ANNE I SERGE GOLON

ANĐELIKA NA PUTU NADE

Naslov izvornika Anne i Serge GolonANGELIQUE - LA ROUTE DE L'ESPOIR

by:goblinka

PRVI DIOVJEŠTICE IZ SALEMAI.Anđelika je suosjećajno promatrala mladića kojeg je stražar s bradom nalik na čeličnu žicu i s engleskom kacigom na glavi grubo uveo u dvoranu Vijeća, gurajući

ga kundakom helebarde. Dobro je shvaćala uzbuđenost mladog graničara kojeg su otrgnuli od njegovog posla i njegovih ovaca te ga bacili pred skup smrknutih doktora u crnim haljama s bijelim ovratnicima, zasjelih oko masivnog stola koji je dominirao dvoranom mračnijom čak i od njihove odjeće. Morao im je govoriti o jezivom pokolju u kojem je izgubio cijelu svoju obitelj.Zmirkavim očima vidio je samo posve blijeda i stroga lica koja su ga netremice gledala, a zatim je prilijepio pogled na jedino žensko lice, koje je odavalo izraz dobrote.Primijetio je da ta velika dama prelijepe pojave unatoč nabori-ma svoga teškog kaputa pokazuje znakove uznapredovale trudnoće i grlo mu se stisnulo, gruda gorčine popela mu se u grudi, jer ga je podsjetila na njegovu jadnu majku koja je gotovo svake godine donosila po jedno dijete na svijet. Ali, to sjećanje ohrabrilo gaje da započne svoju pripovijest i da odgovori na pitanja koja mu je počeo postavljati duboki glas, hotimice svečan i polagan, hoteći ga se dojmiti. Mladić je bio spreman sve ispričati.— Kako se zoveš?— Richard Harper.— Odakle si?— Iz Eden's Fallsa, na rijeci Annonnosuc.„ likBio je svjestan ozbiljnih pogleda koje su izmijenila gospoda iz Salema. Promatrali su ga od glave do pete: njegovu kosu boje slame, lice opaljeno suncem, bosa stopala izranjena oštrim kamenjem i tr-njem, obuvena u papuče koje su mu dali za tu priliku. On se opet uplaši da će zajecati. Blijede oči mladoga Engleza patetično su tražile pogled velike dame, jedine prisutne žene, koja ga je podsjećala na majku, i njegova muka odjednom splasnu. Kao da je zraka svjetlosti zasvijetlila u njezinim očima i imao je dojam da mu je uputila osmijeh. Bio je spreman svjedočiti.To se događalo ujutro.Dan prije toga su Anđelika i Joffrev de Pevrac, dovršivši gotovo dvomjesečnu plovidbu duž obala Nove Engleske, koja ih je dovela sve do New Yorka, bacili sidro u malenoj luci Salem.

Došli su posjetiti susjede i obaviti poslove. No, maleni glavni grad engleske kolonije Massachusetts bio je u groznici te ih je na molu dočekala sumorna družina.Rekoše im da su se obnovili napadi kanadskih Francuza i njihovih indijanskih saveznika na sjeverna naselja Nove Engleske.Zato državni službenici zahtijevaju od svojih gostiju, čiji dolazak smatraju znakom Božje pomoći, da pomognu izvanrednom Vijeću koje će se sastati da bi procijenilo stanje.Obratili su se grofu de Pevracu kao svom francuskom susjedu i vlasniku posjeda u državi Maine, koju su smatrali pridruženom Mas-sachusettsu, i zatražili od njega da podsjeti vlasti u Quebecu na obećanja koja su dali; sjećali su se i Anđelikine moći da zaustavi indijanske poglavice, jer je kolala legenda da su je slušali i najdivljiji među njima.— Ako mislite na Piksaretta, poglavicu Patsuiketta, znajte da o njemu ništa ne znam već cijelu godinu dana — branila se ona.— Je li bilo Francuza na čelu hordi koje su napadale engleska sela? — upitao je Joffrev. — Jeste li primijetili isusovca koji ih vodi u bitku?Trebalo je saslušati svjedoke.Na početku sjednice u salemskoj Vijećnici saslušali su ljude koji su izbjegli pokoljima i koje su spasili farmeri, ranjene ili na rubu smrti, i doveli ih u okrilje sigurnosti.Prvi među njima bio je smeteni i mucavi farmer koji se još nije bio oporavio od strašnog udarca koji gaje pogodio. Nije vidio ništa, ni Francuze, ni isusovca, ni divljake, jer je tog dana bio na putu.Vrativši se, našao je svoje selo i svoj dom spaljene, u pougljenim ruševinama, svoje roditelje probodene strijelama i skalpirane; žena i djeca su mu nestali, nedvojbeno su odvedeni u ropstvo, negdje na daleke i nedostupne obale Rijeke svetog Lavvrencea, gdje ih drže Indijanci koje su pokrstili Francuzi, dodavši tako njihovoj poganskoj idolatriji urese papističkih križeva i kapelica. Nikad ih više neće vidjeti.Suze su tekle preplanulim radnikovim licem, koji kao da je donekle razdražio puritanske predstavnike Salema jer su njegovo ponašanje smatrali znakom podlijeganja kušnjama koje šalje Božanska Providnost. Štoviše, svi su oni bili iz Gornjeg Connecticuta, nasljednici disidenata iz Massachusettsa koji su se suprotstavili prvotnim zakonima kolonije i osnovali svoju vlastitu crkvu na zemlji koja se prostire prema zavodljivim prerijama i velikoj rijeci na zapadu. Ali, otkad su ih ugrožavali Indijanci Narragansetti i Abenakiji koji dolaze sa sjevera, ti slobodnjaci kojima je regentska stega bila preteška okretali su se prema Massachusettsu. Stanovnici Bostona i Salema pokrenuli su kaznene ekspedicije na pleme Pequot koje je ubijalo naseljenike u Connecticutu; poslije su napali i Narragansette.Richard Harper progovorio je hrapavim glasom, gledajući Anđeliku u oči, jer ga je njezina prisutnost napajala snagom da izdrži do kraja.Pripovijedao je uobičajenu priču, toliko puta čutu, o svom snu o obitelji, a jednog jutra, koje je bilo mirno poput ostalih, neprijateljska skupina izronila je niotkud, opustošila njegovu udaljenu kolibu, pokrala njegova dobra: oružje, oruđe, živad i zarobila članove kućanstva koji su im dopali šaka; odveli su ih u noćnim košuljama, bose.— Bila su to četiri domoroca i dvojica Francuza — ustvrdi on.Zarobljenici — on sam, njegovi roditelji, šestero braće i sestara te jedan sluga satima su hodali poput kažnjenika. Najmlađa braća, blizanci stari tek nekoliko mjeseci, othranjena su »na lončiću«, naime na dudi, jer majka nije imala mlijeka za njih.

Kad su prvi put zastali na jednoj čistini, Indijanci su im odsjekli glave, »iz samilosti«, rekoše, »iz milosrđa«, jer ih majka nije mogla dojiti tijekom putovanja kroz šume i planine prema Kanadi. »Iz samilosti«, jedan francuski gospodin pokušao je to na lošem engleskom objasniti majci koja je urlala od boli... Ali ona nije htjela ništa čuti i sve je više urlala. Nakraju joj je jedan Abenaki razbio to-mahavvkom glavu, jer su njezini krici mogli privući engleske farmere iz Springwaya, koji nisu oklijevali kad su otkrili otmicu.Nastavili su put vodeći ostalu djecu, skrhanog oca i prestrašenu djevojčicu.On sam, Richard, najstariji sin, iskoristio je nered i pometnju koju je izazvala ta trostruka smrt i pobjegao u obližnji šumarak.Gledajući kako povorka nestaje na drugom kraju čistine, a da nisu primijetili njegov nestanak, zadihano je trčao i uspio se udaljiti od otmičara. Nekoliko dana je hodao prije no Što je dospio do naseljenih područja. Danas govori da, tjeran strahom, nije mislio ni na što drugo nego da pobjegne što dalje. Predbacuje si što je tako bez kršćanskog pogreba ostavio svoju jadnu majku kao hranu lešinari-ma, svoju majku koju i dalje vidi u snovima, nepomičnu, raskoljene glave, uz dvoje ubijene djece.Tad je Anđelika shvatila da više ne može izdržati i da će se onesvijestiti. Lica su se pred njom rasplinula u bijele i crne sjene: bijele sjene bile su lica i ovratnici, a crne — odjeća i namještaj u tmini kroz koju su se jedva probijale zrake raspršene svjetlosti s prozora ostakljenih obojenim staklom u obliku križeva. Izranjajući iz te chiaro--scuro freske, isticala se brada i dijamant na lijevom uhu sir Thoma-sa Cranmera, predstavnika guvernera Nove Engleske, čiji je strog ali prijateljski osmijeh vrebao na njezinu nesvjesticu; zatim, profil ka-ripskoga gusara, španjolskog hidalga, velikog akvitanskog plemića, naime, njezinog supruga, grofa de Pevraca, iza kojeg se snažni crni sluga Kouassi-Ba razaznavao samo po bjelini svojih očiju i po perjanici koja je krasila njegov turban; Anđelika je u njemu vidjela nadu da stvari mogu biti čvrste i sigurne. Skupivši svoj bujni plašt, ona se dignu i povuče, u sebi zahvaljujući diskretnim engleskim običajima koji su svakome dopuštali da napusti skup a da to ne mora objasniti; nitko joj neće zamjeriti, jer bi istraživanje razloga njezine odsutnosti moglo isto tako uvrijediti i ispitivača.Čim je izišla na ulicu, skinula je šešir i kapicu. Kosa bi joj se povremeno slijepila od znoja koji ju je oblio. Što je brže mogla, hodala je prema kući gospođe Cranmer u kojoj su stanovali. Njezina bolest raspršila se. No kad je poželjela ispružiti se na krevetu u velikoj sobi koju su im dali na raspolaganje, zaboljela su je leđa i opet je osjetila kao da se guši. Zato se pridignula i pošla prema prozoru. Razmišljala je o novom materinstvu koje je tako željela.II.— Zašto sam to tako željela? — pitala se Anđelika, lijepa grofica de Pevrac, francuska ljepotica na američkim obalama, stojeći uz otvoren prozor na prvom katu kuće gospođe Ann-Mary Cranmer, u gorljivo puritanskom gradu Salemu u državi Massachusetts u Novoj Engleskoj.Nije bila doista zabrinuta, nego samo blago potištena.Njezin pogled lutao je zagasitim obzorom boje bisera na kojem su se nazirali nizovi surih hridi koje je izložila oseka; more je treperilo poput mirijada sićušnih zrcala utkanih u tapiseriju od morske mahovine i školjaka koju su oplakivali valovi.Bilo je vruće doba dana, blizu podneva, krajem iscrpljujućeg ljeta. Buka koja je dopirala iz luke i iz brodogradilišta na drugoj strani bivala je sve tišom.

Ali, obuzeta iznenadnom slabošću, Anđelika nije zapažala što se događa oko nje, ili nije marila, ona, koja je uvijek voljela promatrati ocean koji daje pomalo uznemirujući dojam beskrajnih prostora.Uza svu tugu i bol koju joj je zadalo slušanje o onim strašnim događajima, i jedna osobna briga opterećuje stanje mira i sreće u kojem je navikla živjeti već godinu dana. Svjesna da bi određene opasnosti mogle ugroziti ravnotežu te sreće i da je odgovorna za odluku koju je donijela prije nekoliko mjeseci, osjetila je potrebu upitati se što ju je navelo da se upusti u tu avanturu koja je — bojala se daje to napokon shvatila — bila čista ludost!— Zašto sam to tako željela?Nije li još jednom dopustila da njome ovladaju porivi njezine naravi koja bi uvijek zagrizla u život kao u jabuku, ne pitajući se za budućnost?— Luda Anđelika! — mrmljala je sebi u bradu. Nije li to samo njezin inat?Sve je bilo tako dobro. Sve je bilo savršeno i sigurno, napokon!Zašto je imala potrebu potvrditi tu sreću bez oblačka, taj uspjeh koji nije trebalo potvrđivati? U dobru zdravlju i bez straha za najbliže, mogla je bezbrižno uživati u svim blagodatima života.Zar nije, nakon dugotrajne borbe, primila sve što je željela i što su joj dugovali?Zar nije u svom životu dobila sve što žena uopće može poželjeti? Supruga kojeg obožava i koji je strasno voli, dva lijepa sina ucvijetu mladosti koji krase francuski dvor, na kojem blista njihov polet i rječitost! Tako kaže posljednje pismo starijeg, Florimonda, koje je donio prvi brod prispio iz Francuske. S njom je u Americi ostalo najmlađe dijete, malena Honorine, miljenica svih. Voljela ju je gledati kako raste, zaboravljajući njihova iskušenja i borbe, bol i samoću na koju je negda i prečesto mislila, a sad se to čini tako dalekim.Nije li uz svog supruga, Joffreva de Pevraca, doživjela sve što je željela, nije li vidjela kako su se tijekom tri godine ostvarila sva čuda koja je priželjkivala?Uz ostala, to su napredovanje njihovih posjeda u Sjevernoj Americi, Gouldsboro na obali Atlantika i Wapassou u srcu šuma u Maineu, utemeljeni u teškim patnjama, danas se brzo razvijaju zahvaljujući savezu s Novom Engleskom. U onom unutrašnjem moru koje se naziva Francuskim zaljevom* vlada mir, ondje bujaju različiti narodi kojima je grof de Pevrac postao vođa, ako ne i neosporni gospodar; njegov djelatni i mirotvorni utjecaj rasprostro se prema unutrašnjosti sve do izvora Kennebeca, krajnjih granica njegovih posjeda.Ali, stoje najčudesnije i najvažnije, nisu li dobili oprost — gotovo predaju, budući da se radi o kralju — od najvećeg monarha koji je ikad postojao, od Luja XIV, francuskog kralja, i to nakon duge borbe u kojoj su svih troje — Joffrev, poraženi vazal, ona, pobunjena podanica, i kralj, neumoljivi suveren — primili teške udarce. Nitko se nije tome nadao. Vijest ih je zatekla u Quebecu kao goste gospodina de Frontenaca, guvernera Nove Francuske, koji je podupirao njihove interese i s njima očekivao kraljevu presudu. Nije ništa skrivao. Francuski kralj, čija se moć prostire po svim kontinentima, priklonio im se, njima, osuđenima, izgnanima, zaboravivši sve uvrede, vratio im je titule i posjede, iznova im je otvorio luke kraljevstva, pristao je na njihov povratak, ostavivši njima da odrede okolnosti i trenutak njihova oslobođenja.Anđelika — zadovoljna, presretna, gospodarica svoje sudbine, koju će odsad imati u svojim rukama, zaštićena i sigurna, slobodna živjeti sretno i bez muka, gdje hoće i s kime

hoće — zašto je imala potrebu zatražiti od neba još jedan dar, još jedno dobročinstvo, još jedno malo čudo? Dijete.Ona uzdahnu i odmahnu glavom. — Uvijek ćeš ostati ista!* Danas Zaljev Fundy.Stavila je ruku na oči. Zrcaljenje morske vode, poput zlatnika bačenih u zaljev, zaslijepilo ju je. Jak miris morske trave uzrokovao joj je blagu mučninu. U daljini su se vidjele bijele koprene oko surih hridi u zlatastoj izmaglici.Ispred kućnog praga crvenjela se prašnjava zemlja; na to mjesto dolazili su, čak i ovo doba pasje vrućine, mnogi gorljivi stanovnici Salema, uglavnom odjeveni u crno, s visokim crnim šeširima sa srebrnom ili čeličnom kopčom: tu odjeću nosili su engleski puritanci od revolucije 1649. koju je proveo strogi Oliver Cromwell.Žene, uglavnom odjevene u plavo platno, s kapicama i velikim bijelim ovratnicima, tom uniformom odavale su svoj status »obveza-nih«, to jest osoba koje još nisu platile svoj put u Novi svijet godinama službe onima koji su u njih uložili novac. To ih nije sprečavalo da imaju izgled slobodnih i sigurnih žena koje su, barem na početku, pristavši prijeći ocean, odabrale kome će služiti.Svi ti ljudi brižljivo su se pomicali, kao svi dobri građani Mas-sachusettsa, obuzeti svojim ciljem i zadaćom koju treba obaviti, ali ipak nisu propuštali u prolazu baciti znatiželjan pogled prema kući sir Thomasa Cranmera, jer su znali da su se u njoj smjestili gosti iz Gouldsboroa i željeli su na njezinim prozorima vidjeti ženu koju su na obalama i u graničnim naseljima zvali »lijepom Francuskinjom«.I u Salemu, kao u svim lukama svijeta u koje vas nanese more, željeli to ili ne, ima ljudi koji se boje za svoju dušu, a ima i onih koji su skloni prodati je, ima svakojakih primjeraka ljudske rase, kadšto zavodljivih, uvijek uznemirujućih, kojima se treba prilagoditi želi li se trgovati s njima.Visokorodna francuska dama nije bila nepoznata stanovnicima Salema. Znali su mnogošta o njoj; između ostalog, znali su da je spasila od indijanskog noža skupinu engleskih radnika iz Andro-scoggina u Maineu.Znali su i da je udana za pustolovnog plemića koji, premda je Francuz i stoga katolik, održava odlične veze s Massachusettsom, veze koje sežu dotle daje izgradio mnoge svoje brodove u brodogradilištima na obali.Njihov dolazak zato je pojačao djelatnosti u gradu. Pod izlikom da se radi o poslovima, ljudi su jasno iskazivali zadovoljstvo time što mogu promatrati njihovu opremu, njihovu odjeću i običaje, dakako, odviše neobvezne i sumnjive do razvrata, ali Francuzima se oprašta, upravo zato što su Francuzi.Dakle, toga dana mnogo je ljudi, bacivši pogled prema lijepoj strankinji koja je stajala na svom prozoru, naglo okrenulo oči i hinilo da grize usne od negodovanja.Ne pristoji se, mislili su — i ispričali što su vidjeli svojim ženama da bi ih poučili te Vijeću da bi ga upozorili — da se žena čija je trudnoća već vidljiva i, štoviše, žena koja je odjevena u odjeću odveć raskošnu za stanje koje zahtijeva povučenost, pa čak i zbunjenost, tako pokazuje na prozoru naočigled cijeloga grada.Doista, treba biti bestidan papist koji nije primio nikakvu pouku o pristojnosti i stidu, da bi si netko to dopustio i još se ponašao kao da se time ne izlaže nikakvoj bruci!Promatrajući poglede uperene u nju, Anđelika je primijetila osudu koju su joj upućivali neki od njih. Znajući da su puritanci vrlo osjetljivi na tjelesnost, ona se uvijek trudila

spriječiti njihovu zagrižljivu stidljivost, ali neke malene pojedinosti često bi joj pro-maknule.Shvativši da je šokirala prolaznike pokazavši se tako »kao spektakl«, Anđelika se malo povuče u unutrašnjost sobe.Obuzeta iznenadnom slabošću, gotovo da se gušila, pa je opet prišla prozoru da udahne svježeg zraka. Odmah joj je bilo bolje. Mnogo bolje. Uznemirila se, jer je do tog dana bila dobra zdravlja i nije trpjela neugodnosti svog »stanja«, kao što kažu stidljivi ljudi. A već je u sedmom mjesecu trudnoće.Počašćena neobičnim pozivom da pomogne salemskom gradskom Vijeću — ta čast činila joj se prilično deplasiranom — nije oklijevala izložiti se neugodnostima i odjenuti teški plašt kako bi prikrila znakove skorog materinstva tim strogim i sramežljivim kal-vinistima, koji bi, valjda, trebali služiti Kristu, a on je zapovjedio svojim učenicima: »Plodite i množite se!« Ali, strogi sljedbenici prezbiterijanske vjere smatrali su da to valja činiti u najvećoj mogućoj diskreciji, a bilo bi još bolje kad bi se to moglo obaviti posredovanjem Duha Svetoga. Prisjećajući se kako je Sveti Pavle, iz farizejske poslušnosti, odbacio žensku kosu kao instrument tjelesnog iskušenja i da se puritanci slažu s njim u tom pogledu, Anđelika se pokrila rupcem i šeširom široka oboda koji joj je pritiskao tjeme i uzrokovao joj glavobolju.Na putovanju nije osjetila nikakav umor. No počela ju je tištiti velika vrućina i vlažnost na kopnu i bila je spremna čuti sve što joj je Vijeće htjelo priopćiti.— Mislila sam da ću se onesvijestiti.Mislila je na onu jadnu englesku majku, mrtvu, raskoljene glave, pokraj svojih malenih blizanaca koji leže u travi odrubljene glave, poput poderanih lutaka... Trebala je odmah odagnati tu viziju da ne bi osjetila slabost. No ipak, htjela se prepustiti tom jadnom mladiću koji je ušao noseći na glavi okrugli šešir i koji ju je gledao kao da može oživjeti njegove najmilije.Zlo je bilo u tome što su pokolji koji su grčevito potresali Novi svijet sa svih strana imali snagu neukrotive sile, jer krv priziva krv.Nije bilo vrijeme za snove.Anđelika pogleda malenu kutijicu koju je nosila o svom pojasu, protrese je i potom je sićušnim ključem pričvrsti na isto mjesto.Još nije bilo tako kasno kao što je mislila. Bila je sama u kući, ili je to barem pretpostavljala, jer je vladala potpuna tišina, kao da su lakaji i sluge odjednom nestali. Gdje su? Na tržnici? U uredu?Obdarenu instinktom, koji je život pun zamki i opasnosti još jače izoštrio, da hitro opaža nezamjetne znakove koje drugi ne vide i dobro skrivene ljudske reakcije, Anđeliku je zanimalo ponašanje njihove domaćice u Salemu, gospođe Mary-Ann Cranmer.Zapravo, ona sama je svojim namrštenim licem dala razumjeti da ne shvaća zašto se smatra normalnim da upravo ona treba primiti svakog stranca koji dođe u Salem, kao da su ostale kuće odviše čiste da bi prepustile strance preko svog pravovjernog praga. Sumnjive vjere mogle bi prouzročiti ubitačnu kugu grijeha...Zato je Anđelika cijenila stav dame koja ih je dostojno primila i prkosila zbog njih. Joffrev joj je dao objašnjenje koje joj se činilo savršenim.Rođena Wexter, kći Samuela, jednog od najpobožnijih i najtvrdokornijih osnivača grada, ona se iz ljubavi udala za poznatog angli-kanca, šarmantnog aristokrata sir Thomasa Cranmera. Dakako, potom bi bila morala manje-više zauvijek napustiti područje Salema

te zaboraviti svoju rodbinu i stanovnike Massachusettsa, osuđena da ga pamti samo kao uspomenu.Pokazalo se daje teško provesti to radikalno rješenje.Ponajprije zato što je rečeni anglikanac bio na visokom položaju u kraljevskoj administraciji. Nadalje, znalo se da je njegov predak bio onaj Thomas Cranmer, canterburyjski nadbiskup, savjetnik Henrika VIII, koji je u početno, teško doba reformacije štitio velikog škotskog propovjednika Johna Knoxa koji je, kao što svi13...znaju, uspostavio radikalni protestantizam u Engleskoj, a odatle je proistekao i puritanizam; štoviše, pogubljen je pod vladavinom Marije Tudor, katolikinje, nazvane Krvava Mary.Vladalo je mišljenje da ne valja biti odveć netolerantan prema njegovom pra-pranećaku. Napokon je prečasni Samuel Wexter morao prihvatiti gubitak svoje jedine i upravo savršene kćeri.Tako je mladi par prihvaćen u Salemu. Ljudi su se navikli na sir Thomasa Cranmera, na njegove čipke i bisernu naušnicu.Kako ju je često ostavljao samu, jer je neprestano plovio između Bostona, Jamajke i Londona, kći Samuela Wextera ukrutila je svoje stavove i, da bi joj oprostili ludost koja joj je donijela izopćenje iz društva koje je željela graditi, postala je vrlo rigorozna u provedbi svojih vjerskih djela. Njezina najgorča kazna bila je lakoća s kojom su joj, kad je ugostila moguće Sotonine podanike, rekli: »Vi, vi ih možete primiti!«Anđelika privuče fotelju s podstavljenim naslonom i sjedne nedaleko od prozora, dovoljno blizu da može udisati morski lahor. Salem, što na hebrejskom znači »mir«, bio je maleni, osebujan i ljubak gradić, pun kuća s drvenim krovovima i oštrim zabatima, ulice su bile posipane sivim tucanikom, ili pak popločane crvenim ciglama, na račun bogatih i uglednih trgovaca.Zakonodavstvo koje je tu bilo na snazi temeljilo se na strogoj teokraciji te su institucije bile izravno izvedene iz Svetog pisma.Ali, tu su cvjetali najljepši jorgovani na svijetu. Usred ljeta njihovi bijeli i ljubičasti grozdovi doticali su zagasite rubove kuća, boje orahovače. U vrtovima punim ljekovitih biljaka i povrća, koje se uzgajalo uz svaku kuću po tradiciji koju su uspostavili prvi doseljenici s Mayflowera, blistale su se grimizne i svjetlozelene bundeve, izdašne biljke koje su prodirale čak i na ulice, poput dlakavih zmija, a oko vriježa njihovih strukova s velikim žutim cvjetovima oblijetale su pčele.Oporavivši se, Anđelika pomisli kako je nerazumna. Sad je uzaludno postavljati sebi to pitanje: »Zašto sam željela dijete?« Zar ikad znamo razloge koji se kriju ili se otkrivaju u ženskom srcu, zar ćemo ikad upoznati tu životnu potrebu za materinstvom? Ti razlozi su jedinstveni i mnogostruki, svi su očiti, a možda nijedan nije istinit, jer o tome se ne može raspravljati.Anđelika se prisjeti da je o tome sanjala još u Quebecu, kad je vidjela kako malena Ermeline de Mercouville trči njoj u susret ipruža joj ruke. Ne bi li bilo dobro iskusiti zadovoljstva novog materinstva, jer nije mogla dovoljno cijeniti ona prethodna?Valja li obnoviti uništeno gnijezdo koje su potresle tolike oluje?No postupno, kako se sve oko njih obnavljalo, u njoj je prevladala želja da ima dijete s njim, svojom ljubavi, svojim suprugom, ljubavnikom, svojim utočištem i svojim

mučiteljem, s njim, jedinstvenim, čovjekom njezina života, Joffrevom de Pevracom, s kojim se vjenčala prije gotovo dvadeset godina.Pretrpjevši teška iskušenja, prošavši tegobne i nepregledne staze s postojanošću koja se jednačila s tvrdoglavošću i s voljom koja je često bila kriva u očima razuma, jer ju je izlagala opasnostima u koja se ona bezglavo bacala, težeći samo prema svom cilju, ostvarenju svih svojih snova: ljubavi, sreći, miru uz onoga kojeg je toliko revno tražila, vjerovala da je mrtav, jer su ga intrige i nesporazumi odvojili od nje, kao da ljubomorni nisu htjeli da postoji njihova vječna i nesavladiva ljubav. Htjela je dovršiti to tegobno ponovno osvajanje sreće i označiti ga neizbrisivim pečatom.Sanjala je o djetetu s njim, kao da je on novi ljubavnik s kojim želi učvrstiti vezu koja utjelovljuje njihov izniman odnos.Ono bi bilo dokaz da je njihova ljubav obnovljena.Valja priznati da joj takva luda zamisao ne bi pala na pamet na početku njihova ponovnog susreta, od kojeg je prošlo već tri godine.Sjećanja na nj bila su joj vrlo daleka i nestvarna; prisjećala ih se s bolom. Nisu bili samilosni jedno prema drugom, predbacujući si udarce koje im je život nanio, zaboravljajući da su bili zajedničke žrtve i da ih čak ni sudbina nije mogla spriječiti da se opet ujedine. Valjalo je to naučiti; ona se danas čudi zašto su to morali pretrpjeti.Kao da su bili stranci, spremni na zaziranje, gotovo i na mržnju, a ipak tako bliski i očarani jedno drugim! Čudo o kojem je sanjala! Da nije bilo tog nesavladivog privlačenja njihovih tijela, koje bi ih obuzimalo pri svakom pogledu i vezivalo ih čarima, snovima i neu-toljivom glađu, potiskujući sva ostala razmišljanja, bi li uspjeli nadvladati silne prepreke i nepoznanice u svom zajedničkom životu, silne zablude i gorčinu rođenu u tolikoj nesreći?Blagoslov tajanstva osjetila koje ih je preplavljivalo unatoč svemu bacao ih je u zagrljaje, u utapanje u zaboravu, u slastima, prepuštao ih je bezglavoj rijeci koja briše svijet.Premda je bacio u bitku sve svoje snage, Sotona nije mogao pobijediti struju strasti koja ih je vitlala u orkanu užitaka i bezimenih iznenađenja.Jer, Ljubav je najjači neprijatelj Velikog Uništitelja.Tek nakon boravka u Quebecu, francuskom gradu na sjeveru Amerike, mogli su s francuskim kraljem i svojim zemljacima pregovarati o pomirenju. Ondje su zajedno proveli Čudnovatu zimu punu burnih društvenih događaja i ona se osjetila drukčije, zahvatila ju je iznenadna želja: imati još jedno dijete s njim, novo dijete za novi život!Ona se prisjeti povratka.Otišli su iz malenoga glavnog grada Nove Francuske koji se napokon oslobodio ledenog omotača. Njihova flota otplovila je nizvodno Rijekom svetog Lawrencea i preplovila istoimeni zaljev. Anđelika je iz kabine admiralskog broda Gouldsboro s Honorinom promatrala jata bijelih pliskavica kako se igraju među valovima: bili su to trenuci slavljenja, trenuci sigurnosti koju nije mutila nijedna sjena, nikakav nemir.Problemi su bili riješeni, bitke su bile dobijene, ako ne sve bitke, onda barem one među njima. Tijekom te zime u Quebecu shvatili su da ih vežu nevidljivi, suptilni lanci koje ništa ne može raskinuti. Otkrili su da, koliko god da su oboje surovo nezavisni, ne mogu doista živjeti, disati ni misliti jedno bez drugoga. Dakako, Joffrev je tajanstven čovjek, nepredvidljiv, neotuđiv, poput nje, premda je ona sebe smatrala, kao i većina žena, providnom u svom ponašanju i nakanama. No, ne bi se tako voljeli da su jednostavniji i da su podložniji općim zakonima.

Nakraju, laka srca i svijetla duha, počela je sanjati o novom djetetu kojem se htjela žrtvovati, nerazumno, ali za sreću! Novo dijete za novi život.Osjetila se mlađom i veselijom no što je ikad bila. Hrabrila ju je zaštita čovjeka koji je voli, brani i oslobađa svih odgovornosti i teških odluka. Dobila je bitku s kraljevim progonstvom i to ju je oslobodilo svih briga koje je imala na početku svog dvorskog života. Shvatila je da je dosad živjela odveć ozbiljno. Jer, izuzevši nekoliko mjeseci proživljenih snova u Toulouseu, koji su poput orguljske glazbe usred njezine burne sudbine, što je bio njezin život tijekom tih dvadeset godina otkad je bačena u srce bijede i samoće?Život pun borbe, udaranja, grebanja, obrane, opravdavanja — za svoju djecu, svoj kruh, svoju čast.Dakako, nisu sve uspomene loše. U tim godinama borbe nije manjkalo ni zabave, često prožete humorom, a ona se znala smijati u prilikama kad bi život pokazao svoju šaljivu stranu, kao što se znalaradovati pobjedama koje su joj omogućavale da uživa u ugodnim trenucima ukradenim u toj kavalkadi preživljavanja. Bez obzira na sve!Na tom brodu, njihovom brodu, koji ih je nosio u budućnost koju je napokon zamišljala mirnom i sretnom, učinilo joj se da je došao trenutak da položi oružje i promijeni sve. Da postane druga žena. Onakva kakvom si nije mogla dopustiti da postane.Da iznova počne sve, kao da joj je dvadeset godina. A što može biti novije od novog djeteta?Odlučila je: Da, bit će tako.No, budući da je mogla, zahvaljujući svojim »tajnama« ratnice, upravljati tajnovitim slučajnostima oplodnje, i dalje je čekala.Nije čekala dugo. Život ju je naučio da raspolaže vremenom, da ublaži naglost svojih poriva. Više se nije radilo o ratničkoj strategiji u kojoj je blistala u doba svoje pobune protiv kralja i koja zahtijeva hitro djelovanje, nego o utemeljenju mira, što je zadaća koju narodi najčešće obavljaju s manje talenta i briga no što ih ulažu u rat.Željela je učvrstiti se u toj novoj sretnoj eri koju su joj najavili auguri, uvjeriti se da to nije varka, naviknuti se na stanje primirja i na svakodnevni život uz njega, njegovu vječnu ljubav, njezina gospodara i ljubavnika. Još uvijek je željela kušati sigurnost tog ljubavnog saveza koji je osjećala kao žarki plamen što gori među njima, plamen svijetao i vedar, plamen koji ništa neće moći zatitrati.Čekala je Wapassou.U naravi Joffreva de Pevraca bilo je da ga zaljubljenost čini još luđim, još pronicljivijim i još rasipnijim, pa je on sam počeo govoriti o novom djetetu znajući da ona o njemu sanja i da bi ono bilo pečat njihove ljubavi.Je li i on imao dojam da njihova sudbina, koja je dotad bila tako rastrgana, ne kreće prema svom kraju, već prema početku?Dok je snijeg bijelio Wapassou, u ono zimsko doba, u dubini šuma, usred širokih američkih prostora, gdje se zaboravlja da na zemlji ima i drugih ljudskih bića, oni su začeli dijete ljubavi.Osjetivši da je zanijela, Anđelika je bila zapanjena, zadivljena, premda je mogla znati da razne ljekovite smjese koje je znala dobro dozirati prema »tajnama« koje je naučila u djetinjstvu od čarobnice Meluzine, moraju dati željene posljedice. Jedva je povjerovala!U travnju se dijete pokrenulo i ona je opet iskusila čudesno, zanosno iznenađenje.

Bilo je tako jednostavno dobiti od neba ono što se želi: dijete. Dijete sreće...11,Osjećala se tako sretnom, bila je u stanju tako prirodne euforije da bi ponekad pomislila da i nije trudna da nije bilo onih trzaja kojima je »on« odavao svoje postojanje. Bila je pošteđena svih neugodnosti koje prate početak trudnoće. Dugo je ostala vitka. Nije osjećala nikakav umor, a čak joj se činilo da se osjeća jačom i životnijom nego u uobičajeno vrijeme, pa nije ništa mijenjala u svom vrlo djelatnom životu, kao ni u planovima za putovanja koja su ih u proljeće trebala odvesti u predjele gdje je valjalo obnoviti veze ne samo sa stanovnicima Gouldsboroa nego i s ostatkom svijeta. Brodovi su dovezli glasnike iz Francuske, a u Francuskom zaljevu znalo se da Joffrev de Pevrac rijetko propušta planirati plovidbu. Ljeto je razdoblje jake plovidbene djelatnosti.Te godine grof se trebao uputiti u New York. To putovanje omogućilo bi mu i da na povratku posjeti najvažnija naselja Nove Engleske, poredana duž obale: od New Yorka, preko Bostona, Sale-ma i Portsmoutha do Portlanda. Tu su imali prijatelje i suradnike koji štite njihove interese.Anđelika je željela poći s njim. Slijedeći svoje tajno obećanje da više nikad neće pustiti Joffreva da nekamo ode bez nje, potrudila se uvjeriti svog muža da po svaku cijenu mora posjetiti engleskog liječnika Georgea Shapleigha, kojemu mora postaviti mnoga pitanja i od kojeg mora dobiti lijekove, naime, korijen mandragore, potreban za pripravu »uspavljujuće spužve«, čije su zalihe iscrpljene. Tvrdila je da svakako mora vidjeti Shapleigha prije trudova, jer on, u svom skrovištu u Pointe Maquoitu, posjeduje medicinske knjige koje su najstručnije na svijetu, pa ih ona želi pročitati.Kad je Duga, silan brod od više od tristo tona, nedavno porinut u salemskom brodogradilištu, zaplovio prema jugu, usmjerivši pra-mac ravno prema ušću rijeke Hudson, Shapleighu su poslane poruke koje su mu navijestile sastanak u Salemu početkom rujna. Rođenje je bilo predviđeno za kraj listopada, a Duga i malena Pevracova flota imale su vremena vratiti se u Gouldsboro, gdje je željela roditi.Nadalje, od godišnjeg doba i pravovremenog ili preranog dolaska zime ovisilo je hoće li novorođenče — mali princ ili malena princeza — moći poduzeti svoje prvo putovanje na ovom svijetu, putovanje prema izvorima Kennebeca, prema udaljenom posjedu Wapas-sou, kako bi ondje provelo zimu, čemu se Anđelika svim srcem nadala. Usprkos zadovoljstvu koje bi osjećala pri svakom susretu s prijateljima u Gouldsborou, više je voljela njihov povučeni život u unutrašnjosti od onoga na obali.A danas joj više no ikad prije nedostaje čist i okrepljujući zrakMainea.Vlažna vrućina obale, to zagušljivi] a što bi se više udaljila od mora, tištila ju je. Gdjekad bi jedva hvatala dah. Obuzela ju je neugodna bojazan. Pojavilo se iznenada, pomolivši se iz oblaka u trenutku kad su sadašnjost i budućnost blistale u sjajnim bojama, naglo prisjećanje strahova koje je pretrpjela preobrazilo je njezin optimizam poput prevrnuta čamca. Strah se pretvorio u paniku.Anđelika se u tom trenutku osjetila slabom i obuzetom jakom tjeskobom koju proživljavaju majke, čije je tijelo povezano s tijelom krhkog bića. Njezina odgovornost za to dijete prostirala se i na nesreću koja ga možda očekuje i koju mu je možda već natovarila na nejaka pleća, te si je predbacivala svoju nemoć da je ukloni. Jer, djetetova sreća je ugrožena. Nije li ona bol koju je osjetila duboko u sebi najava opasnosti koja

prijeti da će ga još nejakog istrgnuti iz majčine utrobe? Još je prerano za porod. Treba proći još barem mjesec dana...No, Anđelika je imala još jedan ozbiljan razlog da se boji da bi prerani porod mogao ugroziti život tog tako željenog djeteta, tako sanjanog i unaprijed voljenog, jer je već nekoliko dana gotovo sigurna da ih ima dvoje.ni.Kako drukčije protumačiti onaj osjećaj nemira koji joj se počeo činiti pretjeranim? Kako drukčije protumačiti dva izbočenja, jasno zamjetljiva pod rukom, gotovo vidljiva i na koži, koja čine dvije okrugle glavice?»Nebo te želi prenerazitiL.« — reče ona samoj sebi, ljuta, napola ne vjerujući, napola zbunjena. Kad se već zamalo počela smijati, uistinu očarana, uozbiljila se i pomislila da se možda nema čemu radovati; nije znala što da zapravo misli.Zar će tijek njihovog života, čvrsto usmjeren prema razumnim perspektivama, iznenada poprimiti čudnovate razmjere? Blizanci! Odlučila je pričekati prije no što to ikome kaže, pa čak i svom suprugu. Flota Joffreva de Pevraca bacila je sidro u Salemu, koji nije daleko od Gouldsboroa. Neke osobe iz naselja došle su poslom i pozdravile ih. Bio je tu gospodin Manigault, važan brodovlasnik koji posluje sve do Antila, gospodin Mercelot, trgovac papirom iz19La Rochellea, zadužen za osnivanje papirnica u engleskim kolonijama, te njegova kći Bertille koja mu zamjenjuje tajnicu. Počeli su izmjenjivati vijesti o obiteljima. Bertille Mercelot, samoživa tr-govčeva kći jedinica, promatrala je Anđeliku ironičnim i zadovoljnim osmijehom. Ona ne bi sebi dopustila, činilo se kao da kaže, da se njezino lijepo tijelo izobliči zbog trudnoće.Potom su pristupili salemski uglednici, smrknuti — poslije je saznala zašto — i pozvali ih na sjednicu svog znamenitog Vijeća idućeg jutra. Anđelika se razočarala što u mnoštvu nije opazila Georgea Shapleigha; neprestano je mislila da je on jedina osoba koju doista želi sresti po svom dolasku. On bi uklonio njezine sumnje o mogućem rođenju blizanaca i ohrabrio bi je. Imala je povjerenja ne samo u njegovo liječničko znanje nego i u njegovo poznavanje drevnih, tajnih magijskih vještina. No nije ga bilo i ona se morala smiješiti svima, nastaniti se kod engleske dame stisnutih usnica, otrpjeti nesanicu zagušljive, tople noći i idućeg jutra otići na sastanak Vijeća.Prikupivši svu svoju snagu da ne bi otkazala dolazak, Anđelika je nije našla dovoljno da bi se i dalje pitala o zagonetki blaga koje nosi u sebi — jedno ili dvoje djece? — a niti da o tome razgovara s Joffrevem, iako se s njim savjetovala o svemu. Nije li on ponekad upućivao potajne poglede pune vatre koji su se u njoj preobražavali u sjenu zabrinutosti?Anđelika je smatrala pitanjem časti ne uplitati svoje tegobe i slabosti svoga stanja u tijek njihova putovanja i u nužnosti pristajanja u lukama. Po naravi je bila takva da nije patila zbog trudnoće. Štoviše, pripadala je stoljeću u kojem se žene nisu obazirale na trudničke tegobe, jer se smatralo prirodnijim stalno biti u drugom stanju nego uopće ne biti trudna. Svjetske žene, a još manje provincijalke, nisu se žalile zbog takvih okolnosti, a čak i u Versaillesu se često događalo da se kraljeve ljubavnice pojave u dvorskoj odjeći manje od jedan sat pošto bi u kakvoj pokrajnjoj sobici, iza paravana, donijele na svijet maleno kraljevsko kopile.Zato je Anđelika smatrala da njezina jutarnja nesvjestica nije jasna sama po sebi. Dignula se i pošla prema stolu na kojem je bio njezin putni kovčeg sa češljevima, četkama,

ogledalom, nakitom i potrebnim sitnicama, bočicama rumenila i mirisnih masti. Uzela je jednu staklenku i čašu te se uputila prema odmorištu na katu, gdje se nalazila slavina s tekućom vodom i lavaboom od plave i bijele fajan-se, ukrašene vjerojatno u Delftu. Natočila je vodu iz kositrene slavi-ne u čašu, pomislivši još jednom da se puritanci, koji kao da preziru životne čari, okružuju lijepim namještajem i vješto načinjenim predmetima koji obilno nadoknađuju strogost običaja i riječi koje ih propisuju. Anđelika, koja je cijenila ozračje svake kuće, ovu je zavoljela, jer su njezine polusjene bile ispunjene sjajem dobro iscizelira-nog drveta, lijepo uštavljene kože te finog porculana i keramike. Pokrivač na krevetu bio je čipkan.Anđelika proguta lijek. Bila je to mješavina biljaka koju je sama sastavila i čiju je djelotvornost poznavala. Odmah se osjetila bolje i težak miris plime koji je prožimao zrak miješajući se s vonjem rastopljenog katrana koji je dopirao iz brodogradilišta i s mirisom pečenih rakova što se pojačavao kako se bližilo vrijeme ručka, prestao joj je smetati.— Guspo! Guspo!Izvana ju je dozivao znani joj glas.Ona se nasmiješi i pođe prema prozoru. Pred kućom je stajao Kouassi-Ba i dizao prema njoj pogled svojih crnih očiju.— Šalje me gospodar. Zabrinut je!— Reci mu da se umiri. Dobro sam.Kouassi-Ba bio je utjelovljena Jofreveva briga za nju. Pouzdani i vjerni čuvar, više prijatelj nego sluga, svih tih godina koje je proveo uz grofa, pazeći na i najneznatniji znak promjene njegova raspoloženja, uzrokovane poslom, putovanjima, nesrećama, opasnostima, on je za Anđeliku bio inkarnacija brižnosti koja je nikad neće izdati.Često bi se pojavio pred njom i prenio joj poruku ili se obavijestio o njezinim željama; čekao bi je na kućnom pragu da bi je otpratio ili bi joj pak donio srebrni tanjurić na kojem bi se pušila šalica turske kave upravo u trenutku kad bi za nju dala bogatstvo ili život, jer — i u tome je bilo magije koja povezuje njih troje, nju, Joffreva i Kouassi-Baa — on je uvijek dobro znao kad se valja pojaviti.I ovaj put su Joffrev i njegov sluga izmijenili samo jedan pogled i veliki je crnac poput sjene pohitao iz Vijećnice.Njegova prisna prisutnost, dobrohotna i njoj posvećena dušom i i tijelom, pomiješana s bezgraničnim divljenjem prema svemu što ona kaže ili učini, utješila je Anđeliku i zato se začudila kad ga je čula:— Treba li gospodar otpustiti regente i doći k tebi? — upita on.— Ne, Kouassi-Ba, pitanja o kojima gospoda moraju raspravljati odviše su ozbiljna. Strpljivo ću čekati. Prenesi im moje isprike. Reci im, što su zacijelo dobro shvatili, da su me te tužne vijesti du-boko uznemirile pa sam se povukla da bolje razmislim kako bih im pomogla.— Dobro! Dobro! — reče Kouassi-Ba uz gestu pozdrava i dobrih želja.Udaljio se na visokim potpeticama svojih cipela s kopčom, korakom nalik na plesni.Ozbiljni Kouassi-Ba, kojeg se smatralo čovjekom u godinama, iskazivao je novu živost otkad je saznao za skori dolazak »malog princa« ili »male princeze«. Kako bi se tek ponašao kad bi znao da će ih možda biti dvojel... Izljevi radosti ne bi pristajali njegovoj sijedoj kosi.

»Unatoč svim željama Kouassi-Baa« — pomisli ona smjestivši se opet u naslonjaču — »ne mogu se oteti strahu od te neočekivane mogućnosti«.Pokušala je zamisliti dva dječačića crnih očiju i guste kose nalik na Florimondovu. No ne bi li bile ljupkije dvije isto tako smeđe djevojčice živa i blistava pogleda? Nije razmišljala o tome da će naslijediti njezinu plavu kosu, jer je sanjala o »Joffrevevom djetetu« i vidjela ga je kao njegovu sliku i priliku.Ali, dvoje djece!Njezina zbunjenost pojačala se kad se prisjetila proročanstva vračarice Mauvoisin, koju nikad nije uzimala ozbiljno i koju je gotovo zaboravila tijekom mnogih godina.To se dogodilo u Parizu, u doba kad je bila sama i u opasnoj situaciji, kad se borila za svoj kruh svagdanji i za kruh svojih sinova Florimonda i Cantora. S dvjema prijateljicama, koje su poput nje bile u teškoćama i htjele su saznati hoće li im budućnost biti milosti-vija od sadašnjosti, otišla je po savjet Catherine Mauvoisin, koju su zvali i Voisinka, u njezinu jazbinu u Faubororg du Temple, gdje se okupljao cijeli Pariz.Vračarica je tog dana bila pijana kao zemlja. Odjevena u pelerinu s ušivenim zlatnim pčelicama, teturajući je sišla sa svog prijestolja i krenula prema trima lijepim mladim ženama koje su stajale pred njom. Svakoj je pogledala u dlan i rekla: »Kralj će vas voljeti«. Najskromnijoj i najsiromašnijoj je dodala: »A s vama će se vjenčati!« To je razbjesnilo treću sudionicu, koja je očekivala da će upravo njezina sudbina biti najslavnija.Anđelika se smijala prisjećajući se te scene. Uznemirilo ju je kad se pijana žena obratila njoj, uperila prst u nju i objavila: »Vi ćete imati šestoro djece.« To proročanstvo, izrečeno nejasnim gla-som, tad joj se učinilo krajnje smiješnim i nevjerojatnim te gaje nedugo potom zaboravila.No nije li se tijekom godina približila ostvarenju proročanstva pripite žene?Tri prelijepe mlade žene, tri Poitouovke povezane prijateljstvom i podrijetlom, tog su dana krenule u Pariz u posjet čarobnici Mauvoisin: Athenais de Montespan, rođena Rochechouart, Anđelika, grofica de Pevrac, rođena Sance de Monteloup i Francoise Scar-ron, rođena d'Aubigne.Danas, dvadesetak godina kasnije, lijepa markiza de Montespan vlada Versaillesom kao najomiljenija ljubavnica kralja Luja XIV, skromna Francoise Scarron, čije su iznošene haljine davna prošlost, dobila je od kralja titulu markize de Maintenon, a Anđelika, koja je odbila kralja, neće li upravo donijeti na svijet dvoje djece koja će povećati broj njezine djece na šest.— Šestoro! I to možda uskoro? Ne — pomisli ona, opet uznemirena tom mišlju. — Nikako ne! To bi bilo razorno za njihove male živote! Kako god bilo, nikako se ne smije poroditi u Salemu. Mora otići u Gouldsboro.Nizašto na svijetu ne želi donijeti na svijet svoje dijete — ili djecu — u novoengleskoj koloniji, jer salemski jorgovani i lijepi brijestovi ne ublažuju kruto ozračje koje vlada u gradu tih strašno čednih ljudi, u gradu u kojem trudna žena ne smije udahnuti svjež zrak na prozoru a da ne upru prstom u nju.Gledala je prema obzorju i sanjala da stavi krila i otklizi prema Portlandu u kojem se možda nalazi Shapleigh, prema Gouldsborou, gdje je njezina prijateljica Abigael okružena pažnjom. Ondje bi bila »kod kuće«.

Iznenadna sjena rasprostre se preko sunca i poput mračnog vala prodre u sobu, obavivši tamom namještaj i zastore.Zrakom prasnu koncert oštrih krikova. Bilo je to jato ptica koje se prostiralo nad cijelim gradom, dospjevši na obale ovog, još gotovo netaknutog kontinenta. Bilo je jasno da ljudska bića tu još nisu tako važna u usporedbi s obiljem životinja i da ovi gradovi i sela još neće zavladati premoćnim šumskim prostorima.Anđelika je htjela zaviknuti. Odjek glasa punog mržnje šumio joj je u ušima: »Naučila sam mrziti more zato što ga vi volite, a i ptice, zato što vi smatrate da su lijepe i čudesna njihova jata dok u mi-rijadama prekrivaju oblake i zatamnjuju nebo!...« Demonka! Samo bi demonsko biće moglo izgovoriti te riječi koje tako dobro pamti.UilUAnđelika se katkad uzalud branila, ali obuzimao ju je mračan predosjećaj da demonka — premda je mrtva i pokopana — još nije rekla svoju zadnju riječ. Kad se mrzi tolikom snagom, kaže se da je moguće i iz onostranosti provoditi svoje osvetničke nakane? A ona je bila tako vješta, ta žena koju je isusovac poslao da ih uništi.Svjetlo se naglo vratilo. Ptice su sletjele poput snježnih nanosa i prekrile obalno stijenje. Njihovi krici utihnuli su i čuli su se odjeci tuljana pokraj kojih su ptice prošle. Nadolazila je plima.Anđelika požali što je rekla Kouassi-Bau da je sve u redu i da će biti strpljiva.Ne našavši domaćicu gospođe Cranmer, ona se zapita gdje su otišli njihovi... I gdje li je mlada Severine Berne, koju je vodila sa sobom da joj pokaže kako izgleda svijet koji je manje sirov i bliži europskoj civilizaciji no što je to njihovo pionirsko naselje u Gouldsborou. Nježna šesnaestogodišnja Severine jako je željela prošetati se velikim i živahnim gradom kao što je New York, željela je vidjeti Boston i Salem nakon trogodišnjeg odvažnog rada na divljoj zemlji u kojoj je, kad se ona s obitelji iskrcala došavši iz La Rochellea, postojala samo jedna drvena utvrda i nekoliko ruševina. Tijekom dugog putovanja obalama Nove Engleske, Severine je Anđeliki bila ugodna i zabavna suputnica. Osvježile su poznanstvo, obnovile gotovo obiteljske veze koje su ih ujedinjavale kad je Anđelika živjela kod Berneovih u La Rochelleu.Na brodu i u lukama mnogo je vremena posvećivala Honorini. Oklijevala je povesti svoju malu djevojčicu pitajući se ne bi li za nju bilo bolje da ostane na kopnu, okružena pažnjom u Wapassouu ili u Gouldsborou, kao što je već nekoliko puta učinila tijekom nekih kraćih ljetnih putovanja.Ali ovaj put Honorine je pokazala nekakav nemir shvativši da će se Anđelika udaljiti »zajedno« s budućim malim bratom ili sestricom. Tako je barem Joffrev de Pevrac protumačio njezine riječi koje je više puta nejasno izgovorila. Honorine bi ponekad izrekla sve svoje misli o nečemu, ali ovaj put nije rekla sve. Valjalo je biti oprezan.Prihvatila je Severinino prijateljstvo i radovala se putovanju. Tog jutra otišle su se zajedno prošetati jer je u luci i gradu bilo tisuću stvari koje je valjalo vidjeti; u skladištima i trgovinama bujalo je obilje robe.Anđelika začu njihove glasove, nagnu se kroz prozor i ugleda djevojku kako zalazi za ugao ulice držeći dijete za ruku. Bile su u pratnji visoka mladića odjevenog u crno, poput pravovjernog puri-tanca, ali bio je obučen u posuvraćene čizme a na glavi je nosio šešir široka oboda urešen perom kojem nije manjkalo elegancije. Severine je živo čavrljala s njim, i to, kako se Anđeliki činilo, na francuskom. A to se u Salemu doista ne događa često.

