Anne i Serge Golon

ANĐELIKA PUT VERSAILLES

Naslov Originala: Marquise des Anges II Le Chemin de Versailles

Muževljeva smrti primorava prelepu Anđeliku da nestane iz visokih krugova. Ona se iznenada nađe u najvećoj bedi.

Zanimljivi događaji, ekstrentični likovi i romantična pozadina Pariskog života.

PRVI DIO

Dvor Čudesa

I Pariška Noć

Noćas se Parizom provlači mrmor kopnjenja. Snijeg se topi po krovovima i duž streha. Mjesec, mokar i žut, mrgodno motri oblake što prolaze ispred njega.

Na trgu Greve se na sladunjavoj mjesečini njiše novi obješenik. Sat na tornju Gradske vijećnice odbija vrijeme. Pred malim Bogorodičinim kipom uguranim između dvije šunke, kobasičar, zajedno sa ženom i djecom, niže devetnice, u svom dućanu.

Štakori glođu u zidovima ili kroz blatnjave ulice bezglavo jure zalijećući se u noge okašnjelim prolaznicima koji uz povik straha suču mačeve iz korica.

Momak i djevojka, građanskog porijekla, izlaze iz Palače de Bourgogne1

1 Hotel de Bourgogne nekad rezidencija kraljeva. U vrijeme ove priče neka vrst

kazališta.

i zabrinuto zure u mračne ulice. Prilazi im džeparoš Zeba i nudi usluge svog fenjera. Zaradit će tako koji novčić prateći ih do trga Vosges. Dakako, ukoliko uz put ne sretne kojega od svojih drugova protuha. Tada će bez po muke ovaj građanski par olakšati za kesu i ogrtače i poći zatim pod ruku do groblja Saints-Innocents, gde je Veliki Coesre, kralj šatrovaca, zakazao zbor svojih podanika.

U svom skloništu u predgrađu Saint-Martin Veliki Coesre se sprema da se uputi među svoje podanike. Njegov idiot Balonja, složio je u svoja kolica meke gospodske ogrtače što ih je nekoliko lopova donijelo sa svojih krstarenja. Njegov vrhovni savjetnik, Sjedobradi, obavještava ga da valja riješiti vrlo osjetljiv spor nastao između dvojice' prosjačkih vođa: između Calembredainea koji nastava unutar nekadašnjih opkopa zamka Nesle i Rodogonea Ciganina, koji stanuje u predgrađu Saint-Denis. Calembradaine je jači jer je on svoju moć pružio nad svim pariškim mostovima, nad vratima univerzitetske četvrti i nad obalama Sene, ali i Rodogoneova je moć strašna jer on iza sebe ima sve cigane u gradu i sve tamnopute gatare.

Jezivi čovuljak Ivan Truli vraća se pustim ulicama držeći čvrsto uza se jedno dijete. Platio je za nj dvadeset groša jednoj dadilji u ,,La Couche”, gradskom nahodištu iza Notre Dame. Djetetu nije više od šest, sedam mjeseci. Lako će mu unakaziti nožice ili ga osakatiti i zatim ga poslati u prošnju s nekom od „markiza”. Ukoliko ga prije toga ne prodadu vraču Lesageu i njegovoj mamici La Voisin. Njima su potrebna djeca; kolju ih za svoje crne mise. Ima vremena da se o tome odluči… U posljednje vrijeme poslovi idu nešto bolje. Jest, upravo otkad je nestalo onog popa Vincenta koji je kupio djecu ispred vratiju kuća i slao ih bogzna gdje. Ivan Truli pospješi korak. Tu noć treba da se održi glavni sastanak podzemne bratije na groblju Saints-Innocents. Mora pošto-poto zgrnuti što više novca. Kao da vremena nisu teška. Ali Rolin Klada je veliki princ i pravo je da mu se plaća danak.

Na trgu Vosges se pod jednim balkonom dvojica tuku u dvoboju, a pod drugim nekoliko mladića pjeva serenadu.

Arthemisa, Roxana, Gliceria, Grisolina, lijepe kurtizane u gradskoj četvrti Marais, stoje nalakćene na prozore.

U predgrađu Saint-Antoine, u palači Beauvais, Kate Ćoravica, razgrće svoj krevet mladiću snažnih mišića, u kojega je tijelo glatko kao bjelekost, a brada se tek osula svijetlim maskom. Baš kao što je i željela. Ona će već tog pjevčića, što se nespretno uzvrtio, pretvoriti u sjajnog ljubavnika. A uz to nema ni velikih zahtjeva. Gospođa de Beauvais s tugom u srcu misli na vojvodu de Guisea koji joj je velike novce izmamio, pa i na markiza d'Olonea koji se prošlog mjeseca oženio. To ju je sjetilo okrutnog pamfleta „Povelja o mezimčetu” što ga je o njoj napisao onaj prostak Bussy-Rabutin za kojega svi tvrde da je vrlo duhovit. Između Olonea i Guisea nalazi se Strvinac Beauvais. U tom gradiću, smještenu u nekakvoj jarugi, zbog čega u njemu vlada vječita polutama, zgrade su vrlo ružne. Ne treba se čuditi što su se plemenite i zaslužene osobe zaustavile na tako neprivlačnu mjestu ako se zna da je kroza nj vodio glavni put do grada Gospođe Ane, gdje se odvijala sva trgovina dok se gradila Tvrđava Luj.

Otkako je ova Tvrđava stekla svoja prava, upravu gradića Beauvaisa nisu više imali u svojim rukama značajnije osobe, već svijet niskog porijekla i neznanci koje grad uzdržava, mada nisu vrijedni svih onih novaca što se na njih troše. Ali taj svijet se stara da pješadiju održi u najboljem stanju…

Gospođi de Beauvais umalo nije iscurilo i ono jedino oko od pustog plača, a Luj XIV je poslao Bussy-Rabutina2

Ninon podilaze srsi straha i naslade. „Ah!” uzdiše. „Samo da mi je okusiti novi užitak!” Prelazi u svoju kupaonicu gdje je čeka puna kada tople vode iz koje se širio miris naranče. Na mramornoj ploči stola sobarica je poslagala prašak sa Cipra, mirišljive masti

po treći put u Bastilju. Nešto podalje tvrđava Bastilja spava na dnu noći kao ogromna morska neman na dnu

mora. Na bedemima vojnici zvučno šmrcaju dok se žuti mjesec zrcali u bronci malih topova. U zatvorima, zaboravljenim zatvorenicima dolaze u posjete štakori crvenih očiju. U svojoj ćeliji gospodin de Bussy-Rabutin piše kralju poslanicu u stihovima moleći ga da mu oprosti, dok njemu njegova rođakinja gospođa de Sevigne piše iz svoje palače u Templeu: „Eto vas ponovo u zatvoru, dragi i jadni rođače. Danas sam vidjela vašu kćerku. U dobrom je raspoloženju kao da vas vidi svakog dana, a mudra je kao” da vas nikada ne vidi…” U ulici Tourette Ninon de Lendos piše gospođi de Sevigne da bi preporučila udovicu Scarron: „Ona je, vrlo skromna žena koju biste vi mogli u svojoj kući upotrijebiti da prenosi naređenja sobaricama i slugama. Na nesreću lijepa je kao anđeo, a duhovita da u čudu razjapite usta. Nijedna je žena neće iz bojazni da je svi ljudi ne požele…” Pošto je pečatniin voskom zapečatila svoju poruku kurtizana se rasteže i zijeva. Neće li onaj strašni markiz de Saucourt, koji je onim svojim licem obajsanim životnom radošću i svojom neutoljivom požudom uspio rasplamsati strasti u svim gospođama, prezirno odbiti draži lijepe Ninon de Lenclos? Već je pozno, a on još nije stigao. Pa ipak, xado bi se bila prepustila toj silovitoj igri. Stigavši nedavno u Pariz, Saucourt je brzo izbio na glas zbog svog faunskog temperamenta. Mada zamuckuje, toliko je poduzetan u ložnici da ga se žene čak pribojavaju.

2 Bussy-Kabutin (1618–1693) francuski pisac.

iz Firenze i Rima, ličila iz Španjolske, mirise iz Niče i Genove, djevičansko mlijeko, kravlju mokraću, posude u kojima izgaraju mirisi…

Netko grebe dolje u dvorištu, na vratašcima. On je… Gospođa Scarron snatri u svom uskom krevetu, pod zaštitom bedema Templea.

Okrene se i tiho cvili. Sanja da je sigurna ruka miluje. Naglo se trgne iza sna jer je u mraku čula cerekanje Scarrona, bogalja. Zašto sada, kad je on mrtav, strepi sjećajući se njegovih milovanja”! Dok je bio živ, nije se bojala i nije joj bilo dosadno pored njega. Drugi su ljudi često vrlo dosadni. Ali otkako je umro svi je gledaju sa sažaljenjem i gađenjem zato što je bila ženom onoga čovjeka. Sjeti se kako ju je on ponekad vukao svom ležaju… Istina, nije se otimala, a nije bilo neugodnije no s mnogim drugim muškarcima…

Ali kako da pred očima svijeta zbriže tragove tih sjećanja koje nitko ne pozna… Sutra će, čim svane, u crkvu, na misu, a poslije će krenuti u Louvre da kralju preda

molbu. Kralj Luj XIV trči po krovovima Louvrea. A evo zašto: njegovo veličanstvo se htjelo pošto-poto izjednačiti s markizom de Saucourtom. Nije mu više dovoljno da infantkinja, njegova supruga, podiže na nj svoje modre zaljubljene oči, da mu gospođa de Soissons dobacuje plamteće poglede i da mu se gospođa d'Orleans, lukava Henrietta, drsko osmjehuje. Kralj je bacio oko na gospođicu La Mothe-Houdancourt, kraljičinu dvorsku gospođicu. Ali večeras, uputivši se svojoj dragani u odaje dvordrih gospođica, Luj XIV se našao sučelice odlučnoj odbrani stroge gospođe de Navailles.

Pošto je bijedno udario u odstupanje, njegovo veličanstvo je u svom kabinetu sazvalo Veliki ljubavni savjet u čijem su se sastavu nalazili, vojvoda de Lauzun, markizi de Guiche i de Vardes, i kraljev osobni sobar, Bontemps.

De Lauzun poznaje dobro mjesto. On tvrdi da se do odaje lijepih djevojaka može stid jedino olukom, a poslije toga dimnjakom.

– Nekako mi se ne sviđaju takve ljubavne vratolomije – uzdiše kralj pomalo u neprilici.

Ali Peguilin, vojvoda de Lauzun, ga hrabri. Naposljetku, Veliki ljubavni savjet dospijeva na krov kroz vidjelicu na krovu. Put kojim im je proći nije ni širok ni siguran.

– Ide sve kao po loju – primijeti kralj. – Ali za svaku sigurnost, ja ću izuti cipele i poni jeti ih.

Bontems cvili: – Oluci su vlažni pa će se njegovo veličanstvo prehladiti. – Kad se vratimo u moj kabinet, okrijepit ćemo se prženim kruhom i vinom – odgovori

kralj. – A sad se krovom, moramo probiti do dimnjaka – objašnjava de Guiche koji oprezno

ide na prijed i istražuje teren. – Do vraga! – mrmlja kralj dohvativši se dimnjaka. – Ali ono najgore tek predstoji – ceri se de Vardes koji već polako uvlači u dimnjak

ljestvice spletene od konopa. – Naprijed, sire – Peguilin veselo bodri kralja – stigao je trenutak za juriš. Ja ću se prvi

probiti u tvrđavu. – U redu, ali nemojte u njoj zasjesti kao pobjednik. – Ne bojte se, sire. Čekat ću da se najprije vi ukonačite. – Ja ću ostati na bedemu tvrđave – kaže markiz de Vardes – neće biti previše dvojica

da drže ljestvice. Zajedno s Bontemsom se prihvaćam te dužnosti.

– Peguilin de Lauzun koji se gotovo već sasvim bijaše spustio u otvor dimnjaka, izviri napolje svojim gaskonjskim nosom.

– Otkako je de Vardes osvojio groficu Soissons, ograničio se samo na tu tvrđavu. – Koja je svima otvorena – dometne kralj. Markiz de Verdes čeka da njegov preuzvišeni gospodar nestane kroz otvor da bi

potom slegnuo ramenima. Uz Bontemsovu pomoć čvrsto drži ljestvice od konopa koje se tresu pod težinom onih što silaze. Mjesec zašao za oblak te je dosta mračno.

De Vardes podiže usne nad zube i naceri se kao pas kad hoće da ugrize. Radi se baš o grofici de Soissons, onoj kurvetini! Ali svetog mu Denisa, zašto ga proganja sjećanje na onu drugu ženu, onu sa zelenim očima? Glupa pripovijest, zaista!

U stvari, gospođica La Mothe-Houdancourt nije očekivala posjetu Luja XIV, a još manje je Peguilina očekivala jedna druga dvorska gospođica kojoj čak ni imena nije znao. Ali ništa nije slađe od ljubavi i nitko se ne miri tako brzo sa sudbinom kao dvorske gospođice.

Gospođica La Mothe stavi brzo ruku na usta da bi zadržala krik spazivši pred sobom svog kraljevskog ljubavnika, crnog kao da je dintnjičar.

Nije čuti ni najmanjeg šuma, ne podiže se ni najmanji uzvik. Ne zaboravimo da s lijeve strane, iza vrata, dopire hrkanje gospođe de Navailles, a da su nadesno vrata kraljičine sobe.

Kraljica leži sama u svom velikom krevetu, čeka kralja i trudi se da se odrve snu boji je sve više obuzima. Kralj često radi dokasna u noć.

Infantkinji Mariji Terezi se čini da uvijek na nj čeka. Uza sve on je uvijek vrlo pažljiv i lijep da ljepšega ni u snu ne može poželjeti.

Marija Tereza se podiže na lakat i promatra kako se u polumraku sobe vrzmaju dvije male prilike: njen patuljasti par; oni su uvijek tu, vjerni i nespretni, tužni i smiješni, i jedno pored drugog leže u nekom od kutova zajedno s njenim psićem.

Kraljica zamoli patuljčicu da joj donese šalicu vrlo guste čokolade sa stučenim jajem i slamčicu uz to. Polako će srkati tu tekućinu i pri tom mislila na Španjolsku …

Kralj je u zagrljaju gospođice La Mothe-Houdancourt. Ljubi je u njeno mlado liče i svu je ogaravi garom dimnjaka.

Peguilin je, međutim, dosta uznemiren. Velike svijetle i ustrašene oči njegove dvorske gospođice te njeno otimanje, odjednom ga zabrinuše. A nije li, možda, prvi što će uputiti u ljubavne tajne ovu divnu saksonsku figuricu krhkih udova, koja se otimlje njegovu zagrljaju?

– Recite mi, srećo moja – šapuće joj u uho – da niste možda još uvijek djevica? Nevinašce mu se nato grohotom nasmija u lice. Hajde, hajde, već će se nekako

sporazumjeti. Ona mu se ruga, eto to je. On i ne misli da gore na krovu de Vardes i Bontems zijevaju i drhte od hladnoće pridržavajući ljestvice od konopa i da je vrijeme dragocjeno. Mora iskoristiti priliku, do đavola! Hm, već ide bolje. Curica je upravo divna. Čudno da je prije nikad ne bijaše primijetio. Uza sve to, ima dojam da je poznaje vrlo dobro, a njen mu smijeh zvuči prisno, poznato.

– Recite mi svoje ime, čedo moje malo moli je on prije no što će je napustiti. Ona ga lukavo gleda. – Prije mi vi recite svoje. – Pobogu, ja sam Peguilin. Zar me niste prepoznali? Ona se ponova nasmije.

– Peguilin, dimnjičar! A zatim i ona djetinjom ozbiljnošću pristaje da mu kaže svoje ime: – Zovem se Marija

Agneza de Sance. U svojim odajama u Louvreu gospodin Mazarin osjeća da mu se primiče posljednji

trenutak. Danas je naredio da ga ponesu do palače u Novoj ulici na Malim poljanama, gdje je obišao divnu biblioteku u kojoj je Gabriel Nause sakupio trideset i pet tisuća primjeraka dopremivši ih uz veliki trošak iz Nizozemske, Flandrije, Engleske ili Italije. Poslije toga su ga odnijeli u njegove ogromne konjušnice kojima se stranci dive kao osmom čudu svijeta. On se smješkao gledajući prekrasne podsedlice svojih mazgi. Vezovi su na njima tako čudesno izrađeni da su mu neki redovnici stalno dodijavali ne bi li im ih on prepustio da njima ukrase oltare u svojim crkvama.

Vrativši se u Louvre s te šetnje, kardinal je izgubio svijest. Smrt nije daleko, on to vrlo dobro zna. Sad mu je napustiti sve te divne stvari koje su ga stajale tolikih napora i poniženja.

Pored, kamina, gospodin Colbert, njegov prvi sekretar piše nešto na malom stoliću. Guščije pero škripi po papiru.

Posljedni gosta što su se do kasna zadržali u apartmanima gospođe de Soissons napustili su Tuileries pošto su svijeće već gotovo dogorjele. Pijanci se vuku ulicama predgrađa Saint-Honore. Uz put buče i udaraju po vratnicama dućana i gase ulična svjetla.

A gospođa de Soissons kojoj svijest muti slatka omaglica zbog popijenog vina, odlazi u svoju sobu. Zahvaljujući njoj, Louvre je konačno blistao u raskoši i sreći. Svaki dan ples i svečanosti. A po noći… uživanje u ljubavi. Krevet Olympije Mancini, vojvotkinje de Soissons, nikad nije prazan. Uza sve to, oblačići sitnih briga ponekad prekriju čelo lijepe Talijanke. De Vardes? Hoće li je se zasititi …? Pošto je morala prepustiti kralja čarima svoje nepodnošljive sestrice Marije, Olympija je bila ponosna što je uspjela osvojiti i ukrotiti de Vardesa, onu zvjerku okrutnog osmijeha … Ali od nekog vremena izgleda rastreseno, odsutno. Skuplja snagu. Nije više bio. previše osjetljiv na njena zabadanja i njene ljutnje.

Mora poći do glasovite vračare La Voisin da se s njom malko posavjetuje. Ona će joj otkriti ime suparnice. A ako takva zaista postoji, toj nema života… Naposljetku, je li de Vardes vrijedan svih tih briga! Ta ona želi osvojiti kralja! Valjda se već zasitio svoje dosadne ženice, infantkinje koja još ni riječi nije znala kazati na francuskom i koja slijepo sluša savjete svog jezuitskog ispovjednika. Ta neće nikad imati nekog utjecaja na dvoru. Na dvoru Luja XIV vladat će njegova miljenica određenog trenutka. Ali tko li će biti ta miljenica?

Vojvotkinja de Soissons proteže svoje lijepo tijelo zlaćastog preljeva po plahti kreveta ukrašenog grbom. Da, poći će do glasovite La Voisin. U nje ima droga kakvih god poželjeti možeš i ona će joj, nema sumnje, pribaviti ono što je potrebno da bi otklonila nezgode prekida mjesečnih čišćenja koja su već dva mjeseca zaredom izostala. Nema šta, te su droge prilično neugodna sredstva, ali je mnogo neugodnije nositi dijete devet mjeseci, osobito onda kad se ima ljubomorna muža i ludu želju za zabavom.

A kakav bi bio život bez muškaraca i njihovih zabava? Mada su, ako se dobro promisli, svi oni nalik jedan drugome i svi podjednako dosadni.

Među svima njima samo jedan joj je pribavio zaista nova uzbuđenja. A da li je to, u stvari, i bilo ljudsko biće? Bijaše to stvor tamne puti, šutljiv, mahnit kao bik, blag kao

vjetar, slijep i silovit kao stihija'. Njegovi su zagrljaji u njoj budili bogzna kakva sve mitološka sjećanja, užasna i zanosna u isto vrijeme.

Vojvotkinju de Soissons prozirniju srsi od tih sjećanja. Odjedared osjeća kako su joj usta suha. Pridigne se na lakat i osluškuje. Ne, njen crni rob je u tamnici i više neće doći.

Mračnim hodnicima' Louvrea neće više prolaziti šutljiva prilika crnčeva niti će bez šuma otvarati vrata i osvajačkim, prezrivim korakom kročiti prema bijeloj princezi koja ga čeka.

Kralj, a za njim Pćguilin, izviruju iz dimnjaka. Obojica su vrlo dobro raspoloženi. Osobni kraljev sobar Bontems i markiz de Vardes kišu i nisu baš najbolje volje.

Kralj Luj XIV trči krovom Louvrea. Kralj šatrovaca, Veliki Coesre, ide na groblje Saints-Innocents da svojim podanicima

kroji pravdu. Noć je stvorena za uživanja prinčeva i za zločine prosjaka i drugih zločinaca. Stari prepređenjaci i varalice sa sabljetinama o pasu, suhonjavi i bijedni likovi na

štakama, obraćenici s velikim krunicama od šimšira, mladići u dronjcima modri od studeni, traljavci, varalice na kartama, kepeci, izlaze iz svojih smrdljivih jazbina i pokušavaju se probiti u grad krišom da ih straže ne primijete.

Ali stražarima i žbirima se ne ide na groblje Saints-Innocents. Čemu da tamo izlažu svoju vlastitu kožu kad mogu mirno pušiti lulu u stražarnici Chateleta.

Duž obala Sene lađari i mornari, okupljeni oko vatara, vide kako obalom promiču tamne prilike. Ponekad se nečiji obris izgubi među teglenicama. Prosjaci što su izabrali prebivalište u ugodnoj toplini lađa punih sijena bude se na zvuk otkucavanja ponoći sa sata oslikanog ljiljanima na tornju Palače pravde ili Gradske vijećnice.

Jer i zimi su čitava brda dobroga sijena, koje ljeti miriše, naslagana na obalama Sene. Mnogo je sijena potrebno da se sve one konje nahrani. Ima više konja nego ljudi u Parizu, stoga se posvuda i osjeća toplo dahtanje konja po štalama. Pučki se pjesnik pružio između konjskih kopita i trudi se da usne. Tačno rečeno između kopita brončanog konja Henrika IV na Novom mostu. Nije mu baš toplo, ali kad kiši trbuh mu kraljevskog konja pruža dobar zaklon. Iz tog gnijezda Claude Le Petit promatra lupeže kako prelaze preko Novog mosta. Oni ga poznaju i puštaju ga na miru.

Na Novom se mostu jate Prodavači melema i pomađa Vadizubi i novih pjesama pojci Knjižari, cjepidlake, i starih krpa trgovci.

Ali sad je noć i pojci su ustupili mjesto svijetu noćnih protuha. Claude Le Petit opazi Calembredainea. Dronjav je i strašan. Lažna čekinja na glavi i

ljubičasta oteklina što ju je često lijepio na obraze daju mu jezovit izgled. Okružen je svojim pomoćnicima i svojim savjetnicima, svojim „markizama”. čuvajte se, građani, što ste se večeras kasno zatekli na ulicama Pariza!

Noćni Pariz je sjajno razbojište grabežljivaca koji prolaznicima skidaju ogrtače, otimaju kese i uz to ih premlate ili otprave na bolji svijet, noćni Pariz je sjajno razbojište razvratnika koji ispadaju iz krčama i javnih kuća držeći se za ruke i pjevajući. Noćni Pariz je razbojište razbojnika, sretnih i slobodnih. Oni noću pRoyaljuju kroz prozore, obijaju brave i pokupe sve što im dopadne ruku.

Nedaleko od Novog mosta nekoliko kavgadžija napada nenaoružana čovjeka. Drugi se sabljom brani sam od četvorice najmljenih ubojica.

Le Petit, pjesnik s Novog mosta osluškuje i prepoznaje drage noćne šumove svoga grada: šištanje lopova, zveckanje mačeva, viku pijanaca, jauke nesretnih žrtava i njihovo

dozivanje u pomoć, osluškuje i smješka se svoj toj zbrci u koju se s vremena na vrijeme umiješa kreštavi glas prodavača oblatni ili duhana, neosjetljivi svjedok, a možda i sukrivac tih zločina.

Noć zaista nije topla. Sa Sene se podigao oštar vjetar. Claude Le Petit klizne iz svog zaklona'. Odlazi pred vraita krčama i pečenjarnica da se naužije mirisa pečenog mesa.

U ulici Dolina bijede se nalaze pečenjarnice. Iako je već kasno, ulica je dobro osvijetljena, a na ražnjeve nabodeni pilići uz pueketanje se okreću u dnu svake pečenjarnice.

Jedino posljednja u tom nizu pečenjarnica je zamračena i u njoj nema nikoga. Gospođa Bourjus, gazdarica, umrla je večeras od crnih kozica. Gazda Bourjus plače pored njena uzglavlja, u velikoj sobi na katu. Nećak, Louis Chaillou, smušeno momče što je nedavno kod njega osvanulo iz Toulouse, gleda ga s drugog kraja stola gdje stoje dva svijećnjaka i grančica šimšira u sudu punom posvećene vode. No pođimo dalje, gdje je toplije i veselije. Birtije i pečenjarnice su zvijezde pariških noći, spilje mirisne i tople. U ulici Jednoroga nalazi se „Češer”, a u Vlasuljarskoj ulici se smjestile krčme „Lavlja jazbina” i „Dobri dječaci”, dok se u Ulici loših dječaka nalazi pečenjarnica „Bogati radnik”. Krčme „Tri čekića”, „Crna jelengljiva”,. „Zelena rešetka” i još neke nalaze se u Ulici zumbula, gdje se okupljaju kapucini, celestini i dominikanci, među koje se umiješao, vansebna izgleda, i fratar Conan Becher. On se trudio da u vinu zaboravi plamen lomače.

II Dvoboj Na Groblju Saints-Innocents

Anđelika je kroz okno netremice motrila lice fratra Bechera. Nije se uopće obazirala na rastopljeni snijeg što joj je s krova padao po ramenima. Stajala je tu u gluhoj noći, pripijena uz prozor krčme „Zelena rešetka”.

Fratar je sjedio netremice se zagledavši u daljinu i pijuckao iz kositrena vrča što je stajao pred njim.

Anđelika ga je jasno vidjela usprkos debelu staklu prozora. Unutrašnjost krčme bijaše malko zadimljena. Fratri i svećenici, koji su predstavljali glavne goste u „Zelenoj rešetki”, nisu pušili lulu. Dolazili su ovamo da štogod gucnu, a nadasve da bi igrali, danru i da se kockaju.

Mlada žena, uza sve to što je bilo vrlo hladno, nepomično i tvrdoglavo se držala svog mjesta u čeki. Odjeća je na njoj bila jadna, sirotinjska, od grubog parheta. Glavu joj je pokrivala lanena kapica.

Međutim, kad bi se vrata krčme otvorila i snopom svjetla obasjala prag, moglo se nazrijeti njeno profinjeno lice izvanredne ljepote i vrlo blijedo, što je sve donekle bilo dokazom da je žena bila plemićkog porijekla.

Nije tome davno što je ova žena bila jedan od najljepših ukrasa raskošnog dvora mladoga kralja Luja XIV, gdje je plesala u zlatom izvezenoj haljini, okružena blistavim pogledima obožavalaca privučenih njenom ljepotom.

Zvala se Anđelika Sance de Moafceloup. Kad joj je bilo šesnaest godina, roditelji su je udali za znatnog velikaša iz Toulouse, grofa Joffreya de Peyraca.

Koji su je to strašni i nepredvidivi putevi sudbine doveli tu, u ovu noć bijede, da nagnuta nad oknima jedne krčme vreba čovjeka na kojega se ustremila sva njena mržnja?

Osmatrajući crte lica zloćudnog fratra Bechera, Anđelika je ponovo proživljavala križni put posljednjih mjeseci, groznu moru u kojoj se mučila.

Ponovo joj je iskrsavao pred oči grof de Peyrac, njen muž, čovjek neobičan i privlačan uza sve to što je bio bogalj na jednu, nogu po čemu je i dobio nadimak: Veliki šepavac Languedoca.

A bio je on, osim toga, i veliki učenjak, veliki umjetnik, veliki duh, jednom riječi u svemu velik. Pobuđivao je u drugima sklonost i ljubav i njegova, u početku rogobatna, nježna ženica, poslije se strasno zaljubila u nj.

Ali je basnoslovno bogatstvo grofa de Peyraca izazvalo tuđu zavist. Postao je žrtva zavjere koju je i sam kralj, bojeći se moćnoga vazala, podupro svojom

moćnom rukom. Optužen kao vještac, grof je najprije bio zatvoren u Bastilju, a zatim od nepravednih sudaca osuđen na lomaču, Anđelika je na trgu Greve vidjela ovoga fratra kako na: lomači spaljuje čovjeka kojega je ljubila!

Vidjela je kako se plamen s lomače miješa sa zlatom sunčanih zraka u kristalno čistom jutru zimskog dana. Uspomene su bile još svježe.

Svi su je napustili, ostala je sama, bilo joj je suđeno da netragom nestane, ona i njena dva dječaka.

Drage njuškice Florimonda i Cantora sinuše joj pred očima. Vjeđe joj zatrepere. Načas joj pogled napusti okno i glava joj nemoćno klone.

Ne plače li Florimond u ovom trenutku? Možda, je doziva? Jadni anđelak! Nema više ni oca ni majke…

Ostavila ih je kod svoje sestre Hortenzije usprkos njezinu vikanju. Gospođa Fallot, žena državnog branitelja, drhtala je pri pomisli da u svojoj kući dade zaklon potomstvu jedinoga vješca. Bila je izvan sebe i otjerala je Anđeliku sa svog praga. Na sreću tu je bila Barba, služavka velikodušna srca. Njoj će se smiliti jadni sirotani…

Anđelika ponovo živne. Ne, ona nije sasvim pobijeđena. Jer još nešto je morala obaviti: fratar Becher mora umrijeti!

Anđelika nije zadrhtala. Jedino ona je znala zašto redovnik Becher mora umrijeti. Za nju je on bio utjelovljenje svega onoga što je Joffrey de Peyrac za čitava svoga života mrzio: ljudske gluposti, netrpeljivosti i ostataka srednjevjekovne sofistike od koje Joffrey beskorisno branjaše nove nauke. Ali taj ograničen duh, koji se sasvim, izgubio u mračnim i prapotopnim labirintima dijalektike, taj je duh slavio pobjedu. Joffrey de Peyrac je 'bio mrtav.

Ali prije no što će umrijeti on je pred glavnim vratima Notre Dame doviknuo Conanu Becheru: – Conane Becheru, za mjesec dana naći ćemo se pred Božjim sudom!

Mjesec je bio na izmaku. – Griješiš, curice, što noćas tako dugo stojiš na nogama. Zar nemaš novčić od pet

franaka da ga potrošiš unutra? Anđelika se okrene u potrazi za stvorom koji joj bijaše uputio te čudne riječi, ali

nikoga ne opazi. Odjednom se mjesec probije između dva oblaka i ona primijeti kraj svojih nogu zdepastu priliku patuljčića. On prema njoj podigne dva prsta ukrštena na neobičan način. Sjeti se da joj je crnac Kuasi-Ba jednoga dana pokazao taj isti znak kazavši joj: Ukrstim prste ovako, a moji mi prijatelji vele: „Dobro, ti pripadaš našima!” Nesvjesno napravi znak što joj ga bijaše pokazao Kuasi-Ba. Široki osmijeh rascijepi patuljčićevo lice.

– I ti si jedna od naših! Baš sam to i mislio.

Ali ne sjećam te se. Pripadaš li Rodogoneu Ciganinu, starom vojničini Ivanu Bezuhom, Modrome Marincu ili Gavranu?

Anđelika ne odgovori već se okrene i ponovo netremice zagleda kroz prozor u priliku Conana Bechera. U jednom se skoku patuljak nađe na izbočini prozora. Svjetlo koje se probijalo iz krčme osvijetli njegovu krupnu glavurdu prekrivenu dozlaboda prljavom čekinjom. Ruke je imao okrugle i debeljkaste, a stopala vrlo mala. Na nogama je imao cipele od platna, baš kakve djeca nose.

– Koga, dakle, gledaš tako netremice? – Onoga tamo, što sjedi u uglu. – Misliš li da će ti onaj stari kostur, čije jedno oko poprijeko gleda ono drugo, platiti

mnogo za tvoj trud? Anđelika duboko uzdahne. Život je odjednom ponovo uzeo maha u njoj. Najzad je

znala što joj je činiti. – Onog čovjeka tamo – reče – moram ubiti! Patuljak joj odmah hitrom rukom prođe oko pasa. – Pa ti uopće nemaš noža! Kako ćeš ga onda ubiti? Tek sada mlada žena pažljivo osmotri tog čudnog prikana koji je izbio iz zemlje kao

kakav štakor, kao jedna od onih odvratnih životinja što su s nadolaskom noći sve više osvajale ulice Pariza.

Anđelika je dugo lutala bez cilja mračnim i zasnježenim ulicama posrćući kao da je pijana. Silan nagon mržnje, nagon lovca doveo ju je pred krčmu „Zelena rešetka”, u koju se fratar Becher uvukao potaknut željom da u piću zaboravi lomaiču što ju je sam potpalio. Ona ga je odmah prepoznala.

– Dođi sa mnom, „markizo” – grulbo reče patuljak skočivši na zemlju. – Hajdemo na groblje Saints-Innocents. Tamo ćeš se sporazumjeti s drugovima kako da se riješiš tog svog štakora.

Ona bez oklijevanja pođe za njim. Kepec je išao naprijed gegajući se. – Zovem se Barkarola! – nakon časka šutnje – Zar ne, vrlo dražesno ime, isto tako

dražesno kao i ja? Hu!Hu!Hu! Patuljak je radosno huhucao, potom je zanosno poskočio i okrenuo se u zraku, a onda

umijesio grudu od snijega i blata i zviznuo je u prozor jedne kuće. – A sada magla, ljepotice moja – nastavi požurujući – inače će nam se na glave srušiti

sadržaj svih vrana dobrih građana ikojima ne damo da' umiru knjavaju. Tek što je to dorekao kadli se s bukom, otvori prozorski kapak. Anđelika skoči u

stranu da bi izbjegla najavljenom kupanju. Patuljak odjednom iščezne. Anđelika je išla, pa išla. Stopala su joj upadala u blato, a

haljina joj bila gotovo mokra. Ali ona nije osjećala studeni. Tihi zvižduk privuče njenu pažnju prema otvoru kanalskog odvoda. Patuljak se pojavi

izbivši napolje iz rupe. – Oprostite mi što sam vas napustio ne pozdravivši vas, markzo. Otišao sam po svog

prijatelja Ivica Drvoguza. Iza njega se izvukla iz otvora kanala još jedna sitna prilika. Ali pridošlica nije bio

patuljak već bogalj, krnjadak, čovjek položen na veliku drvenu dasku; Čvorugavim je šakama stiskao drvene ručice. Odupirući se o njih kretao se naprijed.

Ta nakaza podigne na Anđeliku svoj ispitljiv pogled. Lice je njegovo imalo životinjski izraz i bilo prekriveno bubuljicama. Rijetku je kosu „brižljivo skupio na

blistavoj lubanji. Njegovo se odijelo sastojalo od neke vrsti mundira od modroga sukna, na kojem su rupice za dugmad i posuvraci na rukavima bili ukrašeni zlatnim vrpcama. Vjerojatno je nekad pripadao nekom oficiru plemiću. Visoki ovratnik i besprijekorna kravata upotpunjavali su izgled tog neobičnog tipa. Pošto je dugo mjerio mladu ženu, Drvoguz hrakne i bezobrazno pljucne u nju. Ona ga začuđeno pogleda, a zatim upljuvak obriše grudom snijega.

– U redu – primijeti bogalj zadovoljno. – Njoj je, dakako, jasno s kim govori. – S kim govori? Hm! Pa i to je, u stvari, neki način govora! – poviče Barkarola. A zatim prsne u svoj huhutavi smijeh: – Hu! Hu! Alaj sam duhovit! – Dodaj mi šešir – reče Ivić Drvoguz. Stavi na glavu svoj šešir ukrašen kicoški udešenim perom, a zatim dohvati drvene

ručke i stavi se u pokret. – Što hoće? – upita poslije nekog vremena. – Htjela bi umlatiti nekog fratra. – U redu. A kome pripada? – To još nisam doznao… Krećući polako naprijed, drugi su im se pripadnici podzemlja pridružili. Isprva su se

čuli piskavi zvuči koji su dopirali s mračnih uglova ulica, s obala rijeke ili s kraja dvorišta. Potom se pojaviše prosjaci dugih brada, bosonogi, u širokim dronjavim ogrtačima, starice nalik na svežnjeve prnja, vezane špagom i debelim, krunicama, slijepci i šepavci koji su svoje štake nosili na ramenima da bi što brže hodali, te grbavci koji nisu imali vremena da poskidaju svoje grbe. Pokoji istinski bijednik i pokoji pravi bogalj pomiješao se s tim mnoštvom lažnih prosjaka.

Anđelika je teškom mukom razumijevala taj njihov jezik prepun nekih čudnih riječi. Na jednom im se uglu priključi grupica razbijača koji su osvajački micali brčićima. Njoj se u prvi mah učini da su to vojnici ili gradski stražari, ali se ubrzo uvjerila da su to prerušeni lupeži.

Pred vučjim očima pridošlica Anđelika odjednom uzmakne. Baci oko sebe pogled i vidje da je sa svih strana opkoljena tim groznim tipovima.

– Kao da te je strah, ljepotice? – primijeti jedan od lupeža obuhvativši je rukom oko struka.

Ona odgurne njegovu ruku. A kako je čovjek i dalje nasrtao, ona ga pljusne. Oko nje se stvorila mala gužva. Pitala se što li će joj se sada dogoditi. Nije ju bilo

strah. Mržnja i bijes što su joj već dugo razdirali dušu zgusnuše se u strahovitu želju da grize, da šamara, da kopa oči. Dospijevši na samo dno pRoyalije, ona se vrlo brzo prilagođavala sredini, zvijerima koje su je okruživale.

Ivić Drvoguz, onaj neobičan stvor, svojim autoritetom i svojim mahnitim rikanjem ubrzo je uspostavio red. Taj ljudski krnjadak je imao neobično dubok glas od kojega zadrhtaše svi prisutni te ih on na kraju potoni svojoj volji.

Svojim žestokim riječima smiri svađu. Pogledavši razbijača što ju je izazvao, Anđelika primijeti da mu je lice obliveno krvlju i da jednom rukom pritišće oči. Ostali su se smijali.

– Ha, ha, ha! Curica te udesila za vrbicu! Anđelika se zateče kako se i sama smije, izazivački, što je nemalo iznenadi. Zar zbilja

život nije bio mučniji na dnu pakla? Strah? Šta je strah? Osjećaj koji ne postoji. Taj

osjećaj je jedino ispunjao dobre ipariške građane koji drhte slušajući kako pod prozorima prolaze protuhe na putu za groblje Saints-Innocents gdje će vidjeti svoga vladara, Velikog Coesrea.

– A kome ona pripada – priupita još tkogod. – Nama! – zariče Drvoguz. – Imajte to na umu! On je išao ispred svih. Nijedan od svih tih protuha, ma kako brze noge imao nije

pokušao da pretekne bogalja. A kako je uličica bila strma, dvojica lažnih vojnika koje se u podzemlju nazivalo „vojničinama” požure i podignu drveni podnožak na koji je položen Drvoguz i ponesu ga.

Vonj te četvrti je bivao sve prodorniji, sve mučniji: meso i sirevi, te povrće trulilo je po kanalima. Otužan zadah raspadanja osjećao se posvuda. Bijaše to četvrt tržnica nad kojom se nadvio strašan mesožder: groblje Saints-Innocents.

Anđelika još nikad nije bila na groblju Saints-Innocents, iako je to jezivo groblje bilo najpopularnije mjesto Ijubavruh sastanaka Parižana. Tu su se čak sastajale i velike gospođe što su dolazile da u knjižarama ili dućanima, smještenim ispod kosturnica, kupe knjige ili rubeninu.

Za dana se moglo svaki dan vidjeti otmjenu gospođu i njihove ljubavnice kako šetaju ispod askada i vrhovima svojih štapova odmiču u stranu lubanje ili razbacane kosti, dok su se mimo njih vukli sprovodi pjevajući psalme.

Noću su se na to povlašteno mjesto, gdje, po tradiciji, nitko nije mogao biti uhićen, sklanjali varalice, lupeži, a razvratnici su dolazili ovamo da s bludnicama uživaju u razvratu.

Kad su stigli pred zid podignut oko groblja, zid ruševan na više mjesta tako da je lako bilo prodrijeti unutra, na glavnom se ulazu pojavi jedan od zvonara odjeven u crnu dugačku halju ukrašenu mrtvačkim glavama, ukriženim goljenicama i srebrenim suzama. Spazivši skupinu novodošlih protuha, ne uzbudivši se, reče: – Htio bih vas obavijestiti da je u Gvožđarskoj ulici umro neki čovjek i njegovi bi željeli da sutra nekoliko siromaha prisustvuje sprovodu. Svaki će dobiti deset novčića, a uz to i kutu ili crni ogrtač.

– Poći ćemo, poći – poviče nekoliko bezubih starica. I gotovo bi odmah bile i pošle da se postave pred kuću u Gvožđarskoj ulici, ali ih sa

svih strana obasuše pogrdnim riječima, a Ivić Drvoguz ponovo zariče i stane ih grditi na pasja kola. Do vraga, kako se usuđuju misliti na sebe i na svoje poslove dok ih Veliki Coesre čeka! Koji je vrag nanio te starice baš na njega! Kao da nestaju dobri stari običaji…

Starice se zbune i obore glave tresući svojim bradicama. Potom se svi, tko kroz ovu, a tko kroz onu rupu, uvukoše u groblje Najavljivač smrti se udalji drmusajući zvoncetom. Zaustavljao se na raskršćima i, dižući lice prema Mjesecu, pjevuckaše žalobne pjesme: Probudi se, o usnuli svijete, I Bogu se moli za svoje mrtvace …

Razrogačenih očiju Anđelika je kročila ogromnim prostorom napučenim mrtvacima. Ovdje i tamo zjapile su velike zajedničke rake, već napola pune tjelesa ušivenih u mrtvačke ponjave. Rake su čekale nove pošiljke mrtvaca, čekale su da ih napune pa onda zatvore.

Ponegdje je nadgrobni kamen, a ponegdje pločica, postavljena u razini tla označavala grob poneke sretnije obitelji. Saints-Innoeents je bilo groblje sirotinje. Bogate se pokapalo na groblju Saint-Paul.

Mjesec koji je na koncu zagospodario na vedrom nebu, osvjetljavao je sada tanak sloj snijega koji je – pokrivao krov crkve i okolnih zgrada.

Studen je ublažavala odvratni zadah, na koji se nitko nije obazirao. Čak i Anđeliki je bilo svejedno što je zrak bio zasićen kužnim isparavanjima.

Ono što je najviše privlačilo Anđelikin pogled i do te je mjere pogodilo da joj se činilo da sanja, bijahu četiri galerije koje su, polazeći od crkve, tvorile ogradni zid groblja.

Prizemni dio tih zdanja, sagrađenih u srednjem vijeku, sastojao se od jednog trijema sa svodovima na lukove, gdje su, čim bi svanulo, piljari izlagali svoje proizvode u košarama.

Iznad tog trijema nalazila su se potkrovlja pokrivena krovnim crijepom. Ta su potkrovlja sa strane groblja počivala na drvenim stupovima i ostavljala prazne međuprostore između krovišta i svodovlja. Sav taj prostor bijaše pun kostiju. Tisuće i tisuće mrtvačkih lubanja i raznih dijelova kostura tu su bile nabacane na hrpu. U tim hambarima smrti dupkom punim grozne žetve, nevjerojatne gomile lubanja što ih je propuh sušio, a vrijeme mrvilo u prah, predstavljale su izvanredan prizor za 'poglede i razmišljanja živih.

Svuda su se pored grobova vidjele hrpice kostura ili jezive bijele kugle lubanja koje su grobari brižno sakupili da bi ih sutradan smjestili u hambare iznad trijema.

– Što je… što je ono? – promuca Anđelika kojoj se činilo da sve to što vidi ne pripada stvarnosti te se poboja da nije šenula umom.

Sjedeći na povišenom humku jednoga groba patuljak Barkarola ju je sa zanimanjem promatrao.

– Kosturnice – odgovori – kosturnice groblja Saints-Innocents. Najljepše kosturnice u Parizu.

Poslije časka šutnje nadoda: – A ti, djevojko, odakle ti dolaziš? Ti, čini se,nikad ništa dosad nisi vidjela.

Ona sjedne pored njega. Pošto je maloprije, a da ni sama nije toga bila svjesna, „vojničini” noktima raskrvarila

lice, svi su je puštali na miru i nitko joj se više riječju nije obratio. A kad bi je koji znatiželjan ili pohotan pogled okrznuo, ubrzo bi se digao nečiji glas i

izvijestio: – Ivić Drvoguz kaže da pripada nama! Prste k sebi dječaci! Anđelika nije ni primijetila da se prostor oko nje, još poluprazan kad su stigli, malo-

pomalo punio odrpanom i strašnom gomilom. Kao opčinjena je promatrala kosturnice. Nije znala da je taj tužan običaj skupljanja

kostura bio karakterističan samo za Pariz. Sve velike crkve u glavnom, gradu nastojale su da se u tome takmiče sa Saints-Innocents. Anđeliki se taj običaj činio strašnim, dok ga je Barfcarola smatrao veličanstvenim. On prošaputa.

… Smrt te na kraju izazove. A strašno je napustiti svijet i ne znati kamo ćeš stići! Anđelika se polako okrene prema njemu. – Da nisi možda pjesnik? – Nisu to moje riječi već Stihoklepčeve. U njoj ponovo uskipi bijes. – Poznaš li ga? – Dakako da ga poznam! To je pjesnik s Novog mosta! – I njega moram ubiti! Patuljčić poskoči kraj nje poput žabe.

– Šta? Ne pričaj koješta. On mi je drugar. On se ogleda oko sebe u potrazi za svjedocima i pri tom stavi prst na sljepoočice i usukne njime.

– Sestrica je ćaknuta! Ona bi sve potamanila! Odjednom se podiže urnebesna buka. Gomila se razmakne da bi propustila neobičnu

povorku. Na čelu se nalazio vrlo visok i vrlo mršav stvor. Svojim bosim nogama je sitno

kaskao po blatnjavom snijegu. Gusta sijeda kosa mu je padala po ramenima, ali lice mu je bilo glatko. Reklo bi se neka stara žena. Možda, uostalom, i nije to bio muškarac iako je imao hlače na sebi i kabanicu svu u dronjcima. Ispupčenih jagodica, očiju sivkastih i sumornih na dnu udubljenih duplji, to je stvorenje sasvim izgubilo oznake spola, kao što ih kostur izgubi, a na živi je kostur i podsjećao u tom turobnom prizoru. Nosio je dugo koplje s čijeg je vrha visila mrcina krepana psa.

Pored njega je onizak čovjek, okrugla i ćosava lica, vitlao metlom. Poslije ta dva čudnovata barjaktara išao je svirač vergla. On je žustro okretao ručicu

svoga instrumenta. Taj je glazbar osobito upadao u oči po tome što je na glavi imao ogroman slamnati šešir koji ga je gotovo do ramena progutao. Ali on je na prednjoj strani probušio rupu kroz koju su se sjajila dva podrugljiva oka. U njegovoj je pratnji bio dječak koji je strahovitim udarcima mlatio po dnu bakrenog kotlića.

– Hoćeš li da ti kažem imena ove trojice glasovitih velikaša? – upita Barkarola Anđeliku.

I doda namignuvši joj: – Ti poznaš naš znak, ali ja vidim da ti nisi od naših. Oni što ih naprijed vidiš to su ti Veliki Eunuh i Mali Eunuh. Veliki Eunuh već godinama umire, a nikako da – umre. Mali Eunuh je čuvar žena Velikog Coesrea. On nosi oznake kralja Thunesa.

– Zar metlu? – Suf! Ne smij se! Ona metla je dobra da se u čistoći održi ikuća. Dakle, iza ovih ide

Thibault verglaš i njegov paž Linot. A naposljetku evo I milosnica kralja Thunesa. Pod prljavim kapicama, na koje pokaza prstom, imale su natečena lica i velike

podočnjake kao bludnice. Neke su još uvijek bile lijepe, a sve su drskim pogledima gledale naokolo. Jedino je prva, djevojka, gotovo djevojčica, sačuvala izvjesnu svježinu: Usprkos studeni, ona je ponosno razgolila svoje mlađe i razvijene grudi.

Žalim su nastupali bakljonoše, mušketiri s mačevima, prosjaci i lažni hodočasnici svetog Jakova. Na 'kraju se, uz cviljenje točkova, pojave jedna kolica koja je ispred sebe gurao orijaš mutaa pogleda i ispupčenih usnica.

– Balonja, idiot Velikog Coesrea – primijeti patuljčić. Iza idiota, na kraju, povorke, išao je nekakav tip bijele brade. Na sebi je imao crnu

halju džepova punih smotuljaka pergamene. O pasu mu visite tri šibe, rog za mastilo i nekoliko guščljih pera.

– Ovo je Sjedobradi desna aruka Velikog Coesrea, onaj koji stvara zakone u kraljevstvu tunskom.

– A gdje je Veliki Coesre? – U kolicima. – U kolicima? – ponovi Anđelika čudeći se. Zatim se podigne na prste da bi bolje vidjela. Kolica se zaustave pred podijem podignutim usred groblja. Na podij je vodilo

nekoliko stepenica, a odozgor bijaše natkriljen krovom u obliku piramide.

Idiot Balonja se sagne i nešto uze u kolicima, a zatim pođe uza stepenice i sjedne na njihov vrh i postavi nešto na koljena.

– Bože, Bože! – promrmlja u čudu Anđelika. Konačno je vidjela Velikog Coesrea. Taj stvor je bio prava nakaza: na grozan grudni

koš nastavljale se slabašne i bijele nožice, ni duže ni snažnije no što su u djeteta od dvije godine. Snažnu mu glavu pokrivaše crna i čekinjava kosa uvijena u prljavi đronjak koji mu je skrivao gnojne kraste tpo glavi. Oči, duboko uvučene ispod čupavih obrva, blistaju okrutnim sjajan. Imao je pozamašne crne brkove na krajevima zavinute popuf kukice.

– He! He! – cerekao es Barkarola uživajući u Anđelikinu iznenađenju. – Vidjet ćeš, djevojčice,da kod nas mali vladaju velikima. Znaš li tko će najvjerojatnije postati Veliki Coesre kad Rolin Klada otegne papke?

I na uho joj šapne: – Drvoguz. Pa nastavi kimajući glavom: – To ti je prirodni zakon. Treba imati mozga da bi se

vladalo nad podzemljem, a u dugonogih pa meti nema. Šta ti misliš o tome, Brzonogi? Oslovljeni Brzonogi se osmjehne. Sjeo bijaše na rub jednog groba i jednom rukom

pritisnuo prsa kao da ga bole. Bio je još vrlo mlad. Izraz njegova lica bio je blag i priprost. Odgovori slabašnim glasom: – Imaš pravo, Barkarola. Bolje je imati glavu nego noge, jer ako te noge izdađu, ništa ti više ne ostane.

Anđelika se u čudu zagleda u duge i mišićave noge mladićeve. On se tužno osmjehivao. – Oh! Još uvijek ih imam, ali jedva da još mogu njima micati. Nekad sam bio lakej

kod gospodina La Sablierea. Jednoga sam dana pretrčao preko dvadeset milja i srce mi je poslije toga popustilo. Odonda gotovo ni hodati više ne mogu.

– Ti više ne možeš hodati zato što si previše trčao – poviče patuljak i prevrne se u zraku. – Hu, hu, hu! Ala je to smiješno!

– Zaveži, Barkarola! – zagrmi nečiji glas. – Ti nas zajebavaš. Jedna ruka dohvati patuljčića za kabanicu i gume ga na gomilu kostiju. – Ovaj kržljavac je dozlaboga dosadian, zar ne, ljepotice? Čovjek što se umiješao na štetu Barkarole nagne se prema Anđeliki. Umorna od pustih

nakaznosti i grozota, pristalost pridošlice ugodno je djelovala na mladu ženu. Nije dobro razabirala njegovo lice, sakriveno sjenom šešira ukrašenog tankim perom. Ipak je nazirala pravilne crte njegova lica, velike oči i usta lijepo uobličena. Bio je to mladić u punoj snazi. Tamnoputa ruka mu je počivala na dršku kratkog bodeža što mu je visio o pasu.

– Kome pripadaš, lijepo moje čedo? – upita je umiljatim glasom u kojemu se osjećao laki naglasak stranca.

Ona ne odgovori već se prezirno zagleda u daljinu. Naprijed, na stepenice podija, pred Velikog Coesrea i njegovog orijaškog idiota bi

stavljen bakarni kotlić po kojemu je maloprije paž Linot nemilice bubinjao. A čeljad podzemlja je išla k tom, kotliću, jedan po jedan, i u nj polagala danak što ga

je njegov vladar od njih tražio. Svakome je bilo određeno da plati prema svo joj specijalnosti. Patuljak koji se ponovo

približio Anđeliki potiho ju je obavještavao o naslovima svih tih prosjaka koji su, otkada postoji Pariz, ozakonili izrabljivanje milosrđa svojih bližnjih.

Pokazao joj je ripodes, prosjake pristojno odjevene koji pružaju ruku kao da se tobože srame. Ovi pričaju prolaznicima kako su nekada bili časni ljudi, ali su im u ratu popaljene

kuće, a imovina opljačkana. Mercandiers tvrde da su prije bili trgovci koje su drumski razbojnici opljačkali. Convertis skrušeno priznaju da ih je pogodila božja milost i žele se obratiti na katoličku vjeru. A pošto prime nagradu za svoje obraćenje, odlaze u drugu župu da se ponovo obrate.

„Vojničine” i „podrugljiva”, to jest nekadašnji vojnici, mole milostinju vrhovima svojih mačeva, prijeteći i tjerajući strah u kosti dobrim građanima, dok siročad, djeca koja se drže za ruke i pri tom plaču od gladi, nastoje da ih ganu.

Svi ti bijednici su se pokoravali Velikom. Coesreu zato što on održava red među protivničkim bandama.

Novčići, škude pa čak i zlatan novac je zvečio u kotliću. Čovjek u kojega je put bila nalik na koricu izgorena kruha nije ni časa Anđeliku

puštao s očiju. Ponovo joj se primakne i rukom joj dotakne rame, međutim ona napravi pokret kao da će se povući, te on brzo reče: – Ja sam Rodogone Egipćanin. Pod mojom je komandom u Parizu sedam tistuća osoba. Svi cigani koji ovuda prođu plaćaju mi namet, a također i sve tamnopute žene što iz dlana čitaju budućnost. Ne bi li htjela biti jedna od mojih djevojaka?

Ona ne odgovori. Mjesec je putovao iznad crkvenog zvonika i iznad kosturnica. Pred podijem su u mimohodu prolazili pravi i lažni bogalji, oni koji su se sakatili namjerno da bi izazvali sućut i oni koji su navečer odbacivali štake i šarpije. Stoga su se njihove jazbine i zvale „Dvor čudesa”.

Stigavši na groblje iz Skitničke ulice, Kairskog prolaza, iz predgrađa Saint-Denis, Saint-Martin, Saint-Marsel, iz ulica Jussienne i Sveta Marija Egipatska, krastavi, onemoćali, kukavni, izmučeni, ti tobožnji bolesnici Icoji su dvadeset puta na dan padali mrtvi kraj zaštitnog kamena na ćošku kuće pošto su prije toga uzicom vezali ruku da bi zaustavili kucanje bila, sadla su bacali jedan za drugim svoj obol pred strašnog malog idola čijoj su se vlasti pokoravali.

Rodiogone ponovo stavi ruku Anđeliki na rame. Ovaj put ona se ne usprotivi. Ruka je bila topla i živa, a njoj je bilo hladno! Čovjek je bio snažan, a ona slaba. Okrene oči prema njemu i u sjeni šešira potraži crte njegova lica koje nije u njoj izazivalo, gađenje. Vidjela je kako se sjaji bijela pokost njegovih, dugih ciganskih očiju. On promrsi kletvu i teško se nasloni na nju.

– A ne bi li. ti postala „markiza”? Jest, ja mislim da ćeš baš to postati! – Hoćeš li mi pomoći da ubijem jednog čovjeka? – upita ona. Bandit zabaci unatrag glavu i zaceri se okrutnim i nečujnim smijehom. – Deset, dvadeset njih, ako budeš htjela. Samo mi ga pokaži, a ja ti se kunem da ću mu

još prije jutra utrobu rasuti po ulici. Rodogone pljune u ruku i potom joj je pruži. – Deder udri da se slažeš! Ali ona svoje ruke povuče. Ta leđa, a glavom odmahne: – Ne još. Ciganin još jednom opsuje, a onda se odmakne od nje, ali ne puštajući je s očiju. – Baš si tvrdoglava. Ali ja te hoću… i imat ću te! Anđelika prođe rukom preko čela. Tko joj je već kazao te riječi, i opake i pdžudne?

Nije se više sjećala. U međuvremenu je izbila svađa između dva „vojnika”. Pošto je završio mimohod bogalja i prosjaka, pred podijem su stali promicati najgori

lupeži glavnog grada. Osim džepara i kradljivaca ogrtača bilo je tu i ubojica po narudžbi,

razbojnika i obijača među koje su se umiješali propali studenti, lakeji, stari robijaši, te čitava gomila stranaca koje su tu izbacila ratna vremena: Španjolci, Irci, Nijemci, i Švicarci, pa čak i Cigani.

Na tom glavnom sastanku podzemlja bilo je mnogo više ljudi nego žena. Svi nisu bili prisutni. Mada je groblje Saint-Innocents bilo vrlo prostrano, još uvijek je bilo premaleno da primi sve obespravljene i”sve parije grada.

Ođjedaređ pomoćnici Velikog Coesrea otvore sebi put udarcima šiba kroz gomilu i pođu prema grobu na koji je Anđetlika bila naslonjena. Njoj je bilo jasno da su nju tražili tek kad je vidjela da su se li neobrijani ljudi zaustavili pred njom. Te je pomoćnike predvodio Iveta Sjedobradi.

– Kralj Thunesa pita kome ova ovdje pripada? – upita Sjedobradi pokazavši prstom na nju.

Rodogone odlučnim pokretom rukom opaze mladu ženu. – Ne miči se – šapne joj – ja ću sve urediti. I povuče je prema podiju čvrsto je stegnuvši uza se. On je drskim i sumnjičavim

pogledima šibao po gomili kao da se bojao neće li mu neki neprijatelj oteti plijen. Na nogama je imao čizme od odlične kože, a kabanica mu je bila bez zakrpa. Anđelika

je sve te pojedinosti zapažala a da uopće nije bila svjesna toga. Taj čovjek nije u njoj izazivao strah. On je bio vičan da zapovijeda i da se bori. Anđelika se potčinila njegovoj moći kao žena koja ne može živjeti bez gospodara.

Našavši se pred Velikim Coesreom, Egipćanin istegne vrat što je više mogao, zatim pljune i reče: – Ja, vojvoda od Egipta, uzimljem ovu ovdje za markizu.

I širokim zamahom ruke baci u kotlić punu kesu. – Ne može – javi se iza njih miran i grubi glas. Rodogone se naglo okrene. – Calembredaine! Nekoliko koraka podalje, na mjesečini, stajao je čovjek čije lice bijaše obilježeno

ljubičastom oteklinom, onaj isti čovjek koji se već dvaput, cereći se, ispriječio Anđeliki na putu.

Bio je visok kao i Rodogone, ali snažnije građe. Kroz dronjke njegova odijela vidjele su se snažne mišice i dlakava prsa. Čvrsto ustoočen na razmaknutim nogama, palcima zadjenutim za kožnati opasač, netremice je i izazivački promatrao Ciganina, Njegovo snažno tijelo je izgledalo mlađe od jezovita lica, nad kojim se nadvio busen sivih kosa. Kroz prljavi čuparak blistalo je jedino oko. Drugo je skrivao crni povez.

Mjesec ga je sasvim osvijetlio. Iza njega se blistao snijeg po krovovima kosturnica. ,,Oh! Groznoga li mjesta!” pomisli Anđelika. „Groznoga li mjesta!” Ona se baci

prema Rodogoneu. Vojvoda Egipta u tom – trenutkiu obaspe čitavom bujicom uvreda bešćutnog protivnika.

– Pseto, feučkin sine, kopile đavolje, strvino… ovo neće po tebe dobro završiti. Jedan od nas dvojice je suvišan …

– Zaveži! – odgovori Calembredaine i pljucne u pravcu Velikog Coesrea. Čini se da je to bio izraz poštivanja. Calembredaine potom baci u kotlić nešto težu kesu od one što ju je prije toga bacio Rodogone.

Iznenadan smijeh potrese bijednog patuljčića što je sjedio na idiotovim koljenima.

– Vraška želja me spopala da ovu ljepoticu stavim na licitaciju – poviče oštrim i kreštavim glasom. – Neka je svuku do gola kako bi joj mladići mogli prosuditi draži. Zasad Calembredaine vodi. Na tebi je red, Rodogone.

Prosjaci radosno vrisnuše. Grozne se ruke pruže prema Anđeliki. Ali Egipćanin je gurne iza sebe i trgne bodež. Uto se Calembredaine sagrie i okruglim predmetom pogodi protivnika u zglavak.

Taj se predmet otkotrlja i Anđelika na svoj užas opazi da je to ljudska lubanja. Egipćaninu ispadne bodež iz ruke. Calembredaine dohvata protivnika oko pasa. Dva

se razbojnika stegnuše da su im kosti pucale, ali odmah se srušiše u blato. To je bio znak za opći ljuti boj. Predstavnici pet ili šest suparničkih pariških

razbojničkih družina baciše se jedni na druge. Oni što su imali mačeve ili bodeže udariše nasumce i krv je šiknula. Drugi su se ugledali na Calembređainea te grabili sa zemlje lubanje i bacali ih na protivnike kao kakve lopte.

Anđelika se skokom nađe u gužvi s namjerom da umakne. Ali snažne ruke je dograbe i odvedu pred podij gde su je držali pomoćnici Velikog

Coesrea koji je, okružen svojom tjelesnom stražom, frčući svoje crne brkove bešćutno promatrao tok bitke. Sjedobrađi pokupi sa zemlje kotlić i čvrsto ga stegne uza se.

Idiot Balonja i Veliki Eunuh zlurado su. se smijali. Thibault svirač vergla je okretao ručicu svoga instrumenta i pjevao kao da je pomahnitao.

Gurane, gažene stare prosjakinje su siktale kao zmije. Anđelika opazi starca, koji je imao samo jednu nogu, kako snažnim udarcima svoje

štake mlati Drvoguza po glavi, kao da u nju zabija čavle. Međutim ga jedan od protuha proburazi mačem i starac se sruši preko bogalja.

Barkarola i žene Velikog Coesrea su se sklonili na krov jedne kosturnice odakle su, grabeći u ogromnim zalihama mrtvačke lubanje, uzeli na nišan mjesto bojnog meteža.

Svoj toj pomahnitaloj vici i urlanju, svom tom cviljenju pridružila su se sada. dozi van ja stanovnika susjednih ulica koji su s prozora gledali na to vrzino kolo vještica. Oni su zazivali Bogorodičino ime i dozivali stražare.

Mjesec se polako spuštao iza obzorja. Rodogone i Calembredaine su se još uvijek borili poput bijesnih pasa. Udarci su

slijedili za udarcima. Bili stu podjednake snage. Iznenada se razliježe uzvik čuđenja. Rodogone je nestao kao nekom čarolijom. Ta neobična pojava unese strah i pomutnju

među gledaoce, sve same bezbožnike. Ali uto začuše kako Rodogone doziva. Calembredaine ga jednim udarcem bijaše otpremio na dno skupne grobnice. Došavši k svijesti među lešinama, molio je da ga izvuku odande.

Grohotan se smijeh razliježe najprije među najbližim, gledaocima, a potom se kao val raširi na ostale.

Zanatlije i radnici iz obližnjih ulica slušali su, oznojenih čela, taj urnebesan smijeh koji se nadovezao na ubojničko vriskanje. Žene po prozorima križale su se u strahu.

Odjedared srebreni zvuk zvona najavi Zđravomairiju. Strašna bujica grdnji i sramotnih riječi ispuni sivu noć nad grobljem, dok su sa svih

crkava u gradu brujali jutarnji pozdravi Bogorodici. Trebalo je bježati. Kao zli duhovi koji se boje svjetla, svijet podzemlja je napuštao

groblje Saint-Innocents. U toj zori, prljavoj i smradnoj, tek malko načetoj kao sukrvica ružičastim mrljama,

Calembredaine je stajao pred Anđelikom i promatrao je smijući se.

– Tvoja je – reče Veliki Coesre. Anđelika ponovo skoči i htjede bježati prema ulazu u groblje. Ali je silovite ruke

dograbe i prikriju na mjestu. Prljava joj krpa začepi usta. Otimala se i otimala dok nije izgubila svijest

III Anđeljka U Calembredaineovoj Vlasti

Jeziva Smrt Fratra Bechera

– Ničega se ne boj – reče Calembredaine. Sjedio je na jednom stocu pred njom, a ogromnim se šakama odupro o koljena.

Plamen svijeće sa srebrnog svijećnjaka što je bio postavljen na pod borio se s blijedom svjetlošću dana.

Anđelika se pomakne i opazi da leži na ležaj u krcatom ogromnim količinama ogrtača koji su se razlikovali i po kakvoći tkanine i po boji. Bilo ih je vrlo raskošnih, od baršuna, ukrašenih zlatom, pa do onih ikakve nose mladi gospodičići kad s gitarom odlaze pod prozore svojih dragana, pa drugih od teškog parheta, širokih kakve nose putnici ili trgovci.

– Ničega se ne boj Anđeliko – ponovi razbojnik. Ona ga je gledala razrogačenim očima. Da nije možda poludjela? On je govorio

narječjem kojim se govori u Poitouu i ona ga je razumjela. Čovjek podigne ruku prema svom licu i jednim jedinim trzajem otkine ljubičastu

izraslinu što mu je presjecala obraz. Protiv volje ona ispusti nervozni krik. Ali on je već odbacio unazad prljavi šešir, a zajedno s njim i fiupavu periku. Na kraju razveže crni povez što ga je preko oka nosio.

Pred Anđelikom je stajao mladić tvrdih crta lica. Kratka i crna kosa mu se kovrdžala na četvrtastom čelu. Uvučena pod guste obrve dva kestenjasta oka su je motrila pažljivo i s očitim izrazom tjeskobe.

Anđelika se rukom uhvati za grlo. Osjećala je da se guši. Kao da joj je krik zaglavio u grlu. Naposljetku stane sricati slogove kao gluhonijemo čeljade koje miče usnama, a ne čuje zvuk vlastitoga glasa: – Ni… ko… la.

Laki osmijeh raširi mladićeve usne. ! – Jest, ja sam. Prepoznala si me, dakle? Ona baci pogled na prljavi svlak što je sada ležao na podu pored stoca: periku, crni

povez… – Jesi li ti onaj što ga zovu … Calembredaine? On se isprsi i snažno se uđarivši po prsima koja odjeknuše, poviče: – Jest, ja sam

Calembredaine, glasoviti lola s Novog mosta. I ja sam postao netko i nešto otkako smo se zadnji put vidjeli, a?

Anđelika ga je šutke promatrala. Još uvijek je ležala ispružena na ležaju načinjenom od starih ogrtača; nije bila kadra, da se pomakne. Gusta magla kao dim probijala se u prostoriju !kroz rešetke na prozoru u polakim kolutima. Možda joj se zbog toga to biće u dronjcima, taj Herkul odrpanac. crnog i neobrijanog lica koji se tukao u prsa i pri tom

vikao: „Ja sam Nikola… Ja sam Calembredaine …” činio kao neko priviđenje što ga je njena mašta stvorila.

Imala je dojam da će se ponovo onesvijestiti. On se, međutim, ušetao uzduž i poprijeko ne puštajući je ni časa s očiju. – U šumama se može izdržati dosta dobro dok je toplo – nastavio je on svoju priču.

Radio sam s krijumčarima soli. Poslije sam naišao na jednu bandu u šumi Mercoeur. Banda se sasto jala od nekadašnjih plaćenika, od nekadašnjih seljaka sa Sjevera, odbjeglih robijaša. Bili su dobro organizirani. Pridružio sam im se. Pljačkali smo namjernike na cesti što od Nantesa vodi za Pariz. Ali u šumi se može izdržati dok je toplo. Početkom zime treba se skloniti u grad. Nije to lako… Okrenuli smo na Tours, pa ma Chateaudun. Tako smo, eto, stigli pred Pariz. Kolike li smo nevolje doživjeli sa ovim lovcima ria prosjake i razbojnike. Stalno” su ti za petama! Kad bi koga uhvatili na gradskim vratima, obrijali 'bi mu obrve i pola brade i onda ga otjerali. Lijepi moj prijatelju, vrati se na selo, vrati se na svoje zapaljeno imanje, na svojaropustošena polja, na mjesta gdje si se dojučer borio. A mogao si dospjeti i u Opću bolnicu ili Chatelet, ukoliko si u džepovima imao komad kruha što ti ga je dala pekiarica, a dala ti ga je jer ti ga je morala dati. Ali ja sam pronašao putove da se uvučem u grad: pronašao sam podrume koji su od jedne kuće vodili u 'drugu, kanale koji svršavaju u jarcima, teglenice zaleđene duž čitave Sene, počevši tamo od Saint-Clouda. S jedne teglenice na drugu… i tjeraj! Jedne smo noći, nećeš mi vjerovati, svi uspjeli ući u Pariz; kao štakori… Ona će nato neodređeno: – Kako si mogao pasti na tako niske grane?

On se nadnimi nada nju lica zgrčena od bijesa. – A ti? Anđelika pogleda svoju razdrapanu haljinu. Raspuštena i nepočešljana kosa virila joj

je ispod platnene kapice kojom je u zadnje vrijeme pokrivala glavu po uzoru na žene iz naroda.

– Nije to isto – odgovori. Nikola zaškripi zubima i zareži kao razbjesneli pas: – Ej, sada je… gotovo isto. Čuješ

li…kučko! Mlada žena ga je promatrala. Na usnama joj se pojavi neka vrsta dalekog osmijeha…

Bio je to baš on. Ponovo ga je vidjela kako stoji na suncu ispruzivši prema njoj svoju ogromnu ručetinu punu šumskih jagoda. A na licu mu onaj isti opaki,osvetljivi izraz… Malo-pomalo joj se vraćao u sjećanje. Tako se saginjao… Onaj Nikola kad bi bio u neprilici, još seljak, ali već stvor koji ne pristaje u krasotu proljetnog šumarka… Silovit kao životinja kad se tjera. Pa ipak je stavio ruke iza leđa da ne bi upao u iskušenje da je dograbi i siluje: „Kazat ću ti… Samo si ti postojala u mom životu… Ja sam kao netko tko nije na svom mjestu te se vrzma i amo i tamo ne znajući ni sam zašto. Moje jedino mjesto si bila ti…” Prilično krasnorječiva ljubavna izjava za jednog seljaka. U stvari, njegovo pravo mjesto bilo je upravo ono na kojem se sada našao: strašan i bezočan vođa razbojnika u glavnom gradu… Vođa ništarija koji radije otimlju drugima nego da u znoju lica svoga zarađuju za život. To se moglo nazrijeti još u ono vrijeme kad je napuštao svoje stado da bi ukrao doručak drugim pasižrčićima. A Anđelika mu je bila pomoćnik.

Ona se jednim, trzajem uspravi na ležaju i netremice se unese svojim zelenim pogledom u njegove oči: Zabranjujem ti da me vrijeđaš. Ja nikada nisam bila tvoja kučka! A sad mi donesi da nešto pojedem. Gladna sam!

Zaista, nenadana glad joj je zahvatila tijelo i svrdlala u crijevima.

Nikolu Oalembređainea kao da je zbunio njezin napad. – Ne miči se – reče – odmah ću se pobrinuti za jelo. Dohvativši željeznu polugu, udari po gongu od bakra koji se poput sunca sjajio na

zidu. Umah na stepenicama odjekne bat cokula i na odškrinutim se vratima pojavi čovjek začuđena lica. Nikola ga pokaže Anđelici: – Predstavljam ti Bljezgara, jednoga od mojih džeparoša. No prije svega o njemu treba reći da je savršen glupan. Prošlog mu je mjeseca pošlo za rukom da ga pribiju na stup sramote. Stoga sam ga zadržao ovdje da mi kuha dok mušterije, po tržnicama ne zaborave oblik njegova nosa. Poslije ćemo mu staviti vlasulju i dati škarice A onda jao kesama! Što imaš u loncu, ništarijo?

Bljezgar ušmrkne, a zatim rukavom košulje obriše zabaljeni nos. – Svinjske nožice, šefe, i uz to kupusa. – Ti si svinja – zariče Nikola. – A što ti se čini, hoće li to jelo biti po volji jednoj

gospođi, a? – Ne znam, šefe. – Neka donese – nestrpljivo se javi Anđelika. Gotovo se onesvijestila oćutjevši miris jela. Zaista je bila neugodna ta glad koja ju je

spopadala u najvažnijim i najdramatičnijim trenucima njena života. I što je u većoj nevolji bila, veću je glad osjećala!

Kad se Bljezgar vratio noseći drvenu zdjelicu punu kupusa i hladetine, pred njim je kročio Barkarola. Po svom običaju ovaj skoči uvreten, a potom se okrene k Anđeliki i nakloni joj se poput kakva dvoranima što je, s obzirom na njegove okrugle nožice i ogroman mu šešir, bilo vrlo smiješno vidjeti. Njegovo užasno ružno lice zračilo je bistrinom uma, pa čak i izvjesnom ljepotom. Možda je zbog toga, usprkos svojoj nakaznosti, odmah postao simpatičan. Anđeliki.

– Čini mi se da nisi baš previše zadovoljan svojom novom ljubavlju, Calembredaine – reče Barkarola i namigne mu. – Ali što li će na ovo kazati markizia Poljaka?

– Zaveži gubicu, gnjido! – zareži šef. – Kojim pravom ti ulaziš u moju odaju? – S pravom vjernoga sluge koji je zavrijedio nagradu, šefe. Ne zaboravi da sam ti

upravo ja doveo ovu lijepu djevojku koju si već odavna vrebao po svim pariškim uglovima.

– Dovesti je na groblje Saints-Innocerats! Ti se možeš pohvaliti svojom lukavošću! Malo je trebalo pa da je Veliki Coesre sebi uzme, a Rodogone Egipćanin umalo mi je nije ispred nosa odnio.

– Pa trebalo je da je nekako zaradiš – odgovori patuljčić Barkarola koji je morao sasvim zabaciti glavu unazad da bi gledao u lice Nikolu. – Kakvog bih ja šefa imao kad se on ne bi tukao za svoju markizu! Samo ne zaboravi da još nisi platio sav miraz. Nije li tako, ljepotice?

Anđelilca nije ništa čula jer je halapljivo jela. Patuljak ju je samilosno promatrao. – Najukusniji dio svinjske nožice su sitne kosti – ljubazno primijeti. – Čovjek ih s

užitkom isisa, a potom ispljune. Osim tih sitnih kostiju ostalo ne vrijedi bogzna koliko. – Što si htio kazati tvrdnjom da miraz još nije plaćen? – upita ga Calembredaine

namrštivši obrve. – Do vraga! Mislio sam na tipa kojega ona hoće da ucmekamo! Na fratra razrokih

očiju! Nikola se okrene k Anđeliki. – Je li to istina? Da li se ti slažeš s tom?

Ona je prebrzo jela. Najela se i sad je u čitavom tijelu osjećala neobičnu malaksalost, stoga se ponovo pruži po ogrtačima.

Na Nikolino pitanje odgovori zatvorenih očiju. – Jest, treba ga ubiti! – I pravo je – poviče veselo patuljak – da krv poprska svadbenu noć prosjaka! Hu! Hu!

Fratrova krv…! Patuljak tresne jezivu psovku, mašto mu se šef zaprijeti šakom te on strugnu uza

stepenice. Calembredaine udarcem pete zatvori rasklimana vrata. Nato se približi čudnovatom ležaju na kojemu se nalazila mlađa žena i podbočivši se

šakama, dugo je promatraše. Naposljetku ona otvori oči. – Je li istina da si me dugo vremena slijedio po pariškim ulicama? – upita. – Odmah sam te pronašao. Ta možeš i zamisliti, zahvaljujući svojim ljudima, ja sam

vrlo brao obaviješten o svima došljacima i znam bolje od njih koliko dragulja posjeduju i kako se ulazi u njihovu palaču kad sat odbiija ponoć na tornju stražarnice na trgu Greve. Ali ti si me vidjela onaj put u gostionici „Tri čekića” …

– Prostače! – šapne ona i naježi se pri tom. – Zašto si se smijao gledajući u mene…? – Jer mi se odjedared učinilo da ćeš ubrzo postati moja! Ona ga hladno pogleda, zatim slegne ramenima i zijevne. Nije se bojala Nikole kao što

se bojala Calembredainea. Ona je uvijek s njim radila što je htjela. Bojati se mogla samo ljudi koje nije poznavala dok su bili djeca. San joj je zaklapao oči. Ponovo upita nesigurnim glasom: – Zašto… zašto si napustio Monteloup?

– E ovo je da čovjek svisne – poviče on prekriživši ruke na prsima – Zašto? Zar misliš da sam ja umirao od želje da me stari Guilaume nabode na koplje… poslije onog što je među nama bilo'? Napustio, sam Monteloup na dan tvoje svadbe.

Zar si i to zaboravila? Jest, ona je to sasvim smetnula s uma. Pod spuštenim vjeđama naviralo je sada

sjećanje i ona osjeti miris vina i slame, osjeti težinu snažnoga Nikolina tijela na svojemu i ono mučno čuvstvo žurbe, i bijesa što su je prekinuli prije vremena.

– Ah! – poviče on gorko. – Može se reći da ja za tebe nisam ništa značio. Prirodno, ti me se sigurno nikad za svih ovih godina nisi ni načas sjetila, a?

– Pa i nisam – odgovori ona nehajno. – Ta imala sam prečega posla no da mislim na slugu s očeva imanja.

– Kučko! – poviče on izvan sebe. – Pazi dobro što govoriš. Sluga s imanja tvoga oca sada je tvoj gospodar. Ti mi pripadaš.

I dok je on dalje taiko vikao, ona je zaspala.. Njegov glas ne samo da joj nije smetao već je u njoj budio čuvstvo grube, ali blagotvorne aaMte. On odjednom umukne.

– Evo – izusti ispotiha – baš kao nekad… kad bi zaspala na mahovini usred naših svađa. Pa, spavaj, ljubljena moja. U svakom slučaju, ti mi pripadaš. Je li ti hladno? Hoćeš li da te pokrijem?

Ona mu gotovo neprimjetnim pokretom vjeđa potvrdno odgovori. Nikola potraži vrlo raskošan plašt i baci ga preko nje. Zatim je polako i gotovo sa strahom pomiluje po čelu.

Ta neobična soba bijaše zaista vrlo čudnovata; Sagrađena od ogromnih stijena, kao stare kule, bijaše okrugla. Svjetlo se unutra probijalo kroz malo okance ispresijecano željeznim motkama. Bila je dupkom puna najrazličitijih predmeta od vrlo finih ogledala

uokvirenih ebanovinom ili bjelokošću, pa do starih zarđalih željeznih predmeta te alata kao što su čekići, pijuci, oružje…

Anđelaka se protegne. Napola budna u čudu je gledala naokolo. Potom je ustala i dohvatila jedno ogledalo. U njemu se odrazi lik neke nepoznate djevojke okrutnih i suviše upornih očiju, kao što su oči u opake mačke dok vreba na svoj plijen. Večernja svjetlost se u sumpornim preljevima odražavala na njenoj nepočešljanoj kosi. Brzo odbaci od sebe ogledalo prestrašivši se. Ta žena lica kao u progonjena stvora, izgubljena izraza, nije bila ona…! Što se s njom događalo? Zašto su u toj okrugloj prostoriji bili svi ti predmeti? Mačevi, kuhinjsko posuđe, neseseri, kovčežići puni marama, lepeza, rukavica, nakita, štapova, glazbenih instrumenata, jedno grijalo za krevet, hrpe kosa, a nadasve ti plaštevi i ogrtači koji su, prebačeni jedni preko drugih, bili krevetom na kojemu je ona spavala.

Međutim, jedan vrlo graciozan ormarić s pretincima izrađen od egzotičnog drva s otoka kao da se čudio što se nalazi među tim vlažnim zidovima.

Ona osjeti za pašom neki tvrdi predmet. Potegne kožnati držak i izvuče napolje dug i šiljati bodež. Gdje li ga je već vidjela? U jezovitom i teskobnom snu, kad ee ono Mjesec poigravao mrtvačkim lubanjama.

Čovjek tamne puti ga je držao u ruci. Zatim mu je bodež ispao i Anđelika ga je pokupila iz blata kad su se on i Calembredaine dohvatili i srušili na zemlju. Držala je u ruci bodež Rodogonea Egipćanina. Ponovo ga gurne u prslučac. Trudila se da sredi zbrku u glavi.

Nikola! Gde je Nikola? Potrči k prozoru. Između željeznih prečaga na oknu opazi Senu, njene lijene vode, boje apsinta pod naoblačenim nebom, opazi onaj neprestani pokret čamaca i teglenica. Na drugoj strani rijeke, utonuloj već u sumrak, prepozna sjene Louvrea i Tuleriesa.

Pogled na te građevine izazva u njoj sjećanje na njen bivši život, i to je se strašno kosne. Bila je uvjerena da je poludjela. Nikola! Gdje je Nikola?

Baci se k vratima i, našavši ih zatvorenim i zaključanim dvostrukim kračunima, stane po njima bijesno lupati. Urlajući je dozivala Nikolu zarivši nokte u gnjilo drvo.

Ključ zaškripi u bravi i pred njom se pojavi čovjek crvena nosa. – Kog si se vraga tako razgalamila, markizo? – upita je Bljezgar. – Zašto su ova vrata bila zatvorena? – Ne znam. – Gdje je Nikola? – Ne znam. Gledao ju je neko vrijeme, a onda joj predloži: – Dođi da vidiš prijatelje, to će te

smiriti. Ona pođe za njim po zavojitim stepenicama od kamena, vlažnim i mračnim. Što je niže silazila sve je jasnije razabirala viku, grohotan smijeh i dernjavu djece. Najzad se nađe u prostranoj dvorani na lukove, punoj svijeta. Najprije joj upadne u oči

Drvoguz na velikom stolu, postavljen tamo kao komad govedine na tanjur. U dnu dvorane gorjela je vatra. Na kamenom ognjištu je sjedio Brzonogi i nadzirao lonac. Neka debela žena je čupala patku, dok je druga, mlađa, držala polugolo dijete među koljenima i biskala mu uši. Po slami na podu posvuda se pružili starci i starice, pokriveni dronjcima i prljava djeca koja su se s psima naganjala za otpatke hrane.

Nekoliko je ljudi sjedilo oko stola na starini bačvama koje su im služile umjesto stolica. Igrali su na karte ili pijuckali i pušili.

Kad je Anđelika ušla, sve se oči okrenu k njoj. Nasta muk među tim bijednicima. – Dođi naprijed, djevojčice – pozove je Drvoguz poprati vši svoje riječi svečanim

pokretom. – Ti si družica našeg šefa Calembredainea. Prema to me dugujemo ti poštovanje. Hej, vi tamo, brže se dižite i dajte jednu stolicu markizi!

Jedan što je pušio lulu laktom gurne susjeda. – Nema šta, djevojka je bez greške! Calembredaine je ovaj put dobro izabrao, gotovo

bolje od tebe. Čovjek kojemu bijahu upućene te riječi približi se Anđeliki i primi je za bradu

umiljatim, i odlučnim pokretom u isti mah. – Ja sam Lijepi Dječak – reče. Ona mu bijesno skine ruku. – Zavisi od ukusa. Dvoranom se razlegne smijeh. Prisutnima se učini vrlo duhovitim njen odgovor. – Ne zavisi – primijeti Drvoguz gušeći se od smijeha – rekao ti je svoje ime. Lijepi

Dječak, tako ga zovu. Deder, Bljezgaru, daj djevojci da nešto popije. Bogami, meni se ona sviđa.

Staviše pred nju veliku čašu na kojoj bijaše utisnut grb nekog plemića čiju je palaču vjerojatno posjetila Calembredaineova razbojnička družina u noći bez mjesečine. Bljezgar je napuni do vrha crnim, vinom, a uz put napuni i ostale čaše.

– U tvoje zdravlje, markizo…! Kako se zoveš? – Anđelika. Grohotan i pijani smijeh družine ponovo odjekne ispod svodova. – Ovo je da crkneš od smijeha! Anđelika?! – Ha! Ha! Ha! Nema šta, pravi pravcati anđeo! – Ovoga kod nas još nije bild… A zašto i ne bi? – Na koncu konca zašto i mi ne bismo bili anđeli? – Budući da je ona naša markiza… U tvoje zdravlje Markizo anđela! Smijali su se i pri tom se udarali po stegnima što je proizvodilo zvuke slične jezovitom

i zaglušnom bubnjanju. – U tvoje zdravlje, markizo! Deder, pij…pij, do vraga! No ona je sjedila nepomično, vodeći očima po pijanim i neobrijanim licima što su se

naginjali sa svih strana prema njoj. – Pij već jednom! – zaurla Drvoguz svojim stravičnim glasom. Ona se izazivački zagleda u nakaznog čovečuljka ni ne zaustivši. Zavlada tišina

nabijena prijetnjom. Najzad Drvoguz uzdahne i rastužena izgleda promatraše svoje drugove.

– Neće da pije! Šta li joj je? – Šta li joj je? – ponavljali su ostali za njim. – Lijepi Dječače, ti se razumiješ u žene,

pokušaj je udobrovoljiti. Lijepi Dječak slegne ramenima. – Gomilo glupana – prezrivo lane – zar ne vidite da od ove nikad ništa nećete vikom

postići? I sjedine pokraj Anđelike i polako je pomiluje po leđima kao što se miluje dijete.

– Ne boj se, nisu oni opaki, znaš. Prave se važni da bi prestrašili građane. Mi smo te već zavoljeli. Ti si naša markiza. Markiza anđela! Zar ti se ne sviđa? Markiza anđela! Ipak, nije li to lijepi naziv? A i pristaje ti, i tvojim lijepim očima. De, napij se, lijepo moje. Vino je dobro. Jedna bačva je na svojim vlastitim nogama došla od luke Greve sve do kule Nesle. Tako ti je to kod nas. Ovo je Dvor čudesa!

Mladić joj primakne čašu usnama. Nju nekako potakne njegov muški i umiljati glas. Uze čašu i ispije. Vino je zaista bilo dobro. Ugodna toplina joj prostruji tijelom. Odjedared joj se sve učini jednostavnijim i manje strasnim. Popije još jednu čašu, a potom se laktom osloni o stol i stane promatrati oko sebe. Bogalj ju je promatrao sumornim pogledom, kao morsko čudovište nepokretno na dnu mora. Možda mu je naređeno da motri na nju? Ali ona nije ni mislila bježati. A kamo bi i otišla?

Navečer su se vraćali u svoja skloništa prosjaci i prosjakinje koji su bili pod Calembredainovom zaštitom. Bilo je mnogo žena koje su u naručju nosile bolesnu dječicu ili novorođenčad umotanu u krpe. Ova su stalno potiho kmečala. Jedno od ove djece, kojemu je čitavo lice bilo u gnojnim mjehurima, bi izručeno ženi što je sjedila pored ognjišta. Ova spretnim i brzim trzajem poskida kraste s djetetova lica, mokrom krpom prijeđe preko sitnog lišća koje sad bijaše glatko i zdravo. Na kraju mu majka pruži punu dojku.

Anđelika se trgne na taj prizor. Drvoguz se osmjehne i objasni svojim muklim glasom: – Kao što vidiš, kod nas se brzo ozdravlja. Ne moraš poći u procesiju da bi vidjela čudesa! Ovdje se događaju svakog dana. Vrlo je lako moguće da u ovom trenutku neka dobra i milosrdna gospođa priča: ,,Oh, draga, vidjela sam jedno dijete na Novom mostu. lice mu je sve sami gnojni mjehuri. Koje li bijede…! Jasno, dala sam milostinju bijednoj mu majci!” I te su bogomoljke vrlo zadovoljne. A djetetu nije bilo ništa. Majka mu je na lice zalijepila malo suhog kruha natopljenog medom, da bi se privukle muhe… Gle, stigao je Mišja Smrt. Možeš sada otići…

Iznenađena, Anđelika se upitno zagleda u nj, – Nije potrebno da razumiješ – promrmlja bogalj. – Mi smo se sporazumjeli s Calembredaineom.

Mišja Smrt, koji je upravo ušao u tom trenutku, bijaše sušieavi Španjolac. Bio je tako mršav da su mu zašiljena koljena probila hlače. Taj se bijedan otpadak s bojnih polja u Flandriji uza sve to pravio nebojša i razmetao svojim, dugim crnini brkom, perjem okićenim šeširom i sabljetinom što ju je nosio preko ramena, a na kojoj je bilo nabodeno pet ili šest crknutih miševa. Za dana je Španjolac prodavao nekakav prašak za ubijanje glodavaca, dok je noću upotpunjavao svoje mršave prihode stavljajući u Calembredaonovu službu svoje znanje mačevaoca.

On vrlo dostojanstveno pristane da popije čašu vina. Potom stane gristi komad repe dok su se neke starice svađale oko njegove lovine: prodavao je svakog miša za dva novčića. Pošto je primio novac, Mišja Smrt dohvati svoju sablju i njome pozdravi prisutne, a zatim je spremi u korice.

– Spreman sam – reče u zanosu. – Odlazi – Drvoguz će Anđeliki. Zauzevši odbrambeni stav, ova htjede nešto upitati, no odmah odustane od te namjere.

Uto i drugi muškarci poustaju, takozvani „vojničine”, to jest bivši vojnici naviknuti na pljačku i bitke kojima je teško padao nerad mirnih vremena. Ona odjednom opazi da je sa svih strana okružuju ti zlikovački likovi. Na sebi su imali razderane uniforme na kojima su se još vidjeli porubi i pozlate, oznake regimenti u kojima su služili.

Anđelika privuče ruku k boku, pa je zatim gurne pod prslučac gdje bijaše sakrila Egipćaninov bodež. Bijaše odlučila da će, ako baš bude morala, skupo prodati svoju kožu.

Ali bodeža pod prslučoom ne nađe. Plane, a bijes joj još više raspali popijeno vino: – Gdje je moj nož? – Evo ga – javi se odmah Bljezgar svojim unjkavim glasom. I pruži joj nož nevina izraza na licu. Anđelika se zbuni: kako joj je mogao izvući iz

prslučca nož a da ona to uopće nije osjetila? Ponovo u prostoriji odjekne urnebesan smijeh, grozan smijeh prosjaka i razbojnika,

smijeh koji će čitav život proganjati Anđeliku. – Sjajna lekcija, curice! – poviče Drvoguz. – Naučit ćeš da poštivaš Bljezgarove ruke. Svaki je njegov prst pravi čarobnjak.

Propitaj se kod domaćica na tržnici šta o tome misle. – Lijep je ovaj bodež – primijeti jedan od „vojnicama” dohvativši ga. Ali pošto ga je dobro osmotrio, baci ga na stol obuzet strahom: – Ta to je nož

Rodogonea Egipćanina…! S mješavinom nemira i poštovanja svi se zagledaju u bodež koji se svjetlucao na

svjetlu voštanica. Anđelika uze bodež i ponovo ga sakrije pod prslučac. Imala je dojam da je taj pokret

posvećuje u očima onih bijednika. Njima nije bilo poznato kako je ona došla do tog trofeja jednog od najopasnijih neprijatelja njihove družine. Tajna je djelovala na njih: okružila ju je aureola slave.

Ivić Drvoguz propišta: – Hej, ova naša Markiza anđela je jaza no što se čini. Ona iziđe praćena pogledima poštovanja i divljenja. Našavši se napolju, Anđelika vidje kako se u gotovo mrkloj noći koči urušena kula

Nesle. Zaključi da se prostorija u koju je bijaše smjestio Nikola Calambredaine nalazila na samom vrhu i da je služila kao spremište za stvari što ih je njegova banda krala. Jedan od „vojničina” joj ljubazno objasni kako je Calembredaineu palo na pamet da se neki članovi bande smjeste u staroj srednjovjekovnoj kuli usred Pariza. Zaista je ta kula bila idealno sklonište za protuhe.

Dvorane napola u ruševinama, bedemi u raspadanju, klimavi tomjići pružali su skloništa na kojima su im ostale bande po predgrađima uveliko zavidjele.

Pralje, koje su dugo vremena sušile rublje po kruništima kule Nesle, morale su pobjeći pred strašnom najezdom.

Nitko nije ni mislio odatle istjerati lupeže koji su vrebali na kočije iz predgrađa Saint-Germatai skrivajući se ispod mostića što su, slični samarima, bili podignuti iznad nekadašnjih jaraka Svršilo se na tome da je svijet smatrao okolicu kule Nesle, u samom srcu Pariza, vrlo opasnim mjestom. Ponekad se zvuk violina u Tuileries, s druge strane Sene, miješao sa zvukom gusala starog Urlikala ili s pripjevima Thibaulta verglaša uz čiju su svjrku prosjaci plesali i orgijali.

U maloj luci gdje se prodavao ogrev, a koja se nalazila nedaleko od kule, lađari snize glas primijetivši na obali opasne prilike.

Nije se više moglo izdržati na tom mjestu, govorili su između sebe. Kad će već jednom gradski suci narediti da se poruše stari bedemi i otjera sav onaj ološ?

– Gospodo, da ste mi zdravo – pozdravi ih Mišja Smrt približivši im se. – Ne biste li bili dobri pa nas prevezli do obale Gesvres?

– Imate li novaca? – Imamo ovo – odgovori Španjolac prislo nivši mu na trbuh vrh svoga mača. Čovjek pomirljivo slegne ramenima. Svakog su dana imali pune ruke posla s lupežima

koji su se skrivali u lađama, krali robu i tražili da ih se prevaža na drugu stranu, i to badava, kao gospoda. Kad je lađara bilo više, izbijale su krvave gužve, u kojima su sijevali noževi, jer taj svijet što je živio na vodi nije baš bio obdaren vrlinom strpljivosti.

Te večeri, međutim, trojica mornara što su kraj upaljene vatre bdjeli pokraj teglenica, shvatiše da je bolje ne zametati kavgu. Jedan se mladić na znak svoga gospodara diže i, ne baš sasvim uvjeren, odriješi jedan čamac na koji poskakaše Anđelika i njeni mrki drugovi. Čamac prođe ispod lukova Novoga mosta i u blizini Mosta Notre Darne pristane uz obalu Gesvres.

– Baš ti hvala, djetence – reče Mišja Smrt mladome lađaru. – Ne samo da smo ti zahvalni, već te puštamo da se vratiš natrag, živ i zdrav ledino ćeš nam posuditi svoj fenjer. Vratit ćemo ti ga kad se sjetimo…

Ogroman luk na kome je počivala obala Gesvres tek je nedavno sagrađen. Bio je to grandiozan posao, pravo remek-djelo u obrađenom kamenu.

Prodrijevši unutra, Anđelika začuje šum obuzdane rijeke. Ona ju je svojim silovitim tokom podsjetila na riku oceanskih valova. Buka kočija koje su prolazile iznad njih sličila je na daleku grmljavinu i još više pojačavala taj dojam. Hladna i vlažna, ta je grandiozna rupa, izdvojena u srcu Pariza, čini se, bila navlas stvorena zato da posluži kao sklonište svim zločincima velikoga grada.

Lupeži prođoše njome s kraja nakraj. Skačući su se prebacili preko tri ili četiri mračna prijelaza, koji su bili otvoreni zato da bi mesnicama u ulici Stari fenjer poslužili kao kanali za otjecanje, i u kojima je ključala bujica krvi.

Više naprijed nailazili su na druge prijelaze, uske i smrdljive, na stepenice skrivene u zavojima kuća, na nasipe gdje su im stopala do gležanj a upadala u blato.

Kad su se ponovo našli na pariškim ulicama, bijaše gluha noć. Anđelika nije bila kadra da kaže gdje se nalazi. Jest, tu je bio mali trg s jednom česmom u sredini s koje se razlijegao mrmor vode.

Odjedared se u blizini javi Nikolin glas. – Jeste li vi, mladići? Je li i djevojka s vama? Jedan od „vojnika” okrene fenjer prema Anđeliki. – Evo je. Ona opazi visoku priliku i jezovito lice razbojnika Calembredainea. Zatvori oči

obuzeta užasom. Iako je znala da je to bio Nikola, ipak je onako prerušen u njoj pobuđivao strah.

Šef rukom spusti fenjer. – Kog vraga nosaš tu „dimljivku”? Gospodinu je sada neophodno svjetlo da bi hodao! – Nisam htio svršiti u Senu na obali Gesvres! – bunio se čovjek što je nosio fenjer. Nikola zgrabi grubo Anđeliku za ruku. – Ne boj se, srdašce! Ti vrlo dobro znaš kako u stvari izgledam – podrugivao joj se. – Ti, Zimovko, postavi se s druge strane ulice, iza kamena međaša. Ti, Martine, ostani

sa mnom. – Ti, Gofoerte, pođi tamo dolje. Ostali neka vrebaju na raskršćima. Barkarola, jesi li ti

na svom mjestu? Jedan glas koji kao da je dolazio s neba odgovori: – Tu sam, šefe.

Patuljak se bijaše šćućurio na tabli okačenoj nad jednim dućanom. Od trijema u kojemu se nalazila zajedno s Nikolom, Anđelika je mogla vidjeti usku

uličicu u svoj njenoj duljini. Nekoliko fenjera, obješenih ispred bogatijih kuća, slabo su je osvjetljavali. Na njihovu je odsjevu središnji potočić pun otpadaka bio nalik na gadnu zmijurinu.

Dućančići zanatlija bili su dobro zatvoreni. Svijet je lijegao. Iza prozorskih su stakala promicali okrugli plamičci voštanica.

Jedna žena je otvorila prozor da bi ispraznila vedro na ulicu. Čulo se kako prijeti djetetu što je plakalo da će pozvati opata Bourrua. Bijaše to bauk onog vremena, bradati opat, pričalo se, koji je prolazio svijetom s vrećom na leđima da bi u nju trpao zločestu djecu i odnosio ih.

– Sad ću ja tebi pokloniti opata Bourrua! – promumlja Nikola. Potom nadoda napetim i tihim glasom: – Sad ću ti platiti miraz, Anđeliko. Takav ti je

običaj kod nas prosjaka. Čovjek plaća da, bi dobio svoju dragu. Isto kao kad se kupuje ono što se želi imati.

– U stvari, jedino svoje dragane mi kupujemo – primijeti jedan od razbojnika i zacereka se.

Nikola ga psovkom ušutka. Odnekud doprije šum koraka. Razbojnici umuknu i ukrute se. Polako izvuku mačeve iz korica. Neki čovjek se približavao skačući s jedne kamene ploče na drugu trudeći se da u lokvicama na ulici ne zablata svoje cipelice visokih peta i mašnom okićene.

– Nije on – šapne Nikola Calembredaine. Njegovi ljudi ponovo utaknu svoje mačeve u korice. Prolaznik začuje zveckanje

oružja, trgne se, te, primijetivši nekoliko prilika što su se micale pod trijemom, nagne u bijeg urlajući: – Lopovi! Ubojice! Noćni razbojnici! Ubiše me !

– Prokleti idiot – gunđao je Zimovka vrlo neraspoložen s druge strane ulice. – Kad se jednom desi da nekoga pustiš da mirno prođe, pa mu čak ni ogrtač ne skineš, onda ti se raznjače kao pravi magarac! Lud svijet!

Lagani zvižduk doprije s druge strane i on ušuti. – Gledaj tamo, Anđeliko, gledaj tko dolazi! – šapne Nikola i snažno stisne ruku mlade

žene. Smrznute, ništa ne osjećajući, pa ni snažan stisak njegove ruke. Anđelika je čekala.

Znala je što će se dogoditi. A to što će se dogoditi bilo je neumitno. I neophodno da se dogodi. Njeno je srce moglo ponovo oživjeti tek „poslije toga”. Jer u njoj je već sve bilo mrtvo i jedino je mržnja imala moć da sve to ponovo oživi.

Pod žutim svjetlom ulične lampe ona opazi dva fratra kako idu držeći se pod ruku. Odmah je u jednome od njih prepoznala Conana Bechera. Drugi, debeljuškast i brbljiv, nešto je govorio na latinskom razmahujući naveliko rukama. Mora da je bio malko naljoskan, jer je svaki čas vukao svog draga prema zidu kuća, a onda mu se ispričavao i odvodio ga nasred ulice i silio ga da hoda blatnjavim potočićem.

Anđelika začuje rezak glas alkemičarev. I on je govorio na latinskom, ali silovito, kao da prosvjeduje.

Stigavši do trijema, stane se derati na francuskom kao da je poludio. – Dosta mi je, fra Amboise! Vaše teorije o krštavanju u masnoj juhi čisto su

krivovjerje! Ni jedan sakramenat ne može biti svet, ako je voda koja se pri tom upotrebljava izmiješana s nečistim elementima, kao što su, u ovom slučaju, životinjske

masti. Krštavcti masnom čorbom! Kakvog li sve togrđa! A zašto da ne krštamo crnim vinom, kad ste već toliko zaintačili? Pa to bi bilo sjajno budući da vam se, kako se čini, mnogo sviđa.

I cimnuvši žestoko, mršavi se franjevac oslobodi ruke fra Ambodsea, koji se za nj bijaše kao čičak prilijepio.

Đebeljkasti fratar mucaše – unjkavim glasom pijanca: – Oče, ražalostili ste me… Jao! Baš sam vas želio uvjeriti…

Odjedared oštro krikne: – Ah! Ah! Deus coeZi. Gotovo u istom trenutku Anđelika se mogla uvjeriti da je fra Amboise bio kraj njih ispod trijema. – U vaše ga ruke predajem, prijatelji – šapne prebacivši se s najčišće latinštine na šatrovštinu.

Conan Becher se okrene: – Šta se dogodilo? Ali mu riječ zapne u grlu kad je nesiguran pogled bacio po pustoj ulici. – Fra Amboise – zazove… – fra Amboise gdje ste? Njegovo mršavo vansebno lice kao da se udubilo još više, oči mu iskočile iz duplji i

čuli su kako teško diše idući polako naprijed – i bacajući oko sebe užasnute poglede. – Hu! Hu! Hu! Eto, to je patuljak Barkarola stupio na poprište zlokobno se glasajući poput noćne

ptičurine. On se presavije preko metalne ploče na kojoj je bio ispisan naziv radnje i ona zaškripi. On se spretnim skokom ogromne žabetine stvori pred nogama fratra Bechera.

Ovaj se trgne i priljubi uza zid. – Hu! Hu! Hu! – ponovi paibuljčić huhukanje. Barkarola se u paklenom plesu stane vrtjeti oko svoje žrtve. Skakao je oko njega

uvreten, pozdravljao ga bečeći se i kreveljeći, a sve je to pratio besrambim pokretima. Smantao je fratra podižući oko njega pravu paklenu buku.

Uto iz mraka iziđe još jedno užasno stvorenje cerekajući se pri tom: nekakav grbonja krivih nogu. Koljena su mu se dodirivala, dok su mu noge Bože na nebesima i stopala bila isuviše raskrečena tako da je hodao naglim i jezivim trzajima i vrckanjem.

Ali njegovo nakazno tijelo bilo je upravo adonski lijepo prema užasnom mu licu. U stvari, na čelu je imao čudnu mesnatu izraslinu, koja se klatila i bila crvene boje.

Krkljanje što se otelo iz fratrova grla nije više imalo ničeg ljudskog. – Aaaaaah …! Vragovi! – zaurla. Njegovo dugo tijelo se presavije i on padne na koljena na blatnjavu ulicu. Oči mu

iskočile, a lice mu postalo žuto kao vosak. Između njegovih usnica što mu ih je grozan strah razvalio, tresli su se dva reda pokvarenih zuba.

Vrlo polako, kao u kakvoj mori, on podigne koštunjave ruke s razmaknutim prstima. Jezik mu se jedva pokrene. Najzad izusti: – Milost… Peyrac!

To ime izgovoreno usnama omraženog stvora, zarije se Anđeliki u srce poput bodeža. Ludilo što je prožimalo taj nestvaran prizor zahvati Anđeliku. Ona divljački zaurla: – Ubij ga! Ubij ga!

Odjednom ugrize Nikolu za rame a da ni sama nije bila svjesna svoga postupka. Nikola se oslobodi odgumuvši je, a potom iz korica isuče mesarski nož kojim bijaše oboružan.

Ali se odjednom grobni mir uvuče u uličicu. Čulo se kako Barkarola govori: – šta je ovo sad?

Fratrovo se tijelo opustilo na bok, podno zida.

Razbojnici se primaknu bliže. Nikola se sagne i podigne nepokretnu glavu. Donja vilica se objesi i pri tom se ogromna usta razvale u posljednji tjeskobni pokret. Oči su mu već bile ukočene i zamućene.

– Za nas tu više nema posla. Mrtav je! – reče Calembredaine. A da ga nismo ni dotakli – dometne patuljak – zar ne, Kukmavče, da ga uopće nismo

do takli? Samo smo se kreveljili da bismo mu utjerali strah u kosti. – I tako dobro si to izveo da je crko… Crko od straha. – Baš smiješno – zaključi Barkarola. Jedan se prozor otvori. Nečiji glas podrhtava jući upita: – Šta se dogodilo? Tko to

govori o vragovima? – Podbrusimo pete – naredi Calembredaine. – Tu za nas više nema posla. Kad su Parižani ujutro pronašli mrtvo tijelo redovnika Bechera a da na njemu nije bilo

znakova niti od udaraca niti rana, sjetiše se riječi vješca što je živ spaljen na trgu Greve: „… Conane Becheru, za mjesec dana te pozivam na sud Božji…” Potražiše kalendare i utvrdiše da se mjesec navršavao upravo tog dana. Bez prestanka se križajući, stanovnici ulice Trešnjik, blizu Arsenala, pričali su o čudnim krikovima što su ih te noći trgli iz prvoga sna.

Moralo se platiti dvostruku cijenu grobaru koji je pokopao prokletoga fratra. A na grob mu je stavljen ovaj epitaf: „Ovdje počiva otac Conan Becher, obračeni

franjevac, koji je izdahnuo mučen od nečistih sila posljednjega dana mjeseca marta 1661.” Banda Nikole Calembredainea, glasovitoga razbojnika, provela je noć pijući po krčmama.

Obreli su se u svim birtijama kolikogod ih je bilo između Arsenala i Novog mosta. Jatili su se oko jedne žene pomodrela lica i raspletenih kosa. Tjerali su je da pije.

Noć više nije bila crna već crvena, crvena kao vino, plamsala je poput požara. Stolovi su se rušili, vatre na ognjištima okretale su se oko svojih ognjenih osovina, podovi su se podizali u susret tavanicama!

Anđelika je bila pijana kao čep. Najzad povrati. Čelo nasloni nia stol; u glavi joj se rodi misao, a zatim je dugo i očajno mučila: „Izgubljena sam! Izgubljena sam…!

Odlučnim pokretom ruke Nikola je uspravi, a zatim je promatraše uznemiren i u čudu. – Zar ti je slabo? U stvari, još ništa ni popili nismo… Moramo proslaviti našu svadbu

… Opazivši, međutim, da je sasvim klonula i zatvorila oči, on je podiže u naručaj i iziđe. Noć je bila hladna, ali toplina što je strujala s Nikolinih prsiju je ugrije i ona se

osjećala bolje. Ležeći između kopita brončanogai konja, pjesnik s Novog mosta opazi glasovitog

razbojnika kako, lako kao kakvu lutku, u naručju nosi bijelu priliku raspuštenih kosa. Kad je Calembredaine kročio u prostranu dvoranu prizemlja u kuli Nesle, jedan dio

njegovih prosjaka i njegovih prosjakinja okupio se bijaše oko pucketave vatre. Jedna od žena skoči na noge i vičući kao da je pomahnitala, baci se na nj: – Izdajnice! Uzeo si drugu…! Prijatelji su mi to javili. A ja sam u međuvremenu satirala svo je zdravlje s bandom razvratnih mušketira.. Ali ja ću te kao svinju zaklati, a i nju također!

Nikola polako postavi na pod Anđeliku i prisloni je uza zid da ne bi pala. A zatim izmahne svojom ručetinom i djevojka se složi kao klada.

– A sad dobro otvorite uši – reče Nikola Calembredaine – ova ovdje – i pri tom pokaže pr stom Anđeliku – pripada meni i nikome drugome.

Oni koji se usude da je dotaknu ili oni koji poku šaju da joj bilo čime dojađuju, imat će sa mnom posla. Znate što to znači, zar ne? A što se tiče markize Poljaka …

Dograbi djevojku za skut bluze i pokretom odlučnim i prezrivim odgurne je prema skupini mladića što su igrali na karte.

– … možete s njom raditi što vas volja. Zatim se Nikola Merlot, porijeklom iz Poitoua, nekadašnji pastir, a sad vuk, likujući

okrene prema ženi koju je oduvijek ljubio, a koju mu je sudbina sada vratila.

IV Život Prosjaka U Kuli Nesle

Calembredaine uze ponovo Anđeliku na ruke i stane se uspinjali uza stepenice kule. Uspinjao se polako da se ne bi spotaknuo. Od ispijenog mu se vina još uvijek maglilo u glavi. „Ta sporost je davala svečani izgled njegovu uspinjanju.

Anđelika se prepustila stisku njegovih moćnih mišica, U glavi joj se malko vrtjelo zbog zavojitih stepenica.

Stigavši – navrh, Nikola Calembredaine udarcem noge otvori vrata prostorije gdje su se nalazile pokradene stvari. Zatim pođe k bijednom ležaju napravljenom od ogrtača, spusti Anđeliku na nj kao kakav paket i uz to poviče: – Red je na nama dvojici sada.

Pokiret i pobjednički smijeh što je rascijepio Nikolino lice koje se sjajilo u polumraku, trgoše Anđeliku iz pasivne ravnodušnosti koja bijaše njome ovladala još dok su bili u posljednjoj krčmi. Pošto bijaše povratila, sasvim se otrijeznila i ona sada skoči i potrči prema prozoru zgrabivši za željezne motke a da ni sama nije bila svjesna onoga što radi.

– A što si ti – poviče iznad ramena – što si mislio kazati onim svojim glupavim: „Red je na nama dvojici sada?”

– Ja… ali… htio sam reći – mucao je Nikola potpuno zbunjen. Ona mu se podrugljivo nasmije. – Da ne misliš možda postati mojim ljubavnikom, ti, Nikola Merlote? On se stvori pored nje u par nečujnih koraka. Čelo mu se nabra od ljutine. – Ne mislim – odgovori suho – već sam siguran. – To ćemo vidjeti! – Nema se tu šta vidjeti. Ona ga izazovno odmjeri pogledom. Crvena svjetlost s vatre što su je lađari zapalili

dolje na obali Sene, podno same kule, obasja ih obadvoje. Nikola duboko uzdahne. – Slušaj – otpoče muklim i prijetećim gla som – obraćam ti se zato što se o tebi radi i

što treba da shvatiš. Ti nemaš prava da mi uskratiš ono što od tebe tražim. Tukao sam se za tebe, ubio sam onoga tipa po tvojoj želji. Veliki Coesre te je meni izručio, prema tome, sve je u najboljem redu što se tiče zakona podzemlja. Ti mi pripadaš.

– A ako ja ne prihvatim zakone podzemlja? – Onda ćeš umrijeti – odgovori on i nešto kao blijesak sijevne u dnu njegovih očiju. –

Od gladi ili od nečeg drugog. Ostavit ćeš kožu, ne obmanjuj se. Uostalom, ništa ti drugo i ne preostaje. Zar ne shvaćaš – nastavi i prisloni svoju stisnutu šaku na sljepoočicu mlade žene – zar ti ovom tvojom malom grofovskom tikvicom nisi još shvatila što je izgorjelo na trgu Greve zajedno s vješcem, tvojim mužem? Sve što te je prije dijelilo od mene!

Sluga i grofica više ne postoje. Ja sam Calembredaine, a ti… ti više ništa nisi. Tvoji su te napustili. Oni tamo na onoj strani…

Ispruži ruku i pokaže na drugoj strani Sene ogromno zdanje Tuileriesa i hodnike Louvrea u kojima su žmirkala svjetla – Ni za one tamo više ne postojiš. Sad znaš zašto pripadaš podzemlju … jer je podzemlje đo movina napuštenih… Ovdje će se uvijek naći nešto da pojedeš. Bit ćeš zaštićena. Bit ćeš osvećena I pružit će ti se pomoć. Ali ne misli na izdajstvo…

Zašuti. Bio je malko zadihan. Osjećala je na svome ramenu njegov vrući dah. Mada ju je jedva dodirivao, osjećala je kako žar njegove želje u njoj raspaljuje neke mutne požare. Vidje kako otvara svoje velike ruke, vidje kako ih podiže da bi je zgrabio, i kako zatim uzmiče ne usuđujući se da to učini.

Uze tada da je moli šapatom na narječju njihova sela. – Ljubavi moja, ne budi opaka sa mnom. Za što si takva? A nije li, u stvari, sve vrlo

jedno stavno? Ovdje smo… sami … kao nekoć. I siti smo i gasni. A što da drugo radimo do da se lju bimo? Ne misliš mi, valjda, reći da me se bojiš!

Anđelika prasne u smijeh i slegne ramenima. On nastavi: – Onda? Dođi…! Sjećaš li se? Mi smo se uvijek dobro slagali. Stvoreni

smo jedno za drugo, čedo moje malo. Ništa se ne može protiv nečega kao što je ovo… Znao sam da ćeš mi jednoga dana pripasti. Nadao sam se. A sad je, vidiš, stigao taj trenutak…!

– Ne – otpovrne ona tvrdokorno odmahujući svojom dugom kosom popadalom po ramenima.

Odjednom on pomahnita: – Čuvaj se. Mogu te i silom imati, ako mi bude volja… – Pokušaj. Oči ću ti iskopati noktima. – Naredit ću svojim ljudima da te drže – zaurla. – Podlače! Obuzet očajem, on se uteče strašnim psovkama. Ali ona jedva da ga je i čula. Čela naslonjena na čvrste željezne šipke na prozoru, kao

zatvorenik koji je izgubio svaku nadu, Anđelika osjeti kako je svladava umor. „Tvoji su te napustili…” Kao od jek na tu Nikolinu rečenicu, odjeknuše joj u sjećanju druge riječi, oštre kao krvnička sjekira: „Neću da o vama više išta čujem. Morate nestati. Nikakva naziva, bez imena, bez ičega.” Pred njom uskrsne Hortenzija, kao zmija, sa svijećnjakom u ruci: – Odlazi! Odlazi!

Nikola je imao pravo. Nikola Calembredaine, orijaš plahovite i divlje krvi, koji se iza njenih leđa tresao i kleo da se od njegovih kletvi moglo srušiti i staro stijenje kule Nesle. Njegovi su dronjci imali grozan zadah grada, ali njegova je put, možda, ako je stisne žestoko, ako silovito zagrize u nju, imala nezaboravan ukus Monteloupa…!

Odjednom se pomiri sa sudbinom, prođe ispred njega i stane driješiti prslučac stigavši pored ležaja. Potom otkopča suknju i pusti je da padne na pod. Bila je u košulji. Časak je oklijevala. Studen ju je ujedala po tijelu, ali joj je glava gorjela. Skine na brzinu taj posljednji komad odjeće i gola se pruži preko pokradenih ogrtača.

– Dođi – pozove ga mirnim glasom. Šutio je kao bez daha. Njena mu se pokornost činila sumnjivom. Približi se motreći je

s nevjericom. Polako se poče oslobađati dronjaka što ih je imao na sebi.

U trenutku ostvarenja njegovih najnevjerojatnijih snova, Nikola, nekadašnje služinče, tresao se od uzbuđenja. Nejasna svjetlost s vatre zapaljene vani na obali Sene bacala je na zid njegovu ogromnu sjenu.

– Dođi – ponovi ona – hladno mi je. I ona je, u stvari, drhtala, možda zbog studeni, a možda ju je njegovo ogromno tijelo,

golo i zastalo, ispunjalo nestrpljenjem i strahom. Vučjim se skokom baci na nju. Stezao ju je rukama da su joj kosti pucale, a uz to je

ispuštao krikove izmiješane s riječima: – Ah! Ovaj put je divno. Kako je divno! Moja si! Nećeš mi više umaći, moja si! Moja! Moja Moja! – ponavljao je skandirajući svoj muški delirij.

Zahvaćen žestinom, žudnje on ju je uzeo kao da je ubija. Nakon nekog vremena ona je čula kako uzdiše poput nasićena kera.

– Anđeliko. – Šatro si me – tužila se ona. Zatim se umota u ogrtač i zaspe. Još ju je dvaput uzeo u toku noći. Obamrla, ona se trzala iz dubokog sna da bi postala

žrtvom tog mračnog stvora koji ju je grabio uz puste psovke, a potom je silom uzimao muklo uzdišući da bi zatim klonuo pored nje mumlajud riječi bez ikakva smisla.

U zoru ga probudi šapat nečijih glasova. – Calembredaine, požuri – govorio je Lijepi Dječak – moramo na dernek u Saint-

Germain da izravnamo račune s vračarama Rodogonea Egipćanina, koje su prijavile starog Urlikala i staru Urlikalicu.

– Evo me odmah, ali ne pravi buke. Mala još spava. – Nitko u to i ne sumnja! Puste li buke noćas u staroj kuli Nesle! Štakori nisu mogli

spavati. – Nema šta, pošteno si zapeo! Smiješno je da ti ne možeš uživati u ljubavi a da se ne

dereš? – Umukni! – gunđao je Calembredaine. – Markiza Poljaka ti i nije previše zamjerila. – Moram ti priznati da sam na dlaku izvršio tvoje naređenje… Čitavu sam je noć

milovao zato da je ne spopadne volja da vam dođe ovamo gore u po sjetu s mesarskim nožem. Dokaz da se na tebe ne ljuti baš mnogo, jest u tome što te dolje čeka s punom zdjelom kuhanog vina.

– U redu, a sada izađi! Pošto je Lijepi Dječak otišao, Anđelika malko rastvori vjeđe. Nikola je bio već na nogama, u dnu prostorije, odjeven u svoje odijelo od samih

krpetina. Bio joj je okrenut leđima i nagnut nad jednom škrinjom u kojoj je nešto tražio. Žena s imalo iskustva otkrila bi odmah zašto je on savio leđa. On je očito bio u velikoj nedoumici.

Najzad zatvori kovčeg i, stišćući u ruci neki predmet, vrati se prema Anđeliki, koja se ponovo pravila da spava.

Nikola se nagne nad nju i zovne je tiho: – Anđeliko, čuješ li me…? Moram poći. Ali bih ti prije htio kazati… Htio bih znati… Da li se mnogo ljutiš zbog onoga što se noćas dogodilo?

Nije moja krivica. Bilo je jače od mene. Ti si tako lijepa…Jesam li te zbilja ozlijedio? Poslat ću ti Velikog Matthieua s Novog mosta, hoćeš li? Da te liječi?

On položi svoju hrapavu ruku na bijelo rame koje se bijaše pomolilo ispod ogrtača te ona nije mogla suspreći drhtaj.

– Odgovori mi. Primijetio sam da ne spavaš. Gledaj što sam izabrao za tebe! Jedan prsten, pravi prsten. Odnio sam ga jednom

trgovcu na Obali zlatara da ga procijeni… Gledaj ga … Nećeš ga? Evo, ostavit ću ga ovdje pored tebe … Reci mi što bi ti se sviđalo. Hoćeš li pršuta? Odličnog pršuta? Još je nenačet, jutros su ga donijeli. Digli su ga nekom kobasičaru na trgu Greve dok je ovaj promatrao kako vješaju jednog od naših drugova … Hoćeš li novu haljinu? Imam ih nekoliko… Odgovori mi ili ću se naljutiti.

Ona ga pogleda između razbarušene kose i odgovori nabusito: – Hoću, kabao pun vruće vode.

– Kabao? – ponovi on zatečen. Sumnjivo je promotri. – A što će ti voda? – Da se operem. – Dobro – odgovori on razuvjeren. – Poljakinja će ti ga donijeti. Traži sve što želiš.

Ako ti štogod ne bude po volji, rećićeš mi kad se vratim. Prebit ću boga u njima. Zadovoljan što je ona ipak nešto poželjela, okrene se prema venecijanskom ogledalu

naslonjenom na rub ognjišta i uze stavljati na obraz prišt od obojenog voska, koji mu je služio da nagrdi svoje lice.

Anđelika naglo sjedne na ležaju. – E to ne može! – odlučno reče. – Zabranjujem ti, Nikola Merlote, da se preda mnom

pojaviš s licem prljava i smrdljiva starkelje. Inače neću dopustiti da me još takneš. Njegovo tvrdo lice obilježeno zločinačkom rabotom osvijetli izraz djetinje radosti. – A ako te poslušam… hoćeš li mi onda dopustiti? Ona naglim pokretom pokrije lice skutom jednog ogrtača da bi sakrila uzbuđenje što

ga je u njoj pobudio sjaj u očima razbojnika Calembredainea. Jer on ju je gledao poznatim joj pogledom maloga Nikole, lakoumnog i nestalnog, u „koga nije loše srce” kako je o njemu govorila njegova jadna majka. Bio je to pogled Nikole koji se saginje nad tijelom svoje sestre koju su vojnici silovali. „Francino, Francino…”, dozivao ju je.

– Hoćeš li onda dopustiti da te još ljubim? – šaputao je. Ona mu se sada osmjehivala prvi put otkako su se na onako čudan način susreli. – Možda. Nikola svečanim pokretom ispruži ruku i pljune na pod. – Onda se kunem da me ti više nikad nećeš vidjeti pod likom Calembredainea makar

me uhode uhvatile i oprale mi lice nasred Novog mosta. I on gurne u džep vlasulju i povez. – Prerušit ću se dolje. – Nikola – zazove Anđelika – noga mi je ozlijeđena. Gledaj. Možda bi mi je Veliki

Matthieu, o kojemu si maloprije govorio, mogao izliječiti. – Navratit ću do njega. I naglo dograbi rukama bijelu nožicu i poljubi je. Kad je on izišao, ona se sklupča i pokuša ponovo zaspati. Hladnoća ponovo stegne, ali

ona je bila dobro pokrivena pa je nije osjećala. Blijedo zimsko sunce lijepilo je u obliku, pravokutnika svoju svjetlost na zidove.

Iako joj je čitavo tijelo bilo bolno i umorno, Anđeliku je u tom trenutku prožimao neki osjećaj sreće.

„Dobro je”, mislila je. „Ovo je kao kad se utaži glad ili žeđ. Poslije ne razmišljaš ništa. Divno je ništa ne misliti”.

Pored nje je blistao dijamant na prstenu. Osmjehne se. Bilo kako bilo, tog će Nikolu uvijek za nos vući!

Kad se Anđelika kasnije prisjećala toga vremena što ga je provela među ološem pariškog podzemlja, često je mrmljala odmahujući glavom: „Bila sam luda!” U stvari, samo zahvaljujući tom svom ludilu mogla je živjeti u tom groznom i kukavnom svijetu. Ili još bolje, zahvaljujući istupjelosti osjećaja, nekoj vrsti životinjskog sna.

Svi njeni pokreti i svi njeni čini pokoravali su se dnevnim potrebama; htjela je jesti, htjela je da joj bude toplo. Želja za zaštitom gonila ju je na tvrde Nikoline grudi, u njegove grube zagrljaje kojima se poslušno prepuštala.

Nekad je uživala u najfinijem rublju, u izvezenim pokrivačima, a sad je spavala na naslagama ukradenih ogrtača koji su bili prožeti vonjom svih muškaraca Pariza.

Postala je plijenom jednog prostaka, čovjeka koji se iz sluge prometnuo u razbojnika, ljubomornog primitivca koji se silno ponosio time što je postao njenim gospodarom. A njoj ne samo da se nije gadio, nego je i sama donekle uživala u silovitim osjećajima što ih je on gajio prema njoj.

Predmeti kojima se služila, hrana koju je jela, bili su plod krađa, a možda čak i zločina.

Njeni su prijatelji bili ubojice i bijednici. Njena skrovišta bedemi, strme obale i duplje. Na kraju, njen jedini svijet strašno i gotovo nedostižno područje na kojemu se nalazio Dvor čudesa, gdje su se oficiri Chateleta i vojničke straže usudili jedino za dana obreti. Isuviše malobrojni u poređenju sa strašnom vojskom obespravljenih koji su u ono vrijeme predstavljali jedinu petinu pariškog stanovništva, prepuštali su ovima noć da za mraka rade što ih je volja.

Uza sve to, pošto bi promrmljala: „Bila sam luda”, Anđelika bi ponekad s nostalgijom mislila o onom vremenu kad je pored slavnog Calembredainea vladala nad starim bedemima i nad mosto vima Pariza.

Nikotina je, bila ideja da lupeži i protuhe njemu odani „okupiraju” ostatke starih bedema što ih je nekada August Filip podigao oko srednjevjekovnog Pariza. Već četiri stoljeća su kamene gradske zidine bile razrušene. Opkopi na lijevoj obali bijahu gotovo sasvim nestali, a oni na desnoj još su postojali, u ruševinama, obrasli bršljanom, ali puni rupa i savršenih skrovišta.

Da bi ih zaposjeo, Nikola Calembredaine je vodio dugu, tajnu i upornu bitku. Taktiku je izradio Drvoguz, njegov savjetnik, i to spretnošću dostojnom nekog poštenijeg pothvata.

Najprije su poslali u napad čopor djece pune buha. Ona su se utaborila ovdje-ondje zajedno sa svojim dronjavim i bijednim majkama, ženama koje nijedan pandur nije bio u stanju otjerati a da ne izazove pobunu čitave četvrti.

Poslije toga su na poprište izišli prosjaci. Starci i starice, bogalji, slijepci koji su se s malim zadovoljavali, nekom rupom u

stijenama s kojih je kapala voda, s kutom u podstepeništu, nekadašnjim udubljenjem za kipove, nekim kutkom u podrumu. Najzad su „vojnici” sa sabljama i puškama kratkih cijevi i punih zarđalim čavlima na silu zauzeli najbolja mjesta, kule i podzemne hodnike i prostrane dvorane još u dobrom stanju istjeravši iz njih u par sati obitelji zanatlija i radnika koji se bijahu ponadali da su tu našli krov nad glavom uz jeftinu cijenu. Znajući

da nemaju sve papire čiste pred vlastima, ti se jadnici nisu usudili prijaviti ološ što ih je otjerao, već su bili sretni kad su mogli odvući koji dio namještaja da pri tom nisu dobili sabljetinu u trbuh.

Ti kratki ratni pohodi nisu uvijek bili jednostavni. Bilo je među stanovnicima bedema goropadnika, to jest članova drugih bandi podzemlja koji nisu htjeli prepustiti svoje brloge. Dolazilo je do groznih sukoba, a dokazi o njihovoj žestini bili su vidljivi po lešinama u prnjama Što ih je Sena u zoru izbacivala na svoje obale.

Najteže je bilo osvojiti staru kulu Nesle što se sa svojim stožerima, širokim kruništima dizala nad okukom Sene i nekadašnjim jarcima. Ali kad su se tu smjestili, koje li divote! Pravi pravca ti zamak …!

Calembredaine je tu udario svoje sjedište. Tada su drugi vođe podzemlja opazili da je taj pridošlica među „braćom” stavio pod svoj nadzor čitavu sveučilišnu četvrt, držao pod sobom okoliš starih vrata Saint-Germain, Saint-Michel i Saint-Victoir sve tamo do obala Sene i palače Tournelle.

Studenti koji su rado odlazili na Preau-Cleres3 da se tuku, građani koji su u nedelju radosni odlazili da pecaju glavoče u nekadašnjim jarcima, lijepe gospođe željne da posjete svoje prijateljice u četvrti Saint-Germain ili da odu na ispovijed u Val-de-Grace4

3 Livada na kojoj su se održavali dvoboji. 4 Glasoviti samostan u Parizu

trebali su samo pripremiti svoje novčanike. Čitav čopor prosjaka bi iskrsao pred njima, zaustavljao im konje, pritijesnio kočije u uske prolaze vrata ili mostova podignutih nad jarcima.

Seljaci ili putnici, koji su dolazili izvana, morali su platiti jednom uvozninu prijetećim „vojnicima” koji bi im se ispriječili kad su već dobrano ušli u Pariz. Ološ pod zapovjedništvom Nikole Calembredainea oživio je gradske zidine nekadašnje tvrđave Filipa Augusta te se kroz njih bilo isto tako teško probiti kao u vrijeme kad su se tu nalazili pokretni mostovi.

Bio je to sjajno izveden pothvat u kraljevstvu Thunes. Mudro i gramžljivo čudovište što je tim kraljevstvom upravljalo, Veliki Coesre, odnosno Rolin Klada, nije se umiješao. Calembredaine je kneževski plaćao. Njegov smisao za jasne poteze u bitki, smjelost njegovih odluka kojima je upravljao Drvoguz, čovjek genijalnih organizatorskih sposobnosti, činile su ga svakim danom sve moćnijim. Jednom u kuli Nesle, brzo su zauzeli i Novi most, povlašteno mjesto u Parizu, gdje se uvijek motalo mnoštvo veselih danguba kojima su džepari s takvom lakoćom rezali kese da se majstorima tog posla kao što je bio Bljezgar gadilo stavljati ruku na njih.

Bitka za Novi most je bila krvava i trajala je nekoliko mjeseci. Pobijedio je Calembredaine jer je on sa svojima držao sve uokolo.

On je po starim teglenicama izvan upotrebe, privezanim za svodove ili stupove mosta, rasporedio svoje prosjake koji su se pravili da spavaju, a u stvari su tu stražarili širom rastvorenih očiju.

Bazajući smjelo pariškim podzemljem u društvu Brzonogog, Barkarole ili Drvoguza., Anđelika je malo-pomalo otkrila čitavu mrežu prosjačkih i pljačkaških punktova što ih je njen nekadašnji drug u igri tako brižljivo organizirao.

– Ti si lukaviji no što sam mislila – reče mu jednoga dana. – Ponekad se i neka dobra misao začme u tvojoj glavurdi.

I rukom mu pogladi kosu. Ona se rijetko prepuštala takvim nježnostima, koje su njega neobično uzbuđivale. On je privuče i posadi sebi na koljena. – čudiš se… Nisi to očekivala od seljačine kao

što sam ja? Ali ja seljačina nisam nikad bio, nikad nisam htio biti… I prezrivo pljune na pod. Sjedili su ispred velike vatre u velikoj prostoriji pod kulom Nesle. Tu su se okupljali

Calembredaineovi sljedbenici i gomila odrpanaca što su dolazili da se dodvoruju tom samodršcu prosjaka i protuha. Kao i svako veče taj se smrdljivi i bučan ološ vrzmao po prostoriji u kojoj je sve ječalo od dječje dernjave, od podrigivanja, od psovki, od nazdravljanja bakrenim čašama, u kojoj se osjećao onaj nepodnosivi vonj starih prnja i vina.

Taj skup je predstavljao najodabranije društvo među podanicima slavnog nevaljalca, koji je nastojao da na njegovu dvoru bude uvijek otvorenih bačava i mesa na ražnju. Te su podašnosti držale na uzdi najusijanije glave među njegovim ortacima.

U stvari, kad kiša i vjetar zavija, kad su ulice puste, kad se plemiću ne da u kazalište, a građaninu u krčmu, što bi bolje mogao raditi „vojnik” praznog želuca do da ode do Calembredainea da ga kod njega napuni.

Dvoguz bi se postavio na stol drskošću čovjeka šefova povjerenja i zauzimao držanje neshvaćenog mudraca. Njegov drugar Barkarola skakaše naokolo uvreten srdeći dozlaboga one koji su igrali nakarte. Mišja Smrt je prodavao izgladnjelim staricama svoj lov. Thibault, verglaš, okretao ručicu svoga vergla podgrugljivim pogledom vireći kroz pukotine na svom slamnatom šeširu na oči nabijenom, dok ga je Linot, dječačić anđeoski blagih očiju, pratio udarajući u jedan tanjur. Stara je Urlikalica plesala sa starim Urlikalom, a odsjev s vatre je bacao po zidovima njihove teške i nezgrapne sjene. Taj prosjački par, govorio je Barkarola – imao je u sve jedno oko i tri zuba. Stari Urlikalo je bio slijep i udarao je po nekakvoj kutiji preko koje bijahu nategnute dvije žice. On je taj svoj instrumenat nazivao violinom. Jednooka i zdepasta Urlikalica sa svojom sijedom kosom, gustom i zamršenom poput stupe, koja joj je bježala ispod prljavog turbana napravljenog od krpa, pucketala je kastanjetama i skakutala debelim i natečenim nogama, umotanim u nekoliko pari čarapa.

Barkarola je o njoj uz ostalo tvrdio da je sigurno nekad bila Španjolka… Zbog toga je ona i imala kastanjete.

Užem krugu Calembredaineovih prijatelja pripadao je i uvijek zadihan Brzonogi, bivši lakej-teklič. A tom su krugu pripadali još i grbavac Tabelot; Bljezgar; džepar; Mudrica, plačljiv i bogobojazan, što mu nije smetalo da sudjeluje u svim pRoyalama i pljačkama u tuđe kuće, Lijepi Dječak kojega su uzdržavale bludnice i koji bi, kad se lijepo dotjerao, i samog kralja zaveo u bludnju. Tu je bilo i nekoliko bludnica od kojih su neke bile pokorne kao životinje, a druge oštre kao harpije, par pelivana, te nekoliko pokvarenih slugu koji su krah' svoje gospodare i onda rasprodavali pokradeno. Propali studenti koji su silom svog siromaštva dospjeli među podzemni ološ i u toj se sredini sasvim iskvarili. U zamjenu za sitne usluge oni su dolazili da se kockaju s lupežima. Ti mladići koji su govorili latinski nazivani su madministrima i oni su sastavljali zakone za Velikog Coesrea. Jedan od njih je bio i Velika Vreća što je, prerušen u fratra, uvukao u stupicu Conana Bechera.

Varalice koji su živjeli na načun tuđeg milosrđa: bogalji, slijepci, oni što su padali po ulicama hineći da umiru, svi su se oni skrasili u palači Nesle. Stare zidine koje su bile

svjedokom razvratnih orgija kraljioe Margerite de Bourgogne i čule hropac mladića udavljenih pošto bi ih se zasitila, na kraju su svog zlosretnog vijeka primile u svoja njedra najgore otpatke postojanja. Bilo je tu i pravih bogalja, idiota, poluludih stvorova, nakaza kao što je bio Kukmavac s onim svojim čeonim crvuljkom koji je u Anđeliki izazivao osjećaj gađenja, zbog čega je Calembredaine na kraju tog nesretnika otjerao.

Prokleti svijet: djeca koja više nisu izgledala djeca, žene koje su se podavale ljudima na podu pokrivenom slamom, starci i starice u kojih su oči bludile kao u izgubljenih pasa. Uza ave to među tom je gomilom vladala prava pravcata nepatvorena bezbrižnost i zadovoljstvo.

Bijeda je podnošljiva samo onda ukoliko je potpuna i ukoliko pogađa one koji ne znaju za bolje življenje. Za taj svijet što je živio na Dvoru čudesa nije postojala ni prošlost ni budućnost.

Mnogi mladići zdravi, ali lijeni još se i ugoje od nerada. Glad i hladnoća su za slabiće, za one koji su na njih navikli. Zločin i prosjačenje jedini zadaci Nesigurna sutrašnjica nije nikoga zabrinjavala. Vrlo važno! Neprocjenjiva vrijednost te nesigurnosti je sloboda, pravo da se tamani vlastite buhe sjedeći na suncu i kad ti je volja. Neka samo dođe uhoda zadužen da bdije nad sirotinjom! Neka samo grade bolnice i sirotišta velike gospođe i njihovi dušobrižnici…! Prosjaci neće nikad u njih, jedino ako ih silom natjeraju, mada im tamo bijaše osiguran dnevni obrok.

Kao da Calembredaineov stol, opskrbljivan od njegovih lupeža što su stalno oblijetali teretne brodice na Seni, nije bio najbolji, oni su se motali oko dućana finih jestiva i oko mesnica i napadali seljake koji su išli na tržnicu.

* * *

Pred pucketavom vatrom naloženom od ukradenog ogreva Anđelika se naslonila na Calembredaineova tvrda bedra. U čitavu njegovu tijelu nije bilo ni za uncu sala. Nekadašnji dječak koji se penjao po stablima kao vjeverica postao je pravi Herkul, klupko snažnih i gustih mišića. U njegovim širokim leđima moglo se naslutiti seljačko porijeklo, ali je isto tako bila istina da je on već odavno otresao ilovaču sa svojih cokula. Bio je on gradski vuk, spretan i hitar.

Kad je svoje ruke stezao oko Anđelike, ona je imala dojam da ju je stegao čelični obruč koji nijedna snaga nije mogla raskinuti. Prema raspoloženju, ona se otimala ili je mačjom nježnošću prianjala svoj obraz uz njegov neobrijani. Sviđalo joj se kad bi u njegovim očima divlje zvijeri opazila zasljepljujući sjaj i dokaz o svojoj moći. On se pred njom nije usudio pokazati zakrinkana lica. Crte lica Nikole iz Monteloupa su je potčinjavale njegovoj vlasti više no što je i mislila. Kad bi joj on šaputao, na narječju kojim su se kao djeca sporazumijevali, riječi što se šapuću pastiricama u slami plasta, grozne je okoline nestajalo. Bijaše to za nju kao neko opojno sredstvo, nešto što je blažilo njene – duboke rane.

Ponos što ga je taj čovjek osjećao dok bi je uzimao, bio je” u isto vrijeme uvredljiv i potresan: – Bila si plemkinja … Bila si mi nedostupna često je ponavljao – a ja sam govorio: „Imat ću je…” Znao sam da ćeš doći… Sad mi pripadaš.

Ona ga je vrijeđala, ali ga se nije bojala. Jer istina je da se ne bojimo osoba koje smo poznavali dok su bili djeca. Najteže se zaboravljaju zgode iz djetinjstva. Prisnost što ih je vezivala imala je isuviše duboke korijene.

– Znaš li na što sam mislio? – reče Nikola – Svi planovi s kojima sam se nosio ovdje, u Pa rizu, podsjećaju me na naše pustolovine i pothvate što smo ih poduzimali. Pripremali smo ih dugo prije no što smo pristupili njihovu ostvarenju, sjećaš li se? Ništa! Kad sam se dao na to da organiziram sve ovo, ponekad bih govorio.

Prekine se da bi razmislio. Jezikom ovlaži usne. Dječak imenom Flipot, sklupčan kraj njegovih nogu, pruži mu čašu vina.

– Baš dobro – promrmlja Calembredaine vra ćajući praznu čašu – pusti nas da razgovaramo.

Vidiš – nastavio je – ponekad sam sebi govorio: „Šta bi uradila Anđelika? Kako bi ona to riješila u svojoj maloj glavi?” I to mi je pomagalo… Za što se smiješ?

– Ne smijem se već se smiješim, i to zato što sam se sjetila našeg posljednjeg pohoda koji nije baš slavno završio. Kad se ono bijasmo uputili u Ameriku i nasukali se ravno u opatiji Nieul.

– Tako je! Prava glupost! Taj put nisam smio poći s tobom … Ponovo se zamisli. – Nisu u tebe bile baš sjajne ideje u ono vrijeme. Ti si rasla, izrastala u ženu. Ženama

nedostaje zdrave pameti… Ah' zato one imaju nešto drugo – pridometne i bezobrazno se nasmije.

Ustručavao se, a onda pokuša bojažljivo da je pomiluje promatrajući je krajičkom oka. Anđelikina snaga je bila u tome što on nikada nije znao kako će biti dočekani njegovi ljubavni pokušaji. Ona mu je znala zbog jednog poljupca skočiti u oči zažagrenih zjenica kao u bijesne mačke, prijeteći da će se baciti s vrha visoke kule i vrijeđajući ga pri tom jezikom piljarica, jezikom koji je vrlo brzo naučila.

Čitave dane je bila naježena, hladna. Videći je takvu, Barkarola se uznemireno vrpoljio, a Lijepi Dječak zamuckivao. Calembredaine bi u takvim danima okupljao svoju bandu. Svi su bili ustrašeni i pitali su se što bi mogao biti uzrok njene zlovolje U drugim je međutim trenucima znala biti ljubazna, nasmijana, gotovo nježna. Ponovo ju je nalazio: bila je to ona, njegov san oduvijek. Djevojčica Anđelika, bosonoga, razderane haljinice, kosa puniiih slamčica, Anđelika koja je trčala naokolo po puteljdma.

A potom bi postajala pasivna, kao odsutna, pokoravajući se svemu što je od nje tražio, ali tako ravnodušno da ju je on puštao, uznemiren i s nekom nejasnom bojazni u duši.

Čudna je zaista bila ta žena, Markiza anđela! U stvari, ona nije radila iz računa. Njeni uzdrmani živci bacali su je iz pustog očaja i

užasa u šutljivu, gotovo sretnu klonulost. Ali njen joj je ženski nagon ukazivao jedini mogući način odbrane. Kao što je podjarmila seljačića Merlota, sad je podjarmila razbojnika u kojega se pretvorio čas prevelikom pokornošću, a čas grubošću izbjegavala je opasnost da postane njegova robinja i žrtva. Držala ga je u svojoj vlasti više milošću svojih pristanaka nego tvrdoćom svojih odbijanja. Strast je Nikolu svaki dan sve više razdirala.

Taj opasan razbojnik čije su ruke bile krvave od mnogih zločina, tresao se od pomisli da bi joj se mogao ne militi.

Tu večer, videći da Markiza anđela nije bila mrgodna lica kao ponekih dana, stane je milovati nadtoiljući se od ponosa. Ona se priljubila uz njegovo rame poput povijuše,

prezirući krug pijanih i naoerenih vinopija oko sebe. Dopustila mu je da joj razmakne prslučac i da je žestoko ljubi u usta.

Njen smaragdni pogled strujio je između vjeđa, izazivački i dalek. Osjećajući u sebi svu dubinu svoga pada, ona je uživala u tome da svima pokaže kako pripada opasnom gospodaru.

Te su majstorije tjerale u strašan bijes Poljakinju. Bivša Calemlbredaineova ljubavnica nije se baš lako mirila s tim što je bila istisnuta, a

utoliko se manje mirila što ju je Calembredaine, okrutan kao svi silnici, imenovao Anđeliikinom. sluškinjom. Ona je bila ta koja je morala svojoj suparnici nositi navrh bule toplu vodu da se opere, nevjerojatan običaj u podizemlju o kojemu se govorilo sve do predgrađa Saiot-Denis. U svom bijesu Poljakinja je svaki put polovicu kipuće vode prolila po nogama. Ali takva je bila moć nekadašnjeg sluge nad njegovim podanicima da se ona nije usudila riječ reći u lice onoj koja ju je istisla iz srca njena ljubavnika.

Anđelika je ravnodušno primala i usluge i bijesne poglede crnomanjaste djevojke. Poljakinja je bila vojnička bludnica, jedna od onih koje vojnike prate u ratne pohode. Više je bitaka vidjela nego neki stari najamnik Švicarac. Mogla je pričati o topovima, arkebuzama i kopljima nadugo i naširoko jer je imala odnose sa svim vojničkim rodovima. Tvrdila je da je čak i oficirima odlazila, i to zbog njihovih lijepih očiju i ufitiljenih brčića jer u te su ljubazne gospode džepovi najčešće bili prazniji nego u običnoga vojnika pljačkaša. Za jednog pohoda vladala je nad čitavom jednom pukovnijom Poljaka, odakle je i dobila nadimak.

Za pašom je nosila nožinu koju je potezala u svim mogućim prilikama. Pričalo se da se njom dosta dobro služi.

