo. Okolo, uz same zidove, dostojanstveno se kočilo nekoliko stambenih objekata i crkvica s popločanim dvorištem. Dugačka konjušnica, staje, štagljevi za sijeno i oružarnica stisli su se tik uza zidove odmah do glavnog ulaza. Golemi okrugli bunar punio se kišnicom s krovova glavne kule i okolnih zgrada. Bio je tako velik da je cijeli grad mogao biti opkoljen i po godinu dana a da zalihe vode ne bi nestale. Zalihe hrane nikada nisu bile upitne jer je u stajama bilo dosta stoke koja se u mirna vremena napasala po okolnim obroncima, ali se redovito sagonjala u staje. U štagljevima je bilo dovoljno sijena i ljeti i zimi i nije bilo problema s prehranom stoke.

- Adame, meni je moj Komić ljepši, ali je ovdje puno prostranije. Ima prostora za igru koliko ti srce želi. I ovdje je sve ravno, samo se moraš namučiti dok se popneš dovde.

Dotrčala su dvojica slugu i prihvatila im konje. Ivan sa sedla skinu torbu s lješnjacima, a Adam bisage s hranom za put te se uputiše prema najljepšoj zgradi.

Pred njih istrča neobično uredna smeđokosa djevojčica krupnih zelenih očiju. Bila je tako lijepa da je nalikovala anđelima s crkvenih fresaka talijanskih majstora.

- Ivane, jesi mi što donio? – baci mu se oko vrata i skoro ga obori na zemlju.

- Uh, baš si šašava! – Ivan se jedva zadrža na nogama i zagrli je. – Znaš da ja svojoj sekici uvijek nešto donesem kad nekud idem. Evo ti lješnjaka. To ti šalje tkalja Ivkuša iz Krbavice…

-Oh, baš ti hvala. To je ona što mi je obećala satkati… Ma nije važno! – pograbi torbu s lješnjacima i odjuri kroz nasade ribizla u voćnjak.

*

Sluga u sjajnoj odori s oznakama NGM na rukavima dočeka ih pred vratima.

-Dobro ti jutro, Adame! – lagano se nakloni. –Gospodar Nikola te čeka u salonu.

- Kako si, Jakove? – Adam mu pruži ruku.

- Nikad bolje – nasmiješi se sluga. Gusta sijeda kosa stršila mu je ispod samtne kape na kojoj su također bili inicijali NGM. Ispod niskog čela i čupavih obrva veselo su gledale zelene oči. Jakov je, prema Ivanovu sudu, mogao imati oko pedeset godina, ali su mu pokreti bili brzi kao u mladića. – Ivane, sinko, idi ti tamo u vrt za Jelenom i gospođom Paulom. Pokazat će ti malog medu što su ga lovci nedavno donijeli. Eno ga u kolibici posebno za njega napravljenoj. A mi ćemo, Adame, u salon.

Ivan odjuri prema ženskim glasovima u vrtu, a Adam se za Jakovom uputi u salon. Sluga ga ostavi pred ukrašenim poluotvorenim vratima i ode za svojim poslom.

Za dugim hrastovim stolom izrezbarenih nogu u obliku medvjeđih šapa i gornje glatke plohe prepune intarzija koje su predstavljale krbavske gradove Mrsinj, Komić, Podlapčec, Bunić, Prozorac i Farkašić, sjedio je starčić potpuno ćelav, dugih sijedih brkova i nešto pisao. Svilena razdrljena plava košulja otkrivala je dlakava prsa. Dlake začudo, nisu bile sijede. Bijelo guščje pero klizilo je po listu pergamenta i ostavljalo iza sebe trag od neobično urednih glagoljskih slova. Poslije svakog pažljivo napisanog slova starac je odmicao pogled, iskrivljivao vrat i s ljubavlju promatrao ono što je napisao. Toliko se unio u svoj posao da nije ni osjetio dolazak pridošlice.

Adam je stajao na vratima i čekao da ga domaćin primijeti.

Tek kad je jedna strana lista bila ispisana do kraja i posuta finim sitnim prahom, starac je pogledao prema vratima.:

-Adame, hoćeš da ti pročitam jednu basnu. Već sam ih napisao desetak. U ovoj sam opisao kako strane životinje napadaju Krbavu i hoće silom prodrijeti u plodno polje gdje za njih ima obilje hrane. Sve sami gladni šakali kakvih kod nas nikad nije bilo, a predvodi ih mlad i samouvjeren ljepotan pun samopouzdanja. A plješevički medo je okupio sve naše divlje zvijeri i ptice, rasporedio ih po Vrpilama i tako iznenadio vjerolomne šakale da su se od silnog straha razbježali podvijenih repova…

- Hvala, gospodine Nikola, ne bih. Radije bih razgovarao o konju kojeg ste htjeli kupiti.

-Eh, uvijek se obraćam krivim ljudima. Izgleda da samo među popovima i djecom mogu naći ljubitelje lijepe pisane riječi. No, dobro. Dođi sjedni.

Adam priđe i sjedne nasuprot starčiću koji je osušeni pergament uložio u mapu od teleće kože:

-Kad budeš Karlu kupovao konje, i meni ćeš odabrati ne jednog nego dva teška posavca. Evo ti kesa s novcima – otvori ladicu ispred sebe i već pripremljeni novac gurnu prema Adamu. – Dobro je sakrij. Opasna su vremena… A evo ti i jedno pismo za nadzornika tiskare u Kosinju. Neće ti biti teško tamo navratiti jer ti je to usput. Samo mu predaj i uruči pozdrave od mene. I još nešto – dodade - Ovo ćeš pismo odnijeti glavaru samostana svetoga Mikule na Gvozdu, to će ti biti usput, a ovo ćeš predati Barbari Slunjskoj, prijateljici moje Paule, gospodarici Slunja. To su neki Paulini recepti o pripremanju divljači na mrsinjski način.

- Bez brige. Nije mi prvi put da putujem s velikim svotama. Ako ne nađem u Posavini, otići ću u slovenske zemlje. Čuo sam da u Štajerskoj ima snažnih pastuha. Vele da su izdržljiviji od naših posavaca. A u Kosinj ću navratiti ja mislim još večeras. Pismo će biti uručeno, budite bez brige. Baš mi je milo što ću navratiti pavlinima. Poznajem glavara pavlinskog samostana i njemu će bit drago da se opet sretnemo. Gospodine grofe…

- Ja nisam grof, ali neka ti bude..

- Dobro, oprostite. Ja mislim da bi se Gvozd trebao zvati Kapela, po lijepoj samostanskoj kapelici I Slunj mi je usput. Imate li još kakvo pismo za Cetin ili Ribnik? – nasmija se Adam spremajući pisma u njedra.

- To je sve, moj Adame. Ja znam da ćeš ti to sve obaviti bez problema, ali opreza nikad dosta. Šume su pune razbojnika, a može te zadesiti i tursko zlo. Posebno pripazi kad budeš prelazio Gvozd ili kako ti kažeš Kapelu. Namnožilo se podosta razbojnika. Nedavno su mi moji ljudi dojavili da je neki turski mladac željan ratne slave, neki paša Hasan uz blagoslov svog nadređenog, nevjernika Jakuba, krenuo s jakom vojskom prema Posavini. Ne daj Bog da naletiš na tog nekrsta. Primirje koje je naš pokojni kralj Matijaš sklopio sa sultanom Bajazidom isteklo je pa su sad pojedine paše digle glavu, osilile se. Čujem da je u Bosni bila nerodica. Boje se gladi. Sve će češće nasrtati na naše posjede. Ja uvijek imam u pripremi jaku četu momaka…

-Ja ništa nisam čuo! – iznenadi se Adam. Uze kesu sa zlatnicima i spremi je u njedra. Usput ću novac zašiti u pancirnu košulju koju skidam i stavljam pod glavu samo kad spavam pod sigurnim krovom – lupi se dlanom po prsima. – Znači, dva snažna teška vučna konja i deset za kneza Karla. Mislim da ću ih sam moći dotjerati. A možda usput unajmim pomoćnika. Ja sad idem. Dobro da ste mi rekli za tursku opasnost. – Adam ustade, nakloni se i napusti starog Nikolu Gusića, mrsinjskog gospodara. Prije nego je uzjahao, opipao je za pojasom jatagan, krivi turski nož što ga je kupio od debelog Mustafe kad je prije nekoliko godina trgovao svilom u Komiću.

III

SKELEDŽIJA

Te maglovite večeri grupica konjanika u neobičnim odorama zaustavila se nedaleko od malog sela na desnoj obali Kupe blizu Letovanića.

Skeledžija je drijemao, a uz njega se igrao petogodišnji dječak.

-Japa, japa, zbudi se! – dječak je prstićima otvarao stisnute kapke pospančeve. – Neki človeki jašeju!

Skeledžija naglo skoči:

- Bedak mali! Ne veli se človeki. A gde su ti tvoji konjaniki?

- Pogleč tam! - dječak pokaza prema tužnim vrbama što su se poredale poput žalosnih žena u sprovodu. – Pogleč! Ideju k nami!

Skeledžija se uozbilji.

Desetak šutljivih jahača na vitkim konjima osedlanih sedlima kakva skeledžija još nije vidio.