IV.Donja vrata škljocnuše i Severine poviknu:— Gospo Anđeliko! Upozorili su me da se kanite vratiti gospođi Cranmer. Dovodim vam Francuza koji kaže da je iz vaše pokrajine i da vas poznaje.Začuđena, Anđelika ode na odmorište. Predvorje je bilo mračno i ona nije mogla dobro uočiti crte pridošlog mladića. Skinuo je šešir i prema njoj okrenuo svoje dugačko i blijedo lice kojem nije mogla pridružiti nikakvo ime, ali ju je ipak nejasno podsjećalo na nekoga. Kad ju je ugledao, uskliknuo je:— Oh! Gospođo du Plessis Beliere, to ste doista vi! Nisam se usudio u to povjerovati unatoč svim obavijestima koje sam prikupio i svim provjerama koje su mi potvrdile da ste došli u Ameriku.U dva koraka se uspeo stubama, kleknuo pred njom i gorljivo joj poljubio ruku.Anđelika je ostala zbunjena. Tko bi mogao biti taj mladić koji je pozdravlja imenom koje je nosila u Versaillesu dok se družila s velikim dvorskim damama?On se uspravi. Visok, mršav i klimav, nadvisivao ju je za glavu.— Zar me ne prepoznajete? Ja sam Nathanael de Rambourg. Ona je i dalje oklijevala.— Naši posjedi graniče s posjedima Plessis u Poitouu. U djetinjstvu sam se igrao s vašim sinom Florimondom, zajedno smo počinili tisuće nestašluka, kao i ludost da dođemo u Ameriku.— Oh! Sjećam se! — uzviknu ona. — Kakvo iznenađenje, jadno moje dijete!Imena i riječi izranjali su u svjetlu davnih slika i prizivali odjek dvostrukoga galopa koji jezdi preko opalog lišća parka Plessis, galopa koji je čula jedne užasne noći.Zamalo je posrnula, ali odmah se pribrala.— Nathanael! Dakako! Prepoznala sam te! Dođi i sjedni. Odmah je preuzela tikanje kojim se negda obraćala blijedommladiću, već tada »dugom poput gladne godine«, zvanom Brada,kojeg je uvijek viđala uz svoja dva nestaška, Florimonda i Cantora, dok su živjeli u Plessisu. Stalno ih je pratio, a oni su ponekad glumili da im je dodijao, lovili su ga, odbacivali ga, tjerali ga da podnosi tisuće poniženja, da bi ga poslije opet počastili svojom milošću kad je trebalo poći na vojne pohode ili smisliti urote protiv »važnih osoba«.Posjed Rambourgovih graničio je sa zemljom Plessis. Pripadali su lozi vrlo starog plemstva koje je pristalo uz reformaciju još za prvih Calvinovih propovijedi. Već tri naraštaja hugenoti, siromašni, plodni — Nathanael je bio najstariji od osmoro ili desetoro djece — gorljivi vjernici, imali su sve što privlači nesreću, progone i tragediju.Onog posljednjeg ljeta koje su proveli u Plessisu Florimond i Nathanael često su se sretali i kovali urote više no ikad.— Florimond je bio tako brbljav — reče mladić smijući se — tako domišljat i tako uvjeren da ću ga slijediti!Anđelika je sjela na naslonjač s visokim naslonom. Trebao joj je trenutak odmora da prihvati novost.— Draga moja — reče ona obrativši se Severini koja se uznemirila što je vidi takvu — bi li mi pripremila jednu šalicu vrućeg čaja od pasiflore? Evo, uzmi vrećicu iz mog kovčežića s lijekovima.

Posjetitelj je sjedio na »kocki« obloženoj tapiserijom, nekoj vrsti stolice bez naslona koja se često nalazila u salemskim kućama. Anđelika nije ni sanjala da će ga tu vidjeti. To je duh! Štoviše, to je preživjeli.Florimond nije nikad govorio o njemu, a Anđelika bi ponekad pomislila na njega i obećala sebi da će jednom pitati svog sina za njegovog sudruga na putovanju. Poslije je zaboravila na to, nejasno zaključivši da su se mladi pustolovi razdvojili i prije no što su se ukrcali.Dakle, on je u Americi.Što mu se dogodilo tijekom tih posljednjih godina, osim što je prekomjerno narastao?Promotrivši ga, Anđelika pomisli da je još ljepši od svog oca, sirotog Isaaca de Rambourga, koji je također bio mršav i visok, ali obdaren izvanrednim duhom, a umro je očajnički pušući u rog na vrhu svoje kule, uzaludno dozivajući pomoć, on, napušteni hugenot u srcu svoje pokrajine, ostavljen na milost i nemilost kraljevim dragu-nima, »misionarima u čizmama«.Uvijek bi čula tužne dozive lovačkog roga koji su se nadnosili nad šumu, sve dok prvi plamenovi koji su zapalili Rambourg nisu prokuhali kroz prozore dvorca.Ona uzbuđeno primijeti da mladić zacijelo nije čuo što se dogodilo njegovim najmilijima. O njima je govorio u sadašnjem vremenu.Anđelika shvati da nije kadra tako naglo mu objaviti daje izgubio cijelu obitelj u pokolju koji se odvio na Starom kontinentu, pogotovo ne nakon priče koju je tog jutra čula na sastanku prezbite-rijanskih svećenika.A tada, kao da je njima potaknuta, lecnula ju je teška i raspršena bol za koju je vjerovala da potječe od bubrega ili križa. Njezine misli se usmjeriše prema salemskim obalama šibanim jakim vjetrom, morskom pjenom, obalama koje odjekuju ptičjim kricima, tako daleko od zbijenih i gustih šumaraka u Poitouu, odvojenih ravnicama iskrižanim stazama; ondje, u Francuskoj, i dalje se odvijaju skrivene tragedije progonstva. Cijeli ocean ih razdvaja.— Istina je da smo se Florimond i ja tog ljeta jako dosađivali u Plessisu — reče Nathanael de Rambourg. — Prisjetite se, gospođo. Svugdje su bili vojnici, čak i kod vas, koji niste bili pristalica refor-macije. A onaj... kako li se zvao, Montadour, koji im je zapovijedao i dopuštao sebi da zapovijeda svima u pokrajini, katolicima i protestantima, plemićima i seljacima, odurne li osobe! Groznog li vremena!Severine se vrati noseći na srebrnom pladnju šalicu koja se pušila. Bacila je sumnjičavi pogled na uljeza; njegova nazočnost postala joj je neugodna, jer se čini da je zamorio Anđeliku, čije lice je promijenilo izraz.Bila je očarana što je on prati ulicama Salema. Francuz plemenita roda i hugenot poput nje — to se rijetko sreće. No kad je vidjela Anđelikino umorno lice, njezina profinjena osjeljivost upozorila ju je da ta posjeta nije blagotvorna i mislila je samo na to da posjetitelja dovede do vrata.— Popijte ovo, gospođo — reče ona odlučnim glasom. — Ovaj napitak činit će vam dobro na ovoj vrućini. Uvijek ste govorili da vrući napitak utažuje žeđ više od hladnoga. Sad morate malo prileći i odmoriti se.— Mislim da imaš pravo, Severine. Dragi Nathanael, uskoro će vrijeme objeda. Napustite nas bez ceremonije i vratite nam se popodne. Tad ćemo duže razgovarati....^ ulllll.ll.a— Ne znam — reče on oklijevajući — ne znam kamo da odem objedovati.

— Otrčite u luku i kupite jednu funtu pečenih rakova — odvuče ga Severine prema vratima — ili, još bolje, otiđite u tavernu Plavo sidro, nju vodi jedan Francuz.Bez formalnog opraštanja, mladi Rambourg uze svoj šešir, poljubi ruku Anđeliki i gotovo radosno se povuče izrekavši riječi koje je pogodiše poput udarca mačem:— Prenijet ćete mi vijesti o mojoj obitelji. Zacijelo ste saznali nešto o njima tijekom svih ovih godina? Ja sam im poslao jednu ili dvije poruke, ali nisam dobio nikakav odgovor.— Jamačno je čuo kako razgovaram s Honorinom na francuskom — objasni Severine — i, pošto nas je dugo slijedio, predstavio nam se i postavio nam svakojaka pitanja, kao što već činimo mi Francuzi, pitanja koja se svakom postavljaju: »Odakle ste? — Iz La Rochellea. — Ja sam iz okolice Mellea, u Poitouu. — Kada ste došli u Ameriku?« itd. Gospo Anđeliko, što se događa? Vidim da ne izgledate dobro.Anđelika prizna da je vrućina iscrpljuje. No mirno je pila čaj i brzo se osjetila bolje.— Severine, učini mi uslugu. Dovoljno dugo sam čekala u ovoj pustoj kući, nemoćna ikoga išta pitati. Svi su otrčali u luku zbog dolaska tko zna kojeg broda. Potraži vijesti! Obavijesti se je li Vijeće kojem prisustvuje gospodin de Pevrac okončalo rad. Isto tako, saznaj govori li se o starom liječniku po imenu George Shapleigh. Njegova odsutnost je neobjašnjiva, a ja sam nestrpljiva i zabrinuta.Severine se spusti stubama i iziđe, odlučna okupiti sve stanovnike kuće de Pevrac i dozvati sve ukočene Engleze koji bi joj mogli dati obavijesti o tom Shapleighu, spremna zaviriti u sve gostionice u gradu. Ali prije toga će potražiti grofa de Pevraca u Vijećnici, ne mareći što će time prekinuti tako svečani skup, i to s onim svojim prezirom prema ozbiljnim muškim problemima koji joj njezin otac, majstor Gabriel Berne tako često predbacuje; ona smatra da ženski problemi nisu manje ozbiljni. Na ulici se nije ustručavala obratiti se članovima domaćinstva gospođe Cranmer i podsjetiti ih na njihove dužnosti, jer je smatrala da svi ti ljudi odjeveni u plavo i crno, službenici i sluge, koji neprekidno govore o svetosti svoje zadaće veličanja slave Božje i otplate svog prelaska preko oceana koji duguju svojim gospodarima, provode vrijeme u dangubljenju.Anđelika ju je s prozora promatrala kako hita i smiješila se. Uz mladu Severinu koja je obožava ne mora se ničega bojati.Osvrnuvši se, ona u sjeni zida opazi crvenilo nalik na odsjaj plamena i shvati da je to Honorine, koja je također morala skinuti kapicu tijekom šetnje, pa joj je vjetar s mora zamrsio lijepu rusu kosu.Honorine je bila poput tintilinića. Anđelika ju je tek razaznala, a ona je već opet nestala. Začula je buku na stubištu i krenula prema njoj, misleći: »Ne, još nisam spremna roditi, jer bih se inače osjećala živahnijom i hitrijom.« Nije li poznato da žene, kad se bliži vrijeme za porođaj, obuzme nova snaga koja ih tjera da dovedu kuću u red i tako se oslobode svih kućnih poslova. Naprotiv, Anđelika je osjećala veliki umor.Našla je Honorinu kako stoji na kovčežiću koji je postavila ispod zidne slavine i pokušava napuniti vodom kositreni peharčić.Anđelika je pristigla u trenutku kad su malene ruke pokušavale zaustaviti mlaz vode i istodobno držati posudicu uspravno. Ona pridrži peharčić i zatvori slavinu.— Žedna si, zlato moje? Trebala si me pozvati.— To je za tebe — reče Honorine i objema rukama joj pruži peharčić. — Ti trebaš piti vode kako bi se anđeli spustili na tebe. To je rekao Mopountook!— Mopountook?

— Mopountook, poglavica Metallaka. Znaš! On te je naučio piti na onoj šetnji na koju me nisi povela.Bila je to davna i već mutna uspomena iz prvih dana u Wapas-souu, ali Honorine, koja je tada bila gotovo još dojenče, sve je vidjela i ništa nije zaboravila. Za nju vrijeme ne postoji... Može se odjednom prenijeti u situaciju koja je potaknula njezinu maštu, poništavajući protekle mjesece i godine, kao da se sve to dogodilo istog jutra.— Rekao je da je voda teška i da pomaže anđelima da se spuste k nama.Je li to doista rekao? Anđelika je prizivala uspomene. Mopountook bi prije govorio o duhovima no o anđelima. Njega quebečki misionari nisu pokrstili. Honorine je ustrajala.— Voda pomaže anđelima da se spuste k nama, a vatra nama pomaže da se popnemo k njima. On je to rekao. Zato oni spaljuju ljude da bi se popeli na nebo.Kako je samo prihvatila indijanski govor!........r— Vjerujem ti — reče Anđelika smiješeći se.Honorine je mnogo više znala o Wapassouu nego ona i nije bilo čudno stoje njezina dječja intuicija proniknula u indijanski govor jasnije no odrasli, opterećeni svojim vjerovanjima i nakanama.— Jednog dana ću to probati — ustvrdi Honorine odlučno.— Što to?— Vatru, da se popnem!Prinijevši peherčić usnama, Anđelika se zaustavila usred kretnje.— Ne, molim te! Vatra je opasnija od vode.— Onda pij!Anđelika je pila i ispod vjeđa pomno promatrala svoju kćerki-cu. Prisjećala se pobožnosti koju je Mopountook iskazivao prema izvorima. Pripisivao im je veliku važnost i naveo ju je da cijeli dan pješaci i više puta pije s izvora razasutih na raznim mjestima, ponavljajući da moraju prizvati duhove daje štite u Wapassouu.Voda! Snaga čiste vode! Nikad nije razmišljala o drevnom porivu koji je vodio seljake iz njezina rodnog Poitoua do određenih izvora u šumi.Ali voda iz slavine gospođe Cranmer zacijelo nije imala istu kakvoću i snagu; u svakom slučaju, bila je odurna. Sluge nisu često čistili unutrašnjost spremnika. Anđelika zgrči lice, što nije promaklo Honorininu sumnjičavom pogledu.— Idem ti potražiti izvorske vode — odluči ona i brzo se skotrlja s kovčega.Anđelika ju je uspjela zaustaviti tek na stubama. Već ju je vidjela nagnutu nad zdenac kako pokušava podignuti vjedro svježe vode. Obasula ju je prosvjedima i uvjeravanjima da joj ništa ne treba i da može odustati od svoje nakane.— Vidjela si da sam pila. I sad osjećam da će anđeli sići i zaštititi me.Raznježeno je dlanovima obuhvatila kuštravu djetinju glavu.— Drago moje malo — mrmljala je. — Kako si mi dobra i kako te volim.Netko uđe; lupa čizama odjekivala je popločanim predvorjem. ' Ovaj put Honorine joj pobježe. Prepoznala je svog oca, grofa de Pevraca. Zagrlila gaje i šaptala mu na uho.— Mama mi je tužna, a ne mogu je utješiti.— Ja ću to srediti — obeća joj Joffrev de Pevrac jednakim, urotničkim glasom.— Nikad nisam proživjela tako dugačko jutro — uzdahnu Anđelika pridruživši mu se.— Ni ja. Razumijem vas i čestitam vam što ste se povukli. Bilo je to doista iscrpljujuće zasjedanje. U iskušenju sam ustvrditi da ljudski mužjak, tako siguran i pun

samopouzdanja, uopće ne sumnja u izvrsnost svojih čina. Kako se ne diviti pravedničkom osjećaju s kojim su najbolji predstavnici one nadmoćne rase kojoj, zahvaljujući milosti Stvoriteljevoj, imam čast i sam pripadati, odlučili pozvati na svoje Vijeće ženu čije poglede cijene; kako su samo znali odabrati predmet o kojem će raspravljati s njom!Po svom običaju, kad god bi je htio zabaviti i riješiti je briga, nasmijavao bi je. Njegova prisutnost već ju je rasteretila i raspršila njezinu napetost.— Ne budite odviše strogi prema tim patrijarsima i puritanskim doktorima — reče ona. — Nisu krili razloge zbog kojih su željeli da budem na njihovom sastanku. Nisam to željela, ali im opraštam. Voljela bih da ih uvjerite kako sam primila na znanje da je došlo do obnove rata s Indijancima na granici njihovih kolonija. Razmišljala sam o tome što bismo mogli postići kod Piksaretta.— Ah, ostavimo ratove i pokolje — reče on blagim glasom. — To je igra koja, nažalost, neće uskoro završiti, a razum nam zapovijeda da se, imajući to na umu, brinemo za svoj vlastiti mir. Zato, pričajmo o onome što vas zaokuplja, najdraža moja. Vidim vaše umorno lice i sjenu koja vas čini još dirljivijom i ljepšom, ali...— Shapleigh nije došao — požali se ona.— Poslao sam glasnike u svim smjerovima. Pronaći će ga. Naći ćemo ga u Portlandu ako ne uzmogne doći ovamo prije našeg odlaska.On je privi uza se i položi svoje meke prste na njezine kapke.— Nešto vas plaši, ljubavi moja. Recite mi. Povjerite mi se. Ovdje sam, odsad ću uvijek biti uz vas i braniti vas, otklanjati od vas svaku opasnost.— Avaj! Nije u našoj moći da uklonimo ovo iskušenje, jer gaje nametnula sama priroda.Možda je to samo lažna uzbuna, nastavila je, ali njezina jutarnja slabost navela ju je da se uplaši neće li dijete prerano doći na svijet. Istina je da se sad osjeća sasvim dobro i uvjerena je da do poroda, koji joj se jučer još činio tako dalekim, neće doći baš odmah. No ne bi se začudila da se porodi prije no stoje predviđala.Joffrev je mudro napomenuo da nema nikakva očitog razloga za to, jer je njezino zdravlje sve dosad bilo savršeno. Ali, odsada valja računati i na to da će, u slučaju da novorođenče dođe na svijet na obali Atlantika, vrućina koja vlada biti saveznik koji će pomoći nejakom djetešcu da preživi tri ili četiri tjedna koje je trebalo provesti u maternici.Ona ga je slušala i cijenila njegovu dirljivu dobrotu s kojom je, brižljivo kao i uvijek, tražio jasne argumente na tom području koje poznaju žene i koje bi trebalo biti strano pustolovu kojeg neki smatraju i gusarem, ili barem surovim ratnikom bez slabosti. Ali kad valja nju utješiti ili ohrabriti, on je nježan i delikatan.Ona se udalji od njega da bi mu se nasmiješila. No njezine velike zelene oči ostale su raširene i usredotočene.— Ima još nešto — promrmlja ona kao da osjeća krivicu.I ona mu oda što je udvostručavalo njezinu uznemirenost. Udvostručavati je doista bila prava riječ. Dvoje djece moglo bi značiti dvostruku sreću, ali to bi moglo i ugroziti njihov život, jer ona neće moći donijeti tako željeno »dijete« na vrijeme.Vidio je daje doista uplašena, tjeskobna i puna strepnje.Svojom preplašenošću i krhkošću kojom je zračila, Anđelika ga podsjeti na dijete-vilu iz poitouovskih šuma, osebujnu prikazu koja je iskrsnula pred njim u sunčevu svjetlu na putu za Toulouse i koja ga je navela da položi svoj život pred njezine noge, on, veliki slobodni gospodar koji je mislio da je upoznao sve životne užitke, sve vrtloge, rascjepe i neizrecive zanose istinske ljubavi.

A. ona je uvijek bila tu, uvijek je bila u njemu, znala je očuvati tajanstvene izvore svojih čari, koje mnogim ženama tako brzo uništi osrednjost svakodnevice. Istodobno je doživio otkrovenje i zanosnu, divnu i pomalo neobičnu slutnju da će mu darovati dvoje djece te se ne bez bojazni zapitao neće li upoznati najveću radost svog muškog života. Suze su mu navrle u oči. Da bi ih skrio, on je zagrli.Držeći je u naručju, mrseći njezinu kosu, milujući joj tijelo, počeo joj je govoriti posve tiho, govoriti joj da će sve biti dobro, da se ničega ne treba bojati, daje on najsretniji muškarac, da će se djeca, koju najavljuju predznaci sreće, roditi lijepa i snažna, jer život nikad ne čini onoliko zla koliko bi mogao, pogotovo onima koji ga vole i to dokazuju bez škrtarenja; ponavljao joj je da nije sama, daje on uz nju, da su bogovi s njima te da ne treba zaboraviti da postoji posljednje utočište od svih iskušenja: nebo.Nasmiješio se smješkom koji kao da se istodobno šali s tim nevjerojatnim i bezdušnim svijetom i prkosi mu. Dodao je da bi bilo dobro kad bi mogao poslati glasnike da zatraže pomoć i od Svemogućeg.Želeći joj pomoći da se oporavi, uvidjevši da više pati od umora nego od potištenosti, grof de Pevrac nadošao je na sretnu pomisao da joj predloži popodnevni odmor na Dugi, njihovu usidrenom brodu.Brodsku palubu osvježava lagani morski povjetarac, a usto se na brodu lakše diše nego na kopnu.Severine i Honorine su u pratnji Kouassi-Baa otišle ručati u gostionicu koja je bila na dobru glasu.Htio je da budu sami i da se ona odmori, daleko od gradskog meteža. Da bi se razmišljalo o budućnosti i njezinim nepoznanicama, najbojje je malo se udaljiti.Ta promjena će osnažiti i ohrabriti Anđeliku.Na palubi Duge, velikom tendom zaštićeni od sunca koje je blistalo poput čelika užarenog do bjelila, poslužio ih je gospodin Tis-sot, njihov majordom koji se pošto su pristali bavio uglavnom nabavljanjem svježih namirnica i robe koja se mogla priskrbiti u luci: vina, ruma, kave, čaja i sušenog bakalara, kojeg je u Salemu bilo u golemim količinama. Kakvoća proizvoda najstarije sušionice na obali, koju su utemeljili prvi doseljenici, bila je znamenita. No, majordom se ustručavao ponuditi ga gospođi de Pevrac, znajući da danas neće cijeniti to mjesno jelo koje u tim krajevima zovu »zeleno zlato«. Ali moglo bi joj se svidjeti ako ga pripremi služeći se svojim delikatnim kulinarskim umijećem.Unatoč njihovoj neočekivanoj posjeti, nisu ga zatekli nespremna. Ponudio ih je svježim povrćem, salatama i mesom na žaru.Bdijući nad svim, on je uvijek u pripremi imao obilje svježih pića ohlađenih u ledu, a i slatkih voćnih sokova.Anđelika shvati da je tog jutra otišla na tu nesretnu sjednicu Vijeća nakon odveć laganog obroka: zdjelica zobene kaše, takozvanog porridgea, nije joj bila privlačna, premda su je ohrabrili da joj doda vrhnja i melase.Ali čim je bila progutala prve zalogaje, oživjela je. Prije no što su izašli, Joffrev de Pevrac podsjetio ju je da ponese lepezu. Uistinu bi bila vrlo lakoumna i izgledalo bi da je zaboravila običaje francuskoga dvora da se nije sjetila toga skromnog i šarmantnog predmetakoji pomaže velikim damama da podnesu pritisak u salonima ili kraljevim predsobljima, te vrućinu koja je vladala ispod šume svijeća koje su svjetlucale u kristalnim lusterima.

Osvježena, blago se hladila lepezom, radujući se tom trenutku odmora uz svoga supruga, uz čašu svježe vode nadohvat ruke.Njihovom pogledu nudio se grad čiji su obrisi bili zamućeni omaglicom vrućine što se prostirala do zaobljenih vrhova Apalackog gorja nalik na čipku protkanu cvjetnim uzorcima: nizovi oštrih kosih krovova, zvanih grambell-roof ili lintroof — ta imena označavala su nejednake krovne površine — s jedne strane spuštali su se gotovo do zemlje. Sve je bilo načičkano visokim dimnjacima od cigle, u eliza-betinskom stilu koji je označavao pionirski grad osebujne elegancije koji kao daje pristigao iz Starog svijeta.Promatrajući ga iz daljine, tako mirnog i dirljivog u njegovoj vrlini i odvažnosti postojanja, Anđelika osjeti začetke kajanja.— Vi me razumijete, zar ne? — reče ona Joffrevu. — Kad sam rekla da ne želim da se naša djeca rode u Novoj Engleskoj, to nije značilo da osjećam neprijateljstvo prema našim engleskim susjedima s kojima ste već godinama povezani interesima i zajedničkim pothvatima; dijelim vaše poštovanje za njih. Ali, pomislila sam da ne bi bilo dobro da naše dijete ugleda svijet među ljudima koji tako strogo shvaćaju vrline, u zemlji u kojoj se može osuditi čovjeka na dva sata na stupu sramote zato što je na dan sabata javno zagrlio svoju ženu nakon tromjesečne odsutnosti. Sjećam se da se to dogodilo kapetanu Kembleu. Istina, to je bilo u Bostonu. Ali čini mi se da se ta dva grada, Boston i Salem, natječu u neumoljivoj primjeni božanskog zakona s istom gorljivošću i žestinom s kojom se natječu u savršenstvu gradnje brodova i lovu na bakalar.Joffrev se smijao i nije osporavao ispravnost njezinih primjedbi.Priznao je da rad sa stanovnicima Nove Engleske, kad je riječ o gradnji novog broda, kad se zlatnim ili srebrnim novcem kupuje sporne teritorije ili utemeljuje poslovne saveze koji sežu sve do Kine i Indije, pokazuje samo svoje dobre i ugodne strane. Jer, u tom području bolje je imati posla s ljudima koji poštuju svoju riječ i koji rad i uspjeh smatraju dužnošću, a to jamči njihovu ustrajnost i dobro vođenje poslova koje su poduzeli, uz poštivanje rokova.Ali više no jedanput osjetio se blaženim što ne mora živjeti pod njihovom vladavinom, jer motivi koji su njih doveli u Novi svijet nisu imali ništa zajedničkog s njegovima.Na to su svi pristali još u početku njihovih poslovnih odnosa, jer inače nikakav odnos ne bi bio moguć među ljudima koji su krstarili obalama Atlantika ili su se na njima nastanili.Anđelika primijeti da ona nije tako ravnodušna prema osobama koje je sudbina navela na njihov put i da osjeća potrebu razgovarati s njima i razumjeti ih.Nisu li u tim malenim, a ponekad i uzavrelim, živahnim gradićima u kojima se govori mnoštvo jezika, kao što je New York ili Rhode Island, naišli i na način života i mišljenja koji se u dobroj mjeri slagao s njihovim vlastitim i koji nije upućivao na vjerske skrajnosti njihovih susjeda u Bostonu i Salemu niti na one koje je zapazila kod prvih utemeljitelja, Pilgrim Fathers, upoznavši starca po imenu Joshua, pisara kod nizozemskog trgovca na rijeci Kenne-bec.Stoga Salem nije nasljednik, objasni joj Joffrev, onih očeva hodočasnika s Mayflowera koje nitko nije smatrao ljubaznima ni prosvijetljenima i koje su optužili da su se greškom iskrcali na Cape Codu, već one zbijene skupine puritanskih kongregacionalista koji su devet godina kasnije pristigli na isto mjesto. Vodio ih je neki En-dicott koji se nije igrao kompasom i koji je u svojim kovčezima nosio zemljovid Sheffielda i ovlastio ih da osnuju naselje na rtu Nord Massachusettskog zaljeva.

Odabrao je Naumbeag, mjesto koje je ocijenio, kao što kažu njegovi spisi, »ugodnim i plodnim«, te utemeljio Salem, namijenivši mu ulogu sjedišta »Društva iz Massachusettskog zaljeva« koje je autoritativno osnovao.U nj je bez oklijevanja učlanio i stare zemljovlasnike, od kojih su neki zauzimali visok položaj pod njegovim žezlom. No posljednji doseljenici bili su kalvinisti koji su u Engleskoj zahtijevali »pročišćenje« engleskoga vjerskoga života, zapalog u papistička za-stranjenja.Tako je jačanje njihove vjerske stege postalo zadaćom civilnih vlasti, a pravo glasa bilo je, dakako, ograničeno na članove Crkve. Izgradnja zakonodavstva koje je utemeljilo kreposno društvo nije se mogla povjeriti neodgovornima, neznalicama ni siromasima kao što su »zaduženi«, koji duguju cijenu svog prelaska preko oceana. Građani koji su napustili lagodan život u Engleskoj da ne bi morali odustati od čistoće svoje vjerske doktrine nisu bili spremni tolerirati nikakvo olakšavanje običajne stege.Anđelika gaje slušala i opet se čudila kako dobro poznaje stvari i kako zna razlikovati nijanse tih skupina koje su se naselile duž tog puta koji joj se na početku nije činio tako zanimljivim i raznolikim. Otići će Englezima, bila je mislila, i to je sve. Ali radi se o nečemu posve drukčijem.I tako je otkrila ne samo burnu povijest pustolova Novoga svijeta, nego i razinu Joffreveva života o kojoj nije ništa znala i zbog koje je još više cijenila čovjeka kojeg je ljubila: tog čovjeka s tisuću lica, obdarenog poznavanjem ljudi koje se u njemu stapa s mnogim drugim talentima i znanjima, koje privlači prijatelje i saveznike; uvijek je znao razgovarati s njima, slušati ih i ispitivati.Joffrev joj predloži da ostane na palubi i malo odspava, ali ona odbi ponudu. Trebalo je pripremiti brod za isplovljavanje, zbog čega je posada radila još od zore; s druge strane, nije htjela odbijanjem gostoprimstva uvrijediti domaćine koji su im otvorili vrata svoje kuće.Sunce više nije grijalo tako žarko; bilo je oko četiri sata popodne kad su stupili na kopno u pratnji uobičajenog voda španjolskih vojnika koji su tvorili osobnu grofovu gardu što je intrigirala i obuzdavala sve ljude koje su sretali. Njihov status plaćenika u službi velikoga francuskoga gospodina već na prvi pogled govorio je o njegovoj nezavisnosti i o tome da svoje bogatstvo duguje samo svojoj nadarenosti i ^a se nije zavjetovao nijednom vladaru na svijetu. To se sviđalo Novoenglezima, koji su u nekim kolonijama koje su im pripadale učinili sve da budu slobodni od metropole, osobito pošto je kralj Charles II objavio Novi zakon o navigaciji, takozvani Staple Act. »Kakva nepravda!« — rogoborili su i puritanci iz Massachuset-tsa i katolici iz Marvlanda.Bilo je lijepo.Osjećala je da cijelog dana nije micao pogled s nje. Da nije toliko uživala u pažnji koj.i joj posvećuje, zamjerila bi samoj sebi što je s njim podijelila svoju be azložnu uznemirenost.Usprkos svemu, mi jvala se što je posljedica njezine slabosti njihova odluka da što prije napuste obale Nove Engleske i otplove u Gouldsboro bez međupristajanja.Još dok je o tome govorio, bila je sigurna da je odaslao pravi pohod glasnika da bi pronašao Shapleigha i da se obavijestio o medicinskim činjenicama, za svaki slučaj.Ali Anđelika nije imala povjerenja u liječnike, zato što su, iako vješti, vrlo prljavi. Tvrdi ljudi Nove Engleske morali su se suočiti s bolešću kao s vragom. Oči u oči.

Čim stupiše na tlo, slučajno ili proračunatom nakanom sretoše prečasnog Johna Knoxa Matthera koji im je pristupio pokušavši svom strogom licu dati što blaži izraz. Na Vijeću su primijetili da je hitno stigao iz Bostona da bi pomogao. Anđelika ga je dobro poznavala, jer ga je prije dvije godine primila u Gouldsborou, na dojmljivoj gozbi na pješčanoj obali, na kojoj su nazdravljali, okupljeni oko dugačkog stola ispod bijelog platna razapetog na drvenim nogarima, obuzeti onom tako francuskom blaženošću koju su dugovali najboljim vinima iz te zemlje, svi, žilavi izaslanici iz Massachusettsa, skromni franjevci u sivim haljama, francuski hugenoti i bretonski župnici, karipski gusari, časnici britanske kraljevske mornarice, kao i gospoda i naseljenici iz Akadije, Škoti, pa čak i Indijanci.Ta radosna uspomena zacijelo se krije iza hladnokrvnog lica prečasnog Matthera, jer je odgovorio na osmijeh prepoznavanja koji mu je uputila Anđelika. Njegova gesta gotovo da je nalikovala na namigivanje, a to je značilo da nije zaboravio one iznimne trenutke. Ali, on se sad nalazi na svom propovjedničkom i pastoralnom području te si ne može dopustiti prisjećanje tih izljeva koji mogu biti prihvatljivi samo ako su se zbili pod francuskom egidom, na neutralnom teritoriju koji izmiče svakoj kontroli, koji je takoreći izvan vremena, poput sna.Predstavio im je svog unuka koji ga je pratio, petnaestogodišnjeg dječaka, krutog i hladnog, ali njegove oči blistale su tajanstvenom vatrom, kao što se i pristoji nasljedniku porodice čiji su članovi uvijek sjedili u Vijeću drevnih svoje zajednice te čiji je djed nosio ime škotskog reformatora Johna Knoxa, Cal vinovog prijatelja, koji je uobličio prezbiterijanizam, srodnika puritanizma i kongrega-cionalizma.Tko god bi vidio tog mladića, nije mogao dvojiti da on s lakoćom govori i čita grčki, latinski i ponešto hebrejski, kao što je i nužno za sve studente Sveučilišta u Cambridgeu (Massachusetts) koje su već počeli od milja zvati Harvari, prema imenu mecene koji je posvetio dio svog bogatstva da bi podigao, još prije trideset godina, hram duha u toj pustoj zemlji šibanoj oceanskim vjetrovima i strašnim pokoljima, u kojoj drvene kuće oštrih krovova ipak niču kao gljive poslije kiše.John Knox Matther podsjeti ih da je na jutrošnjem Vijeću povoljno ocijenio nazočnost gospodina de Pevraca.— Samo Francuz može vladati drugim Francuzima — rekao je. — Podmuklost urota koje Nova Francuska kuje protiv nas nadilazi naše poimanje.On od svog unuka zatraži da mu doda vrećicu u kojoj su se nalazili mnogi spisi, od kojih su neki bili u svicima, zapečaćeni voskom.— Mogu samo s vama govoriti — reče on osvrnuvši se oko sebe i izvadi list koji je držao kao da bi se mogao rasprsnuti, poput barutnog naboja. — Vi ste prvi govorili o isusovcima. Ja nisam htio ustrajati na toj temi da ne bih pojačao uzbuđenost duhova, ali ovdje imam tajni spis koji potvrđuje vaše sumnje. Prije nekoliko godina složio sam sve njegove dijelove. Duhovnik o kojem govorimo, otac... — on pogleda na papir da bi bio siguran u ime koje je izgovorio s nemogućim naglaskom — ...Orgeval, isusovac, hrabro je i nečuveno drsko slao svoje glasnike u naša naselja, špijune pod krinkom vjere. Tako je brže komunicirao s Europom, Francuskom i sjedištem svoga reda, papističkim feudom naših ljutih neprijatelja. Uspjeli smo zarobiti neke od njih i presresti neke poruke. Naježili smo se od njihovog sadržaja. To je apel onih koji izravno izražavaju mišljenje vašega kralja i njegovih ministara da se povede rat protiv nas i istrijebi nas, čak i onda, a to je podvučeno, »kad su naše zemlje u miru«. Evo, gledajte, ovdje i ovdje!

On im predoči listove koji su zacijelo bili od fine brezine kore, osnovnog papira kojim su se služili izolirani francuski misionari, listove na kojima se moglo pročitati, napisano nemirnim perom, rečenice poput ovih: Naši Abenakiji opčinjeni su saznanjem da njihov spas ovisi o bv6ju skalpova koje oderu s nevjerničkih glava. To se bolje slaže s njihovim običajima od odricanja. Smatraju da će im duše dospjeti u nebo budu li oslabili neprijatelja čija mržnja na Boga i našega kralja nikad neće ugasnuti...U drugom svitku, koji je stigao iz Francuske s potpisom ministra Colberta, naslovljenom na isusovačkog predstojnika u Parizu, navodile su se rečenice kojima se otac d'Orgeval i njegova djela u Novoj Francuskoj ovako preporučuju kralju: Svećenik velike vrijednosti, savršeno podoban za potpaljivanje rata protiv Engleza s kojima smo potpisali mir koji sprečava otvoreniju akciju, ali on će naći izlike... Njegova odanost Božjem djelu i kralju učvršćuje nas u našim nakanama. Ako ovako nastavi, Njegovo Veličanstvo će cijeniti njegove pothvate i obilno će poduprijeti misije koje on održava. On (otac d'Orgeval) treba spriječiti svako popuštanje prema Englezima.Anđelika zapazi da Joffrev krajičkom oka nadzire njezine reakcije. Neprimjetnim znakom ona mu dade do znanja neka se ne brine.Suprotno onome što je iskusila tog jutra, otkrića zamjenika guvernera Massachusettsa bila su daleko od toga da bi je mogla impresionirati: gotovo daje dobila želju da se nasmije. Jer, on je bio toliko iznad makijavelizma i njegovo ponašanje činilo joj se tako nerazumljivim daju je nadahnjivao sažaljenjem. Za njih to nije bilo ništa novo: oni su to »morali« znati. Isusovac im je pokazao svoju ratnu zastavu čim su stupili u Novi svijet.Govoreći, John Knox Matther pomalo ih je odveo drugim smje-. rom. Savio je svoje svitke i vratio ih u vreću rekavši da o tim pitanjima valja raspravljati drugdje, a ne na tom molu, na danjem svjetlu. On se ispriča Anđeliki i reče da žali što ih je tako zadržao, ali da ga je mučila nestišljiva jeza i najzloslutnija briga kad je shvatio, pročitavši te dokumente, da se predstavnik odurne rimske vjere krije u šumama među crvenokožim poganima, obuzet samo jednom mišlju: uništiti miroljubive doseljenike pristigle u Ameriku s jedinom nakanom i jedinim ciljem da žive, rade i mole se u miru. Ti muškarci i žene morali su napustiti svoju vlastitu domovinu i pobjeći na divlji kontinent kako bi izbjegli progone različitih engleskih vlada, kraljevske i republikanske; prvi su vražji sluge, a drugi su preslabi da bi održavali čistu i nepobjedivu vjeru.Avaj! Koliko god pokušavao pobjeći, ispravan čovjek nailazi na iskušenja koja ga tjeraju da obnavlja svoju posvećenost. U Americi, to iskušenje bio je isusovac.Turobnim glasom čitao je: »Strasniji od vuka, od divljeg Indijanca, od okrutne šume, neprijatelj ljudskoga roda kojeg ništa ne može spriječiti: divlji Indijanac kojeg je poučio isusovac!«Kako bi promijenio smjer razgovora i odmamio ga od njegovih gorkih razmišljanja, Joffrev de Pevrac upita za studij njegovog unuka. Glas Johna Knoxa Matthera, kao i svih djedova, poprimio je svjetlije tonove govoreći kako ga mladi Cotton ispunja potpunim zadovoljstvom, jer je već na harvardskom sveučilištu postigao stupanj magistra i ravan je onima koji mogu prevoditi s latinskoga originalni tekst Staroga i Novoga zavjeta; usto je postao magistar koji može predavati o logici, filozofiji, aritmetici, geometriji i astronomiji.Prisjetivši se da su Florimond i Cantor dvije godine studirali na Harvardu pod puritanskom stegom, Anđelika osjeti naknadno stvarno divljenje prema svojim sinovima.

Prečasni John Knox Matther i dalje ih je neprimjetno vodio prema gostionici Kod plavog sidra, koju je vodio jedan Francuz.Odjednom shvativši da ih vodi prema mjestu na lošem glasu, on im objasni da želi poučiti svog unuka kako se dobro držati na takvim mjestima i kako se ponašati prema pijancima koje ondje sretne.Srećom su ondje sreli Severinu i Honorinu u pratnji njihovih tjelohranitelja Kouassi-Baa i Yanna Le Couenneca. Oni su bili u središtu prijateljskog društva koje se uglavnom sastojalo od Francuza; bio je tu i mladi Nathanael de Rambourg.Pred srdačnim dočekom koji im je priređen, isprika Johna Kno-xa Matthera bila je posve neumjesna. Valjalo je odgoditi lekciju protiv pijanstva. Tu su svi sretno pili đumbirovo pivo u odmjerenim količinama, sve dok se nisu rastali.Vrativši se u kuću gospođe Cranmer, Anđeliki se činilo da je prokrstarila cijeli grad, pozdravila sve stanovnike i naučila pedeset godina povijesti pionira, pa joj je dan bio ispunjen u potpunosti.Mnogo je ljudi u tom stanju zamora, rekoše joj u gostionici. Zahvaljujući nesnosnoj vrućini ili pak punom mjesecu, tom otvorenom oku usred noći koje ometa ljudske snove.Sunce se spuštalo tamnozelenim nebom iza Gallovvs Hills, lijući narančastu boju oko obzorja. Osvježavajući morski lahor počeo je raspršivati tešku vrućinu. More je bilo modro i šumjelo je.Indijanci su se neprimjetno vukli po ulicama, poput nepoželjnih stranaca, a ne kao cijenjeni gosti, kao što su u Quebecu i Montrealu. Ljudi ih nisu vidjeli, a to je i bilo bolje za njih u to vrijeme kad su izbjeglice iz Gornjeg Connecticuta pristizale u gomilama, krvavih stopala i s još krvavijim prizorima u svježem pamćenju.Na rubu trga jedna je skupina ljudi gledala prema moru i živo raspravljala.___Kad su Anđelika i Joffrev došli do njih, objasnili su im da ih je uzbudilo glasanje tuljana koje je dopiralo iz daljine: golemo stado tih znatiželjnih životinja, koje Francuzi zovu morski vukovi, a Englezi seal, sea-calf ili sea-bear, približavalo se obalom, što se već dugo nije vidjelo ni čulo.Ovaj put je kuća gospođe Cranmer bila krcata, valjda da bi ona zaboravila jutrošnju pustoš. Cijela obitelj i posluga bili su na okupu i svi su govorom potvrđivali da su tu.Za njih je bio spremljen stol na kojem su bili tanjuri od finog porculana, kristalne čaše, posude s bombonima i srebrne zdjele za kompote.Jamačno je prisutnosti uglađenog lorda Thomasa Cranmera, čovjeka mirne naravi, koji svojim čipkanim ovratnicima izaziva an-glikance, trebalo zahvaliti tu vrevu u čast papističkih stranaca. Njegova supruga, lady Cranmer, slala mu je smetene poglede i bilo je jasno da je spremna podnijeti i gore jer je u toj prilici uz svog lijepog plavo-riđeg supruga sa šiljastom bradicom, kojeg rijetko viđa, nedvojbeno zato što ga ne privlači ni ona ni njihova kuća u Salemu, gdje ga vlastita djeca zovu »sir« ili »časni oče« i gledaju ga sa skrušenošću pomiješanom sa strahom.Gospođa Cranmer imala je lijepo i skladno lice koje bi bilo zavodničko da nije držala usne čvrsto stisnutima. Na njezinu licu, već obilježenom finim borama, očitavala se stalna napetost uzrokovana skrupulama i brigama oko upravljanja gospodarstvom.Vrpca od čipkanog muslina ovijala je njezinu kestenjastu kosu, ali — nedvojbeno, nakon mnogo oklijevanja — oblikovala ju je tako da se vidi sjaj lijepih naušnica koje joj je darovao suprug i na koje je bila ponosna. Tu crtu koketerije i taštine nadoknađivala je ružnoćom svoje haljine nalik na okove, čiji je steznik davao dojam kao da hoda u zvonu.

Njezin otac, Samuel Wexter, također je bio tu, visoki starac u crnom ogrtaču, s crnom kapicom na sijedoj kosi koja se u ravnini krutog ovratnika stapala s dugom sijedom bradorn.Anđelika je prihvatila nekoliko pralina i šalicu napitka od onih čajnih listova koji se tu pije u tako velikim količinama.Čudila se što se ne pale svijeće, jer je u blagovaonici postajalo vrlo tamno. Je li to zbog štednje? Noć još nije bila pala. Posljednje zrake sunca iznenada prodriješe kroz prozore raspršujući zlatne odsjaje, plamteći i projicirajući se na zidove, slike i zrcala, otkrivajući dobro navoštene oplate namještaja, ogledajući se u mramornim zidovima predvorja.Anđelika se povuče što je diskretnije mogla i popnu se u sobu. Kao i tog jutra, ondje osjeti potrebu za stajanjem kraj otvorena prozora. A kad je poželjela prepustiti se apoteozi sna, pojavila se bol, ali ovaj put nije bila oštra i žestoka, već tupa i nejasna, neprijateljska bol koju je svim snagama htjela potisnuti.Ali bijes ne služi ničemu.Ostala je nepomična, dopuštajući da se taj odurni predznak razvije, da bi poslije ugasnuo. Znala je da se s tom boli može suočiti samo tako da joj se pokori, da joj se preda radi onoga što dolazi i mora se obaviti, daje tako učini svojom saveznicom.Anđelika je bila nepomična. Nije se ni pomaknula.Zeleno nebo ulazilo je u njezine oči, nebo zelenije od proroko-vog barjaka, a u njima nije ispisivalo sliku polumjeseca, već sliku mliječnog mjeseca, okruglog poput srebrnjaka.Zatim je sklopila kapke.— Kocka je bačena! — reče ona.Oh! Bože dragi! Kocka je bačena.V.Došli su na svijet noću. Srčanim krikom pozdravili su taj svijet koji su došli osvojiti i koji kao da se začudio začuvši tako slabašna stvorenja koja jedva da su bila veća od dlana muške ruke.Anđelika je za njih učinila sve što je mogla i sve što je ovisilo o njoj. Donijela ih je na svjetlo dana s najvećom vještinom i brzinom, ne izlažući njihovu slabost pretjeranom naporu. Zatajila je svoju tjeskobu i uznemirenost, hoteći što bolje ispuniti svoju žensku zadaću. No tjeskoba i uznemirenost opet su se pojavile, jer sad njihovo preživljavanje ovisi samo o njihovim vlastitim snagama.Irska primalja — papistica koju su uspjeli pronaći i uvjeriti je da dođe i pomogne — pregledala ju je i nije joj prešutjela da je očito da se radi o dvostrukoj trudnoći. Vedro je prihvatila posljedice te presude. Borba je bila teška. No valjalo je posvetiti joj se bez krzmanja, kao i svakoj borbi, valjalo je baciti u borbu ono najbolje u sebi.Kroz omaglicu začula je njihov prvi plač. Iscrpljena, pomalo izgubljena. Otklonila je užase trenutka prizvavši Joffreva kojeg je razaznavala kraj uzglavlja i koji je prolazio prstima kroz svoju bujnu, zagasitu kosu Akvitanca, razaznavala je njegovu bijelu košulju od finog platna koju je odjenuo za tu priliku. Raširio ju je svojim nježnim rukama, a ona je u njih blago položila dva mala drhtava tijela. On ih je s beskrajnim oprezom omotao platnom ugrijanim na temperaturu tijela i pri vio ih uza se, čvrsto ih držeći uz svoje tamno i snažno tijelo, kao što je to učinio prije dvadesetak godina sa svojim prvim sinom, Florimondom.To je bio stari akvitanski običaj koji je Anđelika već zaboravila: očeva košulja.

Kad dijete napušta sigurnost maternice, tu je očeva košulja, simbol njegove topline, prihvaćanja i zaštite.To je bilo posljednje stoje vidjela dok je bila pri svijesti.Dugo se nije oporavila od nesvjestice uzrokovane porođajnim bolovima koji su iscrpili svu snagu koju je uložila. Živjela je u svojevrsnoj snovitosti, čula je neke riječi, neke rečenice, zapažala je neke osobe, a druge su se razlijevale i nestajale.Gdje je Joffrev? Nije ga više vidjela, tražila ga je pogledom, prisjećajući se njega kao utočišta koje je nestalo. Pomislila bi da ga vidi, a on bi opet nestao. Glava joj je bila prazna i nije mogla povezati dvije misli, ali dobro je znala što se događa.Slabašan plač koji je zaparao tišinu sobe pobudio je golemu tjeskobu u srcu njezina bića. Pogled joj se zaustavi na nejasnim obrisima zipke.Gospođa Cranmer, nesretna domaćica, spustila se iz tavana s visećom zipkom, svojevrsnom pletenom košaricom podstavljenom jastukom, koja je prešla ocean na Mayfloweru i koja je porodično blago.Stavila ju je na stol i u nju položila dvoje novorođenčadi koji su u njoj prestali plakati.Već dva dana oko to dvoje nejakih bića vrti se cijela kuća gospođe Cranmer, a s njima su i misli cijeloga grada i luke.Rođenje blizanaca nosi mnogostruke predznake... koje su tumačili s oklijevanjem. Povrh toga, radi se o blizancima tih čudnih osobnosti, katolika i Francuza.Zaspali u kolijevci koja je prihvatila prve puritanske naraštaje u Sjevernoj Americi, novorođenčad je bila u središtu svijeta koji nije bio njihov. Njihova iznimna nejakost ih je odvajala i izbacivala ih iz njega. Nitko se nije usudio govoriti o njima, a u toj tišini Anđelika je shvatila svoju nevoljkost da prihvati proročanstvo o konačnom broju svoje djece.Zar se mogla zavaravati o mogućnostima preživljavanja tako slabe djece rođene mnogo prije vremena? Tražeći i najmanji povoljan znak, govorila je sebi da bi zagušljiva vrućina koja vlada nad Zaljevom mogla biti njihov spas.Premda je znala da je ta prvotna snaga prerano rođene novorođenčadi varljiva i prolazna, ipak je u početku bila puna nade dok ih je gledala kako krepko sišu. No potom je njihova snaga počela venuti.Tišina koja je dopirala iz kolijevke ispunjavala joj je srce tjeskobom bolnijom od njihova plača.Spuštenih očiju donijeli su ih joj da ih podoji. Znala je da san_ koji ih je utišao nakon dojenja nije bio san sitosti, nego slabosti. To-nuli su u san i napuštali je, napuštali svijet, udaljavali se...Govorilo se o tome da im se pribavi dojilja. Ali tko bi htio dojiti katoličku djecu u ovom gradu? Osim toga, nije se radilo o tome: njihova majka imala je mlijeka. Mnogo mlijeka: više no što je potrebno njihovim slabim snagama. Govorilo se o tome da ih se hrani »na bočicu« magaričinim mlijekom, ali nije ga bilo u to doba godine.Zadovoljili su se ovčjim mlijekom, ali oni su povratili sve što su popili i potom su ga odbijali i puštali da im teče niz vrat.Anđelika nije znala kojeg su spola njih dvoje i nije uopće mislila na to. Dobro je čula da se oko nje sretno i zadovoljno usklikuje: »Kraljevski izbor! Kraljevski izbor!«, što je značilo da je rodila dječaka i djevojčicu. Dakle, znala je, ali to joj nije odmah došlo do svijesti, a i malo joj je značilo. Za nju su to bila samo dva sićušna tijela, dva malena bića koja su jednom nogom u grobu. Držali su ih u rukama poput vode na dlanu. Htjela je da

im odvežu pelene i ustrajala da se to učini. Željela ih je uzeti i priviti uza sebe, gole, kao da su još u njoj.Ujedinjavala ih je svojevrsna struja koja ih je prožimala poput magičnog svjetla. Ali, sjaj je gasnuo; Anđelika je osjećala kako blijedi iznad nje i crpi njezinu snagu. Na kraju drugog dana pomislila je da će dječačić umrijeti.Bila je večer. Počeli su paliti svijeće na lijepim svijećnjacima crvenima kao krv, a vani se sa spuštanjem noći rascvjetao raznobojni sjaj. Sumrak se polagano prostirao poput tamnog zlata dok purpurna noć nije zavladala morem.Anđelika je sjedila na postelji koja to nije bila; bila je izvan prostora i vremena.Držala je golo djetešce u krilu, u naborima plahte; gledala je kako život nestaje s mekanih crta njegova lica koje je grubjelo i poprimalo voštanu boju. Glavica mu je bila okrugla, bez kose, poput slonovače.Tama je prodirala kroz prozor, koji je bio otvoren da bi se moglo bolje disati; zrak je donosio i bučni ritam valova i dozive morskih vukova./Kad je izišao mjesec, lavež tuljana se udvostručio, slaveći njegovu pojavu. A kad iz mora izroni dnevna zvijezda i razlije obzorjem sjaj blistavog metala, dječak će biti mrtav.Još nije dobio ni ime. Možda je bolje da umre bez njega?Gdje je Joffrev? Pokušavala se prisjetiti. Njegovo ime odjekivalo je njome poput urlika, ali njezin očaj nadjačao je sve, utopivši njezin doziv u uzburkanim valovima.Riječi jednog biblijskog verseta koji je davno čula u pjesmi hu-genota na ravnicama Vendeje ili Gatina, u noćima mračnim poput ove, odjekivale su joj u sljepoočicama poput mrtvačkog zvona.Čovjek rođen od žene, kratkih dana...Ponavljala je poput žalobnice: kratkih dana... kratkih dana...Koliko malo dana će živjeti taj mali čovjek kojeg je ona rodila, dragocjeniji od sveg blaga.Tako sićušan, već je uspio zahvatiti život sve do nestajanja, brisanja, uništenja, jer on je uništavao nju time što joj je uskraćivao svoj novi život.— Nemoj umrijeti! Nemoj umrijeti, mala moja ljubavi! Pokušala je dozvati pomoć, ali soba je bila prazna, svijet je biopust.Bili su sami, majka i dijete, plutajući u jari zlokobne noći, nadomak neobičnog čamca, u krilu polu tmine pune svjetlucanja, zrcala i drvenih stupica, baldahinske svile i nabora brokatnih zastora.— Nemoj umrijeti, mala moja ljubavi! Preklinjem te! Nemoj umrijeti! Ako ti umreš, i ja ću umrijeti!Dječačić odjednom zabaci glavicu, poput ptice slomljena vrata. Ruke mu se opustiše i skliznuše.Anđelika podignu oči u posljednjoj i ludoj molbi nebu i opazi dva anđela. Jasno ih je razabirala na pragu sobe.Bili su nejednake visine, ali jednake nestvarne ljepote, blijedih svijetlih lica, osmijeha punog blagosti, koji je zračio njihovom vječnom mladošću. Njihova duga kosa, svjetloplava kod jednoga, a zlatna kod drugoga, u uvojcima im je padala na ramena. No bili su odjeveni u crno.I ona shvati. Nije se začudila kad je na njihovim grudima umjesto srca ugledala crvenu mrlju, mrlju krvi, krvi iz majčina srca pre-puklog od boli.

Bili su to anđeli smrti.Došli su potražiti dijete.Ona ga privi na grudi, pridržavajući malenu, tešku glavicu. Zastao joj je dah.Gledala je kako anđeli napreduju, a blagost njihovih osmijeha i vedrina njihove pojave spriječila je da krik koji je navirao iz nje ne prijeđe preko njezinih usnica.Bez opiranja je dopustila da joj uzmu predrago dijete.Poražena, iscrpljena, promatrala je kako ga polažu pred njom na pokrivač koji su razastrli. To je jamačno njegov pokrov... Mlađi anđeo položi obje ruke na nepomično tijelo, pomiluje ga i obuhvati ga dlanovima. Drugi se također nagnu, a iz njegovih prozirnih, plavih očiju zračila je svjetlost moći. Njihova bujna kosa nalikovala je na zlatne zastore oko djeteta u agoniji.Ono naglo zadrhta i potom se opusti, zacijelo u smrtnom grču, mašući svojim malenim udovima u svim smjerovima. Njegovo uspavano lice se nabora, kao da želi postati jedna velika usta iz kojih se ote prodoran krik. Istodobno, iz njegovog sićušnog uda štrcnu mlaz čiste vode, izvora života, nevin, veličanstven u svojoj čistoći.— He is saved!* — uzviknu jedan od anđela. A drugi se okrenu prema Anđeliki:— Gladan je. Sestro, imaš li mlijeka za njega? O, dakako, ima ga.Snažno sisanje sićušnih dječačićevih usta blažilo je bol njezinih punih dojki, patnju koja je samo pojačavala bol njezinog izmučenog tijela tijekom dugih sati duševne agonije u kojoj je izgubila svijest o stvarnosti.Soba se iznenada ispuni obrisima ljudi, pokretnim obrisima, ponajviše ženskim, licima prekrivenim golemim rupčićima, licima koja su jecala — ili se smijala, nije mogla razlučiti — ledenim muškim licima obilježenim svojevrsnim bolom i naporom, pa opet haljinama žena koje su dolazile i odlazile.I napokon, u toj gužvi, ona ga ugleda. Njega! Visokog, ozbiljnog; nije se mogla sjetiti njegova imena, ali bio je tu, vratio se i sve je bilo dobro. Ohrabrena, ona poželi zaspati, ali naglo poskoči, uplašivši se daje sanjala.Gdje su anđeli?— Odmaknite se — reče njegov zapovjedni glas.Jedna ruka ju je pridržavala. I ona ih opet ugleda, nagnute nad kolijevku; promatrala ih je, činilo joj se, beskonačno dugo, sve dok se gomila haljina, čije joj je pravilno kretanje nalik na balet izazivalo mučninu a da nije znala zašto, nije razdvojila svečano i neumoljivo, poput Crvenog mora koje se otvorilo da bi propustilo Hebreje.U međuprostoru ostali su samo anđeli i kolijevka. Anđelika shrvati da poštovanje — ili strah — koji je sledio ta lica pokazuje da nije samo ona ugledala te nebeske izaslanike.Vedri i blagi, odjeveni u halje boje žalosti, s mrljom krvi umjesto srca, pošli su prema Anđelikinoj postelji. Veći je s velikom nježnošću i oprezom nosio nešto što nije uopće zauzimalo prostor, nije se doimalo ni glomaznim ni teškim.— Uvijek se zaboravlja na djevojčice — reče mlađi anđeo smijući se. — Ali i nju ćemo izliječiti.Djevojčica se probudila i ispuštala je kratke žalosne krike. Kako je bila krepkija od svoga brata, malo se odupirala, premda ne bi oklijevala slijediti ga u grob.Duge i prozračne ruke anđela milovale su je i ona se razvedri poput cvijeta koji se otvara, raširi svoje velike tamnoplave, izmučene oči, kao da se smiješi i dražesno zahvaljuje. Nježno je prihvatila dojku i sisala odlučno, strpljivo, umjereno, ustrajna u želji da živi.