Navečer, pošto bi istrusila par čaša vina, Poljakinja bi se razveselila te stala pričati o pljačkama i požarima.

– Ah! Lijepa ratna vremena! Govorila sam vojnicima: „Vojsko, za poljupce ću vam biskati buhe…” Poslije toga je pjevala vojničke pjesme i grlila bivše vojnike.

Svršilo bi na tome da bi je istjerali nogom u tur. Tada ibi, pod pljuskom i zimskim vjetrom, markiza Poljaka trčala duž Sene i pružala ruke prema Louvreu nevidljivom u noći.

– Hej! Veličanstvo! Hej! Kralju! – vikala je – kad ćeš nam dati rat? Divan rat! Šta radiš tamo, u svojoj rupi, lijenčino? Kakav si mi ti, do vraga, kralj bez bitaka! Kralj bez pobjeda…!

Kad je bila trijezna, Poljakinja je zaboravljala svoja ratna raspoloženja i mislila je samo na to kako da ponovo sebi privuče Calembređainea. Da bi to postigla, upinjala je svu domišljatost svoje prirode bez skrupula i sav svoj vatreni temperamenat. Po njenu mišljenju Calembredaine će se brzo zasititi djevojke koja se nikad ne smije i čije su oči ponekad izgledale kao da vas ne vide. U redu, bili su zemljaci. To stvara čvrste veze, ali ona je dobro poznavala Calembređainea. Neće mu ona biti dovoljna. Naposljetku, ona, Poljakinja, bi se zadovoljila da ga dijele napola. Dvije žene nisu mnogo za jednoga čovjeka. – Veliki Coesre ih je imao šest!

Sukob je bio neizbježiv i na kraju izbije. Bio je kratak, ali žestok. Jedne večeri Anđelika pođe u posjetu Drvoguzu koji je nastavao nekakvu jazbinu blizu

Mosta Saint-Michel. Odnijela mu je par kobasica. Drvoguz je bio jedini od čitave bande prema kojemu je pokazivala izvjesni obzir. S pažnjom se ophodila prema njemu što je on,

uostalom, keseći svoju gubicu svadljiva buldoga, primao kao najprirodniju stvar na svijetu.

Tu večer, pošto je sumnjivo onjušio kobasice, netremice promatraše Anđeliku i potom je upita: – Kamo ćeš sada?

– U Nesle. – Ne idi tamo. Uz put se zaustavi kod krčmara Rameza na Novom mostu.

Calembredaine se nalazi tamo s drugovima i s Poljakinjom. Počeka trenutak kao da joj je želio dati vremena da razmisli o onom što joj bijaše

kazao, a onda značajno doda: – Jesi li shvatila što ti je raditi? – Ne. Spustila se bijaše prema njemu na koljena kao obično da bi bila u istoj visini s tim

krnjatkom od čovjeka. Pod i zidovi njegove jazbine bili su od nabijene zemlje. Jedini predmet u toj rupi bio je kožnati kovčeg u kojemu je Drvoguz držao svoja četiri odijela i tri šešira. On je veliku brigu posvećivao oblačenju svoje polovice tijela.

Jazbinu je osvjetljavao žižak ukraden u crkvi i pričvršćen ma zid, krasan zlatarski rad u pozlaćenom srebru.

– Kud ćeš u krčmu – objašnjavao je Drvoguz profesorski je poučavajući – a kad budeš vidjela što Calembređaine i Poljakinja rade, uzet ćeš što ti dopadne šaka: neki sud, bocu i tresnut ćeš ga po glavi.

– Koga? – Pa Calemlbredainea, do vraga? U takvim se slučajevima ne treba obazirati na

djevojku. – Imam uza se nož – reče Anđelika. – Ne diraj ga, ne znaš se njim služiti. A osim toga, najbolja lekcija podzemnom

štakoru koji vara svoju markizu jest bum po glavi, vjeruj mi! – Baš me briga što me ona seljačina vara – odgovori Anđelika osmjehujući se

prezrivo. Oči Drvoguzove sijevnuše ispod čupavih obrva. Polako joj reče: – Nemaš pravo…

Kazat ću čak: ti nemaš izbora. Calembređaine je moćan među našima. Do bio te je. Uzeo te je. Nemaš više prava da ga prezireš. Nemaš više prava da mu dozvoliš da te prezire: On je tvoj čovjek.

Anđeliku prođoše ježuri bijesa i nekog gluhog sladosteašća. U grlu ju je steglo. – Neću – procijedi promuklim glasom. Bogalj prasne u gorki smijeh. – Niti ja nisam htio kad mi je u Nordligenu topovsko zrno odnijelo obadvije noge. Nije

me pi talo za mišljenje. Ne može se vraćati na takve stvari. Treba se prilagoditi, to je sve… Trebalo je naučiti kako se hoda na drvenom tanjuru…

Na svjetlosti žiška Micale su se sve bubuljice na krupnom licu Drvoguza. Anđelika pomisli kako on liči ogromnoj jelengljivi, gljivi izrasloj u mraku i vlazi zemlje.

– Nauči jednom i ti kako treba živjeti među prosjacima – nastavio je da je podbada tihim gla som. – Učini kao što ti kažem, inače te smrt čeka.

Ona izazovnim pokretom, zabaci unatrag kose. – Ne bojim se smrti. – Ne govorim ti o smrti onoj, o smrti tijela – gunđao je bogalj – nego o onoj drugoj,

goroj, o unutarnjoj smrti…

Odjedared bijesno plane: – Siliš me da govorim velike gluposti. Trudim se da te urazumim, do vraga! Nemaš prava pustiti da te jedna Poljakinja zgnječi! Nemaš prava… Ti ne. Jesi li razumjela?

Zarije joj u lice platneni pogled. – Deder, ustani i pođi. No prije mi dodaj bocu i čašu. Tamo su u uglu. Pošto je čašu ražom napunio, reče: – Ispij ovo odjednom i onda odlazi… Udri snažno,

ne ustručavaj se. Poznajem ja Calembredainea dobro. U njega je tvrda tikva…! Stigavši pred krčmetinu Ovemjanina Rameza, Anđelika se zaustavi na pragu. Unutra

je bilo zadimljeno. Dimnjak je slabo vukao te je čitav prostor bio ispunjen gustim dimom. Nekoliko radnika nalakćeni na klimave stolove šutke je pilo.

U dnu lokala, ispred ognjišta, Anđelika osmotri četiri „vojnika”, uobičajenu tjelesnu gardu Calembredaineovu: Zimovku, Goberta, Eaqueta, Čarapara, a zatim Barkarolu, koji se bijaše popeo na stol, te Bljezgara, Mudricu, Veliku Vreću, Mišju Smrt i na kraju Nikolu na čijim je koljenima Poljakinja pijanim glasom pjevala.

Tog je Nikolu ona iz dna duše mrzila, tog Nikolu s groznim prerušenim licem Calembredainea.

Bio joj je dovoljan jedan pogled na taj prizor kao dodatak gutljaju što joj ga je dao Drvoguz da u njoj raspali želju za borbom. Brza joj ruka dohvati s jednog stola potezi sud od kositra i ona pođe prema skupini. Svi su bili isuviše pijani da bi je vidjeli i prepoznali. Našavši se iza Nikole, skupi svu snagu i udari naslijepo.

Čulo se kako je Barkarola iz punih pluća izdahnuo ,,Hu”. Zatim Nikola Calembredaine posrne i padne s glavom naprijed među cjepanice na ognjištu povukavši za sobom i Poljakinju koja se poče derati kao da je deru.

Nasta neopisiva gužva. Ostali gosti poskakaše napolje. Čulo se kako viču: ubojstvo. „Vojnici” povadiše svoje mačeve, a Bljezgar dohvati Nikolu i pokuša ga povući s ognjišta.

Poljakinji se kosa upalila. Barkarola potrči na drugi kraj stola na kojemu se kočoperio, zgrabi pokal s vodom j istrese ga djevojci na glavu.

Odjednom nečiji glas poviče: – Magla, braćo! Panduri…! Izvana dopre bat koraka. Jedan narednik Chateleta ee pojavi na pragu s pištoljem u

ruci i vičući: – Ruke uvis, razbojnici! Ali uslijed gustog dima i gotovo potpunog mraka u lokalu, on je izgubio prilično na

vremenu. Lupeži dohvate nepokretno tijelo svoga vođe, odvuku ga u stražnji dio krčme i kliznu

na drugi izlaz. – Požuri, Markizo anđela! – zaurla Velika Vreća. Ona skoči preko prevaljene klupe u nastojanju da im se priključi. Ali je nečija ruka

čvrsto zgrabi, a jedan glas poviče: – Uhvatio sam drolju, narednice! U istom trenutku Anđelika vidje Poljakinju kako je kraj nje podigla bodež. „Gotova sam”, pomisli Anđelika u vrtlogu misli i slika. Sječivo sjevne kroz mrak.

Pandur što je držao Anđeliku presavije se nadvoje i pade na tlo u hropcu. Poljakinja baci stol u noge pandurima koji bijahu pritrčali, gurne Anđeliku prema

prozoru i obje iskoče kroz prozor na uličicu. Pucanj pištolja odjekne iza njihovih leđa. Malo poslije toga dvije žene dostignu grupu Calembredaineovih momaka u blizini

Novoga mosta. Bijahu se zaustavili da bi došli do daha.

– Uf! – uzdahne Zimovka brišući rukavom čelo – ne vjerujem da će iza nama u potjeru sve dovde, ali ovaj je blaženi Calembredaine skalupljen od olova, časna riječ!

– Nisu valjda nikoga ukebali? Gdje si, Bar karola? – Uvijek tu! Poljakinja objasni: – Bijahu ščepali Markizu anđela, ali ja sam ubila pandura. Udarila

sam ga u trbuh. Ovaj ne prašta. I pokaže bodež zamrljan krvlju. Skupina ponovo stavi put pod noge u pravcu kule Nesle. Uz put su im se priključili svi

drugovi koji su se u taj sat vrzmali oko svog najdražeg mjesta. Vijest je išla od usta do usta. – Calembredaine, slavni lupež! Ranjen! Velika Vreća pokuša objasniti: – Markiza anđela ga je teškom posudom odalamila po

glavi zato što je milovao Poljakinju. – I pravo je! – prihvatiše svi s odobrava njem. Jedan predloži: – Idem po Velikog Matthieua. I u trku ga nestane. Kad su stigli u kulu Nesle, polože Calembredainea na stol u velikoj dvorani. Anđelika mu se približi i strgnuvši mrsku joj krinku, stane pregledavati ranu.

Uznemirila se videći ga onako nepomična i oblivena krvlju. Nije imala dojam da ga je odviše snažno udarila. Pa i vlasulja ga je morala donekle zaštititi. Ali je držag vrča, kojim ga je udarila, malko kliznuo prema sijepoočici. Osim toga, pao je u vatru i izgorio čelo na naredi: – Stavite vodu da se ugrije.

Nekoliko dječaka požuri da izvrši naređenje. Znali su svi za njenu maniju prema toploj vodi, a osim toga nije to bio trenutak da joj se usprotive. Udesila je Calembredainea dok se sama Poljakinja nije usudila sprovesti u djelo svoje prijetnje. Učinila je to nikome ništa ne govoreći, baš u pravi trenutak… I pravo je učinila… Svi su joj se divili i nitko nije žalio Calembredainea, jer se znalo da je u njega tvrda glava. Odjedared se napolju začuju zvuči glazbenih instrumenata. Vrata se otvore i na njima se pojavi Veliki Matthieu, nadrizubar s Novog mosta.

Usprkos poznom satu on nije zanemario da se nabranom ogrlicom, da na se natakne molare i dođe uz prataju cimbala i truba.

Veliki Matthieu, kao i svi drugi šarlatani, s jednom je nogom bio u pariškom podzemlju, a s drugom u predsoblju prinčeva. Svi su bivali jednaki pred kliještama vadizuba. A pred bolju su svi bivali slabi i lakovjerni: i najbezdbzirniji plemić i najodvažniji razbojnik. Spasonosne zubne paste, ljekoviti napiti, čudotvorni melemi stvorili su od Velikog Matthieua univerzalnog čovjeka. Za nj je Stihoklepac sastavio pjesmicu koju su verglaši pjevali po uglovima ulica: … Budući da mu je znan uzrok svake boli, propisat će isti lijek i živini i ljudskom stvoru …

On je liječio i bludnice i lupeže da bi zadobio njihovu sklonost, a i zbog svoje urođene ljubaznosti, a liječio je moćne zbog časfolju'blja i pohlepe. Mogao je napraviti munjevitu karijeru među velikim gospođania koje je on prijateljski tapšao po ramenima. Jednakom se prisnošeu odnosio i prema njihovim visostima i prema kurvama i djevojčicama. Ali on je proputovao čitavu Evropu i odlučio je da svoje dane završi na Novom mostu i da ga nitko od njega neće otrgnuti.

Promatrao je još uvijek nepokretnog Nikolu ne krijući pri tom svog zadovoljstva. – Do vraga, koliko li je krvi iz njega istočilo!

– Jesi li ga ti ovako udesila? – upita on obrativši se Anđeliki. Prije no što je ona dospjela odgovoriti, on je sigurnom rukom dohvati za bradu i

ispitljivo joj se zagleda u usta. – Niti jednog pokvarenog zuba – reče razo čarano, – A da vidimo nešto niže. Jesi li

trudna? I rukom joj pritisne trbuh takvom snagom da je ona kriknula. – Nisi. Sanduk je prazan. A da vidimo još niže… Anđelika izbjegne tom pregledu odskočivši u stranu. – Đavolji sljeparu! – zaurla bijesno. – Ni smo te ovamo zvali zato da mene pipaš, već

da se pobrineš za ovog čovjeka ovdje… – Ho! Ho! Ho! Markizo – kesio se Veliki Matthieu. – Ho! Ho! Ho! Ho! Ho! Njegovo hohotanje je bivalo sve bučnije te se na kraju činilo da će svojim smijehom

srušiti tavanicu pridržavajući pri tom tripu s obadvije ruke. Bijaše on čovjek orijaškog rasta, zajapuren u licu, uvijek ogrnut u redingot od narančastog i poput paunovog perja ažurnog satena. Ispod perom zakićenog šešira nosio je periku. Kad je tako dotjeran silazio među svijet podzemlja, među sive prnje i odvratne rane, blistao je kao sunce.

Pošto se do mile volje nasmijao, primijeti da je Nikola Calembredaine došao k svijesti. Sjedeći na stolu, na licu mu se ocrtavao opaki izraz pod kojim se skrivala i neka nelagoda. Nije se usudio pogledati Anđeliku.

– Koga se vraga smijete, gomilo govana – promrmlja. – Bljezgaru, idiote, ponovo ti je zagorjelo meso. Ovde smrdi na pečeno svinjče.

– Koješta! Ti sam si pečeno svinjče – rikne Veliki Mattlneu brišući s lica suze rupčićem na kockice. – I Poljakinja također! Gledajte! Poljakinji je leđa ispečeno. Ho, ho, ho …!

I stane se smijati još bučnije nego prije. Smijali su sie do sita te noći u kuli Nesle, sučelice Louvceu.

V Anđeliku progoni Policajac Desgrez

– Pogledaj načas ovamo – reče Božur Anđeliki – vidiš li onog čovjeka što hoda blizu vode, sa šeširom nabijenim, na oči i ogrnuta u plašt sve do brkova? Jesi li ga prepoznala…? A? Vidiš, to ti je uhoda.

– Kako znaš? – Ne znam. Osjećam. I „vojnik” počeša svoj mos koji je bio kao u svih pijanaca; gomoljkast i grimizan te je

po tome d prozvan Božurom. Anđelika se oslonila o ogradu seđlastog mostića podignutog nad jarkom pred kulom

Nesle. Blijedo je sunce razgonilo maglu što je već nekoliko dana visila nad gradom. Suprotna obala rijeke se još nije vidjela, ali u zraku se osjećao blagi dah proljeća. Nekoliko odrpanih dječaka lovilo je ribu u jarcima, dok je na obali rijeke konjušar prao konje pošto ih je prije napojio čovjek na kojega je Božur pokazao svojom lulom imao je izgled nekoga tko se mirno uputio u šetnju, građanina koji je'htio protegnuti noge prije ručka šetajući obalom Sene. Gledao je slugu kako tunari konje i s vremena na vrijeme podizao glavu prema kuli Nesle, kao da ga zanima ta stara ruševina, taj ostatak iz negdašnjih, vremena.

– Znaš li koga traži? – ponovo se javi Božur zapuhnuvši Anđelikino lice dimom žestokog duhana.

Ona se malko odmaikne. – Ne znam. – Tebe. – Mene? – Da, tebe, Markizo anđela. Anđeliki se na licu ocrta nesiguran osmijeh. – Ti si maštovit. – Što… što sam ja? – Ništa, ništa. Htjela sam reći da tebi sva šta pada na pamet. Nitko mene ne traži.

Nitko na mene ne misli. Ja više i ne postojim. – Moguće da je tako kao što kažeš. Ali zasad sam mišljenja da vjerojatno pandur

Martin više ne postoji… Sjećaš li se, tamo kod Rameza Overnjanina, Velika Vreća ti je doviknuo: „Požuri Mar kizo anđela!” Bit će da je to ostalo u ušima pandura kad su opazili Martina s rasparanim trbuhom. Oni su odmah.pomislili da ga je sigurno Markiza an đela ubila. I sad te traže. Ja to znam zato što se mi stari vojnici sretnemo pri čaši vina sa svojim starim ratnim drugovima koji su preuzeli službu u Chateletu. I tako koješta doznamo.

– Neka! – iza njih se oglasi Calembredaine. – Ne moramo se zbog toga zabrinjavati. Da ho ćemo, lako bismo onog momčića

okupali u Seni. – A šta nam mogu? Jedva ih je stotinjak, a nas… I on ponosno razmahne rukom, kao da je u svojoj ruci skupio vaskoliki grad.

Uzvodno, tamo s Novog mosta, vika se šarlatana probijala kroz sumagiicu. Jedna kočija stupi na most. Oni se pomaknu u stranu. Ali već pri kraju mosta konji

posrnuše jer im se jedan od prosjaka baci pred kopita. Bio je to Crni Kruh, jedan od Calembredaineovih prosjaka, starac sijede brade, smiješno makinđuren debelim čislima i školjkama.

– Milost! – monotonim glasom zavapi – imajte milosti prema bijednom hodočasniku koji se zbog zavjeta uputio u Compostellu, a nema više sredstava da nastavi svojim putem. Udijelite koji novčić, a ja ću se moliti za vas na grobu svetoga Jakova.

Kojičaš ga žestoko oplete bičem. – Natrag, đavolji prosjače! Gospođa proturi glavu kroz prozor. Plašt joj se rastvori i otkrije skupocjeni nakit oko

njena vrata. – Lorraine, što se dogodilo? Potjerajte malo brže te svoje konje! Htjela bih

prisustvovati večernjici u opatiji Sant-Garmaki-des-Pres. Nikola napravi nekoliko koraka i stavi ruku na ručicu od vrata. – O pobožna gospođo – reče i skine izbušeni šešir – zar ćete vi što idete na večernjicu

odbiti milostinju ovom bijednom hodočasniku koji ide u daleku Španjolsku da se moli Bogu?

Gospođa pogleda čekinjavo lice što se pred njom pojavilo u sumraku, odmjeri tog tipa kroz čiju su se podrpanu odjeću vidjeli mišići borca i koji je za pašom imao mesarski nož. Gospođa razjapi ogromna usta i udari u dreku: – U pomoć! Uboji…

Božur je već uperio mač u kočijašev trbuh. Crni Kruh i Flipot, jedan od dječaka što su dotad pecali u jarcima, zaustaviše konje. Mudrica je trčeći pristizao. Calembredaine je uskočio u kočiju i grubom rukom gušio ženino dozivanje u pomoć.

Odjednom poviče Anđeliki: – Daj rubac! Hej, tvoj rubac! A da ni sama roje znala kako, Anđelika se nađe u kočiju, osjeti miris pudera, svile,

lijepih sukanja obrubljenih zlatnim vrpcama. Calembredaine joj istrgne rubac s vrata i stane ga gurati gospođi u usta. – Mudrioo, požuri! Skini prsten! Ođuzmi novac! Žena se žestoko otimala. Mudrica se pošteno znojio i bio u velikoj neprilici dok je ženi

poskidao dragulje, zlatni lančić, ogrlicu koja se sastojala od zlatnog medaljona i priličnog broja krupnih dijamanata.

– Pomozi mi, Markizo anđela – jadikovao je. – Ne snalazim se među svim tim stvarčicama.

– Požuri, svršavaj već jednom – mumljao je Calembređaine – izmiče mi, kao jegulja klizi!

Anđelikine ruke brzo pronađu kopču. Bilo je vrlo jednostavno. Ta i ona je nekad nosila sličan nakit.

– Ošini, kočijašu! – Božur se razdera svojim podrugljivim glasom. Kočija se zakotrlja niz predgrađe Saint-Germain uz veliku škripu ikotača. Kočijaš je

bio sretan što se izvukao samo s nešto straha te je kao lud tjerao. Malo poslije toga plemenita je gospođa uspjela izvaditi zapušač iz usta te ponovo udari u dreku.

Anđelikine ruke su bile pune zlata. – Donesi svijeću – poviče Calembređaine. U prostoriji kule Nesle okupiše se oko velikog stola i promatrahu bljesak nakita što ga

je Anđelika na nj položila. – Sjajan prepad! – Crni Kruh će dobiti svoj dio, on je prvi počeo. – Bilo je, međutim, opasno – primijeti Mu drica. – Još se vidjelo. – Prilika kao što je ova bila, znaj, ne smije se propustiti, idiote, nesposobnjakoviću.

Nema šta, velika si šeprtlja. Da ti markiza nije priskočila u pomoć… I Nikola pogleda Anđeliku i pri tom se osmjehivao nekim čudnim, pobjedničkim

smiješkom. – I ti ćeš dobiti dio – promrmlja. I dobaci joj zlatni lančić. Užasnuta, ona ga ne htjede. – Ipak – dometnuo je Mudrica – bilo je opasno. Budući da se pandur nalazio tek par

koraka daleko, nije sve skupa ispalo loše. – Bila je magla te nije ništa vidio. A ako je što čuo, onda sigurno još trči. A šta je i

mogao učiniti? Samo jednoga od njih me je strah. Ali njega već dugo vremena nije vidjeti. Nadajmo se da ga je tkogod umlatio u nekome uglu. Šteta.

Kado bih mu zavrtio vratom. Njemu i njegovu prokletom psu. – Ej! Pas! Pas! – poviče Mudrica razroga či vši oči. – Ovdje me je već držao… I rukom se uhvati za grlo. – Čovjek s psom – prošaputa Calembredaine zatvorivši oči – sad se sjećam: jednoga

dana sam te video u njegovu društvu blizu Malog mosta. Poznaješ li ga? Primakne se Anđeliki i rastreseno je pogleda prije no što će se prijeteći naceriti.

– Ti ga poznaš. To je sjajno. Sada si jedna od naših, te ćeš nam pomoći da ga ucmekamo, zar ne?

– Napustio je Pariz. Neće se ovamo više vratiti, u to sam sigurna – odgovori Anđelika bez bojnim glasom.

– Naprotiv, vratit će se… Calembredaine potvrdi glavom, a svi ostali za njim. Božur je mrmljao tužnim tonom:

– Čovjek s psom se uvijek vraća. – Hoćeš li nam pomoći, a? Nikola uze sa stola zlatni lančić. – De, uzmi ga, lijepa moja. Zaslužila si ga. – Neću! – Zašto? – Zato što mi se zlato ne sviđa – otpovrne Anđelika osjetivši ikako joj tijelom, prolazi

grčevit drhtaj – groza me hvata kad vidim zlato. I iziđe ne mogavši više podnijeti taj pakleni obruč.

*

Napolju više nije bilo zbira. Anđelika pođe uzduž obale. Iz magle boje škiljevca izbijale su žute tačke fenjera ovješenih na pramcima teglenica. Čula je nekog lađara ikako udešava gitaru i pjevuši. Ubrzo se našla na kraju predgrađa, gdje se osjećao dah polja. Zaustavila se: magla i noć prigušili su svaki zvuk. Čula je jedino šum vode, dolje ispod sebe, kako mrmori u tršćaku udarajući o čamce na vezu.

Poput djeteta prestrašena tišinom, reče ispod glasa: – Desgrez! Nečiji glas je tiho zborio iz njedara noći i vode: „Kad se nad Pariz spusti noć, nas

dvojica krenemo u lov. Silazimo na obalu Sene, obilazimo oko mostova i pilona, lutamo starim opkopima, pRoyaljujemo u smrdljive jazbine u kojima se skriva ta gamad! Prosjaci i razbojnici…” Čovjek s psom će se vratiti… Čovjek s psom se uvijek vraća…

A sad je, gospodo, došao trenutak da se čuje veličanstven glas, glas koji je, neokaljan besramnošću ljudskih djela, oduvijek usmjeravao k razboru misli svojih vjernika…

Čovjek s psom će se vratiti… Čovjek s psom se uvijek vraća … Anđelika ukriženim rukama snažno stisne svoja ramena da bi prignječila krik koji joj

je nadimao grudi: Tišina joj odgovori, grobna tišina poput snježne tišine u noći kad ju je Desgrez napustio.

Tišina hladna kao smrt kojoj su je svi prepustih Napravi nekoliko koraka prema rijeci. Odjednom joj stopala propadnu u mulj. Zatim joj zglavke zapljusne voda. Studen joj prostruji čitavim tijelom Možda bi Barkarola kazao: „Jadna Markiza anđela! Mora da joj se nije milila smrt u hladnoj vodi. Njoj koja je bila luda za toplom vodom!” Nešto se pomače u tršćaku. Neka životinja? Vjerojatno štakor? Ćupa mokrih dlaka okrzne Anđeliku po listovima Krik gađenja joj se ote iz grla Naglo uzmakne i trkom se uspe uza strmu obalu Pandže joj dohvate suknju. Štakor joj se penjao uz tijelo. Ona naslijepo udari ne bi li ga se oslobodila. Životinja se javi – kreštavim krikom. Anđelika odjednom osjeti oko vrata stisak dvije male smrznute ruke. Iznenađena, poviče:

– Što je ovo? Štakor nije. Putem za vuču lađa prolazila su dva lađara noseći fenjer u ruci. Anđelika im se obrati' – Hej, lađari, posudite mi fenjer. Dva se čovjeka zaustave i sumnjičavo je osmotre.

– Lijepe li ženske! – reći će jedan. – Ne miči se – upozori ga drugi – to ti je Calembredaineova prijateljica. Budi miran,

ako ne želiš da te zakolju kao svinjče. Na ovu je ljubomoran Pravi Turčin – Uh! Ta ovo je opica – poviče Anđelika koja naposljetku razazna životinju što joj se uspela na ramena.

Majmunčić ju je i dalje grčevito stiskao oko vrata svojim dugim i tankim rukama dok su je njegove crne i prestrašene oči gledale gotovo ljudskim izrazom. Iako je bio odjeven u hlačice od ružičaste svile, žestoko se tresao od hladnoće.

– Ne pripada li možda vama ili nekom od vaših drugova? Lađari odmahnu glavom. – Ne, nikome od naših. No možda je vlasni štvo nekog od onih šarlatana sa sajma na

Saint – Germainu. – Našla sam je dolje, blizu rijeke. Jedan od ljudi okrene fenjer u pravcu što ga je ona pokazala. ! – Netko je tamo – reče. Primakoše se i otkriše ispruženo tijelo nekog čovjeka. Izgledalo je kao da spava. – Hej, čovječe! Prehladno je ovdje za spavanje! A kako se čovjek ne pomače, okrenuše ga i prestrašeno povikaše jer je čovjek preko

lica imao krinku od crvenog baršuna. Po prsima mu polegla duga bijela brada. Stožasti šešir okićen crvenim vrpcama, izvezena torba, hlače od baršuna stegnute oko nogu ofucanim i blatnjavim vrpcama pripadali su talijanskom pelivanu, jednom od onih što dolaze iz Pijemonta i kolaju od sajma do sajma pokazujući životinje i izvodeći razne vještine.

Bio je mrtav. Otvorena usta bila su mu već puna mulja. Stalno se držeći Anđeliki oko vrata majmunčić je ispuštao bolne krikove. Mlada žena se sagne i starcu skine crvenu krinku. Pokaže se staro i mršavo lice. Smrt

mu je izranila tijelo. Oči staklaste. – Da ga bacimo u vodu? – Ne preostaje nam drugo – reče jedan od lađara. Ali drugi preko čela i prsiju napravi znak križa i reče da bi trebalo poći do opata u

Saint-Germain-des-Pres i kršćanski pogreb upriličiti jadnome tuđincu. Anđelika ih tiho napusti. Kimala je glavom prisjećajući se. Prvi put je vidjela ubijenog

starca u krčmi „Tri čekića”. Majmunčić je nasmijavao goste oponašajući ih pri jelu i piću. A Gontran je kazao pokazavši sestri starog Talijana: „Gledaj koje li divote, – crvena krinka i svjetlucava brada!” Sjeti se također da je gospodar zvao majmunčića imenom Piccolo – Piccolo!

Majmunčić tužno zakriješti i još se jače privine uza nju. Tek mnogo kasnije Anđelika je primjetila da drži u ruci crvenu krinku. U međuvremenu je gospodin Mazarin umro. Pošto se preselio u Vincennes, pošto je

svoje bogatstvo uručio kralju, koji taj poklon nije htio primiti, kardinal je napustio ovaj život kojemu je on znao pravu vrijednost jer je dobro upoznao razne njegove izglede.

Strast koja ga je najviše čitava života zaokupljala, tu vlast, predao je svom kraljevskom štićeniku.

Prvi ministar podigne prema kralju svoje požutjelo lice i šapćući mu prenese ključe apsolutne vlasti: – Bez prvog ministra, bez ljubimaca. Vi jedini budite gospodar …

A potom neosjetljiv za suze kraljice majke Talijan ispusti dušu.

Westfalski mir s Njemačkom. Pirinejski sa Španjolskom, Sjeverni mir sklopljen pod vodstvom Francuske bdjeli su pored njegova uzglavlja.

Mali kralj iz vremena fronde, iz vremena građanskog rata i inozemnih ratova, mali kralj čijoj su kruni nekoć zaprijetili moćni velikaši dok je on lutao od grada do. grada, sad je već izgledao kao kralj nad kraljevima Talijanski: mali Luj XIV je naredio da se za kardinalovu dušu sav narod moli četrdeset sati. On je obukao korotu i sav se dvor morao ugledati na nj. Po čitavu su se kraljevstvu šaputale molitve pred oltarima za dušu omraženoga Talijana. Mrtvačka zvonjava je dva dana bez prekida odzvanjala pod nebom Pariza.

Pošto je prolio posljednje suze iz svojih mladih očiju, kojima on više neće puštati na volju, Luj XIV se prihvatio posla.

Susrevši u predsoblju predsjednika Svećeničkog udruženja, koji ga je upitao kome će se ubuduće obraćati kad se bude radilo o pitanjima koja je dotada obično rješavao gospodin kardinal, kralj mu odgovori: „Meni, gospodine nadbiskupe …” „Nema više prvih ministara… nema više svemoćnih ljubimaca… Država sam ja, gospodo!” Zaprepašteni ministri su uspravno stajali pred mladim kraljem. Njegova sklonost prema užicima bijaše pobudila nade u njihovim srcima. Kao potčinjeni činovnici, oni su mu podnosili svoje spise.

Dvor se skeptički smijuljio. Kralj je napravio program u koji je uključio, sat po sat, sve ono čime se naumio baviti: plesovi i ljubavnice, ali nadasve posao, intenzivan, stalan, savjestan. Svijet je odmahiva glavom. Neće to dugo potrajati.

Potrajalo je pedeset godina. S druge strane Sene glas o kraljevu postojanju dolazila je u kulu Nesle preko

Barkarolinih brbljarija. U stvari, on je, kad ne bi znao što će, oblačio na sebe odijelo dvorskih budala iz XVI stoljeća, načičkao se zvončićima i perima, i tako nakinđuren otvarao vrata mušterijama jedne od najpoznatijih vračara pariških.

– Poznajem sve lijepe gospođe što skrivene pod krinkama i velovima dolaze k njoj… Spominjao je imena i iznosio pojedinosti o njima. Anđelika ih je poznavala sve do

jedne te nije ni posumnjala da su najblistavija imena iz kraljeve blizine često navraćala u sumnjivu jazbinu vračare.

Ova se zvala Katarina Mauvoism, ah je bila bolje poznata pod nadimkom Voisin. Barkarola je tvrdio da je bila opasna i vrlo spretna. Sćućuren poput žabe kraj svoga prijatelja Drvoguza, Barkarola je isprekidanim rečenicama otkrivao Anđeliki, na mahove znatiželjnoj a na mahove ustrašenoj, tajne spletke i užasan arsenal nevaljalštdna i mistifikadja pri kojima je bio prisutan.

Zašto su se ti prinčevi i te velike gospođe iskradali u sivim ogrtačima iz Louvrea, skriveni pod krinkama? Zašto su žurili kroz blatnjave uličice Pariza i kucah” na vrata jedne jazbine, koja im je otvarao grozan patuljak? Zašto su povjeravali svoje najintimnije tajne ušima jedne napola pijane ženetine … ?

Zato što su željeli nešto što nisu mogli postići novcem? Željeli su ljubiti kao što mladost ljubi, zrele su žene željele zadržati ljubav svojih

ljubavnika koji su im izmicali, a ambiciozne, nikad zadovoljne u svojoj ambiciji, htjele su se popeti još više, uvijek još više..

Tražili su od Katarine Voisin ljubavne napitke koji su okivali srca, tražili su droge što zaluđuju polni nagon i čula.

Drugi su tražili nasljedstvo starog strica koji nikako da umre ili se htjeli riješiti staroga muža, suparnika ili suparnice, djeteta ;koje se trebalo roditi.

Voisin je vršila pobačaj, Voisin je bila trovačica i vračara, Voisin je mogla sve. Šta su još htjeli? Pronaći blago, razgovarati s vragom, vidjeti nekog tko je već umro,

ubiti na daljinu posredstvom vraćanja. Dosta je bilo otići do Katarine Voisin. U pitanju je bila samo cijena, a Voisin će naći pomagače, učenjaka koji pravi otrove, lakeja ili služavku koji kradu pisma, pokvarenog popa koji čita crne mise pa čak i dijete potrebno za krvavu žrtvu, dijete kojemu bi utjerali dugu iglu u vrat i onda mu pili krv.

Dospjevši na Dvor čudesa, to jest na samo dno podzemlja, poslije osude svoga muža krivo optuženog za vračanje, Anđelika je kroz Barkarolino pričanje otkrila da postoje osobe koje se zaista bave vračanjem. On joj je razgrnuo zastor nad užasnim iskrivljivanjem vjerskih osjećaja. Nekakav Ivan Truli prodavao je vračari Voisin5

Jedni su postajali padavičari, drugi su se posvećivali krađama. Starci i starice su za novac sudjelovali u pogrebnim povorkama. Djevojke su se odavale prostituciji, a majke su prodavale kćerke. Ponekad bi neki velikaš pribjegao uslugama plaćenih ubojica da bi se riješio kojega od svojih neprijatelja. Ili bi u dogovoru s Dvorom čudesa organizirali

djecu za žrtvovanje.

Uostalom, njegovim je posredstvom Barkarola i dospio za vratara u vračarinu kuću. Ivan Truli je volio posao dobro obavljen, ozbiljan, organiziran do u sitnice. Pri svakom susretu s tim groznim tipom Anđelikiu su podilazili srsi groze. Kad bi se kroz razbijena vrata uvukao u veliku dvoranu kule Nesle, taj čovuljak

blijeda lica i zamućenih očiju kao u krepane ribe, ona bi se stala tresti kao prut na vodi. Ni zmije se ne bi više prestrašila.

Ivan Truli je trgovao djecom. Na izvjesnom mjestu u predgrađu Saint-Denis, baš u dijelu grada gdje je bilo sjedište Velikog Coesrea, bio je nekakav kućerak od blata o kojemu su čak i oni najokorjeliji govorili u po glasa. Dan i noć je iz tog kućerka dopirao plač nevine nejačadi. Nahočad i ukradena djeca su svršavala tu. Najmanjima bi iščašili ruke i noge i onda ih iznajmljivali prosjacima kojima su se ovi služili da bi izazvali sućut ljudi. Dječacima i djevojčicama ljupke spoljašnosti poklanjana je velika briga da bi ih se još u nježnoj dobi prodalo bogadm razvratnicima koji su ih kupovali za svoje grozne užitke. Najsretniji su bili oni što su ih kupovale nerotkinje željne da čuju dječji smijeh uz svoje ognjište ili da zadovolje uznemirena muža Drugi su opet htjei, tobožnjim potomstvom osigurati kakvo nasljed atvo.

Pelivani i šarlatani kupovali su za sitne novce zdravu djecu da bi ih naučili raznim vještinama S tom bijednom robom odvijala se stalna u ogromna trgovina. Tih malih žrtava je umiralo na stotine, ali ih je još uvijek dosta bilo Ivan Truli je bio neumoran. Obilazio je dojilje, svoje ljude je slao po selima, skupljao napuštenu djecu, potplaćivao sluškinje u dječjim obdaništima i sirotištima, otimao male Savojce i Overnjane koji su dolazili u Pariz sa svojim koferima, sa svojim dimnjičarskim alatom ili priborom za čišćenje čizama i tu zauvijek nestajali.

Pariz ih je gutao kao što je gutao slabe, siromašne, osamljene, nemoćne, neizlječive bolesnike, starce, vojnike bez penzije, seljake što ih je rat otjerao s njihovih imanja, propale trgovce Podzemlje je sve njih primalo na svoje grozne grudi i svakome davalo vjekovima ozakonjena zanimanja i izvore prihoda.

5 Služba u čast vraga.

neku pobunu kojoj je bio cilj da potpomogne neku spletku na kraljevu dvoru. Plaćen da viče i da vrijeđa, ološ se svim svojim snagama bacao u metež. Okružen sa svih strana prijetećim licima odrpanih protuha, mnogi ministar je mislio da će sada biti bačen u Senu, te je, videa grad u plamenu pobune, popuštao pod pritiskom svojih neprijatelja.

A u predvečerje velikih blagdana, naviještanih velikom zvonjavom, moglo se vidjeti pokojeg crkvenog prelata kako se mota oko opasnih skrovišta u gradu. Sutradan će gradskim ulicama proći moći ovoga ili onoga sveca. Kanonici tih svetaca su željeli da naručenim čudom pobude vjeru u gomilama. A gdje da nađu te čudom izliječene bogalje ako ne na Dvoru čudesa? Tobožnji slijepac, gluhonijemi ili uzeti prosjak postavio bi se na mjesto kojim je imala proći procesija i odjednom bi, lajući suze radosnice, stao vikati da je ozdravio.

Tko kaže da su stanovnici u kraljevstvu Thunes samo badavadžili? Nije li Lijepi Dječak muku mučio s čitavom plejadom prostitutki koje su mu, doduše,

donosile svoje zarade, ali je on zauzvrat morao održavati mir među njima i krađom pribavljati haljine potrebne im u njihovu poslu?

Božur, Gobert i ostali „vojnici” često su se vraćali u svoje jazbine bez ikakve lovine pošto bi čitavu noć proveli vani smrzavajući se na studeni.

Kolike li je sate treblalo provesti u čeki, koliko vike i neprilika doživjeti da bi se nekome skinuo ogrtač?

A zar je zabavnije u nastupu tobožnje padavice usta zabalaviti pjenom od sapuna i previ jati se na zemlji pred besposlenim blesavcirna?

A osobito kad vas na kraju tog puta čeka smrt, pusta smrt u tršćaku pored rijeke ili, još gore, mučenje u zatvoru Chatelet, mučenje koje ti rastrga živce i izbeči oči, a na kraju vješala na trgu Greve, vješala koja u kraljevstvu Thunes nazivaju: „Penji se tužna srca.” Pod zaštitom Calembredainea i zahvaljujući prijateljstvu Drvoguza, Anđeilika se u kraljevstvu Thunes osjećala i slobodnom i sigurnom.

.Ona je bola nedodiriva. Platila je svoj danak postavši prijateljicom jednog razbojnika. Zakoni podzemlja su oštri. Znalo se da Calembredakieova ljubomora neće oprostiti nikome te se Anđelika usred gluhe noći mogla nad pored grubih i opasnih ljudi, kao što su bili Božur i Gobert, sigurna da joj se ništa neugodno neće dogoditi. Ma kakve ona želje pobuđivala, dok šef nije skinuo zabranu, ona osim njemu nikome neće pripadati. I tako je njen život, bijedan naizgled, gotovo u potpunosti proticao u spavanju i u besciljnim lutanjima Parizom. Za jelo se uvijek nešto našlo za nju, a u kuli Nesle ona bi na povratku zatekla upaljenu vatru.

Mogla se pristojno odjenuti jer su lopovi ponekad donosili pokoju lijepu haljinu od koje se širio miris bogiša i lavande. Ali joj nije bilo do toga Stalno je imala na sebi istu haljinu od smeđeg serža na kojoj se suknja počela krzati. A glavu je također pokrivala istom platnenom kapicom. Poljakinja joj je poklonila poseban pas da bi sakrila bodež što ga je nosila ispod prslučca – Ako hoćeš, naučit ću te kako da se njime služiš – predložila joj je jednoga dana.

Poslije onog događaja s pokalom od kositra i ubijenog pandura, između njih se uspostavio odnos poštivanja, gotovo prijateljstva Za dana je Anđelika rijetko izlazila i nije se udaljavala od kule Nagonski je prihvatila način života svojih novih drugova, kojima su građani, trgovci i panduri, po prešutnom sporazumu, prepustili noć Takve se jedne noći prošlost vratila k njoj, i tako je okrutno prodrmala da umalo nije svisla Calembredaineova je banda opljačkala jednu kuću u predgrađu Saint-Germain Noć je bila

bez mjesečine, ulica jedva osvijetljena Kad je Razbibrava, dječak okretnih prstiju, uspio razbiti zasun na vratima za služinčad. Ušli su u kuću ne vodeći mnogo brige o oprezu – Kuća je velika. U njoj stanuje samo jedan starac i jedna sobarica koja prebiva na gornjem katu – objasni Nikola. – Kneževski ćemo obaviti ovaj posao.

Pošto je upalio fenjer s prikrivenim svjetlom, povuče ih za sobom u veliki salon. Crni Kruh koji je tu dolazio često prositi, dao mu je tačan raspored prostorija.

Anđelika je pošla s njima. Nije joj bilo prvi put što je sudjelovala u sličnim, pustolovinama. U početku je Nikola nije htio voditi upozoravajući je: – Mogao bi te tko udariti!

Ali je ona bila tvrde glave. Nije radi krađe odlazila s njima, već zato su joj se sviđali mirisi uspavanih kuća: tapiserija, ulaštenog pokućstva, mirisi kuhinje i kolača. Dodirnula bi poneku sitnicu, a onda je ponovo vraćala na njeno mjesto. Nikada u njoj nije odjeknuo glas koji bi joj kazao: „A šta ti radiš ovdje, AnđeMko de Peyrac?” Osim one noći kad je Calembredaine opljačkao kuću starog učenjaka Glazera, u predgrađu Saint-Germain.

Te noći je Anđelika na jednoj konzoli primjetila svijećnjak. Ona pripali svijeću na fenjeru lopova koji su u međuvremenu punili svoje vreće. Primijetivši zatim vratašca u dnu prostorije, polako ih gurne pobuđena znatiželjom.

– Što mu muka! – šapćući se javi Mudrica iza njenih leđa – što li mu je ovo sada? Plamićak sa svijeće se odrazi na velikim staklenim bocama dugih ispusta. Posebno su

upadali u oči ispremotane bakrene cijevi, sudovi od emajla s latinskim napisima, obojene bočice svake veličine.

– Što li mu je ovo? – ponovi Mudrica za prepašten. – Ovo je laboratorij. Anđelika polako pođe naprijed i zaustavi se pred jednim stolom od opeka na kojemu

se nalazila jedna grijalica i jedna retorta. Njoj nije izbjegla niti jedna pojedinost. Tu se nalazio i jedan omot zapečaćen

pečatnim voskom na kojemu pročita: Za gospodina de Saint-Croix Te u otvorenoj kutiji nekakav bijeli prašak. Anđelikine nosnice zadršću Miris joj, nije bio nov – A ovo? – pitao je Mudrica. – Nije li ovo brašno? Mirisom podsjeća na bijeli luk Uze prstima zeru tog praška i prinese ga ustima. Nagonskim pokretom ona mu zadrži ruku Iskrsne joj pred očima lik Fritza Hauera kako viče „Gift, grindige Frau!”6

6 Otrov, milostiva gospođo

– Mudrico, pusti. To je otrov, arsen!

Mudrica se ogleda oko sebe prestrašenim očima. – Otrov! – ponovi uznemireno. Uzmaknuvši, sruši jednu retortu koja uz kri stalan zvuk prsne na tisuću komada Uljezi

navratnanos napuste laboratorij. Salon je bio prazan. Pošto su opljačkali što se opljačkati dalo, ostali su napustili kuću. Ćulo se nabadanje štapa na gornjem katu. Starački se glas spusti niza stepenice.

– Marrja, opet ste zaboravili zatvoriti mačke Pa to je nepodnošljivo. Moram sići da vidim.

Nagnuvši se potom prema predvorju, poviče – Jeste li to vi, Saint-Croix? Došli ste po for mulu?

Anđelika i njen drug požure prema kuhinji, a odatle kliznu u ostavu kroz čija su razvaljena vratašca nestali lopovi. Pretrčavši dio puta, zaustave se u maloj uličici.

– Uf – uzdahne Mudrica. – Gadno sam se prestrašio. Da smo znali da ćemo upasti u kuću nekog vješca…! Samo da nam ne navuče nevolju na vrat! A gdje su drugi…?

– Bit će da su krenuli drugom ulicom. – Pa mogli su nas i pričekati. Ne vidi se prst pred nosom. – Zaboga, Mudrico, prestani

već jednom s jadikovkama! Ljudi tvoga soja morali bi vidjeti noću kao danju. Ali on je zgrabi za ruku. – Slušaj! – Šta je? – Ne čuješ? Slušaj … – ponovi on neopisivim užasom u glasu. Odjednom zakrklja: – Pas…! Pas…! I bacivši vreću na zemlju, udari u trk. „Ovom jadniku nisu svi kotači na mjestu”, reče Anđelika u sebi i sagne se da pokupi

lupežovu vreću s plijenom. Uto i ona začuje neki šum koji je dolazio s dna šutljivih uličica.

Činilo joj se da čuje lak i brzi galop koji se sve vise primicao. Odjedared opazi psa na drugom kraju ulice kako poput bijele sablasti juri dugim skokovima. Obuzeta naizrecivim strahom, Anđelika potrči što je noge nose. Trčala je kao luda. Nije marila za lošu kaldrmu koja joj je lomila stopala.

*

Bila je kao slijepa. Osjećala se izgubljenom i htjede vrisnuti, ali iz grla nikako da istisne glasa. Životinja joj se u skoku baci na ramena i ona se licem zabije u blato. Na leđima osjeti težinu, a na vratu pritisak vilice s poput čavala oštrim deračima.

– Sorbona! – poviče. A patom tiše ponovi: – Sorbona! Na kraju polako, polako okrene glavu. Dakako, bila je Sorbona jer ju je odmah

ispustila. Anđelika podiže ruku i pomiluje krupna glavu danske doge koja ju je u čudu njuškala.

– Sorbono, moja draga Sorbono, gadno si me prestrašila. Znaš, nije to od tebe lijepo. Pas je iznenada po licu lizne svojim hrapavim jezikom. Anđelika se teškom mukom podigne. Pri padu se prilično ugruvala. Odjednom začuje bat koraka. Krv joj se zaustavi u žilama. Sorbona. to je značilo

Dezgrez. Nikad jedno bez drugog. Čovjek s psom se uvijek vraća! Anđelika brzo skoči na noge. – Nemoj me odati – molila je tiho obrativši se psu. – Nemoj me odati! Imala je tek toliko vremena da se skrije u kutu jednih vrata Srce joj je tuklo kao da će

prsnuti. Ludo je željela da to ne bude Dezgrez. Ta on je morao napustiti grad. Nije se mogao vratiti. Pripadao je pokopanoj prošlosti.

Koraci odjeknuše sasvim blizu. Zaustave se – Hej, Sorbono – odjekne Desgrezov glas – što ti se dogodilo? Niši uspjela zgrabiti drolju?

Anđeliku je naprosto boljelo srce od pustog lupanja u prsima. Taj poznati glas, glas njena odvjetnika: ,,A sad je, gospodo, došao trenutak da se čuje

veličanstveni glas, glas koji je, neokaljan besramnošću ljudskih djela.“ Noć je bila gluha i

mračna kao ponor. Ništa se nije vidjelo; samo par koraka ju je dijelilo od Desgreza. Ona je čula njegove pokrete, naslućivala njegovu zbunjenost.

– Prokleta Markiza anđela – poviče oštro – nije rečeno da ćemo je još dugo tražiti. Hajde, Sorbono, ponjušider, ovo, ponjuši. Drolja je pogodila kao nikad kad je u kočiji ostavila svoj šal S ovim nam ne može pobjeći. Dođi, vratimo se k vratima kule Nesle. Tamo joj počinje trag, si guran sam u to.

I udalji se zviždukom dozvavši psa koji bijaše zaostao. Anđeliki je znoj curio niza slijepoočnice, a noge su pod njom drhtale. Na kraju se

odvaži i napravi nekoliko koraka van svoga skrovišta. Ako se Desgrez sada mota oko vrata Neslea, bit će bolje da se tamo ne vraća Valja joj se probiti do duplje Drvoguza i zamoliti ga da je primi na konak za tu noć.

Usta su joj bila suha. Začuje žubor vode s neke česme. Mali trg na kome se nalazila nejasno je obasjavala svjetlost jednog fenjera obješenog iznad dućana mješovite robe.

Anđelika se približila česmi i uroni u svježu vodu svoje od blata prljavo lice. Zatim uzdahne s olakšanjem.

Dok se uspravljala, jedna je ruka čvrsto obuhvati oko pasa, a druga joj grubo začepi usta.

– Tu smo, ljepotice! – javi se Desgrez. – Zar misliš da me se tako lako može zavarati? Anđelika se pokuša osloboditi, ali ju je on tako snažno stisnuo da je pri najmanjem

pokretu kriknula od bola. – Ne, ne, droljice moja, nema ništa od bježanja! – primijeti Desgrez malko se smijući. Zapljusne je poznat miris njegove iznošene odjeće: kožnatog opasača, mastila i

pergamene, duhana. Bio je to odvjetnik Desgrez, sa svojim noćnim licem! Klonula je mučena jednom jedinom mišlju: „Samo da me ne prepozna… Umirijet ću od sramote… Samo da mi je pobjeći prije no što me prepozna!” Držeći je još uvijek samo jednom rukom, Desgrez prinese zviždaljku k ustima. Odjeknuše tri prodorna zvižduka.

Nekoliko trenutaka poslije toga pet ili šest ljudi izbije iz obližnjih uličica. Čulo se zveckanje ostruga i remenova o kojima su visjeli mačevi. Bili su to panduri.

– Mislim da sam uhvatio ptičicu – vikne Desgrez. – Bogami, plodna noć. Uhvatili smo dva lo pova koji su bježali na onu stranu. Ako uz

to pri vedemo još i Markizu anđela, mogli bismo kazati, gospodine, da ste nas dobro vodili. Vidi se da dobro poznate jazbine.

– Pas nas je vodio. Zahvaljujući vratnoj ma rami ove ptičice, on nas je morao dovesti na pravomjesto. Ali, ima nešto… što još nisam shvatio.

Umalo mi nije umakla. Poznajete li vi ovu Mar kizu anđela? – Ljubavnica je vođe bande Calembredainea. Ništa drugo o njoj ne znamo. Jedini naš

čovjek koji. ju je vjerojatno vidio izbliza sad je mrtav. To je bio stražar Martin. Ona ga je ubila u jednoj krčmi. Nema druge, treba strpati u zatvor curu što site je uhvatili, gospodine. Ako je ovo ona prava, gospođa de Brinvillier će je prepoznati. Bio je još dan kad su lopovi napali njenu kočiju te je dobro vidjela djevojku koja se s njima nalazila.

– Nema šta, ne fah' im odvažnosti! – promumlja jedan od stražara. – Ničega se više ne boje ti razbojnici. Napasti na kočiju šefa civilne policije usred bijela dana, usred Pariza!

– Platit će oni to, ne boj se! Anđelika je slušala riječi što su joj oko ušiju zujile trudeći se da ostane nepokretna u

nadi da će Desgrez olabaviti stisak. Onda će se ona u dva skoka naći pod zaštitom mrkle

noći i nestati bez traga. Bila je sigurna da je Sorbona neće progoniti. A neće je valjda dostići ti teški ljudi sapeti u svoje uniforme?

Ali kao da bivši odvjetnik nije bio sklon da ispusti svoj plijen, naprotiv vještom rukom stane je pretresati – Što li je ovo? – poviče Ona osjeti kako su mu se prsti uvukli ispod njena prslučca On kratko zviždne – Bodež, bogami, pravi pravcat bodež, vje rujte mi, a ne tek običan nožić. U stvari, djevoj čice moja, čini mi se da ti nisi baš krotke ćudi Stavi bodež Rodogonea Egipćanina u džep i nastavi da je pretražuje Ona se trgne kad se njegova tvrda i topla ruka našla na njenoj dojki i časkom se zaustavila – Kako li ti lupa srdašce! – rugao se Desgrez upola glasa. – Evo još jedne kojoj savjest nije čista. Odvedimo je pod fenjer dućana da vidimo kako izgleda.

Ona se jednim trzajem uspije osloboditi, ali je odmah deset željeznih ruku dohvati i po njoj zabubnja tuča udaraca.

– Droljo! Hoćeš da ponovo trčimo za tobom! Dovuku je do svjetla. Desgrez je grubo zgrabi za kosu i iskrene joj unazad lice. Anđelika zatvori oči. Možda je neće prepoznati onako blatnjavu, poprskanu krvlju i

zatvorenih očiju. Tako je snažno drhtala da su joj zubi zvokotali. Činilo joj se da su je vjekovima držali izloženu svjetlu uličnog fenjera. Na kraju je Desgrez ispusti uz razočarano mumljanje. – Prokletstvo! Nije ona, nije Markiza anđela. Stražari prokunu svi u isti mah. – Kako znate, gospodine? – usudi se jedan postaviti pitanje. – Već sam je vidio. Jednoga dana su mi je pokazali na Novom mostu. Ova joj djevojka

liči, ali nije ona. – Pa ipak, povedimo je sa sobom. Možda ćemo od nje izvući kakvo obavještenje. Desgrez je izgledao zbunjen i rasijan. – Uostalom, bilo je u svemu ovome nešto što mi nije bilo jasno – javi se zamišljenim

to nom. – Sorbona se nikad ne prevari. U stvari, pas nije napao ovu djevojku, već ju je pustio na miru nekoliko koraka od sebe. A to je si guran znak da je ne smatra opasnom.

Na kraju zaključi uz smiješak: – Ovdje smo izvisili, ali, na sreću, vi ste uhvatili dvojicu lupeža. Gdje su izvršili pRoyalu?

– U ulici Mali lav, kod nekog starog ljekar nika koji se zove Glazer – Vratimo se tamo, možda ćemo naći neki trag.

– A što ćemo s djevojkom? Desgrez kao da je oklijevao: – Pitani se ne bi li bilo bolje pustimo li je da ode svojim

putem. Sad kad sam. joj vidio lice, više ga neću zaboraviti. Možda će mi jednom biti od koristi.

Bez prigovora stražari puste mladu ženu i nestanu u mraku zvekćući ostrugama. Anđelika klizne iz kruga svjetla. Hodala je tik uza zid kuća. U mraku joj je bilo lakše

pri duši. Uto razazna bijelu mrlju pored česme i začuje Sorbonino laptanje. Pio je. Pored psa se nazirala Desgrezova sjenka.

Anđelika se ponovo ukruti. Vidjela je kako je Desgrez pomaknuo kraj svoga ogrtača i nešto bacio prema njoj.

– Drži – reče bivši odvjetnik – vraćam ti tvoj nož. Nisam nikad nijednu djevojku okrao.

Osim toga, bodež bi mogao biti od koristi gospođici koja se u ovaj sat šeta naokolo. Pa, laku noć ljepotice.

Budući da je Anđelika šutjela, on dometne: – Nećeš da mi poželiš laku noć? Ona skupi svu svoju hrabrost i jedva čujno šapne: – Laku noć! Slušala je kako po kuckaju krupne bakanče policajca Desgreza. Zatim se naslijepo

uputi ulicama Pariza.

VI Ja Sam Vjetar…

Zora ju je zatekla na međi latinske četvrti, u blizini Bemardinske ulice. Iznad krovova mrkih škola i internata nebo se počelo bojiti ružičastim tonovima. U vidjelieama su treperili odsjevi svijeća. Upalili su ih studenti koji su rano ustali. Uz put je susretala mladiće koji su se vraćali kući, zijevajući, mutnih pogleda, pošto su napustili javne kuće gdje su milosrdne prostitutke nekoliko sati ljuljuškale njihova mlada tijela. Prolazili su tik uz nju dobacujući joj bezobrazne riječi. Imali su prljave ovratnike, bijedna odijela od iznošenog serža natopljenog vonjom mastila, te crne čarape koje su im plesale oko mršavih listova.

Zvona s kapelica su se počela javljati. Anđelika je posrtala od umora. Bila je bosa jer je uz put izgubila cipele. U lice joj se

urezao izraz tuposti. Dospjevši na obalu Toumelle, osjeti miris svježega sijena. Prvo proljetno sijeno.

Teglenice su bile tu, vezane jedna uz drugu, sa svojim mirišljivim i lakim teretom. S njih je parišku zoru zapljuskivao topao ćuh tamjana, mirisi tisuća osušenih cvjetova, obećanje lijepih proljetnih dana koji su se već ćutjeli u zraku.

Ona se spusti do rijeke. Na nekoliko koraka od nje lađari su se grijali oko vatre te je nisu primijetili. Uđe u vodu i pope se na pramac jedne teglenice a zatim se s osjećajem zadovoljstva uvuče u sijeno. Ispod cerade miris je bio još opojniji: vlažan, topao, nabijen olujom kao ljetni dan. Odakle li je došlo to rano sijeno? S tihog i bogatog polja, s polja plodnog i izloženog suncu. To je sijeno podsjećalo na prozračne krajolike vjetrom sušene, na svijetla nebesa i na tajnovite zatvorene doline koje pohranjuju toplinu i njome hrane zemlju.

Anđelika se pruži po sijenu ukriživši ruke na prsima. Zatvorila je oči. Uronila je u sijeno, davila se u njemu. Zaplovila je na oblaku prožetom krhkim i snažnim mirisima. Nije više osjećala bolnoga tijela. Monteloup ju je zgrabio i nosio na svojim grudima. Zrak je imao okus cvijeća, ukus rose. Vjetar ju je milovao. Polako je plovila u smjeru sunca. Napuštala je noć i njene užase. Sunce ju je milovalo. Već je davno nije nitko tako milovao.

Bijaše postala plijenom divljega Calembredainea. Bila je družica vuku koji joj je ponekad uspijevao svojim kratkotrajnim zagrljajem izmamiti krik životinjskog sladostrašća, krkljanje mahnite zvijeri. Ali njeno je tijelo zaboravilo draži milovanja.

Okrznuti cvijetom osjetljivost puti… Dugi srsi koji se šire i plave slasću prepušteno tijelo…

Ona je plovila pirema Monteloupu i u sijenu osjećala miris malina. Njene usijane obraze, njene suhe usne voda s potoka je plavila svojim svježim proticanjem. Otvarala je usta i uzdisala: „Još!” U snu su suze tekle Anđeliki niz lice i gubile se u njenoj kosi Nisu to bile suze bola, već prevelike sreće.

Protezala se i sva prepuštala ponovo nađenim užicima, prepuštala se uljuljkivana tihim glasovima polja i šuma koji su joj odzvanjali u ušima: „Ne plači Ne plači, draga. Nije to ništa Zlo je prošlo. Ne plači, jadnice!

Anđelika otvori oči. U polumraku ispod cerade, ona opazi ispruženu u sijenu pored sebe nečiju priliku. Dva nasmijana oka su je promatrala.

Ona promuca: – Tko ste vi? Neznanac stavi prst preko usana. – Ja sam vjetar. Ja sam vjetar porijeklom s jednog dijela polja u Berrvju. Kad su kosili

sijeno, pokosili su i mene s njim. Gledaj i uvjeri se da sam zaista pokošen! On brzo klekne i izvrne svoje džepove. – Ni prebijene pare! Niti jednog novčića! Potpuno pokošen! Zajedno sa sijenom. Stavili su me na teglenicu i evo me u Parizu.

Čudna pusto lovina za poljski povjetarac. – Ali… – zausti Anđelika i prijeđe jezikom preko usana kao da skuplja misli. Mladić je imao na sebi crno istrošeno odijelo, na par mjesta poderano. Oko vrata je

imao ovratnik od dronjava platna. Opasač njegova haljetka još više je isticao njegovu mršavost.

Ali lice mu je bilo izražajno, gotovo lijepo uprkos blijedoći gladuša. Duga i uska usta kao da su bila stvorena zato da stalno govore i da se smiju svemu i ničemu. Crte lica su mu bile stalno u pokretu. Kreveljio se, smijao, bečio na sve moguće načine. Pramen kose boje lana padao mu je na oči i njegovoj čudnoj fizionomiji davao izraz seljačke naivnosti s kojom je bio u očitoj suprotnosti lukavi izraz njegovih očiju.

Dok ga je Anđelika promatrala, on se raspričao, nadugo i široko. – Šta će povjetarac kao ja raditi u Parizu? Ja koji sam navikao da pušem u živice, puhat ću u suknje gospođa i dobit ću pljusku.

Popovima ću otpuhnuti šešire i bit ću izopćen iz crkve. Zatvo rit će me u zvonike Notre Dame, a ja ću u nevri jeme pokrenuti zvona Koje li sablazni!

– Ali… – ponovi Anđelika i pokuša se pridići. On je brzim pokretom ruke opet polegne. – Ne miči će… Mir! „Sigurno neki malo luckasti student”, pomisli Anđelika. On ponovo legne i, podigavši ruku, pomiluje ju po obrazu. – Ne plači više – šapne. – Ali ja ne plačem – odgovori Anđelika. Uto primijeti da joj je lice obliveno suzama. – I meni se sviđa spavati u sijenu – dometne mladić. – Kad sam kliznuo pod ceradu, tu

sam tebe našao. Plakala si u snu. Pomilovao sam te tada da bih te utješio, a ti si rekla: „Još!” – Ja?

– Ti. Obrisao sam ti lice i primijetio da si vrlo lijepa. S ljepotom tvoga nosa mogu se uspo rediti jedino školjke s morske obale. Znaš, one tako bijele i tako fine školjke da izgledaju prozirne.

Tvoje su usne kao latice škrobuta, a vrat ti je oknigao i gladak… Anđelika je slušala kao u polusnu. Zaista, takvih riječi već dugo nije čula. Činilo joj se

da dolaze iz velike daljine. Poboja se da joj se ne ruga. Kako je mogao red da je lijepa kad se ona osjećala sva izgužvana, prljava, okaljana zauvijek tom strašnom noći u kojoj je postala svjesna da više nikad neće moći pogledali u lice svjedoke svoje prošlosti.

On nastavi da joj brzo šapće: – Tvoja su ramena dvije kugle od bjelokosti.

Tvoje su grudi toliko lijepe da se mogu jedino sa samima sobom usporediti. Reklo bi se da su gra đene tačno po udufoljenju muškarčeva dlana, a na vrhu im je krasan pupoljak, kakvi se vide posvuda u prirodi kad osvane proljeće. Tvoja bedra imaju oblik vretena, tvoja bedra su glatka kao svila.

Trbuh ti je kao jastuk od bijele svile, pun i napet na koji bih rado položdo lice. – Baš bih rado znala. – reče Anđelika namrštivši obrve – kako ste došli do tih

zaključaka? – Dok si spavala, ja sam te dobro osmotrio… – Drzniče! Đače pohotljivi! Đavolji, podanice! – Šuti! Ne viči tako jako! Zar zbilja hoćeš da nas lađari bace u vodu …? A što ste se

toliko raz gnjevili', lijepa gospo? Kad netko na dragulj naiđe na putu, zar je pravo da ga ne pogleda? Ta htio bi znati je li od pravoga zlata, da li je zaista lijep kao što izgleda, ukratko, htio bi znati je li vrijedan da ga podigne ili je bolje da ga ostavi tamo gdje ga je našao? Rem passionis suae bene eligera princepa debet, mundum examinandum.7

7 Latinski: Princ mora pažljivo birati ono što mu se sviđa, jer ga svi gledaju.

– A da niste vi slučajno princ u koga su uprte sve oči? – Anđelika će podrugljivo.

Neznanac nabra vjeđe u iznenadnom čuđenju. – Ti, dakle, razumiješ latinski, mala lupeže? – A vi ga govorite iako ste prosjačana… Student je grickao donju usnu. Očito, bio je zbunjen. – Tko si ti? – upita je blago. – Imaš krvava stopala. Mora da si dugo trčala? Tko te je

toliko prestrašio? A budući da ona nije ništa odgovorila, on dometne: – Uza se imaš nož. Strašno je to

oružje! Egipatski bodež. A znaš li se njime služiti? Anđelika ga je kroz trepavice lukavo promatrala. – Možda – A tako! – poviče on i malko se odmakne od nje. Izvuče jednu vlat iz sijena i uze je grickati. Plave mu oči dobiše zamišljen izraz. Ubrzo

je ona imala dojam da on više i ne misli na nju već da inu misli blude u nedostižnim predjelima. Tko zna, možda je mislio na zvonike Notre Dame gdje, reče, da bi ga mogli zasužnjiti? Ukrućeno i odsutno njegovo isuviše blijedo lice izgledalo je starije. Ona opazi tragove uvelosti u uglovima njegovih vjeđa. Samo bijeda ili razuzdanost mogu tako obilježiti čovjeka u punoj snazi.

Uostalom, on kao da i nije imao dobi. Njegovo mršavo tijelo u isuviše širokom ruhu izgledalo je nestvarno. Ona se poboja da on zaista nije priviđenje te ga dirne u ruku.

– A tko ste vi? – šapne. Lice mu oživi i on okrene k njoj oči koje kao da i nisu stvorene za danju svjetlost. – Već sam ti kazao. Ja sam vjetar? A ti? – Ja sam lahor. On prasne u, smijeh i primi je za ramena. – Šta rade vjetar i lahor kad se sretnu? On ju je polako pritisnuo. Anđelika primijeti da ponovo leži u sijenu a nad nju, sasvim

blizu, nadnijela se njegova široka i čulna usta. Laki se pregib ocrtavao na njegovim usnama. Taj ju je izraz prestrašio, a da ni sama nije znala zašto. Bilo je u tom izrazu i poruge i okrutnosti. Ali pogled je neznančev bio blag i nasmijan.

Ostao je tako nagnut nad njom dok ona nije prva privučena tim zovom, napravila pokret prema njemu. Sad on napola polegne po njoj i poljubi je.

Poljubac dugo potraja, koliko i deset poljubaca kad se polako otkinu i ponovo spoje. Za ogrubjela Anđelikina čuvstva, bio je taj poljubac kao povratak ljeta. Oživio je

nekadašnje užitke sasvim drugačije od grubog užitka što joj ga je pružao nekadašnji sluga – a ipak s koliko žara! – i kojemu je on naviknuo.

„Maloprije sam bila dozlaboga umorna, a sad više nisam. Moje mi tijelo više ne izgleda jadno i tužno. Nisam, dakle, potpuno umrla…” Malko se promeškolji u sijenu sretna što je u bubrežnoj šupljini osjetila snažno buđenje želje, buđenje koje će se ubrzo pretvoriti u oštro razdiranje.

Čovjek se donekle ispravi i, oslonjen o lakat, nastavio je da je promatra smiješeći se uz to Ona nije bila nestrpljiva, pažljivo je pratila strujanje topline koja joj se razlijevala tijelom Još malo i on će je ponovo poljubiti. Imali su vremena napretek, čitav božji dan su imali na raspolaganju njih dvoje koji ionako nisu imali nikakva posla – Čudno – promrmlja on – ima u tebi pro finjenosti velikih gospođa što nekako nije u skladu s tvojim prnjama.

Ona se osmjehne. – Zbilja? A vi, dakle posjećujete velike gospođe, gospodine nadodvjetniče? – Ponekad. I on je suhim cvijetom paškaklje po vrhu nosa, a zatim objasni – Kad mi u želucu

previše krulji pođem k gazdi Georgesu, vlasniku kupki svetog Nikole da mu ponudim svoje usluge. A tamo dolaze velike gospođe da dometnu malko papra svojim ljubavnim pustolovinama. Dakako, ja nisam prostak kao Lijepi Dječak, a usluge ovog mog jadnog i neishranjenog kostura stoje manje od usluga dlakavog i snažnog nosača koji smrdi po luku i crnom vinu. Ali dru gačije strijele ja napinjem u svoj luk. Da, draga moja curice. Nitko u Parizu ne zna više od mene duhovitih pričica pikantnog sadržaja Mojim se gospama te pričice mnogo sviđaju zato što uzbu đuju i stvaraju dobro raspoloženje. Ja do suza znam nasmijati lijepe kurve Ženama se iznad svega sviđa veselost. Hoćeš li da ti ispričam zgodicu o če kiću i nakovnju – Zaboga, ne, ne – poviče Anđelika – meni se ne sviđaju zgodice te vrste On je izgledao ganut – Ti sa srdašce! Čudno malo srdašce! Zaista neobično! Ja sam se već susretao s velikim gospo jama koje su bile vise nalik na prostakuse, ali nikad još s prostakušama koje bi bile nalik na ve like gospođe Ti si prva Ti si lijepa kao san Slušaj! Čuješ li zvonjavu sa Samaritane na Novome mostu…? Uskoro će podne. Hajdemo na Novi most, tamo ćemo ukrasti nekoliko jabuka za ručak, hoćeš li? I rukovet cvijeća u koji ćeš ti zagnjuriti svoju lijepu njuškicu …? Slušat ćemo Velikog Matthieua kako se razbacuje velikim riječima i gledat ćemo verglaša kako podstače svog svisca da pleše… I rugat ćemo se panduru koji me posvuda traži da bi me objesio.

– A zašto bi vas objesili? – Ali… zar ti, dakle, ne znaš da me hoće objesiti? – upita je on čudeći se. Ovaj je zaista lud, ali i zabavan”, pomisli Anđelika. Ona se stane protezati. Željela je da je on ponovo miluje, ali njega kao da su odjednom

zaokupile druge misli. – Sad se sjećam – reče on iznenada – već sam te vidio na Novom mostu. Ne pripadaš

li ti možda Calembredaineovoj bandi, bandi glasovitog lupeža? – Istina je, pripadam Calembredaineu. On ustukne davši licu smiješan izraz straha.

– Ajme! Ajme! U što sam se ovo opet uvalio, ja nepopravljivi ženskar? A da ti nisi slučajno ona Markiza anđela na koju je naš lupež onako ludo ljubomoran?

– Jesam, ali… – Bože, kako su nesavjesne ove žene! – po viče on potresno. – Nisi li mi to mogla

kazati prije, bijednice? Zar ti je baš stalo da vidiš kako teče ova moja sukrvica što mi kola u žilama? Ajme! Ajme! Calembredaine! Evo ti moje sreće! Pronašao sam ženu koju sam čitav život tražio i ta onda pripada Calembredaineu … No nije važno! Ipak je život od svih ljubavnica još uvijek ljubavnica koja je najvrednija obožavanja. Zbogom, ljepotice…!

Dograbi stari stožasti šešir kakve su nosili učitelji i nabije ga na svoju plavu čupu, a zatim klizne ispod cerade.

– Budi dobra – šapne joj na odlasku smiješeći se – pa ne reci ništa svom gospodaru o mojoj drskosti… Da, ja već vidim da nećeš ništa red.. Ti si divna, Markizo anđela… Ja ću misliti na tebe do onog dana kad me objese… pa čak i poslije toga … Zbogom!

Ćula je kako gaoa u blatu podno teglenice, a zatim ga vidje kako pod suncem trči obalom. Sav ogrnut u crno ruho, sa onim svojim stožastim šeširom, mršavih' nogu, izbušena ogrtača koji je vijorio na vjetru, on je bio nalik nekoj neobičnoj ptičuririi.

Lađari koji su ga primijetili kad je napuštao teglenicu stadoše za njim bacati kamenje. On okrene prema njima svoje blijedo lice i prasne u grohotan smijeh. Potom ga nestane kao da je u zemlju propao.

VII Šetnja Na Novom Mostu

To fantastično priviđenje razvedrilo je Anđeliku i potaslo u njoj sjećanje na gorki susret što ga je u toku noći imala s Desgrezom. Bolje da više i ne misli na to. Poslije, kad se malko oslobodila strašnog osjećaja o svom dubokom padu, ona je ponovo razmišljala o Desgrezu te se pitala: „Da li me je noćas prepoznao? Sigurno nije. Ne bi mi bio vratio bodež… Ne bi mi bio govorio onim krajnje prostačkim tonom… Ne, nije me prepoznao… Bila bih umrla od sramote!” Odmahne glavom i pročešlja prstima kosu da bi je očistila od suhih vlati trave. O tome će kasnije razmišljati. A zasad ne smije razbiti čar trenutka. Ote joj se uzdah izvjesnog žaljenja. Da li je zbilja bila gotova da se iznevjeri Nikoli?

Markiza anđela slegne ramenima, a na usnama joj se pojavi opaki osmijeh. Nije se moglo iznevjeriti ljubavniku njegova kova. Ništa je nije vezivalo za Nikolu osim bijede i ropstva.

Pa načinu kako se onaj mladić maloprije povukao još jednom je mogla izmjeriti moć zaštite kojom ju je taj bandit okružio u svijetu pariškog podzemlja. Bez njega i.bez njegove tiranske ljubavi, ne bi li ona bila pala još na niže grane?

Zauzvrat prepustila mu je svoje divno, svoje savršeno tijelo za kojim je oduvijek žudio.

Bili su kvit. Ona bi se bez ikakva ustručavanja bila s drugim uspustila u nježna milovanja kojih gotovo bijaše zaboravila slast. Ali onaj je pobjegao; bilo je bolje da je tako završilo. Ona ne bi bila u stanju i dalje podnositi Calembredainea ukoliko bi ovoga nož zauvijek umirio živahnog brbljivca.

Andelika pričeka trenutak prije no što će i sama kliznuti s hrpe sijena. Dotakne vodu i osjeti da je hladna, ali ne ledena. Ogledavši se oko sebe, zaslijepi je svjetlo. Bi joj jasno da je to proljeće A nije li onaj student pričao o cvijeću i voću na Novom mostu? Andelika primijeti da je granulo proljeće kao udarcem čudotvornog štapića.

Zamagljeno nebo bijaše ružičastim velom prekriveno. Sena se caklila u svom srebrenom oklopu. Lađe su plovile njenom glatkom i mirnom površinom. Ćulo se uranjanje vesala. Niže niz rijeku, pratljačama pralja odgovaralo je tiktakanje mlinova smještenih na lađama.

Sakrivši se pogledu, Andelika se umije u hladnoj vodi koja joj razigra krv. Pošto se obukla, pođe obalom i stiže na Novi most.

Neznančeve riječi su trgnule iz zimskog mrtvila Anđelikin duh. Ona je sad prvi put vidjela Novi most u svoj njegovoj ljepoti, sa onim njegovim

divnim lukovima i onom njegovom samoniklom živošću, veselom i neumornom. Novi most je bio najljepši pariški most, i najdraži, jer je on najbrže povezivao dvije

obale Sene s otokom na kojemu bijaše smješten Cite. Tu je vladala vječita graja, tu se miješala vika sitnih zanatlija, mamljenja šarlatana i

vadizuba, pripjevi pjesama, zvonjenje Samaritane. moljakanja prosjaka. Gomila koja je dolazila, odlazila, zaustavljala se, ponovo se vraćala, uvijek se

obnavljala u poslovnoj užurbanosti, znatiželjna, eto to je bio Novi most Andelika se umiješa među gomilu i pođe između dva reda dućana i izloga. Išla je bosonoga, razderane haljine. Izgubila je kapicu te su joj se duge kose pozlaćene suncem rasule po ramenima. Ali sve to nije; bilo važno. Na Novom mostu su bose noge promicale pored krupnih bakandži zanatlija i crvenih potpetica gospode. Ona se zaustavi pred vodovodnim rezervoarom Samaritane da bi pogledala „vješto načinjen sat” koji je pokazivao ne samo sate već dane i mjesece te je stavljao u pokret svu silu zvona koja konstruktor, kao dobar Flamanac, nije zaboravio ugraditi.

Na pročelju tog monumentalnog rezervoara koji je snabdjevao vodom Tuileries i Louvre, u reljef je bio utisnut jedan prizor iz evanđelja: Samaritana kako daje piti Isusu kraj Jakovljeva zdenca.

Andelika se potom zaustavi pred svakim dućanom, pred prodavačem igračaka, peradi, ptičica, mastila i boja, pred pokazivačem marioneta, strigačem pasa, varalicom na kocke. Ona opazi Crni Kruh i njegove školjke, Mišju Smrt i njegov mač s jadnom lovinom, te starog Urlikala i staru Urlikalicu na uglu Samaritane.

Usred jedne skupine zijaka stari je slijepac strugao po svojoj violini dok je baba kriještala neku ganutljivu priču u kojoj je bilo riječi o obješenima, o lešinama kojima su gavrani kopali oči i kojekakvim još grozotama. Svijet je sve to slušao sagnute glave i brišući oči. Vješanja i procesije su bili najljepši prizori za pariški puk, prizori koji nisu mnogo stajali, a svatko se mogao uvjeriti da svaki čovjek ima i tijelo i dušu.

Mamica Urlikalica je pjevala svoju pjesmicu s puno žara: Sad slušaj, svijete, što ti zborim Jednom kad pođem „U opatiju „Penji se tužna srca” Za te ću da se molim U času kad isplazim jezik.

Toliko je rastvarala usta da se vidjelo do samog joj ždrijela. Jedna joj je suza curila iz jedinoga oka i gubila se u borama njena lica. Bila je strašna, vrijedna divljenja…

Kad je otpjevala pjesmicu, završivši posljednji stih još kreštavijim tonom, opljune debeli palac i stane dijeliti letke kojih je nosila čitav snop ispod pazuha, vičući: – Tko još nema svog obješenika?

Stigavši do Anđelike, radosno povikne: – Hej, Urlikalo, djevojka je ovdje! Tvoj je čovjek sasvim poludio od jutros. Priča da te je onaj prokleti pas sigurno zadavio. Govori kako će povesti sve prosjake Pariza u juriš na Chatelet.

A markiza mirno seta po Novom mostu …! – A zašto da ne šetam? – bunila se Anđelika oholo. – A zar se vi ne skitate okolo? – Ja radim – odgovori starica. – Ti ne mo žeš ni zamisliti koliko nosi ova pjesmica.

Stalno govorim Stihoklepcu: „Dajte mi obješenike!” Ni šta se ne isplati bolje od obješenika. Drži, hoćeš li jedan letak? Poklanjam ti jer si ti naša markiza.

– Za vas će večeras biti kobasica u kuli Nesle – obeća joj Anđelika. I udalji se zajedno s drugim besposličarima čitajući letak: Sad slušaj, svijete, Što ti

zborim Jednom kad pođem U opatiju „Penji se tužna srca” Za te ću da se molim U času kad isplazim jezik.

U uglu pri dnu letka bio je potpis koji je ona već otprije poznavala: Stihoklepac. Anđelika osjeti kako joj je srce uskipjelo starom mržnjom. Pogleda prema brončanu konju na bedemu jer bijahu joj rekli da se Stihoklepac s Novog mosta ponekad uspinjao gore da bi spavao konju među kopitima. Lupeži su poštivali njegov san. A što i ne bi kad ionako nije ništa imao. Bio je siromašniji od najsiromašnijeg prosjaka, uvijek gladan, uvijek ganjan i uvijek spreman. da izazove sablazan koja se potom poput otrova širila Parizom.

„Kako to da se još nije našao nitko da ga ubije?” pomisli Anđelika. „Da ga sretnem, ja bili ga s užitkom ubila. Ali prije toga bih mu htjela kazati razlog…” Zgužva letak i odbaci ga u potočić. Prođe jedna kočija. Ispred nje su jurili sluge koji su se pri trku bacali poput vjeverica. Bili su veličanstveni u svojim svilenim livrejama i šeširima okićenim perjem.

Gomila je pokušavala pogoditi tko se nalazi u kočiji. Anđelika je promatrala trkače i sjeti se Brzonogog.

Dobar brončani kralj Henrik IV blistao se na suncu i osmjehivao se nad crvenim i ružičastim suncobranima ispod sebe. Čitav su bedem, u stvari, zaposjeli trgovci naranača i cvijeća. Jedan jedinstveni krik je nudio zlatne plodove: – Portugal! Portugal!

Prodavačice cvijeća na Novom mostu dolazile su ovamo već zarana i tu se smjestile. Spuštale su iz ulice Eukovet cvijeća u samoj blizini Saint-Julien-le-Pauvrea, gdje se nalazilo sjedište njihova ceha ili iz – ulice Suho drvo gdje su se cvijećem snabdijevale u vrtovima provansalskih fratara.

Noseći košarice pune tuberosa, ruža i jasmina, mlađe su se prodavačice kretale među mnoštvom da bi posuvratke prolaznika zakitile cvijećem, dok su starije čuvale štandove u zaklonu crvenog suncobrana.

Jedna od tih mamica zamoli Anđeliku da joj pomogne praviti kitice, a kako se Anđelika pri tom pokazala dosta vještom, prodavačica joj dade dvadeset novčića.

– Za naučnicu mi izgledaš prestara – reče joj pošto je pogledom odmjerila nju i njenu bijeđnu haljinu – ah jednoj bi djevojčici trebalo dvije godine da nauči praviti kitice kao što ih ti praviš Ne bi li ti sa mnom radila? Lako ćemo se složiti Anđelika odmahne glavom, stisne dvadeset novčića u šaci i udalji se nekoliko puta pogledavajući onih nekoliko novčića što joj ih je dala prodavačica. Bio je to prvi novac što ga je sama zaradila Kupi dva uštipka i pojede ih. Zatim se umiješa među besposličare koji su se na sva usta cerili pred kolicima Velikog Matthieua.

Sjajan je bio Veliki Matthieu! Ustoličio se sučelice kralju Henriku IV čijega se ni osmijela ni veličajnosti nije bojao Uspravljen na svojim kolima ravne podloge i s četiri kotača okružena priručjem mnoštvu se obraćao gromovitim glasom koji je odjekivao s jednog do drugog kraja Novog mosta Njegov poseban orkestar sastavljen od tri glazbenika: trubača, bubnjara i jednog cimbalista, pratio je njegovu govoranciju i zaglušivao jauke nesretnika kojima je vadio zube takvom grajom da je čovjeka od nje boljela glava Velikom Matthieuu, zanesenjaku, upornom, izvanrednom čovi i snagom i spretnošću, nije mogao odoljeti niti najtvrdoglaviji zub. pa makar on morao pokleknuti pacijenta i sa zemlje ga trgnuti u zrak svojim kliještima. Poslije toga je izmučenu žrtvu slao krčmaru da kod njega rakijom ispere usta Između jednog klijenta i drugog Veliki Matthieu se, s perom zataknutim, za šešir, s dvostrukim nizom zuba preko svog odijela od atlasa, sa velikom sabljom koja mu je tuckala po petama, pomicao s jednog kraja svojih kola do drugog hvaleći svoje veliko znanje, izvrsnost svojih droga, prašaka, lijekova za mazanje svih vrsta, kuhanih na tihoj vatri s mnogo maslaca, ulja, voska i pokoje neškodljive trave – Vi vidite, gospođe i gospodo, najveću ličnost planete, virtuoza, feniksa u svojem zanatu, uzora medicinske nauke, u direktnoj liniji nasljednika Hipokrara, istraživača prirode, bića svih univerzi teta, vi vidite svojim vlastitim očima ljećnika metodičnog, galenskog, hipokratskog, patološkog, kemijskog, spagirijskog, empirijskog.

– Ja liječim vojnike radi svoje prirođene lju baznosti, siromahe radi ljubavi Božje, a trgovce radi njihovog novca.

– Ja nisam ni doktor ni filozof, ali moja pomada vrijedi isto toliko koliko i doktori i filozofi.

Iskustvo znači više no znanje. Ovdje imam jednu pomadu od koje bijeli put: bijela je kao snijeg, mirisava kao balzam i mošus …

– Imam i mast od neprocjenjive vrijednosti jer, slušajte me dobro, ljubavnici i ljubavnice, ova mast čuva one koji je upotrebljavaju od oštrih izdajničkih bodljika ljubavi.

I podigavši ruku u poetskoj pozi stane recitirati: Kupuj, svijete, brže-bolje čuvaj sebe od nevolje Ovaj prašak čuda čini Mudrost daje magarčini Čast lupežu, a nevinost krivcu Ljubavnika staroj ženi Zaljubljivom starcu ljubavnicu Znanje silno svakoj beni …

Posljednje stihove Veliki Matthieu izrecitira zakolutavši očima. Anđelika prasne u smijeh. On je primijeti i prijateljski joj namigne.

„Nasmijala sam se. A zašto sam se nasmijala?” pitala se Anđelika. „Ta nema ni glave ni repa ono što on govori!” Ali njoj je bilo do smijeha.

U tom trenutku jedan čovjek prijeđe preko mosta i pridruži joj se. – Lijepa djevojko – reče joj – vidim da si vesele naravi, a osim toga ne čini mi se da

živiš u lasti i masti. Ne bi td htjela zaraditi dvadeset livara? – A na koji način? – upita ona pošto ga je odmjerila. – Moj gospodar je plemeniti stranac koji prvi put dolazi u Pariz. Tako je nestrpljiv da

upozna intimne draži Parižanka te mi je odmah naredio da mu pronađem veselu i lijepo građenu družicu s kojom bi proveo noć. Došao sam na Novi most jer znam da nema mjesta gdje bi se moglo bolje odabrati. Dobit ćeš cipele, haljine, dobar vučak i dvadeset livara. Moram dodati da moj gospodar nije neki starac već mlad čovjek privlačna izgleda mada ponešto krupan. Sviđa li ti se moj prijedlog?

– Baš nimalo.

– Hoćeš li da se spor ažurnim s tvojim zaštit nikom? Anđelika ispusti tihi zvižduk kao što rade članovi podzemlja kad ih nešto zadivi. – Ti barem nisi stranac – Ne, nisam – reče sluga. – Ja sam baš iz Pariza. Ali sam već

tri godine u službi jednoga Nijemca. Rat me je odvukao tamo, ni sam ne znam kako. Upravo sam se vratio i ovo mi je prvi ponovni susret s Novim mostom.

I ogleda se oko sebe u zanosnom divljenju Anđelika iskoristi taj trenutak i uroni u gomilu.

Na malom podiju neki starac s drvenom nogom trudio se da privuče znatiželju prolaznika.

– Dođite pogledati crvenog čovjeka. Najneobičniji prirodni fenomen. Čini vam se da ste vrlo mudri zato što ponekad sretnete čovjeka crne kože.

Ali ima li nešto svakodnevnije od onih Marokanaoa kojima nas je Veliki Turčin preplavio? Ja ću vam, međutim, pokazati nepoznatog čovjeka iz ne poznatog svijeta, htio sam kazati iz Amerike, čud novate zemlje iz koje sam i ja sam doputovao Riječ „Amerika” zadrži Anđeliku ispred podija.

Lakrdijaš s drvenom nogom bio je postariji čovjek, neobrijane brade, s crvenim rupoom na glavi. Čini se da mu nije bilo stalo da se kao i drugi šarlatani i nadriliječnici na Novom mostu okiti odvratnim prnjama. Njegova vrlo prljava košulja na crvene i bijele crte, pokrpani prsluk, glas i isprekidan i slab, nisu privlačili gledaoce. Na jednom mu je uhu visio zlatni prstenčić.

– Ja sam stari mornar, putovao sam svije tom na kraljevskim lađama i mogao bih vam Ko ješta ispričati o nepoznatim zemljama. Ali vidim, gospođe i gospodo, da vam se žuri. Bilo kako bilo, ja nisam sa svojih putovanja donio samo uspomene, već i ovaj neobičan fenomen koji sam ja sam za robio tamo u Americi.

Štapićem je pokazivao na neku vrst skloništa zatvorenog jednom ceradom, gdje se nalazio sav arsenal njegove demonstracije.

– Crveni čovjek, gospođe i gospodo, crveni čovjek! Anđelika baci nekoliko novčića što joj bijahu preostali u drveni čanak ispred podija.

Još se neki besposličari ugledaju na nju. Kad je bogalj ocijenio da je skup gledalaca dovoljno velik, teatralnim pokretom

povuče ceradu. U dnu zaklona nalazio se kip naizgled od crvene opeke, kojemu su oko glave i bedara

bila pobodena pera. Kip se pokrene, napravi nekoliko koraka i nađe se na suncu. Svijet zažamori. Nema

sumnje, bio je to čovjek. Imao je nos, usta, uši ukrašene kolutićima, dugoljaste oči koje povedoše po ljudima odsutan pogled, imao je ruke, noge. Put mu je bila boje prilično tamnog bakra, ali po mišljenju gledalaca ne baš tamnija no što je put u ponekih talijanskih ili španjolskih brđana. Ukratko, izuzev pera koja su mu izbijala iz bedara i glave, na čovjeku crvene kože nije bilo ničeg posebice neobičnog.

Pošto su ga dobro pogledali i pošto su izmijenili mišljenja o tom fenomenu, dangube se raziđu, a stari mornar naredi fenomenu da se povuče u zaklon. Potom bez žurbe usitni malko duhana, uvalja ga u kuglicu i stane ga žvakati.

Anđelika zastade kraj podija. Vjetar koji je duhao sa Sene i koji joj je poigravao kosom pojača iluziju o beskrajnim prostranstvima što ih je u njoj rastvarala riječ „Amerika”. Sjeti se svog brata Josselina, vidjela je ponovo kako podiže na nju svoj blistavi i'divlji pogled i šapće joj: „Ja odoh na more!” Jedne večeri je došao pastor

Rochefort, sjeo je u kuhinju s djecom Sance koja su se okupila oko njega zinuvši svojim začuđenim očima. Josselin … Raymond … Hortenzija… Gontran … Anđelika … Madelon … Denis … Marija-Agneza … Kako su bila lijepa djeca Sance u svojoj nevinosti, u neznanju što im je spremala sudbina! Slušali su stranca, a njegove su riječi oduševile njihova srca.

„Ja sam samo putnik, znatiželjan sam da vidim druge zemlje, goni me želja da upoznam mjesta gdje nitko ne trpi od gladi i žeđi i gdje se čovjek osjeća slobodnim. Tamo sam shvatio kako su svemu zlu krivi ljudi bijele puti, jer ne slušaju riječ Gospodnju, već je izobličuju. Gospod nije naredio da se ljudi ubijaju i uništavaju, već da se ljube!” Anđelika načas zatvori oči. Kad ih je ponovo otvorila, opazi na par koraka od sebe, u gužvi na Novom mostu Bljezgara, Veliku Vreću, Božura, Goberta, Lijepog Dječaka i još neke kako je promatraju.

– Sestrice – pozdravi je Božur uzimajući je za ruku – idem zapaliti svijeću Vječnom ocu od Saint-Pierreiaux-Boeufs. Mislili smo da te više nikad nećemo vidjeti.

– Bili smo sigurna da si dospjela u Chatelet ili u Opću bolnicu. – Ukoliko te nije prožđeralo ono pašče, pro kleto bilo. – Uhvatili su Razbibravu i Mudricu. Jutros su ih objesili na trgu Creve. Okružiše je. Eto, ponovo je gledala njihova zlokobna lica, slušala njihove pijane

glasove, a osim toga, osjetila lance podzemlja koje nije bilo moguće razbiti u jednom jedinom danu. Pa ipak, poslije dana koji je ona nazvala „dan lađe sa sijenom” ili „dan Novog mosta” ponikne u njoj kao neka nada. Nije još znala kakva. Ne izlazi se iz podzemlja tako lako kao što se u nj ulazi. Na kraju, i nije se osjećala tako nesretnom. Nije bila gladna studen je nije ubijala, a uz to je proljeće bilo na pragu. Božur je govorio: – A sad ćemo se proveseliti, ljepotice. Znaš li zašto usred bijela dana šetuckamo po Novom mostu? Jer mali Flipot treba da izvede svoje remek-djelo kao džepar.

Flipot, jedan od šmrkavih dječaka iz kule Nesle, s obzirom, na okolnost zamijenio je svoje dronjke s odijelom od ljubičastog serža. Na nogama je imao cokule u kojima se dosta teško kretao. Imao je čak i ovratnik odi nabranog platoa te je, s torbom od pliša u kojoj su tobože bile knjige i pera, mogao s dosta vjerojatnosti proći za sina kakva zanatlije koji markira iz škole i zabavlja se pred kazalištem lutaka na Novom mostu.

Bljezgar mu je davao posljednje upute. – Slušaj me dobro, dječačiću. Danas se ne radi samo o tome da prerežeš vrat kesi, kao

dosad… Mi bismo htjeli vidjeti da li si kadar izvući se iz gužve i kidnuti s ukradenim. Jesi li

razumio? – Jesam – odgovori Flipot useknuvši se ner vozno i pošto je nekoliko puta rukavom

obrisao nos. Lopovi su pažljivo promatrali prolaznike. – Pogledajder, tamo, onog lijepog gospodina s onom ljupkom gospom. Idu pješice.

Prava sreća Vidiš li onog bogatuna što dolazi prema nama, Flipote? Zaustavili su se pred Velikim Matthieuom Sad je pravi trenutak! Uzimaj škarice, dječače i hajd u berbu.

Svečanim pokretom ruke Bljezgar uruči dječaku par brižljivo zašiljenih škarica i gurne ga u gomilu. Njegovi su se pomagači već umiješali među gledaoce pred kolima Velikog Matthieua.

Bljezgar je pažljivim okom slijedio pokrete svoga učenika. Odjedared udari u dreku: – Čuvajte se, gospodine! Gospodine! Ej, odrezaše vam kesu, monsinjore !

Neki prolaznici pogledaše u smjeru njegove ruke i uzeše trčati. Božur se derao kao da ga kolju: – Kneže, čuvajte se. Jedan vas dječak hoće da pokrade!

Plemić segne za kesom na kojoj se nalazila Flipotova ruka. – Džeparoš! – zaurla. Njegova družica krikne. Gužva se tu stvori učas i strahovita. Gomila je vikala, gazila, ljudi su jedni druge

hvatali za vrat i davili se dok su Calembredaineovi ljudi svojim vikanjem i upozorenjima nastojali još veći metež stvoriti.

– Uhvatio sam ga! – Tu je! – Hvataj ga! Bježi! – Eno ga tamo! – Ovamo narode! Izgažena djeca su plakala. Žene su padale u nesvijest, Gomila je isprevrtala štandove.

Crveni suncobrani su letjeli u Senu. Trgovci voća stadoše tući jabukama i narančama, da bi se obranili.

U gužvu se umiješaju psi dovedeni na šišanje strigačima. Njihove prilike kovrdžave dlake jurile su svijetu među nogama režeći i s pjenom oko usta.

Lijepi Dječak je letio od jadne žene do druge. Grabio je oko pasa građanke, ljubio ih u usta i milovao na najbezočniji način pred ustrašenim očima njihovih muževa koji su uzalud pokušavali da ga dohvate. Udarci su, međutim pogađali druge, a ovi se svetili trgajući vlasulje obešcašoenim muževima.

U tom razbješnjelom ljudskom uraganu Bljezgar i njegovi pomoćnici sjekli su kese, praznili džepove, skidali ljudima ogrtače dok je Veliki Matthieu s vrha svojih kola uz drečavu i urnebesnu pratnju svog orkestra, mašući svojom sabljetinom rikao: – Udrite, dječaci! Razgibajte se malko! Dobro je to za zdravlje!

Anđelika se bijaše povukla na stepenice nasipa odakle je promatrala sav taj metež. Uhvativši se za ogradu, smijala se i smijala. Od smijeha su joj suze izbile na oči. Dan je divno završavao. Baš je to i trebalo da dade oduška svojoj želji da se smije i da plače, želji koja ju je mučila otkako se probudila u teglenici sa sijenom, pod neznančevim milovanjima.

Opazi staru Urlikalicu i starog Urlikala, kako čvrsto pripijeni jedno uz drugo, plutaju na razbješnjelim valovima bitke, kao ogroman čep prljavih dronjaka.

Smijeh je u njoj sve jače bujao i gotovo je gušio. Skoro joj je slabo bilo od tog smijanja.

– Zar je ovo zaista tako smiješno, djevojko? – javi se lijeno nečiji glas iza nje. Jedna je ruka uhvate za zglavak. Zbira ne vidiš, ali ga zato osjećaš rekao je Božur. Od

one noći Anđelika je naučila da nanjuši s koje strane dolazi opasnost. I dalje se smijala, nešto manje, doduše, i nastojeći dati svom licu nevini izraz.

– Pa zaista je smiješno. Tuku se kao ludi, ni sami ne znaju zašto. – Ali ti, možda, ipak znaš zašto, a …? Zamamno se smiješeći Anđelika se nagne prema žbirovu licu. Odjedared mu rukom

snažno dohvati nos, iskrivi mu nosnu hrskavicu i dok je on zbog bola zabacjLo glavu unazad, ona ga sječivom dlana udari u Adamovu jabučicu koja mu bijaše iskočila napolje.

Tom ju je grifu naučila Poljakinja. Od udarca zbir ne izgubi svijest, ali je udarac ipak bio dovoljno snažan da zbir ispusti svoj plijen.

Oslobodivši se, Anđelika poskoči i odjuri kao gazela. Svatko se svojim putem vraćao u kulu Nesle. – Dobili smo kišu batina – reče Bljezgar

– ali kojeg li cara, prijatelji dragi, kojeg li cara! Na stol su pljuštali mačevi, ogrtači, dragulji, zvečeće kese. Pun modrica kao božićna

guska, Flipot je ipak uspio sačuvati kesu gospodina kojega mu bijahu pokazali. Primio je mnoga čestitanja i jeo sa starijima za Calembredaineovim stolom.

VIII ŽELJA ZA AMERIKOM

– Anđeliko – šaptao je Nikola – Anđeliko” da te nisam pronašao… – Šta bi se dogodilo? – Ne znam. Privuče je k sebi i stegne tako snažno da se činilo da će je zgnječiti na svojim snažnim

grudima. – Oh! Molim te – uzdahne ona i izvuče se iz zagrljaja. Kročivši prema prozoru, nasloni čelo na njegove željezne prečke. U mirnoj vodi Sene

ljeskale su se zvijezde što su žmirkale u dubokoj modrini nebeskog svodši. Zrak je bio zasićen mirisima badema koji su cvjetali u vrtovima i ograđenim

dvorištima predgrađa Saint-Germain. Nikola joj se približi proždirući je očima. Nju. gane postojanost njegove strasti. – Šta bi bio uradio da se nisam vratila? – Zavisi. Da su te uhvatili žbiri, sve bih svoje prosjake bio stavio u pokret. Stavio bih

pod pri smotru zatvore, bolnice… Omogućili bismo ti bijeg. Da te je pas zadavio, posvuda bih tražio psa i go spodara mu i ubio bih i jednoga i

drugoga. A da si. Glas mu postane promukao. – A da si otišla s nekim pronašao bih te i onoga zadavio. Ona se osmjehne. U sjećanju joj iskrsne blijedo, podrugljivo lice. Ali Nikola je bio

lukaviji no što je ona pretpostavljala, a ljubav mu je uz to izoštrila nagon. – Ne misli da mi možeš lako umaći – nastavi on prijetećim tonom. – Medu ološem

nema ne vjere kao u dobrom društvu, a ako se to dogodi, nevjera se plaća životom. Nigdje se ne bi mogla skloniti. Brojni smo i moćni. Pronašli bismo te pa sklonila se ti u crkvu, samostan ili na kraljevski dvor Dobro smo organizirani, dobro znaš. A ja uživam u organizovanju tučnjava.

Rastvorivši poderanu košulju, pokaže joj mali ljubičasti znak pored lijeve sise. – Gledaj, vidiš li ovo? Moja majka mi je uvijek govorila. „To je znak tvoga oca.” Jer

moj Dtac nije bio onaj debeli seljak, čiča Merlot. Ne Majka me je dobila prije no što se udala. Začela me je s nekim vojnikom, oficirom na visokom po ložaju. Nije mi nikad rekla njegovo ime, ali bi ponekad grdila čiču Merlota kad bi me ovaj htio tući: „Ne diraj ga. U njegovim žilama teče pleme nita krv.” Nisi ovo znala, zar ne?

– Kopile nekog vojničine! Imaš se čime i po nositi! – primijeti ona prezrivo On joj žestoko stisne ramena svojim herkulskim rukama – Ponekad bih te zdrobio kao lešnjak U sva tom slučaju, obaviještena si. Ako mi se iznevjeriš.

– Ne boj se. Meni dostaju tvoji zagrljaji – Zašto si tako opaka?

– Zar da tražim više? Morala bih biti od nekog posebnog materijala načinjena. Kad bi ti mogao biti bar malko nježniji' – Kako, ja da nisam nježan? – zariče Nikola – ja koji te obožavam! Poinovi još jednom da nisam nježan. I prijeteći podigne ruku. Ona mu se unese u lice i oštro krikne: – Da me nisi dotakao, smrdljivče! Prostačino.

Sjeti se Poljakinje. On polako spusti ruku. Nafco duboko uzdahne promatrajući je srdita lica. – Oprosti mi. Uvijek si jača od mene, Anđeliko. Osmjehne joj se i nespretno pruži prema njoj svoje ruke: – Ipak dođi. Trudit ću se da

budem nježan Ona pusti da je prevrne na ležaj i ravnodušna i pasivna prepusti se zagrljajima na koje se već bijaše navikla.

Kad je ugasio želju, ostao je još neko vrijeme stisnut uz nju. Anđelika je osjećala na svojem obrazu njegovu poput četke tvrdu kosu. On ju je kratko šišao zato da bi mogao nositi vlasulju.

Najzad će reći muklim glasom: – Sad znam. Nikada ti nećeš biti moja. Meni nije samo do ovoga. Ja bih i tvoje srce htio. – Ne možeš sve imati, dragi moj Nikola – otpovrne Anđelika sabranim glasom. –

Nekad si imao dio moga srca, sad imaš čitavo moje tijelo. Nekad si bio moj prijatelj Nikola, sad si moj go spodar Calembredaine. Ti si ubio čak i

sjećanje na ljubav koju sam nekad, kao dijete, osjećala za tebe. Ali sam uza sve to vezana za te, na drugi način, zato što si snažan. Lupež se nakostriješi. Zatim progunđa i uzdahne: – Pitam se neću li jednoga dana biti

prisiljem da čak i tebe ubijem. Anđelika zijevne. San 'ju je hvatao. – Ne govori gluposti. Kroz prozor su zvijezde osule tačkicama površinu pokradenih ogledala. Jednoličan kreket žaba u jarcima podno kule nije ni načas prestajao. Iz dubina ruševina

dopirali su različiti šumovi, zlosretniji: daleki povici jednoga pijanca, plač djece, glodanje štakora. Prošlu su noć te grozne zvjerčice crvenih očaju nagrizli glavu jednom djetetu.

– Nikola – odjednom će Anđelika. – Šta je? – Sjećaš li se da smo htjeli otputovati u Ame riku? – Sjećam. – A kad bismo sada zaista krenuli? – Kamo? – U Ameriku? – Jesi li luda? – Nisam, budi bez brige… u zemlju gdje nema ni leda ni gladi... gdje je čovjek

slobodan Te nastavi gorljivo: – Šta nas ovdje čeka? Tebe zatvor, mučenje na kotaču, robija ili vješala. A mene… A što mene čeka, mene koja ništa nemam, ako ti jednoga dana nestaneš?

– Kad čovjek dospije na Dvor čudesa, ne smije nikad misliti na ono što ga čeka! Sutrašnjica ne postoji.

– Tamo bismo možda dobili badava još neo. brađenu zemlju. Obradit ćemo je svojim rukama Pomogla bih ti.

– Ali jesi li ti poludjela? – grmne u nastupu ponovnog bijesa. – Maloprije sam ti objasnio kako ja nisam seljak. Zar misliš da bih ja otišao i pre pustio Rodogoneu Egipćaninu klijentelu s derneka Saint-Germain ?

Ona ne odgovori. Vrati, se u svoju bezvoljkost Gunđao je još neko vrijeme: – Ženske stvari! Kad im nešto padne na pamet. Bijesno se prevrtao sad na jednu, a sad na drugu stranu. Nikako da se smiri. Jedan glas mu je stalno ponavljao. „Šta te čeka? „Penji se tužna srca”? Jest, pa šta onda? Gdje bi se još moglo živjeti, osim u Parizu …?” U proljetnoj noći široka prsa Nikole Calembredainea su se napinjala od suzdržanih uzdaha.

Gledao je usnulu Anđeliku. Mučen ljubomornom, htio ju je probuditi jer se ona, u snu, smiješila.

Sanjala je da plovi preko oceana na brodu punom sijena.

IX IVAN TRULI, TRGOVAC DJECOM

Jedne ljetne večeri Ivan Truli se uvuče u jazbinu Nikole Calembredainea u kuli Nesle. Došao je u posjetu nekoj ženi koju su zvali Fani Nosilica. Imala je desetoro djece i iznajmljivala ih je sad ovome sad onome. Živjela je uglavnom od te sinekure; prosjačenju se odavala jedino radi zabave, a prostituciji iz navike, što, dakako, nije bilo na štetu njenih sposobnosti da rađa, naprotiv.

Ivan Truli je došao da „rezervira” dijete što ga je ona očekivala Žena ga upozori kao prava trgovkinja – Za nj ćeš mi platiti više jer će biti šepav na jednu nogu.

– Kako znaš? – Onaj što ga je napravio bio je bangav. – Ova vrijedi para, ha, ha, ha – rugala se Poljakinja tresući se od smijeha. – Baš si

sretna kad znaš tko ga je napravio. Jesi li sigurna, da se nisi slučajno zbunila? – Ja, ja mogu birati – odgovori Nosilica dostojanstveno. I uze vrtjeti vreteno prljave vune. Bila je ona radišna žena koja nije mogla stajati

prekriženih ruku. Majmunčić Piccolo skoči na ramena Ivanu Trulom i naglo mu iščupa čuperak kose –

Prokleta beštijo! – poviče Truli braneći se šeširom. Anđelika je bila zadovoljna postupkom svoga miljenika koji nije krio odvratnost što Ju

je osjećao prema toj krvopiji male djece. Ali budući da je on bio opasan tip, u velikoj milosti Velikog Ooesrea s kojim je dijelio prebivalište, ona pozove k sebi majmunčića.

Ivan Truli je, češud lubanju, na pasja kola proklinjao majmunčića. On je već dojavio Velikom Coesreu: Calembredaineova je čeljad bezobrazna i opasna. Vjeruju da su svemoćni, ali prije ili poslije ostale glavešine podzemlja će se pobuniti protiv njih. A taj dan – Dođi, popij čašu vina – reče mu Poljakinja da bi ga udobrovoljila i zaimačom mu napuni čašu kuhanim vinom. Ivanu Trulom je bilo uvijek hla dno, čak i usred ljeta. Mora da mu je u žilama tekla riblja krv. Uostalom, imao je sivozelene oči i ljepljivu i hladnu kožu kao riba.

Pošto je popio, grozan mu osmijeh razvuče usne iza kojih se pojavi niz pokvarenih zuba.

U tom trenutku uđe Thibault, verglaš, u pratnji malog Linota. – Aha, evo lijepoga dječaka – poviče Ivan Truli trljajući ruke. – Thibaulte, ovaj put je

odlučeno, kupit ću ti ga i dat ću ti – dat ću ti pedeset livara. Čitav imetak!

Starac baci smeteni pogled kroz rupu na svom slamnatom šeširu. – A što bih ja uradio s tih tvojih pedeset livara? A osim toga, tko će mi svirati trubu

kad ga više ne budem imao? – Pa naučit ćeš drugog dječaka – Ovaj mi je unuk – Koješta. Zar mu ne želiš sreću? –

odgovori omraženi čovjek predusretljivo se smješkajući. – Pomisli, tvoj će unuk hodati odjeven u baršun i čipke. Govorim ti istinu, Thibaulte, znam kome ću ga prodati. Bit će miljenik jednog princa, a ako bude sretan, može dospjeti i do najvećih položaja. Ivan Truli pomiluje dječaka po kestenjastim kovrdžama njegove kose.

– Da li bi ti se sviđalo, Linote, imati lijepa odijela, jesti do mile volje u zlatnim tanjurima i krčkati pečene bademe?

– Ne znam – odgovori dječak iskrivivši usne. Nije nikako uspijevao zamisliti nešto tako divno budući da je, hodajući za djedom,

poznavao samo bijedu. Kroz poluotvorena vrata sunčana zraka osvijetli njegovu zlatnu put. Imao je guste

trepavice, oči crne i velike, usne crvene kao trešnje. Svoje prnje je nosio ne bez draži. Čovjek bi pomislio gledajući ga da je to neki mali gospodičić prerusen u prosjačića. Zbilja je bilo čudno da je na onom đubrištu mogao izniknuti taj divan cvijet.

– Hajde! Hajde! Nas dvojica ćemo se brzo složiti – reče Ivan Truli i svojom bijelom rukom ogrli dječaka oko ramena. – Dođi, lijepi moj dječačiću, dođi, janješce!

– Ali ja se s tim ne slažem – bunio se starac podrhtavajući čitavim tijelom. – Nemaš prava uzeti mi unuka.

– Neću ga uzeti, kupit ću ga. Pedeset livara, je li pravo ili nije? A osim toga, budi miran inače nećeš dobiti ništa, jesi li razumio?

Odgurne starca i pođe prema vratima vukući za sobom Linota. Pred vratima naiđe na Anđeliku. – Ne možeš ga odvesti sa sobom bez Calembredaineova dopuštenja – reče mu ona vrlo

mirno. I uzevši za ruku dječaka, ponovo ga uvede unutra. Poput voska blijedo lice Ivana Trulog posta još bljeđe. Nekoliko trenutaka nije mogao

doći do daha. – Tako dakle! Tako dakle! Uze stolac. – Pa dobro, čekat cu Calembredainea! – Možeš ti čekati koliko te volja – primijeti Poljakinja – ali ako ona neće, nećeš dobiti

dječaka. On čini sve što ona hoće – zaključi ona napola s mržnjom, a napola s divljenjem. Calembredaine i njegovi ljudi vrate se tek kad je pala noć. Najprije piće, a poslije će

govoriti o poslovima. Dok je on obilato gasio žeđ, začuje se kucanje na vratima. U podzemlju nisu bili

naučeni na takvu pristojnost. Svi se pogledaju. Božur izvuče sablju i pođe da otvori. Ženski glas upita izvana: – Je li tu Ivan Truli? – Uđite – reče Božur. Baklje od smole, zabodene u željezne prstenove na zidu, osvijetle ulazak djevojke

umotane u plašt i jednoga sluge u crvenoj livreji koji je nosio fcorpicu. – Bili smo u predgrađu Saint-Denis i tamo te tražili – objasni djevojka obraćajući se

Ivanu Trulom – ali su nam rekli da si kod Calembredainea. Zbog tebe smo se danas

napješačili. A da i ne spominjem da su od Tuilleriesa do Neslea dva koraka, i da bismo ovamo začas bili došli.

Dok je govorila, otvorila je ogrtač te poravnala čipke na svom prslučou na kojemu se blistao zlatni križić, obješen oko vrata na vrpci od crnog baršuna. Ljudi sijevnuše očima na pokrupnu djevojku kojoj je lijepa ikapica od čipaka jedva obuzdavala plameno-riđu kosu.

Anđelika se povuče u mrak. Kapljice znoja joj orose sljepoočico. Prepoznala je Bertillu, sobaricu grofice de Sođsraoms. Bertilla je nekoliko mjeseci prije toga bila posrednikom pri prodaji Kuasi-Ba, – Imaš nešto za mene? – upita je Ivan Truli.

Izgleda punog obećmja, djevojka podigne tkaninu što je pokrivala liošaricu koju je lakej postavio na stol i iz nje izvuče novorođenče.

– Evo – reče. Ivan Truli je sumnjičavo promatrao novorođenče. – Debeljkast, dobro građen – reče krevelje« se – Ne mogu ta zaista dati više od trideset

livara. – Trideset livara! – poviče djevojka uvrije đena. – Čuješ li, Jacinthe? Trideset livara!

Ali jesi li ga barem pogledao? Ti zaista nisi u stanju prorijenaTa robu koju sam ti donijela.

Odmota povoje u koje dijete bijaše umotano i gologa prinese svjetlosti baklji. – Gledaj ga dobro. Dijete se jedva i micalo probuđeno iza sna. – Ovo je sin jednoga Maura – šapne djevojka – mješanac crno-bijeli. Znaš li kako

postanu krasni rnulati, imaju put kao zlato. Rijetki su. Poslije kad mu bude šest ili sedam godina za skupe ćeš ga novce prodati kao paža.

Djevojka se opako zacereka. – Tko zna, možda ćeš ga čak prodati njegovoj majci, grofici de Soissons! Oča Ivana Trulog zablistaše pohlepom. – U redu – odluči – daću ti sto livara. – Što pedeset Truli digne ruke u zrak – Hoćeš da me upropastiš. Ti i ne misliš ko liko

će me stajati novaca da ga odgojim, osobito ako treba da bude snažan i debeo ' Iza toga je slijedilo muklo prepiranje. Da bi dala što više maha svom jeziku Bertilla položi dijete na stol. Svi se s;atiše i promatrahu dijete ne bez izvjesnog straha. Nije bio drugačiji od bilo kojeg novorođenčeta, jedino mu je put bila nešto crvenija – A tko mi jamči da je zaista mješanac? – upita Ivan Truli u pomanjkanju boljih argumenata.

– Kunem ti se da mu je otac bio crnji od stražnjice lonca. Fani Nosuica krikne od straha. – Oh! Ja bih bila umrla od straha! Kako je mogla tvoja gospodarica ' – Ne priča li se

da je crncu dovoljno ženu pogledati u oči pa da zanese? – upita Poljakinja Sobarica prasne u pohotan smijeh – Pa priča se Pa i ponavlja se od Tuileries do kraljeve palače otkako je primijećeno da je moja gospodarica u drugom stanju. To je naklapanje do spjelo čak u kraljevu sobu. Njegovo veličanstvo je reklo. „Zbilja? Onda mora da se crnac svojim okom duboko zagledao u nju!” Kad je poslije sreo moju gospodaricu u predsoblju, okrenuo joj je leđa. Za mislite kako li se razljutila de Soissons. Ona koja je uvijek gajila nadu da će ponovo staviti na nj svoju šapicu! Ali kralj je bijesan otkada sumnja da je čovjek crne kože zbog istih razloga kao i on ležao u njezinu krevetu. A za nesreću ni muž ni njen ljubavnik, ona sitna svinja markiz de Vardes, neće da na sebe uzmu očinstvo.

Međutim, moja se go spodarica uvijek znala izvući iz neprilika pa će i sada učiniti kraj tračevima. Prije svega službeno će roditi tek u decembru.

Bertilla sjedne i ogleda se oko sebe s likujućim izrazom na licu. – Natoči mi jednu čašu, Poljakinjo, pa ću vam ispričati kako će se stvar odvijati. Evo.

Ništa stra šno. Valja samo brojiti na prste. Crnac je napustio službu u februaru. Ako ona rodi u decembru, onda on ne može biti otac, je li jasno? Tada će ona malko proširiti haljinu i tužit će se: ,,Oh, draga kako je ne mirno ovo dijete. Ne mogu se maknuti. Ne znam da li ću večeras biti u stanju doći na kraljev ples!” Poslije u decembru uz veliki publicitet ćemo roditi, u samim Tuileriesima. Ivane Truli, imat ćeš priliku da nam prodaš dijete rođeno togia dana. Nije važno tko će mu biti. otac. Najvažnije je da se ukloni sumnju na crnca. Svi znaju da od prošlog februara vesla na kraljevim galijama.

– A zašto je na galijama? – Zbog neke prljave zgode vraćanja. Bio je pomoćnik nekom vješcu spaljenom na trgu

Greve Iako je sobom potpuno vladala, Anđelika se nije mogla suzdržati a da ne baci pogled na Niikolu Ali on je ravnodušno jeo i pio. Ona se još više povuče u mrak. Spopala ju je želja da napusti dvoranu, ali ju je u isto vrijeme morila želja da što više čuje. – Dakako, prljava zgoda – nastavi Bertilla spustivši glas – taj crni vrag je znao čarati i zato su ga osudili. Zato vračara Voisin nije htjela nizašto na svijetu pomoći mojoj gospodarici da se oslo bodi ploda, kad joj se obratila.

Patuljak Barkarola skoči na stol tik kraj čaše sobaričine. – Vidio sam tvoju gospođu pa i tebe sam vidio mnogo puta, lijepa moja kovrdžava

mrkvo. Ja sam mali demon što otvara vrata kod slavne vračare. – Zaista, prepoznala bih te po tvom bezobrazluku. – Voisin nije htjela da se miješa jer je znala da grofica u svojoj utrobi nosi crnčev©

dijete. – Kako je to doznala? – Pa ona sve zna, ta vračara je. – Samo što joj je pogledala u dlan sve joj je kazala, sve do najmanjih sitnica –

dometne so barica prestrašena pogleda. – Da u sebi nosi za metak izmiješane krvi, da je crni čovjek s kojim ga je začela poznavao tajne vračanja, da ga ne može ubiti jer to bi čak i njoj samoj donijelo ne sreću, mada je bila vračara. Mojoj je gospodarici to bilo jako žao. „Što ćemo sada, Bertillo”, pitala me je. Strašno se razgnjevila, ali Voisin nije htjela popustiti. Reče mojoj gospodarici da će joj pomoći pri porodu kad dođe vrijeme i da nitko ništa neće doznati. Ali više od toga da ne može učiniti. Poro đaj se dogodio prošle noći u Fontainebleauu, gdje se čitav dvor – nalazi na ljetovanju. Voisin je tamo došla s jednim od svojih ljudi, vračom Lesageom Moja gospodarica je rodila u kućici koja pripada kćerci vračannoj, a nalazi se vrlo blizu kraljeva dvorca. U zoru sam odvela svoju gospodaricu natrag u dvorac, a nekoliko sati poslije toga, odjevena kao što treba i našminkana sve do očiju, ona se, kao što je običaj, pojavila kod kraljice, budući da ona upravlja kraljičinim domaćinstvom. Mnoge će osobe biti u nedoumici ovih dana jer očekuju da će se grofica naći u velikoj nevolji. Ali neće im preostati drugo do da prežvakavaju svoje tračeve. Gospođa de Soissons je još uvijek trudna, a rodit će tek u decembru bijelo dijete koje će gospodin de Soissons vjerojatno priznati za svoje.

Urnebesan smijeh dočeka kraj te priče. Barkarola se baci uvreten i reče: – Cuo sam kad je moja gospodarica tiho šap nula Lesageu kako taj slučaj s groficom Soissons vrijedi više od zlatnog rudnika.

– Oh! Ona je strašno gramzljiva! – promrm lja Bertilla kivnim tonom. – Ona je toliko muzla moju gospodaricu da gospodarica meni, da bi mi zahvalila za moju pomoć, nije mogla ništa drugo pokloniti osim male ogrlice.

Sobarica zaustavi zamišljen pogled na Barkaroli. – Ja mislim – reče odjedared – da bi ti mogao vrlo obradovati jednu osobu na najvišem

mjestu koju ja poznam. – Uvijek sam bio siguran da sam stvoren za visoke položaje – odgovori Barkarola

ustobočivši se obijesno na svojim krivim nožicama. – Kraljičin patuljak je umro na veliku žalost kraljičinu kojoj je sve dosadno otkad se

nalazi u drugom stanju. Paituljčica je očajna. Nikome ne uspijeva da je utješi. Njoj je potreban drug njezina uzrasta – Oh! Siguran sam da bih se svidio toj ple menitoj gospođi! – poviče Barkarola uhvativši se za sobaričinu suknju. – Povedi me sa sobom, lijepa mrkvo, odvedi me kraljici. Zar ja ne izgledam divno i zamamno?

– Pa nije valjda ružan, je li, Jacinthe? – pri mijeti sobarica razdragana. – Zapravo, ja sam lijep – tvrdio je nakaradni patuljčić. – Da me je priroda obdarila

samo s par centimetara još, bio bih najtraženiji ljubavnik u Parizu. Moj jezik se nikad ne umori šapućući nje žne rječce ženama, vjerujte mi.

– Patuljčica govori samo španjolski – A ja govorim španjolski, njemački i tali janski. – Treba da ga povedem sa sobom – poviče Bertilla i pljesne rukama. – Ovo je zaista

sjajan posao kojim ćemo se istaknuti u očima njegova veličanstva. Požurimo. Moramo ujutro biti u Fontainbleauu da nitko ne bi primijetio naše odsustvo Da te stavimo u košaricu maloga mješanca?

– Vi mi se rugate, gospođo – bunio se Barkarola zauzevši već držanje velikog gospodina Svi su se smijali i čestitali mu. Barkarola kod kraljice…! Barkarola kod kraljice!

Calembredaine samo malko podigne nos iz čanka. – Ne zaboravi na drugove kad se obogatiš – reče i napravi značajan pokret palcem i

kažiprstom, kao da njima pipa zlatnik – Crkao da bog da ako te zaboravim! – pro svjedovao je patuljak koji je dobro poznavao ne milosrdan zakon podzemlja Poskoči zatim prema kutu u kojemu se zgurila Anđelika Pred njom se sagne u veliki dvorski naklon – Do viđenja, najlepša ženo. do viđenja, se strice, Markizo anđela.

Čudnovati čovječuljak je pogleda svojim živim očima, neobično vidovitim i nadoda oponašajući držanje dvorskog kiooša: – Nadam se, najdraža, da ćemo se ponovo vidjeti. Sastat ćemo se kod kraljice!

X ANĐELIKA TRAŽI SVOJU DJECU

Dvor se nalazio u Fontainebleau. U vrijeme žege nije bilo čarobnijeg mjesta od bijelog dvorca utonulog u more zelenila, s jezercem u kojemu su se praćakali šarani, međoi kojima je najstariji, sav bijel, na nosnici imao prsten Franje I Vode, cvijeće, šumarci Kralj je radio, kralj je plesao, kralj je na konju išao u lov. Kralj je bio zaljubljen. Nježna Luisa La Valliere, uzbuđena je što je u njegovu kraljevskom srcu pobudila strast, gledala ga je svojim prekrasnim modrosmeđim očima punim čežnje. Dvorani se natječu da sugestivnim alegorijama u kojima se Diana, trčeći kroz šumu, na kraju prepušta Endimionu, što većim slavljem okruže skromnu plavu djevojku kojoj je Luj XIV oteo

cvijet nevinosti Bilo joj sedamnaest godina i tek se bila izvuklu ispod sirotinjskog krova brojne porodice u pokra jini. Osamljena među dvorskim gospođicama kra ljičinim, nije li možda imala razloga da drhti, kac bi sve nimfe i svi fauni videća je kako na mjesečin. seta parkom Fontainebleaua, šaputali: „Evo milje niče!” Tako su se revno kupili oko nje da nije vise znala gdje bi sakrila snagu svoje ljubavi i stid svog grijeha! Ali dvorani su poznavali do u tančine mehanizam svog parazitskog zanata. Preko ljubavnice se dolazi do kralja, preko nje se pletu spletke, do bivaju položaji, nagrade, penzije. Dok se kraljica, otežala od trudnoće, povukla u svoje odaje živeći pored svoje neutješljive patuljčice, na dvoru se u divoti ljetnih dana odvijaju u neprekinutom nizu svečanosti i zabave.

Za doručka upriličenog na jezeru, budući da nije u čamcima bilo dovoljno mjesta za poslužitelje, dvorani su se zabavljali promatrajući kako princ Conde, umjesto da pobjeđuje u bitkama i kuje urote protiv kralja, uzimlje tanjure što mu ih pružaju iz obližnjeg čamca i poput uzornog sluge poslužuje kralja i njegovu milosnicu.

Jedanaestog avgusta sve gospode sudjeluju u lovu na jelena, četrnaestog se održava ladanjski ples. Prerušen u pastira, kralj pleše s gospođicom La Valliere. Osamnaestog je zabava u šumi za koju su se svirači, razasuti iza živica, natjecali u pjevanju s ptičicama.

Dvadesetipetog bakljada… Ljubav je kolovođa plesa. Na obali Sene, Anđelika je promatrala kako, u smrdljivoj vrućini Pariza, Notre Dame

obavija sumrak. Iznad visokih četvrtastih zvonika i nabreklog dijela glavne lađe nebo je bilo žuto i

istačkano lastavicama. S vremena na vrijeme bi poneka ptičica proletjela kraj Anđelike i gotovo očešala obalu uz oštar cvrkut. S druge strane rijeke, ispod kanoničinih kuća Notre Dame, dugi spust od ilovače označavao je mjesto gdje se nalazilo najveće pojilo Pariza. U taj su sat na to pojilo konjušari ili kočijaši dovodili čitava stada konja da se napoje. Njihovo se naizmjenično njišfcanje orilo u Čeznutljivoj večeri.

Odjedared Anđelika skoči na noge. „Idem vidjeti svoje sinove”, odluči. Jedan je lađar za dvadeset novčića prebaci na dlrugu stranu u lučicu Saint-Landry.

Anđelika uđe u Ulicu pakla na par koraka od kuća prokuratora Fallot de Sancea. Nije uopće pomišljala da se u sestrinoj kući pojavi u stanju u kojemu je bila: u suknji svoj u dronjcima, nepočešljane kose stegnute maramom, u cipelama iskrivljenih peta. Ali joj je palo na pamet da će, sakrije li se negdje u blizini, vidjeti svoju djecu. Već neko vrijeme ta ju je misao sve više zaokupljala, pretvarala se u potrebu koja se svakog dana sve jače očitovala u njoj. Florimondovo lišće je iskrsavalo iz pRoyalije zaborava i tuposti u koju je zapala. Ponovo je vidjela njegove crne kovrdže ispod crvene kapice. Čula je kako cvrkuta. Koliko mu je sada godina? Nešto više od dvije. A Cantoru? Sedam mjeseci. Nije uspijevala da ga zamisli. Ostavila ga je odmah pošto se rodio Naslonivšd se na zid blizu dućančića jednog postolara, Anđelika uze promatrati pročelje kuće u kojoj je živjela u vrijeme dok je još bila bogata i poštovana. Prije godinu dana njena se kočija jedva kretala u uskoj uličici. Iz sestrina se stana uputila, raskošno odjevena, da prisustvuje kraljevu trijumfalnom ulasku u Pariz. A Kate Ćoravica joj je tom prilikom u ime glavnog upravitelja kraljeve blagajne podnijela vrlo unosan prijedlog: „Prihvatite, draga Zar nije bolje to nego izgubiti život?” Odbila je i sve izgubila. A sad je stigla dotle da se pitala nije li u stvari i sam život izgubila budući da više nije imala imena, nije više imala pravo na život te je bila mrtva u svačijem srcu Vrijeme je prolazilo, ali na pročelju se kuće ništa

nije micalo. Uza sve to iza prljavih stakala meštrova ureda nazirali su se pisari kako marljivo rade Jedan od njih iziđe da upali fenjer Anđelika mu priđe.

– Je li meštar Fallot de Sance ovdje ili je otputovao na svoje imanje da na ladanju provede ljeto?

Prije no što će odgovoriti pisar je promotri sumnjičavim pogledom – Već je prilično vremena prošlo što meštar Fallot de Sance ne stanuje ovdje – odgovori – Prodao je zvanje i ured, sve je rasprodao. Imao je neprilika za vrijeme jednog procesa u koji je bio umiješan netko od njegove obitelji. To mu je nanijelo veliku štetu u njegovu poslu Preselio je u drugu četvrt grada A ne znate u možda u koju četvrt? Ne znam – odgovori pisar grubo. – A da i znam. ne bih ti kazao Nisi ti klijent koji bi njemu bdo potreban Andelika je sasvim klonula duhom Već nekoliko je dana živjela u nadi da će bar načas vidjeti lica svojih sinova. Zamišljala je kako se vraćaju iz šetnje, Cantor Barbi u naručju, a Florimond kaskajući veselo pored nje. A evo i oni su se zauvijek izgubili iz njezina vidokruga!

Morala se prihvatiti za zid jer joj se u glavi sve zavrtjelo Postolar koji je daskama zatvarao izlog svoje radnjioe bijaše čuo razgovor između nje i pisara te je upita – Zar ta je zbilja mnogo stalo da vidiš meštra Fallota de Sancea? Treba ti zbog neke parnice?

– Ne – odgovori Andelika trudeći da se svla da – Htjela sam, zapravo, vidjeti jednu djevojku koja je kod njega bila u službi zvala se Barba.

Zar nitko u ovoj četvrti ne zna novu adresu gospo dina meštra' – Što se tiče meštra Fallota i njegove obitelji, ne mogu ti pružiti nikakvu obavijest. Ali za Barbu ti mogu reći da više ne živi kod meštra Fallota.

Kad smo je posljednji put vidjeli, radila je kod jednog pečenjara u Ulici Dolina bijede Pečenjar nica nosi naziv „Hrabrom pijevcu” – Hvala vam! Andelika je trčala već zamračenim ulicama Ulica Dolina bijede koja se nalazila iza zatvora velikog Chateleta, bila je leno pečenjara. Dan i noć su se tu čuli krikovi klane peradi, dan i noć je tu vladala buka od ražnjeva koji su se vrtjeli pred velikim vatrama Pečenjarnica „Hrabrom pijevcu” bila je posljednja i ni po čemu se nije posebno isticala. Naprotiv, reklo bi se, gledajući je, da je počela korizma, to jest vrijeme kad pečenjari gase svoje vatre, kad mesari zatvaraju svoje mesnice, kad slastičari zijevaju od dosade Anđelika uđe u prostoriju slabo osvijetljenu s par svijeća. Sjedeći pred vrčom vina, pokrupniji čovjek s prljavom kuharskom kapom na glavi, izgledao je više zaposlen pićem nego posluživanjem gostiju. Ovi baš nisu bili brojni, uglavnom zanatlije i pokoji putnik vrlo bijedna izgleda Vukući stopala, mladi je pomoćnik u umašćenoj pregači stavljao pred njih tanjure s jelom kojemu je teško bilo razaznati sastav.

Andelika se obrati masnom kuharu – Služi li kod vas djevojka po imenu Barba? Nehajnim pokretom čovjek pokaže na kuhinju Andelika spazi Barbu kako sjedeći

ispred vatre čerupa jednog pijevca. – Barbo! Djevojka jSodiže glavu i prstom obriše čelo osuto znojem. – Šta hoćeš, djevojko? – Barba upita umor nim glasom. – Barbo! – ponovi Andelika. Djevojka je razrogačenim očima promatrala Anđeliku, a odmah zatim iz grla joj se ote

prigušeni krik: – Oh! Gospođo! Neka mi gospođa oprosti! – Ne moraš me više zvati gospođom, ta i sama vidiš – primijeti Andelika suhim

glasom.

Andelika se spusti na kamen ognjišta. Vrućina ju je gušila – Barbo, gdje su moji sinovi?

Debeli obrazi Barbini su zadrhtali: činilo se da će ona svaki čas brižnu ti u plač. Proguta pljuvačku i na kraju uspije red: – Kod dojilje su gospođo. Izvan Pariza, u jednom selu blizu Longchampa Moja ih sestra Hortenzaja nije sadržala kod sebe?

– Gospođa Hortenzija ih je odmah poslala do jilji. Otišla sam jedinom prilikom do te žene da bih joj uručila novac što ste mi ga ostavili. Gospođa Hortenzija je tražila da joj predam taj novac; dala sam joj ga, ali ne sve. Htjela sam da bude za djecu.

Poslije više nisam mogla ići k dojilji Napustila sam gospođu Hortenziju Bila sam već na više mjesta u službi. Teško je danas zaraditi za život Barba je govorila brzo, brzo i nije gledala Anđeliku. Ova je razmišljala. Longchamp nije bio daleko. Dvorske gospođe su tamo odlazile u šetnju, da bi prisustvovale službi božjoj u samostanu opatica Barba je nervozno nastavila da peruša pijevca. Anđelika je imala dojam da je netko pažljivo motri. Okrene se i vidje umaštenog kuhara kako je merka razvaljenih usta. Na licu mu se ocrtavao izraz koji je bjelodano dokazivao kakve je osjećaje u njemu pobuđivala mlada žena u prnjama. Anđelika je bila već navikla na te pohotne poglede ljtidi, ali sad se rasrdi. Namah ustane – Gdje stanuješ, Barbo?

– U ovoj kuća, na tavanu. Uto se u Icuhinji pojavi gazda krčme „Hrabrom pijevcu” – Onda, kog vraga svi vi

ovdje radite? – upita zamuckujućim glasom – Davide, gosti te zovu Barbo, je li to pile očišćeno? Časna riječ, možda bi trebalo da ja zasučem rukave, a vi da dignete sve četiri u zrak. A ova drolja, šta će ona ovdje? Deder, kupi se odavde! T nemoj da mi digneš kojeg kopuna!

– Oh! Gazda Bourjus' – prestrašeno poviče Barba. Ali te večeri Anđelika nije bila pomirljivo raspoložena. Podbočivši se, osu gazdu

Bourjusa paljbom pogrda dostojnih Poljakinjinih usta – Zaveži gubicu, bačvetino! Ni da mi ih na dar dadneš. ne bih htjela tih tvojih olinjalih pijevaca. A što se tebe tiče, neodoljivi krasnice, bilo bi bolje da ne gledaš previše s visoka i da ne otvaraš te tvoje laloke Inače bi mogao pobrati koju šamar čini'..

– Zaboga, gospođo! – poviče Barba sve prestrašenija. Anđelika iskoristi smetenost dvojice ljudi te šapne djevojci. – Barbo, čekam te napolju, u dvorištu. Kad je malo potom Barba prošla sa svijećnjakom, Anđelika pođe po klimavim

stepenicama za njom do sobička u potkrovlju koji gazda Bourjus bijaše iznajmio djevojci. – Bijedno je ovdje kod mene, gospođo – po nizno će Barba – Neka te to ne smeta. I ja

sam upoznala bijedu Anđelika skine cipele da bi uživala u svježini poda i sjedne na krevet, zapravo slamaricu bez zavjesa, postavljen na četiri nogara.

– Treba da oprostite gazdi Bourjusu – na stavljala je Barba. – Nije opak čovjek, ali otkako mu je umrla žena, izgubio je glavu te samo pije Kuhar mu je nećak. Doveo ga je iz pokrajine radi toga da mu bude od pomoći, ali nije ni hitre ruke ni hitra duha. Stoga poslovi i ne idu najbolje.

– Ako ti nisam na veliku smetnju, Barbo, da li bih mogla noć provesti ovdje, kod tebe? – upita Anđelika. – Sutra u zoru bih krenula da vidim svoje sinove. Mogu li s tobom podijeliti krevet?

Učinila bi mi uslugu. – Učinit ćete mi veliku čast, gospođo!

– Čast – uzvikne Anđelika gorko. – Gle daj me i ne govori više takve gluposti. Barba brižne u plač. – Oh! Gospođo… vaše divne kose – zamuc kivala je – vaše tako lijepe kose. Tko vam

ih sada češlja? – Ponekad se sama počešljam. Barbo, molim te, ne plači tako jako Ako mj gospoda

dozvoli – šapne služavka – imam ovdje češalj možda bih mogla iskoristiti priliku budući da je gospođa ovdje – Ako ti se baš hoće Spretne Barbine ruke brzo su raščešljavale lijepe kovrdže koje su se prelijevale u toplim tonovima. Anđelika zatvori oči. Velika je moć svakodnevnih pokreta. Dosta joj je bilo osjetiti brižne ruke jedne dvorkinje da joj dozove u sjećanje čitav jedan svijet zauvijek nestao. Barba je šmrcala i brisala suze.

– Ne plači, Barbo – ponavljala je Anđelika – Sve će ovo proći Vjerujem da će proći Ne odmah, ali sigurna sam da će doći i taj trenutak Ti ne možeš to shvatiti, Barbo. Oko mene se za tvorio neki pakleni krug koji samo smrt može pro biti. Ali počinjem vjerovati da ću se ipak oslobo diti. Ne plači, Barbo, dobra moja djevojčice Spavale su jedna kraj druge Barba je počela obavljati svoje poslove s prvim tracima zore. Anđelika pođe za njom u kuhinju pečenjarnice. Barba joj dade da se okrijepi kuhanim vinom i stavi joj u ruku nekoliko kolačića Poslije toga Anđenka se nađe na cesti za Long-champ. Prošla je kroz gradska vrata Saint Honore i pošto je ostavila za sobom pješčane livade koje su zvali Elizejskim poljanama stiže u selo Neuilly, gdje su se, kako joj reče Barba, nalazili dječaci. Još nije znala što će učiniti. Možda će ih iz daljine samo promatrati Ako joj Florimond u igri priđe blizu, pokušat će da ga kolačima k sebi privuče Zamolila je prolaznike da joj kažu gdje stanuje mamica Mavaut. Približivši se, primijeti više djece kako se u prašini igraju pod nadzorom jedne djevojčice od otprilike trinaest godina. Djeca su bila prilično prljava i loše odjevena, ali izgledala su zdrava Ona se uzalud trudila da među tom djecom prepozna Florimonda Uto iz kuće ispadne neka žena u cokulama. Anđenka pretpostavi da je to vjerojaitno dojilja stoga odluči da uđe u dvorište.

– Htjela bih vidjeti dvoje djece koje vam je na brigu povjerila gospoda Fallot de Sance.

Seljakinja, krupna žena smeđe kose i muškaračkog izgleda, nepovjerljivo ju je mjerila. – Jeste li donijeli novac? – Znači li to da vam mjesečarima za djecu nije plaćana redovito? – Da barem jest! – plane žena. – S onim što mi je gospođa Fallot dala, kad sam ih

uzela, i što mi je poslije toga donijela njena služavka nisam ih mogla hraniti ni mjesec dana. Poslije toga više ni novčića nisam vidjela. Otišla sam u Pariz da tražim novac ali gospođa Fallot je preselila.

Takav postupak je svojstven tim odvjetničkim str vinarima. – Ggdje su – upita Anđelika. – Tko? – Djeca! – A šta ja znam! – odgovori dojilja slegnuvši ramenima. – Imam dosta brige i s

djecom onih koji plaćaju. Djevojčica koja im se bijaše približila, poviče: – Manji je tamo. Sad ću vam pokazati. I povede Anđeliku kroz glavnu sobu u staju gdje su se nalazile dvije krave. Iza jasala,

ona otkrije jedan sandučić u kojemu je, onako u mraku, Anđelika jedva uspjela razabrati dijete od otprilike šest mjeseci. Bilo je golo, samo mu je trbuščić bio umotan u prljavu krpu čiji je jedan kraj halapljivo sisalo.

Anđelika Uze sandučić i dovuče ga nasred staje da bi bolje vidjela. – Stavila sam ga u staju jer je noću tu toplije nego u podrumu – šapne joj djevojčica, –

Pun je krasti, ali nije mršav. Ja muzem krave ujutro i navečer tako da mu uvijek dam malo mlijeka.

Sva očajna Anđelika je promatrala dijete. Nije se naprosto mogla pomiriti s činjenicom da je ta buba prekrivena gnojnim carevima i parazitima bio njen Cantor Osim toga, Cantor je imao plavu kosicu kad se rodio, a ovo dijete je imalo smeđu. U tom trenutku dijete otvori oči i ona opazi svijetle, divne zjenice.

– Ima zelene oči kao i vi – reče djevojčica – Da mu niste možda majka? – Jesam, ja sam mu majka – reče Anđelika ugaslim glasom. – A gdje se nalazi starije

dijete. – Bit će da je u štenari. – Jasmina, ne upleći se u ono što te se ne tiče! – poviče seljakinja. Promatrala je njihovo bavljenje oko djeteta neprijateljskim pogledom, ali se ipak nije

miješala Možda se nadala da joj je ta žena bijedna izgleda ipak donijela novac. U kućici se nalazilo pseto naizgled vrlo oštro Jasmina se morala poslužiti svom

svojom zavodljivošću i obećanjima da bi ga izmamila napolje. – Skriva se uvijek iza Patua. Bojažljiv je – A čega se boji? Djevojčica se brzo obazre oko sebe – Batina Potom stane nešto vući iz pasje kućice.

Napolju se pojavi crna i nakofroena lopta – Zaboga, još jedan pas! – poviče Anđelika – Nije pas. Ovo su mu kose.

– Pa da – šapne Anđelika. Dakako, takva je čupa mogla pripadati samo sinu Joffreya de Peyraca. Vidje da je

djetetovo lice mršavo i blijedo. Na njemu su se sjale preplašene oči. Mada je bilo vrlo vruće, dijete se neprestano treslo. Sitne kosti stršile su mu kao šiljci, a put mu je bila hrapava i nečista.

Anđelika se uspravi i pođe prema dojilji. – Vi ih morite glađu – reče polako i prije teći – puštate ih da umru od gladi. Već mjese

cima ovoj djeci niste posvetili nikakvu brigu, niste un dali da neŠto pojedu. Jedu jedino ono što psu ostane ili što je ova djevojčica sebi otimala od usta. Vi ste velika gadura!

Seljanki šikne krv u lice. Ukrstila je ruke na prsima. – Ovog čuda još nisam vidjela – poviče guseći se od bijesa. – Natovare me djecom a

da ne daju niti novčića, nestanu bez traga, a onda još treba da dozvolim nekakvoj uličarki, ciganki, jed noj drolji. da me vrijeđa!

Ne obazirući se uopće na njenu viku, Anđelika uđe u kuću. Dohvati grubu krpu koja je visila ispred ognjišta i, uzevši Cantora, uprti ga sebi na

leđa pridržavajući ga krpom vezanom na prsima, baš kao što ciganke nose svoju djecu. – Šta to radite? – upita dojilja koja se za njom uputila u kuću. – Ne mislite ih valjda

povesti odavde? Prije treba platiti! Anđelika potraži po džepovima i baci na tlo nekoliko škuda. Seljakinja se podrugljivo

cerekala. – Deset livara! Mani se šale! Duguju mi više od tri stotine. Plati ili ću dozvati susjede i

njihove pse da te otjeraju odavde. Visoka i krupna ustobočila se na vratima ispruženih ruku. Anđelika uvuče ruku u

prslučac i izvuče bodež Rodogonea Egipćanina koji je blistao u polumraku istim zlokobnim sjajem kao i zelene oči žene u čijoj se ruci nalazio.

– Miči se s vrata! – zareži Anđelika promu klim glasom. – Miči se ili ću te zaklati! Seljakinja problijedi kao krpa. U pariškim je predgrađima bila na glasu smjelost

djevojčura iz pariškog podzemlja i njihova spretnost u baratanju bodežem. Prestrašeno ustukne. Anđelika prođe kraj nje držeći oštricu bodeža okrenutu prema

seljakinji, kao što ju je naučila Poljakinja. – Da nisi pisnula! Ne tjeraj na mene pse ni seljake, jao tebi ako se usudiš. Sutra će ti

planuti kuća! A tebe će jutro zateći prerezana grkljana. Jesi li razumjela…? Stigavši nasred dvorišta, sakri bodež za pojas, zatim podigne Florimonda na ruke i

brzim korakom krene prema Parizu. Dašćući se bacila prema glavnom gradu, tom Molohu ljudskih bića, gdje ona nije

imala drugog skloništa za svoje napola mrtve sinove, osim ruševina i zlosretnu naklonost prosjaka i razbojnika.

