Živjeti na kraju vremena - slavoj Žižek

Slavoj @i`ek

171

Živjeti na kraju vremena

Današnja historijska situacija ne samo da nas ne obvezuje da odbacimo ideju proletarijata, stajalište proletarijata; naprotiv, prisiljava nas da je

radikaliziramo do egzistencijalne razine poprili~no udaljene od Marxove zamisli. Treba nam radikalnija ideja proleterskog subjekta, subjekta svedenog na prolaznu to~ku kartezijanskog cogito-a, uskraćenoga za njegov supstancijalni sadržaj. Tri su procesa proletarizacije na snazi: zastrašujuća prijetnja ekolo{ke katastrofe, neadekvatnost privatnog vlasni{tva za takozvano “intelektualno vlasništvo”, društveno-eti~ke implikacije novog tehno-znanstvenog razvitka. Ovi se procesi odnose na domene koje Hardt i Negri nazivaju “zajedni~kim dobrima”, zajedni~kom supstancoma našeg društvenog bića:

- kulturna zajedni~ka dobra, neposredno socijalizirani oblici “kognitivnog” kapitala, ponajprije jezik, naša sredstva komuniciranja i obrazovanja (ako bi se Billu Gatesu dozvolio monopol, došli bismo do apsurdne situacije u kojoj bi privatna osoba doslovno posjedovala softversku potku naše osnovne mreže komuniciranja);

- zajedni~ka dobra izvanjske prirode ugoržena zagađenjem i eksploatacijom (od nafte do šuma i samog prirodnog staništa)

- zajedni~ka dobra unutarnje prirode (biogeneti~ko nasljeđe ~ovje~anstva) – s novom biogeneti~kom tehnologijom, stvaranje Novog ^ovjeka u doslovnom smislu mijenjanja ljudske prirode postaje realno izgledno.

Ono što je zajedni~ko svim ovim naporima jeste svijest o destruktivnim potencijalima, sve do samoukinuća samog ~ovje~anstva ako se dozvoli

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

172

neometano kretanje kapitalisti~ke logike zauzimanja ovih zajedni~kih dobara. Nicholas Stern je bio u pravu kad je opisao klimatsku krizu kao “najveću tržišnu propast u ljudskoj historiji.”1 Dakle kad Kishan Khoday, vođa UN tima nedavno piše: “Narasta duh globalnog ekološkog državljanstva, želja da se na klimatske promjene odgovori kao na problem od zajedni~kog interesa za cijelo ~ovje~anstvo.”2, svu težinu treba staviti na pojmove “globalno državljanstvo” i “zajedni~ki interes” – potrebu da se uspostavi globalna politi~ka organizacija i angažman koji, neutralizirajući i kanalizirajući tržišne mehanizme, zastupa pravi komunisti~ki stav. Baš ta orijentacija na “zajedni~ka dobra” opravdava oživljavanje ideje komunizma: ona nam omogućava da vidimo rastuće “zauzimanje” zajedni~kih dobara kao process proletarizacije onih koji su na taj na~in isklju~eni iz svoje vlastite supstance.

Iz tog razloga, nove emancipatorske politike više neće biti djela nekog posebnog društvenog ~imbenika, nego eksplozivna kombinacija razli~itih djelatnih ~initelja. Ono što nas ujedinjuje, nasuprot klasi~noj slici proletera koji “nemaju što izgubiti osim svojih lanaca”, jeste opasnost da izgubimo SVE: prijeti nam svođenje na apstraktno prazni kartezijanski subjekt kojem je oduzet sav supstancijalni sadržaj, koji je razbaštinjen naše simboli~ke supstance, s izmanipuliranom našom genetskom osnovom, i koji vegetira u okolišu nepovoljnom za život. Ova trostruka prijetnja našem svekolikom biću sve nas na neki na~in ~ini proleterima, svedenim na “nesupstancijalni subjektivitet” kako Marks kaže u Grundrisse. Prepoznati sebe u ovoj figuri je eti~ko-politi~ki izazov – na neki na~in svi smo isklju~eni, iz prirode kao iz naše simboli~ke supstance. Danas, svi smo mi potencjalni HOMO SACER, i jedini na~in da sprije~imo da doista to i postanemo jeste u preventivnom djelovanju.

Ako ovo zvu~i apokalipti~no, treba se sjetiti da zapravo i živimo u apokalipti~nom vremenu – lako je navesti kako se svaki od tri procesa proletarizacije odnosi prema apokalipti~noj to~ki: ekološki slom, biogeneti~ka redukcija ljudi na mašine kojima se može manipulirati, totalna digitalna kontrola nad našim životima… Na svim ovim razinama, stvari se približavaju nultoj to~ki,

1 Citirnao iz Time magazina, 24/12/07, str.2.

2 citirano iz op.cit.

Zeni~ke sveske

173

“kraj vremena se bliži” – evo kako Ed Ayers opisuje: “Suo~eni smo s ne~im što je potpuno izvan našeg kolektivnog iskustva da ga zapravo i ne vidimo, iako su dokazi svud oko nas. Za nas, to ‘nešto’ je iznenadni napad kolosalnih bioloških i fizi~kih promjena na svijet u kojem obitavamo.”3 Na geološkoj i biološkoj razini, Ayers navodi “~etiri prodora” (ubrzana rasta) koji se asimptoti~no približavaju nultoj to~ki u kojoj će kvantitativno širenje doseći to~ku zasićenja i prerasti u druk~iji kvalitet: rast populacije, iscrpljivanje resursa, emisija ugljen dioksida, masovno istrebljenje vrsta. Kako bismo se nosili s ovom prijetnjom, naša kolekivna idelogija mobilizira mehanizme desimulacije i samozavaravanja koji idu tako daleko do otvorenog odbijanja da se zna: “opći model ponašanja ugroženih ljudskih društava dok propadaju jeste još ja~e zažmiriti nego više se fokusirati na krizu.”

Nedavni preokret na~ina na koji oni na vlasti reagiraju na globalno zagrijavanje je o~igledan primjer takve desimulacije. Veliki su mediji 27. juna 2008. izvijestili kako se, prema znanstvenicima iz Nacionalnog dokumentacijskog centra za snijeg i led iz Bouldera, Colorado, arkti~ki led topi daleko brže nego što se predviđalo: led na Sjevernom polu bi se do septembra ove godine nakratko mogao potpuno istopiti. Do nedavno bi prevlađujuće reakcije na ovakvu vijest bile zloslutni pozivi na hitne mjere: približava nam se nezamisliva katastrofa, vrijeme za akciju brzo curi… U zadnje vrijeme, međutim, sve više i više ~uju se glasovi koji nas pozivaju da se zagrijemo za globalno zagrijavanje. Pesimisti~na predviđanja, kažu, treba staviti u nešto uravnoteženiji kontekst. Istina je da će klimatske promjene donijeti povećanu utrku za resursima, poplave na obali, nanijeti štete infrastrukturi usljed topljenja permafrosta, poremetiti životinjske vrste i domoroda~ke kulture u tom podru~ju, a sve će to pratiti etni~ko nasilje, građanski neredi i vladavina lokalnih bandi. Ali također treba imati na umu da će nam se otkriti dosad skrivena blaga novoga kontinenta, da će njegovi resursi postati dostupni, a zemlja pogodna za naseljavanje ljudi. Za godinu ili dvije teretni brodovi će moći voziti direktnom sjevernom rutom i tako smanjiti potrošnju nafte pa samim tim i emisiju uglji~nog dioksida… Velike korporacije i državne sile već tragaju za novim gospodarskim prilikama koji ne podrazumijevaju samo (ili ~ak ni prvenstveno) “zelenu industriju”, nego mnogo prostije i direktnije, eksploataciju prirode koju će otvoriti utjecaj klimatskih promjena.

3 Citirano sa www.blackwell-synergy.com/doi/abs/10.1046/j.1523-1739.2000.00053.x.


174

Obrisi novog Hladnog Rata tako se naziru na horizontu – a ovaj put taj će se sukob i doslovno voditi u vrlo hladnom okruženju. Ruski tim je 2. augusta 2007. postavio titanijumsku kapsulu s ruskom zastavom ispod ledene kape Sjevernoga pola. Ova objava ruskog polaganja prava na arkti~ki region nije u~injena niti iz znanstvenih razloga niti kao politi~ko-propagandna demonstracija. Njen istinski cilj bio je osigurati za Rusiju veliko energetsko bogatstvo Arktika: prema današnjim procjenama, oko jedne ~etvrtine raspoloživih zaliha gasa i nafte možda leži ispod Arkti~kog oceana. Ruskom su se potezu, kako se moglo i predvidjeti, suprotstavile ~etiri druge zemlje ~ija se teritorija grani~i sa arkti~kim regionom: SAD, Kanada, Norveška i Danska (preko svog suvereniteta nad Grenlandom).