Njezin brat, još u rukama anđela, spavao je vedrim snom. Obnovljeno rumenilo njegova lica nije bilo tek odraz svijeća na crvenom lusteru.— They live! They suck!* — čulo se mrmljanje. Bilo je to poput radosnog Zagora, izraz veselja, zapanjenosti i užasa koji je titrao oko postelje.»Jesam li što popila?« — upita se Anđelika.Ona osjeti neutoljivu žeđ. Lica su joj se mutila, zvukovi su nestajali i vraćali se s oštrinom praska. Bila je pijana, da, pijana od no-vopronađene sreće, iznenada osvojene, pijana od pobjede života nad smrću.Zahvaćala ju je groznica. Ona se prisjeti posljedica one groznice koja bi je ponekad spopadala nakon njezinih mediteranskih avantura. Uvijek bi se razdoblja vrućice smjenjivala s ledenim žmarcima. No, ta vrtoglavica, pomiješana s neizmjernom radošću, uopće nije bila neugodna.Vidjela je kako se dva anđela naginju nad nju i zapazila da crvena mrlja na grudima nije crvena od krvi: to je tkanina nezgrapno izrezana u obliku slova A i tek na nekoliko mjesta prišivena na crnu tkaninu njihovih halja.»Od najobičnijeg serža« — procijeni ona i upita ih:— Jesam li što popila?No prelijepa lica serafinskih bića ostala su zbunjena. Čula je glas koji kao daje dolazio iz tame, muški glas, njegov glas kako prevodi njezino pitanje na engleski. Dvije svjetlokose glave odlučno su zanijekale. Ne, ništa joj nisu dali da popije.* Spasenje!* Živi su! Sišu!— Ali i tebe je trebalo izliječiti, draga, jadna sestro — reče stariji anđeo s tako nježnim suosjećanjem da je Anđelika opet osjetila slabost.On joj pod ramena postavi jastuk ispunjen perjem i omotan svježom navlakom od fine tkanine. Ona se osloni na nj, dopuštajući da je preplavi ocean mira i blaženstva. Htjela je otići i napokon sresti glasnike svog djetinjstva koji su joj nekoć obećali »najljepši život na svijetu«.No u posljednjem trenutku postala je svjesna onoga što predstavlja na ovom svijetu, što znači bićima koja je vole i poželjela je obećati svima onima, znanima i neznanima koji su je poznavali:— Vratit ću se...Ljudi u sobi pomisliše da je mrtva i usplahiriše se, ali se potom razvedriše osjetivši njezin isprekidani dah koji je ipak bio znak života, koji je nadimao njezine grudi, kao i užarene mrlje na njezinim jabučicama. Izašli su jedan po jedan, kao da žale.U dubini noći, mjesec se nadnosio nad Massachusettski zaljev i obasjavao obzorje srebmastom crtom koja je razdvajala nebo od zemlje, a Dijana, zvijezda večernjica, božica starih svjetova koja daje plodnost i rodnost, sijala je pregršti titravih krijesnica na valove koji su oplakivali obalu.Tuljani su došli i bacakali se u vodi — cijelo krdo morskih vukova okupanih u brončanoj mjesečini igralo se između oštrih hridi, ne plašeći se ljudi ni one crne ljuljajuće mreže jarbolja koje je strmi-lo uvis s brodova usidrenih u luci.Njihovo hrapavo tuljenje pojačalo se kad su iznenada zajedno podignuli svoje okrugle njuške i glatke glave, bez ušiju, te zaurlali na crne oblake koji su plovili nebom i zastirali mjesečinu.Salemljani su slušali.

Mnogi od njih mislili su, ali se nisu usuđivali izreći, da su morski vukovi, koji su već nekoliko desetljeća plašljivi i bježe od ljudi, izišli na obalu te noći samo zato da bi slavili otajstveni događaj koji se i taj put dogodio u kući gospođe Cranmer — ona se stalno bavi tim stvarima! — događaj čije nedokučive i možda razorne kozmičke rezonance imaju veliku važnost; bilo je posve prirodno, iako neugodno, što se boje onoga što predstavlja rođenje papističkih, francuskih blizanaca u njihovu novoengleskom gradu izabranom od Gospoda.»O, Bože! Zaštiti nečiste duhove onih čije je rođenje obilježeno krvlju janjeta!«VI.Svjetlost se pojačavala.Rumenilo zore, poput daha prvih sunčevih zraka, privlačilo ju je svojom sve sjajnijom i bjeljom svjetlošću, sve prostranijom, nalik na put bez kraja. I ona se rastapala, isparavala poput rumenila zore, osjećala je bit i kvintesenciju, nalik na miris koji nestaje i drhti, istodobno vidljiv i nevidjiv. Uzbuđena, htjela je poći. Onamo gdje nema ni bola ni straha.Ali, vrati je ujed obećanja i prekinu vječni put, upitavši je:— Hoće li on poći sa mnom?Ona ostade nepomična, ispružena, razdirana neizmjernom nostalgijom koja ju je mučila gore od svih zemaljskih muka.— Ne. Još ne! Valja ostati na ovom svijetu. Njezina savjest borila se protiv njezine želje.— Neću... Ne mogu! Ne mogu... ostaviti ga samog.Svjetlost ugasnu. Obuze je tromost i pritisnu je do gušenja, a vrela krv utjera joj u vene vatru razbuktale groznice od koje je počela drhtati i cvokotati zubima.Malteški vitez u crvenoj ratnoj tunici umirao je pod kišom bačenoga kamenja. Jedan kamen pogodio ga je u grudi i oborio ga na zemlju i doskora je iz gomile kamenja virila samo njegova ruka zgrčenih prstiju.Zašto joj je doviknuo u trenutku kad je bio izručen bijesu muslimanske rulje: »Darovao sam vam vaš prvi poljubac!«?Bilo je to ludilo, smućenost. Njome je vladala okrutna zabluda. Tad je bila u Alžiru i u njoj je živio samo san da pronađe onoga koga je tražila, svoju izgubljenu ljubav: Joffreva!Uzalud je bila prešla pustinje i mora. Opet je bila zarobljenica. Zarobljenica Osmana Ferađija, čija je crna ruka držala njezinu dok je groznica u njoj plamtjela poput ognja. Čula je svoj vlastiti dah, isprekidan i sipljiv, kako šišti između njezinih sasušenih usana. Bila je blizu smrti. »Ne. Ne. Boriti se i pobijediti. Moram mu to učiniti. Jer, čak i ako ga nisam našla, ne mogu... ne mogu ga ostaviti samog! Potrebna sam mu. On traži da preživim. On, najjači i najslobodniji muškarac. Vidio me je i ja sam usađena u njegovo srce. Rekao mi je to. Ne mogu mu nanijeti taj udarac. Drugi su mu ih zadali i previše. I zato ne želim otići onamo gdje su sve groznice utihnule. Ne valja umrijeti. Valja izbjeći harem...«»Colin će doći. On će ukloniti Osmana Ferađija. To se već dogodilo. Odvest će me na putove slobode, u Ceutu, gdje će me u kraljevo ime dočekati gospodin de Breteuil. Coline, Coline, oprosti mi.«»Dakle, on se ne računa. Jer bi to iznosilo sedam, a ne šest. A Voisinka, čarobnica, rekla je: šest. On se ne računa u mojoj sudbini. Nimalo! Dašak! Šuti, to je tajna. Jer«, reče stroga žena nadnoseći se nad uzglavlje, »svi ti uvojci koji strše ispod njezina šeširića...

draga moja damo, vjerujte mi, ne treba ni za čim žaliti... Djeca samo kompliciraju život. Ako ih ne volite, smetaju vam. Ako ih volite, čine vas slabim...«»Coline, Coline, oprosti mi! Povedi me. Pohitajmo! Željela bih se oviti koprenom, da povjeruju da sam pobjegla odavde.«»Gdje je on?«Unatoč njezinu pozivu, nije došao. Čudnovate spodobe nagnute nad njom pokušavale su ovladati njome, paralizirati je. Borila se da im pobjegne i otrči.Oštar dječji krik zario joj se u čelo usred iscrpljujućeg meteža fantoma oko nje, glas malene uplašene djevojčice koja zove majku, glas koji je prepoznala: Honorine. Honorine koju je zaboravila, koju je napustila, Honorine koju su kraljevi zmajevi htjeli baciti u vatru i nabosti na koplja.Vidjela je kako je bacaju, vidjela je njezinu kosu crvenu poput kose grozovitog Montadoura, crvenu poput njihovih zlokobnih crvenih kapica kraljevih draguna, čiji su se repici poput isplaženih jezika vitlali oko odurnih gubica obuzetih okrutnim užitkom klanja jednog djeteta bačenog kroz prozor dvorca u plamenu.Ispustila je strašan krik, krik agonije.Iznenada nastupi tišina i ona se nađe u sobi, u kući gospođe Cranmer.Ona je u Salemu, malenom američkom gradu čije ime znači »mir«, a čiji stanovnici mira nikada ne nalaze.Vrlo je dobro prepoznavala sobu i čudila se što je vidi iz neobičnog i doista zabavnog kuta. Jer, vidjela je sve, kao da poznaje sastav balkona na gornjem katu.Ležaj u kutu, škrinja, komoda, stolić, naslonjač, zrcalo, tapiserija, vreva ljudi koji ulaze, nasrću jedni na druge, uvijaju jedni drugima ruke, dozivaju se i viču. No taj nezgrapni balet u ugodnoj tišini nije joj smetao jer je otkrivala smisao u njemu, sve dok nije primijetila da se čini da se ustrojava u spiralu koja se vrti oko dviju točaka:ležaja na kojem se nazirala ispružena žena i središnjeg stola na kojem je bila svojevrsna zdjela iz koje su virile dvije glavice.Dvije ruže u vazi.Osjetila je kako je osjećaj odgovornosti spaja s tim sićušnim izdancima, tim crvenim krhkim glavicama, tako slatkim, usamljenim i dalekim.»Siroti mališani«, pomisli ona, »ne mogu vas ostaviti«.Pokrenuvši se da bi im se približila, ona prekinu tišinu i nađe se u kakofoniji glasnih i praskavih zvukova, munja i gromova koji su probijali tamu ispunjenu zastorima kiše koja je padala poput sjekira.Srce joj je drhtalo od radosti. Ugledala ga je kako velikim koracima kroči kroz koprenu kiše koja je natapala njegov ogrtač. Dakle, nije sanjala! Dobro je znala da će ga opet pronaći i da će zajedno otputovati u Wapassou, šibani kišnim vodopadima. Dozivala ga je u oluji.»Ovdje sam! Ovdje sam!«On je i dalje koračao; činilo se da je ne čuje. Vidjela je njegovo ispaćeno lice kojemu kao da je kiša podarila suze. Bila je to haluci-nantna scena, jer kao da je u svjetlu zublji koje su zbog kiše davale više dima nego svjetlosti razaznavala cijeli predio: Indijance u sjeni s tobolcima za strijele, Joffreveve Španjolce ljeskavih oklopa, a spodoba sa šiljastim šeširom i s kremenjačom na leđima bio je Shapleigh kojeg je toliko očekivala. Ali tko je taj Shapleigh? »Zacijelo sam bolesna, ili pak sanjam.« Bilo joj je neugodno. Tako duboka tama nije bila prirodna. No to nije bio san, jer je sve dobro čula. Čula je kišu koja je

udarala po krovu. Kišu, šumove, brujanje... Bijela debela noga tustog bedra s okruglom izbočinom koljena i jakom potkoljenicom koja je završavala malenim zdepastim stopalom postavi se pred nju poput groznog blijedog crva...»Ovaj put sam u paklu«, pomisli ona. Grčevite kretnje nejasnih stvorenja koja su se borila u tmini nalikovale su joj na kopulacije demona i prokletih koje joj je majka Saint-Hubert u samostanu u Poi-tiersu pokazala u velikoj knjizi pod naslovom Božanska komedija pjesnika Dantea Alighierija, čije su gravure, koje su prikazivale »krugove pakla«, stvarale noćne more »velikim ljudima« koje je htjela »opomenuti«. No u ovom paklu demoni i anđeli govore engleski. Jer, kad su se umirili drhtaji te bijele noge, začuo je glas koji reče na engleskom:— Izgubljena sam! A i vi, Harry Boyd.Tako se činilo da pakao obuhvaća samo taj preplašeni par, a ostali oblici koje je nazirala mogli su biti tek krave što se odmaraju u štali ili ovce u toru. Izmorena ludostima, Anđelika pomisli da, ako želi okončati tu zlokobnu apsurdnost koja ju je preplavljivala tolikim čudnim prikazama, mora otvoriti oči, svladati kapke koji su se dizali s bolom, pa posveti svu snagu toj teškoj vježbi, jer su joj kapci bili olovni, zalijepljeni, zauvijek zatvoreni. No napokon procuri malo svjetlosti. Ona polagano otvori oči, prepozna pokrov iznad kreveta, ptice od prošivene svile koje su pohodile njezine patnje i njezin delirij.Krevet osvijetli svjetlo blago poput meda u obojenoj staklenci.Glazbene note... To je bila kiša koja je zvučno odzvanjala.Ona beskrajnim naporom okrenu glavu da ne mora gledati ptice koje je već počinjala vidjeti kako mašu krilima i spremaju se za uzlet, te uz uzglavlje ugleda anđele, ovaj put same, kako bdiju nad njom. Nije se začudila. Poslije pakla — raj. Ali raj nije nebo, javi se njezin omagljeni um koji nikad nije bio trom i uvijek je zahtijevao svoja prava.Raj je uvijek zemaljski. Kao i pakao, uostalom. Raj je sreća na zemlji koja se postiže tajnim prijenosom beskrajne sreće. Gledajući ta dva lijepa stvorenja kako se drže jedno za drugo i stapaju svoju plavu kosu u grču prijanjanja koji je približavao njihove umorne glavice, ona shvati da je primila poruku, beskrajno malen djelić onoga što je vjerovala da je nazrijela uspinjući se prema beskrajnom svjetlu.U tom trenutku nebeski izaslanici se pogledaše. Jasnoća koja je zračila iz njihovih svijetlih očiju stapala se u uzbuđen izraz zanesenog priznanja i ona je po njihovim licima osvijetljenima zlatilom svjetiljke, tako blizu jedno drugom, znala da njihove usne ne priznaju prokletstvo tijela i često se sjedinjuju.Slovo »A« na njihovim grudima, zračilo je jarkim grimizom i poprimilo je goleme razmjere; crvenim fosforom ispisa se riječ LJUBAV.»Tako, dakle«, pomisli ona. »To je ta nova zapovijed. Nisam bila razumjela: ljubav.«Ispisana blještavim slovima, uzdizala se blistava i zanosna istina koju su dosad poricali, izopačavali, krivo shvaćali.Iznad tijelaAli tijelom samimBožji osmijeh.— Probudila se!— Osvijestila se.Anđeli su šaputali, i dalje na engleskom.— Voljena sestro, prepoznaješ li nas?Začudila se tom tikanju kojim su joj se obratili, jer se na engleskom govori samo Bogu.

Nagnuli su se nad nju i njezina ruka dotaknu njihovu dugu kosu.Dakle, doista postoje. I učinili su je skrovištem velike tajne.One izmijeniše poglede pune pobjedničke radosti.— Oživjela je!— Valja pozvati crnog čovjeka.Opet — crni čovjek! Hoće li se vratiti u ponore mračnih ludosti? Bilo joj je dosta delirija i prelazaka iz jednog transa u drugi.Ona se izmaknu i utonu u san kao u majčino krilo.Ovaj put je znala da je to zdrav san, pravi, ljudski san, dubok i okrepljujući.Buka kola probijala joj je glavu.Valjalo je zaustaviti prolaske tih konja koji udaraju teškim kopitima.Spavala je tako dobro i tako dugo.— Treba je probuditi.— Ljubavi moja, treba se probuditi...— Probudi se, malena! Pustinja je daleko. Mi smo u Salemu. Glasovi se stopiše i ponavljahu: »Salem, Salem, Salem. Mi smou Salemu, u Novoj Engleskoj. Probudite se!«Nije im htjela proturječiti niti razočarati ih. Otvorila je oči i zadrhtala, jer je njezin pogled, naviknut na blistavilo jarkoga sunca, pao na crnca u turbanu i na bradato lice diva: Colin Paturel, kralj robova u Miquenezu u kraljevini Maroko.Colin! Colin Paturel!Gledala gaje s toliko straha, obamrla od pomisli daje opet postala žrtvom halucinacija, daje Joffrev de Pevrac blago rekao:— Najdraža, zar se ne sjećate da nam se Colin pridružio u Americi i da je sad guverner Gouldsboroa?Bio je na drugoj strani postelje; ona prepozna njegovo drago lice i napokon se umiri. Potom bez razmišljanja podignu ruku i uredi mu loše svezanu čipku ha košulji.On se nasmiješi.Nakraju joj je bilo drago što je u Salemu. Mir na zemlji ljudima dobre volje. A soba ih je puna. Na jarkom sunčevu svjetlu - tog dana bilo je vrlo lijepo vrijeme - razaznavala je crnčića, dva puritanska šiljata šešira, Indijanca dugih perčina, prelijepu malu Indijanku, francuskog vojnika u plavom redengotu, Adhemara, pa mnogo žena u plavim, crnim i smeđim suknjama s bijelim ovratnicima i kapicama. Među njima bile su tri ili četiri mlade djevojke koje su sjedile pred prozorom s naborima tkanina i šile, šile, kao da njihovo sudjelovanje na balu princa na bijelome konju ovisi o njihovoj marljivosti.— A... Honorine? Honorine!— Ovdje sam — poviknu oštri i tanki glasić. Honorinina glava pomoli se u podnožju kreveta, poput vražićka, raščupane kose, izišavši iz sobe u kojoj je morala provesti mnogo sati.-A...Njezino premoreno srce zadrhta od tjeskobnog prisjećanja... dviju ruža u vazi.— A... A blizanci?— Dobro su.Majčinske brige probudiše se i obuzeše njezinu svijest. Nahraniti ih? Ima li mlijeka? Od groznice je moglo presahnuti ili postati loše za njih.

Naslutivši njezinu tjeskobu, svi joj počeše objašnjavati, objašnjavati joj i uvjeravati je, a tad svi odjednom zašutješe, ne hoteći je zaglušiti bukom svojih združenih glasova.Nakraju su svi došli do riječi i oprezno je obavijestili o stanju. Da, mlijeko joj je presahnulo, a i dobro je što je tako, jer je groznica mlijekom mogla prijeći na one koji su ga sisali... O, sveta Djevice!Ne, djeca nisu zbog toga patila. Našli su im dobre dojilje. Jedna od njih je Adhemarova žena, krepka Yolande koja ima dojenče od šest mjeseci. Druga je Shapleighova snaha.Shapleighova snaha?Polako su joj sve objasnili. Nisu je htjeli umarati; htjeli su da se samo odmara i prikuplja snage. Događaji su se postavljali na svoja mjesta. Željela je znati kako je Shapleigh... I odakle crnčić?No bila je odviše umorna.— Htjela bih vidjeti sunce — reče ona.Dvije snažne ruke — Joffreveva s jedne strane, a Colinova s druge — pomogle su joj da se uspravi i osloni na jastuke. Svi se odmaknuše da bi mogla vidjeti sunčevu svjetlost koja je tekla kroz veliki otvoren prozor. A ono zlatno zrcaljenje u daljini — to je more.Čuvala je uspomenu na uzvišeno iskušenje koje je pretrpjela na putu prema beskrajnoj svjetlosti. Uspomena na taj doživljaj gasnula je... Bila je u dubini duše poput zrna nostalgije.Zauzvrat je dobila život među bićima koja voli i koja se okupljaju oko nje, obasipaju je svojom toplom privrženošću, svojom ljubavlju i nježnošću, svojom radošću stoje vide živu i nasmiješenu. Znala je daje najsretnija žena na svijetu.Teška vrućina ustupila je mjesto zaglušujućoj buri. One noći kad je Anđelika zamalo umrla, vjetrovi, munje, gromovi i kiša koja je šibala vladali su nebom i zemljom. Kad je došla k sebi, postojala je samo kiša što je šarala vodu u sidrištu, preplavljivala otoke, pretvarala ulice u crvene bujice, tekla preko kosih krovova.I kad se nevrijeme smirilo, taj koncert tisuća kaskada još je dugo trajao, ispunjavajući tišinu okolice zajedno s ptičjim pjevom sve dok se nije pretvorio u sinkopirani ritam padajućih kapljica koji je polako bivao sve tiši. I pomolio se grad, svjež, gizdav, blistav, pun sunčevih odsjaja kojima je blistalo voće na stablima, stakleni prozori i keramički ukrasi na pročeljima kuća.To je trajalo tri dana. Pravi potop za koji se vjerovalo da je bio predodređen da prati pogreb lijepe strankinje i njezine dječice, koji su oživjeli, kako se napominjalo, u trenutku kad je sunce obnovilo svoju vladavinu nad danom. Vrućina se odmah vratila, ali lakše se disalo.Anđelika je teško uspijevala izbjeći nesvjesticu i slabost u koju je utonula na početku one močvarne groznice čijim klicama se zarazila na Sredozemlju i koje su oživjele, potaknute porođajnim tegobama.I dalje je plutala na valovima, tonula u san nalik na smrt, budila se u uvjerenju da je proteklo beskrajno mnogo vremena i da nikad, nikad neće otići iz Salema niti stići u Wapassou.Joffrev de Pevrac ohrabrivao ju je, govorio joj da još nije ni kraj ljeta te da će biti na nogama za manje od deset dana; u svakom slučaju, bit će spremna za putovanje na Dugi, gdje će se moći dokraja oporaviti. Uvjeravao ju je da će mnogo prije dolaska zime stići u Wapassou sa svojim malim princem i princezom, a da zbog toga neće morati preskočiti boravak u Gouldsborou.

Ali Anđelika je izgubila pojam o vremenu. Za nju su minute bile sati, sati su bili dani, a dani tjedni.Elie Kempton za nju je vodio jedan od svojih almanaha koje je prodavao uzduž rijeka i obala, da bi joj dokazao da su prošla tek dva dana otkad joj se vratila svijest. Ali ona se odmah zbunila plesom listova čija su joj se slova i slike mutile pred očima i stvarale joj vrtoglavicu.Što radi pokućarac iz Connecticuta? Dakako, ovdje je! A zašto ne bi bio? Još davno je predvidio da će se naći u Salemu u isto vrijeme kao i flota gospodina de Pevraca. A crnčić kojeg je opazila u magli nije nitko drugi no njegov mali pomoćnik Timothv. A mister Willoaghby? Oj course, mister Willoaghby također je u Salemu. U dobrom zdravlju i raspoloženju. Ali, dovesti ga u kuću lady Cranmer bilo bi preveliko iskušenje za ljubaznu domaćicu.U prvim trenucima svijesti shvatila je da pridaje pretjeranu važnost i najmanjim potankostima odjeće onih koji su se naginjali nad nju. Prepoznavala ih je, ali njezina misao nije mogla nadići površne dojmove koje bi stvarala odvezana vrpca, bijeli ovratnik, sjajne orukvice ili pak tekstura i boja neke tkanine. Kao kod djece, njezin pogled je gledao izravno, pokušavajući razumjeti, pokušavajući duhom zamijeniti nered mnogostrukosti i raznolikosti materijalnih stvari.Kao što ju je privukla crvena mrlja na odjeći anđela i kao što ju je ono slovo »A« potaknulo da u deliriju zapjeva »ljubav, ljubav«, tako joj se i najmanji predmet, rubac ili vrpca, činio prožetim vlastitim životom i osjećala je potrebu da ga dotakne i postavi na njegovo mjesto, kao da ga umiruje i povlađuje njegovom tromom značaju.Zato je, kad se Joffrey de Peyrac nagnuo nad nju, nesvjesno pružila svoje prozračne ruke i popravila čvor čipke na košulji, izravnala ovratnik redengota, što je bila gesta nježne supruge koja se brine za izgled svoga supruga, ali to ne bi nikad učinila da je bila svjesna. On bi uvijek zadovoljio mjerila svoje okoline i poput svakog vojskovođe koji pazi da se na zapovjedničkom mjestu pojavi savršena držanja i pojave, on se uz pomoć sobara odijevao bez greške, a od svojih ljudi tražio je isto.No ipak nije bilo čudno što se tijekom ove bitke prepustio stanovitoj neurednosti; Anđelikina gesta izmamila mu je osmijeh, jer premda ga nije mogla urediti, bila je čarobna i nježna i značila je da se vraća iz mrtvih.Osjećajući naboranost čipke pod prstima, pomaknula je ruku i pomilovala njegovo rame: bilo joj je kao da je dotaknula zemlju i spustila se iz etera napučenog prikazama.Taj osmijeh bio je njegov osmijeh. Tijekom cijelog tog »putovanja« bojala se da više nikad neće vidjeti taj osmijeh i ta zabrinutost bila je sićušni crni zametak u grudima rajske svjetlosti; žal za tim osmijehom i osjetljivim, pomalo maurskim usnama naveo ju je da se upita hoće li poći s njom. Podlegla je snazi njegova šarma koji ju je vratio, zbog kojeg je napustila put svjetlosti i pridružila se osobama iz svoga života.A sada, kad je stupila u zemaljski svijet, valja joj pronaći »svjetionik«, kao i moreplovcima.Zakoračila je u stvarnost. Učinila je to vrlo brzo, ali na način koji joj se činio smušenim i polaganim.Bila je zabrinuta i neprestano se bojala da će »pretraživati polje«. Morala je povezati događaje i vizije koje je doživjela u maglama i nesvjesticama groznice kad je njezin duh bio iscrpljen blizinom smrti; morala je postaviti ljude i stvari na njihova mjesta. To nije bilo lako, jer cijeli svijet zapravo je bio okrenut naopako zbog žalobnih dana, kao daje

potres pogodio grad. Osjećala je turobno raspoloženje; kao da su se svi u tim dramatičnim trenucima okrenuli sami sebi i oporavljali se daleko od tuđih pogleda, ne želeći izaći na svjetlo dana.Je li ona tome kriva? Što je govorila u deliriju?Dvije uspravne žene sa strogim bijelim kapicama, koje je vidjela kako ulaze i izlaze, ali nije dobro razlikovala jednu od druge — jedna je nosila nekakav štap — bile su joj izvor smućenosti.Netko joj je ispričao kako su čim su ušle u sobu objavile da kolijevka nije na dobru mjestu, a ni postelja bolesnice, jer na tim mjestima na njih djeluju štetni valovi koje emitiraju podzemne žile.— Pazite na mačka!Čim su pomaknuli kolijevku, mačak je sjeo na isto mjesto gdje je dotad bila kolijevka, što je bio dokaz onoga što su najavile, jer se govorilo da mačke, nasuprot ljudima, upravo traže nevidljive pukotine zemaljske kore da bi se napajale telurskim silama.— A kuća?— Ni sama kuća nije na dobru mjestu. Spalite je! — rekoše one. Gospodin Mačak je potom sjedio na različitim mjestima, a onisu žurno pomicali namještaj, prvo krevete, potom stolove, pa ormare; odatle i buka koju je Anđelika čula u svom drijemežu i koja joj je bubnjala u glavi.— Ni sama kuća nije na dobru mjestu — kategorično je ponavljala jedna od žena u bijelim kapicama, slijedeći onu koja je držala čarobnjački štap; nju je pak slijedio mačak.— Spalite je, spalite je!— To su kvekerske čarobnice — prošapta gospođa Cranmer nagnuvši se nad Anđeliku. — Samo nam zadaju brige.Anđelika je gledala ravno u nju, začuđena njezinim izgledom. Teško ju je prepoznavala, a ponekad je uopće nije prepoznavala, pa se pitala tko je ta žena koja krivi lice, nemirnih usana, siva lica, razrogačenih očiju, raširenih zjenica, žena koja se neuredne kose naginjala nad nju.— Ne razumijem — reče ona — zašto ih konzistorij nije još prognao iz grada! Ali zašto me tako gledate?— Gospođo, je li u Londonu u modi da dame nose samo jednu naušnicu?Gospođa Cranmer naglo podignu ruku prema usnoj resici.— Oh! Bože! Zaboravila sam staviti drugu. Ne znam više gdje mi je glava. Smetaju me stoput na dan, čak i kad sam u toaletu. Kako ne bih bila smušena!I ona ode, uzdišući.Anđelika ju je htjela zbuniti. Predbacivala si je što je ne zanimaju riječi koje joj upućuju kao da je nekakav odjevni predmet. No to joj je pomoglo da sudjeluje u životu, iako je gotovo odmah zaboravljala sve što su joj govorili. Imala je pitanja koja se nije usuđivala postaviti, bojala se da će je opet svladati groznica. Pitala se kamo su nestali anđeli duge plave kose: njihova odsutnost rastuživala ju je. O tome nije ni sanjala! Ipak, jedno je sigurno: oni su došli i djeca su ostala živa.Prepoznala je crveno slovo »A« ušiveno u njihovu odjeću upravo kad su se dvije žene u bijelim kapicama, kojih se gospođa Cranmer tako bojala, nagnule nad nju sa svojim serafinskim osmijesima, želeći je izliječiti i premjestiti njezinu postelju.— Ali gdje vam je kosa? — uzviknu ona.

— Ispod kapice — odgovoriŠe one smijući se. — Bilo je vremena. Gospođa Cranmer napravila je cijelu dramu, ali mi smo već bile u postelji kad je došao po nas da spasimo dijete. Imale smo tek toliko vremena da se odjenemo i pođemo s njom, raspuštene kose. Dva dana nismo se mogle odvojiti od vašega uzglavlja i vaše djece.— Tko je došao po vas?— Crni čovjek.Anđelikin duh opet zadrhta. Crni čovjek! Isusovac! Opet ta mitska slika propovjednika! Ona se prisjeti da su u Novoj Engleskoj;premda u Novoj Francuskoj preobraćeni Indijanci često nazivaju duhovnike Družbe Isusove »crnim odorama«, malo je vjerojatno da ih ima u okolici Salema, gdje ih smatraju zlim poput Sotone. Osim toga, puritanci katkad samog Sotonu nazivaju Crni Čovjek. Shapleigh je to nagovijestio kad gaje prvi put srela s njegovom kre-menjačom u šumi. Moglo se pitati nije li to vjerovanje, koje je čvrsto ukorijenjeno u duhovima i koje teolozi podupiru mnogim navodima, rođeno u strahu koji je u prvim naseljenicima, bačenim na neprijateljsku i nepoznatu obalu, izazivala golema, beskrajna prašuma napučena divljim zvijerima i poganima. I moglo ih se razumjeti.Jer, i više nego zlokobno more koje su uspješno prebrodili, šuma je bila njihov neprijatelj, šuma se suprotstavljala njihovu pionirskom napretku, njihovoj želji da pripitome zemlju hraniteljicu; zid stabala uzdizao se nad ono malo obradive zemlje koju su s mukom iskrčili. Ona se širila na račun šume, nedvojbeno, ali šuma, puna demona, bila je beskrajna. I tako se utvrdilo da Crni Čovjek nastava prašumu, okupljajući pod svojim žezlom poganska stvorenja koja su mu podređena. Ako bi ga ikada sreo usamljen putnik pristigao iz Staroga svijeta, ta crna prikaza bi mu pružila debelu i tešku knjigu sa zahrđalom bravom i metalnim vrškom iz kojega je virilo pero.— Napiši svoje ime — rekao bi Sotona.— Kojom tintom?— Svojom krvlju.— A ako odbijem?Đavao bi urlikao, udarao sugovornika u prsa i utisnuo mu magični crveni znak. Potom bi naredio:— Odmah potpiši! Jer, već si obilježen paklom.Tako su stotine i tisuće zakašnjelih putnika, posvećenih vjerskom jačanju svoje zajednice, bili obilježeni Sotoninim znakom, pogotovo u prvo vrijeme, jer se sada iskusni vjernici ponašaju mnogo opreznije. Da bi stalno imali na umu zdrav strah od Sotone, jer Sotona uvijek vreba na nedisciplinu ili tvrdoglavost, kreposni puritanci uobičajili su da krivci nose sjajna slova u slučaju osobito odurnih skandala koji ipak ne zahtijevaju smrtnu kaznu; ona se izvršavala samo nad ubojicama i počiniteljima zločina na području čarobnjaštva.— I što kažete, tko je došao potražiti vas da spasite dijete? — upita ona još jednom nakon duge, zamišljene stanke koju su dvije kvekerice spretno iskoristile da bi joj skinule košulju, okupale je odglave do pete u mirisnoj vodi, obrisale je, odjenule je u svježe rublje, promijenile plahte na postelji i jastučnice.Dok ih je tako izbliza gledala, uočavala je glatkoću i svježinu njihove kože, ljepotu njihovih mladih lica, shvatila je zašto ih nije prepoznala kao one dvije žene kojih se

bojala gospođa Cranmer i koje je ona vidjela kao anđele. Bile su tako mlade: prva, visoka i vitka, imala je dvadesetpet godina, a druga jedva daje bila odrasla.Na njezino pitanje one izmijeniše nestašne poglede zločestih djevojčica, a potom starija progovori:— Oprostite nam, sestro, što smo se usudile nazvati ga Crnim Čovjekom. Znamo da on u sebi nema ništa đavoljega. No tako smo ga nazvale prvih godina kad je dolazio u Salem. Nosio je tamnu odjeću, a imao je crne oči i kosu, pa smo ga se pomalo bojale. No poslije smo ga upoznale, pa kad nas je potražio, pošle smo za njim.— Ali tko je to? — ustrajala je Anđelika, uznemirena pomišlju da još ne shvaća dobro, da joj je duh još smeten ili da je izgubila pamćenje.— Pa on, francuski gusar iz Gouldsboroa. Zar govore o Joffrevu?Zar je Joffrev i dalje francuski gusar u očima stanovnika Mas-sachusettsa? I zar je on otišao potražiti... anđele?Zaspala je tako naglo i tako duboko da, probudivši se, nije mogla vjerovati da je još isti dan i da nije spavala ni pun sat.Gospođa Cranmer opet je bila tu, našavši svoju drugu naušnicu, a Anđelika ne samo da ju je prepoznala nego se i obradovala što je vidi, jer su joj u međuvremenu postali jasni događaji koji su se odvi-li tijekom dana njezine nesvijesti, a to može zahvaliti gospođi Cranmer. Pojavljivala se i nestajala, ali Anđelika je imala dojam da je neprestano uz njezino uzglavlje ili u prostoru između zida i kreveta, a donekle je tako i bilo, jer je sirota gospođa Cranmer, uznemirena onim što se događalo u njezinoj kući, svjesna da ne može ništa učiniti i daje se ne sluša, tražila utočište kod Anđelike, osjećajući da je ona sluša, usprkos svojoj slabosti. Engleskinja se nadala da će se grofica de Pevrac založiti za nju kad se upozna s nekim stvarima. Uz njezinu pomoć Anđeliki je postalo jasnije tko su žene koje je i dalje zvala anđelima. Tri puta su razgovarale o njima, ali njihova priča bila je tako dugačka i tako čudna da se Anđeliki činilo da ju je slušala danima i noćima, poput beskrajne orijentalne skaske.Gospođa Cranmer vratila se daleko u prošlost i govorila joj o malenoj skupini »kvekera« koji su prije deset godina došli tražitiutočište u Salemu jer je većina njih u Bostonu pretrpjela osude na tamnicu i bičevanje.Prihvatili su ih da bi se suprotstavili bostonskom guverneru Wintropu, a ne zbog tolerancije prema članovima jedne nepoznate sekte koju teolozi iz Massachusettsa smatraju opasnom. No bili su malobrojni i obećavali su da će se držati postrani i kloniti se svakog propovijedanja svojih nepristojnih doktrina. Među njima nalazila se i vrlo mlada udovica po imenu Ruth Summers. Ona je odmah zatražila daje prime među salemske puritance, žaleći se da su je njezini kvekerski učitelji poučavali ne znajući putove istine. Istina je jedna i jedinstvena i dokazano je da je opet čista, obnovljena refor-macijom, vjerskim pokretom koji je začeo nadahnuti njemački svećenik Martin Luther, a ozakonio francuski prelat Jean Calvin; nakon popravljanja početnih zabluda, kao što je bio anglikanizam, zahvaljujući borbi velikoga škotskog filozofa Johna Knoxa, začetnika puritanizma, taj pokret našao je svoj savršeni izraz među proganjanim »nekonformistima«. Poslije stotinjak godina, otklonivši se od oklijevajućeg prezbiterijanizma, u obliku »kongregacionalizma« dostignuta je purissima religio, sveta vjera bez mrlje, koju su naviješta-li izraelski proroci, Jakovljeva poslanica i cijeli Novi zavjet. Kon-gregacionalizam je bio temelj povelje Massachusettsa koja je bila zakon u Salemu.

Ruth Summers morala je položiti teške ispite. Valjalo je priznati da je znala s kim ima posla i da je temeljito proučila pitanja; nije uvrijedila stroge čuvare državnog zakona time što bi ih izjednačila s mnogim mlakim ili zabludjelim vjernicima koje se zbog čiste komocije naziva općim imenom »puritanci«.Bila je inteligentna i pokazala se razboritom, pa su je prihvatili. Njezina integracija bila je pospješena vjenčanjem s Brianom Newli-nom, stanovnikom Salema koji ju je zapazio na procesu i poželio oženiti se njome.Dobili su koncesiju na jednu farmu u okolici. Bili su više no uzoran par u glavnom gradu Massachusettsa sve do dana kad...Došavši dotle, gospođa Cranmer prekinu svoju priču, pogleda okolo i još više se približi Anđeliki. Glas joj prijeđe u šapat.— ...sve do dana kad je Ruth Summers, udana Newlin, supruga časnog Briana Nevvlina — glas gospođe Cranmer utiša se do jedva čujnog šapata, a oči su joj se širom otvorile — ...ugledala Naomi Shi-perhall na jezeru...JIIzrekavši tu tajanstvenu rečenicu, gospođa Cranmer se uspravi, a potom ušuti kao da je satrvena tim otkrićem.— Što je Naomi Shiperhall radila na jezeru? — upita Anđelika nakon kraće šutnje.Gospođa napući usne i izboči bradu. Dugo je tako ostala, kao da nije sigurna, ali nastavila je glasom koji je dokazivao da se dobro sjeća svega.— U svakom slučaju — reče ona odmahujući glavom — roditelji Naomi Shiperhall nisu zaslužili takvu kćer.No tad ju je prekinuo dolazak sluškinje i tu je morala stati.Kad je gospođa Cranmer nastavila priču — je li to bilo sat vremena potom ili tek idućeg dana? — Anđelika je bila zaboravila pola priče i pitala se zašto se gospođa Cranmer trudi da bi joj je ispričala. Sva ta engleska imena miješala su joj se u glavi...Tad je već saznala imena svoje vlastite djece: djevojčica se zove Gloriandre, a dječak Raimond-Roger. Zašto upravo ta imena? Tko im ih je nadjenuo? Kad je već riječ o tome, jesu li kršteni? Mučila ju je misao na krštenje na koje je zaboravila dok je dijete bilo u smrtnoj opasnosti. Zar je doista postala nevjernica?Možda i jest, ali nije se odvojila od Boga, pomislila je odmah. »Izbavio sam te i uzveličao«, govorio je glas kao odjek Psalma punog nježnosti i utjehe.Činilo se da je gospođa Cranmer nestrpljiva da nastavi svoju priču.Od rođenja Naomi Shiperhall znalo se da je ona vještica. Ali u to više nije bilo nikakve dvojbe kad se umiješala u život Ruth Sum-mers, udane Newlin. Jer, vidjevši je na jezeru, ona je smjesta sišla sa svoje dvokolice, uhvatila je za ruke, poljubila je u usta i odvela je u kolibu u dubini šume koju je imala prije udaje. Od toga dana nisu se razdvajale. To je bio dokaz da je Naomi Shiperhall vještica, ali također i dokaz daje Ruth Summers-Nevvlin, za koju su posve zaboravili da je rođena kao kvekerka, jer je strogo pohađala propovijedi i dugo nije imala veze sa svojim starim suvjernicima, da je i preobraćena Ruth pod svojom krinkom strogosti, više nego sumnjiva preobraćenica. Jer, zar je normalno da uz farmu, štale, štagljeve i ovčje torove, a da se i ne govori o skladištima i barci u luci, ona u tajnosti čuva kolibu u kojoj se često osamljuje pod izlikom da ide prodavati svinjetinu ili sir? Što može raditi u toj kolibi, osim sretati se s Đavlom?Otad su živjele ondje, prezrene od svih, dodavši bruci svog sramotnog čina i novu bruku time što su posvojile jedno cigansko dijete, djevojčicu koju je pod grmom rujevine

ostavilo cigansko pleme koje je neki brod greškom iskrcao na kopno. Te divlje i mračne individue mislile su da su stigle u Rio de Janeiro u Brazilu; valjalo je potjerati prema jugu njih i njihove majmune, konje i čerge, u nadi da će ih gradovi u desetak engleskih kolonija propustiti da otputuju u španjolsku Floridu.Zato se nije trebalo čuditi što je grof de Pevrac okupio jaku pratnju da bi se uputio prema njihovoj kolibi i doveo ih odatle. Čak je dao da stražari uperenim helebardama čuvaju vrata kuće Cranme-rovih da bi održavali udaljenost od gomile koja se okupila i promatrala ih ne mogavši suspregnuti gunđanje kad ih je ugledala, tako drske, kose raspuštene na ramenima. Dobro su se pretvarale da nisu imale vremena povezati kosu.— Ali... O kome vi zapravo govorite? — upita Anđelika.— Pa o besramnim stvorenjima koja kaljaju moju kuću! — uzviknu gospođa Cranmer, razočarana što Anđelika ne pokazuje više indignacije nakon ovako mračne i skandalozne priče. Ah! Evo ih!Ona se sa strahom povuče iza zastora.»Besramna stvorenja« uđoše u sobu, nasmiješena; svaka je nosila jedno dojenče, a slijedila ih je Romkinja, djevojčica od petnaest godina, bosa, očiju crnih poput ugljena, s cvjetnom krunom u kosi, noseći zdjelu svježeg voća — krušaka, jabuka i šljiva — koju je stavila na'stol, te košaru punu latica koje je počela posipati po podu da bi osvježila i namirisala sobu. Starija položi djecu u kolijevku i reče da je, budući daje vedro i daje vjetar prestao, odnijela dojenčad u vrt i prvi put ih pronijela pod Božjim nebom.Anđelika da znak gospođi Cranmer da se približi i poluglasno joj reče:— Mnogo ste govorili. Sad se izjasnite. Tko su one?— Ali, upravo sam vam rekla!— Vi buncate. Ove žene ne mogu biti osobe o kojima ste mi govorili. One su premlade!Engleskinja se nasmiješi s razumijevanjem i pobjednički. -Ah! Vidite! I vi! -Što-i ja!— I vi ste zapazili učinke njihove magije. Ona prošapta:— Govori se da... im je Sotona odao tajnu vječne mladosti!Nebeskom milošću, netko je tada pozvao gospođu Cranmer i Anđelika je odahnula s olakšanjem kad je izišla. Bila je iscrpljena.Kad je opet otvorila oči, dvije žene sa serafinskim osmijesima naginjale su se nad nju s bijelim rubljem i lavorom vruće vode.Zacijelo je njezin pogled izražavao zbunjenost.— Sestro draga, umiri se — reče starija od njih dvije i više puta prođe svojom nježnom rukom ispred Anđelikinih očiju kao da odagnava snomoricu.— Kako se zovete? — upita ona.— Naomi Shiperhall — odgovori mlađa.— Ruth Summers — reče starija.Imena Naomi i Ruth izgovorile su na hebrejski način.Valja povjerovati!»One poznaju tajnu vječne mladosti« — rekla je gospođa Cranmer. Anđelika je promatrala lica »svojih« anđela i bilo joj je drago što iza ozbiljnog i zrelog izraza usana vidi mogućnost da su doista proživjele mnoge davne događaje i da iza privida dvadesetgodišnjeg proljeća kriju trideset ili tridesetpet godina života.Osobito Ruth, udova Summers, vrla gospodarica... Ta priča nije održiva.— Što je Naomi Shiperhall radila na jezeru? — upita Anđelika. Pripremajući se da je podignu i izmijene plahte, one izmijeniše

blage osmijehe.— Ah! Ispričala vam je to — reče Ruth.Ona obavi ruke oko ramena svoje prijateljice i one se gledahu u tišini, očiju punih svjetlosti.— Nije to bila njezina krivnja — odgovori ona blago. — Rođena je takva. Vidjela je boju duša raznih bića oko njihove glave i mogla je liječiti polaganjem ruke. Bojala se svojih čudesnih moći. To je bila nesreća njezina života, osobito zato stoje postala vrlo lijepa. Mladići su joj udvarali, ali nisu se usuđivali zaprositi je i bježali su od nje, govoreći da donosi nesreću. Bila je utjelovljena Ljepota i Dobrota.I dalje su se gledale. A potom, kao da nevoljko silaze s nebeskih sfera, one se marljivo posvetiše Anđeliki i, njegujući je na uobičajeni način, počeše joj pričati svoj život.Priča o Ruth SummersPo moralnim nemirima koje je proživjela u djetinjstvu, po progonima kojima su bili izloženi njezini roditelji kvekeri, životna pričaRuth, rođene MacMahl, udove Summers, preudane Newlin, začudno je nalikovala životu Guillemette de Montsarrat, gospodarice s Or-leanskog otoka kraj Quebeca u Novoj Francuskoj, čije je djetinjstvo obilježeno time što su je u dobi od sedam godina prisilili da prisustvuje mučeništvu svoje majke koju su spalili kao vješticu na nekom trgu u Lorrainei.Kao što je Guillemette prolazila kroz život s ožiljkom u duši zbog pretrpljene neobjašnjive i neshvatljive nepravde — »Gledaj, mala vještice! Gledaj kako tvoja majka gori!« — i s vrelom mržnjom prema svim crkvenjacima te je našla mir tek kad se udaljila, ako ne baš od svih živih, onda barem od onog pitomog ljudskog stada, zadovoljnog zakonima i institucijama, koje tvori društvo »običnih ljudi«, tako se i Ruth, koja je trebala biti vesela štrkljava djevojčica, u ranoj dobi pobunila protiv progona čija je žrtva bila njezina nježna i blaga majka. Njezino svijetlo lice koje se uvijek smiješilo nije se mračilo kad bi čula uvrede, a na udarce i pljuvanja uzvraćala bi nepojmljivom uljudnošću. Kad je kao dvanaestogodišnja djevojčica stigla u Ameriku, bila je svjesna da je na zemlji u kojoj se stari običaji kmetstva i plemstva neće održati, pa nije shvaćala zašto ih mrze ljudi koji su poput nje došli iz Engleske, koji su također teško radili i bogatili se svojim trudom, koji su vjerovali u istoga Boga i štovali istoga Krista. Njezini roditelji, nadareni i marljivi, brzo su napredovali u svemu čega bi se prihvatili, ali teško bi patili kad bi počele padati teške riječi i kad bi im predbacili svako njihovo izraženo mišljenje, pa čak i svaki izlazak u selo.Ruth je zavidjela malenim puritancima koji su, sigurni u svoja prava na tlu Massachusettsa, u skupinama prilazili njezinoj kući, pokazivali joj rogove i dovikivali joj: »Drhti, vještice!« Željela je pomiješati se s njima i također pokazivati rogove nekom katoliku, kve-keru, evangelistu ili baptistu. Pa ipak, zar se uopće moglo zamisliti ugodnije i vedrije ozračje od onog koje je vladalo u obiteljima koje su pripadale njihovoj sekti, pod slamnatim krovom usred nekog seo-ceta ili zaseoka, koji bi često trebalo napuštati još nedovršenog kad bi ga rulja puna mržnje došla spaliti kao da u njemu vrebaju strahote kuge?Isključivanje iz društva bilo je za mladu Ruth još teže podnošljivo od opasnosti koje su im prijetile.

Na njezinu nesreću, uopće nije bila obdarena unutarnjim svjetlom koje je nastavalo većinu njezinih drugova u vjeri i koje im je pomagalo da izdrže tolika poniženja. Njezin napor da pred njimapokaže hladnokrvnost i čvrstoću duha iscrpljivao ju je. Zapravo ih je smatrala glupima što se ponose svojim nadimkom kvekeri, drhtači, kojim su se okitili zato što je jedan mistični čizmar iz Leicestershi-rea, George Fox, jednog dana ustao sa svoje klupice i počeo propovijedati kako pred Bogom valja drhtati — to quake i baviti se samo Svetim Duhom.Taj čizmar nije bio u krivu što je propovijedao o dobroti i milosrđu u opustošenoj Engleskoj, u kojoj su se katolici i protestanti, puritanci i anglikanci već desetljećima sukobljavali u ime Boga ljubavi.No, Ruth bi više voljela daje George Fox ostao sjediti na svojoj postolarskoj klupici, jer su se privrženici Društva prijatelja u tisućama okupili oko njega da bi ga slijedili, a posljedica toga bilo je samo stvaranje novih žrtava za vješala i novih bjegunaca preko oceana.Kad je navršila šesnaest godina, Ruth, malena kvekerka putnica, udala se za Johna Summersa, tek nešto starijeg od nje, ali visokog i lijepog, glatkog i čistog poput anđela, snažnog mladića koji je prštao od života, ustrajnog radnika, pobožnog, hrabrog i uvijek nasmiješenog. Volio ju je, sav sretan, nesvjestan naprasitosti i gorčine koja se začinjala u njoj. Obogaćena novom snagom, odlučila je oduprijeti se zadirkivanju njihovih zemljaka i zatražiti za kvekere ono što su došli tražiti tako daleko: slobodu i pravo da se mole na svoj način.I tako je osveta zadesila njezinog supruga; osudili su ga na stup sramote, a njegov grijeh bio je taj što je »drhtao« pred svojom ženom i nije je znao ušutkati. Jesu li ga namjerno osudili na sramotni stup u noći jakog mraza? Umro je.Zapomaganje Ruth Summers stvorilo je veliki skandal, ali — zar je u njoj bilo nešto čega su se suci plašili i što nisu mogli zanemariti? — kaznili su je tako što su uhitili njezine roditelje. Okrutno išibana na trgu, majka joj je preminula nakon nekoliko dana. Na njezinim izranjenim leđima stvorili su se gnojni čirevi i groznica ju je svladala.Njezinog oca osudili su na kaznu odsijecanja uha, što je bila uobičajena zakonska kazna za prvi prekršaj. Za drugi prekršaj odsjekli bi drugo uho. Nije došlo do izvršenja. Tog jutra obavijestili su Ruth da je njezin otac u zatvoru razbio glavu i tako osujetio nakane svojih mučitelja.Valjalo je otići. Iznenadna snaga prožela je Ruth Summers.Uvjerila je većinu članova Društva prijatelja da krenu na sjever i sama je spalila kuće koje su napustili. U Salemu se znalo da se odvojila od svoje zajednice, sve do hladnog zimskog dana kad je... »ugledala Naomi Shiperhall«.Evo i priče o Naomi Shiperhall— Kad sam je prvi put vidjela, bila je do vrata uronjena u jezero i blijedo joj se lice pomaljalo iza velikog lopočeva cvijeta — pripovijedala je. — »Oni« su čekali pred šumom i pjevali psalme kako bi vrag izišao iz njezinih usta. Da, usta su joj bila napola otvorena jer je morala disati. Jadna mala... Što sam mogla drugo nego skočiti sa svojih kola i trkom je oteti iz njezina crnoga groba? Led se već bio skrutio oko njezina vrata i čim sam je izvukla na obalu zaledila se košulja koju je imala na sebi, a njezina duga kosa bila je nalik na staklo. Poljubila sam je u usta — kazivala je Ruth Summers — poljubila

sam njezine pomodrjele, ledene usne. Tako sam joj željela prenijeti svoj dah, toplinu svog života!Kako je i sama bila ukočena od studeni, nije imala vremena odriješiti čvorove debelog užeta koje je visjelo s jedne grane na ko-loturu i koje je bilo privezano pod pazuha mlade djevojke, omogućavajući tako da je povremeno izvuku iz vode i ustanove je li zlo izišlo iz nje i mogu lije smatrati definitivno izliječenom.Otrčavši prema svojoj dvokolici kako bi donijela nož, mlada gospodarica prerezala je uže i ponijela Naomi Shiperhall na leđima. Odvezla ju je u svoju kolibu.— A kakva je to bila koliba! — nasmije se ona, odmahujući glavom. — Prije svega, nije bila u šumi, kako se stalno ponavlja, nego na šumskom proplanku... Moj suprug, kojeg su glasine upozorile na skandal, pojavio se ondje. Zabranila sam mu da prijeđe prag toga svetog utočišta, otada samo mojega. Shvatio je i povukao se. I tako sam oko kuće povukla krug od kamenja koji nitko nije smio prekoračiti. To ih je sve zastrašilo, ne znam zašto. Kao da nitko ne shvaća da se svatko mora štititi i obraniti od neizdrživih okolnosti, ovisno o duhu vremena.— Osjećala sam da mi služba Božja zapovijeda da volim Naomi Shiperhall, da je branim od zlih, da joj pomognem da razvije svoje talente za opće dobro: njezin dar liječenja; svojevrsna odvratnost prema sreći, odvratnost što je ljudima dana kako bi lakše preživjeli i koja čini ljude turobnima i pakosnima, čini ljude željnima da ga unište zajedno s njom, a ako to ne uspiju, onda ga žele barem uništiti u njoj.— Dakle, posjedovala je moć dobrotvorstva u svojim iscjelitelj-skim rukama. Oni koji su je znali počeli su joj dolaziti potajice. Kleknuli bi na rubu kamenoga kruga i preklinjali nas. Zato sam malo podalje izgradila nekakav štagalj i počele smo liječiti one koji su nam dolazili.Sve je to ispričala u predasima, brinući se za Anđelikin dobar san ili za djecu. Anđelika je požudno slušala, kao da je ona hrani kruhom nakon iscrpljujućeg putovanja ili kao da joj daje svježu vodu nakon što je prešla pustinju. Da, njezin glas bio je poput hrane, a njezine riječi bile su okrepljujuće i pune živih mirisa koje imaju samo istinite pripovijesti. Dva života puna istinske boli i istinskih radosti, istinskih pobjeda i poraza!Onaj epski poljubac odveo je ta ponizna stvorenja daleko od običnosti bijelih kapica, ili pak crnih kvekerskih, i bacio ih u osjećajni život ozloglašenog para, zatočenog u malenoj kućici na šumskom proplanku. Anđelika ih je shvatila i osjećala im se bliskom, doživjevši poznanstvo s njima kao novo samopouzdanje.Daleko od toga da je zamaraju, te priče su je oživljavale. Brzo se oporavljala, potaknuta osvježavajućom promjenom, jer je u tim dvjema ženama našla bića koja govore njezinim jezikom.Iscrpljena i zaokupljena sadašnjošću, nije se tako zanimala zapletima neke pripovijesti niti je bila tako nestrpljiva da čuje nastavak još od davnog vremena kad je načuljenih ušiju slušala priče dojilje Fantine u starom dvorcu Monteloup.Jedan od darova djetinjstva jest voljeti sve što je na početku. Taj osjećaj započinjanja, koji je poslije oslabio, Anđelika je opet pronašla slušajući »kvekerske čarobnice« iz Salema; bio je duboko u njoj, jedar, iskren, pohlepan.Pomalo se čudila što tako dobro razumije njihov engleski, jer su ipak brzo izgovarale komplicirane riječi i tamošnje izraze koje nije znala. Govorile su dotjeranim jezikom: obje su se bavile raznolikim proučavanjima. Naobrazba djevojaka uvijek se smatrala

važnom u okružju reformacijskih vjerskih sekti; vrijedilo je načelo da žene isto kao i muškarci mogu propovijedati novu vjeru i dati svoj prilog jačanju kulta.To načelo bilo je teško neprekidno braniti.Sveti Pavao i njegovi apostoli koji su pokazivali svoje biblijsko ženomrzaštvo — zar on prije svog preobraćenja nije bio pripadnik sekte farizeja? — uzrokovali su mnogo patnje među prezbiterijanci-ma i kongregacionalistima koji su proizišli iz kalvinizma.