S vremena na vrijeme bi naišla poneka kočija te su joj se oblaci podignute prašine ljepili na oznojeno lice. Ali ona nije usporavala korak i nije uopće osjećala težinu svojih sinova.

„Svršit će i ovo jednoga dana”, mislila je, „pa i treba da svrši. Treba da se iščupam iz pandži podzemlja i da ih povedem k živima…” U kuli Nesle nađe Poljakinju koja se upravo trijeznila od posljednjeg pijanstva i koja joj pomogne oko djece.

XI FLORIMOND KOD VELIKOG MATTHIEUA

Spazivši djecu, Calembredaine ne pokaza ni gnjev ni ljubomoru, kao što se Anđelika bojala, ali mu se na mrkom i grubom licu ocrta zabrinut izraz.

– Da nisi možda poludjela – reče on – da nisi poludjela dovukavši ovamo svoje sinove? Nisi li vidjela što ovdje rade s djecom? Možda ih želiš iznajmiti za prosjačenje? Ili želiš da ih štakori prožderu? Ili da ti ih Ivan Truli odvede…?

Ražalošćena njegovim neočekivanim prijekorima, ona se hvatala za nj. – Pa gdje da ih onda odvedem, Nikola? Gledaj što su od njih napravili! Umalo nisu

pomrli od gladi! Nisam ih dovela ovamo zato da im se nanese neko zlo, već da ih stavim pod tvoju zaštitu. Ti si snažan, Nikola.

Stiskala se uza nj očajna, gledajući ga kao što ga prije nikad nije gledala. Ali on to nije primjećivao već je odmahivao glavom i ponavljao: – Neću bit u stanju da uvijek štitim tu djecu plemenite krvi. Neću moći.

– Zašto? Ti si snažan, boje te se. – Zapravo ja i nisam tako snažan. Ti si mi uništila srce. Kad se u život svijeta kao što

smo mi umiješa srce, onda se prave gluposti. Sve onda ode do vraga. Ponekad se noću probudim i velim : „Calembradaine, budi oprezan Opatija Penji se tužna srca nije više tako daleko …” – Ne govori tako. Prvi put te nešto molim. Nikola, Nikola moj, pomozi mi da spasim svoju djecu!

Prozvali su ih anđelčićima. Okruženi bijedom i zločinom pod Calembredaineovom zaštitom dijelili su sigurnu sudbinu svoje majke. Spavali su na mekim ogrtačima i u čistim plahtama u velikom sanduku postavljenom kožom. Svakog su jutra dobivali svježe mlijeko. Zbog njih je Rigobert ili Božur odlazio u lov na seljakinje što su odlazile na mliječni trg, noseći na glavama bakrene kante pune mlijeka. Mljekarice na kraju ne htjedoše više prolaziti ulicom pored Sene te se moralo čak u Vaugirard zbog njih. Najzad

su i one shvatile da je samo vrčem mlijeka trebalo platiti slobodu prolaza te „vojnici” više i nisu morali vaditi iz korica svoje mačeve.

Anđelika se bacala svim žarom svoje ljubavi na njegovanje Cantora i Florimonda. Po povratku iz Neuillya, povela ih je Velikom Matthieuu. Željela je da joj on da neku

mast za Cantorove kraste i za Florimonda. Kako da vrati život njegovu drhtavom, iscrpljenom tjelešcu koje se čak i pod majčinim milovanjima prestrašeno trzalo? Anđeliki se srce cijepalo dok bi ga držala na koljenima.

– Kad sam ga napustila, već je govorio – govorila je Poljakinja – a sada ne uspijeva riječi prozboriti.

Poljakinja ju je pratila k Velikom Matthieuu. On je zbog njih podigao zastor koji je njegova kola dijelio na dva dijela i zamolio ih da uđu, kao da su velike gospođe, u njegov privatni kabinet gdje je bilo svega i svačega: ljudskih vilica sa zubima, supozitorija, kiruških nožića, kutija punih perunikina praha, ibrika i nojevih jaja, pa čak i dva balzamirana krokodilčića.

Veliki meštar osobno, svojom vlastitom rukom namaze Cantora jednom mašću svoje vlastite proizvodnje i uvjeri ih da će u roku od jednog tjedna kraste nestati: Obećanje se obistinilo: kraste su otpale, a ispod njih se pojavi dijete punačno i mirno, bijele puti, kestenjastih kovrdža, odličnog zdravlja.

Što se tiče Florimonda, Veliki Matthieu, nije baš bio previše siguran. Uze dijete pregledavati s mnogo pomnje. Promatrao ga je i smješkao mu se, a onda ga vrati Anđeliki, smeteno češući bradu. Anđelika je bila više mrtva nego živa.

– Šta mu je. – Sta. Treba da jede, u početku vrlo malo, a poslije sve što bude mogao i htio. Možda

će tako kosti pokriti mesom. Koliko je mjeseci imao kad si ga napustila? – Dvadeset mjeseci, nešto manje od dvije godine. – Najgore doba za patnju – reče rastreseno Veliki Matthieu. – Patnju najbolje

podnašamo od mah čim se rodimo, ili kasnije. Patnja najgore po gađa mališane koji baš počinju razumijevati.

Anđelika diže na Velikog Matthieua oči u kojima su se sjajile zadržane suze. Pitala se kako to da taj prosti razmetljivac zna tako mudre stvari.

– Hoće li umrijeti? – Možda neće. – Ipak mi dajte neki lijek – zamoli ga. Nadrilječnik usu u papirnatu vrećicu nekakav prašak od biljke i preporuči joj da svaki

dan od toga napravi čaj i dadne ga djetetu da ga popije. – Dat će mu nešto snage – reče. Taj čovjek koji je nadugo i naširoko hvalio svoje lijekove, ne reče ništa suvišno. Pošto

je časak pošutio, nastavi: – Ono što je njemu potrebno jest da dugo vremena ne osjeti glad, da ne osjeti strah, da ne osjeti studen, da se ne osjeti napušten, da oko sebe gleda uvijek ista lica. Njemu je potreban jedan lijek koji ja ne posjedujem u svojim teglicama: osjećaj sreće. Jesi li me razumjela, djevojko?

Ona mu glavom kimne da je razumjela. Bila je zaprepaštena i smućena. Nikad joj nitko nije govorio o sinovima na taj način. U svijetu u kojemu je nekad živjela nije bilo uobičajeno. Ali možda je jednostavan svijet vidio jasnije neke stvari?

Na podij se bijaše u međuvremenu popela mušterija natečena lica umotana u rubac. Orkestar je drečao podižući zaglušnu buku. Veliki Matthieu izvede napolje dvije žene ljubazno ih tapšući po ramenima.

– Trudite se da se smije! – poviče im još jednom prije no što će uhvatiti kliješta. Otada su se u kuli Nesle svi trudili da nasmiju Florimonda. Stari Urlikalo i njegova

Urlikalica plesali su za nj svojim starim razigranim nogama. Crni Kruh mu je davao da se igra s njegovim hodočasničkim školjkama. S Novog mosta su mu donosili naranče, slatkiše, mlinice od papira. Neki mali Overnjanin mu je pokazivao svoga svisca, a neki opet dječak sa sajmišta Saint-Germain došao je da mu pokaže svojih osam pripitomljenih miševa koji su plesali menuet uz zvuke violine.

Ali je Florimonda uhvatio strah i on sakrije oči. Jedino ga je majmunčić Piccolo uspijevao zabaviti, ali uzalud se kreveljio i prevrtao: na dječakove usne ne izmami osmijeh.

Čast tog čuda pripala je Thibaultu, verglašu. Jednoga dana stari zasvira pjesmu o „Zelenom mlinu”. Anđelika koja je Florimonda držala na koljenima primijeti da se trgnuo. On na nju podigne sVoje oči. Usne su mu podrhtavale otkrivajući zubiće sitne kao zrnad riže. I on slabašnim, hrapavim glasićem koji kao da je dolazio iz daljine reče: – Mama!

XII BITKA NA SAJMIŠTU SAINT-GERMAIN

Stigao je septembar, hladan i kišovit. – Evo, hladnoća se približava – jadao se Crni Kruh stiskajući se uz vatru u svom

mokrom odijelu. Vlažna su drva cvrčala na ognjištu. Građani i bogati trgovci nisu te godine čekali blagdan Svih svetih da bi obukli zimska odijela i sebi pustili krv, kao što je preporučala higijena koja je tvrdila da se treba povjeriti kirurgu četiri puta godišnje, to jest na početku svakog godišnjeg doba.

Ali plemići i sirotinja imali su puno razloga da zabrinuto govore o drugim stvarima, a ne o kiši i hladnoći. Svi velikodostojnici dvorski i financijski, bili su pogođeni hapšenjem vrlo bogatog glav nog ravnatelja državne blagajne, gospodina Fouqueta. A svi su se dostojanstvenici u podzemlju pi tali kakav će tok poprimiti, u trenutku otvorenja sajmišta Saint-Germain borba između Calembredai nea n Rodogonea Egipćanina.

Hapšenje gospodina Fouqueta odjeknulo je kao grom iz vedra neba. Nekoliko tjedana prije toga kralja i kraljicu majku, dočekao je u Vaux-le-Com teu taj isti ministar koji je živio nevjerojatno ra skošno. Oni su se još jednom divili veličanstvenom dvorcu što ga bijaše sagradio arhitekt Vau, promatrali su zidne slike slikara Le Bruna, kušali su Vatelova jela, prošetali prekrasnim vrtovima što ih je projektirao Le Notre, po vrtovima osvježenim vodom što ju je inženjer Francini doveo u basene, vodoskoke, spilje i česme. Na kraju je čitav dvor mogao u kazalištu, na otvorenom, pljeskati jednoj vrlo duhovitoj komediji: od mladog autora koji se zvao Moliere.

Zatim su, pošto su pogašene posljednje baklje, svi zajedno krenuli u Nantes zbog staleža Bretagne. Baš tamo je došlo do hapšenja gospodina Fouqueta. Naime jednog jutra se neki bezimeni mušketir pojavio pred Fouquetom kad je ovaj htio ući u svoju kočiju.

– Nije potrebno da se tamo penjete – reče mušketir – ovdje vas čeka nosiljka s prozorima popriječenim željeznim prečagama, koju vidite tu na par koraka.

– Šta? Šta to znači? – Znači da vas hapsim u kraljevo ime. – Nema sumnje, kralj je gospodar – pro mrmlja glavni ravnatelj – ali bilo bi mi draže,

radi njegove slave, da je otvorenije postupio. Strpljivost, prijetvornost, konačna odluka u čitavom tom događaju nosili su pečat

Mazarinova učenika. Tačno prije godinu dana isto tako je uhapšen vrlo bogat grof de Peyrac iz Toulouse i potom kao vještac spaljen na trgu Greve. Ali u općem zaprepaštenju i tjeskobi što ga je na dvoru izazvalo hapšenje glavnog ravnatelja kraljeve blagajne nikome nije upala u oči potpuno ista taktika kojom se kralj poslužio u oba slučaja. Nitko o tome nije razmišljao. Znalo se jedino da će se u Foquetovim računima naći ne samo tragovi njegovih pronevjera, nego i imena svih onih gospođa i gospode čijim se uslugama koristio i plaćao ih za to. Pričalo se čak i o kompromitirajućim dokumentima iz kojih se očito vidi da su se neki znameniti velikaši, pa čak i prinčevi kraljevske krvi, za vrijeme fronde, prodali lukavom novčaru.

Ali nitko još nije prepoznao u ovom drugom još izvanrednijem i još munjevitijem hapšenju istu autoritativnu ruku.

Samo je Luj XIV, razbivši pečat na poruci kojom mu se javljalo da su u Languedocu izbili neredi koje je podjarivao neki gaskonjski plemić po imenu d'Andijos, uzdahnuo: „Pa i vrijeme je!” Vjeverica,8

8 Nadimak za Fouqueta

pogođena na samom vrhu životnoga stabla, padala je dolje s grane na granu. Bilo je vrijeme: Bretagna se sigurno neće pobuniti radi njega kao što se Languedoc bunio radi onog drugog, radi onog čudnog čovjeka kojega je morao živoga spaliti na trgu Greve.

Plemstvo prema kojemu je Fouquet bio neobično široke ruke neće ga braniti od straha da ne doživi njegovu sudbinu. A ogromna ravnateljeva bogatstva vratit će se u državnu blagajnu, što je bilo pravo i pošteno. Umjetnici Vau, Le Brun; Francini, Le Notre, pa sve do veselog Molierea i Vatela, svi ti umjetnici što ih je Fouquet okupio oko sebe i uzdržavao zajedno s čitavim četama njihovih crtača, slikara, radnika, vrtlara, glumaca, kuhara, ti umjetnici radit će odsada samo za jednog gospodara. Poslat će ih u Versailles, u onaj „mali dvorac od kartona”, izgubljen među šumama i močvarama, gdje je Luj XIV stisnuo prvi put u zagrljaj nježnu La Valliere. U čast te žarke, tajne ljubavi, izrast će tu najdivnije svjedočanstvo u slavu Kralja Sunca.

Što se Fouqueta tiče, povest će se izvidi za vrlo dugu parnicu, a dotle će vjeverica biti zatvorena u nekoj tvrđavi. I svi će zaboraviti na nju.

Anđelika nije imala kad da se naslađuje tim novim događajima. Sudbina je htjela da pad onoga kojemu je grof Joffrey de Peyrac tajno bio žrtvovan uslijedi brzo iza njegove pobjede. Ali to je bilo isuviše kasno za Anđeliku. Ona nije ni pokušavala da obnovi sjećanja, da shvati situaciju Moćnici su prolazili, rovarili, izdajstva snovali, vraćali se u milost i nestajali Mlad, bešćutan i autoritativan vladar poravnao je glave odlučnim udarcem srpa. Kovčežić s otvorima ostao je skriven u tornjiću dvorca Plessis-Belližre.

Anđelika je sada bila samo žena bez imena koja je stiskala na srce svoja dva sina i s užasom pomišljala na zimu koja se bližila.

Dvor je ličio na mravinjak razbijen nenadanim udarcem trnokopa. Podzemlje je bilo u previranju očekujući bitku na Sajmištu Saint-Germain, bitku koja

je po svim znacima imala biti strašna.

Kraljica i prodavačica cvijeća na Novom mostu s nestrpljenjem su čekale da se rodi dauphin.9

Unutar zidina nalazilo se četiristotine niša, odnosno dućančića natkrivenih trijemovima ili strehama, a poredanih na prilično velikom prostoru ispresijecanom

Cigani su ulazili u Pariz. Bitka na Sajmištu Saint-Germain koja je natopila krvlju glasovito sajmište već prvog

dana nakon njegova otvaranja, potpuno je zbunila one koji su se trudili da joj otkriju uzroke.

Lakeji su tukli studente, plemići su na svoje mačeve nabadali pelivane, žene su silovane nasred trga, kočije su gorjele, a nitko nije znao tko je kresnuo prvu iskru.

Jedan jedini čovjek nije se varao. Bio je to mlad čovjek po imenu Desgrez, čovjek obrazovan i ponešto burne prošlosti. Desgrez je baš bio postavljen za zapovjednika policije u Chateletu. Svi su ga se bojali i o njemu se počelo govoriti kao o jednom od najsposobnijih policajaca glavnog grada. Poslije se taj mladić osobito istakao strpavši u zatvor najveću trovačicu tog vremena, markizu de Brinvilliers, kao što je 1678. prvi podigao zastor nad glasovitom dramom u vezi s trovanjima.

Tom su prilikom razna otkrića zaprljala čak i ste penice prijestolja. Opće je mišljenje bilo da su policajac Desgrez i njegov pas Sorbona najbolje poznavali

sva skrovišta i sva živa stvorenja grada. Desgrez je već dulje vremena pratio razvoj neprijateljstva između dvojice moćnih

šefova pariškog podzemlja: Calembredainea i Rodogonea Egipćanina za prevlast nad teritorijom Sajmišta Saint-Germain. A isto tako je znao da su oni suparnici i neprijatelji zbog ljubavi prema nekoj ženi u koje su oči bile boje smaragda, a podzemlje ju je zvalo Markizom anđela Nešto prije no što se sajmište otvorilo, on je nanjušio strateško kretanje među šatrovcima Iako je bio policajac nižega ranga, onog jutra kad se otvarao sajam, on je uspio dobiti dozvolu da sve policijske snage glavnog grada rasporedi duž međa predgrađa Saint-Germain. On nije mogao spriječiti izbijanje tučnjave koja je strahovitom brzinom i žestinom planula, ali ju je zato odmah i grubo prekinuo, pogasivši u isto vrijeme požare, organiziravši u odbranbene kvadrate plemiće oboružane mačevima, što su se u trenutku izbijanja tučnjave zatekli na tom mjestu, pristupivši masovnim hapšenjima. U sam cik zore te krvave noći dvadeset probranih zlikovaca izvedeno je van Pariza, do vješala u Montfauconu i obješeno.

Istini za volju treba kazati da su brojni uzroci potakli bande pariških zlikovaca da se između sebe pokolju radi dominacije nad glasovitim sajmištem u predgrađu Saint-Germain Od oktobra do decembra i od februara do mesopusta sav je Pariz tuda prolazio. Cak se ni kralj nije libio da koju večer navrati ovamo zajedno s dvorom, a kakvu je blagodat za kradljivce ogrtača i džepare predstavljalo to jato divnih ptica ne treba ni spominjati!

U XIV stoljeću, fratri samostana Saint-Germain-des-Pres, u Čijoj se nadležnosti sajmište i na lazilo, ogradili su ga zidinama i opskrbili vratima i stražom. Ali je ulaz bio slobodan, ništa se nije plaćalo Dvije velike drvene barake u kojima su stanovali trgovci i pelivani podignute su između Ulice peći, ulice Tournon, te Ulice četiri vjetra.

Osim toga, u tom se ograđenom prostoru, odmah do ulice Robbiaia nalazilo neobrađeno zemljište, mjesto određeno za marveni trg.

Tu se osjećao dah polja koja su, uostalom, bila sasvim blizu protežući se preko brežuljaka na čijim su vrhovima bile podignute vjetrenjače.

9 Prijestolonasljednik

ulicama. A svuda naokolo prostirala se livada na kojoj se pod vedrim nebom moglo postaviti stolove na nogarima, te je u isto vrijeme služila kao prolaz kočijama, nosiljkama i konjima. No tu je uvijek bilo napretek svjetine tako da se čovjek jedva kretao.

Svega i svačega se prodavalo na SajmiStu Saint-Germain. Trgovci iz velikih pokrajinskih gradova, iz Amiensa, Rouena, Reimsa, izlagali su tu uzorke svoje robe. U ponekim otmjenim dućanima, svijet se pogađao za kućne haljine iz Marselja, dijamante iz Alengona, bombone iz Vedruna.

Portugalac je tu prodavao sivi ćilibar i fini porculan. Provansalac je nudio naranče i limune. Turčin je hvalio svoje meleme iz Perzije, svoje mirisave vodice iz Carigrada. Flamanac je izlagao svoje slike i svoje sireve. Ukratko, bio je to Novi most u daleko većim, svjetskim razmjerama, gdje je sve bučalo od urnebesnog jecanja praporaca, flauta, dipala i tamburica.

Oni što su pokazivali životinje i neobičnu čeljad privlačili su gomilu, koja je grnula da vidi ples miševa uz pratnju violina i dvije muhe kako se slamkama tuku u dvoboju.

Tu se lijepo obučen svijet češao o svijet u prnjama. Svi su dolazili na SajmiSte Saint-Germain ne samo da vide izložbu sjajnih i različitih predmeta već i da uživaju u slobodi vladanja i izražavanja čemu se nisu mogli prepustiti ni na jednom drugom mjestu.

Sve je tu bilo podešeno za radost čuvstvima. Ljudi su davali maha svojim neobuzdanostima u prodavaonicama pikantnih jela, u

lijepim kabaretima ukrašenim ogledalima i pozlatom te u jazbinama gdje se naveliko kockalo.

Svi mladići i djevojke poticani ljubavnom strašću mogli su je tu zadovoljiti. Ali u svim epohama Cigani su predstavljali veliku zanimljivost Sajmišta Saint-

Germain. Oni su bili njegovi prinčevi sa svojim akrobatima i svojim astrolozima. Već sredinom ljeta pristizale su njihove čerge u koje bijahu upregnute mršave rage

opletenih griva. Te čerge su bile krcate žena i djece, kuhinjskog suda, ukradenih pršuta i kokoši.

Ljudi, oholi i mučaljivi, dugih crnih kosa pokrivenih šeširima okićenih perjem u čijim su se sjenama palile oči sjajne poput žeravice, nosili su na ramenima duge kremenjače.

Parižani su ih promatrali s onom istom nezasitnom znatiželjom kojom su ih, po prvi put njihovi očevi 1427. promatrali kad su se pod pariškim zidinama pojavili ti vječni lutaoci puti boje zimzelena. Prozvali su ih Egipćanima, ali i Ciganima ili Boemljanima.10

Posljednje dane prije otvorenja Sajmišta izbile su brojne tučnjave u četvrti. A dan prije otvaranja, Calembredaineove su se trupe morale povući u neredu i potražiti zaklon među

Bande pariških zlikovaca su priznavale njihov utjecaj na zakone podzemlja, te je za svečanosti luđaka, vojvoda Egipćana stupao odmah uz kralja Thunesa, a velikodostojnici carevine Galileje išli su ispred ministra Velikog Coesrea Rodogone Egipćanin, i on ciganskog soja, mogao je imati samo visoki položaj među kolovođama pariškog podzemlja. Bilo je pravo što je htio za se osigurati područje u blizini onih čarobnih svetišta ukrašenih krstačama, kosturima i crnim mačkama, koje su gatare, crne vještice, kako ih je svijet nazivao, podizale usred Sajma Saint-Germain.

Uza sve to Calembredaine, mada gospodar kule Nesle i Novog mosta, tražio je za sebe taj zalogaj. To suparništvo moglo se završiti samo smrću jednoga od njih dvojice.

10 Bohemie na francuskom Češka. Parižani su vjerovali da cigani potječu iz Češke.

ruševinama palače Nesle, dok je Rodogone Egipćanin organizirao neku vrst zaštitnog kordona oko nekadašnje tvrđave, duž jaraka i Sene.

Calembredaineovi ljudi su se okupili u velikoj dvorani oko stola s kojega se Drvoguz derao kao pomahnitalo zvijere.

– Već sam mjesecima opažao kako se približava ova opasnost. A ti si za sve ovo kriv, Calembredaine! Zbog svoje si markize sasvim izgubio glavu. Ne znaš se više tući, vođe ostalih bandi su digli glavu. Osjećaju da gubiš tlo pod nogama i pružit će ruku Rodogoneu da te obori. Preksinoć sam susreo Plavog Mornara…

Stojeći ispred vatre prema kojoj je njegov snažan lik poprimio crne obrise, Nikola je brisao ođ udarca noža okrvavljene grudi. On se derao još snažnije od Drvoguza: – Znamo mi dobro da si izdajnik bande, da se sastaješ sa svima vođama bandi, da ih posjeću ješ, da se pripremaš da zauzmeš njesto Velikog Coesrea. Ali čuvaj se! O svemu ću obavijestiti Rolina Kladu …

– Huljo! Ništa mi ne možeš učiniti… Anđeliku je podilazio užas pri pomisli da je to rikanje zvijeri moglo probuditi

Florimonda i prestrašiti ga. Ona poleti u okruglu sobu. Ali anđelčići su mirno spavali. Cantor je bio nalik kerubinu

s flamanskih slika. Florimondu su se obrazi ponešto ispunili mesom. Sklopivši vjeđe nad tamnim pogledom, u snu mu se vraćao izraz djetinji i sretan.

Strašna dernjava nije jenjavala. „Ovo mora svršiti! Mora svršiti pa puklo kud puklo!” razmišljala je Anđelika

zatvarajući što je bolje mogla rasklimana vrata. Ćula je promukli glas Drvoguza. – Ne zanašaj se, Calembredaine: ako uzmakneš, s tobom je gotovo! Rodegone neće

imati samilosti. Nije njemu samo do sajmišta, već je njemu do tvoje djevojke koju si mu oteo na groblju Saints-Innocents. Njemu je do nje više nego do ičega A ne može je imati dok si ti tu. Dakle, ili ti ili on. Nikola kao da se primirio.

– A što da radim? Svi su se njegovi ljudi, ti prokleti Egipćani, smjestili tu napolju, ispred našeg nosa. Poslije batina što smo ih dobili, nema smisla ponovo se upuštati u bitku. Sve bi nas pobili.

Anđelika se vrati u sobu, uze jedan ogrtač i preko očiju stavi krinku od crvenoga baršuna, koju je čuvala u jednoj kutiji s još nekim stvarčicama Udešena tako siđe u onu galamu.

Svađa između Calembredainea i Drvoguza poprimala je epske konture. Nikola je mogao bez po muke zgnječiti bogalja u njegovu drvenom tanjuru, ali toliki je bio upliv ovoga da je, u stvari, bio gospodar situacije.

Kad se pojavila Anđelika s crvenom krinkom preko lica, buka nešto utihne. – Kakav je ovo karneval? – gunđao je Nikola. – Kamo ćeš? – Idem otjerati Rodogoneove trupe. Za jedan sat mjesto će biti čisto, gospodo. Poslije

će moći svatko u svoje sklonište. Calembredaine se okrene Drvoguzu kao da ga poziva za svjedoka – Ne čini li ti se da

ona svakim danom postaje sve luđa? – Pa čini, ali ako je ludost nadahnjuje dobrim mislima, pusti neka radi što je naumila.

Svemu se čovjek može nadati od ove naše Markize anđela Njoj zahvaljujući postao si krhotina, a sada neka barem popravi razbijeni lonac Anđelika potrči u noć. Trčala je do vrata Saint-Jacques i tek tu pokuša prijeći preko jarka. Jedan od Rodogoneovih Cigana

ispriječi joj se na putu. Ona mu na njemačkom natuknu neku vrlo zamršenu priču prema kojoj je ona prodavačica na Sajmištu Saint-Germain i vraća se sada u svoju tezgu. Ovaj pusti da prođe ta žena pod krinkom, umotana u plašt ne posumnjavši nimalo u nju. Ona bez zaustavljanja pojuri do jednoga svoga prijatelja, vlasnika tri ogromna i strašna medvjeda. Anđelika je potpuno smantala ta tri medvjeda i njihova starog gospodara, a isto tako i dječaka koji je držao drveni čanak u ruci.

Posao je bio brzo sklopljen zahvaljujući njenim lijepim očima. Odbijalo je deset sati s tornja opatije Saint-Germain-des-Pres kad su Rodogoneovi

ljudi, koji su bili na straži duž starih jaraka, opazili kako prema njima nastupa ogromna mumlajuća prilika. Ciganin koji je pokušao utvrditi tko to hoće da probije njihov obruč dobi u prsa udarac šape koja mu s komadom kabanice iščupa i komad mesa.

Ne čekajući opširnija obavještenja, ostali poskakaše na bedeme. Neki su potrčali prema Seni da bi obavijestili drugove koji su na toj strani bili u zasjedi, ali i ovi naiđoše na dva neugodna susreta. Već su mnogi banditi bili u vodi, i plivali prema drugoj obali gdje se nalazio Louvre i prema manje opasnim mjestima. Tući se, poklati se u otvorenoj borbi s prosjacima i „vojnicima” nije plašilo njihova odvažna srca, ali uhvatiti se ukoštac s medvjedom koji je, kad se uspravio na zadnje noge, bio dobra dva hvata visok, nijednome se od Rodogoneovih ljudi nije mililo Anđelika se mirno ponovo pojavi u kuli Nesle i obavijesti skup da je čitava četvrt potpuno očišćena od nepoželjnih posjetilaca. Glavni štab Calembredainovog odreda pođe napolje da izvidi i mo rade priznati da je Markiza anđela rekla istinu Od muklog praska Drvoguzovog smijeha građanke su drhtale iza svojih zavjesa.

– Ha! Ha! Ha! Ova Markiza anđela – smijao se – napravila čudo…! Ha! Ha Ha! Ali Nikoli nije bilo do smijeha. – Dogovorila si se s njima da nas izdaš – ponavljao je gnječeći Anđeliki zglavak –

otišla si da se prodaš Rodogoneu Egipćaninu! Da bi smirila njegov ljubomorni bijes, ona mu je morala ispričati svoj pothvat. Sad je bogaljev grohot prskao poput udarca groma. Neki su stanovnici okolnih kuća

povirili na prozore i stali vikati da će sići dolje sa sabljama i helebardama i malo zapapriti tim lupežima koji poštenom svijetu ne daju da spava.

Taj ljudski krnjadak se uopće nije obazirao na njihove prijetnje. Vukući se po kamenim pločama ulice, on prođe kroz čitava predgrađe Saint-Germain smijući se na sva usta. Godine i godine poslije toga na prosjačkim se veselicama pričalo o tri medvjeda Markize anđela …!

Ispričani manevar nije, međutim, spriječio izbijanje sukoba. Zapovjednik policije Chateleta imao je pravo kad je ujutro prvoga oktobra pošao do gQspodina de Dreuxa d'Aubravsa, gospodara Offemonta i Villiersa, redarstvenog časnika grada Pariza i uvjerio ga da je prijeko potrebno sve raspoložive snage pariške policije dovesti u blizinu Sajmišta Saint-Germain.

Taj je dan, međutim, prošao mirno. Calembredaineovi su se ljudi kao gospodari kretali među sve gušćim gomilama naroda. U sumrak stadoše pristizati kočije visokog društva.

Uz tisuće i tisuće upaljenih zublji pored svakog dućana, izložba je poprimala izgled začaranog dvorca.

Anđelika se držala Calembredainea i zajedno su promatrali borbu životinja: dvije doge protiv jednog vepra. Željna tih okrutnih prizora, svjetina se natisla oko ograde male arene.

Anđelika je bila dobro raspoložena. Kod prodavača pića pila je muškata, cedrova soka i cimetove vode. Potrošila je ne vodeći mnogo računa o novcu jednu kesu što joj ju je Nikola poklonio.

Kupila je za Florimonda lutaka i slatkiša. Nikola je pretpostavljao da će sajmište biti pod budnim nadzorom policije, te se

obrijao i na se navukao odijelo nešto pristojnijeg izgleda od onog u koje se obično oblačio, da bi što manje upao u oko. Natukavši na oči širok šešir koji mu je donekle skrivao nemiran pogled, on je svojim izgledom bio nalik siromašnom seljaku koji je, usprkos svojoj bijedi, došao da se malo razveseli na sajmu.

Anđelika i Nikola su zaboravili na sve. Svjetla su im se odražavala u očima. Prisjećali su se davnih kraja.

Nikola je provukao ruku Anđeliki oko pasa. Držao ju je na neki poseban, svoj način. Ona je imala dojam da je steže jedan od onih željeznih prstenova kakvim se okivaju zatočenici oko pasa. Ponekad joj je godio tvrdi zagrljaj njegovih ruku. Pa i tu večer, obuhvaćena njegovim mišićavim stiskom, osjećala se krhka i pokorna, slaba i zaštićena. Ruku punih slatkiša, igračaka i bočica kolonjske vode, sve se više zagrijavala borbom životinja. Vikala je i lupala nogama zajedno s ostalim gledaocima kad je crn i podivljali vepar otresao s leđa jednog napadača i svojim deračem odbacio u zrak rasporenog psa.

Nenadano, ona opazi na drugoj strani borilišta, baš sučelice njima, Rodogonea Egipćanina.

Na kraju njegovih prstiju klatio se dug i zašiljeni bodež. Nož zasikti iznad borilišta. Anđelika se baci u stranu i za sobom povuče Nikolu. Oštrica bodeža proleti par centimetara od Nikolina vrata i zarije se u vrat prodavača ukrasnih stvarčica. Pogođen, čovjek u grču zalomi rukama raskrilivši jkutove šarenog plašta. Načas je naličio na ogroman leptir probeden iglom. Iz vrata mu brižne mlaz krvi i on se sruši na tlo.

Na Sajmu Saint-Germain je počeo krvavi obračun. Oko pola noći Anđelika je zajedno s desetak djevojaka i žena, od kojih su dvije

pripadale Calembredaineovoj bandi, dospjela u podzemnu ćeliju Chateleta. Iako su se za njom zatvorila vrata, činilo joj se da još uvijek čuje krikove izbezumljena svijeta, dernjavu prosjaka i zločinaca guranih nemilosrdnim rašljama pandura i policajaca koji su ih u naletima odvodili sa Sajmišta Saint-Germain ravno u zatvor.

– Nadrljale smo – reče jedna djevojka. – Baš sam rođena pod sretnom zvijezdom! Jednom pođem u skitnju izvan Glatignva, i eto me u ćuzi.

Oni su kadri da me posade na konjica, zato što sam se udaljila iz mjesta određenog mi za boravak.

– Je li gadno boli na tom konjicu – upita jedna djevojčica. – Oh, Gospođe, još osjećam da su mi mišići i živci nategnuti kao bjeli sljez. Kad me je

muči telj stavio na nj; povikala sam: „Blagi Isuse! Prečista Djevice, budite milostivi prema meni!” – A meni je – javi se druga – krvnik ugurao sve do dna grla šuplji rog i onda kroza nj usuo gotovo šest krčaga hladne vođe. Da je bar bilo vino!

Mislila sam da ću se rasprsnuti kao praseći mjehur. Poslije su me odvukli u kuhinju Chateleta i stavili pred veliku vatru da dođem k sebi. Anđelika je. slušala te glasove koji su dopipali iz smrdljive tame i bilježila u svijesti

njihovo značenje, ali nimalo se ne zabrinjavajući zbog ispričanih pojedinosti. Pomisao da će sigurno biti podvrgnuta mučenju za vrijeme preslušavanja, obaNeka vrst mučila.

veznog za sve optužene, nije joj dopirala do svijesti. Jedna jedina misao joj se u glavi namatala: ,,A mališani? Što će od njih biti? Tko će se za njih brinuti? Neće li ih napustiti u kuli? Štakori će ih požderati..

Iako je u zatvoru vladala vlažna studen, njoj su se sljepoočice orosile znojem. Šćućurena na hrpi smrdljive slame, nagnuta na zid, koljena obgrlivši rukama nastojala

je da ne drhti i da nađe razloge umirenja. „Pa naći će se već neka žena koja će se za njih pobrinuti. Nemarne su, nesposobne, ali

ipak brigaju da nečim nahrane svoje sinove… Pa nahranit će i moje. A ako je Poljakinja tamo, mogu biti mirna. Pa i Nikola će biti pažljiv…” Ali nije li i Nikola uhvaćen? Anđelika se sjeti svog užasa kad je, trčeći iz ulice u ulicu da bi izbjegla krvavom obračunavanju, svaki put naletila na obruč pandura i policajaca.

Svi su prilazi sajmištu i četvrti Saint-Germain bili pod stražom te se činilo da se broj policajaca i pandura odjednom postostručio. Anđelika se pokuša sjetiti da li je Poljakinja mogla napustiti sajam prije općeg meteža. Kad ju je posljednji put vidjela, bludnica je sa sobom vukla mladog provincijalca, prestrašenog i sretnog u isti mah, prema obali Sene. Ali možda su se pri tom zadržali kod dućana, možda su bazali naokolo, možda su svratili da štogod popiju u kojoj od krčama.

Anđelika uspije snagom svoje volje sebe uvjeriti da Poljakinja nije dopala zatvora. Ta je pomisao donekle umiri. Iz dubine njezine tjeskobe javljale su joj se na usnama, nagonski se vraćale zaboravljene riječi molitve.

„Budi im milostiva, zaštiti ih, Prečista Djevice … Zaklinjem se …”, ponavljala je u sebi, „da ću se iščupati iz besramnog života kojim živim, ako mi spasiš sinove… Napustit ću ovo društvo zloči naca i lupeža. Upet ću sve svoje snage da živim od svojih ruku …” Sjeti se prodavačice cvijeća i poče se zanositi planovima. Vrijeme joj je tako brže proticalo.

Ujutro se podigla velika buka od škripe brava i ključeva. Vrata se na ćeliji otvore. Dežurni pandur zubljom osvijetli unutrašnjost ćelije. Danje svjetlo koje se probijalo kroz puškarnice, usječene u debele zidine, bilo je tako slabo da se unutra nije bogzna što vidjelo.

– Tu su markize, dječaci – poviče stražar veselo. – Dođite brže ovamo. Žetva će biti sjajna.

Još tri stražara uđu i zataknu zublju u jedan prsten w. zidu. – Zar ne, ptičice, bit ćete mirne i mudre? Jedan od stražara izvuče ispod kabanice jedne škare. – Skini kapicu – reče ženi koja se nalazila blizu vrata. – Hm! imaš sijede kose. Neka,

izvući ćemo također neki novčić. Poznajem jednog vlasu ljara blizu trga Saint-Michel koji pravi jeftine vlasulje za stare pisare.

Odreže sijedu kosu, veže je komadom špage i baci u košaru. Njegovi su drugovi proučavali kosu na glavama drugih uhićenica.

– Ja vam neću zadati truda – reče jedna od žena. – Ošišali ste me, nema tome dugo. – Gle, istinu veli – stražar će podrugljivo – prepoznao sam ovu ovdje. Ha! Ha! Čini mi

se da ti se ovdje sviđa! Jedan stražar pristupi Anđeliki. Ona osjeti kako joj gruba ruka opipava glavu. – Hej, prijatelji! – poviče. – Ovdje je dobra roba. Primaknite svjetlo da bolje vidim. Smolasti plamen osvijetli bujnu kestenjastu i kovrdžavu kosu koju je stražar oslobodio

skinuvši Anđeliki kapicu. Čuo se zvižduk divljenja.

– Prekrasno! Nema plavih tonova, doduše, ali se sva prelijeva. Prodat ćemo je gospodinu Binetu u ulici Saint-Honore. On ne pazi mnogo na cijenu.

već na kakvoću. „Nosite ovo leglo gamadi”, kaže mi svaki put kad mu donesem kosu zatvorenica, „ja ne pravim vlasulje od kose koju je već nagrizla gamad!” Ali ovaj put će me dočekati s manje prezira.

Anđelika se rukama uhvati za kosu. Ta ne mogu joj odrezati kosu, to je bilo nezamislivo!

– Ne, ne, ne radite toga! – preklinjala je. Ali joj čvrsta šaka skine ruke. – Ako ti je bilo toliko stalo do kose, ljepotice, onda si se morala čuvati Ch&teleta. Ta

treba da i mi, zaboga, neku sitnicu zaradimo. Uz priličan zvek čelika škare su rezale crvenkasto-plave kovrdže što ih je Barba prije

nekoliko dana češljala s beskrajnom samilosti u duši. Kad su stražari izišli, Anđelika prijeđe drhtavom rukom preko gole šije. Činilo joj se

da joj je glava postala manja i isuviše laka. – Ne plači – reče joj jedna žena da je utješi – ponovo će narasti. Pod uvjetom da te

ponovo ne uhvate. Stražari su čudni žeteoci. Pobogu, kose su u Parizu skupe zahvaljujući svim onim plemićima, prinčevima i mladićima koji nose vlasulje!

Mlada žena šutke prikopča kapicu. Njene drugarice su mislile da plače jer ju je potresala snažna drhtavica. Ali je ta zgoda odmah izgubila svaku važnost. Jedino do čega joj je bilo stalo, bila je sudbina njene djece.

XIII ANĐELIKA U CHATELETU

Vrijeme je odmicalo sporo, užasno sporo. Ćelija u kojoj su žene bile zatvorene bila je tako malena da se u njoj jedva disalo. Jedna od žena reče da je dobar znak što su ih zatvorili u tu ćeliju koja je bila poznata pod imenom: Između dvije noći. Tu su zatvarali one za koje se nije znalo da li će biti uhapšeni ili samo pritvoreni.

– Kad su nas uhapsili, u stvari, nismo ništa loše radile – govorila je ista žena. – Bile smo na sajmu kao i svi drugi To što nas nisu pretresle zaprisegnute žene na službi u Chateletu, dokazom je da su svi otišli na sajam Saint-Germain, pa i one.

– Pa na sajmu je bila i policija – s gorčinom posvjedoči druga djevojka. Anđelika pod haljinom opipa bodež Rodogonea Egipćanina: bodež sličan onome

kojim je gađao Nikolu. – Prava je sreća što nas nisu pretresli – po novi žena koja je možda skrivala pod

odjećom neki nož ili nečiju kesu s par škuda u njoj. – Budi bez brige, ima i za to vremena – od govori jedna. Većina se žena nije nadala dobru od zatvora. Pričalo se o zatvorenicama koje su deset

godina ostale u zatvor.u prije no što su ih se sjetili. A one što su poznavale Chatelet, opisivale su zatvorske ćelije te grozne tvrđave. U njoj je postojala ćelija koja se zvala „Kraj lagodnu životu” Ta je ćelija bila puna gmazova i nečisti, a zrak je u njoj bio tako kužan da ni svijeća nije mogla gorjeti. Zatim „Klaonica” nazvana tako zato što se u njoj udisalo smrdljivo isparavanje iz obližnje klaonice. „Okovi” je bila velika dvorana u kojoj su zatvorenici okovima bili vezani jedni za druge. Druge su se zvale „Okrutnost”, pa „Bunari”, „Jarak”; ova zadnja je imala oblik izvrnutog stošca. Zatvorenici su u njoj nogama bili u vodi; niti su se mogli pružiti niti stajati na nogama. Obično bi umirali

poslije, petnaestak dana. Na kraju tihim se glasom spominjala ćelija. „Zaboravljena”. Bila je to podzemna ćelija iz koje se nitko nije vraćao u život.

Siva se svjetlost probijala kroz duboki otvor na kojemu se nalazila željezna mreža. Nikako nisi mogao znati koliko je sati. Jedna starica izuje iskrivljene cipele, iz potplata iščupa čavle i ponovo ih zabije u potplat, ali u protivnom smjeru, sa šiljcima vani. To čudno oružje zatim pokaže drugaricama i posavjetuje ih da naprave to isto kako bi time mogle ubijati štokore koji će im doći u posjetu kad padne noć.

Međutim, oko ponoći vrata se uz štropot otvore i konjanici izvedu zatvorenice iz ćelije i povedu ih, iz hodnika u hodnik, u veliku dvoranu obloženu modrom tapiserijom ukrašenu žutim ljiljanima.

U dnu dvorane, na polukružnom podiju, nalazila se neka vrst katedre od izrezbarenog drva, a nad njom jedna slika koja je prikazivala Krista na križu. Poviše katedre i slike dizao se baldahin obložen tapiserijom.

Za katedrom je sjedio čovjek u crnoj togi, s ovratnikom ukrašenim bijelim vrpcama i s bijelom perikom na glavi. Uz bok mu se nalazio još jedan čovjek koji je pred sobom imao kup pergamena. Prvi je bio zapovjednik parlSke policije, a drugi njegov pomoćnik.

Podvornici, žbiri oboružani šibama, i vojnici kraljeve garde okružiše skupinu žena i djevojaka i gurnuše ih pred podij. Pri tom su morale proći kraj jednoga stola za kojim je sudski pisar zapisivao njihova imena.

Anđelika je od zaprepaštenja ostala otvorenih usta kad ju je pisar upitao kako se zove: ta ona više nije imala imena… Na kraju reče da se zove Ana Sauvert. Tako se zvalo jedno selo u blizini Monteloupa i njoj je ono nenadano palo na pamet, Suđenje je bilo začas gotovo. Chatelet je toga dana bio kao šipak pun. Trebalo je brzo raditi.

Pošto je postavio po nekoliko pitanja svakoj od predvedenih žena,. pomoćnik pročita listu koju mu je pisar uručio i izjavi da su, „sve spomenute osobe osuđene da budu javno izbičevane, a potom odvedene u Opću bolnicu gdje će ih pobožne žene poučiti kako se krpa i Boga moli”.

– Ovaj put smo se jeftino izvukle – šapne jedna djevojka Anđeliki. – Opća bolnica nije zatvor, već sklonište za sirotinju. Silom nas tamo zatvore, ali nismo pod stražom. Ništa lakše nego kidnuti.

Skupinu od dvadesetak žena stražari potom odvedoše u prostranu dvoranu u prizemlju, a onda ih svrstaše duž zida. Uto se otvore vrata i uđe vojnik visoka i krupna rasta, crveno mu lice, popriječeno crnim brcima, okružila lijepa kestenjasta vlasulja. U svom plavom mundiru nategnutom preko debelih ramena, visokim kožnatim opasačem koji mu je stezao trbušinu, sa širokim posuvracima na orukvicama prekrivenim gajtanima, sa sabljom, s ogromnim naprsnikom koju su povezivale zlatne rojte, ličio je pomalo na Velikog Matthieua samo što mu lice nije zračilo dobrotom i vedrinom kao u nadriliječnika. Oči udubljene ispod gustih mu trepavica bijahu sitne i okrutne.

Na nogama je imao čizme s visokim potpeticama koje su još jače isticale njegov snažan lik.

– Ovo je zapovjednik straže – šapne Anđelikina susjeda. – Strašan je stoga su ga i prozvali Ljudožder.

Ljudožder prođe ispred žena zveckajući ostrugama po podu. – Ha! Ha! Lijepe moje ptičice, sad ćemo vas malo počešljati! Brzo, skidaj košulje! Da

znate: one koje se budu isuviše derale, dobit će koji udarac priđe.

2ene koje su već na svojoj koži iskusile kaznu bičevanja, poslušno stadoše skidati prslučac. One koje su imale košulje, skinu ih do pasa i prebace preko sukanja. Stražari su pristupali onim ženama koje su oklijevale i grubo su ih svlačili. Jedan od njih dohvati Anđeliku za prslučac i dopola joj ga razdrapa. Ona se poboja da joj ne pronađu bodež te brzo razgoliti leđa.

Zapovjednik straže pođe gore pa dolje promatrajući žene poredane ispred sebe. Zaustavljao se pred onim mlađim. Pri tom bi kresnule sjajem njegove praseće očice. Na kraju zapovjednik pokretom prsta pokaže na Anđeliku.

Jedan od pandura zakvoca kao kokoš i naredi joj da iziđe iz reda. – Deder, vodite taj klatež – naredi zapovjed nik – i da ste ih dobro počešali. Koliko ih

ima? – Dvadesetak, gospodine. – Sad su četiri sata poslije podne. Treba da ste s njima gotovi do zalaska sunca. – U redu, gospodine. Stražari narede ženama da iziđu, Anđelika primijeti u dvorištu jedna kolica puna šiba.

Ta su kolica imala slijediti nesretnu povorku do mjesta određenog za javno kažnjavanje, to jest do crkve Saint-Denis. Vrata se zatvore i Anđelika osta sama sa zapovjednikom straže. Ona baci na nj iznenađen i tjeskoban pogled. Zašto ona nije dijelila sudbinu svojih drugarica? Da je ne misli opet zatvoriti u ćeliju?

Bilo je dosta hladno u toj oniskoj dvorani na lukove, čije srednjevjekovne zidine probijaše vlaga. Iako je vani bio još dan, tu se već uvukao mrak te su stražari upalili zublje. Potresana drhtavicom, Anđelika je ukrižila ruke preko prsiju, više zbog toga đa bi ih sakrila pred upornim pogledom Ljudoždera nego da bi se zaštitila od hladnoće.

Ljudožder joj se primakne teškim korakom i kašljucne. – Onda, košuto moja lijepa, zar zbilja umireš od želje da ti ogule ta tvoja lijepa

ramena? A kako ona ništa ne odgovori, on nastavi: – Odgovori! Zar zbilja umireš od želje? Bilo je jasno da Anđelika nije željela da bude išibana, stoga ona niječno odmahne

glavom. – Dobro, pokušat ćemo urediti tu stvar – reče oficir sladunjavim glasom. – Zaista bi

bila šteta upropastiti šibama ovakvo pilence. Možda nas dvoje pronađemo neki izlaz, a? Stavi joj prst pod bradu i silom joj podjgne lice, a zatim ushićeno fićukne. – Što mu jada! Imaš divne oči! Mora da ti je majka pila absint dok te je nosila! De,

osmijehni mi sa malko! Uto njegovi debeli prsti stadoše milovati krhki joj vrat i okrugla ramena. Ona se povuče natrag ne uspijevši obuzdati osjećaj gađenja. Ljudožder prasne u

smijeh. Od silnoga mu je smijeha trbušina poskakivala dolje-gore. Netremice ga je motrila svojim zelenim očima. Na kraju, usprkos nadmoći svog položaja i rasta, on se poče nelagodno osjećati.

– Onda, složili smo se, zar ne? – ponovo će on. – Doći ćeš sa mnom u moj stan. Poslije ćeš dostići druge, ali stražari ćete pustiti na miru. Neće te izbičevati… Jesi li zadovoljna, pilence moje malo?

Ponovo prasne u smijeh, a zatim je privuče sigurnom rukom i stane je cmokati po licu halapljivim i zvučnim poljupcima.

Dodir njegove vlažne gubice, njegova daha koji je vonjao na duhan i crno vino, izazove u njoj gađenje te se ona stade poput jegulje otimati da bi se iščupala iz njegova stiska. Opasač i gajtani Ljudožderove uniforme grebli su je po prstima.

Naposljetku njoj nekako uspije da se oslobodi. Na brzinu nekako navuče na sebe poderani prslučac.

– Šta je? – u čudu ju je pitao Ljudožder. – Što ti bi? Tebi još nije jasno da sam te htio poštedjeti šiba?

– Velika vam hvala na tome – odgovori Anđelika odlučnim tonom – ali ja bih radije otrpjela šibe.

Ljudožder zine u čudu, crni mu se brci zatresoše, a lice mu se nali krvlju kao da su ga odjednom vrpce ovratnika počele gušiti.

– Što…! Što to kažeš…? – Radije ću podnijeti šibe – ponovi Anđelika. – Gospodin zapovjednik pariške policije

me je kaznio i ja ne smijem izmaknuti njegovoj pravdi. I odlučno krene k vratima. Jednim jedinim skokom on je sustigne i zgrabi za šiju.

,,Oh, Bože sveti!” pomisli Anđelika. „Nikad više neću kokoš uhvatiti za vrat. To je grozan osjećaj.” Zapovjednik ju je pažljivo promatrao.

– Ti si neka čudna drolja – reče ponešto za dihan. – Za tvoje bih te riječi mogao, pljoštimice, sabljom tako istući da bi kao mrtva ostala na ze mlji. Ali neću da te mrcvarim. Lijepa si i lijepo gra đena. Što te više gledam, više mi se sviđaš. Bilo bi zaista glupo da se ne složimo. Mogu ti pomoći. Slu šaj, ne budi luda. Budi ljubazna prema meni, a kad dostigneš druge, dobro, moguće da će stražar koji će te pratiti okrenuti glavu na drugu stranu …

U jednom trenutku Anđelika nazre mogućnost da se izvuče. Pred očima joj zatrepere lišća Florimonda i Cantora: Izbezumljena, opazi životinjsko i crveno lice koje se nagnulo nad nju. Njeno se tijelo bunilo. Nemoguće! Nikad ne bi mogla! A osim toga, iz Opće bolnice se moglo pobjeći… A možda će joj uspjeti bijeg dok je budu vodili u bolnicu …

– Radije ću u Opću bolnicu! – poviče izvan sebe. – Radije…! Ostatak se njenih riječi izgubio kao u vrtlogu oluje. Ljudožder je tako tresao njom da

je gotovo dah izgubila, a uz to ju je obasuo bujicom groznih pogrda. Otvori se svijetao ponor u jednim vratima i ona kao lopta poleti u nj.

– Išibajte ovu kurvu da joj koža visi…! – rikne Ljudožder. Vrata prasnuše kao udarac groma. Anđelika se sruši među skupinu civilnih stražara koja je upravo prispjela da preuzme

noćnu smjenu. Bili su to većinom zanatlije i miroljubivi trgovci koji su protiv volje obavljali tu službu nametnutu cehovima radi sigurnosti grada.

Upravo su izvukli karte za igru i svoje lule kadli im u noge doleti polugola djevojka. Zapovjednik je naređenje zaurlao takvim glasom da ga nitko nije razumio.

– Evo još jedne koju je naš hrabri zapovjednik dobrano udesio – reče jedan od njih. – Ne bi se moglo ustvrditi da ga ljubav čini nježnim.

– Uza sve to, on ima uspjeha. Njemu noći nisu puste. – Do vraga! Izvlači ih iz gomile zatvorenica i onda im da da biraju između zatvora i

njegova kreveta. – Da mu to zapovjednik dozna, ne bi se dobro proveo! Anđelika se digne. Bila je sva izubijana. Stražari su je mirno promatrali puneći lule i

miješajući karte.

Oklijevajući, Anđelika pođe k pragu stražarnice. Nitko je ne zadrža. Ubrzo se našla pod svodovima ulice Saint-Leufroy koja je preko tvrđave Chatelet

povezivala ulice Saint-Denis i Most mjenjača.

XIV CANTOR U CIGANSKOJ ČERGI

– Psssst! Markizo anđela…! Pazi se, ne idi naprijed – Poljakinjin glas zaustavi Anđeliku dok se približavala kuli Nesle.

Anđelika se okrene i primijeti djevojku koja joj je, skrivena u mraku jednih vrata, mahala rukom. Ona joj priđe.

– Eto ti na, jadna moja markizo – uzdahne Poljakinja – nadrljale smo do kraja. Na sreću, Lijepi Dječak je stigao. Jedan mu je „fratar” na pravio tonzuru na tjemenu, te se poslije stražarima predstavio kao da je opat. Kad su ga potom preba civali iz Chateleta u biskupski zatvor, uspio je pobjeći.

– Zašto si mi rekla da ne idem u kulu Nesle? – Do vraga! Tamo se ustoličio RodQgone Egipćanin sa svom svojom bandom. Anđelika problijedi kao krpa. Poljakinja nastavi: – Trebalo je vidjeti kako su nas

otjerali! Nisu nam dali vremena ni da svoje prnje pokupimo. „Uza sve to, uspjela sam spasiti tvoj kovčežić i majmunčića. Odnijela sam ih u Ulicu Dolina ljubavi, u kuću gdje Lijepi Dječak ima prijatelja i gdje obita vaju njegove žene.

– Gdje su moji sinovi? – upita Anđelika. – Nitko ne zna gdje je Calembredaine završio – nastavljala je Poljakinja brzorekom. –

Uhap šen…? Obješen…? Neki tvrde da su ga vidjeli kad se bacio u Senu. Možda se dokopao polja..

– Šta me briga za Calembređaina – proci jedi Anđelika kroz stisnute zube. Bijaše zgrabila djevojku za ramena i zarila joj nokte u meso. – Gdje su moji mališani? Poljakinja ju je gledala svojim velikim crnim očima kao Izgubljena. Na kraju spusti

vjeđe. – Nisam ih htjela dati, uvjeravam te… ali drugi su bili jači… – Gdje su? – ponovi Anđelika bezbojnim glasom. – Odveo ih je Ivan Truli… zajedno sa svom djecom koju je uspio nači. – Odnio ih je dolje… u predgrađe Saint-Denis? – Da. To jest, Florimonda je odnio, ali Cantora nije. Rekao je da je suviše debeo da bi

ga iz najmljivao prosjacima. – Što je s njim učinio? – Prodao… prodao ga je. Jest, za trideset novčića … nekim Ciganima koji su dijete

kupili da bi poslije od njega napravili akrobata. – Gdje su ti Cigani? – Otkuda bih ja znala gdje su! – pobuni se Poljakinja i zlovoljno joj se istrgne. –

Mačko, uvuci kandže, svu si me izgrebla… Šta da ti kažem …? Došli tu neki Cigani i onda krenuli na put. Rusvaj od prošle noći im se nije nimalo svidio.

Napustili su Pariz. – U kojem su pravcu otputovali?

– Nema tome ni dva sata što su viđeni kako kreću prema vratima Saint-Antoine. Vratila sam se ovamo nekako sluteći da bih te mogla sresti. Ti si majka, a majke su kadre probiti zidove…

Anđeliku je razdirala strahovita bol. Činilo joj, se da će poludjeti. Florimond tamo dolje u rukama odvratnoga Ivana Trulog, zaplakan dozivlje majku …!

Cantor odveden zauvijek u nepoznato! – Treba poći u potjeru za Cantorom – reče ona – možda Cigani još nisu odmakli

daleko od Pariza. – Sasvim si izgubila glavu, jadna moja markizo! Ali Anđelika je već grabila prema vratima Saint-Antoine. Poljakinja pođe za njom. – Naposljetku – reče pomirivši se s Anđelikinom odlukom – hajdemo. Imam par

škuda, možda će pristati da nam ga prodaju…

* * *

Tog je dana padala kiša. Zrak je bio vlažan i osjećala se jesen. Kaldrma se svjetlucala. Dvije žene pođoše duž desne obale Sene i iziđu iz Pariza blizu Arsenala. Na obzorju

nisko se nebo otvaralo u crvenu podrtinu, široku i dugu. S večera se podigao hladan vjetar. Neke su im osobe rekle da su vidjeli Cigane tamo prema mostu Charenton.

Brzo su hodale. S vremena na vrijeme Poljakinja je slijegala ramenima, ali je bez pogovora išla dalje za Anđelikom pokoravajući se svom fatalizmu, fatalizmu žene koja je mnogo pješačila i slijedila druge po svakom vremenu i po svakakvom putu a da toga i nije bila svjesna.

Kad su se približili mostu Charenton, primijetiše nekoliko upaljenih vatara, dolje ispod ceste Poljakinja se zaustavi.

– To su oni – šapne – imale smo sreće. Pođoše prema ciganskom logoru. Sumarak debelih hrastova privukao je cigansko

pleme na to mjesto. Nekoliko cerada rastegnutih od jedne grane do druge predstavljale su jedini zaklon Ciganima u toj kišovitoj noći. Žene i djeca su sjedili oko vatre. Pekli su ovna na debelom, ražnju. Po strani su mršavi konji pasli.

Anđelika i njena drugarica priđoše bliže. – Nastoj da se ne ljutiš – tiho ju je opomi njala Poljakinja. – Da samo znaš kako su

opaki! Natakli bi nas obadvije na ražanj, zajedno s ovnom i nikome ništa. Pusti mene da ja s

njima govorim. Poznajem ponešto njihov jezik … Neki dugajlija s šubarom na glavi odvoji se od ognja i pođe prema njima. Dvije žene

prstima napraviše znak raspoznavanja kojim se služilo podzemlje. Čovek im s visoka odgovori. Poslije toga Poljakinja uze objašnjavati razlog njihova dolaska. Anđelika nije razumjela ništa od onog što su govorili. Trudila se da po Ciganinovu licu pogodi što misli, ali mrak je već bio pao te ona nije uspijevala razabrati mu crte.

Poljakinja mu na kraju pruži kesu. Čovjek je izmjeri rukom, potom joj je vrati i udalji se u pravcu vatara.

– Kaže da ide na razgovor s članovima plemena.

Čekale su smrzavajući se na vjetru što se podigao s ravnice. Ciganin se ubrzo vratio svojim mirnim i okretnim korakom.

Reče nekoliko riječi. – Šta kaže? – upita Anđelika gotovo bez daha. – Kaže da neće vratiti dijete. Veli da je lijepo i ljupko. Već su ga zavoljeli! Kažu da je

sve u redu. – Ali to nije moguće…! Hoću da mi vrate moga sina! – poviče Anđelika. Napravi pritom pokret kao da će se baciti prema logoru, ali je Poljakinja zadrži

snažnom rukom. Ciganin je izvukao sablju. Drugi im Cigani stadoše prilaziti. Prostitutka povuče drugaricu prema cesti. – Jesi li luda…? Hoćeš da te zakolju…? – Ali to je nemoguće! – ponavljala je Anđelika. – Nešto moramo poduzeti. Ne mogu

odnijeti Cantora daleko … daleko… – Ne uzbuđuj se, takav je život! Prije ili po slije sinovi odlaze daleko… Svejedno da li

će to biti danas ili sutra. I ja sam imala djece! A tko zna gdje su! Sa svim tim, evo me i žive i zdrave!

Anđelika je tresla glavom samo da ne čuje njene riječi. Počela je padati kiša, gusta i sitna. Trebalo je nešto poduzeti…!

– Nešto mi je palo ha pamet – izjavi. – Vratimo se u Pariz. – U redu, vratimo se u Pariz – složi se Poljakinja. Ponovo staviše put pod noge posrćući po blatnjavim mlakama. Anđelika je na nogama

imala loše cipele te su joj stopala krvarila. Vjetar joj je motao oko nogu mokru suknju. Hvatala ju je nesvjestica. Već dvadeset i četiri sata nije ništa okusila.

– Ne mogu više – promrmlja zaustavivši se da bi došla do daha. – A ipak treba djelovati brzo … što je brže moguće…

– Čekaj, vidim fenjere nama iza leđa. To su neki konjanici na putu za Pariz. Zamolit ćemo ih da nas dignu u sedla.

Poljakinja se smjelo zaustavi nasred ceste. Kad je skupina stigla do njih, povjče prema njima oštrim glasom u kojemu je uza sve to zazvučio umilan ton.

– Hej! Ljubazna gospodo! Ne biste li pomogli dvjema lijepim djevojkama koje su se našle u ne volji? Bit ćemo vam vrlo zahvalne, i znat ćemo vam se odužiti.

Konjanici zaustave konje. Na njima se nije razabiralo ništa osim ogrtača s podignutim ovratnicima i nakvašenim šeširima. Izmijeniše nekoliko riječi na nekom tuđem jeziku. Potom se jedna ruka pruži prema Anđeliki i mladi glas progovori na francuskom: – Penjite se, ljepotice!

Ruka je bila snažna i mlada je žena već sjedila udobno iza jahača. Konji ponovo krenuše.

Poljakinja se smijala i opazivši da je čovjek koji ju je primio u sedlu bio stranac, poče s njim izmjenjivati šaljive riječi na nekom divljem, njemačkom jeziku, naučenom po bojištima Evrope.

Anđelikin drug reče ne okrećući se: – Priljubite se čvrsto uza me, djevojko. Moj konj ima težak kas, a i sedlo je usko, pa biste mogli pasti.

Ona posluša te rukama obuhvati mladićevo tijelo spojivši smrznute šake na njegovim toplim grudima. Njegova je toplina prožmeugodnim osjećajem. Nasloni glavu neznancu na snažna leđa i čas se tako odmarala. Znala je što joj je raditi, pa je to smiri. Iz razgovora

dvojice konjanika shvati da su pripadali skupini protestanata koja se vraćala iz hrama u Charentonu.

Nešto kasnije bili su u Parizu. Anđelikin drug plati i za nju cestarinu na vratima Saint-Antoine.

– Kamo vas moram otpratiti, ljepotice? – upita je trudeći se da joj zagleda u lice. Ona se oslobodi obamrlosti što bijaše načas njom ovladala. – Ne bih htjela iskoristiti vašu dobrotu, go spodine, ali napravili biste mi veliku uslugu

kad biste me otpratili do Velikog Chateleta. – Otpratitću vas vrlo rado. – Anđeliko – poviče Poljakinja – ne čini gluposti. Budi oprezna! – Pusti me na miru… Radije mi pruži tvoju kesu. Mogla bi mi dobro doći. – Kako te volja… naposljetku – promrmlja djevojka slegnuvši ramenima. Skočila je na zemlju i stala zahvaljivati na njemačkom svom konjaniku, koji,

uostalom, i nije bio Nijemac već Holanđanin. Njega je, čini se, i obradovala i zbunila Poljakinjina vesela ljubaznost.

Anđelikin drug podiže šešir da bi se oprostio od ostalih, a zatim potjera konja širokom i nezakrčenom ulicom u predgrađu Saint-Antoine. Nekoliko minuta poslije toga zaustavio se pred Chateletom koji je Anđelika napustila prije par sati.

Ona sjaše. Velike zublje zataknute ispod glavnog ulaza tvrđave osvetljavale su čitav trg. Na njihovu crvenu svjetlu Anđelika je dosta jasno vidjela svog ljubaznog druga. Bio je mladić od dvadeset. do dvadeset i pet godina, – odjeven jednostavno ali u lijepo građansko odijelo.

Ona reče: – Zao mi je što ste se zbog mene odijelili od svojih prijatelja. – Ah, nije to nišla. One m'ladiće, u stvari, ja i ne poznajem, stranci su. Ja sam Francuz

iz La Eochellea. Moj je otac brodovlasnik, a poslao me je u Pariz da se izučim u trgovini. Te sam strance sreo u hramu u Charentonu, gdje smo prisustvovali pogrebu jednog člana naše vjere. Kao što vidite, niste uopće omeli moje planove.

– Zahvalna sam vam što ste mi sve tako lju bazno ispričali, gospodine. Pruži mu ruku. On je uzme i Anđelika vidje kako se prema njoj sagiba dobro i ozbiljno

mladićevo lice i osmjehuje joj se. – Veseli me da sam vam napravio uslugu, draga prijateljice. Ona je gledala kako se mladić udaljuje među svjetinom i crvenim izlozima u ulici

Velike klaonice. On se ne okrene, ali taj je susret ispunio hrabrošću mladu ženu. Odmah tzatim Anđelika odlučno prođe ispod glavnog ulaza i pojavi se na ulazu

stražarnice. Stražar je zaustavi. – Htjela bih govoriti sa zapovjedničkom kra ljevske straže. Stražar joj namigne kao da shvaća. – S Ljudožderom? Budući da ti se toliko sviđa, ulazi, curice! Dvorana je bila puna plavičastog dima što se oslobađao s lula. Ulazeći, Anđelika

nesvjesnim pokretom pokuša poravnati mokru suknju. Primijeti da joj je vjetar za jahanja otpuhnuo s glave kapicu te je obuze osjećaj stida sjetivši se svoje ošišane glave. Skine rubac s vrata, poravna ga na glavi i sveže ispod brade.

Potom pođe prema drugom kraju prostorije. Plamen s ognjišta isticao je crn i krupan lik zapovjednika straže. On je svojim bučnim glasom nešto nadugo i naširoko razglabao držeći čibuk lule jednom, a čašu vina drugom rukom. Njegovi su ga potčinjeni slušali

zalijevajući i klateći se na svojim stolicama. Bili su već navikli na'njegova hvalisava razmetanja.

– Gle, gle! Neka nam djevojčica dolazi u po sjete – primijeti jedan od vojnika zadovoljan upadicom.

Zapovjednik se žestoko trgne i pomodri od bijesa prepoznavši Anđeliku. Ona mu ne dade da dođe k sebi već poviče: – Gospodine kapetane, i vi, gospodo vojnici, molim vas da mi pomognete! Cigani su.mi oteli sina i potom su napustili Pariz. U ovom su trenutku ulogoreni kod mosta Charenton. Molim vas, dođite sa mnom i prisilite ih da mi vrate dijete. Oni će se sigurno pokoriti naređenju vojnika…

Nasta čas zaprepaštenja i šutnje. Odjednom jedan od vojnika prasne u nesuzdrživ smijeh.

– Ha! Ha! Ha! Ovako nešto smiješno još nikad nisam čuo! Hal Ha Ha! Jedna drolja dolazi zano vijetati stražare zato što… Ha! Ha! Ala je ovo smiješno! Šta ti misliš, markizo, tko si ti?

– Sanjala je i misli da je francuska kraljica! Od smijeha je odjekivala čitava prostorija. Kamo god se okrenula, Anđelika je vidjela

razjapljena usta i ramena koja je potresao razulareni smijeh. Jedino se zapovjednik nije smijao, a na crvenom mu se licu ocrtavao strašan izraz.

Zapovjeanik i trojica vojnika krenuše prema njima dok su ostala dvojica vršiti pokret zaokružavanja.

Anđelika je ostala u mraku. Ćula je kako Ljudožder, kuneći kao Turčin, naređuje glavaru plemena da se svi ljudi, žene i djeca imaju ispred njega svrstati u red. Zapisat će im imena jer je to bilo prijeko potrebno poslije krvoprolića koje se jučer odigrao na Sajmu Saint-Germain. Poslije će ih pustiti da mirno odu svojim putem.

Primirivši se, nomadi poslušaju. Navikli su oni na zanovijetanja svih mogućih policija. – Djevojko, dođi ovamo – rikne sada kape tan obrativši se Anđeliki. Anđelika pritrči. – Je li među vama dijete ove žene? – upita kapetan. – Vratite joj ga ili ćemo vas sve

koliko vas ima na sablje ponabadati. U tom trenutku Anđelika opazi Cantora. Spavao je na grudima jedne Ciganke.

Riknuvši poput tigra, ona poskoči prema Ciganki i istrgne joj dijete koje udari u plač. Ciganka se pobuni, ali joj glavar oštrim glasom naredi da umukne. Pogledavši konjanike čije su helebrade svjetlucale od plamena vatara, bi mu jasno da bi im svaki otpor bio uzaludan.

Uza sve to bio je vrlo drzak. Na kraju spomene da je za dijete plaćeno trideset novčića. Anđelika mu ih dobaci.

Njene se ruke strasno omotaše oko Cantorova tjelešca, glatkog i okruglog. Čini se da njemu nije bio baš po volji prilično grub prijelaz u stare vlasništvo. Bilo je očito da se, zahvaljujući lakoći prilagođavanja o čemu je od samog rođenja dao dovoljno dokaza, osjećao sasvim dobro na Cigankinim grudama.

Kas konja, na kojemu se Anđelika šćućurila iza jednoga stražara, zipkao ga je i on je ponovo zaspao, sa palcem u ustima. Čini se da mu nije bilo hladno, iako je bio potpuno gol, baš kao i drugi Cigančići.

Ona ga stavi na prsa, ispod prslučca, pridržavajući ga jednom rukom dok se drugom držala za kožnati pojas stražarev.

U Parizu je proticala ista noć, sa onim svojim satima koji su uranjali u sve dublju tamu da bi potom izbili i u danje svjetlo, kao što potok izbija iz livade ili iz svog podzemnog nevidljivog toka.

Pošten je svijet počeo zatvarati prozore i gasiti svijeće. Gospoda i građani su odlazili u krčme ili u kazalište. Večere su se'produžavale uz pijuckanje rožolja i pokojeg galantnog poljupca.

Na tornju Chateleta odbijalo je deset sati. Anđelika skoči na zemlju i potrči k zapovjedniku. – Dopustite mi da smjestim na sigurno mje sto svoje dijete – molila je. – Kunem vam

se da ću se vratiti sutra na noć. On se tobože namršti. – Pazi da me ne prevariš? Požalit ćeš inače. – Kunem vam se! Ne znajući kako da ga uvjeri u svoju iskrenost, ukriži dva prsta i pljune na zemlju.

Tako su se prosjaci zaklinjali. – U redu – odgovori kapetan. – Rijetko se događa da netko pogazi tu zakletvu. Čekat

ću te… ali nemoj da previše čeznem za tobom. A do tle dođi načas i daj mi jedan poljubac na ime predujma.

Ali ona odskoči i pobjegne u noć. Kako se usudio da je dira dok je ona držala u zagrljaju svog skupocjenog malog dječaka! Ljudima nije ništa sveto!

Ulica Dolina bijede nalazila se tačno iza Chateleta. Nekoliko koraka i bit će tamo. Ne usporivši korak, Anđelika stiže u pečenjarnicu „Hrabrom pijevcu”, prođe kroz gostionicu i uđe u kuhinju.

Barba je bila tamo i kao obično čerupala starog pijevca. Anđelika joj baci dijete u krilo.

– Evo ti Cantora – reče zadihana – drži ga i štiti. I obećaj mi da ga nećeš napustiti, ma šta se dogodilo!

Mirna Barba privi na grudi istim pokretom ruku i pijevca i Cantora. – Kunem se, gospodo. – A ako se tvoj gospodar razbjesni…? – Pustit ću ga da viče, gospođo. Reći ću mu da je dijete moje, da sam ga začela s

jednim mu šketirom, – U redu… A sad, Barbo… – Što je, gospođo? – Uzmi krunicu. – Da, gospođo. – Moli se za mene Bogorodici… – Da, gospođo! – Barba, imaš li rakije? – Da, gospođo, tamo je na stolu ,. Anđelika dqhvati bocu, pritisne grlić na usta i pošteno otpije. Imala je dojam da će se

srušiti na tlo, te se brzo prihvati stola. Ali malo potom svijest joj se razbistri i preplavi je osjećaj blagotvorne topline.

Barba ju je promatrala razrogačenim očima. – Gospođo … gdje vam je kosa? – Kako da znam gdje mi je kosa – odgovori Anđelika ljutito. – Imam prečeg posla no

da mislim o svojoj kosi.

Odlučnim se korakom uputi prema vratima. – Kamo ćete, gospođo? – Idem po Florimonda!

XV DRAMATIČNA NOĆ U JAZBINI VELIKOG COESREA

Na uglu jedne kuće sagrađene od blata nalazio se kip Gospoda onih koji su govorili šatrovački: kip Svevišnjega ukraden u crkvi Saint-Pierre-aux-Boeufs. Psovke i razvratni prizori su bile molitve koje mu je upućivao njegov narod.

Od tog mjesta kroz ružne i smrdljive uličice ulazilo se u kraljevstvo mraka i groze. Kip Svevišnjega obilježavao je među koju policajac ili osamljeni stražar nije smio prijeći a da se ne izloži najvećoj opasnosti. A niti se pošten svijet nije usudio zaci u taj kraj. A što da i traže u toj četvrti gdje su crne kuće napola u ruševinama, kolibe od blata, stare kočije i kolica, stare vjetrenjače i teglenice dovučeni ne zna se kako, služili kao obitavališta tisućima obitelji bez imena i bez korijena, bez ikakve zaštite i skloništa osim podzemne bratije?

Po gušćem mraku i po drugačijoj šutnji Anđelika zaključi da je ušla u područje Velikog Coesrea. Pjesme iz krčama su se sve slabije čule. Ovdje više nije bilo ni krčmi, ni fenjera, ni pjesama.

Ničeg drugog osim bijede u čistom stanju, sa njenim smećem, njenim štakorima, njenim skitničkim psima.

Anđelika je jednom prilikom zajedno s Calembredaineom posjetila tu izuzetnu četvrt predgrađa Sairit-Denis. On joj je tada pokazao osobno leno Velikog Coesrea, čudnu neku kuću na nekoliko katova, možda nekadašnji samostan, jer su male kule s tornjićima i ostaci trijema još odolijevali zubu vremena među naslagama zemlje crnice, starim daskama, kamenjem i motkama kojima su tu zgradu prekrili da se ne bi srušila. Poduprta sa svih strana, kriva i klimava, pokazujući otvorene rane na svojim svodovima, svojim prozorima i svojim lukovima i ističući oholo svoje ponosne kule, to je zaista bila palača prosjačkog kralja.

Veliki Coesre je živio tu sa svojim dvorom, svojim ženama, svojim ministrima, svojim idiotom. A baš je na tom mjestu, pod moćnom zaštitom svog velikog gospodara, Ivan Truli dovodio svoju robu, ukradenu djecu, zakonitu ili nezakonitu.

Prodrijevši u opasnu četvrt, Anđelika pokuša pronaći kuću koju je tražila. Nagon joj je govorio da je Florimond sigurno tu. Hodala je, mr,ak ju je štitio. Osobe što ih je susretala nisu marile za tu ženu u prnjama sličnu ostalim stanovnicima bijednih straćara. Pa da su je i zaustavili, bila bi se izvukla ničiju sumnju ne pobudivši. Poznavala je dosta dobro jezik i običaje šatrovaca.

Zahvaljujući samo svojoj moralnoj bijedi i svom moralnom padu, ona je mogla nekažnjeno proći kroz taj pakao.

Zar ju je ijedna drolja te večeri, videći je mokrih i poderanih haljina, kosa ošišanih kao u bludnica puštenih iz zatvora, lica što joj ga je izdubla tjeskoba i umori, mogla optužiti da nije jedna od njih, da je u taj prokleti krug ušla s neprijateljskim namjerama?

Pa ipak, morala se čuvati da je ne prepoznaju. Dvije bande protivne Calembredaineovoj obitavale su u toj četvrti.

Šta bi se dogodilo da se kojim slučajem proširi vijest da se Markiza anđela vrzma u njihovu kraju? Noćni lov divljih zvjeri u gustišu šume manje je okrutan od lova u koji se bacaju ljudi progoneći nekoga od svojih u mračnim podzemljima jednoga grada.

Za veću sigurnost ona se sagne i blatom namaze lice. U taj noćni sat kuća Velikog Coesrea se isticala među drugima zato što je bila

osvijetljena. Tu i tamo po prozorima svjetlucale su crvenkaste zvjezdice s noćnih žižaka, zapravo malih zdjelica napunjenih uljem u koje bijaše umočen komadić krpice.

Skrivena iza jednog kolobrana, Anđelika je časak promatrala kuću. Palača Velikog Coesrea bila je najbučnija. I tu se održavalo sijelo prosjaka i zločinaca kao donedavna u kuli Nesle. Primali su Calembredaineove ljude. A kako je te noći bilo dosta hladno, sve su otvore zatvorili starim daskama.

Anđelika na kraju odlučno priđe jednom od prozora i poviri unutra kroz pukotinu nastalu između dvije daske. Soba je bila puna svijeta. Prepozna nekoliko ljudi: Malog Eunuha, Sjedobradog s onom njegovom lelujavom bradom, Ivana Truloga.

Ovaj posljednji je pružio svoje bijele ruke prema plamenu i razgovarao sa Sjedobradim.

– To je bio zaista divan pothvat, dragi moj meštre. Ne samo da nas policija nije uopće ometala, već nam je dapače pomogla da raspršimo bandu onog drznika, Calembradeinea.

– Čini mi se da si ti prevršio mjeru tvrdeći da nas policija nije uopće ometala. Petnaestak je naših bez suda podignuto na vješala u Montfauconu! A nismo niti sigurni da li je među njima Calembredaine bio!

– Neka! U svakom slučaju, razbili su mu gla vu i mnogo će vremena proći dok ponovo zauzme svoje mjesto… ako se uopće vrati, u što ozbiljno sumnjam. Rodogone je zauzeo sve njegove položaje.

Sjedobradi uzdahne. – Znači da jednoga dana treba zametnuti boj s Rodogoneom. Kula Nesle koja

gospodari Novim mostom i Sajmištem Saint-Germain ima važan stra teški položaj. Nekad, dok sam predavao povijest pokojem bitangi u internatu Navarra…

Ali ga Ivan Truli nije slušao. – Ne budi pesimist u pogledu budućnosti kule Nesle. Što se mene tiče, ja bih bio

prezadovoljan da s vremena na vrijeme dođe do slične gungule. Ka kvu sam bogatu žetvu imao u kuli Nesle! Dvadesetoro djece prve klase za koju ću izvući vreće zvečećeg novca.

– A gdje si spremio te kerubinčiće? Ivan Truli upre kažiprstom u raspuklu tavanicu. – Gore, u moj osobni zatvor… Madeloine, kćeri moja, približi se i pokaži mi tvoje

dojenče … Debela žena slična govečetu odbije dijete s dojke i pruži ga groznome stvoru koji ga

uze i podiže diveći mu se. – Nije li lijep ovaj tamnoputi dječačić? Kad ponaraste, odjenut ću ga u plavo odjeke i

poći ću s njim na dvor da ga tamo prodam. Uto jedan od prosjaka uze puhati u dvojnice, a dvojica drugih zaigraše neki seljački

ples. Anđelika više nije mogla pratiti razgovor Ivana Truloga i Sjedobrađog. Ipak, sad je u nešto bila sigurna: djeca odvedena iz kule Nesle nalazila su se u toj kući,

u jednoj prostoriji, kako se čini, smještenoj nad glavnom prostorijom. Ona polako obiđe zidove i naiđe na jedan otvor kojim se dospijevalo do glavnih

stepenica. Skine cipele i pođe naprijed bosonoga, da ne bi podizala buku.

Poče se penjati okruglim stepeništem i stiže u jedan hodnik. Zidovi i pod bijahu prekriveni glinom izmiješanom sa slamom. S lijeve strane ona spazi praznu sobu koju je osvjetljavao noćni žižak. Nekoliko je lanaca bilo učvršćeno u zidove. Koga li su tu okivali? Koga su mučili? Sjeti se da se pričalo kako je Ivan Truli, za vrijeme građanskih ratova, odvodio mladiće i seljake zatečene same na ulici i prodavao ih ljudima koji su novačili mladiće za vojsku… Stravična tišina je vladala u tom dijelu kuće.

Anđelika pođe naprijed. Jedan je štakor okrzne. Jedva je prigušila krik gađenja. Učini joj se da u utrobi te kućerine zamjećuje neki novi šum. Bili su to jecaji, udaljeni plač, zvuči koji su svakim njenim korakom bivali sve jasniji.

Srce joj je naglo tuklo: to su djeca plakala. Dođe joj pred oči Florimondovo lice, s onim njegovim očima, crnim i užasnutim, s onim njegovim suzama koje su mu brazdale blijede obraze. Njega je bilo strah u mraku… Dozivao je… Ona pođe žustrije u smjeru plača. Pope se za još jedan kat, prođe kroz dvije sobe u kojima su također gorjeli noćni žišci svojim prljavim svjetlom. Po zidovima primijeti nekoliko gongova od bakra koji su sačinjavali, uz hrpe slame rasute po podu i nekoliko zdjelica bačenih tu i tamo, jedini namještaj tog zlosretnog mjesta.

Napokon je bila sigurna da je stigla na cilj. Sad je jasno čula tužni koncert jecaja u koji su se miješali šapati utjehe.

Anđelika uđe u jedan sobičak, lijevo od hodnika kojim je upravo prošla. Žižak je gorio u jednom udubljenju, ali ni tu nije bilo nikoga. Ipak buka je odotamo dolazila. Na koncu u dnu spazi velika zabravljena vrata. To su bila prva vrata na koja je naišla u toj kući. Sve su druge sobe bile prepuštene propuhu.

Na vratima se nalazio otvorčić ispresijecan željeznom rešetkom. Unutra nije uspjela ništa vidjeti, ali se odmah uvjerila da su djeca zatvorena u tom grobu bez mraka i svjetla. Kako da privuče pažnju mališana od dvije godine, a uz to još i prestrašenog?

Mlada žena priljubi usne na rešetke otvora i polako zovne: – Florimonde! Florimonde! , Plač donekle utihne. Začuje šapat nečijeg glasa: – Jesi li ti, Markizo anđela?

– A tko si ti? – Ja sam Linot. Ivan Truli nas je zajedno S Flipotom doveo ovamo. – Je li Florimond s vama? – Jest. – Plače? – Plakao je, ali ja sam mu kazao da će ti doći po njega. Ona je slutila da se dječačić okrenuo k nekome, a onda začuje kako ljubazno govori: –

Vidiš li, Flo, mama je tu. – Budite strpljivi, brzo ću vas osloboditi – obeća Anđelika. Povuče se malko unazad i

uze is pitivati vrata. Brave su izgledale čvrste, ali je li bilo moguće osloboditi šarke ugrađene u trule zi dove? Noktima zagrebe u meku žbuku.

Uto iza sebe začuje neki čudan šum. Kao kad kokoš kvoca, najprije prigušeno, a potom sve jače dok se ne pretvori u smijeh.

Anđelika se okrene i opazi na pragu Velikog Coesrea.

* * *

Nakaza je sjedio u košarci postavljenoj na četiri kotača. Nema sumnje, pomažući se rukama položenim na pod, on je na taj način kružio hodnicima svog opasnog labirinta.

S praga sobe promatrao je netremice mladu ženu svojim okrutnim očima. A ona, skamenjena od straha, prepoznala je čudovišnu pojavu koju bijaše vidjela na groblju Saint-Innocents.

On se i dalje smijao kao da kvoca i da se podriguje uslijed čega su mu se tresla, kržljava prsa, produljena u dvije slabašne i mlohave nožice.

Ne prestajući da se smije, on je nastavio da se giblje. Ona je zapanjeno promatrala hod škripavih kolica. On ih ne upravi k njoj već ih skrene kraj nje. Odjednom ona opazi na zidu jedan od bakrenih gongova kakve već bijaše zamijetila u drugim sobama. Željezna šipka bila je položena na podu ispod gonga.

Veliki Coesre se spremao da udari u gong. A na njegov će se zov štrcati iz dubina kuće, prema Anđeliki, prema Florimondu, svi prosjaci, svi zločinci, svi demoni tog pakla..

Oči zaklane zvijeri postajahu staklaste. – Oh! Ubila si ga! – javi se iza nje jedan glas. Na istom onom pragu na kojemu se maloprije pojavio Veliki Coesre stajala je sada

jedna djevojka, gotovo djevojčica, lica kao u Madone. Anđelika baci pogled na oštricu svoga bodeža crvenu od krvi. A zatim će tiho: – Ne

viči ili ću biti prisiljena da i tebe ubijem. – Jao! Ne, neću vikati. Ja sam sretna što si ga ubila! Djevojčica se približi. – Nitko nije imao smjelosti da ga ubije – šapne. – Svi su se tresli od straha. A eto bio

je samo grozan čovječuljak. Zatim podigne na Anđeliku svoje crne oči: – Ali trebalo bi da sada bježiš! – Tko si ti? – Ja sam Rozina… posljednja žena Velikog Coesrea. Anđelika spremi bodež pod prslučac, a zatim pruži drhtavu ruku i njome prijeđe preko

svježih i crvenih obraza djevojčinih. – Rozina, pomogni mi još samo časak. Moj je sin iza onih vrata. Ivan Truli ga je

zatvorio tu anutra. Treba da ga uzmem. – Drugi ključ od vrata je tamo – reče djevojiica. – Ivan Truli ga je povjerio Velikom

Coesreu. Ključ je u kolicima. Nato se djevojčica sagne nad odvratnom i nepomičnom lešinom. Anđelika okrene oči

na drugu, stranu. Rozina se uspravi. – Evo ga. I sama uvuče ključeve u brave koje zaškripaše. Vrata se otvore. Anđelika pojuri u

zatvor i zgrabi Florimonda kojega je Linot držao u naručju. Dijete nije plakalo, ni vikalo, ali je bilo promrzlo i tako je snažno stisne svojim mršavim ručicama da je ostala bez daha.

– A sad mi pomozi da se izvučem iz ove kuće – reče okrenuvši se Rozini. Linot i Flipot joj se grčevito uhvate za suknju. – Ne mogu vas povesti sve. I otrgne.se od sitnih prljavih ručica, ali dva su dječaka trčala za njom. – Markizo anđela! Markizo anđela! Nemoj nas pustiti ovdje!

Odjedared Rozina koja ih je povela prema jednim stepenicama stavi prst na usne. – Tiho! Netko se uspinje stubama. Nečiji težak korak odzvanjaše na donjem katu. – To je Balon ja, idiot. Dođite ovamo. I nagne u bijeg kao da je poludjela. Anđelika pojuri za njom praćena dvojicom

dječaka. Dok su izlazili na ulicu, neljudski krik se razlegne iz dubine palače Velikog Coesrea. Bio je to krik Balonje, idiota, koji je rikao od boli pred lešinom kraljevske nakaze koju je tolike godine okruživao svojim pažnjama.

– Trk! Trk! – ponavljala je Rozina. Dvije žene praćene dvojicom zadihanih dječaka protrčaše bez predaha kroz nekoliko

mračnih ulica. Gole im noge najzad kliznuše po mokrim pločama gradskih ulica. Rozina uspori trčanje.

– Evo fenjera – reče. – Ovo je ulica Saint– Martin. – Moramo što dalje odmaknuti. Mogli bi nas slijediti. – Balonja ne može govoriti. Nitko ga neće razumjeti. Još će možda povjerovati da ga

je on ubio. Proglasit će novoga Velikog Coesrea. Ali ja se tamo više nikad neću vratiti. Ostat ću s tobom zato što si ga ubila.

– A ako nas Ivan Truli pronađe? – upitat će Linot. – Neće vas pronaći, ja ću vas sve braniti – reče Anđelika. Rozina pokaže na blijedu svjetlost u dnu ulice, svjetlost koja je stala potiskivati sjaj

fenjera. – Gledaj, noć je na izmaku. – Jest, noć je na izmaku – ponovi Anđelika surovo. U opatiji Saint-Martin-des-Champs duvne su svakog jutra dijelile juhu siromasima.

Velike gospođe koje su prisustvovale jutarnjoj službi božjoj pomagale su duvne u tom činu milosrđa.

Siromasi koji su ponekad proveli noć na zaštitnom kamenu na ćošku kuće nalazili su časak smirenja u velikoj blagovaonici opatije. Svaki je dobio zdjelicu tople juhe i okrugao kruh.

U tu je opatiju dospjela Anđelika noseći u naručju Florimonda i vodeći sa sobom Linota, Flipota i Rozinu. Bili su uplašeni i pokriti blatom i prljavštinom.

Stjeraše ih u red u kojemu se već nalazila čitava gomila bijednika. Potom posjedaše za drveni sto.

Pojaviše se dvorkinje koje su donosile velike zdjele pune juhe. Miriš je bio dosta ukusan, ali Anđelika prije no što je nahranila sebe samu, htjede da

najprije Florimond okusi jelo. Ona oprezno prinese zdjelicu mališanovim usnama. Tek sada ga je mogla bolje osmotriti pri nejasnoj svjetlosti koja se uvlačila kroz

prozore u dvoranu. Imao je poluzatvorene oči i zašiljeni nosić… Disao je teško kao da njegovo srce, izmučeno strahom, nije bilo kadro pronaći normalne otkucaje. Bezvoljan, Florimond pusti da mu se juha prospe mimo usne. Ali ga toplina tekućine oživi. Uhvati ga štucavica, a zatim proguta jedan gutljaj da bi na kraju sam pružio ruke prema zdjelici i počeo halapljivo piti.

Anđelika je promatrala njegovo mršavo lišće skriveno pod crnom i zamršenom kosom. „Evo što si napravila od sina Joffreya de Peyraca, nasljednika tuluških grofova, djeteta

Cvjetnih igara, rođenog za raskoš i radost…'' predbacivala je samoj sebi.

Ona se budila iz stanja moralne tuposti kao iz nekog dugog sna grozeći se nad užasom i ruševinama svog vlastitog života. Evo, dakle, što je dozvolila da se dogodi s njenim sinom! Divlji bijes na sebe samu i na čitav svijet uskomeša se poput plime. I tada umjesto da je ta strašna noć utuče i u njoj ubije volju za daljnu borbu, ona je, naprotiv, prožme nekom čudnom snagom.

„Nikad više …”, odluči u sebi, „nikad više neće osjetiti glad, nikad više neće osjetiti studen… Nikad više neće osjetiti strah … Zaklinjem se.” A nisu li ih čekali pred vratima opatije glad, studen i strah?

„Moram nešto napraviti, i to odmah.” Anđelika pogleda oko sebe. Bila je jedna od onih bijednih majki, jedna od onih „siromašnih” kojima nitko ništa nije dugovao, a nad kojima su se lijepo odjevene gospođe iz milosrđa sagibale prije no što će se vratiti da ćeretaju u svojim salonima o književnosti ili da spletkare na dvoru.

Prebacivši svilene rupce preko svojih kosa da bi sakrile blijesak pokojeg bisera, pričvrstivši pribadačama proste pregače na svilu i baršun svojih haljina, one su išle jedna drugoj. Za njima su hodale dvorkinje noseći košarice iz kojih su gospođe izvlačile kolače, voće, ponekad paštete ili pola pileta, ostatke s kneževskih stolova.

– Oh! Draga – poviče jedna od njih – zaista ste odvažni dolazeći ovamo ranim jutrom da dijelite milostinju u tom svojem stanju. Bog će vas blago sloviti.

– Nadam se,da hoće, najdraža. Ženin smijeh što se potom razlegao učini se poznat Anđeliki. Ona podiže oči i

prepozna groficu de Soissons kojoj je crvena Bertilla pružala svileni ogrtač modre boje. Grofica se ogrne njim stresavši se od zime.

– Bog je doista loše postupio sa ženama pri silivši ih da u utrobi nose devet mjeseci plod jed nog trenutka užitka – reče nadstojnici samostana koja ju je pratila k vratima.

– A što bi radile opatice na ovom svijetu kad bi svaki trenutak bio samo radost? – upita nadstojnica smiješeći se.

Anđelika naglo ustane i pruži sina Linotu. – Pazi na nj. Ali joj se Florimond urlajući uhvati za vrat. Najzad ga je morala zadržati uza se, a

ostalima naredi: – Ostanite tu i ne mičite se. Jedna je kočija čekala u ulici Saint-Martin. A kad se grofica de Soissons htjela u nju

popeti, neka žena u bijednim haljinama, s djetetom u naručju joj se približi i rekne: – Gospođo, moj sin umire od gladi i hladnoće.

Naredite da jedan od vaših slugu odnese, na mjesto koje ću mu kazati, jedna kolica puna drva, zdjelu hrane, kruha, nekoliko pokrivača i odijela.

Plemenita gospođa iznenađeno odmjeri prosjakinju. – Vi ste vrlo drski, djevojko moja! Niste li jutros dobili zdjelicu hrane? – Nije mi dosta jedna zdjelica da bih živjela, gospođo. Ono što od vas tražim sitnica je

prema va šem bogatstvu. Kolica drva i nešto hrane dok se sama ne snađem nije zaista ništa.

– Ovo je nečuveno! – poviče grofica. – Jesi li čula. Bertillo? Drskost ovih prosjakinja je svakim danom sve veća! Pustite me na miru, ženo! Da me niste dodirnuli tim svojim prljavim rukama, ili ću narediti slugama da vas istuku.

– Čuvajte se, gospođo – prišapne joj Anđelika sasvim tiho – čuvajte se, gospođo, pazite da ja ne progovorim o sinu Kuasi-Ba!

Grofica koja je rukom skupljala suknje da bi se popela u kočiju, zasta s nogom u zraku. Anđelika nastavi: – U predgrađu Saint-Denis znam kuću gdje odgajaju sina jednog crnca…

– Govorite tiše – šapne gospođa de Soissons bijesno, gurajući Anđeliku u stranu. – Kakva je to priča? – upita zatim suho.

Grofica se oholo uspravi, otvori lepezu i stane njom mahati iako to nije bilo potrebno budući da je popuhivao svježi povjetarac.

Anđelika prebaci na drugu ruku Florimonda jer joj bijaše otrnula ruka od njegove težine.

– Poznajem sina jednog crnca koga odgaja ju… Rodio se u Fontainbleauu dana koji mi je po znat i uz pomoć i njegu jedne žene čije ime mogu kazati svakome koga to bude zanimalo. A ne bi li se dvor neobično obradovao kad bi se doznalo da je gospođa de Soissons trinaest mjeseci nosila dijete u utrobi?

– Oh, droljo! – poviče lijepa Olympija koja nije mogla svladati svoj južnjački temperamenat.

Zagleda se netremice u Anđeliku trudeći se da je prepozna, ali je mlada žena oborila oči, uvjerena da u toj bijednoj ženi ne bi nitko prepoznao sjajnu gospođu de Peyrac.

– Sad mi je dosta – nastavi grofica de Sois sons gnjevno. I brzo se vrati ka kočiji. – Zaslu žili ste da vas dam izbatinati. Meni se nimalo ne sviđa da me netko vuče za nos.

– Niti se kralju ne sviđa da njega netko vuče za nos – šapne Anđelika pošavši za njom. Plemenita gospođa pocrveni kao rak i spusti se na sjedište tapecirano baršunom

poravnavši pri tom svoju suknju. – Kralj…! Kralj …! Kamo smo dospjeli kad jedna drolja, koja ni košulje nema,

spominje kra ljevo ime! To je nepojmljivo! Pa što biste vi htjeli? – Već sam vam kazala, gospođo. Vrlo malo: kolica drva, toplo ruho za sebe i za svoju

djecu od osam i deset godina i malo hrane… – Kojeg li poniženja slušati sve ovo! – cvilila je gospođa de Soissons raskidavši

zubima svoj čip kasti rupčić. – A onaj se idiot od šefa policije hvali na sva usta o svojem pothvatu na Sajmištu Saint-Germain tvrdeći da je zgnječio drskost zlo činaca … Što čekate i ne zatvorite vrata, prosta čine? – razdere se na sluge.

Jedan od ovih skoči da izvrši gospodaričino naređenje te pokuša udaljiti Anđeliku, ali se ova nije predavala već ponovo pristupi kočiji.

– Mogu li se pojaviti u palači de Soissons u ulici Saint-Honore? – Možete – reče suho grofica. – Izdat ću potrebna naređenja.

XVI UTOČIŠTE KOD GAZDE BOURJUSA

I tako je gazda Bourjus, pečenjar u Ulici „Dolina Bijede”, koji je načimao prvu oku vina sjetno namatajući misli o veselim napjevima što ih je nekoć njegova žena u taj sat pjevala, opazio kako mu u dvorište ulazi neka čudna povorka.

Družinu odrpanaca koja se sastojala od dvije mlade žene i od tri djeteta predvodio je sobar, u livreji velikaške kuće, koji je vukao jedna kolica puna drva i odjeće.

Skupinu je upotpunjavao majmunčić, šćućuren na kolicima. Izgleda da ga je ta šetnja zabavljala te se uz put kreveljio prolaznicima. Jedan od dvojice dječaka veselo je natezao žice na jednoj vijeli.

Gazda Bourjus skoči, sočno opsuje, udari šakom po stolu i stiže u kuhinju upravo u času kad je Andelika stavljala Florimonda Barbi u ruke.

– Što se tu događa? – mumljao je uvrijeđeno. – Da mi ne misliš ispričati kako je i ovo tvoje dijete? A ja sam te, Barbo, smatrao poštenom djevojkom!

– Gazda Bourjus, čujte me. – Ništa neću da čujem! Moju ste pečenjarnicu pretvorili u prosjačku jazbinu!

Obeščastili ste me… Tresnuvši o zemlju svoju kuharsku kapu, izjuri iz krčme da bi pozvao stražare. – Drži u toplom dvoje mališana – preporuči Andelika Barbi. – Ja idem gore u tvoju

sobu da naložim vatru. Sobar gospođe de Soissons, zaprepašten i uvrijeđen, morade uz klimave stepenice

odnijeti drva na šesti kat i složiti ih u jednom sobičku u kojem je bio krevet oko kojega čak ni zavjesa nije bilo.

– Preporučit ćeš gospođi grofici da mi sve ovo svaki dan šalje – reče Andelika otpuštajući ga.

– U redu, ljepotice, a ne bi li počula moje mi šljenje – htjede sluga kazati svoju. – Ne znam što bih s tvojim savjetom, pro stačino, a osim toga zabranjujem ti da mi

daješ ti – zaključi Andelika tonom koji nije bio baš nimalo u skladu s njenim razderanim prslučcom i ošiša nom kosom.

Sluga siđe niza stepenice smatrajući se, kao i gazda Bourjus, obeščašćenim. Nešto kasnije u sobicu se popne Barba noseći na rukama Florimonda i Cantora. Nađe

Linota i i Flipota kako pusu do iznemoglosti u vatru što ju je Anđelika zapalila. Gušili su se od vrućine. Svima su se crvenjeli obrazi. Barba ispriča kako se pečenjar još uvijek ljuti i kako se ta njegova ljutnja osobito doima Florimonda.

Ostavi sada djecu kod nas, budući da je ovdje sada ugodno – reče Andelika – a ti idi i obavljaj svoj posao. Barbo, valjda ti nije žao što sam došla k tebi sa svojim mališanima?

– Zaboga, gospođo, za mene je to veliki blagdan! – A treba da prihvatiš i ove ovdje – reče Anđelika pokazujući na Rozinu i dvojicu

dječaka. – Da znaš odakle dolaze?! – Gospođo, svoju bijednu sobu vam stavljam na raspolaganje. Iz dvorišta dopre do njih vikanje gazde Bourjusa – Baaarbo…! Sve je susjedstvo odjekivalo od njegove vike. Ne samo da su mu kuću zaposjeli

prosjaci, već je i njegova djevojka sasvim izgubila glavu. Pustila je da izgori šest kopuna na ražnju… A kakav je ono slap iskara što kulja iz dimnjaka…? Iz dimnjaka koji vatra nije već pet godina ugrijala! Sve će izgorjeti…! Koje li propasti! Oh! Zašto je gazdarica Bourjus umrla!

Gospođa de Soissons je poslala lonac puti juhe, kuhane govedine i povrća, a uz to još i dvz kruha i vrč mlijeka.

Rozina siđe da zagrabi vode u bunaru čvorišta, potom je dovuče gore i stavi na prijeklad da se ugrije. Anđelika opere sinove, umota ih u nove košulje i u tople pokrivače. Nikad vize ne smjju osjetiti glad i zimu!

Cantor je grickao pileću kost što ju je našao u kuhinji i pri tom je cvrkutao i bacakao nošice po zraku. Florimond još ne bijaše sasvim došao k sebi. Usnuo bi, a zatim se budio i vikao pri tom. Drhtao je. Anđelika nije znala da li od ognjice ili straha. Ali poslije kupanja se obilato oznojio i zaspao potom mirnim snom.

Anđelika istjera iz sobe Linota i Flipota te se opere u badnju koji je obično služio skromnoj služavci u iste svrhe.

– Kako si lijepa! – poviče Rozina. – Ne znam tko si, ali ti si sigurno jedna od žena Lijepog Dječaka.

Anđelika je snažno trljala glavu i zaključi da je pravi užitak oprati kosu kad je sasvim kratka.

– Ne, ja sam Markiza anđela. – Ti si Markiza anđela! – poviče djevojka diveći joj se. – Toliko sam o tebi čula. Je li

istina da je Calembredaine obješen? – Nemam pojma, Rozino. Vidiš, nalazimo se u jednostavnoj i čestitoj sobici. Na zidu

visi križ, a tu je i mala škropionica s posvećenom vodom. Ne treba više govoriti o svemu tome. Navuče na se košulju od gruboga platna, te suknju i prslučac od tamnomodroga serža.

Sve je to došlo u kolicama. Vitak Anđelikin stas se gubio u tom ruhu grubom i bez oblika, ali barem je bilo čisto, te ona osjeti olakšanje što se najzad riješila svojih starih prnja.

Uze jedno ogledalo iz kovčežića po koji je otišla u Ulicu „Dolina ljubavi” zajedno s majmunčićem Piccolom. Bijaše u tom kovčežiću sijaset zanimljivih stvarčica do kojih je njoj bilo stalo, osobito do češlja od kornjačevine. Očešlja se. Njeno lice, okruženo kratkom kosom, učini joj se nepoznatim.

– Stražari su ti ih odrezali, zar ne? – upita Rozina. – Da… nije važno! Narast će. Oh, Rozino, šta je ovo ovdje? – Gdje? – U kosi. Gledaj! Rozina pogleda. – Čuperak sijede kose – odgovori. – Sijede kose! – ponovi Anđelika užasnuta. – Ali kako je to moguće? Tog sijedog čuperka jučer nije bilo, sigurna sam. – Odjednom si posijedila. Možda noćas! – Jes, bit će da je tako! Noge su joj klecale od umora te se spusti na Barbin krevet. – Rozino, da nisam možda ostarjela? Djevojka, na koljenima pred njom, ozbiljno joj se zagleda u lice, a onda je pomiluje po

obrazima. – Ne, bora nemaš, a put ti je sasvim glatka. Anđelika se počešlja što je bolje umjela nastojeći da sakrije onaj nesretni čuperak.

Poslije toga poveže glavu crnim pamučnim rupcem. – Koliko ti je godina, Rozino? – Ne znam. Možda četrnaest, a možda pet naest. – Sad sam te se sjetila. Vidjela sam te jedne noći na groblju Saints-Innocents. Kročila

si u povorci Velikog Coesrea i imala gole grudi. Bila je zima. Zar ti nije bilo hladno na onoj zimi?

Rozina podigne na Anđeliku svoje široke tamne oči u kojima ova opazi nejasan prijekor.

– Ti sama si maloprije rekla: ne treba više o tome govoriti – promrmlja djevojčica.

Uto Flipot i Linot pokucaše na vrata i uđoše u sobu»vrlo dobro raspoloženi. Barba im je krišom dala jedan tiganj, komad slanine i ćup pun tijesta. Sad mogu ispeći uštipke.

U čitavu Parizu nije te večeri bilo veselijeg mjesta od te male sobice u Ulici „Dolina bijede”. Anđelika je pekla uštipke, dok je Linot svirao na vjeli svoga djeda Thibaulta, verglaša. Poljakinja je glazbalo pronašla kraj ugla jedne kuće i predala ga unuku staroga verglaša. Nije se znalo što se zbilo sa starcem poslije onog meteža.

Nešto kasnije stiže Barba sa svojim svijećnjakom. Reče da te večeri nije bilo nijednog gosta u pečenjarnici i da je gazda Bourjus, ojađen, zatvorio pečenjarnicu. A da nevolja bude još veća, netko mu je ukrao sat. Ukratko, Barba je bila slobodna prije vremena. Baš kad je bila pri kraju te svoje priče, pog'led joj padne na kup predmeta položenih na drvenu škrinju u kojoj je ona držala svoju odjeću.

Tu su ležale dvije trenice za duhan, jedna kesa s nekoliko škuda, bilo je tu dugmadi, jedan otpirač i usred toga …

– Ali ono… ono je sat gazde Bourjusa! – poviče. – Flipot! – prasne Anđelika. Dječak napravi snuždeno lice. – Jest, ja sam to učinio kad sam otišao u.kuhinju po tijesto za uštipke. Anđelika ga pograbi za uho i žestoko mu ga nategne. – Ako ponovo počneš s krađama, otjerat ću te, a ti se vrati Ivanu Trulom. Rastužen, dječak se skupi u jednom uglu sobička, gdje je ubrzo, srvan umorom,

zaspao. Linot se povede za njim. A zatim se i Rozina pruži preko slamarice. Mališani su mirno spavali.

Klečeći ispred vatre, Anđelika i Barba su jedine još bile budne, sve je bilo tiho jer soba je gledala na dvorište, a ne na ulicu koju su u taj noćni sat počeli puci ti pijanci i kockari.

– Nije kasno. Odbija devet sati s tornja Chateleta – reče Barba. Anđelika podiže glavu, a odmah se zatim naglo digne. Barba se začudi primijetivši na

njenu licu preplašeni izraz. Mlada žena je neko vrijeme promatrala usnule sinove. Naposljetku se zaputi k vratima. – Do viđenja, Barbo, do sutra – šapne. – Kamo ćete, gospođo? – Moram obaviti još nešto – odgovori Anđelika. – Poslije, s ovim je gotovo. Novi

život počinje.

XVII BLUDNA NOĆ U VELIKOM CHATELETU

Samo nekoliko koraka dijelilo je Ulicu „Dolina bijede” od zatvora Chateleta. Iz pečenjarnice „Hrabrom pijevcu” vidjeli su se zašiljeni krovovi nad kulama tvrđave.

Iako je hodala vrlo polako, Anđelika se vrlo brzo stvorila pred glavnim ulazom nad kojim se dizao toranj sa satom dok mu se sa svake strane kočila po jedna kula.

Kao i prethodne noći, nekoliko ga je zublji osvjetljavalo. Anđelika pođe prema ulazu, zatim se povuče i uze bazati po obližnjim ulicama u nadi

da će nenadano čudo uništiti groznu tvrđavu čiji su čvrsti zidovi svim mogućim nedaćama odoljevali već pola tuceta vjekova. Zgode i nezgode toga dana bijahu joj sasvim istisnule iz sjećanja obećanje što ga je dala zapovjedniku straže. Ali ju je Barba svojim riječima podsjetila na nj. I, eto, došao je trenutak da održi svoju riječ.

Uličice kojima je Anđelika prolazila bile su prožete neugodnim vonjevima. Bile su to Ulica ribljeg kostura, Klaonička ulica, Ulica tripa. Štakori su se po njima otimali za razne otpatke.

„Naprijed”, reče u sebi, „što imam od toga da ovuda bazam? Ionako moram ući.” Vrati se prema zatvoru. Pod samim ulazom skloni se u stranu pred pogrebnom povorkom koja je iz zatvora izlazila.

Na čelu je hodao čovjek s dimljivom zubljorr u ruci, a iza njega koračahu dva nosača s nosilima, iza kojih naiđoše još dvoja nosila. Zrak se ispuni smradom lešina, koji je potisnuo smrad što se širio iz obližnjih ulica.

Po naređenju šefa kriminalne policije na nosilima su iznosili tri utopljenika koji su već više dana bili zatvoreni u najdubljim ćelijama zatvora i kojima se nije mogao utvrditi identitet.

Sad su ih odnosili par stotina koraka od Chateleta, k milosrdnim sestrama svete Katarine, kojima su pravila njihova reda nalagala da operu i pokriju rupcem i zatim pokopaju u posebnu, zajedničku, grobnicu te bijedne ljudske lešine.

Anđeliku podiđu ježuri te žurno uđe u stražarnicu. – Ha! Stigla si! – poviče Ljudožder. Sjedio je dignuvši noge na stol i pušio. – Nisam vjerovao da će doći – reče jedan od stražara. – Ja sam bio siguran – odlučno će Ljudožder – da će se vratiti. Sreo sam već dosta

djevojaka koje nisu održale riječ, ali prostitutka me još ni kada nije prevarila… Onda, curice?

Ona ledenim pogledom odmjeri njegove obraze nabrekle od krvi. On, međutim, pruži ruku i krepko je uštine za stražnjicu.

– Sad ćeš liječniku da te ispere i da vidi nisi li bolesna. Ako jesi, mašću ću te namazati. Znaš, ja sam ti prilično tankoćutan tip. De, požuri sada!

Jedan stražar otprati Anđeliku do ambulante. Liječnik je baš udvarao jednoj od ključarica zatvora.

Anđelika se morala pružiti na jednu klupu i prepustiti se odvratnom pregledu. – Reći ćeš zapovjedniku da je čista kao novi dukat i svježa kao ruža – poviče liječnik

za stražarom. – Rijetko čovjek nailazi na takve ovdje unutra! Poslije toga ključarica je odvede u zapovjednikovu sobu, koju su u zatvoru zvučno

nazivali zapovjednikovim „odajama” Anđelika je ostala sama u toj sobi na čijim su prozorima bile rešetke kao na zatvorskim ćelijama i čiji su debeli zidovi bili prekriveni ofucanim i istrošenim bergamskim tapiserijama.

Svijećnjak položen na stol pored jedne sablje i jedne tintarnice jedva da je i razbijao mrak što se skupio ispod stropa. Osjećao se vonj stare kože, duhana i vina. Anđelika osta stojeći kraj stola. Nije se vsudila ni sjesti ni bilo šta poduzeti. Preplavila ju je tjeskoba; što je vrijeme više odmicalo, to joj se čitavo tijelo sve više kočilo od vlažne studeni koja joj je probijala u kosti.

Na kraju začuje u hodniku zapovjednikove korake. On uđe psujući na pasja kola: – Banda lijenčina…! Nisu kadri da se snađu sami! Da mene nije tamo bilo …!

Baci sablju i pištolj na stol, sjedne sav zadihan i naredi pruživši jednu nogu prema Anđeliki: – Skini mi čizme!

Anđeliki krv navali u obraze. – Nisam ja vaša sluškinja.

– Gle! Gle! – promumlja on i stavi ruke na koljena da bi je što bolje promotrio. Ali se ona odmah prekori. Ta bilo je ludo podsticati njegov bijes u trenutku kad je bila

potpuno u njegovoj vlasti. Stoga pokuša da ublaži odgovor koji joj je sam od sebe navalio na usta.

– Rado bih udovoljila vašoj želji, ali ja se za ista ne razumijem u vojničko odijevanje. A osim toga, moje su ruke isuviše sitne za vaše ogromne čizme! Gledajte!

– Istina, imaš male ruke – složi se on. – U tebe su ruke kao u vojvotkinje. – Pusti, bubice, sam ću – promulja on odgurnuvši je. Dohvati jednu od čizama i uze je navlačiti uvijajući se i kreveljeći se. Na hodniku se začuju koraci. Nečiji glas zazove: – Kapetane! Kapetane! – Šta je? – Donijeli su jedan leš izvučen iz Sene blizu Malog mosta. – Stavite ga u mrtvačnicu. – U redu… ali ima ranu od noža u trbuhu. Trebalo bi da dođete i utvrdite činjenično stanje. Ljudožder uze psovati. Čovjek bi pomislio da će se od njegove dernjave srušiti zvonik

obližnje crkve; na kraju izjuri napolje. Anđelika je morala ponovo čekati i čekajući tako potpuno se smrzla. Uznadala se da

će joj u čekanju noć proći ili zato što se Ljudožder više neće vratiti, ili, tko zna, zato što će ga možda tamo negdje tkogod umlatiti. Međutim, uskoro u Chateletu odjekne njegov snažan glas. Jedan stražar ga je pratio.

– Skini mi čizme – reče mu. – U redu, a sada kidaj! A ti djevojko, uvuci se u krevet umje sto da tu kao svijeća stojiš i zubima cvokoćeš.

Anđelika se okrene i primakne krevetu. Polako se stane svlačiti. Činilo joj se da joj je komad olova pritisnuo želudac. Pitala se da li da skine košulju, na kraju je zadrži na sebi. Popne se u krevet i, usprkos gađenju, osjeti izvjesno zadovoljstvo uvlačeći se pod pokrivač. Strunjača je bila mekana i ona se, malo-pomalo, ugrije. Povukavši plahtu do brade, gledala je kapetana kako se svlači.

On je, zaista, predstavljao neku vrstu prirodnog fenomena: krčkao je, puhao, stenjao, groktao, a sjena je njegova ogromnog lika prekrila površinu čitavog zida.

Skine veličanstvenu smeđu vlasulju i pažljivo je objesi o drvenu vješalicu. Zatim dobro procesa lubanju i sasvim se svuče. Onako bez čizama i bez vlasulje i gol kao Praksitelov Herkul, zapovjednik zatvorske

straže nije baS ništa izgubio od svoje veličanstvenostL Malo zatim on se povuče. Anđelika ču kako se zapljuskuje vodom iz vedra. Najzad se pojavi sramežljivo opasan ručnikom oko bedara.

Baš u tom trenutku ponovo netko stane lupati na vrata. – Kapetane! Kapetane! On pođe da otvori. – Kapetane, vratio se jedan stražar i izvjestio da su lopovi pRoyalili u jednu kuću u

Ulici mu čenika i… – Krvi vam Isusove – zagrmi Ljudožder – hoćete li već jednom shvatiti da sam ja

mučenik? Ta i sami znate da me već više od tri sata topla, topla kokica čeka u krevetu? Zar

mislite da ja sada imam vremena da se bavim vašim idiotarijama…?

On zalupi vratima, sa štropotom povuče zasun i zastane načas, gol i ogroman, truseći sve moguće i nemoguće psovke. Potom se smiri, zaveže oko glave rubac, ali tako da su mu dva čuperka zavodljivo izvirivala na čelu.

Naposljetku dohvati svijećnjak i pažljivo priđe krevetu. Navukavši pokrivače do brade, Anđelika je promatrala punokrvnog orijaša kako se

približava krevetu. Ona dva čuperka što su mu stršila sa čela ocrtavala su se na stropu kao rogovi iznad njegove glave.

Umotana u pokrivače, osjećala je kako je prožima toplina kreveta. Hvatala ju je tromost i san, međutim ona sjena na stropu bila je toliko smiješna da se ona nije mogla suzdržati već prasne u smijeh.

Ljudožder se zaustavi, iznenađeno je promjeri. Radostan izraz mu rascijepi gubicu. – Ha! Ha! Curica mi se osmjehuje! E baš se tome nisam nadao! Bio sam siguran da ti

znaš samo strijeljati hladnim pogledima, a sada vidim da znaš i vesela biti! Neka! Samo se smij, ljepotice! Tako! He! He! Ha! Ha!

I poče se čovo smijati na sva usta, a bio je tako smiješan s rogovima i svijećnjakom da se Anđelika naprosto gušila u svom jastuku. Na kraju, očiju punih suza, uspije zaustaviti svoj ludi smijeh. Bila je sad bijesna na samu sebe, jer se zarekla da će biti suzdržana, ravnodušna, da će dati samo ono što joj bude pitano, a eto je gdje se smije kao drolja koja želi da raspoloži mušteriju.

– Sjajno, bebice, tako i treba – ponavljao je zapovjednik zadovoljan. – Pomaknider se tamo i napravi mi malko mjesta kraj sebe.

Ono njegovo „malko mjesta” što je tražio umalo nije u njoj izazvalo novu pRoyalu smijeha. Ali je u isto vrijeme zaokupi misao na ono što se imalo dogoditi. Dok se on penjao u krevet, ona se povuče na drugi kraj, skupi se i osta tako, zgrčena i nijema.

Strunjača se splošti pod ogromnom težinom njegova tijela. Ljudožder usekne svijeću, zatim pruži ruku i navuče zastore oko kreveta. U onoj vlažnoj tami zapljusne je nepodnošljiv i oštar vonj vina i duhana što se širio s njega, te vonj kože čizama. On je snažno disao i uz put nešto psovao. Svojom ogromnom šapom pođe po strunjači i na kraju dograbi Anđeliku, koja protrne od tog dodira.

– Ovamo! Ovamo! – promumlja. – Ukrutila si se kao drvena lutka! Nije sada vrijeme za to.

Ne želim biti grub s tobom. Bit ću, naprotiv, lju bazan, zato što si ti posrijedi. Maloprije si me gle dala kao da nisam veći od zrna graška, i to mi je bilo dovoljno da shvatim kako ti se nimalo ne mili leći sa mnom. A zapravo sam ja lijep muškarac i uglavnom se sviđam ženama. Ali tko da shvati ženskinje! Jedno je, međutim, sigurno, a to je da mi se sviđaš. Srce si! Nisi nimalo nalik na druga Stoput si ljepša od svih! Od jučer samo na tebe mislim…

Njegovi krupni prsti su je nježno štipuckaii i pipali. – Reklo bi se da nisi navikla na ovo. Ali lijepa kao što si, mora da si upoznala već

mnoge ljude. Jednom riječi, što se nas dvojice tiče, bit ću s tobom iskren. Kad sam te maloprije vidio u stražarnici, pomislio sam, zagledavši ti lice, da ćeš biti opaka sa mnom. Događa se to i najboljim ljudima. Znaš, tada sam naredio da mi pripreme oveći vrč vina s cimetom: da bih bio siguran da ću ti učiniti čast i da se pred tobom neću osramotiti. Jao i pomagaj! Od tog trenutka sručile su se na moju tikvu sve one zgode s lopovima i utopljenicima… Reklo bi se da se svijet namjerice ubija zato da bi mene zaje… Tri sata sam trčao od sudske pisarnice do mrtvačnice natopljen onim prokletim vinom s cimetom

koje mi je palilo krv. A sad sam baš u najboljem raspoloženju, ne krijem ti. Nisam više u stanju da te krotim milovanjima! Treba da se istresem. U svakom slučaju, za oboje bi bilo bolje da i ti pokažeš malo dobre volje! Šta misliš, djevojčice?

Te riječi su djelovale umirujuće na Anđeliku. Njeni refleksi i njena reagiranja, pa čak i čisto fizička, bila su osjetljiva na rasuđivanje; po tome se ona razlikovala od velike većine žena. Ljudožder nije bio glup, nagonski je osjećao kako stvari u tom pogledu kod nje stoje. Nije on badava sudjelovao u pljački mnogih gradova i u silovanju bezbrojnih žena i djevojaka svake rase i zemlje; iz svega toga je ponio neko iskustvo…!

Bio je nagrađen za svoju strpljivost: pod sobom je osjetio divno i savitljivo tijelo koje se tiho i pokorno otvaralo njegovim željama. Rokćući od zadovoljstva, on zagospodari njim.

Anđelika nije imala vremena da osjeti ni odbojnost ni protivljenje. Neko ju je vrijeme svojim stiscima protresao kao oluja stablo; ubrzo je, međutim,

osjetila da je slobodna. Eto, gotovo! – uzdahne čovjek. Dlanom svoje široke ruke on je kao kakvu cjepanicu zavalja prema drugom kraju

kreveta. – A sada spavaj, lijepa moja curice. Još jednom ćemo se pozabaviti sutra ujutro, a

onda ćemo biti kvit. Čas zatim već je bučno hrkao. Anđelika se bojala da joj san neće lako na oči, ali izmorena naporima toga dana, te

kapetanovom ljubavlju, ona je u udobnosti toplog i mekog kreveta ubrzo zaspala u dubok san.

A kad se probudila u mraku, nije u prvi mah znala gdje se nalazi. Kapetanovo je hrkanje bilo nešto blaže. Anđeliki je bilo vruće. Skinula je košulju jer joj je njeno grubo platno žuljalo nježnu put.

Nije više osjećala straha, ali joj se u dušu uvukao neki nemir. Razlog toj nelagodnosti nije ni u kom slučaju bilo ogromno tijelo Ljudoždera, već nešto sasvim drugo, nešto neodređeno i mučno…

Pokuša ponovo zaspati. Okrene se nekoliko puta s boka na bok. Na kraju naćuli uši. Zamijeti tada neku rasplinutu i nejasnu buku koja ju je, čini se, i probudila. Bili su to

glasovi, koji su iz velike daljine dopirali, poprimivši ton stalne i tugaljive recitacije. Zvukovi bi načas utihnuli da bi se odmah zatim ponovo javili. Najednom joj sine: bili su to zatvorenici.

Kroz pod i glomazne zidove dopirali su do nje prigušeni jauci, očajno zapomaganje nesretnika u okovima koji su se udarcima cokula branili od zatvorskih štakora, koji su se branili od vođe, od smrti. Zločinci su proklinjali Spasiteljevo ime, dok su ga nevini zazivali. Drugi su u hropcu krkljali, iscrpljeni mukama za vrijeme saslušanja, napola mrtvi od gladi i hladnoće. Eto odakle su dolazili zvuči, zlosretni i tajanstveni.

Anđelika se strese. Činilo joj se da ju je Chatelet pritisnuo težinom svojih stoljeća i svojih užasa. Hoće li se ponovo obreti na slobodnom zraku? Hoće li je Ljudožder pustiti da ode? On je spavao. Bio je snažan i moćan. Bio je gospodar U tom paklu.

Primakne se ogromnom tijelu Što joj je hrkalo uz bok i začudi se, položivši ruku na nj, da nije osjetila odbojnost pri dodiru njegove čvrste kože.

Kapetan se trže i, okrenuvši se, umalo je nije prignječio. – He! He! Mala se prepelica probudila – reče muklim glasom.

Pruživši ruku privuče je k sebi. Naprosto je nestala u zagrljaju njegovih mišića koji su mu poigravali ispod kože.

Čovjek bučno zijevne. Zatim odgurne zastore i vidje da se blijedo sivkasto svjetlo pomalja iza željeznih prečki prozora.

– Uranila si, mačkice! – Kakva je to buka što se čuje? – To su zatvorenici. Do đavola, ne zabavljaju se, valjda, kao mi! – Pate … – Ta nisu tamo dospjeli zato da uživaju. Budi sretna Što si se izvukla! Bolje ti je u

mom krevetu nego na slami s druge strane zida, budi sigurna. Reci, nije li to istina? Anđelika potvrdno kimne glavom, Što njega ispuni radošću. On dohvati vrč crnoga vina sa stolića pokraj kreveta i dobrano potegne. Dok je pio

Adamova jabučica mu je skakala dolje-gore po snažnom vratu. Zatim pruži Anđeliki vrč. – Sada ti. Ona prihvati vrč jer je osjećala da ju je od očaja među zlokobnim zidovima Chateleta

moglo spasti samo vino i da je na sve oko sebe mogla zaboraviti u putenom užitku. On ju je hrabrio: – Pij mačkice, pij ljepotice. Dobro je ovo vino i okrijepit će tel Kad

se najzad bacila na jastuk, u glavi joj se vrtjelo, žestoka i opora tekućina pomutila joj je misli. Ni do čega joj nije bilo stalo, jedino još do života.

On se s mukom okrene prema njoj. Ona ga se više nije bojala. Naprotiv, osjetila je izvjestan užitak kad ju je pomilovao svojim širokim dlanom, ne baš previše nježno, ali sigurnim i iskusnim pokretom. Ta milovanja, više nalik gruboj masaži nego dašku povjetarca, primala je sa stvarnim osjećanjem olakšanja. Obaspe je seljačkim poljupcima, halapljivim i cmokavim. Iznenađena, Anđelika samo što nije prasnula u smijeh.

On je potom uze u dlakavi naručaj i polako je pruži preko kreveta. Bi joj jasno, da je ovaj put odlučio da bolje iskoristi povoljnu priliku, te sklopi oči.

Anđelika se zaricala kako će zauvijek zaboraviti sve ono što je imalo uslijediti, kao da se nikad ni dogodilo nije.

Ipak nije bilo strašno kao što je zamišljala u početku. Ljudožder nije bio opak. Doimao se pomalo kao čovjek koji nije svjestan svoje težine i snage. Usprkos činjenici da ju je gotovo zgnječio, u sebi je morala priznati kako ju je, postavši žrtvom tog gorostasa punog snage i vitalnosti, ipak donekle ponio osjećaj sladostrašća. Poslije se osjetila lakom kao kamen plovučac.

* * *

Kapetan se oblačio i pri tom pjevuckao neku vojničku koračnicu. – Što mu muka paklenih! – ponavljao je. – Užitak je s tobom leći u krevet! A prije

toga sam te se bojao …! Uto uđe u sobu kirurg-brijač Chateleta s priborom za brijanje. Anđelika se obuče dok je njenu jednonoćnom ljubavniku brijač vezivao ručnik oko

vrata i sapunao lice. Ljudožder je bio s njom zadovoljan, i to je stalno ponavljao. – Dobro si rekao, brijaču: svježa kao ruža! Anđelika nije znala kako da se oprosti. Odjed nom Ljudožder baci kesu na stol.

– To je za tebe. – Već sam plaćena. – Uzmi – rikne kapetan – i kidaj! Anđelika nije čekala da joj dvaput kaže. Kad se našla napolju, nije imala hrabrosti da

se odmah vrati u Ulicu „Dolina bijede” koja se nalazila u blizini zatvora. Siđe prema Seni, gdje su žene lađara podigle nekakva „kupališta” za žene. Od pamtiveka su Parižani i Parižanke provodili tri vruća godišnja mjeseca pljuskajući se u Seni. A „kupalište” se sastojalo od jedne cerade nategnute na nekoliko motki. Kupačke su se na tim „kupalištima” pojavljivale u košuljama i kapicama.

Žena kojoj je Anđelika htjela platiti ulaznicu poviče: – Nisi valjda luda da ćeš se u ovaj sat kupati!

Previše je hladno! – Nije važno! Voda je zaista bila vrlo hladna. Anđelika je neko vrijeme cvokotala zubima; poslije se

sasvim ugodno osjećala. Budući da je bila sama, zapliva par puta između motki. Kad se obrisala i obukla, još je dugo šetala obalom, uživajući na toplom jesenjem suncu.

„Gotovo je s ovim životom”, mislila je u sebi. „Neću više da znam za bijedu. Ne smijem više doći u ovako strašan položaj u kojemu sam se našla kad sam bila prisiljena ubiti Velikog Coesrea, niti da se prodajem ljudima kao što je zapovjednik straže u Chateletu. Nije to za mene. Meni se sviđa fino rublje, ja volim lijepe haljine. Neću da moji sinovi ikad više osjete glad i hladnoću. Treba da budu lijepo odjeveni i poštivani. Moram im vratiti ime. I sama moram ponovo postati biće s imenom… Moram ponovo postati velika gospođa …”

DRUGI DIO

GOSTIONICA „CRVENA KRINKA”

XVIII ANĐELIKA SE UDRUŽUJE S GAZDOM BOURJUSOM, PEČENJAROM

Dok se Anđelika trudila da se, što je moguće neopaženije, uvuče u pečenjarnicu „Hrabrom pijevcu”, iziđe napolje gazda Bourjus, oboružan kuhačom i pojuri na nju.

Ona kao da se tome i nadala, u pravi čas se skloni iza maloga bunara. Ganjali su se zatim obilazeći oko kamene ograde bunara.

– Kupi se odavde, odrpanko, droljo…! – derao se pečenjar. – Što sam ja skrivio Gospodu da mi je ovamo poslao odrpance odbjegle iz Opće bolnice ili Bicetrea… a možda i s nekog još zloglasnijeg mjesta? Znamo vrlo dobro što znači oši šana glava kao što je tvoja…! Vrati se u Chatelet, odakle si i došla ili ću te ja tamo vratiti… Ne znam šta mi bi, te još sinoć nisam ovamo doveo stražara… Predobar sam, eto! Ah! Šta bi rekla moja bogobojazna žena da vidi kako mi pečenjar nicu obeščašćuju na ovako bezočan način!

Izmičući udarcima kuhače, Anđelika uze da se dere na gazdu Bourjusa još jače nego on na nju?

– A šta bi kazala vaša bogobojazna žena o jednom tako bezočnom mužu … koji još prije zo re poteže iz vrča…?

Pečenjar se umah zaustavi. Anđelika iskoristi prednost. – A što bi kazala o njegovoj pečenjarnici pre krivenoj prašinom i o već šest dana

izloženim i kao pergamena suhim pijevcima? Što bi kazala o nje govoj praznoj konobi, o njegovim prljavim stolovi ma i klupama?

– Pakla ti paklenog! – prasne pečenjar. – A što bi rekla o jednom mužu koji psuje? Jadna gospođa Bourjus koja s visine nebeske pro matra sav ovaj nered! Mogu vas

uvjeriti ne bojeći se da ću pogriješiti: ona ne zna gdje da se sakrije od srama pred anđelima i svim svecima Božjim I Na licu se gazde Bourjusa ogledala sve veća smućenost. Naposljetku se teško spusti na ogradu bunara.

– Jao, jao! – tužio je. – Zašto je umrla? Bila je domišljata gospodarica, uvijek dobre volje i odlučna. Ne znam ni sam što me

priječi da ne potražim zaborav na dnu ovoga bunara! – Ja ću vam kazati što vas priječi. Strah da će vas dočekati tamo dolje s riječima:

„Aha, došao si gazda Pierre…! – Oprosti, nije gazda Pierre, već gazda Jacques. – Aha, došao si, gazda Jacques! Ne radujem ti se baš previše. Uvijek sam govorila da

se bez mene nećeš snaći. Gori si od djeteta…! A to si i dokazao! Kad vidim što si napravio od one moje gostionice, uvijek čiste i sjajne.dok sam bila ži va…! Kad vidim

našu lijepu firmu svu u rđi i čujem kako za vjetrovitih noći škripi i ne da su sjedima spavati…! I kad vidim svoje lonce, kad vidim svoje forme za kolače, te tignjeve za ribu istrugane jer ih onaj idiot od tvoga nećaka čisti pepelom umjesto da upotrebljava vrlo meku kredu koja se može kupiti u krugu Templea…! Pa kad vidim kako puštaš da te perušaju svi oni prodavači pilića i vina koji ti utrape pijevce bez kreste umje sto kopuna i ocat mjesto dobrog vina, e, kako on da mogu uživati na nebu ja koja sam bila sveta i poštena žena…!

Anđelika ostade bez daha od te govorancije, koja na gazdu Bourjusa otstavi vrlo snažan dojam.

– Istina je… – promumlja – istina je… Upravo bi to rekla. Bilo je tako… baš tako… Debeli mu obrazi zadršću. Ne vrijedi sada cmizdriti – oštro se okomi na nj Anđelika – nećete cmizdrenjem

zaustaviti njenu metlu kojom vas čeka s onu stranu života! Već se treba prihvatiti posla! Barba je dobra djevojka, ali spora, treba joj kazati što joj je raditi. Vaš mi nećak izgleda veliki smušenjak. A gosti ne vole pečenjarnicu gdje gazda na njih reži kao pas na lancu.

– A tko to na njih reži? – upita gazda Bo urjus uvlačeći ponovo prijetnju u ton svoga glasa.

– Vi! – Ja? – Jest, vi! Vaša vesela ženica ne bi ni tri se kunde trpjela zlovolju što vam se čita na

licu dok sjedite pred čašom vina. – A ti misliš da bi otrpjela videći u svom dvorištu bušljivu bezobraznicu tvoje sorte? Ja nisam bušljiva – odgovori Anđelika nabusito i pri tom se uspravi. – Moje rublje je

čisto, gledajte. – A misliš li da bi trpjela videći kako joj se po kuhinji motaju oni tvoji dječaci, onaj

porod lupeški? Iznenadio sam ih dok su se kljukali slaninom u mojoj ostavi, a siguran sam da su mi i sat ukrali. Nitko drugi već oni!

– Evo vašega sata – drekne Anđelika vadeći iz džepa sat prezirnim pogledom. – Našla sam ga ispod stepenica. Vjerojatno ste ga izgubili kad ste se sinoć, kao čep pijan, penjali u svoju sobu na spavanje…

I pružajući preko bunara sat starom pečenjaru, nadoda: Kao što vidite, ne bavim se krađom. A mogla sam ga bez po muke za se zadržati.

– Nemoj da padne u bunar – zabrinuto joj se obrati. – Rado bih vam ga dala u ruku, ali se bojim kuhače. Gazda Bourjus samelje neku psovku, a zatim odbaci kuhaču na tlo. Anđelika mu se

primače s izrazom jogunice u očima. Osjećala je kako ju je prošla noć što ju je provela sa zapovjednikom zatvorske straže naučila nekim sitnicama, obogatila ju je iskustvom kako se zavode mrgodni muškarci i kako treba iskesiti zube prostacima. Njeni su pokreti dobili novu neposrednost i slobodu koja će joj ubuduće biti od velike koristi.

Nije požurila da vrati sat, već ga je razgledala s velikim zanimanjem. – Lijep sat, nema šta! Pečenjarevo lice zasja radošću.

– Zar ne? Kupio sam ga u jednog pokućarca iz Jura11

11 Pokrajina francuska prema Švicarskoj.

, u jednog od onih brđana što zimu provedu u Parizu prodajući po kućama svoju robu. Neprocjenjive vrijednosti nose u svojim džepovima …Ali ne guraju ih pod svačiji nos, pa često ni pod prinčevski: oni moraju biti sigurni s kim imaju posla.

– Oni radije trguju s pravim trgovcima nego s glupanima… osobito kad se radi o sitnim meha nizmima koji su prava umjetnička djela.

– Tako je kao što kažeš: prava umjetnička djela – ponovi pečenjar izlažući srebrni oklop svo ga sata sramežljivim zrakama sunca koje se pro bijalo između dva oblaka.

Zatim ga stavi u džepić, motreći pri tom brojne lančiće i sitne bezvrijedne ukrase u svom zapučku i ponovo se podozrivim pogledom unese Anđeliki u oči.

– Baš se pitam kako je ovaj sat mogao ispasti iz džepića, kao što se čini da bi ti htjela podvaliti. Osim toga, pitam se kako to da se sada izražavaš riječima prave velike gospođe, dok si nas neku večer zasula satrovačkim pogrdama od kojih se poštenu čovjeku kosa diže na glavi. Sve se bojim da me ti, kurvice svim mastima namazana, ne namagarčiš čime.

To Anđeliku ne razoruža. – Nije nimalo zabavno s vama se upuštati u razgovor, gazda Jacques – otpovrne ona

prijekor nim glasom. – Vi isuviše dobro poznajete žene. Pečenjar prekriži kusave ruke na svojoj kao burence okrugloj trbušini, a očima divlje

zakoluta: – I poznam. Zato i neću dopustiti da mi podvale rog za svijeću! Poslije toga poduže potraje mučna šutnja. Dobričina je neumoljivim pogledom

strijeljao grešnicu koja je oborene glave stajala pred njim. – Onda? – ponovo se javi odlučnim tonom. Anđeliki, koja je bila viša od njega, on se činio vrlo smiješan, okrugao kao burence, sa

svojom kuharskom kapom na ušima i stroga izgleda. Ali odgovori poniznim riječima: – Uradit ću ono što mi vi naredite, gazda Bourjus. Ako me otjerate, otići ću sa svoja dva mališana. Ali ne znam gdje da odem, kako da sklonim svoju djecu od hladnoće i kiše. Mislite li da bi nas vaša žena otjerala? Živim u Barbinoj sobi. Ne smetam vam. Gorim svoja drva i jedem svoju hranu. Dječaci i djevojka što su sa mnom došli mogli bi vam obaviti mnoge sitne poslove: do nijeti vodu, pomesti pod. Mališani bi bili gore..

– A zašto da budu gore? – zapita pečenjar. – Djeci nije mjesto u golubinjaku već u kuhinji, pored ognjišta, gdje se mogu ugrijati i

po volji se kretati. Žene su drolje…! Beštije imaju više lju bavi od njih! Donesi svoju djecu u kuhinju, inače ću se razgnjeviti! A da i ne spominjem da ćeš mi na kraju, ložeći vatru gore, zapaliti drveni crijep na krovu..

Anđelika se popne lako poput duha po stepeništu do Barbine sobice na sedmom kata Kuće su bile vrlo visoke i uske u toj trgovačkoj četvrti i stisle se jedna uz drugu prisiljene na to burnim razvitkom grada u srednjem vijeku. Na svakom katu su bile po dvije sobe, a vrlo često i samo jedna, poduprta zavojitim stubištem kojemu kao da je bio cilj da čovjeka odvede u samo nebo.

Na jednom odmorištu Anđelika sretne priliku koja kao da se krila. Bio je to David, nećak gazde Bourjusa. Pekarski se pomoćnik stisne uza zid i osine je opakim pogledom. Anđelika se više nije sjećala grubih riječi što mu ih je dobacila u lice kad je prvi put došla k Barbi u pečenjarnicu „Hrabrom pijevcuK.

Osmjehne mu se odlučivši da u toj kući, u kojoj je htjela otpočeti častan život, stekne sebi prijatelje.

– Dobar dan, mali! – Mali? – prasne David poskočivši. – Imaj, međutim, na umu da bih ti, po potrebi,

mogao jesti kolačiće s glave. Tako sam, eto, malen. O berbi sam navršio šesnaestu godinu.

– Oh, oprostite, gosparu! Počinila sam veliku grešku. Ne bi li mi vaša ljubaznost mogla oprostiti?

Pomoćnik očito nije bio vičan takvim šalama, stoga nevjesto slegne ramenima i promuca: – Možda i bi.

– Sjajno. Baš sam ganuta. A ne biste li se, bu dući da ste dobro odgojeni, mogli jednoj časnoj gospođi umjesto sa suviše prisnim ti, obratiti s vi?

Jadan je momak, čini se, bio na sto muka. S mršavog i blijedog lica visokog zvekana gledala su je dva crna i dosta lijepa oka. Sigurnost ga bijaše sasvim napustila.

Anđelika nastavi da se penje, ali se odjednom zaustavi. – Sudeći po tvome naglasku, ti si sigurno s juga! – Jesam, gospođo. Ja sam iz Toulouse. – Iz Toulouse! – poviče ona. – Zdravo „brate iz mcg mjesta”! Ona mu skoči oko vrata i zagrli ga. – Toulousa! Dječak pocrveni kao paprika. Anđelika mu reče nekoliko riječi na jeziku d'oc i sasvim

smuti jadnoga Davida. – Znači da ste i vi odonud? – Gotovo da jesam. Osjećala se sretnom zbog tog smiješnog susreta. Koje li razlike! Nekad je bila jedna

od prvih gospođa u Toulousi, a sad je eto poljubila jednog slugu samo zato što mu je govor imao onaj naglasak sunca pomiješan s vonjom bijelog luka i mirisom cvijeća!

Kuća joj se učini mračna i odvratna. – Divnog li grada! – šapne. – Zašto nisi ostao u Toulousi? David joj objasni: – Prije svega zato što mi je otac umro. Osim toga, njemu je uvijek

bila želja da odem u Pariz gdje se sklapaju veliki poslovi, i da tu izučim kono barski zanat. On je trgovao mirodijama. Radio sam s njim. Trebalo je baš da položim ispit da bih mo gao prodavati vosak, tjesteninu, šećer i mirodije.

Uto on umre. Tada sam krenuo za Pariz, gdje sam stigao tačno onog dana kad je moja tetka umrla od malih boginja. Nikad nisam imao sreće. Banem uvijek u nevrijeme.

Zaustavi se jer mu je ponestalo sline. – Vratit će se, vratiti sreća – obeća mu An đelika i nastavi da se penje. U potkrovlju zatekne Rozinu. Cešala se po glavi i svojim kravookim pogledom pratila

igru Florimonda i Cantora. Barba je bila u prizemlju, to jest na svom poslu u pečenjarnici. Dječaci su otišli u šetnju”. Na šatrovačkom to je značilo da su otišli u prosjačenje.

– Neću da prose po ulicama – reče Anđelika odlučnim glasom. – Nećeš da kradu, nećeš da prose, a što bi onda, po tvome, trebalo da rade? – Neka rade. – Ali i prosjačenje je rad – djevojka će uvjereno. – Hajde, hajde, požuri! Pomozi mi da djecu snesem dolje u kuhinju. Ti ćeš paziti na

njih i ur to pomoći Barbi.

S veseljem je ostavila mališane u prostranoj kuhinji ispunjenoj toplinom i mirisima jela. Na ognjištu je gorjela vatra s obnovljenom snagom.

„Nikad više ne smiju osjetiti ni glad ni hladnoću!” ponavljala je Anđelika. „Dovela sam ih u pečenjarnicu i sada vidim da ništa bolje nisam mogla učiniti da bih svoju djecu sačuvala od tih nevolja.” Florimond je sav bio umotan u odijelce od smeđesivog etamina, u prsluk od žutog serža i pregačicu od zelenog serža. Na glavi je imao kapicu također od zelenog serža. Te su boje još više isticale boležljivost njegova lišća. Ona mu rukom dodirne čelo, zatim mu usnama dotakne dlan sitne ručice da vidi nema li možda ognjicu. Čini se da je bio dobroga zdravlja, mada ponešto jogunast i čangrizljiv. Cantoru je, međutim, vrijeme od jutra prolazilo u nastojanjima da se oslobodi povoja kojima ga je Rozina, istinu za volju treba reći, dosta nespretno povezala. U košari u koju su ga položili odmah se uspravio, gol kao anđelčić, i htio je izići gonjen željom da ručicama dohvati plamen.

– Ovo dijete nije odgajano kako treba – primijeti Barba. – Jesu li mu bar vezali nožice i ru čice kako se to radi? Neće biti ravan, a moguće da će mu i grba izrasti.

– Zasada se drži sasvim dobro za dijete od devet mjeseci. – reče Anđelika diveći se sitnoj i okrugloj stražnjici djetetovoj.

Ali Barbu to nije umirilo. Zabrinjavala ju je sloboda Cantorovih pokreta. – Čim ugrabim slobodan trenutak, izrezat ćtt mu povoje od platna da bih ga čvrsto

povezala. Jutros od toga nema ništa. Izgleda da je gazda Bourjus opsjednut nečastivim.

Zamislite, naredio je da se oribaju podovi, da se operu stolovi, a osim toga, moram trknuti do Templea i tamo kupiti mekane krede da bih njom očistila posuđe. Ne znam gdje mi je glava …

– Zamoli Rozinu da ti pomogne. Pošto je svakoga postavila na svoje mjesto, Anđelika se veselo uputi prema Novom

mostu. Cvjetarica je nije prepoznala. Anđelika joj je morala dati podrobnija objašnjenja o

danu kad joj je pomogla praviti rukovete i kad ju je onako zdušno pohvalila. – Pa kako da te prepoznam? – poviče dobra žena. – Onoga si dana imala kose i bila si

bez cipela, a danas imaš cipele, ali si zato bez kose. Ni šta zato, nadam se da ti se prsti nisu promijenili. Dođi i sjedni tu kraj nas. Posla ima napretek, uskoro je blagdan Svisvetih, uskoro će crkve i groblja biti puna cvijeća, a da se i ne govori o sli kama pokojnika!