«To su ratni vojni konji!», sinu mu. «Ovi nisu ni Nijemci, ni Ugari ni Česi. A bogme nisu ni frankopanski jahači, njih viđam svakodnevno.»

Brzo su dokasali do skele..

- Majstore - obrati mu se predvodnik, vižljast, crne masne kose i crnih spuštenih

brkova koji su mu padali gotovo do prsa – bi li nas prevezao preko vode?

-Zašto ne! To mi je posao.

- Ima nas više – okrene se prema svojim ortacima i namignu.

-Vidim. Na skelu mogu petorica s konjima. Po ostale ću se vratiti.

-Ima nas puno više! – naglo izvuče kratko koplje ispod pokrivača na sedlu i zamahnu.

Skeledžija se naglavce baci u Kupu i nestade ispod skele. Koplje zviznu i zabi se u stup podrhtavajući.

-Japa, Japa! – dječak stade vrištati.

-Budalo! – izdera se jedan od jahača, pograbi dječaka i stavi ga na sedlo iza leđa brkatog kopljanika. – Čuvaj maloga. Od sada ćeš jahati zadnji. Dogodi li se što djetetu, glava će ti osvanuti na cazinskoj kapiji.

-Japa, Japa! - dječak je i dalje zapomagao.

-Brkati odnekud ispod sedla izvuče nekakvu šarenu slasticu i ugura je dječaku u ruke: - Ne boj se. Dat će tebi daidža još, a nabavit će ti i malog konja! – ugura mu još jednu slasticu u ruke. – Uzmi i ovu. Vidiš kako je slatka.

Mali je još neko vrijeme cmizdrio, zvao «japu» i nakraju prestao. Grickao je slasticu i jecao. Tako nešto slatko u životu nije okusio. Kad je vidio da mu neznanci neće nauditi, okuražio se:

-Zakaj si ti hitil ščapa japi?

- To smo se mi igrali.

-A buš ga meni dal.

-Jašta, bolan. Još ću ti ljepši štap napraviti – brkonja se udobrovolji kad je vidio da se mali više ne boji i ne dere se.

-A zakaj je japa skočil v Kupu?

-To smo se mi igrali skrivača.

Dok je brkati razgovarao s dječakom, jahači su zavirivali ispod skele, mačevima ubadali između debelih dasaka, zagledali se prema obalama, no bez uspjeha.

Skledžija se roneći spustio nizvodno, pritajio se pod rakitom i osluškivao. Čuo je samo zveket orme i nejasan žamor.

«Turki! Kaj bum zdaj? Dečeca su mi fkrali! Jezuš dragi, kaj da delam? Buju prešli prek Kupe i zažgali celo selo!»

Duboko je udahnuo i zaronio. Preronio je rijeku i oprezno dobauljao do stupa za koji je bilo pričvršćeno uže što je spajalo obje obale i pomoću vodilice držalo skelu da ne otpluta nizvodno. Noć se već bila dobrano spustila. Žurno se uzverao uz stup, prerezao uže i još žurnije spuznuo na zemlju. Uže je pljesnulo u vodu. Primijetio je sjenu skele kako se polako odvaja od obale i klizi nizvodno. Kad je već odmakla, začuo je dreku i konjski topot. Nije vidio što su uradili. Najvjerojatnije će dostići skelu, privezati je konopcem i dovući natrag. Netko će od njih ostati stražariti. Odmah je pojurio u selo da digne uzbunu

Konjanici su zaista bili Turci. Njih desetak, koliko toliko obučenih «na kaurski», predstavljali su kap u moru sile koja se valjala iza njih.

Glavnina od oko deset tisuća akindžija kretala se dolinom Une tamo negdje od Bihaća, prošla između Cazina i Krupe, prošla pokraj Dvora do Kostajnice i zaokrenula prema sjeveru na područje hrvatskih velikaša. Golema masa ljudi i konja gmizala je samo noću poput opake šarene zmije. Jaka prethodnica ispitivala je teren i kad bi se uvjerila da nema hrvatskih vojnika, dojavljivala je glavnini kojim se putem najsigurnije može ići. Ispred prethodnice teren je čistilo desetak neustrašivih izviđača. Kuda bi oni prošli, nitko živ nije smio ostati. I kad bi bili sigurni da ljudskog stvora na njihovu putu nema, obavještavali bi prethodnicu, javljali kakvo je stanje i vraćali se opet da nastave ispitivati teren.

Dok je skeledžija jurio prema selu, Turci su uspjeli zaustaviti skelu, svezali je dugim konopcem i pomoću konja doteglili natrag do stupa i pričvrstili. Dvojica su odgalopirali natrag k prethodnici, a ostali su čekali kod skele.

Mjesečina je obasjavala čitav kraj. Kupa se ljeskala i potiho žuborila kao da se ništa nije dogodilo. Tu i tamo bi se začula kakva noćna ptica ili bi iskočila poneka riba, da li progonjena od druge ribe ili se izbacivala za svjetlećim komarcem

Skeledžija je dojurio do kuće u kojoj je stanovao, probudio ženu i sve joj rekao. Jedva ju je uspio smiriti kad jeo je objasnio da će vratiti dijete pa makar morao ići i na kraj svijeta. Naredio joj je da pokupi sve što imaju vrijedno i da napusti selo zajedno s ostalim mještanima, zatim otišao do seoskog starješine, pozvao ga napolje i potiho mu priopćio što mu se dogodilo. Čovjek je shvatio opasnost, zahvalio mu se, rekao mu neka ide za svojim djetetom, a on zna što mu je dalje raditi. Skeledžijina žena je poslušala muža i zajedno s ostalima napustila selo ponijevši ono malo sirotinje što je imala, no on nije znao kolika se snaga krije u toj ženi i što je sve u stanju poduzeti kad joj se nanese nepravda. Čvrsto je odlučila da sama potraži svoje dijete bojeći se da će joj muž zbog svoje naprasite ćudi prije ili kasnije nastradati. Ono malo stvari što je ponijela ostavila je susjedi u zbjegu da joj pričuva, uzela sjekiru, sakrila je ispod haljetka i vratila se u selo. Vjerovala je da će zlotvori doći u pljačku

Dvojica Turaka nisu htjela ići u pljačku. Odmaknuli su se podalje od skele. Prošavši kroz visoku travu i grmlje, našli su se na nevelikoj livadi s golemim hrastom, sputali konje pustivši ih da pasu te zalegli u sjenu hrastove krošnje. Iz bisaga su izvadili zamotuljke od bijelih krpa, rasprostrli ih po travi i polako počeli jesti kao težaci kad ogladne poslije teškog posla. Potiho su razgovarali.

Skeledžija je primijetio da je skela dovučena i pričvršćena, ali nije vidio je li netko uz nju. Opet je preronio Kupu, izronio kod one iste rakite i oprezno se izvukao na obalu. Najprije je osluškivao pa kad ništa sumnjivo nije čuo, dopuzao je do skele. Opazio je šutljivu grupicu kako sjedi podalje od skele i dvojicu kako se polako udaljuju od šutljive grupe prema nešto udaljenijem hrastu. Odlučio je poći za tom dvojicom. Nije mu bilo jasno zašto su se odvojili, a na kraju krajeva nije ga bilo ni briga za to. Vjerojatno imaju nešto posebno za jesti pa to ne žele podijeliti s drugima Nečujno, poput duha, pazeći da se ni vlat trave ne pomakne, dobauljao je blizu hrastove krošnje. Premda su potiho razgovarali, čuo je svaku riječ. Govorili su nekom čudnom mješavinom riječi koje su nalikovale skeledžijinom jeziku, a opet nisu bile iz njegovog jezika.

- Što misliš Zaime, je li se kaurin utopio? – začuo se promukli glas iz tame i zakašljao se. Valjda mu je nešto od hrane zastalo u grlu.

- Bit će da jeste – odvrati mu hrapav glas. - Onako dugo u voda ni jedan čovek ne mere da bidne a da ne uvati vazduh. Crko je nevernik.

- A što misliš, Zaime – opet se zakašlja promukli glas - ako nas sad prisluškuje?

-Ajde, more, ne budali! On je već negde u Sisak, i plovi dalje leđno

- Hvala Alahu ako je tako.

- Je li, bre, Seide, šta tebe natera da ostaviš kuća i deca i da ideš s nama da ratuješ.

- Glad, moj Zaime, glad. Slabo rodilo ove godine, od raje se nije moglo baš puno toga izvući, a djecu treba prehraniti. A kako to da se ti iz daleke Maćedonije nađe među nama Bošnjacima?

- He, he. Ne drži me mesto. Juruk. Upozno efendi Hasan-paša kad slučajno bio u Bitola. Došo za njim u Bosna i evo me tu. Efendi Hasan pravi gazija. Namesnik bosanski, efendi Jakub veruje da će da bidne veliki ratnik. Dao aferim za ovaj pohod na kaurske zemlje. Koliki plen si …

- Dosta sam uhvatio, hvala Alahu, a bit će ga još. I ova poslastica što si je jeo iz tog je plijena. Ima je još, to ćemo ostaviti za poslije, ali ne govori drugima. Pet sam tovarnih konja poveo. Vodi ih Muradib, seoska fukara. Morat ću mu nešto za to dati, mada on neće. Veli da je za njega velika nagrada to što sam ga poveo…

Konji su osjetili da je u blizini nepoznat netko i počeli frktati. Oba su Turčina skočila trgnuvši iza pojasa handžare. Skeledžija se sljubio sa zemljom. Pokraj konja prhnu velika crna ptica i oni se počeše primicati gospodarima. Turci opet sjedoše, a skeledžija obrisa hladan znoj i odahnu.