I danas je jedna od najtežih optužbi protiv kvekera upravo to što kod njih i žene mogu obavljati svetu službu preobrazbe kruha i vina.Anđelika je dakle imala posla s dvjema inteligentnim i naobraženim ženama, osobitog načina govora, spretnima i odlučnima, ugodnima, veselima i milostivima, ali i spremnima na brzu obranu. Njihov zanos — ili ono što je u njima smatrala zanosom na početku njihova poznanstva — bio je njihova zaštita.Kako bi mogle živjeti ondje gdje žive, kao predmet zgražanja, ali sigurne u svoje pravo na život, morale su ga učvrstiti ili barem često podsjećati na nj u svakoj prilici, pogotovo onda kad narod, koji je u jednom času ukroćen, umiren i kao zaveden njihovim »čudima«, biva pogođen nekom novom krizom i poželi ih skrenuti s njihova puta; no ne želi ih dovesti na put zajedničke vrline, jer je za to prekasno, nego ih želi baciti u sramnu kloaku čarobnjaštva i razvrata kako bi ih osudio i kaznio.I tako su se oblikovale povorke. Suci i regenti su se okupljali kako bi razastrli nacrte i skrojili sudačke kape za proces, a tada bi povorka krenula prema kući u šumi. Neki bi se razjarili i pripremili uže, drugi bi nosili snopove granja i baklje, obećavajući da će oni prvi zapaliti tu đavolsku kolibu. I svi bi naglo zastali pred kamenim krugom kad bi ih vidjeli kako stoje na pragu, tako lijepe, i mole ih da se vrate kućama. A još bi se više uplašili kad se one ne bi pojavile, jer bi pretpostavili da su nestale na magičan način kako bi izbjegle kaznu.— Uspjeli su nas osuditi da na grudima nosimo slovo A koje predstavlja riječ adultery*.Od crvenih sramotnih Sotoninih znakova u Massachusettsu su se propisivala slova A za preljubnice, dok se slova B za one koji su osuđeni zbog blasfemije i slova T za lopove (thief) nisu više propisivala.— Prihvatila sam tu osudu — reče Ruth — ali to nije bilo pošteno prema Naomi, koja nije prevarila nijednog muškarca, jer nije bila udana.Brian Newlin, prevareni suprug, nije se žalio. Tražili su da izjavi da mu je njegova supruga, preobraćenica iz zloglasne sekte koja se bila podmuklo pritajila u njedrima dobro čuvane zajednice, »sve-zala uzicu« i obasula ga svakojakim nesrećama.Ali on se dobro držao pa su ga napokon ostavili na miru. Nastavio je živjeti kao da ništa nije bilo, obrađivao je polja, muzao krave,* Na engleskom: preljub, blud, op. prev.pravio maslac, posjećivao meeting-house, jedva nešto tmurniji i šutljiviji no prije.— Ne bojim se za Briana Newlina — ponekad bi govorila Ruth i promatrala zelene brežuljke iza kojih se nalazilo gospodarstvo kojim je bila upravljala. Ljudi su polagani i nisu skloni otkrivati druga svjetla osim onih koja su pasivno primili i nemarno čuvali, ali nisu zato manje spremni tražiti ih i prihvaćati.Ona je naslućivala preobraženje čovjeka koji ju je tijekom njihova zajedničkog života iznenadio time što je potajice čitao malenu knjigu od koje se nikad nije odvajao i za koju je vjerovala da je knjiga molitava, soneta i pisama engleskog pjesnika Gabriela Har-veya,

princa rime i inovatora heksametra u engleskoj renesansnoj poeziji, kojeg su smatrali, kao i svakoga tko se usudio razarati prihvaćene teorije i zamijeniti ih novima, sumnjivim za pobunu protiv ustanovljenog poretka!— Kakvih li uzaludnih sukoba! — uzviknu Anđelika — ne shvaćam to! Sjećam se da sam na šetnji u zaljevu Casco, kad smo pristali na otok Longue, prvi put srela kvekere. Nisu mi se činili opasnima, naprotiv. Noć je bila hladna i jedna žena mi je ponudila svoj ogrtač.— Što možemo protiv straha? — požali se Ruth. — Dobro uzrokuje strah. Dobro se uvijek čini neshvatljivijim od zla. A ljudi se još više boje onoga što remeti uobičajene navike. Uvjerena sam da su Georgea Foxa osudili ne toliko zbog toga što je ukinuo sve sakramente koliko zbog toga što je propovijedao da su svi ljudi jednaki i da ne trebaju skidati šešir pred kraljem. Ja sam sa svoje strane manje sablaznila ljude time što sam se zauzela za jednu vješticu nego time što sam otišla i ne mareći ostavila robu koju sam trebala prodati u gradu.VII.Od prvih trenutaka njezina povratka u život, dvije mlade žene koje su njegovale Anđeliku svim snagama su se trudile dati joj trenutke mira, osim kad bi se pojavio njezin suprug, otac blizanaca, francuski gusar iz Gouldsboroa, kojeg su duboko štovale. Zahvaljujući njima, povorka posjetitelja je presahnula i Anđelika se mogla prepustiti trenucima obiteljske intimnosti kojih su kraljice rodilje inače lišene; samo Joffrev de Pevrac bio je uz nju.— Taj trenutak bio je nezaboravan poput onoga kad su se prvi put zagrlili, opijeni srećom, misleći na novorođene blizance. Te žene, za koje ona tada nije znala da se zovu Ruth i Naomi, donijele su ih na velikom čipkanom jastuku. Položile su jastuk u Anđelikino krilo, uvjerivši se daje to neće odviše zamoriti — bili su tako lagani! — a potom su se povukle i stražarile pred vratima, jer je njihov vještičji ugled jače zastrašivao radoznalce i nestrpljive posjetitelje no španjolski stražari u podnožju stuba.— Dakle, odlučili ste ostati s nama, maleni prinčevi? — rekao je on blago. — Koje su vaše nakane?Dva sićušna bića su ga s jastuka promatrala svojim plavičastim pogledom u kojem se nazirala dubina beskrajnih prostora.— Predivni su — rekao je Pevrac.U njegovu glasu bilo je ponosa i užitka. Anđelika je bila zadivljena i gotovo da još nije vjerovala, ali tad se uvjerila da su živi. To je dovelo do trenutne promjene. Četiri osobe našle su se na početku zajedničkoga života koji je obećavao da će biti dug, nježan i blistav, nakon što je započeo u oluji, i to s mukom.Joffrevevi prsti čvrsto su stisnuli njezina ramena.— Kako sam se uplašio — rekao je prigušenim glasom. — Kakav strah ste mi zadali!Nikad nije čula da je izgovorio riječ strah, nikad nije čula njegov drhtav glas, čak ni prije brodoloma, niti u najvećim opasnostima.Pogledala ga je u oči. Na njegovu voljenom licu vidjela je odsjaje istih muka i tjeskoba, kao u ružnom snu ispresijecanom munjama i gromovima, ali tako stvarnih da je poželjela položiti svoje usne na njegov izbrazdani obraz natopljen kišom. Bio je brži od oluje... Bio je tu i Shapleigh, poput duha. — Što mu se dogodilo? — upitala je ona.

— Zamislite, nije bio daleko, samo dvije milje odavde. Uhitili su ga i zatvorili čim se približio Salemu. Ljudi koje sam poslao da ga traže oslobodili su ga jednim dobro izvedenim udarom, ali doveli su se u opasnost jer ih je bilo malo. Pošao sam im u susret.— Ah! Zato su ga okruživali naoružani ljudi s bakljama... I zato ste tako brzo kročili kroz nevrijeme.Joffrev de Pevrac gledao ju je sa zagonetnim osmijehom, ali nije komentirao tu čudnovatu opasku.— Da, stigao sam navrijeme. Opet se radilo o presudnoj utrci o kojoj je ovisio naš život. Ostavio sam vas na samrti, ali mlade žene su vas oživjele.Je li, dakle, on bio prikaza koju je spazila u noći i htjela je dotaknuti i poljubiti?Dvoje novorođenčadi zatvorilo je oči. Bila su to dva ljupka bića koja su odisala vedrinom i srećom što su živa.Sagnula je glavu i položila usne na Joffrevevu ruku. Toplina te tamne ruke koja ju je držala i snažni prsti koji su je obuhvaćali s toliko gorljive utjehe pojačavali su njezinu želju da se nasloni na njegovo rame.Nije se više osjećala krivom zbog svoje slabosti. Sad može biti slaba jer je on tu. Sjeo je na njezinu postelju i zagrlio ju je silinom koja joj se još nikad nije činila tako postojanom, životnošću koju su iskovala iskušenja, rane i napori života punog bitaka. Obnovio je svoju snagu i ona se više ne mora boriti.Bio je to čaroban trenutak, trenutak kojim je ponovno započinjalo ono što nije ni smjelo biti izbrisano, poput onoga trenutka kad su zajedno promatrali svoje prvorođeno dijete u malenom dvorcu Bearn u podnožju Pireneja, u dalekoj Francuskoj.Tada nije znala što će se postaviti između njih i kakvi će ih putovi sudbine razdvojiti. A tu sudbinu najavio je Osman Ferađi sa strahopoštovanjem i divljenjem: »Ponovno ćete se sastati... U zvijezdama sam pročitao najneobicniju pripovijest na svijetu o tom čovjeku i tebi... o čovjeku budućnosti.«Neki glas rekao je i ovo: »Ne, još ne, valja ostati na zemlji...«»Ne znamo ništa« — pomisli ona. »Samo mislimo da smo gospodari. Mislimo da uređujemo sve. Svaki udarac gonga sudbine ima tajanstveno značenje.«— Sad znam da sam zamalo umrla — rekla mu je za njegova idućeg posjeta. — Jer, pred očima mi je prošao cijeli život, a kaže se da se to događa u trenutku smrti. Našla sam se u Alžiru. A najstrašnije mi je bilo shvatiti da sam zarobljenica Mula Ismaela i da vas još nisam našla. Osjetila sam strašno razočaranje.On ju je pomilovao i prešao prstom po rubu njezina lica. Odsjaj ironije bljesnuo je s njegovih očnih kapaka.— Sad shvaćam zašto ste u deliriju govorili na arapskom. I neprekidno ste zvali Colina Paturela, kralja robova.— Ali on me je trebao osloboditi iz harema kako bih mogla potražiti vas!— Zahtijevali ste da ga dovedem u Salem.— Iz Gouldsboroa? Kako je uspio stići tako brzo? — upitala je ona, uznemirena svojim gubitkom osjećaja za vrijeme.On se nasmijao, a ona je shvatila da je zadirkuje. To je putovanje zapravo bilo unaprijed predviđeno: Colin im se trebao pridružiti u Salemu, gdje se održavao sastanak trgovaca iz Gouldsboroa, Mer-celota i Manigaulta, s njihovim poslovnim suradnicima u Novoj Engleskoj. Tu su se našli i Adhemar i Yolande sa svojim dojenčetom od pet mjeseci.

Anđeliki je glava još bila odviše prazna da bi tražila druga objašnjenja za spoj tih sretnih okolnosti.Da, umalo je umrla. I to barem dva puta, ili čak tri, bez pretjerivanja. Svi su se složili da je tako. Raspravljali su samo o tome koji je trenutak bio najdramatičniji i kad-su povjerovali daje »gotovo«.Neki su govorili da je to bilo onda kad se uspravila uz strašan urlik koji je čula i malena Honorine u susjednoj sobi, a zatim se bacila na leđa, zabacila glavu unazad i ukočila se. Za druge je to bilo u oluji, u najcrnjoj noći, kad ju je žarila groznica, disanje joj je bilo tako isprekidano da je bilo gotovo nezamjetno, a srce joj je bilo na pragu potpunog zaustavljanja, ne mogavši održati prejaki ritam koji je nametala groznica. No najteža kriza, kad im je zamalo »procurila između prstiju«, bila je.ona prva, kad su na njezinim usnama ugledali rajski osmijeh. Vjerovali su da je zaspala. Zato se pozornost prebacila na malo »čudo«. Njezin suprug i »čarobnice« nagnuli su se nad nju i šutjeli nekoliko strašnih minuta dok su se sudarale nečujne zapovijedi i borile nedohvatljive sile.Dah joj se vratio tek kad joj je s lica nestao taj osmijeh s drugoga svijeta koji ju je činio tako lijepom... za vječnost.Vidjeli su kako je groznica davala njezinom voštano blijedom licu odsjaj jarkoga žara, ali i to je bilo bolje od onoga osmijeha. Sljedeći dan prošao je bez poboljšanja. A navečer, kad se nevrijeme utišalo, nastupile su dvije nove krize i svi su povjerovali da je izgubljena.Severine joj je ispričala da se te noći Honorine, koju su držali postrani, iznenada bacila s licem prema zemlji i zaurlala kao opsjednuta, grizući ruke golim zubima. Ne bi došla k sebi da jedna od dugokosih žena nije napokon došla i smirila je.Ta vijest utješila je Severinu, koju je mučio nemir. Iscjeliteljica joj je rekla da su djeca spašena, ali da je njihova majka, koja se žrtvovala za njihov život, na rubu života. Neće izdahuti samo ako je njihove ujedinjene snage, uz ljubav njezina supruga, uspiju dovesti među žive i zadržati je ondje. Nitko nije mogao ništa predvidjeti, jer je ona bila žrtva močvarne groznice koju su Rimljani pripisivalilošem močvarnom zraku — mala aria — a znalo se da za nju nema lijeka. Sve je ovisilo o otporu koji bolesnik pruži napadu groznice. Mlada žena, kojoj se Severine osjećala bliskom usprkos njezinu čudnom izgledu, potvrdila joj je da ona i njezina sestra čine sve što mogu kako bi joj pomogle u toj borbi; umor je već obilježio njihova lica. Hoće li imati dovoljno snage da održe umiruću s ove strane groba?Severine je ostala sama i ljuljala Honorinu u rukama: »Molila sam, gospo, osluškujući nejasne zvukove iz sobe, koji se nisu mogli razabrati u praskanju gromova.«Napokon, izronivši iz mrkle noći, poput tritona koji izranja iz podmorske spilje, stari medecine man Shapleigh pojavio se na pragu; odveli su ga do postelje gospođe de Peyrac i on joj je dao lijek — napitak od kora i korijenja — koji je jedini mogao svladati neizlječivu močvarnu groznicu drevnog i zlokobnog ugleda.Anđelika je slušala i prikupljala vlastite uspomene na događaje u svom deliriju.— »Oni« su mi otvorili mozak kako bi saznali moju tajnu! — podsmjehivao se George Shapleigh. — Ali oni satiru sve groznice. Nemam lijekova za njih.Ovaj put je malo nedostajalo da prokletnik iz američkih šuma bude obješen. Zlostavljali su njegovo maleno pleme Maktara, Indijance Pequot s kojima živi već četrdeset godina, njegova indijanskog tragača kojeg je posinio te tragačevu ženu Wapanoag.

A najviše ga je ozlovoljilo što će morati propustiti dogovoreni sastanak s gospođom de Pevrac.Ipak je krenuo u pogodno vrijeme, napustivši svoje skrovište na rtu Maquoit u okolici Sheepscotta u pratnji svoje indijanske supruge, svog posinka i njegove žene koja je na leđima nosila, umotanu u platno i raznobojne vrpce obrubljene perlama, malenu mješanku staru nekoliko mjeseci.Usprkos svim lukavštinama i okolišnim putevima, prepoznali su ga i zaustavili u okolici Naumbeaga, kod prvih skladišta sušenog bakalara koja su pripadala Društvu Massachusettskog zaljeva. Ondje nisu bili sretni što ga vide zato što živi s Indijankom i što je dva puta potvrdio svoj ugovor s vragom. Njegov spor s Massachusettsom bio je još ozbiljniji. Nasljednici njegova negdašnjeg gospodara, salem-skog apotekara povremeno bi potraživali, uračunavajući i promjene tečaja funte sterlinga, cijenu njegovog prelaska preko oceana, jer ga je preplovio kao osamnaestogodišnjak, a cijenu nije nikad platio.— Svoje tajne odat ću samo vama milady. Vama i mladim »druidicama«. Tako je nazivao svoje kolegice u magiji, Ruth i Naomi, koje su zajedno s njim pokušavale, za dobrobit živih, održati na ovom svijetu Anđeliku, groficu de Pevrac, i njezine čudesne blizance: Raimond-Rogera i Gloriandre.— Ali zašto upravo ta imena? — upitala je napokon.Koliko se mogla prisjetiti, još nikad nisu bili raspravljali o izboru imena za buduće dojenče. Rođenje im se činilo još vrlo dalekim. Anđelika je predmnijevala da Joffrev želi djevojčicu i spominjalo se ime Eleonore. Ali ništa nisu predložili za dječaka.Njezin suprug dao joj je kratak pregled razmišljanja koja su prethodila njihovu imenovanju u prvim trenucima njihova dolaska na svijet.Gloria je bilo ime irske katoličke primalje koja je pomogla koliko je najviše mogla, jadna žena. Smatrala je da su blizanci osuđeni na skoru smrt i odlučila je krstiti ih odmah. Znajući da su papisti poput nje, krstila je djevojčicu imenom Gloria i prepustila gospodinu de Pevracu da imenuje dječaka po svojoj želji.— I tako, zlatni odsjaj na glavi sirotog malca podsjetio me je na Raimon-Rogera iz Castillona, velikog protivnika sjevernih barbara u vrijeme istrebljenja Albigenza. Činilo mi se da taj ratnik kojeg su zvali »rusi grof« može prizvati moćne junake iz moje zemlje da zaštite to krhko stvorenje, pa sam odlučio nazvati ga Raimon-Roger.Ime Gloriandre također je preobraženo na akvitanski način, a on će joj jednog dana, kad bude spremnija na duge priče, ispripovijedati pripovijest koja prati to ime. Irska primalja, Gloria Hillerv, udana u New Yorku, uglavnom je obavljala svoju praksu kod Nizo-zemaca; prihvatila je njihove običaje u vezi s rođenjem, koji su bili mnogobrojni i dražesni, jer su potjecali od ljudi koji vole djecu do te mjere da ih često razmaze i učine ih nesamostalnima. Kako nisu mogli popiti običajnu »juhu« začinjenu dugim svežnjem cimeta, ona je poslala svoje kćeri u svim smjerovima da objave rođenje susjedima i rodbini, pa su hrabre Irkinje-Nizozemke potrčale u luku upozoriti posade francuskih brodova.Potom ih je majka poslala da lijepo napisu pločice koje je valjalo izvjesiti na kućnim vratima, načinjene od daske prekrivene crvenom svilom obrubljenom čipkom. Središte ploče za djevojčicu bilo je prekriveno pravokutnikom od bijela satena. Kad su vidjeli da se smrt primiče, vrijedne ruke su požurile načiniti pločicu od crne svilekoja je trebala zamijeniti ostale. A kad je oluja bila na vrhuncu, postavile su pločicu od najjednostavnijeg platna koja je zaštitila od kiše svilu i saten.

Kad je opasnost minula i sunce se vratilo, primaljine kćeri šile su raskošne haljinice za krštenje i za javno predstavljanje blizanaca.I tako je Anđelika promatrala mlade djevojke, vezilje koje su cijele dane provodile nagnute nad svojim tkaninama i šivale kraj prozora. Ruth i Naomi ponekad bi ih otjerale kao da tjeraju jato kokoši; ispraznile bi Anđelikinu sobu i ostavile sve da čekaju pred vratima.Soba je i dalje bila poprište tisuća životnih odsječaka koje su proživljavali svi koji su imali pristup u nju. Trenuci zanosa, osjećajnosti, lirskih dasaka, strahopoštovanja i mirnoće pomiješane s vatre-nošću, trenuci koji su se mogli doživjeti samo ondje i stoga su privlačili pola grada i mnogobrojne delegacije s brodova usidrenih u gradskoj luci. Primjerice, valjalo je primiti mornare s Duge, Mont Deserta i Rochelaisa, od kojih su neki pratili grofa de Pevraca kad je išao tražiti kuću u kojoj žive kvekerice kako bi ih zamolio da pomognu njegovom umirućem sinčiću. Ti grubi i neotesani mornari bili su dirnuti tako neobičnom odisejom i poželjeli su vidjeti »oživljenoga« i diviti se malenom stvorenju: Raimon-Roger de Pevrac de Morrens d'Irristru. Bilo je i onih koje je nužda dovodila, ponajprije dvije nezamjenjive dojilje, Shapleighova snaha za Gloriandre i Aka-dijka Yolande za Raimon-Rogera, obje u pratnji, prvu je pratio njezin suprug Indijanac, a drugu njezino krepko djetešce Melanie; zatim služinčad, potrebna zbog neprekidnog održavanja kuće, pa Agar koja je plela ili bacala svoje mirisne latice, potom malena Honorine koju se nije moglo udaljiti, pa Severine, njezin anđeo-čuvar, te napokon gospođa Cranmer. Svim tim posjetama valjalo je pribrojiti i dolaske i odlaske rođaka koji su procijenili da i oni imaju neopozivo pravo prisustvovanja, bilo zbog dugogodišnjeg prijateljstva, bilo zbog važnosti službe koju su bili navikli obavljati za gospođu de Pevrac i koju su odlučili održati usprkos svim tim događajima. Bio je tu i Kouassi-Ba, koji je vrhom turbana gotovo doticao strop. Našao bi se kraj njezine postelje s kavom i s malenim porculanskim šalicama na drvenom pladnju urešenom srebrom. Pomagao mu je Timothv i još jedan dječak crnih živahnih očiju. U kutu bi se zadesio i Elie Kempton, pokušavajući prodati muškatne oraščiće irskoj primalji; tvrdio joj je da to nisu pupoljci koje neki njegovi kolege iz Connecticuta prijevarom prodaju kao muškatne oraščiće. AdhemarIse osjećao pobjednički pošto je u uniformi francuskog vojnika prošao kroz grad kako bi u gostionici Plavo sidro naručio tripice na kanski način, pa Shapleigh sa svojom kremenjačom i knjigama, a i drugi...Severine je revno grdila sluge, donosila je jastuke umotane u svježe jastučnice, pa se Anđelika osjećala kao kraljica koju posjećuju podanici. Kao prava hugenotkinja iz La Rochellea, Severine je voljela lijepu posteljinu i neprekidno je prekapala po ormarima gospođe Cranmer, koja je već odustala od prosvjeda. Da bi izliječila tajne uvrede koje su svakodnevno ozlovoljavale njezinu domaćicu, Anđelika je često razgovarala s njom i umirivala je.Vidjela ju je kako plače kad su najavili njezinu smrt i zbog sjećanja na to bila je vrlo blaga prema sirotoj gospi.Svi su je voljeli, svi, bila je sretna što ih vidi, ali u prvim danima bila je posebno zahvalna svojim dvama »anđelima«, premda nije nikoga htjela razočarati.Anđeliki nikad nije bilo dosta gledanja sićušnih lica, lica tako predivnih da su je bacala u zanos. »Tko ste vi, mali prinčevi?« Oni će dati novi smjer njezinu životu. Gledajući

njihova malena ponosita lica bilo joj je jasno da će povijest govoriti o njima, a nju će spominjati samo kao majku čudesnih blizanaca de Pevrac.No, nije li to bilo preuranjeno pripisivanje njihovih životnih nakana? Možda je ta gordost koja zrači iz njih tek posljedica tegoba koje su pretrpjele njihove malene nejake glave?Smiješila se: »Zlata moja malena!« Dječačić okrugle glave obrasle blijedom kosicom bio joj je bliskiji zato što je bila mislila da će umrijeti i da će ona svisnuti od bola.Bila je u zanosu kad je Joffrev sjeo kraj nje.— Strašno je biti majka — mrmljala je, a velike jasne oči zbunjeno se raširiše. - Oprostite mi, dragi moj gospodaru: mislim da sam vas zaboravila u onim jezivim satima kad je umirao u mom naručju.- A ja se pitam nije li još strasnije biti otac - Odvratio je on opuštenim glasom koji je prikrivao nedavno pretrpljen šok. — Tad je zaborav pohodio vas, a mene nije. Neke patnje poništavaju sva sjećanja, sav razum. Vi ste bili žrtva takvih patnji. A ja sam iskusio patnju svog netaknutog, ali nemoćnog tijela, nesposobnog pred vašom prijetećom slabošću. Dakako, i za mene je svijet postao pust i mračan, ali nisam mogao zaboraviti da ste vi i dalje u njemu, a samo to je bilo važno. Valjalo je spasiti vaš život i život ovih dvaju malenih bića koja su bila vezana uz vas, a i Honorinin život, jer ona ne bipreživjela vašu smrt. Nisam imao pravo prihvatiti takav poraz, pa čak ni razmišljati o njemu. Bio sam odgovoran za vaše zdravlje i... bio sam bespomoćan.- Pa nas je došao potražiti - rekoše Ruth i Naomi. -Tko?- Crni Čovjek! Francuski gusar iz Gouldsboroa.I one prasnuše u smijeh. Bila je to samo šala. Nije on ni gusar ni Crni Čovjek. »Mi ga volimo.«Saznavši njihovu životnu priču, mogla je zamisliti kako Joffrev de Pevrac hita prema zloglasnoj kolibi na šumskom proplanku, a u sjeni golemih salemskih brijestova slijedi ga njegova malena četa. Dolazi do kamenoga kruga i zaustavlja se.I tada poklekne jednim koljenom — on, koji je odbio pokleknuti i pred samim kraljem — pruža ruke prema kući čarobnica i uzvikuje:- Dođite! Dođite! Prizivam vas, sestre moje voljene! Dođite i spasite moga sina na samrti!Anđelika se nasmiješi i pogleda Raimon-Rogera. To tjelešce, tek porođeno, koje nije imalo ni imena, to je već za njega bio: moj sin na samrti.- Kako ste znali da postoje? Jeste li čuli da se govori o njihovim moćima? Zar ste ih poznavali?- Ah! Pomalo poznajem sve tajne Amerike — reče on uz osmijeh. - To mi je posao! Želim li izdržati i spasiti svoje najdraže u ovoj divljoj zemlji, moram upoznati njezine tajne... Njezine istinske tajne.No premda nisu razmijenili sve svoje tajne, postali su bliskiji jer ih je zajednički proživljena drama navela da jedno drugom odaju neke svoje tajne misli.Osjećali su se povezanima iznenadnim uzbuđenjem koje pročišćuje duh i oslobađa grč srca poput opojnog pića koje je u njihovim očima promijenilo sve životne boje.Ne rekavši ništa, Anđelika se uznemirila.Uznemirila se saznavši što je sve govorila dok je bila u nesvijesti, a još se više uznemirila kad je shvatila smisao onoga što je pretrpjela.Kad nekom pred očima prolazi cijeli život, mislila je ona, znači da on umire ili da treba shvatiti da život nema toliku važnost kolika mu se pridaje. Mjehurić na površini oceana.

Opet je proživjela Alžir, dvorac u plamenu i ženu kraj njezina uzglavlja, koja kaže: »Vjerujtemi, moja mala damo«, a smetala joj je samo Joffreveva odsutnost i strah da će ga zauvijek izgubiti. Sve ostalo bilo je izbrisano.Jer, briše se ono što nas više ne muči. Treba li shvatiti da je slijedila beskorisne tragove?— Poznajem takva »putovanja« — rekao je on. — I meni su se dogodila u bolesti, kad sam bio preplavljen bolima na mučiteljskim spravama i kad me poučavao neki posvećenik na Orijentu, što je bilo ponešto zanimljivije.Nije htjela govoriti o svojim vizijama fantoma, pa čak ni njemu. No, često ih je ponovno proživljavala, a to iskustvo nije blijedilo. Često joj se događalo da gleda u kut na stropu i čudi se što ondje vidi samo potpornu gredu, a ne galeriju s koje je bila vidjela cijelu sobu, pokućstvo, usplahirene ljude, dojenčad u kolijevci i ženu u postelji. I ona pomisli daje ta nepokretna žena zapravo bila ona.Jedna od sluškinjica u kući bila je i punašna djevojka, prilično nespretna, ali prije svega drska i neugodna. Nedvojbeno zato da bi ugodila svojoj gospodarici, gospođi Cranmer, nije prestajala rogoboriti protiv papista i stranaca; glumila je da s odvratnošću ulazi u sobu koja je zagađena prisutnošću tolikih nečistih osoba čiji je miris grijeha bilo teže podnijeti od mirisa njihovih tijela, a zna se kako pokvareni Francuzi provode noć. Bogu se ne bi svidjelo kad bi ona ikada i pomislila oponašati njihov razvrat!— Vi ipak imate bijela, obla i gipka bedra — rekla joj je jednom Anđelika oporavljajući se.Srećom po nesretnu djevojku, bile su prisutne samo Severine i dvije kvekerice. Zato je Anđelika nastavila: — I ne lišavate se toga da za olujnih noći njima usrećite Harrvja Boyda.Djevojka se prestravila, zamalo je sjela, raširila je oči, ispustila zdjelu koju je držala i počela mucati.— Tko? Tko vam je rekao?— Nitko! Vidjela sam vas!Djevojka je otvorila usta poput ribe na suhom. Uspjela je izustiti samo smeteno poricanje.— To nije moguće! Niste nas mogli vidjeti...— A zašto ne bih mogla?— To se dogodilo samo jedanput! A tad ste vi, milady, bili u postelji ijednom nogom u grobu!Počela se histerično smijati i govoriti da se ta prokleta stvar dogodila upravo zato što su se svi usplahirili, govoreći da francuska grofica umire. Harry Boyd, zaposlen kod obližnjeg trgovca, pripa-dao je krugu gospođe Cranmer; žudio je za njom i to joj davao do znanja na tisuću načina, a ona je zbog toga okretala glavu od njega kad bi ga vidjela, shvativši sve prednosti koje bi mogao izvući iz tako neprilične veze. Susjedi su budno nadgledali ljubavi sa slugama, ali njihov oprez je popustio, pa je on tijekom oluje preskočio ogradu i u štaglju naletio na nju. I tako su...— Umirite je — zamolila je Anđelika — umara me.Ali ona je sve jače plakala. Znala je što je čeka: stup sramote, bičevanje, zatvor, prokletstvo, ljaga i podvostručavanje cijene otkupa prelaska oceana.

Severine se počela smijati onako kako to samo Francuzi znaju, pa bili oni i hugenoti. Razbijena zdjela poslužila je kao izgovor za buku. Nije došlo do daljeg zapleta. Anđelika nije držala do glasina o tome da leti zrakom na metli.Ali, zašto baš metla? Zbog čega su ljudi zamišljali da vještice jašu na metli? Dosta je zabave! Tome se ne valja smijati. Iako su Englezi posebno opsjednuti vragom, jer nemaju svece u raju da ih brane, Anđelika nije mogla zaboraviti da je u Francuskoj bila žrtvom gotovo jednakog fanatizma. Njoj i Joffrevu bilo je potrebno mnogo vještine i čvrstih prijateljstava da bi uspjeli poništiti optužbe isusovca d'Orgevala koji je želio omesti pothvate grofa de Pevraca u Maineu, pa ju je optužio da posjeduje zle sile.A ona nije ništa znala o njima.Gotovo da se nadala da ne postoje. A kad su, došavši u Quebec, saznali da je otac d'Orgeval prognan u irokeške misije, znala je da su pobijedili u prvoj bitki. A konačna pobjeda? Onog jutra na Vijeću opet je posumnjala da ljuta mržnja na koju se zakleo nije izblijedjela. Osim toga, često ju je obuzimala bojazan da ni Ambroisine, demonska isusovčeva suučesnica, nije izrekla svoju posljednju riječ.— Ne brinite se, srce moje malo — reče Joffrev gledajući je kako se budi — naš brod navrijeme se sklonio od oluje. Vjetar puše u naša jedra.Htjela je znati ima li još izbjeglica iz Gornjeg Connecticuta, a on je otklanjao pitanja o onome što ih se nije izravno ticalo.Salem je pojačavao svoje opkope. Farmeri iz okolice okupili su se na nedjeljnoj misi.Okupili su se i redarstvenici kako bi poduzeli pohod u svrhu pojačanja obrane naseljenika na granicama, iako je država Mainebila zaštićena mirovnim ugovorom koji je Joffrev de Pevrac potpisao s barunom de Saint-Castineom.Ona brzo ustade i siđe u vrt, gdje bi Ruth i Naomi odnijele kolijevku kad bi imala odviše posjetitelja.Od toga trenutka snaga joj se sve brže vraćala i uskoro su mogli zajedriti u Gouldsboro.VIII.Ruth i Naomi stajale su kraj tužne Agar, okrunjene lišćem divlje loze i zauzimale se za sirotu Ciganku.— Milady, odvedite je u Gouldsboro. Znamo da ondje žive naj-različitije osobe bez sukoba i da su mnoge žene našle zaštitu, pa čak i miraz i muževe. Čini se da se čak i jedna Maurkinja udala za francuskog časnika. Preklinjemo vas, povedite ovo jadno dijete jer se ovdje bojimo za nju. Neki na nju bacaju kamenje, drugi je optužuju da ih dovodi u takvu napast da pomišljaju na to daje siluju, a možda bi je potom i ubili, izgovarajući se da je Sotona odgovoran za njihovu pohotu. A ondje bi mogla voditi sretniji život...Anđelika im odmah reče da Maurkinja koju su spomenule, koju su odgojile dame iz Saint-Maura i koju je bogato podarila tajanstvena zaštitinica, više nije u Gouldsborou, nego u Quebecu, i još nije našla muža. U tom slučaju radilo se o tome da je djevojčura imala prevelike zahtjeve o kvalitetama svog budućeg supruga, a ne o diskriminaciji koju bi mladi Kanađani provodili zbog boje njezine kože.Rekavši to, morala je priznati da bi se vesela i nevina djevojka poput Agar, čija je senzualnost zračila poput ljetnog sunca, bolje snašla i bila u manjoj opasnosti u Gouldsborou no u krutom i licemjernom Salemu. Jer, u naselju koje je utemeljio pustolovni plemić kakav je grof de Pevrac mogla se naći mješavina ljudi kojoj pripisuju više nego slobodnjaštvo. Nitko se ondje nije sablažnjavao nad drugim i svi su se

pokoravali guverneru Colinu Paturelu i čvrstim institucijama koje su ustanovili kako bi održavali red, pristojnost i disciplinu nužne za francusku luku u kojoj svatko može obavljati svoje poslove bez ometanja.Stanovnici Gouldsboroa naučili su poštovati intimnu slobodu drugoga. Hugenotska zajednica iz La Rochellea, skupinapreobraćenih gusara, Kraljeve djevojke koje je poslao ministar Col-bert da napuče Kanadu i mladi Francuzi akadijskog podrijetla morali su prigušiti vjerske i nacionalne zahtjeve. Bilo je tu i Engleza s granice koji su pobjegli francusko-indijanskim pokoljima, Škota koje je ostavila ekspedicija Sir Alexandera, Akadijaca iz Francuskog zaljeva i drugih. Dakako, Agar ne bi prošla nezamijećena, ali u Gouldsborou se ne bi izlagala onim osjećajima odvratnosti, straha i proklinjanja koje je njezina pojava budila u Novoj Engleskoj i koja bi nakraju mogla navesti neke fanatike da joj naude.Ali romska djevojka, shvativši o čemu govore, ispusti glasan krik. Nije htjela ostaviti svoje dvije pomajke, ni Salem, niti bilo šta od onoga što je činilo njezin svijet. Tko je čuo taj krik, povjerovao je da je u društvu čarobnica, pod slamnatim krovom drvene kolibe upoznala samo očaranja, a da su je lica gomile puna mržnje prije zabavljala nego plašila.Tko je razumio njezin jezik? S kim bi moglo razgovarati to dijete bez korijena, dijete druge rase, napušteno u grmu rujevine, dijete kojemu je nebo dovelo jedina dva bića koja su bila spremna prihvatiti je i voljeti, jer su rođena pod istom zvijezdom, zvijezdom prokazanih*.Svjesna da joj uskraćuju svoju svjetlost, da je bacaju u svijet koji je tamniji i hladniji od oceanskih dubina, ona se baci na koljena pred Ruth i Naomi preklinjući ih daje ne napuste.— Vi je morate čuvati — procijeni Anđelika kad su iscrpile sve argumente kako bi je uvjerili. — Vjerujte da bismo je rado primili, ali jasno je da ne može živjeti bez vas. Uvenula bi i umrla.U tom trenutku iza zastora se pojavi gospođa Cranmer.— Dakle, ako je čuvate, trebale biste joj čavlom pribiti uho na vrata — reče ona glasom koji nije dopuštao proturječenje. — To je običaj. Ako sluga ili otplaćenik odbije slobodu koju je zaslužio, treba ga prikovati usnom školjkom za vrata njegova gospodara kako bi svi vidjeli da otada pripada gospodaru i mora ga služiti do kraja života. Ne možete si uskratiti tu ceremoniju. Nadam se da ćete ovaj put poštovati zakon — ustrajala je ona obraćajući se Ruth, koja nije obraćala pozornost na njezin upad i bavila se kolijevkom s blizancima.Gospođa Cranmer ispruži se u naslonjaču za goste koji je bio postavljen kod postelje; glava joj je bila povijena prema dolje, kao: Peta knjiga Mojsijeva, pogl. 15. stih 16-17, prim prev.da je unaprijed malodušna zbog toga što se nitko neće udostojiti da joj odgovori. Anđelika odmah začu lagano hrkanje i shvati daje utonula u dubok san.— Naomi, što si to učinila? - upita Ruth ne okrenuvši se.— Uspavala sam je. Stvarno me je počela živcirati tim svojim glupostima.Ruth se vrati noseći u naručju djevojčicu koja se probudila.— Naomi, tvoja će nas zločestoća skupo koštati! Naomi se smijala.— Ah! Vrlo važno! Mi smo sretne.

Ona skoči na noge i poče radosno plesati s Agar koja je u svojoj crvenoj haljini s vjenčićima bila poput leptira. Ruth Summers nasmiješeno je i suosjećajno promatrala uspavanu damu.— Govore da smo lude, ali što je to u usporedbi s njezinom lu-došću? Nema li ludila u tim pravilima kojih se valja pridržavati da bi se susjedima dokazalo da je netko dobar kršćanin? Prikovati je za uho! Oh! Kakva mahnitost! Zar Krist nije došao ukinuti barbarstvo u srcima? Ali oni su to zaboravili.Hodala je po sobi, ljuljala djetešce u naručju i govorila.— Mi liječimo bolesti, mi se volimo, plaćamo desetinu zajednici, a oni neprekidno ponavljaju da smo se »odrekle Boga«.Odmahivala je glavom.— Odrekle Boga? Ne, nismo, mi ga potvrđujemo! Ali mi smo se odrekle ludila koje se uspostavilo u sjeni Njegova Imena, da, to jesmo učinile! Neka je milost Njegova! »On nas je uzeo k sebi i obilno nagradio.«Naomi je prestala plesati. Ščepala je okrugli stolić i postavila ga usred sobe. — Izvadi karte, Ruth, prijateljice moja! Moramo raditi i razastrti tarot pred Junakinjom kako bi saznala koji je smisao njezina života.Agar je bacala jastuke na pod.Ruth je predstavi Anđeliki.— Nije li pređivna? Zaoblila se, a oči su joj postale boje neba. Ona je posjednu na postelju; malena je pozorno gledala okosebe.— A sad se uspravite — tiho reče Ruth Anđeliki — i sjednite u veliki naslonjač. Tajne se moraju protumačiti pri punoj svijesti.Uz njihovu pomoć, Anđelika to učini pitajući se što imaju na umu.Pošto je postavila stolić pred nju, Naomi donese veliku velurnu vreću s obrubom. Ruth sjede pred Anđeliku, otvori je i izvuče snop onih velikih šarenih karata koje se u igri tarot nazivaju arkanama.Ona objasni da su te karte počivale dva dana i da ih nitko nije dotaknuo. Unaprijed se pobrinula da budu okrenute licem, a ne naličjem, jer bi to davalo osrednje ili negativno tumačenje života, umjesto pozitivnog usmjerenja koje bi stvorilo nadu i bodrost.Anđeliku su u djetinjstvu naučili da su karte okužene jakim mirisom sumpora, ali potom ju je boravak na Dvoru čuda približio vještini starih Egipćana čija ih je uznemirujuća nauka stavljala u red najplemenitijih naroda.Otkad je čula za talente Ruth Summers, kanila je zamoliti je da ih pokaže. No pribojavala se da će još biti odviše slaba za tu ceremoniju.Ruth je skinula svoju bijelu kapicu i rekla da nema posebno dobrih ni posebno loših trenutaka za savjetovanje s tarotom. Dovoljno je da Junak ili Junakinja, to jest pitalac, osjeti potrebu za njim.Napomenula je da se služi snopom od dvadeset i dvije ploče — dvadeset jedna plus jedna koja se odlaže — koji su izdali »Naibi«, nevinim kartama koje se koriste od XIV. stoljeća. Na njima su dvadeset i dva lika koja se u igrama za razonodu nazivaju adutima, a u igrama proricanja smatraju se arkanama.Karte koje je položila na stol darovao joj je mornar rodom iz Venecije koji je došao na gusarskom brodu iz Kariba što je pristao u luci.

Nakon jednog napornog dana na tržnici Ruth je u pratnji svog supruga Briana Nevvlina sjela u tavernu Bijeli kit kako bi ugasila žeđ pivom. Mornar odjeven u prsluk »po indijansku«, sa zlatnim naušnicama i s crnim povezom preko oka, iznenada je ustao, uperio prst u nju i jakim glasom na poluengleskom-polutalijanskom izjavio da mu ne trebaju oba oka da bi vidio: ako na svijetu postoji osoba koja posjeduje dar proricanja, onda je to ona, ta žena tu. I on je spreman naučiti je da čita iz tarot-karata kako bi okončao rasipanje njezinog talenta uzalud. Nakon toga čudnoga govora, Ruth Summers, rođena kao kvekerka, kongregacionalistica po bračnoj poslušnosti, zaneseno je ustala i sjela za stol jednookoga gusara. Seansa inicijacije trajala je dva ili tri sata u magli dima iz lula, dok je Brian Newlin strpljivo čekao pred svojim kolima. Bio je to prvi incident koji je ostao u pamćenju sve do afere s Naomi Shiperhall.Odlazeći iz Salema, karipski znalac karata ostavio joj je snop oslikanih ploča — rumeno za put, plavo za dušu ili duh — od kojeg se nikada nije odvajala i koji je sad predstavila Anđeliki. Zamolila ju je da ga podijeli na tri dijela, a zatim da iz jednog od njih uzme jednu kartu, koju je stavila nastranu. Potom je sve karte opet promiješala, raširila ih i od pitalice zatražila da odabere sedam karata.Tu prvu sedmorku poslagala je u obliku Davidove zvijezde — dva ukrštena trokuta — pri čemu je sedmu kartu stavila u sredinu. Čitanje je izvodila tako što je okretala likove naopako, prvo onaj koji bi bio najviše, potom onaj koji bi mu bio suprotan; tako bi postupila sa svakim krakom zvijezde, sve do sedmog u sredini, najvažnijeg, jer je utjecao na opći zaključak koji su ostali parovi već najavili.Prva igra pokazala se jednom od najdojmljivijih.Prva arkana bila je sunce nasuprot carici: njoj, Anđeliki.— Sunce te kupa i prosvjetljuje. Ono ti najavljuje uspjeh i sjaj, procvat na svim poljima: sreću i dobitak. Ono te je uvijek pratilo. Znalo je uzeti oblik jednog muškarca.Slijedili su zaljubljeni i car, potvrđujući da je ljubav ispunja i štiti. »Ljubav te štiti putem moćnih muškaraca... Barem ih je dvojica, a tu je i množenje, mnogo muškaraca. Znak da te je ljubav uvijek štitila i čak spašavala...«Potom, mjesec i kotač.— Majka: obnavljanje je u blizini. Novo dijete. Ali to znamo. Braća i sestre mogu se ponovno pojaviti...Anđelika je iznenađeno pogledala svoju proročicu s bijelom kapicom. Ruth Summers nije mogla znati da su vidjeli Molinesa u New Yorku i daje on pronašao tragove Josselina de Sancea, njezina starijeg brata. Stari Wallon sa Staten Islanda primio ga je kad je došao u Ameriku. To je bilo davno, ali Molines je slijedio trag.Sedma arkana u sredini glasila je: sud. Ta karta ovdje je značila: neočekivano.Ruth nije mogla reći odnosi li se to na bračni život ili na odnose s drugima.— Neočekivano — reče ona i spretno složi sve ostale karte oko te arkane — to je začin tvoga života.Druga sedmorka koju je također složila po Davidovoj zvijezdi, počela je konjunkcijom pape i obješenog.Vidovnjakinja postade ozbiljna i zamisli se.— Ovo je čovjek Dobra — reče ona s gotovo nježnom blagošću— čovjek koji je optužen da je prenosio ezoterične istine, religiozan čovjek, a obješeni je suprotnost mudracu, velikom mudracu.

Potom je otkrila idući par suprotnih karata: smrt i pustinjaka. Oklijevala je i činilo se da odbija išta reći. Napokon je tužno izustila:— Ozbiljan sukob opsjeo je dušu tog sjajnog čovjeka. Potom je izvukla đavla i smrt; zadrhtala je.— Magija, sotonska magija je ovladala njime!Naglo, kao da traži nadnaravni spas od katastrofe koju sluti, ona okrenu posljednju kartu, onu u sredini.— Svećenica! — uzviknu ona i uperi prst u kobnu sliku žene koja sjedi a na glavi joj je pontifikalna tijara.— To je žena koja je uzrokovala pad i uništenje čovjeka Dobra— reče ona i pogleda u Anđeliku. A tad izjavi ledenim glasom:— Oboje su opsjednuti i žele ti propast.U tišini koja je uslijedila Anđelika je pokušavala sakriti svoje osjećaje.Svećenica? Sjajni čovjek?Jamačno se radi o demonki Ambroisini i njezinu pomoćniku i gospodaru istodobno, isusovcu Sebastienu d'Orgevalu, čije ime nije htjela izgovoriti na Vijeću.Naivna kvekerska čarobnica nedvojbeno bi se užasnula kad bi mogla vidjeti osobe koje su njezine riječi izvukle iz limba prošlosti, jer za nju, rođenu u sekti proizišloj iz reformacije, katolički svećenik, osobito isusovac, zauvijek će ostati inkarnacija Zla.Ali Anđelika joj htjede napomenuti da je zla žena, svećenica, mrtva i pokopana.A on, sjajni čovjek, također je danas bez moći, jer je nestao negdje u zemlji Irokeza.No začula je Naomi kako mrmlja:— I on je također u grobu.— Ne govori dok slažem dvostruki Davidov pečat — naloži joj Ruth.Anđelika je ipak čula Naominu misao koja je slijedila njezinu vlastitu i svu njezinu zbunjenost. Znala je i da joj tim izgovorenim riječima nije dala odgovor, nego samo naznaku: »I on je također u grobu.«Treća sedmorka, treća zvijezda, potvrđuje već dobivene podatke. Ona ponekad može odrediti »tonalitet« cijelog života, dati nje-gov opširan aspekt i viziju onoga što će se dogoditi u mnogim godinama koje dolaze. Rekle su joj da će treća igra biti najzanimljivija zbog značenja preostalih sedam arkana: Slobodni sudac, Kočije, Pravda, Sila, Umjerenost, Zvijezde, Svijet.Kojim redom će se pojaviti?Na koji način će se povezati parovi?Jedna od tih simboličnih arkana bila je uklonjena jer su je na početku izvadili iz snopa. Stoga je valja zamijeniti Ludom, Slobodnjakom, u dnu talona, najzagonetnijim od svih znakova, koji mijenja smisao svih kombinacija.I tako je prva karta koju je Ruth izvukla bila kočije, a na suprotnoj strani izišao je luda, odjeven u plavo urešeno zlatnim nitima, bosih peta koje grize crni pas.Naomi ispusti kratak, prigušen krik.— Što to znači? — upita Anđelika, a srce joj je lupalo.— Bijeg! Uzmak! Ili barem neželjeno putovanje na koje ćete morati poći, natjerani ugrizima psa koji može predstavljati pritisak nepomirljivog neprijatelja ili pak Božju volju da vas silom usmjeri na put.

— I to tamo gdje ne želim ići, valjda! — uzviknu Anđelika. — Stanite, Ruth — reče ona odlučno — ne želim više ništa čuti. Ni o kolima, ni o putovanju, ni o bijegu ni o uzmaku. Želim živjeti i biti sretna.— Ali ja mislim da ovaj složaj ohrabruje. Vrlo je dobar — ustvrdi Ruth.— Ne! Ne želim ništa znati. Želim sanjati, sanjati da nemam neprijatelja. Kad iskušenje dođe, imat ću vremena suočiti se s njim.— Ti si Strijelac — prizna Ruth, kao da to objašnjava pobunu njezine Junakinje, koja je odbila odveć jasnu sliku budućnosti; nju ne brine budućnost i više voli otkrivati životne slučajnosti. Strijelci su duboko usidreni u sadašnjosti, a njihov bujno maštovit znak nestrpljivo podiže strijelu prema nebu, pa je Anđeliku demoralizirala naznaka budućnosti na koju nije željela pristati.Napokon je počela živjeti svoj san: miran život pun svakodnevne sreće unutar zidina Wapassoua. Dosta je bilo bjegova i uzmaka. Ruth je vidjela da se uznemirila i nježno ju je uhvatila za ruku.— Ne muči samu sebe, sestro moja. Treća sedmorka daje nam samo smisao tvoje sudbine i ja u njoj ne vidim nikakvu strašnu ne-sreću. Naprotiv, ti pobjeđuješ i uvijek ćeš pobjeđivati, mogu to potvrditi.Nije poricala vrlo jak demonski utjecaj, ali tog dana, kad su karte izvučene prvi put, taj utjecaj je bio obuzdan. A što god da se dogodi, stoji joj pobjeda, nadmoćna, vedra i konačna.— Možda. Ali više ne želim ni čuti o toj kočiji.Blago hrkanje prekinulo je njihovu raspravu i podsjetilo ih na prisutnost gospođe Cranmer.— Probudi je, Naomi.— Ne. Dok ona spava kuća je mirna.Promatrale su svoju domaćicu koja je spavala poput dojenčeta. Povremeno bi lagano hrkanje odavalo dubinu njezina sna.— To je odmara — reče Ruth Summers. — Ta žena nije zla, ali puna je proturječja. Progone je mnogi neutemeljeni strahovi koje svladava tako što ih pri teže tako jako da ni sama više ne može disati. To ludilo muči stanovnike ovog domaćinstva, osim nekih nestašnih služavki; to bolje po njih, a i...Ona zastade i zamisli se.— Možda stari gospodin? Muškarci su drukčiji od žena kad se primiču starosti. Dok se u ženama pod prijetnjom gubljenja svojih draži rađa želja da se osvete zbog života provedenog u služenju i podređenosti te zato često postaju autoritativne, osorne, čangrizave i zle, muškarci, protivno tome, odlažu oružje i oklope, ne osjećaju više tešku odgovornost bitaka i obrane života onih koji su slabiji od njih te se posvećuju razumijevanju i mudrosti, blagosti života koji prije nisu mogli doživjeti niti osjetiti njegove ugodnosti. Vraćaju se poslovičnim mudrostima. Vjerujem da je i on takav, on, patrijarh koji je bio krući zakonodavac i od Wintropa, osnivača, kojeg je protjerao iz grada, kako se priča.Dok je govorila, onaj o kojem je bila riječ pojavio se na pragu; njegova visoka i dostojanstvena prilika ispunila je gotovo cijela vrata. Zastavši nepomično na pragu, sličio je svom vlastitom portretu. Njegove blijede zjenice ispitivale su prisutne osobe udaljenim, zagonetnim i blagonaklonim pogledom koji slikar upućuje svom modelu tražeći da ostane u željenom položaju: malo smješka, malo strogosti.