Iako nije lako procijeniti vjerojatnoću ovih predviđanja, jedno je sigurno: izuzetna drušvena i psihološka promjena se događa pred našim o~ima, promjena koju je prije jednog stoljeća opisao Henri Bergson. U njegovim “Dvama izvorima moralnosti i religije” Bergson opisuje kako je 4. augusta 1914, kad su Francuska i Njema~ka objavile rat jedna drugoj, iskusio ~udno “osjećanje divljenja prema sposobnosti prelaska sa apstraktnog na konkretno: ko bi pomislio da se tako krupan događaj može u stvarnosti zbiti uz tako malo uzbuđenja?”4 Ovdje je krucijalan na~in prijeloma između prije i poslije: prije no što je izbio, rat je Bergsonu izgledao “istovremeno vjerojatan i nemogu}: kompleksna i kontradiktorna ideja koja je potrajala do kraja”5; nakon što je izbio, on je iznenada postao realan i moguć, a paradoks leži u ovoj retroaktivnoj pojavi vjerojatnoće:

“Nikad se nisam pretvarao da se stvarnost može umetnuti u prošlost i tako djelovati unatrag u vremenu. Međutim, bez svake sumnje mogućnost jeste ona koja se može tamo umetnuti, ili radije, moguće samo sebe u svakom trenutku tamo umeće. Kao dotad nepredvidljiva i nova, realnost samu sebe stvara, svoju sliku reflektira iza sebe u neodređenu prošlost: ova nova stvarnost shvata samu sebe kao da je sve vrijeme i bila moguća; a zapravo baš u tom momentu svoga nastanka ona po~inje bivati kao da je uvijek bila i zato kažem da će joj njena mogućnost, koja ne prethodi njenoj realnosti, prethoditi onog

4 Henri Bergson, Oeuvres, Paris: PUF 1991, str. 1110-1111

5 Bergson, ibid.

Zeni~ke sveske

175

~asa kad se ta realnost zbude.”6

Događaj se, dakle, prvo doživljava kao nemoguć i nerealan (moguća nadolazeća katastrofa za koju, koliko god bili svjesni njene vjerojatnoće, ne vjerujemo da će se doista i desiti i na taj je na~in odbacujemo kao nemoguću), a zatim kao realan i ne više nemoguć (jednom kad se katastrofa dogodi, ona se “renormalizira”, shvaća kao dio normalnog toka stvari, kao da je uvijek već bila moguća). Ove paradokse ~ini mogućima procjep između znanja i vjerovanja: znamo da je (ekološka) katastrofa moguća, pa ipak ne vjerujemo da će se ona doista i dogoditi.

I nije li upravo to ono što se događa danas, pred našim o~ima? Deceniju ranije, javna debata o mu~enju ili u~ešću neofašisti~kih stranaka u zapadnoeuropskim demokratskim vladama, odbacivana je kao eti~ka katastrofa koja je nemoguća, kao nešto što se “doista ne može dogoditi”; a kad se dogodi, istog se trena privikavamo na nju, prihvaćajući je kao o~iglednu… Ili, prisjetimo se poznate opsade Sarajeva od 1992. do 1995: ~injenica da će jedan “normalan” europski grad od pola milijuna stanovnika biti okružen, izgladnjivan, svakodnevno bombardiran, da će snajperska vata terorizirati njegove građane etc., i da će to trajati tri godine, bila je nezamisliva prije 1992. – zapadnim silama bilo bi sasvim lako da prekinu opsadu i otvore uski koridor za grad. Kad je opsada po~ela, ~ak su i građani Sarajeva mislili da je to kratkotrajan događaj, nastojavši poslati djecu na sigurno “na sedmicu-dvije, dok se gužva ne smiri.” A potom, ubrzo, opsada je “normalizirana”…

Taj isti izravni prijelaz od nemogućnosti ka normalizaciji jasno pokazuje na koji se na~in državne sile i krupni kapital odnose prema ekološkoj prijetnji kao što je topljenje leda na polovima. Isti politi~ari i menadžeri koji su donedavno odbacivali strahovanja od globalnog zagrijavanja kao apokalipti~no zastrašivanje bivših komunista, ili barem preuranjeno zaklju~ivanje zasnovano na nedovoljno dokaza, uvjeravajući nas da nema razloga za paniku, da će, u osnovi, sve teći kao i obi~no, odjednom po~inju tretirati globalno zagrijavanje kao prostu ~injenicu, kao dio na~ina na koji “sve te~e kao i obi~no”… U julu 2008, CNN je opetovano prikazivao izvještaj “Ozelenjavanje Grenlanda”*, slavodobitno navodeći nove

6 Bergson, op.cit., str. 1340.

* Originalan naslov glasi: “Greening of Greenland”, prim.prev.


176

prilike koje će topljenje leda otvoriti za Grenlanđane – već sada mogu uzgajati povrće na otvorenom itd. Opscenost ovog izvještaja nije samo u tome što se fokusira na minorne koristi globalne katastrofe; kao dodatna sol na ranu, on se poigrava s dvostrukim zna~enjem rije~i “zeleno” u našem javnom govoru (“zelenilo” vegetacije, “zeleno” za ekološku svijest) i tako se ~injenica da više vegetacije može uspijevati na Grenlandu usljed globalnog zagrijavanja povezuje s rastom ekološke osviještenosti… Nije li ovaj fenomen još jedan primjer koliko je Naomi Klein bila u pravu kad je, u svojoj Doktrini {oka opisala na koji na~in globalni kapital iskorištava katastrofe (ratove, politi~ke krize, prirodne katastrofe) kako bi se oslobodio “starih” društvenih obzira i nametnuo vlastitu agendu na ~istinu nastalu nakon katastrofe. Možda će predstojeće ekološke katastrofe, umjesto da podriju kapitalizam, poslužiti kao njegov najveći podstrek.

Ono što se gubi u ovom obratu jeste pravi smisao dešavanja, sa svim neo~ekivanim zamkama koje skriva katastrofa. Na primjer, jedan od neprijatnih paradoksa naših predviđanja jeste da i sam pokušaj suprotstavljanja drugim ekološkim prijetnjama može doprinijeti zagrijavanju polova: ozonska rupa služi i kao štit pred globalnim zagrijavanjem za unutrašnjost Antarktika, ako se ona zatvori, Antarktik bi ubrzo mogao sustići ostatak planeta u zagrijavanju. Jedno je barem sigurno. Posljednjih decenija, u modi je govoriti o prevlađujućoj ulozi “intelektualnog rada” u postindustrijskim društvima – međutim, materijalnost se sada osvetni~ki nameće na svim poljima, od predstojeće borbe za nedovoljne resurse (hrana, voda, energija, minerali…) do zagađenja okoliša.

I dok, dakle, svakako da treba iskoristiti prilike koje se otvaraju globalnim zagrijavanjem, nikad se ne smije zaboraviti da se radi o ne~uvenoj društvenoj i prirodnoj katastrofi, te da su te prilike nus proizvodi ove katastrofe protiv koje se treba boriti svim sredstvima. Usvajajući “uravnotežen stav”, ponašamo se kao oni koji plediraju za “uravnotežen stav” u odnosu na Hitlera: istina je da je on ubio milijune u logorima, ali je isto tako ukinuo nezaposlenost i inflaciju, naravio auto-putove, vozovi su stizali ta~no na vrijeme... Ova nova konstelacija daje polaznu to~ku Dipeshu Chakrabartyju kad elaborira historijsko-filozofske posljedice globalnog zagrijavanja7 a kao glavnu navodi kolaps razlikovanja

7 Dipesh Chakrabarty, “The Climate of History: Four Theses,” Critical Inquiry Vol. 35 No 2 (Winter

2009). Brojevi u zagradama odnose se na brojeve stranica ovog izdanja.

Zeni~ke sveske

177

između humane i prirodne historije: “Pošto pitanje više nije samo ~ovjekov interaktivni odnos prema prirodi. To su ljudi oduvijek imali /.../ Danas se tvrdi da su ljudi prirodna sila u geološkom smislu” (209)

To će reći da ~injenica kako su “ljudi – zahvaljujući svojoj brojnosti, sagorijevanju fosilnih goriva i ostalim sli~nim aktivnostima – postali geološki faktor na planetu” (209), zna~i da su oni u stanju utjecati na samu životnu ravnotežu na Zemlji, tako da – “po sebi” s industrijskom revolucijom iz 1750, “za sebe” s globalnim zagrijavanjem - po~inje nova geološka era, koju neki znanstvenici krste kao “antropocen”. Na~in na koji je ~ovje~anstvo prisiljeno vidjeti se u ovim novim uvjetima jeste kao vrstu, jednu od živih vrsta na zemlji. Kad je mladi Marx odredio ~ovje~anstvo kao “biće vrste /Gattungswesen/”, on je mislio na nešto sasvim drugo: da, nasuprot životinjskim vrstama, samo ljudi su “biće vrste” i.e. biće koje se aktivno odnosi prema sebi kao vrsti pa je tako “univerzalno” ne samo u sebi, nego i za sebe. Ova se univerzalnost prvi put javlja u svom otuđeno-pervertiranom obliku s kapitalizmom, koji povezuje i ujedinjuje cijelo ~ovje~anstvo u jedno svjetsko tržište; s modernim društvenim i znanstvenim razvojem mi više nismo tek vrsta među ostalim vrstama ili samo još jedno prirodno stanje. Po prvi put u svekolikoj svojoj historiji mi, ljudi, kolektivno konstituiramo sami sebe i svjesni smo toga da smo također i odgovorni za same sebe: na~in našeg opstanka ovisi o zrelosti našeg kolektivnog uma… Međutim, znanstvenici koji govore o antropocenu “kažu nešto sasma suprotno. Oni tvrde da to što ljudi ~ine posebnu vrstu, oni mogu, u procesu dominacije drugim vrstama, postići status geološke sile. Ljudi, drugim rije~ima,danas postaju prirodno stanje.” (214) Standardni marksisti~ki kontra-argument je kako se ovaj prelaz iz pleistocena u antropocen u potpunosti može pripisati eksplozivnom razvoju kapitalizma i njegovom globalnom utjecaju – i ovo nas suo~ava s klju~nim pitanjem: kako misliti vezu između društvene historije Kapitala i mnogo krupnijih geoloških promjena uvjeta za život na Zemlji?