- Možda je to ipak kaurin – opet započe promukli glas.

- Ajde, ne budali.

- Čuj, Zaime, zašto ti u bisagama nosiš tefter i plajvaz. Meni se čini da ti nisi juruk i da nisi…

-He, he… ja beležim krajevi kroz koje Hasan paša prolazi u nevernički zemlja. I pravim mapa: reka, doloina, drum, ćuprija i tako to…

- Iz Stambola si?

-He he, ako tako misliš, neka ti bidne. Šve što napravim ide u ruke veliki vezir…

-Onda se to tamo proučava, je li?

-Tako je.

- Koliko ćemo još čekati naše izvidnike.

- A šta ti se žuri. Doći će kad dođu Brko će da preda dete među roblje..

Skeledžija zadrhta od bijesa, ali se suspregnu da ne skoči iz tame na dvojicu brbljavaca. Odluči da će pričekati dok se dvojica izvidnika ne vrate pa će se njihovim tragom privući do glavnine, a onda vrebati zgodu da se umiješa među roblje i otme svog sinčića.

- Ja ne bih otimao djecu – promukli ga prekinu. – Stvaraju samo nevolje, a moraš ih posebno paziti i hraniti, zbog njih se zaustavljati. Usporavaju nas.

- To nije tvoja briga. Od ta deca kad se obavi selekcija, će da bidnu najbolji akin i najučeniji ćata..

- A što ti je to selekcija?

- E moj ćustuk. Drži se ti samo svoja kuruza i šenica i nagrabi šta više. Možda ti se posreći i kakav kaurski zlatan dukat ili nakit. I čuvaj ta luda glava…

-Ne boj se ti za me, Zaime. Devet života ja imam. Što misliš, bolan, zašto me izabralo za izvidnika? Poznajem Bosnu i ove krajeve uz granicu kao svoj džep. Uh, što će biti plijena kad upadnemo dublje u ovaj bogati kraj. Nema ćesarske vojske, slabo branjeno, a selo bogatije od bogatijeg. Kad se vratim, ako svevišnji dadne, bit ću bogatiji za desetke duluma najziratnije zemlje.

Skeledžija ih više nije slušao. Povukao se nečujno kao što se i prišuljao i pažljivo se otputio niz Kupu, za dvojicom izvidnika koji su otišli izvijestiti prethodnicu gdje je skela. Dobro je pazio da ga ne primijete kad se budu vraćali.

S druge strane Kupe cijelo se selo u najvećoj tišini povlačilo prema udaljenim šumovitim brdima. Sve što se moglo ponijeti, a imalo je kakvu takvu vrijednost, pokupljeno je iz kuća. Ubrzo su kuće ostale prazne. Stoka je ostala jer bi svojim glasanjem otkrila kuda se nesretni ljudi kreću. Ostalo je samo nekoliko tvrdokornih staraca koji nisu željeli ostaviti svoje domove uz izgovor da su se ionako već naživjeli i da pogani Turci od njih ne mogu imati nikakve koristi. A ako ih skrate za glavu, tako je valjda sudbina odredila.

Dvojica iz hrastove sjene zašutjela su. Valjda im se više nije dalo razgovarati punih želudaca. Svaki je zamotao ono što je ostalo od objeda u bijelu krpu i spremio u bisage. Oprezno su došli do konja, prebacili bisage preko konjskih leđa i poveli ih za sobom prema skeli pridruživši se onima što su čekali. Iz daljine se čuo topot kopita. To su se ona dvojica vraćala.

I skeledžija je začuo topot. Sklonio se u sjenu prvog drveta koje mu se našlo na putu, priljubio se uz deblo i napeto iščekivao.

Dvojica izvidnika protutnjila su kraj njega. Koliko je mogao razabrati, iza brkatog Turčin nije bilo dječaka. Znači da ga je predao nekome zaduženom za roblje. Ispred njega je jahao debeo jahač u odjeći grčkog trgovca.

Skeledžija je pričekao da prođu, a onda je krenuo prema glavnini vojske u nadi da će iz prikrajka otkriti gdje mu se nalazi dijete.

IV

LOVAČKI DVORAC

Na nevelikoj glavicu nasuprot seljačkim straćarama sela Vrpile jedva se nazirao lovački dvorac Nikole Gusića Mrsinjskog. Donjim dijelom podignut na tvrdim kamenim temeljima, a gornjim dijelom sazdan od čvrstih hrastovih greda, služio je brojnim lovcima u vrijeme velikih lovova i kao sastajalište i kao odmorište. S njegove terase pucao je pogled na cijeli karavanski put tamo od Korenice pa do blizu staze za Krbavicu.

Nikola Gusić, gospodar Mrsinja, već je dugo pripremao veliki lov. Namnožile se lisice, jazavci i divlje svinje i trebalo je sve to svesti na normalu. Obavijestio je sve značajnije krbavske plemiće o svojoj namjeri i odredio vrijeme – krajem rujna. Svi će se sastati u njegovu lovačkom dvorcu. Bit će dovoljno hajkača da istjeraju svaku zvjerku. Samo da vrijeme posluži.

Nekoliko dana nakon što je otpravio Adama Butkovića po konje u Posavinu, odlučio je obići svoju lovačku rezidenciju na Vrpilama. Naredio je slugama da pripreme kočiju pa će on i kneginja Paula povesti Ivana i Jelenu neka se igraju po šumovitim brežuljcima i proplancima.

- Striče Nikola, mogu li ja sjesti gore do Jakova – Ivan je zamolio mrsinjskog gospodara da mu dopusti sjediti do kočijaša kad su polazili na put.

- Sjedni gdje hoćeš i osjećaj se kao kod kuće. Dobro omotaj koljena pokrivačem jer je jutros hladno. Jelena, Paula i ja bogme ćemo u kočiju i dobro se utopliti, a ti se gore smrzavaj kad baš hoćeš.

-Baš bih voljela da ti nos procuri! – Jelena ga pecnu, uskoči u kočiju i stisnu se do strine koja se već bila udobno smjestila.

Kad se Ivan ugurao do Jakova koji je već sjedio s bičem u ruci, stari Nikola je sjeo nasuprot Pauli i Jeleni i naredio da se krene. Otvorila su se glavna mrsinjska vrata, Jakov se osvrnuo da vidi je li sve kako treba, trznuo uzdama i konji su zakasali.

Čim su se vrata za njima zatvorila, kočija je skrenula s glavne ceste.

-Jakove, kuda to mi sad idemo. Adam i ja nismo ovuda došli – začudi se Ivan.

- Idemo preko Krbavice, bliže je.

Kočija je treskala po ne baš ravnom putu niz mrsinjske strmine i krivine i dokotrljala se do pitome doline.

- Strina, strina – začuo se Jelenin glasić iz kočije – gdje smo mi sad. – Bože dragi, što je lijepa ova dolina.

-To je Krbavica, dušo strinina. O, pa da, ti još nisi bila u ovom kraju. Gle kako se rumeni preostalo lišće na drveću! Još ga jesen nije otpuhala.

- Ja bih malo izišla, strina. Hoćemo li, striče Nikola.

- Hoćemo, hoćemo, mala vjeverice – nasmiješi se stari knez Nikola.

Kočija se zaustavila pokraj ograđenog izvora neobično bistre vode. Voda se prelijevala preko niskog zida i otjecala duž polja gubeći se ispod mrgodne stijene na drugom kraju doline

Ivan je prvi sišao i protegnuo se. Jakov je ostao na kočiju uređujući pokrivače koje je Ivan zgužvao. I stari Nikola sa suprugom Paulom i malom Jelenom našao se na svježem zraku.

-Ovo je izvor najbolje vode u cijelom krbavskom kraju. Ne presušuje ni za najtoplijih ljetnih dana. Naši stari su pričali da nije nikada ni presušio otkad se pamti – objašnjavao je knez Ivanu i Jeleni. – Ovdje ćemo se malo odmoriti od lošeg puta, nešto pojesti pa nastaviti do Vrpila i mog dvorca. Jakove, raspremi stolić i daj nam da se malo okrijepimo.

Jakov je najprije ispregnuo konje, privezao ih za kočiju i nataknuo im zobnice pune žita, zatim s kočije skinuo veliku kožnu torbu s hranom i priručni preklopni stolić. Prekrio je stolić čistim bijelim stolnjakom i otvorio torbu.

- Pusti, Jakove, ja ću – kneginja Paula je pažljivo vadila iz torbe hranu koju su ponijeli za put.