Kako su u sobi bile četiri žene — Anđelika, okružena aurom svoje zlatne kose, sjedeći u visokom naslonjaču, Ruth i Naomi nagnute nad tarot-kartama, pri čemu je Naomi oslonila glavu na rame svoje prijateljice, potom Agar koja je stajala sa svojim cvijećem — bilo ih je pet ako se ubroji Honorine, čija je crvena kosa blistala ukutu, pa čak i šest, ako se prihvati da malena Gloriandre, čije je ime bilo duže od nje same, također predstavlja načelo vječne ženskosti — prečasni Samuel Wexter, muškarac, i sam se osjetio kao meta zagonetnih i pozornih pogleda, pri čemu mu se pogled dojenčeta nije učinio najmanje nedokučivim.Svi ti ženski pogledi okrenuti prema njemu, muškarcu gospodaru, čuvaru, sucu...»A to je tako malo«, pomisli ona osjećajući koliko je slab usred toliko konvergentnih sila. Njegov smiješak se proširi.Približio se kolijevci i promatrao Raimon-Rogera jer je on za njega predstavljao muški princip; muškarčić je spavao, nesvjestan te svoje privilegije, a prečasni Samuel Wexter je deklamirao:Čovjek rođen od žene kratka je vijeka i pun nemira. Kao cvijet niče i odsijeca se, i bježi kao sjen, i ne ostaje. I na takvoga otvaraš oči svoje, i mene vodiš na sud sa sobom?— Knjiga o Jobu, poglavlje XIV. — potvrdiše Ruth i Naomi jednim glasom vraćajući istodobno karte u vrećicu.Anđelika je bila začuđena time što je čula da starac ponavlja riječi koje su proganjale njezin duh dok je novorođenče bilo na rubu smrti.Zamolila je svećenika da joj oprosti što gaje primila tako razo-djevena, u »salonu«, kako se govorilo u Parizu.Naomi mu privuče naslonjač i on sjede; kao da nije bio začuđen što u drugom naslonjaču vidi svoju kćer, gospođu Cranmer, kako spava. Visoka dob dopuštala mu je da prodre u intimnost ženskih odaja, a njegova nesklonost tračevima i propovijedanju oslobađala ga je dužnosti osuđivanja neobičnih osoba koje je posjetio, jer je znao da žene imaju svoj način provođenja vremena i uređivanja svoje intimnosti.Govorio je o dobroti Isusa Krista koji je tijekom svojih posljednjih dana na zemlji otkupio ljudske grijehe te im darovao milost i sreću.Anđelika nije bila navikla slušati kako te bradate, stroge, netolerantne osobe, uglavnom zlovoljne i namrgođene, govore o Isusu Kristu kao o osobnom prijatelju, o Isusu, kojeg Evanđelja prikazujukao ljubaznoga mladića punog oprosta za grijehe svijeta, punog blagosti i nježnosti prema ženama i djeci. Taj gospodar komentirao je njegove riječi kao da je satima s njim prijateljski raspravljao u jeruzalemskom hramu, ili pak u prostorijama Vijeća; no Anđelika se mogla okladiti da on nikad u životu nije pretrpio Njegove patnje i da nikad nije vidio stup srama, osim kad bi došao njegov red da uzme bič. Ona se osmjeli i reče mu to.Samuel Wexter se nasmiješi i ne poreče ništa. Rekao je da ga osoba Isusa Krista zapravo ne zanima u svojem utjelovljenju u kojem je, nedvojbeno namjerno, bio stvoren od tako obične i beznačajne tvari da su povijesni tragovi Sina Čovječjeg nejasni i malobrojni, a njegova ljudska osobnost tako neodređena da se sviđa svakojakim ljudima, pa i ženama i djeci.Ali on se s obožavanjem klanja pojavi utjelovljenja, otajstvu koje je dovelo među ljude samu misao svemogućeg Boga.

Njega ne brine, ponovio je, kakvo je bilo ruho tog utjelovljenja. Udivljenje sljedbenika i čuda koja je izveo taj tesarov sin samo su potvrđivala božanski utjecaj na jedno obično biće.— Ali — odvrati Anđelika — nije li želja da se svidi ženama i djeci dokazala daje Bog u svom utjelovljenju odlučio okrenuti svoje nove objave prema osjećajnosti, to jest prema Ljubavi?— Ne miješajmo osjećajnost i Ljubav — pobuni se prečasni Wexter.— Zašto ne? — uzvrati Anđelika. — U čemu je razlika? Osim u tome što je osjećajnost tek sićušni djelić, tek korjenčić onog tran-scendentnog osjećaja koji predstavlja Ljubav u svojoj biti i koji oživljava sve, jer Bog je Ljubav. Ja mislim da Isus nije bio ni tako slab ni tako običan kao što vi kažete, nego da je bio osoba puna šarma i zavodljivosti. Bio je takav ne samo zato da bi nas podsjetio da je Bog ljubav nego i da bi nas podsjetio da je Bog ljubazan i da bi učinio pristupačnim to tajanstvo osjećaja ljubavi kojemu su ljudi njegova doba posvećivali tako malo pozornosti. A danas, prečasni, smatrate li daje nova zapovijed dobro prihvaćena? Kao osjećaj, a ne samo kao zakon?Prečasni Samuel Wexter nabra svoje sijede obrve i zamisli se.— Žao mi je što ste žena — promrmlja on — i drago mi je što ste papistica.— A zašto?— Zato što se tako ne moram brinuti što vidim vaš ženski duh na putovima koje svećenici, pa i oni vaše vjere, koji su uronili u„._Jfcmočvare mračnjaštva, smatraju opasnima i nepodobnima za osobu vašega spola. Ona potvrdi.— U tome ste u pravu, sir. Kad se radi o slabosti ženskoga duha u odnosu na muški, jedinstveni su svi svećenici svih kultova i sekti. To je blisko gledište koje bi valjalo njegovati na Vijećima koja crkveni muževi, zaokupljeni pomirbom među kršćanima, ponekad održe bez većih rezultata. Ali ipak, zašto žalite što sam žena?— Muškarci, kao što ste rekli, nakon studija na sveučilištima gdje samo muškarci imaju pristup, postaju vrijedni sugovornici u teološkim raspravama.— Tako smo opet na početku naše rasprave. Zašto se samo muškarcima dodjeljuje pravo spoznaje Boga? Tjelesna slabost žena koja je u primitivnim vremenima dala moć muškom spolu ne bi se trebala uzimati u obzir kad se radi o duhovnim pitanjima. Napokon, Adam i Eva bili su goli, rođeni iz Božjeg daha u rajskom vrtu u punoj jednakosti.— Adam je bio stvoren prvi — usprotivi se prečasni Wexter i uperi prst u zrak.— Trebamo li onda priznati nadmoć biljkama i pticama zato što su stvorene prije ljudi?Patrijarh je ostao bez riječi. Nakon duge šutnje, osmijeh uresi njegovu gustu bradu.— Mogao bih vam odgovoriti da je Eva stvorena od Adamova rebra, što bi ukazivalo na određenu žensku ovisnost, ali vi biste mogli tvrditi da ju je Stvoritelj htio oblikovati od tvari koja je manje prosta od gline.— To je doista dobra dosjetka!— Usto, poučivši me ovim čudesnim blizancima izišlim iz vašega krila i sjemena vašega supruga, potvrdili ste mi njihovu vrijednost kao ljudskih bića koja su jedinstvena i ovise o sebi samima i o Božjoj volji, a nisu manje vrijedna zbog toga što su proizišla iz drugog bića.— Vi mi prišteđujete napor iznalaženja argumenata.

— Koje biste zacijelo pronašli i sami. Ali... zapravo, činim to i zato što u vašim očima vidim da ste samo slaba žena — pridoda on zlobno, ali nježno — a previše ste razgovarali i raspravljali za nekoga koga smo jedva zadržali na ovom svijetu. Odmorite se.On se uspravi i ustade kao da je blagoslivlje svojom dugom i kao prozračnom rukom.— Još vam samo želim reći, milady, da smatram kako je moja kuća počašćena vašom prisutnošću i veličajnim događajima koji su se ovdje odvili. Sa sobom ste donijeli dražest i ono misaono vrenje koje daje čar Starom svijetu. Kad sam bio dijete u Levdeu, u Nizozemskoj, uživao sam u dahu prošlosti koji bi zapuhnuo svakoga tko bi hodao ulicom. Nama ovdje nedostaju korijeni. Mi smo poput kolca zabijenog u zemlju. Htio bih vas obavijestiti i o onome što sam rekao gospodinu de Pevracu. Ako se poremeti osjetljiva ravnoteža koju održavate u Francuskom zaljevu i koja dopušta ljudima na ovom području da rade u miru i ako pobjesnjeli Francuzi, vaši prijatelji i sunarodnjaci kojima je gospodin de Pevrac pružio ruku, opet pokažu da su pod njegovim utjecajem, znajte da će guverner Mas-sachusettsa, a posebno članovi konzistorija iz Salema, uvijek rado i velikodušno primiti vas i sve vaše prijatelje i rođake. Vaši sinovi naobraženi su na našem sveučilištu Harvard. Naša povelja čini nas neovisnima u izboru naših prijateljstava i saveza. Ni francuski ni engleski kralj ne mogu nam zapovijedati kako da se ponašamo i mi se smatramo slobodnom državom pod Božjim pogledom.Služinčad se već nekoliko puta zaustavila pred vratima ne usuđujući se prekinuti strašnoga starca. Bilo je vrijeme za večeru.Anđelika mu zahvali i potvrdi mu da je utješno znati da imaju prijatelje u Novoj Engleskoj usprkos svojim francuskim imenima i katoličkoj vjeri, što dokazuje da ljudi dobre volje uvijek mogu biti u dobrim odnosima.On ode.— Ne dajte da vas Boston zavede — rekao je na kraju.Kad je otišao, Ruth i Naomi pomogle su Anđeliki da se vrati u postelju. Bila je umorna i one su je udobno namjestile na jastuke. Istog trenutka je sklopila oči.Razgovor s patrijarhom naveo ju je da zaboravi na kola i ludu te nije mislila na neugodan osjećaj koji ju je mučio dok je Ruth čitala karte.Naprotiv, s pouzdanjem se prisjećala da joj je treća sedmorka dala ohrabrujuće znakove, da će zlokobne sile biti »nadvladane«, a njezina pobjeda »nadmoćna, vedra i konačna«.To je pojačalo osjećaj dubokog mira koji ju je prožimao od ozdravljenja njezinih blizanaca. Dogodilo se nešto što joj je donijelo pobjedu. Ruth, kojom su prolazile struje proroštva i vidovitosti, približila se istini više no što se Anđelika pribojavala. Govoreći o svećenici i o sjajnom čovjeku, rekla je:— Oni žele vašu propast!A to je istina! Premda je to sad samo prošlost.Svećenica i sjajni čovjek doista su bili teško breme novog života koji su Anđelika i Joffrev de Pevrac poduzeli u Novom svijetu nakon dugotrajne borbe koju su vodili da bi se opet sastali.Zle sile i podmukle zavjere ispreplele su se poput otrovnih lija-na oko stabla njihovog tako nestalnog života. To je dokazivalo da se duševne borbe vode stalno i svugdje te da ponekad postavljaju gotovo nesavladive izazove preživljavanja u divljoj zemlji napučenoj različitim rasama.Naomi je promrmljala: »On je u grobu...«

Izgnanstvo njihova neprijatelja, Sebastiena d'Orgevala, i tišina koja vlada oko njega mogu se smatrati moralnim grobom koji ga sprečava da djeluje i iskazuje se. Oduvijek su ga obožavali i on je uživao u svojoj legendi, u svojoj zavodljivosti kojom je privlačio slabija bića, u svojoj slavi, ljepoti, svjetovnim uspjesima, svom urešenom ratnom barjaku, u suosjećanju koje su nadahnjivali njegovi prsti osakaćeni mučenjem, u svojim očima koje su blistale kao safir...U svojoj službi imao je doušnike, fanatične sljedbenike koji su nosili njegova pisma kralju. A sad je sve drukčije. Strasti su se utišale. Njegovo ime pada u zaborav.Zlokobna napetost udaljila se poput olujnih oblaka koji odmiču prema obzorju. I dalje je valjalo biti oprezan, ali ona je osjećala da nebo štiti sve koje ona voli.To je opojna sigurnost. Veliko bijelo krilo nadvilo se nad njih poput šatora u pustinji.Ne znajući do koje mjere je njezin predosjećaj potvrđen, Anđelika pomisli da se dogodilo nešto što je otupilo opasnost. A to se moralo dogoditi prije ili u trenutku rođenja blizanaca i zato je njihova sudbina obilježena takvim predznakom.Gospođa Cranmer zbunjeno otvori oči. Osjećala se žrtvom zlobe; okrenula se prema prozoru i sumnjičavo promatrala svjelost sunčeva zalaza.Duboko je uzdahnula.Za nekoliko dana ovo bučno društvo poništilo je njezino gospodstvo nad njezinim domom do te mjere da je izgubila dostojanstvo i počela lijevati suze; s dolazećom zimom opet će se naći među pravim vjernicima. Molitve i djela vrline opet će ispunjavati dane. Sjećanje na iskušenja ljeta ublažit će se.Jadna gospođa Cranmer, koja je iz poniznosti dala da je zovu mistress, a ne milady, nije znala da će, prije no što povrati mir savjesti i mir u svom domu, morati pretrpjeti posljednje iskušenje, teže od svih i posve nepojmljivo.DRUGI DIOCRNA ODORA U NOVOJ ENGLESKOJIX.Buka se pojačavala. Nije to bila ni buka oluje ni šum mora. Nebo koje se vidjelo kroz okvir prozora i dalje je bilo vedro. More je bilo mirno i činilo se da se duboka tutnjava koja se valjala iz daljine iznenada približila; jata ptica koja su prekrivala nanose algi uzletjela su uz glasan lepet krila i prodorno kreštanje.To kreštanje odjekivalo je i miješalo se s povicima i pogrdama koje su tvorile buku koju je Anđelika čula. Bijesna rulja pojavila se iza ugla ulice. Jesu li oštri i dugi povici žena bili krici boli ili histerije? Jesu li muškarci vikali od bijesa ili straha?Ruth i Naomi doskočiše do prozora.— Oh, Bože! — poviknu Ruth povlačeći se od prozora s rukom preko usta, kao da želi potisnuti druge, uplašenije uzvike. — Sanjam! Mislim da sam vidjela jednog od onih strašnih crnih papističkih svećenika koje nazivate isusovcima. Ali, ovdje... u Salemu!Anđelika se nije mogla suzdržati. Bilo je to prvi put da je pokušala sama se dignuti, ali snaga radoznalosti držala ju je i ona se pridruži Ruth i Naomi na jednom prozoru, dok su se Severine, Ciganka i Honorine naginjale kroz drugi. Zbijena i gnjevna gomila išla je prema njihovoj kući. Poput stada predvođenog ljudima u crnim šeširima išli su mornari, žene u bijelim kapicama i radnici. U sredini, ljuljajući se poput orahove ljuske na moru, jer su ih gurali sa svih strana, nalazila se najmanje drska skupina; ona prepozna irokešku perjanicu u obliku lepeze. Ta perjanica nadnosila se nad ostale glave i mogla je pripadati samo divovskom domorocu. Iz perjanice su mu se uzdizala pera i nadvisivala čak i

helebarde trojice stražara Vijeća koji su nastojali oblikovati krug kako bi zadržali najgnjevnije.Muškarac jaka stasa, odjeven u putnički ogrtač od bivolje kože, bez rukava, šakama i vikom pokušavao se probiti kroz gomilu.Ona potom ugleda isusovca. Gomila se pomaknula i otkrila ga u sredini, među vojnicima, kad se skupina približila na nekoliko koraka od ulaznih vrata. To je doista bio isusovac, odjeven u crno, crne brade, s raspelom na grudima i bijelim španjolskim ovratnikom. Budući da je ta sutana bila u dronjcima, da mu je lice bilo ispijeno, a brada čupava i prašnjava, njegov gospodstven i blistav pogled bio je dovoljan da ga oda. U tom pogledu otkrivala se sva magična moć — a ponekad i demonska — koju članovi tog vjerskog reda, koji veliča samo ime Isusovo i stavlja se u bezuvjetnu i potpunu službu rimskom papi, postižu vježbom okultne prakse kako bi bespovratno zarobili neznalačke duše ili one koje su preslabe da bi im se oduprle.I tako se pod sjajnim pogledom tog isusovca koji se iznenada pojavio usred Salema većina napadača počela osjećati »omamljenim« kao u vrtlogu; potisnuli su svoje prijeteće pokrete dok su drugi, koji su se manje dali dojmiti ili koji su bili primitivniji, mahali šakama i tražili da ih puste da ga prebiju. Vojnici kojima je zapovjednik naredio da ga otprate do kuće gospođe Cranmer, dali su se dojmiti vikom gomile i bili su kao oduzeti, nisu znali što bi, pa su predvodnici gomile, lučki radnici, vidjevši njihovu neodlučnost, odlučili prijeći u napad.Plavokosi mladić koji je stajao uz svećenika, nedvojbeno njegov »podređeni«, bacio se pred njega kako bi ga obranio, pa su napadači, koji se još nisu usudili taknuti isusovca, kišom udaraca oba-suli svog mladog francuskog neprijatelja — muškarci su udarali šakama, a žene su greble noktima — sve dok nije posrnuo, a glava mu je nestala u mr°ži ruku nalik na crna krila bijesnih gavrana.— Linčovat će ga! — uzviknu Anđelika. — Brzo! Otvorite donja vrata i pustite ga da uđe.Na te riječi isusovac, i dalje miran usred meteža, podignu oči prema prozorima kroz koje su se naginjale žene.— Brzo, otvorite ta vrata! Severine, iziđi kroz zadnja vrata i pozovi naše ljude. Zar nema nijednog sobara da otvori vrata?Kako se nitko nije pomaknuo, ni u sobi ni u cijeloj kući, jer su svi bili poput kipova od soli, ona se sama spusti, pridržavajući se za ogradu stubišta. Nije još bila dovoljno snažna za to, ali razbila je tromost služinčadi koja je bila u predsoblju, ukočena pred vratima na koja su izvana lupali šakama. Oni podignuše zasune i otključaše brave.Čovjek u kožnom ogrtaču srnu unutra, obilno psujući i pridržavajući mladića, a za njim je uletio visoki domorodac s perjanicom. Sluge su htjele zatvoriti vrata pred njim, ali Indijanac se izvio poput zmije, odgurnuo ih, a za njim uđoše i vojnici pognutih glava, ne želeći se suočiti sa svojim sugrađanima koji su se vjerojatno osjećali prevarenima vidjevši kako im je izmaknuo već svladani plijen.Vrata su srećom bila čvrsta, a zasuni brojni. Bijes gomile se utišao.Jak pritisak nagurao je one koji su bili najbliže kući pa je veliki prozor u prizemlju prsnuo u komadiće koji su se rasuli po popločanom podu uz kristalnu buku.Ali to je bila sva počinjena šteta.

Shvativši da su nagrdili jednu od najljepših kuća koja pripada jednoj od najbogatijih, najpobožnijih i najvažnijih obitelji u gradu, huškači se zbuniše; to je smirilo gomilu brže no što bi to uspjeli udarci helebardama i vojničke zapovijedi.Nakon posljednjeg krika zaprepaštenja zavlada tišina. Kad je pristigao lord Cranmer u pratnji grofa de Pevraca i njegove garde te grofa d'Urvillea na čelu povorke mornara, ljudi su bili mirni iako se nisu razišli. Okupili su se u skupine i gledali prema kući.U doba kad je Massachusetts bio razdražen nedavnim napadima Indijanaca iz Nove Francuske, dolazak jednog od francuskih svećenika koje su smatrali čudovištima i blagosloviteljima svojih ubojica morao je uzbuditi pučanstvo. A pobudio je i radoznalost, jer malo je bilo ljudi koji su ikada vidjeli isusovca.»Je li to on?« — upitala se Anđelika nagnuvši se kroz prozor.Još jedno čudo u Salemu! Bila je spremna na to.Ali pojava pridošlice nije odgovarala tako često ponavljanom opisu: plave oči, kestenjava kosa, raspelo ukrašeno rubinom... Predsoblje je bilo krcato kad su pristigli lord Cranmer i Joffrev de Peyrac.Ljudi su došli iz svih kutaka kuće. Stari Samuel Wexter pojavio se bez ogrtača, a bijela mu je brada bila brižljivo položena na uštir-kani rubac. Čovjek u putnom ogrtaču obrati mu se na svojem jeziku, za koji se pokazalo da je nizozemski, a potom na engleskom, i reče mu da nije spreman služiti bližnjima ako to pretpostavlja da se mora baviti razjarenim krdima. Zar gospoda iz salemskoga konzistorija nemaju nikakav autoritet nad svojim stadom? On, Van Laan, rodom iz Orangea na rijeci Hudson, nedaleko od doline Irokeza koja pripada narodu Mohikanaca, ljudima po prirodi ratobornima.Jednoga dana, započe on svoju pripovijest, kad je išao na rijeku podignuti mreže za losose, vidio je kako se pred njim pojavljuje skupina »tetoviranih«, prividno nezainteresiranih i neprijaznih susjeda. No ipak su mu se više sviđali od Abenakija koji su ga smatrali Englezom i stoga su mu bili još opasniji. A ovi su se zadovoljili time što su ga odveli do svog naselja dugih kuća i tamo mu dali do znanja da će izbjeći strašnoj počasti koju su Irokezi iskazivali svojim zarobljenicima, »žeravici«, samo ako se obveze da će otpratiti dva bijela zarobljenika — francuskog isusovačkog misionara i njegova pratioca, mladog kanadskog Francuza — i predati ih Ticonderogi.On je po čuvenju znao za Ticonderogu, Gromovnika; bio je to nadimak koji je nosio francuski plemić koji je vladao utvrdama i koji je otvorio mnoge male rudnike srebra u ničijoj zemlji Maine. Ljeti se Gromovnik nije nalazio u svojoj utvrdi Wapassou. Znalo se daje otputovao u područje New Yorka. On, bijelac, morao je posredovati kod Yennglija. Jedan od »glavešina« Pet naroda morao ga je pratiti da bi posvjedočio o ostvarenju njegove misije. Dali su mu ime Tahontaghete. Krenuli su na put u pratnji dvojice mladih ratnika za koje je to putovanje značilo inicijaciju u svijet bijelaca. Dugo putovanje! Na putu su saznali da se Ticonderoga nalazi u okolici Bostona ili Salema.Valjalo je skrenuti prema planinama. Govorilo se o kanadskim odredima koji su napadali farme na granici; zato Van Laan, odgovoran za francuskog isusovca, nije htio pasti u njihove ruke.Anđelika je sjela na stube. Naomi i Ruth učiniše kao i ona. Sluga privuče stolac gospođi Cranmer, koja je drhtala.— Zašto kod mene? Zašto u moju kuću? — mrmljala je. Predsoblje je bilo puno ljudi koji gledaju u isusovca.— To nije on — u sebi je ponavljala Anđelika i dalje misleći na ocad'Orgevala.

Njegovo raspelo od kože i crnog drveta nije imalo nikakav umetak od dragog kamena. Ali kanadski »podređeni« nije joj bio nepoznat, a ni irokeški ratnik. Bio je visok, jak i mišićav, a velika mu je glava bila obilježena dubokim ožiljcima malih boginja.Nije se znalo tko privlači više pozornosti i kosih pogleda — isusovac ili pak visoki domorodac s perjanicom koji je odisao oštrim mirisom, teško podnošljivim u zatvorenu prostoru predsoblja.Joffrev de Peyrac prvo se obrati Irokezu na njegovom jeziku.— Pozdravljam te, Tahontaghete, poglavico Cavuga, Swanisitov prijatelju, koji si mi donio mnoge dobre vijesti od njega prije no štoje otišao u zemlju vječnih lovišta. On iz džepa izvuče predmet i preda ga sugovorniku.— Evo štapa koji sam ti darovao da nam služi kao vječni znak prepoznavanja, a ti si mi dao da ga nosim kako bih saznao za tvoj dolazak i tvoju prisutnost u našem kraju. Zašto me nisi pričekao iza potoka na sjevernom brežuljku? Htio sam doći pred tebe da bih te otpratio u grad Yennglija.Irokez započe govor ukrašen izražajnim gestama koje su u više navrata pokazivale na isusovca, pa je čak i onima koji nisu razumjeli njegov barbarski dijalekt bilo jasno kako ga optužuje da ga je prisilio da ne čekaju nego da odmah uđu u grad. Obojica su glumili dobro poznatu drsku francusku ravnodušnost pred ratnicima, pa su Yenngliji koje su sretali na putu u njima odmah prepoznali neprijatelje koje dvostruko mrze.— I kako sam ga mogao zadržati — zaključi on svoj govor uz Nizozemčeva odobravanja — osim da sam mu razbijem glavu, a to bi okončalo moju misiju i morao bih pretrpjeti Outtakeovo nezadovoljstvo. Ovaj Corlar* i ja morali smo ga slijediti, a dvojica naših pratilaca, Onondage, mudriji od nas, produžili su u sjeni šume.Isusovac je bio srednje visine, gotovo nizak, suh i mršav, ali držao se uspravno, kao daje u središtu neprijateljskih pogleda. Usprkos svojoj odrpanoj sutani, bradi i čupavoj, prljavoj kosi, što mu je davalo izgled divljaka, usprkos bosim nogama u prevelikim iznošenim mokasinama, iz njega je zračilo visokorodno dostojanstvo koje se polako nametnulo i okamenilo prisutne.Njegov bijeli ovratnik bio je čist, što je otkrivalo koliko se borio protiv tjelesnog propadanja, usprkos iscrpljenosti i udarcima koje Irokezi nisu štedjeli, ne propuštajući svaki dan oprati ovratnik u struji nekog potoka.— Zašto ste tako tvrdoglavo ušli u ovaj engleski grad? — upita ga živo grof i okrene se prema njemu. — Mogli ste posumnjati da su duhovi pobunjeni protiv Francuza, a također i protiv katoličke vjere, jer su nedavne pokolje nad graničarima New Hampshirea i Gornjeg Connecticutta počinili vaši kršteni Algonkini i Huroni!Isusovac je u tišini razmišljao o tome, poluzatvorenih očiju, a potom je istaknuo izraz oholosti, glumio začuđenost i upitao svisoka:— Tko ste vi, gospodine, koji tako dobro znate naš jezik?* Tako su tamošnji Indijanci nazivali Nizozemce iz Orangea.QQJoffrev de Pevrac nije se mogao suzdržati da kratkim pokretom ne poprati proračunatu drskost isusovca.— Vi to dobro znate — odvrati on. — Ja sam onaj kojemu su vas trebali dovesti.— Ah! Vidim... Ticonderoga, Gromovnik, prijatelj Engleza i Irokeza, ukratko, gospodin de Pevrac, francuski plemić. Dobro, gospodine, kad je tako, dopustite mi da izrazim zapanjenost vašim stajalištem i da iskažem žaljenje što niste bili toliko uljudni da mi se

odmah predstavite, kao što se pristoji kod sunarodnjaka i plemića. No vi ste više voljeli prvo se obratiti, i to s kakvim štovanjem, ovom bijednom poganinu za kojega znate da je jedan od naših najnepomir-ljivijih neprijatelja. Time ste htjeli iskazati prezir prema francuskoj braći pred ovim poganinom i ovim hereticima, prezir prema Francuzima i svećeniku vaše vjere. Da nisam osjetio tu nakanu u vašem ponašanju, ne bih to ni napomenuo, jer ja sam samo ponizan misionar u najponiznijoj službi Spasitelja koji je rođen kao tesar i koji je poginuo na sramnom stratištu, ali znajte da moja porodica nije ništa manje visokorodna od vaše.On se pokloni na dvorski način.— Prečasni otac Jean de Marvile, iz Družbe Isusove — predstavi se on. — A ovo je Emmanuel Labour, mladi sjemeništarac iz Quebeca.Grof uzvrati pozdrav nimalo se ne zbunivši.— Oče, žao mi je ako sam vas uvrijedio na bilo koji način. Ali što se tiče vašeg ukora glede štovanja koje iskazujem svojim posjetiteljima, čudim se što vi, koji odavno posjećujete indijanske narode, a posebno Irokeze, predbacujete meni što sam se prvo obratio velikom poglavici Onondaga koji vas prati. Osim što ga poznajem već dugo, on je također vrlo visoka roda, pa mu dugujem štovanje, a i vi znate da su indijanski narodi osjetljivi na to kako se prema njima ponašamo i da je tu oprez pitanje temeljne životne mudrosti. Nakraju, ne moram vam istaknuti da sam bio daleko od svake pomisli da vas zanemarim; vodio sam računa o tome daje on vođa vašega pohoda i daje vaš život i život ovog mladića bio u njegovim rukama. Vi znate i da se on u svakom trenutku mogao razbjesniti i razbiti vam glavu kad god je htio, a da ni ja ni gospoda iz Salema ne bismo mogli ništa učiniti da osujetimo njegovu nakanu.— Vrlo važno! Časno je umrijeti od ruke Kristovih neprijatelja i u njihovoj zemlji. Krv mučenika oplođuje jalovu zemlju.Kao da potvrđuje Joffrevevo objašnjenje, divovski Tahontaghe-te zaključio je daje isusovac u svom govoru bio drzak prema njemu i postavio se u središte prizora.Započeo je harangu na irokeškom koju je mogao pratiti samo-malen broj osoba: Pevrac, Nizozemac, dvojica Francuza, a u osnovnim crtama i Anđelika, koja je slušajući Irokeza i dalje imala dojam da sanja, dok se njegova upadljiva perjanica, urešena vrani-nim perjem i jazavčevim repovima, tresla i gotovo doticala kristalne svijećnjake koji su visjeli sa stropa u predvorju.— Oh, onesvijestit ću se od tog zadaha — potiho je uzdisala gospođa Cranmer hladeći se lepezom.Jak vonj medvjeđe masti kojom su se domoroci mazali da bi se zaštitili od uboda komaraca i stjenica ubrzo je nadjačao miris pčelinjeg voska, pomiješan s tamjanom, koji je prožimao pokućstvo i stubište.^Čim je čula njegovo ime, Anđelika je prepoznala mladog kanadskog »podređenog«, Emmanuela Laboura, kojeg je srela u Que-becu. Bio je to nježan mladić od petnaest ili šesnaest godina koji je htio postati svećenikom i brinuo se za djecu u sjemeništu. Bio je došao u kuću Ville d'Avrava, tražeći mladog Marcellina de l'Au-bignieresa ili Nealsa Abbiala koji su cijelo vrijeme bježali, a ona ga je pozvala na kolače jer joj je bilo zadovoljstvo ćaskati s njim.Inače ga ne bi prepoznala. Ponajprije, znatno je narastao, što se i očekuje u njegovoj dobi. Ali postao je ispijen, blijed i kao daje bio na izmaku snaga; nije vidjela ni traga njegovu radosnom izrazu na licu obilježenom očajem.

Sveudilj govoreći, Tahontaghete otvori svojevrsnu torbu koju je nosio preko ramena i, kao da se i sam pita što će iz nje izvaditi, on izvuče dvije kožne uzice na koje su bile privezane plave i bijele perle, te još veću i dužu vrpcu sa sličnim nizovima perli koje su tvorile crtež. On ih pruži starom Samuelu Wexteru, pokušavajući mimikom pokazati da je to sitnica, ali da predstavnici Pet naroda moraju dati Yennglijima barem dvije »grane« porculana, kako su ih zvali, kako bi obznanili svoje nakane.Pevrac prevede:— Vama, Yennglijima iz Salema, veliki poglavica Mohikanaca Outtekawatha šalje ove dvije »grane« porculana. Prva sadrži njegovu riječ da ćemo i dalje biti u miru s »poglavicama« Salema.Tahontaghete pruži preostalu vrpcu Pevracu. Te ogrlice ili »grane« wampuma i za pojedince i za plemena bile su pravo blago, ratnoblago, jer su imale vrijednost ugovora ili jamca sporazuma. No često su bile i obične poruke koje onima koji ih znaju čitati objavljuju događaje, tajne i upozorenja.Tahontaghete reče da će prevesti sadržaj »ogrlice« za Ticonde-rogu tek kad Crna Odora, kojeg je sve dotad vodio, preda Ticonde-rogi svoju poruku, cilj njihova teškog i opasnog putovanja, što će dovršiti misiju za koju je zadužen. Gorak osmijeh tad je iskrivio suhe svećenikove usne.— Dakle — reče grof i okrenu se prema svećeniku — kakva je ta poruka, oče?— Ne radi se o poruci, već o priopćenju... o ozbiljnom priopćenju.— Slušam vas.Otac de Marville uspravi se u cjelokupnoj svojoj visini, zatvori oči, kao da oklijeva pred ozbiljnošću ili težinom zadaće koju mora obaviti, a potom pogleda sugovornika u oči i drhtavim, dubokim glasom objavi:— Dakle, vama prvome, gospodine de Pevrac, moram najaviti strašnu vijest. Naš brat u Isusu Kristu, prečasni otac Sebastien d'Or-geval, isusovac, umro je mučeničkom smrću kod Irokeza.Prisutni počeše ponavljati i šaptom prevoditi vijest; oni koji nisu ništa razumjeli bili su glasniji od ostalih.— Da, mrtav je — ponovi on grozničavo — vidio sam ga kako izdiše nakon dugog mučeništva kojem sam morao biti nemoćan svjedok, kao i ovaj mladić; ta tortura bila je još strasnija za nas, koji nismo mogli podijeliti patnje s njim.On poče potanko opisivati muke koje su krvnici nanosili ocu d'Orgevalu brinući se da ne umre prebrzo: užarenim iglama boli su mu otvorene živce, krstili su ga vrelim pijeskom po skalpiranoj glavi, gorući ugljen gurnuli su mu u očne duplje iz kojih su prije iskopali oči...— Katolička apostolska rimska crkva ima novoga mučenika, još jednog sveca koji će pridonijeti njezinoj pobjedi i koji će svojim relikvijama širiti vijest o čudima Božje dobrote prema svojim vjernicima. Uspio sam skupiti neke ostatke...Svi su odskočili unazad kad je otvorio kožnu torbicu koju je nosio oko vrata.Začu se mukli udar: usred iznenada proširenog kruga, mladi Kanađanin onesvijestio se i pao pred noge isusovcu.Shvativši da će se svi sukobi američkih naroda upravo osloboditi u njezinu predsoblju, gospođa Cranmer uznemireno potraži lady Wexter, svoju majku, jaku ženu, punu poleta, koju buka nije uznemirila jer je bila poprilično gluha.Ona je pristigla iznenada, smiješeći se Što vidi tako mnogobrojan skup.

Sluge su dotle prenijele onesviještenog Emmanuela u kuhinju i polili ga vjedrom vode. Prečasni otac de Marville hladnim je pogledom gledao na onesviještenog mladića. Njemu je trebalo više da bi se uzbudio. Potom je svečano, u govoru koji je u njemu dugo sazrijevao, objavio svoju nakanu da šiba neprijatelje Boga i Crkve.— Da, možete se radovati, vi krivovjernici i otpadnici koji ste se naselili u djevičanskoj zemlji u kojoj ste, avaj, počeli širiti klice zabluda i laži. On je mrtav, on koji se suprotstavljao vašim zlokobnim učenjima svojom naobrazbom i pravom istinom. Mrtav je, on, koji je branio jadne divljake na svojim zemljama, koje ste vi htjeli istrijebiti, ohrabrivao ih da brane zemlju koju ste im vi ukrali!Stari Samuel Wexter iskorači i jednim zapovjedničkim pokretom, kao da reže mrežu, prekinu propovjednikovu prodiku. Izgledao je moćno u crnom ogrtaču na kojem se isticala bijela brada koja je drhtala od gnjeva; ocijenio je da je trenutak da započne borbu.Govorio je na francuskom s jakim naglaskom, ali glasom koji se nije libio dignuti se na visinu glasa svog protivnika, odsječno izgovarajući riječi; izražavao se gorljivo, ali s hvalevrijednom umje-renošću.— Dovoljno razumijem vaš jezik, oče, da bih shvatio da biste uskoro pod mojim krovom izjavili protiv nas, Engleza, koji smo vas primili da vam nije pala dlaka s glave, besramne klevete koje moram poreći. Zavelo vas je neznanje o razlozima koji su nas naveli da se naselimo na američkoj zemlji. Na ovu djevičansku zemlju došli smo kako bismo se mogli moliti u miru, a ne iz krvoločnih ni trgovačkih razloga. Znajte da nas u doba kad sam se ovdje iskrcao kao dijete ništa nije razlikovalo od stanovnika ovih zemalja, koji su nam se činili prirodno ljubaznima i blagima. Daleko od toga da ih izbjegavamo, uspostavili smo najiskrenije odnose i vrlo korisno prijateljstvo s Indijancem Squantoom koji nas je naučio saditi kukuruz i stavio se u zaštitu našega oružja, što mu je omogućilo da lakše ulovi divljač za svoje pleme. To prijateljstvo bilo je zapečaćeno veličanstvenom gozbom od divljih purana i bundeva, koja se proslavljala svake godine kao dan blagoslovljen od Gospoda.— A pleme Peksuasack, koje nazivate Pequot i koje ste istrijebili u jednom danu, a preživjele prodali u roblje na tržnici u Bostonu? A pobuna Narragansetta koju ste ugušili u krvi?— Ti su Indijanci bez ikakva povoda s naše strane masakrirali mnoge naše naseljenike i ugrozili opstanak naših naselja...— Bez ikakva povoda s vaše strane? — podrugnu se isusovac. — Možete li objasniti takvo ponašanje naroda za koji ste rekli da je blag i ljubazan?— Vi, Francuzi i babilonski idolopoklonici okrenuli ste ih protiv nas — nestrpljivo odvrati starac — jer smo Englezi i sinovi reformirane vjere. Od početka ste ih podjarivali protiv nas, prodavali im oružje i rakiju, obećavali spasenje svojim krštenim Indijancima ako nas pokolju i odbace nas u more. Navest ću samo jednog odgovornog za obnovu indijanskoga rata, onoga čije ste nam preminuće objavili, onoga koji se usudio postaviti na čelo crvenih ratnika u pohodu na naša sela, onoga koji se pokazao kao zloglasni zločinac, jer takvi čini nadilaze zadaću svećenika.— U tome se slažem s vama — prihvati isusovac glasom koji je naznačio da je spreman na ustupke — ali poričem da je otac d'Orge-val ikada sudjelovao u indijanskim pohodima i vodio divljake u napad na vaša sela, kao što ste mu pripisali.— Poričete! — uzviknu Samuel Wexter pocrvenjevši od gnjeva — iako imamo uvjerljive dokaze o njegovim ratnim djelima.

— Rado bih vidio te dokaze!— Pa... svjedočenja preživjelih.— Pih! Preplašene budale koje bježe čim vide prvo indijansko pero. Vama, duhovnim pastirima, lako je uvjeriti ih da su vidjeli i obris nekog isusovca, vojnika Rima, onog Rima kojeg ste se odrekli i koji želite uništiti kako biste mogli širiti svijetom svoje sramne doktrine.— Imamo i druge neoborive dokaze, oče — izusti starac dršćući od indignacije — poruke nađene kod špijuna koje je taj d'Orgeval imao drskosti slati k nama, ne samo zato da bi brže otpremio svoje otrovne riječi u Francusku još dok je Sveti Lavvrence okovan ledom, nego i zato da promatraju i bilježe sve što bi moglo pomoći vašim vojnicima da nas što sigurnije napadnu i što lakše poraze: stanje naše vojne obrane, broj muškaraca sposobnih da nose oružje, koja se plemena mogu pridobiti darovima te ima li među nama izdajica, jer i u Božjem stadu ima crnih ovaca.Zar poričete da je otac d'Orgeval slao špijune u našu državu, u ove kolonije koje pripadaju engleskoj kruni, a ona, koliko znam, trenutno nije u ratu s Francuskom? Zar poričete te nečasne postupke koje je više puta ponovio?— Dakako da poričem.— Posjedujem mnogo tih spisa koje smo našli kod zarobljenih doušnika koje smo potom dobrohotno pustili jer su Francuzi.-To su laži!Ženski glas ga prekinu.— Ne, oče! Nisu to laži.Bila je to Anđelika. Bila je obećala samoj sebi da će šutjeti, ali nije se mogla suzdržati kad je vidjela kako na starca djeluju isu-sovčeve provokacije.— Nisu to laži — potvrdi ona. — Barem jednom bila sam svjedokom toga o čemu govori sir Samuel. Putovala sam barkom čiji je zapovjednik bio jedan od špijuna koje je otac d'Orgeval poslao u Novu Englesku. Bilo je to u okolici Pophama.Njezin glas čisto je odjekivao u tišini i isusovac se polako okrenu prema njoj.Anđelika se zamalo zbunila jer je zbog svog bolesničkog stanja bila u »negližeu« i sjedila je na stubama. No njezina spavaćica od svile i čipke nije ništa otkrivala te su je u Americi smatrali raskošnom haljinom. Sjedila je na stubištu na pola puta do kata i zauzimala je povišeni položaj, poput kraljice na prijestolju. Osjećala je da je spremna ukrstiti mačeve bez oklijevanja.Joffrev de Pevrac iskorači i obrati se svećeniku, tako osjetljivom na pravila pristojnosti.— Grofica de Pevrac, moja supruga — predstavi je on. Isusovac kao da ga nije čuo: pogled koji je položio na visoko-rodnu damu istodobno je nalikovao na led i vatru; samo je ona mogla pravilno protumačiti njegov izraz. Vidjevši da nije rekao ni riječi, ona nastavi mirno i sigurno:— Neću vam tajiti ime tog špijuna, jer ni on sam, vrativši se na obale Nove Francuske, nije krio svoju ulogu ni upute koje je dobio od svoga nadređenoga, oca d'Orgevala, da pod lažnim imenom dođe u Novu Englesku*. Bio je to član vašega reda, prečasni otac Louis-Paul Maraicher de Vernon, a budući da sam uvjerena da vam nije nepoznat, spremna sam predati obavijesti od vašega brata po vjeri koje će vas uvjeriti u istinitost mojih riječi. Na putovanju koje je trajalo nekoliko dana imala sam prilike dobro ga upoznati.* Vidi: Anđelika u iskušenju

— Dvojim u to! — primijeti on uz uvredljiv osmijeh.Kao da se više ne zanima za nju, on se okrenu prema starom Wexteru koji je upravo potiho davao upute sluzi neka u njegovu radnom kabinetu potraži kutiju sa sramnim dokumentima papi-stičkih doušnika.— Ne, gospodine, to je beskorisno! — doviknu mu on. — Poznajem vaše krivovjerne podvale. Ne bi bilo prvi put da se refor-macijska gospoda upuštaju u krivotvorenje kako bi osramotili i uništili katoličku vjeru, apostolsku i rimsku, jedinu istinsku.— God's blood! — prasnu starac.On u bijesu učini pokret kao da će se baciti na drznika. Ali Jof-frey de Pevrac i lord Cranmer ga zadržaše.Otac de Marville tako je uzvratio svojim neprijateljima onim što po njegovu mišljenju zaslužuju. Ali to još nije bila njegova posljednja riječ.On se okrenu prema Anđeliki, uperi prst u tu ženu čije je ime bilo u njegovoj duši opterećeno prokletstvom i koja je povjerovala da mu može govoriti nekažnjeno i čista srca.— A vi... vi ste Dama sa Srebrnog jezera — uzviknu on snažnim glasom. — Nećete me prevariti. Jer, znajte da vas je prije smrti krikom optužio: »To je ona! Ona! Zbog nje umirem.«Pričekao je da se utiša odjek njegovih riječi, a potom nastavio ozbiljnim glasom:— Ali bit ćete kažnjeni za svoje grijehe. A i vi također — doda on okrenuvši se prema grofu de Pevracu — vi koji ste rob jedne Me-saline i koji, ne mareći za dobrobit ljudi, donosite najozbiljnije odluke vođeni trenutnim, taštim hirovima jedne besavjesne žene!Ovaj put u predsoblju gospođe Cranmer zavlada panika i neodlučnost. Englezi nisu razumjeli anateme koje je bacio taj gnjevnik čija je dijabolična poslušnost tada ispunila njihove raširene oči strahom.Iznenađen izrazom lica svog saveznika kojega je zvao Gromovnikom, Irokez Tahontaghete zaključi da je njegov saveznik uvrijeđen, položi ruku na svoj tomahawk i poče pogledom proučavati zapanjene bijelce, tražeći znak koji bi mu dopustio da razbije nekoliko glava.Zavladala je tišina puna mržnje i straha.Prekinu je zvuk trube koji je zaparao zrak, zvuk istodobno nalik na škotski rog i skvičanje praščića. Sukobljeni protivnici prekinuše svoju svađu pokušavajući odrediti odakle dolazi zvuk; glave su seokretale poput jedara broda koji traži povoljan vjetar dok se nisu sve okrenule u istom smjeru i shvatile da taj gromki koncert dolazi od dvoje uplakane dojenčadi.Nakon trenutka nesigurnosti, žene se osjetiše pozvanima na svoju dužnost i popeše se na kat.U velikoj opustjeloj sobi, stojeći pokraj stolića koji je dovukla sve do kolijevke, Honorine je zagonetna izraza lica promatrala vris-kavu pobunu Raimon-Rogera i Gloriandre. Kojim tajnovitim nagonom su postali svjesni da više nisu predmet općeg zanimanja?

Stisnutih šačica, bijesno su vrištali tako da se nije moglo odrediti je li glasniji dječak ili djevojčica. Ruth i Naomi, nagnute nad crvena vrištava lišća pokušavale su umiriti dječaka i djevojčicu. Potom su ih uzele u naručje i šetale s njima pokušavajući ih tako umiriti.Kako god bilo, taj incident bio je dokaz da je Raimon-Roger nadoknadio zaostatak u rastu i snazi.

Severine skoči prema Honorini, kojoj je htjela održati lekciju o poslušnosti. Ali mlada osoba joj se suprotstavi neumoljivom šutnjom, pomažući pobunu blizanaca s očitim zadovoljstvom.Shvativši da neće ništa postići, mlada djevojka odvede je na šetnju; Honorine je time bila posve zadovoljna.X.Ruth je molila Anđeliku da se vrati u postelju. S užitkom je opet osjetila mekoću svile i ispružila se pod pokrivačima.Udobnost kuće u kojoj je živjela nadomještavala je krutost pravila koja je Anđelika morala poštovati u Salemu, a upad isusovca i Irokeza iz šumske divljine prekinuo je njezin oporavak u kojem su cvijeće, voće i srdačni posjeti igrali važnu ulogu.To zapravo i nije bilo iznenađenje! I čemu pokazati toliko osjećaja? Zato što su tarot-karte Ruth Summers najavile oca de Marvillea.Vidjevši prijateljice vesele i uzbuđene kraj svog uzglavlja, Anđelika im pripomenu:— Ne biste li mogle poslužiti se svojim moćima i potisnuti uvrede tog bjesomučnika prije no što zavadi cijeli svijet?Tako prozvane, krhke čarobnice priznaše da su tijekom sukoba bile samo dvije radoznale žene. Štoviše, usprkos jazu koji postoji između suprotstavljenih sekti kvekerizma i puritanizma, one su ipak bile kćeri reformacije, koja već gotovo cijelo stoljeće paklenom aurom okružuje pontifikalnu tijaru i sve papine sluge.Isusovci su im bili nepoznati i stoga još više zastrašujući.— Stoje objavio?— Sjajni čovjek je pao — reče ona. I zatvori oči.Dvoje dojenčadi je iscrpljeno spavalo pošto su se nahranili na grudima svojih dojilja, koje u bijesu nisu htjeli odmah prihvatiti.Pčele su zujale.Ruth navuče indijanski zastor na prozor kako bi prigušila iskričavo svjetlo Zaljeva. Zavlada blaga tišina, blaga poput mirne vode koja je upila odjeke prokletstava.Anđelika požali što ne može posve zaboraviti prethodnu scenu. Izgovorene riječi odjekivale su joj u glavi. Bila je donekle okrutno vezana sa svojim francuskim prijateljima, svojim prijateljima »odozgo« i gledala je na sjever gdje su se nalazila tri uzavrela gradića — Quebec, Trois-Rivieres i Montreal, na obali divovske Rijeke svetog Lawrencea, gledala je s istom bojazni kao i engleski puritanci koji su na svojoj atlantskoj obali nalikovali na ptice čija jaja ugrožava uporna paklenska grabljivica.Njezin francuski rod nije je poštedio toga.Uglavnom se je dobro slagala s crkvenjacima. Jedan od njezine starije braće, Ravmond de Sance, također je bio isusovac, a nema ničeg boljeg od obiteljskih veza da bi se ublažilo poštovanje i obveze koje se duguju nositeljima sutane te nevoljkost s kojom pak oni prihvaćaju ono svakodnevno. Napokon, nakon nekoliko trzavica, biskup Nove Francuske, monsinjor de Montmorency-Laval sa zadovoljstvom je razgovarao s njom. Prečasni otac de Maubeuge, nadstojnik isusovaca, pristao je biti njezinim ispovjednikom. Otac Masserat, kojem je spasila život, uvjerio ju je u svoje prijateljstvo još dok je grad bio podijeljen na njihove protivnike i saveznike.Preostali su pristaše oca d'Orgevala. Isusovac Guerande, koji je u predsoblju doma Majke quebečke izronio iz sjene i promrmljao:— Umrijet će vašom krivnjom!

A sad joj je drugi otac, otac de Marville, zaparao uši:— Zbog vas je umro!Možda će sutra biti kadra razmišljati o promjenama koje je donio taj događaj, o nestanku njihova najopasnijeg neprijatelja na američkom tlu; nedvojbeno bi si mogli čestitati, ako već ne i radovati se. To zasad ne može.Jedva je shvatila tu vijest, smrt toga svećenika koji se iz sjene neprekidno borio protiv njih, ne razotkrivši se. Već dugo se nije pokazao, izgnan na obale Slatkih mora, ali znalo se da je živ i da spremno čeka svoj trenutak. Pomislila je da je sila njegove mržnje privukla tako dijaboličnu prijetnju životu njezinih blizanaca i njezinom vlastitom da su svi troje zamalo umrli.Ali, on je umirao u najgroznijim mukama, daleko odavde, dok nije izdahnuo. I oni su bili spašeni.No kad je razmislila, shvatila je da to ipak nije bilo u isto vrijeme i da suprotne sile koje ih povezuju dopuštaju samo okrutan izbor: pobjeda ili poraz, život ili smrt.Pa ipak, imala je dojam da sve neće tako završiti.Bilo joj je žao stoje nestao a da se nisu pogledali oči u oči: »On se skrivao do kraja...«Ona osjeti ledene žmarce, a njezine dvije prijateljice to primijetiše i donesoše joj keramički vrč s vrelom vodom, umotan u platno; u njemu je bio spravljen Shapleighov lijek vrlo gorka okusa.Nedugo potom dođe njezin suprug i povrati joj osmijeh na lice.— Od sada ću znati kakvu komediju moram igrati dok vas nema, dragi moj gospodaru. Ali, ništa se ne bojte. Danas nije bila riječ o močvarnoj groznici.On joj dodirnu čelo, a potom joj poljubi ruku.— Primanje koje ćete prirediti povodom svog ulaska u crkvu nakon porođaja bit će opravdanje za barem još jednu malu groznicu.On sjede, skinu rukavice i uputi joj osmijeh iz dubine svojih tamnih očiju. I sve se odmah učinilo lakšim.Rekao joj je da mu je bilo neugodno što ju je ostavio samu u gužvi ne obavijestivši se o njezinu zdravlju ni o zdravlju blizanaca koji su tako prikladno prekinuli onaj dražesni skup naroda.Englezi, posve smeteni, nisu znali bi li trebalo baciti isusovca u tamnicu, kazniti ga ili osloboditi, još jednom oprostiti, jer tu je i on, Francuz iz Gouldsboroa koji želi umanjiti napetosti i pronaći mjesto odmora za neželjene putnike.Francuski svećenik i njegov pratilac odvedeni su u kuću od cigala u kojoj su Salemljani najradije smještali strance. Susjedi su im bili engleski katolici iz Marvlanda koji se nisu mogli ljutiti zbog toga što će živjeti u blizini jednog isusovca.Pevrac je predložio Tahontagheteu i njegovim ratnicima da se smjeste u lučkom skladištu na koje je on imao koncesiju. Visoki domorodac odbio je ponudu. Irokezi nisu bili pravi prijatelji Engleza. Prezirali su ih i nisu im vjerovali.»Koliko na snijegu ima vatre, toliko ima i istine kod Yenn-glija«, govorili su rugajući se.Prema njima su bili neutralni, kao neprijatelji njihovih neprijatelja, te su neizravno pomagali Englezima u proganjanju i uništavanju takozvanih neprijatelja, Francuza i njihovih indijanskih saveznika: Hurona, Abenakija i Algonkina.No htjeli su biti svoji vlastiti gospodari i voditi vlastite osvetničke pohode.Englezi su brižno pazili da ne povrijede osjetljivu neutralnost Irokeza. Služili su se posredništvom mohikanskih tumača: Mohikan-ci su bili irokeško pleme koje je Sjeverni

savez smatrao izrodima, pa su oni bili jedini Indijanci koji su se borili uz Engleze i pokazali su se njihovim najpouzdanijim saveznicima.Grof iz džepa izvuče »ogrlicu« wampum koju mu je dao Ta-hontaghete; ona nije imala vrijednost ugovora ni veličajnost one koju je poglavica Outtake dao Anđeliki u zimi velike gladi.Bila je to tek jednostavna vrpca duga deset palaca a široka dva palca. Na tamnoplavoj pozadini, uokviren četirima crtama, ocrtavao se obris ležećeg čovjeka odsječenih udova, što je značilo nasilnu smrt. Ispod njega bila su četiri kolca. Tom slikom Outtake je objavljivao daje njihov neprijatelj mrtav i više im ne može nauditi.A da ne bi došlo do zabune o identitetu mrtvaca, wampum je bio prošiven onako kako je zahtijevala tradicija za najvažnije dokumente: na mjestu srca bio je ušiven komadić crvenoga kamena: rubin njegova raspela.— To je doista on.Anđelika bi ponekad pomislila da on uopće ne postoji. Ok-ružavao se naprasitim osobama koje je zaduživao da prenose njegove nepopustljive odluke, čuvajući sebi zadovoljstvo da se ne mora baviti slabim i sentimentalnim dušama.— Prisjetite se kako se Guerande ponašao prema nama kad je došao u naš logor kod Kennebeca. A jučer, taj MarviUe! — reče ona.Nejasno se prisjećajući scene, Anđelika shvati da se ne može reći da glasnogovornik oca d'Orgevala nije bio hrabar.Nije bilo lako napasti Joffreva de Pevraca; u rijetkim prilikama kad je bila svjedokom takvih scena, to bi bio čin pojedinaca koji su »izgubili glavu«.Ponekad bi se upitala nisu li patnje koje je otac de MarviUe zacijelo pretrpio kod Irokeza pomalo i pomutile njegov um. To bi objasnilo njegov pravednički bijes prema njoj.Njezinu pozornost privlačilo je nešto u njegovoj aroganciji, ali nije znala što. Iza njegova govora krila se laž, ali kakva? U kojim trenucima je posumnjala u nju? Kad je opazila pukotinu koja je prijetila da će ga uništiti?U pozadini klevetničkih objeda krila se istinska bol, a iza isu-sovčevih uvreda krila se nit osjećajnosti.Kao da slijedi tijek njezinih misli, Joffrev de Pevrac promrmlja:— To ništa ne mijenja na stvari, ali se ipak pitam što se strašno dogodilo tako očelicenoj osobi kao što je taj MarviUe da se tako uzbudio?— Dogodila se d'Orgevalova smrt, Joffrev. Vjerujte mi, tog čovjeka su doista voljeli. To je nedvojbeno bilo proračunato zavođenje kojim je širio svoju moć; to sam shvatila u Quebecu. Voljeli su ga čak i oni koji su mu okrenuli leđa i stali na našu stranu. To ga možda čini opasnijim sad kad je mrtav nego kad je bio živ.— Priznajem da nije lako postupati s tom gospodom iz Družbe Isusove. Oni su prošli strogu pouku kako vladati ljudskom savješću, godinama su učili intelektualna i ezoterička znanja. Tajnovitost, moć, pravila koja upravljaju vježbanjem iznimnih kvaliteta i razvijanjem stanovitih okultnih sklonosti, sve to čini besprijekoran oklop. Oni su vojska, a njihov nadstojnik je general. Vojska koju vodi papa, a ona ga štiti i zauzvrat dobiva izvanredne privilegije: ako netko »napadne red, bit će kažnjen ekskomunikacijom«. Čak i biskup...— Jučer, kad vam se otac de MarviUe onako drsko obratio, imala sam snažan dojam da otac d'Orgeval govori kroz njegova usta. Nije li se njegov duh možda preselio u njega?