Anđelika sjedne ispod crvenog suncobrana i prihvati se posla savjesno i spretno. Cvijeće pozne jeseni rasulo se po nasipu u živoj i raščupanoj boji krizantema, u zlatnim vršcima nevena, u preljevima veselih karanfila, u ozbiljnom izgledu tulipana u loncima, tim azijskim cvijetom u koji se Evropa zaljubila prošloga stoljeća. Anđelika je udisala zrak Novog mosta s potajnom mješavinom zadovoljstva i straha. Vjetar što je popuhivao sa Sene milovao joj je usne svojim vlažnim daškom. Nabrekli su oblaci putovali nebom; ponekad bi kroz njih izvirilo sunce, a na obojenom obzorju rijeke ocrtavao se čaroban profil Pariza. Zaista neobično, Anđelika je u njemu mogla pročitati kratku povijest svoga života u glavnom gradu. Na desnoj obali rijeke vidjela je Louvre kake se oholo koči poput kakve tvrđave, na lijevoj se strani smjestila stara kula Nesle u ruševinama. Lađe, teglenice i čamci klizili su s jedne strane rijeke na drugu i stalno se čula pjesma lađara i

kloporanje mlinica podignutih na lađama. I tako je ista pjesma Sene ljuljuškala stanovnike Louvrea i kule Nesle.

Anđelika je radije skrenula pogled prema brežuljcima. Očima povede po gotskom tornju Saint-Germain d' Auxerre koji se pomaljao iz mrlje zelenila, zatim ih svrne prema mostu Saint-Michel nagruvanom mnoštvom kuća. Najzad ih zaustavi na Palači pravde koja je sjenom svojih tornjeva prekrila Novi most i dozvala joj u sjećanje druge uspomene. Ali zar je sve to sada bilo važno? Zar je bilo važno što ju je svaki kamen na Novom mostu vidio kako prolazi tuda sad ohola sad bijedna! Tu se ona osjećala dobro, tu se oejećala sigurna kao u vlastitoj kući.

Istina je, dakle, da se čovjek uvijek vraća na Novi most kao što se krv vraća u srce. Zapjevucka napjev što su ga verglaši ponavljali: Na Novom se mostu motaju

prodavači melema i masti pjevači pomodnih kitica i svodnici gospođica Tu se jate šatrovci i džepari ranarnici i vrači nadriliječnici, bogalji kockarit igrači…

Slušajući pjesmicu, cvjetarica odmahne glavom i ispriča kako se Stihoklepac nalazi u zatvoru i kako će ga ovaj put zaista objesiti, i to, nedvojbeno, na vješala podignuta u vrijeme gradnje Novog mosta na jednom njegovu kraju.

– A i trebalo bi da ga objese baš tu, na mjestu njegovih podviga. Cvjetaričina kćerka ušmrkne slinavi nos i otare oči. – Ona plače! Prirodno! – izdere se na nju majka. – Kao da nije vrijeme da se jedno

mjesto kao stvoreno za trgovinu već jednom oslobodi one zloguke ptičurine! Ali treba priznati da se taj u zaluđivanje djevojaka razumije kao i Veliki Matthieu u vađenje zuba!

Anđelika upita kako to da Veliki Matthieu ne urla kao obično. Tako je doznala da se on u međuvremenu preselio na Sajmište Saint-Germain zajedno sa svojim kolima i svojim orkestrom.

Novi most se povukao u pozadinu, prepustivši prvenstvo svojem veselom i opasnom bratu, Sajmištu Saint-Germain. Stoga je sada i bilo tu manje besposličara, manje šarlatana, manje prosjaka. Anđelika se radovala što među probisvjetima što su se tuda vukli nije zapazila nijedno poznato lice. Nije li to možda značilo da je zauvijek uništena vlast Calembredainea, slavnog zlikovca s Novog mosta? Čini se da su policajci i njegova lupeška braća ujedinili svoje napore da bi ga uništili. Gdje je sada? Jesu li ga objesili? Je li se udavio? Promatrala je guste valove Sene, olujne modrosive boje. Nije bila ganuta. Naprotiv, osjećala je neku vrst olakšanja što nema više one željezne ruke koja ju je, doduše, branila, ali i čvrsto prikovala za dno života.

Anđelika se bojala da se odnekuda ne pojavi. Gotovo ju je opijala ponovo stečena sloboda. Imala je povjerenja u svoju snagu koja joj se činila beskrajna. Korak po korak ponovo će se popeti uz padinu, dat će ime svojim sinovima. Više ih neće moriti ni glad ni hladnoća.

Cvjetarice su bučno razgovarale o velikom metežu na Sajmištu Saint-Germain. Reklo bi se da su još brojile mrtvace tog osobito krvavog sukoba. Ali jednom se i policija pokazala na visini svog zadatka. Od te glasovite večeri kroz ulice krcate svijetom probijali su se panduri vodeći prosjake u Opću bolnicu, ili su se vidjeli robijaši koji su odlazili na galije. A osim toga svaka je zora svanjivala s nekoliko obješenih na trgu Greve.

– Drage gospođe – uvjerljivo je tvrdila debela prodavačica cvijeća koja je, čini se, imala vi6oki položaj u cehu cvjetarica – vidjet ćete da će nas naš mladi kralj osloboditi te kuge. Priča se da je odlučio izvesti mnoge promjene. Uskoro će svi prosjaci s uglova

ulica, sve skitnice koje nisu u stanju navesti mjesto svog prebivanja, biti pohvatani i silom strpani i zatvoreni u sirotišta. Kad sam odnijela pune košarice tuberoza i jasmina u palaču gospođe Seguier, njezina sobarica, inače moja nećakinja, ispričala mi je ono što čuje od svoje gospodarice. Mladi kralj radi po pet pa i šest sati na dan sa svojim ministrima, pa čak i onda kad se nalazi u svojim dvorcima na ladanju. I kaže da će provesti mnoge reforme za dobro naroda.

– Imamo kralja koji nam se sviđa – poviče lijepa djevojka koja je nosila košaricu punu ka ranfila. – Lijep je! Jednoga dana sam ga prepo znala dok je u kočiji prolazio Pekarskom ulicom.

Povikala sam ,,Živio kralj!” i dobacila mu kiticu cvijeća. – Bezobraznice! – Kitica je pala u potočić, ali on je vidio moj pothvat i osmjehnuo se. – Čini se da se zaljubio u jednu od kralji činih dvorskih gospođa, da ju je napravio

ljubav nicom i svu je prekrio draguljima. – Sve su to tračevi Stihoklepca, te male zmije otrovnice. Ne štedi čak ni svoga kralja! – Tetiće, a zašto kralj ne bi smio biti zaljub ljen? Ima tako nježne, tako umiljate oči… – Umukni, Ninetto, ili ću te poslati na ispo vijed. Ne smiješ tako govoriti o jednom

čovjeku, pa makar to bio i sam kralj. Debela cvjetarica će reći skrušeno: – Što mu jada, znamo vrlo dobro da ljudi ne vrijede

mnogo, ali ipak ja tvrdim da Stihokle pac laže jer, mada su veliki krmci, ljudi ipak ne bi učinili tako nešto svojim ženama baS u trenutku kad treba da im rode njihova prvijenca. Poslije, zna se, sve je moguće. Kolebljiva je ljudska priroda. A tko zna koliko je ogledalaca upereno da bi privukli lijepog gardelina!

– Maćeho, ponovit ću Stihoklepcu ono što ste kazali o kralju. – Uzalud oštriš jezik, lijepa moja curice. On je u zatvoru i ovaj mu put ne fale vješala. – Ne vjerujem da će ga objesiti. Uvijek se izvuče iz zatvora. A osim toga i treba da se

vrati i napiše naše hvalospjeve kraljici. – Sačuvaj Bože! Onim svojim zagrižljivim pe rom napisao bi svinjarije a da to mi i ne

primi jetimo. – Koga će nam vraga taj kolac pun zlobe – jurišala je dalje debela cvjetarica kojoj

Stihoklepac očito nije bio po volji. – Ima dosta i drugih pje snika koji se pripremaju da napisu naše pjesme.

Na osam će ih mjesta dijeliti čim top najavi rođenje. – Poslije ispaljenog dvadeset i četvrtog hica znat ćemo da li je muško ili žensko.

Dvadeset i četiri hica za princezu i sto za dauphina. – Oh! Kako sam nestrpljiva! – poviče mlada prodavačica skačući radosno u zrak. – Prvi znak će biti dan s tornja Louvrea. Naj veće zvono na tom tornju zvoni samo u

takvim prilikama. Poslije će naša Samaritana prihvatiti veselim cilikanjem, a na kraju će grunuti topovi s Bastilje.

– Hoćemo li poći u Louvre pozdravit kraljicu? – Ja ću obući suknju od scrža s porubima od crnog baršuna, kukuljicu od baršuna na

četvorine, i stavit ću zlatno prstenje optočeno korneolom, i niz koralja. – A ja ću staviti haljinu od crvenog sukna, narukvice od bisera i ahata, zlatni lančić i

naušnice.

Cvjetarice i prodavačice naranača s Novog mosta živo su jedna drugoj objašnjavale čime će se sve ukrasiti kad krenu zajedno sa prodavačicama riba da se poklone mladoj kraljici-babinji i gospodinu prijestolonasljedniku.

– A dotle – ponovo uze govoriti Anđelikina poslodavka – jedna me briga posebice mori: gdje bi naša družba dobrim zalogajem mogla dostojno proslaviti blagdan svetog Valbonnea? Gazda gostionice „Dobri dječaci” prošle nas je godine opljačkao kao drumski razbojnik. Moj novčić više neće svr šiti u njegove džepove.

Anđelika koja je do tog trenutka slušala ne otvorivši usta, kao što se i pristoji skromnoj naučnici, sad se umiješa u razgovor.

– Znam odličnu pečenjarnicu u Ulici „Dolina bijede”. Tamo nije skupo, a jela su vrlo ukusna i nova.

Na brzinu spomene nekoliko jela nastojeći pri tom da se sjeti specijaliteta koji su se služili u njenoj palači u Toulousi, a pri čijem je pripremanju sama uzimala učešća.

– Rakovi u tijestu, purani s komoračem, ja njeće tripice u kastroli a da i ne govorim o tor tama od bajama s pistaćem, o kosanom mesu umo tanom u tijesto, o saću u anisu. Ali, drage gospođe, vi tamo možete jesti nešto što ni njegovo veličan stvo Luj XIV nije nikad vidio na svom stolu: male brioše, vruće i lagane, sa smrznutim guščjim je trima. Kažem vam, prava poslastica!

– Jao, djevojko, rastu nam zazubice od tih tvojih jela – povikaše cvjetarice zacrvenivši se od puste želje – a gdje ti stanuješ?

– U pečenjarnici „Hrabrom pijevcu”. Posljednja je u Ulici „Dolina bijede” tamo prema Kožar skoj obali.

– Ne vjerujem da se tamo tako dobro kuha. Moj čovjek radi u Velikoj klaonici, pa koji put tamo navrati da štogod založi, ali on

kaže da je to tužno i neprivlačno mjesto. – Niste dobro obaviješteni, prijateljice draga. Gazdi Bourjusu je stigao iz Toulouse nećak. Ovaj odlično kuha, a osim toga pravi je

majstor u pripremanju svih vrsta južnjačkih jela. Ne zaboravite da je Toulousa kraljica cvijeća. Sveti Vaibonne će biti sretan videći da ga se slavi u takvom ambijentu. A u „Hrabrom pijevcu” ćete sresti majmunčića koji se krevelji da čovjek puca od smijeha. Također će tamo biti i svirač vijele koji zna sve pjesme što se pjevaju na Novom mostu. Ukratko, tamo ćete naći sve što je potrebno društvu da se dobro zabavi.

– Djevojko moja, čini mi se da je u tebe više dara za reklamu nego za vezivanje cvijeća. Otpratit ću te do pečenjarnice.

– Hm! Ne, danas ne. Tuluški kuhar je otišao na selo da osobno izabere cvjetaču koju priprema s pohanim pršutom. Recept kako se priprema to jelo drži u velikoj tajnosti. Ali sutra navečer, čekat ćemo vas i još dvije gospođe iz vašega društva da raspravimo o meniju koji vam se najviše svidi.

– A što ti radiš u toj pečenjarnici? – U rodu sam s gazdom Bourjusom – mirno otpovrne Anđelika. Sjetivši se da je prilično bijedno izgledala kad ju je cvjetarica prvi put vidjela, ona

pokuša objasniti: – Moj muž je po zanatu bio slastičar. Još ne bijaše položio pomoćnički ispit kadli se prošle zime razbolio i umro od kuge. Za vrijeme njegove bolesti smo se zadužili preko glave kod ljekarnika.

– Znamo mi dobro kako izgledaju računi kod ljekarnika! – požališe je dobre žene podigavši oči prema nebu.

– Gazda Bourjus se smilovao na mene i moju nevolju, pa mu zauzvrat pomažem u poslu. A budući da tamo nema mnogo gostiju, trudim se da drugamo zaradim koji novčić.

– Kako se zoveš, draga? – Anđelika. Zatim se digne i reče da odlazi k pečenjaru da ga obavijesti Dok se brzim korakom

vraćala prema Ulici „Dolina bijede”, čudila se svim onim budalaštinama što ih je ispričala u toku tog jutra. Nije uopće razmišljala o razlozima koji su je naveli da pribavlja mušterije gazdi Bourjusu. Je li se time željela odužit pečenjaru što je nije otjerao iz svoje kuće? Je li se nadala nekoj nagradi s njegove strane? Ni na što nije ona mislila. Prepuštala se struji koja ju je navodila da uradi najprije ovu pa onda onu stvar. Naprijed ju je gurao nenadano zaoštren nagon majke da brani svoje mališane.

Poslužit će se svim mogućim sredstvima: lažima, lukavstvima, odvažnošću da bi se spasila, da bi ih spasila. Bila je uvjerena u to.

Na zavoju Kožarske obale pred njom se pojaviše kule Chateleta. Prošla joj se noć učini dalekom prošlošću. Odmahne rukom kao da baca kamenčić preko ramena. Tako je iza sebe odbacila i to sjećanje kao i mnoga druga.

XIX CVJETARICE NA VEČERI KOD GAZDE BOURJUSA

Sutradan ujutro Anđelika ustane u sam cik zore i probudi Barbu. Bilo je očito da djevojka nije shvatila ozbiljno ulogu koju je Anđelika preuzela na se

da bi se priredio ručak za ceh cvjetarica. – Ta odspavajte još malko, gazdarice – do baci joj Barba zijevajući i tarući oči. – U

vašoj obitelji nije bio običaj rano ustajati. – Griješiš, Barbo. Ja volim rano ustajati: takav je običaj na selu. A što se moje obitelji

tiče, ti je, Barbo, ne poznaš, izuzev moju sestru o kojoj radije ne bih govorila. Osim toga, prošlost je prošlost i ako mi želiš ugoditi, ne spominji mi je više.

Barbu je sasvim smutila Anđelikina primjedba. Bučno obriše nos, a potom se poče ispričavati braneći se od optužbe koja joj se učini opasnom.

– Oh! Gospodo, ništa zlo nisam mislila! Poslije toga Anđelika nogom probudi Linota i Flipota koji su spavali na podu umotani

u ćebad. Linot se priključi prepirci: – I ja bih kazao svoju: zašto ona ljenčina David još spava i silazi u kuhinju tek onda kad je vatra upaljena, voda u loncu topla i čitava gostio nica pometena? Zar se tako obavlja naukovanje?

Ti si rekla da treba raditi te bi ga ti, markizo, trebala dobro prekoriti! – Oprez, dječaci, ja više nisam Markiza Anđela niti ste vi više prosjaci. Zasad smo

sluge, po služitelji i pomoćnici, ali ćemo ubrzo postati građani. – Jarca mu rogatog! – poviče Flipot. – Meni se građani ne sviđaju. Građanima se dižu

kese, kradu ogrtači. Neću da budem građanin. – A kako da te zovemo ako više nisi Markiza anđela? – upita Linot. – Zovite me: gospođo i govorite mi vi – Ništa više? – naceri se Flipot. Ariđelika mu odalami šamarčinu po čemu on shvati da je život počinjao dobivati drugi

tok. Dok je on cmizdrio, ona pregleda odijela dvojice dječaka. Oni su na sebi imali pokrpana i gruba, ali čista i pristojna odijela koja im je poslala grofica de Soissons. Osim

toga, imali su čvrste i krupne bakanče, čavlima okovane, koje su izgledale kao da su uzete u najam, ali će im zato sačuvati topla stopala u toku čitave zime.

– Flipote, ti ćeš pratiti Davida na tržnicu. Ti ćeš, Linote, biti pri ruci Barbi: nosit ćeš vodu, drva, itd… Rozina će paziti na djecu i na ražnjeve u kuhinji.

Snužden, Flipot uzdahne: – Nije baš zabavan ovaj novi zanat. Prosjaci i džepari žive na velikoj nozi. Danas su, na primjer, puni novaca: jedu dok ne crknu, piju dok se ne udave u vinu. Sutradan nemaju prebijene pare. Da ne bi osjećali glad, skupe se u kojem uglu i spavaju do mile volje. Ovdje se, međutim, samo argatuje i jede kuhana govedina.

– Ako se želiš vratiti Velikom Coesreu, neću te valjda ja držati za kaput! Dvojica se dječaka uzeše buniti. – E to ne! Uostalom to više nije ni moguće! Tamo bi nas sigurno ubili! Hvala

najljepša! Anđelika uzdahne. – Nedostaju vam pustolovine, dječaci moji dragi! Shvaćam vas. Ali na tom vas putu

čeka ja vješala. Na ovom ćemo putu, doduše, sporije puniti džepove, ali ćemo zauzvrat postati pošteni ljudi. Naprijed marš!

Svi se bučeći spustiše niza zavojite stepenice. Anđelika se zaustavi niže na jednom od katova. Zatambura na vratima sobe mladoga

Chailloua i na kraju uđe. – Na noge, naučnice! Mladić izvuče iz plahte začuđen i uvrijeđen izraz lica. Naposljetku će zamuckujući: – Šta je ovo sada …! Znate li… da ja nisam kućni sluga,

a niti naučnik s obzirom da… da sam ja gazdin nećak i.. i sin moga oca, gospodina Chailloua iz Toulouse.

– Ti vrlo zanimljivo zboriš – primijeti Anđelika. – Zamisli, svatko je sin ili kćerka svoga oca!

Odjedared se prekine. Padne joj na pamet da se u njoj samoj učvrstio dojam da je biće bez korijena te čak nema prava da, kao ovaj tu mladić, ponosno spomene ime svoga oca ili svoga muža.

Slegne ramenima i, prignuvši se, uhvati za ramena dječaka, koji je spavao gol ispod pokrivača.

– Ustaj, Davide Chaillou! – veselo je naređi vala. – Ne zaboravi da si, počevši od danas, glasoviti kuhar čije bi recepte htio znati čitav Pariz.

On se, međutim, skvrčio ispod pokrivača i divlje ih stiskao. Šutio je kao zaliven. Anđelika nenadano primijeti kako je mladić najprije pocrvenio, a onda problijedio.

– Što ti je, Davide? Možda se loše osjećaš? U tom slučaju treba te liječiti. Uza sve to, izgledaš mi jak i zdrav Sagne se još više nada nj i stavi mu ruku na čelo kao što bi je stavila Linotu ili Florimondu. Naučnikove se sljepoočice osuše znojem. Slijedeći pravac njegova pogleda, Anđelika primijeti da njegove oči bulje u njene grudi koje su navalile u otvor prslučca. Ona se uspravi pomalo u neprilici, a onda stegne rubac na vratu.

– Ako si bolestan, ostani u krevetu. Znači, poći ću u kuhinju bez tebe. – Ne! Ne! – poviče on brzo. – Poći ću s vama. Ali iziđite da bih se mogao izvući iz

kreveta i ustati. Andelika se pomirljivim pogledom zagleda u Flipota koji je išao za njom. Pustopašni

dječak, značajno se kreveljeći, pokazivao je na naučnika, a zatim se štipao po stražnjici, što je među probisvijetom podzemlja značilo otprilike ovo: „On se zatelebao u tebe!”

Mlada žena se, na kraju, nasmije i odvede Flipota sa sobom. „Neće biti baš lako raditi s tim juncem što se tjera”, pomisli. „Gore po nj! Ako bude drzak, dobit će koji šamar. Uostalom, ne vjerujem da je glup kao što izgleda, barem što se tiče kuharskog zanata. A to i jest važno!” Gazda Bourjus nekako i protiv volje smeten, cmizdrav, uzbuđen i iznenađen Anđelikinom vlašću, pristane da joj dadne prilično nabijenu kesu.

– Ako se bojite da ću vas pokrasti, možete doći sa mnom na tržnicu – reče mu ona – ali bolje biste učinili da ostanete ovdje te pripremitei ispečete kopune, purane i patke. Ta valjda vam.

je jasno da gospođe koje će uskoro stići ovamo treba da ovdje naiđu na atmosferu koja će im uliti povjerenje. Prazan izlog ili pun prašnjave živine, prljava dvorana koja smrdi po ustajalom duhanu, bijedan i nevoljki izgled sve su to stvari koje ne privlače svijet koji želi da se dobro najede. Uzalud bih im ja obećavala najbrižljivije jelovnike! Ne bi mi vjeRoyale.

– Ali što ćeš jutros kupiti na tržnici? Ta one žene još nisu odlučile! – Idem da kupim dekoracije. – De… Šta to? – Kupit ću sve što je potrebno da bi vaša pečenjarnica dobila primamljiv izgled:

kuniće, ribu, salamu, voće, svježe povrće. – Ali ja ne držim gostionicu – jadikovao je debeljko – ja sam pečenjar. Hoćeš li da mi

natrpaš na vrat cehove kuhara i slastičara? – A šta vam oni mogu? – Žene ništa ne shvaćaju od ovih ozbiljnih stvari – cičao je gazda Bourjus podigavši

prema tavanici svoje kukaste ruke. – Zastupnici tih ce hova će pokrenuti parnicu protiv mene, odvući će me pred suce. Ukratko, ti ćeš me upropastiti!

– Već ste upropašteni – odgovori mu Anđelika. – Ništa nećete izgubiti ako pokušate nešto drugo, ako se malko trgnete iz te svoje nepokretnosti. Nataknite na ražanj živad, a onda pođite šet njom do luke Greve. Čula sam telala kako viče da su iz Borgonje i Sampanje stigle bačve dobroga vina.

Pariške su tržnice bile na glasu kao dobro opskrbljene uvijek osim, govorili su zločinci, „u vrijeme gladi, rata, kuge Ui pobune”, što znači svega dva ili triput na godinu. Istini za volju, prava pravcata nestašica bila je dosta rijetka, pa ako su u takvim prilikama bijednici, koji su predstavljali važan društveni sloj, ugibali kao muhe, stolovi velike većine ostalih Parižana bijahu dosta dobro snabdjeveni. Trgovci, građani, službenici a da se i ne govori o bankarima i prinčevima, mnogo su vodili računa o dobrom jelu. Može se slobodno reći, bez bojazni da će se pogriješiti, da je taj ratoboran i ponosan narod priznavao samo jednog gospodara rafiniranost nepca više nego potrebu želuca U vrijeme fronde u gradu se odmah počelo govoriti o predaji kad je jednoga lijepoga jutra nestalo peciva iz Gonessea, predgrađa zauzetog od kraljeve vojske Gradske tržnice su u obilju bile snabdjevene svim i svačim, što je u toj četvrti visokih, šiljastih i uskih kuća imalo za posljedicu neugodne mirise, nered, rasipanje koje sigurno nije išlo na ruku sit noj trgovini, ali je zato podsticalo djelatnost kradljivaca Kad je Anđelika stigla na centralnu tržnicu prije nje su tržnicom prošli kraljevi ekonomi i pobrali desetinu za kraljeve kuhinje, i krvnik već bijaše završio obilazak dućana koji su mu dugovali davanja ili na temelju starih ovlaštenja ili zato što su manje-više bili njegovo vlasništvo.

Bilo je to najbolje vrijeme za marljive domaćice što rano ustaju. Anđelika je s užitkom doticala još toplu divljač, kuniće meke dlake, njušila sireve i dinje, prevrtala ribe što su se

kao srebro prelijevale. Snažni konji trgovaca dopremali su ribu, zaštićenu ledom, za manje od dva dana od najbližih obala Normandije.

Kupujući, vodila je računa da je ne opljačkaju samosvjesne prodavačice snažnih vratova, te prave kraljice tržnice, koje su svojim britkim i vještim jezicima te pomanjkanjem bilo kakvog obzira mogle poslužiti za uzor šarlatanima na Novom mostu kako se skromnom kupcu podvaljuje pokvarena ili loša roba.

Ono što je naučila na Dvoru čudesa bilo je od neprocjenjive koristi Anđeliki kad bi se našla u položaju da odgovori istim tonom. Uza sve to, ispočetka se protiv volje upuštala u te žučljive, žestoke, surove i vrlo često osebujne raspre u kojima je pariški puk osobito uživao. Vika mu je bila potrebna i bila je najboljim podmazivačem njegova sjajnog i buntovnog duha. Riječ više voli od djela. Riječ leti, a djelo ostaje, a baš to može biti neugodno.

Malo-pomalo Anđelika se prepustila opojnoj izmjeni riječi, tvrdih i šarolikih kao obojene lopte. Pobijeđena protivnica imala je barem zadovoljstvo da je po skupoj cijeni prodala svoj poraz. Pobjednici takvih dvoboja rasla je moć. Njezina pobjeda nije smjela biti skromna, jer je čitavo susjedstvo bilo pozvano, u doslovnom smislu riječi, da prati i ocijeni borbu.

Anđelikin prolaz pored izložene robe na stolovima i u dućanima izazvao je izvjesnu radoznalost među piljaricama. Ta žena bijedno odjevena, čiji se rječnik lako bogatio izrazima šatrovačkog porijekla i koja je uza sve to oholo išla naprijed izbirljivo kupujući samo najbolju robu, izazivala je nepovjerenje i podozrivost. Dobro su pazile na nju i njezina Flipota. A kako se gazda Bourjus u posljednje vrijeme pokazao kao nepouzdan kupac i u isto vrijeme sve veći tvrdica, videći uz Anđeliku njegova nećaka, one su se još više učvrstile u svom lošem dojmu.

Anđelika je manje-više uspjela kupiti ono što joj je trebalo. To njeno uvođenje u njoj potpuno novi svijet, mladi je David otežavao stalno joj ponavljajući: – Isuviše je lijepo! Isuviše je skupo! Šta će kazati moj stric…?

– Zvekane! – dobaci mu ona na kraju – zar te nije sram, tebe sina gospodina Chailloua, da tako škrtim očima gledaš na ovaj svijet?

Naučnik pocrveni. – Pa vi ste, znači, čuli za slavu moga oca? – upita je mladić prigušenim glasom. – Je li

istina da ste iz Toulouse? Anđeliki nije bilo nakraj pameti da mu objašnjava smisao svojih šala. Bilo je očito da

mladog Chailloua priroda nije obdarila velikom pameću i da ni najoštrije strijele nisu bile u stanju probiti debelu opnu njegove gluposti. Ali riječ Toulouse je još jednom u mislima odvede dalekom gradu. Nije li bila još gotovo djevojčica kad je čula o slavi svoga muža? U grlu je stegne. Život nije bio lak. Na putu uspona kojim je naumila krenuti da bi potpuno raskrstila s bijedom, zasjede su je čekale na svakom koraku. Primijeti da je naučnik čekao njen odgovor s nestrpljenjem.

– Pa svakako – odgovori trudeći se da se sabere. – Tvoj otac… Ah! Pa da, njegovo mi ime nije nepoznato. A čime se on, u stvari, bavio?

Bezvoljni David je izgledao razočaran kao dijete kojemu su oteli bombon iz usta. Hajte, hajte, pa vi to dobro znate! Imao je veliku drogeriju na trgu Garonne. Jedino su

se kod njega mogle kupiti egzotične trave da bi se dao ukus jelima. – „U ono vrijeme ja nisam išla u kupovinu”, pomisli Anđelika.

– On je donio sa svojih putovanja mnoge ne poznate stvari. Bio je kuhar na kraljevskim brodovima. Znate dobro on je imao namjeru lansirati kakao u Toulousi.

Anđelika napregne misli da bi dozvala u sjećanje slučaj što ga je ta riječ u njoj probudila. Da, da o tome se svojevremeno govorilo u salonima. Sjeti se negodovanja jedne tuluške gospođe.

– Kakao ? Ali to je piće za Indijance! Davida kao da je uznemirilo njeno oklijevanje: Anđelikino mišljenje je počelo bivati

od najveće važnosti za nj. Približi joj se i reče da će joj, da bi je uvjerio u sjajne ideje svoga oca, povjeriti jednu

tajnu koju još nikad nikome nije povjerio; pa ni stricu. Tvrdio je da je njegov otac koji je mnogo putovao za svoje mladosti, pio kakao u

mnogim stranim zemljama gdje su ga proizvodili od sjemenki uvezenih iz Meksika. I tako se mogao uvjeriti, bilo u Španjolskoj, bilo u Italiji, pa čak i u Poljskoj, u izvrsnost novoga proizvoda koji je bio ukusna teka, a osim toga je imao i ljekovita svojstva.

Načevši to pitanje, mladi David više nije bio u stanju da se zaustavi. U želji da pobudi zanimanje gospodarice svojih misli, počeo je izlagati sve što je znao o toj stvari.

– Hm! – reče Anđelika koja ga je slušala napola uha. – Nikad nisam okusila to piće, a i ne privlači me. Pričaju da kraljica, Španjolka, luduje za njim. Ali dvoru je čudna ta strast i svi joj se rugaju.

– To je zato što ljudi na dvoru nisu navikli na kakao – tvrdio je ne baš bez veze mladi kuhar. – Moj otac je razmišljao o toj stvari i dobio pismenu dozvolu od kralja da može prodavati taj novi proizvod. Ali, na žalost, on je umro, a kako je i moja majka umrla još prije njega, ostao sam ja da se okoristim tom dozvolom. Ali ja ne znam kako da počnem. Zato ni ne rekoh ništa stricu. Sve se bojim da se on ruga i meni i mome ocu. Stalno govori kako je moj otac bio lud.

– Imaš li pri sebi tu pismenu dozvolu? – upita Anđelika položivši na zemlju košare i zagle davši se u mladića koji se zatelebao u nju.

Njemu su gotovo noge otkazale poslušnost od sjaja njenih zelenih očiju. Kad su Anđelikine misli nečim bile sasvim zaokupljene, njene su oči poprimale gotovo neodoljiv sjaj koji se uvijek snažno doimao sugovornika, utoliko snažnije što nitko nijć uspijevao objasniti razloge tome.

Jadan je David bio već unaprijed sigurna žrtva tih očiju. On im nije mogao odoljeti. – Imaš li pri sebi pismenu dozvolu? – Anđe lika ponovi pitanje. – Imam – šapne. – Kojeg je dana izdana? – 28. maja 1659. A ovlaštenje vrijedi dvadeset i devet godina. – Ukratko, dvadeset i devet godina imaš pravo proizvoditi i stavljati u promet taj

egzotični proizvod? – Tako je. – Trebalo bi istražiti nije li taj kakao opasan po zdravlje – promrmlja Anđelika

zamišljeno – i da li će ga javnost rado prihvatiti. Jesi li ga ti pio? – Jesam. – Pa što misliš? – Pa, čini mi se isuviše slatkast – odgovori David. – Ali ako se u nj pomiješa malo

papra i cimeta, dobija dosta dobar ukus. Ali pravo da kažem, radije ću popiti čašu dobroga vina – doda praveći se važan.

– Pazi na vodu! poviče nečiji glas iznad njihovih glava. Taman su na vrijeme skočili u stranu da izbjegnu smrdljivom kupanju. Anđelika primi

za ruku naučnika i osjeti da drhti. – Htio sam vam kazati – promuca ovaj na brzinu – da nisam nikad vidio jednu… jednu

ženu kao vi lijepu. – Ma kako ne bi vidio, jadni moj dječaće – reče ona ljutito. – Treba samo da se

ogledaš oko sebe umjesto da grickaš nokte i da se vučeš kao krepana muha. U svakom slučaju, ako mi želiš ugo diti, pričaj mi o tom svom kakaou umjesto da mi iskazuješ suvišne komplimente.

Zatim, primijetivši njegovo rastuženo lice, pokuša ga utješiti prekorivši u isto vrijeme sebe što je bila previše oštra. Mogao je postati još i te kako interesantan s onom svojom dozvolom u džepu.

Stoga će reći smijući se: – Nisam ja, na žalost, djevojčica od petnaest godina, dječače moj dragi. Gledaj, već sam ostarila.

Već imam sijedu kosu. I izvuče ispod kapice čuperak kose koja je na onako čudesan način postala sijeda za

one strašne noći u predgrađu Saint-Denis. – Gdje je Flipot? – poviče ogledavajući se oko sebe. – Nevaljalac, otišao u šetnju! Malo ju je uznemirio Flipotov nestanak. Bojala se da on, jednom među gomilom

svijeta, ne pokuša provesti u djelo učenje Bljezgara džeparoša. – Nema smisla da se zabrinjavate zbog onog malog lupeža – reče David u nastupu

žestoke lju bomore. – Vidio sam kako se maloprije nekakvim znakovima sporazumijevao s krastavim prosjakom koji je tražio milostinju ispred crkve. A potom je odjurio zajedno sa svojom košarom. Moj će stric pobjesniti…!

– Ti sve vidiš crno, jadni moj Davide. – Do vraga, nikad nisam imao sreće' – Vratimo se natrag, sigurno ćemo naći onog

ugursuza. Ali uto je dječak već trkom jurio prema njima. Anđeliki se učini vrlo dražestan s onim

svojim očima živim kao u pariškog vrapca, sa svojim crvenim nosićem, dugom glatkom kosom, pod šeširom nabijenim na oči. Nekako je počeo da joj biva sve draži, a također i mali Linot kojega je dvaput istrgla iz kandži Ivana Trulog.

– Čekaj da ti kažem, Markizo anđela – da htao je Flipot smetnuvši potpuno s uma njena naređenja da je ne zove Markiza anđela – znaš li tko je sada naš Veliki Coesre? Drvoguz, da draga moja, Drvoguz iz kule Nesle.

Zatim spusti glas i doda šapatom: – Rekli su mi: „Čuvajte se dječaci, jer se krijete među suknjama jedne izdajnice!” Anđelika osjeti da joj se ledi krv.

– Po tvom mišljenju, oni znaju da sam ja ubila Rolina Kladu? – Ništa mi o tome nisu rekli… Jest… Crni Kruh mi reče da si ti povela stražare na

cigane. – Tko je još bio s njim? – Crni Kruh, Brzonogi, tri starice od naših, i dva padavičara koji pripadaju drugoj

bandi. Mlada žena i dječak su sve to jedan drugome rekli na šatrovačkom tako da David nije

ništa razumio, ali je po tonu razgovora osjetio da je riječ o strašnim stvarima. Bio je zabrinut i ujedno pun divljenja za svoju novu ljubav zamjećujući tu tajanstvenu prisnost

između nje i neuhvatljivog i svemoćnog svijeta zločina koji je igrao značajnu ulogu u Parizu.

Čitavim putem do pečenjarnice Anđelika je bila šutljiva, ali čim je prešla preko njena praga, odlučno je odbacila sve bojazni.

„Djevojko moja”, namatala je u mislima, „vrlo lako se može dogoditi da se jednoga dana probudiš s rasporenim grlom ili plivajući na valovima Sene. To te zlo progoni već dugo vremena. Kad ti ne prijete prinčevi, onda se na tebe okome prosjaci! Nije važno! Treba se boriti, pa makar ti danas sjao posljednji dan života. Nećeš se izvući iz neprilika ako ih ne zgrabiš rukama za vrat i sama ne žrtvuješ štogod … Nije li mi gospodin Molines to kazao jednoga dana…?” – Naprijed dječaci – reče naglas – treba da se one gospođe iz ceha cvijeća rastope kao maslac na suncu, kad prijeđu preko ovoga praga.

* * *

Te gospođe bile su zaista očarane kad su, nešto poslije toga, sišle niz tri stepenice pečenjarnice „Hrabrom pijevcu”. Ne samo da se u prostoriji osjećao zamaman miris kolača, već je bila vrlo ukusno udešena i posticala je tek.

Velika vatra s ognjišta, pucketajući, plamsala je zlatastim sjajem. Uz pomoć nekoliko svijeća postavljenih na obližnje stolove odsijevala je po kuhinjskom posudu i bakrenim predmetima ukusno razmještenim po spremnicama: posudama, vrčevima, zdjelama za ribu, i za kolače. Anđelika je, osim toga, izvukla srebrno posuđe što ga je gazda Bourjus ljubomorno čuvao pohranjeno po svojim sanducima, a to su bili dva vrča, posudica za ocat, dvije čašice za jaja i dvije zdjelice za pranje prstiju, koje su pune voća, grožđa i krušaka, stavljene na stol pored boca crnog i bijelog vina na kojima je poigravao odraz s vatre u crvenim i žutim tonovima rubina i zlata. Baš te su pojedinosti najviše i upale u oči prodavačicama.

Budući da su, u povodu raznih svečanosti, često nosile cvijeće u velike kneževske kuće, one su primijetile da je u rasporedu srebrnog posuđa, voća i vina bilo nešto od one otmjenosti kojom su se odlikovala gospodska primanja, što je, dakako, godilo njihovoj taštini.

Lukave trgovkinje ne htjedoše pokazati previše otvoreno svoje zadovoljstvo, stoga su kritičkim očima motrile kunce, pršute okačene o gredu tavanice, sumnjičavo su mirisale predjela, hladne nareske, ribu u zelenom umaku, iskusnim su prstom pipali perad. Starješinica ceha, kojoj bijaše ime Marjolaina, našla je na kraju zamjerku toj savršenoj slici.

– Nešto ipak nedostaje: cvijeće – reče. – Ova teleća glavica s dva karanfila u nozdrvama i jednim božurom među ušima, imala bi potpuno drugi izgled.

– Gospođo, nismo ni pokušavali da se takmičimo, pa radilo se samo o stručku peršuna, sa spretnim prstima vas, kraljica cvijeća – uglađeno joj odgovori gazda Bourjus.

Zamoliše tri lukave gospođe da sjednu pored vatre i ponudiše ih vrčem najboljeg vina što su ga imali u podrumu.

Vrlo ljupki Linot, sjedeći na kamenu ognjišta, polako je okretao ručicu svoga vergla, a Florimond se igrao s Piccolom.

Sastav ručka bio je dogovoren u vrlo srdačnom raspoloženju. Dogovorili su se vrlo brzo i lako.

– A sada – jadikovao je pečenjar pošto je uz bezbroj naklona otpratio cvjetarice do vrata – šta ćemo uraditi sa svim ovim „lopovštinama” što nam rese stolove? Sad će stići zanatlije i radnici na kuhanu govedinu. Dakako, oni neće ni pogledati sve ove delikatese, a kamoli ih okusiti. Čemu ovi suvišni troškovi?

– Čudim vam se, gazda Bourjus – strogo otpovrne Anđelika. – Mislila sam da se mnogo više razumijete u trgovinu. Ovaj beskorisan trošak vam je omogućio da dobijete narudžbu na kojoj ćete za raditi deset puta više nego što ste potrošili. A da i ne spominjem kako se ne može znati koliko će one gospođe potrošiti kad se jednom dobro raspolože. Navest ćemo ih na pjesmu i ples, pa će i mnogi prolaznici, videći da se u našoj pečenjarnici gosti dobro zabavljaju, ući da se pridruže veselju.

Mada se gazda Bourjus nije previše zanašao, ipak je dijelo Anđelikine nade. Harno se i sa zanosom baci na pripremanje svečane večere za dan svetog Valbonnea i u tome je sasvim zaboravio na svoju sklonost piću. Poskakujući na svojim kratkim nogama, ponovo je stekao onu svoju okretnost glavnog kuhara, svoju sigurnost u saobraćaju s prodavačima, onu ljubaznost, i prirodnu i pomalo laskavu, svojstvenu svim ugostiteljima koji do sebe nešto drže. Budući da ga je Anđelika uspjela uvjeriti kako je izgled njegova osoblja važan za uspjeh u poslu, on je čak naručio dva nova pomoćnička odijela, jedno za svoga nećaka, a jedno za. Flipota.

Kape, bluze, hlače, pregače zajedno sa stolnjacima i ubrusima poslaše praljama koje su svu tu robu vratile uštirkanu i kao snijeg bijelu.

Ujutru velikog dana gazda Bourjus priđe Anđeliki, osmjehujući se i trljajući ruke. – Mala moja djevojčice – reče joj prijateljski – u stvari, ti si unijela u moju kuću živost

i veselje koji su u njoj vladali dok je moja sveta i dobra žena bila u životu. U vezi s tim mi je nešto palo na pamet. Dođi sa mnom.

Hrabreći je miganjem oka, dade joj znak da ga slijedi. Ona pođe za njim i popeše se zajedno uza zavojite stepenice na prvi kat. Ulazeći u bračnu sobu gazde Bourjusa, Anđeliku spopade bojazan koja joj do tog trenutka i na kraj pameti nije bila. Da se nije kojim slučajem pečenjar bavio mišlju da zatraži od nje, koja je tako korisno počela zamjenjivati njegovu ženu, neka preuzme potpuno na sebe njenu delikatnu ulogu?

Nasmiješen i prijetvoran izraz njegova lica dok je za sobom zatvarao vrata i tajanstvenim se korakom uputio k ormaru, prilično ju je uznemirio.

Zahvaćena strahom. Anđelika se pitala kako da se suprotstavi toj novoj nevolji. Zar se, zbilja, mora odreći svojih lijepih planova, napustiti zaštitu tog gostoljubivog

krova, još jednom poći u skitnju s dva sina u naručju, praćena trojicom malih beskućnika?

Da popusti? Krv joj navali u obraze i ona očima punim tjeskobe povede po ložnici malog trgovčića, po krevetu oko kojega bijahu navučeni zastori od zelenog serža, po dvjema škripavim sjedalicama, po ormariću za umivanje od orahovine na kojemu se nalazio lavor i srebrni vrč.

Iznad ognjišta nalazile su se dvije slike na kojima su se vidjeli prizori Križnog puta i, prislonjeno o naslone, oružje, ponos svakog zanatlije i građanina: dvije kratke puške, musketa, kremenjača, koplje, sablja sa srebrenim balčakom i rukobranom.

Gazda pečenjarnice „Hrabrom pijevcu” iako mekana srca u svakodnevnom životu, bio je vodnik u građanskoj miliciji, što mu nije bilo krivo. Rado je odlazio u Chatelet, za razliku od mnogih svojih kolega, kad je na njega dolazio red da čuva stražu.

Anđelika je čula kako puše i bučno se kreće u pokraj nom sobičku.

Najzad se pojavi gurajući ispred sebe škrinju od pocrnjelog drva. – De mi pomogni, djevojko. Ona mu priskoči u pomoć te dovukoše škrinju usred sobe. Gazda Bourjus obriše znoj s čela. – Evo – reče – mislio sam… Jednom riječi, ti sama si mi nekoliko puta ponovila kako

se za tu večeru moramo svi uparaditi kao švicarski stražari. David, dvojica dječaka i ja bit ćemo veličan stveni. Ja ću obući hlače od smeđe svile. Ali ti nam, jadna moja kćeri, nećeš služiti na čast usprkos svojoj lijepoj njuškici. Stoga sam mislio..

Prekine se, oklijevaše časak, a zatim otvori škrinju. Brižno poslagane i namirisane lavandom, bile su u škrinji poslagane suknje njegove pokojne žene, prslučci, kapice, šalovi, lijepa kapa od crnoga sukna obložena svilenim kvadratićima.

– Bila je nešto krupnija od tebe – dometne pečenjar gušeći se – ali s nekoliko pribradača..

Prstom obriše suze i zaurla: – Ne gledaj me, već izaberi! Anđelika podiže haljine pokojnice, skromne po kakvoći tkanine, ali kojih su porubi od

baršuna, ukrasi živih boja, finoća rublja dokazivali da je gazdarica pečenjarnice „Hrabrom pijesku” bila jedna od najbogatijih trgovkinja te četvrti. Posjedovala je čak jedan muf od crvenog baršuna išaran zlatnim cvjetićima koji je Anđelika vrtjela oko zglavka ne skrivajući pri tom svoje zadovoljstvo.

– Prava ludost! – reče gazda Bourjus osmje hujući se s razumijevanjem. – Vidjela ga je u galeriji i probi mi uši ponavljajući kako je lijep. Ja sam joj govorio: ,,A što ćeš uraditi s tim mufom, Amandinu? On bi pristajao nekoj plemenitoj gospođi iz Maraisa12

12 Nekadašnja četvrt u Parizu.

koja odlazi u Tuileries ili Coursla – Reine da se koketno šetucka na lijepom zimskom danu.” „Kad je tako”, odgovarala mi je ona, „poći ću da koketiram u Tuileries i Cours-la-Reine.” To me je dovodilo do bjesnila. Kupio sam joj ga prošloga Božića. Kako mu se obradovala! Tko bi ikada bio rekao da će poslije nekoliko dana… biti mrtva …

Anđelika obuzda svoje uzbuđenje. – Uvjerena sam da će se radovati gore u nebu videći kako ste dobri i velikodušni.

Neću uzeti ovaj muf jer je isuviše lijep za mene. Ali ja prihvaćam vaš dar, gazda Bourjus. Vidjet ću što mi najviše odgovara. Ne biste li mi mogli poslati Barbu da mi pomogne preurediti ove haljine.

Za nju je činjenica da se nalazi pred ogledalom s jednom sobaricom kraj svojih nogu bio prvi korak prema cilju što ga je sebi postavila. S ustima punim pribadača i sama Barba je to osjećala te joj se svaki čas obraćala s „gospođo”, očito zadovoljna tone.

,,A sve se moje bogatstvo sastoji od nekoliko novčića što su mi ih dale cvjetarice s Novog mosta i od milostinje što mi je svaki dan šalje grofica de Soissons”, razdragano je razmišljala Anđelika.

Izabrala je prslučac i suknju od zelenog serža s porubima od crne svile. Pregača od crne svile išarana zlatnim cvjetićima dopunjavala je njeno ruho bogate trgovkinje. U gospođe Bourjus su bile obilate grudi te haljina nije potpuno prijanjala uz Anđelikine čvrste i visoko podignute. Jednim rupcem ružičaste boje, sa zelenim vezovima po sebi, ona sakrije suviše veliki otvor prslučca.

U jednoj torbici pronađe vrlo jednostavan nakit gospođe Amandine: tri zlatna prstena optočena korneolom i turkizima, dva zlatna križića, naušnice i osam lijepih krunica od kojih su jedne bile od crnog jantara, a ostale od kristala.

Ona siđe. Ispod uštirkane kapice koja joj je skrivala kratku kosu visile su joj naušnice od ahata i bisera, a oko” vrata zlatni križić na vrpci od crnog baršuna.

Dobar pečenjar ne sakri svoje radosti pred njenom ljupkom pojavom. – Svetoga mi Nikole, ti upravo ličiš na kćerku kojoj smo se uvijek nadali, a koja nikad

nije došla! Ponekad bismo je sanjali. Imala bi petnaest-šesnaest godina, govorili bismo. A bila bi odjevena upravo kao ti sada … Hodala bi našom pečenjarni com veselo se šaleći s gostima…

– Vrlo ste ljubazni, gazda Jacques, dijeleći mi sve te komplimente. Na žalost, kao što jučer rekoh vašem nećaku, meni više nije ni petnaest ni šesna est godina. Ja sam majka porodice…

– Ja ne znam što si ti – ganuto odgovori odmahujući svojom krupnom glavom crvenih obra za – ali mi ne izgledaš sasvim stvarno biće. Otkako si počela poput kakva vihora juriti mojom Kućom, čini mi se da se vrijeme izmijenilo. Nisam siguran nećeš li jednoga dana iznenada nestati kao što si iznenada i došla Čini mi se da je već mnogo vremena proteklo od one večeri kad si izbila iz noćne mrkline, rasutih kosa po ramenima, i upitala me: „Nije li kod vas dvorkinja po imenu Barba?” Te su mi riječi odjeknule u lubanji kao udarac zvona Možda je to bio znak da ćeš ti ovdje odigrati neku ulogu.

„Nadam se da je tako”, pomisli Anđelika, ali je ipak prosvjedovala tonom ljubaznog prijekora: – Bili ste pijani, eto zašto su vam odjeknule u lubanji kao udarac zvona!

Budući da je razgovor zabasao u sentimentalne vode, u mističke predosjećaje, njoj se učini da nije vrijeme da porazgovara s gazdom Bourjusom o materijalnoj naknadi koju se nadala izvući.za sebe i svoju grupu iz te suradnje.

Kad ljudi počnu snatrati o nečemu, ne smije ih se naglo vratiti u zbilju koju oni često isuviše rado ispovijedaju. Anđelika odluči da iskoristi svu snalažljivost svoje neposredne prirode i da bez ijednog pogrešnog koraka nekoliko sati igra čarobnu ulogu kćerke gazde Bourjusa.

Večera ceha cvjetarica na dan svetoga Valbonnea uspjela je iznad svakog očekivanja. Samom svecu je vjerojatno bilo žao što se ne može utjeloviti i iskoristiti priliku da se provede.

S tri korpe pune cvijeća ukrasiše dvoranu. Gazda Bourjus i Flipot klanjajući se dočekivahu gošće i služahu kod stola. Rozina je pomagala Barbi u kuhinji. Anđelika je nadzirala i jedne i druge, zavirivala u zdjele i kontrolirala ražnjeve, spremno odgovarala na ljubazne pozdrave cvjetarica i hrabrila pohvalama i prijekorima darovitost Davida unaprijeđenog u velikog kuhara južnjačkih specijaliteta. U stvari, ona se nije htjela kompromitirati predstavljajući ga kao isuviše sposobnog kuhara. On je znao mnoge stvari, ali njegova lijenost i, možda, pomanjkanje prilika bijahu ga spriječili da ne pokaže koliko vrijedi. Pod utjecajem Anđelikina poleta, zanesen njenim odobravanjem, pod njezinim vodstvom, on je sam sebe nadmašio. Kad ga je smućenog i crvenog dovukla u dvoranu, cvjetarice ga dočekaše klicanjem. Razveseljene dobrim vinom, ove su gospođe zaključile da ima lijepe oči, te ga obasuše nečednim i smjelim pitanjima, počeše ga grliti, milovati, golicati…

Linot dohvati svoj verglec. Prodavačice zapjevaše držeći čaše u rukama, a poslije toga popucaše od smijeha kad je Piccolo izvodio svoju tačku bez poštede oponašajući hirove mamice Merjolaine i njenih drugarica.

Uto jedna grupica mušketira koja je bazala Ulicom „Dolina bijede” u potrazi za zabavom, začuje vesele ženske glasove i pojuri u pečenjarnicu „Hrabrom pijevcu” tražeći da ih se posluži „pečenjem i vrčevima”.

Veselica je tada poprimila tok koji se zasigurno ne bi bio svidio svetom Valbonneu, tom dobrom provansalskom svecu, prijatelju sunca i radosti, da nije po prirodi gledao pomirljivo na nered koji se neminovno javlja prilikom sastanaka prodavačica cvijeća i udvornih vojnika. Ne postoji li možda izreka da je tuga grijeh? A ako netko hoće da se smije, da se od srca smije, ne postoji li bezbroj načina da bi to postigao? A svakako je jedan od najboljih naći se u toploj prostoriji punoj raznih mirisa: vina, začina i cvijeća gdje vas mali svirač vergla stalno poziva na ples i pjesmu, gdje vas mali majmunčić zabavlja, i gdje se nekoliko veselih, svježih i nimalo oholih žena prepušta vašim poljupcima pod milostivim i ohrabrujućim pogledima debelih mamica hitrih jezika.

* *

Anđelika je došla k sebi tek kad je sa zvonika Svete Opportune zazvonila Zdravomarija. Crvenih obraza, teških vjeđa, slomljenih ruku od pustih tanjura i vrčeva, zažarenih usana od pokojeg smjelog i brkatog poljupca, ona oživi ugledavši gazdu Bourjusa koji je lukavo se smješkajući brojio žute cekine.

Ona poviče: – Nismo li dobro radili, gazda Bourjuse? – Dakako da jesmo, kćeri moja. Prilično je vremena prošlo što moja pečenjarnica nije

doživjela ovakve zabave! A ona se gospoda nisu pokazala tako lošim placima čega se bilo bojati s obzirom na njihova pera i njihove sabljetine.

– Ne mislite li da će nam dovesti nove goste! – Moguće da i hoće. – A evo što vam ja predlažem – nenadano će Anđelika. – Ja ću vam pomagati sa svom

mojom trupom: Rozinom, Flipotom, Linotom i majmunčićem, a vi ćete mi kao naknadu dati četvrtinu zarade!

Pečenjar se namrgodi. Taj način pristupanja trgovačkim poslovima činio mu se vrlo neobičan. Nije baš bio siguran da jednoga dana neće imati neprilika s cehovima ili sa starješinom trgovaca. Ali veselo uživanje u vinu te noći prilično mu je mutilo misli te se tako našao bez odbrane pred Anđelikinom voljom.

– Kod bilježnika ćemo napraviti ugovor – nadoda ova – koji će ostati tajnom. Nije potrebno da o svojim poslovima pričate susjedima. Recite im da sam vam rođakinja te ste me primili u kuću i radimo kao jedna obitelj. Vidjet ćete, gazda Jacques, pravit ćemo sjajne poslove. Svi će u četvrti hvaliti vaše trgovačke sposobnosti i mnogi će vam biti zavidni. Već mi je stara Merjolaina govorila o večeri ceha prodavačica naranača s Novog mosta koja bi se trebala pripremiti za dan svetog Fiacrea.

Vjerujte vi meni, vama je u interesu da nas držite uza se. Za ovaj put mi dugujete ovo. Brzo izbroji dio što joj je pripadao i ode ostavivši dobričinu zbunjenog, ali uvjerenog u

svoje trgovačke sposobnosti. Anđelika iziđe iz dvorišta da bi udahnula malo čistog jutarnjeg zraka. Snažno je

pritisla na grudi šaku sa zlatnim cekinima, tim ključevima slobode. Ona nije okrala gazdu Bourjusa, dakako. Anđelika je računala da će svoju malu trupicu hraniti s onim što ostane iza ovakvih svečanih večera, te će sve što bude izvukla i što će se uvećavati u razmjeru s

njihovim naporima, predstavljati malo-pomalo izvjesno blago. A onda će se upustiti u nešto drugo. Zašto se, na primjer, ne bi okoristila dozvolom, koju David Chaillou tvrdi da posjeduje, za pravljenje egzotičnog pića poznatog pod imenom kakao? Puk to piće sigurno ne bi prihvatio, ali će, možda, „kicoši” i „kaćiperke”, željni novina i neobičnosti, uvesti tu modu.

Anđelika je već u svojim snatrenjima vidjela kako se kočije velikih gospođa i gospode zaustavljaju u Ulici „Dolina bijede”.

Strese glavom da bi raspršila te snove. Ne smije ciljati predaleko ni letjeti previsoko. Život joj je bio još previše nestalan i nesiguran. Prije svega morala je skupljati, skupljati kao mrav. Bogatstvo je ključ slobode, pravo da se ne umre, da ne vidi kako joj umiru sinovi, pravo da se smiju. Da joj njena dobra nisu bila oduzeta, sigurno bi bila spasila Joffreya. Ali mlada žena odmah otrese glavom. Na to više ne smije misliti, jer svaki put kad na to misli, u žile joj se uvlači želja za smrću, želja da zauvijek usne, kao što se sniva na toku vode koja vas odnosi.

Ne, neće na to više misliti. Ima drugih briga spasiti Florimonda i Cantora. Skupljat će, skupljati…! Zatvorit će svoje zlato u drveni kovčežić, dragocjeni ostatak iz groznog doba proživljelog u kuli Nesle, u koji će staviti bodež Rodogonea Egipćanina. Oko tog oružja, sad već nepotrebnog, gomilat će se zlato, oružje moći.

Andelika podigne oči prema vlažnom nebu na kojemu je zlatni odraz zore ustupao mjesto olovnom sivilu dana.

Prodavač rakije izvikivao je ulicama svoju robu. Neki prosjak na ulazu u dvorište jednolično je moljakao milostinju. Zagledavši se u nj, ona prepozna u njemu Crnog Kruha, Crnog Kruha u njegovim dronjcima, u njegovim ranama, nakinđurenog školjkama, tim znakovima vječnog hodočasnika bijede.

Obuzeta strahom, otrči u kuhinju uze komad kruha i zdjelicu juhe i odnese mu da jede. Prosjak ju je motrio neljubaznim pogledom iza gustih i sijedih obrva. Nijedno od njih ne protisne riječi.

XX PONOVO U LOUVREU SUSRET S BARKAROLOM

Neko vrijeme Andelika je svoje sposobnosti posvećivala i zdjelama gazde Bourjusa i cvijeću mamice Marjolaine. Cvjetarica ju je zamolila da joj priskoči u pomoć jer se primicao dan rođenja kraljeva nasljednika te je posla bilo preko glave.

Jednoga novembarskog dana, dok su sjedile na Novom mostu, sat s tornja Palače poče odbijati. Zvonar Samaritane zgrabi svoj čekić, a u daljini su se čuli mukli pucnji topa s Bastilje.

Pariški puk kao da je poludio. – Kraljica je rodila! Kraljica je rodila! Suzdržana daha, gomila je brojila: – Dvadeset, dvadeset i jedan, dvadeset i dva… Pri dvadeset i trećem udarcu svijet se stade svađati. Neki su tvrdili da je to dvadeset i

četvrti udarac, a drugi da je dvadeset i drugi. Optimisti su jurili naprijed, pesimisti zaostajali. A udarci zvona i topa nastavili su da pljušte po Parizu u deliriju. Nije više bilo sumnje: bilo je muško.

– Dauphin! Dauphin! Živio dauphin! Živje la kraljica! Živio kralj!

Svi su se grlili i ljubili. Na Novom mostu zaori pjesma. Narod se uhvatio u kolo. Dućani i zanatlijske radnje zatvoriše vrata. Iz česama je šikljalo vino. Za velikim stolovima što su postavili kraljevi konobari, narod je jeo kolače i grickao bombone.

Navečer se narod predavao oduševljenju promatrajući vatromete nad Senom, ispred Louvrea. Jedna je lađa plovila rijekom okružena svjetlucavim morskim nemanima koje su predstavljale neprijatelje Francuske. Lijepi neki vitez, jašući na krilatom konju, izbije ispod krova Louvrea i svojim kopljem poubija nemani. Iz njihovih utroba prsnuše bezbrojne papirnate zmijurine raznih boja. Na kraju, u jednom snopu raketa penjalo se kroz noć blistavo i jasno sunce i svijet ugleda u njemu, ispisano stotinama zvijezda, imena Luja i Marije Tereze.

Anđelika koja je promatrala prizor s Novog mosta, vraćala se kući u društvu nekih susjeda.

Razdragani i veseli žalili su mladu kraljicu: – Priča se da je dvadeset sati trpjela! – Bila je već na samrti! – Kralj nije napuštao njen krevet. Plakao je. – Opat iz Saint-Germain-des-Presa je sve do Fontainebleaua nosio moći svete

Margarete, za štitnice babinja. – Čim su moći stavljene na stol, dauphin se rodio. Jedna starica kojoj je bilo petnaest godina u vrijeme Henrika IV, te joj je bilo poznato

djetinjstvo Luja XIII i Luja XIV, reče tresući svojom lijepom čipkastom kapicom: – Lijepi je ovo dan bio, dragi moji prijatelji.

Naš kralj je mlad i već ima sina. Ne moramo se bojati kraljevskih namjesništva, a ta namjesništva su velika nevolja za narod.

A zatim doda: – Ali prilikom rođenja maloga Luja XIV, Luja Božidara kako su ga nazivali zato što se na nj če kalo dvadeset godina, vatrometi su bili ljepši od ovih. Činilo se čovjeku da nebo silazi na zemlju kad su gospoda kraljevi inženjeri stavljali u pokret svoje sprave i svoje granate. Ovo danas nije bilo bogzna šio.

– Polako! Polako! Muči! – ušutka je njena prijateljica. – Dobro smo se zabavile. Naš kralj je veliki kralj. Njegov znak je sunce…!

Kad se kraljica vratila iz Fontainebleaua i ponovo se nastanila u Louvreu sa svojim kraljevskim novorođenčetom, gradski su se cehovi pripremali da joj odnesu svoje darove.

Stara Marjolaina reče Anđeliki koju je u međuvremenu zavoljela: – Doći ćeš i ti. Ne bi to bilo pravilno, ali ja ću te prijaviti kao svoju naučnicu, pa ćeš ponijeti moje košarice sa cvijećem. Drago ti je, zar ne, što ćeš vidjeti kraljeve odaje u lijepoj palači Louvre?

Priča se da su sobe više i prostranije od crkava! Anđelika se nije usudila odbiti. Velika je bila čast što joj ju je iskazivala ta dobra žena.

Osim toga, mada to nije htjela samoj sebi priznati boc kala ju je znatiželja da ponovo vidi ona ista mjesta koja su za nju bila svjedocima mnogih događaja i tragedija. Hoće li sresti Veliku gospođicu očiju natečenih od suza, besramnu groficu de Soissons, živahnoga Lauzuna, mračnoga de Guichea, de Vardesa…? Tko će ikada od tih gospođa i te velike gospode, prepoznati među cvjetaricama, ovu ženu koja je nekada u svojim dvorskim haljinama, sjaj nih očiju, u pratnji svog bešćutnog crnca, jurila hodnicima Louvrea, trčala od jednog do drugoga, moleći nemoguću milost za svoga već osuđenoga supruga ?

Određenog dana, ona se našla u dvorištu palače gdje su cvjetarice, prodavačice naranača s Novog mosta, te prodavačice ribe s tržnice, izmiješale svoje suknje i svoje zvonke glasove. Pratila ih je njihova roba, slična ljepotom, ali različita mirisima.

Košare pune cvijeća, košarice pune voća i burad s haringama bit će poslagani pred gospodinom dauphinom i on će svojom sitnom ručicom dotaći i prekrasne ruže i sjajne naranče i srebrnu ribu.

Dok su se, bučne i namirisane uspinjale stepenicama što su vodile u kraljeve odaje, prodavačice susretoše papinog poslanika koji je nosio opremu zakonitom nasljedniku francuske krune, tradicionalni dar kojim je papa „dokazivao da ga priznaje prvorođenim sinom crkve …” U predsoblju gdje ih bijahu uveli da čekaju, dobre su žene oduševljeno promatrale divote izvučene iz tri škrinje crkvenim baršunom postavljene i srebrnim bravama osigurane. Bijaše to zaista oprema za božanskog sina! A što su i mogle drugo do da zinu u čudu pred onim dugim povojima od srebrnog platna, pred engleskim tkaninama skrletnih boja sa zlatnim pčelama po sebi ili bijele boje išarane srebrnim pčelama, pred plaštem od grimiznog tafta sa zlatnim rubovima ili pred jastukom od crvenog baršuna s grbom njegova veličanstva i na koji će monsinjor Dauphin biti položen na dan svoga krštenja?

Žene su se raznježile pokazujući jedna drugoj lijepe košuljice od platna iz Cambraia, s ovratnicima u svili i sa zlatnom dugmadi; presvlaku za jastuk; kapice sa ženevskim vezom; opršnjake i duge povoje od platna izvezene u bijeloj svili i srebru, koji će omotati novorođenče kao malu dragocjenu mumiju.

A bila su tu i dva velika jastuka izvezena zlatom, koji su se mogli otvoriti kao kovčezi, a bili puni ambre i zamamnih mirisavih ulja.

U kraljičinoj sobi, u koju su potom uvedene, žene trgovačkih cehova klekoše i svaka svoj govor o.drža. Klečeći, kao i sve druge, na sagovima živih boja, Andelika opazi, u polumraku kreveta ukrašenog pozlaćenim uresima, kraljicu gdje leži u raskošnom ruhu. Imala je još uvijek onaj svoj pomalo hladan izraz koji se na njoj primijećivao u Saint-Jean-de-Luzu, pošto bijaše napustila svoju mračnu palaču u Madridu. Ali haljine i frizura po francuskoj modi nisu joj pristajali onako dobro kao njeno fantastično ruho infantkinje i njene kose umjetno napuhane koje su nekad, u širokim obrednim linijama, uokvirivale njeno lice i njen lik mladog idola obećanog Kralju Suncu.

Sretna majka, zaljubljena i u toj svojoj zaljubljenosti ohrabrena kraljevom pažnjom, kraljica Marija Tereza se udostojila osmijehom počastiti grupu šarenu i strašnu što joj se uz uzglavlje našla zajedno s apostolskim poslanstvom koje joj se ulagivački klanjalo.

Kralj je stajao po strani, na stepenicama kreveta. On se također ljubazno smješkao, ali iskrenije od svoje žene. Usprkos tome, Anđelika ga gotovo nije prepoznala.

Promjena se dogodila u njegovu držanju. Ljupkosti snažnoga mladića što ga je vidjela u Saint-Jean-de-Luzu pridružila se sada ohola ljepota i uzdržljivost iza kojih se krila njegova snažna volja i hrabrost koje su sasvim opčinjale one što su ga okruživali i ispunjavale ih osjećajem o njegovoj izvanrednoj moći. U toku te godine Luj XIV je doživio Mazarinovu smrt, propast bogatog i moćnog podanika iz Landguedoca, bacio je u nemilost Fouqueta, zaveo gospođicu La Valliere i položio temelje za gradnju Versaillesa.

Jedna se riječ nametala onome tko ga je gledao: veličanstvenost. Bio je to već onaj Luj XIV čiji su munjeviti potezi na putu prema apsolutnoj vlasti zapanjili dvor i počeli zabrinjavati čitavu Evropu.

Okrutno uzbuđenje što njom bijaše ovladalo kad se našla na koljenima pred kraljem, u društvu onih poniznih žena, sasvim ju je zaslijepilo i oduzelo joj svu snagu. Nikoga nije vidjela osim kralja.

Nešto kasnije, kad je zajedno sa svojim drugaricama napustila kraljeve odaje, rekoše joj da su u kraljičinoj sobi još bili kraljica majka, gospođa d'Orleans, gospođica de Montpensier, vojvoda d'Enghien, sin princa Condea, te mnogi mladići i djevojke iz njihove pratnje.

Ona nije nikoga vidjela. U onom mračnom i mučnom prizoru samo se kraljev lik isticao.

Smiješeći se uspravljen na stepenicama velikog kraljičinog kreveta, on ju je ispunjavao, stravom. Nije ličio onom drugom, kralju što ju je primio u Tuileries i kojega bi ona baš rado bila primila za košulju i pošteno ga prodrmala. Stajali su tada jedno sučelice drugom, kao dva mlada stvora podjednake snage koji su se divlje borili, svaki od njih siguran da ima pravo na pobjedu.

Koje li ludosti! Kako nije odmah shvatila da se pod izgledom još ranjive osjećajnosti krio kralj ponosna značaja koji za čitava svog života neće dozvoliti „ni najmanji napad na svoju vlast! Već na samom početku je on bio kralj koji mora pobijediti, te je ona, Anđelika, zato što mu nije uočila bit, bila kao staklo razbijena.

Išla je za skupinom naučnica prema izlazu iz palače. Starješinice ceha su ostale da bi prisustvovale velikoj svečanosti. Naučnice nisu imale pravo na tu čast.

Dok je prolazila mimo smočnica gdje su već spremne zdjele i nagomilani komadi mesa čekali da budu odneseni u blagovaonicu, Anđelika začuje iza sebe zvižduk: dva kratka i jedan dugi fićuk. Prepoznala je znak Calembredainove bande. Mislila je da sanja čuvši taj znak, tu u Louvreu Luja XIV.

Okrene se. Kroz otvor jednih vrata nečiji sitan lik je pružio svoju sjenu po pločicama poda.

– Barkarola! Potrči prema njemu iskreno mu se obradovavši. Patuljčić se nadimao u svom ponosu i

dostojanstvu. – Uđite, sestrice. Uđite najdraža markizo. Do đite, malo ćemo počaskati o koječemu… Ona se nasmije. – Oh! Barkarola, kako si lijep! I kako se li jepo izražavaš! – Ta ja sam kraljičin patuljak – odgovori Barkarola tašto se kočopereći. Uvede je u neku vrst male sobice za razgovor, pokaže joj svoj svileni kaputić napola

narančast, a napola žut, stegnut pojasom snabdjeven zvončićima. On potom stane uvreten skakati da bi ona mogla ocijeniti učinak svih onih zvončića. S kosom ošišanom na šiji u visini širokog i uštirkanog ovratnika i simpatičnim licem pomno obrijanim, patuljak je izgledao sretan i kao drenovina zdrav. Anđelika mu reče da joj se čini mlađim.

– Istini za volju, i ja se sam osjećam tako otkako sam ovdje – skromno priznade Barkarola.

– Život je dosta ugodan i ja vjerujem, kad sve zbrojim i odbijem, da sam omilio ovoj čeljadi na dvoru. Sretan sam što sam u ovim godinama došao navrh svoje karijere.

– A koliko ti je godina, Barkarola? – Trideset i pet. Sad sam na vrhuncu zrelosti, u naponu svih svojih moralnih i fizičkih

snaga. Dođi, sestrice. Predstavit ću te jednoj plemenitoj gospođi prema kojoj, ne krijem ti,

osjećam nježna čuvstva, a ona tim mojim osjećajima ljubazno uz vraća. Poprimivši izgled neodoljivog ljubavnika, patuljak vrlo tajanstveno povede Anđeliku

kroz mračan labirint nuzprostorija Louvrea.

Uvede je naposljetku u mračnu sobicu gdje Anđelika primijeti za jednim stolom ženu od četrdesetak godina, vrlo ružnu i tamnoputu, koja je nešto kuhala na malom kuhalu od majolike.

– Dona Terezito, predstavljam vam donu Anđelik«, najljepšu gospođu Pariza – svečano objavi Barkarola.

Žena upilji u Anđeliku svoj crn i prodoran pogled i odgovor; nešto na španjolskom. Anđelika u njezinu odgovoru razabere riječi „Markiza anđela”, našto Barkarola namignu Anđeliki.

– Upitala je da li si ta Markiza anđela o kojoj ja uvijek govorim. Vidiš li, sestrice, da ja ne zaboravljam svojih prijatelja.

Obišli su oko stola i Anđelika primijeti da su sitne nožice done Terezite jedva prelazile rub stolice, na kojoj se skupila. Ona je bila kraljičina patuljčica.

Anđelika dohvati suknju s dva prsta i malko joj se nakloni iskazujući na taj način poštovanje toj gospođi visoka položaja.

Pokretom glave patuljčica dade znak mladoj ženi da sjedne na drugu stolicu i nastavi polako miješati smjesu u zdjelici. Barkarola uto skoči na stol i dok je svojoj družici na španjolskom pričao nekakve zgode, tukao je lešnjake i jeo jezgre.

Prekrasan bijeli hrt pođe prema Anđeliki, onjuši je i sklupča joj se kraj nogu. Životinje su nagonski voljele njeno društvo.

– Ovo je Pistolet, kraljev hrt – predstavi ga Barkarola – a ovo su Dorinda i Mignonna. Bilo je ugodno i mirno u tom kutu palače gdje se dvoje patuljčica sklanjalo da uživaju

u svojoj ljubavi. Anđeliki je draškao nosnice miris što se širio iz zdjelice. Bio je to neki neodređeni miris, ugodan, u kojemu se ćutio miris cimeta i paprike, ali osnovni miris joj je bio nepoznat. Osmotri načas primjese koje su se nalazile na stolu: lešnjake i bajame, snopić crvene paprike, vrč meda, kocke napola stučenog šećera, nekoliko čaša punih zrnja anisa i papra i nekoliko kutija cimeta u prahu. Najzad, bilo je tu i nekakva boba koji ona nikad ranije ne bijaše vidjela.

Sasvim zaokupljena svojim poslom, patuljčica, čini se, nije bila raspoložena da se posveti gošći Barkaroline brbljarije još na kraju izmame smiješak na usne.

– Rekao sam joj da sam se po tvom mišljenju pomladio i da to sigurno dugujem sreći kojoj je ona izvorom. Draga moja, divan li život provodim ovdje! U stvari, pograđančujem se, i to me donekle zabrinjava. Kraljica je dobra žena. Kad je jako tužna, zove me k sebi, pogladi me po licu i onda mi kaže: „Ah! Jadni moj dječače! Jadni moj dječače!” Ja nisam navikao na to, pa mi odmah suze izbiju na oči, meni, ovom Barkaroli što ga ispred sebe gledaš, – A zašto je kraljica tužna?

– Do vraga, počinje joj biti jasno đa joj njen čovjek nabija rogove! – Znači, istina je ono što se priča, to jest da kralj ima milosnicu? – Pa jasno! On krije tu svoju La Valliere, ali će kraljica prije ili poslije doznati za nju.

Jadna ženica! Nije baš lukava, i uopće ne pozna život. Znaš, sestrice, ako dobro pogledaš, život se prinčeva ne razlikuje mnogo od života

njihovih poniznih podanika. Podmeću jedni drugima da je milina, i svađaju se između sebe „kao one naše drolje i drugovi. Trebalo bi vidjeti francusku kraljicu kad na večer čeka povratak muža koji se za to vrijeme drma u zagrljaju druge. Ako postoji nešto na što mi Francuzi možemo biti ponosni, onda je to ljubav na sposobnost našega gospodara. Draga moja, nema tome dugo što je njegovo veličanstvo od podne pa do četiri sata ujutru ostalo kod svoje ljubavnice.

Šesnaest sati zaredpm! Šta kažeš? Kraljica ga je čekala ispred ognjišta, jedino u suknji i u društvu svoje dvorske družbeniće, gospođe Chevreuse. Kad je kralj ušao: „Šta radite?” upita, ljutito. „Sire, če kala sam vas”, odgovori kraljica suznih očiju. „Če kali ste me, čekali ste me… čini mi se da vam se to događa isuviše često.” „Na žalost, Sire, to je baš istina!” „Na što se tužite, gospođo? Možda na to što ne spavam svake noći u vašim odajama?” „U mojim odajama, jest”, prekine ga kraljica ljutitim glasom, „ali…” „Razumio sam vas dobro.,.

A što da se radi, gospođo, ta ni kraljevi ne mogu uvijek postići sve što bi htjeli. Pođite, dakle, i od morite tu svoju kratku pamet.” Kraljica mu se po tom bacila pred noge s ovim riječima: ”Ljubit ću vas uvijek, ma šta vi uradili!” Kraljičina družbenica se neprimjetno udaljila. Naš je gospodar legao pored svoje markize. Ali jao, kraljičine su želje došle u nevrijeme, to jest pošto je kralj šesnaest sati proveo u sobi gospođice La Valliere. Pet minuta nakon što je legao već je hrkao kao zvuk. A nju smo čuli kako tiho, tiho plače.

– Vi, dakle, spavate u kraljičinoj sobi? – upita Anđelika čudeći se. – Pa i psi tamo spavaju. A i šta smo mi ako ne domaće životinje? Pa ipak ja se sa

ovom svojom pameću u čudnom tjelešcu zabavljam mjereći du binu srca svojih gospodara. Hoćeš li da ti ispričam još koju zgodicu?

– Brbljiv si kao pravi dvoranin. – Zbilja? A možeš mi vjerovati ako ti priznam da svog prijatelja Stihoklepca s Novog

mosta snabdijevam mnogim pojedinostima kojima se van svake mjere raduje. Ispričat ću ti, dakle, još jedan prizorčić: pred par dana je kraljica majka oštrim riječima prekorila njegovo veličanstvo. Doznala je za njegovu bračnu vjerolomnost i boji se da se za Božić ne pričesti u smrtnom grijehu. Očitala mu je, dakle, dugu bukvicu. Kad je završila, kralj koji se nalazio kraj prozora, ostade još neko vrijeme tamo, a onda se okrene, duboko se nakloni i ode.

Tada će kraljica majka reći gospođi de Motteville: „Mislila sam da će biti nezahvalan i svojeglav, ali nisam vjerovala da će biti ovako tvrda srca!” I udari u plač. Sakriven iza jednoga zastora, ja sam me đutim mislio: „Srce majke, srce žene, istim ritmom tuče i pod kraljevskom krunom i pod običnom kapicom!” Bilo je očito da je sada cinik Barkarola postao pobornikom neke ganutljive filozofije. Opazivši Anđelikin osmijeh, namigne joj.

– Nije li ponekad ugodno, Markizo Anđela, pobuniti u sebi dobre osjećaje? Osjećati se pošte nim, dobrim, zarađujući za život poštenim i na pornim trudom?

Ona ne odgovori jer joj se nije sviđao kepecov sladunjavi ton. Da bi skrenula razgovor na nešto drugo, upita: – Bi li mi mogao kazati šta ono dona Terezita tako pažljivo kuha na tihoj vatri? Ima neki čudan miris, kojemu ne uspijevam naći ime.

– Ali to je kraljičin kakao? Anđelika naglo skoči na noge i ode da pogleda u zdjelicu. Primijeti u njoj nešto

crnkasto, gusto, nešto što nije baš izazivalo tek. Uz pomoć Barkarole se upusti u razgovor s patuljčicom. Ova joj reče da je za to remek-delo oko kojega se upravo trudila bilo potrebno; sto sjemenki kakaovca, dva zrnca meksičkoga papra, šačicu aniša, šest aleksandrijskih ruža, mahuna kampeša, dvije drahme cimeta, dvanaest bajama, dvanaest lešnjaka i pola kocke šećera.

– Taj mi se recept čini strašno kompliciran – reče Anđelika razočarano. – A da li je to bar dobro? Mogu li kušati?

– Kušati kraljičin kakao! Bezbožnica, uličarka tvog kova? Kojeg li svetogrđa! – poviši kepec to bože se zgražajući.

Mada je patuljčica Anđelikin zahtjev smatrala dosta drskim, ipak joj pruži na zlatnoj kašiki malko smjese, o kojoj je bila riječ.

Ta je smjesa bila vruća i previše slatka. Anđelika iz pristojnosti reče da je odlična. – Kraljica ne bi mogla bez kakoa – objasni Barkarola. – Popije poprilično tih čaša na

dan. Mi joj ih nosimo kriomice jer se i kralj i čitav dvor smije njenoj strasti. U čitavom

Louvreu jedino njegovo veličanstvo i kraljica majka, također Španjolka, piju tu tekućinu. – A gdje se može nabaviti Sjemenje kakaovca da bi se proizveo kakao? – Kraljica ga dobavlja ravno iz Španjolske preko španjolskog poslanika na dvoru.

Treba ga potoni pržiti, očistiti, oljuštiti. A zatim nadoda ispotiha: – Ne razumijem čemu tolike neugodnosti zbog ove strahote! U tom trenutku nahrupi u sobu jedna djevojčica pitajući tvrdoglavom brzinom na

španjolskom da li je već gotov kakao za njegovo veličanstvo. Anđelika u njoj prepozna Filipu. Pričalo se da je ta djevojčica nezakonita kćerka Filipa IV, španjolskog kralja, i da se infantkinja Marija Tereza, našavši je kao napušteno novorođenče u jednom hodniku Escoriala, postarala za njezin odgoj. Filipa je bila u infanktinjinoj pratnji kad je ova prešla preko Bidassoe.

Anđelika se digne i oprosti se od done Terezite. Kepec je otprati do vratašca što su vodila na obalu Sene.

– Nisi me uopće upitao što sada radim – reče Anđelika. Odjedared je imala dojam da se patuljčić pretvorio u bundevu, jer je na njegovu mjestu

vidjela jedino veliki šešir narančaste boje. Barkarola je oborio oči i gledao u zemlju. Anđelika sjedne na tlo da bi bila u njegovoj razini i da bi ga gledala u oči. – Odgovori mi! – Znam što radiš. Napustila si Calembređainea i prepuštaš se dobrim osjećajima. – Reklo bi se da me za nešto optužuješ! Nisi li ništa čuo o bitki na Sajmištu Saint-

Germain? Calembredaine je nestao. Rodogone se smjestio u kulu Nesle. – Više nisi član podzemlja! – Pa ni ti nisi. – Oho! Ja ga se nisam odrekao. Uvijek ću nra pripadati. To je moje carstvo – reče

Barkarola neobično svečanim glasom. – A tko ti je sve to kazao o meni? – Drvoguz. – Jesi li ga vidio? – Pošao sam – da mu se poklonim. Sad je on naš Veliki Coesre. Vjerujem da ti je to

poznato, zar ne? – Pa i jest. – Otišao sam i u lavorčić pljucnuo kesu kr catu cekinima. Hu! Hu! Draga moja, bio

sam najbo gatiji na skupu. Anđelika uze patuljka za ruku, neobičnu ručicu okruglu i punačku kao u djeteta. – Barkarola, vjeruješ li da mi smjeraju neko zlo? – Vjerujem da u Parizu ne postoji žena čija se lijepa koža drži manje tijela no što se

drži tvoja. I on iskrevelji lice u opaku grimasu. Ali njoj je bilo jasno da njegove riječi nisu bile

tek pusta prijetnja. Ona odmahne glavom.

– Utoliko gore. Umrijet ću, ali natrag se ne mogu vratiti. Možeš to kazati Drvoguzii. Kraljičin patuljak prekrije oči tragičnim pokretom. – Ah! Strašno li je vidjeti ovako lijepu ženu s rasporenim grkljanom! Dok je ona odlazila, on dohvati za skut njene suknje: – Rečeno u povjerenju, bilo bi

bolje da ti sama porazgovaraš s Drvoguzom. Kišilo je. Ubrzavši korak, Anđeliki se srce ipuni nekom neodređenom tugom, dok je u

ustima osjećala gorak ukus kakoa. „Vjerujem”, mislila je gledajući rijeku koja je silovito proticala, „da ne postoji nijedna

druga žena koja je u tako malo vremena doživjela tako mnogo nevolja. Pred nešto više od godine dana, kad sam otišla u Louvre, primila me je Velika gospođica i razgovarala sam s kraljem. A sad mi kraljičin patuljak čini čast primajući me u svojem privatnom kutku.” Ali kad je ušla u pečenjarnicu „Hrabrom pijevcu”, gosti koji su sjedili za stolovima, dočekaše je s poklicima, lupajući noževima po tanjurima.

– Lijepa Anđelika! Lijepa Anđelika! „Neka me Bog kazni ako sam previše ohola”, pomisli ona, „ali draže mi je biti kraljica

u mojoj pečenjarnici, nego služavka u Louvreu. Imaj na umu, lijepa moja Anđeliko, da onoga dana kad se ponovo pojaviš pred kraljem, mora biti bar pet milijuna livara dijamanata na tvojoj haljini!” Ta joj misao ozari lice smiješkom i ona se veselo zaputi u kuhinju.

XXI ANĐELIKA KOD DRVOGUZA

Počevši od mjeseca decembra, Anđelika je sve svoje vrijeme posvetila poslovanju pečenjarnice. Gostiju je bivalo sve više. Zadovoljstvo cvjetarica je urodilo dobrim plodom. U „Hrabrom pijevcu” su se specijalizirali za proslave cehova. Svijet koji je pripadao raznim zanatima, sretan da okvasi grlo i da se do sita najede u društvu, a u čast svetaca zaštitnika, dolazio je ovamo na prijateljske večere pod svježe obojene tavanice, gdje se uvijek mogao naći bogati izbor divljači, kobasica i suhog mesa.

Cak je i nepovredivi ceh mesara, najmoćniji i najstariji ceh pariški, priredio tu svoju godišnju večeru na Silvestrovo. Bio je to period proslava. Poslije Božića, dolazila je Nova godina, potom Sveta tri kralja, a onda karneval.

Povorke luđaka su jurile gradom tresući svojim zvončićima. Vrhunac zabavljanja se odvijao baš u krčmama, gostionicama, pečenjarnicama, na svim onim mjestima gdje se dobro jelo i pilo. Pijanstvo je bila mana kojoj su se svi prepuštali u to vrijeme, a proždrljivost mali grijeh.

Anđelika se posvetila tome da zasiti, grla i želuce izbirljivaca. kao što bi pojahala jogunasta konja koji bi jurio brzo i odveo je daleko.

Poslije radnika, zanatlija i trgovaca u „Hrabrom pijevcu” su se počele viđati bande razuzdanika, raskalašenih i rafiniranih filozofa koji su propovijedali pravo na svaki užitak, preziranje žene i nepostojanje Boga. Nije bilo lako izbjeći njihovim bezobzirnim rukama, a, osim toga, pokazali su se prgavi pri izboru jela. Iako je Anđeliku ponekad plašio njihov cinizam, ipak je računala da će oni njezinoj pečenjarnici napraviti opravdanu propagandu koja će joj privući bolje goste.

Dolazio je ovamo i svijet iz kazališta. Oni su, ne skidajući crvenih lažnih nosova, dolazi u skupinama da bi se divili podvizima majmunčića Piccola.

– Ovo je majstor nad majstorima – govorili su. – Da se ova životinjica kojim slučajem pojavila na svijetu pod ljudskim likom, kakav li bi ona glumac bila!

Oznojena čela, obraza kuhanih na vatri, ruku masnih i prljavih, Anđelika se bacala na posao ne misleći ni na šta drugo osim na taj trenutak. Smijati se, izbaciti dovitljivu riječ, skinuti sa svoga ramena nečiju isuviše smjelu ruku nije za nju predstavljalo osobiti trud. Miješati umake, sjeći povrće, pripremati jela, sve ju je to zabavljalo.

Sjeti se da joj se sviđalo pomagati u kuhinji u Monteloupu, dok je bila mala. Ali osobito se u Toulousi posvetila kuharskom umijeću pod vodstvom rafiniranog Joffreya de Peyraca, čiji je stol u Palači radosnog znanja bio glasovit u čitavom kraljevstvu.

Sastavljati poneke recepte, dozivati u sjećanje neke od nepovredivih nazora gastronomskog umijeća, ispunjalo ju je na trenutke sjetnom radošću.

Jednu jedinu stvar nije mogla podnijeti: nije mogla čuti da Florimond kašlje. Odmah ju je spopadao strah da je obolio od neke bolesti protiv koje ga ona nije mogla zaštititi. On je bio suviše nježna zdravlja. Neće uspjeti da ga othrani. Prije ili poslije odnijet će to svoje blago na groblje Saints-Innocents. Susjede su joj to govorile, mašući glavom gledajući velike podočnjake djetetove. „Nećete ga othraniti. Ja sam izgubila tri ja pet.. „ Smrtnost djece je bila vrlo velika. Liječnici neznalice ubijali su te male stvorove propisujući im dva lijeka: puštanje krvi i čišćenje crijeva. Osim toga, puk nije bio dovoljno imućan da pozove lječnika. Majke su se upropaštavale kupujući kod ljekarnika neke trave, nazvane ljekovite, koje često nisu iziskivale od onih koji su ih pripremali drugog truda do da ih poberu šetajući se svojim vrtovima. Djeca su umirala, a pogrebi su tužno promicali ulicama uz jednolično pjevanje psalama, dok su na prozorima u kući malog mrtvaca izvirivale crne zastave posute bijelim cvijećem, znakom nevinosti. „Bog ga dao, Bog ga uzeo!” Sitan svijet radnika, zanatlija i malih trgovaca lako se mirio sa sudbinom. Duboka vjera je od njih, kroz vjekove napravila naj strpljiviji i najmarljiviji društveni sloj kraljevstva. Oni su jednostavno podnosili iskušenja, sudbinu često mučnu te je često radost njihovih priroda odnosila pobjedu te si ih čuo da pjevaju.

„Da ljubim Boga, možda ne bih toliko trpjela slušajući Florimondov kašalj”, mislila je Anđelika. „Ako umre, srce će mi pući. Zamrzit ću na svijet i život!” S hladnoćom Florimondu je počelo curiti iz nosa, uši mu Se zagnoje i on se kraju razboli.

Dvadeset puta na dan Anđelika je koristila trenutak predaha u poslu da bi se u trku uz sedam katova uspela u potkrovlje, gdje je malo tijelo mrcvareno ognjicom nastavljalo da se bori protiv smrti. Ona je drhtala primičući se ležaju, a potom bi odahnula s olakšanjem „uvjerivši se da još diše. Polako je milovala široko ispupčeno čelo osuto sitnim kapljicama znoja.

„Ljubljeni moj! Lijepi moj dječače! Bože, ostavi mi moje slabašno dijete …! Bože, neću tražiti više ništa od života! Ponovo ću odlaziti u crkvu, platit ću misu. Ostavi mi moga dječaka!” Trećega dana Florimondove bolesti gazda Bourjus kiselo „naredi” Anđeliki da se preseli na prvi kat gdje on više nije spavao otkada mu je umrla žena. Kakav je to način da se dijete njeguje u potkrovlju ne mnogo većem od ormara i gdje se noću gura njih osmorica uključujući majmunčića? Takvi se postupci pristoje ciganki, djevojčuri bez imalo srca!

Florimond je ozdravio, ali Anđelika je ostala u velikoj sobi na prvom katu sa svoja dva mališana, dok je Flipota i Linota dopalo drugo potkrovlje. Rozina je i dalje dijelila krevet s Barbom.

– I htio bih – zaključi gazda Bourjus crven od Ijutine – da mi više nanosiš sramotu time što mi svakoga dana valja gledati onu lakejsku ništariju kako pod nosom svih susjeda baca drva u moje dvorište. Ako se želiš ogrijati, otiđi u dr varnicu i uzmi drva koliko ti treba.

Anđelika je preko sluge odmah poručila grofici de Soissons da joj više nije potrebna njena pomoć i da joj zahvaljuje na milosrdnom činu. Kad je sluga posljednji put došao, ona mu podijeli napojnicu. Ovaj koji još ne bijaše došao k sebi od zaprepaštenja što ga je doživio prvoga dana kad je Anđeliki dovezao drva, odmahne glavom.

– Mogao bih mirne duše reći da sam bio pri siljen koješta raditi u životu, ali nikad sretati se sa ženom kao što si ti!

– U tome bi bilo tek pola zla – otpovrne Anđelika – da i ja tebe nisam bila prisiljena vi đati svaki dan …

U posljednje vrijeme poklanjala je hranu i robu što joj ju je slala gospođa de Soissons prosjacima i sirotinji što su se u sve većem broju okupljali u blizini pečenjarnice „Hrabrom pijevcu”. Među ovima je vidjela mnoga poznata lica koja su je šutke i prijeteći motrila. Ona ih je darivala trudeći se da time predobije te neprijateljske snage.

Šutke je ona od njih tražila pravo na slobodu. Ali oni su iz dana u dan sve više tražili. Plima njinovih dronjaka i njihovih štaka sve je jače zapljuskivala njezino sklonište. Pa i sami gosti pečenjarnice su se bunili protiv njihove navale govoreći kako je pred pečenjarnicom bilo više prosjaka nego pred crkvenim vratima. Vonj njihovih prnja i pogled na njihove gnojne rane sigurno nisu podsticali tek.

Gazda Bourjus je urlao, ali ovaj put istinski bijesan. – Ti ih privlačiš kao što zibet privlači zmije i stonoge. Prestani već jednom da im

dijeliš milo stinju i oslobodi me te kuge inače ćeš me prisiliti da se rastanem od tebe. Ona je odgovarala: – Po čemu vi sudite, da vaš posao trpi više od prosjaka nego

poslovi drugih? Niste li čuli gla sove o nestašici, koji kolaju po čitavoj zemlji? Pri ča se da izgladnjeli seljaci navaljuju u gradove kao vojska i da se bijednici strahovito množe…

Zima je tome uzrok, i nestašica... U stvari, nju je bilo strah. U velikoj i tihoj sobi u kojoj se čulo jedino disanje dvoje djece, ona je noću ustajala i s

prozora promatrala kako na mjesečini blista gusta voda Sene. Podno kuće je bila pjeskovita obala na koju su svršavali otpaci i ostaci iz pečenjarnice: perje, čaporci, iznutrice, ostaci koji više nizašto nisu bili. Psi i gladuši dolazili su i čeprkali ne bi li našli štogod za staviti u usta. I sad ih je čula. Bio je to sat kad su zvižduci i krici zločinaca parali noć Pariza. Anđelika je znala da je na nekoliko koraka odatle, odmah iza Mosta mjenjača, počinjala obala Gesvres, pod čijim se zvučnim svodovima jati gradski ološ Ona se dobro sjećala te vlažne i prostrane spilje v koju se slijevala krv s klaonica što su se nalazik u Ulici „Stari fenjer”.

Anđelika nije više dijelila sudbinu tog prokletog svijeta noći, već je pripadala onima koji su se u dobro zabravljenim kućama uticali znaku križa kad su čuli hropac smrti što se penjao s mračnih uličica.

To je već bilo previše. No neće li je breme prošlosti zaustaviti napola puta? Anđelika je prilazila krevetu na kojemu su spavali Florimond i Cantor. Florimondu su duge trepavice zasjenjivale sedefaste obraze. Kose su mu oko glave

tvorili veliku tamnu aureolu koja se stapala s Cantorovom kosom koja je bivala sve gušća

i veća. No ovoga su se uvojci prelijevali u kestenjastozlatnim tonovima dok su se Florimondovi crn jeli kao gavranovo krilo.

Anđelika je opažala da je Cantor svojim izgledom naginjao „njenoj strani”. On je pripadao rodu, i rafiniranom i seljačkom, rodu de Sance od Monteloupa. Neće se isticati velikim srcem, ali će biti strastan, neće voljeti odgoj, već jednostavnost. Podsećao ju je na Josselina svojim tvrdoglavim čelom, na Raymonda svojom mirnoćom, na Gontrana svojom sklonošću prema samoći. Fizički ju je podsjećao na Madelonu, samo što nije bio osjetljiv kao ona.

Taj debeljuškasti mališan, svijetlih i pametnih očiju već je bio svijet za sebe, sve u svemu skup vjekovnih mana i vrlina. Ostavi li mu slobodu i da njom raspolaže po svojoj volji, s njim neće imati briga. Kad ga je jednom prilikom Barba umotala u povoje i čvrsto ga stegnula, taj mirni Cantor poslije nekoliko trenutaka čuđenja, strašno se razgnjevio.

Poslije dva sata zaglušeni susjedi su zahtijevali da mu se da sloboda. Barba je tvrdila da Anđelika ne mari mnogo za svog mlađeg sina već da više voli

Florimonda. Ova je odgovarala da je za Cantora ne mori briga. Cantor je svakom prilikom pokazivao jasno da je njemu nadasve stalo da ga se pusti na miru, dok je Florimond bio osjetljiv i on je tražio da se oko njega bave, da se s njim razgovara, da se odgovara na njegova pitanja. Trebalo mu je posvećivati mnogo brige i pažnje.

Između Anđelike i Cantora nisu bile potrebne ni riječi ni pokreti. Bili su iste rase. Koristeći trenutke mira za pustih poslijepodnevnih sati, sjela bi ispred vatre i uzimala ga na koljena. Promatrala ga je i divila se njegovu crvenom i punačkom tijelu i rijetkoj snazi tog mališana koji još nije imao ni godinu dana i koji se poslije svog rođenja – pa čak i prije no što se rodio, mislila je – stalno borio da nadživi, tvrdoglavo se otimljući smrti koja je isuviše često zaprijetila njegovu krhkome bitku.

Sisao je pileću kost i s vremena na vrijeme njegove zelene oči, sasvim nalik njenima, zablistale bi veselim sjajem” i susretljivo.

Cantor je bio njena snaga, Florimond njena lomnost i kao takvi predstavljali su dva suprotna pola njezine duše.

Nestašica o kojoj je Anđelika govorila nije bila prazna riječ tek tako nabačena, već je počela tući na gradska vrata odmah poslije Sveta tri kralja. Žetva je bila vrlo mršava. Još su mnogi vojnici lutali selima, a osobito je poreski sistem omogućavao spekulantima da rade što ih je volja. Hapšenje gospodina Fouqueta uništilo je sistem bezobzirne pljačke, ali je odgovor gospodina Colberta bio previše energičan. Ponegdje su zalihe bile paljene ili bacane u rijeku. Stigla je zima, a ambari su bili prazni. Velika se neimaština širila sa sve žešćom hladnoćom.

Ta je zima bila mračna, oštra „kao sablja, i kao stvorena upravo za to da izazove svaku vrst nevolje.

U nekoliko dana snabdijevanje Pariza hranom postalo je vrlo otežano. Zaštićeni od svojih udruženja, svi oni zanati koji su imali veze s hranom manje su trpjeli nestašicu od drugih. U pečenjara, mesara, slastičara i pekara uvijek će se naći nešto za jelo, ali su zato u svojoj trgovini imali velikih poteškoća. Gosti su bili sve rjeđi. Anđelika se žalostila videći da joj sezona svečanih večera nije đonosila korist kojoj se nadala. Ali zahvaljujući Božjoj providnosti, ona i njeni drugovi bili su u sigurnosti. Ponovo se radovala što se sklonila u pečenjarnicu: inače bi zasigurno i ona i njeni sinovi bili pomrli od gladi za tih nekoliko tragičnih mjeseci.

U Parizu je još jednom na puk navalila glad, još jednom je kuga, njena vječita družica, kosila sirotinju. Narod se procesijama obraćao Nebu za» pomoć izvlačeći iz crkava još jednom zlato moćnika i crkvene barjake i noseći ih kroz smrznute ulice na kojima su se ljudi rušili pogađani epidemijom ili hladnoćom.

Iz Louvrea je kralj naredio da se sirotinji razdijeli uvezeno žito. To su žito zvali „kraljevim žitom”. Poplava gladnih, slabo ishranjenih, vječito odrpanih te siromašnih koji su zbog stida tražili skrovita mjesta da umru, svakim je danom bivala sve veća. Neki je stranac pisao da je imao dojam da se stanovništvo Pariza sastoji samo od prosjaka i bogalja. Zaista se ta nevolja pridružila ostalima. Pandurima je bilo naređeno da grad oslobode te napasti, stoga su ih u grupama zatvarali u velika sirotišta Bicerte i Salpetriere.

U Ulicu „Dolina bijede” koja se htjela poigrati svojim mukotrpnim imenom, sklanjali su se mnogi od onih koji su bili dosta bogati da ne osjete nestašicu.

Pošto je prošao prvi trenutak pomutnje, Anđelika odluči da iskoristi situaciju. Nije li bilo pošteno da ona lijepa gospoda plate poteškoće na koje se nailazi da bi se dobavilo perad i pečenku? Nije li im trebalo naplatiti opasnosti kojima se izlagala u Davidovu društvu odlazeći čak u okolicu Meudona i Grenelle da bi krišom nabavila janjce i piliće? Oboružavali su se ražnjevima ako slučajno nalete na nepoćudno društvo. Anđelika je ponovo ispod prslučca počela skrivati bodež Rodogonea Egipćanina.

Više puta je sebi i svom drugu spasila glavu zahvaljujući poznavanju šatrovačkog govora. Bili su prisiljeni nadugačko zaobilaziti da bi izbjegli pandure, plaćanje cestarine pred gradskim vratima.

Jest, sve je to trebalo skupo platiti. Gosti su to vrlo dobro znali. Bili su bogati, ali nisu mogli jesti svoje cekine, dok će se u pečenjara, mesara, slastičara i pekara uvijek naći nešto za jelo.

Bila su to tri strašna mjeseca. Studen je bivala sve žešća, nestašica je bivala sve žešća, sirotinja je bivala sve žešća i

sve opasnija. Anđelika odluči da pođe u posjetu Drvoguzu. Već odavna je to trebala učiniti. Barkarola joj je to savjetovao, ali ponestajalo joj je snage pri pomisli da joj valja ući u kuću Velikog Coesrea.

Još jednom se morala suzdržati, svladati nove poteškoće, dobiti još jednu bitku. Jedne mrke i hladne noći stiže u predgrađe Saint-Denis.

Odveli su je pred Drvoguza koji je stanovao u dnu svoje kuće od blata, sjedeći na nekoj vrsti prijestolja, okružen dimom i čađom s uljanica.

Pred njim, na zemlji, bio je postavljen lavorčić od bakra. Ona baci u nj prilično tešku kesu, a pokloni još jedan dar: ogromno i još krvavo stegno bravetine i pogaču kruha, vrlo rijetku hranu u ono vrijeme.

– Pa nije tako loše! – promrmlja Drvoguz. – Već je prilično dugo što te čekam, markizo. Znaš li da si se u opasnu igru bila upustila? – Znam da samo tebi dugujem što sam još živa. Primakne mu se. S obje strane Drvoguzova prijestolja stajale su mračne ličnosti

njegova groznog kraljevstva: Veliki eunuh, Mali eunuh sa svojim znakovima dvorskih lakrdijaša, metlom i vješalima na kojima je visio krepani pas, te Sjedobradi, sa svojom lelujavom bradom i svojim šibama, znakovima nekadašnjeg učitelja u navarskom koledžu.

Drvoguz je imao na sebi besprijekornu kravatu i krasan šešir s dva reda crvenih pera.

Anđelika se obavezala da će mu donijeti sama ili će mu poslati, svakog mjeseca istu svotu i obeća mu da na njegovu „stolu” nikad ničega neće nedostajati. Ali je zauzvrat tražila da joj ne smetaju u njenu novom životu. Zatražila je također da prosjaci napuste prag „njene” pečenjarnice.

Po izrazu Drvoguzova lica shvati da je postupila kao što je trebalo i da je on bio zadovoljan.

Opraštajući se od njega, ona mu se duboko pokloni.

* * *

Anđelika se osjećala laka i živa kao ptica. U Parizu je još uvijek vladala glad, velika glad, poslovi su išli naopako, ali

približavalo se proljeće. Da bi narodu razbio brige, kralj je upriličio viteški turnir koji je stajao koliko i brod

pun žita. Ali tom računicom nitko nije htio razbijati glavu. Poslije svih onih nevolja, sad su se htjeli zabavljati. Ako se izuzmu vješan ja i procesije, narod se još jedino zabavljao baveći se kraljem i njegovim dvorom. Buduća stoljeća koja će na pijedestal božanstva podići plesače, majstore kista i pera, moći će napisati da su „zvijezde” onog vremena bili kralj i prinčevi. Njima su ljudi s ulice posvećivali svoje misli i svoje interesiranje.

Pošto je naslutio profil njegova veličanstva u kočiji, postolar se veselije hvatao svog posla.

Građanin je s revnošću čitao „Gazetu” gdje su pojedinosti o kraljevim zabavama, o haljinama princeza i kraljevim zdravicama bile opisane u stihovima, u ditirambima što ih je sastavljao gospodin Loret, pjesnik ulizica.

Nedjeljom su svi jurili u Saint-Germain, u Saint-Cloud ili u Versailles da bi gledali Luja XIV kako sam jede pola srne, okružen zlatnim i srebrnim, posuđem.

Kao i svi drugi i Anđelika se u Ulici Richelieu divila četvoroprezima koji su kretali na. trg smješten između Tuileries i Louvrea, na kojemu su se trebale održati trke.

Na čelu, u rimskoj dvokolici, u žutocrvenoj livreji, kralj je zaslepljivao poglede svojim odijelom od srebrnog brokata. O pasu je nosio zlatnu sablju ukrašenu dijamantima, a gustu mu je i dugu kosu pritisnuo srebrni šljem, ukrašen dragim kamenjem i dijamantnim ružama, a na njemu se kočila perjanica plamene boje.

Gomila ga je pozdravljala radosnim klicanjem. Poslije kralja išao je Gospodin u perzijanskom ćetveropregu, odjeven u crveno-bijelu

livreju. Zatim je nastupao princ Conde u turskom četveropregu s turbanom na glavi i u ruhu posutom zlatnim polumjesecima.

Američka četa vojvode de Guisea, koja je išla na kraju, pobrala je aplauze svjetine zbog svoje posebnosti i svog egzotizma.

Svi su konji bili pokriveni panterskim kožama, a čela im krasili uspravni rogovi što im je davalo izgled apokaliptičkih životinja.

A pratili su ih neki neobični stvorovi: bradati satiri okićeni vinovom lozom, crnci koji su za sobom natezali medvjede, ljudi obojeni crvenim bojama, s kapama na glavi načičkanim školjkama ili koraljima ili zakrinkani strašnim glavama dlakavih zmajeva. Tigrove kože ili svilene tkanine sinje boje s utisnutim likovima riba krasili su vitezove, oboružane sjekirama, lukovima i strijelama.

Vojvoda de Guise s groznom krinkom na glavi, prsima stegnutim u oklop od zmajeve kože, predstavljao je dosta dobro divljega kralja onog tajnovitog carstva Zapadnih Indija, izgubljenog tamo iza beskrajnog mora.

Pošto je vidjela taj mimohod iz tisuću i jedne noći, Anđelika se vrati u Ulicu „Dolina bijede” Ispriča Florimondu o čudesima što ih je vidjela. Opis Indijanaca iz američke čete ga neobično oduševio i baš suprotno no što se bojala, nije pokazivao straha već su ga te priče privlačile kao i nju nekada.

Navečer bi je znao zapitati svojim čeznutljivim glasićem: – Mama, kad ćemo otputovati u Ameriku?

XXII GOSTIONICA „CRVENA KRINKA” POSTAJE GLASOVITA

– Djevojko moja, neka me Bog kazni ako ikada još moja noga prijeđe preko praga krčme u kojoj se usuđuju na ovako bezočan način varati najfinija nepca Pariza.

Začuvši tu svečanu izjavu, Barba potrči u kuhinju. Gost se potužio. Prvi se put potužio otkako je dolazio u pečenjarnicu „Hrabrom pijevcu” uvijek sam, šutljiv, odjeven u svilu i nakinđuren vrpcama.

Taj čovjek je sam po sebi bio kao tanjur najbiranijeg jela i jeo je skrušeno i plaćao dvaput više no što je iznosio račun.

Zato je njegova izjava odjeknula kao grom iz vedra neba i valjalo joj je posvetiti pažnju.

Stoga Anđelika požuri odmah k njemu. Čovjek je odmjeri od glave do pete. Izgledao je vrlo zlovoljan, ali kao da je bio iznenađen ljepotom i otmjenošću koja je zračila iz mlade gostioničarke.

Nakon trenutka oklijevanja, on nastavi: – Djevojko draga, želim vas obavijestiti da neću više staviti nogu u vaš lokal, ako me se još jednom pokuša ovako nasamariti.

Anđelika se trudila da svom držanju dade što pomzniji izraz dok ga je pitala što se, u stvari, dogodilo.

Na to pitanje gost ustane u nastupu vrlo velikog uzbuđenja. Bio je crven u licu i ona ga htjede udariti po leđima pitajući se nije li mu možda zastala pileća kost u grlu.

Gospodin na kraju dođe do daha i riječi. – Vi, ljepotice moja, možete po mom izgledu zaključiti da u svojoj palači imam dosta

slugu te, prema tome, ne dolazim od nevolje na doručak u vašu gostionicu. Prvi put sam ovamo zašao sasvim slučajno, privučen apsolutno božanskim mirisom koji je lebdio oko vaših vrata. Uhvatio sam se na nju, na moje veliko iznenađenje, ovdje sam okusio jedan od onih omleta kakve niti ja, savjetnik sabora, ne umijem pripremiti!

Pošto je letimičan pogled bacila na stol, Anđelika se odmah uvjerila, opazivši tek načetu bocu burgunca, da vino nikako nije bilo razlogom čudnovatog ponašanja savjetnikova. Suzdržavši želju da se nasmije, odgovori bezazlenim tonorrr – Gospodine, skromni gostioničari naše vrste još mnogo toga treba da nauče. Nisam, međutim, znala, priznajem otvoreno, da je tako teško ugoditi savjetnicima sabora …

Sav zaokupljen problemom omleta, gost je nastavio da iznosi svoje prigovore. Ukratko, omlet kojim je danas poslužen bio je sasvim drugog teka od omleta o kojemu je sačuvao božansku uspomenu.

– Pa ipak, jaja su svježa… – usudi se primijetiti Anđelika.

Savjetnik sabora je prekine tragičnim pokretom ruke: – Samo bi još to trebalo! Nije problem u tome. Ja bijh želio znati tko je pripremio onaj omlet prije nekoliko dana jer, nećete me, valjda, uvjeriti da je ovaj omlet isti kao i onaj.

Razmislivši, Anđelika se sjeti da je ona sama pripremila „glasoviti” omlet. – Raduje me što vam se svidio – reče ona – ali moram priznati da je donekle i puki

slučaj što sam vam ga odmah spremila. Naime, taj omlet treba prethodno naručiti kako bih se mogla, pobrinuti za sve sastojke koji u nj idu.

Sjajom pohlepe zablistaju sitne praseće oči savjetnikove. Molećivim ju je glasom preklinjao da mu povjeri sastav tog recepta i ona je sad bila primorana da brani svoju kuharsku tajnu s onom istom koketerijom kojom bi bila branila svoju krepost.

Kao praktična žena, ona je odmah ocijenila tipa te odluči da stekne njegovu naklonost pomislivši odmah kako bi on mogao postati nepresušiv izvor zarade za pečenjarnicu „Hrabrom pijevcu”.

Sasvim mirno rukama se podboči o bokove zauzevši držanje oprezne i prepredene gostioničarke i odgovori da je njemu, s obzirom da se tako dobro razumije u kuharsku vještinu, sigurno dobro poznato kako kuhari ne odaju svoje najvrednije recepte tek tako, već traže da im se za njih dobro plati.

Usprkos njegovom visokom društvenom položaju, debelom se gospodinu omaklo par zvučnih psovki, ali na kraju uzdahne i složi se da je njen zahtjev pošten i na mjestu. Razumije se, on će dobro platiti, ali uz uvjet da ona pripremi omlet koji će biti potpuno isti kao i onaj prvi. Obećao je uz to da će za tu priliku dovesti najizbirljivije sladokusce u Palači pravde i saboru da o tome prosude.

Anđelika pristane na njegov prijedlog i dobi mnoge pohvale od elegantne gospode. Ona naposljetku napiše recept i uruči ga savjetniku Bernavu, a u naknadu dobi poprilično tešku kesu. Savjetnik uze recept i stane ga čitati drhtavim glasom, kao da se radilo o ljubavnom pismu.

,,U tuce stučenih jaja staviti štipak zelena luka, jednu ili dvije pržene kukme pijevca, tri ili četiri grančice bedrenika, tri ili četiri listića volujka, isto toliko kiseljače, jedan ili dva listića majčine dušice, dva ili tri lista mekane loćike, malko mažurane, miloduha, grbača. Sve to sasuti u tavu u koju je prethodno usuto podjednako ulja i maslaca iz Vanvesa. Na kraju politi svježom kremom.” Poslije čitanja nasta svečana tišina, a savjetnik će ozbiljno Anđeliki: – Gospođo, moram priznati da se nikad ne bih odlučio da upoznam druge s ovom tajnom dostojnom bogova, pa ni za svotu dvaput veću od one što smo vam je uručili. U vašem postupku slobodan sam prije svega vidjeti vašu želju da nam ugodite, a moji prijatelji i ja trudit ćemo se da vam se odužimo posjećujući ovo gostoljubivo mjesto …

I tako je Anđelika privukla izbirljivu klijentelu „sladokusaca”. U njenu su pečenjarnicu počeli navraćati grof de Broussin, Bussy-Rabutin, markiz VilLandry. Za ovu je gospodu užitak što ga pruža stol nadilazio sve ostale užitke, pa čak i onaj što ga pruža ljubav. Kočije i nosiljke počele su se zaustavljati ispred pečenjarnice „Hrabrom pijevcu”, baš kao što je nekad snatrila.

Na njih su se ugledali građani, književnici, liječnici. Najuporniji među ovima je bio neki doktor Lambert Martin, glasovit, pričalo se, po

dvjema tezama što ih je branio na Sorboni: Est ne foemina opus naturae imperfectum?13

13 Je li žena nesavršeno djelo prirode?

An quo salacior mulier eo fecundior?14

Kao kuhar gazda Bourjus se držao onih grubih i u isto vrijeme kompliciranih jela što su se pripremali posljednjih stojeća, tojest pripremanja mesa u tajanstvenim umacima u kojima ni nepce nije bilo kadro odgonetnuti porijeklo bezbrojnih dodataka nasumce bačenih u njih. A k tome se još kao pijan plota držao staromodnog običaja da stavlja mirise u jela.

Imao je navadu da bez kraja i konca govori o terapeutskim svojstvima jela što su ih stavljali preda nj.

– Preporučam vam ovaj komad srnetine pri premljen kao ragu, gospodo – govorio je svojim prijateljima. – Pretpostavlja se da ova životinja svojim pokretima, svojom lakoćom i živahnošću či sti svoje meso od svega što je suvišno u njemu.

A poslije ovoga ragua čime ćete nas iznenaditi, ljepotice? – Pohanim rogovima jelena! – odgovarala je Anđelika. – Priča se da se njima najbolje

učvršćuju rogovi ponekih muževa. Gazdu Bourjusa je poprilično uznemirila i smućivala navala te nove klijentele. Uspjeh

što ga je postigla njegova pečenjarnica mogao ga je lako izložiti bezbrojnim opasnostima, a to je stavljalo na muke njegovu urođenu lijenost.

Pa ipak u mnogočemu, što se odnosilo na njegov zanat, tom debeljkastom kuharu nije bilo ravna. Bio je pravi majstor da odabere i ispeče perad, sve vrsti mesa i divljač. Osim toga, znao je pečenje rezati i izvuci iz njega najbolje komade. Međutim, s ribom nije imao veliko iskustvo, uglavnom zato što on kao pečenjar nije imao pravo na pripremanje ribe. Kad ju je trebao, morao ju je naručiti kod gostioničara ovlaštenog za ribu. Ali Anđelika preko nekih gostiju koji su se za nju zauzeli kod predstojnika trgovine, zatraži i dobi, pošto je platila sto livara glavnoj cehovskoj blagajni, od potceha gostioničara ovlaštenje da može gostima služiti ribu, sir i kolače.

15

14 Je li žena plodnija što je razbludnija. 15 zloupotrebljavala ambra i mošus jer su ih smatrali afrodizijacima.

Anđelika je muku mučila da ga oduči da ne sipa čitave pregršti perunike u ragu i ružine vodice po peradi.

Ona je pristajala da uzgajačima pilića plati skuplje jarebice hranjene majčinom dušicom i mažuranom, kopune tovljene namoškanim mirodijama, ali se borila protiv svinjskog jezika u umaku od đurđica, u ambrastim kremama, u marmeladi i namoškanim marcapanima. U ono se vrijeme naveliko vrlo cijenjeno jelo.

Jednom riječju, Anđelika je sve svoje nade polagala u Davida koji se savjesno držao njenih uputa i njenih savjeta.

Ona je gazdu Bourjusa nepazice izgurala iz kuhinje i prebacila ga u salu, gdje se njegovo veselo lice sviđalo gostima pustivši mu slobodne ruke u pogledu vina i pripremanju uobičajenih jela koja su se sviđala puku: radnicima i zanatlijama; samo što su ovi pred nadiranjem čipkastih orukvica i šešira okićenih perjem sve više napuštali pečenjarnicu. Ali su ih ubrzo zamijenili gosti koji su u jednu jedinu večer potrošili više nego skroman zanatlija u čitav mjesec.

Poslije „sladokusaca” i „proždrljivci” pronađoše Ulicu „Dolina bijede”. Jednoga dana malo društvance gospode dočeka oduševljenim poklicima trbuškastog

gospodina koji se pojavio na pragu „Hrabrog pijevca”. Zvali su ga Montmaur. Bio je vrlo jednostavno odjeven, a lice je u njega bilo crveno i vesela izraza.

Pošto je blagonaklono otpozdravio sladokuscima, novi gost sjedne za poseban stol i naruči tako da su svi mogli čuti: – Jednoga kopuna na ražnju, punjenog odojka, jednoga šarana s peršunom i šest golupčića.

U skupini rafiniranih epikurejaca nasta velika živost. Grof de Rochechouart ustane, pođe k stolu osamljenoga proždrljivca i nasloni se. – Ovaj naš dobričina Montmaur je, dakle, nepopravljiv? Vi ste se trebali pojaviti na

ovome svijetu u liku guske; u tom biste slučaju imali prilike da se nakljukate dok ne puknete. Otvorite usta! Baš me zanima da li vas je gospođa Priroda obdarila nepcem …!

Debeli žderonja polako je žvakao ogromnu kuglu od bijeloga kruha, maslaca i sira, kojom ga je grof de Rochechouart počastio kao predjelom, a za tim zakoluta svojim nevinim bjeloočnicama i na kraju izusti – E, pa šta? Svatko prema svom ukusu.

– Ovo prelazi svaku mjeru, dragi prijatelju! Odakle vam hrabrost da baš vi, učen i glasovit pro fesor član francuskog Sveučilišta,

da baš vi govorite o ukusu, vi koji ste kadri počiniti tri smrtna grijeha protiv najosnovnijeg kuharskog ukusa?

Učeni profesor progunđa dobrostivo: – Baš ste sitničavi! Ja sam zadovoljan ukusom onoga što jedem i što ne vidim, sto mu jada, u čemu su ti tobožnji grijesi za koje me optužujete! – Znajte onda, prije svega, da se ručak ne počinje sirom. To je prvi grijeh. Nezamišljivo je staviti peršun na šarana! To je drugi! I na kraju, tko je još čuo da se riba jede poslije mesa i divljači! Ali sad, pošto sam dobro razmislio, nije to sve, jer ste počinili jedan sitan, ali uza sve to vrlo važan grijeh! Tko bi mi znao kazati koji?

Čitava se prostorija zamisli Mortemart uzdahne – Gospodo, gospodo, danas vam ponestaje duha! Uostalom, ja vas i shvaćam. U stvari, čovjek ne zna što bi mislio kad čuje jelovnik gospodina profesora Zao mi je da naša draga i plemenita prijateljica, markiza Sable, nije ovdje da mi odgo vori jer dobro pozna sve nijanse gastronomske etikete. Zaboga, gospodo, ne gubite glave pred ovim debelim i barbarskim predstavnikom društva izje lica' Tko pogađa ?

– Ima li krčmarica pravo na riječ? – umiješa se Anđelika Mortemart se okrene na visokim potpeticama i obujmi je oko pasa – Običnoj krčmarici naše epikurejsko i sofističko društvance ne bi dalo riječ, ali vili kao što ste vi, dajemo sva prava – Pa evo, gospodo, u čemu je četvrti grijeh za koji optužujete gospodina Montmaura: on je unio u svoju listu golubove iako je Uskrs već prošao – Časti mi moje i vjere, ima pravo! – odu ševljeno poviče savjetnik du Bernav. – U ovo vri jeme golubovi su ili prestari ili premladi za jelo. Svi burno zaplješću Anđeliki, a markiz Mortemart je poljubi.

Sitne zgode ovakve vrste utvrđivale su Anđelikin ugled. Bila je prava rijetkost naići na krčmaricu koja sjajno kuha i koja je znala odgovoriti baš ono što treba gospodi naučenoj na ćeretanja kakva su se vodila na dvoru i u ložnicama. Znali su da je bila pravi umjetnik u tome, ali uz to je njezina ljubaznost i dobro raspoloženje liječilo rane razočaranih čeznutljivaca. Zahvaljujući navikama što joj ih bijaše ucijepio nekadašnji njen ambijent, Anđelika je znala dati mjeru svojim dosjetkama Ponekad se u svojim hitrim odgovorima pozivala na mitološka božanstva, baš kao što su činile ,,kaćiperke”, ne bojeći se da će time upasti u vulgarnost.

Neki su dolazili „Hrabrom pijevcu” da bi je upoznali. Ona se, međutim, grdno prestrašila kad je medu novim gostima jednoga dana prepoznala vojvodu Lauzuna i nekoliko mladića s dvora. Tog se dana pojavila pred gostima pod crvenom krinkom.

Taj su njezin čin svi oduševljenim odobravanjem popratili, a jedan od mladića je stihovima slavio „sjaj njenih očiju od smaragda u purpurnoj škrinji.” Kadgod bi se, poslije toga, pobojala da u sali ne sretne neko poznato lice, stavljala je preko očiju krinku i svijet se malo-pomalo naučio da kaže kako ide vidjeti „Crvenu krinku”.

Mada se prilično zaokruglila, Anđelika je među sladokuscima i izjelicama gubila tek. Događalo joj se da je sanjala kako se guši komadima jela, kako se utapa u umacima. Nezasitljiva glad nekih njenih gostiju, upravo ju je strašila.

– Ako ćemo pravo – govorila im je ona – korizma će biti pravi lijek za vaše zdravlje. – Ne govorite nam o toj bijedi! – odgovarali su proždrljivci. Odredbe o poštivanju korizme postale su vrlo stroge poslije reforme što ju je

propovijedao Kalvin. Čini se da ovaj apostol nije imao hrabrosti ustvrditi da je jednako grijeh jesti meso štuke kao i meso pileta.

Odredbe su se množile kao gljive poslije kiše da bi se čitav jedan narod koji bi radije pristao da se raspne na križ nego da se liši mesa, prisilio na poštivanje posta. Vjernicima se prijetilo smrtnim grijehom ne bi li ih se spriječilo da četrdeset dana prije uskrsnuća Kristova ne okuse nikakva mesa Odredbe su dopuštale dva obroka na dan, od čega su se izuzimali jedino bolesnici i starci preko sedamdeset godina.

Pečenjare, prodavače i preprodavače pilića kažnjavalo se velikim globama za najmanjeg kopuna Te godine su gazdu Gardvja, mesara iz Ulice „Stari fenjer”, vezali za stup sramote pred velikim Chateletom i okitili ga komadima telećeg mesa zato što nije poštivao zabranu. Dangube su odlazili da ga vide, osobito zbog onih komada mesa' što su im izazivali slinu u ustima.

Korizma je remetila društvene odnose u zemlji. Domaćice su postajale čangrizave i neuljudne.

Bilo je razuzdanika koji su u skupinama odlazili u Charenton da bi se tamo, pod zaštitom protestantskih sloboda nažderali pečenja. Ali najvećim dijelom svijetu je bilo stalo do vječnog spasenja Trpjelo se, dakle, mada ne uvijek šutke.

Petnaest dana poslije početka korizme svima je već bilo preko glave ribe i povrća. Nesretni proždrljivci su se motah' oko pečenjarnica i mesnica, kao Jevreji oko Zida plača.

Da bi ih ohrabrila, Anđelika se šalila s onim svojim gostima koji su najviše patili uslijed korizme tvrdeći da odlično izgledaju i služila ih salatama živih boja koje su ovi jeli turobna izraza kao djeca koja uzimaju sredstvo za čišćenje. Osim toga, činila je što je mogla da bi im pripremila što veći izbor vodenih životinja- vidre, žabe, kornjače Na kraju, trebalo se prilagoditi glasovitoj i neumitnoj sarki, nekoj vrsti debele divlje guske kojih je u to godišnje doba bilo u obilju na sjevernim morskim obalama, a koja je s obzirom na to da je smatrana poluribom, polupticom, dospjela na listu dozvoljenih jela.

Sarka je prema nekima dolazila na svijet na ostacima truloga drva što je plutalo morem. Za te ostatke se ona držala kljunom dok se ne bi sasvima razvila. Poslije toga je odlijetala. Neki su tvrdili da je ona u stvari plod jednog stabla što je'raslo na Orknevskim otocima. Kad bi dozrio, plod je padao na zemlju i iz njega je izlazila ptica sarka.

Neki se putnik usudio tvrditi da je na jednom sjevernom otoku vidio čitavo žalo prekriveno ovim pticama i da su te ptice nesle i odgajale jaja kao bilo koji krilati stvor normalan i… zabranjen za jelo u korizmene dane. Ali odmah su ga poslali doktoru Hectoru Bocisu koji je svojim očima promatrao kako se ta ptica spontano izliježe iz morskih valova.

„U stvari”, pisao je taj doktor, „uz porijeklo ove ptice vezane su najbesmislenije priče. Ograničit ću se da iznesem rezultate svojih vlastitih istraživanja. Evo tih rezultata: ako bacite u more komad drva, ubrzo će se na tom drvu pojaviti crvi. Malo-pomalo ti će crvi dobiti glavu, noge, krila, perje. Na kraju narastu veliki kao guske i počinju letjeti.” Zahvaljujući njegovu ovlaštenom mišljenju svijet je i dalje mirne savjesti jeo sarku u doba korizme.

Pjesnici su je slavili lirskim izljevima u ime zahvalnog želuca: I tako se stara krhotina broda u leteće patke mijenja.

Otoci na sjeveru Škotske. O čudne li mijene! Nekad je bila drvo potom je broda, a prije toga gljive imala lik. Naposljetku kao ptica leti iznad morske pjene! Meso joj je bilo crno, tvrdo i smrdljivo, pravo korizmeno jelo, ali je ipak bilo meso! 1663. godine Anđelika iskoristi prisilni korizmeni nerad da bi ostvarila tri zamisli koje

su joj stalno bile na umu. Prije svega, promijenila je mjesto stanovanja. Nije joj se nikad sviđao uzak i bučan

stan u sjeni velikog Chateleta, gdje su se čuli krikovi ubijanih pijetlova, zaklanih životinja, gdje je sve vonjalo na meso, ribu, otpatke svake vrste, gdje se širio zadah groblja Saint-Innocents. U lijepoj četvrti Marais pronašla je kućicu s tri sobe na katu, koja joj se činila pravom palačom. Kućica se nalazila u Ulici „Poštenih građana” nedaleko raskršća sa Starom ulicom hrama.

Pod Henrikom IV neki je bankar počeo graditi lijepu palaču u kamenu i cigli, ali pošto je doživio slom zbog ratova ili svojih vlastitih prevara, morao je napustiti gradnju i tako je zdanje ostalo nedovršeno. Završio je samo trijem s po jednom kućicom sa svake strane ispod velikog unutrašnjeg dvorišta. Neka starica koja je, ne zna se kako, postala vlasnica tog zdanja, stanovala je u jednoj od tih dviju kućica, a drugu je iznajmila Anđeliki za skromnu stanarinu U prizemlju su dva prozora s čvrstim rešetkama osvetljavala mali hodnik koji je vodio u malu kuhinju i prostranu sobu gdje se bijaše smjestila Anđelika prepustivši sinovima sobe na prvom katu gdje su se smjestili zajedno sa svojom guvernantom Barbom, koja je napustila službu kod gazde Bourjusa da bi ušla u službu kod gospođe Morens To je bilo novo Anđelikino ime. Možda jednoga dana tom imenu uspije dodati plemićku česticu ,,de” Tako će njeni sinovi nositi jedno od prezimena svoga oca: de Morens. Poslije će tražiti da im se vrate titule, a možda i nasljedstvo.

Ona se zanosila ludim nadama. Novac sve može. Nije li već uspjela doći do kućice za sebe i svoje sinove?

Iako je ta kućica bila sagrađena za obitavalište vratara, kad se ulazilo u nju, gubio se taj dojam Naime, hrastova vrata nisu nikad postavljena na trijem, ali su zato skulpture bile dovršene: dvije ovnove glave među vijencima cvijeća i voća. Ulaz u kućicu nalazio se ispod trijema.

Barba je napustila pečenjarnicu bez žaljenja. Onaj joj se posao nije nimalo sviđao, dok je, naprotiv, uživala baveći se „svojim mališanima” Od samog Anđelikina dolaska gazdi Bourjusu, ona se gotovo isključivo bavila njima. U kuhinju je Anđelika umjesto nje uzela dvije djevojke i jednog sudopera. S Rozinom koja se razvila u svježu i vrijednu konobaricu, s Flipotom kao kuharskim pomoćnikom i Linotom koji je imao posebnu dužnost da zabavlja goste, da prodaje perece, mesne valjuške i oblatne, osoblje „Hrabrog pijevca” ili bolje „Crvene krinke” bilo je dosta brojno.

Anđelika je bila sretna što je najzad mogla istrgnuti Florimonda iz bučne atmosfere gostionice. Njemu se nisu sviđali galama i nasilnosti, a sam Bog zna najbolje da je toga bilo napretek među tim ljudima iz takozvanih dobrih obitelji; baš među njima.

Plemići su odlazili u gostionice da bi se oslobodili etikete. Pod veselim utjecajem alkohola ponekad se veselje pretvaralo u tučnjavu: bacali su jedni drugima posuđe u glave, izvlačili se mačevi iz korica. Anđelika se odlučno bacala u gužvu. U tim prilikama osjećala je da je prožima borbeni Poljakinjin duh i njeno je energično djelovanje praćeno oštrim jezikom djelovalo na razularene ljude. Nije to za nju predstavljalo neki posebni trud jer je bilo dijelom njene svakodnevne borbe koju je odlučila voditi, ne uzmičući, do konačnog cilja Pri pomisli da gore Florimond plače ili se trese od straha koji je ta buka izazivala u njemu, njezin se bijes dvostručio U novom će stanu biti miran. Umjesto vonja raznih pohanih jela i otpadaka, tamo će udisati svježe mirise što su strujali iz perivoja i vrtova koji su sa svih strana okruživali tu četvrt u kojoj je plemstvo, već od početka stoljeća počelo graditi svoje palače.

Djeca su s Barbom odlazila da se prošetaju u perivoje Templea, gdje su pili kozje mlijeko, u perivoje kapucina ili palače de Guisea ili u vrtove celestina, poznate po voću i sjenicima pokrivenim zelenilom.

Prve večeri kad se preselila u Ulicu „Poštenih građana”, Anđelika se, vrlo uzbuđena, penjala iz prizemlja na prvi kat. Nije imala mnogo namještaja: po jedan krevet u svakoj sobi, te kreveti za djecu, dva stola, tri stolice i nekoliko jastučića od kadife za sjedenje. Ali je zato u kaminu plamsala vatra, a soba mirisala na palačinke U stvari palačinkama se slavilo ulazak u novi stan Patu, pas, mahao je repićem, a Jasmina, sluškinja, osmjehivala se Florimondu. a on joj uzvraćao osmijeh Anđelika je nedavno skočila do Neuillyja po Florimondove i Cantorove drugove iz vremena bijede. Smjestivši se u Ulici „Poštenih građana”, ona je pomislila kako bi joj tu bio potreban pas čuvar Četvrt Marais je bila pusta i opasna po noći Bilo je tu mnogo neobrađena zemljišta, a osim toga kuće su bile vrtovima odijeljene jedna od druge Anđelika je, doduše, uživala Drvoguzovu zaštitu, ali u mraku lupeži se mogu lako zabuniti Tako se ona u dobar čas sjetila djevojčice, kojoj, nema sumnje, ima da zahvali za život svojih sinova, i životinje koja je štitila prestrašenoga Florimonda Dadilja je nije zasigurno prepoznala, jer je Anđelika stavila preko lica krinku, a dotamo je otišla u unajmljenoj kočiji. Za novac što joj ga je Anđelika ponudila, dobra se žena rastapala od osmijeha te pusti bez prigovora da djevojka, njena nećakinja, i pas napuste njenu kuću. Anđelika se pitala kako će Florimond reagirati, ali čini se da su mu djevojčica i pas ostali u dobroj uspomeni. Ali se zato Anđeliki, dok je promatrala Jasminu i Patua, srce cijepalo od boli sjetivši se kako je Florimonda pronašla u pasjoj kućici, te se ona ponovo zaklinjala da njeni sinovi ne smiju više nikada osjetiti ni glaci ni hladnoću.

Tu večer se bijaše bacila u luđačke troškove kupujući im sve moguće igračke. Ne one vjetrenjače ili konjske glave nabijene na štapove što se za nekoliko novčića mogu kupiti na Novom mostu, već igračke što su se prodavale u galeriji Palače za koje se tvrdilo da su izrađene u Niirnbergu: koći jicu od pozlaćenog drva s četiri lutke, tri psića od stakla i zviždaljku od slonove kosti, a za Cantora jaje od obojenoga drva u kojemu je bilo više manjih jaja.

Gledajući svoju obitelj, Anđelika je govorila Barbi: – Barba, ova dva dječaka će jednoga dana po hađati Akademiju na Mont-Parnassu i predstavit ćemo ih na dvoru.

Barba je odgovarala sklapajući ruke: – Sigurna sam u to, gospođo.

Uto ulicom prođe objavljivač umrlih. Slušajder, o usnuli svijetu, Bogu se pomoli za svoje mrtvace Anđelika srdito pojuri

prema prozoru i sasu mu vrč vode na glavu. Druga je zamisao Anđelikina bila da promijeni naziv pečenjarnice „Hrabrom pijevcu”

koja je, zahvaljujući njenu uspjehu, bivala sve poznatija pod imenom „Crvena krinka”. Zelje mlade žene u tom pogledu su bile dosta velike. Osim jedne „grančice” od kovanog željeza postavljene tako da visi nad ulicom a na kojoj je imala biti naslikana crvena krinka, ona je željela i oslikanu firmu postaviti nad vratima gostionice.

Jednoga dana vraćajući se s tržnice zaustavi se pred firmom jednoga trgovca oružjem. Na toj firmi je bio prikazan stari vojnik bijele brade kako pije vino iz svoga šljema, dok je čelik njegova koplja neobično blistao pored njega.

„Ali ono je stari Guillaume!” poviče zaletivši se navrat-nanos u radnju. Vlasnik joj reče da je to remek-djelo nad njegovim vratima djelo slikara Gontrana Sancea koji stanuje u četvrti Sain-Marcel.

Anđelika potrči. Srce joj je snažno tuklo. Na trećem katu jedne kuće skromna izgleda otvori joj vrata mlada žena, crvena i nasmiješena.

U ateljeu Anđelika primijeti Gontrana za slikarskim stalkom okruženog platnima i bojama: ažurnom, crvenosmeđom, pepeljastomodrom, takozvanom mađarskom zelenom bojom … Pušio je lulu i slikao golog anđelka, a kao model mu je pozirala djevojčica od nekoliko mjeseci, pružena na sagu od modrog baršuna.

Posjetiteljica je bila zakrinkana i uze tumačiti vlastite želje u pogledu firme. Zatim skine krinku i prasne u smijeh. Učini joj se da je Gontran zaista veseo što je vidi. Sve je više ličio ocu. Na isti je način stavljao ruke na koljena, kao posrednik, da sluša: Reče joj da je uspio dobiti radnju i da se oženio kćerkom svog nekadašnjeg gospodara, Van Ossela – Zaboga, oženio si se jednom građankom! – poviče ona prestrašeno iskoristivši trenutak dok se mlada Holanđanka nalazila u kuhinji.

– A ti? Ako sam dobro čuo, vodiš nekakvu krčmu i poslužuješ pićem osobe koje su daleko ispod mene u pogledu društvenog položaja.

Poslije trenutka šutnje ponovo progovori: – Dotrčala si da me vidiš, ne oklijevajući, bez lažnog stida. A bi li isto tako otrčala da izneseš svoj položaj Raymondu, koji je nedavno imenovan za ispovjednika kraljice majke, Mariji Agnezi, kra ljičinoj dvorskoj gospođici i kurvici u Louvreu, što je potpuno u skladu s poimanjem tih lijepih djevo jaka, ili malom Albertu koji se nalazi kao paž u palači markiza de Rochanta?

Anđelika prizna da se radije drži podalje od tog dijela svoje obitelji i upita što je bilo od Denisa.

– On je svršio u vojsku. Naš otac je sretan Napokon jedan Sancž u kraljevskoj službi! Jean Marie, posljednji od braće nalazi se u Zavodu. Mo žda mu Raymond pribavi neki crkveni položaj jer je u odličnim odnosima s kraljevim ispovjednikom koji drži ključeve imenovanja. Na kraju ćemo i mi imati biskupa u kući!

– Ne čini li ti se da smo mi neka čudna obitelj? – upita Anđelika tresući glavom – Sancei su se rasporedili dužinom čitave društvene ljestvice – Hortenzija plovi između dviju voda sa svo jim mužem prokuratorom. Održavaju mnoge dru štvene veze, ali žive dosta jadno. Krivnjom one priče o otkupljivanju položaja država im evo već četvrtu godinu niti jednog novčića nije dala – A da li ih vidiš koji put?

– Pa vidim. A isto tako i Raymonda i ostale Nitko od njih nije previše zadovoljan da me sretne ali ipak se ne libe da me zamole da im napravim portret.

Anđelika je časak oklijevala – A kad se nađete… govorite li možda o meni? – Nikad! – mrko odgovori slikar. – Ti si isuviše okrutno sjećanje za nas, prava nesreća,

pad koji nam je rastrgao srce, mada ga nemamo baš mnogo. Na sreću, malo je bilo takvih koji su znali da si nam sestra… ti, žena vješca, živa spaljena na trgu Greve!

Pa ipak dok je govorio uzeo joj je ruku u svoje, žuljevite i nagrizene od kiselina. Raširi joj prste, takne sitan dlan na kojemu su se opažali tragovi opeklina od vatre i peći i položi na nj obraz u nastupu nježne ljubavi. Vrlo rijedak slučaj, ponekad doživljen dok su bili djeca.

Anđeliku je toliko peklo grlo da je mislila da će sad briznuti u plač. Ali već je skoro zaboravila kad je zadnji put plakala. Posljednje su joj suze navrle na oči prije Joffreyove smrti. Potpuno je batalila običaj da plače.

Ona izvuče ruku iz njegovih i reče gotovo suho, gledajući naokolo platna oslonjena o zid.

– Vrlo ljepe slike radiš, Gontran! – Jest. Uza sve to velika gospoda naprosto uživaju da mi se obraćaju s „ti”, a građani

me oholo gledaju zato što ove lijepe stvari radim svo jim rukama. Ili bi možda htjeli da ih radim no gama? Ili se možda razmahivanje sabljom ne obav lja rukom i manje je prezren posao od razmahi vanja kistom?

Odmahne glavom, a smiješak mu ozari lice. Ženidba ga učinila veselijim i ćeretavim. – Ja vjerujem u život, sestrice. Jednoga ćemo dana nas dvoje otići na dvor, u

Versailles, gdje kralj hoće da privuče mnoge umjetnike. Ja ću oslikati ta vanice njegovih dvorana, napravit ću portrete prin čeva i princeza, a kralj će reći: „Vi slikate divne stvari, gospodine.” A tebi će reći: „Gospođo, vi ste najljepša žena Versaillesa!”.

Oboje prasnuše u smijeh.

XXIII KOMBINACIJE S ČOKOLADOM MAJORDOM AUDIGER UDVARA ANÐELIKI

Treća Anđelikina zamisao bijaše da u oblaporno pariško društvo lansira ono egzotično piće koje su nazivali čokoladom. Ta je misao nije napuštala usprkos lošem dojmu što ga je u njoj izazivao prvi dodir s tom čudnom smjesom.

David joj je pokazao glasoviti dokumenatovlašćenje svoga oca. Mladoj se ženi učini da je sve u redu, da su svi znakovi i potpisi ispravni, autentični.

Na ovlašćenju je čak bio i potpis mladoga kralja Luja XIV, a tim se potpisom davalo pravo gospodinu Chaillouu da jedino on može proizvoditi i prodavati čokoladu na francuskom teritoriju; na kraju se navodilo da to ovlašćenje vrijedi dvadeset i devet godina.

„Ovaj zvekan nema pojma kakvo je bogatstvo naslijedio”, pomisli Anđelika. „Treba svakako pokušati udahnuti vrijednost ovom komadiću papira.” Upita mladića da li je ikad imao priliku proizvesti čokoladu svoga oca i čime je to radio.

Mladi kuharski naučnik, presretan što mu se pružila prilika da na na taj način privuče pažnju svoje Dulčineje objasni da čokolada potječe iz Meksika i da ju je 1500. godine na španjolski dvor uveo Fernando Cortez. Odatle se to piće proširilo u Flandriju, potom se, u samom početku stoljeća, njime oduševila Firenca i Italija, a onda njemački prinčevi, a sad se čak i u Poljskoj već pilo.

– Moj mi je otac ponovio tu priču bezbroj puta još dok sam bio sasvim mali – objašnjavao je David pomalo zbunjen svojim nenadanim zna njem.

Pod Anđelikinim pažljivim pogledom, mladić je čas blijedio, čas crvenio. Ona ga ponešto odlučnijim glasom zamoli da nastavi svoje izlaganje.

Mladić joj povjeri da su još uvijek postajale u njegovoj rođenoj kući u Toulousi, nekakve sprave kojima se služio njegov otac da bi proizveo čokaladu. Te su sprave sada čuvali neki njegovi daleki rođaci. Proizvodnja čokolade bila je u isto vrijeme i jednostavna i vrlo komplicirana.

Njegov je otac dobivao sjemenke najprije iz Španjolske, a zatim ravno iz Martiniquea, odakle mu ih je slao trgovac, Židov, po imenu Costa.

Sjemenke je trebalo pustiti da fermentiraju, ali ne previše. Taj se postupak obavljao u proljeće, dakle, u vrijeme umjerenih vrućina.

Poslije fermentacije sjemenke se stavljalo sušiti, no ni u tome se nije smjelo pretjerivati, jer bi se sjemenke lomile pri postupku ljuštenja. Stoga ih je ponovo valjalo sušiti tako da pod tučkom postanu krhke, ali ne previše, da ne bi izgubile svoju aromu.

Sad se pristupalo tucanju. U ovom se postupku krila velika tajna uspjeha. To se obavljalo na koljenima, u havanu pola drvenom a pola od crnog metala i malko ugrijanom. Ta se naprava zove „metal”. Ime su joj dali Azteki, crveni ljudi iz Amerike.

– Jedanput sam vidjela na Novom mostu jed noga od tih crvenokožaca – reče Anđelika. – Možda bi ga se moglo pronaći i, tko zna, ne bi li čokolada bila ukusnija kad bi on tucao sjemenke.

– Moj otac nije bio crvene kože pa ipak je njegova čokolada bila na glasu kao vrlo ukusna – odgovori mladi Chaillou neosjetljiv za ironiju.

– Snaći ćemo se, dakle i bez Indijanaca. Za kuhanje su potrebni veliki kotlovi od livenog željeza Ali prije toga valja rešetom odstraniti lupine, dlake i klice, a nadasve fino usitniti sjemenke. Na kraju se stavlja određena količina šećera, mirodija i drugih sastojaka.

– Pretpostavimo na kraju – htjede znati Anđelika – da dovučemo ovamo sprave tvoga oca i sjemenke, kaži mi, bi li ti znao pripremiti to piće?

David se načas zbuni, ali pred Anđelikinim odlučnim pogledom, reče da bi, našto bude nagrađen blistavim osmijehom i prijateljskim udarcem po obrazu.

* * *

Počevši od tog trenutka, Anđelika je koristila svaku priliku da se obavijesti o svemu što se dotad znalo u Francuskoj o tom bezalkoholnog piću.

Stari neki ljekarnik, njen prijatelj, kod kojega je kupovala neke mirodije i rijetke trave reče joj da se čokolada smatra odličnim sredstvom protiv smetnji slezene. To njeno svojstvo otkrio je, u toku svojih još neobjavljenih ispitivanja glasoviti liječnik Rene Moreau koji je tu pojavu zapazio liječeći maršala Gramonta, jednog od rijetkih uživalaca čokolade na dvoru.

Anđelika je pomno bilježila sve te obavijesti a uze i ime glasovitog liječnika Stari ljekarnik stane kimati glavom gledajući za njom dok se udaljavala. Upoznao je mnoge žene koje su pribjegavale svim mogućim i nemogućim sredstvima da bi pobacile. To ga iznenada sjeti strašnoga slučaja. Tiho krikne i brzo napusti prekapnicu u kojoj je

destilirao nekakav sirup i izjurivši na ulicu, potrči za mladom ženom. Naposlijetku je dostigne jer se ova zaustavila čuvši iza sebe klackanje starčevih papuča.

Kad je došao do daha, starac baci oko sebe podozrivi pogled i šapne joj u uho: – Kćeri moja, usprkos povoljnim obavješte njima što sam ih uspio prikupiti o onom piću, mislim da bih vas morao upozoriti i na nezgode koje bi se mogle pojaviti. Sjetio sam se užasne vijesti u vezi s tim proizvodom.

– Samo kažite, ljekarnice. – Zaboga, govorite tiše, djevojko! Dovest ćete me inače u vrlo mučan položaj, jer ću

vam odati gotovo profesionalnu tajnu koju smo mi ljekarnici dužni poštivati isto tako kao i liječnici. A odat ću vam je u vašem interesu. Vama sigurno nije puznato da je naša mlada kraljica 18. oktobra 1662. donijela na svijet djevojčicu koja je poživjela samo mjesec dana. Znajte, dakle, da je to dijete bila nakaza dlakava i crna kao sam vrag i da nisu znali gdje bi je sakrili. Liječnici su utvrdili da je ta nesreća zadesila kraljevsku obitelj zbog toga što je njegovo veličanstvo kraljica pila velike količine čokolade. Jeste li sada načistu, kćeri moja! Čuvajte se toga pića.