Ivan i Jelena su raširenih očiju promatrali dolinu. Polje izduženo i ravno kao dlan, stiješnjeno među strmim obroncima Mrsinjske gore. Sredinom žubori bistri potok. Uz rubove polje načičkale se seljačke kuće a oko njih voćnjaci, uglavnom šljivici. Kuće kao da su nabacane bez nekog reda, po pet šest u grupi, pa prazan prostor pa opet grupica i tako oko cijelog polja. Svakoj grupici vodi put omeđen živicom. Blizu mjesta gdje se potok gubi ispod velike stijene stršio je toranj skromne crkvice. Oko nje neobično širok i prazan prostor s nekoliko visokih borova i lipa širokih krošanja. Mjesto kao stvoreno za okupljanje velikog broja vjernika.

- Jakove, gdje dođe tvoja kuća? – opita ga gospođa Paula dok je postavljala stolić da djeca nešto na brzinu pojedu. – Ti si rođen u ovom selu.

- Ja sam odavno otišao i više nikoga od mojih nema u ovom selu. Kuća je odavno srušena, a ono zemlje što imam dao sam u napolicu rodbini. Kuće su im tamo kode crkve. Kad god uhvatim vremena, spustim se ovamo i uživam u ljepotama – govorio je Jakov dok je konjima protresao zobnice, pa onda sjeo za stolić prekriživši noge.

Dok su sjedili za stolićem i jeli, prošla je grupica djevojaka pjevajući.

-Eno Ivkuše! – viknu Ivan. – To je ona što ti je dala lješnjaka. – Hej, cure, kamo će te! – viknu za njima.

- Gle malog Karlovića! – nasmije se Ivkuša a sve cure zastadoše i priđoše smjerno pozdravljajući gospodara i gospodaricu Mrsinja. –Idemo, mladiću, brati drenjine pa ćemo praviti pekmez. Ako se zaželiš, znaš gdje se može kupiti. A gdje ti je Adam?

- A la, on je već negdje u Slavoniji. Sigurno vodi čitavo krdo konja mome tati u Komić. Priđite malo i sjednite, ima jela za sve – ponudi ih Ivan, a kneginja Paula se nasmiješi i klimne im:

-Dođite, cure, sjednite.

Hvala! Žurimo na Vrpile gdje još nismo sve pobrale. Ponijele smo mi dosta hrane – Ivkuša se nakloni i dade znak curama da krenu.

Kad su odmakle, kneginja će: - Ovo je najpoznatija tkalja u cijeloj Krbavi.

-Znam – reče Ivan.

- Tamo blizu crkve ima nisku dugačku kuću u kojoj je desetak tkalačkih razboja i isto toliko žena koje danonoćno tkaju. Kažu da ih dobro plaća, a bogme i može jer je obogatila prodajući platno i ćilime – nadoda Jakov.

- Pa što će joj drenjine? – začudi se Jelena.

-To joj dođe kao izlet u prirodu nakon mučnih sati provedenih u tkanju i to u prašnjavim prostorima. Ovo su neke od njezinih tkalja. To im je kao nagrada zato što su marljivo tkale preko tjedna – nastavi objašnjavati Jakov.

Jeli su bez žurbe, s uživanjem. Kad je bilo gotovo, Jakov je sve spremio u kožnatu torbu i vratio je gore na kočiju zajedno sa stolićem.

Konji su opet bili upregnuti i kočija je polako krenula truckajući. Ivkuša je sa svojim curama već bila odmakla, skrenula s ceste i prečacima se uspinjala prema Vrpilama.

Na izlazu iz polja, kad su se bili dovezli na rub gdje prestaje strmina, još su jedno zastali. Ivan i Jelena su promatrali pitomu dolinu koja ih se toliko dojmila.

-Striče Nikola, a gdje se ovi ljudi sklanjaju kad zaprijeti opasnost od kakve vojske? – zapita Ivan.

- Nigdje. Mrsinj je daleko…

- Pobjegnu u špilje kojih ima dosta u okolini po ovim strminama. – doda Jakov. – Jedina je nevolja što moraju ostaviti sve što imaju u kućama pa se to lako opljačka. Ima špilja i na Vrpilama. Ako budem imao vremena, pokazat ću ti jednu zaista posebnu.

Idemo, djeco, čeka me dosta posla u lovačkom dvorcu – požuri ih kneginja Paula.

Kočija se ubrzo našla na širokom putu kojim je Ivan već prolazio zajedno s Adamom. Ostavili su iza sebe uski neravni put za Krbavicu i tko ne poznaje dobro taj kraj, nikad ne bi pomislio da tako loš put vodi u bajkovitu dolinu Krbavice.

Konji su lagano kaskali, a Ivan se radoznalo okretao oko sebe ne bi li ugledao što zanimljivo. U daljini se čula pjesma Ivkušinih beračica i smijeh. Već su stigle pa beru drenjine i lješnjake. Vjerojatno su naišle na kakvog berača i zbijaju šale. Nadao se da će ugledati dječake s kojima se upoznao u čudnoj igri, ali se nije čula njihova dreka, ni klepke na ovcama.

- Jakove, poznaš li ti Tomajka? – upita Ivan nakon duge šutnje.

- Kojeg Tomajka? Ima ih više…

-Onog dječaka što ovuda čuva koze i ovce. S njim su još Antun, Stjepan…

- A tog Tomajka. Kako ne. To je sin udovice Križićke. Otac mu je poginuo kod Modruša kad je branio Bernardinov grad od poveće grupe Turaka što su iznenada navalili. Teška je to sirotinja, moj Ivane, ali poštena. Mali je pravi vražićak. Čuva tuđe ovce i koze i tako priskrbi nešto materi i sebi. Kuća im je tu naprijed. Prepoznat ćeš je po strmom dvorištu ograđenom kamenim zidom. Maloga je netko naučio čitati i pisati pa je na vratima nacrtao veliko plavo glagoljsko slovo T.

-A tko ga je naučio čitati?

- Vjerojatno fra Luka koji često ovdje boravi berući ljekovite trave i družeći se s djecom. Začas uoči tko je od djece bistriji pa ga nauči osnovama pismenosti…

-Jakove, tko uči drugu djecu čitanju i pisanju.

- Nitko. Što će seljačkoj djeci to, i ne samo djeci. Samo bi gubili vrijeme, a koristi nikakve od toga. To je za visoku gospodu i popove.

- Znači da po selima nitko ne zna čitati.

- Pa kažem ti da im to ne treba. Luksuz, gospodske igrarije.

-Hm – Ivan klimnu glavom. – Hm. Ja nekako mislim da ti nisi u pravu.. Hej, eno lovačkog dvorca moga strica!

Pred njima, s desne strane, na strmoj krševitoj glavici bez ijednog stabla stajao je drveni dvorac na kamenim temeljima. Do njega je vijugao poširok put usječen u stijene.

- Sad ćemo proći kroz selo a onda ćemo skrenuti prema dvorcu – reče mu Jakov i pucnu bičem. Konji, koji su bili usporili, sada opet zakasaše.

Daleko iza njih ostala je pjesma Ivkušinih beračica.

Prošli su kroz selo i pokraj kuće s velikim plavim glagolskim slovom T. Sve su kuće bile s lijeve strane puta, a s desne se pružala široka i duga udolina puna bleke ovaca i meketa koza. Čula se i dječja galama. Ivan je pokušavao odgonetnuti odakle dopiru glasovi, ali nije nikoga vidio.

- U toj udolini ispod jedne ovisoke stijene krije se ulaz u veliku špilju. – Jakov je prekinuo šutnju. - Mora se ulaziti potrbuške. Lako se sakrije granjem i onaj tko ne poznaje ovaj kraj teško ga može pronaći. Tu seljaci iz Vrpila svi pobjegnu kad dođe iznenadna opasnost. Kažu da ima izlaz negdje blizu Koreničkog polja, ali ja u to ne vjerujem.

Kod jednog golemog hrasta prepunog prezrelih žirova skrenuli su na put prema lovačkom dvorcu. Sustigli su konjanika u sjajnoj odori, očito plemića. Konjanik je stao, sklonio se u stranu i kad je spazio grb na vratima kočije, mahnuo je rukom Jakovu da se zaustavi.

- Moje duboko poštovanje – pozdravi neznanac Nikolu Mrsinjskog kad je promolio glavu kroz poluotvorena vrata. – Šalje me njegova svjetlost, ban hrvatski, slavonski i dalmatinski da nešto s vama utvrdim. Jeste li voljni utrošiti malo vremena na moju malenkost. Ja sam Kolonfy Ferenc, banov izaslanik.

- Nema problema, mladiću- odgovori mu mrsinjski gospodar- Samo produžite gore u dvorac. Slobodno se raskomotite i odmorite, a mi ćemo za vama brzo stići.

Konjanik je podbo konja i u galopu se udaljio prema dvorcu. Kočija je nastavila s truckanjem.

- Ovo mora da je nešto važno- promrmlja Jakov i pucnu bičem.

Brzo su stigli pred dvorac. Kneginja Paula i Jelena odmah su se izgubile iza velikih vrata, Ivan je skočio sa svog sjedala i protegnuo se, a Nikola Mrsinjski je polako izišao iz kočije i zovnuo stranca koji je čekao pred vratima držeći konja za uzde.

-Jakove, pomogni čovjeku da odvede konja u konjušnicu. Sad ćemo vidjeti kakvim poslom dolazi na moje imanje. Da nije opet kakva sudska odluka zbog svađe s Farkašićanima.

-Mladiću, Franc se zoveš, ako sam dobro zapamtio – viknu došljaku – pusti Jakovu konja, a mi idemo unutra.