Joffrev se nasmiješi i odgovori da se predomislio kad je već bio odlučio ne ostati dužan i vratiti sve duhovnikove uvrede. Otac de MarviUe bio je poznat po svojim verbalnim napadima i fanatizmu. Otac de Maubeuge namjerno gaje držao daleko od Quebeca, u blizini irokeških misija, gdje je uvijek bilo opasno i gdje je njegova zlovolja pridobivala više domorodaca no dobrota njegovih prethodnika.Kršteni i pogani nakraju bi odbili njegova zaklinjanja kao i njegove prijetnje paklom i smatrali ga opsjednutim duhom proždr-ljivca*, životinje koje su se klonili zbog njezine dijaboličnosti, njezinih suptilnih i upornih osveta.* Na engleskom Wolverine— Bit ću zadovoljan budem li ga zaštitio i našao mu mjesto na brodu za Francusku.— Sa sobom nosi poruke koje nas kleveću i koje bi nas mogle uništiti.— Vrlo važno! Ne može se zadržati sve lišće smrti koje nosi đavolji vjetar. Njegove objede možda će uništiti njega samoga! No ako želim biti pravedan, draga moja, moram priznati da je njegova posljednja optužba protiv mene istinita, a iako su njegove riječi dale netočnu i pogrdnu sliku o onoj za koju me optužuje daje obožavam, moram odati priznanje njegovoj vidovitosti. Jer, gospo, istina je da ste vi za mene sve, da slijedim vaše naredbe, da sam vaš rob.— Ne govorite to tako glasno — predbaci mu ona — jer će vas još nakraju spaliti kao čarobnjaka.XI.Burna posjeta kući Cranmerovih koristila je Anđeliki utoliko što se podigla iz postelje: preskočivši najteži dio oporavka tako što je spontano ustala i spustila se stubama, bila je svjesna da ozdravlja. Sutradan je ponovila taj pothvat, osjetila se snažnom i izišla u vrt. Ondje su je posjeli u naslonjač. Uživala je u suncu koje je još uvijek zračilo ljetnom toplinom.Ugodan, svjež miris šumskih jagoda milovao joj je nosnice, miješajući se s mirisom zrelog voća i onim još prodornijim mirisom koji je dopirao od gredice s ljekovitim i aromatičnim biljem koju je svaka engleska domaćica održavala u nekom kutu svog vrta. Miris šumskih jagoda bio je prolazan poput sna. Donio bi ga neprimjetan dašak povjetarca koji bi osjetila na obrazu. No ona se otrgnu tom slasnom utonuću; željela je hodati alejama. Ustala je iz naslonjača u sjeni lipinog stabla i još uvijek oprezno pošla tražiti jagode. Našla ih je skrivene osušenim biljem koje se žutjelo u dnu aleje.Bilo joj je kao u mašti. Ponovo je otkrila okus života, njegov diskretan i delikatan miris.Još nije bilo došlo vrijeme kad bi se svi naseljenici u Novom svijetu, Francuzi i Englezi, muškarci, žene i djeca uputili u potragu za bobicama svih vrsta, plavim, crnim, ljubičastim, crvenim, ružičastim, žutim, za trnjinama, kupinama, borovnicama, malinama, crnim ribizom, a ponajprije za onim što Francuzi zovu različkom, malenim šumskim plodovima punim slada i sunca, koji su, osušeni,čuvali naseljenike, koji su tijekom dugih zimskih mjeseci lišeni svježeg voća, od pošasti koja je mučila pionire i mornare — skorbuta.»Valja se pripremiti za berbu u Wapassouu. Možda ćemo stići na vrijeme da uberemo posljednje crvene borovnice«, pomisli ona.Vrtna ograda zaškripi: netko je ušao i približavao se malenom stazom obrubljenom bujnim biljem.— Gospođo de Pevrac!Glas mu je bio tužan i prigušen.

Ona se okrenu i iza sebe ugleda kanadskog »podređenog«. Na svjetlu koje se odražavalo od lišća jasno se vidjela bljedoća njegove gotovo prozirne kože. Bio je poput prikaze.— Jučer vas nisam dospio posjetiti, gospođo de Pevrac.— Emmanuel! Vi ste Emmanuel Labour, zar ne? Prepoznala sam vas. U Quebecu smo bili dobri prijatelji. Vi ste se bavili djecom u sjemeništu i često ste dolazili k meni po našeg štićenika Nealsa Abbiala i po Marcellina, nećaka gospodina de L'Aubignierea, koji su se cijelo vrijeme skrivali. Znam i da ste htjeli dvije godine svog života posvetiti isusovačkoj službi na Velikim jezerima.On sumorno potvrdi.— Za irokeškog pohoda na Quebec zavjetovao sam se da ću služiti kao »podređeni« uspijem li spasiti djecu iz Cap Tourmentea...— Molba vam je bila uslišana i održali ste obećanje.— Nažalost — promrmlja on.Bila je začuđena njegovom potištenošću. Ma kako bila strašna iskušenja kroz koja je prošao, ona ne bi trebala tako utjecati na dječaka kojeg je poznavala kao veselog i punog zanosa, sina zemlje, izdržljivog po naravi, jer je tu izdržljivost iskovao u ranom djetinjstvu kad je tri godine proveo u irokeškom zarobljeništvu nakon što je vidio kako su skalpirali cijelu njegovu obitelj. U Quebecu se čudila što je našla toliko blagosti, vjere i profinjenosti u mladiću kojeg su odgojili divljaci. A sada ga više ne prepoznaje. Nije više isti, nešto je u njemu izbrisano. Vjerovala je da će otkriti kako je došao k njoj poput ranjene životinje koja je položila posljednju nadu u jedino biće za koje je znao da će u njemu naći nešto drugo osim sveopće ravnodušnosti i okrutnosti. Je li ga smrt oca d'Orgevala tako kosnu-la? Pognuo je glavu; htio je nešto reći, gledao je u svoje ruke i ona primijeti da mu je jedan palac skraćen i nagrizen loše zaraslom, ružnom opeklinom. Iz njega je stršila pougljena kost.— Jadno moje dijete! Zar ste i vi bili bačeni na muke?— Ah, to nije ništa! — reče on. — Gurnuli su mi palac u lulu. Ali nije to ništa. Rado sam trpio za slavu Kristovu i bio bih patio još deset puta toliko da se ono dalo izbjeći...— Što to? On ušuti.— Razumijem vas — reče ona. — Prisustvovali ste smrti čovjeka kojemu ste služili i to vjerojatno predbacujete sebi...On odskoči kao da ga je obuzela nepodnošljivija bol od one koju je njegovo tijelo hrabro podnijelo. -Ne! Ne! Odmahivao je glavom u očaju.— Ah, gospođo — izusti napokon — kad biste vi znali! Ne, ništa sebi ne predbacujem. Umrijeti kao mučenik sudbina je onih koji prenose jadnim barbarima riječ Evanđelja. Ne bih žalio zbog toga. Ali drugo me tišti. Ah, ne mogu više! Ta tajna me guši.Nju preplavi val tuge.— Povjerite mi se — reče ona, puna dobrote. — Mi smo vaši sunarodnjaci, vi to znate, i spremni smo podržati vas i pomoći vam ako se osjećate usamljeni u ovoj stranoj, vama neprijateljskoj zemlji.On ju je netremice gledao, a usne su mu drhtale.— Ali... ne bih želio izdati...— Možda mislite da bi to bilo u našem interesu? — upita ga ona zaokupljena iznenadnom mišlju. — Shvaćam! Zar ste saznali za zavjeru koja bi nas trebala uništiti?— Ne, ne radi se o tome... Prisegnuo sam. Pa ipak, da! Kakva nepravda! Vidim otvoren bezdan sramote i laži. Sve što je činilo moj život srušilo se.

— Dajte mi ruku — reče ona. — Slabi ste, a i ja sam također, jer sam nedavno bila teško bolesna. Sjest ćemo pod ovo drvo i vi ćete pokušati srediti svoje misli.Oni učiniše nekoliko koraka; mladić se pokazao slabijim od nje i ona gaje morala pridržavati.— Izgledamo kao dvoje starčića — reče ona i primijeti da ga je uspjela nasmijati.Oni se opet zaustaviše.— Gospođo, nije li Bog dao da budete u ovom gradu? Sjećam se kad ste nam došli u pomoć nakon irokeškog pohoda. S tolikom dobrotom ste me umirili i utješili u mojoj boli što vidim moje dobre učitelje mrtve i skalpirane.I on ušuti.— A jata ptica vraćala su se na Cap Tourmente...— Ah! Hoću li ikad opet vidjeti velika bijela jata s Cap Tour-mentea?— Ali čega se bojite? Čim povratite snagu!On je pogleda, osjećajući se bodrijim. Uz nju mu se Quebec činio blizu.— Nisam poznavao majku. Irokezi su skalpirali sve moje još kad sam bio posve malen. Ne sjećam je se. Vidjevši vas, pomislio sam na nju i došao sam k vama. O njoj sam mislio samo kad sam molio Boga da joj da vječni počinak, a sad mi se učinilo kao da mi šapće u uho: »Idi, idi, Emmanuele, sine moj. Sad ti je potrebna majka...« I našao sam dovoljno snage da vas potražim.— Dobro ste učinili. Majčina uloga nikad ne prestaje, čak ni kad dijete postane čovjek, a nje više nema na ovom svijetu. Ako mi je dano da zamijenim vašu majku, rado ću to učiniti.Ona uhvati za ruku visokoga mladića koji nikad nije upoznao nježnost i on se nasmiješi.— Povjerite mi se. Zato ste došli, zar ne? Opet je oklijevao, mučen dvojbama.— To je strašna tajna. I nisam siguran da neću otići u pakao ako je otkrijem.— Vrlo važno za vaše dvojbe! Govorite! Poslije ćemo vidjeti. Niste u stanju da sami odlučujete. Tko zna? Možda služba Božja od vas zahtijeva napor svladavanja vlastitih strahova.Govorila je bez osobitog promišljaja, poznavajući jezik na kakav je naviknuo mladi sjemeništarac. Kad je zadrhtao, shvatila je da je pronašla prave riječi i razbila ogradu iza koje je njegova savjest danima izgarala u smutnji.— Da, imate pravo — reče on, iznenada razvedren. — Sad jasno vidim. Moja zadaća u službi Božjoj je da vama otkrijem istinu... kako god mi to bilo bolno. Govorit ću.On naglo zašuti, kao munjom pogođen, a sva krv se povuče iz njegovih obraza, već otprije blijedih i prozirnih. I ona odmah osjeti nečiju nazočnost, ne mogavši suspregnuti trzaj kad je ugledala isusovca jedva korak iza njih: gotovo ih je mogao dotaknuti. I on je kod Indijanaca naučio bešumno hodati. Reklo bi se da je izronio iz zemlje. Blago se naklonio, ali usprkos tom prividu ljubaznosti iz njegova iscrpljenog lica zračio je hladan bijes. Pogled koji je uputio mladiću bio je tako jasan i krut da je i Anđelika u njemu jednostavno pročitala zapovijed da šuti.— Što ti radiš ovdje?— Posjetio je mene — umiješa se Anđelika — kao što je često posjećivao naše domjenke u Ouebecu. Francuzi koji su usamljeni u stranoj zemlji vole se družiti. Štoviše, sretna sam što se sjetio obratiti se meni kao sunarodnjakinji i ženi i zatražiti pomoć. Vidim daje u lošem stanju. Rane njegova mučeništva loše su zarasle i muči ga groznica.Govorila je tečno kako mu ne bi dala vremena da se umiješa.

— Zato vas molim, oče, da ga ostavite kod mene dok se ne izliječi i povrati snagu. Jer, ponavljam da mu je potrebna njega, a vi ne uzimate u obzir njegovu mladost i iscrpljenost, što bi se moglo pokazati kobnim ako se ne oporavi uz obazrivost i pogodnu ishranu.Ovaj put ju je isusovčev pogled uvjerio u jalovost njezinih riječi. Bio je bezizražajan. Nije ju gledao, nije htio znati ništa osim krute slike koju je imao o njoj.No ipak ju je čuo, jer je promrmljao:— Svakako, ne dvojim da ste kadri oživjeti i utješiti mladiće. Zapitavši se je li dobro čula, Anđelika odluči zanemariti otrovnižalac. Odjednom je postala svjesna da valja spašavati od sigurne opasnosti sirotog Emmanuela koji je drhturio, kojeg perfidna aluzija nije pogodila, pa je odlučila boriti se da ostane kod nje kao što se borila protiv zmije, spremna gristi, a zmijski hladan i okrutan pogled ne treba uzimati u obzir ako želi sačuvati dostojanstvo potrebno da izdrži do kraja.— Vaša primjedba, oče, bila bi neuljudna i prosta kad ne bi bila smiješna. Smiješna, jer se odnosi na osobu koja se i sama oporavlja od bolesti i koja se jedva kreće.— Niste mi se činili tako slabašnom, gospođo, jučer kad ste se suprotstavili mojim tvrdnjama, i to pred neprijateljima svoje zemlje i svoje vjere, hoteći me utjerati u laž i obeščastiti odoru koju nosim.— Zato što vaše tvrdnje i jesu bile lažne, a vi to dobro znate. Vašom tvrdoglavošću bi čast vašeg reda bila još više okaljana. Ne nastavljajmo tu svađu.— Naprotiv! Ulog je prevelik. Radi se o ugledu jednog sveca.— Ako je tako, recite sve!Ona se iznenadi vidjevši da se zbunio i zastao kao da mu je zadala udarac u grudi nakon kojeg je ostao bez daha.— Što želite reći?— Ono što sam rekla. Dokaza je mnogo i poricati ih značilo bi ohrabrivati Engleze da ih razglase, premda je izbjegavanje sukobaizmeđu Engleske i Francuske hvalevrijedan cilj vaših neumjesnih prosvjeda.— Dakle, opraštate mi, gospođo, što sam ih izgovorio? Smiješio se čudno, kao da joj nešto podmeće.— Opraštam li? Još jedna smiješna riječ koju ste mi uputili. No ja doista mogu naći izlike za zlu vjeru koju ste jučer pokazali pred strancima.— Izlike? Kakve? — upita on ironično.Žmarci ogorčenosti prostrujaše njezinom kralješnicom.— Umor i gorčina što vas je brat po vjeri bacio izvan sebe. Ali dodajem da ne bih dopustila da poričete, kako biste na nas prebacili odgovornost za smrt oca d'Orgevala, da on nikad nije izazivao — on sam nedvojbeno bi se ponosio tim dokazima. Ne samo da je slao doušnike u Novu Englesku, nego je i sam poveo Francuze i Indijance na ratnu stazu protiv krivovjernika, u koje je računao i nas. Jednog dana sam u šumi čula njegov glas kako ohrabruje i odrješuje one koji su sutradan trebali ići ginuti i ubijati krivovjernike u slavu Krista. Drugom prilikom sam ga vidjela vlastitim očima, Crnu Odoru koja vodi napad na englesko selo Brunswick Falls, predvodeći vojsku krštenih Abenakija i Hurona koji su poklali sve stanovnike.— Prepoznali ste ga?— Ne, ta i sami znate da se nikad nije pojavio među nama. ali prepoznala sam njegov stijeg. Bijel, u kutovima prošiven srcima probodenim bodežima. Indijanac pokraj njega

nosio je njegovu mušketu, onu mušketu koju sam vidjela na oltaru kapelice u njegovoj misiji u Norridgewoeku, u Kennebecu.Je li otac de Marville slušao? Činilo se da sanjari; nejasan osmijeh titrao mu je na usnama.— Upozoravam vas bez okolišanja — zaključi ona. — Neću oklijevati reći istinu kad god to bude potrebno. Ne moram ni napomenuti da vašu obranu njegova ugleda smatram nespretnom; ona bi mogla samo iskriviti njegovo pravo lice.Isusovac se sabra kao da gaje netko uštipnuo i uzviknu: — Vaša neizreciva drskost vas odaje, gospođo. Kako se usuđujete tim tonom obraćati svećeniku svoje crkve?— Nema tu nikakve drskosti, oče. Raspravljamo o ratu, a rekla bih i o politici.— Zaboravljate tko ste i s kim govorite. Politika i rat nisu ženski poslovi, a još manje su to opasne discipline mišljenja i razuma. Tvrdim da ste onakvi kakvim ste se i pokazali, opasni i perfidni, dalekood najosnovnije poslušnosti prema katoličkoj crkvi u kojoj ste rođeni i kršteni. A crkva je Božje oko. Onaj tko se izmiče njezinu nadzoru i koji prezire i vrijeđa njezine svećenike počinja najveći zločin, a vi ste ga počinili sedamdeset puta sedam puta!— A ja tvrdim da je vaš nadređeni fanatik uspio na vas prenijeti svoju neobjašnjivu mržnju prema meni. Nije me nikad vidio, što u njemu otkriva onaj bijes koji se toliko puta okrenuo prema meni, a njegov najblaži oblik bile su klevete koje su se počele širiti čim sam kročila na američko tlo.— Njegov dar proricanja je velik i odmah je prepoznao opasnost koju predstavlja vaša pojava, gospođo. Znao je, shvatite, i poduzeo je sve kako bi se suprotstavio tom zlu; čemu se čuditi? Zar je njegov predosjećaj bio pogrešan? Danas je mrtav, poražen, a to je i najavio i prokleo vas čim ste stupili na naše obale. Zar nije tako bilo? Lišena svog »pastira«, velika područja Akadije postala su utočište krivo-vjernika. Zašavši tamo, jedan od naših kolega našao je smrt. Jesu li ikad razjašnjeni uzroci nestanka oca de Veraona, kojeg ste se usudili prizvati kao svjedoka? Zapravo je ubijen. Ubio ga je netko od vaših iz Gouldsboroa, vašeg feuda, čije se bezbožno stanovništvo može otjerati samo silom oružja, kao što je i predvidio naš brat d'Orgeval, danas mučenik.Uzalud ga pokušavši prekinuti, Anđelika je dopustila da dovrši svoju harangu. Mirno ga je promatrala, opazivši unutrašnje drhtanje za koje je vjerovao da ga je prikrio, drhtanje nalik na neprekidno brujanje.Iako se držao kruto i vrlo uspravno, poput stabla u drvoredu, njoj se činilo da u njemu bjesni suludi vrtlog kojim on više ne vlada.Bio je to onaj vrtlog koji je jučer osjetio Joffrev, bila je to slika koju je često osjećala kao opipljivu stvarnost: đavolji vjetar. Vrtlog nevidljiv poput pijavice koja izluđuje onoga koji je ima.Ona ne smije dopustiti da Emmanuel napusti vrt. Zagrlila je dr-hturavog mladića oko ramena i privukla ga sebi zaštitničkom i obrambenom kretnjom.— Čuvajte se, oče — reče ona kad je napokon završio. — Čuvajte se te riječi koju ste izgovorili: nasilje. Đavolji vjetar je snažan i moćnog je daha i u Novom svijetu, pa mu se moramo oduprijeti, ne izgubiti glavu u ogorčenim strastima i u neumjerenim strahovima. Časni starac koji vam je jučer uputio prijekore svjestan je toga. Nije na svećenicima, koji propovijedaju Božju riječ, da se upuštaju u nasilje koje vlada divljim zemljama, ali čini se da mu nitko nije umak-

nuo, pa ni vi, svećenici, koji kažete da ste najbolje naoružani za borbu protiv Sotone. To iskušenje je suptilno jer se obraća vašoj žeđi za osvajanjem kako biste spašavali neznabožačke duše. Ali ishod biva isti. Aludirali ste na nestanak oca de Vernona i naveli da je ubijen. Znajte da je otac de Vernon, ma kako bio osobit, postao — a da toga vjerojatno nije ni bio svjestan — nasilan drzovit čovjek, a i poginuo je od tog nasilja. Do smrti se potukao s engleskim protestantskim svećenikom koji je bio lud od mržnje prema onom kojeg je nazivao »rimskim podložnikom«! Dva Božja čovjeka! Shvaćate li vi to? Dohvatili su se i ubili su jedan drugoga!Prisjećajući se prizora dvaju tijela, jednog pokraj drugog na obali Gouldsboroa, ona reče:— Pokopali smo ih u isti grob.Lice oca de Marvillea, koji ju je pozorno slušao, problijedi, a oči mu se iskolačiše.Ustuknuo je, nijem od užasa.— To ste učinili? — napokon je zaprepašteno uzviknuo. — Heretika ste sahranili pokraj Kristova vojnika! Bijednici! Usudili ste se počiniti takvo beščašće! Svetogrđe!Oči mu se ispuniše strašnom vatrom koja je blistala poput sumpornog plamena, uništavajući sve što se nalazi u dometu njezina zračenja.No skrenuo je pogled s blijeda lica žene koja mu se oduprla i prenio ga na mladoga Kanađanina. Istim muklim glasom koji je odjekivao kao da dolazi iz duboke spilje, on mu reče samo jednu riječ:— Dođi!Anđelika osjeti kako mršavo mladićevo rame izmiče iz njezinih ruku. U njezinim prstima nije bilo dovoljno snage da ga zadrži. A kad se izmaknuo, njezina ruka je pala kao daje olovna i oduzeta.Gledala je dva obrisa pred sobom, jedan crn i nepomičan, a drugi blijed i drhtav, a potom se oba zamutiše i razliše u čudnoj svjetlosti. Ruth i Naomi su je pronašle onesviještenu na sljezovu grmu, među ubranim divljim jagodama.Nejasno im je pokušavala objasniti što se dogodilo.Ruth Summers se uzbudi i ozlovolji, ali njezin bijes pošao je smjerom koji Anđelika nije očekivala.— Niste smjeli popustiti, milady. Koliko god bili slabi, vaša snaga nadmašuje njegovu. Vi papisti doista se odviše dajete zastrašiti od svojih svećenika!XII.— On gaje ubio! Isusovac gaje ubio!Severine Berne je poput lude upala u sobu, napola raspletene kose, i bacila se prema postelji na kojoj je Anđelika, oslonjena na jastuke, sa srebrnim pladnjem na koljenima, kušala omiljeno jelo Bo-stonaca i ostalih puritanaca iz Massachusettsa na sabatni dan: pečene kriške crnoga kruha u javorovoj mliječi i vrhnju.Mlada djevojka iz La Rochellea tako se naglo bacila njoj u naručje i zaplakala daje srušila pladanj sa srebrnim zdjelicama.— On gaje ubio! On gaje ubio!— Tko? Sto se dogodilo? Podigni taj pladanj.Severine posluša, i dalje plačući i tresući se od jecaja. Potom opet sjede uz Anđeliku poput djevojčice zgrčene od boli.— On gaje ubio! Oh! To je strašno! On gaje umorio.

— Tko? Ta govori! — nestrpljivo će Anđelika. Pomislila je da se radi o Nathanaelu de Rambourgu, mladom hugenotu iz Poitoua. Znala je da ga je Severine više puta srela i sumnjala je da se zaljubila u njega.— Onaj isusovac! Onaj Sotonin svećenik! Svi su vidjeli! Ubio gaje! Oh! Jadni mladić!-Ali tko? Govori!Anđelika je protrese i pokušaje izvući iz grča u koji je pobjegla poput djeteta koje se želi vratiti u majčino krilo.Djevojka napokon podigne svoje crveno lice puno suza i Anđelika joj pruži rupčić. Sirota Severine povrati dah i napokon izusti promuklim glasom.— Mladi Francuz iz Kanade! Sluga onoga prokletnika!— Emmanuel Labour?Severine se useknu i ispriča da su u zoru iz luke izvadili tijelo mladog »podređenog«.— Isusovac gaje ubio! Vidjeli su ga. Oh! Gospo Anđeliko, vratit ću se u La Rochelle. To je bio moj grad. To su isusovci, čudovišta koja su nas proganjala. Ne želim ostati u ovoj divljoj zemlji. I ja dolje imam očevinu, kuću svojih predaka. A na otoku Re je naša lijepa bijela kuća. Dali su je našoj tetki Demuris jer se ona preobratila i postala papistica, a to je nepravedno. Da smo ostali ondje, da smo svi ondje ostali, svi mi francuski hugenoti, ne bi nas mogli porobiti ti papski podložnici, lopovi i ubojice. Na kraju bismo ih otjerali iz našega kraja...— Severine, prestani okolišati. Objasni što se dogodilo? Koga su vidjeli?Kći majstora Bernea napokon jasno izreče vijest. Izvukli su mladoga Kanađanina iz luke. Beživotnog. To je sve.Je li nepažnjom pao, je li se onesvijestio od slabosti? —upitala se Anđelika uzbuđeno. Je li se svojevoljno bacio u vodu, što joj se činilo najvjerojatnijim s obzirom na očaj koji ga je jučer tištio kad gaje posljednji put vidjela u vrtu?— Zašto optužuješ isusovca?— Zato što svi vjeruju da gaje ohrabrio da se ubije.— Jesu li ga vidjeli da gaje udario? Ili gurnuo?— Ne. Ali svi znaju da njihova okultna snaga slabi volju onih čiju propast žele.Napetost je rasla u malenoj sobi u kojoj su se iznova uznemirile ženske kape i haljine. Visoka Akadijka Yolande, koja je glavom doticala poprečne grede, išla je tamo-amo držeći po jedno dijete u svakoj ruci, a svoje vlastito ostavila je u kolijevci na mjestu gdje je spavao Raimon-Roger. Nije se mogla suzdržati:— Ta krivovjerka nema što govoriti o našim svećenicima! Dakako, mi Akadijci iz Francuskog zaljeva više volimo franjevce, re-kolete ili kapucine, ali isusovci su dobri, sveti i pobožni, vrijedni misionari. Mnoge moje sestre i braću krstio je otac Jeanrousse, koji često posjećuje naše krajeve i drži nam lijepe propovijedi, pune pouka o našoj lijepoj vjeri.— Prevario vas je njihov himbeni govor, jadna ludo! — uskliknu Severine. — Vi ste za njih samo pijuni koje čuvaju za svoje igre. Jednim pogledom vas mogu umiriti i uspavati. Jasno je da vas ne žele uništiti i izbrisati s lica zemlje, kao što to žele nama, sljedbenicima reformirane vjere. Da bi to postigli, služe se svim sredstvima, pa je i magija njihovo oružje. Svi znaju da su umorili kralja Henrika IV koji je bio sklon hugenotima, tako što su izdaleka vodili Ravail-lacovu ruku... da, draga moja izdaleka!

— Severine, ušuti i prestani brbljati gluposti. I svi vi, sa svojim glupim i pogrešnim zamislima o ovome ili onome!— Zašto bi ga ubio? — razljutila se kći Lijepe Marcelline. — Svog »podređenog«? Mladog i pobožnog sjemeništarca iz Nove Francuske? Vi ste ludi, kumo moja.— Manje nego vi što mu vjerujete! Kako prezreti onoga koji vam se stalno mota po glavi zato što u njoj traži vraga? A to nije ni najveći zločin tih rimskih čarobnjaka!— Tišina! Ne želim više čuti ni riječi! Pobrinite se za Honorinu da ne bi opet počela gristi nokte — odsječe Anđelika vidjevši svoju kćer kako stoji, kose već posve raščupane u crveni grmić.— Draga moja Severine, ne plači. Gledaj me! Ja ću ga ubiti — reče Honorine.Zadovoljno time što je Shapleighova snaha ostala mirna u svom kutu, dok joj je vrpca s perlama krasila mladoliko čelo, dvoje dojenčadi neometano je sisalo.Vrijeme koje je Anđelika mogla provesti u oporavku i kušati užitke Salema bilo je vrlo kratko. Uzalud se nadala da će se vratiti u stanje milosti ili ponovnog rođenja u kojem otkriva okuse svijeta — sunce, mirnoća, sigurnost u sreću, okus voća, vrhnja i svježeg morskog povjetarca, miris zlatnog čaja koji isparava tajnovitosti Kine — i nježnost i prijateljstvo oko sebe, koji joj se velikodušno daju.Stigle su vijesti i proširile se cijelim gradom, posij avši strah.Ljudi su krenuli prema kući Cranmerovih tražeći savjet i utjehu od velikog i moćnog Samuela Wextera. Bio je poznat po svojoj velikoj mudrosti koju može izražavati neopterećen zahtjevima političke i teološke moći.No starac je bio pogođen onim što se dogodilo prethodnog dana i pao je u postelju; njegovo voštano bljedilo izazivalo je strah za njegov život. U kući za strance, gdje se smjestio isusovac, od njega su bježali čak i katolici iz Marvlanda. Smatrali su ga bićem koje je opsjednuto zlom. Naizgled nesvjestan meteža i uzrujanosti, otac de Marville, koji nije objedovao, izišao je van. Našao se usred gomile, okružen, pritisnut ljudima koji su podigli galamu čim su ga vidjeli. Procijenivši situaciju, hitro se vratio i zaključao vrata.Kao i prethodnih dana, vijećnici su se okretali prema grofu de Pevracu, koji je u njihovim očima bio jedini kadar upravljati situacijom koju nije bilo moguće dugo trpjeti, a nisu je mogli razriješiti.Gledali su ga kako ide prema kući od crvene cigle koju je sunce izblijedilo preljevima svjetlocrvene i zagasito ružičaste, kao što su Izraeliti iz Biblije negda puni strahopoštovanja gledali Velikog svećenika koji je jedini bio kadar razgovarati s Vječnim i ući u svetište nad svetištima. Malo-pomalo dali bi mu i čavao, kao Velikom svećeniku, tu vezu koja je onima koji čekaju vani dopuštala da ga povuku iz svetišta ako bi ga omamile onostrane sile.Porazgovaravši s ocem de Marvilleom, Joffrev je s njim izišao iz kuće i iz grada; otpratio ga je do udaljenog zatona gdje je zlatomkupio usluge nekog bezbožnog gusara s Jamajke, koji nije bio ni za Boga, ni za vraga, ni za koga, a koji se obvezao da će svog skupocjenog i neželjenog putnika odvesti na otok Martinique, a možda, zašto ne, i u Honfleur u Francuskoj. Budući da se još nije moglo isploviti na pučinu, pričekao je plimu skriven iza otočića u zatonu; moglo se smatrati daje isusovac na palubi izvan dohvata.To nije bilo lako urediti i zahtijevalo je vremena za pregovore.Kad se Joffrev de Pevrac vratio u kuću Cranmerovih i popeo u Anđelikinu sobu, ona je već bila na rubu strpljenja.

— Dakle? Što je? Je li ga isusovac ubio?On je zamišljeno pogleda i prasnu u zvonak smijeh. Potom se nagnu nad nju i obuhvati rukama njezinu bradu.— Ne pravite takvo lice, mala praznovjerna poitouovko.No njeni su živci bili blizu sloma i ona bez osmijeha skloni njegovu ruku, blago ali odlučno.— O čemu mislite, Joffrev? Želim to znati.Promatrao ju je: kose poput mjesečine, tanahna i pomalo nestvarna vila, a u očima joj blista tako rijetka boja smaragda ili pak ledenjačkog plavetnila, taj ozbiljni i tragični izraz koji gaje pogodio u srce na putu za Toulouse.Nije se promijenila.Iza krhke pojavnosti, njezino istinsko biće, čvrsto i iskričavo poput dijamanta, ostalo je isto. Dugovao joj je istinu.— Shvatite me — ustrajala je. — Već satima okružena sam ženama svih vjera, svih narodnosti, koje uporno ponavljaju da je nesretnog mladića ubio njegov duhovni gospodar. Što je doista bilo? Recite mi istinu. Od vas ću je smireno prihvatiti, ali nemojte mi ništa prešutjeti.Kao i obično, Ruth i Naomi stvorile su prazan prostor oko njih. Bili su sami.On se još jače sagnu i hitro poljubi lijepe poluotvorene usne.— Da, istina je, ubio gaje!— Magijom?— A što reći? Kakva stvarnost se skriva iza riječi? Magijom? Recimo... hipnotičkom snagom.On sjede na rub kreveta.— Dječak je bio vrlo slab, na izmaku snaga, a srce mu je bilo slomljeno. Nije se mogao obraniti od jake volje koja mu je zapovjedila da uništi sebe. Mornari s Duge vidjeli su ga kako prelazi preko mola kao da je automat i čuli su pljusak njegova pada u more. U tomitrenutku opazili su oca de Marvillea, nepomičnog, u sjeni nekog skladišta. Ne samo da se nije umiješao, nego ga je poslije odbio blagosloviti, rekavši daje mladić počinio samoubojstvo, što je najveći grijeh. Rekli su mi sve. To su Maltežani. Ti dobri mediteranski katolici shvatili su što se dogodilo. A sad se umirite, anđelu moj. Vi niste ni za što krivi.Ona se spusti na jastuke, blijeda i očajna.— Jadni dječak! To je sve zbog moje pogreške.On je zagrli i privi uza se ponavljajući joj da njezino veliko srce ne može spasiti svijet, iskorijeniti njegove stare mržnje, očistiti ga od uvriježenih ludosti koje su ponekad i potrebne.On, Joffrev, nije se uznemiravao, iako bi se ona zaprepastila vidjevši ga kako se smije u tragičnim okolnostima, znajući da je to smijeh onoga koji s vrha planine gleda smrtnu kloaku kojoj je umak-nuo, a u kojoj se dave toliki pravednici.Toliko puta vidio je smrt i ubijanje, a i sam je sijao smrt! Znao je daje to jednostavno onome tko se brani, ne samo svoj život nego i svoja načela, a ponekad i misli koje su važnije od života. On, muškarac, znao je i da je to neodoljiv čin za one koji se nađu u tjesnacu i nemaju drugog izbora, pa ga je manje nego nju uznemirila sumnja daje otac de Marville, koji je ratnik, počinio ubojstvo.

— Ne uzbuđuje me toliko to što ga je isusovac ubio koliko me zanima zašto ga je ubio.TREĆI DIOPOVRATAK NA DUGIXIII.Salem i obale Massachusettsa udaljavale su se. Duga je s vjetrom u krmu jedrila prema pučini. Domalo su veliki brod i brodovi u njegovoj pratnji bili sami između neba i mora.No pustoš na obzorju bila je samo privremena. Skrenuli su prema sjeveroistoku i velika krivulja koju su ocrtavale obale Nove Engleske tvoreći Francuski zaljev preobrazila se u nazubljene obrise planinskih lanaca poluotoka Akadije ili Nove Škotske.Nailazili su na usamljene otoke i malene arhipelage.Ali nekoliko dana bili bi sami, izvan svijeta i njegovih zahtjeva, odvojeni od svih.Kad su podignuli sidro, Anđelika je osjetila daje Joffrev naslutio njezinu želju da produlji dokolicu na blagim valovima.Uvjerio ju je da će njihovu putovanju koristiti ako mu pridaju obilježja obalne plovidbe, što će im omogućiti da dobro podnesu vrijeme između uzbuđenja u Salemu i ponovnih susreta u Gouldsbo-rou te da posjete razna mjesta na obali gdje ih očekuju prijatelji i poslovni susreti.Pristali su u Cascou, Pophamu i Pemaquidu a potom su zajedrili istočno, prema Francuskom zaljevu i ondje bacili sidro nekoliko puta u vodama otoka čiji su stanovnici čekali njihov prolazak kako bi u Gouldsboro poslali proizvode svog obrta ili kulture.Afera s isusovcem požurila je njihov odlazak. Omrznuta osoba nestala je iza obzorja, ali velika razdraženost i dalje je vladala gradom. Anđelika je odustala od posjete Salemu i kupovine u njegovim trgovinama kao što je prije namjeravala.Žalila je i što nije mogla posjetiti kuću čarobnica na rubu šumskog proplanka. No uspjela je nagovoriti dvije »iscjeliteljice« da dođu u Gouldsboro sa svojom pomoćnicom, obećavši im da će ih vratiti brodom prije zime. Blizanci su bili još tako krhki... Strepjela je zbog njih i nije bila mirna bez njihovih »zaštitnica«. Još nije povratila svu svoju tjelesnu i duhovnu snagu.Procijenila je trenutak kad bi mogla čvrsto stajati na nogama i odmah se osjetila spremnom napustiti kuću gospođe Cranmer. Odlazak u luku bila je njezina prva šetnja izvan kućnih zidova.Do posljednjeg trenutka vjerovalo se da će nešto prasnuti, Božji gnjev na Sodomu i Gomoru, kao kazna za toliko skandala i čudnovatosti.Zadrhtala je na pragu vidjevši gomilu koja se okupila. Muškarci i djeca pristizali su na trg sa svih strana. Primijetila je čvrsti špalir koji je tvorilo nekoliko vodova mornara s njihovih brodova; svi su bili u plavo-bijelim odorama, naoružani.Oklijevala je pri prvom koraku i zato je sa zadovoljstvom opazila da se pokraj nje pojavio lord Cranmer i ponudio potporu svoje ruke. Joffrev de Pevrac je sa svojom španjolskom gardom stao na čelo povorke.Izvukao je mač iz korica i držao ga ispruženim rukama, uperivši ga prema suncu.Ta gesta, koju su njegovi časnici ponovili, bila je svojevrstan pozdrav pun štovanja, uljudan oproštaj od stanovništva, a usto je značila i spremnost francuske gospode da se suoče sa svakom neočekivanom prijetnjom jer su znali da su ipak papisti i stranci na puritanskoj zemlji.Ojačana potporom svoga kavalira, Anđelika se s njim uputila prema luci, pitajući se nije li proplamsaje neprijateljstva kojima je zračila gomila zapravo izazvao sam njezin

pratilac, lord Cranmer, anglikanac, sljedbenik zabludjeloga kralja, pokvarenog Stuarta, Charlesa II, engleskoga suverena čijeg su se jarma salemski pravednici oslobodili; s naušnicom i crvenom bradom, lord Cranmer je bio slika i prilika svoga gospodara.Ili je to možda zbog toga što iza njih hodaju »čarobnice« iz šume i nose blizance u naručju? Ruth i Naomi su za tu priliku odjenule teške crne ogrtače koji su na staronjemački način završavali visokim šiljastim pokrivalom za glavu što se produžavalo uvis i unazad. Jesu li bile prisiljene tako se odjenuti u gradu kako bi upozorile na svoju nečistu nazočnost, kao što su negda morali činiti gubavci?Anđelika nije bila svjedokom pobune koja je izbila one noći kad ih je grof de Pevrac doveo u kuću Cranmerovih kako bi je spasile od smrti.Slutila je da su strah i odbojnost pomiješani u toj čvrstoj tišini za koju se činilo da će iz nje svaki čas prasnuti glasni krici. No i dalje je bilo tiho. Suprotnost između nevinosti bijelih čipkanih zamotu-ljaka i žalobno crne i uznemirujuće odjeće pokornica zbunjivala je gomilu i suzbijala njezinu spremnost da počini nešto nerazborito.Ta povorka na neki je način podsjećala Anđeliku na njihov dolazak u Quebec.Premda je nije dočekao zov trube ni bubnja i premda paževi nisu nosili njezin veo, našla se pod istim pogledom nijemoga grada, odbojnog, zbunjenog, ali grada koji se ne želi lišiti spektakla.— Da smo gospodin de Pevrac i ja zamišljali — rekao je lord Cranmer — da će vaš odlazak privući više pozornosti nego dolazak guvernera Nove Engleske ili engleskoga poslanika, ustupio bih vam kočije, milady, iako nas ova kratka udaljenost neće iscrpsti.— Ne, dobro je ovako. Barem ću imati zadovoljstvo prošetati Salemom. Žele li mi njegovi stanovnici spočitnuti sve poremećaje i neugode koje im je uzrokovalo naše pristajanje kod njih?— Ne mislim da je tako — odvratio je lord Cranmer bacivši nekoliko opreznih pogleda. — Naučio sam čitati ta drvena lica i mogu tvrditi da će vam stanovnici Salema priznati kako ste im omogućili da se zabave bolje nego da su gledali komedije u kazalištu, što ne smiju, i to bez prijekora svojih pastira i svoje savjesti.Kad je došlo vrijeme da se ukrcaju na brod, dražest blizanaca koji su izgledali poput dvostruke slike u čipki razblažila je i najtvrđa srca. Na licima su se rascvjetali osmijesi, a kad su se približili molu, začulo se »hura!« Blizanci, koji su ulazili u treći tjedan života i nisu još bili dosegnuli vrijeme kad su se trebali roditi, položeni su u pletene košare koje su dva mornara na glavama prenijela na brod na kojem će započeti svoje prvo putovanje na valovima.S ograde susjednoga broda, koji se upravo bio usidrio, mornari s okruglim naušnicama i pistolama za pašom promatrali su nemirnu i šarenu povorku i slijegali ramenima. U lukama svijeta vidjeli su već svašta, ali objava da se radi o novorođenim blizancima, djeci princa-gusara visoka ugleda pobudila je simpatiju i radoznalost. A kad su im pokazali ženu koja je imala čast da im bude majka, koja im se, praćena helebardama i barjacima, činila poput prelijepe prikaze, oni je pozdraviše ovacijama.Nastala je gužva. Svi su se stiskali oko Anđelike. Svatko joj je htio čestitati i dotaknuti je. Neki su vjerovali da bi to bio njihov spas. Vidjela je i neke stanovnike Gouldsboroa, brodovlasnika Ma-nigaulta i trgovca papirom Mercelota kojeg je pratila njegova kći Bertille koja mu je pomagala na poslovnom putu. Ta dvojica ljubazno su se rukovala s njom zbunjeno objašnjavajući zašto je nisu posjetili tijekom njezina oporavka: bili su u Bostonu, pa u Providen-ceu, na poslovnim sastancima s trgovcima. Hugenoti su se

pokazali vrlo marljivima i Anđeliki je bilo drago što rade kao u La Rochelleu, odakle ih je grubo otjerao francuski kralj. Nekoć su pripadali uglednom građanstvu, a nakon kraljeva pohoda protiv hugenota postali su siromašniji od ljudi koji su prije radili za njih. No nije prošlo dugo, a oni su u Novom svijetu pokazali da se snalaze u poslovnim pothvatima — Mercelot je osnovao radionicu papira u Massachuset-tsu, a Manigault je gradio trgovačke brodove koji su povezivali francuske otoke u Karipskom moru s La Rochelleom. Shvatila je da im je bilo važnije dovršiti poslove prije no što se vrati loše vrijeme nego da posvete dragocjene ljetne dane posjetu jednoj bolesnici. Njihovo prijateljstvo bilo je dugotrajno i postojano i ona im nije zamjerila, a ionako joj je bilo dovoljno posjeta i društva.No ipak nisu mogli napustiti Salem bez velikog meteža koji ih je podsjećao na onaj vjetar koji ondje često puše, »đavolov vjetar«.Dogodio se nepredviđeni incident.Među svjedocima toga trijumfalnog odlaska bila je i kći trgovca papirom Mercelota koja je teško podnosila sve što se zbivalo. Ta mlada djevojka iz La Rochellea, prilično razmažena, jer je bila lijepa izgleda i stasa, kao da nikad nije prestala žaliti što nije rođena kao francuska kraljica. Usto ju je pogodilo to što više nije središte zadivljenih pogleda na salemskom molu, jer su svi — ona je bila u to uvjerena — zamijetili drugu lijepu ženu i ona se smjesta osjetila zaboravljenom, izbrisanom uspjehom žene koju je smatrala suparnicom i kojoj su bili upućeni uzdasi puni divljenja: »The niče French woman! The niče French woman of Gouldsbom.«* Osjetila je gorčinu i usprotivila se tolikom glupom oduševljenju koje nije smatrala opravdanim. Pokušala je pomutiti osjećaj zadovoljstva koji je zacijelo oćutjela ta nepodnošljiva grofica de Pevrac vidjevši koliko je obožavaju, koliko joj se dive i vole je. Progurala se do Anđelike i uspjela privući njezinu pozornost bacivši joj se oko vrata i četiri puta je poljubivši. A potom joj je poluglasno rekla: — Više niste ta-* Lijepa Francuskinja! Lijepa Francuskinja iz Gouldsboroa. Prim prev.Iko lijepi, gospo Anđeliko, s tim novorođenim blizancima i pramenovima sijede kose! Nije li smiješno i neprikladno? U vašim godinama! Ja ne bih dopustila da mi stas propadne zbog materinstva!Anđelika je u buci čula samo nekoliko riječi toga govora koji je na francuskom izgovorila mlada žena koju nije prepoznala i koju je smatrala Engleskinjom te se iznenadila što ju je četiri puta poljubila u oba obraza — što je francuski provincijski običaj koji je deplasiran u Novoj Engleskoj, gdje se izbjegava čak i pozdravljati dodirom prstiju. Ništa nije shvatila, ni aluziju, ni nakanu, sve dok Severine Berne, koja je čula svaku riječ omrznute Bertille, nije prasnula:— Kako možete biti tako zlobni, Bertille Mercelot! — uzviknula je ona gnjevno. — Iz vašega srca curi zavist kao što ulje curi iz napukle bačve! Sve što se drugima sviđa izaziva vašu zlobu!— Što to blebećete, spletkarice? Zar mršavi crni mrav poput vas smije ocjenjivati ljepotu pravih žena? Vi ste tek cura dobra samo za to da bude sobaricom.— Rođena sam u istoj ulici u La Rochelleu kao i vi. Samo ste tri godine stariji od mene. U mojoj dobi dražili ste sve koji su nosili hlače, a zbog vašeg glupog ponašanja objesili su crnca s Gouldsboroa. Ja se ne bih hvalila da sam prava žena kad bih imala toliko grijeha na savjesti.

Bertille se povuče s ironičnim i prezirnim osmijehom, glumeći ravnodušnost.— Slušajte me dakle, vi koja ste doista spletkarica! — uzviknula je Severine i uhvatila je za čipkani ovratnik — vi nikad nećete naći muža, pa čak i da ste lijepi kao što mislite!— Ali vi zaboravljate... vi zaboravljate — prosvjedovala je Bertille dok ju je Severine držala kao vreću — vi, glupačo, zaboravljate da već imam... jednog muža.— Pravo mu bilo, jadnom nesretniku! Ne ćuška vas dovoljno. Ispričajte se zbog svojih zlobnih riječi. Osim toga, gospa Anđelika nema sijedu kosu. Ona je poput zlata i svi joj zavide na njoj. A vaša kosa, kad je ne biste prali kamilicom... Gledajte, to je kao obična pirika!Zahvatila je pramen Bertilline kose, a ona je urliknula od boli i bijesa i također povukla dugu crnu Severininu kosu koja joj se rasula po ramenima.Salemske dangube povukle su se nekoliko koraka mudro se pobrinuvši da izbjegnu udarce, oblikovali su krug i slušali tu izmje-129nu rečenica, govoreći kako je taj francuski jezik baš lijep; nisu osjećali vulgarnost izgovorenoga. Smatrali su da ti pjevni i skladni tonaliteti prenose kazališni lirizam u spektakl koji su im priredile dvije lijepe »papistice« uhvativši se za kosu i boreći se poput piljarica na tržnici njihova grada.Odlučno prekinut jakim rukama rochellskih hugenota Mercelo-ta i Manigaulta, taj incident mogao se smatrati posljednjim događajem koji je popratio boravak »stranaca« u Massachusettsu te godine.XIV.— Ta Bertille ima kameno srce — plakala je Severine kad su se popele na palubu, a Anđelika joj je dala da ogrebotine opere u vodi s javanskim tamjanom. Zračila je tugom i nesrećom. — Zbog nje je crnac gospodina de Pevraca obješen na veliki jarbol kad smo prelazili preko Atlantika. Sjećate li se, gospo Anđeliko, budila sam se noću i razmišljala. Bilo mi je žao toga crnca, ali i gospodina de Pevraca koji je morao objesiti svoga slugu zbog te odurne male glupače. Srećom, Kouassi-Ba nije bio na tom putovanju. Inače bi gospodin de Pevrac morao njega objesiti, a to bi bilo još strasnije.— Kouassi-Ba ne bi se dao zavesti od nje.— Pih! Kod Bertille Mercelot sve je moguće! »Oni su izazvali ljudsku zloću i više nisu mogli obuzdati njihove konje« — citirala je Severine.— Prestani se brinuti o Bertille Mercelot! Ona nije na našoj palubi i mora nastaviti svoje putovanje s ocem u Novoj Engleskoj.— Pravo budi Englezima! Kad pomislim da se usudila nazvati me crnim mršavim mravom. I to pred... pred...Anđelika je znala da ona misli na mladoga i visokog Nathanae-la de Rambourga čije lice je Severine vjerovala da je vidjela u gomili glava i šešira u trenutku polaska.— Reci mi, Severine — upitala je Anđelika — jesi li prije našeg odlaska vidjela onog mladog Poitouovca, Florimondova prijatelja koji mi se u onako nezgodan čas predstavio onoga dana kad sam osjetila nadolaženje trudova?— Doista! — priznala je Severine s vragolastim osmijehom. — Dva ili tri puta. Ali on je jako stidljiv i nisam ga pozvala u vaš stan koji je uvijek bio krcat posjetiteljima.— Kako nezgodno! Htjela sam mu prenijeti vijesti o njegovoj obitelji. Vrlo zadovoljna sobom, Severine je priznala Anđeliki da je ohrabrila mladića da se pridruži skupini francuskih hugenota koje je gospodin Manigault okupio u Salemu i kanio s njima poći u

Goulds-boro. Među njima nalazio se i onaj milosrdni Charentais, tapetar kod kojeg je Nathanael stanovao prije no što je stigao u glavni grad Mas-sachusettsa ne znajući što da čini sa svojim velikim, nespretnim tijelom. Sad se nalazi na palubi Marijina srca, jednog od brodova koji prate Dugu.Anđelika joj je čestitala na tome stoje pokazala takvu inicijativu. Obveza koju je morala ispuniti prema tom mladiću bila je bolna: objaviti mu pogibiju cijele njegove obitelji koja se dogodila prije šest godina, a o kojoj on još ništa nije znao. No sad je saznala daje s njima, pa te tužne vijesti mogu pričekati. Jednog dana pozvat će ga na Dugu i s njim obzirno razgovarati.Isplovljavali su iz luke i Anđelika je htjela popeti se na krmnicu da baci posljednji pogled.Vjetar je bio povoljan i brzo su se udaljavali. Gradić na obali pretvorio se u nazubljeni lanac kosih krovova i dimnjaka od rumene cigle, a sunce na zalasku caklilo se na prozorima kuća i na izbrušenim kamenim portalima, odavajući dojam raspršene dijamantne prašine.Postao je modrikast dragulj u sedefnoj auri zalazećeg sunca. U kućama su zasvjetlucale točkaste svijeće, ali su ugasnule, skrivene sjenom otoka kraj kojih su brodovi prolazili. Nije se mogla ni zamisliti blaža večer, večer posvećenija molitvama i marljivim poslovima u službi Gospoda...Već prve večeri život se uredio na palubi Duge. U sobi za kartanje, koju su nazivali i vijećnicom, a koja je služila i kao salon i časnička soba za objedovanje, priredili su ugodnu večeru uz svijeće.Bilo je vrlo vruće unatoč svježem zraku pučine pa su prozori prema galeriji iznad krme bili otvoreni.Na gornjoj palubi bile su odaje grofa de Pevraca i njegove obitelji; njihov balkon nadnosio se nad balkon časničke galerije. Veliki orijentalni divani pozivali su na noćni san i na dnevni odmor kad bi jak vjetar učinio boravak na mostu neugodnim.Anđelika se oprostila od gospođe Cranmer tražeći prikladne riječi kako bi ublažila njezinu odbojnost i gorčinu zbog tolikih neugodnosti koje je podnijela pod svojim krovom te kako bi izrazila zahvalnost zbog velikodušne njege koja joj je pružena._..„_„„ 130— Draga domaćice, bili ste naša providnost i nikada vas neću zaboraviti.Ali kći Samuela Wextera tim je izjavama suprotstavila krutu masku gorčine i ispratila je bez riječi, uz hladno dostojanstvo koje su oponašala i njezina djeca, okupljena oko nje.Upoznavši tu hladnoću, Anđelika je bolje razumjela lorda Cran-mera, koji ih je pratio na putu, kad je za njihovim stolom radosno dizao pehar francuskoga vina u njihovo zdravije, izvan domašaja svoje supruge, svojih dušobrižnika i Biblije.Sirota gospođa Cranmer! Anđelika je ostala sama pokraj Joffreva na balkonu iznad krme i blagoslovila nebo koje je sa spuštanjem noći obavilo njihovu ljubav.Prožela ih je tišina i odvojenost od svih. Izmjenjivali su kratke rečenice, a ona je poluglasno rekla, prisjećajući sestrašnih trenutaka u Salemu:— Bojala sam se da će me Bog kazniti...— Kazniti vas! Zar ste zgriješili, gospo?Ona se nasmijala i položila čelo na njegovo rame prepustivši se toplini njegova tijela dok su je njegove ruke grlile, a morski vjetar milovao im je lica svježim dahom mora.