“Ako je industrijski na~in života ono što nas je dovelo u ovakvu krizu, onda se postavlja pitanje zašto misliti o vrsti, što je sigurno kategorija koja pripada daleko dužoj historiji? Zašto narativ o kapitalizmu – a time i njegova kritika – ne bi bio dovoljan okvir za istraživanje historije klimatskih promjena i razumijevanje njihovih posljedica? ^ini se istinitim da je društveni model neracionalnog trošenja energije koji stvara i promovira kapitalisti~ka


178

industrijalizacija, iazazvao krizu klimatskih promjena, ali je ona razotkrila i neke druge uvjete za opstanak života u ljudskom obliku koji i nemaju bitnu vezu s logikom kapitalisti~kih, nacionalisti~kih ili socijalisti~kih identiteta. Oni su prije povezani s historijom života na ovom planetu, na~inom na koji se razli~ite forme života međusobno odnose i na~inom na koji masovno istrebljenje jedne vrste može ugroziti drugu… /…/ Drugim rije~ima, kakvi god bili naši društvenoekonomski i tehnološki izbori, kakva god prava mi željeli za ostvarenje vlastite slobode, ne možemo si priuštiti destabilizaciju uvjeta koji ~ine grani~ne parametre ljudskog postojanja (npr. temperaturnu zonu u kojoj planet egzistira). Ovi su parametri neovisni od kapitalizma ili socijalizma. Oni su nepromjenjivi daleko duže no što traju historije ovih uređenja i omogućili su ljudima postati dominantnom vrstom na zemlji. Nažalost, sad smo i sami postali geološki faktor koji narušava ove parametre neophodne za našu vlastitu egzistenciju.” (217-218)

Nasuprot nuklearnom ratu koji bi bio rezultat svjesne odluke jednog određenog ~imbenika, klimatske promjene “su nenamjerna posljedica ljudskog djelovanja i samo putem znanstvene analize pokazuju efekte našeg djelovanja kao vrste.” (221) Ova prijetnja samom opstanku ~ovje~anstva stvara novi smisao rije~i “mi” koja istinski uklju~uje cijelo ~ovje~anstvo: “Klimatske promjene, koje se reflektiraju kroz globalni kapital, bez sumnje će naglasiti logiku nejednakosti kojom se vodi logika kapitala; neki ljudi će bez sumnje profitirati na ra~un drugih. Ali ukupnost krize se ne može svesti samo na pri~u o kapitalizmu. Za razliku od kapitalisti~kih kriza, ovdje nema ~amaca za spasavanje za bogate i privilegirane (svjedoci smo suše u Australiji ili požara u bogatim kalifornijskim kvartovima).” (221) Najprikladnije ime za ovaj univerzalni subjekt koji se javlja moglo bi biti vrsta: “Vrsta bi doista mogao biti naziv koji bi obuhvatio narastajuću, novu univerzalnu ljudsku historiju koja se javlja u trenutku opasnosti od klimatskih promjena.” (221) Problem je što to univerzalno nije ono hegelijansko univerzalno, koje dijalekti~ki narasta iz historijskih kreatnja i subsumira-posreduje sve partikularnosti: ono “prevazilazi našu sposobnost shvatanja svijeta” (222), tako da jedino može pogodovati “negativno univerzalnoj historiji” (222), a ne hegelijanskoj svjetskoj historiji kao postupno imanentno samo-ostvarenje slobode.

Zeni~ke sveske

179

S idejom o ljudima kao vrsti, univerzalnost ~ovje~anstva ponovno se vraća partikularnosti životinjske vrste: fenomeni kao što je globalno zagrijavanje ~ine nas svjesnima da smo, sa svom univerzalnošću našeg teoretskog i prakti~nog djelovanja, na stanovitoj bazi~noj razini tek jedan oblik života na planetu Zemlja. Naš opstanak ovisi o nekim prirodnim parametrima koje automatski uzimamo zdravo za gotovo. Lekcija globalnog zagrijavanja jeste kako je sloboda ~ovje~anstva bila moguća samo uz pozadinske stabilne prirodne parametre za život na zemlji (temperaturu, sastav zraka, dovoljno vode i energetskih izvora itd.): ljudi mogu “~initi šta im je volja” samo dok su dovoljno marginalni, dok ozbiljno ne narušavaju parametre života na zemlji. Granica naše slobode što postaje opipljiva s globalnim zagrijavanjem paradoksalan je rezultat eksponencijalnog rasta naše slobode i moći, i.e., naše rastuće sposobnosti da mijenjamo prirodu oko sebe sve do destabilizacije najosnovnijih geoloških parametara života na zemlji. “Priroda” tako doslovno postaje društveno-historijska kategorija, ali ne u onom smislu oduševljenja kao kod mladog Lukacsa (sadržaj onoga što je za nas “priroda” uvijek je pre-određen historijski specifi~nim društvenim totalitetom koji strukturira transcendentalni horizont našeg shvatanja prirode). Ona postaje društveno-historijskom kategorijom u mnogo radikalnijem i doslovnijem (onti~kom) smislu ne~ega što nije tek nepomi~na pozadina za ljudsko djelovanje, nego su njene najosnovnije komponente njime pogođene. Ono što se time naglašava je osnovna razlika između prirode i ljudske historije: priroda slijepo slijedi svoj pravac i samo ga treba objasniti, dok se ljudsku historiju mora shvatiti. ^ak i ako je njen globalni smjer izvan kontrole i funkcionira kao Sudbina protivna željama većine ljudi, ta je “Sudbina” rezultat kompleksnoga međudjelovanja mnoštva individualnih i kolektivnih projekata i ~inova, utemeljenih na razumijevanju našeg svijeta – u historiji, suo~avamo se s rezultatima našeg vlastitog djelovanja.

Izgleda da Chakrabarty ovdje propušta ukupnu sliku pravih dijalekti~kih odnosa između osnovnih geoloških parametara života na zemlji i društveno-ekonomske dinamike ljudskog razvoja. Naravno, prirodni parametri naše okoline su “neovisni od kapitalizma ili socijalizma” – oni su prijetnja svima nama, neovisno od gospodarskoga razvitka, politi~kog sustava isl. Međutim, ~injenica da je njihova postojanost ugrožena dinamikom globalnog kapitalizma ima daleko ja~e posljedice od onih koje dopušta Chakrabarty: na neki na~in, mora se priznati da je Cjelina sadržana u njenim Dijelovima, i.e., da sudbina Cjeline (života na zemlji) zavisi od onoga šta se događa u jednom od njenih formalnih dijelova


180

(društveno-ekonomskom na~inu proizvodnje jedne od vrsta na zemlji). Zato moramo prihvatiti paradoks da je, u odnosu između univerzalnog antagonizma (ugroženih parametara uvjeta za život na zemlji) i partikularnog antagonizma (ćorsokaka kapitalizma), klju~ni napor partikularan: univerzalni problem (opstanka ljudske vrste) se može riješiti samo ako prvo riješimo partikularni ćorsokak kapitalisti~kog na~ina proizvodnje. Drugim rije~ima, potpuno je lažno zdravorazumsko rezoniranje koje nam kaže da se svi, bez obzira na naš klasni položaj ili politi~ku orijentaciju, moramo boriti portiv ekološke krize da bismo preživjeli: klju~ za ekološku krizu ne leži u ekologiji kao takvoj.

Za ovakvu ograni~enost možda bi bila klju~na Chakrabartyjeva simplifikacija hegelijanske ideje dijalektike. Odnosno, da li je ideja o “negativnoj univerzalnoj historiji” stvarno antihegelijanska? Nije li, naprotiv, ideja o mnoštvu (ljudi) totaliziranom (zajedno) kroz negativno vanjsko ograni~enje (prijetnju), hegelijanska par excellence? [taviše, nije li za Hegela svaka univerzalnost u krajnjem “negativna”, upravo u smislu da se ona mora pojaviti kao takva, u suprotnosti (“negativan odnos”) sa svojim vlastitim partikularno-određenim sadržajem – prisjetimo se Hegelove teorije rata. Može se u~initi da Hegel slavi prozai~ni karakter života u dobro organiziranoj modernoj državi u kojoj se herojske pometnje prevazilaze spokojnošću privatnih prava i sigurnošću zadovoljenih protreba: privatno vlasništvo je zagarantirano, seksualnost je ograni~ena na brak, budućnost je sigurna… U ovom organskom poretku, univerzalnost i partikularni interesi izgledaju pomireno: odaje se priznanje “vje~nom poretku” subjektivne singularnosti, pojedinci više ne doživljavaju objektivni državni poredak kao stranu silu koja se miješa u njihova prava, oni u njoj prepoznaju supstancu i okvir vlastite slobode. Gerard Lebrun ovdje postavlja sudbinsko pitanje: “Može li se osjećaj Univerzalnoga razdvojiti od tog smiraja ?”8 Odgovor je jasan: da, i zato je rat nužan – u ratu, univerzalno iznova objavljuje svoje pravo u odnosu na konkretno-organsko mirovanje prozai~noga društvenog života. Nije li onda nužnost rata krajnji dokaz da je, za Hegela, svako društveno izmirenje osuđeno na propast, da nema tog organskog dru{tvenog poretka koji efektivno sadr`i silu apstraktno-univerzalnog negativiteta? Zato je društveni život osuđen na “lažnu vje~nost” neprekinutog osciliranja između stabilnog društvenog života i ratnih nemira.

8 Gerard Lebrun, L’envers de la dialectique. Hegel a la lumiere de Nietzsche, Paris: Editions du Seuil

2004, str. 214.

Zeni~ke sveske

181

Drugim rije~ima, Chakrabartyevo odbacivanje hegelijanske univerzalnosti moglo bi proći samo ukoliko ono što Hegel naziva “konkretnom univerzalnošću” svedemo na organsko-korporativni model univerzalnog poretka unutar kojeg svaki pojedini moment igra svoju predodređenu ulogu, doprinoseći blagostanju Svih. Ako, međutim, imamo na umu da se hegelijanskom “konkretnom univerzalnošću” određuje univerzalno koje stupa u dijalekti~ku napetost sa svojim vlastitim partikularnim sadržajem, odnosno da se svaka univerzalnost može afirmirati (pozicionirati) “kao takva” samo na negativan na~in, onda se ideja prirode kao ne tek samo-o~igledne stabilne pozadine za ljudsku aktivnost, nego kao jedinstva nevidljive pozadine i apokalipti~ne prijetnje za ljudsku vrstu, javlja kao duboko hegelijanska.