– Imat ću to na pameti, gospodine. Budite bez brige – odgovori Anđelika koju pričica ljekar nika Lazara nije uopće prestrašila.

Jednoga dana pođe u posjetu kraljičinoj patuljčici. Ovaj put je kušala smjesu prije no što je zapaprena paprom i zaslađena i zgusnuta šećerom Njoj se učini vrlo ukusnom. Dona Terezita, ponosna na svoju tajnu, stane je uvjeravati da je vrlo malo bilo onih koji su znali pripremiti čokoladu, mada su neki došli iz inozemstva. Međutim, onaj zlobnik Barkarola joj je pričao da je čuo o mladiću građanskog staleža koji je tobože, otišao u Italiju da prouči način pripremanja i za čiju se čokoladu priča da je odličnog ukusa Taj mladić, po imenu Audiger, nalazi se u službi grofa de Soissonsa kao majordom i samo što nije dobio ovlašćenje za proizvodnju čokolade u Francuskoj „Hm! To se ne smije dogoditi”, zareče se Anđelika trgnuvši se. „Jedino ja imam isključivo pravo na proizvodnju!” Odlučila je da se potanje obavijesti o tom majordomu Audigeru. Bilo kako bilo, ta vijest je očito dokazivala da je ideja o čokoladi bila u zraku i da ju je valjalo ostvariti što prije kako je ne bi pretekli spretniji takmaci ili oni s moćnijim zaleđem.

Nekoliko dana poslije toga, jednog' poslijepodneva, dok je zajedno s Linotom stavljala cvijeće u vaze razmještene po stolovima, neki mladić raskošno odjeven, siđe niza stepenice na pragu i usmjeri ravno k njoj.

– Zovem se Audiger, a majordom sam kod grofa de Soissonsa – reče. – Rečeno mi je da se bavite mišlju da proizvodite čokoladu, ali da nemate ovlaštenje. Ja ovlaštenje, međutim, posjedujem i došao sam da vas na prijateljski način upozorim da nema smisla da se zanažate planovima koji nemaju nikakva izgleda na uspjeh.

– Od „srca vam zahvaljujem na vašoj pažnji, gospodine – otpovrne ona – ali ako ste vi tako sigurni da ćete pobijediti, nije mi jasno zašto ste se potrudili do mene, zašto se izlažete opasnosti da mi otkrijete svoje oružje i, možda, ranjivost vaših planova. Mladić se trgne pomalo smeten. Pažljivije osmotri Anđeliku. Smiješak mu razvuče usne istaknute tankim crnim brčićem.

– Bože, kako ste lijepi, curice! – Sad ste otvorili vatru iz drugih topova, pa ne znam kakvu ste bitku došli ovamo

zametnuti – odgovori Anđelika ne uspijevajući da potisne osmijeh Audiger baci ogrtač i šešir na stol i sjedne sučelice Anđeliki. Nakon par trenutaka bili su već gotovo prijatelji Audigeru je bilo tridesetak godina. Izvjesna gojaznost nije kvarila njegov lijep izgled.

Kao svi upravitelji i ekonomi u službi velike gospode i on je o pasu nosio mač i bio isto tako lijepo odjeven kao i gospodar mu Ispriča kako su mu roditelji bili iz pokrajine i dosta imućni što mu je omogućilo da stekne izvjesnu naobrazbu. Poslije nekoliko ratnih godina bijaše stekao položaj ekonoma u vojsci, a uz put se zabavljao kuhanjem i dobio diplomu. Zatim je, da bi upotpunio svoje znanje, krenuo u Italiju da bi se specijalizirao u pravljenju sladoleda i kolača, kolačića i bombona, te čokolade kao pića.

– Pošto sam se vratio iz Italije 1660. imao sam sreću da se svidim njegovu veličanstvu tako da je odsada moja budućnost osigurana. A evo zašto: dok sam prolazio poljima u okolici Genove, primijetio sam u polju krasan grašak. Bio je januar. Palo mi na pamet da bih mogao kupiti nešto tog graška i staviti u sanduke. Petnaest dana nakon toga bio sam u Parizu i preko gospodina Bontempsa, kraljeva prvog sobara, iznio pred kraljevo lice taj grašak. Jest, draga moja, ne morate me bog toga gledati razrogačenim očima. Bio sam na ava koraka od kralja i on je dobrostivo sa mnom razgovarao. Čini mi se da su tom prilikom u kraljevu društvu bili Gospodin, grof de Soissons, gospodin maršal de Gramont, markiz de Vardes, grof de Noailles i gospodin vojvoda de Grequi. Sva ta gospoda povikaše u jedan glas, opazivši moj grašak, kako nikad ljepšega graška nisu vidjeli. Gospodin grof de Soissons razbije nekoliko mahuna pred kraljem, koji mi, pošto je izrazio svoje zadovoljstvo, naredi da ga odnesem gospodinu Beaudoinu, majordomu određenom za hranu, s porukom da se jedan tanjurić pripremi za kraljicu majku, jedan tanjurić za kraljicu i jedan za gospodina kardinala koji je u ono vrijeme stanovao u Louvreu, a ostatak neka pripreme za večeru njemu i Gospodinu. U isto vrijeme njegovo veličanstvo naredi Bontempsu da mi da nagradu u novcu, ali ja ne htjedoh primiti. On je, međutim, bio uporan i reče uz to da će mi uslišiti molbu ako štogod ustrebam. Dvije godine poslije toga, pošto sam došao do nešto novca, predao sam mu svoju molbu kojom sam tražio ovlaštenje za otvaranje slastičarnice u kojoj bih uz to mogao i čokoladu prodavati.

– A zašto je već niste otvorili? – Polako, lijepa moja curice. Najprije stvari treba da sazriju. Ali čuvar kraljeva pečata,

mini star Seguier, pošto je ispitao ovlaštenje s kraljevim potpisom, obećao mi je da će ga zaprimiti, potvrditi kraljevim pečatom i svojim potpisom da bi odmah bilo pravovaljano. Kao što vidite, lijepa moja prijateljice, kad jednom dobijem isključivo pravo na čokoladu, nećete me tako lako tući, čak i kad biste dobili ovlaštenje kakvo ja već imam.

Usprkos simpatiji, kojom ju je nadahnjivao posjetilac svojom iskrenošću, ona je ipak bila donekle razočarana.

Baš mu htjede oštro odgovoriti, da bi mu potkresala samouvjerenje, kako i ona, odnosno mladi Chaillou, posjeduje isključivo pravo na čokoladu, samo što je bila u prednosti jer je njeno ovlaštenje prije zaprimljeno, ali se suzdrži na vrijeme i tako mu nije otkrila svoje karte. Jedan od dva dokumenta možda nije bio ispravan. Morala se još raspitati kod cehova i predstojnika trgovaca.

Budući da se nije mnogo razumela u cehovske zavrzlame, odluči da bude vrlo oprezna pred ovim konkurentom koji je bio u prednosti pred njom jer je bio bogat, jer je imao dobre veze i, na kraju, jer je poznavao zanat.

Pošto je duboko udahnula, kao da će zagnjuriti u vodu, spretno mu postavi zamku: – Pretpostavimo da se pojavite sa svojom čokoladom, kojemu cehu se mislite pridružiti?

– Nijednome budući da imam posebno kraljevo ovlaštenje.

„Dobro je i to znati, jer isti zakoni vjerojatno važe i za Davidovo ovlaštenje”, pomisli mlada žena, koja će ponovo naglas reći majordomu Audigeru: – Gazda Bourjus, moj rođak, kojega ću vam predstaviti čim se vrati s tržnice, morao je kupiti ovlaštenje samo zato da bi mogao poslužiti ribom svoje goste u posne i mrsne dane. Stoga smo po mišljali da ćemo se nekako složiti s cehovima i dobiti od njih ovlašćenje za obavljanje tih zanata.

Audiger podigne k nebu oči i ruke. – Lijepa moja djevojko, time biste se u velike nevolje uvalili! Pa kad biste i imali

dovoljno novaca da platite sve troškove oko toga, morali biste svaki put ponovo plaćati kraljeve kontrolore. To bi vas upropastilo, a vi biste samo gubili vrijeme trčkarajući od jednoga ureda do drugoga.

– A što bi onda valjalo uraditi? – Ništa s obzirom na to da jedino ja imam ovlaštenje za prodaju čokolade. – E to je previše – poviče Anđelika lupnuvši nogama o pod. – Niste nimalo ljubazni,

gospodine, ometajući na taj način mušice jedne gospođe. A ako baš ludo poželim da prodajem čokoladu i da se nađem među mladim gospođama i poslužujem ih šalicama mirisavog pića.

– Onda je to najednostavnija stvar na svijetu. – Kako? Ta maloprije ste ustvrdili da je to vrlo komplicirano, zapravo nemoguće! – Do vraga neka idu žene koje razmišljaju! Reklo bi se da posjećujete salone

gospođice de Scudery. Priznajem da s vremena na vrijeme rado navratim tamo, mada ne znam ništa što bi bilo neugodnije od tih žena koje umišljaju da imaju mozga u glavi, iako istina kao svijet stara tvrdi da ga nemaju. Ali vratimo se sebi samima. Ako vam je baš toliko stalo do čokolade, postoji ipak mogućnost da ostvarite te želje: udajte se za mene!

U kuhinji odjekne prigušeni krik, a zatim štropot razbijenih tanjura. Vrata se otvore silovito gurnuta i na njima se pojavi David koji je zavraćao rukave na mršave nadlaktice; Audigeru kao da nije bilo jasno što je htio taj kuhinjski momak.

– Je li ovo vaš brat? – Nije. Nećak je gazde Bourjusa. Odličan kuhar! – Nije dovoljno debeo za kuhara… a nije ni previše druževan. Zašto mi tako

tvrdoglavo pokazuje šake…? Audiger nehajno položi ruke na držak sablje. – Nemate, dakle, odvažnosti da se bijete samo šakama? – poviče David svojim

kreštavim glasom. Ali majordom se i dalje nehajno smješkao. – Deder, Davide, dosta je gluposti! Što se miješaš bez potrebe! – strogo ga prekori

Anđelika. Jadni dječak opusti ruke, a lice mu dobi izraz prekorenog dječaka. Ali nikako da se

odluči da ode, već promrmlja: – Mome se stricu ne sviđaju gosti koji ništa ne traže već samo oko njih čovjek troši vrijeme.

– Imaš pravo, dječače. Pa donesi nam onda vrč dobroga vina. – Ovo nije krčma, ovamo se dolazi zbog jela. – U koje vrijeme? – Ne prije osam u ovo doba. – Drugim riječima, želiš me izbaciti napolje. U redu, nećemo se svađati. Vratit ću se. Audiger ustane i elegantnim pokretom prebaci preko ramena svoj raskošan ogrtač.

Osmjehne se Anđeliki, a ona pomisli kako su mu usne mesnate i lijepo oblikovane.

– Vratit ću se, lijepa gostioničarko, po odgovor. O ozbiljnoj se stvari radi, vjerujte mi! I dobro razmislite!

Andelika se smješkala. – Kako možete biti tako neoprezan? Ta vi ništa ne znate o mojim kvalitetima

domaćice. – Znam da – ste prava čarobnica u kuhinji, što, uostalom, i nije toliko važno s obzirom

da sam i ja kuhar. A što se ostaloga tiče, vjerujem da bih se zadovoljio – odgovori on veselo i duboko joj se klanjajući.

Navečer je Andelika čekala da ode posljednji gost da bi upoznala gazdu Bourjusa s Audigerovom posjetom.

– Iako tvrdi da je već sve spremno, on ipak još ne posjeduje pismeno ovlaštenje. Dobro sam razmislila i ne smijemo više ni časa časiti. Da li se slažete da…

– Dakako da se slažem! – poviče pečenjar odmahnuvši svojim kratkim rukama. – Pa da se i ne slažem što bi se time promijenilo, u stvari?

– Dopuštate li mi da radim po svom ćefu? – Zar si ikada radila drugačije? Uradi, kćerce, uradi kako misliš da je najbolje. Ti

dobro znaš da mene svi ti veliki planovi samo uznemiruju i zabrinjavaju. Osjećam da će sve to vrlo loše svršiti.

– Možda i nećemo uspjeti, ali neće biti ni štete ako pokušamo. – Pa ti onda pokušaj. A budući da je na njega došao red da ide na stražu u Chatelet, ode po svoje oružje. Andelika ga zamoli za dozvolu da prespava u pečenjarnici, to jest u sobi u kojoj je

stanovala prije no što se preselila u Ulicu „Poštenih građana”. Bilo je već kasno i osjećala se isuviše umornom.

– Dakako, samo ostani. Kuća je tvoja sve je ovdje tvoje. – Gazda Bourjus – primijeti Anđelika rastužena – odgovarate mi kao da se srdite na

mene i.. Pečenjar prasne u smijeh i uštine je za obraz. – Ti si sunce moje kuće, a ja sam čangrizavi čiča. Dobri Bože, ta trebala si me već

upoznati! Ona ga pogleda i popustljivo mu se smiješila dok se udaljavao s helebardom u jednoj,

a fenjerom u drugoj ruci. Zatim zatvori vratnice, gurne kračune i uspne se na prvi kat. Pošto se na brzinu oprala

i svukla, umorna i glavoboljom mučena, legne uzdahnuvši s olakšanjem. Upravo je bijaše počeo hvatati san kadli začuje škripanje stepenica. Vrata se sobe

otvore i iza dugoljastog plamena svijeće pojavi se nezgrapan Davidov lik. – Gospođo Anđeliko? Ona sjedne u krevetu. – Šta se dogodilo! Što hoćeš? Svjetlo je neobično podrhtavalo. David se tresao kao list na vjetru. – Nije istina, zar ne da nije? Vi se nećete, vi se nećete udati za nj? Anđelika zijevne. – Ah! To li tebe muči, moj jadni Davide! Baš ništa nisi razumio, zvekane! Onaj

gospodin je lijep, bogat, vjeruje da je neodoljiv i htio bi me slatkim riječima uspavati kako bi što lakše uspio u svome naumu. On ne gubi ništa čekanjem. Sutra ćemo otići

zajedno, ja i ti, u glavarstvo trgovaca da se tačno obavijestimo kako stoje stvari s tim tvojim ovlaštenjem, a potom ćemo zatražiti da mu se pri zna prednost.

– Znači da je… istina? Vi niste ništa ozbilj no mislili? Onaj vam se mladić, dakle, nije svidio? Vi ste mu se tako smješkali…!

– Ta morala sam uspavati njegove sumnje. Ali kojim se ti pravom miješaš u ono što te se ne tiče? Otkada sam ovdje, jesi li ikada

primijetio da se upuštam u bilo kakve pustolovine? Pored posla u pečenjarnici i brige za svoju djecu, zar misliš da imam još i vremena za kojekakve gluposti…?

Mladić se polako primakne krevetu i stavi svijećnjak na noćni ormarić. A zatim udahne kao čovjek koji je izronio iz vode.

– Kako sam sretan! – reče u zanosu. – Od same pomisli da bi vas onaj čovjek mogao obujmiti oko pasa, meni se mrači pred očima.

Zatvori oči, zatim kao da je nešto tražio reče: Pet je na njoj divota u koje sam zaljubljen ja ponajprije u njene ruke pa u oka joj obadva a što se pete divote tiče treba biti i uglađen i brz…

– Davide, Davide! – poviče Anđelika gušeći se od smijeha. – Gdje se pokupio te salonske bezobraštine?

– Stihoklepac mi je sastavio ovu pjesmicu. Želio sam kazati da vas volim pa sam ga zamolio da mi pomogne u tome. Ali vi se

smijete – poviče jadan dječak kreštavim glasom – vi mi se rugate! – Tiho! Probudit ćeš susjede! Smijem se jer si budalast. Ti znaš isto talfo dobro kao i

svi drugi da je Stihoklepac podrugljivac i gad. Hajde, vrati se u svoj krevet. Ali David priđe još bliže i nagne se nada nju. Svjetlo s voštanice je izdubilo velike

sjene u njegovu licu koje posta odjedared tvrdo izgubivši sasvim svoj dječački izraz. Nesvjesno ona poravna naramenicu na košulji koja joj bijaše spuzla niz rame.

– Ljubim vas – šapne on gustim i mukl'im glasom. – Nema od vas ljepše žene. Noću sanjam da stavljam ruku na vaše grudi, usne na vaše usne.

Htio bih se naći u ovom krevetu s vama, stegnuti rukama vaše tijelo tako snažno da vičete, čini mi se da bi se tada dogodilo nešto tako divno da bih umro od sreće!

„Nije ni tako loše”, pomisli Anđelika. „Dapače dosta lijepo zvuči. Ne može se nijekati da je ove južnjake priroda obdarila prirodnim lirizmom … Ali zar da se još tučem s ovim zvekanom od sedamnaest godina?” Uto se crte Davidova lica odjedared zgrče u plačljivu grimasu i pod navalom tjeskobe on jecajući pade na rub kreveta.

– Oh! Ne ljutite se, preklinjem vas! Ne znam što mi je... Kao da sam poludio! Da nisam možda bolestan?

Anđelika mu se osmijehne, pruži ruku i majčinskim pokretom pomiluje mladića po čekinjavoj kosi.

– Nisi ti bolestan. Sve je to više nego normalno. Postao si čovjek. Možda ne još sasvim. Jesi li već bio s kojom ženom, Davide?

Mladić okrene glavu da bi sakrio rumenilo koje bi Anđelika ionako teško razabrala u onom polumraku.

– Nisam – odgovori mrko – ja ne volim žene. One me ispunjuju strahom. – A ja? Ja koja te po čitav božji dan ganjam, ja koja te tjeram i vrijeđam, zar te i ja

ispunjam strahom? – Pa ponekad me i vas strah, osobito kad me poprijeko pogledate. Međutim, imam

dojam da vi niste ni podrugljiva ni opaka… Otkako ste me poljubili…

– Ja tebe poljubila? – Pa da! Onoga dana kada ste doznali da sam iz Toulouse. Da znate, onoga sam dana

osjetio da ste dobri. Stoga sam i mislio da biste me vi mogli naučiti… – A čemu bih te to ja mogla naučiti, Davide? On puhne i raskol ačene mu se oči zaustave na njoj. – Pa, eto… onoj divnoj stvari…. – Ljubavi? Kao što sam te naučila kuhati? Ne, dječače moj dragi. Znaš, ti ćeš te stvari naučiti ili s djevojčicom svoje dobi ili sa

ženom zrelih godina… Ukratko, ja nisam ni previše mlada ni previše stara za tu ulogu! – Nećete, dakle? – poviče on svojim kreštavim glasom. Anđelika se smela. Morala je priznati da ju je donekle uzbudila silovitost te njegove za

nju nove i proste želje. U drugim prilikama se možda ne bi bila odrvala iskušenju da mu bude učiteljica, ali u ovom trenutku nije znala kako da objasni tom neiskusnom mladiću da u životu jedne žene postoje zlosretni dani za kojih je i najvatrenija milosnica prisiljena da se pokaže okrutnom. Jadnom je Davidu sudbina još jednom bila protivna.

– Slušaj – odluči najzad – sigurna sam da se ti poprilično varaš u pogledu osjećaja kojima te ja nadahnjujem. U stvari, vrlo ćeš brzo primijetiti da su noću, u krevetu, kad se ugasi svjetlo, sve žene nalik jedna drugoj. A tebi nedostaje upravo saznanje u čemu su slične. Dodaj mi, dakle, moj ogrtač, tamo je na stolici, i dopusti da ustanem.

Pođe zatim k stoliću, napiše nekoliko riječi na komadić papira, dometne pedeset škuda i sve to uruči Davidu.

– Evo ti! A sad iziđi, pređi preko Mosta mjenjača i okreni u Ulicu Glatignv. Pokucaj na trećoj kući s desne strane. Pred kućom visi crveni fenjer, a u blizini se nalazi sveti Nikola naslikan na drvu.

Potraži tamo ženu koju nazivaju Poljakinja. Reci joj da te ja šaljem Ona ne zna čitati, ali će joj ovo pisamce pročitati Lijepi Dječak, a ovih pedeset škuda dat će joj na znanje da s tobom mora po stupati kao s gospodinom. Hajde, mladiću i ničega se ne boj. Trči! Hladno mi je i noge su mi promrzle.

David je držao oborene oči dok ga je ona gurala prema vratima. Budući da joj se u svemu pokoravao, ona je čula kako je napustio kuću, a s prozora vidje kako prelazi preko Mosta mjenjača obasjanog mjesečinom.

„Moj čin nije u skladu s ćudoređem”, pomisli Anđelika liježući ponovo u krevet – „ali je zato u skladu s milosrđem. A što se mene tiče, nemam baš vremena da trošim vrijeme na suvišne stvari, kao što bi kazala naša susjeda, tetka Alice”

XXIV AUDIGER ZAPROSIO ANĐELIKU U MLINICI U JAVELU

Sutradan ujutro Anđelika se stidjela da se bilo kojim pitanjem obrati mladom Chaillouu. No primijetila je da je bio dobre volje mada su mu dah i oči odavali da je te noći u Dolini ljubavi popio više no što je popio čitave godine.

Kao što mu bijaše obećala, pode zajedno s njim do poglavarstva trgovačkih cehova. Primio ih je nekakav debeljko sav u znoju, manje-više prljava ovratnika. On im saopći da je pismeno ovlaštenje mladoga Chailloua pravovaljano pod uvjetom da plati riove pristojbe.

Anđelika nato odgovori: – Za našu smo pečenjarnicu već namirili troškove koji se odnose na zvanje pečenjara, kuhara i. na kraju, gostioničara, da bismo mogli mi sami peći ribu. A zašto da sada još plaćamo da bismo mogli prodavati jedno bezalkoholno piće?

– Imate pravo, draga djevojko. Sjetili ste me da vam valja platiti pristojbe ne samo cehu pro davača mirodija, već i potcehovima prodavača pića.

Ako vam, dakle, sve pođe kao po loju, imat ćete privilegiju da platite za još dva dodatna ovlaštenja: cehu druge kategorije, to jest cehu mirođijara i cehu treće kategorije, to jest cehu prodavača pića.

Anđelika se teškom mukom suzdržavala da ne plane. – I nema drugog izlaza? – Nema – odgovori čovjek sabrano. – Ni sam, razumije se, spomenuo određene

državne pri stojbe, te pristojbe pregledavača, kontrolora težine i kakvoće … – Ali kako možete tražiti da se pregleda taj proizvod kad ga, u stvari, i ne poznajete? – Problem nije u tome. Taj proizvod je roba, prema tome, svi cehovi od kojih zavisi

moraju nad njim imati' kontrolu i dio koristi od njega. Budući da ta vaša čokolada, kao što kažete, spada među mirodije, morate k sebi uzeti jednoga majstora za mirodije, a jednoga za piće, dati im dobru plaću, pobrinuti se za njihov smještaj, platiti pristojbe za novu trgovačku tvrtku svakom pojedinom cehu.

A budući da se po vašem izgledu ne bi reklo da ste skloni plaćanju svih tih pristojbi, odmah vas upozoravam da ćemo budno paziti da kod vas sve bude u redu.

– A što to zapravo znači? – upita Anđelika natmurivši lice i podbočivši se. To je zabavljalo ozbiljne trgovce i jedan od mlađih je smatrao svojom dužnošću da joj

objasni: – To znači da ćete vi preko dvojice majstora što ćete ih primiti na posao postati član udruženja, a samim tim se obavezujete i pristajete da taj novi proizvod mogu staviti u prodaju svi vaši kolege prodavači mirodije i pića, pod pretpostavkom da se taj čudni proizvod zaista svidi mušterijama.

– Nema šta, gospodo, vi vrlo ohrabrujuće djelujete na čovjeka. Hvala! Znači mi bismo se morali izložiti svim mogućim i nemogućim troškovima, morali bismo primiti na posao nove majstore i pobrinuti se za njihovu dječurliju, morali bismo trošiti za propagandu, osušiti zidove u novoj kući, da bismo se na kraju ili upropastili ili podijelili korist naših napora i naše tajne s onima koji nisu mrdnuli prstom da bi nam pomogli?

– Koji su, naprotiv, učinili sve, lijepa moja, time što su vas prihvatili i dopustili vam da razvijate svoju trgovinu!

– Ukratko, vi zahtijevate da vam se plati neka vrst cestarine? Mladi je trgovac pokuša umiriti. – Ne smijete zaboraviti da je cehovima potreban novac, svakim danom sve više.

Budući da ste i vi trgovci, poznato vam je da se prilikom svakog novog rata, pobjede ili rođenja prijestolona sljednika ili pak prinčeva, traži od nas da još jednom otkupimo svoja teškom mukom stečena prava. Osim toga, kralj nas upropaštava stvarajući svakom prilikom, pa čak i bez potrebe, nove zanate i zvanja, pomalo nalik na ovo što ste nam ga podnijeli u ime nekakvoga gospodina Chailloua.

– Gospodin Chaillou sam ja – umiješa se naučnik – ili je barem bio moj otac, gospodo. A ja vas uvjeravam da je on skupo platio ovo ovlaštenje.

– Zbilja, mladiću, vaši odnosi s nama nisu posve u redu. Prije svega vi niti jeste, a niti ćete biti mirođijar i naše udruženje nije ništa utjeralo od vas.

– Ali budući da njegov otac pridonosi jedan pronalazak vašem udruženju – primijeti Anđelika.

– Najprije nam to dokažite, a potom se obavežite da ćemo od toga imati neku korist. – Ali vaše udruženje nije ništa napravilo ni za ovog mladića, ni za njegova oca. – Prema tome, ako ništa ne pridonesete, udruženje vas ne može niti prihvatiti. – A zar je to, naposletku, potrebno? – odsječno će Anđelika. – Budući da je kralj

ovome mladiću podijelio isključivo pravo da proizvodi i prodaje robu o kojoj je riječ i budući da smo njegov stric i ja odlučni da mu damo potrebna sredstva i da upravljamo čitavim poslom, ne vidim zašto bismo morali udovoljiti vašim zahtjevima!

Po brzim pogledima što su predstavnici trgovaca izmijenili između sebe, njoj bi jasno da je dirnula u Ahilovu petu udruženja čije je zakone, koji su bili na snazi već gotovo četiri stoljeća, kralj narušavao svojim „hirovima”, kako oni to nazivaju.

Mladi trgovac živo odgovori: – Ne pribjegavajte lukavstvima, lijepa moja, i ne mislite da ćete nas nekažnjeno izazvati. Upozorit ću vas, osim toga, da ćete našu zaštitu uživati i znatne prednosti imati ako postanete član udruženja.

– A koje prednosti? Možete li mi barem jam čiti da se trgovci pićem neće usprotiviti uvozu mojih sjemenki i mirođija i da neće tražiti svoj dio? Možete li mi jamčiti, ako podijelim s vama tajnu novog proizvoda, da se neće umiješati ljekarnici, ili liječnici, koji tvrde da je čokolada proizvod sa znatnim ljekovitim svojstvima?

– Što se toga tiče, možete biti mirni, djevojko moja. Liječnici i ljekarnici se slažu kao rogovi u vreći…

Uto se drugi trgovac umiješa: – Ja sam, međutim, čuo da medicinski fakultet odobrava uživanje čokolade i da preporuča ljekarnicima da se opskrbe tim proizvodom.

– U tom slučaju, djevojko moja, vaša se stvar znatno komplicira, jer ceh mirodijara ne može na sebe preuzeti prodaju lijekova.

Anđelika je mislila da će joj glava prsnuti. Duboko uzdahnuvši, ona se oprosti i reče da će malko porazmisliti o zamršenim tajnama trgovačkih uprava koje će slijedeći put, sigurna je, pronaći sjajne razloge ne bi li je spriječili da poduze bilo šta novo.

Na povratku kući prekoravala je sebe što je pustila svojem bijesu na volju. Ali je odmah shvatila da ni s osmijesima ne bi bila više postigla od onih ljudi.

Audiger je imao pravo tvrdeći da mu neće biti stalo do cehova i njihove zaštite kad jednom bude imao kraljevo ovlaštenje u džepu.

Ali on je bio bogat i imao je moćne zaštitnike, dok su Anđelika i siromašni David bili nemoćni pred eventualnim neprijateljstvom cehova.

A da se obrate kralju s molbom da zaštiti prvo ovlaštenje odobreno prije pet godina, činilo joj se i vrlo teško izvodivo i vrlo delikatne prirode.

Počela je razmišljati kako da se složi s Audigerom. Naposljetku, umjesto da se kolju, ne bi li bilo bolje da ujedine svoje snage i da podijele posao? Anđelika sa svojim ovlaštenjem i potrebnim materijalom, mogla je preuzeti zadatak da nabavlja sjemenke kakaa i da ih pripremi za upotrebu, to jest za proizvodnju praha kojemu se potom dodaje šećer i cimet ili vanilija. Audiger se pak mogao prihvatiti proizvodnje raznih pića i svakovrsnih kolača.

Za njihova prvog razgovora, njoj je bilo jasno da mladić nije ozbiljnije razmišljao o izvorima nabave. Nehajno je odgovarao da „ta stvar ne predstavlja neku posebnu teškoću”, da „ima vremena da se o tome razmisli”, da „će od svojih prijatelja dobiti kakaa koliko bude htio”.

Anđelika je od kraljičine patuljčice dognala da je bilo potrebno obraćati se diplomatskim predstavništvima, mnogobrojnim posrednicima, da je trebalo imati veza na španjolskom ili firentinskom dvoru, samo zato da bi se nekako dovuklo u Francusku nekoliko vreća kakaa potrebnih kraljičinoj popašnosti.

Jasno, ona nije mogla računati da će se tim putovima opskrbiti kakaom za tekuću potrošnju. Izgleda da se jedino Davidov otac dotad ozbiljnije bavio tim problemom.

* * *

Audiger je češće navraćao u gostionicu „Crvena krinka”. Kao i izjelica Montmaur i on je sjedao za poseban stol, uvijek sam i vidljivo izbjegavajući druge goste. Poslije vrlo smjelog i veselog početka, on je odjedared postao šutljiv. Anđelika je bila čak ponešto i uvrijeđena što taj njen glasoviti kolega nijednom riječi nije hvalio njena jela. On je, uostalom, nerado jeo, a s Anđelike nije skidao pogleda dok je išla amo-tamo po lokalu. Ozbiljan i uporan pogled lijepoga mladića, lijepo odjevenog i sigurnog u sebe počeo je plašiti Anđeliku. Sa žaljenjem se sjećala šaljivog tona njihova prvog razgovora. Nije znala kako da načme probleme koji su joj toliko ležali na srcu. Audiger se, bez sumnje, uvjerio da će nju biti teže ukloniti kao konkurenta nego što je u prvi mah mislio. U svakom slučaju, on ju je pažljivo motrio.

On je tom svojom upornošću i pretjerao malko, Naime, više bi puta, za vrijeme nedjeljnih šetnji, kad je čitava Anđelikina obitelj odlazila van grada u šetnju, osvanuo na konju kraj njih i praveći se kao da ih je tobože slučajno sreo, ljubazno se pozivao k njima na zakusku na travi. Pri tom bi iz bisaga na sedlu izvlačio zečju paštetu i bocu šampanja.

Ili bi ga susreli na brodu što je rijekom plovio za Chaillot ili u diližansi na putu za Saint-Cloud, u kojoj su se njegove trake, njegova pera i njegovo odijelo od skupocjenog štofa čudno doimali.

Bila je nedjelja i ljetno doba. Sve glavne ceste oko Pariza, u promjeru od jedne milje, bile su pune ljudi. Jurili su u kočijama, na konju, pješice. Bježali su iz grada na čisti zrak, da uživaju u plavetnilu neba. Jedni su odlazili u svoje ladanjske kuće, drugi su se raštrkali po okolnim selima.

Išlo se na misu u seosku crkvicu, potom se sa seljacima plesalo pod brijestom, pila su se bijela vina te ružica iz Vanvesa, d'Issyja i Suresnesa.

A stihoklepac je vedrim stihovima slavio vječnu potrebu Parižana da bježe iz grada: Za blagdana kad vrijeme je lijepo Parižanin ko bujica plavi okolne livade i selo i sjedi na zelenoj travi.

Ciča Bourjus i sva njegova čeljad odlazili su nošeni općom strujom. – U Chaillot! U Chaillot! Hajdemo, novčić po osobi – vikali su lađari. Brod je prolazio

ispred Cours-la-Reine i ispred samostana des Bonshommes. Nešto niže svijet se iskrcavao i odlazio u Bulonjsku šumu da doručkuje na travi.

Ponekad su lađe vozile do Saint-Clouda. Tada su svi trčali u Versailles da gledaju kako kralj ruča. Ali Anđelika je odbijala da ide na taj izlet. Zarekla se da će ići u Versailles samo ako je kralj primi. Razumije se, zarekla se samoj sebi. A to je značilo da nikad neće vidjeti Versailles. Ona je ostajala na obali Sene sa svoja dva sinčića opijena čistim zrakom.

Večer se spustila.

– U Pariz! U Pariz! Hajdemo, novčić po osobi – vikali su lađari. David i Rozinin dragi, sin jednog pečenjara, za kojega se imala na jesen udati, na

ramena su podizali djecu. Na gradskim vratima sretali su mnoštvo pijanaca. Sutradan poslije divnog izleta Audiger odjedared napusti svoj suzdržani stav i reče

Anđeliki: – Što vas više promatram, to sam više u ne doumici, lijepa moja prijateljice. Ima u vama ne što što me zbunjuje …

– Nešto u vezi s čokoladom? – Ne… ili prije da… indirektno. U početku sam vjerovao da ste vi osjećajno čeljade…

dobre duše. Ali poslije sam primijetio da ste vrlo prak tična žena, gotovo sebična, i da nikad ne gubite glavu.

„Nadam se da je tako”, pomisli ona i osmjehne mu se što je zamamnije mogla. Zatim.reče: – Znate, u životu postoje trenuci kad smo pri siljeni baciti se svim svojim snagama na jednu stvar, pa na drugu. U ponekim periodima ljubav dominira, uglavnom onda kad se živi bez briga.

U drugima, poslovi vas sasvim zaokupe, ili neki cilj. Stoga vam neću kriti da je za mene sada najvažnija stvar na svijetu zaraditi što više

novaca za svoje sinove kojima je koji su ostali bez oca! – Ne bih želio biti nametljiv, ali s obzirom na to da ste poveli riječ o svojim sinovima,

mislite li da ćete jednim tako napornim poslom kao što je ovaj, a nadasve tako malo u skladu s pravim obiteljskim životom, uspjeti svoje sinove podići na noge i učiniti ih sretnim?

– Nemam mogućnosti izbora – odgovori Anđelika suho. – Uostalom, ne mogu se potužiti na gazdu Bourjusa. Kod njega sam našla nenadano uhljebljenje u skladu s mojim skromnim prili kama.

– A ako bih vam ja pružio mogućnost izbora? – Šta time mislite reći? Ona ga pogleda i opazi u njegovim smeđim očima izraz suzdržanog divljenja. Učini

joj se da je to povoljan trenutak za razgovor o čokoladi, – Da zbilja, jeste li dobili ovlaštenje?

Audiger uzdahne. – Vidite i sami da samo mislite na korist, pa čak to i ne krijete. Pa neka, kazat ću vam

istinu: na ovlaštenje još nije stavio pečat ministar pravde, a ne vjerujem da će ga staviti prije oktobra, jer se predsjednik Seguier za vrućih ljetnih mjeseci povlači u svoj dvorac na ladanje. Ali poslije će ići sve vrlo brzo jer sam o toj stvari razgovarao s gospodinom grofom de Guicheom, zetom ministra Seguiera. Kao što vidite, uskoro nećete više imati baš nikakvih izgleda da postanete lijepa prodava čica čokolade, ukoliko ne…

– Da… ukoliko ne… – ponovi Anđelika. – Čujte što ću vam reći. I bez uvijanja obavijesti ga potanko o svojim namjerama. Otkrije mu da posjeduje

ovlaštenje, starije od njegova, s kojim bi mu mogla praviti „neugodnosti” stoga bi bilo najbolje da se sporazume. Ona bi mogla proizvoditi čokoladu, a on bi je mogao pripremati. A da bi imala neku korist i od prodavaonice čokolade, ona će raditi u njoj i pomoći mu svojim kapitalom.

– A gdje mislite otvoriti prodavaonicu? – upita ona. – U četvrti Saint-Honore, blizu Trahoira. Sa mo što vaše priče nemaju solidnu

podlogu.

– One imaju solidnu podlogu, i vi to vrlo dobro znate. Četvrt Saint-Honore je kao stvorena za taj posao. Louvre je blizu. I kraljevska palača također. Ta prodavaonica ne bi smjela biti nalik na krčmu ili pečenjarnicu. Već vidim lijepi tarac od crnih i bijelih ploča, ogledala i pozlaćenu drve nariju, a iza lokala vrt sa sjenicima od vinove lo ze kao u samostanu celestina sjenice za ljubavne parove.

Anđelikina objašnjenja su ozlovoljila majordoma koji se tek pri njenim zadnjim riječima malko razvedrio.

– Čarobni ste kad pustite krila svojoj mašti, draga prijateljice. Sviđa mi se vaša veselost i vaš žar koji su uvijek u skladu s vašim skromnim držanjem. Pažljivo sam vas promatrao. U vas je jezik brz, ali vam je vladanje časno. To mi se sviđa. Ono što me kod vas smeta, reći ću vam otvoreno, to je vaš suviše praktičan duh i što ste upeli da s iskusnim ljudima razgovarate o poslo vima na jednakoj nozi. Krhkost žene nekako se ne slaže s odlučnim i oštrim tonom. Žene treba da prepuste ljudima brigu o poslovima jer u njih je kratka pamet pa se sasvim izgube i smute.

Anđelika prasne u smijeh. – A ja, naprotiv, ne mogu zamisliti gazdu Bourjusa i Davida kako razgovaraju o ovim

pitanjima! – Tu ne radi se o njima. – A o čemu onda? Vi još niste shvatili da se ja sama moram braniti? – Pa tako je, vama je potreban zaštitnik. Anđelika se pravila kao da ne razumije. – Polako, polako, gospodine Audiger. U stvari, vi ste ljubomoran zlobnik koji hoće da

sam popije svu svoju čokoladu. A budući da vam je neugodno čuti ono što ja govorim, vi se izvlačite pričama o krhkosti žena. Mislim, u stvari, da bi rješenje što ga ja predlažem bilo bolje nego čarkanje što ga beskorisno vodimo.

– Ja znam stoput bolje rješenje. Pred ozbiljnim mladićevim pogledom Anđelika se povuče. Uze ispred njega tanjur,

očisti stol, i upita što želi kao međujelo. Ali dok je išla prema kuhinji, on ustane i dostigne je u dva koraka.

– Anđeliko, lijepa moja, ne budite okrutni – molio je. – Hajde da u nedjelju sami odemo u šetnju. Htio bih s vama ozbiljno razgovarati. Mogli bismo poći do mlinice u Javelu. Naručit ćemo da nam se pripremi riba na mornarski način, a potom ćemo prošetati poljem. Hoćete li?

Bijaše joj stavio ruku na bok. Ona podigne oči privučena njegovim svježim licem, a nadasve lijepo oblikovanim usnama ispod crnih brčića. Mora da su te usne bile elastične pod poljupcima prije no što će se rastvoriti, mora da se nametnu, nabrekle od zahtjeva, puti koje se dotaknu Njome prostruji bujica sladostrašća. Nesigurnim glasom pristane da se u nedjelju sastanu kod mlinica. Utanačeni izlet uzbuđivao je Anđeliku više no što je željela. Uzalud je pokušavala da razborito razmišlja o tom izletu. Svaki put kad bi se sjetila Audigerovih usana i njegove ruke na svom boku nju bi prošao sladak srh. Odavna već nije osjetila takvo čuvstvo. Porazmislivši, utvrdi da je poslije one pustolovine s kapetanom stražara u Chateletu, a to znači već gotovo dvije godine, nijedan čovjek nije dotakao.

Dakako, to se tako kaže, jer njen se život odvijao u prije bi se reklo senzualnoj atmosferi kojoj se dosta teško odrvati. Ona nije uzimala u obzir poljupce i razbludna milovanja od kojih se šamarima morala braniti. Više puta ju je u dvorištu napao poneki

pijani grubijan te se morala braniti udarcima cokula ili zvati u pomoć. Sve je to, uključivši iskustvo s kapetanom zatvorskih stražara te grube zagrljaje Calembredaina, ostavilo u njoj trpak okus nasilja, okus koji je sasvim ohladio njena ćutila.

Čudila se iznenadnom i nježnom buđenju svojih čuvstva. Još prije par dana ni pomišljala nije na takvo što. A neće li taj Audiger iskoristiti taj nalet njena uzbuđenja te zatražiti od nje da mu ne smeta u njegovim poslovima?

„Neće”, bila je sigurna Anđelika. „Užitak je jedno, a poslovi drugo… Jedan dan proveden u nečijem ugodnom društvu neće biti na štetu mojih budućih planova.” Da bi ugušila grižnju savjesti zbog neumitnosti svoga poraza, uvjerila je sebe da su je u Audigerov zagrljaj vukli interesi njenih poslova. Uostalom, zar se zbilja nešto moralo dogoditi? Audiger je dotada uvijek bio primjernog ponašanja.

Stojeći pred ogledalom jednim je prstom ravnala svoje duge i tanke trepavice. Da li je još uvijek lijepa? Svi su joj to govorili, ali nije li vrućina kuhinje još više ošmugnula njenu po prirodi već tamnu put?

„Malko sam odebljala. To mi dosta dobro pristaje. A bit će da se ljudima kao što je taj majordom sviđaju punačke žene.” Postidjela se zbog svojih od kuhinjskih poslova otvrdlih i pocrnjelih ruku. Krene stoga na Novi most da kod Velikog Matthieua kupi zdjelicu pomade da bih ih njom pobijelila.

Vraćajući se natrag pokraj Palače pravde, uspne se do galerije s dućanima sitničara i kupi čipkasti ovratnik s normandijskim vezom. Sašit će ga oko izreza na svojoj skromnoj zeleno-plavoj haljini. To će njoj koja je svojom odjećom bila nalik na sluškinju ili trgovkinju, dati izgled djevojke iz građanskih krugova. K tome je još kupila par rukavica i jednu lepezu. Prava ludost!

Najveću su joj brigu zadavale kose. Previše sporo su rasle mada valovitije i svijetlijih tonova. Sa žaljenjem se sjećala teške svilene mase koja joj je pokrivala ramena.

Ujutro velikog dana sakrije ih pod lijepi rubac od tamnomodre svile što je nekad pripadao ženi gazde Bourjusa. Na izrez prslučca stavi kamej od crvenog ahata, a za pas zadjene kesu optočenu biserjem što je također naslijedila od jadne Bourjusove žene.

Anđelika počeka ispod trijema. Izgledalo je da će dan biti vrlo lijep. Nebo je između krovova bilo vedro.

Kad se Audigerova kočija pojavila, ona pojuri k njoj poput učenice internata na dan slobodnog izlaska.

Majordom je zaista bio veličanstven. Imao je na sebi žute hlače obrubljene crvenim trakama. Ispod prsluka od svijetložutog baršuna načičkanog, malim zlatnim gajtanima vidjela se naborana ko šulja od najfinijeg lana. Čipke na prsima i orukvice; bile su fine kao paučina.

Anđelika ih dodirne zadivljena. – Irski vez – objasni mladić – platio sam čitav imetak za nj. On pomalo prezirno prstom podigne skroman ovratnik svoje drugarice. – Poslije ćete i vi imati ovako lijepe čipke, draga. Čini mi se da vam ne fali ljupkosti

za njih. Siguran sam da bi vam odlično stajale haljine od svile i satena. ,,I od zlatnog brokata”, pomisli Anđelika stisnuvši zube. Ali već poslije nekoliko trenutaka, čim se kočija našla na obali Sene i pošla njenim

tokom, njoj se ponovo vrati dobro raspoloženje.

Među stadima ovaca u ravnici kraj Grenelle mlinica u Jevelu je dizala svoja velika krila nalik šišmiševim, čije blago tiktakanje su zaljubljeni parovi pratili poljupcima i obećanjima. U Javel se odlazilo krišom. Velika zgrada pretvorena u gostionicu dočekivala je goste, a vlasnik je bio vrlo obziran i znao je šutjeti.

– Kad se ne bi šutjelo u jednoj kući kao što je naša – govorio je – gadan bi rusvaj nastao. Čitav bismo grad uzbudili.

Pored gostionice su prolazili magarci natovareni trbušastim vrećama. U zraku je lebdio miris brašna i toploga žita, riblje juhe i rakova.

Anđelika je s užitkom udisala svježi zrak. Mali bijeli oblaci putovali su plavim nebom. Smješkala im se uspoređujući ih s dobro istučenim bjelancima. S vremena na vrijeme bi pogledala Audigera u usne i uživala u sitnim strasnim srsima što su je prožimali.

Zar on zbilja neće pokušati da je poljubi? Izgledao je dosta ukrućen u svojem lijepom odijelu i sav zauzet sastavljanjem menija s vlasnikom gostionice koji se osjećao počašćen njegovom posjetom.

U dvorani gdje je vladao povoljan polumrak sjedili su drugi parovi slični njima. Što su se više praznile boce bijeloga vina, vladanje je bivalo slobodnije. Po gugutavom smijehu gospođa moglo se zaključiti da su i pokreti muškaraca postali Nekad selo kraj Pariza, sada pariška četvrt smijeliji. Anđelika je pila da bi sakrila svoju uzbuđenost. Obrazi su joj gorjeli.

Auđiger uze pričati o svojim putovanjima i o svom zanatu. Sve je upravo nevjerojatnom tačnošću iznosio ne ispuštajući nijedan datum, nijednu razbijenu osovinu.

– Kao što vidite, draga, moj položaj počiva na vrlo čvrstim temeljima. Nikakvih iznenađenja. Moji roditelji…

– Oh! Iziđimo odavde – zamoli Anđelika pošto je odložila kašiku. – Vani je pasja vrućina! – Ali ima i malo povjetarca… a osim toga tamo neće biti svijeta što se ljubi – doda

polušapatom. Pod zasljepljujućim suncem Audiger se bunio tvrdeći da će joj pozliti i da će opržiti

svoj ten. Skine stoga široki šešir ukrašen bijelim i žutim perjem i poviče kao kad ju je prvi put vidio: – Bože, kako ste lijepi, draga!

Ali pošto su napravili nekoliko koraka puteljkom uz Senu, on nastavi priču o svojoj karijeri. Kad posao s čokoladom krene, pričao je, počet će pisati knjigu o neobično važnom zvanju majordoma. U toj će knjizi paževi i kuhari koji se žele usavršiti u svom umijeću naći sve potrebne upute – Čitajući tu knjigu, majordom će naučiti kojim se redom služe jela i kako se stavljaju ta njuri. Isto će tako naučiti kako valja složiti stolnjake i ubruse, kako se prave marmelade, bilo tvrde bilo tečne, i svaka vrsta kolača i drugih dobrih slastica. Majordom će naučiti da, u vrijeme obroka, mora uzeti bijeli ubrus koji će po dužini složiti i potom ga staviti na rame. Upozorit ću ga da je ubrus opipljiv i poseban znak njegove moći Ja sam takav. Mogu služiti noseći sablju o pasu, s ogrtačem preko ramena, sa šeširom na glavi, ali ubrus mora biti stavljen kao što rekoh.

Anđelika se podrugljivo osmjehivala – A kad cjelivate žene, kako ga onda stavljate? Ali se odmah ispriča opazivši uvrijeđen i začuđen izraz mladićev. – Oprostite. Kad pijem bijelo vino, uvijek mi se neobične misli motaju po glavi. Ali

zašto ste me na koljenima molili da dođem s vama u Javel. Da mi pričate o položaju ubrusa?

– Ne rugajte mi se, Anđeliko. Ja vam pričam o svojim planovima, o svom zvanju. A to se upravo poklapa s namjerama što sam ih imao zamolivši vas da danas dođete sama sa mnom na izlet. Sjećate li se, možda, rijeći što sam vam ih kazao prvog dana kad smo se vidjeli? Tada sam vam gotovo u šali kazao: „Udajte se za mene!” Odonda sam mnogo razmišljao o tome i shvatio sam da ste vi zaista žena koju …

– Oh! – poviče ona. – Vidim stogove sijena. Pođimo tamo. Bit će nam bolje nego na suncu.

Pridržavajući rukom veliki šešir, ona udari u trk. Stigavši do stogova baci se bez daha u toplo sijeno. Htio-ne htio morao je slijediti njen primjer te je smijući se dostigne i sjedne kraj nje.

– Ludice! Vi me zaista uvijek izbacite iz kolotečine. Povjerujem načas da govorim lukavoj poslovnoj ženi, a onda otkrijem da je ta lukava žena leptir koji leti od cvijeta do cvijeta.

– Jednom ne znači uvijek. Budite ljubazni, Audiger, pa skinite periku. Meni je postalo vruće od tog krzna što ga imate na glavi. Htjela bih vas pomilovati po pravoj kosi.

On se malko trgne unazad. Pa ipak, pošto je dašak oklijevao, skine periku i s olakšanjem prođe prstima kroz kratku kestenjastu kosu.

– Sad je na meni red – reče Anđelika i pruži ruku. Ali on je zadrži potpuno se zbunivši. – Anđeliko…! Što vam je! Vas je obuzelo sotonsko raspoloženje…! A ja sam htio s

vama govoriti o ozbiljnim stvarima! On je svojom rukom držao zglavak mlade žene. Njoj se činilo da joj na tom mjestu

ruka gori. Vidjela je nad sobom njegovo uzbuđeno lice i sama se još više uzbudila. U njega su, zaista, bile lijepe usne, put mu je bila glatka, a ruke bijele. Bilo bi ugodno kad bi joj postao ljubavnikom. Ona bi živeći kraj njega osjetila njegove čvrste, zdrave, gotovo bračne zagrljaje u kojima bi se odmarala od posla i borbe svakodnevne. Zatim bi ležeći jedno kraj drugoga mogli govoriti o budućnosti i čokoladi.

– Slušajte – šaputala je ona – slušajte mlin u Javelu. Njegov se ritam buni. Ne govori se o ozbiljnim stvarima u njegovoj sjeni. Zabranjeno je. Slušajte! Pogledajte nebo, plavo je. A – vi ste lijep, a ja, ja…

Nije se usudila doreći svoju želju. Ali ga je zato smjelo promatrala svojim očima iz kojih su prskale zelene varnice. Njene polurastvorene usne, pomalo vlažne, žar njenih obraza, naglo bibanje njenih grudi koje on bijaše zamijetio u čipkastom prorezu, sve je to govorilo rječitije od riječi: „Želim vas.” On napravi pokret prema njoj, ali odjednom se digne i trenutak je stajao okrenut leđima.

– Ne – reče na kraju jasnim glasom. – S vama ne. Već mi se, razumije se, dogodilo da sam se u sijenu zabavljao sa soldatušama ili sluškinjama. Ali vas ne mogu dirnuti. Vi ste žena koju sam izabrao. Bit ćete moja na dan vjenčanja koje će svećenik blagosloviti. Zavjetovao sam se tako usred razuzdanih orgija. Poštovat ću onu koju izaberem kao ženu i kao majku svoje djece. A vi ste žena koju sam izabrao, Anđeliko gotovo u onom istom trenutku u kojemu sam vas opazio. Bijah odlučio da vas danas zamolim za pristanak, ali vi ste me potpunoma zbunili svojim neobičnim pona šanjem. Nadam se da nije u tome bit vaše prirode.

Nije li možda pretjerano mišljenje da ste vi nepokvarena udovica? Anđelika mlako odmahne glavom. Grickala je suhi cvijet promatrajući ga između

poluzatvorenih vjeđa. Trudila se da sebe zamisli kao majordomovu suprugu. Bila bi

dobra građanska ženica kojoj bi velike gospođe blagonaklono otpozdravile na šetalištu Cours-la-Reine kad bi se tamo odvezla u skromnoj kočiji postavljenoj zelenim plišem, i monogramom na vratima, kočijašem u crnom odijelu i malim slugom.

S godinama će Audiger odebljati, lice će mu postati crveno. A kad, tko zna po koji put, bude pričao svojoj djeci ili prijateljima zgodu s graškom i njegovim veličanstvom, nju će spopasti volja da ga zadavi.

– Razgovarao sam o vama s gazdom Bourjusom – nastavljao je Audiger zamišljeno – i on mi nije zatajio da vodite uzoran život i da ste neumoran radnik, ali mi je isto tako otkrio da su vaši vjerski osjećaji vrlo labavi. Samo nedjeljom idete na misu, ali večernjicama nikad ne prisustvujete. Pobožnost je ženska vrlina u pravom smislu riječi: ona je oklop njene po prirodi slabe duše i zalog njena uzornog ponašanja.

– A što biste vi htjeli? Ne može se u isto vrijeme bit pobožan i bistar, vjeri odan i logičan.

– Ta šta vi zborite, jadna kćerce? Da niste kojim slučajem krivovjerka? Katolička vjeroispovijest …

– Oh! Molim vas – poviče ona planuvši odjedared – ne govorite mi o vjeri. Ljudi su pokvarili čega su se god dotakli. Najsvetiji dar što im ga je Bog poklonio, vjeru, oni su ukaljali ratovima, licemjerstvom i krvlju. Dolazi mi da povraćam, toliko mi se sve to gadi. U mladoj ženi kojoj je došla želja da se ljubi u ljetno poslijepodne, mislim da će Bog prepoznati djelo svoje stvaralačke moći, budući da ju je stvorio baš takvom!

– Anđeliko, vi ste izgubili glavu. Vrijeme je da vas izvučem iz društva ljudi čije bogohulne razgovore slušate. Vjerujem da vam je potreban ne samo zaštitnik nego i čovjek koji će vam biti i gospodarom donekle i omogućiti vam da zauzmete svoje mjesto žene. Živeći između svoga strica i onog blesavca, njegova nećaka, vi mislite da vam je sve dozvoljeno. Previše su vas razmazili, trebalo bi vas krotiti..

– Zar zbilja? – odgovori Anđelika zijevajući i pruži se. Taj je razgovor dotukao njene putene želje Ugodno se pruži u sijeno, pošto je prije

toga, podmuklica, podigla svoju dugu suknju i tako otkrila zglavke u slivenim čarapama – Gore po vas – doda.

Nakon pet minuta je već spavala. Audigeru je srce snažno tuklo dok je promatrao gipko tijelo što se bijaše prepustilo sijenu. Prelazio je očima po divnim oblicima koji mu se bijahu usjekli u sjećanje duboko kao litanija: anđeosko čelo, izazivačka usta, lijepe grudi. Bila je srednjega rasta, ali tako skladno građena da joj je lik izgledao viši. On joj nikad nije vidio zglavke, koji su mu sada dočaravali lijepo zaokrugljene noge što ih je činilo duljim no što su bile, lijepe ženske noge koje su sigurno grčevito stiskale tijelo koje bi njima zagospodarilo. Oznojena čela, Audiger odluči da se udalji bježeći od iskušenja što ga je sve snažnije vuklo.

* * *

Anđelika je sanjala da plovi morem u brodu punom sijena. Jedna ju je ruka milovala, jedna joj je ruka šaputala: – Ne plači, ne plači!

Probudila se. Opazi odmah da kraj nje nema nikoga. Spuštajući se prema obzorju, sunce ju je ogrnulo svojom toplinom „Krivnjom onog glupana, Audigera, gubim se u

nestašnoj igri sa suncem”, pomisli i pri tom uzdahne Tijelom su joj još kolali ostaci žudnje Ona pomiluje svoje mazaste ruke.

„Tvoja su ramena dvije kugle od bjelokosti, tvoje su grudi napravljene po mjeri muškarčeve ruke Gdje je završila ona čudna ptica, čovjek kojega bijaše srela u lađi krcatoj sijenom? Govorio je zanosne riječi i odmah potom ih miješao s podrugljivim Dugim joj je poljupcem pritisnuo usta Je li on uopće postajao. Ustane, otrese slamke što su joj se uhvatile haljine i vrati se u gostionicu mlina i zlovoljno zamoli Audigera da je otprati natrag u Pariz.

XXV ANĐELIKA SE ZALJUBLJUJE U STIHOKLEPCA

Za jesenjeg sutona Anđelika je šetala Novim mostom. Došla je da kupi cvijeća te iskoristila priliku da luta od dućana do dućana.

Odjednom se ustavi pred kolima Velikog Matthieua i prene se. Veliki Matthieu je čupao zub nekom čovjeku koji je pred njim klečao. Pacijent je imao

otvorena usta raširena uz to zubarskim kliještima. Anđelika prepozna kosu, žutu i rijetku kao čuperak kukuruznog klipa, te crni poderani ogrtač. Bio je to onaj tip s lađe pune sijena.

Mlada se žena laktovima progura u prvi red. Mada je bilo već dosta hladno, po čelu Velikog Matthieua su izbile krupne graške

znoja. – Do vraga, ala je ovaj tvrd! Bože, kako je tvrd! Načas prekine vađenje da bi obrisao znoj, stoga izvadi kliješta iz mladićevih usta i

upita ga: – Boli? Žrtva se okrene k publici i niječno odmahne glavom. Nije bilo sumnje, to je on,

njegovo blijedo lice, njegova duga usta, njegove grimase zapanjene budale. – Gledajte, gospođe i gospodo! – vikao je Veliki Matthieu. – Nije li ovo čudesno? Evo

čovjeka koji ne trpi, mada ima tvrde zube, vjerujte mi! A kojim to čudom ne trpi. Zahvaljujući ovom čudesnom melemu kojim sam mu namazao desni prije vađenja. Ova mala bočica, gospođe i gospodo sadrži zaborav svih bolova. Pod mojom rukom se ne trpi. zahvaljujući čudotvornom melemu, izvadim zub a da to i ne primijetite. Hajde, prijatelju prihvatimo se ponovo posla. Mladić spremno otvori usta. Uz psovke i veliki trud nadrizubar se ponovo stane nositi s upornom vilicom. Naposljetku, uz pobjednički usklik Veliki Matthieu podigne u zrak na vrhu kliješta tvrdoglavi kutnjak – Gotovo' Je li vas boljelo, dragi prijatelju. Mladić se digne ne prestajući da se smiješi. Glavom dade znak da nije – Šta da još kažem' Evo čovjeka koji je pred vama udaren na muke i koji sada odlazi svjež i veseo. Zahvaljujući čudotvornom melemu koji ja jedini upotrebljavam među pučkim ljećnicima nitko više neće oklijevati da baci do vraga smrdljive klinčiće koji obeščašćuju usta poštenog kršćanina. Svijet će dolaziti s osmijehom na usnama k zubaru. Ne oklijevajte više, gospođe i gospodo. Dođite! Bol više ne postoji! Bol je crko!

Dotle je pacijent stavio stožasti šešir na glavu i sišao s kola Anđelika pođe za njim. Htjela ga je zaustaviti, ali se pitala hoće li je on prepoznati.

On pode obalom Morfondus, ispod Palače pravde. Na nekoliko koraka ispred sebe Anđelika je vidjela kako u magli što se širila sa Sene lebdi njegova neobična i mršava silueta. Ponovo joj se činio nestvarnim stvorom. Išao je dosta polako zaustavljao se

potom ponovo nastavljao put. Odjednom ižčezne kao da je u zemlju propao. Anđelika ispusti tihi krik, ali odmah se sjeti da je čovjek naprosto sišao niz tri ili četiri stepenice što su s obale vodile do vode. Bez razmišljanja pođe za njim i umalo ne udari u neznanca koji se bijaše naslonio na potporni zid. Presavinut nadvoje, muklo je ječao.

– Šta je? Šta vam je? – upita Anđelika – Da vam nije zlo? – Hm! Umirem – odgovori on ugaslim gla som. – Ona mi životinja umalo nije otkinula

glavu. Ali vilicu mi je bez sumnje iščašio Ispljune tanak mlaz krvi. – Ali rekli ste da vas ne boli! – Ništa ja nisam rekao! A kako da i kažem? Veliki Matthieu mi je dobro platio za onu

malu komediju. Zakmeči i ponovo pljune. Njoj se učini da će izgubiti svijest. – Koje li gluposti! Niste smjeli pristati na tako nešto. – Već tri dana nisam ništa okusio. Anđelika obujmi oko pasa neznancevu mršavu priliku. Bio je viši od nje, ali tako lagan

da je ona imala dosta snage da pridrži njegov jadni kostur. – Dođite, večeras ćete dobro jesti – obeća mu ona. – I ništa nećete platiti. Ni novčićem

ni zubom. Vrativši se u gostionicu, potrči u kuhinju i potraži nešto čime bi okrijepila tu žrtvu

gladi i pučkog zubara. Bilo je još juhe i dobar komad jezika s prilogom od krastavaca. Odnese mu sve što je našla, a tome dometne vrč vina i zdjelu sa gorušicom – Počnite s ovim, a poslije ćemo vidjeti.

Dugi nos jadnog spadala zadrhti. – O divni mirisu juhe – šapne neznanac uspravivši se kao da je uskrsnuo. – O blažena

bitnosti vrtnih božanstava! Ona ga ostavi da se može najesti u miru. Pošto je dala naloge i provjerila je li sve

spremno za dolazak mušterija, pođe u sobičak iza kuhinje da pripremi jedan umak, gdje se obično povlačila kad je htjela pripraviti neko posebno jelo.

Malo potom vrata se otvore, a u otvoru se pojavi glava njena gosta. – Reci mi, ljepotice, nisi li ti mala skitnica što zna latinski? – I jesam i nisam – odgovori Anđelika koja nije znala je li joj žao ili je zadovoljna što

ju je prepoznao – Sad sam nećakinja gazde Bourjusa. vlasnika ove gostionice – To znači da više nisi pod sumnjivom vlašću gospodina Calembredainea?

– Bože me oslobodi. On klizne u sobičak, pnmakne joj se svojim lakim korakom i uhvativši je oko pasa, poljubi je u usta – Vidim, gosparu, da ste se potpuno oproravih – reče Anđelika kad je došla do daha – Meni ne treba mnogo. Već te dugo vremena tražim po čitavu Parizu, Markizo Anđela – Pst! – ušutka ga ona prestrašeno se ogledavši oko sebe – Ne boj se! Nema policajaca u lokalu Nisam nijednoga primijetio, možeš mi slobodno vjerovati, sve ih poznajem. Onda, mala skitnico, kako vidim tebi su znana dobra mjesta. Dosta ti je bilo lađa sa sijenom. Čovjek ostavi cvijetak, blijed, beskrvan i od blata prljav, koji u snu plače da bi poslije utvrdio kako se taj cvijetak pretvorio u punačku snagu, koja se uvalila u imućnu kuću. Pa ipak, nema sumnje to si baš ti. Tvoje su usne još uvijek sočne, samo što sada imaju okus tre šanja, a ne gorkih suza. Dođi još – Žuri mi se – odgovori Anđeiika, otklanja jući ruke koje su joj htjele zarobiti obraze.

– Dva trenutka sreće vrijede više od dvije godine života. A osim toga, još me mori glad, znaš!

– Hoćete li da vam donesem palačinke ih kompot?

– Ne, ja sam tebe gladan. Dosta mi je da te gledam i da te diram. Time hoću da se nasitim.

Hoću tvoje usne boje trešnje, tvoje obraze boje breskve. Sve je na tebi kao stvoreno za jelo. Nema „boljeg obroka za izgladnjela pjesnika… Tvoje meso je sočno. Spopada me volja da te grizena. izaziva u meni neutaživu glad…!

– Baš ste nemogući – korila ga ona nastojeći da se oslobodi. – Od tih vaših lirskih i prostačkih ljubavnih izjava mislim da ću poludjeti.

– Pa to ja želim. De, ne cifraj se. Odlučnim pokretom koji je dokazivao da mu se povratila snaga on je stisne uza se i

zabacivši joj glavu na svoju, mišicu uze je cjelivati. Odjedared ih udarac zaimače po stolu naglo odvoji. – Za svetoga Jakova! – bjesomučno je urlao gazda Bourjus. – Ovo prokleto piskaralo,

đavolji sluga, ovaj opadač, klevetnik, u mojoj kući, u mojoj kuhinji, napastvuje moju kćerkicu! Napolje, bitango, ili ću te nogama u tur izbaciti na ulicu.

– Imajte milosti, gosparu, imajte milosti prema mojim hlačama! Toliko su dotrajale da će vaša preuzvišena noga biti uzrokom neugodnog za dame, – Napolje, nitkove, gubi se prokleto piskaralo, grickalo noktiju! Sramotiš mi radnju svojini poderanim prnjama i tim svojim smiješnim šeširom …

Ali mladić se krveljio, smijao i držao rukom ugroženi tur. Najzad je pojurio prema vratima, izbekeljio se i nestao.

Anđelika pomalo kukavički reče: – Onaj tip je ušao ovamo nikako da ga se oslobodim. – Hm! – gunđao je gazda Bourjus – hajde, hajde, ne pričaj, ovaj put ti lice nije bilo

mrzovoljno. Budi tiha, lijepa moja, ne govori da nije! Ne vičem ja zbog toga: malo maženja s vremena na vrijeme neće nauditi lijepoj

djevojci. Ali, istini za volju, Anđeliko, razočarala si me. Zar u našu gostionicu ne navraća pošteni svijet? A kako da ti izbor padne na to prokleto škrabalo!

Kraljeva milosnica gospođica La Valliere imala je prevelika usta. I malko je šepala u hodu. Pričalo se da joj to daje posebnu draž i da joj nije smetalo da odlično pleše. Ali činjenica je bila da je šepesala.

Nije imala grudiju. Uspoređivali su je s Dianom, pričalo se stoga o čarima dvospolnih bića, ali činjenica je bila da ona nije imala grudiju. Put joj je bila suha. Suze su joj brazdale obraze zbog kraljeve nevjere; poniženja na dvoru, grižnje savjesti, izdubile su joj oči. Postala je mržava i suha. Na kraju, pošto je po drugi put ostala u drugom stanju u ložnici je imala izvjesne smetnje čije pojedinosti su bile poznate samo Luju XIV Ali i Stihoklepcu.

I o svim tim nevoljama i javnim i tajnim, o njenim tjelesnim nedostacima, on je sastavio izvrsnu rugalicu, punu duha, ali i užasnu po opakosti i oštrini tako da je ponešto stidljiviji građani ne htjedoše pokazati svojim ženama, već su se ove morale obraćati služavkama da bi došle do nje.

Imajte šepavi hod i petnaest ljeta. Grudi ravne ko daske i gotovo nikakvih čuvstva Roditelje? Bog bi ih znao! I kao cura bez iskustva u predsoblju rađajte djecu. Vjere mi, ljubav ćete kraljevu steći. Pitajte La Vallizre, ona će vam to isto reći.

Ti su se leci mogli naći posvuda u Parizu: u palači Biron gdje je stanovala Luisa La Valliere, u Louvreu, pa čak i kod kraljice koja se čitajući opis suparničinih ljepota, radosno smijala prvi put poslije mnogo vremena te je, radosna, trljala svoje male ruke.

Ranjena, više mrtva nego živa od stida, gospođica La Valliere se bacila u prvu kočiju do koje je došla i odjurila u samostan u Chaillot, gdje se htjela zarediti. Kralj joj, međutim, naredi da se vrati i pokaže na dvoru. Po nju je poslao gospodina Colberta. U tom je pozivu bilo manje povrijeđenog osjećaja ljubavi, a više bijesnog izazova. Kralj je bio van sebe zato što mu se njegov narod usudio rugati; ali on se također počeo pribojavati damu njegovi ljubavnica ne služi na čast.

Najsposobniji policajci su se bacili u potjeru za Stihoklepcem. Ovaj put su svi bili sigurni da neće umaknuti vješalima. Anđelika se u svojoj sobi u Ulici „Poštenih građana” spremala da legne. Jasmina se

povukla pošto joj bijaše zaželjela laku noć. Djeca su već odavno spavala, Napolju se podigla buka od nečijih koraka, u trku. Tanak sloj snijega što je te decembarske večeri počeo polako padati, prigušivao je korake.

Nekoliko udaraca odjekne na vratima. Anđeliksi navuče sobnu haljinu i požuri hodnikom k okancu na vratima.

– Tko je? – Otvori mi, mala skitnice, brzo, otvori! Prije no što je i mogla razmisliti, Anđelika

povuče zasune. Stihoklepac se spotakne o nju. U istom trenutku bijela masa izbije iz tame, skoči i nađe mu se za vratom.

– Sorbono! – poviče Anđelika. Ona se baci i ruka joj sretne vlažnu dlaku doge. – Pusti ga, Saorbono. Lass ihn! Lass ihn! Nejasno se prisjećala da je Desgrez izdavao psu naređenja na njemačkom. Sorbona je režala čvrsto zarivši Ćaporke u mladićev ovratnik. Ali odmah mu do sjetila

stiže Anđelikin glas. Mahne repom i pusti svoju žrtvu režeći i dalje bijesno. Stihoklepac je dahtao. – Gotov sam! – Koješta! Ulazite, brzo! – Pas će ostati ispred vrata i Upozorit će policajca. – Ulazite kad vama kažem! Brzo ga gurne u kuću, a sama osta ispod trijema, povukavši za sobom vrata. Čvrsto je

držala Sorbonu za ogrljak. Na ulazu u kuću pri svijetlu uličnog fenj.era vidje kako snijeg vije. Naposljetku začuje prigušeni korak, korak koji je uvijek slijedio psa, korak policajca Francoisa Desgreza.

Ona istupi naprijed. – Tražite li možda svoga psa, odvjetnice Desgrez? Ovaj se zaustavi te se i sam skloni pod trijem. Nije mu vidjela lica. – Ne – odgovori Desgrez – tražim jedno škrabalo, pisca pogrdnih pjesmica – Sorbona

je ovuda prolazila. Zamislite, jed nom sam poznavala tog vašeg psa. Zazvala sam ga i sebi dozvolila slobodu da ga zadržim.

– Sigurno je bio sretan, gospođo. A vi ste se, valjda, hladila na kućnom pragu po ovom lijepom vremenu?

– Baš sam zatvarala vrata. Ali mi razgovaramo u mraku, odvjetnice Desgrez, i sigurna sam da ne pogađate tko sam.

– Ne pogađam, gospođo, već znam. Odavna već znam tko stanuje u ovoj kući, a budući da mi nijedna gostionica u Parizu nije nepoznata, imao sam prilike da vas vidim u

„Crvenoj krinki”. Zovete se gospođa Morens i imate dva sina od kojih je starijemu ime Florimond.

– Vama ništa ne može izbjeći. Budući da znate tko sam, pitam se kako to da samo slučaju imamo zahvaliti što sada razgovaramo?

– Nisam bio siguran da bi vas moj posjet obra dovao, gospođo. Kad smo se posljednji put vidjeli, razišli smo se na prilično neugodan način.

Anđelika se sjeti burne noći u predgrađu Saint-Germain. Činilo joj se da više ni kapi sline nema u ustima.

Najzad će bezbojnim glasom: – Što ste htjeli reći? – Snježilo je baš kao i noćas, a pod nadsvođenim ulazom u Temple bilo je mračno kao

i pod ovim trijemom. Anđelika priguši uzdah olakšanja. – Naš rastanak i nije bio neugodan. Bili smo pobijeđeni, a to nije isto, odvjetnice

Desgrez. – Ne trebate me više zvati odvjetnikom, gospođo, jer sam prodao svoje ovlaštenje na

odvjetničko zvanje budući da su me prije toga isključili iz udruženja. Stoga sam ga prodao, i to dosta dobro, da bih potom kupio položaj kapetana policije, na temelju kojega sam se posvetio zadatku koji više nosi, a nije beskorisniji: gonjenju zločinaca i zlonamjernika. I tako sam s visokih dometa riječi sišao u šutljive sfere podzemlja.

– Vi se uvijek lijepo izražavate, odvjetnice Desgrez. – Kad se pruži prilika, pustim da me ponesu govorničke fraze. Stoga sam i zadužen da

pose bice vodim brigu o ljudima neumjerenih riječi, bilo da ih pišu ili ne: o pjesnicima, novinarima, škrabalima svih mogućih vrsta. Pa i večeras sam bio u tragu otrovnom tipu, izvjesnom Claudu Le Petitu, poznatijem pod imenom Stihoklepac. Taj će vam momak biti do groba zahvalan zbog vašeg susreta sa Sorbonom.

– A zašto? – Jer ste nas zadržali baš dok smo bili na dobrom putu da ga uhvatimo, te je on u

međuvre menu podbrusio pete i kidnuo. – Zaista mi je žao što sam vas zadržala. – Neobično sam sretan što vas vidim mada salončić u kojemu me primate nije baš

najugledniji. – Oprostite mi. Morate mi doći u posjetu, Desgrez. – Pa i hoću, gospođo. Sagne se prema psu da bi mu stavio remen na pgrljak. Snježne pahuljice su padale sve

gušće. Policajac podiže ovratnik svog ogrtača, napravi korak, i zatim se zaustavi. – Upravo sam se nečega sjetio – dometne. – Taj Stihoklepac je napisao okrutne stihove pune kleveta u vrijeme sudskog postupka

protiv vašega muža; Čekajte: A lijepa gospođa de Peyrac moli se Svevišnjem Bogu Da joj se mužu izgubi trag u Bastiji, groznom brlogu.

– Oh, molim vas, šutite! – poviče Anđelika začepivši uši rukama. – Ne spominjite više te događaje. Ničega se više ne sjećam. Neću da se sjećam …

– Znači da je prošlost umrla za vas, gospođo! – Jest! Prošlost je mrtva! – Najbolje što se može uraditi. Neću vam je više spominjati. Do viđenja, gospođo i..

laka vam noć!

Anđelika povuče zasune. Zubi su joj cvokotali. Do srži se smrzla stojeći vani na hladnoći odjevena jedino u kućnu haljinu. A hladnoći je trebalo nadodati neočekivani susret s Desgrezom i njegova otkrića.

Ušavši u sobu, zatvori vrata, čovjek plave kose. sjedio je na ognjišnom kamenu obuhvativši rukama mršava koljena. Više je ličio cvrčku nego čovjeku.

Mlada žena se nasloni na vrata. Upita bezbojnim glasom: – Jeste li vi Stihoklepac? – Jesam. – Jeste li vi napisali one bezobraštine na račun gospođice La Valliere? Šta vam smeta

da se svijet voli na miru? Kralj i ona djevojka su učinili sve što je bilo u njihovoj moći da sakriju svoju ljubav, a vi ste tu bruku iznijeli u javnost odvrat nim izrazima! Kraljevo je ponašanje za osudu, očito, ali on je mlad čovjek, žestok, a na silu je oženjen za princezu bez duha i ljepote.

On se kesio. – Gle ti nje, kako ga samo brani! Da ti onaj razvratnik nije zarobio srce? – Nije ali meni se gadi kad vidim da se po teže po blatu tako častan i kraljevski

osjećaj. – Ne postoji na ovom svijetu ništa što bi bilo časno i kraljevski. Anđelika prođe sobom i nasloni se na drugi kraj ognjišta. Osjećala se loše i bila

uzrujana. Pjesnik ju je motrio odozdo na gore. Vidje kako mu u očima poigravaju crveni vršci plamena.

– Nisi dosad znala tko sam? – upita on. – Nitko mi nije kazao tvoje ime, a kako sam ga mogla pogoditi? Vaše pero je

bezbožno i pr ljavo, a vi… – A ja? – A vi ste mi se učinili i dobar i veseo. – Pa ja i jesam dobar sa djevojčicama što plaču u lađama sa sijenom, ali sam zločest s

prinčevima. Anđelika uzdahnu. Nikako da se zagrije. Glavom napravi pokret prema vratima. – A sada morate ići. – Moram ići! – poviče on. – Da idem dok me Sorbona čeka da me dograbi za hlače, a

onaj prokleti policajac da mi katance stavi na ruke? – Oni su otišli. – Otišli? Kakvi otišli! čekaju me u mraku. – Oni i ne sumnjaju da ste ovdje, kunem vam se. – Kako da čovjek bude siguran? A zar ti ne znaš tu dvojicu prijatelja, ljepotice moja, ti

koja si bila član Calembredainove bande? Ona mu dade znak da šuti. – Vidiš li? I ti sama osjećaš da dolje u snijegu stoje u čeki! Uza sve to ti tražiš od mene

da odem? – Jest, odlazite! – Tjeraš me. – Tjeram. – Ali tebi bar nisam napravio nikakva zla. – Jeste. On ju je dugo promatrao, naposljetku pruži ruku prema njoj. – Onda se moramo pomiriti. Dođi.

A kako se ona nije micala, on će: – Obojicu nas proganja ono pseto. Kakva nam korist od toga da se svađamo?

Držao je ispruženu ruku. – Tvoje su oči postale tvrde i hladne kao smaragd. U njima nema više onog sunčanog

sjaja malog potočića što teče ispod zelenih granali čini' ti se da kaže: „Voli me, grli me…” –. Da li potočić kaže sve to?

– Tvoje oči kažu kad u meni ne vide neprijatelja. Dođi! Ona popusti i skvrči se uza nj. On joj odmah prebaci ruku preko ramena. – Sva se treseš. Napustio te siguran izgled do bre krčmarice. Nečega si se uplašila,

neko ti sezlo slučilo. Da te nije pas napao? Policajac.” – I pas mi je učinio nažao, i policajac, a i vi, gospodine Stihoklepče!

– Prokleto trojstvo Pariza! – Vi što sve znate, recite mi što sam ja bila. – prije no što sam dospjela u

Calembredaineovo društvo? Njemu se javi dosada na licu. – Ne znam. Otkad sam te pronašao, naslutiosam manje-više kako si se izvukla iz lošeg

društva i kako si povukla za nos onu dobričinu pečenjara. Ali prije Calembređainea, ne, kod njega se trag zaustavlja. – Draže mi je tako. – Ali bijesan sam zato što sam gotovo siguran da onaj đavolji policajac, da on poznaje

tvoju pro šlost. – Vi konkurirate jedan drugome u pogledu obavijesti? – Izmjenjujemo ih, ja i on, obavijesti. – U stvari vi mnogo sličite jedan drugome. – Pomalo. Ali postoji velika razlika između njega i mene. – Koja? – Ja njega ubiti ne mogu, a on mene može ravno u smrt odvući. Da mi ti večeras nisi

otvo rila vrata, sad bih ja bio u Chateletu, kamo bi me on bio odveo. Veći bih bio porastao barem tri palca zahvaljujući konjicu majstora Aubina, a su tra u zoru već bi se njihao na tankom konopcu.

– A zašto ste rekli da vi njega, međutim, ne biste mogli ubiti? – Ja ne znam ubijati. Kad vidim krv, hvata me mučnina. Ona se veselo smijala izrazu gađenja na njegovu licu. Žustra pjesnikova ruka pogladi

je po vratu. – Kad se smiješ nalik si golupčiću. I nagne se nad njeno lice. U njegovu nježnu i podrugljivu osmijehu ona primijeti sjenu

rupe što su mu je u ustima izdubla kliješta Velikog Matthieua. U njoj se javi želja da plače i da zagrli tog čovjeka.

Sad je već sve dobro – šapne on – više to nije strah. Sve prolazi… Samo snijeg pada vani, a nama je ugodno ovdje u toploj sobi… Ne dešava mi se često da noćim u ovakvom lijepoj palači! Reklo bi se da si gola ispod ove haljine? Jest! osjećam da je tako. Ne miči se, golupčiću… Ništa ne govori…

Njegova se ruka uvuče pod haljinu, pođe linijom njena ramena, a zatim klizne naniže. On se smijao njenim trzajima.

– Evo proljetnih pupoljaka. A usred smo zime…! Poljubi je u usta. Potom se pruži ispred vatre i polako je privuče k sebi.

* *

Čuj me, molim te, i otvori oči Prodavač vani već rakiju toči. U mojoj tvrdnji šali nema traga Kažem li, kasno je, ljubavi draga!

Pjesnik se zaogrnuo poderanim ogrtačem i na glavu posadio svoj veliki šešir. Zora osvanula snježna. U bjelini šutljive ulice prodavač rakije, sav zakukuljen hodao je nezgrapno poput medvjeda.

Anđelika ga dozove. On natoči obojici, na pragu, po čašicu alkohola. Kad se prodavač udaljio, oni se osmjehnuše jedno drugome. – Kamo ćete sada? – Idem da obavijestim Pariz o još jednoj sa blazni. Gospodin de Brienne je noćas

zatekao svoju ženu s ljubavnikom. – Noćas? A kako vi to možete znati? – Ja sve znam. Zbogom, ljepotice. Ona ga uhvati za skut ogrtača i reče – Navratite još koji put.

* *

On je navraćao. Dolazio je navečer, tiho kucnuo o prozor ugovoreni znak. Ona je odlazila da mu otvori ne podižući buku. U toplini male sobe.

pored tog druga sad brbljivog, sad zajedljivog, a sad zaljubljenog, ona se odmarala od napornog dana. On joj je pričao o skandalima što su se događali na dvoru i u gradu. To ju je zabavljalo jer je poznavala većinu ličnosti o kojima je pričao.

– Ja sam bogat svim strahovima osoba koje me se boje – znao bi kazati. Za novac nije mario. Ona se uzalud trudila da ga pristojnije obuče. Poslije dobrog ručka koji je on prihvaćao a da nije nikad posezao za svojom kesom,

osam dana ne bi dolazio, a kad bi se pojavio mršav, gladan, nasmijan, uzalud bi ga ona pitala gdje je sve bio. Budući da se tako dobro slagao sa svim pariškim ološem, nije li možda terevenčio s njegovim pripadnicima kad bi se pružila prilika? Nikad ga nitko nije vidio u kuli Nesle, pa ipak, budući da je bio jedna od najvažnijih ličnosti Novog mosta, mjesto mu je bilo osigurano. A budući da je znao sve tajne, mogao je mnoge natjerati da „propjevaju”.

– Zabavnije je natjerati ih da plaču i da škripe zubima – govorio je. Pomoć je primao jedino od žena koje su mu bile drage. Mlada cvjetarica, bludnica,

služavka, pošto se prepuštala njegovu milovanju imala je pravo da ga malko mazi. Govorila mu je: „Jedi, dragi”, i onda je očima punim nježnosti gledala kako jede.

Poslije bi iščezao. Kao i mlada cvjetarica, kao i bludnica, kao i sluškinja i Anđelika je osjećala želju da ga zadrži. Pružena, u toplom krevetu, pored njegova dugog tijela čiji su zagrljaji bili iako živi i laki, ona bi mu provukla ruku oko vrata i privlačila ga k sebi.

Ali on je već otvarao oči, zamjećivao danju svjetlost iza malih stakala učvršćenih olovom, skakao iz kreveta i na brzinu se oblačio.

U stvari, nije imao mira. Njime bijaše ovladala pomama dosta rijetka u ono vrijeme koja se oduvijek plaćala skupo: pomama slobode.

XXVI MALI RAT ZBOG OBRTNICA

Nije baš uvijek griješio što je bježao na taj način. Dosta često, dok bi se Anđelika oblačila, držeći prozor otvoren, nečija tamna sjena bi se pojavila iza gvozdenih šipaka.

– Vi isuviše rano dolazite u posjete, gospodine policajče. – Ne dolazim u posjetu, gospođo. Tražim neko piskaralo. – I mislite da ćete ga naći u ovom kraju? – nehajno je pitala Anđelika prebacujući

ogrtač preko ramena da bi krenula u gostionicu „Crvena krinka”. – Tko zna? – odgovarao je Desgrez Ona je izlazila, a Desgrez ju je pratio ulicama

punim snijega. Sorbona je skakala i trčala ispred njih. To je podsjećalo Anđeliku na ono vrijeme kad su zajedno šetali Parizom. Desgrez ju je jednoga dana otpratio u Kupke Svetog Nikole. Drugi put je bandit Calembredaine iskočio pred njih. Sad su se sretali, a svaki je od njih čuvao za se ono što se s njima zbivalo posijednih godina Anđeliku nije bilo stid što on zna da ona radi u jednoj gostionici. On je sasvim izbliza pratio slom njena bogatstva te je mogao lako shvatiti nužnost koja ju je natjerala da zasuče rukave i svojim se vlastitim rukama prihvati poniznog kuhinjskog posla. Znala je da je ne prezire. Ona je u sebi uspjela potisnuti u stranu sjećanje na život što ga je provela s Calembredaineom. Godine su odonda prošle. Calembredaine se nije pojavljivao. Anđelika je vjerovala da je uspio pobjeći. Možda se pridružio drumskim razbojnicima? Ili je upao u ruke kakvom mešetaru koji je novačio za vojsku?

Nagonski je osjećala da ga više nikad neće vidjeti. Stoga je mogla uzdignute glave ići k svome cilju. Čovjek što je gipkim korakom hodao pored nje, naviknut na šutnju, nije uopće sumnjao u nju. Pa i on se izmijenio. Govorio je manje, a veselost je njegova ustupila mjesto ironiji koje se bilo bojati. Iza najobičnijih riječi, dosta često se nazirala skrivena prijetnja. Ali Anđelika je imala dojam da joj Desgrez nikad ne bi naudio.

Izgledao je manje siromašan. Na nogama je imao lijepe čizme. Cesto je nosio periku. Pred vratima gostionice policajac je vrlo svečano pozdravljao Anđeliku i onda

nastavljao svojim putem. Anđelika se divila lijepoj firmi postavljenoj nad vratima, što ju je živim bojama

naslikao njen brat Gontran. Na njoj je bila prikazana žena umotana u plašt od crnog satena. Zelene su se oči sjale iza crvene krinke. Oko žene je slikar naslikao Ulicu „Dolina Bijede” s onim njenim čudnim i starim kućama koje su se dizale u zvjezdano nebo, i crvena svjetla njenih pečenjarnica.

Prodavač vina je izlazio rano jutrom iz gostionice sa svojim sudom u ruci. – Evo vina i čistog i zdravog! Trčite, dobre žene! Obruči na bačvama pucaju…! Na zvuk zvona čitav bi grad oživio. Navečer je Anđelika nizala jednu na drugu lijepe

škude i pošto bi ih prebrojila, stavljala ih je u vrećice, a odmah potom u gvozdenu blagajnu koju je na njen nagovor kupio gazda Bourjus.

Audiger je ponekad navraćao i ponovo je nagovarao da se uda za nj. Imajući na umu njegove planove o čokoladi, Anđelika ga je dočekivala s osmijehom na usnama.

– A što je s vašom obrtnicom? – Za nekoliko dana sve će biti gotovo!

Anđelika mu naposljetku reče: – Vi tu svoju obrtnicu nećete nikada dobiti! – Zbilja, gospođo pogađalice? A zašto? – Zato što vas je gospodinu Seguieru preporučio gospodin de Guiche, njegov zet.

Međutim vama nije poznato da je u obitelji gospodina de Guichea pravi pakao i da gospodin Seguier drži stranu svoje kćeri. Čuvar kraljeva pečata ne propušta nijednu priliku da podvali svom zetu, stoga će i vašu obrtnicu pustiti da je prekrije plesan.

Te je pojedinosti doznala od Stihoklepca. Uvrijeđen njenim riječima, Audiger nadigne dreku. Registracija njegove obrtnice je na dobrom putu, a kao dokaz da je tome tako neka posluži činjenica što je on već počeo uređivati prodavaonicu u ulici Saint-Honor.

Kad je jednoga dana posjetila buduću prodavaonicu čokolade, Anđelika je utvrdila da je majordom poslušao njene savjete. Ogledalima je ukrasio salu i pozlaćenom drvenarijom.

– Vjerujem da će ova novost privući svijet željan originalnosti – objašnjavao je Audiger sa svim smetnuvši s uma čiji je bio dužnik za tu zamisao. – Potpuno novi proizvod zahtijeva i ambijent nov.

– A jeste li što poduzeli u pogledu nabavke sirovina? – Čim dobijem obrtnicu, sve će drugo ići ko po loju. Mlada je žena koristila njegov pomalo nehajao optimizam te se ozbiljno počela

raspitivati o mogućnosti uvoza većih količina kakaa u Francusku. Tada će Audiger biti prisiljen da se obrati njofl te je ona unaprijed uživala u tome kako će mit podvaliti.

Ali David nije uspio pronaći trag Židova kojega je njegov otac nabavio prve pošiljke kakacfc s Martiniquea. Okrene se stoga na drugu stranu. U to se vrijeme počelo mnogo govoriti, između krupnih trgovaca i financijera koji su pohađali njenu gostionicu, o stvaranju Zapadno-indijske kompanije; za nju se zalagao i potpomagao je ministar Colbert pa čak i sam kralj koji se na tom polju htio uhvatiti u koštac s Holanđanima i Englezima.

Jedne večeri Claud Le Petit joj je donio reklamni tekst što ga je po kraljevu naređenju sastavio jedan od šestorice članova Francuske akademije.

– Ovo ti je, draga, pravo remek-djelo. Slušaj! „Madagaskar je pravi raj! Na njemu vlada umjerena klima, a čudesna zemlja jedva

čeka da je netko obradi. Tamo ima svega u obilju. Voda je izvrsna, voće božanstveno, na zlatne se žile nailazi na svakom koraku duž planinskih padina.

,,A što da se tek kaže o stanovnicima! Dobrodušni, raspoloženi da prime Evanđelje, sretni da vide na poslu kršćane.” Stihoklepac prekine čitanje da bi prokomentirao pročitano: – Ovo sve treba otprilike ovako protumačiti: Ha tom se velikom otoku crkava od vrućine i od nezdrave močvarne vode. Zemlja će prožderati sil no zlato, a stanovnici su tako lijeni da će radije ići na misu i radije će gledati kako bijelci rade nego da sami zasuču rukave. Anđelika ga potegne za kosu.

– Buntovnice! Zašto se mora u svemu vidjeti neko zlo? Sigurno se neku korist može izvući odotamo: šećer, duhan, pamuk i, dakako, kakao. Taj tekst je samo formalnost. A tamo se može slati vino, rakija, slano meso, sirevi…

– Ne zaboravi trgovinu robljem, taj vrlo uno san posao. – Kralj je već uložio u taj posao pet milijuna tivara od osamnaest potrebnih. – Kralj nije glup. On se nada da će se duh njegovih podanika pod drugim nebom

okrenuti k poslu. On je osobno zatražio od Charpentiera da doda ovaj pasus: „Imajte povjerenja u daleke pothvate i ne obazirite se na neuspjehe koje primjećujete u svojoj

zemlji. Francuzi se, u stvari, ubiše od truda da napakoste jedni drugima, a njihova trgovačka društva su tako nestalna da najbolji poslovi propadnu u njihovim rukama. Tome je, valjda, neka prirodna fatalnost kriva, a da toga nije, nitko im se oduprijeti ne bi mogao…” Anđelika je neko vrijeme šutjela. Najzad uzdahne: – Kad dobro promislim, čini mi se da bih se mogla složiti s kraljem – reče. – Ali sad je isuviše kasno. Ne ostaje mi drugo do da.se borim.

XXVII KRVAVE ORGIJE U „CRVENOJ KRINKI”

Anđelika stavi pero na stol i, zadovoljna, preleti očima račun što ga bijaše pribilježila. Upravo se bijaše povratila iz „Crvene krinke”, u koju je, prije no što je krenula kući,

uz veliku buku upala družina mlade gospode čiji su joj se ovratnici od ženevske čipke te bogato ruho učinili znakom da su u njih pune kese i rasipne ruke. Bili su zakrinkani, dakle, ioš jedan dokaz da su pripadali najvišem sloju. Poneke ličnosti s dvora nastojale su sačuvati u tajnosti svoje posjete gostoljubivim krčmama u koje su rado navraćale da bi se na bar kratko vrijeme oslobodili robovanja dvorskoj etiketi.

Mlada je žena, što se dosta često događalo, ostavila gazdi Bourjusu i Davidu i njihovim malim slugama zadatak da ih posluže. Sad kad je njihova gostionica bila na glasu, a David se usavršio u pripravljanju kuharskih specijaliteta, ona se manje ubijala od posla, i uglavnom se posvetila kupovini i financijskoj strani posla.

1664. godina je bila pri kraju. Malo-pomalo poslovanje se sjajno razvilo. Da je tko prije tri godine pokušao predvidjeti takav uspon pečenjarnice „Hrabrom pijevcu”, čitava bi se ulica „Dolina bijede” valjala od pustog smijeha. Ali iako još ne bijaše otkupila posao od gazde Bourjusa, što je u potaji smjerala, Anđelika je u neku ruku bila pravom gospodaricom. Pečenjar je i dalje bio vlasnik, ali ona je preuzela sve troškove, te je u skladu s tim povećala i svoje vlastite prihode. Na kraju je gazda Bourjus dobivao manji dio zarade. Uostalom on se smatrao zadovoljnim što se riješio svake brige i lijepo živio u svojoj vlastitoj gostionici stavljajući uz put dobru paru na stranu za staračke dane. Anđelika je gomilala novce koliko je samo poželjeti mogla. Gazda Bourjus je samo želio da ostane pod njenom zaštitom, da ga okružuje njena dalekovidna i nepobitna ljubav. Govoreći ponekad o njoj on bi kazao „moja kćerka” s takvim uvjerenjem da su mnogi gosti „Crvene krinke” bili sigurni u njihov rod. Podložan sjetnom raspoloženju i uvjeren u svoj skorašnji kraj, pričao je kako je svojom oporukom, ne oštetivši nećakove interese, mislio na Anđelikinu korist. Uostalom, David i nije mogao prigovoriti odlukama svoga strica kad se radilo o ženi koja je potpuno gospodarila njim.

On se u međuvremenu razvio u vrlo lijepog mladića. Svjestan toga i stekavši bogato iskustvo u Poljakinjinim zagrljajima, on nije gubio nadu da će jednoga dana postati ljubavnikom one koju je obožavao.

Anđelika je zamijetila Davidov napredak u ljubavnom umijeću. Ona je taj napredak mjerila svojim vlastitim reakcijama, jer ako ju je nekad ljutila mladićeva nezgrapnostj sad su poneki njegovi pogledi u njoj izazivali pomalo uznemirujući užitak. I dalje je s njim bila stroga, nabusita, kao s mlađim bratom, ali je u isto vrijeme sebe prekoravala što se ponekad prema njemu držala kao obična namiguša. Osmijesi i šale kojima su se znali prepustiti kraj ražnjeva nisu uvijek bili lišeni peckavih izazova koje čovjek i žena, privlačeći se uzajamno, izmjenjuju skrivajući pod neviriim riječima manje nevin zov.

IskrivivŠi lice u podrugljiv izraz, AnđeliKa se pitala neće li jednoga dana popustiti, potaknuta znatiželjom, njegovoj mladoj i uskomešanoj strasti. Osim toga, David joj je bio potreban. On je bio jedan od stupova na kojima je počivao uspjeh njenih budućih pothvata. Na primjer, kad ona bude kupila dva ili tri dućana na Sajmištu Saint-Germain, Davida će zapasti zadatak da imv osigura popularnost. Drugi stup je imao biti Audiger kojemu je namijenila ulogu u pogledu lansiranja čokolade i drugih pića.

I s njim se morala složiti. Trebalo je zadržati i ne obeshrabriti tog ozbiljnijeg zaljubljenika, koji je dublje zagrizao, a čija je sve očitija suzdržljivost bila znakom sve dubljih osjećaja. Njega nije mogla držati na uzdi s pokojom ljubaznosti. Nema sumnje, David bi joj, za jednu noć u kojoj bi mu dozvolila da do mile volje dira njeno „božansko tijelo”, bio bezgranično podložan. Što se tiče Audigera, Anđelika se donekle plašila njegove upornosti odrasla čovjeka koji je već zaboravio hireve mladenačke dobi, a nikad niie upoznao hirove strasti. Taj miran građanin, privržen sluga, vojnik po nacionalnoj tradiciji, iskren, hrabar i oprezan kao što su drugi plavi ili crnomanjasti, neće dopustiti da ga se vuče za nos.

Anđelika otrese pijesak s papira na koji bijaše pribilježila svoje račune. Ona se blago osmjehivala.

„Eto, uvalila sam se između tri kuhara koji naprosto umiru od ljubavi prema meni, a svaki zbog drugih razloga. Bit će da je njihovo zanimanje tome krivo… Od vrućine pećnica njihova se srca rastapaju kao masni purani.” Jasmina uđe i pomogne joj da se svuče i da joj iščetka kosu.

– Šta se to čuje pred vratima? – upita Anđelika. – Ne znam. Izgleda da već podulje jedan miš gricka vrata. Sum je bivao sve jači. Mlada žena pode u predsoblje i ustanovi da grickanje ne dolazi

iz dna vratiju, već od prozorčića posred vrata. Otvori mala vratašca i ote joj se tih krik gađenja, jer se mala crna ručica uvukla odmah između rešetki na prozorčiću tragično se pruživši prema njoj.

– Ta to je Piccolo! – poviče Jasmina. Anđelika povuče zasune, uvijek pažljivo zabravijene, otvori vrata i majmunčić joj

skoči u naručaj. – Šta se dogodilo? Nikad sam nije došao ovamo. Reklo bi se… zaista, reklo bi se da je

razbio lanac. Ne znajući šta da misli, ponese životinjicu u svoju sobu i stavi je na stol. – Ha, ha, ha! – bučno se smijala služavka. – Kako li samo izgleda! Dlaka mu je ljepljiva i crvena. Mora da je pao u vino. Anđelika koja je milovala Piccola, odjednom povuče ruku uprljanu i crvenu. Prinese je

nosu i odmah osjeti kako blijedi. – Nije vino – reče – već krv! – Je li ranjen? – Sad ću vidjeti. Skine mu izvezen prslučić i hlače, oboje natopljeno krvlju. Pa ipak na životinjici ne

otkri nikakvu ranu iako joj se čitavo tijelo treslo u grčevitim trzajima. – Šta ti je, Piccolo? – Anđelika ga upita ispotiha. – Šta se dogodilo mali moj prijatelju?

Reci mi?

Majmunčić ju je promatrao svojim živim i raskolačenim očima, zatim je skočio unazad, zgrabio malu kutijicu u kojoj se nalazio vosak za pečaćenje i ozbiljno stade stupati mašući ispred sebe malom kutijicom.

– Ah, ovaj ugursuz! – poviče Jasmina prasnuvši u smijeh – najprije nas prestraši na mrtvo ime, a potom oponaša Linota i njegovu košaricu s oblatnama. Nije li sjajan, gospođo? Liči zaista Linotu kad, ozbiljan i ljubazan, nudi svoje oblatne. Ali životinjica, pošto je obišla oko stola dozvavši im u sjećanje malog prodavača oblatni, ponovo se uznemiri. Okretala se, ogledavala oko sebe i povlačila. Njuškica joj se naborala u prestrašen i jadan izraz. Dizala je lišće udesno, pa ulijevo. Činilo se kao da se obraća nekoj nevidljivoj osobi. Naposljetku se poče otimati, boriti. Odjedared baci kutiju, skupi ruke na trbuhu i sruši se nauznak uz kreštav krik.

– Ali što mu je? Što mu je? – mucala je Jasmina zgranuta. Anđelika, koja je pažljivo pratila majmunčićeve pokrete, brzim korakom pođe prema

ormaru, skine ogrtač i uzme krinku. – Čini mi se da je neka nesreća zadesila Linota – reče bezbojnim glasom. – Moram

odmah tamo. – Pratit ću vas, gospođo. – Možeš ako baš hoćeš. Ali odnesi prije majmunčića Barbi, da ga opere, ugrije i da mu

dadne mlijeka. Anđelikom sasvim ovlada predosjećaj da se neka nesreća dogodila. Usprkos riječima

utjehe što ih je Jasmina kraj nje mrmljala dok su žurile prema gostionici, ona nije ni časa sumnjala da je majmunčić prisustvovao nekom groznom prizoru. Bijahu upravo stigli na Obalu kožara kadli se nečija prilika u trku gotovo zarije u njih. Bio je to Flipot, sav van sebe.

Ona ga dohvati za ramena i drmne njime kao da mu je htjela pomoći da dođe k sebi. – Išao sam po tebe, Markizo anđela – promuca dječak. – Linota… Linota su ubili! – Ubili, a tko? – Oni ljudi, gosti! – A zašto? Što se dogodilo? Jadan dječak proguta pljuvačku, a onda navrat-nanos stane pričati kao da recitira

naučenu zadaću: – Linot je bio na ulici sa svojom košaricom oblatni. „Oblatne! Oblatne! Tko zove prodavača oblatni?” pjevuckao je kao i svaku večer. Uto jedan, od gostiju što se nalazio u našoj gostionici, znate jedan od one zakrinkane gospode, s ovratnicima ukrašenim čipkom, reče: „Lijepog li glasa. Zaželio sam se oblatni. Zovite mi prodavača.” Linot je došao. Tada gospodin reče: „Svetoga mi Dionizija, ovaj dječak ima čaroban glas, ali izgled mu je još čarobniji.” Posjeo je Linota na koljena i stao ga ljubiti. Prišli su drugi te ga i oni htjedoše ljubiti.

Bili su svi dozlaboga nakićeni… Na kraju zgrabiše Linota i htjedoše mu skinuti hlače… On ispusti košaricu s oblatnama, uze se derati i nogama ritati. Ali gospodin što ga je prvizvao, izvadi mač i sjuri mu ga u trbuh. To isto je uradio još jedan od družine. Linot je pao, a iz trbuha mu se razlila…

– A zar mu gazda Bourjus nije priskočio u pomoć? – Priskočio je, ali njega su uškopili. – Šta? Što si to kazao? Koga su uškopili? – Gazdu Bourjusa. – Ti si sasvim poludio.

– Ne, ja nisam, ali oni tamo, oni su sigurno lađi. Kad je gazda Bourjus čuo Linota kako viče, dotrčao je iz kuhinje i stao govoriti: „Gospodo! Zaboga! Gospodo!” Ali oni su skočili na nj i udri po njemu da se sve prašilo. Uz to su vikali: „Debela bačvo! Debelo burence!” Gotovo je i mene počelo to zabavljati. Uto jedan poviče: „Poznajem ga, to je stari iz „Hrabroga pijevca…” A drugi odmah prihvati: „Nije u tebe dovoljno hrabar izgled za pijevca, sad ću od tebe napraviti kopuna.” Od mah dohvati nožinu za rezanje mesa. Svi su sko čili na gazdu Bourjusa i odrezali mu…

Dječak je završio pričanje odrešitim pokretom koji je rječito i nedvojbeno govorio o groznom zločinu počinjenom nad jadnim pečenjarom.

– Drao se kao magare. Sad ga se više ne čuje. I David se umiješao. Dobio je mačem pošteno po glavi. Kad smo to vidjeli, svi smo se

razbježali” i David, i ja, i naučnici, i sluškinje i Suzana., Ulica „Dolina bijede”, imala je neobičan izgled. Ta je ulica u vrijeme karnevala uvijek bila vrlo bučna. Brojni gosti po pečenjarnicama derali su se i nazdravljali, ali na samom kraju ulice okupilo se neobično mnogo bijelih prilika s visokim kapama na glavi. Obližnji pečenjari i njihovi pomoćnici oboružani ražnjevima uskomešali su se pred vratima gostionice „Crvena krinka”.

– Ne znamo što bismo poduzeli – poviče jedan od njih Anđeliki. – Oni su prokletnici klupe navalili na vrata. A imaju i pištolj.

– Trebalo bi pozvati pandure. – David je već odjurio, ali.. Gazda „Operušanog kopuna”, pečenjarnice što se nalazila u blizini „Crvene krinke”,

reče sniženim glasom: – Neki lakeji su ga zaustavili u Ulici tripa. Rekoše mu da oni gosti što se nalaze u tom tre nutku u gostionici „Crvena krinka”,

pripadaju naj višim plemićkim krugovima, sve sama gospoda iz kraljeve pratnje, te će se stražari naći na sto čuda ako Le umiješaju u tu zgodu. Usprkos tom upo zorenju David je otišao u Chatelet, ali su lakeji već bili obavijestili stražare, te mu ovi rekoše da se gostiju riješi kako zna.

Iz gostionice „Crvena krinka” dopirala je strašna buka: urnebesan smijeh, pijano pjevanje i divljački krici od kojih su se dobrim pečenjarima kostriješile kose ispod visokih kapa.

I na prozore su bili navaljeni stolovi i klupe. Nije se vidjelo što se događa unutra, ali se čuo lom razbijenih čaša i tanjura, a s vremena na vrijeme odjeknuo bi prasak pištolja kojemu su vjerojatno služile za cilj lijepe staklene boce od skupocjenog stakla kojima Anđelika bijaše ukrasila stolove i pokrov nad ognjištem.

Anđelika opazi Davida. Bio je bijel kao i pregača mu, a čelo mu bilo omotano zavojem na kojemu se isticala krvava mrlja.

On joj se približi i isprekidanim joj riječima ispriča sve što je vidio u toj groznoj pijanci. Gospoda su bila odmah vrlo velikih zahtjeva. Prije su već bili u drugim lokalima. Najprije su punu zdjelu gotovo kipuće juhe izručili na glavu jednome naučniku. Mnogo su se namučili dok su ih izgurali iz kuhinje gdje su se pokušali domoći Suzane, plijena ne baš najprivlačnijeg. Na kraju se zbila nesreća s Linotom, čiji je ljubak lik u tim životinjama izazvao grozne želje…

– Dođi – reče Anđelika zgrabivši mladića za mišicu – moramo vidjeti što se unutra zbiva. Proći ću kroz dvorište.

Dvadesetak je ruku zadrža.

– Ta nisi valjda poludjela…! Raznijet će te svojim mačevima! Vukovi su ono, a ne ljudi!

– Možda još postoji mogućnost da spasimo Linota i gazdu Bourjusa – Poći ćemo kad ih san počne svladavati…

– Dotle će oni sve porazbijati, uništiti, spaliti! Istrgne se iz ruku koje su je htjele zadržati i, povukavši sa sobom Davida, uđe u

dvorište, a potom u kuhinju. Vrata što su vodila u lokal David je brižljivo zatvorio zasunom prije no što je kidnuo

zajedno s drugim slugama. Anđeliki se ote uzdah olakšanja. I tako su velike količine najvažnijih namirnica bile pošteđene od razornog bijesa onih bijednika.

Uz mladićevu pomoć dogura stol do zida, popne se na nj i kroz jedan otvor koji se nalazio nekako u polovici visine zida, baci pogled u salu.

Dvorana je bila potpuno uništena; po podu je vidjela razasuto posuđe i tanjure, prljave stolnjake i porazbijane čaše. Pršuti i zečevi što su još prije par sati visili okačeni o grede tavanice sad su također bili porazbacani po podu. Pijana se družina spoticala o njih i bijesno po njima mlatarala udarcima nogu. Ona je jasno čula besramne riječi njihovih pjesama, kletve i psovke.

Većina se okupila oko jednoga stola kraj ognjišta. Po njihovim pokretima i po pospanim glasovima bilo je očito da će ubrzo popadati po podu. Pri odsjaju vatre, njihova otvorena i mumljava usta ispod crnih krinki zlokobno su se doimala. Njihova raskošna odijela bila su uprljana vinom i umacima, a možda i krvlju.

Anđelika je tražila očima tijela Linota i gazde Bourjusa, ali dno je lokala bilo mračno jer su i svijećnjaci bili pobacani.

– Koji je od njih prvi napao Linota? – upita Anđelika ispotiha. – Onaj mali, tamo, na čelu stola, s onim roza trakama po zelenom prsluku. Čini se da

on upravlja tom družinom i da za sobom vuče sve druge. U tom trenutku čovjek, kojega je upravo David pokazao Anđeliki, s mukom ustane,

drhtavom rukom podigne čašu i svojim kreštavim glasom poviče: – Gospodo, pijem u slavu Astree i Asmodea,16

16 Lica iz Lessageova djela Hromi Daha.

prinčeva prijateljstva. – Oh! Taj glas! – protisne Anđelika povu kavši se natrag. Prepoznala bi ga među tisuću glasova. Taj ju je glas još uvijek znao trgnuti iz

tjeskobna sna. „Gospođo, vi ćete umrijeti!” Dakle, to je bio on, uvijek on. Nisu li nečiste sile pakla izabrale baš njega da bude utjelovljenje njene zle kobi?

– On je, zar ne, prvi mačem udario Linota? – Jest, a odmah poslije njega onaj visoki, tamo pozadi, u crvenim hlačama. Ni on nije

morao skinuti krinku da bi ga ona prepoznala. Kraljev brat i vitez de Lorraine! A bila je gotovo sigurna da je mogla staviti ime pod

svako od onih zakrinkanih lica. Odjedared jedan od te pijane rulje stane bacati u vatru stolice i stoce. Drugi je dohvatio

bocu a zavitlao njome preko čitave dvorane. Boca pade u vatru i razbije se. Unutra je bila rakija. Ogroman plamen šikne i odmah zahvati namještaj. Pravi pakleni oganj zavrtloži i zakrča u dimnjaku, a ugarci praskajući prsnuše po podu.

Andelika brzo siđe sa svoje osmatračnice. – Zapalit će kuću. Treba ih zaustaviti!

Ali mladić je stisne drhtavim rukama. – Nećete tamo! Ubit će vas! Časak su se natezali. Bijes i strah od vatre potrostručili su Anđelikinu snagu.

Oslobodila se i odgurnula Davida. Andelika namjesti svoju krinku, mada joj uopće nije bilo puno stalo da je prepoznaju.

Odlučno povuče zasune i uz štropot rastvori kuhinjska vrata. Pojava na kuhinjskom pragu žene umotane u plašt i s čudnom crvenom krinkom preko

lica, izazva u prvi čas zapanjenost među lolama. Pjesma i vika oslabi. – Hej! Crvena krinka! – Gospodo – prozbori Andelika uzbuđenim glasom – jeste li izgubili glavu? Zar se ne

bojite kraljeva bijesa kad mu glas javnosti javi vijest o vašim zločinima…? Po tupom muku koji je odmah potom uslijedio, ona shvati da je izrekla jedinu riječ

koja je bila kadra probiti se do njihovih alkoholom zamračenih mozgova i vratiti im iskru pameti: kralj!

Iskoristivši njihovu pomutnju, ona smjelo pođe naprijed. Namjera joj je bila da stigne do ognjišta i iz vatre izvuče zapaljene stolice i da tako smanji mogućnost požara koji je prijetio kući.

Uto opazi pod stolom grozno iznakaženo tijelo gazde Bourjusa. Pokraj njega Linot, otvorena trbuha, lica bijela kao snijeg, miran kao kerubin, izgledao je kao da spava.

Pred tim užasnim prizorom se načas ukruti. I kao što krotitelj koji, zahvaćen strahom, načas svrne pogled sa svojih zvijeri te izgubi kontrolu nad njima, tako je i ona izgubila kontrolu nad čoporom koji ju je okruživao.

To je bilo dovoljno da je zaskoče. – Žena! Žena! – Baš ono što nam treba! Nečija ju ruka grubo dohvati za vrat. A odmah potom snažan udarac je potrefi u

sljepoočnicu. Na oči joj padne mrak, osjećaj gađenja ju je gušio. Potpuno je izgubila svijest o tome gdje se nalazi.

Jedino je čula kako nečiji ženski glas neprestano kriješti. Naposljetku postade svjesna da je to njen vlastiti glas.

Položena na stol, vidjela je kako se crne krinke sagibaju nad njom i cere se do iznemoglosti.

Željezne šake su joj čvrsto stegle zglavke na rukama i nožne gležnje. Na silu su joj podigli suknje.

– Tko je na redu? Tko će da uživa u ovoj drolji? Vikala je kao što se viče u jezovitom snu, vikala je izbezumljena od straha i očaja. Nečije se tijelo sruši na nju. Nečija labrnja, razjapljena od smijeha, slijepi se za njena

usta. Odjedared zavlada grobna šutnja, tako posvemašnja da je Anđelika pomislila kako je

zaista izgubila svijest. Ali nije bilo tako. Njeni mučitelji su umukli i ukrutili se. Njihovi mutni i izbezumljeni pogledi promatrali su nešto na podu, nešto što ona nije vidjela.

Onaj što se čas prije bijaše popeo na stol i spremao se da je siluje, naglo se povukao. Osjetivši da su joj ruke i noge slobodne, Anđelika se uspravi i brzo spusti duge suknje. Ništa nije shvaćala. Činilo joj se da je netko čarobnim štapićem skamenio one bezumnike.

Polako klizne sa stola i tek tada spazi Sorbonu koja bijaše srušila na pod malog čovjeka u zelenom prsluku i čvrsto ga očnjacima držala za grlo. Doga je ušla kroz kuhinjska vrata, a napala je svoju žrtvu brzo poput munje.

Jedan od razvratnika propenta: – Pozovite psa… Gdje… gdje je pištolj? – Da se niste pomakli – naredi Anđelika. – Ako se itko od vas pomakne, naredit ću psu

da zadavi kraljeva brata. Noge su joj podrhtavale kao konju koji je mnogo trčao, ali joj je zato glas bio

neobično jasan. Zatim Anđelika nehajno napravi nekoliko koraka. Vidjela je da Sorbona drži svoju

žrtvu kao što je Desgrez bijaše naučio. Samo jedna riječ i njene bi čelične čeljusti napravile kašu od zadihanog lica gospodina d'Orleansa kojemu je u grlu krkljalo nekakvo nejasno mumljanje. Lice mu je bilo ljubičasto.

– Warte17

Bio je to mladić visok i lijepo građen, sa prekrasnom plavom perikom zlatnih tonova. Manje pijan od drugih, naslonio se na jedan od stupova koji su podržavali salu i pravio se da čisti nokte. Kad mu se Anđelika približala, ne čekajući da mu prereze vrpcu na krinci, on je ljupkim i nehajnim pokretom sam skine. Njegove blijedoplave oči gledale su je

– polako reče Anđelika. Sorbona mahne repom pokazujući time da je razumjela i da čeka naređenja. Oko njih

su se vinovnici krvavih orgija ukrutili u položaju u kojemu ih je zatekla pRoyala psa među njih. Svi su bili isuviše pijani a da bi shvatili što se zapravo događa. Vidjeli su jedino da je Gospodinu, kraljevu bratu, prijetila opasnost da bude udavljen, a to je bilo dovoljno da se nasmrt prestraše.

Ne ispuštajući ih s oka, Anđelika otvori ladicu stola, uze nož što se unutra nalazio i priđe čovjeku koji joj je bio najbliži.

Videći kako se podiže nož, on se pokuša povući. – Ne miči te se! – naredi ona oštro. – Ne bojte se, neću vas ubiti. Hoću samo da vidim

kako izgleda ubojica prekriven čipkama. Nenadanim pokretom prereze vrpcu koja je pridržavala krinku viteza de Lorrainea.

Pošto je pogledala njegovo lijepo lice obilježeno razvratom, to lice njoj isuviše dobro poznato, koje se bijaše nadvilo nad njom, u Louvreu, jedne noći koju nikad neće zaboraviti, ona pođe prema drugima.

Tupih lica, pijani da su se jedva držali na nogama, pustili su da im poskida krinke. Gotovo sve ih je poznavala: Briennea, markiza d'Olonea, lijepog de Guichea, njegova brata Louvignvja, i onoga što je, kad mu je skinula krinku uz podrugljivu grimasu, promumljao: – Crna krinka protiv crvene krinke!

Bio je to Peguilin de Lauzun. Prepoznala je također i de Saint-Thierryja i Frontenaca. Vrlo elegantan gospodin, opružen po podu u lokvama vina i rigotina, glasno je hrkao. Anđeliki se usta napuniše gorčinom mržnje kad je raspoznala crte lica markiza de Vardesa.

Ah! Sve lijepi kraljevi momci! Ona se nekad divila njihovim raznobojnim perima, a sad se kao gostionićarka „Crvene krinke” užasavala nad pokvarenošću njihovih duša.

Od čitave družine trojica joj bijahu nepoznati. Posljednji je, međutim, izazvao mutna sjećanja u njoj, kojima nikako da uhvati nit.

17 Čekaj na njemačkom.

hladnim i podrugljivim izrazom. To je smete. Nervna napetost koja joj je davala snagu, odjednom popusti i ona osjeti kako je veliki umor svladava.

Vrućina u dvorani je bila nepodnosiva. Njoj je znoj curio niz sljepoočice. Ona se vrati k psu i zgrabi ga za ogrljak naredivši mu da pusti svoju žrtvu. Nadala se

da će se Desgrez pojaviti, ali on nije dolazio, a ona je bila sama među onim opasnim prilikama. Jedini stvaran lik bio je Sorbonin.

– Dignite se, gospodine – reče ona umornim glasom. – Odlazite svi do jednoga! Dosta ste zla počinili!

Posrćući i vukući tijela markiza de Vardesa i kraljeva brata, dvorski mladići uđariše u bijeg pridržavajući jednom rukom svoje krinke. Na ulici su se morali mačevima braniti od ražnjeva kuhara koji su ih proganjali uz bijesnu i buntovnu viku.

Sorbona je osjećala krv te je režala kezeći svoje crne labrde. Anđelika privuče k sebi lako tijelo prodavača oblatni i pomiluje ga po hladnom i čistom čelu.

– Linote! Linote! Dragi moj dječače… malo moje i jadno sjeme bijede… Buka što se vani podigla trgne je iz njena bola. – Požar! Požar! Dimnjak se zapalio i vatra je zahvatila krov kuće. Komadi drvlja stadoše padati kroz

dimnjak na ognjište i gusti se dim raširi dvoranom. Noseći Linota, Anđelika pojuri napolje. Ulica je bila osvijetljena kao usred dana. Gosti

i pečenjari su s užasom pokazivali plamenu perjanica što je poput krune obavila krov stare kuće. Snopovi varnica pljuštali su po susjednim krovovima.

Potrčaše k Seni, koja se nalazila u blizini, i brzo stvore lanac od kabtova i vedara. Ali požar se rasplamsao visoko, te su vodu morali vući kroz katove susjednih kuća, jer su se stepenice „Crvene krinke” u požaru rušile.

Anđelika i David htjeđoše ponovo prodrijeti u dvoranu i izvući napolje tijelo gazde Bourjusa, ali se oboje moralo povući pred dimom koji ih je gušio.

Tada su kroz dvorište prodrli u kuhinju i stadoše spašavati sve što se spasiti dalo. Uto su stigli i kapucini. Gomila ih bučno pozdravi. Narod je volio te redovnike kojima

su pravila njihova reda nalagala da priteknu u pomoć pogorjelcima, te su predstavljali jedinu zaštitu grada od požara.

Sa sobom su dovukli ljestve sa kukama i krupne olovne štrcaljke kojima su mogli daleko dobaciti snažne mlazove vode.

Cim su stigli na mjesto nesreće, zasukaše rukave svojih habita i, ne plašeći se upaljenih krhotina koje su im padale po glavama, uvukoše se u obližnje kuće. Ubrzo su se pojavili na krovovima i počeli oko sebe rušiti snažno izmahujući kukama. Zahvaljujući njihovoj krepkoj intervenciji, kuća u plamenu bi izdvojena, a kako nije bilo vjetra, požar se nije proširio na ostale kuće. Postojala je bojazan da se ne desi jedna od onih velikih nesreća što su dva ili tri puta tokom jednog stoljeća ništile grad u kojemu je bilo dosta drvenih kuća.

Na mjestu gdje se još jučer nalazila vesela gostionica „Crvena krinka” sad je zjapila rupa zakrčena komadima nedogorenih greda i pepela. Požar je bio ugašen Pocrnjelih obraza, Anđelika je promatrala slom svojih nada. Kraj nje je stajala Sorbona.

„Gdje je Desgrez? Moram vidjeti Desgreza”, mislila je Anđelika. „On će mi kazati što mi je sada raditi.” Uze dogu za ogrljak – Vodi me k svom gospodaru.

Nije morala daleko pješačiti. Na nekoliko metara od mjesta nesreće, u sieni jednih vratiju, ona primijeti policajčev šešir i široki ogrtač. On je mirno sitnio duhan.

– Dobar dan – pozdravi je mirno. – Gadna noć, zar ne? – Bili ste ovdje! – poviče Anđelika gušeći se. – Dva koraka daleko? I niste došli? – A zašto sam morao doći? – Niste čuli kako vičem? – Nisam znao da ste to bili vi, gospođo. – Nije važno! Jedna je žena zapomagala. – Ne mogu juriti u pomoć svim ženama koje zapomažu – Desgrez će veselo. – Pa ipak,

da sam znao da ste to bili vi, bio bih priskočio. Ona promrmlja: – Sumnjam u to! Desgrez uzdahne. – Nisam li jednom već izložio i život i karijeru zbog vas? Mogao sam ih još jednom

izložiti. Vi ste, jao, loša navika mojega života, gospođo, i zaista se bojim da ću, usprkos svom prirodnom oprezu, zbog vas naposljetku gadno nagrajsati.

– Držali su me na stolu… Htjeli su me silovati. Desgrez je podrugljivo pogleda. – Samo to? Mogli su vam i štogod gore uraditi! Anđelika prijeđe rukom preko čela. – Imate pravo. Mogli su i štogod gore uraditi. Laknulo mi je pri duši kad sam shvatila da su samo to htjeli. Zatim je stigla Sorbona…

baš u pravi trenutak. – Uvijek sam imao povjerenja u njene inicijative. – Znači li to da ste je vi poslali? – Očito. Mlada žena duboko uzdahne i spontanim pokretom slabosti i ispričavanja nasloni

obraz na njegovo hrapavo rame. – Hvala. – Znate – preuze mladić svojim mirnim glasom koji ju je u isti mah i dražio i smirivao

– ja samo prividno pripadam državnoj policiji. Prije svega, ja sam u kraljevoj službi. Nije moja dužnost da ometam ugodne provode

ovih plemenitih mladića. Zaboga, draga, previše ste toga” doživi jeli a da bi vam smio biti nepoznat svijet u kojemu živite. Tko se ne povodi za modom? – Pijanstvo se smatra šalom, razuzdanost koju su dotjerali do izopačenosti smatra se ljupkim hirom, a orgiju začinjenu zločinom, ugodnom zabavom. Danju klanjanja na dvoru i crvene pete, noću blud, kockarnice, krčme. Nije li to divno podešen život? Varate se, draga prijateljice, ako mislite da je to opasan svijet. U stvari, njihovi mali provodi nisu nimalo pogibeljni! Jedini neprijatelj, najgori neprijatelj kraljevstva je onaj tko jednom riječju može ugroziti njihovu moć, a to su novinari, škrabala, pamfletisti. Ja tragam za pamfletistima.

– U redu, možete krenuti u potjeru – odgo vori Anđelika odmaknuvši se i zaškripivši zubima.

– Obećajem vam, imat ćete pune ruke posla. Nenadano joj je sinulo u glavi. Odmakne se od njega i htjede se udaljiti, ali mu ponovo

pristupi. – Bilo ih je trinaest. Trojici ne znam imena. Treba da mi ih pribavite. Policajac skine šešir i pokloni se. – Stojim vam na službi, gospođo – reče gla som i osmijehom odvjetnika Desgreza.

XXVIII TKO LI JE UBICA MALOG PRODAVAČA?

Kao i prvi put kad ga je srela, Anđelika je pronašla Claudea Le Petita u lađi punoj sijena u blizini Arsenala. Spavao je. Ona ga probudi i ispriča mu događaje od prošle noći. Sav njen trud je otišao u dim. Razvratnici ukrašeni čipkama još su jednom opustošili njen živ.ot, baš kao što pljačkaška vojska pustoši kraj kojim prolazi.

– Moraš me osvetiti – ponavljala je dok su joj se oči grozničavo sjajile. – Jedino ti me možeš osvetiti. Jedino ti, jer ti si im zakleti, najgori ne prijatelj. Desgrez to kaže.

Pjesnik je zijevao uz zvučno klopotanje vilica i protare svoje žute vjeđe naprašene snom.

– Čudna žena! – reče na kraju. – Sad mi od jednom poče govoriti „ti”. Zašto? Uhvati je oko pasa i htjede je privući k sebi, ali se ona nestrpljivo oslobodi. – Slušaj što ti govorim! – Za pet minuta ćeš me već zvati prostačinom. Nisi više mala droljica, već velika gospođa koja za povijeda. U redu: na vašu

zapovijest, markizo. Uostalom, sve sam shvatio. Od koga hoćeš da počnem? Od Briennea? Sjećam se da je udvarao gospođici La Valliere i da ju je želio naslikati kao Magdalenu. Odonda ga kralj jedva podnosi. Napravit ćemo od Briennea umak za ručak njegovu veličanstvu.

Okrene svoje lijepo i blijedo lice prema istoku, gdje se rađalo sunce. – Jest, za” ručak, stvar je moguća. Štamparske mašine gazde Gilberta su uvijek

spremne da se stave u pokret kad je potrebno umnožiti škrgut mojih zubi protiv moćne vlasti. Jesam li ti kazao da je sin gazde Gilberta bio osuđen na robiju zbog nekog bogapitaj kakvog griješćića? Krasna prilika za nas: Zar ne?

I izvukavši iz svoje kabanice staro izlomljeno i očerupano pero, stane pisati.

Bilo je jutro. Zvona sa svih crkava i samostana veselo su zvonila Zdravomariju. Pred kraj jutra kralj iziđe iz kapelice gdje je prisustvovao službi božjoj i prođe kroz

predsoblje gdje su molitelji čekali na nj. On primijeti da je pod bio posut bijelim papirima koje jedan lakej stane na brzinu kupiti kao da ih je tek tada primijetio. Ali silazeći malo potom niza stepenice koje su vodile u njegove odaje, Luj XIV naiđe na isti nered što izazove zlovolju na njegovu licu.

– Šta je ovo? Ovdje pljušte leci kao u jesen lišće po šetalištu Cours-la-Reine. Dajte mi, molim vas jedan.

Vojvoda de Crequi se umiješa, crven u licu. – Vaše Veličanstvo, nimalo zanimljive izmi šljotine … – Ah, znam već o čemu se radi – reče kralj nestrpljivo pruživši ruku – sigurno neka

nova iz mišljotina onog prokletog Stihoklepca s Novog mosta koji kao jegulja klizi između prstiju pandura i ove bezpbraštme uspjeva proturiti u moju palaču i pred noge mi ih baciti. Molim vas, dajte mi…

Pa da, to je njegovo djelo. Kad vidite ravnatelja policije i gospodina predsjednika općine, čestitajte im u moje ime …

Poslije toga sjedne za stol da ruča. Pred njega iznesoše tri jarebice pripremljene u grožđu, zdjelu s ribom, pečeno meso s prilogom od krastavaca, tanjur pohanog jezika od kita. Luj XIV položi na stol prljavi papirić još vlažan od mastila koje mu je prljalo prste.

Bio je velika izjelica, a već odavna je naučio da svladava svoju osjetljivost, te njegovu teku nije nimalo smetalo ono što je čitao. Ali kad je završio čitanje letka, muk zavlada u dvorani gdje su gospoda obično veselo ćeretala s njim, i pritisnuo sve prisutne poput mlinskog kamena.

Iako je pamflet bio napisan oporim i prostim riječima, ipak su te riječi koje su već više od deset godina u očima čitavog Pariza predstavljale buntovan duh grada, pekle kao ubodi strelica.

U letku su se opisivala junačka djela gospodina de Briennea, prvog kraljevog velikodostojnika, onoga kojemu nije bilo dosta što je htio odnijeti” ,,ninfu s mjesečevom kosom” gospodaru kojemu je sve dugovao, kojemu nije bilo dosta što je svojim stalnim svađama sa ženom bio na sramotu i bruku dvora! Taj ljubazni mladi čovjek upao je prošlu noć zajedno sa svojim drugovima u jednu pečenjarnicu u Ulici „Dolina bijede”, gdje su najprije silovali, a onda mačevima izboli malog prodavača oblatni. Zatim su uškopili gazdu uslijed čega je i umro, sabljama razbili glavu njegovu nećaku i kćer mu silovali. Naposljetku su to svoje zabavljanje završili podmetanjem požara tako da je od kuće i pečenjarnice ostao samo pepeo.

Htjeli bi nas uvjeriti da su u zločini i pljačke Bijedna djela ljudi nepoznata roda Bilo ih je trinaest, sve sama dična gospoda Ali su zato ćudi bili zločinačke Svakog ćete dana jedno ime štiti A ime onog što oštriju mačem probi tijelo dječaka u nejakoj dobi To slavno ime posljednje će biti Tko li je krvnik malog prodavača?

– Svetoga mi Dionizija – reče kralj – ako je ovo istina, Brienne je zaslužio vješala. Je li tko od vas, gospodo, čuo štogod o ovim zločinima?

Dvorani su zamuckivali dodajući da su im slabo bili poznati događaji od prošle noći. Ujutro im je bila dužnost da prisustvuju kraljevu ustajanju, potom da ga prate do vrata gdje se održavalo savjetovanje, zatim su ga čekali u predsoblju da bi na kraju zajedno s njim prisustvovali svetoj misi. Znači, imali su malo vremena da se obavijeste o novostima u gradu. Peguillin i de Vardes, mamurnih i umornih lica, izmijeniše poglede. Vojvoda de Lauzun ne dade se zbuniti već izjavi da je zaista nešto dočuo o tome kako je tamo kod Mosta menjača izbio požar.

Opazivši malog paža koji je pomogao nabavljačima, kralj mu se obrati iznenadnim pitanjem: – A vi mi, dječače moj, vi sigurno zabadate svuda nos i sigurno ste znatiželjni kao svi dječaci vaših godina, ponovite mi što se jutros priča na Novom mostu!

Dječak pocrveni, ali je bio od dobre obitelji te je odgovorio ne zbunivši se previše: – Sire, priča se da je istina sve ono što je Stihoklepac napisao, a sve da se dogodilo prošle noći u gostionici „Crvena krinka”. Ja sam sa svojim drugovima sinoć igrao kolo i baš smo se vraćali u dvor kad smo opazili vatru. Potrčali smo da vidimo požar, ali su ga kapucini uspjeli ugasiti.

– A priča li se da su neki plemići izazvali tu nesreću? – Priča se, ali nitko ne zna njihova imena jer su bili zakrinkani. – Što još znate?

Kralj je netremice promatrao paža. Mada je bio još dječak, u njemu je već snažno bio razvijen osjećaj, dvoranina te se bojao da ne zucne neku riječ koja bi mu mogla nauditi. Ali se pokorio nalogu kraljevih zapovijednih očiju te oborivši glavu, promrmlia: – Sire, vidio sam malog prodavača oblatni.

Bio je mrtav, a trbuh mu je bio otvoren. Jedna ga je žena izvukla iz požara i stezala ga u naručju. Vidio sam i gazdina nećaka. Oko čela je imao povoj.

– A gazda gostionice? – Nisu uspjeli iznijeti njegovo tijelo iz zapaljene kuće. Svijet je govorio… Paž se pokuša osmjehnuti u hvalevrijednoj namjeri da razbije tmurnu atmosferu. – Svijet je govorio da je to lijepa smrt za jednog pečenjara. Ali kraljevo je lice ostalo ledeno te dvorani brzo prinesoše ruku ustima da bi sakrili

izraz neprilične veselosti. – Pođite odmah po gospodina de Briennea – reče kralj – a vi gospodine vojvodo –

doda obra tivši se vojvodi de Crequiju – prenesite gospodinu d'Aubraysu slijedeće upute: da se skupe sva oba vještenja i pojedinosti o noćašnjem događaju, te da mi se podnese izvještaj čim bude gotov. Zatim da svatko tko bi bio uhvaćen da raznosi ili prodaje ove letke bude uhićen i sproveden u Chatelet. Da svaki prolaznik kojega se zatekne da pobire ili čita ove letke bude kažnjen povećom novčanom kaznom i neka mu se zaprijeti sudskim gonjenjem i hapšenjem. Na kraju, neka se odmah poduzmu najoštrije mjere da se otkrije tipografa koji je ovo štampao, te gospodina Claudea Le Petita.

Grofa de Briennea su pronašli u njegovoj kući, u krevetu u koji su ga strpali njegovi sobari da odspava mamurluk.

– Dragi moj prijatelju – reče mu markiz de Gevres, zapovjednik kraljeve garde – dobio sam vrlo nemilu dužnost. Mada mi nije određenije rečeno, ipak mi se čini da sam vas došao uhapsiti.

I stavi mu pod nos pjesmicu čijim se čitanjem zabavljao putem ne bojeći se da će biti globljen.

– Izgubljen sam – primijeti Brienne muklim glasom. – Do vraga! Stvari idu brzo u ovom kra ljevstvu! Nisam se još pravo ni oslobodio vina po pijenog u onoj prokletoj gostionici, a već ga moram skupo platiti.

– Gospodine ministre – reče mu Luj XIV – razgovor s vama mi je mučan s mnogih razloga.

Bit ćemo kratki. Priznajete li da ste prošlu noć, sudjelovali u odvratnim zločinima navedenim u ovom letku, da ili ne?

– Sire, nalazio sam se tamo, ali nisam počinio sve te besramnosti. Sam Stihoklepac priznaje da ja nisam ubio malog prodavača oblatni.

– A tko ga je ubio? Grof de Brienne je šutio. – Dobro je što ne prebacujete na druge odgo vornost koju u potpunosti s njima dijelite.

Po licu vam se vidi da ste krivi. Utoliko gore po vas, gospodine grofe, što ste imali peh da su vas prepo znali. Platit ćete za ostale. Narod mrmlja… s pravom. Treba pravdi udovoljiti, i to odmah. Hoću da se večeras priča na Novom mostu da se gospodin de Brienne nalazi u Bastilji i… da će biti primjerno kažnjen. A što se mene tiče, sretan sam što mi se pruža prilika da se otarasim jednoga lica koje jedva podnosim. A vi znate zašto.

Jadan Brienne uzdahne misleći na bojažljive poljupce što ih je pokušao ukrasti nježnoj gospođici La Valliere dok još nije znao za sklonost svog gospodara za tu ljepoticu.

Znači, morao je platiti odjednom i za malu nevinu ljubav i za besramnu orgiju. U Parizu je postojao još jedan plemić koji je proklinjao pjesnikovo pero. Na putu za Bastilju njegovu kočiju zaustavi skupina trgovkinja. Mašući lecima i noževima tražile su da im se izruči zatvorenika da s njim naprave ono što je on napravio jadnome kuharu Bourjusu.

Brienne je odahnuo tek onda kad su se teška zatvorska vrata zatvorila za njim i njegovom spašenom muškošću.

Ali sutradan ujutro novi val bijelih papira zapljusne Pariz. Da bi bezobrazluk bio veći, kralj je našao letak ispod jela kojim se htjede poslužiti prije no što će krenuti u lov na jelena lopataša u Bulonjsku šumu.

Lov je bio odgođen, a gospodin d'Olone, vrhovni lovnik kraljeva lova, ode u protivnom smjeru od onog kojim je mislio krenuti. To jest umjesto da se spusti niz Cours-la-Reine, okrene ulicom Saint-Antoine kojom je dospio pravo u Bastilju.

Novi je pamflet izričito spomenuo da je on držao gazdu Bourjusa dok su ga ubijali.

Svakog ćete dana jedno ime štiti A ime onog Što oštrim mačem probi Tijelo dječaka u nejakoj dobi To slavno ime posljednje će biti. Tko li je ubica malog prodavača?

Potom je došao red na Lauzuna. Njegovo je ime izvikivano ulicama dok je u kočiji kretao u dvor da prisustvuje kraljevu buđenju. Peguilin naredi kočijašu da okrene konje prema Bastilji.

– Pripremite mi moje odaje – reče zapovjedniku zatvora. – Ali, gospodine vojvodo, u pogledu vas ne mam nikakvih naređenja. – Primit ćete ih, budite bez brige. – Ali gdje je kraljev nalog? – Evo ga – reče Peguilin pružajući gospodinu de Vannoisu štampani letak što ga je

maloprije kupio od ušljivog dječaka za deset novčića. Frontenac je više volio kidnuti nego čekati. De Vardes ga je savjetovao da to ne čini. – Vaš bijeg znači priznanje, izdat ćete se time to je sigurno. Ako se, međutim, budete

pravili nevini, možda će vas mimoići ova poplava optužbi. Pogledajte mene. Da li vam, možda, izgledam smeten? Šalim se, smijem. Nitko u mene ne sumnja, pa čak mi i sam kralj povjerava koliko ga ovaj slučaj muči.

– Prestat ćete se smijati kad na vas dođe red. – Imam predosjećaj da taj red i neće na mene đoći „Bilo ih je trinaest” kaže pjesma.

Tek su se tri imena pojavila, a već se priča da su neki uhapšeni prodavači, pod mukama, otkrili ime štampara. Za koji dan ta kiša letaka će prestati i sve će se vratiti u normalu.

– Ne dijelim vaš optimizam o kratkom trajanju ovog mučnog stanja – odgovori markiz de Frontenac, zimogrozno podižući ovratnik putnog ogrtača. – Meni je draže progonstvo od zatvora. Zbogom.

Prešao je njemačku granicu kad se njegovo ime pojavilo po ulicama Pariza i prošlo je dosta nezapaženo. Baš dan prije toga de Vardes je bio žrtvovan osveti javnosti, i to takvim riječima da je sam kralj bio uzbuđen. Stihoklepac je, u stvari, optuživao tog

„zločinačkog mondena” da je autor španjolskog pisma koje prije dvije godine bijaše dospjelo u kraljičinu sobu samo zato da bi je milosrdno obavijestilo o nevjeri njena supruga s gospođicom La Valliere. Ta optužba je otvarala još živu ranu u kraljevu srcu jer on nije nikad uspio staviti ruku na krivce i više no jednom je o toj stvari razgovarao s de Vardesom pitajući ga za savjet. I dok je on ispitivao zapovjednika švicarskih stražara, dok je on slao po gospođu Soissons, de Vardesovu ljubavnicu i sukrivca, dok mu se njegova šurjakinja Henriette Engleska, također umiješana u slučaj sa španjolskim pismom, bacala pred noge, dok su se de Guiche i Mali gospodin oštro svađali s vitezom de Lorraineom, na listi zločinaca iz gostionice „Crvena krinka” se svaki dan pojavljivalo novo ime. Louvigny i Saint-Thierry. već unaprijed pomireni sa sudbinom, doznadoše jednog lijepog jutra da je Pariz znao tačan broj njihovih ljubavnica i njihove ljubavne sklonosti. Sve je te obavijesti pratio stalan refren:

A ime onog što oštrim mačem probi Tijelo dječaka u nejakoj dobi To slavno ime posljednje će biti. Tko li je ubica mladog prodavača?

Zahvaljujući pomutnji u koju je de Vardesom bacila kralja, ova su gospoda samo zamoljena da napuste položaje koje su zauzimali i da se povuku na svoja imanja.

Vjetar uzbuđenja je duhao nad Parizom. – Na kome je danas red? Na kome je red? – tulili su svakog dana prodavači pjesmica.

Svijet se otimao za lecima. S ulice prema prozorima je dovikivano „ime” dana. Ljudi iz najboljeg društva uzeše navadu da prilaze jedni drugima tajanstveno se pri

tom držeći: – Ali tko li je ubio malog prodavača oblatni? – pitali bi i onda prasnuli u smijeh.

Zatim jedan glas poče kružiti i smijeh se sledi na ustima ljudi. U Louvreu, osjećaj straha i duboke pomutnje smijeni bezbrižno dobro raspoloženje onih koji su, sigurni u svoju nevinost, dotle veselo pratili tu ubitačnu igru. Više puta je sama kraljica majka viđena kako odlazi u kraljevu palaču i sastaje se sa svojim mlađim sinom. U blizini palače u kojoj je stanovao Mali gospodin postajkivale su šutljive grupice Neprijateljski raspoloženih danguba. Nitko još nije govorio, nitko još nije tvrdio, ali glas se proširio da je kraljev brat sudjelovao u orgijama u „Crvenoj krinki”, i da je on ubio malog prodavača oblatni.

Anđelika je od Desgreza doznala prve reakcije na dvoru. Sutradan po nemilim događajima, baš dok je Brienne vođen u Bastilju i jedva do nje

stigao, policajac zakuca na kućici u Ulici „Poštenih građana” Samo se Anđelika povukla. Ona je vrlo suzdržljivo saslušala priču kojom ju je on obavijestio o kraljevim riječima

i odlukama. – On misli da je sve završilo s Briennom – početak. Prije oni što su najmanje krivi. A

zatim sve dalje i dalje dok skandal ne prsne i Linotova krv ne poprska kraljevsko prijestolje.

Grčevito zalomi svojim malim rukama, pomodrelim i hladnim. – Sad sam ga otpratila na groblje Saints-Innocents. Sve su piljarice napustile svoje

prodavačke stolove i došle za sprovod onom jadnom stvorenjcu kojega priroda bijaše obdarila samo ljepotom i ljupkošću. A izopačeni prinčevi morali su mu oduzeti jedino njegovo dobro: život. Sprovod mu je bio veličanstven.

– Te piljarice s tržnice sada prate kočiju gospodina de Briennea… – Objesile ga da bog dao, zapalile mu kočiju, zapalile kraljevu palaču. Neka zapale sve

dvorce u okolici: Saint-Germain, Versailles… – Palikućo! A gdje ćete ići na ples kad ponovo postanete velika gospođa? Ona ga uporno pogleda i odmahne glavom. – Nikad, nikad više neću biti velika gospođa. Sve sam pokušala, i ponovo sve izgubila.

Oni su jači. Imate li imena što sam vam ih tražila? – Evo ih – reče Desgrez izvukavši iz ogrtača smotuljak pergamena. – Rezultat strogo

osobne istrage koja je samo meni poznata. U gostionicu „Crvena krinka” one večeri oktobra 1664. ušli su: gospodin d'Orleans, vitez de Lorraine, gospodin vojvoda de Lauzun…

– Ah! Molim vas, nikakvih naslova… – To je jače od mene – otpovrne Desgrez smijući se. – Vi znate da sam ja službenik

koji se odnosi s najvećim poštovanjem prema vlastima. Pa kažimo onda: gospoda đe Brienne, de Vardes, du Plessis-Belliere, de Louvignv, de

Saint-Thierry, de Frontenac, de Cavois, de Guische, de La Valliere, d'Olone, de Tormes. – De La Valliere? Brat milosnice? – On glavom. – Divno – prošaputa ona dok su joj oči go rjele osvetničkim plamenom. – Ali…

čekajte, tu ih je četrnaest. Ja sam ih nabrojila samo trinaest, – U početku ih je bilo četrnaest jer je i gospodin de Tormes bio s njima… Taj postariji čovjek voli mladalačke pretjeranosti. Ali kad je primijetio Gospodinove namjere u dječakovu pogledu, on se povukao uz ove riječi: „Laku noć, gospodo, ne želim vas pratiti stranputicom. Više mi se sviđa udariti svojim vlastitim putem, stoga odoh u krevet markize de Raquenau.” Svima je poznato da je ta debela gospođa njegova ljubavnica.

– Sjajna priča da bi ga se kaznilo za njegov kukavičluk! Desgrez se načas zagleda Anđeliki u zgrčeno lice i lako se osmjehne. – Zloća vam dobro pristaje. Kad sam vas upoznao, pripadali ste prije ganutljivim

tipovima, oni ma što privlače gomile. – A vi, kad sam vas upoznala, bili ste ljubazan, veseo, iskren. Sada međutim, ima

trenutaka, kad osjećam da vas mrzim. I po licu ga osine svojim zelenim očima i promumlja kroza zube: – Čangrizavi đavole!

Policajac prsne u smijeh raspoložen njenim riječima. – Slušajući vas, gospođo, reklo bi se da ste se družili sa šatrovcima. Anđelika slegne ramenima i uputi se prema ognjištu, gdje kliještima dohvati jedno

drvo da sakrije svoju nepriliku. – Strah vas je, zar ne – ponovo se javi Des grez svojim otegnutim naglaskom pariškog

pred građa – strah vas je za vašeg malog Stihoklepca? Ovaj put više volim da vas obavijestim da mu ovaj put ne ginu vješala. Mlada žena izbjegne odgovor mada ju je spopadala želja da mu dovikne: – Nikad on

neće na vješala! Ne može se objesiti pjesnika Novog mosta. Odletjet će kao mršavo ptice i savit će gnijezdo na tornjevima Notre Dame. Živci su joj bili napeti, činilo joj se da će joj se pokidati. Podjari vatru, nagnuvši lice

prema plamenu. Na čelu je imala malu opekotinu. Prošlu noć ju je opržila jedna iskra. Zašto Desgrez već jednom ne digne sidro. Pa ipak bilo joj je drago što je tu. Stara navika, očito.