Brod je blago škripao ukazujući na naprezanje trupa; titranje užadi odgovaralo je na napetost prečaka, a sinkopirani mrmor vjetra davao je snagu znalački raspoređenim bijelim jedrima koja su šumjela i treperila slijedeći hirove eolskog orkestra. Sav taj drhtavi život broda Anđelika je upijala kao eliksir koji joj vraća snagu za koju se bojala da ju je izgubila.— Čini mi se da više ne znam čitati ni pisati...— Koješta! Gouldsboro će nam iz Francuske dovesti kovčege pune biranih knjiga za naše zimske večeri u Wapassouu. Dakle, sutra počnite čitati Kemptonove zbornike. Ondje ćete naći tisuću stvari koje će vam se svidjeti i neće vas zamarati.U šumu mora, u zapljuskivanju valova o oplatu, u svoj buci koja dopire iz dubine broda, u pjesmama i povicima sa snasti, ra-zaznavao se i krhki pisak plača dojenčadi. Odgovarao mu je ženski glas koji ih je uspavljivao:My Bonnie is over the ocean, My Bonnie is over the sea, My Bonnie is over the ocean, 0, bring back my Bonnie to me...— Ovdje čak i uspavanke govore o oceanu i ljubavi — reče Pevrac.— Maleni mnogo plaču otkad smo na moru — primijeti Anđelika. — Možda im se ne sviđa plovidba?Joffrev se šalio s njezinom majčinskom zabrinutošću. Ta dva malena života preobrazila su tu plovidbu i dala joj novi okus: ovaj put, to je pustolovina koja počinje.Gledali su se sjajnim očima punim radosti i gordosti.Bring back, bring backBring back my Bonnie to me, to me...Bring back, bring backBring back my Bonnie to me.— Što smo učinili da zaslužimo toliku sreću? Joffrev, vjerujete li da će se borba okončati sad kad više nema našega glavnog neprijatelja na ovom kontinentu?Oklijevao je odgovoriti. A potom je uzdignuo glavu i nasmiješio joj se, pun ohrabrenja i nježnosti.— Znam samo jedno, ljubavi moja, iako se to suzdržavam oholo objaviti. Premda je sve učinio da bi vas razdvojio od mene, danas nas više ne može uništiti, a ja vas držim u rukama i privijam vas uza se i u vašim očima vidim ljubav koja tvori moj život i koju se on zakleo otuđiti od mene. Svaki strateg bi priznao da su to znaci naše potpune pobjede i njegovog poraza. Bilo bi beskorisno razmišljati je li to samo jedna bitka ili kraj rata. Nikad nisam potcjenjivao moći našeg tajanstvenog i nevidljivog protivnika koji nas je vrebao iza stabala. Priredio je zamke koje su nas čekale na našem putu. Ne znam znači li njegova smrt konac bitke, ali usudio bih se reći: da, ljubavi moja, bitka je zasad završena i mi smo pobijedili.Na zapovjedničkom mostu postavio joj je veliku pamučnu viseću mrežu pričvršćenu na sva četiri kraja, s jastucima na koje je mogla položiti svoju djecu ili jednog ili dva posjetitelja. Oko nje bilo je i sklopivih i podstavljenih stolaca za posjetitelje; kad bi njezina svita postala brojna, okupivši se na zakuskama s medovinom i uživajući u sjeni, zaklonila bi vjetar i čak bi se osjetila vrućina, pogotovo kad bi brod bio na sidrištu.No tako lijepo vrijeme ipak je bilo bolje od oluja. Putovanje je bilo upravo onakvo kakvo je željela: međuigra u kojoj će se pripremiti za iskrcaj na drugu zemlju i za druge zadaće. U Gouldsborou će pripreme za zimu ispuniti jesenske dane grozničavom djelatnošću.

Ali još je bilo ljeto, doba pothvata i projekata, kad se sije sjeme koje će preobraziti zemlju i darovati obilan rod.To ljeto nije bilo ni uzaludno ni zlokobno. Moglo ga se ocijeniti plodnim i punim obećanja.Dvije kolijevke u obliku broda bile su prizor koji je zračio oh-rabrenjem. Još se nije naviknula na pojavu tih dvaju sićušnih bića čija su lica koja su virila iz čipke privlačila poglede časnika, ali i najprostijih mornara.Odnijeli su ih u odaje kad je vjetar postao prejak, a sunce prevruće.— Mislim da mnogo plaču otkad smo zaplovili — ustrajala je Anđelika. — Možda im se ne sviđa što smo otišli iz Salema?Dernjava novorođenih donekle je pokvarila prvi dan putovanja. Ni šećerni štapići irske primalje, ni uspavanke njezinih kćeri ni Nao-miini napori nisu urodili plodom. — Mogla sam uspavati pijance, životinje i luđake — uznemirila se Naomi — a ovi mi se opiru!Promatrajući uplakane blizance zajedno s njihovim očajnim njegovateljicama i dojiljama, Anđelika i kvekerice su te večeri naslutile istinu.— Možda žale za kolijevkom Cranmerovih? — rekla je Anđelika.Bilo je to prosvjetljenje.Užurbane pripreme za putovanje bacile su u pozadinu potankosti koje su se činile nevažnima; pripremala se prtljaga, kovčezi i vreće pune stvari koje su se morale ukrcati na brodove.Nisu zaboravili ponijeti kožne grijalice koje su se mogle naći samo u Novoj Engleskoj i koje je Anđelika željela imati u Wapas-souu, mnogo vreća bostonskoga graha, pokrivače od obojenog lim-burškog platna, ali blizance su zanemarili u kaosu i užurbanosti. To nije bilo prvi put, ali je bilo osobito nepravedno i uzrokovano ne-razboritošću odraslih bića koja gube razum kad se okreću prema drugim zemljama i teže snabdjeti se svim dobrima svijeta u svom izgnanstvu.Bez razmišljanja su izvukli blizance iz košarice malenih puritanskih pionira s Mayflowera te ih položili u odvojene kolijevke.— Ruth! Naomi! — uzviknula je Anđelika — osjećam da žele biti bliski jedno drugome kao što su bili u meni. Valja ih staviti zajedno...Raspravljale su i o savjetu da se odvežu povoji koji su im sputavali ruke, noge i glavu. 'Složile su se o srednjem rješenju. Bilo bi dobro da su im po danu ručice slobodne, ali noću bi čvrsti povoji morali osiguravati njihova krhka tjelešca i pripremiti ih za spavanje.Činilo se da blizancima odgovaraju odluke donijete u njihovo ime.Mornari koji su prolazili umiješali su se u raspravu. Ti ljudi, koji nikad nisu mogli promatrati kako rastu njihova vlastita djeca, ako bi ih i imali, pokazivali su da im je dugotrajna osamljenost omogućila da razmišljaju o djetinjstvu.— Dječak voli vjetar — grubim glasom i duhanskim dahom progovorio je jedan od njih. — A malena voli buku i metež oko sebe. Vidjet ćete, uživat će kad bude oluja.Anđeliki se sviđalo to mjesto usred broda pod velikom platnenom nadstrešnicom, odakle je mogla vidjeti sve što se događa. Divila se spretnosti mornara pri upravljanju velikim i malim jedrima. Bili bi sposobni to činiti i na olujnom moru, kad bi valovi bili veliki poput kuća, ali more je bilo mirno, pa su pjevali i smijali se penjući se po užadi i prečkama.

Na svojoj ležaljci Anđelika je primala posjete kao u salonu. Posjetitelji koji su je željeli vidjeti dolazili su odasvud.Adhemar joj je svečano donio jela koja je potajno spremao za nju. Gospodin Tissot i brodski kuhar pripustili su vojnika dezertera u svoje područje zato što je pokazivao neporeciv kulinarski talent, a i zato što je bilo teško riješiti ga se. A budući da se radilo o jelu za gospođu de Pevrac, taj bojažljivi vojnik kojeg je regrutirao beskrupulozni unovačitelj, taj nevoljni vojnik koji je izbjegao indijansko skal-piranje samo da bi ga Francuzi osudili na mučenje a Englezi na vješanje, nije znao za strah kad bi se našao u kuhinji, hoteći prirediti remek-djelo za Anđeliku. Poslužio se dvama receptima koje je najviše volio: jastogom u vrhnju i ribom s »jugoistoka«, već tradicionalnim jelima među Francuzima i Škotima s otoka i s obale Mainea i Francuskog zaljeva, te usoljenim bakalarom s malo slanine, krastavcima i dvjema vrstama povrća koje se može naći samo na nekim otocima: graškom, koji je gospođa Mac Gregor uzgajala na otoku Monegan kao spomen na svoju majku koja je na svom prvom putovanju donijela njegovo sjeme iz Francuske, i jednim plodom koji su gusari Južne Amerike nalazili na rijetkim mjestima — rajčicom. Obje vrste su se posluživale francuskom kralju jer su se još smatrale rijetkima.Anđeliki je pomalo postala jasna prisutnost Adhemara i Yolan-de s njihovim dojenčetom u Salemu. Ni njihov ukrcaj na Marijino srce nije bio slučajan. Već dvije godine željeli su nastaniti se u Novoj Engleskoj.Kad su Bostonci zatvorili francuskog vojnika Adhemara i Engleza Phipsa, bostonski sud nije znao što bi s njima, pa ih je prebacio u Salem i na njih skrenuo pozornost francuskog vlasnika krčme Plavo sidro. Adhemar je pristao vratiti se Englezima, ovaj put ne kao ratni zarobljenik nego s obećanjem službe u skladu s njegovim prirodnim sklonostima, službe probitačnije od one francuskog vojnika u službi kralja. U međuvremenu se oženio krepkom Akadijkom Yolande, kćerju Lijepe Marcelline.— Ali vi ste zbog nas promijenili nakane i poništili svoje obveze — reče Anđelika napokon čuvši tu pripovijest. Vlasnik Plavog sidra treba pristati na to! Gospodin de Pevrac bi se sporazumio s njim jer ga odavno poznaje... — Vidjet ćemo poslije — uvjeravao ju je Adhemar koji se uvijek najsigurnije osjećao pod zaštitom gospođe de Pevrac. Što se tiče Yolande, ona nije bila tako sigurna da bi bila sretna kod Engleza, jer su njihovi odnosi s Akadijcima uvijek bili vrlo napeti i vladao je običaj: kad bi stanovnici nekog francuskog naselja ugledali englesko jedro, najbolje su učinili kad su pobjegli u šumu kod Indijanaca Mic-Maca ili Etchemina i čekali da Bostonci dovrše pljačku njihovih jadnih baraka. Bili bi sretni kad ih ne bi spalili.Danas mir vlada na gordim obalama burnog Francuskog zaljeva gdje su najviše plime na svijetu. No neka sjećanja zauvijek ostaju u krvi i Akadijka Yolande nije bila previše razočarana što ide prema svojoj rodnoj zemlji.Anđelika će u Gouldsborou morati donijeti odluke koje se tiču dviju dojilja o kojima je ovisilo zdravlje krhkih blizanaca. Yolande je bila luda za svojim dojenčetom Raimon-Rogerom, a njezin dječačić, krepak poput nje, a s naivnim pogledom svoga oca, nije bio ljubomoran na malenu ljudsku čahuricu koja je s njim dijelila mlijeko s darežljivih grudi njegove majke.No kani li akadijski par pratiti karavanu sve do Wapassoua i ondje prezimiti? To još nije bilo odlučeno.

Što se tiče male Indijanke koja je dojila Gloriandre i obitelji starog liječnika Shapleigha, i za njih je vrijedilo isto pitanje.No svi su se slagali u tome da je putovanje ugodan predah, jer kad ne bi bilo tih mirnih dana na moru, lišenih obveza koje se na-meću na kopnu, kad ne bi bilo tih trenutaka prepuštanja osjećaju slobode i neodgovornosti, ne bi bilo sigurno da bi uopće došli.Mnogi su htjeli naučiti recept za jastoga u vrhnju. Prvih dana govorilo se da će im Nova Engleska ostati u mislima samo u svojim najljepšim vidovima: svojim brojnim jelima, ugodnosti domova ispunjenih lijepim predmetima, bogatoj trgovini najboljim proizvodima svijeta koju im omogućava Staple Act.Slobodni od teokratskog jarma, »stranci« su se sjećali samo njezinih čari, mnogih sitnih užitaka koje njihovi domaćini nisu htjeli prokazati kao takve i bili bi uvrijeđeni da su čuli kako o njima govore njihovi francuski gosti.No ipak, najveći užitak bio je baciti sidro u uvali kakva otoka i prirediti izlet na pješčanu plažu. Tad bi se pomiješale skupine s različitih brodova. Na prvom izletu Severine je potražila francuske protestante i sljedbenike Jeana Valdoa koji su bili putnici na Marijinu srcu. Vratila se u pratnji Nathanaela de Rambourga i njegovih prijatelja. Svi su razgovarali očekujući jela, a oni koji su svirali na nekom glazbalu bili su toplo pozdravljeni.Poslije gozbe, prstiju masnih od maslaca koji se jeo prstima, pjevali su i plesali. Nitko se nije želio vratiti na brod; svi su željeli spavati na pješčanoj obali, pod nebom obasjanim mjesečinom.Anđelika je ispričala Ruth i Naomi kako joj je na jednom od tih otoka neka kvekerica dala svoj ogrtač. Bilo je to one godine kad su Abenakiji opustošili obalu pa su otoci bili puni izbjeglica.No mir se vratio. Spaljena sela ponovno su izgrađena. Gledajući prema obali, vidjeli su treptanje svjetala uljanica koje je dopiralo iz obalnih naselja. Luke su se otkrivale po vatrama drvenoga ugljena u željeznim žeravnicima koje su upozoravale na opasne hridi.Elie Kempton, pokućarac iz Connecticuta, također je otišao na put. U Salemu ga nisu voljeli, kao ni njegova medvjeda. Gospodin Willoaghby zasmetao je njegovim starijim stanovnicima kad su se prisjetili da se jedan vrlo dostojanstven i poštovan svećenik iz prvih godina kolonije zvao Willoaghby te su se uvrijedili što njegovo ime nosi medvjed, pa bio on i najinteligentniji medvjed na svijetu.Usto, Kempton je na sjeveru trebao predati mnogo cipela po mjeri, i to ne samo u Gouldsborou i raznim akadijskim naseljima nego i u glavnom gradu Nove Francuske, Quebecu, gdje su ga očekivale sve tamošnje dame. Kao Englez, nije mogao sam tamo otići jer nije imao zaštitu grofa de Pevraca kao prvi put, pa je morao pronaći ljude koji bi dostavili njegovu robu, bilo kopnom, bilo Rijekom svetog Lawrencea.Vrijednom trgovačkom putniku bilo je teško podnositi prepreke koje mu je nametnula ljudska glupost, iako svi narodi posve jednako postupaju kad se radi o zadovoljstvu kupovanja. I papistička Francuskinja i kalvinistička Engleskinja jednako su sretne kad mogu kupiti elegantne kožne cipelice.Vjerojatno zanesen idejom da u Francuzima pobudi želju za trgovačkom slogom između neprijateljskih naroda, a i zbog ponosa što je trgovina nakon nekoliko desetljeća tako procvjetala u engleskim kolonijama, on je zadovoljno i svečano pročitao popis robe koju je pronašao u Salemu i Bostonu. Taj popis obuhvaćao je više od stotinu vrsta različite

robe, uključujući pokrivače od mančesterskog platna, flandrijsku čipku, svilu, batist, bisere, slonovaču, koralje, kože, obojeno staklo, boje za tkanine, pariške čarape i rublje, duhan iz Brazila, St. Cristophea, Virdžinije i Barbadosa, začine, škotske, kineske, perzijske i venecijanske sagove, francuske stolno posuđe, limunov sok u boci, papir, sapun, masline, razne alate i štošta drugo.— Mi smo sve to imali u La Rochelleu — rekla je mlada Severi-ne veselo. — Nemate se zašto šepuriti.Činilo se da su posljednji događaji u Salemu utjecali na njezin karakter, a to je možda dijelom bilo i zbog toga što je bila nezadovoljna »anđelima čuvarima« za Honorinu koje su joj postavili zato jer se više nisu mogli toliko baviti njome zbog sve te užurbanosti oko blizanaca, a to bi na brodu moglo biti opasno za Honorinu. Već je jednom pala u more na početku puta.Joffrev je predstavio Anđeliki tri osobe koje je odabrao. Bio je tu brodski mali, jedan sijedi mornar koji je zbog povrede noge morao nekoliko dana mirovati, što ga nije sprečavalo da hoda šepajući, i lijepi Maltežanin s kojim se Honorine sprijateljila i koji joj je već više puta ispričao, osim drugih priča, i pripovijest o Ruth i Naomi koju je čuo kad je bio u pratnji grofa de Pevraca.Oči su mu bile pune obećanja čuda dok je s orijentalnim zanosom opisivao kolibu. Rekao je da ga je ta koliba na rubu proplanka, iza kruga bijelih kamenova, obrasla cvijećem sve do slamnatoga krova, zrcaleći se prozorima od raznobojnog stakla urešena izbrušenim drvenim okvirima, na neki način podsjetila na hobotnicu, fantastičnu životinju, kako čuva ulaz u svoje stanište razmjestivši oko njega kamenje, školjke, koralje i sve sjajno što je uspjela prikupiti.Honorine ga je satima slušala, ali njezino nježno srce bilo je uz maloga jer je znala da brodski mali vode težak život na brodovima, anije htjela ni da sijedi ranjenik pomisli da ga zanemaruje zato što je ranjen; znao je vrlo vješto nožićem izrađivati svakojake drvene figurice.Odlučili su je nadzirati »na smjene« pa Honorini nije bilo dosadno s njezina tri prijatelja te joj je zbog toga ostajalo manje vremena za razmišljanje koje bi moglo dovesti do nepredviđenih i neočekivanih nakana.XV.Kad ga je vidjela na mostu kako kroči svojim odmjerenim i sigurnim korakom — Rescatorovim korakom — dok mu pogled istražuje svaku točku na obzorju, što ga nije sprečavalo da sluša i lorda Cranmera koji ga je pratio, Anđelika je osjetila kako joj je srce zadrhtalo od radosti i ispunilo se toplim i nježnim divljenjem i osjećajem punoće. Prepustila se intimnom zadovoljstvu što joj ne može pobjeći iz tog malog prostora na brodu: ako nestane iza neke galerije, ubrzo će se pojaviti iza druge.I to su također bile pogodnosti putovanja za zaljubljenu ženu.Bio je samo njezin.Svaki put kad bi im bili darovani trenuci mira ona bi u njemu pronašla neku novu crtu koja bi joj postala bliska, neku misao, neku riječ, neko stajalište koje bi se iskazalo kao novi preljev njegova bogatog karaktera koji se nikad neće razotkriti u potpunosti. Na tom ljetnom putovanju otkrila je da je još daleko od toga da poznaje čovjeka kojeg ljubi. Sve dotad ga je naivno procjenjivala. Možda zbog straha, možda zbog žara borbe, bijesna pred preprekama koje su razdvajale njihova srca, nije vidjela ništa od sama njegova pri-suća: »On! On, koji me ljubi! Neću ga izgubiti, neću izgubiti njegovu ljubav!«

Putovanje na Dugi omogućilo joj je da odmjeri simboličku udaljenost i prostor koji su prešli.Postala je svjesna omiljenosti Joffreva de Pevraca u tim stranim zemljama; nestrpljivo su ga očekivali svuda.Imao je veze u mnogim lukama i u svim smjerovima razvio je raznolike djelatnosti. Vjerni prijatelji, suradnici, brodograditelji i trgovci, gusari i utemeljitelji gradova: vidjela je kako mu svi oni dolaze zbog nekih poslovnih interesa ili pak duhovnih veza; sa svima je imao čvrste i plodne odnose.Kao Rescator na Sredozemlju imao je posla s malteškim vitezovima, sitnim trgovcima, gusarima, velikim vezirom turskoga sultana, s alžirskim pašama, sa sultanom Maroka, sa švercerima sa španjolskih otoka ili s provansalske obale; dijelio ih je na prijatelje i neprijatelje: s prvima je surađivao, a druge je poštovao. I na Atlantskom oceanu, koji je postao novo svjetsko more, osigurao je sebi ključno mjesto.Veselila se što u svakom pristaništu vidi dostojanstvene ili poletne skupine ljudi kako mu priređuju doček.Bila je uvjerena da se i u srcu Kariba, gdje je obnovio svoje bogatstvo vadeći s malteškim roniocima zlato s potopljenih španjolskih galija, njegovo ime izgovara s poštovanjem. Ne bi se začudila da sazna kako je prokrstario sve španjolske i portugalske posjede, da je dopro sve do Perua, preko opasnih puteva panamske prevlake, odakle je doveo karavane mula koje su nosile zlato iz tajnih rudnika Inka na planinama tako visokim da su im vrhunci doticali nebo.Držeći u rukama plodove trgovine s dalekim zemljama, znala je cijeniti organizacijski duh svoga supruga, njegovu oštroumnost, okretnost i ingenioznu diplomaciju, njegovu učenost i naobraženost, odvažnost i gospodstvo, njegovu maštu i sposobnost predviđanja i proračunavanja, vjeru u ljude i odmjeren prkos.Joffreveva moć bila je u biranju privrženih prijatelja. Svi koji su se okupljali pod njegovim vodstvom ili koji su ga predstavljali na raznim stranama svijeta imali su zajedničku osobinu: služili su mu, a time su ujedno ostvarivali i nezavisnost vlastita života. Bili su dovoljno zainteresirani za njegove poslove jer su znali da njihov rad u njegovoj službi neće biti uzaludan i da ih neće iskoristiti, a dovoljno slobodni da bi neometano vodili svoje poslove znajući da ne mogu ni poželjeti bolju sudbinu od one koju im je ponudio grof de Pevrac.Porgani u Wapassouu, Colin u Gouldsborou, Urville, Barrsem-puy i Erikson na brodovima i drugi: sve njih smatrao je pustolovnim plemićima i nije im obećavao ništa osim sudbine koja prati one koji su prigrlili život kakav pustolovni plemići i vode: pun pothvata, opasnosti, posla i trgovine, koji su mogli završiti sa zavidnim bogatstvom ili pak smrću koja ih svakodnevno vreba na putovanjima na kojima putuju pod njegovim barjakom.Na brodovima flote grofa de Pevraca uvijek su i vođu palube i navigatora pozivali za časnički stol. Smatrao je da važnost njihova posla, o kojemu ovisi uspjeh putovanja, zaslužuje tu čast, koja bi im prema starom mornarskom zakonu bila uskraćena na svim drugim brodovima.Joffreveva nezavisnost u Wapassouu omogućila mu je da uvede svoje vlastite zakone, kao što je činio i na Sredozemlju i na Karibi-ma, kao i u svojoj Akvitaniji dok je bio podanik mladog omraženog francuskog kralja koji mu se osvetio.

Lord Cranmer i Joffrev de Pevrac hodali su amo-tamo po mostu. Njihov naizgled kurtoazan razgovor imao je posebnu važnost jer mu je lordova engleska nacionalnost davala vid službenih pregovora. Na brodu je bio zaštićeniji nego na kopnu, pod okom špijuna.— Što se tiče špijuna — reče lord Cranmer, a Anđelika osjeti kako je podilaze žmarci — vi ne znate sve. Posjedujem dokument vašeg isusovca koji bi mogao obnoviti rat između naših dvaju naroda. No mi smo u miru već gotovo deset godina, što se rijetko događa kad se radi o našim zemljama. Obavijestimo gospođu de Pevrac. Nakon anatema koje su bačene na nju, ne smijemo joj uskraćivati poznavanje diplomatskih tajni.— Ti isusovci zadali su nam muka.— I više no što mislite. Samuel Wexter, iscrpljen sukobom koji je imao s ocem de Marvilleom, nije mogao ozbiljnije razgovarati s vama: jedno pismo koje je otac d'Orgeval poslao francuskom plemiću koji se nalazi u okolici jezera Illinois palo je u ruke Mohikana-ca.— Kada i odakle je poslano to pismo? — upita Anđelika.— Ne znam točno. Prije više mjeseci. Danas je jasno da se vodila podla i nesmiljena borba i da naša obrana nije bila plod naše loše vjere niti naše mašte. Poruku je prenosio jedan pripadnik Narragan-setta, pobunjenog plemena. Znao je daje u vezi s Francuzima sa sjevera. Poruke je nosio ispisane na malenim zapečaćenim listovima, ponekad sve do New Yorka i Virdžinije. U slučaju opasnosti progutao bi je. Mohikanci su je pronašli u njegovoj utrobi. Odnijeli su je u Boston, a poslije u Salem. Glasila je:Kralj Luj XIV zadužio me je da održavam ratno stanje s Engleskom pomoću indijanskih napada... Sebastien d'OrgevalSamuel Wexter nije imao snage čitati tako strašan dokument.Obnova francusko-indijanskih napada pobudila je uznemirenost i strah od beskonačnog rata koji razara trgovinu. Više no ikad polagali su nade u diplomaciju francuskog plemića i u njegov utjecaj na Quebečane jer nikakva napetost između francuskog i engleskog kra-141ljevstva ne može opravdati te krvave čine koji će gurnuti suverene dvaju naroda u teške sukobe.Srećom su dva kralja, Charles II i Luj XIV bratići: sestra Luja XIII udala se za Charlesa I, kralja kojem su odrubili glavu. Odnosi između dvaju dvorova bili su dobri, gotovo rođački prisni.Colin Paturel ponekad bi sudjelovao u njihovim razgovorima.Lord Cranmer duhovito je govorio o vjerskim pitanjima za koja se u tim vremenima prolijevalo mnogo krvi, a prolit će se još više; zbog njih je guverner engleskih kolonija u Americi morao imati sjedište na Jamajci jer upravitelji kontinentalnih zemalja nisu mogli trpjeti — svatko je imao svoje razloge: puritanizam, luteranstvo, katolicizam i koješta drugo — predstavnike anglikanske crkve, službene vjere u Engleskoj, njihovoj domovini.— Moj praujak, nadbiskup iz Canterburvja, čije ime nosim, može se smatrati prvim anglikanskim biskupom jer je u prvim godinama reformacije utemeljio za svog vladara Henrika VIII »katoličku crkvu bez pape« koju je kralj zahtijevao. No kalvinističko i puritan-sko protivljenje natjeralo ga je da se odrekne Njemice kojom se oženio. Potom, za vladavine Marije Tudor, katolkinje, utamničili su ga i odrubili mu glavu.Suprug gospođe Cranmer priznavao je da su engleski koloni, iako su ga odbijali kad se pojavio kod njih, najvredniji podanici Njegova Veličanstva, ali im zbog njihove vjerske

poslušnosti nedostaje određena prirodna spremnost da se prilagode Novom svijetu. U usporedbi sa škotskim, irskim, nizozemskim, a ponajprije s francuskim naseljenicima, engleski i puritanski naseljenici nisu se znali prilagoditi domorocima. Prezirali su ih i progonili. Bio je to duboki poriv; strah od ljenčarenja, neznanja, senzualnosti, nekulture i poganstva podizao je nepremostivi zid između njih i »crvenih zmija« koje potiho plaze po svojim besputnim šumama. Nisu se slagali s njima, nikad se neće ni slagati i to će bivati sve gore.Na nekoliko otaca hodočasnika, punih blagosti i iluzija, koji su s Indijancima sudjelovali u svečanostima zahvalnosti, na Johna Elio-ta, anglikanca koji je pokrstio Indijance Wapanoag, na velikodušnog Rogera Williamsa, stanovnika Salema kojeg su njegova netoleratna braća po vjeri protjerala zbog »novih i opasnih misli« pa je morao poći u snježnu oluju i potražiti utočište kod nekog Indijanca kod kojeg je prezimio, a potom je krenuo na jug i u Rhode Islandu u zaljevu Narragansett utemeljio naselje Providence u kojemu su bilaL42dopuštena sva religijska vjerovanja, na one ljude koji su željeli doista primijeniti milosrdna načela kršćanske vjere i živjeti slobodne savjesti koju su došli potražiti u Novom svijetu, na svakog od tih ljudi čiste duše dolazilo je na tisuće slijepih vjernika kojima su se Indijanci gadili i koji na njih nisu obraćali pozornost, osim kad se radilo o krvavim obračunima. Jer, ti Englezi bili su pravi pacifisti. Došli su bez namjere da ubijaju Indijance i da ih pljačkaju. Tražili su samo da nikad ne vide te pogane koji tumaraju zemljom koju je Gospod dao njima i da se mogu u miru moliti prema svojim zakonima.Joffrev de Pevrac bio je Francuz. Ta razlika tvorila je njegovu snagu i postavljala ga kao suca između dvaju svjetova s oprečnim shvaćanjima i vjerovanjima.Englezima se kod njega sviđala doseljenička pustolovnost koja je nalikovala njihovoj. Većina onih koji su osnovali engleske države, od Virdžinije do Maine, nisu bili ni siromasi ni državni službenici kao u Novoj Francuskoj. Bili su to građani, imućni ljudi, plemići. Došli su sa svojim obiteljima, slugama, a često i s kraljevskom poveljom koja im je jamčila gotovo suverensku nezavisnost.Francuski plemić koji je razvijao prijeporna, slabo naseljena područja osigurao je savezništvo i s jednima i s drugima kako bi održao mir, ponašajući se poput njihova brata i zalažući se za stanje koje su ti različiti naseljenici, pionirskoga duha gotovo nevoljko održavali s obzirom na London: nezavisnost.Anđelika je po svojoj ženskoj intuiciji jasno osjećala neku pozadinsku struju. Rađala se nada. Pitala se u kakvom će svijetu živjeti sa svojim blizancima. Zasad je njihova budućnost sličila na brod izvan luke na kojem se nalaze pripadnici izmučenih naroda koji su bacili sidro na obalama Novoga svijeta. A s njima je i uzbuđeno mnoštvo indijanskih plemena.Dok su muškarci hodali po mostu, ona se prisjećala luka u kojima su pristali.Pokraj Bostona su samo prošli, promatrajući grad koji je izgledao poput velikoga gljivišta, a u daljini se uzdizao vrh Massaposset kojem je cijela država dugovala svoje iskrivljeno ime, Massachu-setts. Boston, sin Salema, prožet težnjom da bude još tvrdokorniji od njega, još vredniji i još voljeniji od Gospoda...Joffrev de Pevrac odložio je posjet njemu za drugo putovanje. I ondje je poznavao odviše ljudi pa bi se osjećao obveznim posjetiti ih.,143

Pristali su u malenoj državici Rhode Island and Providence Plantations, također proizišloj iz Salema, ali u posve drukčijem duhu, uzme li se u obzir da je Roger Williams, mladi pastor pun ideala koji je želio poštovati slobodu savjesti, morao pobjeći i u sjeni uvala zaljeva Narragansett utemeljiti velikodušan grad, otvoren svim vjerama: Providence.Na ušću rijeke Hudson brodići Yatcho i VlieBooten plesali su živahan ples prevozeći naseljenike s riječne obale sve do Orangea na sjeveru, do ulaza u Dolinu Irokeza, ili pak prema otocima u oceanu odakle su se mogli uputiti i na Stari kontinent. Nosivosti od šezdeset do stotinu tona, ti su brodići bili načinjeni za plitke vode nizozemskih zaljeva i kanala.Nizozemska je i dalje dominirala živošću New Yorka, malenoga živahnog i slobodnoga grada, manje važnog od Bostona, ali vrlo kozmopolitskog, grada koji nije zaboravio da je prije no što je dobio novo ime po bratu engleskog kralja, vojvodi od Yorka i Albanvja, nosio nizozemsko ime Nieuwe Amsterdam.Vidjeli su kako se krovovi od delftskog crijepa blistaju crvenilom pod plavim nebom. U New Yorku i na obalama Hudsona sve do Orange-Albanvja, govorilo se dvanaestak jezika: nizozemski, flamanski, valonski, danski, norveški, švedski, engleski, irski, škotski, njemački, pa čak i španjolski i portugalski, koji su govorile židovske zajednice koje su pobjegle iz Brazila pred lomačama španjolske inkvizicije.Ti Zidovi raselili su se po Connecticutu i Rhode Islandu te sa sobom donijeli draguljarstvo, zlatarstvo i novčarstvo.Dok su na drugoj strani riječnog ušća stanovnici New Jerseva u zdepastim kućama od smeđega kamena, koje su sagradili drevni švedski naseljenici, ispovijedali tako strog puritanizam da je šesnaestogodišnji mladić koji bi opsovao pred svojim roditeljima mogao biti osuđen na smrt, ovdje, na ulicama New Yorka, ponekad su se vidjeli parovi kako se slobodno grle.Molines je tu izgradio kuću od cigle koja je nalikovala na onu u kojoj je živio u Poitouu kad je upravljao dobrima Plessis-Bellieres, u susjedstvu zemalja Sance de Monteloup i Rambourg.Doveo je i svoju kćer i zeta te svoje unuke koji su već navikli živjeti na ulicama, na kojima su prema nizozemskim običajima bili slobodni poput ptica i tako nisu narušavali mir kuće s lijepim na-voštenim parketima. Intendant Molines našao jedom u New Yorku. Govorio je da je njegov djed bio drug Petera Minuita, Valonca kojije za nizozemski račun za šezdeset florina kupio od Indijanaca Man-hatta poluotok istog imena, Man-Hat-Ta, što znači »nebeska zemlja«. Tako je našao srodnike i suradnike.Spisi koje je donio, zapečaćeni pečatom francuskoga kralja, osiguravali su mu punomoć u svim okolnostima i omogućili mu da dovede iz Francuske mnoge svoje ugrožene prijatelje hugenote.Bio je savršena zdravlja i aktivniji no ikad.Nagovarao ih je da se nastane u New Yorku. Govorio je da je njihovo mjesto tu i da bi uspjeli pobuditi Francuze koji uglavnom životare.Ali zašto? — pitala se Anđelika. Putovanja su joj dopuštala, usprkos iskušenjima blažeg i sigurnijeg života od onoga koji su odabrali, duh nezavisnosti, potrebu za održavanjem njihova izvanjskog položaja koji su smatrali nužnošću. Svijet, ljudi, ljudsko društvo, nepravedni zakoni, preživjela načela, sve ljudske zamisli odvajale su ih od društva. Prema njemu se držala prkosno, a ponekad i uplašeno, kad bi ljudski metež i spletke

ugrozili njezinu jedva spašenu ljubav, čudesno povraćenu, iznova rođenu, za koju je drhtala, svjesna daje možda jedina žena koja posjeduje takvo blago.Usprkos svim čarima, zima provedena u Quebecu, u zavodljivoj groznici francuske mondenosti bila joj je dobra lekcija.Također, svaki put kad bi, obuzeta čarima putovanja, posjetima, susretima, zadovoljila svoju društvenu narav koja voli slaviti, smijati se, plesati — tu spontanost kralj je visoko cijenio — željela je povući se u usamljenost »s njim«, na more ili u šume, kao u utočište gdje može obnoviti snagu i suočiti se s opasnošću koja vreba iza osmijeha i uslužnosti, a koju često nije uspjela uočiti na vrijeme. Taj drugi vid njezine naravi savjetovao joj je da se povuče, kao što ju je u djetinjstvu tjerao da pobjegne u neprohodne šume, da pobjegne od ljudskoga glasa i pogleda te potraži društvo čarobnice Meluzine koja joj je otkrivala tajne »drugih«.Obale Mainea i Francuskog zaljeva, a pogotovo ničija zemlja u unutrašnjosti koja će tek postati ulog u borbi Engleske i Francuske, ta zemlja planina i jezera u čijem središtu je Wapassou bila je njihovo utočište gdje su se odvojili od svih, barem tijekom jednoga godišnjeg doba: zime.Zaštićeni čvrstom ogradom i oružjem, skladišta punih namirnica i drva za ogrjev, u Wapassouu su za zimskih mjeseci bili izvan svijeta i njegovih sukoba, a to je ih je blažilo i jačalo njihovu ljubav.Joffrev je u dugim razgovorima koje je vodio s njom priznao da ima iste težnje i želje, da želi biti »s njom«, da želi pobjeći ljudskim pritiscima, iako je s više hladnokrvnosti umirivao ljudsko uplitanje u njihovu sudbinu. Njegova unutrašnja čvrstoća bila je kao od bronce. Gotovo da mu je zavidjela na njoj i bojala se da će joj postati nedostupan i izmaknuti joj. A on se šalio daje ona njegova jedina slabost koja može slomiti čvrstoću bronce, a to dokazuje da je ona mnogo jača od njega jer dodirom prsta može porušiti stupove njegova unutrašnjeg hrama. Ona bi odgovarala da uopće ne vjeruje u to i da je on dokazao da se može oduprijeti svemu.— Ne, ne svemu — mrmljao bi on grleći je svojim snažnim rukama ljubomorno i strasno, prekrivajući je požudnim poljupcima, grozničavo je privijajući, a ona bi u njemu osjećala odjek vlastite tjeskobe: bojao se da će je izgubiti, bila mu je potrebna i bilo je divno vidjeti da je ona uz njega.Ovila je ruke oko čvrstog i toplog vrata koji je bez savijanja podnio mnoge napade i urote, a tolikim ljudima je osigurao život i opstanak.Razmišljajući o svemu što je znala o Joffrevevu životu, Anđeli-ka se zamislila. Često bi bila zapanjena onim što bi otkrila o njemu i pomislila bi: »Uopće ga ne poznajem! Prevelik je, preširok! Skrio mi je velik dio sebe.«Ah, kakva težnja za potpunim poznavanjem nekog bića! To nije moguće. Uvijek nešto ostaje nespoznato. Njegova nježnost i divljenje prerastaju u tajanstvo. A i njegova bojazan.Bio je to isti čovjek koji joj je šaptao lude riječi ljubavi, koji ju je noću uzimao kao da je najskupocjenije blago na svijetu, jedino blago za koje se boji da će ga izgubiti.Jednog dana u Quebecu gospođa de Castel-Morgeat napomenula joj je s mješavinom zavisti i nostalgije: »On vas neprekidno gleda.« Taj čovjek, odgovoran za cijelo carstvo, jednog dana rekao je njoj, ženi: »Kamo budete išli i ja ću ići; gdje budete živjeli i ja ću živjeti«, stavljajući joj pred noge to carstvo, spreman napustiti ga kad bi se to njoj prohtjelo, jer gaje ionako stvorio samo za nju.

To ga nije sprečavalo da u nj ulaže sav svoj talent, strast i osjećaj za uspjeh. Brinuo se za svaki pothvat i svaku svoju ulogu igrao je kao vrli muž. Kao zapovjednik broda nije pretjerivao sa strogom stegom koja omogućava da posada izdrži iskušenja plovidbe. Ponekad ju je uznemiravao, plašio. Osjećala se nemoćnom pred tim bićem od čelika. No to je onaj isti čovjek, posjednik iz Ak-vitanije, koji je mijenjao modu u Quebecu, koji je brižljivo birao poklone za quebečke dame, koji je rekao Honorini: »Ja sam vaš otac«, ali također i onaj koji je slijedio Pont-Brianda preko ledene pustinje da bi ga ubio u dvoboju, a to mu još nije oprostila, ne zbog Pont-Brianda, nego zbog straha koji ju je mnogo dana razdirao na pomisao da ga više neće vidjeti. Bio je to isti čovjek koji je spalio svoju utvrdu Katarunk kao cijenu krvi za umorene irokeške poglavice i koji u Salemu nije oklijevao krenuti prema kući kvekerskih čarobnica i preklinjali ih da spase »njegovu ženu i voljenu djecu«.Čudan čovjek, čudan zbog svojih mnogih lica koja će joj zauvijek ostati nepredvidljiva.Ali, ona možda više nije za njega? Možda?Jednoga dana kad se odmarala na balkonu prve krmene palube, jer je bilo vjetrovito, čula je glasove iz salona. U zbrci grlenih ono-matopeja prepoznala je glas Joffreva de Pevraca i Colina Paturela, koji su ispitivali afričke crnce koje je grof kupio na dobro opskrbljenoj tržnici u Rhode Islandu.Anđelika se začudila što je njezin suprug otišao na trgove u Nevvportu, luci te državice čiji se glavni grad zvao Providence, i ispitivao »pošiljke« robova.Radoznalo je virila kroz poluotvorena vrata i promatrala tužnu djecu Afrike koja su sjedila uz noge Joffreva de Pevraca i Colina Paturela.Bio je tu čovječuljak koji je zacijelo bio domorodac iz djevičanskih šuma jer je bio zdepast s vrlo istaknutim crtama lica. Kraj njega je bila trudna žena koja mu je mogla biti supruga: vrlo visoka crnkinja, vrlo lijepa, a uz nju je bio sin star desetak godina. Napokon, bio je tu i muškarac lijepa stasa koji je, sudeći po naglasku njegova francuskog, dolazio s Malih Antila, kamo su prije nekoiko desetljeća počeli dovoditi crne robove kao zamjenu za istrijebljene indijanske robove.Colin je razgovarao s visokom ženom čiji je dijalekt izgleda razumio i prevodio Joffrevu, koji je bio suzdržan.U igri sjena koju je stvaralo ljuljanje broda promatrala je lica dvojice tako različitih muškaraca: grub Joffrevev profil s lukom obrva koji je nadsvodio njegov pozoran i prodoran pogled koji je prozi-rao misli sugovornika koje su se skrivale iza mimike, pokreta i riječi, a pokraj njega plava Colinova griva, čupava brada i masivna ramena. Kad je bio na moru, nestalo je one težine koju je imao na kopnu u ulozi guvernera; od vremena kad je još bio brodski mali, nije prestao krstariti morima, kao i mnogi drugi Normani.Promatrala je svoga muža koji nije znao da ga gleda; bila je neizmjerno radoznala i zadivljena. Voljela je njegov oštri profil, kretnje njegovih usana kad je govorio i kretnje njegovih ruku.U njegovu razgovoru s jadnim crncima sa dna svijeta zapazila je težnju da njihov uništen život usmjeri u prihvatljivom smjeru.Da, i ona njega želi neprekidno gledati.XVI.

— Vjerujete li da će se Kouassi-Ba vjenčati s onom visokom crnkinjom Peuhl? — upita Severinejednog vrućeg dana dok su u sjeni nadstrešnice kušale medovinu s voćem koja se čudom stvorila u kuhinji gospodina Tissota.Anđelika zastade, proguta zalogaj, a potom razmisli i odgovori:— Nisu li s tom nakanom otišli na tržnicu u Newportu?— Čini mi se tako. A vama?Anđelika prozračnom kretnjom odloži žlicu na tanjurić, od kineskog porculana kakav se mogao naći samo u Novoj Engleskoj.— Joffrev mi nikada ništa ne govori! Nikad mi ništa ne objašnjava! Misli da sam se toliko iscrpila u bolesti da sam postala preglupom za razmrsivanje čvorova njegovih trgovačkih i ostalih transakcija!Mlada gospođica Berne nasmija se kao da nikad nije čula ništa smješnije od toga Anđelikog izljeva.— Ponajprije, niste bili bolesni onog dana kad ih je kupio. Bili ste samo trudni i to se jedva vidjelo, a još nismo bili stigli u New York. Osim toga, i sami kažete da su niti i potke nakana gospodina de Pevraca tako složene, makijavelične i vješto spletene da više volite ne znati ih u potpunosti. Napokon, draga gospo Anđeliko, zar vi tako lako odajete sve misli koje vam padnu na pamet? Čula sam i gospodina de Pevraca kako se žali istim riječima kao vi.— Predajem se — prizna Anđelika. — Ti si sušta mudrost, mala moja Severino. Umjesto da se čudim njegovim činima, bolje bi bilo da o njima razmislim i shvatim njegove nakane ili pak da zatražim objašnjenje ako mi se pruži prilika.Doista je bila uznemirena, ako ne i šokirana, slijedeći izdaleka Joffreveve dolaske i odlaske u pratnji Kouassi-Baa i dvojice naoružanih Španjolaca; na molu krcatom crnom »robom« dočekao ih je nizozemski kapetan broda za prijevoz robija te dvije osobe iz Provi-dencea.S grofom d'Urvilleom i nekim prijateljima čekala je da im posluže jelo na terasi pod znakom golema visećeg ananasa čiji je opojni miris navodio na misli o bijelim pješčanim plažama pod čistim plavim nebom, s kokosovim palmama koje se njišu na vjetru, a leptiri poput prozračnoga dragog kamenja lepršaju oko crvenih cvjetova hibiskusa.Ne bez nelagode, Anđelika je pogledom slijedila Joffrevev hod; on se zaustavljao, ispitivao i podizao pokojeg roba da bi ga pregledao. Osjećala je kako je žmarci podilaze jer ju je to podsjećalo na batistan Candie u Alžiru. U Sredozemlju su za galije tražili Turke, Čerkeze, Ruse i sve vrste kršćana. Ali bilo je poznato da ni najjači crnci ne izdrže više od dva tjedna u veslarnici. Zbog toga se na istočnim tržnicama kupovalo samo crnkinje za hareme ili pak djecu koju bi učinili eunusima ili bi ih predvidjeli za užitak paša ili prinčeva.No bilo je jasno da se sve više crnih robova prevozi na karipske otoke. Ta rabota počela je prije pola stoljeća da bi se zamijenilo nestale indijanske robove na berbi šećerne trske; ona je već vidjela njezine tragove u La Rochelleu.Ali ovdje, u luci najmanje engleske kolonije u Sjevernoj Americi, u gradu Nevvportu izgrađenom na rtu otoka Aquidneck, koji je njegov otkrivač Verrazano godine 1523. krstio imenom otoka Rodo-sa u počast vitezovima svetog Ivana Jeruzalemskog koji su te iste godine, poraženi od Turaka na Sredozemlju, morali napustiti svoje feude na Rodosu i pobjeći na Maltu, na ovom otoku koji poput čepa zatvara prostrani zaljev Narragansett pun otoka i poluotoka, na čijem se dnu smjestio Providence, Anđelika se nemalo začudila

što na tom jedinstvenom komadiću zemlje na kojem je Roger Williams uveo običaj slobode misli i izraza, koji je postao zakon, cvjeta trgovina robljem.No u toj činjenici nije bilo nelogičnosti.Duhovni genij Providencea i Rhode Islanda uspostavio je slobodu misli.A njegov trgovački duh shvatio je da na pola puta između siromašnih zemalja na sjeveru i bogatih južnih zemalja, gdje se i najmanji krajičak zemlje preobražava u polje duhana i gdje nedostaje radne snage, najunosnija trgovina postaje upravo trgovina radnom snagom.Stanovnici Massachusettsa zavidjeli su im što su došli na tako genijalnu zamisao, ali Rhode Island bio je bolje smješten za takavpromet. Svojim brodovima izgrađenim u vlastitim brodogradilištima išli su u Afriku tražiti robove ili su pak s karipskih otoka prevozili već izučene robove u Virdžiniju. Robove su prodavali ili su u zamjenu dobivali melasu, šećer, duhan i rum, a te proizvode prevozili su u Massachusetts. Dovozili su i francuska vina i sitnice iz Pariza, a sušeni bakalar prodavali su u Portugalu prije nego što bi se opet uputili prema afričkim obalama.Nevvport je po važnosti nadmašio Boston i New York.Grad je bio tako bogat da su nametnuli porez od tri talera koji je bio namijenjen popločavanju ulica.Jelo se ananas i plodove s otoka te obilje školjaka koje su kušali na sve načine: sirove, kuhane, kao ragu, kao pitu između dviju lepinja, što su Francuzi zvali »torta«.Ti domjenci nisu joj bili dovoljni da bi se pomirila s tim i nije mogla shvatiti razlog toga; nije željela upoznati Providence, grad u kojemu se moglo bez opasnosti raspravljati o svim teologijama i koji se gotovo smatralo svetim gradom Novoga kontinenta.

Razgovor sa Severinom podsjetio ju je da mora primiti i sirotog Nathanaela de Rambourga, jer je slučaj na njihov put naveo tog dvadesetogodišnjeg mladića kojeg je poznavala kad je bio sasvim mlad, gotovo dijete koje se igralo u dvorcu s Florimondom i Cantorom.U jednom pristaništu Severine ga je pozvala na palubu Duge. Nespretno se popeo ljestvicama od užadi; korak mu nije bio mornarski.Primijetila je da je promijenio odjeću i navukao redengot boje duhana sa zlatno prosivenim džepovima i bijelim ovratnikom obrubljenim čipkom; obukao je kožne cipele sa čeličnim kopčama. Zacijelo je pozajmio novac od svojih prijatelja na otoku James.Je li se prisjetio svog ranijeg života sitnog francuskog plemića koji istražuje mogućnosti elegancije?— Ili da bi se svidio mojim lijepim očima? — rekla je Severine uz hvalisavi smijeh. — Malo je bedast, ali lijep je mladić. Ne, nije lijep, ali mi se sviđa.Željna uživati u životu, gledala je kako prelazi preko dobro uglačana parketa na mostu, klanja se na francuski način, ljubi ruku Anđeliki i uljudno i jasno odgovara na Anđelikina pitanja o njegovu zdravlju i stanju. Ukratko, dobro je. Nije uzvratio pitanjima o njezinu zdravlju i ona pomisli da je on jedina osoba koja nije čula da je rodila blizance i da je zamalo umrla, te se ne brine za njihov krhkiživot. Mladi hugenot ostao je stajati usprkos prijedlozima da sjedne. Nedvojbeno je unaprijed pripremio što želi reći gospođi de Pevrac kad je vidi, jer je nakon nekoliko trenutaka počeo svoj govor ne čekajući priliku.

Nathanael je doista bio mlad, a njegov visoki stas davao je varljiv dojam o njegovoj zrelosti. Činilo se da ni ne sumnja u nestanak svoje obitelji. Mislio je samo na ono što se dogodilo između njega i Florimonda i što ga očito nije prestalo mučiti kao da i dalje ima četrnaest godina. Nathanael de Rambourg i dalje je vjerovao da su tegobe pustolovnog života koje su ga izmorile uzrokovane onim što je zvao »beskrupuloznom Florimondovom nemoralnošću«.— Taj Florimond bio je malo lud — izjavio je — a to sam utvrdio tijekom našega putovanja. Pobožan i zadrt kao i svi katolici, dakako! A opet, kakva neobveznost i nemoralnost u ljubavnim pitanjima!Anđelika je bila donekle iznenađena čuvši od mladoga Rambourga takve prijekore usmjerene njegovu prijatelju iz djetinjstva i suučesniku u bijegu, Florimondu de Pevracu.Istinu govoreći, za njegova prvog posjeta nejasno je osjetila sjenu hladnoće, ali onog jutra kad se siroti Nathanael pojavio kao preživjeli iz Poitoua, iz prošlosti koju je željela zaboraviti, imala je drugih briga i nije bila sklona razmišljati o neslozi dvojice nedoraslih mladića koji su se uputili u tu ludu pustolovinu čije su posljedice mogle ugroziti njihovu mladost i ispuniti ih razočaranjem i gorčinom.Dakako, Florimond koji je s trinaest godina prošao mnoge opasnosti i služio kao paž u Versaillesu postigao je gipkost karaktera i živost prilagodbe koju njegov drug nije posjedovao. Pa ipak, Anđelika je teško mogla zamisliti kako se netko tko je bio Florimon-dov prijatelj i tko je barem jednom popustio njegovu šarmu mogao odvojiti od njega zbog ma kojeg razloga i prekinuti divno prijateljstvo za koje su se zavjetovali da će biti vječno.Slušajući govor mladog poitouovskog plemića, njezin Florimond izranjao je iz života koji joj se činio posve stranim. Zar je doista s njim proživjela one dane pune straha? Taj mladi Florimond bio je hrabar! Usprkos opasnostima koje su im prijetile, njegov crni pogled ostao je živahan i činilo se da mu je odbojna svaka tuga. A jednog jutra joj je rekao: »Majko, valja poći! Želim se pridružiti ocu.Ne mogavši spasiti nju, pobjegao je s tim istim Nathanaelom koji je sad pred njom i ogovara ga.— Taj mladić kojega sam smatrao svojim prijateljem obuzet je strašnim cinizmom — objašnjavao je Nathanael de Rambourg zabacujući svoju dugu kosu koja je davala dražest njegovu kostunjavom licu. — Tvrdio je da je na Dvoru upoznao izopačenost života kao među razbojnicima, da je kod svećenika spoznao tamu duha i duše kao kod najprostijih mornara. I usudio se tvrditi da ste vi, gospođo, da ste ga vi svojim životom poučili kako održati vrlinu i junaštvo, da neće nikada zaboraviti tu lekciju i da je sretan što je primjenjuje, jer to je lekcija koju nijedan profesor na sveučilištima ne može održati, jer nijedna pisana teološka ni filozofska knjiga nije dostojna knjige života koju je proučio i iz nje naučio mnogo o ljudima. Po njemu, sve knjige, a pogotovo vjerske, napisane su da bi navele ljude u strašnu zamku u kojoj se gubi duša i tjelesni život jer se duh truje i uspavljuje otrovom lažnih doktrina i deset zapovijedi »došlih od Boga«. Kako ne bih zadrhtao iznoseći te riječi? On još kaže da ta učenja vode tijelo ravno u sakaćenja, istrebljenja i smrt, bilo nožem, mačem, vatrom ili uzetom. Zemlje se razaraju, a ljudi zaboravljaju. Po filozofiji vašeg sina Florimonda primjena deset zapovijedi i poštovanje vrline kojoj nas predaja poučava nužno donosi ratove, zločine, prokletstva, zlobu i mržnju! Ah, što sve nije govorio! — ja-dikovao je siroti Nathanael kao da sve te godine nije prestajao misliti o Florimondovim riječima. — Tvrdio je da je moja nevinost moj

strogi čuvar od svih grijehova koje bismo mogli počiniti u susretu s opasnostima ovoga svijeta koje bude uspavana zločinca u svakome od nas. Govorio je da gaje iskustvo i predosjećanje naučilo otkrivati dobro u čovjeku i da nije toliko važno izbjegavati zlo koliko je važno birati.— Birati?— Da. Tvrdio je da iza pojave zla nema zlih nakana ni otvorene zloće. Uistinu je uvijek znao snaći se i izvući nas iz neprilika. Štitio me je i branio. Zabranjivao mi je da se miješam u bilo što, govoreći da bih udvostručio teškoće čim bih otvorio usta i preporučujući mi da ih prepustim njemu i »ostanem miran u kutu«. To su bile njegove riječi. Ne znam je li se s ljudima slagao riječima ili djelima, ali moram priznati da smo uglavnom putovali s valjanim osobama koje su se zadovoljavale time da kao plaću za svoje usluge prime samo naše društvo. Valja priznati daje odjnene otklonio boli i nezadovoljstvo.— I na što se onda žalite? — upita Anđelika diveći se samoj sebi što ga može slušati s toliko strpljenja.— Pa... na njegove uvredljive riječi i na njegove preslobodne čine! — uzviknu Nathanael sa zgražanjem propovjednika na misi. — Beskrupulozni slobodnjak i ateist, eto što je taj mladić kojega sam smatrao svojim prijateljem koji ima ista shvaćanja o poštenim ljudima iako ne pripada reformiranoj vjeri kao ja. Neprekidno je ugrožavao moju vjeru i pritom se čak smijao! Bilo je to strašno! Shvaćate li, gospođo, što sam morao propatiti? Bio sam vezan za njega i nisam mogao pobjeći, a moja vjera podrhtavala je pod udarcima njegove prividno istinite logike; moja duša bila je na rubu odricanja od spasenja i pada u oganj pakleni! Ah, često sam požalio što sam pošao za njim! Bez njega...— Bez njega biste završili prerezana grla one iste noći kad ste otišli! I izgorjeli biste u plamenu mnogo stvarnijem od hipotetičnog paklenoga ognja — prekinu ga Anđelika i gotovo odmah požali svoju nepromišljenost.Nathanael ju je gledao otvorenih usta; sav zanos ispario je iz njega.— Što želite reći? — promucao je napokon.Anđelika je željela imati više obzira prema njemu. No sad je valjalo ići do kraja.— Želim reći... Avaj! Jadni moj dječače, oprostite mi. Imam za vas okrutne vijesti... Iste noći kad ste pobjegli iz obiteljskog dvorca, nekoliko sati nakon vašeg odlaska, kraljevi draguni krenuli su na Rambourg i Plessis. Napali su vaš dvorac i spalili ga... pošto su poubijali sve vaše... Vidite da vas je vodio dobar instinkt i da ste dobro učinili što ste slijedili Florimonda, jer ste zato još živi.Severine tiho napusti svoje mjesto i odvede mladića prema stolici. Potom mu donese čašu vode koju on nesvjesno popi. Na licu mu je bio ukočen izraz kao da ne može shvatiti smisao riječi koje je čuo. Vladala je tišina, a potom on duboko uzdahnu; činilo se da je došao k sebi.— Kažete da je Rambourg izgorio?— Djelomice.— A zemlja?— Zemlja nije, očito! Da ste sreli gospodina Molinesa u New Yorku, mogao vam je ispričati potankosti, jer je nakon otimačine protestantskih dobara počinjene u Poitouu bio zadužen brinuti se o posjedima izbjeglih protestanata.I dalje je šutio, zamišljen ili omamljen.