-Ferenc, vaša visosti, Ferenc – nasmijehnu se plemić.

- Dbro, dobro, mladiću. Lapsus lingve – promrsi mrsinjski gospodar.

Obojica se uputiše u dvorac, a Jakov priveza strančeva konja za kočiju, otvori velika vrata na zidom ograđenom skučenom dvorištu i uveze kočiju u štagalj, ispregnu konje, pusti ih iz štaglja da uđu u staju na kojoj je netko prije otvorio vrata i priđu jaslama punim svježe trave. Netko ju je već prije već bio položio. Strančeva konja je rasedlao i pustio ga da priđe jaslama. Ivana to sve skupa nije zanimalo. Otišao je za stricem., a Jakov je ostao u štaglju.

Nikola Mrsinjski uveo je gosta u veliku sobu prepunu lovačkih trofeja što su visjeli po zidovima. U kaminu je pucketala vatra, a na stolu je bila boca nekakvog žućkastog pića. Posluga je nečujna i nevidljiva dotjerala sobu i napravila ugodnu atmosferu.

- Kneže, počet ću odmah – započe banov izaslanik i gutnu iz čašice. -Uh, što je dobra ova medovina, dušu liječi! Vi ste vjerojatno čuli da su Turci provalili u Posavinu i da idu prema Turopolju…

- To znam, samo ne znam kakvim snagama raspolažu.

- Ne znamo ni mi, ali će nas izvijestiti posavski i turopoljski plemići. Svijetli ban pretpostavlja da će se nakon pohoda vraćati ovuda. Mene je poslao da izvidim teren od Modruša do Udbine i da ocijenim gdje bi ih bilo najbolje dočekati…

-Hma, hm! – počeška se knez po ćelavoj glavi. – Ovaj prijevoj od Korenice do Krbavskog polja takve je konfiguracije da se može napraviti izvrsna zasjeda. Vidio si i sam: gusta šuma, manje udoline, visoko grmlje, brežuljci s kojih se sve vidi kao na dlanu… Tu se može sakriti velik broj vojnika… Nego, znaš što. Idemo nas dvojica napolje da ti pokažem cijeli teren, mada baš nisam uvjeren da će se ta horda ovuda vraćati. Valjda im se pogodnije vraćati istim putem kuda su i došli. Ovuda su sve brda…

Obojica su nakon nekoliko čašica izašla iz dvorca.

Jakov se pridružio posluzi, a Ivan kneginji Pauli i svojoj Jeleni.

V

ADAMOVI KONJI

Kad je predao pisma mrsinjskog gospodara nadzorniku tiskare u Kosinju i glavaru samostana svetog Mikule na Gvozdu, Adam je polako dospio do Modruša, no nije htio navraćati u golemi grad Bernardina Frankopana. Na strmim proplncima ispod glavne kule vježbali su ratnici taktičke varijante napada i obrane. Adam se samo nasmijao njihovim urlicima i ratnim pokličima. Sve je odzvanjalo od udaranja drvenih mačeva po štitovima i kacigama. Onda mu je sinulo da se nešto veliko sprema. Prisjetio se upozorenja Nikole Gusića Mrsinjskog da se pazi i od Turaka i od razbojnika i počeo se osvrtati, ali je odmah otjerao sumnje od sebe. Previše životnog iskustva ima da bi se bojao. Turke je lako prepoznati: iza sebe ostavljaju pustoš i napadaju čoporativno. Opasnost od njih miriše se na daljinu. Razbojnika se ne treba bojati jer se drži naseljenih mjesta i putuje samo danju. Noću traži sigurna konačišta u krčmama. I on i konj se odmore.

Napustivši brdovite krbavske i ličke krajeve i strmi Modruš, nastavio je put prema sjeveru. I u Slunju je zatekao vojnike u vježbi. Sad je bio siguran da se nešto opasno sprema. Niti je koga pitao niti mu je tko govorio što se to sprema, ali je znao da je nešto opasno u zraku.

Pred vratima grada Slunja susreo je Mihovila Slunjskog s pratnjom. Krupan čovjek, guste sijede kose i čupavih obrva sumnjičavo se zagleda u Adama kad je ovaj posegnuo u njedra za pismom. Jedan mladac iz pratnje trgnu mač, ali mu Mihovil dade znak rukom da se smiri.

- Prečasni gospodine Mihovile, ovo vam šalje Nikola, grof mrsinjski – Adam mu uruči pismo.

- Ho, ho, ho! – zagrokta krupni velmoža – ja nisam Barbara! Ho, ho, ho! Ali dobro, uručit ću joj pismo – predade omotnicu nervoznom momku iz pratnje koji je još uvijek mrko odmjeravao Adama i naredi mu da je preda gospodarici. – Ličane, idi u dvor i odmori se, vidim da si s daleka puta. I hvala ti.

-Ja nisam Ličanin, ja sam Krbavac!

-Ho, ho, ho! Nama je to ovdje isto. Idi, vidim da ti je konj umoran.

- Hvala, ne bih. Moram produžiti! – Adam podbode konja i zaputi se svojim putem, a slunjski gospodar ode s pratnjom prema Rastokama.

***

Uz prašnjavu cestu nasuprot selu Čigoč što se raštrkalo na drugoj obali Save niska je i dugačka zgrada od hrastovih brvana pokrivena raženomm slamom. Iznad ulaznih vrata na gruboj dasci nacrtana je bijela roda a pokraj nje iskrivljenim crnim slovima pisalo je «Kod rode». Golemo dvorište bilo je puno zaprežnih kola s konjima. Veliki štagalj zjapio je prazan. Putnici se očito nisu dugo zadržavali dok su konji stajali privezani za kola i čekali svoje gospodare.

Adam je svoga konja privezao za pune jasle u štaglju, skinuo sedlo i rekao momku koji je drijemao pred vratim da pripazi na konja i opremu. Bacio mu je u krilo nekoliko novčića i zaputio se u krčmu.

Niska polumračna prostorija malih prozora načičkana grubim hrastovim stolovima zjapila je poluprazna. Krčmar, suh čovjek kukasta nosa s crnim povezom preko lijevog oka nešto je tiho razgovarao s dvojicom gostiju u za stolom u kutu lijevo od ulaznih vrata. Za stolom u suprotnom kutu sjedio je visoko uzdignute glave srdit, dugokos i plavokos muškarac zaogrnut janjećim kožuhom. Pred njim dopola ispijena boca vina. Prislonjena uz njega žena srednjih godina nešto mu je šaptala u uho i pogledavala prema krčmaru. Blizu pregradnog zid s prozorčićem sjedio je mlad čovjek, neobrijan, s crnom šubarom na glavi i glodao pečeno svinjsko rebro. Povremeno bi obrisao ruke o debele suknene hlače. Ispod oka je promatrao goste i jednookog krčmara i pažljivo slušao, no nije ništa razabrao od krčmareve razgovora. Drugih gostiju nije bilo.

Ugledavši Adam, krčmar je prekinuo razgovor s gostima, razvukao usta u širok osmijeh, raširio ruke i veselo uzviknuo:

-Adame, stara kućo! Sto godina se nismo vidjeli! – prišao je Adamu i čvrsto ga zagrlio.

- Frčko, pobratime, otkad si ti prešao u krčmare! – Adam se i iznenadi i razveseli. – Dojadilo ti trgovanje i putovanje!

- To je dug priča! Sjedni prijatelju. Vidim da si umoran. Što ćeš najprije pojesti?

- He, he! Imaš li dobar fiš paprikaš? To uvijek jedem kad se nađem u Posavini.

- Sve za starog prijatelja – Frčko se okrenu prema prozorčiću u pregradnom zidu i dreknu: – Maro, pripremi fiš paprikaš.

Adam sjede za prvi stol. Frčko do njega.

- Kojim dobrom, Adame? Valjda su opet konji u pitanju.

- Došao sam potražiti nekoliko teških posavaca.

- Tiše malo! – Frčko ga opomenu. – U zadnje vrijeme ovaj kraj je postao nesiguran – snizi glas i pogleda prema dugokosom. – Ovaj mi je tip sumnjiv – krišom pokaza prstom na visokog plavokosog srditog čovjeka.

-Bez brige, nije mi ovo prvi put da kupujem u Posavini – samouvjereno nastavi Adam i opipa jatagan za pojasom. – Reci mi gdje mogu nabaviti desetak grla.

Dugokosi načulji uši. Diže od svog stola i priđe krčmaru:

- Ćoro, što je s mojim čobancom? Već mi je brada narasla čekajući!

- Zašto vrijeđaš čovjeka? – skoči Adam, ali ga krčmar uhvati za ruku.

-Ti šutio, budalo! Ništa te nisam pitao – izdera se dugokosi na Adama.

- Nisi ništa ni naručio! – Frčko mu smireno odgovori.. – Još od jutros sjediš s tom bocom vina.

- A je li? Onda ništa! – dugokosi strese glavom, vrti se za svoj stol, a žena ga obgrli oko vrata: - Što ti je došlo odjednom – šapnu mu na uho.

- Da bih se zakleti da sam naručio čobanac.

-Morat ćeš zamoliti krčmara da ti oprosti.