– Koje ono ime bijaste spomenuli? – poviče ona odjednom. – Du Plessis-Belliere? Markiz?

– Sad tražite naslove? U redu, radi se zaista o markizu du Plessis-Belliereu, kraljevom genera lu… Znate pobjedniku kod Norgena.

– Filip! – šapne Anđelika. Kako ga nije prepoznala kad je podigao svoju krinku i pogledao je istim onim ledeno-

plavim pogledom kojim se onako prezrivo nekad unosio u lice svoje rođakinje u sivoj haljini? Filip du Plessis-Belliere! U sjećanju joj iskrsne dvorac Plessis, što leži na svom jezercetu kao bijela ninfa.

– Kako je to čudno, Desgrez. Taj mladić ml je rođak, bratić koji je stanovao par kilometara od našeg dvorca. Igrali smo se zajedno.

– A sad kad bratić dolazi da se s vama igra u krčmama, hoćete li ga poštedjeti? – Možda. Naposljetku bila su trinaestorica. S markizom de Tormes broj će biti potpun. – Ne budite neoprezni, draga prijateljice, i ne pričajte sve svoje tajne ovom

„čangrizovom đavolu”! – Po ovom što sam vam kazala nećete otkri ti gdje se štampaju Stihoklepčevi pamfleti,

a niti tko ih raspačava po Parizu, a niti kako dospije vaju u Louvre. A osim toga, ja sam sigurna da me vi nećete izdati.

– Ne, gospođo, ja vas izdati neću, ali neću vas niti varati. Ovaj put je odzvonilo Stihoklepcu.

– E to ćemo još vidjeti! – Tako je, na žalost! To ćemo još vidjeti – ponovi on. – Do viđenja, gospođo. Kad ju je konačno napustio, ona je teškom mukom mirila duboki nemir koji je bijaše

zahvatio. Jesenji vjetar je pištao Ulicom „Poštenih građana”. Oluja je razdirala Anđelikino srce. Još nikad nije, tako snažno i tako duboko osjetila tjeskobu, strah, bol. Sva su joj ta čuvstva bila dobro poznata, ali ovaj put ih je osjećala kao oštar očaj bez suza, očaj koji nije htio da se smiri, koji nije htio da se utješi.

Audiger je dotrčao. Preneraženost mu se usjekla u pošteno lice. Uhvatio ju je rukama, a ona nasloni čelo na njegovo snažno rame.

– Draga moja prijateljice, velika vas je ne sreća zadesila, ali vi se ne smijete prepustiti očaju. De, gore glavu! Ne plašite me tim svojim utučenim licem!

– Ovo je katastrofa! Strahovita katastrofa! Nema više gostionice „Crvena krinka”, nestala za uvijek. Kako ću živjeti? Cehovi me ne moraju braniti, naprotiv. Moj ugovor s gazdom Bourjusom nema nikakve vrijednosti. Mojim uštedama će brzo doći kraj. U posljednje vrijeme sam uložila mno go novca u zalihe vina, rakije i likera. Osim toga, potpuno sam preuredila dvoranu. Doduše, David će nešto izvući na ime osiguranja protiv požara; zna se da je ovaj svijet dozlaboga škrt. Budući da je i on izgubio sve, dakako, od jadnog dječaka ne mogu tražiti da i meni da nešto – od ono malo novca što će uspjeti njima iščupati. Sve što sam s toliko muke uspjela podići, sve se to raspalo u prah i pepeo… Što da sada radim?

Audiger nasloni obraz na meku kosu mlađe žene. – Ne bojte se, ljubavi moja. Dok mene bude, vama i vašim sinovima neće ništa

usfaliti. Nisam bogat, ali ipak posjedujem dovoljno da vam pomog nem. A čim samo moj posao krene, radit ćemo za jedno kao što smo se i dogovorili.

Ona se oslobodi njegova zagrljaja.

– Ali nije to ono što sam ja htjela! – poviče, – Meni nije na kraj pameti da s vama radim kao vaša sluškinja…

– Ne kao sluškinja, Anđeliko. – Sluškinja ili žena to je isto. Ja sam htjela unijeti svoj dio kapitala u taj posao. Imati

ista prava… – U tome i jest čitava vaša nevolja, Anđeliko, i nisam daleko od pomisli da vas je Bog

htio kazni ti zbog vaše oholosti. Zašto uvijek govorite o jednakosti žene? To je bogohulstvo, draga! Kad biste vi skromno ostali na mjestu što ga je Bog odredio osobama vašega spola, bili biste sretniji. Ženi je suđeno da živi u svojoj kući, pod zaštitom muža, s tim da se brine za nj i za djecu što će ih s njim poroditi.

– Divne li slike! – podrugljivo se naceri Anđelika. – Znate, takav me život nije nikada privlačio. Bacila sam se u životnu gužvu sa svoja dva sinčića u naručju zbog toga što mi se ta gužva više sviđala. Kako je da je, Audiger, sad možete ići!

Dolazi mi da povraćam kad vidim svu vašu glupost. – Anđeliko! – Odlazite, molim vas! Nije ga više mogla podnijeti. Kao Što više nije mogla podnositi plačljivu Barbu,

blesavog Davida, izgubljenu Jasminu. Čak su joj išli na živce i njeni vlastiti dječaci koji su osjećali pogibelj što je zaprijetila njihovu svijetu te su udvostručili u dernjavi i hirovima. Bilo joj je dosta svih. A što su se uvijek svi za nju kačili? Ostala je bez kormila i sada je oluja vukla njen brod na uzburkanu pučinu nad kojom su poput velikih ptičurina letjeli bijeli leci otrovnoga Stihoklepca.

Kad je osjetio da će i na njega ubrzo doći red, markiz de La Valliere odluči da se povjeri sestri koja je prebivala u palači Biron, gdje Luj XIV bijaše smjestio svoju milosnicu. Luisa La Valliere se ustraši te posavjetova mladoga brata da pođe kralju i iskreno mu sve prizna.

To ovaj i učini. – Bilo bi mi žao da suze zaliju dva lijepa oka meni vrlo draga, ako vas prestrogo

kaznim – reče mu njegovo veličanstvo. – Gospodine, napustite Pariz i pridružite se svom puku u Roussillonu. Skandal ćemo ugušiti.

Ali nije to bilo tako jednostavno. Skandal se nije dao lako ugušiti. Zatvarali su, hapsili, mučili, a uza sve to, redovito kao prirodna pojava, svaki dan su se pojavili novi leci. Još malo i pojavit će se leci s imenima markiza de La Vallierea, viteza de Lorrainea, kraljeva brata! Sve su štamparije bile pregledane, sve su bile pod nadzorom. Većina prodavača s Novog mosta je svršila u Chatelet.

A leci su dospijevali čak i u kraljičinu ložnicu. Sve osobe koje su ulazile i izlazile iz Louvrea bile su pod strogim nadzorom, ulazi su

bili pod stražom kao kakva tvrđava. Sve osobe što su u nj ulazile u osvit dana: nosači vode, mljekari, sluge... pretresani su do gola. Na prozorima i po hodnicima stajale su straže. Nijedan čovjek nije mogao ući u Louvre, a niti iz njega izići a da ne bude opažen.

„Čovjek nije, ali je zato mogao polučovjek – mislio je Desgrez, ozbiljno sumnjajući da je Barkarola kraljičin patuljak, Anđelikin pomagač.

Kao što su joj bili pomagači prosjaci po uglovima ulica koji su skrivali čitave hrpe letaka ispod svojih prnja i onda ih bacali po stepeništu ispred crkava i samostana, kao što su joj bili pomagači noćni razbijači koji su okašnjelom građaninu, pošto bi ga operušali, zauzvrat davali nekoliko letaka da se utješi čitajući ih, pa cvjetarice i prodavačice

naranača s Novom mosta, Veliki Matthieu koji je pod izlikom da badava dijeli svoje recepte ljubaznim mušterijama, raspačavao nove pjesničke proizvode Stihoklepca.

A pomagao joj je i Veliki Coesre, odnosno Drvoguz, pod čiju je zaštitu jedne mrkle noći prenijela tri sanduka puna letaka na kojima su bila otisnuta imena još petorice krivaca. Malo je tko vjerovao da će policija izvršiti premetačinu u predgrađu Saint-Denis. Nije to bio pogodan trenutak da se napadne četvrt čije zauzimanje bi izazvalo pravu pravcatu bitku.

Usprkos strogoj budnosti, panduri, policajci, stražari nisu mogli biti svuda i na svakom mjestu. Noć je bila svemoćna i pod njenom zaštitom Markiza anđela je mogla, uz pomoć „ljudi”, bez poteškoća prenijeti sanduke i u sveučilišne četvrti u palači Drvoguza.

Dva sata potom štampar i njegovi radnici bili su pohapšeni. Jedan prodavač, zatvoren u Chateletu, kojemu je. krvnik sasuo u grlo pet sudova hladne vode, najzad je odao njegovo ime. Kod njega su brzo pronađeni dokazi o njegovoj krivici, ali ni traga budućim optužbama. Netko se ponadao da neće niti ugledati svjetlo dana. Međutim, njihove su nade bile kratka vijeka jer je već sutradan Pariz bio obaviješten o kukavičluku markiza de Tormesa koji je, umjesto da brani malog prodavača oblatni napustio svoje prijatelje uz riječi: – Do viđenja, gospodo. Idem da po svom običaju legnem kraj markize Raquenau.

Doduše, markizu de Raquenauu nije bila nepoznata nevjera njegove žene, ali kad je vidio da se o njoj govori po čitavu gradu, smatrao je svojom dužnošću da izazove na dvoboj suparnika. Potukli su se i muž je bio ubijen. I dok se gospodin de Tormes oblačio, pred njim se pojavi markiz de Gesyres s uhidbenim nalogom.

Markiz de Tormes, koji još ne bijaše pročitao optužujući letak, mislio je da ga odvode u Bastilju zato što se tukao u dvoboju.

– Još samo četvorica! Još samo četvorica! – vikali su derani hvatajući se u kolo. – Još samo četvorica! Još samo četvorica! – vikalo se pod prozorima kraljeve palače. Stražari su udarcima bića tjerali gomilu koja im se rugala i vrijeđala ih na pasja kola. Nasmrt umoran, gonjen iz skrovišta u skrovište, Claude Le Petit se naposljetku skloni

kod Anđelike. Bio je blijedi no ikad. neobrijan, potresen grčevitim trzajima smijeha. – Gužva je ovaj put vrlo opasna, ljepotice. Sve se bojim da se ovaj put neću izvući kroz rupe na mreži. – Ne govori tako! Ti sam si mi stoput kazao da te ne mogu objesiti. – Tako se govori kad smo još pri punoj snazi. Ali poslije snaga umakne kroz neku pukotinu i odjednom ti je sve jasno. Bio je ranjen dok je skakao kroz jedan prozor na kojemu je morao razbiti stakla i

iskriviti olovo. Ona ga položi u krevet, stavi mu melem na ranu, dadne mu jesti. On je njene pokrete

napetom pažnjom pratio, a nju je brinulo što se u zjenici njegovih očiju nije više javljao onaj uobičajeni mu podrugljivi sjaj.

– A pukotina si ti – reče on odjednom. – Nisam te smio sresti… i zaljubiti se u tebe. Otkada si mi počela govoriti „ti”, shvatio sam da si od mene načinila svoga slugu.

– Claude – odgovori ona, uvrijeđena – kako ti je moglo pasti na pamet takvo objašnjenje?…

Ja… Ja sam osjetila da si mi bliz, da bi sve na pravio za mene. Ali ako hoćeš, neću ti više govo riti „ti”.

Sjede na rub kreveta i uze mu ruku. Zatim na nju položi obraz nježnim pokretom. – Ti si moj pjesnik!

On oslobodi ruku i zatvori oči. – Ah! uzdahne. – To i jest moja propast. Pored tebe čovjek počinje sanjati o životu u kojemu bi ti bila uvijek na dohvat ruke.

Počinje se razmi šljati kao bilo koji glupavi građanin. Čovjek mi sli u sebi: kako bi bilo divno svako veče ući u toplu i svjetlu kuću gdje me ona čeka. Bilo divno naći je u svom krevetu, toplu i punačnu, i podložnu mojim željama. Kako bi bilo divno da čovjeku naraste pravi građanski trbuščić pa da navečer sjedne na prag svoje kuće i onda kaže: moja žena, čeretajući sa susjedima. Eto što' čovjek želi kad tebe upozna. Kad Čovjek tebe upozna, počinje osjećati tvrdoću gostioničnih klupa kad se na njih pruži da spava, počinje osjećati da je hladno među kopitima brončanog konja i da je sam na svijetu, kao pseto bez gospodara.

– Govoriš kao Calembredaine – primijeti Anđelika zamišljena pogleda. – Pa i njega si uvukla u zlo jer ti, na kraju krajeva, i nisi nego tlapnja, neuhvativa kao

šareni leptir, ambiciozna, sjajna, nedohvatna… Mlada žena ne odgovori. Nije joj bilo do prepirke i uvreda. U sjećanju joj' iskrsne lice

Joffreya de Peyraca, na dan prije hapšenja, pa lice Nikole Calembredainea nešto prije gužve na Sajmištu Saint-Germain. Nekim ljudima u trenutku poraza vraća se iskonski nagon zvijeri. Tko nije zamijetio tu?u vojnika koji odlaze u rat, gdje smrt čeka na njih?

Ovaj put ne smije dopustiti da je sudbina iznenada zaskoči. Trebalo joj se oduprijeti. – Napustit ćeš Pariz – odluči. – Ti si izvržio svoj zadatak, jer su posljednji pamfleti

napi sani, štampani i na sigurno mjesto smješteni. – Napustiti Pariz? A kamo bih otišao? – K svojoj staroj dojilji, onoj ženi koja te je odgojila tamo u planini Jura, a o kojoj si

mi pri čao. Uskoro će zima, po cestama će zapasti snijeg, nitko neće poći da te tamo traži. A sada ćeš napu stiti moju kuću gdje nisi siguran i sklonit ćeš se kod Drvoguza. Još večeras, tačno u pola noći, naći ćeš se na gradskim vratima Montmartre, koja su oduvjek slabo čuvana. Tamo će te čekati konj i u njegovim bisagama novac i pištolj.

– U redu, markizo – reče on zijevajući te se diže da bi pošao. Njegovo fatalističko potčinjavanje mučilo je Anđeliku više nego neka nesmotrena

smjelost. Je li to u njemu bila posljedica umora, straha ili rane? Izgledao je poput mjesečara. Prije no što će je napustiti gledao ju je dugo i ozbiljno.

– Sada si – reče – vrlo snažna i možeš nas uz put ostaviti. Ona nije shvatila što je time mislio reći. Riječi više nisu dopirale do nje, a svoje tijelo

je osjećala kao da ju je tko isprebijao. Nije prošlo mnogo vremena, a ona je gledala kako se pod sitnom kišicom udaljuje

tamna i mršava prilika Stihoklepčeva. Poslije podne na marvenom trgu na sajmištu Saint-Germain, kupi jednoga konja za

kojega potroši dio svoje ušteđevine, zatim okrene u Ulicu „Dolina ljubavi” da u Lijepog Dječaka „posudi” jedan od njegovih pištolja.

Dogovoreno je da će oko pola noći Lijepi Dječak, Božur i još nekoliko njihovih drugova poći s konjem k vratima Montmartre. Claude Le Petit će tamo stići u isto vrijeme u pratnji povjerljivih ljudi Drvoguza. Zatim će ga svi otpratiti kroz predgrađe sve do otvorenog polja.

Utvrdivši i pripremivši čitav plan, Anđelika se donekle smiri. Navečer se pope u dječju sobu, zatim na tavan, gdje bijaše smjestila ranjenoga Davida. Mladić je imao žestoku ognjicu jer mu se upalila loše povijena i liječena rana.

Kasnije, našavši se u svojoj sobi, Anđelika poče brojiti sate. Djeca i sluškinje već bijahu pozaspali, Piccolo zagrebe na vratima. Ona mu otvori, a on pođe na ognjište i tamo se sklupča. Poduprijevši se o koljena, Anđelika je promatrala vatru. Za dva sata, za jedan sat Claude Le Petit će biti izvan opasnosti. Ona će tada lakše disati, a poslije toga će leći i nastojati da usne. Otkada je požar uništio „Crvenu masku”, čini joj se da je potpunoma zaboravila što je to san.

Korak konjskog kopita odjekne na ulici. Konj se zaustavio. Kucanje na vratima. Srce joj je snažno tuklo. Pođe i otvori orozorčić.

– Ja sam, Drezgrez. – Dolazite li u ime prijateljstva ili kao poli cajac. – Otvorite, pa ću vam kazati. Ona povuče zasun misleći pri tom kako nije baš najugodniji taj policajčev posjet

njenoj kući. Na kraju joj bi draže da joj pravi društvo nego da tu stoji sama i broji minute, a svaki je minut peče kao kap rastopljena olova.

– Gdje je Sorbona? – Nije sa mnom večeras. Ona primijeti da pod mokrim ogrtačem bijaše odjeven u prsluk od crvenog sukna

ukrašen crnim vrpcama dok su mu orukvice i ovratnik. bili izvezeni od čipke. Sa sabljom i mamuzama na čizmama gotovo je ličio na provincijskog plemića ponosnog žto se nalazi u glavnom gradu.

– Dolazim iz kazališta – reče veselo. – Je dan dosta delikatan zadatak prisilio me da pravim društvo lijepoj gospođi.

– Niste više u lovu na pamfletiste. – Možda je netko shvatio da u toj stvari ja neću dati od sebe sve što bih bio kadar… – Odbili ste da sudjelujete u tom poslu? – Ne baš sasvim. Ali daju mi slobodne ruke. Znaju da ja imam svoj osobni sistem. Uspravan ispred ognjišta, trljao je ruke da bi ih ugrijao. Na jedan stolić bijaše odložio

šešir i crne rukavice. – Zašto niste postali kraljev vojnik? – upita ga Anđelika diveći se lijepom držanju

nekadašnjeg advokata kukavca. – Našli bi da ste zgodan mla dić, a vi ne biste zabadali nos u tuđe poslove. Ne mičite se… donijet ću vam vrč vina i oblatni.

– Ne, hvala! Usprkos vašem ljubaznom gosto primstvu, mislim da je bolje ako se povučem. Htio bih još malko prošetati do gradskih vrata Monmartre.

Anđelika se prene i baci oči na svoj sat: jedanaest i pol. Ako se Desgrez sada uputi k vratima Montmartre, vrlo vjerojatno će natrapati na

Stihoklepca i njegove pomagače. Je li on slučajno tamo naumio poći ili je taj đavo u ljudskoj spodobi nešto njušio? Ne, to je bilo nemoguće! Ona odluči da ga pošto-poto zadrži.

Desgrez je oblačio ogrtač. – Tako brzo! – čudila se Anđelika. – Nekako mi ne idu u glavu ti vaši postupci.

Dođete ovamo u nemoguće vrijeme, izvučete me iz kreveta, po tom se oblačite i hoćete da odete.

– Nisam vas ja izvukao iz kreveta. Niste se večeras još uopće svlačili. Sjedili ste ispred vatre i pri tom o nečemu maštali.

– Pogodili ste… Dosađivala sam se. Daj, sje dite tu.

– Neću – odgovori on vezujući vrpcu na vratniku. – Što više razmišljam, to bivam sve uvjereniji da bih učinio bolje kad bih požurio.

– On! Ti ljudi! – poviče ona tobože ljutito. Razbijala je glavu tražeći neku izliku da ga za ustavi.' Bojala se da će biti presudniji za

Degreza nego za pjesnika i neizbježiv susret ako ga sada pustim da ode k gradskim vratima Montmartre. Policajac je, doduše, imao i sablju i pištolj, ali i oni tamo su bili naoružani, a bili su uz to brojniji. Osim toga, Sorbonu nije poveo sa sobom. U svakom slučaju bolje će biti da prilikom bijega Claudea Le Petita ne bude tučnjave u kojoj je vrlo lako mogao zaglaviti policijski kapetan Chateleta. To je svakako trebalo spriječiti.

Ali Desgrez je već napuštao sobu. „Ovo postaje zaista blesavo”, mislila je Anđelika. „Ako nisam u stanju ni četvrt sata

zadržati jednoga čovjeka, pitam se zašto me je Bog stvorio ženskim bićem!” Pođe za njim u predsoblje i kad je on uhvatio ručicu na vratima, ona položi svoju na njegovu ruku. Kao da ga je iznenadila nježnost toga pokreta. On je časak oklijevao.

– Laku noć, gospođo! – reče osmijehujući se. – Noć mi neće biti laka ako vi odete – ispo tiha će ona. – Noć je preduga kad je netko

sam. I svoj obraz položi na njegovo rame. „Ponašam se kao obična bludnica”, mislila je, „utoliko gore! S par poljubaca ću bar

dobiti na vremenu. A ako i više zatraži, bogami se neću cifrati. Naposljetku, poznajemo se već tako dugo!” – Poznajemo se već tako dugo. Desgrez – reče naglas. – Niste nikad pomislili da bi između nas da…

– Nije vaš običaj da se bacate u naručaj lju dima – odgovori Desgrez pomalo zbunjen; – Šta se to s vama večeras događa, lijepa moja prijate ljice?

Ali ipak je njegova ruka napustila ručicu vrata i prešla na njeno rame. Vrlo polako, kao protiv volje, on podiže drugu ruku i oko pasa obujmi mladu ženu. Ali je ne privuče k sebi. Držao ju je prije kao neki lagan i krhki predmet s kojim ne zna što bi otpočeo. Ona je uza sve to osjetila da srce policajca Desgreza življe kuca. Zar ne bi bilo zabavno kad bi uspjela uzbuditi tog čovjeka tako hladnokrvnog, tog čovjeka koji uvijek vlada sobom?

– Ne – reče on naposljetku kao da odgovara na njeno pitanje – ne, nikad nisam pomislio da bismo nas dvojica mogli svršiti u jednom krevetu.

Znate, draga, za mene je ljubav nešto vrlo prosto. U toj, kao i u mnogim drugim stvarima, ja ne znam za raskoš i uopće me ne dovodi u

iskušenje. Hlad noća, glad, siromaštvo i puste batine što sam ih primio od svojih učitelja nisu nimalo potakle u jneni sklonosti prema rafiniranim užicima. Ja sam čovjek krčme i javne kuće. Od djevojke tražim da bude dobra životinja, čvrsta, da bude podatna tako da s njom mogu raditi što mi se sviđa. Istini za volju kazat ću vam, draga, vi niste žena po mom ukusu tkana.

Ona se prilično zabavljala slušajući ga. Ne podižući glavu s udubljenja u njegovu ramenu, osjećala je toplinu njegovih ruku. Ne, nije on bio tako prezrivo raspoložen kao što je tvrdio. Žena kao Anđelika nikad se nije varala. Mnoge su je stvari vezivale uz Desgreza. Prigušeno se nasmije.

– Govorite mi kao da sam ja neki raskošni predmet… nepodatan, kao što rekoste. Nema sum nje, vi se divite bogatstvu moje haljine i mojega stana?

– Ah, ruho tu nema nikakva značenja. Vi ste uvijek sačuvali svijest o svojoj superiornosti koja vam je tako snažno izbijala iz očiju jednoga jutra kad vam je predstavljen neki odvjetnik, kukavan i prost.

– Štošta se odonda dogodilo, Dresgez! – Mnoge stvari neće nikad proći, a među ostalima, ni nadustost jedne žene čiji su preci

zajedno s Ivanom II Dobrim sudjelovali u bici kod Poitiersa 1356. godine. – Nema šta, vi, policajce, uvijek o svima sve znate. – Jest… Baš kao i Stihoklepac, vaš prijatelj. Uze je za ramena i blago je, ali odlučno, odvoji od sebe gledajući je u lice. – Onda…? Je li baš istina da je u pola noći trebao biti kod gradskih vrata Montmartre? Ona se trgne, ali u isto vrijeme pomisli da je opasnost prošla. U daljini na nekom satu

odbijali su posljednji udarci ponoći. Desgrez uhvati likujući sjaj u njenim očima. – Da… da, na žalost sad je već prekasno – promrmlja zamišljeno kimajući glavom. –

Mnogo je njih noćas ureklo sastanak kod gradskih vrata Montmartre. Među njima šef policije i dvadeset stražara iz Chateleta. Da sam tamo stigao koji trenutak prije, možda sam im mogao savjetovati da će biti sretnije ruke ako divljač pričekaju na nekom drugom mjestu… Ili bih možda bio upozorio neopreznu divljač da bježi nekom drugom ulicom …? Ali sad … sad, zaista, mislim da je prekasno!

Flipot je rano ujutro odlazio po svježe mlijeko za djecu na tržnicu mliječnih proizvoda. Anđelika bijaše upravo zapala u kratak i nemiran san, kadli začuje kako se Flipot u trku vraća. Zaboravio je pokucati na vrata i svoju čupavu glavu proturi kroz otvor. Izbuljio oči kao da će mu sad na iskočiti s lica.

– Markizo anđela – šapne – vidio sam…na trgu Greve… Stihoklepca… – Na trgu Greve? – ponovi ona. – Ali zar je on zbilja poludio! Što tamo radi? – Isplazio je jezik – odgovori Flipot. – Objesili su ga!

XXIX ANĐELIKA OČAJEM OBUZETA

– Obećao sam gospodinu d'Aubravsu, šefu pariške policije, koji se, opet obavezao kralju, da javnost neće doznati posljednja tri imena s liste.

Jutros je, međutim, usprkos činjenici da su autori pamfleta povješani, ime grofa de Guichea dato za doručak Parižanima. Njegovo veličanstvo je i te kako dobro shvatilo da smrt glavnog krivca neće zaustaviti ruku pravde koja će se oboriti na Gospodina, njegova brata. Ja sam sa svoje strane natuknuo njegovu veličanstvu da poznajem sukrivca ili sukrivce koji će usprkos Stihoklepčevoj smrti sigurno nastaviti sa svojom rabotom do kraja. Ponavljam, obećao sam da se posljednja tri imena neće pojaviti u javnosti.

– Pojavit će se! – Neće! Anđelika i Desgrez nalazili su se ponovo licem u lice na onom istom mjestu gdje je

sinoć Anđelika naslonila glavu na policajčevo rame. Ona sebi nije mogla oprostiti taj svoj postupak. Sad su im se pogledi ukrstili kao mačevi.

Kuća je bila pusta. Samo se David nalazio gore na tavanu, ranjen i u groznici. Tek koji šum bi dopro s ulice. Odjek narodnog nemira nije dopirao do te aristokratske četvrti. Vikanje gomile koja je od samog jutra prolazila trgom Greve ispred vješala na kojima se njihalo tijelo Claudea Le Petita, pjesnika Novog mosta, zaustavljalo se na pragu četvrti

Marais. Već petnaest godina je on plavio Pariz svojim epigramima i svojim rugalicama te nitko nije mogao vjerovati da je on zaista mrtav, obješen. Gomila je pokazivala njegovu plavu kosu kojom je vjetar poigravao, njegove cipele iskrivljenih peta i istrošenih čavala. Na uglu Kožarske ulice stara je Urlikalica, lica natopljena suzama, uz pratnju glazbala čiče Urlikala, kreštavim glasom pjevala slavni pripjev: Jednom kad pođem u opatiju „Penji se tužna srca” Za te ću da se molim u času kad isplazim jezik…

Njena je pjesma unosila nemir u gomilu, koja je, zahvaćena nemoćnim bijesom, stisnutim šakama prijetila Gradskoj vijećnici.

U kućici u Ulici „Poštenih građana” borba se nastavljala, oštra, nepoštedna, a ipak tihim glasom kao da su se Anđelika i Desgrez bojali da čitav grad osluškuje njihove riječi.

– Poznato mi je gdje se nalaze snopovi letaka što ih još mislite raspačati – govorio je Desgrez.

– Mogao bih pozvati u pomoć vojsku, napasti pred građe Saint-Denis i isjeći na komade sve one zlikovce koji bi se usprotivili premetačini policije u tući Velikog Coesrea, gospara Drvoguza. Ali posto ji jednostavniji način da se urede te stvari. Slušajte, mala ludico, i ne gledajte me kao divlja mačka… Claude Le Petit je mrtav. Moralo je tako biti. Njegove bezobraštine već predugo traju, a kralj neće nikad dozvoliti da svjetina sudi o nje govim činima.

– Kralj Kralj! Usta su vam puna njegova imena. Nekad je u vas bilo više ponosa! – Ponos je grijeh mladosti, gospođo. Prije no što se nadmemo od ponosa, treba znati s

kim imamo posla. Ja sam se silom prilika sukobio s kraljem. Umalo nisam raznesen na komade. Znači: kralj je jači. Stavio sam se, dakle, na njegovu stranu. Po mom skromnom mišljenju, gospođo, vi koji ste odgovorni za život dvoje djece, morali biste se ugledati na mene.

– Šutite, ispunjate me grozom. – Došlo mi je do ušiju da ste željeli dobiti obrtnicu za proizvodnju nekog egzotičnog

pića ili nešto tome slično… A ne mislite li da bi jedna dosta velika svota, pa recimo pedeset tisuća livara, bila dovoljna da se otpočne bilo kakav trgovački pothvat? Ili neka privilegija, izuzimanje od poreza, ne znam sam što? Kralj je spreman da vam podi jeli pravo koje želite a zauzvrat traži potpunu i neposrednu šutnju. To je najbolji način, za sve, da se završi ova drama. Gospodinu šefu policije kralj će čestitati, ja ću dobiti novi položaj, njegovo veli čanstvo će odahnuti s olakšanjem, a vi, draga moja, pošto ponovo dohvatite kormilo svoje lađe, zaplovit ćete prema bogatijim obalama. Hajde, ne tresite se kao ždrebica pod bičem krotitelja. Razmislitev Vratit ću se za dva sata po vaš odgovor…

* * *

Jedna kolica pod pratnjom stražara vozila su štampara i njegova dva pomoćnika na trg Greve gdje su imali biti obješeni. Za njih su bila podignuta još troja vješala odmah kraj Stihoklepčevih. Dok je majstor Aubin navlačio omču na sijedu glavu štamparevu, jedan glas se diže i kao val ustalasa gomilu.

– Milost! Kralj im je udijelio milost! Majstor Aubin zastane.

Ponekad se, doduše, događalo da je kralj svojim pomilovanjem u zadnji čas istrgnuo osuđenika njegovim marljivim rukama. S obzirom na mogućnost iznenadnih promjena kraljevih naređenja, krvnik je morao biti na minut tačan, ali nije smio žuriti. On je sad strpljivo čekao da mu se podnese akt o pomilovanju potpisan od kralja. Ali se nitko ne pojavi. Posrijedi je bila zabuna. U stvari, tu zabunu je izazvao kapucin što je kolicima odvozio tijela pogubljenih osuđenika koji se sad teško probijao kroz onu gustu gomilu svijeta, te je stao vikati: – Miči! Miči!

Što je svijet razumio kao: Milost! Milost! Primijetivši o čemu se zapravo radi, majstor se mirno prihvati posla. Ali majstor

Gilbert, još prije par trenutaka pomiren sa sudbinom, više nije htio umrijeti. Počeo se otimati i vikati jezovitim glasom: – Pravda! Pravda! Ulažem priziv kralju! Hoće da me ubiju dok se ubice malog prodavača oblatni i gazde Bourjusa šepire na slobodi. Hoće da me objese zato što sam se stavio na stranu istine. Ulažem priziv kralju! Ulažem priziv kralju!

Stratište na kojemu su bila podignuta troja vješala, zaškripi pod pritiskom svjetine. Napadnut kamenicama i toljagama, krvnik je morao napustiti žrtvu i skloniti se pod

stratište. Dok su neki iz svjetine otrčali po vatru da bi zapalili stratište, na trg izbiju gradski stražari na konjima i udarcima biča uspiju rastjerati svijet oko stratišta. Ali su u međuvremenu osuđenici bez traga nestali.

Pošto je svoja tri sina uspio istrgnuti vješa-lima, Pariz je zahvatio buntovan duh fronde. Svijet se sjetio da je 1650. Stihoklepac prvi odapeo otrovne strelice protiv Mazarina, takozvane „mazarinade”.18

18 Rugalice na račun kardinala Mazarina.

Dok je bio živ, dok su Parižani bili sigurni da će njegov zajedljiv jezik podjariti nove mržnje, stare su mržnje pustili da spavaju. Ali sad kad je on bio mrtav panika je zahvatila puk: činilo mu se da su mu odjednom, začepili usta. Sve je ponovo izbilo na površinu: glad iz 1656, iz 1658, 1662, te novi porezi. Šteta što je Talijan bio mrtav! Sad bi pošli zapaliti njegovu palaču…

Na obalama Sene narod se hvatao u kolo i pjevao… Tko li je ubica malog prodavača? A onda opet u koru odgovarao: Sutra ćemo znati!

Sutra… ćemo znati! Ali sutradan grad nije više cvjetao bijelim cvijećem letaka. Ni sutradan ni slijedećih

dana. Šutnja je zavladala gradom. Nestalo je more… Nikad se neće doznati tko je ubio malog prodavača oblatni. Pariz je shvatio da je Stihoklepac zaista bio mrtav. On sam je, uostalom, rekao Anđeliki: – Sad si vrlo snažna i možeš nas uz put ostaviti.

Stalno su joj u ušima odjekivale te njegove riječi. A za dugih noći u kojima nije uspijevala da se smiri stalno ga je vidjela ispred sebe, vidjela je kako je motri svojim očima svijetlim i sjajnim, kao voda Sene kad se u njoj zrcali sunce.

Nije htjela poći na trg Greve. Bilo joj je dovoljno što je Barba s većim marom nego na propovijed odvukla tamo dvoje djece. Poslije joj je u tančine ispričala grozni prizor. Ništa nije propustila: ni plave kose Stihoklepčeve što ih je vjetar micao po nabuhlom mu licu, ni gaćice koje mu bijahu spuzle na mršave listove nogu, ni tintarnicu od roga, ni guščije pero koje sujeveran krvnik bijaše ostavio za pašom.

– Šuti, mrzim tu pohlepu slugu i sluškinja da: pričaju o obješenim ljudima – zaurla Anđelika.

Barba je, međutim, mislila kako nesmiljeno srce bije u grudima njene gospodarice. Doduše rudilo se o jednom bijednom i gladnom piskaralu, jednom od onih ludih novinara. Pa iako je bio samo nekakav stihoklepac, ipak je on bio svima dobro poznat. A osim toga, Barba nije bila ni gluha ni slijepa. Kao sluškinja koja je držala do sebe, njoj nije trebalo mnogo pa da dozna tko je bio obziran noćni posjetilac koji je ponekad strugao na vratima njihove kućice u Ulici „Poštenih građana”. Barba se više puta jadala Jasmini što je ta čudna crna ptičurina postao ljubavnik lijepe Anđelike, a ne gospodin Audiger, čovjek lijep i vrijedan svakog poštivanja. Uza sve to, bilo joj je žao što gospođa nije nijednom suzom dala oduška svojoj neobičnoj strasti. Razočarana, Barba je postala čangrizava i odsutna što nije bilo u skladu s njenom prirodom. Bila je umorna od stalnog uspinjanja na tavan gdje je njegovala onu budalu od Davida. Jasmina se rado zalagala, ali Barba više za nj nije htjela da zna … Bilo je dovoljno sablazni pod tim krovom i bez očijukanja jedne djevojčice od četrnaest godina s mladićem od sedamnaest. Poslije toga je djevojčica koja nije bila ravnodušna prema lijepim Davidovim očima, objesila nos i preko volje obavljala svoju službu.

Florimond i Cantor su iskoristili sve te poremećaje te su se tukli kao dva mala Cigančića čupajući jedan drugome pune šake raščupanih kosa. Cantor je u trećoj godini bio jak kao Florimond u petoj. Anđelika je imala dojam da neće nikad prestati da se tuku i urlaju.

Poslije neprospavane noći Anđelika trećega dana ustane iz kreveta i reče u sebi: „Ne mogu više podnositi ovakav život”.

Tog dana imala se sastati s Desgrezom u njegovoj kući u Ulici „Most Notre-Dame”, a onda će je on otpratiti do važnih ličnosti s kojima će zaključiti tajni ugovor kojim se imala završiti ta čudna afera koja će svima ostati u sjećanju pod nazivom: Afera malog prodavača obiatni.

Anđelikini su zahtjevi prihvaćeni. Zauzvrat ona će određenim ljudima izručiti tri sanduka štampanih, ali nerasturenih pamfleta od kojih će gospoda s policije brže-bolje zapaliti veliku vatru. I život će ponovo poteći. Anđelika će ponovo imati mnogo novaca. A samo ona će imati pravo da proizvodi i prodaje, u čitavu kraljevstvu, piće pod imenom čokolada.

„Ne mogu više podnositi ovakav život”, ponovo Anđelika reče u sebi. Upali svijeću jer se još ne bijaše razdanilo. U ogledalu na toaletnom stočiću opazi

svoje blijedo i napeto lice. „Zelene oči”, pomisli. „Zelena boja očiju donosi nesreću. Dakle je istina… Ja donosim

nesreću onome tko me ljubi… ili koga ja ljubim…” Claude, pjesnik… obješen! Nikola… nestao. Jeffrev… živ spaljen.

Rukama se polako uhvati za sljepoočice. Tako je sva unutra drhtala da je teškom mukom dolazila do daha. Uza sve to-, dlanovi su joj bili hladni i mirni.

„A što da se borim protiv svih tih snažnih i moćnih ljudi? Nije to za mene. Ženino je mjesto ti kući, pored muža koga ljubi, pored toplog ognjišta, u mirnoj i prisnoj atmosferi vlastitog doma, pored djeteta koje spava u svojoj drvenoj kolijevci. Sjećaš li se, Joffreyu, malog dvorca gdje se rodio Florimond…? Planinska je oluja tukla svom silinom o stakla, a ja sam sjedala na tvoja koljena i prislanjala svoj obraz uz tvoj. I gledala sam pomalo sa strahom, a pomalo s užitkom tvoje čudno lice na kojemu je poigravao sjaj s vatre. Kako si se divno smijao otkrivajući svoje bijele zube. Ili bih legla u naš veliki krevet, a ti si mi pjevao, onim tvojim dubokim i baršunastim glasom koji mi je zvučio u ušima kao jeka s

planine'. Tada bih usnula, a ti si lijegao pored mene u svježe i izvezene plahte u kojima se osjećao miris perunike. Mnogo sam ti dala, znam. A ti si meni, ti si meni dao sve. Snatrila sam kako ćemo uvijek biti vrlo sretni.

Zatetura preko sobe i sruši se na koljena kraj kreveta. Sakrije lice u posteljinu. „Joffreyu, ljubavi moja…!” Iz grudiju joj se otrgnuo krik suviše dugo zadržavan. „Joffreyu, ljubavi moja, vrati se, ne pusti me samu… vrati se!” Ali on se neće vratiti,

znala je. Predaleko je otputovao. Kako da sada stigne do njega? Nije čak ni groba imao, gdje bi moglo da se pomoli… Njegov je pepeo poklonjen vjetru nad Senom.

I vidje rijeku u njenu širokom i živom toku, i vidje njen srebrni oklop što ga na sebe stavlja u predvečerje.

Anđelika ustane. Niz obraze su joj tekle suze. Sjedne za stol, uze komad bijelog papira i zašilji pero.

„Kad budete čitali ovo pismo, gospođo, ja više neću biti živa. Znam da je veliki zločin podići ruku na svoj vlastiti život, ali za taj zločin, potražit ću zaštitu u Boga koji pozna dubinu naših duša. Prepuštam se njegovu milosrđu … Sudbinu svojih dvaju sinova povjeravam pravednosti i dobroti kraljevoj. Za šutnju od koje je zavisila čast kraljeve kuće, a koioj sam ja ostala vjerna, obraćam se njegovu veličanstvu moleći ga da se kao otac sagne nad njihovim malim životima koji su počeli svoj vijek pod znakom najvećih nesreća. Ako im kralj ne vrati ime i imovinu njihova oca, grofa de Peyraca, neka barem odredi sredstva za njihovo izdržavanje dok su nejaki, a poslije neka se pobrine za njihov odgoj i za sredstva potrebna da sebi priskrbe neki položaj…”

Napiše još nekoliko pojedinosti u vezi sa svojom diecom, zatim zamoli da se pruži zaštita i mladom Chaillouu, sirotanu bez igdje ikog.

Barbi je također napisala pismo, moleći je da nikad ne napusti, Florimonda i Cantora i ostavljajući joj u nasledstvo ono malo ruha i nakita što je posjedovala.

Drugo pismo stavi u omotnicu i zapečati ga. Sad se osjećala bolje. Potom se uredi i obuče i jutro provede u sobi svojih sinova.

Gledajući ih, vrati joj se dobro raspoloženje. Nije ju uopće uznemiravala misao da će ih zauvijek napustiti. Nije im više bila potrebna. Imali su Barbu koju su poznavali i koja će ih odvesti u Monteloup. Odrast će na suncu i na čistom poljskom zraku, daleko od blatnjavog i smrdljivog Pariza.

Pa i sam Florimond se odvikao od te majke koja se kasno vraćala kući, toj kući od koje su napravili svoje malo carstvo – okruženi s dvije slugkinje, psom Patuom, igračkama i pticama. Budući da im je Anđelika donosila igračke, žurili su k njoj kad bi je vidjeli da bi odmah potom nezadovoljno gunđali tražeći još štogod. Taj dan Florimond izvuče svoje odijelce od crvenog, drogeta i reče: – Mama, kad ćeš mi kupiti hlače? Znaš, ja sam već velik!

– Dragi moj, ti. već imaš veliki šešir s crvenim perom. Mnogi dječaci tvojih godina ne mogu se pohvaliti takvim šeširom, već se moraju zadovoljiti kapicom kakvu Cantor ima.

– Hoću hlače! – poviče Florimond tresnuvši o pod svoju trubu. Anđelika napusti sobu bojeći se da se ne naljuti i da ne bude stroga s njim. Poslije ručka, pošto su djeca legla, ona obuče ogrtač i napusti, kuću. Uze sa stola

zapečaćeni omot. Uručit će ga Desgrezu i zamoliti ga da ga ponese na tajni sastanak. Potom će se spustiti na obalu Sene. Imala je još dosta vremena. Namjera joj je bila da dugo šeta uz rijeku. Htjela je odšetati u polje, da sa sobom odnese sliku livada od jeseni!

žutih, pozlaćenog drveća, htjela je posljednji put udisati miris mahovine koji će je sjetiti Monteloupa i njena djetinjstva…

XXX GRUBOST I POHOTA POLICAJCA DESGREZA

Anđelika je čekala Desgreza u njegovoj kući na Mostu Notre Dame. Policajcu se sviđalo stanovati na mostovima, dok su oni što ih je gonio stanovali ispod mostova.

Izgled se njegova sadašnjeg stana znatno razlikovao od izgleda stana u ruševnoj kući na Malom mostu u koji je Anđelika prije mnogo godina jednom prilikom navratila.

On je sada posjedovao svoju kuću na vrlo bogatom Mostu Notre Dame, gotovo novom, na toj neukusnoj građevini koja se sviđala dobrostojećim građanima, na tom zdanju načičkanom kipićima s naručjima punim voća i cvijeća, s likovima kraljeva, njihovim kipovima, a sve to premazano upadljivim „prirodnim” bojama.

U sobi u koju je Anđelika bila uvedena vladao je taj isti pučki ukus. Mlada je žena jedva i pogledala široki krevet čiju su nebnicu podupirali spleteni stupci, i radni stol na kojemu su se nalazili predmeti u pozlaćenoj bronci.

Nije se pitala na koji je način odvjetnik Desgrez dospio do tog skromnog blagostanja. Desgrez je bio za nju i sadašnjost i sjećanje. Imala je dojam da on o njoj sve zna, i to ju je smirivalo. On je bio tvrd i ravnodušan, ali i siguran kao stup. Kad uruči Desgrezu svoju posljednju poruku, mogla se mirna srca udaljiti: njeni sinovi neće biti prepušteni ulici.

Otvoren je prozor gledao na Senu. Čuo se šum vesala. S njih je padala voda kao kakav slap kad su se sva odjednom povukla pri prolazu ispod mosta.

Vani je bilo lijepo vrijeme. Blago jesenje sunce sjajilo se na crno-bijelim, brižljivo ulaštenim pločicama poda.

Naposljetku Anđelika u hodniku začuje odlučan korak praćen zveckanjem mamuza. Bio je to Desgrez..

Ovaj uđe i nimalo se ne začudi opazivši je. – Gospođo, budite pozdravljeni. Sorbono, osta ni napolju s tim svojim prljavim

šapama. I ovaj je put bio odjeven, ako ne baš” kicoški, a ono vrlo ukusno. Gajtan od crnog

baršuna isticao mu je širok ovratnik ogrtača koji on. baci preko stolice. Ali staroga Desgreza prepoznala je po nehajnom pokretu kojim se oslobodio šešira i perike. Zatim otpaše sablju. Izgledao je vrlo dobro raspoložen.

– Bio sam kod gospodina d'Aubrajrsa. Sve ide da ne može bolje. Sastat ćete se, draga moja, s naj višim ličnostima iz krugova trgovine i financija.

Anđelika se ljubazno osmjehivala. Te su joj se riječi činile beskorisne i nisu je mogle trgnuti iz njene tuposti. Ona neće imati čast da upozna gospodina Colberta. U trenutku kad se te svemoćne ličnosti sastanu u nekom dalekom stanu, tijelo Anđelike de Sance, grofice de Peyrac, Markize anđela plovit će površinom vode između pozlaćenih obala Sene. Bit će slobodna tada. Nitko je više neće moći uvrijediti. Možda će se sastati s Joffreyom…

Odjednom se trgne. Desgrez je nešto govorio, a ona ga nije slušala. – Šta ste kazali? – Rekao sam da ste došli suviše rano radi sastanka.

– Nisam zbog toga došla ovamo. U stvari, samo sam načas navratila, jer me prekrasan kicoš čeka. Idemo da se divimo posljednjim novostima u galeriji Palače. Možda će me poslije odvesti u Tuileries. To će me malko rastresti pa ću s manje nervoze dočekati sat sastanka. Međutim, ovdje imam jedan omot koji mi smeta. Ne bih li ga mogla ostaviti kod vas. Na povratku ću ga uzeti.

– Stojim vam na raspolaganju, gospođo. On uze zapečaćen omot, pođe prema maloj gvozdenoj blagajni, otvori je i stavi omot

unutra. Anđelika se okrene da uzme lepezu i rukavice. Sve je bilo vrlo jednostavno. Isto tako

jednostavno i bez žurbe će krenuti van građa. U određenom trenutku promijenit će smjer i okrenuti prema Seni… Pod sunčanim zrakama voda će se sjajiti kao crno-bijeli pod.

Škripavi zvuk privuče njenu pažnju i ona podigne glavu. Opazi Desgreza kako okreće ključ u bravi i kako zatim najprirodnijim pokretom na svijetu spušta ključ u svoj džep. Okrenuo se k njoj i smiješeći se, reče: – Sjednite još par minuta. Već odavna vam želim postaviti dva-tri pitanja. Čini mi se da je ovo baš zgodna prilika.

– Ali… mene čekaju. – Pa neka čekaju – odgovori Desgrez stalno se smješkajući. – Uostalom, vjerujem da

ćemo biti brzo gotovi. Sjednite, molim vas. Pokaže joj stolicu ispred stola, dok se on sam smjesti s druge strane, njoj preko puta. Anđelika je bila isuviše umorna da bilo kakve primjedbe postavlja. Već mnoge dane

njeni pokreti su bili isto tako nestvarni kao i pokreti mjesečara. Podizala se, sjedala, čekala, odlazila…

Ipak postoji nešto što nije u redu. A što…? Ah! Evo! Zašto je Desgrez zaključao vrata?

– Pitanja što vam ih moram postaviti odnose se na jedan prilično neugodan slučaj, kojim se baš sada bavim. U pitanju je život više osoba. Oduzelo bi nam mnogo vremena, a bilo bi i beskorisno da vam sve potanko pričam. Dovoljno je da odgovorite na moja pitanja. Eto…

Govorio je vrlo polako i nije gledao u nju. Zaštitivši dlanovima poluzatvorene oči, činio se zaokupljen nekim dalekim priviđenjima.

– Prije četiri godine, otprilike, jedne je noći pRoyaljeno u stan ljekarnika Glazera u četvrti Saint-Germain. Tom prilikom su uhvaćena dva zločinca najgore vrste. Ako me sjećanje ne vara, oni su u krugovima šatrovaca bili poznati pod nadimcima Razbibrava i Mudrica. Bili su obješeni. No, prije smrti pod mukama spomenuti je Mudrica dao neke izjave koje sam nedavno pronašao u zapisniku što se čuva u Chateletu, a koje su od posebne važnosti za istragu koju sada vodim. A te se izjave odnosa na ono što je gospodin Mudrica za vrijeme svog iznenadnog posjeta one noći vidio u kući gospodina Glazera. Na žalost, njegove riječi nisu posve jasne.

Izjava je vrlo zbrkana, ostavlja otvorena vrata mnogim pretpostavkama, a ništa ne dokazuje. Što ga bih vas htio zamoliti da mi objasnite neke činje nice. Šta ste sve vidjeli u kući staroga Glazera?

Svijet je postajao sve nestvarriiji. I soba i sve što je u njoj bilo sasvim se raščinilo. U tom trenutku ona je vidjela jedino svjetlost što je izbijala iz nenadano rastvorenih Desgrezovih smeđih zjenica, čudnu svjetlost koja je blistala sjajem prozračne školjke.

– Jeste li meni postavili to pitanje? – upita Anđelika. – Jest. Što ste, dakle, onu noć vidjeli u kući staroga Glazera?

– Kako da ja to znam? Meni se čini da ste vi sasvim izgubili glavu! Desgrez uzdahne. Svjetlost njegovih očiju se ugasi iza oborenih vjeđa. On sa stola uze

guščije pero i uze ga nesvjesno vrtjeti između prsta. – U kući starog Glazera te noći je s pRoyalnicima bila i jedna žena. Nije važno koja!

No ipak, jedna žena koja je imala jedno ime u tom opasnom, a meni vrlo dobro poznatom, svijetu. Zvali su je Markiza anđela. Niste nikad ništa o njoj čuli? Ne? Ta žena je bila prijateljica glasovitog bandita glavnog grada: Calembredainea. Calembredaine …? On je uhvaćen 1661. na Sajmištu Saint-Germain i poslije toga obješen …

– Obješen …! – poviče Anđelika. – Ne, ne – blago dometne Desgrez – ne uzbuđujte se previše, gospođo. Ne, nije bio

obješen. U stvari, pobjegao je bacivši se u Senu i… udavio se. Tijelo mu je pronađeno

nabubreno kao bačva i s dvije libre pijeska u ustima. Šteta, tako lijep čovjek! Shvaćam da blijedite! Vratimo se, međutim, Markizi anđela, dostojnoj družici tog tipa, koji je bio, što vam je sigurno poznato, glasovit lupež, višestruki ubojica, osuđivan na robiju, oda kle je pobjegao itd. Vladavina mu je bila kratka vijeka, ali efikasna: sudjelovao je u bezbrojnim krađama, u oružanim napadima na kočije kao što je bio napad na kćerku zapovjednika građanske straže. Na duši je imao bezbrojna ubistva, a među njima ubistvo jednog stražara Chateleta, kojemu je vrlo vješto rasporio trbuh. Molim vas da mi to vjerujete…

Anđelika se malo-pomalo trgla iz svoje obamrlosti. Hvatao ju je strah. Osjećala je da je uhvaćena u zamku.

Pogled joj potraži otvoren prozor kroz koji je u sobu prodirala buka vode. Sena je tekla ispod kuće… Jedini izlaz! „Potonut ću na samo dno. Završit ću sa svijetom ljudi, tim mrskim svijetom!” – Markiza Anđela se nalazila s Mudricom u Glazerovoj kući. Ona je vidjela sve što je i on vidio, i…

Ona se u skoku našla kraj prozora. Ali još prije nje kraj njega se našao Desgrez koji je zgrabi za zglavke i silom je vrati k stolici na koju je grubo baci. Izraz lica mu se sasvim izmijenio.

– E, to ne – promumlja – sa mnom se ne mogu zbijati takve šale! I nagne se nad nju svojim okrutnim noćnim licem na kojemu se pojavio cerek kojega

se bilo bojati. – Deder, pljucni ono što te pitam, i to brzo, inače ću te ja staviti u pokret. Šta si vidjela

kod Glazera? Anđelika se zagleda u nj. Srce su joj uzburkali osjećaji u kojima su se miješali ljutina i

strah. – Zabranjujem vam da me tikate. – Svakoj se drolji na preslušavanju obraćam s „ti”. – Zar ste zbilja poludjeli? – Odgovaraj! Što si vidjela kod Glazera? – Zvat ću u pomoć. – Možeš se derati koliko te volja. U kući stanuju stražari. Zabranjeno im je da ulaze k

meni, pa makar čuli smrtne krikove. Znoj je počeo izbijati Anđeliki po sljepoočicama. „Ne smijem”, mislila je, „ne smijem se znojiti. Nikola je govorio da je to loš znak, to

je znak da se nalaziš pred priznanjem.” Strašan je šamar pogodi po licu. – Hoćeš li govoriti? Šta si vidjela kod Glazera?

– Nemam vam ja što kazati! Seljačino! Pustite me da odem. Desgrez joj se primakne i, uhvativši je ispod lakata, oprezno je podigne, kao da je

teško bolesna – Znači, nećeš da govoriš, zlato moje malo? – javi se nenadanom nježnošću – znaš, nije to lju bazno od tebe. Hoćeš baš da se naljutim…?

Držao ju je čvrsto uza se. Ruke su mu vrlo polako stale kliziti duž lakata mlade žene. Odjednom je probi strašan bol i ona prodorno krikne. Činilo joj se da joj čelična kliješta čupaju ruke. Policajac ju je tako poduhvatio da nije mogla maknuti. Pri najmanjem pokretu osjećala je kao da jetko bodežem u bokove bode. Ali više od ičeg boljeli su je prsti. Razmaknuti i ispruženi, na najmanji pritisak Desgrezove ruke prožimao ju je nepodnosiv bol.

– Hajde, govori! Šta si vidjela kod Glazera? Anđelika je bila sva u znoju. Grč bola joj zahvati šiju, a zafm se proširi na lopatice i

križa. – Pa ipak, nije strašno ono što te pitam. Obična obavijest o jednoj zgodi s kojom ti nemaš nikakve veze. Ni ti, ni tvoji dronjavi

prijatelji… Govori, ljepotice, slušam te. Još uvijek nećeš? Napravi neprimjetan pokret i krhki prsti njegove žrtve škljocnuše. Anđelika zaurla.

Nimalo ganut, on je nastavljao: – Hajde, prijatelj Mudrica je u Chateletu is pričao o nekakvom bijelom prašku… Jesi li vi djela taj prašak?

– Jesam. – Kakav je to prašak bio? – Arsenik … otrov. – Hm! Znala si čak da je to bio arsenik! – primijeti on smijući se. I pusti je. Uozbiljio se i kao da je o nečem drugom razmišljao. Izlomljena od bola,

Anđelika odahne. Malo potom on se trgne iz svojih razmišljanja, ponovo je gurne na stolicu i, privukavši

k sebi stolac, sjedne ispred nje. – Budući da si se urazumila, nećemo te više mučiti. Bio joj je sasvim blizu. On svojim stisne Anđelikina koljena koja su se tresla. Ona se

zagleda u dlanove svojih pomodrelih i kao usahlih ruku. – A sad mi ispričaj tu zgodicu. Nagnuvši glavu malo u stranu nije ju više gledao. Ponovo se vrati u ulogu nesmiljenog

ispovjednika zlokobnih tajni. Ona uze pričati jednoličnim glasom. – U Glazerovu je stanu bila jedna soba… jedan laboratorij. – Jasno… svi znaju da je ljekarnik. – Onaj bijeli prah nalazio se na brončanom tanjuru. Poznala sam ga po mirisu; vonjao

je na bijeli luk. Mudrica ga je htio okušati, ali ja sam ga spriječila kazavši mu da je to otrov.

– Što si još zamijetila? – Pored tanjura s arsenom nalazio se jedan omot od tvrdog papira zapečaćen crvenim

voskom. – Da nije na njemu bilo što napisano? – Pisalo je: za gospodina Saint-Croix. – Odlično, a zatim?

– Mudrica je prevrnuo jednu retortu koja se razbila. Mora da je buka probudila vlasnika kuće.

Pobjegli smo, ali dok smo prolazili kroz predsoblje, čuli smo ga kako se spušta niza stepenice i pri tom viče: „Ninetta”, ili neko slično ime, „da niste možda zaboravili zatvoriti mačke?” A zatim doda: „Jeste li vi, Saint-Croix? Jeste li došli po lijek?” – Odlično! Odlično!

– Zatim… Policajac prezirno odmahne rukom. – Što je bilo poslije, ne zanima me. Doznao sam ono što mi treba… Pred njom iskrsne mračna ulica u kojoj ju je zaskočio pas Sorbona. Ponovo je

proživljavala svoj tragični bijeg. Prošlost nije htjela umrijeti. Vraćala se, crna, prljava, brišući jednim potezom četiri godine strpljivog i poštenog posla. Pokuša progutati slinu, ali grlo joj je bilo suho kao drvo. Najzad uspije zaustiti: – Desgrez otkad znate…?

On je osine podrugljivim pogledom. – … Da si ti Markiza anđela? Ako baš hoćeš, od one noći. Misliš li da ja tako lako

ispuštam djevojku koju sam uhvatio i uz to joj još vratio nož? Znači, prepoznao ju je! Bile su mu poznate sve etape njena pada. Osjećala je da

propada u zemlju od stida. Brzo reče: – Moram vam objasniti. Calenibredaine je bio seljak iz mog kraja… drug iz djetinjstva. Govorili smo istim narječjem.

– Ne tražim od tebe da mi ispričaš svoj život – progunđa Desgrez tvrdo. Ali ona se zakači za nj vičući plačljivim glasom. – Jest… treba da ispričam… treba da shvatite. Bio je moj drug iz djetinjstva. Bio je

sluga u dvorcu. Odjednom je nestao. Našao me je kad sam došla u Pariz… Znate, želio me još onda kad smo živjeli tamo… A svi me bijahu napustili…I vi također… usred snijega. Tada me je uzeo i sebi potčinio… Istina je, živjela sam s njim, ali nisam počinila sve one zločine za koje me optu žujete. Nisam ja ubila stražara Martina, Desgrez, kunem vam se… Samo jednom sam ubila. Da, istina je, ubila sam Velikog Coesrea. Ali da bih sebi spasila život i da bih istrgnula sina groznoj sudbini…

– Ti si, dakle, ubila Velikog Coesrea. Onog Rolina Kladu kojega su se svi nasmrt bojali?

– Da, ja sam ga ubila. On se tiho nasmija. – Gle! Gle! Vidi ti nje, Markize anđela! Ti, potpuno sama? Onim tvojim velikim

nožem? Kvrc! Ona problijedi: učini joj se da je nakaza tu, na dva koraka, sklupčana na podu, s

otvorenim grlom iz kojega lipti mlaz krvi. Došlo joj je da povraća. Desgrez je par puta lako udari po obrazima smijući se pri tom.

– Daj, ne gledaj kao da su ti sve lađe potonule! Izgledaš sva promrzla! Dođi, da te ugrijem.

Povuče je sebi na koljena i čvrsto je stisne, a zatim je žestoko ugrize za usne. Ona krikne od bola i istrgne mu se iz zagrljaja. Odjednom je opet vladala sobom. – Gospodine Desgrez – reče dajući svom dr žanju sve dostojanstvo što joj je još

preostalo – bila bih vam zahvalna kad biste donijeli neku odluku u mom pogledu. Hoćete li me uhapsiti ili ćete me pustiti da odem?

– Zasad ne dolazi ni jedno ni drugo u obzir – odgovori on nehajno. – Poslije malog razgovora kao što je bio ovaj naš, ne možemo se tek tako rastati. Mislila bi da je policajac velika ništarija. Međutim, ja mogu biti, samo kad hoću, neobično nježan!

I uspravi se kraj nje. Smiješio se, a njegove su oči ponovo dobile sjaj crvene školjke. I prije no žto je sna uspjela da se obrani, on je podigne na ruke i šapne sagnuvši glavu nad njeno lice: – Dođi, mala moja životinjice!

– Ne dopuštam da mi govorite na taj način – poviče ona. I brižne u plač. Odjednom se stane gušiti u bujici suza, potresana jecajima koji su joj kidali srce. Desgrez je odnese na krevet i posjedne na nj. Zatim ju je dugo i mirno promatrao; vrlo

pažljivo. A kad se istrošila silina njena očaja, poče je svlačiti. Osjećala je na vratu dodir njegovih prstiju koji su joj s prslučca skidali pribadače spretnije od sobarice. Oblivena suzama nije imala ni truna snage da mu se odupre.

– Desgrez, kako ste vi zločest! – jecala je. – Ali', lijepa moja curice, nisam ja zločest. – Vjerovala sam da ste mi prijatelj … Vjero vala sam da… Oh! Bože! Bože! Kako

sam nesretna! – Mir! Mir! Kakve su to misli – reče on to nom pomirljivog prijekora. Spretnom joj je rukom podizao široke suknje, skidao podvezice, motao svilene čarape,

skidao joj cipelice. Kad je ostala'samo u košulji, odmakne se i ona začuje kako se i on svlači, zviždučući,

čula je kako u sva četiri ugla sobe lete čizme, prsluk, opasač… Zatim se jednim skokom i sam nađe na krevetu i povuče zavjese.

U polutami tople ložnice veliko i dlakavo Desgrezovo tijelo izgledalo je crveno i prevučeno crnim baršunom. On je i dalje ostao neposredan.

– Evo, ovdje, ptice moje! Ali što je to? Dosta je plača! Smijmo se sada! Daj, dođi ovamo, bliže!

Strgne joj košulju i takvu joj zvučnu pljusku zalijepi na stražnjicu da je ona poskočila bijesna zbog tog poniženja i zari je mu u rame svoje oštre zube.

– Ah, kučko! – zareži on. – Zaslužila si batine. Ali se ona nije dala. Stanu se boriti. Anđelika ga obasu najbesramnijim psovkama

kojih se uspjela sjetiti. Na usne joj navre čitav Poljakinjin rječnik čemu se Desgrez smijao kao lud. Praskanje njegova smijeha, njegovi bijeli zubi, opor miris duhana koji se miješao s mirisom njegova muškog znoja sve je to do srži uskomešalo Anđeliku. Bila je sigurna da ga mrzi, da mu želi smrt. Vikala mu je da će ga ubiti svojim nožem. Ali on se tome još više smijao. Naposljetku je smota poda se i pokuša je poljubiti.

– Poljubi me – šaputao je – poljubi poli cajca … Poslušaj ili ću te tako nakititi batinama da ćeš ih tri dana osjećati… Poljubi me… čvršće… Siguran sam da ti znaš ljubiti…

Ona više nije mogla odoljeti zapovjedničkom nagovaranju njegovih usana koje su je grizle bez samilosti pri svakoj njenoj uskrati. Njeno prepuštanje njegovim usnama označio je kraj borbe.

S istom silovitošću kojom se branila od njega sad ju je nabujala želja nosila prema tijelu koje ju je pobijedilo. Njihova borba je sada dobila drugi smisao, smisao zgusnut u vječitoj borbi satira i ninfa u šumama Olimpa. Uživanje Desgrezovo u ljubavi je bilo izvanredno, nepromjenljivo. Prenosilo se na Anđeliku poput groznice. Desgrez je s njom postupao bez ikakva poštivanja, nikad se nitko nije s njom tako ophodio, čak ni Nikola,

čak ni kapetan u Chateletu. Ali s glavom obješenom na rub kreveta, ona se smijala kao da je tko golica. Sad joj je bilo vrlo vruće. Njeno tijelo cimano ježurima poče se pružati.

On je ponovo zapovjednim zagrljajem povuče k sebi. Načas ona iznad sebe nazre drugi izraz, zatvorene vjeđe, strasnu ozbiljnost, lice s kojega je nestalo cinizma; podrugljivost se povukla pred jednim jedinim osjećajem. Čas potom osjeti da mu pripada. On se ponovo smijao, divljačkim, proždrljivim smijehom. Nije joj se svidio takav. U tom je trenutku bila željna nježnosti. Novi ljubavnik je” u njoj pri prvom stisku uvijek budio osjećaj čuđenja i straha, možda čak gađenja.

Uzbuđenosti nesta. Preplavi je umor, težak poput olova. Prepustila mu se, tromo, ali njega kao da to nije smetalo. Imala je dojam da se njom

poslužio kao bilo kojom droljom. Tad se poče jadati zabacujući glavu s desna na lijevo. – Pusti me…! Pusti me…! Umjesto da je pusti on još žešće prione, kao da ju je potpuno htio satrti. Mrak joj je pao na oči. Nervna napetost koja ju je podržavala već mnoge dane

uzmicala je pred strahovitim umorom. Nije više mogla izdržati. Bila je bez snage, bez suza, bez pohote…

Probudivši se, vidje da leži na opustošenom krevetu, nogu i ruku razmaknutih kao krakovi U morske zvijezde, u položaju u kojemu ju je san iznenadio. Zavjese na krevetu bijahu podignute. Ružičasta sunčana zraka plesala je po podu. Čula je žubor rijeke pod lukovima Mosta Notre Dame. U taj se žubor miješao žum, bliži, nekakvo marljivo I obzirno struganja Okrene glavu i opazi pesgreza koji je pisao sjedeći za svojim radnim stolom. Imao je visoki bijeli ovratnik i periku. Izgledao je vrlo sabran i udubljen u svoj posao. Promatrala je ništa ne shvaćajući. Sjećanja su joj bila nejasna. Činilo joj se da joj je tijelo teško, a glava laka. Opazivši bestidan položaj svoga tijela, skupi noge.

U tom trenutku Desgrez podigne glavu i primijetivši da se probudila, odloži pero na pisaći stol i približi se krevetu.

– Kako ste? Jeste li dobro spavali? – upita vrlo ljubaznim i prirodnim glasom. Ona ga pogleda kao da se snebiva. Nije bila sigurna u nj. Urezao joj se u sjećanju

njegov lik, strašan, grub, pohotljiv. Ali gdje ga je, u stvari, vidjela takvog? U snu, sigurno.

– Spavala? – promuca. – Mislite da sam spavala? A otkada? – Vjere mi, već su barem tri sata što uživam u tom divnom prizoru. – Tri sata! – ponovi Anđelika prenuvši se i potežući plahte da bi se pokrila… – To je

strašno? A sastanak s gospodinom Colbertom? – Imate još čitav sat vremena da se spremite. Pođe prema jednim vratima. – Ovdje je udobno kupatilo i sve što može ustrebati jednoj gospođi: šminka, madež,

mirisi… Rukom dohvati svilenu kućnu haljinu i hitne joj je. – Evo vam ovo i požurite, ljepotice! Anđelika je bila kao omamljena. Imala je dojam da se kreće u nekom prostoru

obloženom pamukom. Uze da se umiva i oblači. Njeno je ruho vrlo brižno bilo složeno na jednoj škrinji. Pred jednim ogledalom bila je čitava hrpa raznih sitnica koje nisu baš pasale u momački stan. Bilo je tu ličila bijelih i crvenih, te crnih za trepavice, a uz to i čitav red bočica s mirisima …

Malo-pomalo joj se vraćalo sjećanje. Ne baš lako, jer su joj misli bile rastrgane i nikako da ih sredi i stavi u pokret. Sjeti se zvučnog šamara kojim je umalo nije ubio. Oh! Bio je strašan! Postupao je s njom kao s kakvom droljom, bez ikakvih obzira. A znao je i to da je ona bila Markiza anđela. Šta li će sada napraviti s njom?

Čula je kako škripi pero Frangoisa Desgreza. Odjedared on ustane i upita je: – Je li vam potrebna pomoć? Mogu li vam poslužiti umjesto sobarice?

I ne čekajući odgovor, on uđe i spretno stane vezivati vrpce njene suknje. Anđelika nije znala što bi mislila. Sjeti se njegovih milovanja i protrne od nelagode. Desgrez je, međutim, izgledao kao

da misli na desetu stvar. I da u ogledalu nije opazila svoje lice, lice žene čulne i zadovoljene, vjeđe pocrnjele od ljubavnog užitka, usne izgrižene od poljubaca, bila bi vjerovala da je sve to samo sanjala. Koje li sramote! Čak i manje pažljivom oku ne bi bili izbjegli znakovi silovite igre u koju je Desgrez bijaše uvukao.

Nesvjesno se dotakne prstima natečenih usana koje su je gotovo bolno pekle. U ogledalu primijeti Desgrezov pogled i jedva primjetan osmijeh. – Oh! Jest, jest, vidi se, ali to nema nikakve važnosti. – reče. – Uostalom, velike

ličnosti s kojima ćete se sresti bit će još krotkije zbog toga…a možda čak i nenavidne. Ona ne odgovori. Pošto se počešljala, zalijepi jedan madež u ugao jagodice. Policajac se opaše i uze šešir. Bio je zaista elegantan, mada mu je odijelo davalo

ponešto mračan i strog izgled. – Počeli ste se uspinjati uz životnu ljestvicu, gospodine Desgrez – reče Anđelika

trudeći se da se drži neusiljeno kao i on. – Sad nosite sablju, a stan vam je, vjere mi, upravo građanski raskošan.

– Mnogo zarađujem. Znate, društvo ima neobične putove razvitka. Jesam li, možda, ja kriv što putovi koje ja gazim sve naviše vode? Sorbona biva sve starija. Kad je nestane, neću uzimati drugoga psa jer neće biti potrebno zavlačiti se u ušljive rupetine podzemlja da bi se otkrila najgora bagra, već u sasvim druga mjesta.

Načas se zamisli, zatim zaklima glavom: – U salone, na primjer… Jeste li gotovi, gospođo?

Anđelika uze lepezu i potvrdno kimne glavom. – Moram li vam vratiti onaj omot? – Kakav omot? – Onaj što ste mi ga povjerili kad ste ovamo stigli. Obrve se mlade žene namrgode pod naporom razmišljanja, odjednom se sjeti i lako joj

rumenilo oblije obraze. Ta nije li se radilo o omotu koji „je sadržavao njenu oporuku što ju je povjerila Desgrezu s namjerom da se poslije toga ode ubiti?

Ubiti se? Smiješne li namisli? A zašto se, zapravo, htjela ubiti? Nije dobro odabrala trenutak. Baš kad je poslije tolikih godina po prvi put bila u prilici da privede uspješnom kraju svoje poslove! Kad je, gotovo, za vrat držala njegovo veličanstvo francuskog kralja!

– Da, da – brzo će – vratite mi ga. On otvori željeznu kasu i pruži joj zapečaćeni omot. Ali kad ga je Anđelika htjela

uzeti, zadrži ga te se Anđelika zagleda u nj upitnim pogledom. U Desgrezovim se očima ponovo zapali ona crvena svjetlost koja je kao kakva zraka probijala čovjeku do u dno duše.

– Htjeli ste umrijeti, zar ne?

Anđelika ga pogleda poput djevojčice uhvaćene na nekom nečasnom djelu, zatim obori glavu u znak priznanja.

– A sada? – Sada…? Bilo bi glupo da ne iskoristim slabost svih tih ljudi i ne izvučem neku korist

za sebe. Prilika je jedinstvena i uvjerena sam da ću se obogatiti i steći izgubljeno, ako uspijem

lansirati čokoladu. – Sjajno. On joj uze omot i pođe s njim k vatri koja je gorjela u kaminu. Kad je posljednji

komadićak izgorio, vrati se k njoj miran i stalno se smješkajući. – Desgrez – promrmlja Anđelika – kako ste pogodili… ? – Oh, draga – poviče on smijući se – vi me zbilja smatrate vrlo naivnim. Zar da mi se

ne učini sumnjivom žena koja k meni bane smućena izgleda, nenaličena i nenapudrana, a koja, osim toga, trabunja o nekakvom sastanku s nekakvim kicošem u galeriji Palače? Zatim...

Desgrez je oklijevao. – Isuviše vas dobro poznam. Odmah mi je bilo jasno da nešto s vama nije u redu, da se

nešto ozbiljno događa i da treba biti brz i odlučan. S obzirom na to da su mi namjere bile prijateljske, gospođa će mi oprostiti što sam bio previše grub s njom. Nije li tako?

– Nisam baš sigurna – odgovori ona pomalo zlovoljno – razmislit ću još. Desgrez se veselo nasmije obuhvativši je toplim pogledom. Iako ju je pred njim bilo stid, ona ga je u isto vrijeme smatrala najboljim prijateljem na

svijetu. On nastavi: – U pogledu priznanja što ste mi ih od svoje volje povjerili budite mirni,

nećete imati nikakvih posljedica. Zadržat ću ih za sebe, i već sam zaboravio tko mi ih je saopćio. Dozvolite, gospođo, skromnom policajcu da vam da jedan savjet, gledajte uvijek ispred sebe, ne obazirite se nikad na prošlost. Ne čeprkajte po pepelu… onom što je vjetru predan da ga raznese. Jer će vas svaki put, kad se mislima budete navraćali tome, napasti želja da umrete. A ja vam neću uvijek biti na dohvat ruke da vas na vrijeme zadržim …

Zakrinkana i, radi veće sigurnosti, povezanih očiju, Anđelika je, u kočiji spuštenih zastora, prebačena iz Desgrezova stana u malu kućicu u blizini Vaugirarda. S očiju su joj skinuli povez tek ti maslom salonu koji je obasjavalo nekoliko svijećnjaka, a u kojemu se nalazilo nekoliko ličnosti pod perikama, vrlo kruta držanja i koji kao da nisu bili baš oduševljeni što je vide.

Da tu nije bilo Desgreza, Anđelika bi se bila prestrašila da je upala u klopku iz koje se neće živa izvući.

Međutim, namjere gospodina Colberta, građanina stroga i hladna lica, bijahu poštene. Nitko nije smatrao opravdanijim zahtjeve što ih je Anđelika uputila kralju od tog pučanina koji je mrzio orgije i mahnitu rasipnost ljudi s dvora. Njegovo veličanstvo je poslušalo njegov savjet, mada zle volje i prisiljeno na to, treba priznati, skandalom što su ga izazvali Stihoklepčevi pamfleti.

Anđeliki je odmah upalo u oči da je njen položaj izvrstan, a o njenim zahtjevima da se raspravlja samo zato da bi se sačuvala forma.

Kad je dva sata potom napustila taj učeni skup nosila je sa sobom obećanje da će joj iz kraljeve blagajne biti: isplaćeno pedeset tisuća livara da bi mogla obnoviti gostionicu

„Crvena krinka”. Osim toga, bit će potvrđeno ovlaštenje za otvaranje prodavaonice čokolade što je svojevremeno bilo izdano ocu mladog Davida Chailloua, samo što će ovaj put i Anđelikino ime biti u nj uneseno. Na kraju je udovoljeno i njenu zahtjevu da njeni poslovi ne potpadnu pod nadležnost nijednog ceha.

Postigla je uz to mnoge olakšice za nabavku sirovina. Na kraju, na ime štete što ju je ona osobno pretrpjela, tražila je u vlasništvo jednu akciju nedavno osnovanog Zapadno-indijskog društva.

Ovaj posljednji zahtjev poprilično je iznenadio njene sugovornike. Ali ta su gospoda ubrzo primijetila da se mlada žena sjajno razumije u poslove. Ona im je skrenula pažnju da su njenu buduću trgovinu posebno zanimale egzotične namirnice te da se Zapadno-indijsko društvo moglo samo radovati jednoj mušteriji kojoj je bilo u interesu da rečeno društvo dobro uznapreduje potpomagano novčarima kraljevstva.

Gospodin Colbert je gunđajući priznao da su zahtjevi mlade žene dosta teški, ali umjesni i osnovani. Dakle, svi su njeni zahtjevi prihvaćeni. Zauzvrat žbiri gospodina d'Aubraysa, zapovjednika policije, poći će do ruševne kolibe na otvorenom polju, gdje će preuzeti jedan sanduk pun pamfleta u kojim su masnim slovima bila ispisana imena markiza de La Vallierea, viteza de Lorrainea i gospodina d'Orleansa, kraljeva brata.

U onoj istoj kočiji navučenih zastora Anđelika se vratila u Pariz. Trudila se da sakrije svoj optimizam i svoju radost. Činilo joj se da ta njena radost nije na mjestu, osobito ako se pomisli na kakvim je grozotama iznikla njena pobjeda. Ali ako se sve bude odvijalo kao što je predviđala, neka je đavo odnese ako jednoga dana ne postane jedna od najbogatijih žena Pariza. A s novcem je mogla daleko stići i visoko se popeti. Poći će u Versailles, bit će predstavljena kralju, njeni će sinovi biti odgojeni kao i sva ostala mlada gospoda.

Na povratku joj nisu povezali oči, zato što je već bila duboka noć. Bila je sama u kočiji. Zaokupljena svojim računima i snovima put joj je prošao za tili čas. Oko sebe je čula topot konjskih kopita.

Odjednom se kočija zaustavi I jedan se zastor podigne izvana. Pri svjetlosti jednog fenjera ona opazi Desgrezovo lice kako se sagnulo na vratima. Bio je na konju.

– Ovdje ću vas napustiti, gospođo. Kočija će vas odvesti kući. Za dva dana ću vas vidjeti i nadam se da ću vam izručiti ono što vam je obećano. Je li sve u redu?

– Mislim da jest! Oh, Desgrez, pa ovo je divno. Ako uspijem lansirati čokoladu, sigurna sam da mi ništa ne stoji na putu do bogatstva.

– Uspjet ćete! Živjela čokolada! – reče Desgrez. Skine šešir, i sagiiuvši se,, poljubi joj ruku možda nešto duljini poljupcom no što je

pristojnost dopuštala. – Zbogom, Markizo anđela! Ona mu se nasmiješi. – Zbogom, policajce!

TREĆI DIO

GOSPOĐE IZ ČETVRTI MARAIS

XXXI ČUDNE IZJAVE KOBASIČARA S TRGA GREVE

Kobasičar s trga Greve odmarao se sjedeći pred svojim dućanom. Bilo je to prvih dana proljeća. Nebo je bilo vedro. Na vješalima nije nitko visio, nikakvih priprema nije bilo za vješanje, a s druge strane Sene dizali su se u zelenomodro nebo kusati zvonici Notre Dame oko kojih su uzlijetala velika jata golubova i vrana.

Zrak je bio tako čist da se s tog mjesta ispred dućana čulo tiktakanje mlinskog kotača gazde Hughesa dolje na padini rijeke.

Tog jutra nije bilo mnogo svijeta na trgu. Vidjelo se da korizma nije daleko. Svijet se već sporije kretao, već mu se u lice zasijecala crta zlovolje kao da je ta žrtva što ju je Gospod od njega tražio jedanput na godinu bila prava nesreća. Gazdi Lucasu, kobasičaru, valjat će zatvoriti dućan. Neće ništa zaraditi, a njegova će žena gunđati kao bijesna krmača. Ali pokora je pokora! Kakvi su to kršćani koji bi htjeli vršiti pokoru, a ne podnijeti nijedne žrtve? Gazda je Lucas bio zahvalan u svom srcu svetoj crkvi što je uspostavila korizmu i tako mu pružila priliku da se svojim grčevima u želucu pridruži muci Kristovoj na križu.

Jedna vrlo lijepa kočija izbije na trg i zaustavi se nedaleko kobasičarnice. Iz kočije iziđe žena, žena vrlo lijepa, koja je svoju kosu češljala po novoj modi, modi gospođa iz četvrti Marais: kratke kose u sitnim kovrčama, s dvije duže kovrče koje su se spuštale niz vrat i ljupko se skupile na grudima. Gazda Lucas je čak i u tome vidio ludost vremena: žene su rezale kose, najljepši ukras što im ga je Bog dao. Trebalo bi samo da njegova žena, ili njihova kćerka Jeanne, odrežu kose da bi se ugledale na velike gospođe!

Pa čak i u danima velike bijede 1658. kad u kući nije bilo novca gazda se Lucas usprotivio namjeri svoje žene da svoju kosu proda onim prokletim vlasuljarima, koji su se lakomili na ženske kose zbog toga što su od nje pravili vlasulje za gospodu. Tako je to bilo na tom svijetu: žene su rezale svoje kose da bi te kose svršile na muškaračkim glavama!

Gospođa je promatrala nazive firmi kao da nešto traži. Kad se približila kobasičarnici Saint-Antoine, gazda Lucas je prepozna. Jednom

prilikom su mu je pokazali na tržnici gdje je ona imala dva skladišta. Ta žena nije pripadala visokom društvu, mada se obratno moglo pretpostaviti na temelju njena držanja i divote njenih haljina. Bila je to neka gospođa Morens, jedna od najbogatijih trgovkinja u Parizu. Obogatila se zahvaljujući namisli da uvede modu proizvodnje i prodaje čokolade. Ne samo da je ona bila vlasnik prodavaonice čokolade „Španjolska patuljčica” u predgrađu Saint-Honore, već je bila i vlasnica vrlo brojnih restauranata i gostionica. Osim toga, ona je svoje prste umiješala i u mnogo skromnije, ali unosne poslove kao što su bili „kočije za pet novčića” i nekoliko dućančića na Sajmištu Saint-Germain, a imala je i

isključivo pravo prodaje egzotičnih ptičica na obali Megisserie. Četvorica trgovaca koja su slijedila dvor na njegovim pomicanjima plaćali su joj taksu za pravo prodaje svoje robe.

Pričalo se da je udovica, da je počela ni od čega, ali da je tako spretna u poslovima da su se najveće ličnosti pa čak i gospodin Colbert, rado s njom sastajale.

Sjetivši se svega toga, gazda Lucas ustane, skine kapu i pokloni joj se koliko mu je dopuštao okrugao trbuh, kad mu se ona obratila.

– Stanuje li ovdje gazda Lucas, vlasnik kobasičarnice Saint-Antoine – upita žena. – Ja sam taj, gospođo. Stojim vam na raspolaganju, ali učinite mi čast i uđite u moj

skroman dućan… Gazda Lucas pođe ispred nje nadajući se već velikoj narudžbi. – Imam ovdje safalade, kobasice naizgled ljepše od ahata, ukusnije od nektara,

kobasice koje daju odličan ukus juhi i svim jelima u koja ih se miješa; dovoljan je komadićak, ne veći od kocke…Imam i ovaj crveni pršut…

– Znam … znam da je sve ono što proizvodite odlične kakvoće, gazda Lucase – prekine ga ona ljubazno – Uskoro ću vam poslati svoga slugu s narudžbom. Međutim, ja sam jutros ovamo došla zbog nečeg sasvim drugog … Evo u čemu je stvar: već mnoge godine stoji kod vas otvoren jedan moj dug koji sam došla podmiriti.

Dug? – ponovi kobasičar začuđen. Pažljivo se zagleda u lijepo lice subesjednice i odmahne glavom siguran da nikad s

njom riječi nije progovorio. Ona se osmjehne. – Jest, dužna sam vam. Pet godina je odonda prošlo. Vi ste pozvali liječnika i

ljekarnika da pruže pomoć jednoj djevojci kojoj bijaše pozlilo ispred vaših vrata … – Ali time mi još niste kazali tko ste, u stvari – odgovori on blago – jer nije mi se

dogodilo samo jednom da pomognem osobama kojima je pozlilo pred mojim vratima. S obzirom na sve ono što se događa na trgu Greve, bolje bih učinio da prijeđem u milosrdne redovnike nego da prodajem suhomesnatu robu. Nije ovo mjesto za ljude koji hoće mirno da žive. No ovdje čovjeku nije nikad dosadno. Ispričajte mi kako je to bilo s vama, možda će mi vaše pričanje osvježiti pamćenje.

– Bilo je zimsko jutro – poče Anđelika protiv volje uzbuđenim glasom. – Na trgu Greve su spaljivali jednog vješca. Htjela sam vidjeti pogubljenje te sam došla ovamo. Nisam dobro uradila, jer sam bila pri kraju trudnoće. Vatra me je prestrašila. Izgubila sam svijest, a k sebi sam došla u vašoj kući. Vi ste pozvali liječnika...

– Da, da! Sad se sjećam – progunđa gazda Lucas i s lica mu nesta radosnog smijeha. U neprilici je promatrao Anđeliku izrazom u kojemu se osjećalo žaljenje i strah.

– To ste, znači, vi bili – reče tiho. – Jadna ženo! Anđeliki planuše obrazi. Znala je da će taj korak izazvati bolne uspomene. Zarekla se

da se mišlju neće zalijetati natrag u prošlost već da će samo ponavljati kako je ona gospođa Morens, žena solidne imovine i na čijem imenu nema nikakve mrlje.

Ali povik tog poštenjačine oslobodi njena čuvstva i ona sebe vidje izgubljenu u onom mnoštvu, guranu, gaženu, jadnu sa svojim velikim smućenim očima, sa svojim deformiranim tijelom.

Uspravi se, poravna suknju od modre svile, te čipkaste orukvice što su joj lepršale oko zglavaka ukrašenih nakitom. Napokon reče, trudeći se da se osmjehne: , – Istina je. U ono sam vrijeme bila jadna žena, a vi ste, gazda Lucas, bili prema meni neobično dobar. Ali

život se poslije pokazao dobrostiv prema meni tako da vam danas mogu zahvaliti kao što ste zavrijedili.

Kazavši to, izvuče iz džepa tešku kesu od kože i položi je na pult. Kobasičar kao da to nije ni primijetio. I dalje ju je promatrao pažljivim i podozrivim očima.

– Eliza, dođider malo ovamo – vikne iznad ramena. Kobasičareva žena priđe i pokloni se u svojim brojnim suknjama od ferandine

obrubljene baršunom. Bijaše čula razgovor. – Pa da – reče – mnogo ste se izmijenili, ali ja bih vas prepoznala ako ni po čemu a

ono po očima. Moj muž i ja često smo žalili što smo vas pustili da odete u onom stanju i često smo željeli da vas ponovo vidimo.

– Utoliko smo više to željeli… – … što smo smatrali da bismo vam trebali kazati svoje mišljenje… – … o onom što se prije toga dogodilo. – … u slučaju da ste mu u rodu… Bili su prilično smušeni, savjetujući se očima i nižući svoje primjedbe kao molitve

litanija. – Kome to u rodu? – u čudu je pitala Anđelika. – Pa zaboga, u rodu s vješcem? Mlada žena stane odmahivati glavom u nastojanju da svom licu da što ravnodušniji

izraz. – Ne, ja mu zaista nisam bila ni u kakvom rodu. – Pa i to se događa. Međutim, žene mnogih osuđenika koje dođu ovamo da ih po

posljednji put vide, onesvijeste se tu na mojim vratima. Ali…budući da mu niste u rodu…

– A šta biste mi kazali da sam mu slučajno u rodu? – Pa bili bismo vam ispričali ono što se dogodilo kod krčmara u „Plavoj lozi”, našeg

susjeda, kad su se kolica zaustavila i kad su iz njih skinuli vješca da popije čašu vina prije no što će ga popeti na lomaču.

– A što se dogodilo? Čovjek i žena izmijeniše poglede. – Oh! Pa znate – reče gazda Lucas – nisu to stvari o kojima bi se moglo bilo kome

pričati… htio sam reći, koje bi se mogle ispričati nekome koga se ne tiču. Uostalom, sve to bi moglo zanimati samo nekog člana njegove obitelji, a budući da vi niste ni u kakvu rodu …

Anđelika je gledala njihova crvena lica, prelazeći s jednoga na drugo, zamjećujući na njima samo dobrotu i naivnu ljubaznost.

– Poznavala sam ga – najzad će prigušenim glasom. – Bio mi je… muž! Kobasičar kimne glavom. – To smo i pretpostavljali… A sad slušajte. – Čekaj… – reče žena. Pođe k vratima, zatvori ih i stavi dva drvena kapka na izlog gdje su bili izloženi

njihovi proizvodi. U polumraku ispunjenom ukusnim mirisom kobasica, slanine, pršuta i šunke Anđelika

se pitala, dok joj je srce snažno tuklo, kakva će to sad otkrića čuti. Ona je došla ovamo bez ikakvih zadnjih misli. Često je sebe prekoravala što se još uvijek nije odužila tim dobrim ljudima što su joj pružili pomoć već je s tim stalno odugovlačila. A što su joj

mogli kazati što ona već nije znala…? Da krvnik nije potpalio lomaču? Da tijelo Joffreya de Peyraca nije izgorjelo na njoj? Da njegov prah nije vjetar raznio na sve četiri strane svijeta?

– Gazda Gilbert, krčmar, nam je ispričao ovo – poče kobasičar. – Jedne večeri je malo jače potegao, a tajna ga je previše tištila. Poslije smo mu se morali zakleti da nećemo o svemu tome zucnuti riječi, jer s takvim pričama nema šale i jedne bi se večeri lako mogao naći s bodežom u vratu. Reče da su onu noć uoči pogubljenja došli k njemu neki zakrinkani ljudi i ponudili mu čitavu vreću škuda.

A što su zauzvrat htjeli? Da im gazda Gilbert prepusti krčmu sutradan čitavo jutro. Dakako, krčma na trgu Greve u dane pogubljenja pravi odlične poslove, ali u vreći je bilo triput više novca no što ga je on tog jutra mogao zaraditi. Stoga reče: „Ova mo ruku, do vraga, u svojoj ste kući!” Kad su se zakrinkani sutradan pojavili, on zatvori vrata krčme i povuče se otraga u sobu sa svojom obitelj i sluškinjama.

– S vremena na vrijeme, iz znatiželje bi virnuo kroz pukotinu na zidu da vidi što rade zakrinkani prikani. Nisu ništa radili. Mirno su sjedili oko stolova i zagledali kao da nešto čekaju. Neki su poskidali krinke, ali gazda Gilbert ih nije poznavao. Treba kazati da je on slutio zašto su oni tražili da im ustupi svoju krčmu. Naime, ispod krčme se nalaze veliki podrumi, u stvari, rimskog porijekla, koji su ruševnim podzemnim hodnikom spojeni s obalom Sene. Rečeno između nas, on se ponekad njima služi da bi u krčmu prokrijumčaria koju bačvu vina i tako izbjegao plaćanje trošarine onim ljudima s uprave grada.

– Stoga se i nije začudio kad je vidio kako ti njegovi prijatelji podižu pokrovac nad podru mom. U tom trenutku gomila je počela vikati jer su kolica s osuđenikom prispjela na ugao Nožarske ulice i trga. Svi su bili na prozorima, osim gazde Gilberta koji je virkao kroz pukotinu, radoznao štose zbiva u njegovoj krčmi.

– Vidio je neke ljude kako izlaze iz podruma Nosili su nekakav podugačak predmet umotan u vreću… Nije mogao vidjeti što se u toj vreći na lazilo, ali je pomislio: „Časne mi riječi, reklo bi seda je unutra nečija lešina.” – Napolju se podigla paklena galama. Kolica su stigla tačno pred krčmu „Plava loza” kadli je nastala nekakva gužva koja je kolicima prepriječila put. Majstor Aubin je vikao, njegovi su pomoćnici razgonili gomilu bičevima, ali kolica nikako da krenu. Čekajući da se put raščisti, majstor Aubin uđe u „Plavu lozu” u namjeri da svoju žrtvu okri jepi čašicom rakije. To on često čini. Pa i on po tegne, zajedno sa svojim pomoćnicima. Treba pri znati da taj krvnički zanat nije lak i da je tim ljudima potrebna okrepa, zar ne?

– Kad su se vrata otvorila, gazda Gilbert je vrlo lijepo vidio osuđenika. Na sebi je imao bijelu košulju prljavu od krvi, duge crne kose koje su mu do tabana sezale… Oprostite mi, gospođo, ako sam vam ovom pričom učinio nažao. Eliza, donesi bocu i čašice.

– Ne, ne, molim vas, nastavite – molila je Anđelika uzbuđena. – Pa… pravo da kažem, to bi, uglavnom, bilo sve. Gazda Gilbert to priznaje. Ništa nije

vidio. U krčmi je bio mrak. Čuo je kako majstor Aubin viče, jer nikoga nije bilo da ga posluži pićem. Kopljanici napolju nisu nikome dopuštali da uđe. Osuđenika su položili na jedan stol.

– A što su radili zamaskirani ljudi? – Stajali su, sjedili, tko bi ga znao? Bilo je mračno. Gilbert kaže: ništa nisam vidio. Ali

u čitavoj toj stvari nešto je jače od njega i od njegovih očiju: uvjerenje da ljudi što su

došli iz po druma nisu odvukli natrag onu istu vreću s onim istim sadržajem već drugu vreću i s drugim sa držajem i… da je onog dana na trgu Greve spaljena lešina što su je oni ljudi iz podruma do vukli!

Anđelika rukom prođe preko čela. Ta joj se priča činila ludom. Pitala se zašto joj su je ispričali. Nije uspiievala objasniti značenje skriveno pod tom pričom. Malo-pomalo neka se svjetlost probije kroz njeno zaprepaštenje: ne znači li to, možda, da Joffrey nije mrtav?

Je li to bilo moguće? Ta vidjela ga je kako gori! Vidjela je njegov dugi lik ,vezan uza stup! Ostala je sama, izložena svačijoj nemilosti… Nikad se nijedno svjetlo nije upalilo u njenoj noći, nikad nijedna riječ, nikad prijateljski znak... Joffrey živi! I ona je morala čekati više od pet godina da bi joj o tome nešto natucnuo jedan… kobasičar koji, po svom vlastitom priznanju, nije ništa vidio i samo joj je ponovio riječi nekog pijanog krčmara… Koje li ludosti!

Joffrey živ… Postoji, dakle, mogućnost da ga vidi, da ga dotakne… Da vidi njegovo tajanstveno lice, očaravajuće, jedinstveno; njegovo strašno, a opet tako lijepo lice! Gdje li je sada? Zašto se nije vratio? Ah! Ako se nije vratio, znači da je mrtav. Da mrtav! Nije tu bilo mjesta nadi.

– Umirite se – tješila ju je kobasičareva že na. – Ne dršćite tako. Ta samo je pretpostavka to što smo vam rekli. Hajde, gucnite malo vina.

Vino je bilo dosta jako i malko je okrijepi. Ona duboko uzdahne dva ili triput. Uza sve to osjećala se slomljeno kao poslije kratke i žestoke bolesti.

Žalosno odmahne glavom: – To što ste mi ispričali, zaista je neobično. Ali kako da se objasni? Ako je osuđenik zamijenjen, majstor Aubih je to morao

primijetiti, poslije, kad mu je navlačio ogrtač s kukuljicom prije no što će ga vezati za stup lomače. Znači, majstor Aubin je bio potplaćen, da bi sudjelovao u tom pothvatu, i…

Anđelika protrne. – Da ste samo jednom vidjeli krvnika kao što sam ga vidjela ja, shvatili biste da je to

nemoguće. Muž i žena nemoćno slegnuše ramenima. – Znamo samo to što smo vam ispričali, jadna moja gospođo! Mislili smo da će vas ta

stvar zanimati. Često smo govorili: „Zašto se ona jadnica nije više povratila? Možda bi joj ovo što smo do znali dalo malko nade?” – Pet godina – prošapće Anđelika – i nikakve vijesti za sve to vrijeme! Ako je imao tako odane prijatelje – ali koje? – koji su ga izbavili na taj način i u posljednji trenutak iz krvnikovih ruku, i tako bogate da su mogli platiti ogromnu svotu da bi potkupili majstora Aubina, zašto mi nitko od njih za sve ovo vrijeme nije dao nikakva znaka? Ne, sve je to samo pusto naklapanje!

Ustane. Noge su se pod njom tresle. Uznemirenim očima povede po gazdi Lucasu i njegovoj ženi.

– Zašto ste mi sve ovo ispričali? Da me ne mislite izdati? – Zaboga, šta vam pada na pamet, draga – A zašto onda? Ili ste me htjeli ucijeniti? – Vi ste sasvim izgubili glavu – reče mali kobasicar poprimivši iznenada

dostojanstveno držanje. – Kad mogu, rado ću napraviti uslugu bližnjemu, eto u tome je stvar. I što sam više razmišljao o čitavoj zgodi, sve sam uvjereniji bio da bi upravo vama trebalo ispričati je.

I, podigavši bogobojazne oči prema Djevičinu liku, nastavi: – Često se molim Bogorodici da me nadahne iskrenim milosrđem, korisnim i blagotvornim, a ne onim što uznosi onog što ga čini, a ponižava onog što ga prima.

– Ako ste već tako dobar hrišćanin, morali biste se radovati smrti jednog vješca i ne želiti da uskrsne iz mrtvih.

– Ja se ne radujem nijednoj smrti – promr mlja kobasicar čije su oči, uvaljene u debele obra ze, blistale iskrenošću. – Oči u oči sa smrću duša se svakog čovjeka nađe u opasnosti da zauvijek bude izgubljena. Nijedan osuđenik ne prođe ovim trgom a da se ja ne pomolim Bogorodici da ga spasi kako bi imao vremena da se otkupi ili da živi bolje pošto se pred vječnim ponorom suočio sa svojim grijehom. A to se ponekad i dogodi: kraljev glasnik dojuri s pomilovanjem ili… izbije na trgu metež i osuđenik se spasi, što se nedavno dogodilo trojici na smrt osuđenih. Eto, tim se shir čajevima ja veselim.

Žena je ponovo otvorila vrata dućana. Sunce je prodrlo u prostoriju i obasjalo iskrene osjećaje na kobasičarevu licu, Anđelika, kojoj je iskustvo izoštrilo čula, primijeti njegovu iskrenost i reče čudeći se: – Zašto ste vi dobri? Ljudi vašeg položaja su tvrda srca. Neće bližnjemu učiniti dobra ako nisu sigurni da će im to donijeti neku korist.

– A zašto ne bih bio dobar? – odgovori kobasičar – osmjehujući se nevino poput djeteta. – Život je vrlo kratak, a ja ne bih htio izgubiti svoj raj zbog neke prevare ili opačine zahvaljujući kojima bih možda postao nešto bogatiji ili moćniji od drugih!

Pošto se s njima oprostila, Anđelika pošalje kočiju nazad odlučivži da se pješice vrati na trg Vosges.

Iako se osjećala slabom, htjela je malko prošetati, da bi sredila svoje misli. Pođe duž Sene ulicom nedavno sagrađenom koja je prolazila kraj samostana celestina. Sjenice u njihovim lijepo uređenim vrtovima počele su se zaodijevati lišćem i viticama

ljupke zelene boje. Celestini su vrata tih svojih vrtova zatvarali kad su zreli grozdovi mogli staviti u iskušenje posjetioce, a otvarali su ih poslije berbe. Anđelika uđe i sjedne ispod jedne sjenice. Ona je često ovamo dolazila u društvu svojih prijateljica ili udvarača koji su joj recitirali stihove ili u nedjelju zajedno sa svojim sinovima, Florimondom i Cantorom.

Tog su jutra vrtovi bili još pusti. Nekoliko redovnika u smeđim habitima i u pregači od grubog platna obrađivali su lijehe ili obrezivali lozu. Iz samostana je đopiralo zujanje molitava, pjev psalama dok je jedno zvono bez prestanka tuklo. Iz čitave te smjese pobožnih glasova, svetih pjesama, voštanica, tamjana, iz tih obreda, dogmi, ponekad bi izniknuo, tokom vremena, cvijet prave svetosti, savršene, kao što je bio gospodin Vincent ili kao što je bio kobasicar s trga Greve. Svetosti svakidašnje, prožete dobroćudnom mudrošću koja baca u sjenu vjekovne sramote, sićušnosti i vjersku nesnošljivost.

„Zbog tih izvanrednih bića”, mislila je Anđelika, „moglo se praštati.”

XXXII ANĐELIKINE TRGOVAČKE SPOSOBNOSTI

Sjedeći ispod sjenice Anđelika se u mislima vraćala posjeti gazdi Lucasu. Duh joj je zaokupljao dobričina kobasičar. Nadala se da će na kraju razlučiti sigurnost od sumnje.

Priča je svaki put dobivala drugačiji izgled, zavisno od mišljenja što bi u njoj o kobasičaru prevladalo. Sad je ona u toj priči vidjela plod mistične tlapnje, pokušaj da joj se izvuče'novaca ili naprosto povjerljivost jednog brbljivca uvijek sretnog da zna više od drugih.

Poslije tolikih godina kako da ,ona protumači pokušaje ili djela nekolicine zamaskiranih šaljivčina ujutro prije pogubljenja? Pa kad. bi i pretpostavila da vlasnik

„Plave loze” nije pobrkao u svojoj pijanoj svijesti događaje, kome je moglo biti stalo do toga da omogući bijeg Joffreyu de Peyracu?

Anđelika je najbolje znala kako su se svi od njih otuđivali pošto su pali u nemilost. Andijos je u to vrijeme bio bjegunac. Doduše, poslije se saznalo da je pobunio

Languedoc protiv kralja. Vodila se nepoštedna borba: zasjede, neprijateljstva, neplaćanje poreza, čarkanja s kraljevim trupama. Naposletku sam je kralj morao krenuti u Languedoc da bi dokrajčio opasnu napetost. Andijos je bio zarobljen.– Anđelika je to doznala slu Sajući brbljarije dvorskog svijeta koji je dolazio da se sladi čokoladom u „Španjolskoj patuljčici”.

Možda je tim pothvatima Joffrey de Peyrac bio osvećen, ali spasili ga zasigurno nisu. A majstor Aubin? Zar se i pomisliti moglo da bi on mogao sudjelovati u takvoj

prevari? Pričalo se da je taj savršeni državni službenik odbio čitava bogatstva. I kako to da za svih tih pet godina nikada ni riječi nije čula o tom čudnom slučaju? I što je vrijeme više prolazilo, to su lude nade male Anđelike sve više kopnile pod

neumoljivim razmišljanjima gospođe Morens. Na žalost, ona nije više bila mala djevojčica što'se zanaša nemogućim snovima. Sam život se pobrinuo da je uvjeri kako je neumitno sama. Njen muž je bio zaista mrtav a nije važno da li je završio svoj život na lomači ili je poslije umro bogapitaj gdje! Ona ga sigurno više nikad neće vidjeti!

Stisnula je ruke kao što je običavala činiti kad bi njom ovladalo veliko uzbuđenje. Njeno mlado lice je ponekad poprimalo izraz odsutan i blag, izraz mirenja sa sudbinom. Ali rijetki su bili oni koji su poznavali to njeno lice jer su trgovački poslovi od nje tražili da bude uvijek dobro raspoložena, lukava pa i pomalo bučna. Ona se lako prilagodila toj ulozi zato što je po prirodi bila živa-duha.

Uostalom, to ju je omamljivalo. Nije više imala vremena da o koječemu misli. U toku posljednje godine ona nije oklijevala da se baci u vrlo smjele pothvate od kojih se Audigeru dizala kosa na glavi. Uza sve to, sve joj je ili gotovo sve, polazilo za rukom.

Anđelika je sada bila bogata. Posjedovala je kočiju, stanovala je na trgu Vosges. Ona više nije ulijevala mirisavo piće u šalice lijepih namiguŠa već je to činila čitava vojska crnčića što ih je nabavila u Seti i poslije izučila da poslužuju goste.

A ona se sasvim posvetila računima i brojkama i živjela životom bogate građanke. Anđeiika se digne i uputi polako Obalom celestina. Da ne bi suviše izmorila mozak

razmišljanjima o onom što je čuia od gazde Lucasa, stane se prisjećati događaja što su se zbiii poslije one noći kad se na tajnom sastanku susrela s gospodinom Colbertom.

Prije svega, sjetila se prodavaonice čokolade koja je za kratko vrijeme postala jedno od mondenih sastajališta Parižana. Tu je prodavaonicu nazvala Španjolska patuljčica. Jednoga dana im je došla u posjetu glavom sama kraljica sretna što više nije bila jedina osoba koja pije čokoladu. Njegovo veličanstvo kraljica došla je u pratnji svoje patuljčice Terezite i svog patuljka, časnog Barkarole.

Otada su poslovi u prodavaonici išli da nisu mogli bolje. Anđeliki je bilo jasno da je za nju bilo od velike koristi što se udružila s dobričinom

Audigerom koji je bio zaljubljen u nju. Isuviše slab da bi joj se suprotstavljao i uvjeren da će ona prije ili poslije postati njegova žena, puštao ju je da radi što hoće.

Iako se strogo pridržavala svih tačaka njihova ugovora, ipak se Anđelika trudila da što veća zarada pripadne njenom dijelu posla. Tako je ona potpuno preuzela na sebe brigu u poslovanju prodavaonica što ih je pootvarala u gradićima oko Pariza: U Saint-Germaineu, Fontainbleauu, Versaillesu, pa čak i u Lionu i Nantesu.

Bila je nepogrešiva pri izboru ljudi što ih je stavljala na čelo svojih novih prodavaonica. Prepuštala im je dobar dio zarade, ali je zauzvrat tražila da im računi budu tačni. Osim toga, ugovorom ih je obavezivala da prvih šest mjeseci njihovi poslovi budu u stalnom rastu, inače će poslovođa biti smijenjen. Ugroženi tom prijetnjom, poslovođe su se trudili da uvjere provincijalce kako im je bila dužnost da piju čokoladu.

Anđelika nije imala manu mnogih trgovaca i novčara onog vremena: ona nije gomilala novac nego ga je stalno stavljala u promet.

Ulagala je u razne sitnije poslove, kao što je, na primjer, bio posao s javnim kočijama Pariza koje su polazile od palače Saint-Fiacre te uz put kupile sluge, paževe, krojačice, trgovce, vojnike na štakama i užurbane činovnike i odvozile ih za svega pet novčića tamo gdje su željeli.

Bijaše se, osim toga, udružila i sa svojim nekadašnjim vlasuljarom Francoisom Binetom iz Toulouse.

Jednoga dana dok je pred ogledalom po tko zna koji put tužila za svojom dugom kosom koju joj bijahu odrezali oni lupeži u Chateletu, Anđelika se sjetila Frangoisa Bineta.

Njena „nova” kosa nije bila ružna, naprotiv imala je još zlatnije preljeve i bila još valovitija, ali je bila dozlaboga kratka. Sad kad je ponovo postala gospođa nije ju mogla skrivati ispod kapice te je zbog toga bila u stalnoj i velikoj neprilici. Valjalo joj je pribjeći umecima. Ali da li će pronaći gdje boju kose sličnu svojoj, s onim sjajnim preljevima koji su se rijetko viđali? Sjetila se riječi stražara koji joj je odrezao kosu: – Prodat ću je gospodinu Binetu u ulici Saint-Honore.

Nije li to, možda, bio onaj njen Binet iz Toulouse…? U svakom slučaju, postojale su male mogućnosti da je on još uvijek čuvao njenu kosu. Ali nju je spopala želja da vidi tog svog nekadašnjeg slugu i ta je želja više nije napuštala, tako da se jednoga dana uputila k njemu.

I zaista je to bio onaj njen Frangois Binet, obazriv, ljubazan… brbljiv. U njega se mogla mirne duše pouzdati. Pričati ća o svemu i svačemu, ali nikad se nijednom riječju neće dotaći prošlosti.

Oženio se. Žena mu se zvala La Martin, a bila je vrlo spretna frizerka. Njih dvoje su uspjeli privući vrlo biranu klijentelu.

Anđelika se mogla bez brige pojaviti pred nekadašnjim vlasuljarom svoga muža. Gospođa Morens je bila vrlo poznata ličnost u Parizu. Ipak ju je Binet, dok joj je

dotjerivao frizuru, ispotiha zvao: „gospođo grofice”. Mada joj je to godilo, nju je spopadala želja da zaplače.

Binet i njegova žena vrlo smjelu frizuru napraviše Anđeliki. Sasvim na kratko su joj odrezali kosu i potpuno joj otkrili vrlo lijepo oblikovane uši, a od odrezane kose napraviše nekoliko umetaka koje su joj ljupko složili uzduž vrata i ramena i tako ih na umjetan način produžili.

Dok je sutradan Anđelika s Audigerom šetala Mailom, dvije gospođe je zaustaviše da bi je upitale tko joj je napravio tako zgodnu frizuru.

Ona ih je poslala Binetu. To ju je potaklo da se udruži s vlasuljarom i njegovom ženom. Ona će njima slati bogate gospođe, svoje mušterije, a oni će joj za to davati izvjestan postotak. Uz to im je posudila novaca da pošalju u provinciju naučnike s tim da kupuju kose lijepih seoskih djevojaka. Sam Pariz više nije mogao nasmagati dovoljno ženske kose da bi se udovoljilo sve većoj potražnji za vlasuljama.

Posljednja trgovačka transakcija Anđelikina bila je i najvažnija. Kupila je nekoliko „dijelova broda” od jednoga trgovca iz Honfleura imenom Jean Casteyast s kojim je već otprije bila u poslovnim odnosima.

Gazda Casteyast se bavio svakojakim poslovima. Iznajmljivao je ribarske brodove koji su odlazili na ribarenje čak u Novu Zemlju, prodavao bakalar u Parizu, trgovao naveliko solju iz Poitoua i Bretagne i opremao brodove za Ameriku, odakle je opat dovozio kolonijalnu robu. Čak je i gusarske brodove opremao.

Poslovi su mu napredovali da nisu mogli bolje Posuđivao je novac mornarima na svojim brodovima, i to uz velike kamate i na kratak rok. Osiguravao je uz četiri posto sumnjive zajmove, naime zajmove koje su stranci smatrali nesigurnim, ali je on znao da imaju čvrstu podlogu. Kupovao je i zamjenjivao kršćanske robove za Arape što bi ih njegovi brodovi zarobili, i to posredstvom redovnika Svetog trojstva čiji se samostan nalazio u Lisieuxu.

Zahvaljujući ovoj posljednjoj svojoj djelatnosti, gazda Casteyast je smatran dobročiniteljem čovječanstva mada je od obitelji zarobljenih kršćana tražio „predujam” i od njin dobivao novac na ime njihove zahvalnosti.

Kao što rekosmo, Casteyastovi su poslovi dobro napredovali, međutim, ponekad se upuštao u presmione pothvate te se zbog toga u posljednje vrijeme našao na rubu propasti. Jedan su mu brod zarobili Berberi, na drugom se pobunila posada, zbog povećanih nameta na sol propao mu je čitav tovar bakalara.

Anđelika iskoristi tu priliku i tobože pritekne u pomoć lukavom trgovcu kojega je cijenila zbog njegove sposobnosti i odvažnosti Pomogla mu je tako što mu je u početku posudila novaca. Zatim, mu je svojim vezama pomogla da bude izabran za kraljeva prokuratora u gradskom vijeću Honfleurea. Uz to je polučila da i njegov brat dobij a položaj kraljeva prokuratora za mornaricu u istom gradu. Zahvaljujući tim imenovanjima, Jean Casteyast je uspio izići na kraj s poreskim vlastima.

Osim toga, kao akcioner Zapadnoindijskog i Istočnoindijskog društva, Anđelika je od Colberta postigla da Casteyastovi brodovi mogu pristajati u Martiniqueu plaćajući pri tom sasvim neznatne pristojbe kraljevim službenicima na otoku.

Izuzimanje od poreza bilo je prvo što je uspjela postići čime se nesvjesno naplatila – za sva ona poniženja što ih je osjećala svaki put kad bi u Monteloup dolazio poreznik. A možda se pri tim nastojanjima sjećala prvih trgovačkih savjeta što joj ih je dao gospodin Molines.

Jedno od načela gospođe Morens, a možda je baš u tome bila i tajna njena uspjeha, moglo bi se izraziti ovim riječima koje ona nikad nikome nije povjeravala: „Svaka je trgovina dobra, ukoliko je oslobođena poreza.” U zamjenu za svoje zajmove i usluge Anđelika je postala suvlasnikom Casteyastovih brodova. Uz to je u Parizu bila jedini njegov dioničar za kolonijalnu robu: za kakao, razumije se, ali i za kornjačevinu, bjelokost, egzotične ptice i, za skupocjene vrste drveta.

Ona je snabdijevala drvetom nove državne tvornice namještaja što ih je gospodin Colbert podigao. Majmunčiće i ptice prodavala je Parižankama …

Sve joj je to omogućilo da zaradi vrlo mnogo novaca. Zaokupljena svojim mislima i računima, Anđelika je napustila obalu Sene i uputila se

Ulicom Beautreillis. Živost koja je tu vladala privede je zbiji. Bilo joj je sada žao što je otpremila kočijaša. Nije više bilo u skladu s njenim novim društvenim položajem da ide pješice i da se miješa s nosačima vode i služavkama koje su trčale ulicom. Ona više nije

nosila haljine do gležanja kao žene iz puka te joj je rub njene bogate haljine bio zaprljan blatom.

Gomila svijeta u pokretu stane je gurati prema jednoj kući. Poče se žestoko opirati toj struji, ali joj jedan građanin koji ju je gotovo prignječio, dovikne: – Budite strpljivi, ljepotice! Prolazi princ!

Velika se vrata otvore i kroz njih prođe kočija u koju bijaše upregnuto šest konja. Anđelika odjednom iza prozora kočije prepozna strogi profil princa de Condea. Netko vikne: – Živio gospodin princ!

Mrgodan, princ podigne čipkastu orukvicu. Za narod je on još uvijek bio pobjednik kod Rocroi. Na žalost, Pirinejski, mir ga je prisilio na povučen život koji njemu nije nimalo bio po volji.

Kad je prošao, svatko pođe za svojim poslom. Anđelika prođe ispred dvorišta palače koju princ upravo bijaše napustio. Znatiželjno se zagleda u zgradu. Od nekog joj vremena njen lijep stan na trgu Vosges bijaše postao pretijesan. Počela je sanjati o palači s velikim ulaznim vratima, s dvorištem u kojemu bi se mogle okretati kočije, s dvorištem u kojemu se nalaze štale i kuhinje, stanovi za slučinčad, a sasvim odotraga lijepi vrt zasađen stablima naranača i cvijećem.

Palača što ju je promatrala tog jutra bila je gotovo još nova. Svjetlo i jednostavno pročelje s vrlo visokim prozorima i balkonima od kovanog željeza, te krov od glatkih pločica škriljevca i s okruglim vidjelicama bili su građeni prema ukusu tog vremena.

Vrata palače su se polako zatvarala. Anđelika je oklijevala da napusti to mjesto a da ni sama nije znala zašto, Primijeti da je grb uklesan nad vratima bio kao odsječen. Niti je vrijeme niti su vremenske nepogode mogle uništiti prinčevski grb, već je bilo očito da je to učinilo klesarsko dlijeto.

– Kome pripada ova palača? – upita jednu cvjetaricu kojaje u blizini imala dućančić. – Pa… gospodinu princu – odgovori proda vačica kočoperno. – A zašto je gospodin poinc naredio da se skine grb iznad vrata? Šteta, svi ostali

radovi u ka menu su vrlo lijepi! – Eh, to je druga priča – odgovori dobra žena, namrštivši se. – Nad vratima je bio grb

čovjeka koji je sagradio palaču. Nekog plemića, prokletnika. Bavio se vraćanjima, bio u sporazumu s vragom, pa je osuđen na lomaču i spaljen. Anđelika osta kao ukopana. Zatim osjeti kako polako blijedi. Eto zašto je pred tim

vratima od svijetle hrastovine što se blistala na suncu imala dojam da je već jednom bila tu.

Bila je tu onog dana kad je stigla u Pariz. Na tim je vratima vidjela pečate kraljevog pravosuđa …

– Priča se da je onaj čovjek bio vrlo bogat – dalje je, govorila žena. – Kralj je drugima raspoklanjao njegova dobra. Gospodin princ je dobio najveći dio, a među njima i ovu palaču. Prije no što je u nju ušao, naredio je da se odstrani grb vješca i čitava palača poškropi blagoslovljenom vodom. Znate, htio je mirno spavati.

Anđelika se zahvali cvjetarici i ode. Prolazeći ulicom Saint-Antoine, počela je premetati po mislima trudeći se da se

domisli kako da dođe u vezu s princom de Condeom.

* * *

Nekoliko mjeseci pošto bijaše otvorila prodavaonicu čokolade, Anđelika se preselila na trg Royal. Novac je već poprilično priticao u njene džepove. Napustivši Ulicu poštenih građana i preselivši se u aristokratsku četvrt, mlada se žena popela za jednu stepenicu na društvenoj ljestvici.

Na trgu Royal plemići su se tukli u dvoboju, a lijepe, su gospođe razgovarale o filozofiji, astronomiji i poeziji.

Udaljivši se od mirisa čokolade koji su je proganjali, Anđelika se osjećala kao preporođena. Očima punim simpatije promatrala je novu sredinu, taj svijet zatvoren i pariški.

Taj trg sa svojim ružičastim kućama, sa svojim visokim krovovima od škriljca, sa svojim arkadama pod čijom su se sjenom stisli dućančići pomodne robe, pružao joj je sklonište gdje se ona odmarala od dnevnih poslova.

Tu se živjelo životom povučenim i mondenim. Skandali su tu poprimali lažan izgled kazališnih predstava.

Anđelika je počela uživati u uglađenom razgovoru, tom sredstvu kulture što je već pola stoljeća vršilo snažan utjecaj na francusko društvo. Ali uvijek je bila u brizi da će se osjećati nelagodno. Njene su misli isuviše dugo bile udaljene od problema o kojima je bila riječ u epigramima, madrigalima, sonetima!

Osim toga, svi su je smatrali pučankom, to jest ženom niskog porijekla, stoga su najbolji saloni pred njom ostali zatvoreni. Strpljivo je čekala da u njih prodre. Bogato se oblačila, ali nije bila baš previše sigurna da su joj haljine u skladu sa modom.

Kad su njeni sinovi odlazili da se na trgu prošetaju ispod drveća, svijet se ogledao za njima, jer bili su lijepi i ukusno odjeveni. I Florimond i Cantor su se oblačni u prava pravcata muška odijela od svile, brokata, baršuna, sa velikim čipkastim ovratnicima, čarapama, a na nogama cipelice s visokim petama. Lijepe su im kose pokrivali šeširići ukrašeni perjem, a Florimond je čak o pasu nosio sabljicu na koju je bio neobično ponosan. Iako je po izgledu bio nježan i nervozan, neobično se oduševljavao ratom. Izazivao je na dvoboj majmunčića Piccola ili mirnoga Cantora koji je u dobi od četiri godine tek koju riječ znao kazati. Da nije imao bistre zelene oči, Anđelika bi bila povjerovala da je priglup. No on je bio vrlo šutljiv, a i čemu da govori kad ga je Florimond ionako razumio, a sluge su ispunjale sve njegove želje!

Preselivši se na trg Royal, Anđelika je uzela u službu još jednu kuharicu i jednoga slugu. S Flipotom koji je promaknut u lakeja, te kočijašem, gospođa Morens se nije morala sramiti pred susjedama. Barba i Jasmina su nosile kapice od čipke, zlatne križiće i indijanske šalove.

Uza sve to Anđelika je bila sasvim nacistu da je svi smatraju obogaćenom pučankom. Htjela se popeti što više, a saloni u četvrt Marais su dozvoljavali ambicioznim ženama iz puka da prodru među aristokrate jer je duh sjedinjavao građane i velike gospođe.

Počela se truditi da stekne naklonost stare gospođice što je stanovala u stanu: iznad njenai. Ta je gospođica bila kačiperka u vrijeme cvata kaćiperstva i ženskih rasprava. Poznavala je markizu Rambouillet, posjećivala je gospođicu Scudery. Izražavala se uglađenim i nerazumljivim riječima.

Philonida de Parajonc je tvrdila da postoji sedam raznih načina poštivanja, a uzdahe je dijelila u pet vrsta. Prezirala je muškarce, a Molierea je strašno mrzila. Ljubav je za nju bila „pakleni lanac”.

Nije, međutim, bila uvijek tako ponosna. Šaputalo se da se u mladosti nije zadovoljavala dosadnom zemljom koja se zvala Nježnost, već da je putovala kraljevinom koja se zvala Koketerija i često prebivala u njemu glavnom gradu koji se zvao Užitak. Sama bi ponekad govorila podižući svoje blijede oči uvis: „Ljubav mi je strahovito opustošila srce!” – E da je samo srce! – mrmljao je Audiger kojemu se nije nimalo sviđalo što Anđelika posjećuje tu staru kaćiperku. – Vi postajete sitničavi, draga. Kod nas narod kaže da je žena mudra kad uspije razlikovati prsluk i košulju svoga muža.

Anđelika bi se nasmijala i tako razoružala Audigera. Zatim je odlazila s gospođicom de Parajonc na predavanja u Dragocjenu palaču gdje

ju je ova upisala za tri pistolesa19

19 Pistole – deset zlatnih franaka.

. Tu se sastajao cvijet poštena svijeta, to jest mnoge žene što su pripadale srednjim

građanskim slojevima, svećenici, mladi i naoružani ljudi, provincijalci. Program tog društva je bio vrlo primamljiv: „Želimo vam za svega tri pistolesa pružiti u toku tri mjeseca, to jest od prvog januara do polovice korizme sve zabave što ih razborit duh može zamisliti: ,,U ponedeljak i subotu: ples i komedija pri čemu će svatko biti pošlužen slatkim limunima i narančama iz Portugala.

,,U utorak: vokalni i instrumentalni koncerat. ,,U srijedu: predavanje o filozofiji. ,,U četvrtak čitanje članaka i novih komedija uz kritički osvrt. ,,U petak: neobična izlaganja podvrgnuta kritici. „Sve je bilo predviđeno da bi se

umirilo gospode koje su se bojale da se kasno u noći vraćaju kući: „Sigurna će pratnja biti stavljena na raspolaganje osobama kojima je stalo do sigurnosti njihovih kasa, nakita i genoveških čipaka. A možda ta pratnja neće biti niti potrebna budući da smo u pregovorima sa svim džeparima Pariza koji su nam obećali izdati propusnice koje će našim članovima omogućiti da bez ikakvih smetnji dolaze na sastanke i s njih odlaze. Ta su gospoda dokazala da umiju poštivati riječ koju su jednom dali.” Osim toga, ljudi iz Dragocjene palače su se pobrinuli da predavači budu poznate ličnosti. Tako je Roberval, profesor matematike na Kraljevskom sveučilištu, govorio o kometi koja je 1665. mnogo uzbudila Parižane.

Ta su predavanja govorila o poplavama Nila, o ljubavnoj sklonosti, ali i o uzrocima svjetlosti, o pitanjima praznog prostora i o težini zraka.

Anđelika je ubrzo primijetila da je proživljavala strašne muke slušajući naučna predavanja; trpjela je kao vrag u škropionici piinoj blagoslovljene vode.

Kad bi čula poneke izraze, činilo joj se da čuje strastveni glas Joffreya de Peyraca i da vidi sjaj njegovih crnih očiju.

– U mene je isuviše malo mozga – reče jed noga dana gospođici de Parajonc. – Svi oni ve liki problemi me uznemiruju. Ubuduće ću navra ćati u Dragocjenu palaču samo na ples i na muzičke priredbe.

– Vaš je uzvišeni duh isuviše duboko ogrezao u materiju – jadala se stara gospođica. – A kako da se istaknete u jednom salonu ako niste u toku onoga o čemu se raspravlja? Nećete ništa da nau čite o filozofiji, o mehanici, o astronomiji, ništa o skladanju stihova! Što vam onda ostaje …? Pobožnost. Jeste li barem čitali Svetog Pavla i Svetog Augustina? Oni su najbolji pregaoci da bi učvrsti li Božju volju! Posudit ću vam ih!

Ali Anđelika nije htjela da zna za Svetog Pavla i Svetog Augustina, pa, ni za knjigu gospođice de Gournav: O jednakosti ljudi i žena iz koje je ona mogla izvući dobre argumente i suprotstaviti ih Audigerovim tvrdnjama.

Ali se zato strasno i kriomice bacila na proučavanje Rasprave o prenemaganju i. lijepom vladanju od gospođice de Juintin i Kako ćete uspjeti na dvoru od gospođice de Croissy.

XXXIII NAPAD DRSKOG SLUGE MARKIZ DE MONTESPAN ZAŠTITIO ANĐELIKU

Sutradan po posjeti što ju je Anđelika učinila gazdi Lucasu, kobasičaru na trgu Greve, ona je zamolila gospođicu de Parajonc da je prati u Tuileries.

Gospođica Parajonc ju je obično posvuda pratila. Poznavala je čitav Pariz i pokazujući Anđeliki sad ovu, sad onu ličnost, kazivala bi joj njihova imena. Tako je Anđelika upoznavala nova imena na dvoru. Osim toga, stara joj je gospođica dobro poslužila da bi pored nje istakla svoju ljepotu. Naime, jadna bi se Philonida naprahala sve do očiju okruženih velikim crnim podočnjacima te bi tako nacifrana ličila na starU namigušu i pri tom bila uvjerena da je neodoljiva kao u ono davno vrijeme kad su za njom čeznuli bezbrojni udvarači.

Učila je Anđeliku kako treba šetati kroz Tuileries, trudeći se da izvede potrebne pokrete, čemu su se mnogo smijali bezobraznici. Ona je, međutim, smatrala da se oni dive njenu ljupkom liku.

– U Tuileries – govorila je – treba kroz veliku aleju šetati nehajno se držeći. Ako želite biti duhoviti, morate mnogo govoriti i ne kazati ništa, morate se smijati da biste izgledali veseli, uspraviti se svaki čas da biste istakli svoje grudi, raskolačiti oči da biste izgledali viši, zagrizati u usne da bi bile crvenije, glavom razgovarati s jednim, a lepezom s drugim… Ukratko, treba se raznježiti, draga! Šalite se, gestikulirajte, prenavljajte se…

To poučavanje i nije bilo tako loše. Anđelika ga je primjenjivala s više mjere i uspjeha nego njena učiteljica.

Prema riječima gospođice de Parajonc, Tuileries su bile „poprište lijepoga svijeta, a Cours-la-Reine „carstvo namigivanja”. Svijet je odlazio u Tuileries da bi tu dočekao vrijeme šetnje na Cours-la-Reine, a navečer se poslije šetnje na Cours-la-Reine ponovo vraćao u Tuileries izmjenjujući šetnje kočijom sa šetnjama pješice.

Gajevi po parkovima bili su kao stvoreni za pjesnike i ljubavnike. Tu su svećenici pripremali svoje propovijedi, a odvjetnici svoje odbrambene govore. Sve osobe koje su nešto značile tu su uricale sastanke, a ponekad se tu moglo sresti kralja ili kraljicu, dok je prijestolonasljednik često dolazio u društvu svoje guvernante.

Danas je Anđelika odvukla svoju prijateljicu prema velikoj aleji kojom su obično šetale velike ličnosti. Princa de Condea se tu moglo sresti gotovo svako veče.

Bila je razočarana primijetivši da ga nema i ona bijesno lupne nogom. – Baš sam znatiželjna zašto vam je tolika stalo do toga da vidite njegovu visost –

čudila se Philonida. – Moram ga vidjeti. – Želite li mu uputiti neku molbu…? Ali ne žalostite se, draga, eno ga, upravo dolazi. Zaista, princ de Conde je dolazio velikom alejom okružen plemićima iz svoje pratnje.

Tek sada je Anđeliki postalo jasno da nije postojala nikakva mogućnost da s njim dođe u dodir. Je li mu mogla pristupiti i kazati.

– Monsinjore, povratite mi palaču u Ulici Beautreillis jer ona meni pripada. Vi ste je primili iz kraljevskih ruku a da na nju nikakvo pravo ni ste imali…

Ili: – Monsinjore, ja sam žena grofa de Peyraca, vlasnika palače s koje ste skinuli njegov grb i koju ste dali poškropiti blagoslovljenom vodom …

Poriv koji ju je doveo u Tuileries bio je i djetinjast i glup. Ta ona je bila samo žena iz puka koja se obogatila prodajući čokoladu! Nitko je nije mogao predstaviti njemu! A da je i predstavi, što bi mu kazala? Bijesna na sebe samu, stane se žestoko prekoravati: „Glupačo! Šta bi bilo od tvojih poslova kad bi uvijek donosila ovako nerazumne i nagle odluke…?” – Dođite – reče staroj usidjelici.

I brzo se udalji od glasne i šarene skupine što je pored nje prošla. Usprkos prekrasnom danu i blagom plavetnilu proljetnog neba, Anđelika je dalje

šetala sa zlovoljom na licu. Philonida je upita ima li namjeru poći na Cours-la-Reine. Ona odgovori da ne mislit Kočija joj je bila isuviše priprosta.

Neki gizdelin ih zaustavi: – Gospođo – obrati se Anđeliki – ja i moj prijatelj upravo smo raspravljali o vama. Okladili smo se: jedan tvrdi da ste žena nekog prokuratora, a drugi da ste gospođica i ”kaćiperka”. Ne biste li bili tako dobri pa nam kazali tko je od nas dvojice u pravu?

Bila bi se od srca nasmijala da nije bila loše volje. Osim toga, nije podnašala te kicoše nacifrane kao lutke i u kojih je nokat na malom prstu bio duži nego na drugim prstima.

– Uvijek se kladite da ste budala i nikad nećete izgubiti – odgovori. Gizdelin je buljio u nju zgranut. Philonida de Parajonc je bila zbunjena. – Vaš odgovor je vrlo duhovit, ali na tri ki lometra smrdi po ulici. Nećete nikad uspjeti

u ni jednom salonu, ukoliko… – Oh! Philonido! – poviče Anđelika odjednom se zaustavivši – gledajte tamo… – Što? – Tamo – ponovi Anđelika glasom koji se sveo na jedva čujni šapat. Na nekoliko koraka od nje, u zelenom okviru jednoga gaja, neki se mladić lijeno

naslonio na postolje mramorne statue. Bio je vrlo lijep, a njegovu je ljepotu još više isticala elegancija njegova ruha. U njegovo odijelo od zelenog baršuna bijahu utisnuti pozlaćeni likovi ptica i raznog cvijeća. Odijelo prilično neobično, ali lijepo kao proljetna livreja. Bijeli šešir ukrašen zelenim perima pokrivao mu je bujriu plavu vlasulju. Njegovo bijelo i rumeno lice, uokvireno dugim kovrdžama i ublaženo neznatnim namazom pudara, krasili su plavi i tanki brčići. Imao je velike oči, prozirno plave, kojima je lišće davalo zeleni ton.

Crte lica su mu bile nepomične, a isto tako i njegov pogled. Je li sanjario? Razmišljao? Njegove plave zjenice činile su se prazne, kao zjenice slijepca. Pogled mu je bio odsutan kao u čovjeka koji snatri o nečemu, a hladan kao u zmije.

– Šta je, Anđeliko – prijekorno je upozori gospođica de Paraj one – izgleda da ste izgubili glavu. Samo gradski sitni ljudi mogu tako proma trati jednu osobu.

– Kako … kako se zove? – Zaboga, to je markiz Filip du Plessis-Belliere! Čemu se toliko čudite? Sigurno tu

čeka svoga ljubavnika. Ne razumijem, zaista, što ste tako zinuli i zastali kao da ćete pustiti korijenje! Ta vama se ionako ne sviđaju kicoši.

– Oprostite – odgovori Anđelika došavši ko načno sebi.

Na trenutak se bijaše ponovo pretvorila u djevojčicu divlju i punu divljenja, Filip! Njen rođak pun prezira. Oh! Monteloup i miris dvorane u kojoj se pod tanjurom tople juhe isparavao vlažan stolnjak. I bol i radost u istom trenutku …!

Prošle su pored mladića. On ih je primijetio, pokrenuo se, skinuo šešir pokretom neizkazane dosade i pozdravio ih.

– Taj plemić, zar ne, pripada kraljevoj pratnji? – upita Anđelika kad su malko poodmakli.

– Jest. Zajedno s gospodinom princom je ratovao dok je ovaj bio u španjolskoj službi. Poslije je imenovan glavnim nadstojnikom kraljeva lova.

Tako je lijep i toliko uživa u ratovanju da ga kralj naziva Martom, bogom rata. Međutim, o njemu se pričaju strašne stvari.

– Strašne stvari…? Baš me zanima koje su to strašne stvari! Gospođica Parajonc se pomirljivo osmjehne. – Eto, već vam je krivo što loš glas bije tog lijepog gospodičića. Ah! Sve su žene kao i

vi. Trče za njim i zanosno se dive njegovim plavim kosa ma, njegovoj svježoj puti, eleganciji njegova ruha.

Ne predaju se dok se ne uvale u njegov krevet. Tada se, međutim, druga muzika čuje. Da, da, gospođica Armanda de Circe i

gospođica Jacari su mi se povjerile… Lijepi je Filip naizgled odgojen i ljubazan. Rastresen je kao mudrac, čemu se na dvoru svi smiju. Međutim, čini se da je u ljubavi pravi prostak: kočijaš se s više poštivanja odnosi prema svojoj ženi, nego on prema svojim ljubavnicima. Sve one koje su okusile njegove za grljaje, mrze ga iz dna duše …

Anđelika ju je slušala samo s jednim uhom. Stalno joj je lebdio pred očima Filipov lik, oslonjen na kip, nepomičan i nestvaran kao kakvo priviđenje. Jednom ju je uzeo za ruku i poveo je da plešu. Bilo je to u Plessisu, u velikom i tajanstvenom dvorcu usred velike šume Nieul. Anđelika nije mogla objasniti svojoj prijateljici da je Filip iz Poitoua, te jest da je usprkos njegovoj plavoj kosi i u njegovim žilama teklo nešto arapske krvi. Strast, tankoćutna okrutnost te rase Kao da je bila svojstvena i svijetu u jugozapadnim predjelima kraljevstva. Ljubazni su ponešto grubi i šutljivi. Nevjernička krv se nije srodila s njima, ali je ipak kolala u njihovim žilama i ponekad bi iznenada planula.

– Čini se da upravo uživa u tome da muči na vrlo rafiniran način svoje ljubavnice – nastavila je Philonida. – Zbog neke gluposti je tako divljač ki isprebijao gospođu de Crice da se gotovo tjedan dana nije mogla pomaknuti; stvar vrlo neugodna s obzirom na gospođina muža. U slučaju pobjede u ratu, ponaša se da je to prava srame. Nje govih se vojnika svijet više plaši nego vojnika zlo glasnog. Jeana de Werthea. Cak u crkvama obeščašćuju žene i tako ih izmrcvare da ih se poslije pre poznati ne može. U Norgenu je silom sakupio kće ri odličnijih građana i gotovo ih poubijao zato što su se opirale njemu i njegovim oficirima. Poslije razvratne noći prepustio ih je vojnicima. Mnoge su tom prilikom umrle, ili poludjele. Da ga princ de Conđe nije uzeo u zaštitu, Filip du Plessis bi bio zasigurno pao u nemilost.

– Philonido, vi ste stara ljubomorna brbljivica! – poviče Anđelika planuvši odjednom. – Onaj mladić nije i ne može biti čudovište kakvim ga vi prikazujete. Uživate u tome da napuhujete brbljarije što ste ih o njemu čuli.

Gospođica se zaustavi gotovo se gužeći od negodovanja.

– Ja…! Brbljarije…! Ta i sami znate koliko zazirem od naklapanja susjeda i svega onoga što ulica priča. Ja…! Brbljarije…! Ja koja ne podnom sim prostakluke! Ako vam već nešto povjerim i ka žem, znači da je to istina!

– Pa dobro, ako je istina, onda on nije tome kriv – odlučno izjavi Anđelika. – Takav je zato što su ga žene izmučile zbog njegove ljepote.

– Kako … Kako vi to znate? Poznajete li ga? – Ne… ne. – Onda ste ludi! – Poviče gospođica de Parajonc zacrvenivši se od bijesa. – Ne bih ni u

snu pomislila da ćete izgubiti glavu zbog takvog leptira. Zbogom… Napusti je i velikim se koracima uputi k izlaznim vratima. Anđelika pođe za njom ne

želeći prekinuti prijateljstvo s gospođicom Paraj one koju je, u stvari, voljela. Da se Anđelika i stara kaćiperka nisu tog dana poriječkale u Tuileriesima zbog Filipa

du Plessis-Bellierea, ne bi bile tako brzo krenule kući, a da nisu izišle u tom trenutku ne bi bile postale žrtve prostačke oklade lakeja okupljenih pred ulazom, a gospodin de Lauzun i gospodin de Montespan ne bi se bili tukli u dvoboju za lijepe zelene oči gospođe Morens, a Anđelika bi se bila još dugo načekala da ponovo prodre u društvo velike gospode. To dokazuje samo da je ponekad dobro imati ponešto duži jezik.

Budući da se jednim napisom branio ulaz u vrtove „lakejima i ološu” bilo je uvijek pred ulazom mnoštvo lakeja, slugu, kočijaša koji su tu kratili vrijeme igrajući na karte, tukući se ili pijući u gostionici na uglu. Tu su se večer lakeji vojvode de Lauzuna zarekli da će platiti bocu vina onome tko se usudi podići suknje prvoj gospođi koja iziđe iz Tuileriesa.

Dogodilo se da je ta gospođa bila Anđelika koja je dostigla PhUonidu i pokušala je umiriti.

Prije no što je mogla predvidjeti namjeru drskoga lakeja, nekog dugonje koji je smrdio po vinu, suknja joj je na prostački način poletjela u zrak. Gotovo u istom trenutku njena se ruka nemilice spustila na drznikovo lice. Gospođica de Parajonc je kriještala kao papiga.

Neki velikaš koji se upravo penjao u kočiju i koji je vidio čitav prizor dade znak svojim slugama, a ovi se, sretni što im se pruža prilika, oboriše na sluge gospodina de Lauzuna.

Izbi strahovita tučnjava usred konjskih balega dok su dangube zauzele položaje po strani i radoznalo promatrale. Pobjeda je pripala livreji plemića koji je svoje sluge podbadao žestoko im plješcući.

On se približi Anđeliki i pozdravi je. – Hvala vam, gospodine, na pomoći – odgo vori mu ona. Sva se tresla od bijesa zbog doživljenog poniženja. Ali više od samog bijesa njom

bijaše ovladao osjećaj straha jer umalo ona sama nije pokušala udesi ti za vrbicu pijanog lakeja, kao što je nekad radila s pijancima u „Crvenoj krinki”, prateći svoj pothvat slikovitim riječima što ih je naučila u Poljakinjinoj školi. Sva njena nastojanja da ponovo dospije u krug velikih gospođa bila bi zauvijek propala. Sutradan bi se gospođe iz predgrađa Marais grohotom srnijale toj zgodi.

Problijedila je kao vosak pri toj pomisli te odluči da padne u nesvijest prema starom dobrom običaju.

– Ah! Gospodine… kojeg li bezobrazluka! Strašno li je biti ovako izložen zlostavljanju ovih grubijana!

– Smirite se, gospođo – reče on pridržavaju ći je oko pasa brižnom i snažnom rukom. On je bio vrlo lijep mlad čovjek. Imao je žive oči, a njegov naglasak nije ostavljao

sumnji. Bio je sigurno Gaskonjac! On se predstavi: – Louis Henri de Pardaillan de Gondrin, vi tez od Pardaillana i drugih mjesta, markiz de Montespan.

Anđelika je poznavala to ime: pripadalo je starom i visokom plemstvu pokrajine Guienne. Ona mu se osmjehne što je čarobni je mogla, a markiz, očito očaran tisi susretom, htjede pošto-poto znati gdje i kada bi mogao dobiti vijesti o njoj. Ali ona ne kaza svoje ime, već mu samo reče: – Dođite u Tuilleries sutra u ovo vrijeme. Na dam se da će nam se pružiti bolja prilika da ugodno pročavrljamo.

– Gdje da vas čekam? – Kraj spomenika Jeci. Mjesto je prilično obećavalo. To je bilo mjesto ljubavnih sastanaka. Sretan, markiz joj

poljubi ruku. – Imate li nosiljku? Mogu li vas otpratiti? – Moja je kočija u blizini – odgovori Anđe lika koja nije željela da on vidi njenu

skromnu kočiju. – Onda do viđenja, tajanstvena ljepotice. Na brzinu je poljubi u obraz, a zatim se žustrim korakom uputi k svojoj kočiji.

* * *

– Nemate nimalo stida … – otpoče gospođica de Parajonc. Ali se uto pred ulazom u park pojavi vojvoda de Lauzun. Videći u kako se jadnom

stanju nalaze njegove sluge – jedan je pljuvao zube, drugome je iz nosa krv tekla, a na svima je odjeća bila poderana i prašna – uze se derati svojim kreštavim glasom. Čuvši da su ih udesili sluge nekog velikaša, poviče: – Treba dobro nalemati te vucibatine i njiho va gospodara. Taj ološ nije vrijedan da ga se sa blja dotakne.

Markiz de Montespan ne bijaše još sjeo u svoju kočiju. Čuvši te riječi skoči sa papučice, potrči prema vojvodi, zgrabi ga za ruku, okrene ga oko njegove vlastite osi i uz to ga nazva prostačinom i lupežom.

Cas potom bljesnuše sjajni vrhovi dviju sabalja i, dva Caskonjca ukrštiše sablje pred sve znatiželjnijim očima besposličara.

– Gospodo, molim vas! – vikala je gospođica de Parajonc. – Dvoboj je zabranjen. Večeras ćete spavati u Bastilji.

Ali vojvoda i markiz se nisu obazirali na ta razložna proricanja već su se tukli uz zveket mačeva dok je svjetina pružala pravi pasivni otpor švicarskim stražarima koji su se pokušavali probiti do duelanata.

Na sreću, markiz de Montespan uspije raniti vojvodu Lauzuna u stegno. Peguilin posrne i ispusti sablju.

– Kidajmo brzo, dragi! – poviče marfaz po državajući ga. – Treba izbjeći Bastilju. Pomognite mi, drage gospođe!

Kočija krene u onom istom trenutku kad su švicarski stražari, dijeleći i lijevo desno šamare i ubode helebardom, stigli u njenu blizinu.

Dok se kočija uz veliki štropot spuštala niz ulicu Saint-Honore Anđelika je svojim vlastitim šalom pritisla Peguilinovu ranu stisnuta u kočiji uz mladog vojvodu, markiza,

gospođicu de Parajonc. U kočiji se čak nalazio i jakej koji je izazvao tučnjavu. U posljednji su ga čas bacili polumrtvoga na tlo kočije.

– Bit ćeš osuđen na kotač i na robiju – obeća mu Peguilin tresnuvši ga nogom u trbuh. – Neću dati ni jednog jedinog novčića za tvoje otkuplje nje…! Vjere mi, moj dragi Pardaillane, moj mi kirurg zahvaljući vama ne mora puštati krv ovog proljeća.

– Treba vas povezati – reče markiz. – Do đite k meni. Vjerujem da je kod kuće moja žena s nekim svojim prijateljicama.

* * *

U ženi gospodina de Montespana Anđelika prepozna lijepu Athenaidu de Mortemart, nekadašnju Hbrtenzijinu prijateljicu iz Zavoda, onu istu s kojom su prije mnogo godina prisustvovale trijumfalnom kraljevom ulasku u Pariz.

Gospođica de Mortemart, koju su u mladosti zvali gospođica Tonnay Charente, udala se 1662. Poslije udaje je postala još ljepša. Njena ružičasta put, modre oči, njene zlatne kose i duhovitost s koje je bila na glasu njena porodica, sve je to pridonijelo da postane jedna od najviđenijih žena na dvoru. Na nesreću, i njena obitelj i obitelj njena muža, mada su obje pripadale starom i visokom plemstvu, što se tiče novca nikad ih u.njih nije bilo u obilju. Pritiješnjena dugovima i vjerovnicima, siromašna Athenaida nije mogla dati svojoj ljepoti onaj sjaj koji je zavrijedila, a događalo joj se da je morala izostati s dvorskih svečanosti zato što nije mogla nabaviti novu haljinu.

Apartman u koji su ušli duelanti zajedno s Anđelikom i gospođicom de Parajonc ostavljao je dojam gotovo krajnjeg siromaštva, ali i pretjerane raskoši na koju je gospodare prisiljavao položaj što su ga zauzimali u društvu.