Danas imamo razne (najmanje tri) verzije apokaliptizma: kršćansko-fundamentalisti~ki, New Age, tehno-digitalno-posthumani. Iako je svima zajedni~ka osnovna ideja da se ~ovje~anstvo približava nultoj to~ki radikalne transmutacije, njihove se pojedina~ne ontologije potpuno razlikuju: tehno-digitalni apokaliptizam (~iji je gavni predstavnik Ray Kurzweil) ostaje unutar okvira znanstvenog naturalizma i u evoluciji ljudske vrste pronalazi konture njene transmutacije u “postljude”; apokaliptizam New Agea ovoj transmutaciji daje spiritualni obrat, interpetirajući je kao prelazak iz jednog u drugi modalitet “kosmi~ke svijesti” (obi~no od modernog dualisti~ko-mehanicisti~kog stajališta ka holisti~koj uronjenosti); i napokon, kršćanski fundamentalisti apokalipsu tuma~e strogo biblijskim pojmovima, odnosno, u suvremenom svijetu traže (i pronalaze) znakove da se bliži kona~na bitka između Krista i Antikrista, da se stvari približavaju svom kriti~kom obratu. Iako se ova posljednja verzija smatra najsmješnijom, ali i opasnom po svom sadržaju, ona je najbliže “milenaristi~koj” radiklano emancipatorskoj logici.

Osvrnimo se prvo na tehno-digitalni apokaliptizam. Ako postoji nau~nik-kapitalist koji je, ~ak više nego Bill Gates, savršen primjer za treći “duh kapitalizma” sa svojom nehijerarhijskom i antiinstitucionalnom kreativnošću, humanitarno-eti~kom brigom itd., to bi bio Craig Venter sa svojom idejom o DNA-kontroli proizvodnje. Venterova oblast je sintetska biologija: život koji nije stvoren darvinovskom evolucijom, nego ljudskom inteligencijom. Venterov prvi proboj bilo je “rafalno sekvencioniranje”, brža i jeftinija nego ikad metoda analize ljudskog genoma; objavio je vlastiti genom, po prvi put je ne~ija osobna


182

DNA sekvencionirana (slu~aj je htio da se otkrije kako Venter spada u rizi~nu skupinu za Alzheimerovu bolest, dijabetes i nasljedno oboljenje o~iju). Potom je najavio svoj novi veliki projekt: na~initi potpuno sinteti~ki organizam, koji bi se mogao upotrijebiti u obranu svijeta od globalnog zagrijavanja. Januara 2008 prvi u svijetu je konstruirao potpuno sinteti~ki genom živog organizma: koristeći laboratorijske kemikalije, stvorio je gotovo to~nu kopiju genetskog materijala koji se nalazi unutar sićušne bakterije. Ova najduža DNA struktura koju je ~ovjek stvorio ima 582,970 osnovnih parova u dužini; sastavljena je od ~etiri manja (ali još uvijek ogromna!) niza DNA tako što se iskoristila snaga kopiranja kod gljivica, a oblikovana na genomu bakterije poznate kao Mycoplasma genitalium. (Micoplasma genitalium je bakterija uobi~ejena za ljudski reproduktivni trakt; odabrana je samo zbog svog relativno malenog genoma). Laboratorijski genom još nije rezultirao živim mikrobom koji funkcionira i razmnožava se; ali Venter kaže da je samo pitanje vremena prije no što smisle kako da ga “startaju” tako što će ubaciti sinteti~ki DNA u ljušturu druge bakterije. Ovaj uspjeh otvara put razvoju novih tipova mikroorganizama koji se mogu upotrijebiti na razne na~ine: kao zeleno gorivo koje će zamijeniti naftu i ugalj, probavljati toksi~ni otpad ili apsorbirati stakleni~ke gasove itd. Venterov san je uspješno kreirati prve “organizme vrijedne trilion dolara” – patentirane bubice koje mogu izlu~ivati bio-goriva, generirati ~istu energiju u vidu vodika i ~ak proizvesti hranu po mjeri:

“Zamislite kraj fosilnih goriva: prestanak ekološki pogubnih operacija bušenja, opadanje politi~ke i ekonomske moći neokonzervativnih naftaških barona, a pristupa~no grijanje i struja, te transport s malo ispušnih gasova. Utjecaj ove tehnologije je i dublji i tu ne prestaje. Kad otkrijemo detalje biokemijskih i metaboli~kih puteva, moći ćemo pobliže imitirati njihovu eleganciju i efikasnost kako bismo riješili probleme koji mu~e industrijsku civilizaciju. Možda ćemo napraviti primitivnog, samoodrživog bio-robota koji se hrani s CO2, a izlu~uje O2. Možda možemo ukloniti živu iz naših zaliha vode. Granica nema, a mogućnosti su za~uđujuće inspirativne”.9

Ima, prizanje Venter, i zlokobnijih mogućnosti: također će biti moguće sintetizirati viruse kao Ebola, ili stvoriti nove patogene... Ali probem je dublji: ovako ekstreman geneti~ki inženjering će polu~iti znatno druk~ije organizme – naći ćemo

9 Ian Sample, “Frankenstein’s Mycoplasma,” The Guardian, 8. juni 2007.

Zeni~ke sveske

183

se na novom terenu punom nepoznanica. Problem je u našem ograni~enom znanju o tome kako DNA djeluje, ~ak i ako možemo proizvesti niz sinteti~ke DNA, ne možemo predvidjeti kako će se ovaj niz doista ponašati, kakvo će biti međusobno djelovanje njegovih komponenti. Druk~ije re~eno, DNA s ćelijom komunicira tako što je nagoni da stvara proteine, a još smo daleko od potpunog razumijevanja odnosa između datog DNA niza, proteina koje stvara i kona~nih osobina organizma.

Opasnost je tim veća što ne postoji nikakva javna kontrola kretanja u bioetici – izvan bilo kakvog demokratskog nadgledanja, industrijalci željni profita petljaju sa stvaranjem života. Venter je pokušao smiriti strahovanja od nastanka Blade-Runner društva: “Film �Blade Runner� počiva na pretpostavci s kojom se ja uopće ne slažem: da ljudi žele klasu robova. Kad ja zamišljam mogućnosti inžinjeringa na ljudskom genomu, onda mislim ne bi li bilo divno ako bismo mogli imati deset puta veće kognitivne sposobnosti nego sad? A ljudi me pitaju mogu li na~initi glupana da radi kao sluga. Dobijao sam pisma od tipova iz zatvora koji traže da im na~inim ženu koju bi držali sa sobom u ćeliji. Ja nas, kao društvo, ne vidim tako.”10 Venter možda ne vidi, ali zahtjevi kojima ga bombardiraju jasno dokazuju da u društvu postoji tražnja za podklasom služin~adi. Ray Kurzweil je druk~ije zanijekao ove strahove: “Scenarij u kojem kiborzi proganjaju ljude ne stoji, stoga što ova dva entiteta neće biti razdvojena. Danas tretiramo Parkinsonovu bolest sa implantatom veli~ine graška u mozgu. Povećajte kapacitet tog uređaja za milijardu, a smanjite ga sto tisuća puta i eto vam ideja šta će biti moguće za 25 godina. A ne ‘OK, kiborzi, nadesno, ljudi nalijevo.’ To će dvoje biti izmiješano.”11 I dok je ovo u na~elu to~no (i ovdje se u beskraj može varirati deridaovski motiv kako je ljudskost uvijek-već bila nadomiještana vješta~kim protezama), problem je u tome da se, umanjena za sto tisuća, proteza više neće takvom smatrati, jer će biti nevidljiva, dijelom našeg neposredno-organskog samo-doživljavanja, tako da onaj ko tehnološki kontrolira protezu, kontrolira i nas u samom srcu našeg doživljaja samih sebe.

Paradoks je u tome da i sam Habermas, koji se suzdržava smatrati projekt moderne završenim, odnosno koji preferira modernu kao “nedovršeni projekt”, bez obzira što je vješta~ko stvaranje života postignuće (jedno u nizu) moderne,

10 Navod iz: Sample, op.cit.

11 Navod iz: Sample, op.cit.


184

postavlja granice otkrivanju njenih potencijala. Ima još radikalnijih pitanja koje ovdje treba postaviti, pitanja koja se ti~u samih granica naše želje (i spremnosti) da znamo: šta će budući roditelji uraditi kad ih se obavijesti da im dijete nosi gen Alzheimerove bolesti? Najnovija krilatica “nedoživjeli”* (osoba koja nema rak ali posjeduje genetske predispozicije da razvije ovu bolest, “prije-preživjeli”) savršeno do~arava strepnju od anticipativnog znanja.