-Jesi ti normalna. Idem onom tipu reći gdje može nabaviti dobrih konja pa ću tako izgladiti nesporazum s krčmarom.

- Je li tebi često dolazi to…to… da napadaš ljude bez razloga?

- Pusti to, to je moj problem. Čini mi se da tip što je malo prije ušao govori jezikom kraja iz kojeg sam se iselio.

- Je li to kod tebe bolest, ti napadi…

- Pusti, ne pitaj. Budeš li dosadna, opalit ću ti jednu - opet se digne od stola i priđe Krčmaru i Adamu.

-Čujem da tražiš konje, zemljače. Ne ljuti se. Uhvatilo me iznenada, ni sam ne znam što.

- Kako znaš da smo zemljaci? – Adam ga odmjeri od glave do pete.

-A tko si ti? – iznenadi se krčmar. – Prvi put te vidim.

-Je l' ja? Ne navraćam u ovakve rupčage. Nije važno. Pitaj bilo koga u Lonjskom polju za Iliju Podlapčanina i saznat ćeš… Trgovac konjima i… ma što tebe briga.. Nego, zemljače, hoćeš sa mnom u Lonjsko polje. Tamo mi luta pedeset grla teških posavaca i svi su za prodaju. Nisam skup – sad već smireno i poslovno se obrati Adamu

- A ti si Ilija Podlapčanin! – nasmija se krčmar. –Što ne kažeš! Pa tko nije čuo za slavnog konjara iz Like...

- Iz Krbava, krčmaru, iz Krbave. Kad ćete vi Posavci shvatiti da je Krbava … Ma nije važno. Nego, zemljače, hoćeš sa mnom?

Žena koja je sjedila za njegovim stolom kimnu glavom mladiću što je glodao svinjsko rebro. Ovaj je značajno pogleda, diže se i zovnu krčmara:

-Koliko sam dužan?

-Maro, naplati čovjeku – viknu krčmar i radoznalo se zagleda u dugokosog: - A gdje si upoznao ovu damu – snizi glas i pokaza na ženu što je ostala sama za stolom. – To je moja stalna mušterija. Mogla bi te skupo koštati?

Neurotični dugokosi plavokosi Ilija ga odmjeri: - Ne sekiraj se ti. Prošao sam ja mnoge gradove od Istambula do ove tvoje rupe i upoznao mnogo ovakvih dama.

«Dama» je čula razgovor i tiho se udaljila iz krčme. Za njom je izišao i mladić kad je platio svoje jelo. Nisu ni pozdravili kad su odlazili.

Adamu nije promaklo njihovo nijemo dogovaranje.

- Znaš što, prijatelju – Adam reče dugokosom - ako je istina to što govoriš, dotjeraj sve svoje konje na sajam u Blinjski Kut, a ja ću odabrati deset, možda i petnaest, ako mi se budu svidjeli. Ja ću sigurno doći. Poznaješ li ti ovo dvoje što su sad izašli.

- Ne. S damom sam se jutros upoznao i dogovorio da se večeras nađemo. Nije skupa. Momka sam vidio prvi put. Izgleda da se dama uplašila moje bolesti. Bojim se da ništa od sastanka neće biti.

-Lako za tvoju bolest. Čuvaj se ti njezine – opomenu ga krčmar Frčko.

-Ne beri brige, nisam ja od jučer – odgovori mu dugokosi pa se obrati Adamu:

-Vidim da dobro poznaješ ovaj kraj i sajmove. Vjerujem ti na riječ. Nećeš zažaliti. Kad Ilija Podlapčanin nešto obeća, budi siguran da će obećanje izvršiti.

-Stvarno si moj zemljak!- veselo će Adam. - Ja sam iz Komića. Po čemu prosudio da sam ja iz brdskih krajeva?

-Namirišem ja svoje Krbavčane na kilometar. Kad sam čuo kako govoriš, silno sam se uzbudio. Možda je to bio dodatni razlog što sam i napao krčmara. Naglo uzbuđenje. To meni povremeno dođe, znaš.

-Pa dobro, što radiš u ovim močvarnim krajevima?

- Duga je to priča. Kad obavimo posao, sve ću ti ispričati. Možda ćemo i nastaviti suradnju. Znači, dolaziš na sajam u Blinjski Kut.

-Svakako. Evo ruka!

Dugokosi Ilija Podlapčanin platio je svoje vino i otišao. Nije dočekao čobanac.

Adam je te noći prespavao kod krčmara Frčka. Do sajma je bilo još dva dana pa je vrijeme iskoristio da bolje upozna Čigoč s druge strane Save. Nije zaboravio ni sumnjivo ponašanje neobrijanog mladića i njegovo dogovaranje sa ženom sumnjiva morala.

Rode iz Čigoča već su bile otišle. Na krovovima kuća ostala su prazna gnijezda. I Ljudi su bili okrenuti svakidašnjim poslovima pa na Adama nisu obraćali nikakvu pozornost. Razni trgovci i nakupci, a i radoznali ljubitelji dugonogih ptica, češće navraćali u selo nadaleko čuveno po mnoštvu rodinih gnijezda. Djeci je bilo zabranjeno dirati u njihova gnijezda jer su te ptice smatrane svetima, a i toliko su se već udomaćile da su ljudima jele iz ruke kad bi im netko pružio ulovljenu žabu. Selo je imalo koristi od tih radoznalih posjetitelja: uvijek je netko ostao prenoćiti ili tražiti što za jesti i to je plaćao.

Odmoren i naspavan oprostio se od Frčka i njegove Mare, pošteno mu platio i uputio se na sajam. Istimaren i nahranjen konj veselo je ga je nosio prema Blinjskom Kutu. Krivudav i prašnjav put kroz monotonu ravnicu naglo je zašao u gustu hrastovu šumu u kojoj su seljaci iz sela Graduse pribavljali čvrstu građu i drvo za ogrjev. Negdje u dubini šume čula se sjekira. I Poneka bi ptica proletjela između krošanja. Adam je naprosto osjetio da ga netko promatra. I konj je počeo strići ušima i frktati. Oprezno je trznuo uzdama i konj se dao u galop. Nosio ga je kao vihor. Zaustavio se tek kad je nedaleko ispred sebe ugledao konjanika. Lagano je kaskao. Čulo se kako jahač pjevuši i povremeno naginje iz boce.

Adam je naglo skrenuo i sklonio se u gustiš. Poljana očišćena od stabala, a oko panjeva naraslo visoko gusto šiblje i neka čudna visoka trava. Sjahao je i blago pritisnuo konju nozdrve davši mu tako znak da ne frkće. Konj se primirio udobrovoljen milovanjem po vratu i njušci.

Upravo kad se konj smirio, putom su projurila tri konjanika, gotovo su polegla po svojim konjima. Adam prepozna neobrijanog mladića iz Frčkove krčme. Nasmija se potiho i nastavi milovati konja.

Daleko naprijed začuo se vrisak i topot. Veseli jahač je ugledao potjeru, vrisnuo od straha, bacio bocu na put i jurnuo kao vjetar. Na jednom mjestu put se račvao i preplašeni jahač skrenuo je desno. Potjera je zaurlikala i dala se u trku za njim. Adam je još neko vrijeme čekao. Kad se topot kopita bjegunčava konja udaljio i galama potjere utihnula, Adam je mirno uzjahao i nastavio put.

Stigao je na sajam miran i veseo kao da se ništa nije dogodilo. Mnoštvo goveda, koza, ovaca, svinja i konja stvaralo je neopisivu zbrku najrazličitijih zvukova. Na posebno ograđenom prostoru Adam je ugledao dugokosog i nepredvidivog Iliju Podlapčanina s golemim krdom konja. Mirni krupni posavci strpljivo su stajali privezani za ogradu kojom je bio ograđen prostor za konje.

-Ej, zemljak! – veselo je uzviknuo dugokosi Ilija kad ga je spazio. – Vidi se da su moji Krbavčani od riječi! Evo, zemljak, biraj po volji.

-Stvarno su dobri! – Adam se rukova s njim. – Debeli, čisti, a koliko vidim i zdravi. Odabrat ću deset ako nisi skup.

- Za tebe ne. Dajem ti ispod cijene.

Adam se nakon kraćeg pogađanja odlučio za petnaest mladih i zdravih grla za Karlovu ergelu i dva za Nikolu Mrsinjskog..

-Mislim da ćeš ih bez problema moći tjerati koji god putem budeš htio. Samo uzjaši ovu kobilu. Ona ti je rođeni predvodnik – pokaza na krupnu, mirnu sivu kobilu dugokosi Ilija. Nju uzjašeš i kreneš i svi idu za njom. Tako nešto još nisi vidio. Nećeš morati tražiti goniča. A možeš je i zaulariti pa voditi za sobom ako želiš jahati na svom konju, konji će opet ići za njom.

- Ipak će mi trebati barem jedan čovjek dok se malo ne uhodaju. Imaš li koga? – Adam procijeni da sam neće moći tjerati konje.