Raskošne su haljine i odijela bile razbacane po prašnom pokućstvu. Sobe nisu bile ugrijane iako je bilo još dosta hladno. A kad je spomenuta skupina stigla, zatekla je Athenaidu kako se, u kućnoj haljini od tafta, nateže, poput kakve babuskare, s pomoćnikom jednoga zlatara. Naime, ovaj bijaše došao da traži predujam za ogrlicu izrađenu u srebru i zlatu što ju je mlada žena željela staviti oko vrata na svečanosti koja se imala slijedećeg tjedna održati u Versaillesu.

Gospodin de Montespan se odmah umiješa i pomoćnika otpremi nogom u tur. Athenaida se pobuni. Htjela je ogrlicu. Žestoka svađa izbije između muža i žene, a dotle je krv iz rane jadnoga Paguilina kapala po podu.

Gospođa de Montespan naposljetku to primijeti i pozove svoju prijateljicu Frangoisu d'Aubigne koja bijaše došla da joj pomogne donekle spremiti kuću, jer su je dan prije toga napustile sve sobarice.

Udovica pjesnika Scarrona odmah dođe, uvijek ista u onoj svojoj haljinici, sa svojim velikim crnim očirna i suzdržanim izrazom oko usta. Anđelika je imala dojam da ju je još juče vidjela u Templeu.

„Još malo pa će se i Hortenzija pojaviti”, pomisli. Zajedno s Frangoisom prenese onesvještenog vojvodu de Lauzuna na kanape. – Idem po vodu u kuhinju. Budite tako dobri, gospođo, pa pridržite zavoj na rani –

reče udovica. Po gotovo neprimjetnom skanjivan ju Anđelika shvati da ju je gospođa Scarron

prepoznala. Naposljetku, vrlo važno. I gospođa Scarron je bila jedna od onih osoba koja

je morala skrivati dio svoga života. U svakom slučaju, Anđelika je ionako bila odlučila da se prije ili poslije nađe licem u lice s osobama među kojima je nekad živjela. Nije mogla znati kakva će biti njihova reakcija: ogovaranje, tračevi ili šutnja!? Raspoloženja se na dvoru vrlo brzo mijenjaju. Mnogi su skandali uzbudili duhove poslije procesa grofu de Pevarcu, a proces Fouquetu bacio je u sjenu ove ostale.

Ostavši sama kraj ranjenika, Anđelika ga je promatrala prilično se uzbudivši. On je još uvijek bio ,,l'enfant_terrible” dvora. Njegove crte lica jedva načete od bezbrojnih orgija i ludosti, još su bile profinjene i skladne.

Kad li je zadnji put vidjela malog Peguilina iz Gaskonje? U Louvreu kad se zbog nje potukao s gospodinom d'Orleansom? Ne…! Prođu je jezivi. Posljednji ga je put vidjela u gostionici „Crvena krinka” – „Kako se brzo zaboravlja”, pomisli, „kake brzo ishlapi gorčina mržnje kad čovjek jede svaki dan do sita i kad su mu prsti puni prstenja!” Anđelika položi svoju ruku punu prstenja, koja joj je izgledala znakom vlastitog poraza, na Peguilinovu. Život se vrti…! Ne može se uvijek biti u zavadi…

Bračni par de Montespan je u drugoj sobi nastavio da se svađa. – Kako to da je niste prepoznali? Do vraga, ta to je gospođa Morens! Sad ste već spali

na te da se u dvoboju tucete za vlasnicu prodavaonice čokolade. – Divna je, a ne zaboravite uz to da se za nju priča kako je jedna od najbogatijih žena

Pariza, Ako se baš o njoj radi, nimalo ne žalim svoj postupak. – Gubite mi se! – Draga, želite li vi imati svoju ogrlicu od dijamanata? „Sjajno”, pomisli Anđelika, „već vidim kako treba da pokažem svoju zahvalnost ovim

bajnim velikašima. Skupocjeni dar ili čak i poteza kesa, a sve to obavij eno s mnogo diskretnosti i finoće.” Vjeđe vojvode de Lauzuna zadrhtaše. On se zagleda u Anđeliku praznim pogledom.

– Da ne sanjam – propenta – jeste li to vi, ljepotice moja? – Jest, baš ja – odgovori mu ona smješka jući se. – Sam vrag zna da li sam se nadao da ću vas vidjeti, Anđeliko! Često sam se pitao

kamo ste pobogu svršili. – Pitali ste se, ali se niste potrudili da to i doznate, priznajte. – Istina je, lijepa moja curice. Ja sam dvoranin, a svi su dvorani pomalo podli prema

onima koji padnu u nemilost. On je ispitljivo promatrao ruho i nakit mlade žene. – Trebalo se snaći. Sad se zovem gospođa Morens. – Svetoga mi Severina, čuo sam o vama! Prodajete čokoladu, nije li tako? – Kratim time vrijeme. Netko se zabavlja astronomijom ili filozofijom. Ja međutim,

proda jem čokoladu. A vi, Peguiline? Je li još uvijek pro vodite ugodan život? Jeste li još uvijek u kraljevoj milosti…?

Peguilin se uozbilji i načas kao da je zaboravio svoju radoznalost. – Ah, draga, moja milost je prilično šepava. Kralj je uvjeren da sam ja bio u dogovoru s de Vardesom što se tiče španjolskog

pisma, znate, onog kojim je kraljica obaviještena o tome kako je njen preuzvišeni suprug vara s gospođicom la Valliere. Nikako da raspršim te sumnje i njegovo je ve ličanstvo često vrlo grubo sa, mnom! Na sreću, Velika je gospođica zaljubljena u mene!

– Gospođica de Montpensier?

– Jest – odgovori potiho Peguilin zakolutavši očima – vjerujem čak da ima namjere zaprositi me.

– Oh! Peguiline – poviče Anđelika prasnuvši u smijeh – vi ste nenadoknadiv, nepopravljiv. Nimalo se niste izmijenili!

– A, bogami, niti vi. Lijepi ste kao uskršla. – A što vi znate o ljepoti uskrslih, Peguiline? – Zaboga, ono što o njima kaže crkva…! Do đite ovamo, srdašce, da vas poljubim! Uzme joj lice između dva dlana i privuče je k sebi. – Đavo te odnio! – poviče de Montespahs praga. – Nije ti dosta što sam te ranio u

bedro da bih te spriječio da trčiš, već eto dolaziš da kosiš travu ispod mojih nogu u mojoj kući, Peguilihei đavolji brate! Zaista sam pogriješio što nisam pustio da te odvedu u Bastilju.

XXXIV PRINC DE CONDE PREDLAŽE ANĐELIKI DA MU POSTANE LJUBAVNICOM

Poslije opisanog susreta Anđelika se često viđala u Tuilleries i na Coursla-Reine s vojvodom de Lauzunom i markizom de Montespanom. Ovi su je upoznali sa svojim prijateljima. I malo-pomalo susretala se sa sve više ljudi iz svoje prošlosti. Jednom, dok je šetala s Peguilin om, njihova se kočija sretne s kočijom Velike gospođice. Ova je prepozna, ali nijednom riječi ne spomenu prošlost. Iz opreza ih' ravnodušnosti? Uostalom, svatko je imao napretek svojih briga.

Poslije onog prvog ne baš previše ljubaznog susreta, markiza de Montespan se poče sve više zanimati za nju i sve je češće pozivati. Primijetila je da trgovkinja čokolade govori malo, ali su joj zato odgovori bili neobično duhoviti.

Zatim je gospođa Scarron koju je Anđelika često viđala kod Montespanovih uvede u kuću Ninon de Lenclos.

Salon glasovite gospođe nije smatran mjestom razvrata, već odličnom školom u kojoj se čovjek učio dobrom ponašanju.

„Kod nje se”, pisao je vitez de Mere, „nisu vodili razgovori o vjeri i o vlasti, ali su se zato vodili duhoviti i kićeni razgovori o davnašnjim i sadašnjim zgodama, o ljubavnim pustolovinama a da se u te pustolovine nije upadalo. Zahvaljujući veselosti, poletu i duhovitosti domaćice, svi su se tu vrlo ugodno osjećali.” Prijateljstvo koje je vezivalo gospođicu de Lenclos s Anđelikom de Sance bilo je vrlo diskretno. Malo je pisama ostalo koja svjedoče o tom prijateljstvu, a ni jedna ni druga nije mnogo govorila o dubokim osjećajima koji su ih od samog početka jednu k drugoj vukH. Obadvije su pripadale onom soju žena koje privlače ljude, manje više nesvjesno, i to dražima kojima ih je priroda podjednako ob darila i u tijelu i u srcu i u duši. Mogle su biti i protivnice. Međutim i Ninon je Anđeliki i Andelika Ninoni bila jedini ženski prijatelj za čitava života.

S obzirom na nepoštednu borbu koju je morala voditi da bi se održala na površini, Anđelika je u Ninoni cijenila njena svojstva poštenja, hrabrosti i jednostavnosti, tako rijetka u ostalim ženama, po kojima je glasovita kurtizana, u stvari, bila „pošten čovjek”. A ovoj je opet brzo bilo jasno da se Anđelika želi njome poslužiti da bi se što više popela

na društvenoj ljestvici, stoga je željama svoje nove prijateljice posvetila mnogo brige, vodeći je, savjetujući je, predstavljajući je svima.

Da je mlađa žena ne bi pogrešno shvatila, Ninon joj jednog dana reče: – Osjećaj prijateljstva je najvrednije svojstvo moga srca, Anđeliko. Kadro je da se žrtvuje, da bude nježno i velikodušno, da ima, dakle, sve ono čega u ljubavi nema. Od srca vam ga nudim. Zavisi od vas hoće li trajati koliko i naš život.

* * *

Poznavajući bolje od ikoga vrijednost putenog života, Ninon je uživala u tome da tom životu privede zaista osjetljive prirode. Nagovarala je Anđeliku da uzme ljubavnika zvučnog imena. Ali Anđelika nije htjela da zna za to. S obzirom na to da joj je život, zahvaljujući njenim trgovačkim aktivnostima, bio osiguran, smatrala je da do velikih časti i položaja neće dospjeti upusti li se u ljubavne pustolovine. Družba svetog sakramenta, tajna i moćna, vladala je čak i u kraljevoj palači. Posvuda je bilo pobožnih osoba. U svojoj igri Anđelika se jednom rukom držala za nju da bi stekla glas kreposne žene, a s drugom za razvratnike da bi se nametnula svojom veselošću i svojom duhovitošću na svim svečanostima.

– Uzmite barem nekog ljubavnika zbog putenog užitka – savjetovala joj je potom Ninon. – Ne mislite me valjda uvjeriti da vam se ljubav gadi!

Anđelika je odgovarala da nema vremena da na to misli. I ona se sama čudila mirnoći svoga tijela. Reklo bi se da su joj iz glave, uslijed velikog posla i bezbrojnih planova, sasvim ishlapile te želje. Kad bi se navečer, mrtva od umora i pošto bi se još načas poigrala skrivača sa svojim sinovima, srušila na krevet, imala je samo jednu želju: spavati dubokim snom da bi se sutradan mogla, osvježena i odmorena, ponovo posvetiti svom poslu.

Njoj nije nikad bilo dosadno, a za besposlenu ženu ljubav je često samo sredstvo da utuče vrijeme. Vatrene izjave njenih uđvarača, njihov brzi dodir da nitko ne vidi, „supružnički prizori” s Audigerom koji su ponekad završavali s poljupcima kojih se majordom nije mogao nasititi, sve je to za nju predstavljalo „korisnu iji beskorisnu igru”, već prema tome da li jest ili nije izvlačila neku korist iz te igre.

Pošto je saslušala Anđeliku koja joj je povjerila te svoje brige i svoj način života, Ninon joj reče da je to njeno ponašanje graničilo s bolešću. Da bi ozdravila, morala bi na neko vrijeme napustiti svoje poslove i prepustiti se užicima što ih je slobodan način života pružao besposlenom svijetu: izletima, maskiranim plesovima, kazalištu, večerama i kockanju u svako doba dana i noći.

Anđelika je u kući Ninon de Lenclos susrela čitav Pariz. Princ de Conde je navraćao tamo svakog tjedna da odigra partiju hoca.20

20 Hazardna igra na karte u doba Mazarina.

Više je puta srela i Filipa du Plessisa. Zamolila je Ninon da je upozna s njim. Lijepi mladić je obuhvati svojim prezrivim, njoj dobro poznatim, pogledom, a zatim, pošto je časak porazmislio, reče jedva mičući usnama: – Ah, vi ste dakle gospođa Čokolada!

Anđeliki navali krv u obraze. Duboko mu se pokloni i odgovori: – Tako je, dragi rođače.

Mladić se namršti. – Rođak? Čini mi se, gospođo, da ste vi prilično drski tvrdeći… – Zar me niste prepoznali? – prekine ga ona netremice se zagledavši u nj svojim

zelenim očima koje su plamtjele bijesom. – Ja sam vaša rođakinja Anđelika de Sance de Monteloup. Jednom smo se vidjeli u Plessisu. Kako je vaš otac ljubazni markiz…? Kako vaša majka?

Nastavila je da govori trudeći se da ga uvjeri u svoj identitet, a onda ga ostavi žderući se u duši zbog počinjene gluposti.

Nekoliko je dana živjela u strahu da on ne rastrubi posvuda njenu tajnu. Kad se ponovo susrela s gospodinom du Plessisom ona ga zamoli da ne govori nikome o onome što mu je zadnji put povjerila.

Filip du Plessis ju je promatrao kao da je s oblaka pao. Naposljetku odgovori kako mu uopće nije stalo do njenih tajni i kako mu je, uostalom, još manje stalo da se dozna da je u rodbinskim vezama s jednom gospođom koja se toliko nisko spustila da prodaje čokoladu.

Anđelika ode od njega bijesna zarekavši se da mu više neće poklanjati nikakvu pažnju. Znala je da mu je otac umro, a da mu je majka postala pobožna da bi okajala grijehe mladosti, te se povukla u samostan Val-de-Grace. Mladić je rasipao nasljedstvo u raznim pretjerivanjima. Kralj ga je volio stoga što je bio lijep i ludo hrabar, međutim o njemu su kružile strašne priče. Anđelika se prekoravala što isuviše često na nj misli.

Neočekivana izjava ljubavi i još neočekivanija partija hoće sasvim su poremetili njen život i nekoliko su je mjeseci odvojili od uobičajenih razmišljanja.

* * *

Anđelika je bila prilično ponosna što je i njeno ime dospjelo na listu osoba kojima je gospođica de Montpensier dozvolila ulaz u vrtove palače Luxembourg. Stigavši jednoga dana pred ulaz, vrata joj otvori Svicarčeva žena jer joj je muž bio odsutan.

Anđelika se uputi lijepim alejama omeđenim vrbama i grmovima magnolije. Ubrzo je primijetila da je vrt, inače uvijek dosta živ, tog dana bio gotovo prazan. Vidjela je jedino dva lakeja u livreji koji su trčali što ih noge nose i koji najzad nestadoše u jednom šumarku. Zatim nigdje nikog. Radoznala i ponešto uznemirena, nastavila je svoju usamljenu šetnju.

Dok je prolazila pored jedne spilje napravljene od školjaka, učini joj se da čuje tihi šum. Okrene se i razabere ljudski lik sklupčan u grmu.

„Oho! Oho! Neki od podanika Drvoguza! Sigurno se tu sakrio da nekoga očerupa. Ala bi zinuo u čudu da ga iznenadim i upitam ga na šatrovštini što tu radi!” Osmjehne se pri toj pomisli. Nije se sigurno događalo svaki dan da se velika gospođa nađe pred kradljivcem u čeki i da mu očita bukvicu na jeziku kule Nesle i predgrađa Samt-Denis. ,,A zatim ću mu dati kesu da dođe k sebi od iznenađenja, jadnik!” pomisli sva sretna što će se sve to odigrati bez svjedoka.

Međutim, dok se opreznim korakom primicala grmu. opazi da je čovjek bio raskošno odjeven, mada mu je ruho bilo zaprljano blatom. Nalazio se u vrlo čudnom položaju, u

položaju četveronošca: na koljenima i laktovima. Odjednom uznemireno okrene glavu i kao da je naćulio uši. Ona prepozna vojvodu d'Enghiena, sina princa Condea. Vidjela ga je već više puta za vrijeme šetnje u Tuileries i na Cours-la-Reine. Bio je sjajan mladić, ali se o njemu pričalo da uopće ne vodi računa o etiketi i da ne zna za osjećaj mjere.

Blijedo mu je lice izobličio izraz straha. – Što li samo radi tu? Zašto li se skriva? Čega li se boji? – pitala se, a neki neodređeni

osje ćaj tjeskobe joj stisne srce. Pošto je časak oklijevala, povuče se tiho i stiže u veliku aleju parka. Tu sretne

Švicarca koji se prilično zbunio kad ju je opazio. – Oh! Gospođo, što radite ovdje? – promuca. – Odmah se povucite! – Zašto? Ta dobro ti je poznato da pripadam krugu osoba kojima je gospođica de

Montpensier dozvolila ulaz u park. Tvoja me je žena pustila da uđem bez ikakve primjedbe.

Čuvar se prestrašeno ogleda oko sebe. Anđelika je uvijek bila vrlo darežljiva prema njemu.

– Neka mi gospođa oprosti – šapne primičući joj se – ali mojoj ženi nije poznata tajna koju ću vam sada povjeriti: danas nije dozvoljen nikome ulaz u park jer već od jutros lovimo vojvodu d'Enghiena koji misli da se pretvorio u kunića.

Videći da je Anđelika raskolačila oči, čuvar prstom dodirne sljepoočicu. – Znate, ponekad mu se događaju takve stvari. Jadan mladić. Izgleda da je posrijedi

neka bolest. Kad vjeruje za se da je kunić ili jarebica, bježi da se sakrije bojeći se da ga ne ubiju. Već ga više od dva sata tražimo.

– Tamo je, u šumarku pored male spilje. Vidjela sam ga. – Svemogući Bože! Treba obavijestiti gospodina princa. Ah, evo ga! Zaista im se približavala jedna nosiljka. Princ de Conde turi glavu kroz prozorčić. – Šta radite ovdje, gospođo? – upita srdito. Švicarac se brzo umiješa: – Monsinjore, gospođa je upravo ovog trenut ka primijetila

vojvodu kraj male spilje od školjki. – Ah, u redu. Lupeži, otvorite mi vrata. Pomozite mi da siđem, sto mu jada! Ne

podižite to liku larmu! Prestrašit ćete ga. Ti tamo, trči i – dovedi njegova prvog sobara. A ti, skupi sve ljude koje možeš naći i zatvori sve izlaze…

Malo potom među grmljem se čulo nekakvo skakanje, a zatim bjesomučna trka. Vojvoda d'Enghien projuri kao strijela, a odmah za njim dva momka koji ga najzad sustignu i zaustave. Odmah ga i drugi hajkači opkole. Iz grupe se izdvoji vojvodin prvi sobar, čovjek koji ga je odgojio, te mu stane nježno govoriti: – Nitko vas neće ubiti, monsinjore. Nećemo vas zatvoriti u kavez… Uskoro ćete opet trčati do mile volje po polju.

Vojvoda d'Enghieh je bio blijed kao krpa. Ništa nije govorio, a u pogledu mu se nazirao izraz ganutljiv i upitan kao u progonjenih zvjeri.

Princ de Conde se približi. Mladić se bez riječi bijesno otimao. – Odvedite ga – reče princ Conde. – Dozovite liječnika i kirurga. Neka mu puste krv,

neka mu dadu neko sredstvo za čišćenje, ali prije svega neka ga vežu. Ne želim se večeras ponovo poigrati slijepog miša. Naredit ću da se izbičuje onaj čijom je krivnjom ponovo pobjegao.

Skupina se udalji. Princ se približi Anđeliki koja je zaprepaštena prisustvovala tužnom prizoru i koja je bila gotovo isto onako blijeda kao i jadan mladić.

De Conde se ustoboči pred njom i uze je motriti mrgodnim očima. – Onda – reče – jeste li ga vidjeli? Sjajan prizor! Potomak prinčeva de Conde i de

Montmorency...Pradjed mu je bio manijak! Baka mu je bila luda. Morao sam se oženiti s kćerkom. U ono je vrijeme pincetom sebi čupala vlasi, jednu po jednu. Znao sam da će ista bolest pogoditi moje potomstvo, ali morao sam se s njom oženiti, jer je to htio kralj Luj XIII. Umrla je potpuno luda. A vidjeli ste mi sina. Ponekad vjeruje da je pas i teškom se mukom suzdržava da ne zalaje pred kraljem. Ili zamišlja da je slijepi miš i onda se boji da ne bi udario u zidove svoga apartmana. Neki dan je zamislio da je biljka te su ga sluge morale polijevati… Zabavno, zar ne? Kako to da se ne smijete…?

– Monsinjore … kako možete pomisliti da mi je do smijeha…? Očito me ne poznate… On je prekine iznenadnim smijehom koji mu se pojavi na mrgodnom licu. – Poznam vas, poznam. I te kako dobro vas poznam, gospođo Morens! Vidio sam vas

u Ninoninoj kući i u kućama drugih osoba. Veseli ste kao djevojčica, lijepa kao kurtizana, a srce vam je puno utjehe kao u majke. Osim toga, vjerujem da ste jedna ođ najinteligentnijih žena u čitavu kraljevstvu. Ali to nećete da se vidi, jer ste lukavi i jer znate da se ljudi boje pametnih žena.

Anđelika se osmjehne iznenađena tom neočekivanom izjavom. – Monsinjore vi mi… laskate… Rado bih znala tko vam je o meni dao sve te

obavijesti… – A zašto da me netko obavještava…? – od govori ovaj oštro i nabusito poput starog

vojničine. – Promatrao sam vas. Niste li primijetili da vas često promatram? Čini mi se da me se

pomalo bojite, mada plašljivi niste… Anđelika podiže oči na pobjednika. Nije ovo bio prvi put što ga je tako promatrala, ali

princu nije bilo ni na kraj pameti da je to ona ista siva djevojaca što mu se prije toliko godina prkosno usprotivila i kojoj bijaše kazao: „Već vidim da će, kad odrastete, ljudi zbog vas i na vješala rado poći.” Ona je uvijek bila uvjerena da joj srce ispunja duboka mržnja na princa Condea te se sad morala boriti protiv osjećaja simpatije i razumijevanja koji se među njima javljao. Nije li ih čitav niz godina špijunirao, nju i njena muža, preko svoga sobara Klementa Tonnella? Nije li on glavom naslijedio dobra Joffreya de Peyraca? Dugo vremena je Anđelika razbijala glavu kako da dozna koliko je udjela imao princ de Conde u njenoj drami. Slučaj joj je pri tom bio od neobične pomoći.

– Ništa mi niste odgovorili – reče princ. –– Dakle, čini se da me se zaista plašite? – Ne bojim vas se, monsinjore, već mi se čini da nisam dostojna časti da s vama

razgovaram. Vaša slava… – Koješta! Moja slava… Vi ste mladi te mnogo toga ne znate. Moje oružje rđa i

ukoliko se njegovo veličanstvo ne odluči da stjera u kozji rog Holanđane ili Engleze, bojim se da ću umrijeti u svom krevetu. A što se tiče ćaskanja u društvu, Ninon mi je stoput rekla da riječi nisu topovske kugle kojima gađaš protivnika, te tvrdi da ja još nisam naučio zadaću kako treba. Ha! Ha! Ha!

Prasne u smijeh i slobodno je uze za ruku. – Dođite, draga. Moja me kočija čeka napolju, ali da bih došao do nje prisiljen sam

osloniti se o milosrdnu ruku. Eto što ja dugujem svojoj slavi: reumu što sam je pokupio u rovovima pu nim vode tako da u poneke dane moram vući nogu kao kakav starac. Ne biste li mi načas pravili dru štvo? Jedino sam vas kadar podnijeti poslije muč ne zgode koje smo bili svjedoci. Poznajete li moju palaču Beuatreillis?

Anđelika odgovori dok joj je srce žestoko tuklo. – Ne poznam, monsinjore. Priča se da je to jedna od najljepših građevina što ih je sagradio Mansart. Meni se baš

ne mili u njoj prebivati, ali su zato sve žene lude za njom. Dođite je vidjeti. Mada ne bi bila priznala, Anđelika je uživala u časti da se vozi u kočiji princa

kraljevske krvi kojega su besposličari uz put pozdravljali. Bila je iznenađena pažnjom što ju joj je on posvećivao, tim više što je osjećala da je ta

pažnja iskrena. Priča se da princ de Conde nije, otkako se njegova prijateljica Marta du Vigean povukla u samostan karmelićanki u predgrađu Saint-Jacques, prema ženama ophodio s onom pažnjom i ljubaznošću s kojom se prema njima plemstvo u Francuskoj obično ophodilo. Tražio je samo fizički užitak. Već godinama su njegove ljubavnice bile manje-više niskog porijekla, dok su sve njegove ljubavne pustolovine bile kratka vijeka. U salonima je njegova grubost oduzimala hrabrost i najpoduzetnijim ženama. Ovaj put, međtim, princ se trudio da se svidi svojoj pratilici.

Kočija se okrene u dvorištu palače Beautreillis. Anđelika se uspne mramornim stepenicama. Svaka pojedinost u toj svijetloj i skladnoj

građevini govorila joj je o Joffreyu de Peyracu. Po njegovu su htijenju izrađene vitke linije kojima su se odlikovale vitke od kovanog željeza što su krasile balkone, oni duborezi prekriveni zlatnom bojom koji su uokvirivali visoke i glatke površine od mramora, te ogledala, kipovi i poprsja, životinje i ptice u kamenu izrađene, kojih je posvuda bilo i koji su podsjećali na duhovne zaštitnike sretnog doma.

– Ništa ne kažete? – čudio se princ pošto su prošetali kroz reprezentativne odaje prvog i drugog kata. – Moje posjetiteljice obično kriješte kao papige kad ih ovamo dovedem. Možda vam se ne sviđa? Pa ipak, priča se da imate mnogo smisla za sve što se odnosi na uređenje kuće.

Ušli su u mali salon čiji su zidovi bili presvučeni modrim satenom i ukrašeni zlatnim vezovima. Jedna vrata od kovanog željeza, izvanredne ljepote, dijelila su ih od velike galerije koja je gledala na vrtove.

U dnu salona, na svakom kraju kamina kočila su se dva mramorna lava na čijim su se čelima vidjele svježe rane. Anđelika spusti ruku na oštećena čela.

– Zašto je razbijen ovaj ukras? Već sam i na drugim mjestima u palači zapazila istu pojavu.

Gledajte, čak je i s prozora u ovom salonu na ne kim mjestima ostrugan crtež. Prinčevo se lice smrači: – Na tim su se mjestima nalazili grbovi nekadašnjih vlasnika

palače. Naredio sam da se uklone. Jednoga ću dana na ta mjesta staviti svoj grb, ali ne znam kada… Radije ću urediti svoju ladanjsku vilu u Chantillyju.

Anđelika će na to držeći još uvijek ruku na oštećenim grbovima: – A zašto niste pustili da grbovi ostanu tamo gdje su i bili? Šteta što ste ih ovako iskasapili!

– Da vam pravo rečem, grbovi onog čovjeka su mi išli na živce. Bio je proklet. – Proklet? – ponovi ona kao jeka. Jest. Taj je čovjek proizvodio zlato uz sotoninu pomoć. Živ je spaljen. Poslije mi je

kralj poklonio njegova dobra. Sve se bojim da, je kralj tim poklonom htio navući neku nesreću na moju glavu.

Anđelika se približi prozoru i zagleda se napolje. – Jeste li ga poznavali, monsinjore? – Koga? Osuđenog plemića…? Nisam. Bolje za mene.

– Čini mi se da se sjećam i čovjeka i čitave zgode – reče ona prestrašena svojom smjelošću, ali uza sve to vrlo mirna. – Nije li, možda, bio iz Toulouse? Neki de Peyrac!?

– Jest – odgovori on ravnodušno. Ona prijeđe jezikom preko suvih usana. – A nije li se pričalo da je bio osuđen zato što je poznavao neku vrlo važnu tajnu

gospodina Fouqueta koji je u ono vrijeme bio na vrhuncu svoje moći? – Vrlo je lako moguće. Gospodin Fouquet se dugo smatrao francuskim kraljem. Imao

je dovolj no novaca za to. Mnogi su ljudi pravili gluposti po njegovu nagovoru. A među njima čak i ja. Ha! Ha! Ha! Koješta, sve je to sada daleka prošlost.

Anđelika se malko okrene da bi ga načas promotrila. Uvalio se u naslonjač i vrhom štapa slijedio linije velikih cvjetova na sagu. Mada mu je osmijeh gorčine iskrivio usne sjetivši se gluposti što ih je počinio pod utjecajem gospodina Fouqueta, nije uopće reagirao na Anđelikine aluzije koje su se odnosile na Joffreya de Peyraca. Najzad je bila sigurna da nije on smjestio u njenu kuću sobara Klementa Tonnela da je špijunira. Tko zna nije li Fouquet tog istog Tonnela držao kraj princa de Condea zato da ga špijunira! Bilo je u ono vrijem zavjera s još zamršenijim spletkama te je velikašima najbolje odgovaralo da sve što prije zaborave.

Kakva korist od toga gospodinu princu da se sada sjeća kako je nekad htio otrovati Mazarina i kako se prodao Fouquetu. Druge su brige njega zaokupljale: kako da stekne milost mladoga kralja, još uvijek sumnjičavog, i kako da se sprijatelji s mladom ženom čija ga je potajna sjeta, ispod vesela lica, snažnije vukla no što je i sam bio svjestan.

– Nalazio sam se u Flandriji u vrijeme proce sa grofu de Peyracu – nastavio je princ – tako da nisam bio u toku događaja. Nije važno! Dobio sam njegovu palaču i moram priznati da me taj dar uopće ne raduje. Čini se da vještac nije nikad u njoj stanovao. Ja se, međutim, ne mogu osloboditi dojma da ove zidine kriju nešto vrlo tužno i zlo kobno. Uopće, palača me se doimlje kao scenarij za predstavu koja se nikad nije održala … Ljupki predmetići sakupljeni ovdje čekali su nekog dru gog, a ne mene. Zadržao sam ovdje starog konjušara koji je svojevremeno bio u službi grofa de Peyraca. On tvrdi da ponekad vidi sablast… Mo guće. Ovdje se osjeća prisutnost nečega što čovje ka odbija, tjera odavde. Zato se rijetko zadržavam.

Ostavlja li palača i na vas mučan dojam. – Ne ostavlja, naprotiv – prošaputa Anđe lika. Njen je pogled lutao naokolo. „Ovdje sam u svojoj kući”, mislila je. „Ja i moji sinovi

smo gosti koje ovi zidovi čekaju.” – Znači, sviđa vam se ova palača? – Sviđa. Divna je. Oh, željela bih u njoj živjeti – poviče ona i u nenadanom zanosu

pritisne srce rukama. – Pa, možete ako baš želite – on će nato. Ona se naglo okrene prema njemu koji ju je netremice promatrao onim još uvijek

plemenitim i zapovjedničkim pogledom o kojemu će gospodin Bossuet jednoga dana napisati: „Onaj princ… koji je u svojim očima pobjedu nosio…” – Ako baš želim? – ponovi Anđelika. – A pod kavim uvjetima, monsinjore?

On se ponovo osmjehne, a zatim se naglo digne i priđe joj. – Eto, četrdeset i četiri su mi godine. Nisam više mlad, ali ni ostario još nisam.

Ponekad me ne što žiga u koljenima, istina je, ali još sam dosta otporan. Kažem vam to bez uvijanja. Ukratko, smatram da bih još mogao biti podnošljiv ljubavnik.. Nadam se da vas ne ljuti ova moja izjava. Ne znam odakle dolazite, ali nešto mi govori da ste u svom

životu i gorih izjava čuli. Vidite, ne želim vas obmanjivati. Nisam nikada mnogo cupkao oko žena. Smatram da je beskorisno oblizivati se žena samo zato da bi se na kraju postavilo isto pitanje: „Hoćete li ili nećete…?” Ne, nemojte mi još odgovoriti. Htio bih vam predočiti neke od koristi koje biste mogli imati. Imali biste penziju … Da, znam, vi ste vrlo bogati. Pa slušajte, dao bih vam ovu palaču, budući da vam se tako mnogo sviđa.

Brigao bih o vašim sinovima i dao im odgovarajući odgoj. Znam također da ste udovica i da ljubomorno bdijete nad glasom neporočnosti što ga uživate. Istina, to je veliko blago, ali… uzmite u obzir i činjenicu da ja od vas ne tražim da se odreknete svoje neporočnosti zbog bilo koga… A budući da ste mi maloprije spomenuli moju slavu, dopustite mi da u vezi s tim primijetim…

Oklijevao je. Na licu mu se vidjelo da je razlog tome bila iskrena skromnost. – … da nije sramota biti ljubavnica princa de Condea. Naš svijet je tako sačinjen.

Svakome ću vas predstaviti… Zašto taj podozriv i pomalo prezriv osmijeh, gospođo? – Zato – odgovori Anđelika još uvijek osmjehnuta – što sam se sjetila pjesmice što je

Urlikalo, stari prosjak, pjeva po uglovima ulica: Sretan je onaj tko ih nikad upoznao nije Još sretniji onaj tko s njima iz istog vrča ne pije…

– Đavo odnio tog drznika! – poviče princ tobože bijesan. I dograbi je oko pasa i grubo je privuče k sebi. – Znajte, zbog toga vas i volim, draga moja prijateljice – reče suzdržanim glasom. –

Zato što sam primijetio da je vaše žensko umijeće prožeto nekom ratničkom smjelošću. Napadate u najpogod nijem trenutku, koristite protivnikovu slabost makijavelističkom spretnošću i zadajete strahovite udarce. Ali ovaj put se niste dovoljno brzo povukli na svoj položaj. Sad vas držim! Kako ste svježa i otporna! Imate čvrsto i savitljivo tijelo…! Ah! Želio bih da se odazovete mom pozivu ne zato što sam princ, već što sam jadan i nesretan stvor. Vi se potpunoma razlikujete od namiguša tvrda i neplodna srca.

Sagne lice u Anđelikinu kosu. – U Vašoj sam zlatnoj kosi primijetio sijedi čuperak, što me je ganulo. Čini se da se

pod vašim mladim i veselim licem skriva iskustvo koje su stvorile velike nesreće. Da li griješim?

– Ne, monsinjore – blago odgovori Anđelika. Da joj je tog jutra tko kazao, mislila je pri tom, da će se prije večeri naći u zagrljaju

princa de Condea i da će od svoje vlastite volje nasloniti čelo na njegovo božanstveno rame, bila bi mu odgovorila da život nije tako lud. Ali njen život nije nikad bio previše jednostavan te se već bijaše donekle navikla na iznenađenja sudbine.

– Od svoje mladosti – nastavio je princ – ljubio sam samo jednu ženu. Nisam joj uvijek bio vjeran, ali druge nisam ljubio. Bila je lijepa, dobra, bila je družica moje duše. Spletke i zavjere koje su se kovale, najzad su je slomile. Otkad je uzela velo, Što mi je ostalo? Za čitava života imao sam samo dvije ljubavi: nju i rat. Moja ljubljena se povukla u samostan, a onaj glupan, Mazarin, potpisao je Pirinejski mir. Postao sam običan lutak koji se ulagiva mladom kralju u nadi da će postići, Bog sam zna kada, kakvu vojničku službu ili možda zapovjedništvo, ako bi kralju pala sretna misao da od Flamanaca zatraži kraljičinu dotu. Nešto se šuška… Ali ostavimo po strani te priče, neću da vas time umaram. Vaš je lik u meni raspirio plamen, koji se, čini se, bio počeo gasiti. Strašna je smrt srca… Htio bih vas imati pored sebe.

Dok je on govorio Anđelika se nježno izvukla iz njegova zagrljaja i povukla se malko unazad.

– Monsinjore… – Znači, pristajete, nije li tako? – reče on s tjeskobom u glasu. – Oh! Preklinjem vas …

Tko vas zadržava? Ljubite li nekog drugog? Ta nećete mi reći da osjećate nešto za onog slugu niskog porijekla, onog Audigera, koji vas prati po gradu kao vjerno pseto.

– Audiger je moj poslovni drug. – To vas, međutim, nije spriječilo – odgo vori on potaknut ljubomorom – da ste se

jučer pojavili i kazalištu s majordomom grofa de Soissonsa. Ta to je nepojmljivo. – Monsinjore – odgovori Anđelika – znajte da se ja nikad ne odričem svojih prijatelja

dok su mi god potrebni. Majordom Audiger mi je još uvijek potreban. On se ugrize za usnu. – Do vraga! Vi ste opasna žena kad tako govorite. – Vidite sada da nisam baš uvijek osoba koja ulijeva povjerenje – reče ona smješkajući

se. – Nije važno. Želim vas takvu kakva jeste! On nije bio svjestan škripca u koji ju je uvalio. A što bi ona bila odgovorila da joj je

svoj prijedlog postavio na nekom drugom mjestu? Nije znala. Ali tu, u toj palači u koju je ušla prvi put, nju su okruživale stare utvare. Pored princa

de Condea, koji je izronio iz prošlosti u svojim hlačama već pomalo izvan mode, nalazio se tvrd i blistav lik Filipa u svijetlom ruhu, a iza njih zakrinkana sjena, odjevena u crni baršun i srebro, s krvavim rubinom na prstu, plemić koji je bicnjen gospodar, njena jedina ljubav.

Među svima onima koje je smrt ili život oslobodio, ona je jedina još ostala zarobljenica nekadašnje drame.

– Šta vam je? – upita je princ. – Zašto te suze u vašim očima? Da vas nisam čime povrije dio? Ostanite ovdje, gdje biste, čini se, rado ostali.

Dopustite mi da vas ljubim. Bit ću vrlo obazriv … Ona polako odmahne glavom: – Ne, monsinjore, to je nemoguće!

XXXV SUSRET S HORTENZIJOM SENZACIONALNA PARTIJA HOKE

Kad se Anđelika ponovo susrela s princom de Condeom, ovaj joj ne pokaza da se na nju ljuti. U ljubavi nije bio grub kao na dvoru ili na bojnom polju. Budući da je prilično patio kao mladić, bilo mu je znano da su na polju osjećaja veliki često nespretniji, i manje sretni od običnih građana ili pastira u polju. Bio bi zaista zahvalan Anđeliki da ga je mogla voljeti.

– Budite mi barem partnerom u partijama hoke – reče joj. – Računam na vas svakog ponedjeljka kod Ninone.

Ona pristane na njegov prijedlog sretna što mu može pokazati svoje prijateljstvo. Zaštita koju joj je on na taj način pružao bila je također nešto što se nije smjelo potcijeniti. Svaki put kad bi mislila na palaču Beautreillis, Anđelika je grizla prste. Ipak nije žalila što je otklonila nagodbu s princom. Ali palača Beautreillis je bila njena. Vrijeđalo ju je što je bila isključena iz nje, što na nju nije mogla polagati pravo a da zauzvrat ne da ništa.

Njen položaj obogaćene trgovkinje sve joj je više bio na teret. Jednoga dana, čuvši Ninonu da izgovara ime Sance, živo je upita: – Dakle, poznate nekoga od moje obitelji?

– Vaše obitelji? – čudila se kurtizana. Anđelika se nekako snađe i reče: – Učinilo mi se da čujem ime Rance. Moja daleka

rodbina… Ali o kome ste govorili? – O jednoj prijateljici koja će ovamo ubrzo stići. Ima mnogo duha i volim je slušati

mada je vrlo opasna: to je gospođa Fallot de Sance. – Fallot de Sance – ponovi Anđelika skočivši na noge. Oči su joj se širom raskolačile. – I doći će ovamo … – Pa sigurno. Cijenim njenu duhovitost, vrlo često zlobnu, istina. Ali i takvi su jezici

potrebni da bi pročistili ocat i razgovoru dali malko papra. Dosadan bi bio svijet u kojemu bi svi bili blago nakloni i dobri. – Ja bih se time zadovoljila, uvjeravam vas. – Reklo bi se da vi ne podnašate gospođu Fallot de Sance. – Malo je to što ste rekli. – Samo što nije stigla. – Kožu ću joj oderati… – Ne, draga prijateljice… to se kod mene ne radi… – Ninon, vi ne znate… ne možete zamisliti.,. – Draga moja, kad bi sve osobe koje se su sreću u mojoj kući odlučile da izravnaju

račune, ja bih svakog dana bila svjedokom tri ili četiri nasilne smrti… Dakle, bit ćete dobri. Hoće li vam to biti jako teško?

– Vrlo, vrlo teško – odgovori Anđelika problijedivši. – Nastojat ću da odem. – A zašto, u stvari, ne biste ostali? Svaku se strast može svladati, draga prijateljice, pa

i najopravdaniju mržnju. Nema opravdanja za ludosti, a svaki je bijes pusta ludost. Hoćete li da vam dam jedan savjet? Odmaknite se od bijesa kao od uža rene peći. Ako se opečete, bit će vam od toga zlo a nikako dobro. Uvucite se u sebe i nastojte ne taknuti pogledom predmet svoje mržnje.

– Bit će mi teško ako budem morala razgovarati sa svojom sestrom. – Vašom sestrom? – Oh, Ninon! Ne znam više ni sama što govorim – promrmlja Anđelika – to je

iskušenje iznad moje snage. – Ne postoji iskušenje koje bi bilo iznad vaše snage, draga moja Anđeliko – odgovori

Ninon smijući se. – Što vas više poznajem, to sam sve sigurnija da ste vi kadri sve učiniti… pa i to.

Ne dajte se, evo gospođe Fallot. Ostanite ovdje, u ovom kutiću, dok se potpuno ne smirite.

Ninon se uputi k novoj grupi gostiju. Anđelika sjedne na stolac presvučen kadifom. Kao u kakvu snu čula je kreštavi glas

sestrin koji je nadjačao izmjenu pozdrava. Bio je to onaj isti glas što ju je jednom ošinuo po licu: „Odlazi! Odlazi!” Anđelika se uvuče u se kao što joj je preporučila Ninon i pokuša izbaciti iz misli onaj krik.

Malo potom podigne glavu i pogleda prema salonu. Opazila je Hortenziju u dosta lijepoj haljini od crvenog tafta. Bila je još mršavija i ružnija, ukoliko je ružnija mogla biti, ali se ukusno našminkala i lijepo je bila počešljana. Njen kreštav glas je izazivao

smijeh. Bijaše izgubila onaj svoj suzdržljiv izgled što ga je imala u Ulici pakla. Zalazeći među mondeni i kulturni svijet, što joj je oduvijek bila želja, Hortenzija je našla samu sebe, otkrila je snagu svog zajedljivog duha, svojih sudova koji nisu znali za priziv i koji nisu nikad pogađali u prazno, otkrila je svoju snagu u, daru da stvori ili uništi nečiji ugled oružjem smiješnosti.

Ninon je uze pod ruku i povede prema kutu gdje je sjedila Anđelika. – Draga Hortenzijo, već odavna želite upoznati gospođu Morens. Za vas sam

pripremila ovo iznenađenje. Evo je. Anđelika nije dospjela pobjeći. Kraj svoga lica vidjela je strašno Hortenzijino lice

naborano u sladunjav izraz dobrohotnosti. Osjećala je neobičan mir u duši. – Dobar dan Hortenzijo – reče. Ninon ih načas pogleda obadvije, a zatim se povuče. Gospođa Fallot de Sance se žestoko trgne. Iskolačila je oči koje su oblikom podsjećale

na koštice od jabuke i poblijedila ispod namaza šminke. – Anđeliko! – šapne. – Jest, ja sam. Sjedni već jednom, draga moja Hortenzijo… Čemu se toliko čudiš? Zar

si zbilja mislila da sam mrtva? – Tako je – naglo odgovori Hortenzija koja je malo-pomalo došla k sebi. U šaci stisne lepezu kao kakvo oružje. Vjeđe joj se stisnu, usta joj se zgrče. Anđelika

se uvjeri da je ostala ista kakva je uvijek bila. „Kužna li je. Strašna li je!” pomisli i djetinjski se obraduje tome baš kao i kad je bila

dijete. – Dozvoli da ti kažem – nastavila je Hortenzija zagrižljivo – da bi po mišljenju obitelji

bilo najbolje da si zaista umrla. – Kao što vidiš ja nisam bila istog mišljenja kao i obitelj. – Šteta. Šta ćemo sada? Tek se počeo smirivati vrtlog od onog strašnog skandala, tek

se počelo zaboravljati da si nam rod, a ti se ponovo pojavljuješ da bi nam naudila! – Ako se toga bojiš, budi onda mirna, Hortenzijo – odgovori Anđelika tužno. –

Grofica de Peyrac se više nikad neće pojaviti. Mene danas svi znaju pod imenom gospođe Morens.

To ne smiri suprugu meštra Fallota. – Ti si, dakle, gospođa Morens? Nastrano stvorenje koje provodi sablažnjiv život, žena

koja se bavi trgovinom kao kakav muškarac, kao udovica kakva pekara! Ti zbilja misliš proživjeti svoj vijek tako da nas što gore osramotiš. Kosa mi se diže na glavi kad pomislim da u Parizu postoji samo jedna žena koja prodaje čokoladu i da je ta žena baš moja sestra!

Anđelika slegne nehajno ramenima. Nisu je uopće dirnule Hortenzjjine optužbe. – Hortenzijo – reče iznenada – gdje su moji sinovi? Gospođa Fallot se namah zaustavi i idiotski se zagleda u sestru. – Jest, moji sinovi – ponovi Anđelika – moji sinovi koje sam ti povjerila kad su me svi

proganjali kao divlju zvijer. Hortenzija se ponovo pribra. Spremala se za borbu. – Vrijeme je zaista da pokušaš nešto doznati o svojim sinovima! Srela me i sjetila se

svojih sinova – dometne podrugljivo. – Nema šta, u tebe je nježno majčinsko srce… – Imala sam velikih poteškoća…

– Umjesto da se nakinđuriš kao što si se nakinđurila, bilo bi bolje, čini mi se, da se raspitaš za njihovu sudbinu.

– Vjerovala sam da im ne prijeti nikakva opasnost dok su u tvojim rukama. Govori mi o njima.

Kako im je? – Ja… ja ih već odavna nisam vidjela – s mukom odgovori Hortenzija. – Znači, nisu više u tvojoj kući? Poslala si ih dojilji? – A što sam drugo mogla uraditi? – poviče gospođa Fallot ljutito. – Zar da ih držim

kod sebe kad za svoju vlastitu djecu nisam nikad mogla držati dojilju u kući! – Ali sad su već veliki. Šta rade? Hortenzija se ogledala oko sebe smućena izraza. Crte joj se lica odjednom zgrče, a

kutovi joj se us ti ju jadno objesiše. Anđelika je imala dojam da će briznuti u plač. – Anđeliko – najzad će prigušenim glasom – ne znam kako… da ti kažem. Tvoje

sinove…ta to je strašno… tvoje sinove je odvela neka Ciganka! Okrenula je glavu. Usne su joj podrhtavale. Nasta poduža šutnja. – Od koga si to doznala? – najzad upita Anđelika. – Dojilja mi je kazala… kad sam otišla u Neuilly. Bilo je prekasno da obavijestim

policiju… Sedam mjeseci prije toga djeca su ugrabljena. – Znači sedam je mjeseci prošlo prije no što si otišla k dojilji? A možda je nisi ni

platila? – Platila…? A čime da je platim? Jedva smo i sami živjeli. Poslije procesa tvom mužu,

Gastona su gotovo svi klijenti napustili. Morali smo promijeniti mjesto stanovanja. Te smo godine morali ponovo kupiti položaj… Čim sam uzmogla, pošla sam u Neuilly. Dojilja mi je ispričala što se dogodilo… Izgleda da je jednoga dana neka Ciganka, neka žena u dronjcima ušla u dvorište i zatražila dvoje djece tvrdeći da im je majka. A kad je dojilja htjela dozvati susjede, Ciganka ju je ranila velikim nožem… Morala sam platiti lijekove zbog one rane…

Hortenzija šmrcne i potraži rupčić u torbici. Anđelika je zinula od čuda. Suze što su zacrvenile Hortenzijine oči iznenadile su je više od činjenice da je Hortenzija pošla u Neuilly da potraži dojilju.

Meštrova žena je, čini se, postala svjesna neobičnosti svog držanja. – Vijest o nestanku svojih sinova, vidim, ti si primila ravnodušno kao drvo – prosikće.

– To uopće na tebe nije djelovalo! Baš smo budale, Gaston i ja; godinama smo se živi žderali misleći na jadnog malog Florimonda kojega Cigani vuku po svijetu!

Glas joj se slomi na zadnjoj riječi. – Umiri se, Hortenzijo – promuca Anđelika u neprilici. – Ništa se djeci nije dogodilo.

Žena koja je otišla po njih… ta žena sam ja bila. – Ti? U prestravljenim Hortenzijinim očima Anđeliki se učini da vidi lik žene u dronjcima,

naoružane oštrim nožem. – Dojilja je pretjerala: nisam bila u dronjcima i nisam joj se prijetila nožem. Bit će da

sam nešto jače vikala, jer djeca su bila, zaista u bijednom stanju. Da ih ja nisam odnijela, ti ih sigurno ne bi bila našla jer bi bili pomrli od gladi. Drugi put nastoj bolju dojilju pronaći…

– Jasno, s tobom čovjek mora uvijek pred vidjeti „drugi put” – odgovori Hortenzija skočivši na noge sva izvan sebe. – Ti si beskrajno ravnodušna i drska, ti si… Zbogom.

U svom bijesu sruši stočić na kojemu je sjedila i ode. Ostavši sama, Anđelika je dugo sjedila spojivši ruke u krilu i razmišljala. Mislila je

kako ljudi i nisu zli kao što bi mogli biti. Eto, Hortenzija, na primjer; obuzeta nevjerojatnim strahom, bez milosti ju je bacila iz

kuće. Poslije tu istu Hortenziju grize savjest pri pomisli na malog Florimonda pretvorenog u Ciganče.

Veseli južnjak d'Andijos, kadar jedino da gubi na kartama i da se igra svojim čipkastim orukvicama, odjednom nameće rat kralju i kao zapovijednik bande četiri godine drži u pobuni čitavu jednu pokrajinu.

Princ de Conde koji spašava kraljevstvo, koji smišlja ubojstva i izdaje, da bi se zatim ponizio ne bi li ponovo zadobio kraljevu milost, bio je, u stvari običan čovjek, vrlo skroman, nesretan zbog sinovljevog ludila, bio je čovjek koji je za čitava života samo jednu ženu ljubio nježno i strasno.

Sutradan će Anđelika poslati Florimonda i Cantora k obitelji Fallot de Sance s darovima za rođake i tetku.

– Jeste li ovdje? – javi se Ninon podigavši zastor. – Vidjela sam gospođu Fallot de Sance kad je otišla. Učinilo mi se da je dobrog zdravlja, ali loše volje. Niste joj, dakle, morali oderati kožu?

– Pošto sam razmislila – blago odgovori Anflelika – uvjerila sam se da je okrutnije ako joj je ostavim nedirnutu.

* * *

Taj isti dan je mogao biti zabilježen bijelom kredom. Naime, te iste večeri gospođa Morens i princ de Conde odigrali su partiju hoke, koja je postala glavni predmet razgovora u modernim krugovima, nad kojom su se sablažnjavali bogomoljci, koja je oduševila razvratnike i zabavila čitav Pariz.

Partija je obično počinjala u trenutku kad bi sluge donijele svijeće. Mogla je trajati tri ili četiri sata, već prema sreći igrača. Poslije toga domaćica je pozivala goste na večeru, a onda se svatko vraćao svojoj kući.

Partija hoke počinje s neograničenim brojem igrača. Te večeri je počela s petnaestak. Igralo se u velike novce. Već poslije nekoliko dijeljenja otpala je polovica. Zbog toga je nešto popustio ritam.

Odjednom Anđelika, koja je bila rastresena i koja je mislila na Hortenziju, primijeti, prilično začuđena, da se smjelo nosi s princom de Condeom, markizom de Thiangesom i predsjednikom suda Jomersonom. Već od nekog je vremena ona „dirigirala” igrom. Mladi vojvoda de Richemont, koji ju je obožavao, obilježavao je njene tablice. Bacivši pogled na njih, ona se uvjeri da je već čitav mali imutak dobila.

– Večeras vam ide kao nikad, gospođo – reče markiz de Thianges nacerivši se. – Već gotovo čitav sat držite banak i kao da niste raspoloženi da ga nekom drugom prepustite.

– Još nisam vidio da neki igrač tako dugo drži banak! – izjavi vojvoda de Richemont vrlo uzbuđen. – Imajte na umu, gospođo, ovo: ako iz gubite, morate svakom od ove

gospode platiti svotu koju sada dobivate. Još se uvijek možete zaustaviti, imate na to pravo.

Gospodin Jomerson stane vikati kako kibici moraju biti kuš, a ako ne budu htjeli, naredit će da se isprazni dvorana. Umirili su ga upozorivši ga da se ne nalazi u Palači pravde, već u kući gospođice Ninon de Lenclos. Svi su čekali na Anđelikinu odluku.

– Nastavljam igru – napokon će ona. I razdijeli karte. Predsjednik odahne. Mnogo bijaše izgubio te se nadao da će se sreća

okrenuti i da će on stostruko naplatiti svoj gubitak. Nije toga još bilo da je jedan igrač tako dugo držao banak, kao ova gospođa. Ako se gospođa Morens ukopisti, kao što izgleda da joj je namjera, nema joj onda spasa. Utoliko bolje za sve druge! Samo se žena može ukopistiti na ovakav način. Na sreću, nije imala muža kojemu bi morala položiti račun, inače bi taj jadnik bio na brzinu dozvao svog upravitelja i naredio mu da pripremi sav raspoloživ novac.

Predsjedniku Jomersonu sreća očito nije bila sklona, i on je na svoju veliku žalost, morao napustiti igru.

Anđelika je još uvijek držala banak. Svi su se gosti gospođice Ninon de Lenclos okupili oko igrača. Oni koji su se spremali da odu nikako da se odluče, već su stajali na jednoj nozi i pružali vratove.

Zareda nekoliko neodlučnjh dijeljenja. Anđelika je, doduše, dobila ulog, ali nitko od igrača nije bio eliminiran. Najzad gospodin de Thianges izgubi i diže se brišući oznojeno lice. Strašne li večeri! Šta li će kazati njegova žena kad dozna da gospođi Morens, trgovkinji čokolade, moraju platiti svotu jednaku njihovu dvogodišnjem prihodu? Dakako, ako ona na kraju pobijedi! Ukoliko pak ne dobije, dugovi drugih igrača će pripasti njoj, dok će ona isplatiti princu Condeu svotu dvaput veću od one koju dobije. Čovjeka je hvatala vrtoglavica od tih misli. Ta je žena poludjela! Jurila je ravno u svoju propast! Nijedan se igrač, pa ni najluđi, ne bi usudio nastaviti igru.

– Zaustavite se, ljubavi moja – šaputao je vojvoda na Anđelikino uho. – Ne možete stalno dobivati.

Anđelika je položila ruku na karte. Mali, glatki i tvrdi snop pržio joj je dlanove. Prodornim se pogledom netremice zagleda u princa de Condea. Pa ipak, igra nije

zavisila od njega, već od sreće. A ta sreća-sudbina joj je stajala sučelice. Dobila je lik princa de Condea, njegove

plamene oči, njegov kukasti nos, njegove bijele zube mesoždera koji su blistali u njegovu osmijehu. Ali on više ne drži karte u rukama, već mali kovčežić u kojemu se sjaji bočica zelenog otrova.

Obavijali su ga muk i mrkima. Odjednom muk prsne od kristalnog zvuka Anđelikina glasa. – Nastavljam igru! – Još jednom neodlučno dijeljenje. Vilarceaux pođe k prozoru. Pozivao je prolaznike

da se popnu jer tako nevjerojatne partije nije bilo poslije znamenite partije u kojoj je njegov djed, igrajući s kraljem Henrikom IV, proigrao ženu i svoju pu kovniju.

Svijet se natisnuo u salon. Čak su se i sluge popele na stolice da bi izdaleka pratile igru. Svijeće su se dimile. Nitko nije ni pomišljao da ih usekne.

U salonu je vladala zagušljiva vrućina. – Nastavljam igru – ponovi Anđelika. – Neodlučno.

– Još tri neodlučna dijeljenja i bit ćemo svje doći „izbora banka”! – Krajnjeg uloga hoke … Takav se slučaj do gađa svakih deset godina! – Svakih dvadeset godina, dragi moj – Jednom u jednoj generaciji. – Sjetite se novčara Tortemera koji je od Montmorencyja zatražio grb. – A ovaj opet od njega sve njegovo brodovlje. – Tortemer je na kraju izgubio … – Nastavljate li, gospođo? – Nastavljam. Gibanje među gledaocima. Umalo nisu prevrnuli stol i zgnječili dvojicu igrača. – Što mu jada! – obrecnu se princ posegavši za svojim štapom. – Kunem vam se da ću

vas sve dotući ukoliko nam ne date malo zraka. Natrag, kad vam kažem …! Znoj orosi Anđelikino čelo. Posljedica vrućine. Nije uopće bila uzbuđena. Nije mislila

ni na sinove ni na svoj trud i imovinu kojo je prijetila velika opasnost. U stvari, njoj se činilo da je sve onako kako i treba da bude. Godinama se borila protiv

zle kobi upornošću krtice. Sad se konačno našla s njom licem u lice na svom terenu, u svojoj ludosti. Zgrabit će je za grlo, bodežem će je probosti. I ona je bila luda, opasna i nesvjesna kao i sama kob. Bile su jednake!

– Neodlučno! Salon zažagori, a potom odjekne od povika. – Izbor banka! Izbor banka! Anđelika pričeka da se galama malko stiša da bi potom upitala, pametno kao školarka,

šta zapravo znači taj „izbor banka”! Svi stadoše objašnjavati u isti mah. Najzad vitez de Mere sjedne kraj njih i drhtavim

joj glasom objasni stvar Pri tom posljednjem dijeljenju banak je potpuno prazan Brišu se prethodni dobici i dugovi.

Svaki igrač je stavljao u banak ono što je protivnik tražio da stavi, a ne ono što bi eventualno htio staviti. A ulog je morao biti ogroman. Navedoše primjere: novčar Tortemer, u prošlom vijeku, zatražio je od Montmorencvja njegove plemićke naslove, a Villarceauxov je djed pristao da, ukoliko izgubi, svom, protivniku prepusti ženu i pukovniju.

– Mogu li se još uvijek povući? – upita An đelika. – To je vaše neosporno pravo, gospođo. Ukrutila se i zamislila. Oko nje muk kao u grobu. Već mnoge sate je Anđelika držala

banak. Zar da je sreća napusti u posljednjem trenutku? Oči joj odjednom bljesnuše gotovo divljačkim sjajem. Ona se, međutim, osmjehne i reče: – Nastavljam!

Vitez đe Mere proguta pljuvačku i doda: – Prilikom „izbora banka” treba kazati ove riječi: „Prihvaćam igru. Ako dobijem tražim…” Anđelika blago sagne glavu i, smiješeći se još uvijek, ponovi: – Prihvaćam igru, monsinjore. Ako dobijem tražim da mi prepustite svoju palaču Beautreillis.

Gospođi Lamoignan se ote povik iznenađenja koji njen muž priguši bijesno joj poklopivši usta.

Sve se oči okrenuše princu vječito gnjevnog pogleda. On podiže oholo čelo i osmjehne se: – Prihvaćam igru, gospođo. Ako dobijem tražim

da mi budete ljubavnicom.

Sad se pak sve glave ponovo okrenuše Anđeliki koja je nastavila da se osmjehuje. Svjetlost se svijeća odražavala na njenim poluotvorenim usnama. Laki znoj joj je ovlažio zlatastu put te joj se sjajila poput peteljke koju je” zora orosila. Od umora plave vjeđe davale su njenu licu izraz senzualnosti i prepuštanja.

Svi prisutni muškarci zadrhtaše čuvši prinčev zahtjev. Zavlada tišina, duboka i napetošću prožeta.

Vitez de Mere reče tihim glasom: – Još možete birati, gospođo. Ako odbijete: partija se vraća u prethodni položaj. Ako prihvatite: partija je ugovorena.

Anđelika rukom dohvati snop karata. – Partija je ugovorena, monsinjore. Dobila je samo dečke, dame i sitne karte. Najlošije otkako je počela igra. Ipak, poslije

nekoliko mijenjanja uspije sastaviti ne baš jaku figuru. Našla se pred dilemom: ili da otvori karte i tako riskira da karte princa de Condea budu jače od njenih ili da uzimanjem novih karata pokuša sastaviti jaču figuru. U tom bi se slučaju, princ koji možda u tom trenutku i nema bogzna kakve karte, mogao popraviti i položiti na stol prije nje figuru kraljeva i aseva.

Časak je oklijevala, a onda položila karte na stol. Nije se podigla velika buka, ali ni pucanj topa ne bi snažnije potresao prisutne. Očiju uprtih u svoje karte, princ se ni ne pomače.

Potom se naglo digne, položi karte na stol i duboko se nakloni: – Palača Beautreillis pripada od danas vama, gospođo.

XXXVI RADOSTI I TUGE U PALAČI BEAUTREILLIS JOFFREYEVA SABLAST

Anđelika nije vjerovala svojim vlastitim očima. U običnoj igri karata najbezočnija, najbesmislenija sreća joj je vratila palaču Beautreillis.

Držeći za ruku svoje sinove ona je hodala uzduž i poprijeko raskošnim domom. Nije se usudila kazati im: – Ova je palača pripadala vašem ocu.

Već je stalno ponavljala. – Ovo je vaše! Ovo je vaše! Neumorno je promatrala bezbrojne divote: vesele boginje, anđelke i lišće, rešetke od

kovanog željeza, zidove obložene drvom što je bilo moderno u to vrijeme i što je sasvim potisnulo teške tapiserije.

U polumraku stepeništa i hodnika u obilju je blistalo zlato, vijenci cvijeća čije je sitno svjetlucanje prekidala svjetlost sa svijećnjaka što su se kočili u rukama kipova postavljenih u određenim razmacima.

Princ de Conde nije ništa promijenio u toj palači njemu nimalo dragoj. Samo je poneki komad neamještaja uzeo. Ostalo je sve ostavio Anđeliki ponijevši se pri tom velikodušno kao pravi princ.

Dobar igrač, on se držao po strani pošto je predao ulog igre onoj koja ga je dobila. Možda je bio povrijeđen više no što bi bio priznao ravnodušnošću mlade žene. Njene su oči promatrale samo palaču Beautreillis te se on sa sjetom u duši pitao nije li prijateljstvo što ga je ponekad, činilo mu se, nazirao u njenim lijepim očima, bilo najobičniji manevar koristoljublja.

Princ se uz to bojao da odjek senzacionalne igre ne dopre do ušiju njegova veličanstva koje baš nije previše voljelo ekstravagantnosti oko kojih se uzvitlala prevelika prašina. Stoga odluči da se povuče u svoj, dvorac u Chantillyju.

Anđelika se konačno našla licem u lice sa svojim zanosnim snovima. Ona se s neizrecivim užitkom bacila na to da ukrasi svoju palaču što je moguće ukusnije.

Pozvala je prvorazredne stolare, zlatare i tapetare. Kod gospodina Boullea naručila je nekoliko komada namještaja od gotovo providnog drva ukrašenog bjelokošću, kornjačevinom i pozlaćenom broncom. Svoj izrezbareni krevet, stolice i zidove svoje sobe prekrila je zelenobijelom svilom išaranom velikim cvjetovima svjetlonarančaste boje. U malom salonu, stol, okrugli stolić i drvo stolica dala je da se oboji lijepom modrom bojom. Pod u ove dvije prostorije bio je sav u intarzijama, a drvo je tog poda bilo prožeto ugodnim mirisom koji se hvatao ruha onih koji su po njemu hodali.

Ona pozove Gontrana da oslika tavanicu velikog salona. Kupila je stotinu sitnica: kineskih figurica koje se stavljaju na pokućstvo, slika, rublja,

posuđa kristalnog i zlatnog. Pisaći je stol smatran rijetkošču talijanske škole, i bio je gotovo jedini komad

starinskog namještaja u čitavoj palači. Bio je napravljen od ebanovine, a ukrašen rubinima raznih boja; ružičaste, tamno-crvene poput trešanja, svjetlo-crvene i ljubičaste.

Obuzeta groznicom kupovanja, kupila je malog jahaćeg konja za Florimonda na kojemu je on mogao juriti alejama parka koje bijaše ukrasila stablima naranči zasađenim u sanduke.

Cantor je dobio dva krupna psa ovčara, ozbiljna i nježna, koja je mogao upreći u malu kočijicu od pozlaćenog drva u kojoj se naokolo vozao.

Ona se sama jpovela za modom te godine te je kupila jedno od onih psetanaca duge dlake što su ih gospođe radi zabave držale. Florimond i Cantor, kojima su se svidjele velike i okrutne životinje, otvoreno su prezirali čupavog lajavka.

Na kraju, da bi upotpunila svoje ustoličenje u novom domu, ona, odluči prirediti veliko primanje s plesom. Tom je zabavom gospođa Morens, trgovkinja čokolade u predgrađu Saint-Honore, željela steći položaj plemenite gospođe u gospodskoj četvrti Marais.

Razmišljajući o toj zabavi, sjetila se Audigera. Majordom će joj sjajno poslužiti. Anđelika ga već tri mjeseca nije vidjela. U zadnje vrijeme bijaše donekle zanemarila svoje poslove, ali na sreću mogla je trošiti jer su se dvije njene lađe vratile iz Istočne Indije bez neprilika tako da se njena zarada odjednom podvostručila.

* *

Anđelika je znala da je vojvoda de Soissons pratio kralja na putu u Eoussillon, te je pretpostavljala da je Audiger krenuo s njim na put. Ipak joj je bilo čudno da je njen poslovni drug, uvijek brižan i pristojan, nije došao pozdraviti prije no što je napustio Pariz.

Za svaki slučaj, ona mu posla pisamce. Zanimalo ju je što je s njim, a uz to mu napisa kake bi bila sretna kad bi ga mogla vidjeti.

On se pojavi sutradan mračna i prijekorna izgleda.

– Što mislite o mojoj palači? – upita ga Anđelika veselo mu prišavši. – Nije li jedna od najljepših palača u Parizu?

– Pravo govoreći, ne mislim ništa – odgovori Audiger muklim glasom. Anđelike se njegov odgovor nije baš najugodnije dojmio. – Da se niste ponovo naljutili? Hajde, hajde zar se ne radujete mojemu uspjehu? – Postoji razlika između uspjeha i uspjeha – odgovori majordom kruto. – Sagibam

glavu pred plodovima rada i ljudske umiješnosti. Rečene mi je da ste ovu palaču dobili igrajući na karte – Tačno.

– A rečeno mi je uz to da je princ de Conde vaš partner u igri, zatražio kao ulog, da postanete njegovom ljubavnicom.

– I to je tačno. – A što biste bili učinili da ste izgubili? – Bila bih postala njegovom ljubavnicom, Audiger! Ta vi znate isto tako dobro kao i ja

da je kartaški dug svetinja. Okruglo majordomovo lice se zažari kao žerava i on duboko uzdahne. Anđelika brzo

doda – Ali ja nisam izgubila! I sad sam vlasnica ove veličanstvene građevine. A čini mi se da je ponekad i dobro malko koketiranja.

– Šijete sjeme koketiranja, a žanjete rogove – primijeti na to Audiger još više se mrgodeći.

– Vaše su primjedbe glupe, jadni moj prijatelju. Gledajte stvarnosti u lice. Ja nisam izgubila, a vi niste rogonja i to s prostog razloga što mi dvoje nismo vjenčani. Ne zaboravite to!

– Kako da zaboravim! – tužio je on izmije njenim glasom. – Ja se strašno izjedam misleći na to, Anđeliko.

Pruživši prema njoj ruke, doda: – Anđeliko, vjenčajmo se, preklinjem vas, vjenčajmo se dok nije kasno.

– Dok nije kasno…? – ponovi ona izne nađena. Stajala je na zadnjoj stepenici stubišta, na mjestu s kojega mu se obratila pošavši mu u

susret. Njena ručica puna prstenja počivala je na ogradi od izrađenog kamena. Na sebi je

imala kućnu haljinu od crnoga baršuna koji je neobično isticao njenu tamnu put. Oko vrata je imala niz bisera.

U valovitoj kosi zlatnih preljeva, sijedi čuperak skvrčen poput srebrne ruže, predstavljao je još jedan dragulj, ganutljiv dragulj…

Njen lik je bila živa slika i prilika mlade udovice suviše krhke da živi osamljena u velikoj polupustoj palači. Ali iz njenih zelenih očiju nije zračila nemoć. Sporim pogledom obuhvati veličanstveno predvorje izrađeno u mozaiku, visoke prozore koji su gledali na dvorište, tavanicu s ukrasnim udubinama u kojima su se još uvijek vidjeli grbovi njena muža jer ih je s one visine bilo teško skinuti.

– Dok nije kasno? – ponovi tihim glasom kao da govori samoj sebi. – Oh! Zaista, ne nikako ne.

Osjećajući se kao da ga je tko izudarao po licu, Audiger odmjeri ponor koji ga je dijelio od nje. Jadnik nije shvaćao kakvim se to neumoljivim razvojem događaja skromna sluškinja u „Crvenoj krinci” pretvorila u veliku i oholu gospođu. Vidio je u njoj samo častoljubivu ženu.

U svojoj naivnoj dobroti majordom, dakako, nije mogao slutiti da se iza mlade i usamljene žene nadvio tragičan lik Joffreya de Peyraca; grofa tuluškog, ljubljenog supruga živog spaljenog na trgu Greve, lik čovjeka koji je i poslije svoje smrti ostao neosporan gospodar tog mjesta.

Budući da je dobro poznavao plemstvo, taj svijet oštrih zubi, njegovu iskonsku glupost, umišljenost čitave klase, on je bio uvjeren da će jadna djevojka naići na nepremostive zapreke te će se jednoga dana vratiti k njemu, zadihana, ponižena, ali živa i zdrava. Uostalom, nije li mu javila da ga želi vidjeti, nije li ga pozvala postavši konačno svjesna svoje ludosti: i željna prijateljskog i razboritog savjeta koji joj je samo on mogao dati?

– Pisali ste mi – reče on nadom ispunjen – da me želite vidjeti. – Pa da! Audiger – poviče Anđelika radosna što je razgovor krenuo dragim tokom. –

Zamislite, htjela bih prirediti veliko primanje pa bih željela da vi pripremite stol i upravljate poslugom.

On se zacrveni kao rak. Ona primijeti svoju pogrešku te je htjede ispraviti. – Nije li više nego prirodno da se vama obratim? – Vi ste najbolji majordom kojega

poznam. Nitko ne zna tako lijepo složiti ubruse; nitko im ne zna dati neobičan i novi oblik… Na Audigerovim su se obrazima izmijenile sve boje duge. Spopadala ga je želja da je u

isto vrijeme i vrijeđa, i premlati na mrtvo ime, da ode bez riječi, da joj posluži i da svrši sa sobom. S gorčinom je mislio kako su samo žene kadre izvrći čovjeka smijehu, ma kako se on postavio.

Od svih tih mogućnosti pribjegao je najdostojnijoj. – Žao mi je, ali ne računajte na mene – reče slomljenim glasom. Duboko joj se pokloni i ode. Morala se pomiriti s tim. Uza sve to svečanost što ju je gospođa Morens priredila u

svojoj palači Beautreillis doživjela je veliki uspjeh. Osobe s najvišim naslovima u Parizu nisu se libile da se odazovu njenu pozivu.

Gospođa Morens je plesala s Filipom du Plessis-Belliiere koji je bio odjeven u odijelo od modrog atlasa. Anđelikina haljina od modrog baršuna obrubljena zlatnim porubom, divno se slagala s odijelom njena druga. Tvorili su najljepši par te večeri. Anđelika se iznenadila videći da je njegovo hladno lice ozario smiješak dok ju je, držeći u zraku njenu ruku, vodio u plesu preko prostranog salona.

– Danas niste više Barunica tužne haljine – reče. Ona je ljubomorno nosila u svom pamćenju tu izreku kao bezmjernu i vrlo rijetku

dragocjenost. Tajna njena porijekla vezala ih je kao sukrivce. On se sjećao male i sive curice čija je ruka drhtala u ruci lijepoga rođaka.

„Kako sam bila luđa!” mislila je Anđelika smješkajući se uspomenama svog djetinjstva.

Poslije te svečanosti, nju je pritisla tuga kao čemer gorka. Naprosto ju je gnječila samoća njena kneževskog prebivališta … Palača Beautreillis je za nju predstavljala mnogo toga: prebivalište prožeto bezbrojnim uspomenama iako u njemu nikad prebivala nije.

„Uspomenama na ono što je trebalo biti!” mislila je. Anđelika je za blagih proljetnih večeri znala čitave sate prosjediti ispred vatre kamina

ili ispred prozora. Nije više bila poduzetna kao prije. Kinjio ju je osjećaj nelagodnosti

kojemu nije znala uzroka. Njeno mlado tijelo bilo je samo, ali su' joj zato srce i duh bili ispunjeni jednim priviđenjem.

Događalo joj se da bi iznenada skočila iz kreveta i, držeći u ruci svijećnjak, odlazila k vratima i vrebala, u mraku galerije, hi sama nije znala što.

Da nije tko dolazio…? Nije… Muk, samo muk. Djeca su spavala u svojim odajama pod paskom, vjernih služavki. Ona im je povratila očevu kuću.

Anđelika je lijegala u. svoj veličanstveni krevet. Bilo je hladno. Dodirivala je svoje glatko i čvrsto tijelo, milovala ga osjećajući neku vrst sjete u duši. Nijedan živi čovjek nije mogao udovoljiti njenoj želji. Bila je sama i sama će biti čitava života!

Onaj dio četvrti Marais gdje se nalazila palača Beautreillis bio je pun srednjovjekovnih ostataka, jer tu je bila palača Saint Pol koja je pod Karlom VI i Karlom VII bila omiljelim prebivalištem kralja. U toj palači koju su podigli kralj i njegovi prinčevi nalazili su se brojni apartmani koje su povezivale galerije, odijeljene jedne od drugih dvorištima i vrtovima u kojima su se nalazili golubarnici, razne životinje, tereni za igru i turnire, Brvi velikaši kraljevstva gradili su svoje palače u neposrednoj blizini kraljevog dvora. Te prilično lijepe građevine sa starinskim zabatima i načičkane oštrim tornjićima, kao što su bile palača Sens ili Eeims, izmiješale su se sa novogradnjama. Posvuda su se vidjeli srednjovjekovni zidovi, izmučeni i krivi kao plamen na vjetru, posvuda su prkosili vremenu i lijepim pročeljima kojih su tvorci bili Mansart ili Perrault.

Anđelika je u dnu svojega vrta posjedovala starinski bunar kojega je kamena ograda bila sva izrađena kao da je bila djelo kakva zlatara. Pošto bi se čovjek popeo uza tri stepenice što su ga okruživale, mogao je sjesti na njegov rub i do mile volje maštati, pod strehom od kovanog željeza milujući prstom kamene daždevnjake ili čkalj što se uhvatio kamena.

Jedne večeri dok je šetala za puna mjeseca i po toplom zraku, Anđelika zateče pored bunara starca sijede kose koji je zaimao vodu. Prepoznala je slugu koji je raznosio drva po sobama i koji je vodio brigu o svijećama. Dobila ga je od princa de Condea zajedno s palačom. Bio je to onaj isti starac za kojega princ reče da je bio u službi nekadašnjeg gospodara.

Potaknuta radoznalošću, pođe prema zdencu. Rijetko je kada razgovarala sa starcem. Svi su ga nazivali „djedom”. Ona ga upita kako se zove.

– Pascalou Arrengen, gospođo. – Po imenu se tvome odmah zna odakle si. Ti si Gaskonjac ili Bearnežanin, nije li tako? – Ja sam iz Bavonne. Baskijac sam, ako ćemo pravo. Ona jezikom ovlaži usne pitajući se da li da ga pita još štogod. Starac je skinuo vedro sa zdenca. Voda je prsnula po kamenoj ogradi i zablistala na

mjesečini. – Je li istina da je čovjek koji je sagradio ovu palaču bio odozdo, iz Languedoca? – Istina je… Bio je iz Toulouse. – Kako se zvao? Htjela je čuti njegovo ime, čuti da je još živ u sjećanju ovog jadnog starca koji ga je

poznavao i možda volio. Ali starac se brzo prekriži i prestrašeno se ogleda oko sebe. – Psssst. Ne smije se spominjati njegovo ime. On je proklet! Anđeliki se stegne srce.

– Istina je, znači? – upita ona kao da tobože ništa ne zna. – Priča se da je spaljen kao vještac …

– Priča se. Starac ju je pozorno promatrao. Njegove plave oči kao da su je ispitivale, izgledalo je

kao da se premišlja bi li joj se povjerio ili ne. Odjednom se osmjehne, a bore mu se prevuku Sitnim lukavstvom. – Priča se… ali to nije istina. – Zašto? – Nekog drugog, već mrtvog čovjeka, spališe na trgu Greve. Srce je sada u Anđelikinim grudima tuklo kao bubanj. – Kako znaš? – Znam jer sam ga vidio. – Koga? –. Njega… prokletog grofa. – Vidio si, ga? Gdje? – Ovdje… jedne noći… u unutarnjoj galeriji... Vidio sam ga… Anđelika uzdahne i umorno sklopi oči. Bilo bi ludo tražiti nadu u naklapanju jadnog

sluge koji je samo vidio neko priviđenje! Imao je pravo Desgrez da ne treba nikada govoriti o „njemu”, nikad misliti na „nj”.

Ali stari se Pascalou raspričao. – Bilo je to jedne noći, nekoliko dana poslije lomače. Spavao sam u konjušnici, u

dvorištu. Bio sam sam jer je čak i vratar napustio palaču. Ja sam, međutim; ostao. A kamo da i odem? Cuo sam šum u gornjoj galeriji i prepoznao njegov korak.

Nečujni mu smijeh razvuče bezuba usta. – Kako da ne prepozriam njegov korak…? Korak Velikog šepavca Languedoca…? Upalio sam fenjer i ušao. Korak je odjekivao

ispred mene, ali nisam nikoga vidio jer galerija je na tom mjestu tvorila ugao. Ali kad sam stigao do ugla, opazio sam ga. Naslonio se na vrata kapelice i okrenuo se prema meni…

Anđeliku podiđoše srsi. – Jesi li ga prepoznao? – Prepoznao sam ga kao što pas prepozna svoga gospodara, ali mu nisam vidio lica.

Nosio je krinku … Krinku od crnog čelika… Odjednom je nestao u zidu i više ga nisam vidio.

– Oh! Odlazi! – zapišta Anđelika. – Umrijet ću od straha! Starac je začuđeno pogleda, podlakticom prođe ispod nosa, uze vedro i ponizno se

udalji. Anđelika se vratila u svoju sobu obuzeta neopisivim strahom. Sad zna zašto je među

zidovima svoga doma osjećala čas silnu radost čas crnu bol. Zato što je njime lutala avet Joffreya de Peyraca. Joffrey de Peyrac … sablast…! Oh, tužne li sudbine za nj koji je bio sam život, koji je obožavao život u svim njegovim oblicima i čije tijelo kao da je bilo stvoreno za puteni užitak!

Spusti glavu u dlanove i učini joj se da će zaplakati. Tada u gluhoj noći odjekne pjesma, pjesma nebeska i slatka, slična pjesmi anđela nad

pustim poljima u božičnoj noći. Anđelika je u prvi mah mislila da sanja. Ali primakavši se hodniku, jasno je razabrala

raspjevani djetinji glas.

Dohvativši svijećnjak uputi se prema sobi svojih sinova. Polako podiže zastor i kao ukopana stane, zadivljena prizorom što su ga njene oči

vidjele. Žižak je blago osvjetljavao dječju spavaonicu. Stojeći na velikom krevetu, Cantor je, u

bijeloj košuljici, prekriživši pune ručice na trbuhu i uprijevši oči u nebo, pjevao, sličan nebeskom anđelu. Glas mu je bio izvanredno čist, ali njegov je djetinji izgovor na ganutljiv način iskrivljavao riječi: Na tan Božica Rotio se Isus Rotio se u stalici Na šuštavoj slamici Rotio se u kutu Na sijenu …

Odupirući se laktovima o jastuk Florimond ga je očito s užitkom slušao. Sveti Josip sa svojim šeširom napravio mu je kolijevku… Lagani šum – odjednom trgne Anđeliku. Kraj sebe primijeti Barbu koja je rupcem

brisala suze ganuća, – Gospođa nije znala da naše zlato tako lijepo pjeva? – šapatom joj se obrati služavka. – Htjela sam vas time iznenaditi, ali on je svojeglav i nikome neće da pjeva, samo Florimondu.

Bol je ponovo ustupila mjesto radosti u Anđelikinu srcu. Bog je dao dušu trubadura Cantorovu tijelu. Divno je pjevao. Joffrey de Peyrac nije

bio mrtav, već je živio u svojim sinovima. Jedan mu je bio sličan licem, a drugi glasom… Već je pomišljala na to kako će Cantoru uzeti sa učitelja gospodina Lullija, kraljeva

glazbenika.

XXXVII TAJNE I OTROVI U ČETVRTI MARAIS

Tako je Anđelika organizirala svoj život u lijepoj četvrti, gdje se susretala krema pariškog društva. Gradile su se tu mnoge kuće, visoke i svijetle i malko nagnutih pročelja. Vrtovi i dvorišta palača preko noći podignutih tvorili su otoke zelenila u kojima su se miješali mirisi naranača i konjušnića.

Gospođa Morens je posjedovala dvije kočije, šest konja, dva konjušara, četiri lakeja. Osim toga, u svojoj je službi imala dva sobara, jednog kuhara, jednog pisara, nekoliko sobarica i čitavu četu sluškinja i slugu.

Ona je mogla svojoj osobi dati još veći sjaj i još jače naglasiti svoju pripadnost četvrti Marais da je odlazila u crkvu s jednini lakejem koji bi nosio jastučić, te jednim koji bi pridržavao njen dugi skut i još jednim koji bi nosio torbicu u kojoj se držao molitvenik.

Ali Anđelika je rijetko odlazila u crkvu, ili bolje reći, nikada. Njoj je zaista to bilo žao jer je to išlo na uštrb njena ugleda i dobroga glasa. Ali kuća Božja je za nju bila mjesto mučenja. Sjetila bi se da je ubila jednog čovjeka, da je živjela razuzdanim životom. Osim toga, nije mogla da zaboravi lomaču na trgu Greve, ni podignutog križa fratra Bechera …

Crkva je u njoj izazivala fizičko gađenje, te bi izlazila napolje, na trg gdje su prosjaci, sklupčani po stepenicama, jadikovkama dočekavali prolaznike …

Morala je, dakle, odustati od toga da prati prijateljice na službu božju, čemu su se neobično čudili oni koji su je poznavali.

Gospođa Scarron je potajno pokušavala da je privede pobožnosti. Činilo joj se da će Anđelika prije pasti žrtvom njenih nastojanja od čarobne Ninon čije je slobodoumlje vuklo porijeklo od grčkih mislilaca, a očitovalo se u njenom sablažnjivom životu.

Anđelika je često viđala udovicu bilo na ozbiljnim primanjima u palači d'Aumontovih, bilo na raskošnijim primanjima u kući de Montespanovih. Na povratku Frangoisa joj se uvijek nudila za pratnju.

Vraćale su se pješice, u prijateljsku razgovoru, jer su obje iz doba siromaštva sačuvale običaj da ulicama hodaju pješice. Nije li ih prošlost bremenita bijedom, prošlost kad su se bojažljivo stiskale uz ognjište stare Cordeau, tako duboko vezala?

Anđelika se bojala gospođe Scarron i u isto je vrijeme voljela zato što joj je mogla povjeravati svoje brige i misli. Svojim milozvučnim glasom, svojim razumijevanjem i iskrenim zanimanjem za ono što joj se priča, ona je zatvorenim dušama ulijevala želju da se otvore, a Anđelika se uvijek bojala da joj ne promakne koja neoprezna riječ. Što se pak gospođe Scarron tiče, ona se sjećala da je rođena u jednom zatvoru, da je u svojoj petnaestoj godini, u La Rochelleu, odlazila jezuitima po tanjur juhe i da se poslije, u kući njene tete de Navailles, s njom postupalo jedva nešto bolje nego sa sluškinjama, što jasno dokazuje činjenica da je na putu morala jahati na mazgi dok je njena sestrična putovala u nosiljci.

Ni jedna ni druga nisu pričale o svojoj nekadašnjoj bijedi, mada su osjećale da ih je bijeda, isprepletena s bezbroj drugih nevolja, zbližavala. S tog su se razloga vrlo rado viđale.

Još jednoj prijateljici je Anđelika stalno odlazila: čarobnoj markizi de Sevign. I ova se, kao i gospođa Scarron, držala podalje od ljubavi, zbog koje je dugo vremena

mnogo patila; ali dok je Francoisa ljubav zamijenila sa tajnom i neizmjernom ambicijom, gospođa de Sevigne je, po svom vlastitom priznanju, „svoje srce ispunila prijateljstvom”. Bio je pravi užitak provesti nekoliko sati s njom, a još veći primati njena pisma, duhovita i vrlo zanimljiva.

Anđelika je odlazila u njenu kuću da bi je slušala kako priča o Versaillesu, kamo je markiza odlazila ponekad na izričitu kraljevu želju, jer se ovome sviđalo njeno društvo. Ona je zanosno i zorno pripovijedala o zabavama što su se u Versaillesu priređivale: trčanje s kolutima, plesovi, komedije, vatrometi, šetnje, a kad bi u Anđelikinim očima opazila isuviše veliku tugu, primijetila bi: – Ne očajavajte, draga. Versailles je mjesto gdje kraljuje nered; metež je na tim zabavama takav da su dvorani poput stršljena bijesni; kralj se uopće ne obazire na njih. Gospoda de Guise i d'Elbeuf nisu preksinoć mogli nigdje naći kutka da se skrase te su morali u konjušnici prespavati. Anđelika je bila uvjerena da su gospoda de Guise i d'Elbeuf radije i u konjušnici spavali nego da ih se isključi sa zabava u Versaillesu; i imala je pravo. Taj kraljevski dvorac o kojemu su svi govorili i koji ona nije željela vidjeti prije no što se u njemu uzmogne pojaviti u svoj svojoj slavi, postao je u njenim očima privlačan i čaroban kao kakva opsjena, postao je jedini i nevjerojatni cilj njene ambicije. Dospjeti u Versailles! Ali da li je za trgovkinju čokolade, pa bila i najbogatija u Parizu, moglo biti mjesta na dvoru Kralja Sunca? Bila je uvjerena da će i do toga jednoga dana doći. Nije li joj sve polazilo za rukom?

Luj XIV je ogromne svote trošio na uljepšavanje Versaillesa. – Zaokupljen je ljepotom svoje palače, kao lijepa žena svojim licem – govorila je

gospoda de Sevigne. Kad je kraljica majka umrla od raka, kralj, koji se. onesvijestio pored njena uzglavlja,

pobježe u Versailles, gdje je ostao.tri dana lutajući alejania lipa, šumarcima šimšira obrezanim u obliku kružnice, i među mnoštvom mramornih bogova i boginja. Versailles je djelovao kao balzam na njegovu tugu. On se tu mogao do mile volje isplakati, dočarati

uzvišen lik te majke koja je od njega napravila kralja. Vidio ju je ponovo u crnoj haljini koju su oživljavali podbradnici i čipke, s prekrasnim nizom bisera koji joj je sezao sve do koljena, veličanstvenim križem od dijamanata, vidio je njene izvanredno lijepe sitne ruke. Zadržavao se u odajama gdje ga je primala i koje su bile ukrašene stvarčicama dragim njenu srcu: rukevetima jasmina velikim kao grmovi i kineskim stvarčicama izrađenim u filigranu srebrnom i zlatnom. U Versaillesu bar njoj nije zadavao jada!

U to isto vrijeme gospođa de Montespan je također izgubila majku. Zbog te korote, kojoj se us to pridružila dvorska, ta luda žena se nešto više zadržavala kod kuće. Sad je često navraćala Anđeliki, bježeći od vjerovnika i neugodnosti vlastitog doma. Potajna je muka nagrizala njenu urođenu veselost. Pričala je Anđeliki o svojem djetinjstvu. Otac joj je bio razvratnik, a majka bogomoljka. Dok je majka po čitav bogovetni dan provodila u crkvi, otac je orgijao te se gotovo nikad ni viđali nisu. Svi su se u čudu pitali kako su samo uspjeli djecu na svijet donijeti,. Athenaida je pričala i o dvoru, ali nekako suzdržljivo, i s neprikrivenim nestrpljenjem: kraljica je bila glupa, a La Valliere slaboumna nesretnica. Kad li će je kraj već jednom odbaciti? Bilo je napretek odlučnih žena koje će rado zauzeti njeno mjesto… Pričalo se da su gospođe de Roure i de Soissons navraćale k La Voisinovoj po otrov kojim su smišljale otrovati gospođicu La Valliere.

Mnogo se govorilo o otrovima u Parizu. Uza sve to nitko više nije u četvrti Marais, osim nekoliko vrlo starih gospođa, tražio da mu se za vrijeme obroka donese mali ormarić u kojemu su se nalazile čaše pune okamenjenih zubi i rogova jednoroga, te neka vrst slanika od zlata ili srebra u kojemu su bili pohranjeni zmijski jezici. Sve su to bila zaštitna sredstva protiv otrova.

Nove su se generacije s prezirom odnosile prema tim sredstvima. Međutim, mnoge su osobe umirale tajanstvenom smrću, a liječnici su pronašli da im je utrobu uništila nekakva razorna vatra. Netko im je, po svoj prilici, servirao, upotrebit ćemo izraz policajca Desgreza, „pucanj pištolja u juhi”.

U Anđelikinu je susjedstvu živjela markiza de Brinvilliers, i to u Ulici Karla V. Sasvim slučajno je Anđelika dospjela pred tu ženu koju je Anđelika u vrijeme dok je pripadala Calembredaineovoj bandi, napala blizu kule Nesle.

Gospođa de Brinvilliers je nije prepoznala, bar se tome Anđelika nadala. Uza sve to Anđelika se vrlo nelagodno, osjećala za vrijeme posjete jer joj je stalno pred očima bila zlatna narukvica koju je čuvala kao uspomenu u jednom kovčežiću zajedno s bodežom Rodogonea Egipćanina.

Gospođa Morens je pošla u kuću kćerke zapovjednika policije, gospodina d'Aubravsa, da bi je zamolila za jednu uslugu.. Gospodin d'Aubravs je nedavno umro, ali na položaju šefa policije naslijedio ga je njegov sin, te se Anđelika nadala da će se gospođa de Brinvilliers zauzeti kod svoga brata da bi pustio iz zatvora jednog bijednika, zatvorenog zbog prosjačenja. Anđelika je tog – bijednika upoznala u vrijeme svog boravka u kuli Nesle i sad ga je htjela uzeti u svoju službu.

Bijednik o kojemu je riječ zvao se Brzonogi.

* * *

Jednoga dana dok je u kočiji prolazila trgom Pilori, Anđelika opazi na kotaču dugoljasto i tužno lice. Bio je Brzonogi.

Krv joj uskipi jer je Brzonogi bio bezazlen i nevin čovjek koji je obolio i pao u bijedu jer ga je njegovo zanimanje sasvim iscrpilo, naime, on je bio teklić. Dok je živjela u kuli Nesle ona nikad nije primijetila da je Brzonogi što ukrao. Ponekad se odavao prošnji, a Calembredaine je smatrao da je pošteno što ga pušta da živi u njegovoj bandi ne tražeći od njega ništa zauzvrat.

Anđelika naredi kočijašu da zaustavi i skoči na zemlju. Ne obazirući se na dangube, ona se obrati osuđenome: – Brzonogi, prijatelju, što ćeš ti tu gore?

– Ah, to si ti Markizo anđela? – odgovori nesretnik. – A otkud bih ja znao što ću ovdje?

Panduri su me uhvatili i doveli u ovaj njihov zvonik. A zašto, tko bi to znao. – Strpi se malo, vratit ću se da te oslobodim. Da ne bi gubila vrijeme na uzaludne predstavke i molbe. Anđelika odjuri ravno

gospodinu d'Aubravsu. Postigla je da su mladića brzo preslušali, a sutradan je potpisana otpusnica iz zatvora. Gospođa de Brinvilliers pozove Anđeliku na svoje primanje gdje će upoznati mnoge vrlo simpatične ličnosti među njima i viteza de Saint-Croixa. Svima je bilo poznato da je spomenuti gospodin bio ljubavnik spomenute gospođe …

Obukavši Brzonogog u vrlo lijepu livreju, Anđelika ga imenuje za Florimondova i Cantorova sobara. Nije on bio sposoban za teški rad, ali je zato Mo ljubazan i dobar i znao je djecu zabavljati pričajući im lijepe priče. Nitko od njega nije više ni tražio…

Nije on bio jedini preživjeli iz kule Nesle kojega je Anđelika primila u svoju palaču Beautreillis.

Ostali, nepopravljivi prosjaci, šepavci i protuhe, brzo su nagrnuli u ulicu gdje ih je tri puta tjedno čekala topia juha, kruh i odjeća. Ovaj put Anđelika nije tražila od Drvoguza da je oslobodi svojih prosjaka. Primanje prosjaka smatrala je sada svojom dužnošću, dužnošću velike gospođe, te ih je željela sve po'gostiti.

Dok joj je poznanstvo s Audigerom počelo bivati mrsko jer ju je podsjećalo na njen bijedan položaj sluškinje, siromahe je osjećala kao svoju braću te se nije libila da s njima razgovara šatrovačkim jezikom. Prosjaci su se tada grohotom smijali a ona je dobro poznavala njihov grozni smijeh…

Oh! Da li je mogla zaboraviti smijanje prosjaka u podzemnim rupetinama zaspaloga grada…!?

Da li je mogla zaboraviti kulu Nesle, miris gulaša što se kuha u loncu, starice što glođu kosti krepanih Štakora što im ih je prodao Španjolac, jezoviti ples bračnog para Urlikalo, pjesmu stare Urlikalice, cerekanje, dernjavu, hropce …?

Ne, to nije mogla zaboraviti. Otvarala im je vrata svoje palače. Za hladnih zimskih jutara, jutara prožetih snježnom

tišinom za kojih se smrdljivi dah prosjaka zgušnjavao u guste oblake, ona je vidjela kako idu prema njoj kao divlje zvijeri.

– Siromasi su strašni – govorio je gospodin Vincent. Jest, bili su strašni. Ali ona je dobro znala kako je tjeskoba i opakost ljudska ujedala,

ujedala za samo srce! I nju bijaše povukla za sobom smrdljiva bujica! Stari i topli glas koj je tom stoljeću pobudio osjećaj milosrđa, glas gospodina

Vincenta, nalazio je u njoj odjeka. „Siromasi… koji ne znaju gdje da se sklone ni što da rade, koji plutaju u osamljenosti

svoje bijede i kojih je svakim danom sve više… jao … moje su breme i moja bol!”

Klečeći na podu, Anđelika im je prala noge, liječila im i povijala rane. Jedino su oni, osim njena dva sina, mogli oživljeti osjećaj ljubavi u njenu otvrdlom srcu.

Nešto poslije one nezgode s Brzonogim, ona primijeti Crnog Kruha. Starac se ne bijaše u međuvremenu baš nimalo izmijenio. Još uvijek je bio sav omotan školjkama i krunicama lažnog hodočasnika. Dok. mu je jednoga dana stavljala mast na čir što mu je izjedao ranu, on reče: – Sestrice, dpšao sam da te upozorim. Ako ti je do života stalo ne smiješ više primati izvjesnu osobu.

– Što to govoriš, Crni Kruše? Što sam to učinila? – Ti ništa. Ali ona druga. – Koja druga – Prijateljica što se oko tebe svija i ulaguje ti se ima tome tjedan dana.

Eto čak sam i danas vidio da je izišla iz tvoje kuće. Anđelika se sjeti da joj je gospođa de Brinvilliers toga dana došla u posjetu. – Sitna gospođa u ogrtaču grimizne boje? – Ne znam da li je njen ogrtač grimizne boje, ali tu sitnu gospođu poznam dosta dobro

i mogu ti kazati da je se čuvaš kao samog vraga. – Ali, što to govoriš, Crni Kruše? Ta to je gospođa de Brinvilliers, sestra šefa policije! – Može biti. Ali ja ti kažem da je se čuvaš! – Ali odakle je ti poznaš? – To ti je čitava priča. Jednoga je dana bilo vraški hladno i ja sam zadrijemao pred

crkvom svete Opportune, a probudio sam se u Općoj bolnici, umotan u pokrivač, na strunjači, oko mene zastori, a na glavi mi kapica privezana… Moje stare kosti nisu nikad bile u tako toplom ležaju.

Ali noge mi bijahu otkazale poslušnost… Ostao sam u bolnici… Silom, dakako! Vaša nas je prijateljica posjećivala. Donosila je kolača, pršuta …

Nema šta, duša od žene! Samo što su svi bolesnici koji su jeli ono što je ona donosila crkavali kao muhe. U mene je dobar vid. Nije potrebno da me netko upozori. A kad je jednoga dana prišla mom krevetu i rekla mi rastapajući se od dobrote. „Evo, donijela sam ti kolača, jadni moj starce”, ja sam joj odgovorio „Nije me još spopala želja da vidim lice Svevišnjega, to jest ne želim još umrijeti!” Kako li me je samo pogledala! U očima joj je buknuo pakleni oganj. Stoga ti i kažem. Markizo anđela, budi oprezna i ne druži se s tom ženom.

– Ali šta tebi ne pada na pamet, Crni Kruše! – Meni pada na pamet…! Meni pada na pamet…! Ja vjerujem u ono što vidim. Osim

toga, poznam jednog slugu koji se zove La Chaussee. Služi kod gospodina Saint-Croixa, ljubavnika te iste de Brinvilliers. Taj mi je La

Chaussee pričao čudne stvari. Anđelika se zamisli. Za ime Saint-Groixa je ona čula u kući staroga Glazera, u koju je

s Calembredaineovom bandom upala radi pljačke. U kući je tada otkrila arsen. A nije li joj možda Desgrez kazao: „Zločince danas ne treba tražiti po ulicama, već na drugim mjestima… možda u salonima…!” Prođu je ježuri. Lijepa i mirna četvrt Marais! Koliki li se zločini skrivaju iza velikih ulaznih vrata palača nad kojima se koče kameni grbovi! Nigdje mira na tom svijetu…

– U redu, Crni Kruše. Neću više posjećivati onu gospođu. Hvala ti što si me upozorio. Ode i vrati se s bocom vina i komadom slanine – Tvoja prosjačka torba nije previše

teška, moj dobri Crni Kruše.

Starac se zagleda u bijeli snijeg na ulici, tom svom jedinom prebivalištu. Namigne joj i dobaci: Prosjaci su jadni i nesretni ljudi Njima sreću samo budućnost nudi Odmah poslije starca sa školjkama, stiže k njoj policajac dugoga nosa. Anđelika je posljednjih godina rijetko viđala Desgreza, a kad bi se sreli, Dsjećala se nelagodno. Uza sve to što je on bio vrlo ljubazan, orila nije mogla zaboraviti grubo i ujedno, pohotno ispitivanje kojemu je on bijaše podvrgao. Pred njim se osjećala nekako slabija te ga se od onoga dana ponešto i pribojavala.

Kad su je obavijestili o njegovu posjetu, ona se namrgodi i mrzovoljno siđe. Uvela ga je u salončić gdje je obično primala pisare i dobavljače.

– Reklo bi se da niste zadovoljni, gospođo – veselo je dočeka Desgrez. – Možda zato što mene vidite? A eto, ja došao da vam čestitam na divnom domu u koji ste se Spretno smjestili. Samo Bog zna kako vam je to pošlo za rukom!

– Bog to možda ne zna – odgovori Anđelika – ali sam zato sigurna da vi to vrlo dobro znate.

Ne budite licemjerni, gospodine policajce, već mi otvoreno recite razlog kojemu imam da zahvalim za čast što ste došli da me vidite.

– Uvijek odrešita u odgovoru, kako vidim. U redu! Prijeđimo na stvar. Čini mi se da ste sa svojom susjedom, dražesnom gospođom Brinvilliers, u vrlo prijateljskim odnosima. Ne biste li me ko jom prilikom mogli upoznati s njom?

– Zašto baš ja? Vi ste policajac, te biste se u tom svojstvu vrlo lako mogli uvući u njeno dru štvo.

– Vrlo tačno, samo što ja ne želim da joj se predstavim u tora svojstvu. Zašto, na primjer, ne bih bio mlađi plemić, vaš prijatelj, očaran njenim lijepim očima i koji izgara od želje da joj udvara?

– Zašto – ponovi Anđelika kršeći tjeskobno ruke a da ni sama nije znala zašto to radi – zašto baš od mene to tražite?

– Vi znate mnoge stvari, draga, i mogli biste mi biti od koristi. – Ja vam ne želim biti od koristi! – prasne ona. – Neću da vas uvedem u salone da

biste vi u njima mogli obavljati svoje prljave poslove „grubijana”. Ne želim posjećivati onu ženu… Ne želim imati nikakve veze ni sa kim od vas… sa svim tim strahotama. Pustite me na miru…!

Drhtala je čitavim tijelom. Mladić je u čudu pogleda. – Šta vam bi? Časna riječ, vama su sasvim popustili živci. Vidio sam vas već i očajnu i

pre strašenu, ali nikad u ovoj mjeri, i uz to bez razloga. Visoko ste se popeli, mislim. Ovdje mirno ži vite, u zavjetrini.

– Ne, nisam ni u kakvoj zavjetrini, jer vi još uvijek dolazite… jer se vi uvijek vraćate! Došli ste da me ucjenjujete mojom jadnom prošlošću, da bih priznala… ne znam ni sama što. Ne znam ni šta, neću da išta znam, neću da išta čujem, neću da išta vidim… Ta vi bar vrlo dobro znate da sam upropastila svoj život zato što sam se umiješala u tuđe spletke…! Preda mnom je još dugi put, a ako drhtim, to je zato što se bojim, svih se vas bojim, da me još jednom ne upropastite…

Pustite me na miru, zaboravite da postojim! Preklinjem vas, Desgrez! On ju je zamišljen slušao. Anđeliki se učini da negdje u dubini njegovih smeđih očiju

vidi neuobičajen izraz, sjetan pogled premlaćenog psa. Desgrez ispruži ruku kao da ju je htio pogladiti po licu, ali se predomisli i spusti ruku.

– Imate pravo – reče uzdahnuvši – mnogo smo vam jada zadali. Nećemo vas više mučiti, dušo draga.

Ode. Ona ga više nije vidjela. I njoj je bilo teško mada to nije htjela priznati, ali je s olakšanjem odahnula kad je

otišao. Nije vize htjela da zna za svoju prošlost koju je počela skidati sa sebe kao prljavo

ruho. Markiza de Brinvilliers je mogla potamariiti svu svoju obitelj, Anđeliki se fućkalo. Ali

policajcu nije željela pomoći da je raskrinka. Imala je ona drugih briga. Htjela je u Versailles. Ali posljednji metri u njenu uspinjanju prema tom cilju bili su i najmučniji. Gubila je

dah. Osjećala je da joj prije rio što stigne do cilja valja zapodjenuti posljednju bitku, najtežu, najoštriju od svih…

Dobila je vrlo važan bod kad ju je slučaj ponovo stavio u vezi s njenim bratom, jezuitom Raymondom de Sanceom.

XXXVIII RAYMOND SAVJETUJE ANĐELIKI DA OČARA FILIPA DU PLESSISA

Jedne večeri, već je bilo prilično kasno, dok je Anđelika sušila pismo za svoju dragu prijateljicu Ninon de Lenclos, sluga je obavijesti da je jedan klerik glave obrijane na tjemenu želi odmah vidjeti. Mlada žerfa nađe u predvorju palače nekakva fratrića koji joj reče da je njen brat, prečasni otac de Sance želi vidjeti.

– Odmah? – Odmah, gospođo! Anđelika se pope da uzme ogrtač i krinku. Neobičan sat za sastanak jednog jezuita i

njegove sestre udovice, i to udovice jednog vješca živa spaljenog na trgu Greve! Fratar reče da velečasni de Sance nije daleko. I zaista, poslije par koraka našli su se

pred kućom jednostavnog izgleda, starinskom srednjovekovnom zgradom prislonjenom uz novu zbornu crkvu jezuitske družbe. U predvorju nesta Anđelikina vodiča, kao crne sablasti. Ona se uze uspinjati stepenicama prema prvom katu gdje ju je čekao visoki ljudski lik sa svijećnjakom u ruci.

– Jeste li vi, sestro? – Ja sam, Raymonde. – Dođite, molim vas. Pošla je za njim ne postavljajući pitanja. Odmah se uspostavila tajna veza između

članova bbite lji de Sance iz Monteloupa, Ona za njim uđe u ćeliju kamenih zidova jedva malko osvijetljenu žiškom noćne lampice. U dnu kreveta Anđelika razabra blijedo lice vrlo profinjenih crta i zatvorenih očiju. Žena ili djevojčica? Jezuit podigne svijećnjak da ga osvijetli.

– Bolesna je. Možda će umrijeti. – Tko je to? – Marija Agneza, naša sestra.

Poslije kratke šutnje doda: – Sklonila se kod mene. Pobrinuo sam se da legne, ali s obzirom na njene nezgode, bio mi je potreban savjet i pomoć neke žene. Pritom sam se sjetio tebe.

– Dobro si učinio. A što joj je? – Krvari. Izgubila je mnogo krvi. Mislim da je posrijedi pobačaj. Anđelika pregleda sestru. U nje su bile majčine ruke, ruke brižne i sigurne. Krvarenje

nije bilo naglo, ali je zato bilo stalno. – Krvarenje treba odmah zaustaviti, jer će inače umrijeti. – Mislio sam pozvati nekog liječnika, ali… – Liječnika! Taj bi joj samo pustio krv i ona bi sigurno umrla. – Na žalost, ovamo ne mogu uvesti babicu jer bi mogli nastati tračevi i govorkanja.

Naša su pravila vrlo slobodoumna, ali u isto vrijeme i vrlo stroga. Nitko me ne bi prekorio što sam tajno priskočio u pomoć svojoj sestri, ali moram se čuvati govorkanja. Stoga mi je teško držati je u ovoj kući uz koju se nalazi veliko sjemenište. Shvaćaš li me?

– Čim bude pregledana, prebaci ćemo je u moju palaču. A sad što prije treba pozvati Velikog Matthieua.

Četvrt sata poslije toga, Flipot je jurio prema Novom mostu zviždućući s vremena na vrijeme da bi ga prosjaci mogli prepoznati. Anđelika se već bila obratila Velikom Matthieuu jednom prilikom kad je Florimonda prevrnula kočija. Znala je da ovaj posjeduje gotovo čudotvoran lijek za zaustavljanje krvi. A on je mogao, ukoliko je bilo potrebno, držati jezik za zubima i doći umotan tako da ga nitko ne prepozna.

On je odmah stigao i mladoj bolesnici pružio pomoć, i spremno i spretno, naklapajući uz put po svom običaju: – Ah! Draga gospođice, a što niste na vrijeme upotrebili ljekovitu mast nevinosti što je Veliki Matthieu prodaje na Novom mostu? Sastoji se od kamfora, gospina bilja te sjemenki grožđa i cvjetova bijelog lopoča. Dosta je uvečer i ujutro uzeti dva do tri grama tog lijeka zajedno s čašom mlijeka u kojemu je prije toga ugašeno usijano željezo… Vjerujte mi, gospođice, nema ništa bolje da bi se potisli isuviše snažni Venerini porivi koji se inače ovako skupo plaćaju …

Ali jadna Marija Agneza sigurno nije bila u stanju da sluša njegove zakašnjele preporuke. Njeni prozirni obrazi, pomodrele vjeđe, mršavo lice okruženo obilatom crnom kosom, činilo se da su napravljeni od voska, kao da pripadaju biću bez života.

Anđeliki se najzad učini da se krvarenje zaustavlja i da se nešto života vratilo u djevojčine obraze.

Veliki Matthieu je ostavio Anđeliki nekakav čaj koji je bolesnica morala piti svakog sata da bi „namirila krv koju bijaše izgubila”.

Preporučio je da je se ne dira bar nekoliko sati. Kad je on otišao, Anđelika sjedne pored stolića na kojemu se nalazilo crno raspelo na

podnošku i ogromnu sjenu bacalo na zid. Malo potom vrati se Raymond i sjedne s druge strane stolića.

– Mislim da je u zoru možemo prebaciti, reče Anđelika – ali bolje će biti da pri čekamo još neko vrijeme da prikupi što više snage.

– Pa, čekajmo – odgovori Raymond. Sagnuo je svoj blijedi profil, možda nešto manje mršav nego prije nekoliko godina, i

utonuo u razmišljanje. Crna i glatka kosa padala mu je po bijelom ovratniku mantije. Tonzura mu se nešto prošarala pod prvim naletima ćelavosti. Inače se nije promijenio.

– Kako si doznao, Raymonde, da prebivam u palači Beautreillis pod lažnim imenom gospođe Morens.

Jezuit neodređeno odmahne svojom bijelom rukom. – Nije mi bilo teško raspitati se, prepoznati te. Divim ti se, Anđeliko. Strašni događaji

kojih si bila žrtvom danas su daleko i gotovo zaboravljeni. – Ne baš sasvim – uzdahne ona gorko – s obzirom da se još uvijek ne mogu pokazati

na danjem svijetlu. Mnogi plemići skromnijeg porijekla od mojega smatraju me običnom trgovkinjom koja se prodajom čokolade obogatila. Nikad više neću stupiti nogom na dvor niti će mi biti moguć pristup u Versailles.

On se zagleda u nju svojim prodornim očima. Poznavao je sve moguće načine da se obiđu mondene prepreke.

– A što se ne udaš za čovjeka sa zvučnom titulom? Zaljubljenih će se naći napretek, ako baš svojom ljepotom ne privučeš nikoga, svojim ćeš ih bogatstvom privući na stotine. Tako ćeš doći do no vog imena i novih titula.

Anđelika odmah pomisli na Filipa i pri toj misli zacrveni se do ušiju. Udati se za nj? Markiza du Plessis-Belliere…! Ta to bi bilo divno!

– Raymonde, zašto na to nisam nikad pomišljala? – Možda zato što se još uvijek nisi navikla na činjenicu da si udovica i slobodna –

odgovori on čvrsto – ali ti porazmisli o tome i imaj pri tom na umu da je udaja najbolji i najpošteniji način da se domogneš visokog položaja. Udata žena ima mnoge prednosti, a ja ću ti pomoći koliko god budem mogao svojim vezama i položajem.

– Hvala ti, Raymonde. To bi bilo divno – ponovi zamislivši se. – Dolazim iz velike daljine, Raymonde, ti to ne znaš. Od čitave obitelji ja sam se najniže srozala, mada se ne može reći da su drugi doživljeli vrlo blistavu sudbinu. Zašto smotako loše prošli?

– Hvala ti na onom „smo” – primijeti on škrto se osmjehnuvši. – Zaboga, sama činjenica da netko ode u jezuite je dokazom neuspjeha. Sjeti se, naš

otac nije bio zadovoljan. Bilo bi mu milije da te vidio u po sjedu kakve dobre i sigurne crkvene nadaubine,.

Jcsselin se izgubio u Americi. Denisa, jedinog vojnika u obitelji, bije glas da je vjetrogonja i nepo šten u igri, što je već poprilično ozbiljno. Gontran? Bolje da i ne govorimo. Iz ljubavi prema slikarstvu sasvim se otuđio od svog plemićkog staleža te postao zanatlija. Albert je paž kod maršala Rochanta i u isto vrijeme njegov ljubavnik ukoli ko ga nije zapala dužnost da se divi gojaznim čarima maršalice. A Marija Agneza … Prekine se, osluhne gotovo neprimjetno disanje što je dopiralo iz sobe, te nastavi tišim glasom: – Moram kazati da je još kao dijete bila puna vraga i da se valjala po slami sa seoskim dječacima. A na dvoru mora da je prošla sito i rešeto. Na koga se sumnja da bi mogao biti djetetov otac?

– Vjerujem da ni ona sama to ne zna – oštro odgovori jezuit. – Ono što bih ja nadasve želio znati jest da li se radi o pobačaju ili je potajno rodila. Koža mi se ježi pri pomisli da je živo stvorenje mogla ostaviti u rukama Katarine Monvoisin!

– Otišla je k La Voisinovoj? –Vjerujem. Mucala je njeno ime. – A tko k njoj ne ide? – reče Anđelika slegnuvši ramenima. – Nedavno je k njoj išao u

posjete vojvoda de Vendome prerušen u Savojca ne bi li od nje doznao gdje je gospodin de Turenne sakrio blago. A Gospodin, kraljev brat, pozvao ju je u Saint-Cloud da mu pokaže vraga. Ne znam da li je ona u tome uspjela, ali on ju je nagradio kao da ga je

zaista vidio. Vračara, stručnjak za pobačaje, trgovkinja s otrovima, ona ima bezbrojne darove …

Raymond je ozbiljna lica slušao njeno pričanje. Zatvorio je oči i duboko uzdahnuo. – Anđeliko, sestro draga, mene podilazi jeza – reče on polako. – Stoljeće u kojemu

živimo svjedokom je besramnih, okrutnih zločina od kojih će se budućim pokoljenjima dizati kosa na glavi.

Samo u toku ove godine nekoliko stotina žena je meni na ispovijedi priznalo da su se oslobodile svog ploda. To još nije ništa: obična posljedica opće pokvarenosti i brakolomstva. A gotovo polovica, mo jih pokajnica priznaju na ispovijedi da su otrovale nekog od svojih, da su se đavoljim čaranjima pokušale osloboditi one ili onoga koji im je bio na smetnju. Jesmo li još uvijek divljaci? Uzdrmavši vjeru, nije li nam krivovjerstvo otkrilo ponore naše prirode? Postoji strahovit nesklad između zakona i želja. Na crkvi je da pronađe izlaz iz ovog bes puća Anđelika je bila iznenađena povjerljivostima velikog jezuita.

– Zašto mi pričaš sve to, Raymonde. Možda i ja spadam među žene koje su. Jezuitov se ozbiljan pogled ponovo vrati k njoj. Činilo se kao da je ispituje. Na kraju

odmahne glavom – Ti si čista kao dijamant – reče – kao dragulj plemenit i tvrd, ali prost i providan. Ne znam, možda si za vrijeme dok nitko nije znao za te, počinila koji zločin, ali ja sam uvjeren, ukoliko si ga zaista počinila, da drugačije nisi mogla postupiti Ti si kao i siromasi, Anđeliko, griješila a da ni sama ne znaš da griješiš, protivno od velikaša i gospode…

Osjećaj iskrene zahvalnosti je ispunjao Anđelikino srce slušajući te nevjerojatne riječi u kojima joj se činilo da nazire poziv Milosti i izraz oproštenja koji dolazi s višeg mjesta.

Noć je bila tiha. Miris tamjana je lebdio u ćeliji, a sjena raspela što je bdjelo između njih i sestre u životnoj opasnosti učini se Anđeliki prvi put poslije mnogih godina, blaga i utešljiva.

Nesvjesnim se pokretom spusti na koljena. – Raymonde, htjela bih se ispovijediti.

XXXIX ČASTOHLEPNI SNOVI POSJETA VRAČARI LA VOISIN

Ozdravljenje Marije Agneze se nastavilo u palači Beautreillis na zadovoljavajući način. Samo što je djevojka bila tužna i bez života. Reklo bi se da je izgubila svoj zvonak smijeh koji je oduševljavao čitav dvor, ali je zato prilično dolazila do izražaja druga strana njene ćudi: tvrdoglavost i žestina. U početku se ne pokaza zahvalnom Anđeliki na njenoj ljubaznosti. Međutim, s vremenom se prilično oporavila, te je Anđelika prvi put kad je bila drska ćušne po obrazu. Otada je Marija Agneza bila uvjerena da je Anđelika jedina žena s kojom se mogla složiti. Za zimskih večeri umiljato bi sjela ispred vatre te su se sestre, sjedeći jedna uz drugu, zabavljale ručnim radom ili svirajući na mandolini. Izmjenjivale su pri tom dojmove o zajedničkim poznanicima, a kako su obadvije bile oštra jezika i živahna duha, ponekad bi se kao lude smijale svojim duhovitostima.

– Ozdravivši, Marija Agneza kao da nije pomišljala da napusti svoju „prijateljicu Morens”. Nitko nije znao da su sestre te ih je to prilično zabavljalo. Kraljica se pisamcem zanimala za zdravlje svoje dvorske gospođice na što je Marija Agneza odgovorila da se osjeća dobro i da će ući u samostan. Njena je odluka bila ozbiljnija no što je itko mislio.

Djevojka nije nikoga htjela vidjeti. Vrijeme je uglavnom provodila, u čitanju poslanica svetog Pavla i prateći Anđeliku na misu.

Anđelika je bila radosna što je smogla hrabrosti da se ispovijedi pred Raymondom. Sad je mogla da se pojavi pred Gospodnjim oltarom bez ikakvih primisli i bez lažnog stida, i mogla se potpunoma posvetiti dužnosti velike gospođe iz četvrti Marais. Sa zadovoljstvom je prisustvovala dugim službama božjim prožetim tamjanom, gromkim glasom propovjednika i skladnim zvucima orgulja.

Vrijeme što ga je provodila u molitvi i razmišljanju o Bogu djelovalo je kao melem na njenu dušu.

Glas o njihovu obraćenju dovodio je u palaču Beautreillis uzbuđene plemiće. I Anđelikini udvarači i bivši ljubavnici Marije Agneze nikako da se s tim pomire.

– Šta smo to čuli? Vršite pokoru? Zar ćete zbilja u duvne? Marija Agneza je na sva pitanja odgovarala držeći se poput mrgodne sfinge. Najčešće

se uopće nije pojavljivala ili bi namjerice otvorila molitvenik. Što se pak Anđelike tiče, ona je odlučno demantirala te glasine. Trenutak joj se nije činio pogodan. Kad ju je gospođa Scarron odvela svom dušobrižniku, poštenom opatu Godinu, Anđelika se namrgodi kad joj je ovaj počeo spominjati kostret. Baš dok je smišljala planove da se uda za Filipa, dakako da neće upropastiti svoju put i zamamne obline svoga tijela s opasačima od strune i drugim predmetima pokore.

Više no ikad su joj bile potrebne njene draži da bi pobijedila ravnodušnost neobičnog mladića koji se svojom plavom kosom i svojim odijelima od svijetle svile doimao kao da je napravljen od leda.

On je, međutim, bio jedan od stalnih posjetilaca palače Beautreillis. Dolazio je, bio ravnodušan kao uvijek, govorio je malo. Anđelika nije sebe mučila da li je pametan ili glup. Promatrajući njeja, on pobuđuje poštovanje jer je primjerak jednog svijeta koji nestaje: on je u pravom smislu riječi plemenit. Živ će se požderati radi pitanja etikete. Boji se do smiješnosti blatne mrljice na svojim svilenim čarapama. Ali se zato ne boji smrti A. kad bude umirao, umrijet će sam, kao vuk, i nikom se neće obratiti za pomoć. Pripada kralju sebi samom.

– Nisam znala da je tako velik. – Ali vi ne vidite ni njegovu sićušnost, dra ga. Sićušnost je kod plemića nasljedna

osobina Grb mu vjekovima zastire ostale ljude. A zašto se vrlina i njena protivnost ne bi našla u jednom is tom biću? Svaki je plemić u isto vrijeme i velik i sitan.

– A što on misli o ženama? – Filip …? Draga moja, kad doznate, dođite mi kazati! – Priča se da je nevjerojatno grub prema njima. – Jest, priča se. – Ninon, ta nećete mi valjda tvrditi da ga niste strpali u svoj krevet? – Jao, draga, moram vam priznati da uza svu svoju spretnost kod njega nisam ništa

postigla. – Zaboga, Ninon, ne plašite me! – Reći ću vam istinu. Taj me Adonis tvrdih očiju neobično privlačio. Pričalo se da je

dosta ne spretan u ljubavnim stvarima, ali ja se ne bojim izvjesne naglosti, te čak i uživam pomalo u tome da je ukrotim. Odlučila sam stoga da ga dovučem u svoju ložnicu.

– I što je bilo?

– Ništa. Možda bih bila više sreće imala s komadom leda pokupljenim u dvorištu. Na kraju mi je priznao da prema meni gaji izvjestan osjećaj prijateljstva, ali da ga uopće ne privlačim. Vje rujem da u njemu želju za ljubavlju pobuđuje osjećaj mržnje.

– Znači da je lud! – Možda i jest. Ili je vjerojatnije da je u za kašnjenju za svojim vremenom. Trebao se

roditi prije pedeset godina. Kad ga vidim, nešto me dirne u srce, jer me sjeća moje mladosti.

– Vaše mladosti, Ninon …? – reći će Anđelika promatrajući kurtizaninu nježnu put bez bora.

– Ali vi ste mlađi od mene! – Ne, nisam, draga prijateljice. Da bismo po nekad nekoga utješili, kazat ćemo: tijelo

stari, ali zato duh ostaje mlad, ali za mene bi se moglo reći upravo protivno: Tijelo ostaje mlado – hvala da je bogovima – ali mi je duša ostarila. Ja sam bila u cvijetu mladosti na početku ovog kraljevstva.

Onda su ljudi bili drugačiji. Posvuda su se vodile bitke: hugenoti, Šveđani, pobunjenici Gastonea d'Orleansa. Mladići su znali vojevati, ali nisu imali pojma o tome kako se vodi ljubav. Bili su veliki divljaci s ovratnicima od čipke. A znate li na koga me podsjeća Filip? Na Cinq-Marsa, ljubimca Luja XIII. Jadan Cinq-Mars! Zaljubio se u Mariona Delormea, ali je kralj bio ljubomoran, te kardina lu Richelieuu nije bilo teško postići da padne u ne milost. Cinq-Mars je položio svoju lijepu glavu na panj. Bilo je mnogo tragičnih sudbina u ono vrijeme!

– Ne govorite kao kakva bakica, Ninon! – Moram se načas staviti u položaj bakice da bih vas izgrdila, Anđeliko. Bojim se da

ste nau mili počiniti neku glupost. Anđeliko, lijepa moja curice, ta niste se valjda zaljubili u Filipa, vi koja znate šta je velika ljubav? Isuviše je različit od vas. Razočarao bi vas više od ikoga drugog.

Anđelika porumeni, a uglovi joj usana zadrhtaše kao u djeteta koje će zaplakati. – Odakle znate da ja znam što je velika ljubav? – Jer vam se to čita u očima. Rijetke su, vrlo rijetke, žene koje u dnu svojih zjenica

nose onaj tužan i čaroban trag. Da, znam to dobro! Za vas je gotovo sada. Kako? Nije važno! Možda ste doda je oženjen? Možda vas je izdao, možda je umro?

– Umro je, Ninon! – Bolje tako Vaša duboka rana nije bar otrovana, ali – Ninon, ne kažite ništa više,

molim vas. Hoću da se udam za Filipa. Moram se udati za nj. Ne možete shvatiti zašto. Ne volim ga, istina je, ali me uza sve to on privlači. Oduvijek me je privlačio. Uvijek sam mislila da će jednoga dana biti moj. Ne kažite više ništa.

Snabdjevena tim skromnim obavijestima u pogledu Filipovog sentimentalnog života, Anđelika je i nadalje primala u svom – salonu zagonetnog mladića. On je dolazio k njoj često, ali njezini planovi su ostali uvijek na mrtvoj tački Anđelika se na kraju počela pitati, ne dolazi li on k njoj zbog Marije Agneze. Međutim, sestra se uskoro, povukla u samostan karmelićanki u predgrađe Saint Jacques radi priprema za uskršnju pričest, a on je poslije toga još češće navraćao. Jednoga dana je doznala da se Filip naokolo hvali kako kod nje pije najbolji rožolj u Parizu. Možda je dolazio samo zato da pijucka taj liker koji je ona sama pripremala od komorača, aniša, korijandara, kamilice i šećera, a sve to utopljeno u rakiju.

Anđelika je bila vrlo spretna domaćica na što je bila vrlo ponosna. Mada je ona svakoj stvari posvećivala veliku pažnju, osjetila se uvrijeđena tom Filipovom izjavom. Dakle, ni njena duhovitost, ni njena ljepota nisu privlačili Filipa?

S prvim danima proljeća nju je obuzeo očaj, utoliko veći što je za vrijeme korizme poštivala post te je oslabila. U sebi se toliko oduševljavala mišlju da se uda za Filipa da sada nije imala hrabrosti.da se odrekne tog sna. Kao markiza du Plesiss dospjela bi na dvor, ponovo bi stekla pravo na svoj rodni kraj, na svoju obitelj i bila bi gospodarica u bijelom dvorcu kojim se oduševljavala za svog djetinjstva.

Iznervirana neprestanim izmjenama nade i očaja, izgarala je od želje da pođe k La Voisinovoj da joj ova pronekne budućnost. Prilika joj se pružila kad je gospođa Scarron došla k njoj jednoga popodneva.

– Anđeliko, došla sam po vas, morate me svakako pratiti. Ona luda Athenaida je sebi uvrtjela u glavu da mora poći k zloglasnoj vračari, Katarini Monvoisin. Ne znam što je misli pitati, ali vjeru jem da neće biti zgorega da dvije pobožne žene pođu s njom i da se mole i bore protiv uroka što se mogu sručiti na glavu one nerazborite nesretnice.

– Imate pravo, Francoiso – brzo odgovori Anđelika. U pratnji dva anđela čuvara Anthenaida de Montespan, uđe u vračarinu špilju. U stvari

bila je to vrlo lijepa kuća u predjelu Templea. Obogaćena je vještica napustila mračnu rupetinu gdje je patuljak Barkarola dugo vremena vršio dužnost vratara i krišom uvodio razne gospođe. Sad se k njoj gotovo otvoreno ulazilo.

Ona je obično primala posjete sjedeći na nekoj vrsti prijestolja i umotana u ogrtač na kojemu su bile izvezene zlatne pčele. Ali rečenog je dana Katarina Monvoisin koja je, usprkos posjetama najviših društvenih slojeva nije odrekla svojih plebejskih navika, bila mrtva pijana.

Na pragu sobe za sastanke, gdje su bile uvedene, tri žene odmah shvatiše da su tog dana uzalud navratile k vračari.

Pošto ih je dugo promatrala mutnim očima, proročica na kraju posrćući siđe sa svog povišenog stoca i baci se prema Francoisi Scarron. Zgrabi je za ruku i reče: – Ah, vi, ah, vn! Vaša je sudbina vrlo neobična. Vidim more, zatim noć i na kraju sunce. Noć je bijeda. Zna se što je bijeda. Ništa nije tako crno kao bijeda! Ali sunce je kralj. Znajte, ljepotice, kralj će vas voljeti i na kraju će se s vama oženiti – Vi se varate – poviče izvan sebe Athenaida. – Ja sam došla ovamo da vas pitam hoće li me kralj ljubiti. Vi ste sve smiješali.

– Ne ljutite se, mala moja gospođo – odgo vori proročica mekim glasom – nisam toliko pijana da ne bih razlikovala sudbinu dviju osoba.

Svakome svoje, nije li tako? Dajte mi svoju ruku. I u vašem dlanu vidim kralja. A zatim sreću i bo gatstvo. Jest, on će vas ljubiti, ali se s

vama oženiti neće. – Idi do vraga, pijana beštijo! – prosikće Athenaida bijesno povukavši ruku. Ali proročica je htjela sve tri zadovoljiti. Uzme Anđelikinu ruku, zakoluta očima,

odmahne glavom. – Vrlo čudna sudbina! Noć i u toj noći vatra, vatra koja sve ostalo zasjenjuje. – Željela bih znati da li ću se udati za jed noga markiza. – Ne mogu vam reći da li je markiz, ali vidim dva vjenčanja. Evo ovdje, ova dva

znaka. Vidim osim toga i šestoro djece … – Gospode …!

– A zatim bezbroj ljubavi… jedna, dvije, tri, četiri, pet… – Nema smisla govoriti gluposti – reče Anđelika i htjede povući ruku. – Ali čekajte…! Zaista čudna vatra. U toj vatri izgara čitav vaš život… sve do same

smrti. Tako je snažna da zakriljuje sunce. Kralj će vas ljubiti, ali ga vi nećete ljubiti zbog one

vatre… Dok su se u kočiji vraćale kući, Athenaida je kao zmija bila ljuta. – Ova žena nije zaslužila niti novčića, a kamoli sav onaj novac što smo joj ga dale.

Nisam nikad čula toliku gomilu gluposti. Kralj će vas ljubiti… Kralj će vas ljubiti…! Svima priča isto!

Anđelika je doznala novost od gospođice de Parajonc. Nije se toj novosti nadala te joj je dosta dugo trebalo da razluči istinu iz nerazumljivog trabunjanja stare kaćiperke. Ova je došla k njoj po svom običaju u vrijeme večere, izronivši iz večernje magle kao crni lik sovuljage, nakinđurena s tisuću vrpci, očiju plašljivih, i netremice uprtih ispred sebe. Anđelika je velikodušno ponudi kolačem. Sjedile su pored vatre. Philonida se nadugo i široko raspričala o njihovoj susjedi, gospođi de Gauffray, koja je „najzad osjetila protuudar dozvoljene ljubavi”, ona je, naime, poslije deset mjeseci braka donijela na svijet lijepog dječačića. Poslije nastavi da priča o nevoljama „svojih dragih patnika”. Anđelika je mislila da pod „dragim patnicima” ona misli na svoje stare roditelje, ali to su, u stvari, bile noge gospođice de Parajonc. „Dragi patnici” su imali nekoliko povećih žuljeva. Na kraju, pošto je cjepidlačila o svemu i svačemu, te pošto je duboko uzdahnula, gledajući kišu koja je tukla o prozore, reče: – Treći elemenat pada.

Radosna što može objaviti novost, ona otpoče kao što bi i svatko drugi otpočeo: – Znate li da gospođa de Lamoignon udaje kćerku?

– Bilo joj na zdravlje! Mala nije lijepa, ali zato ima dovoljno novca, da se sjajno skrasi.

– Kao uvijek vi ste tačno pogodili. Jedino miraz te djevojčice može dovesti u iskušenje onako lijepog plemića kao što je Filip du Plessis.

– Filip? – Ništa niste čuli? – upita Philonida trepćući brzo vjeđama. Anđelika se brzo pribere. Slegnuvši ramenima, odgovori: – Možda i jesam ali nisam

tome pridavala važnosti. Filip du Plessis se neće spustiti tako nisko da sebi uzme za ženu kćerku jednog predsjednika, doduše na visokom položaju, ali ipak pučkog po rijekla Usiđelica se zacereka – Neki seljak s mojega imanja uvijek je go vorio. Novac se pobire samo sa zemlje, a da bi ga se pobralo treba se sagnuti.” Svima je poznato da se mladi du Plessis nalazi u novčanim poteškoćama. Kocka se naveliko u Versaillesu, a za opremu prilikom posljednjeg rata potrošio je čitavo bo gatstvo. Vukao je za sobom čitav čopor od deset mazgi natovarenih zlatnim posuđem i uz to još sa svim i svačim. Svila njegova šatora je bila tako šarena da su ga Španjolci primijetili iz svojih rovova i uzeli ga na nišan. Moram, uostalom, priznati da je taj neosjetljiv mladić nevjerojatno lijep Anđelika ju je pustila da naklapa. Poslije prvog trenutka nevjerice, ona klone duhom Poslednja stepenica koja ju je odvajala od Kralja Sunca njena udaja za Filipa du Plessisa, srušila se. Oduvijek je znala da će taj pothvat biti težak i da će joj ponestati snage da ga izvede. Bila je iscrpljena na kraju svojih snaga. Bila je obična trgovkinja čokolade i neće dugo moći držati korak s plemstvom koje ju neće nikada prihvatiti. Primali su je, ali je nisu prihvaćali Versailles. Versailles Raskošna zgrado dvora, sjaju Kralja Sunca' Filipe'. Lijepi

i nedohvatni bože Marsu ! Pasti će ponovo na razinu jednoga Audigera. a njeni sinovi neće nikad postati plemići!

Zaokupljena svojim mislima, sasvim je izgubila predodžbu o vremenu. Vatra se gasila u kaminu, voštanica je dogorjevala Anđeliku trgne iz njenih misli oštar Philonidin glas. Korila je Flipota koji je kraj vrata stajao na straži. Beskorisni stvore, skini suvišak onoj svijeći.

Flipot ju je promatrao razjapljenih usta ne shvaćajući što usidjelica hoće. Anđelika mu stoga umorno naredi: – Flipote, usekni svijeću. Philonida de Paraj one zadovoljno ustane.

Draga, izgledate mi zamišljena Prepuštam vas vašim muzama

XL OPASNA IZJAVA LJUBAVI

Te noći Anđelika nije uspjela oka sklopiti: Ujutro je prisustvovala službi božjoj. Iz kapelice je izišla vedro raspoložena. Ne bijaše još nikakvu odluku stvorila i kad je stiglo vrijeme šetnje i ona se uspinjala u kočiju, još nije znala što će uraditi.

Ali je zato posebnu brigu prije toga posvetila svojoj toaleti. Pošto je rukom poravnala nabore na svilenoj suknji, uvali se u osamljenost kočije.

Zašto je baš tog dana po prvi put obukla tu haljinu s tri podsuknje, suknju boje indijskog kestena, uvelog lišća još donekle zelenog? Vrlo fini zlatni vez, istaknut biserima, prekrivao je, kao gusta i bliješteća krošnja, njenu suknju, ogrtač i prslučac. Na čipkastom ovratniku i ortikvicama sa zelenim uzlovima bile su utisnute iste šare kao i na izvezenom joj ruhu. Anđelika je te šare izričito naručila u radionici tkanina u Alenconu, a prema nacrtima gospodina de Movnea, crtača koji je radio samo za kraljevske kuće. Anđelika je u početku tu svoju strogu i u isto vrijeme raskošnu haljinu bila namijenila za primanja na kojima mondana ćaskanja nisu bila previše lakoumna, kao što je bilo na primanjima što ih je gospođa d'Albert priređivala za velike gospođe. Anđelika je znala da ta haljina divno pristaje boji njene puti i njenih očiju, mada. ju je činila i nešto starijom.

Ali zašto ju je obukla sada za šetnju na Cours-la-Reine? Da se nije možda nadala da će njom očarati nesmiljenoga Filipa? Ili se nadala da će mu njenom strogošću uliti povjerenje? Lepezom nervozno mahne ispred lica da bi ublažila val topline koji joj je zahvatio obraze.

Križan tema namreška vlažnu njuškicu i zagleda se u nju zbunjenim pogledom. – Čini mi se da se upuštam u veliku glupost,, Krizantemo – reče mlada žena tužno –

ali drugačije ne mogu, ne mogu ga se odreći. Zatim na veliko čuđenje psića zatvori oči i zavali se u naslonjač kočije, kao da je

izgubila svijest. Uza sve to, kad je došla blizu Tuileries, Anđelika se iznenada trgne. Oči joj sijevnuše. Dohvati ogledalce što joj je visilo o pasu i zagleda se u neupadljiv namaz šminke na vjeđama i usnama. Vjeđe su joj bile malko tamne, a usne crvene. Nije ni pokušavala da pobijeli svoju put jer je primijetila da je više uspjeha imala svojom prirodnom bojom tena nego da se ličila prema tadašnjoj; modi. Njeni zubi, istrljani prahom brnistre i isprani u toplom vinu, blistali su vlažnim sjajem.

Osmjehne se. Uzevši Krizantemu u naručaj, a drugom pridržavajući ogrtač, uđe u vrtove Tuileries.

Odjednom pomisli kako će odustati od borbe, ako Filipa ne nađe u parku. Ali on je bio tu.

Opazi ga u glavnoj aleji pored princa de Condea koji se na svom omiljenom mjestu razmetao pred plemenitim besposličarima.

Anđelika odlučno krene prema skupini. Odjednom je bila sigurna da će se dogoditi ono što je željela da se dogodi, jer, sama je sudbina dovela Filipa u Tuileries.

Pri kraju je popodne bilo blago i svježe. Laka kiša što je prije toga pala potamnila je pijesak po alejama i oprala prvo lišće na stablima.

Anđelika je pozdravljala osmjehujući se, mada ju je malko oneraspoložila činjenica što se njeno ruho nije sasvim slagalo s Filipovim. On koji je uvijek imao na sebi odijela svijetle boje, tog je popodneva imao na sebi plavo odijelo s gustim redom rupica za dugmad izvezenih zlatnim vezom. Oduvijek je bio prvi pobornik mode te je i sad svom odijelu dao novi oblik, a taj se sastojao u poširokoj suknjici koju je pozadi sablja uzdizala. Orukvice su mu bile prekrasne, ali gotovo bez ijednog ukrasa, hlače u koljenima uske. Oni što su još uvijek nosili široke hlače crvenili su se po susretu s njim. Uz lijepe grimizne čarape, sa zlatnim poruborrt, savršeno su pristajale crvene potpetice njegovih cipela od kože koje su se zakapčale dijamantnim kopčama. Pod pazuhom je nosio mali šešir od dabrovine tako fine dlake da je ta dlaka izgledala kao jedan od najfinijih srebrnih niti načinjena. Pera oko šešira su bila kao nebo plava, a kako je mladić baš tog trenutka stigao, imao je zadovoljstvo da proljetna kišica nije njegovo divno ruho poprskala. U svojoj plavoj vlasulji koja mu je padala po ramenima Filip du Plessis je naličio lijepoj šarenoj ptici.

Anđelika potraži pogledom malu Lamoignon, ali ne primijeti svoju ružnu suparnicu. Uzdahnula je s olakšanjem i uputila se ravno k princu de Condeu koji je svaki put kad bi je sreo ispoljavao osjećaje rezigniranog razočaranja – Dakle, ljubavi moja – uzdahne trljajući svoj dugi nos o njeno čelo – okrutnice moja, ne biste li nas počastili i prošetali s nama u našoj kočiji?

Anđelika tiho uzvikne, a zatim se tobože zbunjenim pogledom obrati Filipu i promrmlja – Neka mi vaša visost oprosti, ali gospodin du Plessis me je već prije pozvao – K vragu i ti kočoperni pjevčići – progunđa princ – Je li, markiže, imate li namjeru zadržati dugo, isključivo na svoju upotrebu, jednu od najljepših žena glavnog grada?

– Bože sačuvaj, monsinjore – odgovori mladić koji očito nije čuo razgovor te nije ni mogao znati o kojoj ja ženi riječ.

– U redu. Možete je onda odvesti. Prepuštam vam ju je. A ubuduće nastojte sići na vrijeme sa svog oblaka, a dotle znajte da niste sami na svijetu i imajte na umu da i drugi imaju pravo na najčarobniji osmijeh Pariza.

– Imat ću to na pameti, monsinjore – odgovori dvoranin pomevši pijesak perima svojega še šira.

Duboko se poklonivši društvu, Anđelika stavi svoju ručicu na Filipovu ruku i povuče ga za sobom. Jadan Filip! Zašto su ga se svi bojali kad se njegovu oholu rasijanost moglo tako lako izrabiti?

Dok je njihova kočija prolazila ispred jedne klupe, gospodin de la Fontaine koji se nalazio u Racineovu i Boileauovu društvu, reče: – Fazan i njegova fazanka!

Anđeliki bi odmah jasna ta primjedba kojoj je poticaj dala razlika između njena i njegova ruha: njeno tamno i neupadljivo iako vrlo raskošno, njegovo bliješteći se od raznih boja i od dragulja. Iza svoje lepeze ona se nasmiješi pjesniku, a on joj zauzvrat namigne okom.

„Fazan i njegova fazanka? Dao Bog da tako bude!” mislila je.

Oborivši oči, gledala je, dok joj je srce snažno u grudima lupalo, kako Filip svojim lijepim i sigurnim korakom gazi po vlažnom pijesku aleje. Nijedan velikaš nije onako lijepo hodao kao on, nijedan nije imao noge onako lijepe i svijene. Pa ni kralj, ma tko šta kazao. Uostalom, da bi o tome mogla suditi trebalo je dospjeti u Versailles i kralja izbližega promotriti. Mora dospjeti u Versailles! Baš ovako će, držeći svoju ruku u Filipovoj proći velikom kraljevom galerijom.

Plameni pogledi dvorana divit će se svakom dijelu njene divne haljine. Zaustavit će se na nekoliko koraka od kralja „Gospođa markiza du Plessis-Belliere.” Prsti joj se lagano zgrčiše. Uto se javi Fiiip prilično grubim glasom: – Još nisam uspio shvatiti zašto mi je gospodin princ nametnuo vaše društvo.

– Zato što je bio uvjeren da će vam time ugoditi. Znate li da vas voli više nego svog rođenog sina, i to zato što ste vi dijete njegova ratničkog duha.

A zatim doda obuhvativši ga svojim zamamnim pogledom: – Zar vam je toliko dosadno moje društvo? Možda ste čekali neku drugu ženu?

– Nisam, ali večeras nisam mislio u šetnju. Ona se ne usudi upitati ga zašto. Možda nije uopće ni postojalo neko zašto. Filip je bio

takav Njegove se odluke nisu nikad zasnivale na ozbiljnim razlozima, ali se nitko nije usudio ma što upitati.

Na šetalištu je bilo vrlo malo šetača. Svjež miris drva i gljiva je prožimao zrak pod svodom što su ga nad šetalištem oblikovala visoka stabla.

Uspinjući se u Filipovu kočiju Anđelika primijeti novu posedlicu s resama od srebra koje su visile sve do zemlje. Gdje li je samo smogao novaca za tu novu raskoš, pitala se iako je pretpostavljala da je morao biti zadužen preko glave poslije karnevalskih ludorija. A da se tu nije radilo o velikodušnosti predsjednika Lamoignona prema svom budućem zetu?

Nikad Anđelika nije s toliko nestrpljivosti podnosila Filipovu šutnju. Pravila se kao da je zanimaju Krizantemina prenavljanja ili kočije što su ih susretali. U

više je navrata već otvorila usta da nešto reče, ali je gubila hrabrost kad bi primijetila mladićev ravnodušan profil. Pogleda izgubljenog u daljini, on je polako micao obraze žvaćući bombone od mošusa ili komorača. Anđelika pomisli, promatrajući ga, kako će ga odvići od te navike kad jednom budu oženjeni. Kad je netko lijep kao što je bio Filip, onda se mora odreći svih navika koje ga čine sličnim preživačima.

Mrak je bivao sve veći, a to se razabiralo najbolje po drveću koje se činilo sve gušćim. Kočijaš upita preko lakeja mora li okrenuti kočiju ili da nastavi kroz Bulonjsku šumu.

– Nastavite – naredi Anđelika i ne čekajući Filipov pristanak. Budući da je time narušen muk, ona živo nastavi: – Znate li kakve se gluposti naokolo pričaju, Filipe? Da ćete se vjenčati s Lamoignonovom kćerkom?

On kimne svojom lijepom plavom glavom. – Te gluposti su tačne, draga. – Ali.. Anđelika živo prosvjedova: – Nije moguće. Nećete mi valjda tvrditi da se vama,

arbitru elegantiae, sviđa onaj bijedni skakavac. – Nisam uopće razmišljao o njenim dražima. – Pa čime vas onda privlači? – Svojim mirazom.

Gospođica de Parajonc, dakle, nije lagala. Anđelika suspregne uzdah olakšanja. Ako je samo novac u pitanju, sve će se onda vrlo lako urediti. Trudeći se da svom licu da tužan izgled, poviče: – Oh, Filipe, nisam vjerovala da ste takav materijalista!