Kineski znanstvenici sa Pekinškog instituta za genom kompletirali su ~etvrti ljudski genom koji će se sekvencionirati internacionalno; namjera im je upotrijebiti bazu podataka genoma kako bi “riješili probleme koji se ti~u specifi~no kineskih geneti~kih bolesti” (?) kao i poboljšati dijagnosticiranje, predviđanje i terapiju. Ovi su fenomeni samo vrh ledenog brijega cijelog procesa ekspanzije biogeneti~ke revolucije koji se odvija u Kini, a o kojem nećete mnogo ~uti u medijima ponajprije zainteresiranim za nevolje Tibeta, etc. Dok se mi na Zapadu zamaramo beskrajnim debatama o eti~kim i pravnim granicama biogeneti~kih eksperimenata i postupaka (mati~ne ćelije da ili ne; do koje mjere se smije intervenirati u ljudski genom – samo za prevenciju bolesti ili i za unapređenje željenih fizi~kih pa ~ak i psihi~kih osobina kako bi se kreiralo novorođen~e koje odgovara našim željama...), Kinezi to prosto rade bez ikakvih ograni~enja i kao školski primjer saradnje između državnih agencija (recimo, njihove Akademije nauka) i privatnoga kapitala. Ukratko, oba ogranka onog što bi Kant nazvao “privatnom” upotrebom uma (država i kapital) udružili su snage na ra~un “javne” upitrebe uma (slobodne intelektualne rasprave u neovisnom civilnom društvu o tome što se događa: kako sve ovo narušava status individue kao eti~ki autonomnog djelatnog ~initelja, etc., da ne spominjemo moguće politi~ke zloupotrebe). Stvari se brzo odvijaju na oba fronta, ne samo ka distopijskoj viziji države koja kontrolira i nadgleda biogeneti~ku masu vlastitih građana, nego i ka brzom stjecanju profita: milijarde ameri~kih dolara se investiraju u laboratorije i za razvoj klinika (najveća u [angaju) koje će pružati komercijalne usluge bogatim Zapadnjacima koji, usljed zakonskih zabrana, ne mogu ovu vrstu tretmana dobiti u vlastitim zemljama. Problem je, naravno, u tome što u ovako globalnoj situaciji, zakonske zabrane postaju bezna~ajne: njihov glavni efekt će bit komercijalna i znanstvena prednost kineskih ustanova – da ponovimo kliše, [angaj ima sve šanse postati distopijski megalopolis baš kao nepoznati grad (LA?) u Blade Runneru.

* u originalu: “previvor” analogija sa “survivor” (preživjeli)

Zeni~ke sveske

185

Približava se vrijeme kad ćemo morati obrnuti standardnu žalopojku kako u našim odnosima s drugim ljudima sve više i više posreduju digitalni strojevi, tako da između svakog “face to face” stoji neki interface: u skorijoj budućnosti u izgledu je eksplozivni razvoj direktnih veza među samim ra~unalima (i ostalim medijima) tako da će oni komunicirati, donositi odluke etc., a do nas će dolaziti samo kona~ni rezultati njihove interakcije. (Recimo, kad podignemo novac s bankomata, bankomat o tome informira našu banku, ~iji kompjuter elektoni~kom poštom šalje informaciju na naš PC…). ^ak i danas je više veza među samim ra~unalima nego između ra~unala i njihovih ljudskih korisnika – može se primijeniti Marxova formula i ustvrditi kako i ovdje odnosi između strojeva-stvari zamjenjuju odnose među osobama. A šta ako iz ove interakcije nastane samoorganizacija koja može nametnuti vlastitu agendu, koju ljudski korisnici više neće kontrolirati i dominirati digitalnom mrežom, nego će ona njih upotrijebiti? Noviji tehno-triler Eagle Eye (2008, D.J. Caruso) bavi se ovom mogućnošću u svoj njenoj dvosmislenosti – nije ni ~udo da je film pao na box officeu iz zanimljivih ideoloških razloga. Evo zapleta ukratko – po~inje standardnom nezgodom u “ratu protiv terorizma”: ameri~ka vojska prati trag osumnji~enog za terorizam na Srednjem Istoku, no pošto je tip kojeg prate samotnjak, teško je dobiti pozitivnu identifikaciju, te ra~unalni sustav koji procesira sve vojne podatke predlaže da se misija obustavi. Sekretar obrane se slaže, ali predsjednik izdaje naređenje da se misija svakako nastavi. Kad se ispostavi da su svi ubijeni bili civili, kao politi~ka reakcija slijedi bombaška odmazda.

Film nas sad upoznaje sa dvoje junaka, dvoje obi~nih ameri~kih građana, Jerry Shaw (propali student Stanford Univerziteta) i Rachel Holloman (mlada samohrana majka ~iji sin Sam svira trubu). Jednog dana, po povratku kući, Jerry zati~e svoj stan pun oružja, eksploziva i krivotvorenih dokumenata. Na telefon ga zove nepoznata žena koja kaže da će ga u roku od trideset sekundi FBI uhapsiti te da mora bježati. Kako joj on nije povjerovao, FBI ga ulovi, no nepoznata žena opet telefonom isposluje Jerryev bijeg, te ga spoji s Rachel, koju ista ta žena, prijeteći da će joj ubiti sina, prisiljava da mu pomaže. Žena-glas pomaže paru da izbjegne jedinice ~ikaške policije i FBI-a, demonstrirajući tako sposobnost da na daljinu kontrolira bilo kakav umreženi uređaj, kao semafore, mobilne telefone, ~ak i automatske kranove.

Navodeći ih do prodavnice elektroni~kih uređaja, žena-glas se tu predstavlja Jerry i Rachel: ona je tajni superkompjuter imenom “Autonomous Reconnaissance Intelligence Integration Analyst” (Ariia), koji prikuplja strogo povjerljive informacije


186

iz cijelog svijeta i može kontrolirati prakti~no sve što je elektroni~ko – ona je i njih pratila i dovela ih k sebi. U svjetlu one predsjednikove greške s po~etka filma, Ariia je odlu~ila kako je izvršna vlast prijetnja javnome dobru i da mora biti eliminirana. Ariia planira uništiti predsjedni~ki ured, izuzev sekretara obrane, koji se složio s preporukom o obustavljanju misije, te planira da on naslijedi predsjedni~ki položaj. Jerry-ju i Rachel ona objašnjava kako nastoji pomoći ameri~kom narodu… Nije li Ariia prosto i jasno racionalni faktor, ne radi li ona u interesu ameri~kog naroda? Zar ne bi bilo najbolje za SAD da njen plan uspije? Ariia je spremna žrtvovati desetine nedužnih u Capitolu – ali isto je u~inio predsjednik odobrivši ubijanje desetina arapskih civila. Dvosmislenost filma je u tome što ostaje nejasno je li ova ironija namjerna ili ne.

(Na intuitivnijoj razini, teško je odoljeti bajkovitoj logici scena u kojima Jerry i Rachel opetovano uspijevaju pobjeći FBI-u. Kao da se kreću u za~aranom svijetu u kojem ne samo da se suprotstavljaju neprijateljima na neutralnoj pozadini stvarnosti – samu stvarnost vodi magi~na ruka koja je izvrće u njihovu korist: kad im se kola što ih progone previše približe, pred njih se isprije~i kran, kad bježeći od policije ulaze u stanicu podzemne željeznice, displej reda vožnje im kaže kamo ići…). Nije li to krajnje paranoi~an san, san kako realnost nije sazdana od neutralnih i inertnih stvari ravnodušnih na naša nastojanja, nego je vješta~ki mehanizam kojim upravlja blagonaklona inteligencija? Logika koja se (u svojoj slabijoj verziji) obi~no okreće protiv junaka (prisjetimo se Dr`avnog neprijatelja u kojem, usljed složenog satelitskog i drugog sistema praćenja, izgleda da neprijatelj uvijek zna gdje je Will Smith), ovdje radi za junake – s neminovnom posljedicom da, pošto je kontrolna agencija po definiciji zla, junaci treba da budu nesvjesni instrumenti prisile zlog velikog Drugog koji kontrolira našu stvarnost.

Možda je najpoeti~nija scena u filmu kad junaci ulaze u Ariiu: unutrašnjost velike kupole s trepćućim “neuronima” – kao da ulaze u glavu - u sami mozak – ženskog glasa koji im se obraća. [arm (i istovremeno, klju~na ideološka manipulacija) te scene jeste da, iako vidimo impersonalni-mehani~ki rad “mozga”, kompjuter ostaje subjektiviziran a utvarni ženski glas i dalje se obraća ljudima kao partner u dijalogu.)

Kako, dakle, digitalizacija naših života utje~e na hermeneuti~ki horizont našeg svakodnevnog iskustva? Prema CNN-ovom izvještaju iz maja 2008., majmuni sa

Zeni~ke sveske

187

senzorima implantiranim u mozak, nau~ili su mislima kontrolirati roboti~ku ruku, koristeći je da se nahrane voćem i kola~ićima: u eksperimentu na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Pittsburghu, par makaki majmuna opremljen je elektrodama debljine ljudske dlake koje prenose signal iz onog podru~ja mozga koje je odgovorno za kretnje. Znanstvenici koji stoje iza eksperimenta tvrde kako je cilj proizvesti takvu protezu za amputirce ili pacijente s degenerativnim poremećajima, koja će se moći kontrolirati direktno iz mozga. Prvi prototip je već u funkciji: na Univerzitetu Južne Floride napravljena je roboti~ka ruka povezana s invalidskim kolicima, koja se kontrolira samo pomoću misli.12 Ljude koji su potpuno paralizirani usljed ALS-a (amiotrofi~ne lateralne skleroze) - ~iji je mozak u potpunosti funkcionalan ali nisu u stanju izraziti svoje misli – uređaj osposobljava da poduzimaju jednostavne svakodnevne radnje koje bi u suprotnom bile nemoguće. EEG snimci otkrivaju kako pacijenti sa ALS-om mogu komunicirati s vanjskim svijetom; na glavu im se pri~vrsti kapa s elektrodama premazana provodljivim gelom, tako da znanstvenici mogu motriti posebne vrste elektri~nih impulsa koji proti~u mozgom. U ovom su slu~aju znanstvenici pratili poseban moždani val koji se naziva P300; ~itati P300 je kao ~itati ne~ije misli, ali samo u najgrubljim obrisima. Kad je u pitanju roboti~ka ruka povezana s invalidskim kolicima, osoba u kolicima usmjeri pogled u pokazne strelice koje bljeskaju na malom ekranu; kad strelica pokaže pravac kojim žele ići, njihov mozak pokrene EEG, te se kolica ili roboti~ka ruka pokreću u željenom smjeru. ^ak ni poslovi~ni mali prst Stephena Hawkinga – minimalna veza između njegovog uma i stvarnosti izvana, jedini dio njegova paraliziranog tijela koji Hawking može pokretati – neće više biti potreban: vlastitim umom mogu izravno u~initi da se objekti kreću, odnosno sam mozak će služiti kao daljinski upravlja~.