Imam, kako ne. Za zemljaka se može sve stvoriti. Nego, znaš što? Pomoći ću ti ja dio puta, a onda skrenuti prema Slovencima. Čuo sam da u nekim njihovim zemljama, čini mi se u Štajerskoj, ima sličnih konja kao naših posavaca. Krupni su, jaki, dosta tromi, ali poslušni i nisu izbirljivi u hrani. Otići ću gore, kupiti mladog pastuha i dvije kobile, dotjerati ih u Lonjsko polje pa neka ih s mojima…

- Dobra ti je ideja, Podlapčanine. Što misliš da i ja pođem. Ostalo mi je još nešto novaca, bit će za pastuha i kobilu. A čuo sam da negdje u Sloveniji ima jedna pasmina vitkih, paradnih konja pogodnih za dresuru…

- Misliš proširiti Karlovu ergelu plemenitom vrstom…

-Otkud ti znaš za Karlovu ergelu? – začudi se Adam. – Tek ju je nedavno oformio. Napravili smo dvije štale i ogradili nešto polja pod Komićem. Od Turaka smo kupili arapskog pastuha i mladu ždrebicu. Dobili smo njezine papire. Ako im je vjerovati, potječe iz ergela nekih pustinjskih šeika kako li se već zovu ti njihovi plemenski poglavari. Karlova ergela je tek u začetku, a već je glas dopro do Posavine!

-Tko se bavi konjima, prati sve što se događa u svim našim krajevima. Nego, hoćeš ići sa mnom?

-Hoću. Konje ćemo ostaviti tvojim momcima neka ih vrate u Lonjsko polje pa ću doći po njih kad obavimo poslove sa Slovencima.

-A kako ćeš prepoznati svoje konje kad se vratimo?

- Hajde da ih obilježimo.

Na brzinu su označili kupljene konje znakom Karla Gusića Krbavskog tako što su taj znak urezali u zadnje desno kopito svakog konja. Dugokosi Ilija objasnio je svojim momcima što se dogovorio s kupcem, uzjahao svog osedlanog konja i s Adamom napustio sajmište. Uputili su se prema Turopolju.

VI

MOST NA KUPI

Zaim i Seid, dvojac iz hrastove sjene, dočekali su s ostalim izvidnicima dvojicu jahača koji su izvijestili prethodnicu o stanju na ratnom putu.. Debeli jahač u odjeći grčkog trgovca zaustavi konja kod skele:

- Zaime, jesi ucrtao skelu? – obrati se Turčinu hrapava glasa pa se okrenu izviđačima. – Što mislite da malo pročešljamo selo prijeko. Ovaj kraj ima dobrih teretnih konja. Trebat će nam…

- Mustafa, nemoj – Zaim mu upade u riječ. – Idemo još uz voda, možda naiđemo na ćuprija. Skela će da nas uspori. Ako ne nađemo ćuprija..

- Dobro, Zaime. Znam. Pronaći ćemo gaz. Valjda postoji mjesto kud ljudi pregone stoku i slično…

- A što smeta da malo pogledamo! – umiješa se promukli Seid. – Ja ću se prikrasti i ako je selo prazno, znači da je kaurin preživio i obavijestio seljake – podbode konja i natjera ga na skelu.

- Neka ti bude. Brko, ići ćeš sa Seidom – obrati se debeli Mustafa brkatom Turčinu koji je zajedno s njim dojahao. – Onog se kaurina promašio, a sad bilo koga sretneš, dovedi ga živa. Treba nam jezik. Mi idemo polako uzvodno. Nemojte se dugo zadržavati.

Brkati šutke krenu za Seidom koji je dugom motkom pokrenuo skelu čim mu je kompanjon prišao. Konji, valjda navikli na razna prijevozna sredstva, stajali su kao ukopani na uzbibanoj podlozi. Brzo su se našli na drugoj obali

Noć je već odavno carevala, mjesec je zašao, no jahačima to nije smetalo. Navikli na svakakve uvjete, dobro su se snalazili u mraku. Samo su zvijezde s vedrog neba obasjavale kraj. Oprezno su prišli selu nedaleko od Letovanića Bilo je pusto. Ni psi se nisu čuli.

-Kaurin je obavijestio selo – prekinuo je tišinu Seid. – Svi su pobjegli.. E moj brko, da nisi promašio, sad smo mogli iznenaditi nevjernike i nagrabiti plijena…

- Ajde, ne lupetaj! – srdito mu odvrati brkonja. – Misliš da nas nitko nije vidio, da smo nevidljivi. Već nas nevjernici odavno prate. To naprosto predosjećam. Samo se čudim da nas nisu do sada napali iz zasjede. Bit će ti plijena koliko hoćeš. Kad uđemo u ove bogate krajeve…

- Ne ljuti se, brate. Znam u koji kraj dolazimo. Zovu ga Turopolje. Ne znam zašto se tako zove. Nije valjda po nama. Hej, čuješ li nešto!

Zaustavili su konje. Našli su se u blizini crkve. Na širokom prostoru pred crkvom spazili su čopor konja kako mirno stoji. Oprezno su im prišli.

- Gle, brko, ove nisu stigli povesti. Baš će nam dobro doći! – razveseli se promukli Seid, prignu se i dohvati za ular prvog konja te ga povede. Ostali pođoše za njim kao da im je netko zapovjedio.

Brko sjaha da pogleda ima li još što zanimljivo u crkvenom dvorištu.

- Ne žuri, Seide. Evo još jednog, samo da ga potjeram! – priđe usplahirenom bijelcu što je stajao uz podebelo stablo razgranate lipe i zamahnu rukom.

Konj se ritnu, i pojuri za ostalim krdom, a iza stabla iskrsnu žensko biće i tresnu brkatog Turčina sjekirom po glavi. Samo se čuo tup udarac. Turčin nije ni glasa ispustio. Bila je to skeledžijina žena. Mržnja joj je dala snagu da prevlada strah:

- Vi bute meni moga dečeca otimali, nekrsti. Strela božja vu vas pukla! – stajala je nad mrtvim Turčinom i sva se tresla. Ni u snu nije mogla znati da je kaznila upravo onog zlotvora koji joj je nanio najveću bol u životu. Odmah je požurila za drugim Turčinom a na ovog se više nije ni osvrnula. Nije ni primijetila da još malo trza nogama.

Seid je već tjerao krdo prema skeli. Nije ništa čuo. Malo je pričekao ortaka i kad se ovaj nije javio, natjerao je krdo na skelu. Zadnji je dojurio bijelac vijorne grive.

-Ej, brko! – potiho zovnu. – Požuri, nemamo vječnost pred sobom!

Još je malo pričekao pa krenuo preko rijeke. Skela je brzo pristala na drugoj obali

- Pa dobro, budalo, što ćeš s tolikim konjima! – izdera se na veselog Seida debeli Mustafa. – To će nas usporiti. A gdje ti je brkonja?

- Valjda se polakomio za većim plijenom. Vidio sam ga kod crkve kad je ovog bijelca potjerao. Sigurno ih ima još. Zvao sam ga, ali se nije htio javiti!

-Koja si ti budala! U ratu se prijatelj ne ostavlja i to na neprijateljskom teritoriju.. Ako nas brko do jutra ne stigne, ići ćeš po njega i dovesti ga kako znaš i umiješ. Možda se odmetnuo. A što ćemo s tim konjima.

- Čim dođemo do kakvog prijelaza, ja ću pričekati prethodnicu pa neka ih predaju mom čovjeku.

-Dobro, budalo. Malo si nas usporio, ali neka ti bude. Još samo jedna greška, plutaš niz ovu rijeku i to leđno, je li ti jasno?

***

Devetorica izvidnika, koliko ih je ostalo, nastavili su uz Kupu tražeći pogodno mjesto za prijelaz. Premda je bio mrak nastojali su uočiti gdje bi mogao biti plićak ili gaz. Tek negdje pred zoru naišli su na drveni most i odahnuli. Kad se razdanilo vidjeli su okolo nizinu ravnu kao dlan. Tu i tamo poneko stablo ili grm i podosta plastova sijena razasutih po cijeloj ravnici. Tko zna zašto je toliko sijeno ostavljeno na polju. Trava odavno pokošena, druga već porasla i još malo pa će biti za otavu. Prašnjav širok put prepun rupa vijuga do mosta i nastavlja se u nedogled prema Turopolju. U daljini se nazire nisko brežuljkasto gorje pod šumom i vinogradima.

-Seide, ti poznaješ ovaj kraj. Kakvi se ono brežuljci naziru naprijed – obrati se debeli Mustafa promuklom Turčinu koji je milovao svoje zaplijenjene konje.

-E, moj Mustfa. Kad stignemo tamo, mogu ti reći da nam je sjekira upala u med. To su Vukomerečke gorice prepune vinograda, goveda, naročito teških volova, konja. Žita kao u priči, posebno kuruze… Iza njih je Turopolje, još bogatije. Nevjerničke vojske ti ima i nema. Sve sitni posjednik. Zovi ih šljivari. Svaki može dati jednog do dva konjanika, ali su nesložni. Kad dođe efendi Hasan, razbježat će se kao zečevi…

- Dobro, dobro, pričaš kao navijen. Možda govoriš istinu. Vidim da nigdje nema jače utvrde. Ali opreza nikad dosta. Tko zna gdje nas može zaskočiti kakva organiziranija nevjernička grupa. Ti ćeš ostati ovdje čuvati most…

- Daj mi još nekoga. Što ja mogu sam ..