– Materijalista? – ponovi on podignuvši obrve kao da ništa ne shvaća. – Da vam je toliko stalo do zemaljskih stvari, htjela sam reći. – A do čega bi trebalo da mi bude stalo? Otac nije želio da se posvetim svećeničkom pozivu. – Ne mora čovjek pripadati crkvi pa da brak smatra nečim drugim, a ne trgovačkim

poslom! – A što bi onda bio? – Pa… recimo ljubavna veza. – Oh, ako vas to brine, najdraža, mogu vam reći, da mi je namjera obdariti malog

skakavca čitavim čoporom djece. – Ne! – poviče Anđelika bijesno. – Dobit će ih za svoj novac. – Ne! – ponovo će Anđelika tresnuvši nogom o pod kočije. Filip okrene prema njoj svoje vrlo začuđeno lice. – Nećete da snabdijem djecom svoju ženu? – Ne radi se o tome, Filipe. Neću, naprosto, da ona bude vaša žena. – A zašto ona ne bi smjela biti mojom ženom? Anđelika sad razdražeho plane: – Zaboga, Filipe, ja nikako ne mogu shva titi kako vi,

stalni posjetilac Ninonina doma, niste stekli baš nikakav smisao za konverzaciju. S tim svojim „zašto” i svojim izgledom kao da ste pali s oblaka, dajete svojim sugovornicima dojam da su sasvim poblesavili.

– Ali možda i jesu – odgovori on i osmjehne se. Videći njegov osmijeh, Anđelika, koju je spopala želja da ga istuče, zadrhti od neke

neobjašnjive nježnosti. On se osmjehnuo Zašto se tako rijetko smijao? Učini joj se da je ona jedina u stanju da ga shvati i da ga nasmije.

„Glupan”, govorili su jedni. „Divljak”, govorili su drugi. A Ninon de Lenclos „Ako ga se dobro pozna, dolazi se do zaključka da je gori no što izgleda, a ako ga se još bolje upozna, dolazi se do zaključka da je mnogo bolji no što izgleda. Plemenit je i pripada samo kralju i sebi. „I meni”, pomisli Anđelika bijesno. Razgovor što su ga vodili nije ga ni za dlaku pomjerio iz njegove ravnodušnosti. Ona se izjedala od bijesa. Samo miris baruta ga je mogao trgnuti iz njegove ravnodušnosti. Pa dobro, ako baš hoće rat, imat će ga da će se sve prašiti. Nervozno odstrani Krizantemu koja joj je grizla rese na ogrtaču, zatim svlada bijes i vesele reče: – Ako se radi samo o tome da se ponovo pozlati vaš grb, Filipe, zašto se ne oženite sa mnom?

Imam mnogo novaca i ne postoji opasnost da ga izgubim u slučaju loše žetve. Uložen je u odlične i sigurne poslove tako da će se svakim danom samo množiti.

– Da se s vama oženim? – ponovi Filip. Njegovo je iznenađenje bilo iskreno. – Ja? Ja da se oženim trgovkinjom čokolade! – primijeti on krajnje prezirnim tonom. Anđelika žestoko pocrveni. Poslije svega šio je u životu doživjela, nije vjerovala da je

još kadra pocrveniti kao što je pocrvenila. Taj blesavi Filip će uvijek naći načina da joj čitavo biće uzmuti stidom i srdžbom. Ljutito sijevajući očima, izusti naprečac: – Ne bi se reklo da ja predlažem da se moja plebejska krv pomiješa s vašom kraljevskom. Ne zaboravite da se zovem Anđelika de Ridoe de Sance de Monteloup. Moja je krv čista kao

i vaša, rođače dragi, ali je zato starija jer moja obitelj potječe od prvih Capetiensa, dok se vi po muškoj lozi možete pohvaliti jedino da ste vanbračni potomci Henrika II.

Ne trepnuvši vjeđama, on ju je dosta dugo promatrao, a na blijedom mu licu kao da se pojavio trag izvjesnog zanimanja.

– Hm! Nešto tome slično rekoste mi prije mnogo godina. Sjećam se. Bilo je to u Monteloupu, u vašem ruševnom zamku. Mala divljakuša nedočešljana i u dronjcima dočekala me je na dnu stepenica da bi mi kazala kako je njena krv starija od moje. Ha! Ha! Ha! Zaista, stvar smiješna i zabavna !

U Anđelikinu sjećanju iskrsne mala djevojčica u hladnom hodniku Monteloupa, očiju podignutih prema Filipu. Sjeti se kako su joj ručice bile hladne, kako joj je gorjela glava, a u trbuhu je grčilo dok je gledala kako on silazi kamenim stubištem. Njeno mlado tijelo mučeno tajnom puberteta zadrhtalo je osjetivši primicanje lijepog plavog mladića. Onesvijestila se.

Kad je došla k sebi, u velikom krevetu svoje sobe, majka joj je objasnila kako više nije djevojčica jer se u njenu tijelu slučio novi fenomen.

Činjenica da je Filip bio u neku ruku umiješan u prvo ispoljavanje njenih ženskih svojstava, još uvijek ju je, poslije mnogih godina, zbunjivala. Jest, kao što je tvrdio, bilo je to smiješno, ali i ganutljivo donekle.

Gledala ga je nesigurnim pogledom i pokušala se osmjehnuti. Kao i one daleke večeri, bila je spremna da drhti pred njim. Prošaputa tihim i molećivim glasom: – Filipe, oženite se sa mnom. Imat ćete novaca koliko budete htjeli. Plemenite sam krvi, a svi će brzo zaboraviti na moju trgovinu. Osim toga, mnogi plemiću u naše doba, ne smatraju da će se poniziti baveći se poslovima. Gospodin Colbert…Odjednom umukne… On nije slušao. Možda je mislio na nešto sasvim deseto… ili ninašto. Da ju je upitao: „Zašto želite da se za mene udate?” bila bi mu doviknula „Zato što vas volim!” U tom trenutku je osjećala da ga ljubi onom istom sjetnom i iskrenom ljubavlju kojom bijaše ukrasila svoje djetinjstvo. Ali on ništa ne upita, te Anđelika nastavi, u neprilici, obuzeta očajem: – Shvatite me… htjela bih se vratiti u svoje društvo, imati ime, veliko ime… Htjela bih se pojaviti na dvoru u Versaillesu …

Nije smjela tako govoriti. Bilo joj odmah žao što je bila iskrena te se ponada da nije čuo. Ali Filip odgovori jedva se osmjehujući: – Moglo bi se brak shvatiti i drugačije, a ne samo kao pitanje novca!

A zatim istim tonom kojim bi odbio pruženu bombonijeru, reče: – Ne, draga moja, zaista ne…

Ona shvati da je njegov odgovor neopoziv te ušuti. Bitku je izgubila. Malo potom Filip je upozori da nije odgovorila na pozdrav gospođice de Montpensier. Anđelika primijeti da se kočija vratila prema Cours-la-Reine gdje je bilo dosta živo.

Nesvjesno je odgovarala na pozdrave što su joj bili upućeni. Činilo joj se da se sunce ugasilo, da je život dobio okus pepela. Žalostila ju je činjenica da se Filip nalazio kraj nje i da je ona bila obezoružana. Znači, više ništa nije mogla postići…? Njeni dokazi, njena ljubav kliznuli su po njemu kao po hladnoj i glatkoj ljuski. Ne može se jednog čovjeka prisiliti da se oženi sa ženom koju ne voli, koju ne želi i ukoliko je njegov interes našao neko drugo rješenje. Samo bi ga strah mogao slomiti, ali kakav je strah mogao prignuti šiju boga rata?

– Evo gospođe de Montespan – reče Filip – sa svojom sestrom opaticom i gospođom de Thianges. Zaista divni stvorovi.

– Mislila sam da se gospođa de Montespan nalazi u Roussillonu. Bijaše zamolila muža da je povede kako bi bar na neko vrijeme umakla vjerovnicima.

– Ako je suditi po izgledu njene kočije, bit će da su se vjerovnici sažalili na nju. Jeste li primijetili koji krasan baršun? Ali zašto crn? To je zlokobna boja.

– Gospođa de Montesnan nosi još uvijek korotu za majkom. – To je vrlo relativna korota. Jučer je gospođa de Montespan plesala u Versaillesu.

Bila je to prva zabavica poslije smrti kraljice majke. Kralj je zamolio gospođu de Montespan za ples.

Anđelika je morala sebe prisiliti da upita nije li to možda značilo da će gospođica La Valliere ubrzo pasti u nemilost. Teškom je mukom sudjelovala u tom mondenom razgovoru. Bilo joj je svejedno hoće li, gospodin de Montespan postati rogonja time što će njena od važna prijateljica postati kraljeva ljubavnica.

– Gospodin princ vam je domahnuo – ponovo će Filip. S nekoliko zamaha lepeze Anđelika odgovori na mahanje štapa princa de Condea koji

ih je pozdravljao kroz prozor svoje kočije. – Vi ste zaista jedina žena koju princ dočekuje komplimentima – primijeti markiz lako

se nacerivši. Ona nije uspjela razabrati da li je njegov osmijeh bio izraz ruganja ili divljenja. – Po slije smrti svoje nježne prijateljice, gospođice Le Vigean u karmelićanskom samostanu u predgrađu Saint-Jacques, zakleo se da od žena više ništa tražiti neće osim putenog užitka. On mi je sam to povjerio. Pitam se, a što je prije toga od njih tražio!

Pošto je elegantno zijevnuo, nastavi: – Njegova ekselencija želi samo još jednu stvar: dobiti zapovjedništvo. Otkako je doznao da zrak miriše na rat, svaki dan odlazi kralju na partiju karata i plaća gubitke sve samim zlatnicima.

– Kojeg li herojstva! – grubo se naceri Anđelika kojoj je umoran i usiljen Filipov ton počeo ići na živce. – Šta sve ne bi učinio savršen dvorani i da bi ponovo ušao u milost svog kralja…!

A kad se sjetim da je taj isti princ nekada smišljao da otruje kralja i njegova brata! – Što ste rekli, gospođo? – negodovao je Filip. – Njegova ekselencija nije nikad krila

da se digla protiv gospodina Mazarina. Mržnja ga je odvela dalje no što je želio, ali nikad ni u snu nije pomislio da ugrozi kraljev život. To što ste rekli obične su ženske izmišljotine!

– Oh, Filipe, ne pravite se ludi. Vi baš kao i ja vrlo dobro znate da je zavjera pripremana u vašem dvorcu Plessisu.

Po šutnji koja je potom zavladala, njoj bi jasno da ga je pogodila u otvorenu ranu. – Vi ste ludi! – poviče on izmijenjenim glasom. Anđelika se naglo okrene prema njemu. Dakle, tako je brzo pronašla putove njegova

straha, njegova jedinog straha?! Gledala ga je, bio je blijed, ozbiljan, njegove oči odjednom pažljive, vrebale su izraz

njena lica. Nju obuze strašna radost. Reče tiho: – Bila sam tamo. Čula sam ih. Vidjela ih. Princa de Condea, opata Exilija, voj,votMnju de Beaufort, vašeg oca i još mnoge

osobe koje su još žive i koje pobožno pužu pred kraljem, u Versaillesu. Čula sam kako se prodaju gospodinu Fouquetu.

– To je laž!

Pritvorivši oči, ona poče recitirati: „Ja, Luj II, princ de Conde, jamčim gospodinu Fouquetu da neću pripadati nijednoj drugoj osobi osim njemu, da ću mu predati svoje tvrđave, utvrde, i sve drugo svaki put…” – Šutite! – poviče on zaprepašten.

„Sastavljeno u Plessisu, 20. septembra 1649.” Vidjela je na svoju neizmernu radost kako sve više blijedi.

– Mala glupačo – reče on slegnuvši rame nima prezirno – a što ste sad iskopali te stare priče? Prošlost je prošlost. Ni sam kralj ne bi vjerovao.

– Kralj nikad nije imao u svojim rukama dokumente. Nikad nije tačno doznao do koje tačke je stiglo izdajstvo velikaša.

Ušutjela je da bi pozdravila kočiju gospođe d'Albert, a zatim nježno nastavi: – Nije još prošlo pet godina, Filipe, otkako je osuđen gospodin Fouquet…

– Što hoćete kazati s time …? – Ovo: da još dugo vremena kralj neće moći ravnodušnim očima gledati lica ponekih

ljudi koji su bili vezani za gospodina Fouqueta. – Neće on ništa znati. Dokumenti su uništeni. – Ne baš svi. Mladić joj se primakne na sjedištu od baršuna. Ona je snatrila nekad o takvom njegovu

pokretu željela je da joj priđe i da je poljubi, ali očito trenutak sada nije bio pogodan za ljubavne izljeve. On je uhvati za zglavak i stisne je u svojoj „tankoj ruci tako snažno da su mu pregibi pobijelili. Anđelika se ugrizla za usnu od bola, ali je njena radost bila jača. Bilo joj je milije da ga vidi, silovitog i grubog, nego ravnodušnog i nedostupnog u njegovu preziru.

Pod lakim namazom šminke lice markiza du Plessis-Bellierea bilo je kao krpa blijedo. Ona na svom licu osjeti njegov dah koji je mirisao na mošus. – Kovčežić s otrovom…? – prosikće. – Vi ste ga dakle, uzeli? – Pogodili ste! – Kurvo! Oh kurvetino! Uvijek sam bio uvjeren da ste vi o tome nešto

znali. Moj otac nije htio vjerovati. Nestanak onog kovčežića mučio ga je sve do smrti. A vi ste ga digli, a? A posjedujete li ga još uvijek?

– Još uvijek. On protisne psovku između stisnutih, zuba. Anđelika je mislila kako divno zvuči

čitava bujica psovki na njegovim svježim usnama. – Pustite me – reče – boli me. Dok se polako povlačio na svoje mjesto, mladićeve oči bljesnuše. Mada žena shvati

značenje tog blijeska. – Vidim – reče Anđelika – da biste rado učinili sve samo da ja zauvijek ušutim. Ali

time ne biste ništa dobili, Filipe. Na sam dan moje smrti moja oporuka bi bila uručena kralju. On bi iz nje doznao gde su pohranjeni dokumenti o kojima je riječ.

Ona je pažljivo skinula s ruke zlatnu narukvicu koju joj Filip svojim stiskom bijaše žestoko utisnuo u meso.

– Baš ste grubijian, Filipe – reče nehajnim tonom. Okrenula se zatim k prozoru i pravila se kao da gleda napolje. Bila je sada vrlo mirna. Napolju je sunce na zalazu prestalo đa rasiplje svoje zlatne zrake po deblima stabala.

Kočija se vratila u Bulonjsku šumu. Još je bilo vidljivo, ali večer je bila tu. Anđelika osjeti vlagu koja je izbijale iz šume i strese se. Očima se vrati Filipu. On je bio nepomičan i blijed kao kip. Primijetila je da su mu se plavi brčići orosili

znojem.

– Volim princa – na kraju reče – a moj otac je bio pošten čovjek. Mislim da se njima ne može učiniti nešto takvo… Što želite kao naknadu za one dokumente? Zađužit ću se ako bude potrebno.

– Neću novac. – Što onda hoćete? – Maloprije sam vam kazala, Filipe. Želim se udati za vas. – Nikad! – odgovori on uzmaknuvši. Zar mu se toliko gadila? Pa ipak, njihovi odnosi nisu bili samo mondeni. Nije li on

tražio njeno društvo na prilično neobičan način? Čak i Ninon to bijaše primijetila. Šutjeli su. Tek kađ se kočija zaustavila pred vratima palače Beautreillis, Anđelika je

primijetila da su se vratili u Pariz. Sasvim se smračilo tako da uopće nije vidjela Filipovo lice. Bolje tako.

Imala je dovoljno hrabrosti da mu se obrati zajedljivim tonom: – Onda, markiže, dokle ste stigli u svojim razmišljanjima?

On se pokrene. Izgledao je kao da se probudio iz nekog vrlo ružnog sna. – U redu, gospođo, oženit ću se s vama! Budite tako dobri pa se sutra navečer pojavite

u mojoj palači u Ulici Saint-Antoine. S mojim ćete upraviteljem raspravili uvjete ugovora.

Anđelika mu ne pruži ruku, jer je bila sigurna da je on neće primiti.

* * *

Nije htjela da vidi večeru koju joj je sobar donio, a nije se popela ni u dječju sobu, što je običavala učiniti svako veče, već se skloni u svoj kineski sobičak.

– Ostavi me samu – reče Jasmini koja se pojavila da joj pomogne da se svuče. Ugasila – je svijeće jer se bojala pogledati u ogledalo. Dugo je stajala nepomična u

mračnom uglu jednoga prozora. Iz prekrasnog su vrta dopirali do nje, kroz mrak, mirisi novog cvijeća.

Nije li je vrebala sablast Velikog šepavca Languedoca iza svoje čelične krinke? Nije se htjela okrenuti, nije htjela uroniti u sebe. „Pustio si me samu! Što sam mogla učiniti?” vikala je nečujno sablasti svoje ljubavi.

Mislila je kako će ubrzo postati markiza du Plessis-Belliere, ali nije bilo radosti u njenu srcu zbog te pobjede. Osjećala je jedino kako je čitavo njeno biće slomljeno i bez snage.

„Ono što si uradila je podlo, užasno…!” Suze su joj tekle niz obraze. Ćelom naslonjena na stakla s kojih je bezočna ruka skinula grb grofa de Peyraca, ona je polako plakala zaričući se kako su to posljednje suze slabosti što ih ona lijeva.

XLI MOLINES SASTAVLJA UGOVOR O BRAKU

Kad se gospođa Morens sutradan navečer pojavila u palači u ulici Saint-Antoine, trudila se da prikupi ono ponosa što joj još bijaše preostalo. Odlučila je da neće staviti na kocku zbog nekakvih naknadnih grižnji savjesti rezultate jednog posla koji je teškom mukom obavila. „Bačva je načeta, treba je popiti”, govorio je gazda Bourjus.

Dignute je glave ušla u dvoranu osvijetljenu jedino vatrom s kamina. U njoj nije bilo nikoga. Imala je dovoljno vremena da skine ogrtač s ramena, masku s lica i da pruži ruke prema vatri. Iako se držala kao da je nije ničega strah, osjećala je da su joj ruke hladne, a da joj je srce uzburkano.

Nekoliko trenutaka potom pomakne se zastor, a jedan joj se starac, skromno odjeven u crno odijelo, približi i duboko joj se pokloni. Anđelika nije ni na trenutak pomislila da bi to mogao biti upravitelj markiza du Plessis-Bellierea gospodin Molines. Prepoznavši ga na kraju, ona iznenađeno uzvikne i spontanim mu pokretom pruži ruku.

– Oh, gospodine Molines! Zar je moguće? Šta… eh! Kako sam sretna što vas ponovo vidim! – Za mene je to velika čast gospođo – od govori on i ponovo joj se pokloni. – Molim

vas, da li biste htjeli sjesti u ovaj naslonjač? On sam sjedne pored vatre ispred okruglog stolića na kojemu su bile raspoređene

nekakve bilježnice, bočica mastila i posudica s pijeskom. Dok je on šiljio pero, Anđelika još uvijek iznenađena što ga vidi, pažljivo ga je

promatrala. Ostario bijaše, ali crte su mu lica ostale iste, tvrde, a pogled živ i inkvizitorski. Jedino su mu kose, pokrivene crnom kućnom kapicom, bile sasvim sijede. Anđeliki on izazove pred oči snažan lik njena oca koji je toliko puta sjeo kraj kamina hugenotskog upravitelja da s njim porazgovara o planovima koji su se ticali budućnosti njegova brojnog potomstva.

– Možete li mi što kazati o mom ocu, gospodine Molines? Upravitelj puhne u otpatke guščijeg pera što ih bijaše isjeckao. – Gospodin barun je zdrav kao dren, gospođo. – A mazge? – One iz ovogodišnjeg legla napreduju dobro. Vjerujem da je vaš otac vrlo zadovoljan

tom sitnom trgovinom. Anđelika se vidjela kako sjedi pored Molinesa, nevina djevojka, pomalo tvrdoglava,

ali poštena i ispravna. On je vodio pregovore i priveo kraju ugovor o njenoj udaji za grofa de Peyraca. A sad se eto pojavio iza Filipa. Kao kakav pauk što strpljivo plete svoju mrežu, Molines je uvijek umiješao svoje prste u potku njena života. Na nju je umirujuće djelovalo što ga vidi. Nije li to bio znak da se sadašnjost nado vezuje na prošlost? Mir rođenog kraja, snaga što ju je crpila iz korijenja vlastitog roda, sve se to ponovo pojavilo zajedno s brigama njena djetinjstva, s naporima jadnoga baruna da nekako zbrine svoje potomstvo, s uznemirujućom velikodušnošću upravitelja Molinesa, – Sjećate li se? – reče zamišljeno. – Bili ste one večeri na mom vjenčanju u Monteloupu? Bila sam strašno bijesna na vas. Pa ipak, zahvaljujući vama, vjerujem da sam bila najsretnija žena na svijetu.

Starac je pogleda iznad svojih debelih naočala s okvirima od kornjačevine. – Jesmo li se sastali ovdje da gubimo vrijeme na ganutljiva razmatranja o vašem

prvom braku ili da se sporazumimo o vašem drugom braku? Obrazi mlade gospođe zažare se poput žerave. – Tvrda ste srca. Molines. – I vi ste tvrda srca, gospođo, ako se ima u vidu sredstva što ste ih upotrijebili da biste

nagovorili mog mladog gospodara da se s vama oženi.

Anđelika duboko uzdahne, ali izdrži njegov pogled. Znala je da je u nepovrat prošlo vrijeme kad je ona, plašljiva djevojčica, bijedna curica, odozdo na gore gledala svemoćnoga upravitelja Molinesa, koji je držao u svojim rukama sudbinu njene obitelji.

Bila je ona žena umješna u poslovima. Čak je i gospodin Colbert s njom rado razgovarao o trgovini, a njena izvanredna opažanja dovodila su u zabunu novčara Pennatiera.

– Molines, jednoga ste mi dana rekli: „Kad se želi postići neki cilj, treba biti spreman da se plati svojom vlastitom osobom.” Vjerujem da ću u ovom poslu izgubiti nešto što mi je bilo dragocjeno: poštovanje same sebe… Utoliko gore…! Želim postići jedan cilj!

Jedva zamjetan se osmijeh javi na starčevim usnama. – Ako vam moje odobravanje može biti od neke utjehe, gospođo, rado ću se složiti s

vama. Sad se Anđelika osmjehnula. Ona će se uvijek složiti s Molinesom. Ta sigurnost joj

dade hrabrosti da se suoči s rasprom oko ugovora. – Gospođo – nastavi gospodin Molines – U ovom poslu moramo biti vrlo precizni.

Gospodin markiz mi je stavio do znanja da su veliki ulozi stavljeni u ovu igru. Stoga ću vam izložiti neke od uvjeta koje morate prihvatiti. Poslije ćete vi postaviti svoje uvjete. Na kraju ću sastaviti ugovor i dat ću ga obadvjema stranama da ga pročitaju. Prethodno ćete se zakleti pred raspelom da znate gdje se nalazi nekakav kovčežić koji gospodin markis želi svakako dobiti. Jedino poslije vaše zakletve ovi će spisi postati punovažni.

– Spremna sam to učiniti – potvrdi Anđelika pruživši ruku. – Ubrzo će gospodin du Plessis stići ovamo sa svojim kapelanom. U međuvremenu

ćemo se do govoriti o biti čitave stvari. Dakle, uvjeren da se gospođa Morens nalazi u posjedu tajne koja ga izvanredno zanima, gospodin markiz du Plessis-Belliere pristaje da se oženi s gospođom Morens, rođenom Anđelika de Sance de Monteloup, uz slijedeće uvjete: čim brak bude sklopljen, to jest odmah poslije obavljenog” obreda vjenčanja, vi se obavezujete da ćete uručiti dotični kovčežić u prisustvu dvojice svjedoka, od kojih će bez sumnje jedan biti kapelan koji će obaviti vjenčanje, a drugi ja, vaš ponizni sluga. Osim toga markiz traži da može slobodno raspolagati s vašom imovinom …

– Molim vas – živo se umiješa Anđelika. – Gospodin će markiz raspolagati po svojoj volji s novcem što će ga od mene dobiti, a ja sam spremna da zajednički odredimo svotu koju ću mu godišnje isplaćivati, ali ja ostajem jedina vlasnica i upravitelj svega što mi pripada. Ne pristajem da on u bilo kojem vidu sudjeluje u odlučivanju o mojoj imovini ili prihodima, jer ja sam napornim radom stekla ono što imam i ne želim se naći nasred ulice, pa makar i nosila veliko ime. Dobro mi je poznato da velika gospoda imaju neobično mnogo dara za rasipništvo.

Ne trepnuvši okom, Molines precrta nekoliko linija i napisa druge. Zatraži zatim od Anđelike da mu u tančine opiše razne poslove kojima se bavi i da mu da imena važnih osoba koje bi mu mogle potvrditi istinitost njenih izjava. Ta primjedba ne uvrijedi Anđeliku. Otkako se naglavce bacila u financijske transakcije i trgovačke poslove, znala je da je vaša riječ samo onda nešto značila ako ste je mogli poduprijeti činjenicama koje se moglo kontrolirati. Stoga je, ne bez ponosa, upravitelja Molinesa uputila u svoje poslove, uživajući što s tom starom lijom može izmijeniti mišljenje o raznim problemima. Primjetila je u njegovim očima blijesak divljenja kad mu je predočila svoj položaj u Zapadno-indijskom društvu i kako je postala akcionar tog društva.

– Priznajte, gospodine Molines, da sam se prilično dobro snašla.

On kimne glavom. – Zaslužili ste da vas čovjek pohvali. Priznajem da mi se vaše kombinacije čine vrlo

spretnim. Sve, dakako, zavisi od glavnice koju ste na početku u taj posao uložili. Anđelika se nato gorko i oštro nasmija. – U početku …? Ništa nisam posjedovala, Molines, manje od ništa. Siromaštvo u

kojemu smo živjeli u Monteloupu bilo je blagostanje u poređenju sa bijedom koju sam ja upoznala poslije smrti Joffreya-de Peyraca.

Poslije spomena tog imena nasta duga šutnja. Vatra se počela gasiti te Anđelika dohvati jedno drvo u sanduku što se nalazio kraj vatre i baci ga na ugarke.

– Treba da vas obavijestim o vašem rudniku Argentieres – javi se napokon Molines svojim mirnim glasom. – Od tog je rudnika vaša obitelj prilične prihode vukla posljednjih godina, međutim, sada, pošto ste se pojavili, bilo bi pošteno da prihod od njegove proizvodnje pripadne vama i vašim sinovima.

– Rudnik, znači, nije bio stavljen pod zaplijenu i poklonjen drugima, kao i sva ostala dobra grofa de Peyraca?

– Nekako je izbjegao gramzljivosti kraljevskih poreznika. Taj je rudnik predstavljao vaš miraz. Vlasništvo nad njim nije nikad bilo tačno utvrđeno …

– Kao kod svih stvari o kojima vi vodite brigu, gospodine Molines – smijući se primijeti Anđelika. – Vi imate mnogo smisla da služite razne gospodare.

– Nije tako, gospođo – protestirao je upra vitelj pomalo uvrijeđenog izgleda – ja ne služim razne gospodare, već razne poslove.

– Shvatila sam nijansu, gospodine Molines. Govorimo, dakle, sada o poslu koji bih mogla nazvati: Du Plessis-Belliere sin. Prihvaćam obavezu u pogledu kovčežića, spremna sam da razmotrim visinu svote koju bih kao godišnji prihod davala gospodinu markizu. U zamjenu za to, tražim brak i da me se prizna markizom i vlasnicom zemalja i naslova koji pripadaju mom mužu. Tražim također da me on predstavi svojoj rodbini i poznanicima kao svoju zakonitu ženu, a da moja dva sina dobiju gostoprimstvo i zaštitu u kući svoga očuha. Osim toga, željela bih znati kojim vrijednostima i kakvom imovinom on raspolaže.

– Hm! Gospođo, nema toga bogzna što. Ne krijem vam da je moj mlađi gospodar prilično zadužen. Osim ove palače posjeduje još dva zamka: jedan u Tourenni i jedan u Poitouu, ali zemlje su založene.

– Da niste kojim slučajem loše upravljali poslovima svoga gospodara, gospodine Molines?

– Jao, gospođo! Sam gospodin Colbert, koji radi petnaest sati na dan da bi sredio financije kraljevstva, ne može učiniti ništa jer mu kralj svojim rasipništvom brka sve račune. Tako i gospodin markiz nemilice troši prihode, neznatne poslije očeva raskošnog života, na ratnu opremu i dvorske lakoumnosti. Kralj mu je u više navrata poklonio razna zvanja iz kojih je mogao izvući velike koristi. Ali da bi platio kartaški dug ili da bi kupio novu kočiju, na brzinu ih je porasprodavao.

Ne, gospođo, poslovi du Plessis-Bellierea sina nisu uopće interesantni za mene. Vodim brigu o njima, kazao bih, zbog sentimentalnih razloga. Dozvolite mi, gospođo, da pribilježim vaše prijedloge.

Neko se vrijeme u sobi čulo samo škripanje pera kojemu je odgovaralo pucketanje vatre u kaminu.

„Ako se udam, Molines će postati moj upravitelj. Čudno, nikad nisam pomišljala na takvu mogućnost. On će, nema sumnje, nastojati da svoje duge prste umiješa u moje poslove. Moram biti oprezna. Naposlijetku, ne bi mi bilo baš krivo. Imala bih u njemu odličnog savjetnika.” – Mogu li vam savjetovati da se u ugovor unese dodatni uvjet? – upita Molines podigavši glavu.

– Koji bi bio u moju ili njegovu korist? – U vašu. – Ja sam mislila da vi zastupate interese go spodina markiza du Plessis-Bellierea. Starac se osmjehne ništa ne odgovorivši. Zatim skine naočari i nasloni se na naslon

naslonjača i zagleda se u Anđeliku onim svojim živim i prodornim pogledom kojim ju je motrio prije deset godina dok joj je govorio: „Vjerujem da vas poznam, Anđeliko, stoga ću s vama razgovarati drugačije nego s vašim ocem …” – Ja mislim – reče polako – da je baš dobro što se udajete za moga gospodara. Vjerovao sam da vas više nikad neću vidjeti. Međutim, evo vas ovdje, protivno svim očekivanjima, i gospodin du Plessis se našao u položaju da se s vama mora oženiti. Budite pravedni i priznajte, gospođo, da ja nemam nikakve veze s okolnostima koje su vas naveli na ovaj brak. Ali se radi o tome da taj brak bude uspješan, to jest da bude u interesu moga gospodara, u vašem, a i u mojem jer kod zadovolj nih su gospodara i sluge zadovoljne.

– Ja sam vašeg mišljenja, gospodine Molines. O kakvom se uvjetu, dakle, radi? – Tražite „consumatio matrimoni. – Consumatio matrimonii…? – ponovi Andelika

raskolačivši oči kao kakva gojenica tek iza šla iz samostana. – Zaboga, gospođo… nadam se da ste shvatili što sam htio reći. – Pa da… razumije se da sam shvatila – promuca Anđelika pribravši se – ali vi ste me

iznenadili. Ta jasno je da udajom za gospodina du Plessisa… – Ništa nije jasno, gospođo. Gospodin du Plessis ne sklapa s vama brak iz ljubavi.

Vjerujem da se nećete mnogo začuditi ako vam kažem da su daleko od ljubavi osjećaj što ste ih pobudili u gospodinu du Plecsisu. Prije bi se reklo da ste u njemu izazvali osjećaje bijesa i srdžbe.

– Slažem se – prošaputa Anđelika slegnuvši ramenima kao da joj tobože nije stalo. Ali ju je u isto vrijeme boljelo pomislivši na uvrede kojima ju je Filip sigurno obasuo

povjerivši svom upravitelju kako je upao u njenu stupicu. Ona sigurnim glasom doda: – Pa što onda? Baš me briga što me ne voli! Sve što od njega tražim to je njegovo ime, njegovi naslovi. Ostalo mi je sporedno. Može me prezirati, može se pariti sa sluškinjama ako mu se to više sviđa. Ja sigurno neću trčati za njim.

– Pogriješili biste, gospođo. Čini mi se da slabo poznate čovjeka za kojega treba da se udate. U ovom je trenutku vaš položaj vrlo jak, zato ga i smatrate slabićem. Ali poslije će biti potrebno da njim svakako vladate, inače…

– Inače…? – Inače ćete biti strašno nesretni. Lice u mlade žene postade tvrđo. Ona procijedi kroza stisnute zube: Izvršavati bračne

dužnosti. – Već sam bila strašno nesretna, Molines.. Nemam namjeru iznova početi. – Stoga vam i predlažem sredstvo odbrane. Slušajte, Anđeliko, dosta sam star da vam

mogu bez uvijanja govoriti. Poslije udaje nećete imati nikakve moći nad Filipom du Plessis. Dobit će novac i kovčežić. Stvari srca nemaju na nj nikakva učinka. Treba, dakle, da ga čulima pobijedite.

– To je opasna moć, Molines, i prilično ranjiva. – Ali je ipak moć. Na vama je da je učinite neranjivom. Anđelika je bila prilično smućena. Ona se nije nadala da će slične savjete čuti iz ustiju

strogog hugenota. Molines je bio obdaren lukavom mudrošću koja nikad nije vodila računa o načelima, već samo o nestalnostima ljudske prirode podložne materijalnim interesima. I ovaj put mora da je imao pravo. Anđelika se sjeti naleta straha koji je u njoj izazivao Filip i osjećaja nemoći što ju je spopadao pred njegovom ravnodušnošću i njegovim ledenim izgledom. Sine joj odjednom da je ona u dnu svoje duše računala na bračne noći da bi ga podvrgla sebi. Kad žena drži u zagrljaju čovjeka, ona je vrlo moćna. Uvijek naiđe trenutak kad čovjekova obrana popusti pred ponorom užitka. On, postaje slab i slijep. Spretna žena mora iskoristiti taj trenutak. Poslije će se i najveći grubijan vratiti, čak mimo volje, k izvoru požude. Anđelika je znala da će postati najspretnija i naj budni ja ljubavnica kad se Filipovo divno tijelo spoji s njenim, kad se njegova svježa i meka usta sastanu s njenim. U anonimnosti ljubavne borbe, oni će se naći, i mada će se Filip sutradan praviti da je zaboravio sve, oni će biti povezani snažniji no što bi ih povezala bilo kakva ljubavna izjava.

Njen pomalo lutajući pogled zaustavi se na Molinesu. Bit će da je ovaj na njenu licu slijedio trag njenih misli jer se podrugljivo osmjehne i reče: – Mislim da ste dovoljno lijepi da se upustite u tu igru. Ali treba da igra… počne. To, doduše, još ne znači da ćete dobiti prvu rundu.

– Što ste time mislili reći? – Moj gospodar ne voli žene. Pozna ih, sigurno, ali su za nj one plod gorak i gadljiv. – A ipak mu pripisuju uspjehe koji su podigli veliku viku. A zloglasne orgije kojima se

odavao u inozemstvu, u Norgenu.., – To su samo odrazi rata na vojnička raspoloženja. Vojnik siluje žene kao što bi podmetnuo požar, kao što bi oštricom mača probo djetetov trbuh… Čini to da bi uništio.

– Molines vi govorite strašne stvari! – Ne želim vas prestrašiti, već samo upozoriti. Vi potječete iz plemićke obitelji, ali ste

zdrava i odrasla na selu. Čini se da vi nemate pojma kakvoj je vrsti odgoja podložan mladi plemić čiji su roditelji bogati i pripadaju mondenim krugovima. U djetinjstvu je on igračka sluškinja i slugu, a poslije gospode kojima je poslan za paža. U talijanskim običajima kojima ga privikavaju …

– Zaboga, šutite. Sve to je prilično neukusno – prošaputa Anđelika gledajući u vatru zbunjena izgleda.

Molines ne nastavi. Stavi naočari. – Da li da dodam onaj uvjet? – Dodajte sve što želite, Molines, ja… Prekinuo ju je šum vrata što su se otvarala. Filipov lik odjeven u svijetlo svileno odijelo, pojavi se u polumraku salona kao kip

leda bivajući malor – pomalo sve uočljiviji. Bijel i plav, prekriven zlatom, izgledao je kao da je krenuo na ples. Pozdravi Anđeliku ravnodušno, ali s visoka.

– Dokle ste stigli, Molines, s pregovorima? – Gospođa Morens pristaje na predložene uvjete. – Možete li se zakleti pred raspelom da zaista znate gdje se nalazi kovčežić? – Mogu. – Budite tako dobri, gospodine Carette, pa priđite bliže…

Kapelan, čiji je crn i mršav lik ostao nevidljiv iza zaslijepljujućeg lika njegova gospodara, istupi naprijed držeći u ruci raspelo pred kojim se Anđelika zakune da zna gdje je skriven kovčežić i da će ga uručiti gospodinu du Plessisu poslije njihova vjenčanja. Potom Molines navede svotu prihoda koju će Anđelika poslije isplaćivati mužu. Svota je bila pozamašna i odgovarala je sveukupnim troškovima mladoga plemića, troškovima što mu ih je upravitelj namicao svake godine. Anđelika ne trepne očima: ako njeni poslovi budu napredovali kao i dosada, ona se neće naći u neprilici da podmiruje svoje obaveze. Uostalom, kad postane markiza du Plessis, trudit će se da što veći prihod izvuče iz dva Filipova imanja.

Mladić ne napravi nikakvu primjedbu. Na licu mu se ogledao izraz beskrajne dosade. – U redu, Molines – reče naposljetku pri krivajući zijevanje. – Nastojte što brže

privesti kraju ovaj neugodan posao. Upravitelj se nakašlja i protrlja ruke kao u nedoumici. – Postoji jedan uvjet, gospodine markiže, koji je gospođa Morens, ovdje prisutna,

željela unijeti u ugovor. Uvjet glasi: Gospođa Morens će izvršiti odredbe ugovora samo u slučaju consumatio matrimonii.

Filipu je trebalo nekoliko trenutaka da shvati bit uvjeta, a onda pocrveni kao rak. – Oh, to je zaista…! – reče. – To je zaista…! Nije naprosto smogao riječi. Anđelika osjeti za nj neki čudan osjećaj samilosti i

nježnosti koji je on ponekad u njoj pobuđivao. – Ovo je prevršilo svaku mjeru! – dahne napokon. – Drskost udružena s bestidnošću! Problijedio je od bijesa. – Možete li mi kazati, Molines, kako da dokažem bližnjima da sam počastio ležaj ove

osobe? Oduzimajući nevinost jednoj kurvi koja već ima dvoje djece i koja se povlačila po

krevetima svih mušketira i svih bankara ovog kraljevstva…? Pojavljujući se pred sudom kao onaj idiot de Langey koji se pred desetak osoba mora truditi da dokaže svoju muškost? Je li gospođa Morens mislila na svjedoke koji bi trebali biti prisutni toj ceremoniji? Molines napravi pokret rukom kao da ga želi umiriti.

– Ne shvaćam, gospodine markiže, zašto vas je taj uvjet toliko razbjesnio. On je, u stvari, isto tako važan, dopustite mi da kažem, za vas kao i za vašu buduću ženu. Zamislite, vi možete, na primjer, povučeni lošim raspoloženjem ili sasvim razumljivom mržnjom, zanemariti bračne dužnosti te bi gospođa Morens imala pravo da poslije nekoliko mjeseci zatraži poništenje braka i uvuče vas u proces i smiješan i skup. Ja pripadam reformiranoj vjeri, ali vjerujem da crkva smatra da se brak može poništiti ukoliko nije došlo do eonsurnatio matrimonii između supružnika. Nije li tako, gospodine kapelane?

– Tačno tako, gospodine Molines. Kršćanski i katolički brak ima samo jednu svrhu: rađanje!

– Vidite! – reče upravitelj blagim glasom u kojemu je jedino Anđelika, koja ga je dobro poznavala, zamijetila podrugljiv prizvuk. – A što se tiče dokaza o vašoj dobroj volji – nastavio je podsmješljivim tonom – čini mi se da će najbolji dokaz biti da vam vaša supruga što prije dade nasljednika.

Filip se okrene prema Anđeliki koja je za čitava razgovora nastojala ostati mirna. Ipak, kad ju je on pogledao, nije mogla a da ne podigne oči prema njemu. Od licemjernog i tvrdog izraza njegova lijepog lica nju prođoše srsi, ali ovaj put to nisu bili srsi užitka.

– Neka bude, slažem se – reče polako Filip dok mu je okrutan smiješak rastezao usne. – Potrudit ćemo se. Molines, potrudit ćemo se…

XLII MOLINESOVE ČUDNE RIJECI O GROFU DE PEYRAC

– Natjerali ste me da odigram odvratnu ulogu, odvratniju no što sam mislila u početku – reče Anđelika Molinesu.

– Manje ili više odvratna, zar je to važno? Kad smo se već odlučili za odvratnu ulogu, onda se ne smije previše cjepidlačiti, već treba što bolje poduprijeti svoje vlastite pozicije.

Išao je za njom, tamnih obrisa i malko pognut, i pratio je do kočije. U svojoj kućnoj kapici i oprezno trljajući svoje suhe ruke jednu o drugu, bio je za nju sjena prošlosti.

„Vraćam se svojima”, mislila je u sebi Anđelika pod naletom plime – osjećaja koja je odbila daleko od nje bolne uvrede što joj ih je Filip nanio svojim prezirom.

Opet je počela osjećati tlo pod nogama, opet je pronašla svoj svijet. Na pragu upravitelj uze pažljivo motriti zvjezdano nebo, dok se kočija gospođe Morens, okretala u dvorištu i napokon se zaustavila ispred njih.

– Pitam se – reče Molines sa izvjesnom za brinutošću u glasu – kako je mogao umrijeti onakav čovjek!.

– Koji čovjek, Molines? – Gospodin grof de Peyrac… Anđelika se ukruti. Očajanju što ju je kinjilo svaki put kad bi se sjetila Joffreya, od

nekog su se vremena pridružile mračne grižnje savjesti. I njene oči nagonski polete prema zvjezdanom nebu.

– Mislite li da.. da će mu biti krivo… ako se udam za Filipa? – upita naivno. Starac kao da je nije čuo. – Nikako se ne mogu pomiriti s mišlju da je taj čovjek umro – nastavi odmahujući

glavom. – Možda je kralj to shvatio na vrijeme… Anđelika ga iznenadnim pokretom zgrabi za ruku. – Molines, da vi ne znate štogod…? – Čuo sam od nekoga da ga je kralj pomilovao u zadnjem trenutku. – Jao! Svojim sam. očima vidjela kako je iz gorio na lomači. – Onda, pustimo na miru mrtve – odgovori Molines. – Neka se život vrši!

U kočiji koja ju je odvozila kući Anđelika je stiskala svoje ruke pune prstenja. – Joffrey, gdje si? Odakle sada ovo svjetlo kad se plamen s tvoje lomače ugasio prije pet godina. Ako još lutaš zemljom, vrati se k meni!

Ušuti prestrašivši se riječi što ih je šaputala. Pri prolazu kočije, ulične svjetiljke što su po naređenju gospodina La Revniea postavljene, bacale su mrlje svjetla po njenoj haljini. Ona je željela zagnjuriti, slijepa, u onu tamu.

Obuzeo ju je strah. Strah od Filipa, a nadasve strah od Joffreya, pa bio on živ ili mrtav!

Kad je stigla u palaču Beautreillis, Florimond i Cantor joj dođoše u susret. Bili su odjeveni u svilena odjelca ružičaste boje, oko vrata čipke, oko pasa male sabljice, a na lijepim kovrđama šeširići ukrašeni ružičastim perima.

Oslonili su se o vrat velikog psa ovčara crvene dlake i visokog gotovo kao što je i Cantor bio.

Anđeliki je srce snažno tuklo i ona se zaustavi pred ljupkošću tih najdražih joj bića. Kako li su bili ozbiljni i sigurni u svoju važnost! Kako li su polako hodali da ne bi zgužvali svoja odjelca!

Snažni svojom nejačicom, ucijepili su se između Filipa i Joffreyeve aveti. „Neka se život vrši!” karao je stari upravitelj, hugenot. A život su bili oni. Zbog njih je morala nastaviti svojim putem, polako, ni za taban ne ustupajući.

XLIII LICA IZ PROŠLOSTI

Anđelikina posluga i njene prijateljice nisu ništa slutili o bojaznima i grižnjama savjesti koje su je u tom međuvremenu kinjile i kvarile joj san. Nikad nije izgledala ljepša i sigurnija u sebe. Ona se susretljivo i vrlo prirodno osmjehivala radoznalim licima po salonima gdje se munjevitom brzinom proširila vijest o njenoj udaji za markiza du Plessisa i vijest o njenom plemićkom porijeklu.

Gospođa Morens! Trgovkinja čokolade! Jedna de Sance…! Iz porodice koja je posljednjih stoljeća pala u siromaštvo, ali je nekim svojim glasovitim ograncima rodbinski povezana s porodicom Montmorencv i Guise. Novi izdanci su joj počeli davati novi sjaj. A nije li možda Ana Austrijska na samrti dozvala k svom uzglavlju jezuita vatrenih očiju, velečasnoga oca de Sancea, onoga istoga kojega su sve dvorske dame željele imati za dušobrižnika? Dakle, gospođa Morens, čiji je čudan život i nagao uspon bio predmet malog skandala, iako to nitko nije htio priznati, je bila sestra onog pametnog, snalazijivog i gotovo slavnog svećenika…! Neki su još sumnjali u to, ali na jednom primanju kod gospođe d'Albert, koja bijaše pozvala i njega i nju, svi su imali prilike vidjeti kako je jezuita poljubio buduću markizu du Plessis-Belliere, kako joj je govorio ti i dugo se s njom zadržao u nježnom, bratskom razgovoru.

Sutradan po svom susretu s Molinesom, Anđelika je poletjela k Raymondu. Znala je da će u njemu naći sigurnog saveznika koji će, a da se to uopće ne primijeti, organizirati njen povratak u mondene krugove. Tako je i bilo.

Nije ni tjedan dana protekao, a već se srušila ohola ograda podignuta između njena tobože plebejskog porijekla i simpatija plemenitih gospođa iz četvrti Marais. Pričale su joj o njenoj ljupkoj sestri Mariji Agnezi de Sance čija je ljupka prilika dvije godine oduševljavala dvor. Njeno obraćenje je bilo samo časovito, zar ne? Bilo kako bilo, dvor će se osjetiti počašćen prisustvom ove druge de Sance koja svojom ljepotom nije zaostajala za prvom, a svojim je duhom bila glasovita u književnim krugovima.

Došli su da je posjete njena braća Denis i Albert, ovaj poslednji paž kod gospođe de Rochant. Pošto su joj izrazili svoje bratske osjećaje, nimalo u neprilici zamole je da im posudi nešto novca.

Brata slikara nisu spomenuli ni jednom jedinom riječju, a ni najstarijeg brata koji je prije mnogo godina nestao u Americi. A niti je tko spominjao razloge koji su natjerali nju, potomka, prave kneževske obitelji da proizvodi čokoladu, niti je što rečeno o njenu

prvom braku. Ti dvorani i te male gospođe znali su savršeno zaboraviti, u povjerljivim i tihim razgovorima, ono do čega je i jednima i drugima bilo stalo da se zaboravi.

Svi nekadašnji ljubimci, osim de Guichea, svi su oni postali mnogo obazriviji bojeći se da ne padnu u nemilost. De Vardes je bio u zatvoru poslije afere s malim prodavačem oblatni, afere koja je iznijela na vidjelo tvorca španjolskog pisma.

Iako je neobično uživala u tračevima, Velika gospođica je šutjela jer je u nje bilo veliko i dobro srce. Pošto je dugo grlila Anđeliku, reče: – Mnogo, mnogo sreće vam želim, draga – i obriše nekoliko suza što joj ih je ganuće izmamilo na oci.

Gospođa de Montespan se sjetila nekih čudnih zgoda iz života te Anđelike de Sance, ali potpuno zaokupljena svojim spletkama, nije marila za to. Veselila se što će Anđelika ubrzo biti predstavljena na dvoru; gdje je vladala dosada i mrtvilo jer su mu ton davali La Valliere svojim tužnim licem i kraljica svojom zlovoljnom i plačljivom pojavom. A kralj je, mada vrlo ozbiljan i dostojanstven, bio ljubitelj veselog društva i zabava, kao mladić koji je isuviše dugo držan na uzdi. Vesela Anđelikina ćud sjajno će poslužiti blistavom Athenaidihom duhu da dođe do punog izražaja. Nije li društvo tih dviju veselih ljepotica bilo smatrano u salonima nekom vrsti zaloga da će veče biti živo i zanimljivo?

Athenaida de Montespan je dojurila svojoj prijateljici s gomilom savjeta o tome kako da se obuče i kakav nakit da stavi prilikom predstavljanja u Versaillesu.

U pogledu gospođe Scarron, mogla je biti sigurna u njenu šutnju. Pametna udovica je vodila računa o tome da se s poštovanjem odnosi prema sadašnjosti, prošlosti i budućnosti osoba koje su joj mogle biti od koristi. Ona je isuviše dobro pazila da ne počini neku neopreznost Nekim prešutnim i općim sporazumom posljednje godine Anđelikina života kao da je progutao duboki ponor. Ona sama, i zabrinuta i s olakšanjem u duši, prihvati taj tok stvari. Jedno veče, pošto je još jednom pogledala nož Rodogonea Egipćanina, uvjerila se da je zadnje godine proživjela u nekom užasnom snu koji mora što prije zaboraviti. Njen se život ponovo spojio s unaprijed obilježenim životom Anđelike de Sance, mlade i plemenite djevojke iz Poitoua, kojoj kao da je već jednom u prošlosti Filip du Plessis-Belliere bio obećan.

XLIV AUDIGEROVA DRSKOST

Iščeznuće jednog dijela njena života ipak nije prošlo bez izvjesnih teškoća. Jednog jutra dok se dotjerivala, majordom grofa de Soissonsa, Audiger, dade se

najaviti. Baš kad se htjela obući i sići da ga primi, promijeni odjednom mišljenje i osta sjedeći

na stocu pred ogledalom. Velika gospođa je mogla i u kućnoj haljini primiti jednog majordoma.

Kad je on ušao, Anđelika se ne okrene, već je polako velikim jastučcem naprašivala vrat i početak grudiju. U velikom ovalnom ogledalu ispred sebe vidjela je vrlo dobro kako se primiče, ukrućen u svom građanskom odijelu. Dobro je poznavala taj strogi izraz što ga je njegovo lice poprimilo prije no što bi se između njih zametnula takozvana „bračna svađa”.

– Uđite, Audiger – reče ona srdačno – i sjednite pored mene na ovaj stolac. Već je dugo vremena što se nismo vidjeli, ali to nije bilo ni potrebno budući da naši poslovi ionako dobro napreduju pod upravom onog dobričine Marchandaua.

– Meni je uvijek žao kad prođe dugo vre mena a da vas ne vidim – odgovori mladić suzdr žanim glasom – jer gotovo uvijek to iskoristite da napravite koju glupost Je li istina ono što se priča, to jest da ćete se udati za markiza du Plessis-Bellierea?

– Prava pravcata istina, dragi prijatelju – nemarno odgovori Anđelika skidajući mekom četkicom sa svog labuđeg vrata suviše vidljiv trag pudara. – Markiz mi je rođak i vjerujem da sam oduvijek bila zaljubljena u nj.

– Tako, dakle, napokon ste uspjeli ostvariti planove svojih ambicioznih želja! Već odavna mi je bilo jasno da ništa i nitko nije dovoljno visoko za vas. Htjeli ste pošto-poto pripadati plemstvu, kao da je to vrijedno truda...

– Ja plemstvu pripadam. Audiger, i uvijek sam mu pripadala, čak i u vrijeme kad sam posluživala goste gazde Bourjusa. Vi koji ste tako dobro oba viješteni, o svemu što se naokolo priča, sigurno ste ovih dana čuli da se ja, u stvari zovem Anđelika de Sance de Monteloupe.

Majordomovo se lice zgrči i pocrveni. „Morao bi poći kirurgu da mu pusti krv”, pomisli Anđelika.

– Pa, zaista sam čuo. I namah mi je bilo jasno zbog čega ste onako prezirno odbili moju ponudu da mi budete žena! Stidjeli ste me se.

Prstom raširi ovratnik koji je gušio njegov bijes. Pošto je došao do daha, nastavi: – Nisu mi poznati uzroci zbog kojih ste vi, žena visokog roda, bili pali onako nisko da sam vas upoznao kao bijednu služavku, niti zašto ste se skri vali pred svojom vlastitom obitelji, ali poznam dovoljno svijet i vjerujem da ste postali žrtvom gluhih i zločinačkih spletaka kakvih uvijek imade napretek u sjeni kraljevskih dvorova. A sad hoćete da se vratite u taj svijet! Nekako još ne uspi jevam da vas vidim u novom svjetlu, stoga vam i govorim ovim prisnim tonom koji vas već možda vrijeđa. Ne, Anđeliko, nećete, ne možete nestati okrutnije nego da vas smrt ugrabi. Divnog li za dovoljstva pripadati krugu podlih, glupih, lice mjernih ljudi! Kako. Anđeliko, vi čijoj sam se pameti i zdravom rasuđivanju uvijek divio, kako, zaboga, ne vidite mane tog svijeta kojemu, rekoste, da pripadate…? Kako možete tako lako odbaciti zdravu atmosferu koja vam je potrebna da biste slobodno disali, znam dobro, kako možete, dakle, odbaciti bratsku, srdačnu dobrotu koju ste našli među nama? Kao što vidite, ja se ne sramim da se stavim u istu rizinu s gazdom Bourjusom … Ostat ćete sama između spletkara čija će taština i podlost povrijedjti vaš osjećaj za stvarnost, vašu iskrenost, ili ćete se i vi među njima pokvariti…

Anđelika pomalo srditim pokretom, odloži srebrnu četku na rub ogledala. Bilo joj je dosta tih Audigerovih scena. Zar će sve do Versaillesa slušati propovijedi jednoga majordoma? Baci pogled na njegovo puno i glatko lice, njegove poštene oči, lijepe usne i pomisli kako je prava šteta za nj što je u isto vrijeme i neobično simpatičan i neobično glup. Odlučno se digne uzdahnuvši.

– Dragi moj prijatelju... – Nisam više vaš prijatelj. Bože sačuvaj – otpovrne on i sam se dignuvši. Shvatio je značenje njena pokreta. – Gospođa markiza daje na znanje major domu da može ići…? Njegovo dotad crveno lice naglo poblijedi, izmijeni se, a glas mu je drhtao dok je

mrmljao: – Iluzije…! O vama sam samo iluzije gajio. Sanjao sam … Vi, moja žena! Jadna li sam budala bio! Istina, vi zaista pripadate svom

svijetu. Tačno, kurva kao stvorena da je čovjek sruši preko kreveta!

U dva koraka se stvorio kraj nje, zgrabio je oko pasa i bacio na divan. Mahnit i zadihan, zgrabi joj oba zglavka jednom rukom i čvrsto joj ih pritisne o grudi da bi je držao nepomičnu, dok je drugom rukom kidao s nje kućnu haljinu, finu košulju, trudeći se da je sasvim razgoli.

Anđelika u prvi mah osjeti želju da se suprotstavi, ali se odmah potom ukruti i osta nepomična prepuštivši se sasvim njegovu mahnitom napadu. On je očekivao borbu, otpor, a kad je vidio da toga neće biti, osjeti uzaludnost i smiješnost svog nasilja. Zbunjen do kraja, smiri svoje pokrete, a zatim opusti stisak.

Očima potraži Anđelikino lice, bačeno unazad, bešćutno i mirno kao lice mrtvaca. – Zašto se ne branite? – propenta. Ona ga je motrila svojim zelenim zjenicama ne trepnuvši okom. Audigerovo lice nije

nikad bilo tako blizu njena. Ona zarije svoj ozbiljan pogled u njegove tvrde oči u kojima se naizmjence palila i gasila mahnitost, očaj i strast.

– Moram priznati, Audiger, da sam u vama našla zaista korisnog prijatelja – promrmlja Anđelika. – Ako je to ono što od mene želite, uzmite. Neću se braniti. Znate i sami da nikad ne ustuknem kad dođe vrijeme da moram platiti svoje dugove.

On ju je šutke promatrao. Značenje njenih riječi polako je probijalo u njegovu glavu. Mogao je osjetiti ispod sebe, na svojoj nozi, njeno savitljivo i tvrdo tijelo od čijeg mu se mirisa, i prisnog i stranog, mutila svijest. Ona se ni ne pomače. Morao je iskreno priznati: prepuštala mu se potpuno, ali baš to prepuštanje je bilo uvredljivo. Ona mu je prepuštala svoje tijelo bez duše.

On to shvati. Podigne se i uz neku vrst ridanja povuče se nekoliko koraka posrćući i ne puštajući je s očiju.

Ona se uopće nije micala. Stajala je onako, poluležeći na divanu. Nije se čak trudila ni da pokrije grudi razderanom čipkom s kućne haljine ni da spusti košuju što ju je on podigao otkrivši njene divne sedefaste noge. Sad je mogao vidjeti te noge o kojima je tolike godine snatrio. Bile su savršene kao što ih je i zamišljao: duge, oblikovane kao vreteno, a završavale se s malim stopalima koja su se isticala na baršunastim jastucima kao divni ukrasi napravljeni od ružičaste bjelokosti. Audiger duboko uzdahne.

– Žalit ću sigurno čitava života – reče prigušenim glasom – ali bar se neću prezirati. Zbogom, gospođo! Nisu mi potrebni vaši milodari!

Povuče se do zastora i iziđe. Anđelika je dugo ostala u tom položaju, zamišljena. Zatim pregleda štetu što ju je

pretrpjelo njeno ruho: ovratnik od čipke iz Malinesa bio je upropašten. „Đavo odnio te muškarce!” mislila je bijesna. Sjeti se kako je za one šetnje u mlinici Javel poželjela da Audiger postane njen

ljubavnik. Ali okolnosti su tada bile drugačije. U ono vrijeme je Audiger bio bogatiji od nje, a ovratnik što ga je na sebi imala tog dana nije vrijedio ni tri Uvre…

Gotovo neprimjetno se smješkajući, Anđelika ponovo sjedne na stolac pred ogledalom.

„Ninon de Lenclos ima pravo”, mislila je, „ono što u ljubavi izaziva najveće nesporazume jest što ljubavne budilice ne zvone u isto vrijeme”.” Sutradan ona primi od jedne svoje konobarice na službi u „Španjolskoj patuljčici” kratko Audigerovo pisamce kojim ju je ovaj molio da navečer dođe u trgovinu da bi zajedno s njim pregledala trgovačke knjige. Izlika joj se učini prilično naivna: jadni je mladić sigurno poslije

neprospavane noći poslao do vraga svoje dostojanstvo i svoju velikodušnost i nastojao sada dobiti ono što mu je bilo ponuđeno.

Anđelika se odazove pozivu. Kao što bijaše kazala prethodnog dana, odlučila je da bude do kraja ispravna, znajući da mnogo duguje Audigeru.

Stoga bez oduševljenja, ali odlučna da mu u jedinom zagrljaju pokaže svu svoju zahvalnost, pođe na sastanak s majordomom. Našla ga je u malom uredu što se nalazio odmah uz salu gdje se služila čokolada. Bio je u jahaćem kaputu, a na nogama je imao lovačke čizme. Izgledao je vrlo miran, pa čak i dobro raspoložen. Ne napravi nikakvu aluziju na zgodu prethodnog dana i obrati joj se prirodnim tonom.

– Oprostite mi, gospođo što vam smetam, ali prije no što otputujem smatrao sam potrebnim da zajedno utvrdimo stanje naših poslova, iako se možemo potpuno pouzdati u poštenje upravitelja Marchandeaua.

– Putujete? – Jest. Potpisao sam ugovor u pokrajini Franche-Comte. Tamo njegovo veličanstvo

misli osvojiti neke gradove ovog proljeća. Uz pomoć upravitelja Marchandeaua pregledavali su knjige računa, u radionici su

pregledali strojeve, a u skladištima zalihe kakaa, šećera i mirodija. Na kraju Audiger iziđe kao da želi donijeti još neke račune. Ali malo potom Anđelika začuje konjski korak koji se udaljavao. Shvatila je da je Audiger otputovao i da ga više neće vidjeti.

XLV OPROŠTAJ S DESGREZOM

Anđelika upravo bijaše završila pismo svom, brodaru u La Rochelle. Pošto ga je osušila i zapečatila, stavi na oči krinku i uze ogrtač. Slušala je buku što je potjecala iz dvorane krcate svijetom, jer je žestoka, ali kratka kiša otjerala goste s terasa gdje su sjedili.

Slatkast miris čokolade izmiješan s mirisom prženih badema, prodirao je u mali ured gdje se ona, Anđelika, u crnoj haljini s bijelim ovratnikom i bijelim orukvicama, te perom u ruci, dvije pune godine nosila s bezbrojnim računima.

Uobičajenim pokretom zaviri preko praga u dvoranu i baci pogled na „svoje” goste kroz uski razmak u zastoru. Kad postane markiza du Plessis-Belliere, vjerojatno će dolaziti u tu dvoranu u društvu mladih udvarača da se sladi „božanskom” čokoladom. Bit će to prilično smiješna stvar, neka vrsta vrlo ugodnog revanša.

U velikim ogledalima pozlaćenih okvira odražavala se elegantna živost koju je ona uvijek znala podstaći u „Španjolskoj patuljčici”, uostalom bez. mnogo truda, jer čokolada je piće koje prije izaziva nježno raspoloženje nego žestoke svađe.

Baš blizu zastora koji ju je skrivao, ona primijeti jednog čovjeka koji je sam sjedio pred šalicom iz koje se isparavala vruća tekućina i koji je uz to sjetno grickao kolačiće. Pošto ga je časak motrila, Anđelika je bila sigurna da ga pozna i da taj čovjek vrlo bogato odjeven nije mogao biti nitko drugi do policajac Desgrez vrlo spretno prerušen. Osjetila je djetinju radost. Poslije ledene mržnje svog 'budućeg supruga, Audigerovih predbacivanja, radoznalosti prijatelja, Desgrez je bio jedini stvor s kojim je mogla porazgovarati a da se ne brani ili da se ne igra komedije.

Ona iziđe iz svog skrovišta i približi mu se.

– Čini mi se da su vas napustili, odvjetnice Desgrez – šapne mu na uho. – Mogu li zamijeniti, oh, vrlo skromno, okrutnicu koja vas pušta da je čekate?

On podiže oči i prepozna je. – Ništa mi ne može pružiti veću čast nego da mi uz bok sjedne vlasnica ovog čarobnog

mjesta. Ona sjedne kraj njega smijući se i naredi jednom crnčiću da joj donese šalicu čokolade

i kolačića. – Koga to progonite na mom zemljištu, Desgrez? Možda kojeg bijesnog novinara? – Ne. Ovaj put sam na tragu stvorenju istih svojstava ali u ženskom liku, jednoj

trovačici. – Oh! To je obična stvar! Ja poznam, trovačica koliko god hoćete! – primijeti nestašno

Anđelika koja je pri tom mislila na gospođu Brinvilliers. – Znam. Ali najbolje ćete učiniti da zaboravite da ih poznate. Budući da se nije osmjehivao, ona mu glavom dade znak da je shvatila, – Kad mi budu

potrebne vaše obavijesti, bez sustezanja ću doći k vama po njih – primijeti Desgrez nacerivši se podrugljivo – Znam da ćete ih meni vrlo rado povjeriti.

Anđelika ne odgovori već se sva usredotoči na vruće piće što joj ga je crnčić Tom ulio u šalicu – Šta mislite o ovoj čokoladi, gospodine Desgrez?

– Prava pokora! Ali kad čovjek vrši istragu, zna se, mora se izložiti i sitnim neugodnostima kao što je čokolada. Moram, međutim, priznati da sam za svoje karijere morao navraćati i u mjesta mnogo neugodnija no što je ova prostorija. Dosta je lijepo uređena…

Mlada je žena bila uvjerena da je Desgrez upoznat s njenim planovima da se uda za Filipa, ali s obzirom na to da on nije otpočinjao razgovor o tome, bila je u nedoumici kako da sama otpočne.

Sam slučaj joj je pomogao, jer je baš u tom trenutku s jednom skupinom gospode i gospođa u dvoranu ušao Filip. Zakrinkana i sjedeći u udaljenom kutu dvorane bila je sigurna da je on neće prepoznati.

Pokazavši ga Desgrezu, reče: – Vidite li onog plemića u modrom odijelu? Uskoro ću se vjenčati s njim. Desgrez se pravio začuđen. – A…! Nije li to onaj dražestan rođak što se jedne večeri poigrao s vama u gostionici

„Crvena krinka”? – Baš on – potvrdi Anđelika izazivački kimnuvši bradom. – Pa dobro, šta vi mislite o

tome? – O čemu? O vjenčanju ili o rođaku? – O jednom i drugom. – Brak je ozbiljna stvar te ću prepustiti va šem ispovjedniku brigu da vam o njemu

govori, draga djevojčice – odgovori Desgrez poučnim gla som. – Što se pak tiče rođaka, žao mi je što vam moram reći da on uopće nije vaš tip.

– A zašto? Vrlo je lijep, čini mi se. – Baš zbog toga. Ljepota je svojstvo koje vas najmanje privlači na ljudima. Ono što na

njima volite nisu svojstva koja ih približuju ženama, već ono što ih od žena razlikuje: njihova posebna inte ligencija, njihov način da sude o svijetu, ne uvijek tačan, možda, ali koji vam se čini nov, pa tajna na koji se ispoljava njihov spol. Da, gospođo, vi ste takvi. Ne gledajte me tim svojim uvrijeđenim pogledom. Dodat ću još i ovo: što se neki čovjek

više izdvaja iz općeg krda, više ima izgleda da vam postane gospodarom. Stoga vi i volite originalne ljude, obespravljene, buntovnike. To i jest uzrok s kojega vaše ljubavi ne svršavaju uvijek dobro. Dovoljno je da vas neki čovjek zabavi i nasmije i slijedit ćete ga na kraj svijeta. A ako uz to posjeduje snažne mišiće i potrebno umijeće da udovolji zahtjevima vašeg divnog tijela, oprostit ćete mu svaki zločin. Onaj tamo nije glup, ali nema duha. Ako vas voli, bojim se da ćete se nasmrt dosađivati kraj njega.

– Ne voli me. – Utoliko bolje. Bar će vam vpijeme ugodno proći u nastojanju da osvojite njegovo

srce. Ali što se tiče fizičke ljubavi, okladio bih se da je nespretniji od bilo kojega seljaka. Netko mi je rekao da je pripadao Gospodinovoj bandi. Čini se da je nekada bio ljubavnik viteza de Lorainea i princa de Lignea.

– Ne sviđa mi se da se tako govori o Filipu – reče Anđelika mršteći se. – Oh! Desgrez, ne kako mi je neugodno, ali htjela bih vam postaviti jedno pitanje. Mogu li ljudi koji imaju te čudne navike imati djece, na primjer?

– Zavisi o kojemu se čovjeku radi, lijepo moje nevinašce – odgovori Desgrez smijući se. – Po tjelesnom ustrojstvu mladića koji vas zanima, vjerujem da ima sve ono što je ženi potrebno da je usreći i da joj pokloni čitav čopor djece. Ali njemu srce fali. Kad jednom umre, njegovo srce neće biti hladnije no što je u ovom trenutku. Smiješno!

Vidim da želite uživati u njegovoj ljepoti. Pa dobro, uživajte i nemojte se žaliti. Moram vas ostaviti.

Ustane da joj poljubi ruku. – Moja trovačica nije došla. Zao mi je. Za hvaljujem vam na vašem ugodnom društvu. Kad se udaljio između stolova, Anđeliku naglo stegne u grlu osjećaj tjeskobe i bola. – Moram vas ostaviti – rekao je Desgrez. Odjednom joj padne na pamet da u svijetu u koji se vraćala, na dvoru, u Versaillesu, u

Saint-Germaineu, Louvreu neće više sresti policajca Desgreza i njegova psa Sorbonu. Sasvim će ishlapiti, vratit će se među sluge, trgovce, među sitan svijet koji se vrti oko

velikaša. Anđelika se digne i hitro poleti prema vratima na koja bijaše izišao Desgrez. Spazi ga

kako se udaljuje u sjeni drvoreda praćen svijetlim likom Sorbone. Poleti za njim dozivajući ga: – Desgrez! Desgrez! Ovaj se zaustavi i vrati natrag. Anđelika ga gurne u sjenu jedne brajde i ovije mu ruke

oko vrata. – Poljubi me, Desgrez! On se lako trgne. – Šta vam je? Da ne želite spasiti neko piskaralo? – Ne, ne … ali ja … Nije znala kako da mu objasni strah koji ju je spopao pri pomisli da ga više neće

vidjeti. Zbunjena, umiljato protrlja svoje lice o njegovo rame. – Znate, ubrzo ću se udati. Onda, poslije, više mi neće biti moguće prevariti muža. – Naprotiv, draga. Velika gospođa koja voli svog muža i ostaje mu vjerna izlaže se

smijehu. Ali ja vas shvaćam. Kad postanete markiza du Plessis-Belliere, neće vam se činiti otmjenim da među svojim ljubavnicima imate i jednoga policajca po imenu Desgrez.

– Zašto tražiti razloge? – prosvjedovala je Anđelika.

Rado bi se bila nasmijala, ali je bila isuviše ganuta. Oči su joj se napunile suzama kad je ponovila: – Zašto tražiti razloge? Otkako je svijet svijet, tko će, gospodine, ikad shvatiti srce žena i razloge njihovih strasti?

On prepozna u tim riječima odjek svoga glasa, kad se nekoć digao u sudnici da brani grofa de Peyraca.

Šuteći je obujmi oko pasa i čvrsto je stisne. – Vi ste mi prijatelj, Desgrez – prošaputa Anđelika plačnim glasom. – Nemam boljega

od vas i nikad boljega neću imati. Vi koji sve znate, recite mi da nisam postala nedostojna „njega”. On je bio čovjek koji je nadvladao svoje nesreće i si romaštvo i vladao je voljom drugih što rijetko kome uspijeva… A ja, zar i ja nisam svladala ko ješta …? Vi jedini znate odakle dolazim, Desgrez, sjetite se i recite mi jesam li nedostojna izvan redne volje čovjeka koji se zvao grof de Peyrac?

Ne bi li on u volji kojom sam njegove sinove istrgla bijedi, prepoznao svoju vlastitu volju? Da se kojim slučajem vrati...

– Ne mučite uzalud svoj mozak, anđele moj – reče Desgrez svojim sporim glasom. – Da se on vrati… pa jest, da se on vrati, ukoliko ja mogu da sudim o njemu, vjerujem da bi vas na mrtvo ime izdevetao. Zatim bi vas uzeo u naručaj i toliko bi vas ljubio i grlio dok ne biste zamolili milost.

Zatim biste oboje potražili neko mirno mjestance gdje biste čekali da proslavite svoj zlatni pir. Umi rite se, anđele moj, i nastavite putem kojim ste pošli.

– Nije li čudno, Desgrez, što ja nikako ne mogu ugušiti nadu da ću se ponovo naći s njim jednoga dana? Netko mi je kazao da on nije onoga dana izgorio na trgu Greve.

– Ne obmanjujte se glupostima – odgovori on grubo. – Oduvijek su o izvanrednim ljudima kružile naj nevjerojatni je legende. On je umro, Anđeliko. Ne nadajte se više i ne kinjite dušu. Gle dajte pred sebe i udaj te se za svog markizića.

Ona ne odgovori. Srce joj je nadimala ogromna tjeskoba, neizmjerljiva, djetinja. – Ne mogu više! – zacvili. – Previše sam tužna. Poljubite me, Desgrez. – Oh! Žene! Žene! – promrmlja policajac. – Govore vam o svojoj velikoj ljubavi, o

jedinstve nom čovjeku, a odmah potom, žele da ih grlite i ljubite! Čudnih li stvorenja! Pomalo grubim pokretom, spusti joj rukave prslučca do ispod lakata, ogolivši joj na taj

način ramena. Ona osjeti kako joj njegove dlakave ruke kliznuše pod pazuha i tu se zadržale kao da uživaju u njihovoj tajnoj toplini.

– Divni ste, ne mogu to nijekati, ali vas poljubit neću. – Zašto? – Jer imam drugoga posla, a ne da vas ljubim. A onaj put sam vas uzeo da vam

napravim uslugu, ali to je bilo previše za moju jadnu dušu… Polako povuče ruke lako joj okrznuvši nabubrele grudi. – Ne ljutite se, draga, i sjetite me se koji put. Bit ću vam zahvalan. Mnogo sreće vam želim, Markizo anđela!

XLVI POVRATAK U POITOU

Filip joj je odmah kazao da će se vjenčanje obaviti u Plessisu. Nije želio tom vjenčanju dati nikakvog sjaja. To se slagalo s Andelikinim željama jer će tako imati mogućnosti da pronađe zloglasni kovčežić ne pribjegavajući pothvatima koji bi mogli pobuditi nečiju

pozornost. Ponekad bi je hladan znoj oblio pri pomisli da kovčežić možda više i nije na svom mjestu u tobožnjem tornjiću dvorca. A ako ga je netko našao i odnio? Malo vjerojatna pretpostavka. Tko da se pentra po strehi na kojoj se jedva dijete moglo održati i da zaviruje u unutrašnjost jednog naizgled beznačajnog tornjića? A ona je znala da zadnjih godina dvorac nije bio ni rušen ni popravljan. Bila je dakle sigurna da će na određenom mjestu naći ulog svoje pobjede. Moći će ga uručiti Filipu u samom trenutku vjenčanja.

Pripreme za odlazak u Poitou bile su vrlo žive. Vodila je sa sobom Florimonda, Cantora i svu svoju kuću: Barbu, Brzonogog, pse, majmunčića, papige. S obzirom na kovčege i sluge naredila je da se za put pripremi jedna kočija i dvoja teretna kola. Filip je odlučio putovati sam.

On se pravio kao da nema veze sa svim tim pripremama, prisustvujući svim zabavama i primanjima na dvoru. Kad bi netko spomenuo njegovo vjenčanje, on je začuđeno mrštio obrve i odgovarao prezrivim i podrugljivim tonom: „Ah! Da, tako je!” Posljednjeg ga tjedna nijednom nije vidjela. Kratkim dopisima što jo ih je preko Molinesa slao, javljao joj je da treba da otputuje tog i tog dana, da će je dostići tog i tog. On će stići sa svećenikom i Molinesom. Vjenčanje će se odmah obaviti.

Anđelika se pokoravala kao poslušna supruga. A poslije će ona već prisiliti tog žutokljunca da promijeni ton. Naposljetku, nosila mu je u miraz čitavo bogatstvo, a sigurno mu nije slomila srce time što ga je odijelila od kćerke predsjednika Lamoignona. Mada je morala donekle grubo postupiti, dat će mu do znanja da je interesima obojice taj brak odgovarao i da je njegovo držanje prema njoj vrlo smiješno.

Bilo joj je lakše što ga ne vidi, ali je u isto vrijeme bila i razočarana. Trudila se da ne misli previše na nj. „Problem Filip” zario je trn u grudi njene radosti. Kad bi se prepustila mislima, opažala je da ju je strah spopadao. Bolje da ne misli.

Kočijom se stizalo do Poitoua za manje od tri dana. Putovi su bili u prilično lošem stanju. izrovani proljetnim kišama. Nisu imali nikakvih neprilika na putu, jedino im se jedna osovina slomila nešto prije no što su stigli u Poitiers, gdje su se morali zadržati dvadeset i četiri sata. Sutradan ujutro Anđelika je počela raspoznavati mjesta uz koja su putovali. Prošli su nedaleko Monteloupa. Jedva se suzdržala da ne potrči kući, ali djeca su bila umorna i prljava. Prošlu su noć spavali u nekakvoj krčmetini punoj buha i miševa. U Plessisu će naći potrebnu udobnost.

Obgrlivši rukama ramena sinova, Anđelika je udisala svježi zrak polja u cvijetu, pitajući se u čudu kako je mogla tolike godine proživjeti u jednom gradu kao što je bio Pariz. Pocikivala je od radosti i imenovala mjesta kroz koja su prolazili, a koja su je sjećala na njeno djetinjstvo. Već mnoge dane je Anđelika sinovima opisivala u tančine Monteloup i divne igre kojima se tamo moglo zabavljati. Oni su znali za podzemlje koje joj je služilo kao vještičina spilja i za ambar sa začaranim uglovima. Florimond je bio gotovo uvjeren da će tamo naći jednu djevojčicu imenom Madelon i jednog dječaka imenom Gontran.

Naposljetku se pojavio Plessis, bijel i tajanstven na rubu svog jezera. Anđeliki, koja je upoznala raskošne građevine i palače Pariza, učini se manjim no što joj je u sjećanju ostao. Pojavilo se nekoliko slugu. Iako su vlasnici Plessisa sasvim zanemarili svoj dvorac u pokrajini, on je, zahvaljujući Molinesovoj brizi, bio držan u redu. Tjedan dana prije poslan je glasnik s naređenjem da se otvore prozori te su se svježi mirisi voska za glačanje podova miješali s pljesnivim mirisima tapiserija. Anđelika nije osjetila

zadovoljstva kojemu se nadala. Njeno uzbuđenje se odjednom ublažilo. Možda je trebala plakati ili plesati, vikati i ljubiti Cantora i Florimonda. A budući da to nije mogla uraditi, osjećala je tugu u duši. Nesposobna da podnese pretjerano uzbuđenje tog povratka, bila je toliko'zatečena da nije osjećala nikakvu reakciju.

Raspita se odmah gdje će spavati djeca i ona se pobrine da ih smjesti. Napustila ih je tek kad je vidjela da su, oprani i odjeveni u čista i topla odijela, sjeli za doručak pripremljen od mliječnih proizvoda i kolača što su ih seljaci na dar poslali.

Zatražila je potom da je odvedu u sobu na sjevernom krilu, u sobu princa de Condea. Prethodno bijaše poručila da joj tu sobu pripreme.

Morala se još poslužiti Jasmininim uslugama i odgovoriti na pozdrav dvojice slugu koji su nosili u vedrima vruću vodu u pokrajnu kupaonicu. Čuvši njihov francuski, ona im rasijano odgovori na njihovu dijalektu. Oni su zinuli u čudu čuvši tu veliku gospođu iz Pariza, čija je nošnja njima sigurno izgledala vrlo neobična, da se izražava na njihovu narječju kao da je njime od rođenja govorila.

– Zar me zbilja ne prepoznajete? – upita Anđelika smijući se. – Ja sam Anđelika de Sance. A ti, Guillot, mislim da si iz Maubuisa, sela pored Monteloupa.

Imenovani Guillot s kojim je ona nekada za lijepih ljetnih dana, brala murve i trešnje, blaženo se nasmije.

– Vi ste, dakle, gospođa koja se udala za na šeg gospodara? – Jest', ja sam. – Oh, to će svima biti drago. Pitali smo se tko li je nova gospodarica. Tako, dakle, svijet tu nije bio u toku događaja. A ako su što i znali, onda ono što su

znali nije odgovaralo istini, jer su je sigurno smatrali udatom, tamo, u Parizu. – Šteta što niste čekali da među nama proslavite vjenčanje – ponovo se javi Guillot

tresući svojom čekinjavom glavom. – Bili bismo pripremili divan pir! Anđelika se nije usudila oporeći Filipovu vijest i reći tom seljaku da će se vjenčanje

tek tu obaviti i da je i ona računala na svečanosti koje će joj pružiti priliku da se vidi s ljudima iz tog kraja.

– Uza sve to bit će zabave – obeća. Zatim požuri Jasminu da joj pomogne da se okupa i uredi. Kad se mala sobarica

povukla, Anđelika, umotana u svilenu kućnu haljinu, pođe prema sredini sobe. Izgled dvorca nije se ništa izmijenio u posljednjih deset godina, ali Anđelika ga više

nije gledala zadivljenim očima djevojčice. Glomazno pokućstvo od crnog drva, nizozemskog stila i ukusa, sad joj se činilo vrlo neukusno, a isto tako i krevet s četiri nezgrapna stupa. Naviknuta na fini drveni pod svoje sobe u Beautreillisu, pod u Plessisu posut šarama cvijeća i trava učinio joj se isuviše seljačkim za buduću markizu. Ona slika na zidu što je prikazivala Olimp izgubila je svoju svježu i uzbudljivu draž.

Mlada se žena uputi prema prozoru i otvori ga. Prestraši se vidjevši kako je uzak vijenac po kojemu se nekad pentrala i spretno hodala.

„Postala sam predebela, neću uspjeti doći do tornjića”, mislila je u očaju. Obično su svi hvalili njeno gipko tijelo, ali očito je ta njena gipkost bila relativna i nije

bila baš za svaku priliku. Tu je večer s gorčinom ustanovila na sebi neumoljivi hod vremena. Ne samo da više nije bila lagana kao nekad, već nije bila ni spretna te se bojala da ne slomi vrat.

Pošto je trenutak razmislila, zovne natrag Jasminu.

– Jasmino, lijepa moja djevojčice, ti si tanka i sitna, a uz to spretna kao mačka. Morat ćeš se popeti na vijenac i dopuzati do tornjića na uglu. Pazi da ne padneš i ne ugruvaš se!

– Dobro, gospodo – odgovori Jasmina koja bi se bila provukla kroz ušicu od igle da bi ugodila svojoj gospodarici.

Nagnuvši se kroz prozor, Anđelika je gotovo bez daha promatrala djevojčino napredovanje duž – vijenca.

– Pogledaj u tornjić. Vidiš li štogod? – Vidim nešto tamno, nekakva kutija – otpovrne odmah Jasmina. Anđelika zatvori oči. Morala se pridržati za Povratnik prozora. – U redu Uzmi je i donesi. Samo budi oprezna! Poslije nekoliko trenutaka Anđelika je držala u rukama kovčežić opata Exilija. Prekrio

ga zemljani sloj, crn i vlažan, ali je bio načinjen od sandalova drva pa ga nisu oštetili ni plijesan ni životinjice.

– Možeš sada otići – reče Anđelika bezbojnim glasom Jasmini – i nikome ni riječi o onome što si učinila. Budeš li držala jezik za zubima, dobit ćeš novu haljinu i kapicu.

– Zaboga, gospođo, a kome da se povjeravam? – uzvrati Jasmina pomalo uvrijeđena. – Ta ja ništa ne razumijem kad govore.

Bilo joj je žao što je napustila Pariz. Uzdahnuvši, ode k Barbi da s njom ćereta o osobama koje su obadvije poznavale, a osobito o gospodinu Davidu Chaillouu.

Pošto je očistila kovčežić, Anđelika se prilično izmučila dok je odskočila zarđala opruga. Poklopac se naposljetku podigne i na jastučiću se pojavi bočica otrova smaragdne boje. Promotrivši bočicu, zatvori kovčežić. Gdje da ga sakrije dok ne dođe Filip i ne uruči mu ga u zamjenu za vjenčani prsten? Zatvori ga u onu istu komodu iz koje ga je bez razmišljanja uzela prije trinaest godina.

„Da sam onda znala! Može li se u trinaestoj godini predvidjeti posljedice svojih vlastitih djela?” Ključ komode je sakrila u njedra, a onda se u očaju stala ogledati oko sebe. Ta su mjesta pobuđivala u njoj bol. Zbog te krađe počinjene iz lakoumnosti, Joffrey, njena jedina ljubav, bio je osuđen, a život im je potpuno uništen …!

Pokušala se odmoriti. Zatim, čim je napolju odjeknuo cvrkut mladih glasova, što je značilo da su djeca ustala, ona pođe k njima, potrpa ih sve, i djecu i Barbu, i Jasminu, i Flipota i Brzonogog, u staru rasklimanu kočiju, sama zgrabi uzde i oni veselo krenuše u Monteloup.

Sunce je žurilo k zapadu bacajući sumpornu svjetlost po prostranim livadama na kojima su pasle mazge. Radovi na isušenju močvara bijahu obimni i čitav je kraj izgledao preobražen.

Ali kad je prešla preko pokretnog mosta gdje su se pauni šepirili kao nekad, Anđelika odmah vidje da se zamak njena djetinjstva nije nimalo izmijenio. Mada je barun de Sance sa svojim ukućanima živio u relativnom blagostanju, nije bio u stanju da one najnužnije popravke obavi na zamku. Kula, nazupčani bedemi osipali su se pod pokrivačem bršljana, a glavni ulaz bio je gdje se i nekad nalazio, u kuhinji.

Staroga su baruna zatekli kraj dojilje koja je čistila crveni luk. Dojilja je još uvijek bila ravna i žustra, ali je izgubila zube, a pod potpuno sijedom kosom njeno tamno lice je podsjećalo na lica maurskih žena.

Možda se prevarila? Ali Anđeliki se učinilo da je u radosti s kojom su je dočekali otac i stara dojilja bilo neke usiljenosti, kao kad sretnete čovjeka kojega ste smatrali mrtvim.

Oplakali ste ga i on je nestao iz vašeg života, a onda mu odjednom morate napraviti mjesto.

Florimond i Cantor su ubrzo raspršili njihovu zbunjenost. Dojilja se rasplakala stiskajući na svoje grudi „dvije lutkice”. Cas zatim obrazi su im se crvenili od njenih poljubaca, a ruke su im bile pune jabuka i oraha. Popevši se na stol, Cantor joj je otpjevao sav svoj repertoar.

– A da li sablast Monteloupa, stara gospođa, još uvijek obilazi zamkom? – upita Anđelika.

– Već je dugo ne vidim – odgovori dojilja odmahujući glavom. – Otkako je posljednji, Jean-Marie, otišao u zavod, nije se više pojavljivala.

Uvijek sam vjerovala da je ona zbog djece dola zila … U mračnom salonu teta Marta je suvereno vladala pred svojom tapiserijom, kao krupni

crni pauk usred svoje mreže. – Više ništa ne čuje, a ni mozak joj više ne funkcionira kako bi trebalo – objasni joj

barun. Pa ipak, zagledavši se u Anđeliku, stara teta je prepozna i reče promuklim glasom. – A je li i Sepavac došao? Mislila sam da su ga spalili. To je bila jedina aluzija na njen prvi brak što ga je Anđelika čula u Monteloupu. Taj

dio njena života svi su ostavljali po strani. Uostalom, stari barun, čini se, sebe nije mučio mnogim pitanjima.

Malo-pomalo kako su djeca odlazila u svijet i navraćala ili ne navraćala u Monteloup, on ih je pomalo brkao u svom sjećanju. Mnogo je govorio o Denisu, oficiru, i o posljednjem, Jean-Marie. Za Hortenziju nije bio zabrinut, a bilo je jasno da o Gontranu ništa ne zna. U' stvari, najvažniji i nepromenljiv argument njegovih razgovora bile su i ostale mazge.

Pošto je prošetala zamkom, Anđelika se razvedri. Monteloup je ostao isti. Sve je u njemu bilo pomalo žalosno, pomalo bijedno, ali je zato sve bilo srdačno!

Obradovala se primijetivši da su se njeni sinovi smjestili u kuhinji Monteloupa kao da su se rodili i odrasli u pari juhe od kupusa i slušajući dojiljine priče.

Htjeli su ostati na večeri i spavati u Monteloupu, ali ih ona povede u Plessis jer je htjela dočekati Filipa ukoliko stigne.

Budući da sutradan nije stigao nijedan glasnik od njega, ona se sama zaputi k svom ocu.

S njim je obišla sve zemlje i on joj pokaza radove što ih je zadnjih godina poduzeo. Popodne je bilo mirno i mirisavo. Anđeliku je spopala želja da zapjeva. Kad su se

vratili kući, barun se odjednom zaustavi i pažljivo se zagleda u kćerku. Zatim duboko uzdahne: – Znači, vratila si se, Anđeliko?

Stavi joj ruku na rame i nekoliko puta ponovi, očiju blistavih od suza: – Anđeliko, kćeri moja Anđeliko…!

Ganuta, ona odgovori: – Vratila sam se, oče. Sad ćemo se često vidjeti. Znate li da ću za koji dan stupiti u brak s Filipom du Plessis-Belliereom, brak za koji ste vi dali dozvolu?

– Mislio sam da je vjenčanje već obavljeno! – reče on čudeći se. Anđelika stisne usne. Kakve li je Filip imao namjere pustivši glas po čitavu kraju da je

vjenčanje obavljeno u Parizu?

XLVII ANĐELIKA BRANI SVOJU DJECU OD FILIPA

Na povratku u Plessis obuze je strah, a srce joj još snažnije zakuca kad je u dvorištu prepoznala markiževu kočiju.

Lakeji joj rekoše da je stigao prije više od dva sata. Ona požuri prema dvorcu. Dok se uspinjala stubištem, začuje dječje krikove.

„Florimond i Cantor opet dižu buku”, ljutnu se u sebi. „Od poljskog su zraka postali previše nestašni.” Njihov bi ih budući očuh mogao smatrati nepodnosivim. Pojuri prema njihovoj sobi da ih strogo pozove na red. Prepoznala je Cantorov glas u kojemu se osjećao neizreciv strah. Njegovi su se krikovi izmiješali s bijesnim lavežom pasa.

Anđelika otvori vrata i osta kao skamenjena. Ispred kamina u kojemu je plamsala vatra, Florimond i Cantor su se stisnuli jedan uz

drugoga. Na par koraka od njih tri ogromna vučjaka crna kao pakleni vrazi, bijesno su lajala na njih i natezali kaiševe čije krajeve je držao u ruci markiz du Plessis. Iako je zadržavao životinje, on se, izgleda, zabavljao plašeći djecu na taj nečovječni način. Anđelika opazi na podu, u lokvi krvi, lešinu Parthosa, jednog od ovčara svojih sinova, koji je sigurno zadavljen pri pokušaju da odbrani svoje gospodare.

Cantor je vikao dok su mu niz obraze tekli potoci suza. Ali se na blijedom Florimondovom licu; odražavala odvažnost. Izvukao bijaše svoj mali mač i uperio ga protiv životinja u nastojanju da zaštitit brata.

Anđelika nije imala vremena ni da vikne. Nagonski, bez razmišljanja, dohvati jedan stolac i baci ga svom snagom na pse koji zaurlaše i uzmaknuše bolno cvileći.

Već je u svom zagrljaju držala Florimonda i Cantora koji se priljubiše uz nju. Cantor se odmah smiri.

– Filipe – reče zadihana. – Nije lijepo što djecu ovako plašite. Mogla su pasti u vatru … Cantor je, vidite, izgorio ruku …

Mladić svrne na nju svoje zjenice tvrde i jasne poput leda. – Vaši su sinovi kukavice, prave djevojčice – odgovori on mekim glasom. Lice mu je bilo rumeni je nego obično i malka je posrtao. „Pio je”, pomisli ona. U tom trenutku u sobu uleti Barba gotovo bez daha. Rukom je pritiskala grudi da bi

smirila lupanje srca. Njene užasnute oči su prelazile s Anđelike na Filipa da bi se najzad zaustavile na zadavljenom psu.

– Gospođo, oprostite mi. Otišla sam u kuhinju po mlijeko. Htjela sam djeci dati da jedu. Pustila sam ih pod Flipotovim nadzorom. Nisam mo gla zamisliti…

– Nije ništa ozbiljno, Barba – odgovori mirno Anđelika. – Djeca nisu navikla na ovako bijesne pse. Treba da se naviknu ako hoće jednom da idu u lov na jelena i vepra, kao pravi plemići.

Budući plemići baciše ne baš oduševljen pogled na tri životinje, ali kako su se nalazili među; Anđelikinim rukama, nije ih više bilo strah.

– Baš ste ludi – reče im majka tihim, prijekornim glasom. Uspravljen na raskoračenim nogama, u svom putnom odijelu od crvenkastog baršuna,

Filip je promatrao majku i njene sinove. Odjednom švigne bičem na pse, koji se povuku. On iziđe za njima.

Barba požuri k vratima da ih zatvori.

– Flipot je došao po mene – prošaputa. – Gospodin markiz ga je poslao iz sobe napolje. Nećete mi izbiti iz glave uvjerenje da je dovukao ovamo pse zato da proždru djecu …

– Ne govori gluposti, Barbo – suho je prekine Anđelika. – Gospodin markiz nije naučio na djecu. Htio se s njima poigrati…

– Do vraga! Igre prinčeva! Znamo kako se oni igraju s djecom! Poznavala sam jednoga dječaka koji je skupo platio njihovu igru.

Anđelika zadrhta sjetivši se Linota. Nije li plavi Filip bio među krvnicima malog prodavača oblatni? Nije li on ostao hladnokrvan na njegovo zapomaganje!

Djeca su se smirila te ona ode u svoju sobu i sjedne pred ogledalo da uredi kosu. Kakvo je značenje mogao imati čitav ovaj slučaj? Da li da ga shvati ozbiljno? Filip je

bio pijan, odmah je to zamijetila. Kad se rastrijezni, ispričat će se što je prouzročio onu gužvu …

Ali je riječ što ju je čula iz ustiju Marije Agneze isplivala i na njena usta: „Životinja!” Životinja iza lijepog oblika, licemjer, okrutnik „koji ne preza ni pred čim da bi se osvetio jednoj ženi”.

„Ali neće nikad dotjerati dotle da kidiše na moje mališane”, reče tiho odloživši češalj i dižući se, uznemirena.

U tom trenutku se sa štropotom otvore vrata i ona opazi na pragu Filipa koji ju je motrio krvničkim pogledom.

– Imate li kovčežić s otrovom? – Uručit ću vam ga na dan vjenčanja, kao što je ugovorom utvrđeno, Filipe. – Večeras ćemo se vjenčati. – Onda ću vam ga večeras predati – odgo vori ona trudeći se da ne pokaže svog

zaprepa štenja. Osmjehne se i pruži mu ruku. – Nismo se još pozdravili, Filipe. – Ne vidim da je to potrebno – odgovori mankiz i grubo zatvori vrata. Anđelika se ugrize za usne. Bilo je jasno da neće biti lako ukrotiti gospodara kojega

sebi bijaše odabrala. U glavi joj sine Molinesov savjet: ,,Nastojte ga čulima osvojiti.” Sad je prvi put posumnjala u svoju pobjedu. Osjećala se nemoćna pred tim čovjekom napravljenim od leda. Nije nikad primijetila da je u njemu pobudila neku želju. Pritisnuta morom tjegobe, ni ona za nj u tom trenutku nije osjećala nikakvu sklonost.

„Rekao je da ćemo se večeras vjenčati. Ni sam ne zna što govori. Ni mog oca nije čak obavijestio.” Bila je zaokupljena tim razmišljanjima kad netko tiho pokuca na vrata. Anđelika otvori i vidje svoja dva sina koji su se stiskali jedan uz drugoga. Ganutljiv prizor. Ali ovaj put je Florimond pod svoju zaštitu uzeo majmunčića Piccola kojega je držao u naručju.

– Mama – reče svojim drhtavim, ali čvrstim glasićem – mi bismo htjeli poći k našem djedu. Ovdje nas je strah.

– Strah je riječ koju dječak sa mačem o pasu nikad ne bi smio izgovoriti – strogo ga prekori Anđelika. – Zar ste zbilja kukavice, kao što vam se htjelo maloprije podmetnuti?

– Gospodin du Plessis je već ubio Parthosa. Možda će ubiti i Piccola. Cantor se rasplače kratkim prigušenim jecajima. Cantor, mali Cantor, potresen do te

mjere! Anđelika to nije mogla podnijeti. Ona nije smjela premišljati da li je to glupo ili nije: djeca su se bojala, a ona se zaklela da više nikad u životu neće osjetiti strah.

– U redu, poći ćete s Barbom u Monteloup, i to odmah. Samo mi obećajte da ćete biti dobri.

– Djed mi je obećao da će me uzjahati na jednu mazgu – reče Cantor utješen. – Oh, meni će dati konja – javi se Florimond. Niti sat poslije toga Anđelika ih je smjestila u jednu kočiju zajedno sa slugama i

njihovom robom. Bilo je dovoljno kreveta u Monteloupu za njih i za njihovu pratnju. I sluge su se radovale što odlaze. Filipov je dolazak unio u bijeli dvorac nepodnošljiv zrak. Lijepi mladić koji je predstavljao pravu ljupkost na dvoru Kralja Sunca tu je gospodario poput pravog despota. Barba šapne: – Gospođo, mi vas ovdje nećemo ostaviti sa mu... s onim … onim čovjekom.

– Kojim čovjekom? – ponosno upita Anđelika i doda: – Barbo, ugodan život što ga sada provodiš potisnuo je potpuno u zaborav izvjesne dijelove našeg zajedničkog života! Znaj, da se ja znam braniti.

I poljubi svoju vjernu službenicu u okrugle obraze jer joj je srce stegla tjeskoba.

XLVIII SUROVA BRAČNA NOĆ

Kad su praporci male karavane utihnuli u plavoj noći, Anđelika se sporim korakom vrati u dvorac. Bilo joj je lakše znajući da će joj sinovi biti pod zaštitničkim krovom Monteloupa. Sad je dvorac Plessis izgledao još pustiji, gotovo neprijateljski, usprkos svojoj renesansnoj ljupkosti”.

U predvorju joj se jedan sluga duboko pokloni i obavijesti da je večera gotova. Ona se uputi u blagovaonicu gdje je stol već bio postavljen. Gotovo odmah potom se pojavi i Filip i bez riječi sjedne za jedan kraj stola. Anđelika sjedne za drugi. Bili siu sami. Posluživala su ih dva sobara i jedan momak koji je nosio tanjure iz kuhinje.

Plamen s tri svijećnjaka blistao je po srebrnom posudu. Za čitavo vrijeme večere čuo se samo zvuk kašika i zveckanje čaša u koje se miješalo oštro cvrčanje zrikavca vani s livade. Kroz otvorena staklena vrata se vidjelo kako se maglićasta noć širi poljem.

Anđelika je bila sigurna da neće moći zalogaja okusiti, međutim jela je s tekom, kao uvijek u takvim prilikama. Primijetila je da Filip mnogo pije, ali umjesto da ga raskravi, vino ga je činilo još krućim i hladnijim.

Kad je ustao iza stola, pošto je odbio voće, njoj nije ostalo drugo do da pođe za njim u susjedini salon, gdje su čekali Molines, kapelan i neka stara seljakinja za koju je poslije doznala da je bila Filipova dojilja.

– Je li sve spremno, opate? – upita Filip razbivši konačno oklop svoje šutljivosti. – Jest, gospodine markiže. – Pođimo onda u kapelu. – Anđelika se trgne. Vjenčanje, njeno vjenčanje s Filipom neće se valjda obaviti u tim

mučnim okolnostima? Ona se usprotivi: – Ne tražite, valjda, da sve bude spremno za vjenčanje i da se

vjenčanje odmah obavi? – Tražim, gospođo – podrugljivo odgovori Filip. – Ugovor smo potpisali u Parizu. Da

se udovolji društvu. Gospodin opat, ovdje prisutan, će nas blagosloviti i mi ćemo izmijeniti prstenje. Da se udovolji Bogu. Ne čini mi se da su potrebne neke druge pripreme.

Mlada se žena nesigurno zagleda u svjedoke tog prizora. Jedan jedini svijećnjak, koji je držala stara dojilja, osvjetljavao je njihova lica. Napolju je već bila gluha noć. Sluge se bijahu povukle. Da tu nije bilo Molinesa, oporog i tvrdog Molines a koji je volio Anđeliku više nego svoju vlastitu kćerku, ona bi bila povjerovala da je upala u neku zasjedu.

Očima potraži upraviteljev pogled, ali starac je držao oborene oči ispoljavajući onu vrst snishodljivosti koju je uvijek poprimalo njegovo držanje u prisutnosti njegovih gospodara du Plessisa.

Morala se pomiriti s Filipovim zahtjevom. U kapelici osvijetljenoj dvjema voštanicama od žutog voska, smeten je seljačić,

odjeven u ruho ministranta, donio blagoslovljenu vodu. Anđelika i Filip zauzmu mjesta na pripremljenim klecalima. Kapelan se postavi pred

njih i mrmljajućim glasom izgovaraše molitve i uobičajene formule. – Filipe du Plessis-Belliere, uzimate li za ženu Anđeliku de Sance de Monteloupe? – Uzimam. – Anđeliko de Sance de Monteloupe, uzimate li za muža Filipa du Plessis-Belliere? Ona odgovori: – Uzimam i pruži ruku prema Filipu da joj natakne prsten na prstenjak.

Sjeti se takvog istog pokreta koji se zbio prije nekoliko godina u tuluškoj katedrali. I onda se tresla od straha kao i sada, samo što je onda jedna ruka nježno stisla njenu, u

želji da je ohrabri. U svojoj smućenosti ona nije shvatila značenje onog obazrivog stiska. Sad joj se ta pojedinost vratila u sjećanje i razdirala joj srce kao udarac bodeža. Dotle je Filip, polupijan i zamagljenih očiju nasumce nabadao prsten ne uspijevajući da ga utakne na prst. Najzad je i to bilo gotovo.

Skupina iziđe iz kapelice. – Sad je na vama da izvršite ugovor – reče Filip gledajući je svojim nepodnošljivim i

ledenim očima. Ona shvati i zamoli ga da je slijedi u njenu sobu. Stigavši tamo, izvuče iz komode kovčežić, pritisne oprugu koja ga je zatvarala i uruči

ga mužu. Bočica zasja pri plamenu svijeće. – Ovo je zaista izgubljeni kovčežić – jječe Filip poslije trenutika šutnje. – Sve je u

redu, gospođo! Kapelan i upravitelj potpišu izjavu da su bili svjedoci kad je gospođa du Plessis-

Belliere predala kovčežić svome mužu kao što je bračnim ugovorom bilo utvrđeno. Još jednom saviju leđa pred bračnim parom du Plessis i udalje se sitnim koracima predvođeni staricom koja je nosila svijeću.

Anđelika priguši želju koja je bijaše spopala da zadrži upravitelja. Zaista smiješan poriv. Bezrazložan ju je strah kinjio. Nije, zaista nije ugodno naći se licem u lice s mržnjom bijesnoga čovjeka, ali možda se između nje i Filipa uspostavi neko razumijevanje.

Krišom ga pogleda. Svaki put kad bi joj oko palo na njegovo prekrasno lice, straha je nestajalo.

Markiz savi nad kovčežićem svoj kao na medalji čist profil na kojemu se isticao, iznad usana, plavi brk. Duge, guste obrve zasjenjivale su mu obraze, ali on je bio rumeniji no obično, a snažan miris vina neugodno se doimao Anđelike.

Opazivši da on podiže nesigurnom rukom, bočicu s otrovom, ona poviče živo: – Budite oprezni, Filipe. Opat Exili je tvrdio da samo jedna kap tog otrova može zauvijek unakaziti.

– Zbilja? On podiže oči na nju. Opak sjaj zablista u njima. U ruci je njihao bočicu. Po njegovu

blijesku u očima ona pogodi da ga je vuklo isikušenje da joj je baci u lice. Ukočena od straha, ipak nije trepnula okom već ga je netremice gledala svojim odvažnim i mirnim pogledom. On se naceri, a zatim odloži bočicu u kovčežić, zatvori ga i stavi pod ruku.

Bez riječi zgrabi Anđeliku za zglavak ruke – i povuče je iz sobe. U dvorcu je vladao muk i mrak, ali je mjesec, koji bijaše tek izišao, bacao po

pločicama poda svoj žuti sjaj. Filip je tako čvrsto stegao zglavak mlade žene da je ona osjećala kako joj tuče bilo. Pa

i takav, grub i opak, bio joj je draži nego ravnodušan. Filip je tu u svom dvorcu postajao stvarniji nego na dvoru. I u ratu je sigurno bio takav. Napuštao je svoj sanjalački izgled lijepog mladića i pretvarao se u plemenitog ratnika, zagonetnog, okrutnog barbarina.

Siđoše niza stepenice, prođoše kroz predvorje i iziđoše u vrt. Srebrna je izmaglica lebdjela nad jezercem Kad su stigli na malo mramorno

pristanište, Filip gurne Anđeliku prema jednom čumu – Ulazite! – zapovjedi grubo. Zatim i on uđe i pažljivo položi kovčežić na klupu. Anđelika je čula kako on driješi konop kojim bijaše vezan čun, a zatim se polako odmače od obale. Filip dohvati veslo i usmjeri čun prema sredini jezerca. Mjesečina je klizala po naborima njegova odijela od bijele svile, po pozlaćenim kovrdžama njegove vlasulje. U čitavom je prizoru bilo neke nestvarne, očaravajuće ljepote. Ćulo se klizanje čuna po lišću bijelih lopoča koji su se natisli jedan uz drugoga. Uplašene, žabe su se umirile. Kad su stigli u sredinu jezerceta, gdje je voda bila mrka i bistra, Filip umiri čun. On se pažljivo ogleda. Bili su udaljeni od obale. Bijeli je dvorac ličio na utvaru između dviju mračnih strana parka. Šuteći, markiz du Plessis uze u ruke kovčežić koji je danima i noćima mučio njegovu obitelj i baci ga odlučnim pokretom u vodu. Kovčežić – potone, a valovi što se podigoše nad njim, ubrzo se raščine. Filip sada pogleda Anđeliku. Ona zadirhta, on se digne i sjedne uza nju. Od tog pokreta, koji bi u taj sat i na tom romantičnom mjestu više odgovarao jednom ljubavniku, njoj se sledilo srce od straha.

Polako, ljupkošću svojstvenom svakom njegovom pokretu, on podiže ruke i stavi ih Anđeliki oko vrata.

– A sad ću vas udaviti, lijepa moja ženice – reče poluglasno. – Na dnu ovog jezera pravit ćete društvo onom prokletom kovčežiću.

Ona odluči da se ne pomakne. Je li bio pijan ili potpuno lud! U svakom slučaju, on je bio kadar da je ubije, bila je sasvim u njegovoj vlasti. Nije mogla ni zvati ni braniti se. Malko pokrene glavu i nasloni je na njegovo rame. Na čelu osjeti dodir njegova neobrijana obraza, muškarčevog obraza koji u njenu srcu pobudi nježnost. Odjednom se sve raspline… Mjesec je putovao nebom, kovčežić je počivao na dnu jezera, polje je uzdisalo, posljednji čin tragedije je bio pri kraju. Bilo je pošteno da Anđelika de Sance umre od ruke mladića lijepog kao što su bogovi lijepi, mladića koji se zvao Filip du Plessis.

Odjednom dođe do zraka. Stisak koji ju je gušio, popusti. Ona opazi Filipa, bijes mu zgrčio lice i iscerio zube.

– Do vraga – opsuje – zar ne postoji strah koji bi savio ovu prokleto oholu glavu? Zar ne postoji sila koja će vas natjerati da molite, da vičete…? Ništa, ništa, treba biti strpljiv!

Grubo je odgurne i zavesla prema Obali. Kad su pristali uz obalu, ona je jedva zadržala sebe da ne udari u bijeg. Sama nije

znala što da čini. Misli su joj se brkale u glavi. Vrat ju je jako bolio i ona se rukama uhvati za nj.

Filip ju je pažljivo motrio mutnim očima. Ta žena kao da ne bijaše napravljena od iste tvari kao i druge. Ni suze nije pustila, niti krika ispustila, pa ni tresla se nije. Izazivala ga je, njega koji je imao sva prava da se ljuti, da bude uvrijeđen. Prisilila ga je na brak, ponizila ga kao čovjeka, a tko da to podnese a da ne poželi da umre! Plemić na takvu uvredu mora odgovoriti sabljom, seljak batinom. Ali kako da postupiš s jednom ženom …? Kakvu zadovoljštinu da čovjek traži od tih klizavih, nemoćnih, licemjernih stvorenja? Njihov je dodir kao dodir otrovne životinje, one te sasvim smotaju svojini riječima tako da na kraju čak i kriv ispadneš.

Ali nisu žene s njim uvijek izvukle deblji kraj! Znao je kako da se osveti. Naslađivao se njihovim jecajima, preklinjanjima kad bi ih poslije boja silovao, a onda ih bacao svojim ljudima da nastave započetu rabotu.

Tako im se svetio za sva poniženja što je od njih doživio u svom djetinjstvu. Ali kako da ovu ukroti? Ona je iza svog ispupčenog, glatkog čela, iza onog svog

pogleda poput zelene vode krila sva ženska lukavstva: lukavu snagu svoga spola. Tako je bar vjerovao. Nije znao da se Anđelika tresla od straha i da je bila tako iscrpljena da bi najradije bila zaplakala.

U stvari mu je prkosila zato što je bila navikla da prkosi bolovima, što je bila navikla da se bori.

On je ponovo dohvati za zaglavak pokretom opakog stražara i povede je u dvorac. Dok su uzlazili stubištem, ona vidje kako je pružio ruku prema dugom biču kojim je

krotio pse. Anđelika ustukne. – Filipe, rastanimo se ovdje. Čini mi se da ste pijani. Čemu da se još svađamo? Sutra

… – E nećemo tako – odgovori on zajedljivo. – Nisam li ja dužan da obavim svoje bračne dužnosti? Ali prije ću vam dati malu

pouku, tako da vas ubuduće prođe volja da ucjenjujete. Ne zaboravite, gospođo, da sam ja vaš muž i da kao takav imam nad vama svu moć.

Ona se htjede oteti, ali on je zadrži i osine bičem kao tvrdoglavu kuju. Anđelika poviče, potaknuta prije uvrijeđenim ponosom nego bolju.

– Filipe, jeste li ludi? – Hoćete li pitati oproštenje – protisne on kroz stisnute zube. – Hoćete li pitati

oproštenje za ono što ste mi učinili? – Neću! On je gurne u sobu, zatvori vrata i uze je tući. Po preciznosti i snazi udaraca vidjelo se

da je bio vičan toj vježbi. Svoj položaj upravitelja kraljevog lova je zaista zaslužio. Jadna se Anđelika u to mogla uvjeriti na svojoj koži.

Ruke je prinijela licu da ga zaštiti. Povukla se prema zidu i nagonski okrenula leđa batinama. Od svakog se udarca stresala i grizla usne da ne bi jaukala. Neko čudno

čuvstvo ju je obuzimalo Njen prvotni prkos je popuštao pod nastupom neke čudne želje za pravdom. Odjednom poviče: – Dosta Filipe, dosta …! Molim vas da mi oprostite!

A kad se on zaustavio, začuđen lakom pobjedom, ona ponovi: – Molim vas da mi oprostite… Istina je, zgriješila sam prema vama!

Bio je neodlučan. Stajao je nepomično i mislio ne ruga li mu se i ne pokušava li lažnom pokornošću slomiti njegovu srdžbu. Puzave kučke sve odreda! Bezobrazne kad pobjeđuju, gmizave pod bičem! Ali u Anđelikinu je glasu bilo neke iskrenosti koja ga je smućivala. A možda i nije kao i sve druge? A da nije onaj nejasan lik „Barunice tužne haljine”, koji mu se utisnuo u sjećanje, bio samo varljiva obmana?

Teško je disao. U polusjeni u kojoj su se stopili mjesečina i svjetlost svijećnjaka, njegov pogled padne na njena izudarana ramena, na njen nježan potiljak, na ćelo naslonjeno na zid kao u skrušenog dječaka i u njemu pobudi silovitu i čudnu želju koju nikad nijedna žena nije dotad u njemu pobudila. Nije to bio samo životinjski i slijepi nagon, već neko tajanstveno i pomalo nježno čuvstvo. Ona nije bila kao druge žene.

Njime ovlada iznenadni predosjećaj da će s njom doživjeti neki novi užitak, ono nepoznato dostignuće u ljubavi koje je uzalud tražio u bezbrojnim i već zaboravljenim tijelima žena.

Usne su mu bile suhe, žedne, pohlepne da se napoje na njenoj podatnoj i mirisavoj puti. Snažno dišući, baci daleko od sebe bič i oslobodi se vlasulje i prsluka.

Uznemirena, Anđelika se okrene i vidje ga obezoružana i promijenjena, uspravnog u mraku poput arhanđela. Sa svojom kratkom plavom kosom podsjećao je na antičke pastire, čipkasta mu se košulja na bijelim i glatkim prsima rastvorila, ruke otvorio u neodređen pokret.

Odjedared pođe prema njoj, zgrabi je i nespretno joj zarije usne u toplu udubinu vrata. Ali nju je baš na tom mjestu boljelo, a osim toga sada se ona osjećala ogorčenom. Napokon, ona je pošteno priznala svoju krivicu, ali je zato bila isuviše ponosna a da bi je batine što ih je dobila raspoložile za ljubav.

Naglo se istrgne iz ruku svog novog muža. – Ah! Ne, to ne! – poviče. Taj ga, povik ponovo raspali. Raspršila se još jednom obmana njegova sna. Bila je kao i sve druge: tvrdoglava, proračunata, osvetljiva, vječna i opaka ženka. Povuče se, zamahne šakom i pogodi je ravno u lice.

Anđelika posrne, zatim ga s obadvije ruke zgrabi za posuvratike košulje i snažno ga odgurne prema zidu. On je časak bio zaprepašten. Da bi se obranila, postupila je s njim kao gostioničarka s pijancima. Uostalom, takvo joj je i držanje sada bilo: učvrstila je noge i pripremila ruke za borbu, dok joj se na licu zrcalio izraz izazova koji kao da je govorio; „Pokušaj još jednom, mladiću, ako se usudiš!” Nije nikad vidio da se neka žena iz otmjenih krugova brani na taj način. To ga je i dražilo i bilo mu smiješno. Ali šta ona misli: da će se on povući, da će je pustiti na miru?

Isuviše je dobro poznavao taj tip žena! Ako je ne ukroti tu istu noć, ona će mu već sutradan gadno zajašiti za šiju. Zaškripi zubima obuzet divljom željom da pobijedi, da uništi.

Pretvarajući se da je izgubio ravnotežu, napravi nekoliko nesigurnih koraka, zatim naglo i spretno skoči, zgrabi je za vrat i njenom glavom nekoliko puta okrutno tresne u zid.

Od tih udaraca Anđelika gotovo izgubi svijest i klizne na pod.

Borila se da se ne onesvijesti. Sad je međutim bila sigurna: u krčmi „Crvena krinka” Filip je bio onaj što je umalo nije ubio prije no što su se drugi sručili na nju da je siluju. Oh! Bio je on životinja, užasna životinja!

On se baci na nju i pritisne je težinom svoga tijela o hladan pod. Imala je dojam da je postala žrtvom razularene životinje koja je bez predaha mlatila po

njoj, divlje i okrutno. Strašan je bol prekine u bubrezima … Nijedna žena to ne bi podnijela … Uništit će je, osakatiti…! Živinče, užasno živinče!

Na kraju više nije mogla izdržati i bolno jaukne: – Milost, Filipe, milost…! On odgovori muklirn i zadovoljnim groktanjem. Konačno je jauknula. Najzad je

pronašao jedini oblik ljubavi koji ga je mogao zadovoljiti, radost, paklensku radost da stisne plijen ukočen od boli, pun straha, molećiv, na kojemu se svetio za pretrpljena poniženja. Želja razdražena mržnjom, pričepila ga kao gvozdena šipka. Pritisne je svom težinom svog tijela.

Kad se naposljetku digao s nje, ona je bila više mrtva nego živa. Zadihan, lica oblivena znojem, promatrao ju je pod svojim nogama. Ona više nije stenjala već se trudila da dođe do svijesti. Micala se na podu kao lijepa,

ranjena ptica. Filip odjednom osjeti strašnu bol u grudima Iz kojih mu se ote nešto kao hropac, kao

jecaj. „Šta se ovo sa mnom događa?” pomisli prestrašen. Svijet mu se odjednom učini utonuo u tamu i očaj. Sva su se svjetla pogasila. Sve je

zauvijek bilo uništeno. Sve što je moglo biti lijepo i živo, sad je bilo mrtvo. On je čak ubio ono bojažljivo sjećanje na djevojčicu u sivoj haljini, čija je ruka zadrhtala u njegovoj, ono sjećanje koje mu se s vremena na vrijeme vraćalo i koje mu se sviđalo a da ni sam nije znao zašto…

Anđelika otvori oči. Filip je gurne vrškom noge i reče nacerivši se pri tom: – Onda? Vjerujem da ste sada zadovoljni! Laku noć, markizo du Plessis!

Ona je čula kako se spotiče o pokućstvo i izlazi iz sobe.

XLIX ANĐELIKA SE NE PREDAJE

Dugo je ostala ležeći na podu uprkos noćnoj hladnoći koja ju je štipala za gole noge. Osjećala se do krvi izranjena a grlo joj se stiskalo od želje da zaplače. Stalno i nekako

samo od sebe vraćalo joj se sjećanje na njenu prvu bračnu noć pod tuluškim nebom. Vidjela se kako leži nepomična, bez misli,, udova bremenitih nekim njoj dotad

nepoznatim umorom. Uz njezino se uzglavlje sagnula visoka prilika Joffreya de Peyraca. – Jadna moja mala ranjena curica! – bijaše kazao. Ali glas mu nije bio sažaljiv. I odjedared je prasnuo u smijeh, pobjednički smijeh

zanesenog čovjeka koji je prvi obilježio tijelo svoje ljubljene drugarice. ,,I zbog toga sam zaljubljena u nj”, mislila je onida sretna zbog svog poniženja”, eto

zato što je čovjek u istinskom smislu te riječi. Zar nešto znači njegovo nagrđeno lice? U njega je velika snaga uma, mušteost, oštroumna upornost osvajača, jednostavnost gospodara, sve ono sito od čovjeka čini gospodara i kralja prirode…” Tog i takvog je čovjeka ona izgubila sada po drugi put! Nejasno je osjećala da ju je duh Joffreya de Peyraca odbacivao, jer ga je prevarila.

Anđelika uze namatati misli o smrti, o malom jezercu pod lopočima. Zatim se sjeti što joj Desgrez bijaše kazao: – Ne dirajte u pepeo što ga je vjetar raznio … jer svaki put kad budete na nj mislili, spopast će vas želja za smrću… a ja neću uvijek biti pri ruci...

Zahvaljujući Desgrezu, zahvaljujući tom policajcu svom prijatelju, Markiza anđela još jednom se ugnula nemilom zagrljaju očaja. Nije željela razočarati Desgreza.

Podigavši se, odvuče se do vrata, gurne zasunike, vrati se ka krevetu i kao mrtva se sruši na nj. Bolje da ne misli previše. Uostalom, Molines ju je upozorio: „Možda i nećete dobiti prvu rundu!” Ognjica joj je tukla u sljepoočicama. Nije znala kako da smiri razdiruće bolove po tijelu.

Iz jedne mjesečeve zrake iziđe Stihoklepčevo priviđenje. Vidi mu stožasti šešir i svijetle kose.

Zovne ga, ali njega je već nestalo. Učini joj se da čuje Sorlbonu i Desgrezov korak koji se udaljuje.

Desgrez, Stihoklepac: u glavi je sasvim izmiješala gonitelja i gonjenog. Oboje su bili sinovi velikog Pariza, obojica zajedljivi podrugljivd, obojica su svoje riječi ukrašavali latinštinom. Uzalud se trudila da ih jasno vidi; raščinjali su se, gubili se u irealnosti. Nisu više predstavljali dio njena života. Okrenuta je nova stranica. Anđelika se zauvijek odijelila od njih.

Probudila se mada je bila uvjerena da uopće nije ni spavala. Naćuli uši. Šutljiva šuma Nieul okružila je bijeli dvorac. lijepi je krvnik sigurno hrkao

u jednoj od soba u dvorcu, još uvijek pijan. Jedna sova ziahuče. U njemu hukanju Anđela osjeti ljepotu šume i noći.

Osjeti kako joj se veliki mir javio u duši okrene se na drugi bok i pokuša zaspati. Izgubila je prvu rundiu, ali je ipak postala markiza du Plessis. Jutro joj je donijelo novo razočaranje. Dok je silazila visoko dignute glave, pošto se

sama bijaše obukla i počešljala da bi izbjegla Jasinininu radoznalost i pošto je lice dobro naprašila puderom da bi sakrila isuviše vidljive modrice, doznala je da je markiz, njen muž u zoru mirno otputovao u Pariz. Ili bolje u Versailles gdje se dvor sakupio za svečanost prije odlaska na ljetovanje.

Krv joj navali u obraze. Zar je Filip mislio da će njegova žena pristati da ostane živa zakopana u pokrajini dok se u Versaillesu svijet do mile volje zabavlja?

Četiri sata potom, jedna kočija u koju je bilo upregnuto šest konja, ispod čijih su kopita vrcale iskrć, jurila je izrovanim putovima Poitoua.

Puna modrica, ali odlučna u onom što je htjela, Anđelika se također vraćala u Pariz. Nije imala hrabrosti da sretne pronicav Molinesov pogled. Ostavila mu je pismo u

kojemu ga moli da pripazi na njene sinove. Uz Barbu, dojilju, djeda i upravitelja, Florimond i Cantor će biti maženi i imat će sve što samo požele. Mogla je, dakle, mirne duše otići.

Stigavši u Pariz, odjuri k Ninoni de Lenclos. Ova je već tri mjeseca bila vjerna ljubavi što joj je u srcu pobudio vojvoda Gassempierre, koji je već čitav tjedan bio na dvoru te je Anđelika u prijateljičinoj kući našla idealno sklonište. Četrdeset i osam sati je provela u Ninoninom krevetu, s toplim oblogom melema iz Perua na licu, s dvije tablete alauna na vjeđama, s tijelom premazanim raznim mastima i uljima.

Pripisala je nezgodi, tobože doživljenoj na putu, brojne modrice i ogrebotine što su joj nagrđivale ramena i lice. Ninon je bila nevjerojatno obazriva te Anđelika nije nikad doznala da li joj je vjerovala ili nije.

Ninoni joj je pričala s najvećom prirodnošću na svijetu o Filipu, kojega bijaše vidjela odmah po njegovu povratku, prije no što je krenuo u Versailles, gdje su bile predviđene vrlo ugodne zabave. Grad je brujao od brbljanja onih koji su na te zabave pozvani i škrgutanja zubi onih koji nisu.

Sjedeći uz Anđelikino uzglavlje i milujući lutnju rastresenom rukom, Ninon je stalno govorila zato da njena bolesnica ne bi otvorila usta jer je bilo potrebno nepomično mirovanje da bi se brzo dobilo boju ljiljana i ruža. Ninon je pričala da joj nije bilo žao što ne pozna Versailles, gdje zbog glasa koji ju je bio, nije mogla biti primljena. Njena moć je bila drugdje,'u maloj palači u četvrti Marais, gdje je ona zaista bila kraljica, a ne nečija družbenica. Bilo joj je dovoljno da zna da je kralj, u vezi s ovim ili onim slučajem na dvoru, ponekad pitao: – A što je rekla lijepa Ninon?

– Ali. kad vam se svi budu divili u Versaillesu, nećete me zaboraviti, zar ne, draga prijateljice? – upita.

Namignuvši joj ispod obloga i krema, Anđelika odgovori da neće.

L ANĐELIKA PRED KRALJEM

Dvadeset i prvog juna markiza du Plessis-Belliere krene u Versailles. Nije dobila nikakav poziv, ali je zato posjedovala najveću odvažnost na svijetu.

Njenu su kočiju, obloženu zelenim baršunom iznutra i izvana, ukrašenu pozlaćenim resama i gajtanima, sa škrinjom i kotačima također pozlaćenima, vukla dva konja zelenka.

Na sebi je imala haljinu od pepeljastozelenog brokata s velikim srebrnim cvjetovima. Od nakita je imala oko vrata prekrasan niz bisera koji joj je u nekoliko krugova sezao do donjeg ruba prslušca.

Kosu, koju joj je dotjerao Binet, također su krasili biseri i dva laka i poput snijega bijela pera. Na njenu vrlo pomnjivo mada ne pretjerano našminkanom licu nije više bilo tragova nasilja što je prije nekoliko dana počinjeno na njoj. Ostala je samo mala modrica na sljepoočicama koju je Ninon sakrila madežom načinjenim od tafta u obliku srca. S još jednim, nešto manjim madežom, u kutu usana, Anđelika je sjajno izgledala.

Ona navuče rukavice iz Vendomea, otvori lepezu oslikanu rukom i nagnuvši se kroz prozorčić, naredi: – Kočijašu, u Versailles!

Nestrpljivost i radost sasvim je smutiše. Da bi se bar donekle smirila povela je sa sobom Jasminu da bi s nekim mogla razgovarati za vrijeme puta.

– Idemo u Versailles, Jasmino – ponavljala je djevojci koja je sjedila ispred nje s kapicom od muslina na glavi i u izvezenoj pregači.

– Ah, ja sam tamo već bila gospođo. Išla sam barkom iz Sant-Clouda u nedjelju da bih vidjela kralja za ručkom.

– Nije to isto, Jasmino. Ti to ne shvataš. Put joj se učini da nema kraja. Cesta je bila vrlo loša. Dubokim je brazdama bila

izrovana. Dvije tisuće tovarnih kola je prolazilo njom svakog dana dovozeći kamen i va'pno za gradnju dvorca, morske pećine pune školjki, olovne cijevi i kipove za vrtove.

Kočijaši su psovali jedni druge na pasja kola. – Nismo trebali proći ovuda, gospođo – reče Jasmina – već preko Saint-Clouda. – Ne, preko Saint-Clouda je put predug.

Anđelika je svaki čas gurala glavu kroz prozor izlažući se opasnosti da upropasti divnu Binetovu frizuru i da je konji poprskaju blatom.

– Tjeraj brže, kočijašu! Konji idu puževim korakom! Uto opazi na obzorju visoku ružičastu hrid koja se iskričavo blistala tog jutra na

proljetnom suncu. – Šta je ono, kočijašu? Tamo dolje? – To je Versailles, gospođo. Niz nedavno posađenih stabala pokrivao je sjenom zadnje metre puta. U blizini prvog

ulaza Anđelikina se kočija morala zaustaviti da bi propustila drugu koja je velikom brzinom dojurila iz Saint-Clouda. Crvenu kočiju u koju je bilo upregnuto šest dorata, pratilo je šest konjanika. Netko reče da je to Gospodinova kočija. Zatim je naišla kočija njegove žene koju je vuklo šest kulaša.

Anđelika uđe odmah za njima. Nije više vjerovala u lože susrete i uroke. U srcu je nosila sigurnost jaču od svih bojazni, sigurnost da je vrlo blizu trenutak njena trijumfa koji je isuviše skupo platila.

Pričeka neko vrijeme dok se nije smirio metež što su ga prouzročile dvije velike ličnosti, a zatim siđe iz kočije i stubištem dospije do mramornog dvorišta.

Flipot, odjeven u livreju markiza du Plessis, plavu, bijelu i žutu, držao je skut njena ogrtača.

– Da nisi rukavom brisao nos – reče mu Anđelika. – Ne zaboravi da se nalazimo u Versaillesu.

– U redu, Markizo – uzdahne nekadašnji dječak na Dvoru čudesa koji je raskolačenim očimja promatrao divote oko sebe.

Versailles još nije bilo ono veličanstveno zdanje kakvo je postalo koncem stoljeća kad mu je Mansart dodao dva bijela krila. Bila je to palača iz priče koje se dizala na uskom brežuljku, radosna izgleda, ružičasta i crvena, sa svojim balkonima u kovanom željezu, sa svojim svijetlim i visokim dimnjacima. Vrhovi zgrade, te ukrasne obrazine, prozori i krovovi bili su potpunoma pozlaćeni i blistali su se kao bezbrojni dragulji što krase dragocjeni kovčežić.

Oko dvorca je vladala silna užurbanost. Raznobojne livreje lakeja miješale su se s tamnim košuljama radnika koji su vukli amo-tamo kolica i razni alat. Ritmičkom odjekivanju dlijeta koja su lomila kamen odgovarali su bubnjevi i svirale jedne čete mušketira koja se poredala u sredini glavnog dvorišta.

Ogledajući se oko sebe, Anđelika ne primijeti nijedno poznato lice. Naposljetku uđe u dvorac na jedna vrata na lijevom krilu kroz koja je ulazilo i izlazilo mnoštvo svijeta. Prosranim stubištem sagrađenim od mramora u boji stiže u prostrani salon gdje se okupila velika gomila skromno odjevenih ljudi Svi su je gledali u čudu. Raspita se i rekoše joj da se nalazi u stražarskoj dvorani, gdje su svakog ponedeljka molitelji donosili svoje molbe ili dobivali odgovore na prethodne.

U dnu dvorane, na kaminu je bila postavljena jedna lađa koja je predstavljala kralja, ali svi su se u dvorani nadali da će se on glavom pojaviti među njima što je ponekad običavao raditi.

S pažom pored sebe i sva napirlitana, Anđelika se nelagodno osjećala među tim mnoštvom isluženih vojnika, udovica i siročadi. Upravo je htjela otići kadli spazi gospođu Scarron. Skočila joj je oko vrata, radosna što je napokon našla poznatu osobu.

– Tražim dvor – reče joj. – Moj je muž sigurno u kraljevoj spavaćoj sobi. Htjela bih k njemu.

Siromašnija i skromnije odjevena no ikad, gospođa Scarron je naizgled bila osoba koja o dvoru i dvoranima nije mogla znati bogzna što. Ali otkako je obijala pragove kraljevih predsoblja u potrazi za pomoći, mlada je žena bila do u tančine upoznata s dvorskim programom, bolje čak i od dvorskog kroničara Loreta kojemu je bila dužnost da iz sata u sat bilježi sve zgode.

– Vjerujem da je kralj već ustao – reče ova. – Krenuo je u svoj kabinet gdje će se zadržati s princezama kraljevske krvi. Poslije će

sići u vrto ve ukoliko prije toga ne navrati ovamo. Za vas bi bilo najbolje da pođete ovom pokrivenom ga lerijom. Upravo na samom kraju s desne strane nalazi se predsoblje koje vodi u kraljev kabinet.

U ovaj čas svi su tamo, te ćete lako pronaći svoga muža. Anđelika baci pogled na balkon gdje nije bilo nikoga osim nekoliko švicarskih

stražara. – Umirem od straha – reče. – Zašto ne biste došli sa mnom, draga? – Zaboga, draga, kako bih se usudila? – pre strašeno odgovori Francoisa smetenim se

pogledom zagledavši u svoju bijednu haljinu. Tek sada je Anđelika primijetila razliku između njihovih haljina. – Zar ste ovamo došli kao moliteljica? Još uvijek ste u poteškoćama? – Na žalost, u većim no ikada! Sa smrću kraljice majke umrla je i moja sitna penzijica.

Dolazim ovamo u nadi da će mi je obnoviti. Gospodin d'Albert mi je obećao svoju pomoć.

– Želim od srca da uspijete. Zaista mi je žao… Gospođa Scarron joj se ljubazno osmjehne i pomiluje ju po obrazu. – Ne bi vam smjelo biti žao, to bi bio grijeh. Izgledate divno i zaslužili ste da budete

sretna, draga. Veselim se sto vas vidim tako lijepu. Kralj je vrlo osjetljiv na ljepotu. Sigurna sam da ćete ga očarati.

,,A ja, naprotiv, počinjem u to sumnjati”, mislila je Anđelika dok joj je srce udaralo neujednačenim ritmom. Divote Versaillesa su je izazivale da dadne maha svojoj smjelosti. Bila je luda, prava pravcata luđakinja! Utoliko gore! Ona, međutim, nije trkač koji gubi snagu i volju na par metara pred ciljem …

Pošto se nasmiješila gospođi Scarron, pojuri galerijom tako brzo da je Flipot iza nje gubio dah. Kad je stigla na pola puta, s druge strane izbi grupica koja joj pođe u susret. Čak i na toj razdaljini Anđelika odmah prepozna veličanstven kraljev lik okružen dvoranima.

Nadvisivao je ostale zahvaljujući visini svojih crvenih potpetica i bogatoj vlasulji, ali se od drugih mnogo razlikovao i po svom divnom hodu. Osim toga, nitko se nije bolje od njega služio štapom za šetnju. On je uveo u modu te predmete kojima su se dotad služili samo starci i bogalji.

On je od štapa napravio sredstvo sigurnosti, lijepog držanja, pa čak i osvajanja ženskih srdaca.

Išao je naprijed poštapajući se štapom od ebanovine sa zlatnom jabučicom. Uz put je veseločavrljao s princezama koje su mu se nalazile uz bok: Henriettom, engleskom princezom, i mladom vojvotkinjom d'Enghien. Tog dana, glavna milosnica Luisa la Valliere nije prisustvovala šetnji. Njegovo veličanstvo nije bilo zbog toga loše volje.

Jadna djevojka je sve lošije izgledala. Kralj ju je još uvijek posjećivao i bio u prisnosti s njom, ali za lijepih jutara za kojih su ljepota i sjaj Versaillesa dolazili do punog izražaja, Čini se da su bljedilo i mršavost gospođice La Valliere još više dolazili do izražaja. Bolje da ostane u svojoj palači kamo će on uskoro krenuti da se raspita za njeno zdravlje. Jutro je zaista bilo divno, a Versaiiles veličanstven. Ali nije li to sama boginja proljeća dolazila njemu u susret u liku nepoznate mu žene …? Sunce joj je blistalo oko glave, a nizovi bisera su joj tekli sve do pasa i sjajili se kao kapljice rose… Anđeliki je odmah postalo jasno da će se izvrći smijehu, ako sada pođe natrag. Stoga je išla naprijed, ali sve polaganije. Obuzimalo ju je čuvstvo nemoći i fatalnosti što ga ponekad u snovima osjećamo. U magli što ju je okruživala razabirala je samo kralja i netremice ga gledala kao privučena nekim nevjerojatno snažnim magnetom. Da je i htjela oboriti oči, ne bi to mogla učiniti. Bila je sada sasvim blizu njega, kao onda, u onoj mračnoj sobi Louvrea, gdje se s njim sukobila. U tom trenutku samo je to strašno sjećanje bilo živo u njoj.

Nije čak bila svjesna ni svoga položaja, onako sama usred ogromne galerije preplavljene suncem, svog prekrasnog ruha, svoje jasne i tople ljepote, čarobnog izraza svog lica.

Luj XIV se zaustavi, a iza njegovih leđa i svi dvorani. Lauzun koji je prepoznao Anđeliku, ugrize se za usnu, sakrivši se, radostan, Iza leđa drugih dvorana. Bit će svjedok vrlo zabavnog prizora, mislio je.

S mnogo udvornosti kralj skine svoj šešir ukrašen perima plamene boje. Na njega je velik utjecaj imala ženska ljepota, a mirna smjelost kojom ga je promatrala ta neznanka svojim smaragdnim očima očarala ga je umjesto da ga razgnjevi. Tko li je samo bila ta žena …Kako to da je nije prije zamijetio?

Pokoravajući se nagonu, Anđelika se savi u vrlo dubok i otmjen poklon. Poželjela je načas da se više i ne uspravi, očima uprijetim u kraljevo lice od kojega nikako da se otrgnu. Gledala ga je izazivački a da nije ni sama bila toga svjesna.

Kralj je bio začuđen. Bilo je nečeg neobičnog u držanju te neznanke i u iznenađenju i šutnji dvorana. Okrene se malko u stranu lako oborivši vjeđe.

Anđelika je mislila da će se onesvjestiti. Ruke su joj počele drhtati skrivene u naborima haljine. Osjećala se bez snage, izgubljenom.

U tom trenutku, jedna ruka dohvati njenu, čvrsto joj je stisne, što je namah vrati u stvarnost. Filipov glas mirno odjekne: – Sire, neka mi vaše veličanstvo podijeli čast da mu predstavim svoju ženu, markizu du Plessis-Belliere.

– Vaša žena, markiže? – čudio se kralj. – Ta me vijest, zaista, iznenađuje. Jest, nešto sam o vašem vjenčanju čuo, ali ja sam vjerovao da ćete vi sami doći da me o tome obavijestite…

– Sire, nisam smatrao potrebnim da dosađujem vašem veličanstvu jednim tako malo važnim događajem…

– Vjenčanje, nevažan događaj? Pazite, markiže, da vas ne čuje gospodin Bossuet…! I ove gospođe! Svetoga mi Luja, otkako vas poznam, pitam se od kakve ste tvari vi napravljeni. Znate li da bih ja vašu obazrivost prema meni mogao shvatiti i kao neku vrst uvrede…?

– Sire, zaista mi je žao da vaše veličanstvo tako tumači moju šutnju. Stvar mi se zaista činila nevažnom!

– Šutite, gospodine, vaš postupak prelazi sve granice i ne dozvoljavam vam više ni časa da tako neugodne riječi govorite pred ovom čarobnom gospođom, vašom suprugom. Časna riječ, vi ste baš obična vojničina. Gospođo, a što vi mislite o svom mužu?

– Trudit ću se da budem zadovoljna njime, sire – odgovori Anđelika koja se za vrijeme tog dijaloga prilično pribrala.

Kralj se osmjehne. – Vi ste, razumna žena. A osim toga vrlo lijepa. Ljepota i razum ne idu uvijek pod

ruku! Markiže, opraštam ti zbog sjajnog izbora… i zbog njenih lijepih očiju. Zelene oči…?

Rijetka boja očiju! Nisam baš imao prilike da im se suviše često divim. Žene zelenih očiju su.

Prekine se, časak se zamisli, pažljivo promatrajući Anđelikino lice. Na licu mu se ugasi osmijeh, a čitava njegova se pojava ukruti kao gromom pogođena. Pred očima dvorana, ispočetka smetenim, a zatim prestrašenim, Luj XIV problijedi. Nijednom pogledu to nije promaklo zato što je kralj imao crvenu put te mu je njegov kirurg često morao puštati krv. U par sekundi je postao bijel kao ovratnik njegove košulje, mada su mu crte lica ostale nepomične.

Zbunivši se Anđelika se ponovo zagleda u nj, protiv volje izazovno, kao što ponekad djeca gledaju onog koji treba da ih kazni.

– Niste li možda porijeklom s Juga, gospođo? – upita kralj tvrdim glasom. – Iz Toulousa …?

– Ne, sire, moja je žena porijeklom iz Poitoua – odmah odgovori Filip. – Njen otac je baron de Sance de Monteloup. Njegovi se posjedi nalaze u blizini Niorta.

– Oh, sire, kako možete zamijeniti jednu gospođu iz Poitoua s jednom gospođom s Juga! – poviče Athenaida de Montespan prsnuvši u veseo i lijep smijeh. – Vi, sire!

Lijepa Athenaida je osjećala da je prilično čvrsto zasjela u kraljevoj milosti i da sebi može dozvoliti tu smjelost. Nelagodnost se raščini. Kralj dobi svoju uobičajenu boju. Uvijek prisutna duha, on Athenaidu pogleda razigranim očima.

– Istina, žene iz Poitoua su neobično dražesne – uzdahne. – Ali budite oprezni, gospođo, jer će gospodin de Montespan morati ukrstiti svoj mač sa svim Gaskonjcima u Versaillesu. Ovi bi se mo gli osvetiti za uvredu nanesenu njihovim ženama.

– Uvredu, sire? To mi sigurno nije bila na mjera. Htjela sam samo kazati da su žene i u jed nom! i u drugom kraju vrlo lijepe, ali u svakom na drugi način koji odmah upada u oči. Neka mi vaše veličanstvo oprosti za ovu skromnu primjedbu.

Osmijeh u velikim plavim očima bio je i skrušen i neodoljiv u isti mah. – Poznam gospođu du Plessis već mnoge godine – nastavila je gospođa de Montespan.

– Zajedno smo odgojene. Njezina je obitelj u srodstvu sa mojom … Anđelika čitava života neće zaboraviti to zauzimanje Athenaide de Montespan. Ma

kojim se uzrocima rukovodila mlada žena, ona je spasila svoju prijateljicu. Vedro se osmjehujući kralj se ponovo pokloni pred Anđelikom du Plessis-Belliere. – Neka bude…! Versailles vas radosna srca prima, gospođo. Dobro nam došli! I doda tišim glasom: , – Sretni smo što vas ponovo vidimo. Po tim riječima ona shvati

da ju je on prepoznao, ali da je prima i da želi zaboraviti prošlost. Plamen jedne lomače kao da je posljednji put bljesnuo između njih. Savivši se ponovo

u dubok naklon, Anđelika osjeti kako joj bujica suza nadimlje vjeđe.

Na sreću kralj pođe naprijed. Ona se uspravi, krišom otare suze i smućeni pogled baci na Filipa.

– Kako da vam zahvalim, Filipe? Da mi zahvalite! – protisne on kroz sti snute zube. – Svoje sam ime morao braniti od

smiješnosti…! Žena ste mi, do sto đavola! Molim vas da od ovog trenutka vodite računa o tome.

Kako ste mogli na ovakav način upasti u Versailles? Bez poziva i ni od koga predstavljena…? I onako drsko gledati kralja! Ništa, dakle, ne može slomiti vašu paklensku drskost? Trebao sam vas zadaviti one noći.

– Oh, molim vas, Filipe – otpovrne ona mašući svojom lepezom. – Ne pokvarite mi ovaj lijepi dan.

Slijedeći druge dvorane, bijahu stigli u vrtove. Plavo nebo, vodoskoci, sjaj sunčanih zraka koje su se lomile na površini dviju velikih basena na gornjoj terasi, očarali su Anđeliku.

Činilo joj se da seta po raju, gdje je sve bilo lako i u najboljem redu, baš kao i u nekadašnjem boravištu blaženih.

S vrha stepenica koje su dominirale jednim basenom u obliku okrugle piramide ona je promatrala velika stabla raspoređena kao na šahovskoj ploči i okružena čitavim mnoštvom bijelih mramornih kipova. Drvoredi su sve do obzorja prostirali svoje šarene sagove.

S rukama na usnama, tim pokretom dječje gorljivosti, Anđelika je ostavljala dojam bića u ekstazi. U njoj se zanos snova stopio sa iskrenim divljenjem.

Lagan povjetarac je na njenu čelu mrsio bijelo perje u njenoj frizuri. Podno stepenica stigne kraljeva kočija. Ali baš kad se kralj htio popeti u nju odjednom

se predomisli i vrati natrag i ponovo se uspne stepenicama. Odjednom se stvorio kraj Anđelike, sam samcat, jer je neprimjetnim pokretom ruke ostale zadržao po strani.

– Divite se Versaillesu, gospođo? Anđelika se pokloni i odgovori s mnogo dražesti: – Sire, zahvaljujem, vašem

veličanstvu što je toliku ljepotu stavio pred oči svojih podanika. Povijest će vam biti zahvalna.

Luj XIV je časak šutio ne zato što bi ga zbunile hvale na koje bijaše navikao, već zato što nije nalazio prikladne riječi za ono što joj je htio kazati.

– Jeste li sretni? – upita na kraju. Anđelika okrene oči i, izloživši tako lice suncu i vjetru, odjednom je izgledala mlađa,

gotovo djevojčica, koja nije upoznala ni patnje ni muke. – Kako da ne budem sretna u Versaillesu? – Znači da više ne tugujete – reče kralj. – Radovao bih se kad biste se danas sa mnom

povezli u mojoj kočiji. Želim vam pokazati park. Anđelika stavi svoju ruku u ruke Luj a XIV i zajedno s njim siđe niza stepenice

Latoninog basena. Dvorani su se klanjali pri njihovu prolazu. Dok je sjedila pokraj Athenaide de Montespan, sučelice dvjema princezama i njegovu

veličanstvu, opazi lice svoga muža. Filip ju je promatrao nekim, zagonetnim izrazom u kojemu se zapažao neki poseban

interes. On je, čini se, postajao svjestan da se oženio nekom vrlo neobičnom ženom. Njena ljubav se neće nikad ugasiti. Trajat će čitava njena života. La Voisin je tako

prorekla.

Ali sudbina, koja nije bila nepravedna, htjela je da se Anđelika neko vrijeme odmori na čarobnom brežuljku da bi stekla snage u zanosnom i pobjedničkom uspjehu svoje ljepote.

Poslije će nastaviti svojim pustolovnim putem. Sada se, međutim, ničega više nije bojala. Bila je u Versaillesu!

Anđeliki se činilo da bi mogla poletjeti, toliko se osjećala lakom. Budućnost je u njenim očima bila plava kao obzorje. Mislila je na svoje sinove i bila uvjerena da više nikad neće upoznati bijedu. Bit će odgojeni u Akademiji Mont-Parnasse i postat će plemići. A ona sama bit će jedna od najviđenijih gospođa na dvoru.

A kralj će se, kao što je obećao, truditi da izbriše gorčinu iz njena srca. U dubinama svoje duše, međutim, Anđelika je znala da ljubavni plamen koji ju je ništio, strašan plamen koji je uništio.