Sva najnovija istraživanja su usmjerena ka ~udovišnoj ~injenici da su tajne službe ameri~ke obrane uklju~ene u obiman dugoro~ni projekt razvoja sredstava za kontrolu ljudskih emocija i stanja izvana, tako što bi mozgove napadali preciznim elektromagnetnim valovima. Pošto je već moguće identificirati moždane valove koji materijalno podržavaju pojedina emocionalna stanja (strah, mržnju, hrabrost…), ideja je bombardirati mozak sli~nim vješta~ki proizvedenim valovima kako bi se proizvela ili sprije~ila ciljana osjećanja. Sli~an postupak je već isproban u lije~enju veterana od post-traumatskih

12 Vidjeti Eric Bland, “Wheelchair Arm Controlled by Thought Alone,” Discovery News, dostupno

online na http://dsc.discovery.com/news/2009/02/27/wheelchair-thought.html.


188

efekata: identificiranjem materijalne potpore traumati~nim sjećanjima u mozgu i potom izlaganjem mozga specifi~nim valovima, ova se sjećanja mogu izbrisati iz mozga, uz ograni~en i kratkotrajan gubitak pamćenja kao neželjenom popratnom pojavom. I dok je razmjer ove prakse nepoznat, izgleda jasno da će to dati dosta osnova za paranoidna nagađanja kako su tajne službe umiješane u te napore kako eksploatirati budući nestanak razlike između “unutra” i “izvana”, tj. direktnog “povezivanja” moždanih procesa s izvanjskim, tehnološki manipuliranim materijalnim procesima.

Princip koji regulira ovaj proces je puna kontrola prošlosti i budućnosti na psihi~koj razini. Strategija je uvijek ista: izum se uvijek prikaže kao nužna ispomoć za neke najteže bolesti (tako da se nitko ne može suprotstaviti) a zatim se univerzalizira. Već postoje široka istraživanja geneti~kih i bio-kemijskih intervencija pomoću kojih bi se subjektova traumati~na prošlost mogla selektivno izbrisati i tako omogućiti, recimo, povratak u normalnost žrtvama brutalnog mu~enja ili silovanja – problem će se javiti, naravno, kad se ova procedura univerzalizira u općenitiju kontrolu tragova prošlosti. Ili, budući roditelji ako su bogati, već mogu priuštiti da se mozak nerođenog djeteta skenira ne bi li se otkrili tragovi mogućih mentalnih slabosti u budućnosti (nizak IQ, kriminalne tendencije…) – i, opet, koje su posljedice moguće univerzalizacije ovog postupka? Ovdje treba izbjeći dvostruku zamku: utopijski san o dobronamjernom “pranju” mozga, zaštiti od bolesti i (tragova) prošlih trauma, ali i lažnu perspektivu strašnoga suda koja ovakvo interveniranje u mozak vidi kao “kraj ~ovje~anstva”.

Svjetsko udruženje transhumanista (World Transhumanist Association, koje su osnovali 1998. godine Nick Bostrom i David Pearce) dalo je sebi u zadatak da se pozabavi ovim problemima. Ono sebe opisuje kao “međunarodnu neprofitnu organizaciju koja zagovara eti~ku upotrebu tehnologije u cilju unapređenja ljudskih sposobnosti.”13 Njegova premisa je da ljudski razvoj, re~eno pojmovnikom evolucije, ni blizu nije dosegao svoju krajnju to~ku: sve nadolazeće tehnologije – neurofarmakologija, vješta~ka inteligencija i kibernetka, te nanotehnologije – imaju potencijal, kaže se, da unaprijede ljudske sposobnosti. Kako Bostrom kaže: “prije nekoliko godina, rasprava bi se uglavnom vodila oko pitanja ‘da li je ovo zanastvena fantastika? Ili pred sobom imamo realnu buduću mogućnost?’ Sada rasprava

13 John Sutherland, “The ideas interview: Nick Bostrom,” The Guardian, utorak, 9. maj 2006.

Zeni~ke sveske

189

po~inje s afirmativne pozicije - da, sve više i više bit će moguće mijenjati ljudske sposobnosti. Današnje pitanje je treba li to uraditi. I, ako uradimo, koja bi to bila eti~ka ograni~enja?” U suprotnosti s Nietzscheovom idejom “nad~ovjeka” koja cilja na “moralnu i kulturalnu transcendenciju” (nekoliko odabranih s darom snažne volje i uz veliku promjenu zbacit će okove tradicionalnog morala i konvencija i izdići se iznad ostatka ~ovje~anstva), transhumanisti~ka ideja “post-humanog” cilja ka društvu u kojem će svima biti dostupne napredne tehnologije: “transhumanisti se zalažu za povećanje fondova za istraživanje usmjereno na radiklano produženje zdravog životnog vijeka i favoriziraju razvoj medicinskih i tehnoloških sredstava za poboljšanje pamćenja, koncentracije i ostalih ljudskih sposobnosti. Transhumanisti predlažu da svatko može upotrebljavati ta sredstva kako bi poboljšao razne dimenzije svog kognitivnog, emotivnog i psihi~kog blagostanja. Ne samo da je to prirodan nastavak tradicionalnih ciljeva medicine i tehnologije, nego je i velika humanitarna prilika da se istinski poboljša stanje ~ovje~anstva.”14 Sljedstveno tome, glavna zabrinutost eti~ke prirode je dostupnost, te pitanje ko koga transformira: “Jedna je stvar ako govorimo o odraslim, kompetentnim građanima koji sami odlu~uju što da ~ine s vlastitim tijelom. Ako, s druge strane, razmišljamo o tome da modificiramo djecu, ili selektiramo embrije, tu se onda javlja sasvim drugi set eti~kih pitanja. A i kad je u pitanju dostupnost ima još eti~kih pitanja. Ako neke od tehnologija, kao što je gotovo sigurno, budu vrlo skupe, kakav mehanizam pravednosti treba uspostaviti?” Kako bi se preveniralo da državne ili privatne ustanove odlu~uju o našoj sudbini, odluka o upotrebi i koristi od ovih poboljšanja treba ostati na individualnoj razini – ali da li je to dovoljna zaštita?

Sa svim tim upozorenjima kako smo na rubu post-humane ere, transhumansiti zapravo ostaju previše humanisti. Odnosno, kad opisuju mogućnost interveniranja u našu biogeneti~ku osnovu i mijenjanja naše “prirode”, oni na neki na~in pretpostavljaju kako će autonomni subjekt koji slobodno odlu~uje o svojim postupcima još uvijek biti tu, odlu~ujući kako da izmijeni svoju “prirodu”. Oni tako dovode podjelu na “ozna~ujući subjekt” i “ozna~eni subjekt” do krajnjeg ekstrema: s jedne strane, kao objekt svojih intervencija, ja sam biološki mehanizam ~ijim svojstvima, sve do onih mentalnih, se može manipulirati; s druge strane, ja sam (ili se ponašam kao

14 Nick Bostrom, “Transhumanism: The World’s Most Dangerous Idea?”, dostupno na www.

nickbostrom.com.


190

da sam) na neki na~in izuzet od ove manipulacije, autonomni pojedinac koji, sa distance, može u~initi pravi izbor. Ali šta ako se krug zatvori, tako da se u samu moju moć autonomnog odlu~ivanja već “umiješala” biogeneti~ka manipulacija? Zbog ovoga je nešto zapravo plitko, ~ak dosadno u svim tim transhumanisti~kim meditacijama: oni, u suštini, ignoriraju problem i, kao i njihovi kriti~ari, također izbjegavaju srž pitanja kojim se naoko i bave sve vrijeme; kako će biogeneti~ke i druge intervencije utjecati na samu definiciju humanosti? Bostrom naglašava kako je izbor da li se podvrći takvim poboljšanjima na individui – no da li će ta individua još biti ovdje? I transhumanisti i njihovi kriti~ari tako se bez problema drže standardne ideje o slobodnoj autonomnoj individui – razlika je da transhumanisti prosto prihvaćaju da će ona preživjeti prelazak u posthumanu eru, dok njihovi kriti~ari vide post~ovje~anstvo kao prijetnju i time žele zaustaviti njegov dolazak.

Kad se dovede do ovog ekstrema, tehno-digitalni apokaliptizam pretpostavlja oblik takozvane “tehno-gnoze” i prelazi u New Age apokaliptizam. Jedna od omiljenih janusovski dvostranih ideja koje prenose New Age duhovnjaci jeste ideja sinhroniciteta preuzeta iz kvantne fizike (veza između dva događaja ili elementa koja je trenutna, odnosno brža od vremena koje treba svjetlosti da pređe između to dvoje): precizna kvantna ideja sinhroniciteta (dvije odvojene ~estice su povezane tako da vrtnja jedne uti~e na vrtnju druge brže nego njihova svjetlosna veza) tuma~i se kao materijalna manifestacija / upisivanje “duhovne” dimenzije koja događaje povezuje s onu stranu mreže materijalne uzro~nosti: “Sinhroniciteti su jokeri u prirodnom špilu karata pošto odbijaju igrati po pravilima i navode na to da smo, u našoj potrazi za sigurnim odgovorima na pitanja o svemiru, zanemarili neke klju~ne znakove.15

U New Age kognitivnom mapiranju “lijevo” predstavlja nesvjesno i nepoznato, a “desno” svijest i budno stanje; tragedija politi~ke ljevice u protekla dva stoljeća jeste što se ograni~ila na socijalnu pravdu i ekonomsku jednakost, zaboravljajući na potrebu za jednim “dubljim” prelaskom od mentalno-racionalne svijesti ka priznavanju skrivenih dimenzija dostupnih jedino intuiciji: “Ljevica se borila

15 F. David Peat, Synchronicity: The Bridge Between Nature and Mind, New York: Bantam1987, str. 3

* igra rije~i: u engleskom jeziku “right” istovremeno zna~i i “desno” ali i “právo” na nešto (prim-.prev).