- Dobro, dobro, evo ti kartografa, neka ucrta most i napravi skicu terena tamo prema tim kako ono reče, Vukomerečkim goricama. Čuo si me, Zaime – okrenu se Turčinu hrapava glasa. - Kad se vrati brko, bit će vas dovoljno da se suprotstavite svakom tko bude malo agresivniji. Mi sad idemo naprijed, a vi pazite. Sve što naiđe, zna se što treba uraditi.

Izvidnica protutnji preko mosta i polako se udalji prašnjavim putem.

***

Prethodnica je nahrupila poput vihora. Oko dvije tisuće lakih konjanika zaustavilo se kod mosta. Sve mladi ljudi, željni junaštva i ratne slave na svom putu nisu nailazili na otpor. Sela kroz koja su prolazili bila su zatečena silinom upada strane vojske, nespremna za obranu. Sve što se dalo zaplijeniti prethodnica je silnom brzinom izdvojila, ostavila po strani pod stražom, zapalila kuće i odjurila dalje. Starce i žene puštali su da bježe, a mlađe muškarce i mlade žene vezali. Posebno su pazili na djecu i mušku i žensku. Ostavljali su ih podalje od roditelja, a stražari su budno pazili da im ne prilaze i ne odvežu ih. Do mosta na Kupi već su nagomilali mnoštvo roblja, a hrane je bilo u izobilju. Sve je to dočekalo glavninu vojske, a onda raspoređivano po grupama. Hrana je spremana u košare i tovarena na teretne konje, stoka grupirana po vrstama, posebno konji, posebno goveda pa ovce i koze. Bilo je čak i svinja. Koristili su ih za hranu roblju, a čuvale su ih djevojčice i dječaci nadzirani od čuvara. Sav taj plijen dočekivao je glavninu vojske i s njom kretao dalje, na začelju, praćen velikim brojem čuvara. A glavnina je išla za prethodnicom orijentirajući se najčešće prema dimu zapaljenih sela. Iz nje je ostajala pustoš – spaljena zemlja.

A feudalne vojske nigdje ni blizu. Čuvala je zamkove i utvrđene gradove

Majstori tesari pregledali su most. Bio je relativno čvrst, bez trulih dasaka, jedino je ograda s obje strane na mjestima bila oštećena. Vjerojatno su nesavjesni putnici trgali komad po komad za neke svoje potrebe i nije im bilo žao jer su tuda prolazili prvi i zadnji put u životu.

Prethodnica je sačekala dok majstori pregledaju most. Kad je ustanovljeno da će izdržati svu vojsku, ostavili su nekolicinu tesara da pronađu materijal i poprave ogradu i da nakon obavljena posla požure. Na znak vodstva, prethodnica je jurnula preko mosta i u času se našla na drugoj strani te se udaljila ravnicom prema srcu Turopolja.

Seid je s kartografom Zaimom, Turčinom hrapava glasa i čudnog jezika, gledao kako tesari popravljaju ogradu i povremeno zirkao na zaplijenjene konje koji su mirno pasli. Tesari su s nedalekog golemog hrasta odsjekli nekoliko ravnih ogranaka, otesali ih i pribili na onim mjestima gdje je ograda bila najoštećenija. Više bije bilo opasnosti da se uplašeni konj stropošta u rijeku pa makar koliko se uplašio i srljao na ogradu. Čim su obavili posao, odjurili su za prethodnicom ne pozdravivši.

Glavnina je stigla negdje oko podne. Naprijed su išli razigrani konji. Poigravali su noseći svoje jahače kao da su tek izašli iz svojih staja, istimareni, siti i odmorni. Lako naoružani, konjanici su samouvjereno išli naprijed. Odjeća im nije bila jednoobrazna. Neki su nosili fesove, neki čalme, a neki su bili obrijane glave s dugim perčinima. Ti su djelovali zastrašujuće poput divljih nomada iz dalekih azijskih stepa, sa sabljama za pojasom, kopljima zataknutim za sedlo i lukovima prebačenim preko ramena.

Cijelo popodne su, jedan po jedan, prelazili most i zaustavljali se na drugoj obali.

Negdje pred večer široka ravnica s druge strane Kupe šarenila se od šatora. Svuda oko logora postavljene su straže, a u sredini je učvršćen veliki raskošni Hasan pašin šator. Kuhari su užurbano radili i uskoro je cijeli kraj bio ispunjen mirisima pečenja. Rasedlani konji pušteni su da slobodno pasu, a vojnici se okupili oko vatara i pečenih ovnova, šalili se, glasno govorili ili pjevali, kao da se nalaze na nekakvom bosanskom sajmu a ne na ratnom pohodu.

A onda je počelo pristizati roblje. Golema masa ljudi, žena i djece zaustavljena je pred mostom. Sve je to bilo izmiješano s bezbrojnim grlima konja, krava, volova, ovaca i koza. Roblje je zbijeno na prostor tik do mosta, na golu ledinu. Jedino su za djecu na brzinu podignuta dva veća šatora.

Stražari na konjima nadgledali su roblje pazeći da se netko ne udalji. Stok je puštena na širi prostor. Mirovala je jer je trave i vode bilo u izobilju, a vjerojatno i od prevaljenog puta. I na tom prostoru bilo je nekoliko plastova sijena. Stoka nije dirala to sijeno jer je novonarasle zelena trava spremna za drugu košnju bila sočnija, samo bi se poneka krava ožuljala o plast i nastavila mirno pasti.

Nakon što se roblje smirilo, pristigla je i zaštitnica i utaborila se podalje od očajne mase preplašenog zarobljenog svijeta. Djeca začudo nisu plakala. Bila su izmučena od duga i neizvjesna puta, nenavikla na toliki strani svijet oko sebe. Hrane i vode im nije nedostajalo.

***

Skrivajući se iza grmlja, iza rijetkih hrastovih ili vrbovih stabala uz obalu skeledžija se uspio približiti glavnini turske vojske. Pod jednom tužnom vrbom primijetio je dva čamca, potpuno nova, s bijelim veslima. Otpuzao je do njih i provjerio vezove. Ispod klupice u jedno čamcu našao je mješinu punu vode, torbu s komadom debele slanine i velikim komadom već stvrdnutog kruha. Nasmiješio se u sebi i brzo odmakao od obale. Što puzeći, što pretrčavajući između grmlja, stabala i plastova, došuljao se do gustog grma pokraj kojega je stajao poveći plast. Odahnuo je. Skrivajući se na putu do ovog mosta strahovao je da ga ne otkriju grupice konjanika koje su povremeno izlijetale iz mase i jurile lijevo-desno ili na začelje vjerojatno kontrolirajući roblje ili pazeći da se kakva grupa ne odvoji i ode samostalno u pljačku. Primijetio je blizu začelja kolonu od desetak žena s djecom u naručju, a iza njih su klipsala starija djeca. Bilo mu je neshvatljivo da se iz te grupe čuje smijeh. Očito je nekima od te veće djece obećano nešto važno ili su podmićeni nečim što jako vole. Ti što se smiju rugali su se onima što plaču i nikako se ne mire sa stanjem u kojem se nalaze. Žene koje su nosile manju djecu nisu bile majke te djece. Zarobljene u usputnim turskim pljačkama, prihvatile su tu obvezu da im barem malo olakšaju bol za izgubljenim domovima. Ma koliko se napinjao, skeledžija nije uspio vidjeti glavu svoga sina, a nešto mu je govorilo da je i on među onima što ih žene nose u naručju. Zgrozi se od pomisli da ga možda nije brkati Turčin negdje bacio.

Kad se roblje zaustavilo kod mosta i zaštitnica utaborila malo podalje, Skeledžija je smišljao kako da se približi djeci i otkrije svoga sina. Čučao je u grmu blizu velikog plasta i napeto promatrao, a onda se iznenada bacio ustranu predosjetivši opasnost. Još u skoku primijetio je žensku spodobu kako zamahuje sjekirom. Sjekira je zviznula u debelu granu na kojoj je maloprije bila prislonjena njegova glava.

-Kaj je ov… - protisnuo je prestravljeno i skočio.

Žena je ponovo zamahnula, ali se skeledžija bacio na nju, oborio je, uhvatio za ruku i prosiktao:

- Za pet ran Kristušovih, kaj te je spopalo! Kaj si po…, ti…, ti… bedača! – oteo joj je sjekiru i opalio zvučnu pljusku.

Bila je to njegova žena. Čim je on progovorio, briznula je u plač i onako oborena, sa zemlje, čvrsto ga stisla u zagrljaj.

Smirili su se, zavukli duboko u grm i dugo šutjeli.

- Zakaj nisi ostala tam kak smo se dogovorili? – prošaptao je sav bijesan, još se tresući.

- Je, lahko je tebi tak reči. Ja nemrem brez našeg dečeca…

-Nemrem ni ja! Ne buš ga valdam ti sa svojom kiklom oslobodila od tih… tih…, ni sam ne znam kak da ih nazovem.

- Je, Gabrek moj. Nemrem si zmisliti ni da ti zaglaviš v njihovem rukam. Kaj će mi onda živlenje. Ja se ne bum vračala v Tounj. Tam više nije moj dom.

- I kaj si zmislil v tej svojoj bedači.

- Vidla sam žensku v čudnoj oblek