Zeni~ke sveske

191

za ‘desno’* u ljudima, za prava ~ovjeka, ignorirajući ‘lijevu’ stranu muškaraca i žena”.16 U radikalnoj verziji New Age spiritualizma, prijeteća materijalna kriza (ekološka katastrofa) svodi se na puki “materijalni izraz psiho-spiritualnih procesa, prisiljavajući nas na prelaz ka novom, intenzivnijem stanju svijesti.”17

Ovo nas vraća na tri “duha kapitalizma” koji uspješno formiraju neku vrst hegelijanske trijade “negacije negacije”: individualisti~ki protestantsko-eti~ki subjektivitet poduzetnika, nadilazi korporativni “organizacijski ~ovjek” i vraća se u novom obliku prili~no izvješta~enog “kreativnog” kapitalista. Bitno je zabilježiti kako se ove dvije promjene ne odvijaju na istoj razini: prva se ti~e normativne sadržine unutar istog simboli~kog oblika (Ego-ideal i idealni-ego), dok druga promjena napušta samu formu simboli~kog Zakona, smijenivši ju maglovitim zabranama superega. – Postoji li i ~etvrti “duh” kapitalizma, onaj koji bi ponovio prelazak s individualnog na kolektivno, od protestantske etike ka “organizacijskom ~ovjeku” na razini “trećeg duha”, odnosno onaj koji bi “trećem duhu” u~inio isto što je “drugi duh” uradio prvome? Moglo bi se reći da ovaj “~etvrti duh” upravo više nije duh kapitalizma, nego već ime (jedno od imena) za komunizam. Evo kako New Age duhovnjak opisuje novi socijalni poredak ~ija se pojava o~ekuje kao sporedni efekt mnogo suštinskije duhovne promjene:

“Ako uznapredujemo od nacionalne države ka noosferi~noj državi, mogli bismo se naći kako istražujemo neku vrstu nehijerarhijske društvene organizacije – jedan ‘sinkroni poredak’ zasnovan na povjerenju i telepatiji – kakav Hopi i druga domoroda~ka plemena koriste tisućama godina. Ako se svjetska civilizacija može samoorganizirati iz trenutnog kaosa, bit će zasnovana na suradnji prije nego na pobjednik-nosi-sve natjecanju, dovoljnosti prije nego viškovima, komunalnoj solidarnosti prije nego individualnom elitizmu, naglašavajući svetu prirodu svega živoga na zemlji.”18

Ne donosi li ovaj opis – ako zagrebemo ispod njegova spiritualisti~kog pokrova – neku vrstu komunizma? Kako, dakle, da se riješimo tog pokrova?

16 Daniel Pinchbeck, 2012, New York: Jeremy P. Tarcher / Penguin 2007, str. 213.

17 Op.cit., str. 392

18 Op.cit., str. 394.


192

Najbolji lijek za ovo duhovnja~ko iskušenje jeste imati na umu osnovne lekcije darvinizma: krajnju kontingenciju u prirodi. Zašto p~ele masovno ugibaju, naro~ito u Sjedinjenim Državama gdje, prema nekim izvorima, ta brojka doseže i do 80%? Ova katastrofa može imati razoran efekt na naše snabdijevanje hranom: oko jedne trećine ljudske ishrane ~ine biljke koje oprašuju insekti, a p~ele su odgovorne za 80% tog oprašivanja… evo kako se može zamisliti moguća globalna katastrofa: ne veliki prasak, tek malo uplitanje s razornim globalnim posljedicama. ^ak ne možemo biti sigurni da je povratak prirodnoj ravnoteži sve što treba u~initi – kojoj ravnoteži? [ta ako su se p~ele u SAD i u Europi već bile adaptirale na izvjestan stupanj i oblik industrijskog zagađenja?

Masovno ugibanje p~ela obavijeno je velom tajne: iako se ista stvar simultano dešava širom (razvijenog) svijeta, lokalna istraživanja ukazuju na razli~ite uzroke: otrovno djelovanje pesticida na p~ele, gubitak orijentacije u prostoru usljed elektronskih valova naših komunikacijskih strojeva, itd. Ovo mnoštvo uzroka vezu između uzroka i posljedice ~ine nesigurnom – i, kao što znamo iz povijesti, gdje god postoji jaz između uzroka i posljedica, javlja se iskušenje da se traži dublje Zna~enje: šta ako je, u pozadini prirodnih uzroka, dublji duhovni uzrok? Kako druk~ije da shvatimo tajanstveni sinhronicitet fenomena koji, sa stanovništa prirodnih znanosti, ima razli~ite uzroke? Ovdje dolazi takozvana “duhovna ekologija”: nisu li košnice neka vrst robovskih kolonija, koncentracijski logori u kojima se p~ele nemilosrdno eksploatiraju? [ta ako Majka Zemlja uzvraća udarac zbog ove eksploatacije?

Najbolji protuotrov za ovo spiritualisti~ko iskušenje je imati na umu lekciju iz Rumsfeldove teorije znanja – pojam se, naravno, odnosi na dobro poznati incident iz marta 2003. kad se Donald Rumsfeld malo pozabavio amaterskim filozofiranjem o odnosu između poznatog i nepoznatog. Pozivajući se (vjerojatno) na Davida Thoreaua (“Znati da znamo ono što znamo i da ne znamo ono što ne znamo, to je istinsko znanje”), Rumsfeld kaže: “Postoji poznato znanje. To su stvari za koje znamo da ih poznajemo. Ima i poznatih nepoznanica. To bi bile stvari za koje znamo da ih ne znamo. Ali ima također i nepoznatih nepoznanica. To su stvari za koje ne znamo da ih ne znamo.”19 Ono što je Rumsfeld zaboravio dodati krucijalni je ~etvrti termin: “nepoznato znanje”, stvari za koje ne znamo da ih znamo, sva nesvjesna

19 Rumsfeldove primjedbe su dostupne online na http://www.defenselink.mil/transcripts/transcript.

aspx?transcriptid=2636.

Zeni~ke sveske

193

uvjerenja i predrasude koje određuju na~in na koji shvaćamo realnost i djelujemo u njoj. Rumsfeld je mislio kako je glavna opasnost suo~iti se sa ira~kim “nepoznatim nepoznanicama”, sa Saddamovim prijetnjama za koje ~ak ne možemo ni zamisliti šta bi one mogle biti. Kao što se sada jasno vidi, najveću opasnost predstavljalo je, naprotiv, “nepoznato znanje”, negativna uvjerenja i predrasude koje su dovele do toga da ameri~ka vojska po~ini sve te greške u Iraku.

U slu~aju umirućih p~ela također su tu stvari koje znamo da ih znamo (njihova osjetljivost na pesticide) i stvari za koje znamo da ih ne znamo (naprimjer, kako p~ele reagiraju na radijaciju ~iji je uzro~nik ljudsko djelovanje). Ali tu su, povrh svega, i nepoznate nepoznanice i nepoznato znanje. Postoje dimenzije kako se p~ele odnose prema svojoj okolici koje ne samo da su nam nepoznate, nego ih nismo niti svjesni. A ima i mnogo “nepoznatog znanja” u našoj percepciji p~ela: sve te antropocentri~ne predrasude koje bojaju pristrasnošću naše prou~avanje p~ela.

Posebno zabrinjavajući aspekt takve pojave je poremećaj u još jednom tipu znanja, u onome što Jacques Lacan naziva “znanjem u realnom”: “instinktno” znanje koje upravlja djelovanjem životinja i biljaka. Ovo tamno znanje može pokrenuti amok. Kad je zima previše topla, biljke i životinje toplo vrijeme u februaru pogrešno protuma~e kao znak da je proljeće već po~elo i u skladu s tim se po~nu i ponašati, te tako ne samo da su ranjive na kasne udare hladnoće, nego i poremete cijeli ritam prirodne reprodukcije. Po svoj prilici nešto od ovoga se dešava p~elama.

Teorija kompleksnih sustava otkriva da takvi sustavi imaju dva suprotna lica: robustne osobine stabilnosti i ekstremnu ranjivost. Oni se mogu prilagoditi velikim poremećajima, integrirati ih i pronaći novu ravnotežu i stabilnost – sve do izvjesnog praga (“to~ke klju~anja”), preko kojeg će i najmanji poremećaj izazvati totalnu katastrofu i voditi uspostavi potpuno druk~ijeg poretka. ^ovje~anstvo stoljećima nije moralo brinuti o utjecaju svog proizvodnog djelovanja na okoliš – priroda je bila u stanju da se prilagodi sje~i šume, upotrebi uglja i nafte, etc. Međutim, danas ne možemo biti sigurni nismo li dosegli to~ku klju~anja – zaista se ne može sa sigurnošću reći, jer takve se to~ke jasno uo~avaju samo onda kad je već kasno. U takvoj situaciji, pri~e o predviđanju, oprezu i kontroli rizika postaju besmislene, jer se radi o “nepozantim nepoznanicama”.


194

Ova nas situacija iznova suo~ava s ćorsokakom suvremenog “društva izbora”. Ponosimo se što živimo u društvu u kojem slobodno odlu~ujemo o stvarima koje fundamentalno uti~u na naše živote, ali bez prave osnove u znanju. Takva je situacija zapravo frustrirajuća: iako znamo kako sve ovisi o nama, ne možemo predvidjeti posljedice naših ~inova – nismo nemo}ni, nego ba{ nasuprot omnipotentni smo, a nesposobni da odredimo okvir svojih mo}i. I dok ne možemo sasvim ovladati našom biosferom, nažalost jeste u našoj moći da je uništimo, da narušimo njenu ravnotežu tako da će ona pokrenuti amok, otpuhavši nas tokom tog procesa.

Ili uzmimo nedavno otkriveno ogromno sleđeno tresetište u zapadnom Sibiru (veli~ine Francuske i Njema~ke zajedno): po~elo se otapati, i moguće da će po~eti ispuštati u atmosferu milijarde tona metana, stakleni~koga gasa dvadeset puta moćnijeg od uglji~nog dioksida... Ovu hipotezu treba tuma~iti zajedno s izvještajem istraživa~a sa Medicinskog koledža Albert Einstein iz maja 2007., po kojem su pronađeni dokazi kako određene gljivice imaju sposobnost koristiti radijaciju kao izvor energije za proizvodnju hrane i stimulaciju rasta. Njihov interes se javio prije pet godina kad se robot kojeg su poslali u još uvijek visoko radioaktivni ~ernobilski reaktor vratio s uzorcima crnih gljivica bogatih melaninom, a koje rastu na urušenim zidovima reaktora. Istraživa~i su tad poduzeli niz testova koristeći nekoliko razli~itih gljivica. Dvije vrste – jedna koju su nagnali da proizvodi melanin i druga koja ga prirodno sadrži – izlagane su razinama ionizirajućeg zra~enja otprilike 500 puta ja~im od normalne; obje ove vrste koje sadrže malanin rasle su daleko brže nego u uvjetima standardne radijacije. U daljem istraživanju, mjeren je signal rezonance vrtnje elektrona nakon što je melanin izložen ionizirajućoj radijaciji i otkrilo se da radijacija u kombinaciji s melaninom mijenja strukturu njegovih elektrona – bitan korak za hvatanje radijacije i njeno pretvaranje u druga~iju vrstu energije kako bi se proizvela hrana. Već kruži ideja o gljivicama ždera~ima radijacije kao sastavnom dijelu menua budućih svemirskih misija: pošto ionizirajuće zra~enje prevladava u vanjskom svemiru, astronauti bi se mogli osloniti na gljivice kao neiscrpan izvor hrane na dugim misijama koloniziranja drugih planeta... Umjesto da se prestravimo te perspektive, u ovakvim bi slu~ajevima trebalo imati um otvorenim za nove mogućnosti, imajući na umu da je “priroda” kontingent višezna~nih mehanizama u kojima katastrofe mogu voditi ka neo~ekivano pozitivnim rezultatima, kao u Altmanovim Kratkim rezovima u kojima katastrofalna prometna nesreća dovodi do neo~ekivanog prijateljstva.

Zeni~ke sveske

195

Teško je održavati ovakvu otvorenost za radikalnu kontingenciju – ~ak je ni racionalist poput Habermasa nije mogao duže održati. Njegovo kasno zanimanje za religiju kosi se s tradicionalno liberalnom zabrinutošću za humanisti~ki, duhovni etc., sadržaj skriven u religijskoj formi; ono što njega zanima jeste sama ta forma; ljudi koji ZAISTA duboko vjeruju i spremni su za to založiti i vlastiti život, pokazuju sirovu energiju vjere i prateći bezuvjetni angažman koji nedostaje anemi~no-skepti~noj liberalnoj poziciji – kao da navala takvog bezuvjetnog angažmana može revitalizirati našu post-politi~ku sušu demokracije. Habermas ovdje reagira na isti problem kao i Chantal Mouffe u svom “agonalnom pluralizmu”: kako ponovno unijeti strast u politiku? Ne upetljava li se on, pak, ovdje u neku vrst ideološkog vampirizma, isisavajući energiju iz naivnih vjernika a da nije spreman napustiti svoju temeljnu sekularno-liberalnu poziciju, tako da potpuno religijsko uvjerenje ostaje neka vrsta fascinantne i misteriozne Drugosti? Kao što je već Hegel pokazao apropos dijalektike prosvjetiteljstva i vjere u svojoj Fenomenologiji duha, takva opozicija formalnog prosvjetljenja i fundamentalno-supstancijalnog vjerovanja je lažna, klimava ideologijsko-egzistencijalna pozicija. Ono što treba napraviti jeste potpuno pretpostaviti identitet dvaju suprotstavljenih momenata, a to je baš ono što apokalipti~ni “kršćanski materijalizam” može uraditi odbacivanjem božanske Drugosti i bezuvjetne predanosti.

Kako ćemo kombinirati takvu radikalnu otvorenost s apokalipti~nom izvjesnošću kako se približava kraj vremena? Apokalipsu karakterizira specifi~ni vid vremena, jasno suprotstavljen drugim dvama predominantnim vidovima, tradicionalnom cirkularnom vremenu (vremenu kojim upravlja i kojeg reguliraju priroda i nebesa – oblik vremena u kojem se mikrokozmos i makrokozmos harmoni~no ogledaju jedan u drugom) i modernom linearnom vremenu postepenog napretka i razvoja: apokalipti~no vrijeme je “vrijeme kraja vremena”, vanredno vrijeme, “stanje izuzetnosti” kad se bliži kraj i za njega se spremamo. Ovdje treba imati na umu pravi dijalekti~ki obrat od kontingencije ka nužnosti, odnosno, retroaktivnu prirodu nužnosti predstojeće katastrofe. U takvoj konstelaciji, standardna logika vjerojatnoće više ne važi; treba nam druga~ija logika temporalnosti, kako ju je opisao Jean Pierre Dupuy:

“Katastrofalni događaj upisan je u budućost kao sudbina, zasigurno, ali također i kao slu~ajan događaj: mogao bi i da se ne dogodi ~ak i ako se, u futur anterieur, javlja kao nužan. /…/


196

ako se izuzetni događaj desi, katastrofa na primjer, ona nije mogla da se ne desi; međutim, sve dok se nije desila nije ni neizbježna. Dakle aktualizacija nekog događaja – ~injenica da se desio – retroaktivno stvara njegovu nužnost.”20

Dupuy daje primjer francuskih predsjedni~kih izbora u maju 1995.; evo januarske prognoze glavnog izbornog instituta: “Ako 8. maja bude izabran g. Balladur, može se reći da su predsjedni~ki izbori odlu~eni prije no što su se i odvili.” Ako se – kojim slu~ajem – događaj odvije, stvara se lanac prethođenja koji ~ini da on izgleda neizbježnim: OVO, a ne uobi~ajeno mišljenje kako se suštinska nužnost iskazuje kroz i putem slu~ajne igre pojava, jeste in nuce hegelijanska dijalektika kontingencije i nužnosti. U tom smislu, iako nam je sudbina određena, mi smo ipak slobodni da je biramo. Na ovaj na~in se, prema Dupuyu, treba odnositi i prema ekološkoj krizi: ne da “realisti~no” sudimo o mogućnosti za katastrofu, nego da je prihvatimo kao Sudbinu u pravom hegelijanskom smislu: kao izbor Balladura, ako se katastrofa dogodi, može se reći da je njena pojava odlu~ena i prije same realizacije. Sudbina i sloboda djelovanja (opozvati ono ”ako”) tako idu ruku pod ruku: sloboda je, u svom najradikalnijem smislu, sloboda promijeniti Sudbinu.

Dakle ako ćemo se zaista suprotstaviti prijetnji (kozmi~ke ili ekološke) katastrofe, moramo uvesti novu ideju vremena. Dupuy ovo vrijeme naziva “vremenom projekta”, zatvorenog kruga između prošlosti i budućnosti: budućnost obi~no kreira naše djelovanje iz prošlosti, a na~in našeg djelovanja određujemo svojim o~ekivanjem od budućnosti i našom reakcijom na ta o~ekivanja. Evo, dakle, kako Dupuy predlaže suo~iti se s katastrofom: prvo je trebamo posmatrati kao svoju sudbinu, kao neizbježnu, a zatim, projektirajući se u nju, prihvaćajući njenu perspektivu, u njenu prošlost (prošlost budućnosti) treba retroakvino umetnuti suprotne mogućnosti (“Da smo uradili to i to, katastrofa u kojoj smo sad ne bi se ni desila!”) na osnovu kojih onda danas djelujemo. U tome je Dupuyeva paradoksalna formula: moramo prihvatiti da je, na razini mogućnosti, naša budućnost određena, katastrofa će se dogoditi, to je naša sudbina – i, potom, na temelju ovog prihvaćanja, mobiliziramo se za djelovanje koje će promijeniti samu tu sudbinu i tako umetnuti novu mogućnost u prošlost.

20 Jean-Pierre Dupuy, Petite metaphysique des tsunami, Paris: Seuil 2005, str. 19.

Zeni~ke sveske

197

Za Alaina Badioua vrijeme pouzdanja u neki događaj je futur anterieur: dajući se budućnosti, djeluje se kao da je budućnost koja se priželjkuje već tu. Upravo je ta kružna strategija futur anterieur jedino istinski efikasna kad se suo~imo s mogućom katastrofom (recimo, ekološkom): umjesto da kažemo “budućnost je još uvijek otvorena, još uvijek ima vremena za delovanje i prevenciju najgorega”, katastrofu treba prihvatiti kao neizbježnu i zatim retroaktivno poništiti ono što je već “zapisano u zvijezdama” kao naša sudbina.

Prevela s engleskog: Venita Popovi}

Živjeti na kraju vremena - slavoj Žižek

Documents