— Ali onda — reče kao da je napokon shvatio — moram se vratiti i preuzeti u posjed svoje nasljedstvo!— Ne znam od kakve su tvari načinjeni ti hugenoti — primijetila je Anđelika kad se zabrinuto, ali ne pokazujući odviše osjećaja, vratio na palubu Marijina srca. — Francuski kralj možda ima pravo kad smatra da je Reformacija promijenila drevni karakter Francuza, koji su senzibilni i spontani, i da ona znači opasnost stvaranja države u državi.Ali Severine je neočekivano prihvatila stajalište svog druga u vjeri. Manje je slušala što je Nathanael zamjerao Florimondu, kojeg je slabo poznavala, a više o mukama o kojima je govorio sa svetačkim i vatrenim gnjevom.Cijenila je tragediju i propovijedi koje izrastaju iz lamentacija, žalovanja i revindikacija.— Treba ga razumjeti. Već godinama živi bez svoje obitelji. Možda je ponekad pomislio: »Vidjet ću ih jednoga dana... Ali kada?« Pa su mu prestali nedostajati. Ako je danas shvatio da ih više nikad neće vidjeti, to nije promijenilo njegovu sadašnju situaciju.— Imaš pravo. Napokon, istina je da mladost ima grubo srce. Mladi rijetko pate zbog prekinutih veza ako to ujedno nije i gubitak bogatstva. I ja sam također u dobi od desetak ili dvanaestak godina pošla u Ameriku ne misleći ni na brata ni na majku, koji su bili jako dobri i nježno su nas voljeli. Ne znam zašto, ali već neko vrijeme javlja mi se sjećanje koje me toliko ne navodi na čuđenje zbog udaljenosti između duha i srca djeteta i odraslog koliko me nadahnjuje strahom od promjena, čak bih rekla od izopačenja koja nam život nameće. Kamo je otišla? — često se pitam. Kamo je otišla, kamo je nestala ta djevojčica Anđelika koja nije imala srca, ali koja je patila zbog toliko toga nepoznatog i neizrazivog, o čemu nitko oko nje nije imao pojma?— Zar mislite da on nema srca i da nije volio svoju obitelj? — upita Severine podignutih obrva, čuvši suprotno od onoga u što je vjerovala prije pet sekundi.Ona ustade da bi promatrala kako se udaljuje šalupa s mladim posjetiteljem, a potom se vrati i sjede pokraj Anđelike.— Što tražite, gospo Anđeliko? — upita je vidjevši da pregledava velurnu torbicu koju je uvijek nosila na most.— Jedno pismo. Slušaj, Severino, to je pismo koje čuvam zato što ga volim uvijek iznova čitati. Ono govori s mnogo mudrosti oljubavnom osjećaju, a u njegovoj istini uvijek nalazim nove nijanse i novi smisao. Tolika je zbrka u našim ljudskim vezama, prisilnim i spontanim, toliko obveza kojima se moramo podrediti protiv težnji našega srca, a ovo pismo nam pomaže da donekle uredimo svoje poslove i da bolje shvatimo značenje riječi ljubav, koju upotrebljavamo pomalo iskrivljeno. Slušajte.Čitala je ravan i pravilan rukopis koji je prekrivao list izblijedio od česte upotrebe.»...Morala sam priznati da su naši životi, naizgled tako različiti i tako suprotnih ciljeva, prožeti istim plamenom koji sve pojačava, koji bukti u svakom biću i u svetom Božjem veličanstvu: Ljubavlju.Ima više vrsta ljubavi na svijetu: ljubav za strance, ljubav za prolaznike, ljubav za siromašne, ljubav za suradnike, ljubav prijatelja, ljubav prema roditeljima... i ljubav ljubavnika. Dirnuti smo suosjećanjem za strance kad saznamo da se njihova zemlja tlači i pustoši. Volimo prolaznike kad nam donesu neku korist, volimo siromašne jer im možemo darovati svoj višak, volimo suradnike zato što bi njihov gubitak pogodio i nas, volimo prijatelje zato što uživamo u razgovoru s njima, volimo roditelje zato što nam daju mnogo dobra i zato što se bojimo njihove kazne... Ali samo ljubav ljubavnika

prodire u Božje srce i njoj ništa nije nedostupno. Uistinu, takva ljubav rijetko se nalazi. Ali samo to je istinska ljubav. Jer ona ne zna za interese pa čak ni za potrebe. Nisu joj važni bolest i zdravlje, napredak i propast, utjeha ni osornost: njoj je sve jedno. I ona rado daje život za onoga koga voli*.«Severine je slušala, ne bez odbojnosti. Naslućivala je da je to pismo neke predane »papistice«, neke redovnice.— Ja nisam tako hladna prema osobama koje me okružuju. Ja ih volim — izjavi ona odlučno. — A ta žena živi samo za jedan plamen... — Za ljubav ljubavnika?— Da. I nedvojbeno je vrlo sretna, jer to nije dano svima. Honorine nasloni glavicu na majčino rame.— Što to čitaš? Je li to smrt supruga princeze od Clevesa?— Ne. To je pismo koje mi je poslala gospođica Bourgeovs iz Montreala. Ona je redovnica — potvrdi ona Severini, papistička opatica kao što si naslutila. Osnovala je Ville-Marie s podmlatkom gospodina de Maisonneuvea i ondje otvorila školu za djecu naseljenika i obrtnika.* Autentični izvod iz prepiske blažene Marguerite Bourgeovs.I ¦*--¦¦¦- - t.„.— Sjećam se nje — reče Honorine — srele smo je u Tadoussacu. Na rukama joj je bilo maleno bolesno dijete koje je spasila da ga mornari ne bace u more.Anđelika se opet zadivi iznenađujuće dobrom pamćenju svoje malene kćeri.XVII.Nathanaelova razmišljanja o očevini odgovarala su i Severini-nim preokupacijama te je malo poslije nastavila tu raspravu.— Oh, gospo Anđeliko, uistinu se želim vratiti u La Rochelle. Zašto smo otišli? I ja ondje imam očevinu. Imala sam kuću i lijepo pokućstvo. Imali smo i polja što su se prostirala iza dvorišnih zidova i još jednu veliku zgradu na otoku Re, koju su »papisti« dali našoj tetki Demuris zato što se preobratila. To je nepravedno i nepošteno i nismo trebali napustiti svoja dobra.— Severine, zar nismo zajedno na lijepom putovanju?— Da, ali dosta mi je svih tih Engleza.— Ta oni pripadaju reformiranoj vjeri kao i ti.— Nije to isto. Mi smo ipak Francuzi. Ljudi u Salemu smatrali su me »papisticom« zbog mojih običaja. Pravo im budi! Više volim svoje običaje nego njihove. Kruti su poput kolaca. U La Rochelleu mogla sam pronaći društvo koje mi odgovara, ali ovdje mogu birati samo između odurnih katolika i stranaca. Mladi ljudi u Gouldsborou nemaju ni vjere ni kulture, a usto ih ima tako malo.Honorine je zagrli svojim ručicama.— Ne plači, mila moja Severino, ja te jako volim! Što bih ja bez tebe kod Engleza?Severine je proživljavala krizu i Anđelika je željela da se umiri kad u Gouldsborou nađe svoju obitelj, svog oca Gabriela Bernea, braću, Martiala i Lauriera, svoju maćehu, lijepu Abigael i svoje dvije polusestre rođene na američkom tlu.— Pitamo se zašto su francuski hugenoti propali u svojim pothavtima u Americi? To je zbog njihove vezanosti za kralja i zemlju. Zapravo, da bi se uspjelo, valja slijediti put Champlaina, huge-nota koji se preobratio. Otkad je postao katolik, znao je samo za uspjeh i slavu. Sve je jasno: preobrati se ili nestani. To je naša sudbina. Bili ovdje ili ondje, guše nas. Ne možemo preživjeti izvan svoje

zemlje, odsječeni od svoga kraljevstva. Odavno sam shvatila da smo trebali ostati na našem tlu i oružjem braniti La Rochelle.— Ali, jadno moje dijete, tvoji djedovi su to htjeli prije tebe. Zar nikad nisi čula za opsadu La Rochellea u doba Luja XIII i kardinala Richelieua, njegova ministra? Prisjeti se kako ti je stara Rebecca, jedina preživjela iz toga vremena, pripovijedala kako je kao mlada žena morala nositi troje djece koja su umirala od gladi kroz grad u kojem više nije bilo ni kože koja bi se mogla skuhati. Suprug joj je već bio umro od gladi u ruševinama. Kad su protestanti iz La Rochellea kapitulirali, rijetki preživjeli bili su poput kostura. Bilo je to prije pedeset godina — ne tako davno...Ali za Severinu to jest bilo davno i činilo se da ne može zamisliti staru Rebeccu, mršavu i smežuranu, kao mladu ženu s djecom. Nje se prošlost ne tiče. Muči je sadašnjost.— Dobro smo živjeli u La Rochelleu. Imali smo dovoljno snage, novca i strpljivosti da odbijemo njihove napade. Na kraju bismo pobijedili. Zašto ste nas prisilili da pobjegnemo? Ja nisam mogla ponijeti, ne znam, ni rupčić, ni nakit koji mi je majka ostavila. Ništa. Moj otac dao se nagovoriti. Vidio je samo vas.Bila je uzbuđena; preuzela je dječje izraze odbojnosti iz vremena kad ju je Anđelika upoznala u dobi od trinaest godina. Taj susret nije uvijek bio bez sukoba jer je Severine izazivala odrasle, skrivajući iza svojih optužaba nemir i želju da shvati nesreće u kojima se našla na pragu svoga mladog života.Anđelika ju je dobro poznavala i znala je da Severine ima očajničku potrebu za sigurnošću i želi daje netko uvjeri kako će se svijet na koncu smiriti. No ona joj to ne može obećati. Može se samo nadati, ali ljudska glupost je nepredvidiva i neizmjerna, a osjetljiva ravnoteža koju svatko postiže svojim snagama uvijek je na rubu pada. Promatrala je Honorinu koja se igrala s Maltežaninom, bacajući loptu koju joj je načinio od napuhanog mjehura obavijenog kožom. Honorine je prštala od veselog smijeha.Honorine je bila dojenče u njezinim rukama u doba kad ju je tražila sva kraljevska policija. A danas, gledajući malene prinčeve, dar neba, sanja samo o tome da im pruži čudesno djetinjstvo iz kojeg će ponijeti samo lijepe uspomene iz cvjetnjaka u Wapassouu i s plaža u Gouldsborou, s dugih putovanja riječnim obalama i lijepim brodovima. Nije sebi opraštala prošlost; nisu je njezine patnje ispunjavale gorčinom, nego to što ju je ljudska zloća prisilila da ih nane-se tako malenom djetetu, Honorini.— Nezahvalna si, Severino, i govoriš lakomisleno. Lako je žaliti se kad si okružena roditeljima i prijateljima koji su te spremni braniti od nepravednih i opasnih pritisaka, i to svim sredstvima, i oružjem ako ustreba, kad znaš da se uvijek možeš vratiti svojima, koji su svi na životu i svi te čekaju nestrpljivo i s ljubavlju, nudeći ti juhu od ostriga ili lonac kupusa — ti nikad nećeš biti gladna — krov nad glavom, kako god siromašan bio, koji će te zaštititi od nevremena, vatru koja će te ugrijati kad bude hladno, pa bila ona u bijednom ognjištu od kamena u tom izgubljenom kutku Amerike. Da, možeš se žaliti što su te orobili i što si morala ostaviti stvari za koje si bila vezana a nisi ih mogla ponijeti. Da, možeš prezreti sva blaga koja ovdje posjeduješ, od kojih je najvrednije to što si na sigurnom, među članovima zajednice koja će te gorljivo braniti.Ti ne znaš što znači biti napušten od svih, odbačen od svih. Brzo si zaboravila ili nisi nikad ni shvatila što ti je prijetilo kad smo pobjegli dok je to još bilo moguće, kao što su Izraelci pobjegli u noći Pashe da se faraon ne bi predomislio.

Vjeruj mi. Ni izgnanstvo ni tegobe prelaska preko oceana ni poteškoće koje su nas ovdje čekale nisu ništa u usporedbi s užasom i nesrećom koja bi se nekoliko sati poslije obrušila na tebe i zauvijek te odvojila od najmilijih. Tvoj otac i Martial bili bi poslani na galije. Laurier bi bio vraćen isusovcima koje toliko mrziš. A ti bi bila izvrgnuta poniženjima, ti koja si tako ponosna i gorda, a najmanje od njih bilo bi to što bi te jednog dana naveli da se preobratiš...— Nikada!— Pusti me da govorim! Pristala bi na preobraćenje da bi se spasila najgorega. Ne može se znati do kojih bi skrajnosti išli ludi suci ili soldateska koja ima dozvolu, ma što to govorim, koja ima zapovijed da zlostavlja svoje bližnje koji su bez obrane. Posljednjih tjedana u La Rochelleu progonila me misao da će se to dogoditi. A danas, kad si spašena i sigurna, ti žališ za svojim dobrima, svojim kućama i »dobrim društvom« iz La Rochellea!Severine ju je slušala pognute glave. Napokon je gorko rekla:— Oprostite mi, gospo Anđeliko. Imate pravo. Zločesta sam. Ali pojava onog isusovca izbrisala je svu moju sreću i radost ovoga putovanja. Oni će nas progoniti do kraja svijeta i ja bih se željela vratiti u La Rochelle, u sjenu naših zidina. Oprostite mi. Nisam nezahvalna. Ali on je probudio moj strah. Tako bih željela zaboraviti da oni postoje.XVIIIKako bi utješila Severine Berne, malu izgnanu hugenotkinju, Anđelika joj je posvetila još nekoliko trenutaka i uvjeravala je u prednosti njezine situacije, dokazujući joj da ih, zahvaljujući Jof-freyu, već nekoliko godina nitko ne može istjerati. Podsjetila ju je da nakon Quebeca francuski kralj više nije neprijateljski raspoložen prema njima, da ih Englezi smatraju suradnicima, a ne neprijateljima te da imaju prijatelja među indijanskim poglavicama. A što se tiče isusovaca, ne treba preuveličavati njihov utjecaj na tlu Novoga svijeta; željeti da »više ne postoje« jalov je nagon koji ne vodi ničemu. Živjeti znači prihvatiti sudbinu koju nam je slučaj odredio u ovom svijetu, sudbinu koja je tek jedna od mnogih, različitih i suprotnih. Valja se radovati što je svijet raznolik. To životno vrenje potiče stvaralaštvo i promjene u ljudima.— Ali ne valja se mijenjati kad živimo u istini — pobunila se Severine, koja nije odobravala tako labav moral.No ipak je razmišljanje o jakoj floti koju posjeduje grof de Pey-rac i njegovi suradnici, o napretku njihovih naselja, o zidinama koje brane Gouldsboro umirilo njezinu tjeskobu i uspjelo je razvedriti. Isusovci se ipak mogu urazumiti.Ako to budu željeli.Najopasniji od njih više se ne pojavljuje. A, tko zna, možda ne bude sve prema očekivanjima, možda se čak i stiša ta buka oko opoziva Edikta iz Nantesa.Pošto je to rekla i nježno zagrlila Severinu kako bi joj prenijela svoje samopouzdanje, Anđelika se osjeti iscrpljenom zbog toga što je morala govoriti o Crnim Odorama. Nije poželjela da ne postoje, ali željela ih je zaboraviti barem na trenutak.Da, htjela je samoj sebi reći, dok su se udaljavali od feuda puritanskih vrlina koje se strogo i kruto opiru silama srca — tjelesni strah od iskušenja i grijeha, strah od vječne kazne, strah od onih koji su drukčiji — promatrajući te krajolike tako pune dostojanstva i blagosti, napučene mladenačkom ljupkošću prirode, jatima ptica čiji let podsjeća na balet, nevinim nestašlucima morskih vukova i dupina koji radoznalo plivaju oko njihovih brodova, tako je željela reći da je svijet kristalna kocka vedrine.

Smrt mladoga Emmanuela tištila joj je srce. Pokušala je sakriti od Joffreva osjećaj krivnje koji je nosila u sebi.»Mogla sam spasiti to siroto dijete, znam da jesam. Došao je da bi se stavio pod moju zaštitu. Ali nisam bila spremna. Vjerovala sam da mogu normalno raspravljati s čovjekom njegova kova koji je proživio toliko izopačenih iskustava. Krivo sam procijenila njegovu snagu... i svoju slabost. To je neoprostivo!«Da se ne bi vrtjela u krugu tih tužnih misli, prestala je govoriti. Ljudi uvijek previše govore. Mogla se ugristi za jezik prije nego što je odala ocu de Marvilleu da je otac de Vernon, isusovac, sahranjen u istom grobu kao i njegov neprijatelj, prečasni Patridge, kongrega-cionalistički pastor, što znači da je bio ultra-puritanac, disident, kri-vovjerac najgore vrste.Usprkos biblijskom pečatu takva suda, dostojna kralja Salomo-na, bila je sigurna da ni druga strana, protestanska, ne bi bila manje indignirana kad bi čula da je uvaženi kalvinistički svećenik, duhovnik purissima religio sahranjen za vječnost uz tog strašnog podložnika Sotone i Rima, uz jednog isusovca.U stoljeću u kojem žive te se stvari ne razglašavaju. Ona se pitala bi li sektaški duhovi izvukli pouku kad bi bili obaviješteni.Kao da nikad nije shvatila da je takozvani normalni svijet koji ih okružuje mnogo jače zaražen ludilom od onih u koje upire prstom i kaže da su ludi!Zamjerila je sebi i što je nerazborito odala ime svoga brata isusovca onom osvetoljubivom svećeniku koji je na putu za Francusku.Zadala mu je već dovoljno muka. Ponajprije za vrijeme procesa njezinom suprugu optuženom za čarobnjaštvo, a potom kad se pobunila protiv kralja. Ne računajući nevolje koje mu je stvorio njihov brat Gontran, slikar koji je naveo radnike u Versailesu da se pobune i koji je obješen.Njezin jadni brat isusovac! Morao ih je sve prokleti. Da je pronašla njihova najstarijeg brata Josselina, pokušala bi ga spriječiti u tome.U okolici Cascoa sipila je kišica. Približavali su se divljim krajevima.Navukavši na ramena ogrtač od tuljanove kože koji ju je štitio od vlage, Anđelika je hodala mostom i promatrala magličasto obzorje na kojem su se nazirale sjene obale.Hodom je željela obnoviti snage i tako prekinuti sa životom odaliske koji se sastojao od ležanja na ležaljci, primanja posjetitelja i grickanja slatkiša.Premda nije željela misliti na isusovce, bilo je teško neprisjetiti se ludog ispada koji je doživjela prije dvije godine.Bilo je to kod rta Maquoit, gdje je Shapleigh imao kolibu koju je Colin Paturel izdao Božjem špijunu, isusovcu Louis-Paulu de Vernonu koji je pod krinkom engleskog mornara po imenu Jack Merwin upravljao barkom Bijela ptica i htio ju je zarobiti po d'Orgevalovoj zapovijedi.Po glavi joj se motala misao da je taj isusovački špijun primio od svog nadređenog i »neizrečenu« zapovijed da ubije gospođu de Pevrac u slučaju da se njezino dovođenje u Novu Francusku pokaže preteškim.Kako inače protumačiti njegovo ponašanje u Moneganu kad se utapala u divovskim valovima, a on, Jack Merwin, stajao je na stijeni, nepomičan, hladnokrvan, prekriženih ruku i gledao je kako se bori s podivljalim morem.No nakraju je skočio, kao da ga nešto tjera. Zamalo prekasno. Mogli su se oboje utopiti.

To se moglo smatrati njegovom slabošću prema njoj, opasnoj ženi, kao gesta suosjećanja, kao neposlušnost prema svom duhovnom zapovjedniku i kao neprihvaćanje Božjeg suda.Prije no što joj je pomogao da siđe u barku Bijela ptica, Colin joj je promrmljao: »Čuvaj se, janje moje... žele ti zlo.«Joffrev je priznavao da isusovci posjeduju okultne sile i da primjenjuju sva sredstva da bi postigli svoje ciljeve.Otac de Vernon napisao je ocu d'Orgevalu, kao da se opravdava, ono pismo koje Anđelika još ima kod sebe i koje počinje riječima: »Da, oče, imali ste pravo. Demonka je u Gouldsborou, ali to nije ona žena koju ste mi naznačili...«Ako muškarci, čvrsti i staloženi, ograničeni svojom naravi i nužnošću da gledaju stvarnosti u oči, odbijaju iluzije i sve ono što se krije u nevidljivom između raja i pakla, ona neće sebi zamjerati što je jedina koja ih može vidjeti, kao krhka i maštovita žena.Nije ni sanjala sve što se dogodilo tog ljeta kao posljedica zloće njihova skrivenog neprijatelja, njegove vještine i potajnih lu-kavština.Naselja na obalama Nove Engleske gorjela su, krv je tekla, gusari su pljačkali, brodovi su se nasukavali na hridi, a mornari su batinama ubijali preživjele... dok je demonka koju je najavila vidovnja-kinja iz Quebeca koračala svojim nožicama u finim kožnim cipelicama po pijesku Gouldsboroa.Ta mjesta, ta obzorja, te dražice iz kojih dopire miris pržene ribe i katrana kojim se popravljaju brodski trupovi, ti krici morskih lastavica podsjećali su je na to koliko je njihova ljubav bila ugrožena te godine.Kako su se Joffrev de Pevrac i ona vrijeđali, kako su bili na rubu mržnje, u vrtlogu uzajamnih sumnja, kako su prokrvarile stare rane odvojenosti, kako je vladalo uzajamno nerazumijevanje i strah te su povjerovali da su postali stranci zauvijek: neprijatelji. »Još smo slabi. Nismo bili spremni podnijeti takav napad.«Iskušenje ih je pogodilo poput udarca biča, poput bure u kojoj je njihova barka gotovo potonula.Ali iskušenja su takva! Njihova svrha je upoznavanje vlastite snage, nadmašivanje sama sebe, težnja da se ide dalje, uvijek dalje, sve do mirnog mora sreće na kojem danas plove.Pitala se kako je taj duhovnik, čiji ponos nije mogao podnijeti da bude skinut s pijedestala, mogao predosjetiti da ih može pogoditi samo tako da napadne njihovu ljubav. I kojom vidovnjačkom mišlju je uspijevao biti sveprisutan i prenositi svoje zapovijedi preko prostranih zemalja?Poruke su uvijek stizale na vrijeme.Anđeliki su rekli daje otkrio tko se krije iza krinke gusara Zla-tobradog i da ga je kupio kako bi ga poslao da opkoli Gouldsboro. Nije to mogao znati, to je nemoguće!Ili je ipak sve moguće?Nije oklijevao ni pred čime kako bi postigao što želi njegova prokleta duša, njegova pomoćnica, njegova nesvjesna pokora, izo-pačenost koju je stekao u djetinjstvu družeći se s dobrotvorkom Am-broisine de Maudribourg.Kad bi ga pitali, mogao se praviti da ništa ne zna ili pak da sve zna i djeluje za spas duša.Kojem sudu izložiti te činjenice? Od kojih sudaca tražiti odštetu? Nijedno uho ne bi moglo čuti tu priču niti prihvatiti tumačenje, a oni koji su bili prisiljeni umiješati se radije bi sve zaboravili i pravili se da ništa ne razumiju.»Zaboravimo!«, rekao je mali markiz de Ville d'Avrav. »Inače ćemo se naći na inkvizicijskim mučilima.«

Bila je to tajnovita afera. Vrlo malo ljudi je moglo razumjeti što se zbilo.Čim bi netko otvorio usta, izložio bi se opasnosti da je rekao previše.»Umirite se, srce moje«, govorio joj je Joffrev.Bio je manje osjetljiv na izdaju nego ona. Objasnio joj je: »Isusovačka snaga, a to je i jedna crta njihove politike, sastoji se u tome da pristaju i na dobro i na zlo pripadnika Družbe — onih odvratnih, poput tog Marvillea, kojeg su se uplašili i Irokezi, i samog osnivača, onoga Ignacija. Ima ih svakakvih.«I sad se pojavio kraj nje i obuhvatio je oko struka. Svjestan njezine uzrujanosti i tamne boje njezinih razmišljanja, rekao joj je: »Umirite se, srce moje.«Tih dviju godina obale su cvjetale, a godišnja doba povratila su žive boje.Samo gusari su i dalje pustošili. Gusari su često krstarilli tim vodama bogatim ribom koje su posjećivali ribari i lovci na kitove.Svi moreplovci morali su biti oprezni. Gusari sa crnim zastavama, flibustijeri s otoka vrebali su na brodove koji dolaze iz Europe s tovarima robe iz Francuske, Engleske, Nizozemske, Venecije ili Đenove. Bilo ih je i iz istočne Indije ili Afrike, koji su plovili za Ply-mouth, Boston, Salem, Newport ili New Haven s tovarima svile, čaja, začina ili robova.Oni su bili privlačan plijen, nimalo lagan, ali bogat, pa su grof i njegov kapetan d'Urville više puta dnevno, u pratnji lorda Cranmera i guvernera Colina Paturela dalekozorom pomno promatrali obzorja.Čim bi opazili i prepoznali zastavu kojeg broda, brodovi i brodići iz pratnje obavili bi manevar kojim bi oblikovali obrambeni krug oko Duge, spremni na borbu ako sumnjivi brod odbije predstaviti se, a potom bi ispalili upozoravajući hitac ako bi se i dalje približavao. No tih nekoliko dana koliko je trajala plovidba nije bilo potrebe za tim.Toga dana bacili su sidro kraj arhipelaga Mountjov kako bi ukrcali bale vune od znamenitih ovaca koje su se tu uzgajale.Anđelika je sa svog uobičajenog mjesta promatrala maleni i rustikalni brod Colina Paturela, Marijino srce, karaku portugalskog stila, vrlo arhaična izgleda, ali brzu i okretnu, koja je bordižala oko njihova velikog broda kao dobar pas čuvar. Prisjetila se daje i Colin bio jedan od tih beskrupuloznih gusara koji su sijali strah Francuskim zaljevom i pljačkali obalna engleska, nizozemska, škotska i francuska naselja.Na Marijinu srcu napao je Gouldsboro i bio odbijen.Uspravan, jak, stajao je na pramcu svoga broda, plave kose i brade, on, strašni Zlatobradi, a u hladnoj čeličnoplavoj vodi oceana zrcalile su se žive boje velike slike oslikane na oplati pramca. Ta slika prikazivala je Djevicu Mariju lijepa lica, okruženu anđelima, bezbožno plave kose i pogleda boje oceana, nalik na ženu koju je Colin volio u zarobljeništvu u Maroku, s kojom je pobjegao i čiju je sliku čuvao u svom lutajućem životu na morima. Nije ni sanjao da će je jednoga dana pronaći na obalama Amerike i da će ga zarobiti njezin suprug.Colin, gusar, pao je u ruke gospodara Gouldsboroa i suočio se s vješalima, ali Joffrev ga je načinio guvernerom Gouldsboroa.— Što mu je mogao obećati da bi ga pridobio? Jer, on mu se priklonio, njemu, svom suparniku koji ga je zarobio i koji je imao ženu koju on voli... Ah, što mogu kad me Colin ne može zaboraviti? — uzdahnu ona.Anđelika je vidjela tu dvojicu s prozora tvrđave; Colin je bio u lancima, a Joffrev je kružio oko njega poput vuka, a na stolu su blistali smaragdi iz Caracasa koje je gusar s

Marijina srca opljačkao prije svog poraza. Taj sukob zbio se davno i pripadao je prošlosti koju je svatko od njih proživio na svojoj strani Sredozemlja, ne znajući gdje je drugi, prošlosti koja se završila igrom slučaja koji ih je sve troje spojio na obalama Amerike nakon mnogo godina.Borba srdaca prožetih strašću, gnjevom, ljubomorom, odvijala se poput ratnih bubnjeva; teški udarci Colinova srca kucali su ljubavlju prema njoj, i negda i tada, uvijek. Potom je buka borbe oslabila, utišala se kao nakon iscrpljujuće oluje, a na mirnom moru, uz ostatke potopljenih brodova i njihovih opustošenih života, oblikovali su se temelji novoga saveza, novoga prijateljstva.»Što mu je mogao obećati da bi osigurao njegovu podložnost i njegov pristanak... njegovu odanost?«Zatvorila je oči i pustila da joj toplo sunce i vjetrić miluju lice. Osmijeh joj je ozario lice.»Colin će mi jednoga dana morati reći što mu je Joffrev obećao.«Omamljena, gotovo je zaspala, a u njoj je počivao osjećaj sklada i mira, poput akorda nebeskih orgulja koji odjekuju otočnim hridima. Trenutak čiste sreće, stanje milosti... Pod kapcima su joj se prelijevale jarke boje nalik na kineski porculan iz kojeg je kod gospođe Cranmer pila onaj zlatni kineski čaj koji je tako osvježavao. Sjene su igrale.Napola je otvorila oči i zadrhtala ugledavši visoki obris Colina Paturela koji ju je promatrao. Kako ga se maloprije prisjećala kao Zlatobradog, trenutak je bila neodlučna, a potom se nasmiješila.— Sjednite kraj mene, gospodine guverneru. Vi ste valjda jedini kojega još nisam primila. On privuče drveni stolac, rekavši da će ta sjedalica najbolje izdržati njegovu težinu nego elegantni podstavljeni stolci. Odložio je svoju jurišnu sablju koju je nosio kad je bio na moru.— O čemu ste sanjarili, gospođo, kad vam se lice rascvjetalo u tako slatkom osmijehu? O kome, ah, o kome ste sanjali?Ona mu otkri svoju vragoliju.— Ako vam odgovorim: o vama, gospodine guverneru, hoćete li me optužiti da sam koketna ili pak licemjerna? Pa ipak, to nije istina. Coline, mislila sam o Zlatobradom, koji me je zarobio nedaleko odavde na svom brodu Marijino srce i koji me predao jednom izaslaniku oca d'Orgevala, zaduženom da me kao zarobljenicu odvede u Quebec.— Prečasnom ocu de Vernonu? Dakako, sjećam se — odgovori Colin.— Niste bili prisutni kod lorda Cranmera kad nam je otac de Marville objavio smrt oca Sebastiena d'Orgevala, ali ta vijest vam je poznata. Dakle, gotovo je s njegovim progonima i urotama. Hoćete li mi zamjeriti ako vam priznam da mi je drago zbog toga?— Ne, gospođo. To je posve normalan osjećaj, tek zdrava procjena situacije. Srdžba zbog toga što vas je nepravedno kinjio i izlagao opasnostima kojima ste umaknuli daje vam pravo da se radujete što ćete odsad biti slobodni od njegovih urota.— Pa ipak, ne — reče Anđelika odmahujući glavom. — Zapravo se ne radujem. Uvjeravam vas da moj strah nije nestao, on je samo promijenio smjer. Znala sam tko je neprijatelj i odakle dolaze udarci. Nadala sam se da ću ga jednoga dana sresti i u njemu pobuditi ljudskost koju je posjedovao i tako razoružati njegovo neprijateljstvo. A sad je prekasno. Iza sebe je ostavio one koje je odgojio, indoktrinirao i oblikovao tako da ga brane, a oni će možda nastaviti djelovati protiv nas podvrgavajući se posljednjoj volji sveca.Colin je pozorno slušao.

Odmahnuo je glavom i rekao da s gospodinom de Pevracom dijeli osjećaj da ništa ne daje naslutiti promjene koje će uslijediti tom događaju za koji se još nije saznalo u Novoj Francuskoj, amožda ni neće prije zime, jer je Outtake poslao glasnike na jug, u Novu Englesku.Nakon boravka gospodina i gospođe de Pevrac u Quebecu i kraljevog priznavanja, taj povoljni vjetar promijenio je smjer.Od tih događaja protekle su dvije godine; iako su tad bili ludo hrabri i zamalo su izgubili glavu, to je sada prošlost. Ništa ih nije podsjećalo na onoga koji je bio izgnan među Irokeze, kojeg su već više puta smatrali mrtvim, a napokon su o tome dobili i siguran glas.Događaji su blijedjeli. Ljudi su zaboravljali; valjalo je baviti se drugim poslovima. Pohodi mornaričke policije povremeno su pročišćavali Francuski zaljev te se trgovina razvijala u mirnom ozračju dobre volje. Gouldsboro je bubrio od poduzetništva.Postavila mu je još nekoliko pitanja. Jedva je držala oči otvorenima, ali nije joj bilo neugodno pred Colinom. Ako ponekad poželi onu ljubavnu čežnju, mora biti strpljiva, jer ne smije zaboraviti da je u Salemu bila teško bolesna, da je uzbunila cijeli grad te da s obzirom na sve to može sebi priuštiti još nekoliko dana počinka.Slušajući ga, promatrala gaje između poluotvorenih kapaka.Nije više imao čupavo i gnjevno lice koje je iza pojave Zla-tobradog skrivalo njegov očaj, ali nije više sličio ni na Colina iz Maroka, mišićavoga kralja robova, mladolikog diva kojem su pripisivali četrdesetak godina.Bio je teži, premda kao da je opet izgubio sve suvišno salo, još krupniji i udaljeniji. Usamljeni div. Razmišljala je o njegovu životu u Gouldsborou, životu guvernera odgovornog za stanovništvo i luku. Uvijek je sam. No na brodu je drukčije. Uvijek ima pristaništa. Ali kakav može biti njegov privatni život u Gouldsborou, pod pogledom protestantske zajednice? O njemu nije izbio nikakav skandal. Colin je oduvijek bio krepostan. Razmetao se da je bludnik, ali to nije istina. No posjedovao je veliku ljubavnu čežnju i golemu, ah, kako golemu snagu zagrljaja!Anđelika zatvori oči i pokuša misliti o nečemu drugom. Uvijek je odlučno otklanjala sjećanje na Colinove zagrljaje.Bila je svjesna daje poslije Joffreva on muškarac koji u njoj pobuđuje najviše žudnje.Joffrev je to znao i tim je bila veća njegova ludost kad je svom suparniku predložio — umjesto da ga pogubi zbog gusarstva, što je taj i zaslužio i što je bilo njegovo ratno pravo kao pobjednika — da bude u njegovoj službi, da mu postane suradnik, i to najbliži i najupućeniji u pothvate grofa i grofice de Pevrac, vlasnika i gospodara Gouldsboroa, prihvativši naslov i službu guvernera.Colin, okovani Norman, pognut poput zarobljena lava, više je volio smrt na vješalima nego da se podvrgne argumentima i prijetnjama koje mu je upućivao Gaskonjac vatrenih očiju, Rescator koji je vladao Sredozemljem, a sad vlada arhipelagom koji je Zla-tobradi želio pokoriti, grof de Pevrac koji je osvojio srce princeze iz legende koju je zavolio on, jadni mornar.Colin napokon ustade i pokloni se.— Reci mi, Coline — prošapta Anđelika — što ti je taj vrag mogao obećati da nakraju pristaneš na njegove zahtjeve i preuzmeš Gouldsboro u svoju odgovornost? Reci mi.Paturel je promotri plavim pogledom i uputi joj osmijeh koji nije odavao ništa. Poznavala je Colinovu tvrdoglavost i znala je da bi bilo uzaludno nadati se i najmanjem priznanju.

— Dobro — reče ona i udobnije se namjesti na svojim jastucima. — Neću više ništa pitati.I ona mu uputi zagonetan izraz lica, veseo i bez ljutnje.Dobro su se poznavali. Pred njim su popuštali svi njezini obrambeni zidovi. Nije se bojala da će izgubiti njegovu ljubav, za razliku od Joffreveve, jer Joffrev u njoj pobuđuje toliko osjećaja i toliko je važan za njezin život da još uvijek nije nestao strah da će ga izgubiti, da će ga biti lišena.A s Colinom bi ponekad iskusila blagotvoran osjećaj bratske povjerljivosti. Njemu je mogla sve reći. On joj je sve opraštao. Nikad je ne bi prestajao obožavati. Pred njim je mogla biti posve opuštena.Kapci joj se opet sklopiše. Brod se blago ljuljao u sidrištu. Most je u taj sat bio pust jer je mnogo ljudi bilo na kopnu zbog poslova s vunom, vinom i sirevima koji su se također tu proizvodili.Njegovateljice i dojilje odnijele su dječicu u sobe na krmi kako bi bili zaštićeni od vrućine. Anđelika bi na trenutak otvorila oči i neprimjetno bacila sanjalački pogled prema Colinu.Misli su joj lutale u tišini. Rođenje blizanaca u Salemu podsjetilo ju je na zaboravljeno sjećanje: jednom je u sebi nosila Colinovo dijete. A on to nije znao.Vrativši se iz Maroka u Francusku, u sebi je imala taj neza-mjetni dar pustinje. Potom je izgubila taj plod greškom one nakaze, markiza de Breteuila, kojeg je kralj zadužio da mu pod strogom stražom dovede buntovnicu. U strahu da mu ne pobjegne, vozio ju je paklenim stazama i kola su se nakraju prevrnula u neki jarak. Nakon te nesreće pobacila je. »Vjerujte mi, draga gospođo, ne treba žaliti«,rekla joj je gospodarica onog dvorca u kojoj su je prenijeli u krvi, »djeca samo kompliciraju život. A ako vas mori tuga, uvijek možete imati još jedno dijete!«Ona otvori oči i pogleda Colina. On ništa nije saznao. Bojala se daje nešto odala u deliriju, a potom se umirila. Kao i uvijek, usne su joj čuvale tajnu, koja bi pobudila dublje osjećaje no što zaslužuje. Bila je to mala nezgoda u ženskom životu. Ona sama morala je to pretrpjeti. »Uvijek sam imala sreće...« Jer, stara gospođa otkrila joj je da se radi o »čistom jajetu«, naime o ničemu, o praznoj ovojnici. To je umirilo njezinu bol i izbrisalo slike koje je poput svih žena počela tkati oko pomisli o Colinovoj ljubavi koju je nosio u sebi i čiji žar je i dalje osjećala kad bi joj se približio.Ne, ta sjećanja nisu je brinula. On je prijatelj, brat. No uz njega je ubrzo osjetila nemir. »Pitanje kože«, rekla je Poljakinja, poznava-teljica tajni ljubavnih privlačenja i odbijanja. »Koža je sve. Ona nas mami, a ne znamo zašto.« Važno je znati to i priznati tu slabost.Nije li ona egoistična zbog toga što smatra posve normalnim Colinovu usamljenost i to što se zadovoljava kavalirskom ljubavlju prema udaljenoj dami koja ga je zaboravila? Ne bi li ga trebala ohrabriti da se oženi? Jedna »Kraljeva djevojka«, Delphine du Ro-soy, zaljubila se u njega. Kad je to saznala, Anđelika je tu zamisao smatrala čudnovatom i bila je zadovoljna kad je Delphine u Quebe-cu našla pogodnog supruga, mladog i ljubaznog časnika. Razmišljajući o tome, nije mogla zamisliti da se oženi Colin Paturel, njezin Colin.— Koji je uzrok vašeg drugog radosnog osmijeha koji vam je ozario lice kad ste zadrijemali? — začu se Colinov glas.— Opet vaša osoba, gospodine guverneru. Razmišljala sam o vašim odgovornostima i pitala se nisu li ponekad preteške i nezahvalne za jednu samu osobu?

— Nikada nisam sam — reče on.Spontanom kretnjom ona mu nježno pomiluje kosu.— U vašoj kosi sjaje bijeli preljevi koje još nisam vidjela.— Ti odsjaji pojavili su se iznenada. Možete li zamisliti, gospodo, da je bol koju sam osjetio uz vaše uzglavlje u Salemu učinila ono što nije moglo učiniti deset godina ratovanja u službi Velikog Mongola. Posijedio sam za nekoliko dana. Doista čudno.— Coline, kakva ludost!Njegove riječi su je ganule i pričinile joj neskriveno zadovoljstvo.— Tad sam vidjela samu sebe — reče mu ona — u tom trenutku vlastite smrti. Ne znam točno gdje sam bila, ali bila sam svjesna. Vidjela sam beživotnu ženu na krevetu. Pomalo sam shvaćala da sam ja ta žena i — Coline, ovo se usuđujem otkriti samo tebi — smatrala sam da sam lijepa.On prasnu u smijeh koji je otkrio njegove čvrste zube.— Ne šalim se, Coline. Bila sam posve drukčija od slike koju vidim u zrcalu. Sviđam se samoj sebi, dakako, ne uznemirujem se zbog nesavršenstava koja sve žene prenaglašavaju, nezahvalne zbog draži koje im je priroda podarila, u kojima bi trebale uživati. Uvijek sam zahvaljivala nebu što me je obdarilo tom milošću koju nazivaju ljepotom i nikad nisam ni pomišljala da sam lišena nje. Ali te večeri radilo se o nečemu drugom. Vidjela sam sebe, kako da ti kažem, kao strankinju, kao nekoga nepoznatog, ali i kao čudesnu osobu, urešenu čarima koja pobuđuju želju za ljubavlju. Gotovo sam zaboravila na to, ali otkad sam se prisjetila, tako sam uzbuđena da se želim uzdignuti sve do samog sunca.Nagnut nad nju, Colin ju je slušao s ganutim osmijehom. Njezino priznanje dirnulo ga je. U njegovim očima čitala je bezgraničnu odanost.— Vidjela si sebe kakvu te mi vidimo, mi koji te volimo — reče on — mi čija si srca zarobila. U tom si trenutku zacijelo naučila ne samo kakvu vrijednost imaš u Božjim očima, nego si saznala i kakvo blago si za nas i kakvom očaranošću prožimaš naš život. Nikada to ne zaboravi, malena. Ne zaboravi tu istinu. Samo ti je nisi znala. Nisi je bila dovoljno svjesna. To je grijeh. Ne sumnjaj u to što nam donosiš na zemlju, u to što zrači iz tebe i u ono neiskazivo što nam udjeljuješ. Oni koji te mrze žele da u to posumnjaš, da se smutiš i da potoneš u poniženje obične ljudske svakodnevice. Oni te se boje, ti crni anđeli uništenja i groba. Oni znaju da prosvijetliti ljudsko srce znači isto što i zapaliti vatru u mračnoj i ledenoj kući.I znaju kakvim porazom im prijetiš. Jer sva radost na ovom svijetu služi spasu svijeta.XIX.Približili su se cilju i iznad Wiscasetta flota se usmjeri prema istoku.Lord Cranmer procijenio je da je ispunio misiju za koju ga je ovlastio guverner Nove Engleske kod grofa de Pevraca.Naviknut na klimu Jamajke, trljao je ruke jednu uz drugu i govorio da je hladno. Sumnjičavo je promatrao područja koja su se smatrala nenastanjivima, opasnima, a ponajprije prokletima; ta reputacija bila je pojačana indijanskim legendama o divu Gludskapu koji se kupa u dnu zaljeva, što objašnjava jake plime. No i bez njega bilo je tu sukoba, gusarstva, ratova koji su svaki kutak, svaku obalu i svako ušće učinili poprištem krvave priče.Sva naselja na istoku Wellsa smatrala su se ničijom zemljom na koju se nije prenosila vlast države Massachusetts.

Govorilo se da je tragedija tih krajeva od početka bila u tome što je pravo jednih ograničavalo interese drugih. Za Engleze bilo je od životne važnosti da se održe, jer tu je njihov rog izobilja, zlatni rudnik u kojem je počivalo spasenje; sinovi zemlje često su svečano objavljivali: »Biblija i bakalar spasili su Novu Englesku.«Bila je to zemlja bogata svim: najveća jata bakalara lovila su se na jugu poluotoka Nove Škotske koju su Francuzi nazivali Aka-dijom, a Maine su zvali kontinentalnom Akadijom iako su priznavali da je to engleski posjed.Na tim sjevernim i južnim obalama Francuskog zaljeva nalazile su se i najbolje krznarije. Dok su Englezi još davno procijenili da je krznarstvo nevažno za trgovinu, požuda Nove Francuske za krznom, na kojem je počivalo gotovo cijelo njezino gospodarstvo, poticala je Francuze da brane ta područja od engleskih upada, što je pak ometalo englesku trgovinu ribom.Za njihova krstarenja oko Nove Škotske jedan susret dobro je oslikao činjenice i situaciju koju je izložio izaslanik engleskoga kralja i predstavnik engleskih kolonija u Sjevernoj Americi, lord Cran-mer.Ugledali su jedra malena brza brodića od sto pedeset tona i jednog još skromnijeg sloopa; prije no što su razaznali francusku zastavu, prepoznali su Neustrašivog dunkerqueškog gusara Vanereic-kea koji je prema već ustanovljenom običaju svakog ljeta posjećivao svog starog prijatelja s Kariba, grofa de Pevraca.Spustili su jedra i pozvali goste na most Duge.Među osobama koje su se popele na palubu nalazio se i gospodin de la Roche-Posay, guverner francuske akadijske naseobine Port-Royal, s kojom su ljudi iz Gouldsboroa imali najbolje dobrosusjedske odnose.Proteklog dana Vanereicke je pristao otpratiti sloop gospodina de la Roche-Posaya koji je bio u opasnosti odengleskih gusara. Potom bi francuski plemić otišao u susret brodu koji je njegovo trgovačko društvo poslalo iz Honfleura. Svake druge godine brod iz Honfleura, pun prijeko potrebnog alata i robe, ne bi došao jer bi ga presreli flibustijeri s Jamajke. Gospodin de la Roche-Posay osjetio se primoranim opskrbiti se u Bostonu prije zime, što bi uvijek izazvalo sumnje francuske administracije u Quebecu.Razveselio se kad je na brodu ugledao gospodina Paturela jer je prije povratka kanio navratiti u Gouldsboro i zamoliti ga da svojim djelovanjem okonča nepodnošljivo stanje: ne samo da tri stotine engleskih ribarskih brodova krstari Francuskim zaljevom, nego su se te godine Bostonci bez ikakva srama usudili osnovati sušionicu bakalara na akadijskim obalama koje običajno pripadaju ribarima iz Saint-Maloa, a to je stvorilo incidente koji nisu prolazili bez nasilja.Čuvši riječi ohrabrenja i obećanja, s Duge je na svoj brod prenio potrepštine te više nije morao ići u Boston; bilo je tu i darova za njegovu dražesnu ženu i brojnu djecu koju je u velikoj drvenoj utvrdi u Port-Royalu odgajala guvernanta, gospođica Radegonde de Fe-rjac*.Lord Cranmer mogao je ustvrditi da poteškoće i neimaština u kojima se nalaze stanovnici rijetkih francuskih naselja u tom području ne ugrožavaju ribarstvo Nove Engleske.No skeptično je odmahnuo glavom.— Francuzi su bijesni, i Akadijci i Kanađani.Sukob se ipak mogao riješiti bez bitke. Njegovo putovanje približavalo se kraju. Brod engleske kraljevske mornarice na kojem se nalazio admiral Sherrylman pojavio se je iza

otoka iza kojega se skrivao već dva dana očekujući Dugu. Bio je pun nade u budućnost zbog Pevracova dolaska kojemu je dao punomoć: »Samo Francuzi mogu vladati Francuzima«, priznao je u smijehu, opraštajući se od svojih domaćina.Uputivši Anđeliki izraze štovanja i zahvalnosti, nagnuo se nad dvije kolijevke i nasmiješio se.U tom trenutku počela je blijedjeti oštra slika Salema i njegovih čuda.Ruth i Naomi još su bile tu, ali one su na obali ostavile svoje njemačke ogrtače sa šiljastim kapama koje su morale nositi u Sale-mu te su, odjevene u haljine francuskog kroja i dražesne šeširiće kojiL* Vidi: Anđelika i demonka.su dopuštali da im plava kosa poput aure krasi lijepa lica, gotovo postale žene poput ostalih.Kao i drugi stranci koji su navraćali k njima i uživali u ljepoti mora i slobodi koja tu vlada, mogle su biti engleski putnici koji se vraćaju u skriveno seoce u kojem živi malena otočna zajednica zaokupljena tkanjem i obradom zemlje.XX.Idućeg dana ugledali su obale Mainea. Ime toj francuskoj pokrajini nadjenuli su Englezi u počast svoje kraljice, supruge Charlesa I Stuarta i kćeri Henrika IV Francuskog, vojvotkinje toga anžuvins-kog feuda.Koji istraživač ne bi bio očaran divljom ljepotom toga kraja, njegovim razvedenim obalama, bogatstvom ušća rijeka Piscatoga, Saco, Kennebec, Sheepscot, Damariscota, Penobscot,Saint-Croix i Saint-Jean, koja su prošarana mnogim šumovitim otočićima i mirnim dražicama u tom idiličnom labirintu u kojem su se izmjenjivale visoke crvene stijene, plave udubine opasnih fjordova i duge pješčane obale. U daljini su se uzdizale planine i oblikovale visoravan izdubenu tisućama jezera od kojih su neka i petnaest liga dugačka*, a druga su tek ažurno ili smaragdnozeleno oko u šumskoj tami.Čim su ugledali planinu Camden iza Pentagouela, brod je oživio. Svi su nagrnuli na pramac. Ali pramenovi magle se ovise oko broda, kao da su ih čekali. Bilo je to uobičajeno u Francuskom zaljevu, poznatom po magluštinama kao i po plimama.Bilo je i uzvika razočaranja. Neki putnici otišli su po ogrtače, rupce i pokrivače. Umotali su dojenčad koju su muškarci trebali nositi u tom dirljivom trenutku njihova dolaska u novu zemlju. No nitko nije htio spustiti se i skloniti od magle koja je postala tako gusta da se nisu vidjeli ni vrhovi jarbola te je brod plovio naslijepo. Svjetlo se borilo s mutnim vlažnim zrakom koji je razlagao preljeve spektra te su se vidjele vrpce plave, zelene, narančaste i zlatne boje: duga.Ulazili su u zemlju duga u koju je Florimond bio želio poći u potrazi za svojim ocem.A tad zapuha vjetar i razli se opći uzvik oduševljenja. Anđelika se nasmiješi vidjevši kako Severine i Honorine skaču od radosti i zanosno kliču. Iz magle se pomoliše dva uzvišenja otoka Mont-Desert. Njihova pojava u purpurnoj auri sunčevih zraka raspršenih u vlažnom zraku, koje su sijale srebro po njihovim obroncima, najavila je približavanje Gouldsborou. Za nekoliko sati otvorit će se prolaz koji je plovan samo za visoke plime i oni će ugledati kuće na obali i stanovnike koji ih očekuju.Severine i Honorine plesale su smijući se, a mornari su bacali kape u zrak.

Anđelika poželi uzeti jedno dojenče u ruke. Obično ih nije nosila dok su još maleni i krhki. Uvijek bi imala dojam da je drže za ruke i da ih ne valja odvajati iz krila njihovih bijelih ponjava.Kako su maleni dok tako spavaju! Životni dah koji ih oživljava gotovo je nezamjetan. Vedri su i treperavi. Spavaju.Oko nje su ljudi razgovarali. Pokazivali su dvije oble planine koje su se nadnosile nad more poput rođaka i prijatelja koji ih radosno i nestrpljivo čekaju.Očita Severinina radost pojačala je Anđelikino zadovoljstvo. Za malu izgnanicu taj divlji kutak Amerike postao je »domovina«, dom, drago mjesto na kojem je sigurna da je među prijateljima i sa svojom obitelji, kod kuće.I već mnogo znači — mislila je Anđelika — stvoriti za izgnanike osuđene na smrt ili tamnicu mjesto na kojem mogu uživati u slastima života i trenucima sreće i ljubavi pod Božjim suncem, trenucima danim samo slobodnim bićima.Otprilike 64 kilometra.ČETVRTI DIOBORAVAK U GOULDSBOROUXXI.Vrijeme je bilo lijepo kad je Duga bacila sidro pred Gouldsbo-room.Pričekavši da se obave radnje koje su se sastojale u premještaju prtljage po mostu, spuštanju šalupe u more, ukrcavanju putnika u šalupe — i to kakvih putnika u osobi Raimon-Rogera i Gloriandre de Pevrac! — prvi izaslanici iz Gouldsboroa pojaviše se na brodu popevši se ljestvicama od užadi.Među njima bio je i poduzetni Martial Berne, stariji Severinin brat sa skupinom mladih mornara iz zaljeva, u pratnji vjernog Škota Georgea Crowleya koji se ponosio što je bio prvi naseljenik na tim prostorima i starog poglavice Massasswe s njegovom flotilom Indijanaca koji se uopće nisu pojavljivali u drugo doba godine ali su kao nekim čudom iskrsnuli čim se stijeg grofa de Pevraca pomolio na obzorju.Svi su se odmah okupili oko malenih bijelih zamotuljaka koje su nosile njihove brižne dojilje.Napokon su uspjeli raspršiti okupljeno društvo i Anđelika je doznala neke vijesti i dobila odgovore na neka pitanja.Svi su se slagali: jesen će biti dugačka. Sunce indijanskog ljeta*, uvijek posebno sjajno i nepromjenljivo, obećavalo je da će sijati barem do posljednjih dana listopada, ako ne i do sredine studenog. To bi omogućilo da provedu barem jedan ili dva tjedna na obali ne izložući se opasnosti da ih prvi mrazovi zateknuna putovanju u Wa-passou.* Naš uobičajeni izraz: bablje ljeto. Prim. prev.No ispriječila se nezgoda. Brod Gouldsboro koji je u lipnju otplovio prema Starom kontinentu, kao i svake godine, još se nije vratio, kao ni manji brod Le Rochelais koji je trebao obaviti tajnu misiju u Sredozemlju. To zakašnjenje još se nije moralo smatrati uznemirujućim, ali Gouldsboro i njegov zapovjednik Erikson naviknuli su ih na tako pouzdano prelaženje oceana da su ponekad zaboravljali da, poput ostalih, i oni mogu naići na oluje, bezvjetrice i gusare. Nitko nije ni pomišljao na mogućnost da je brod potonuo i svi su bili ohrabreni porukom koju je donio neki nizozemski gusar, prijatelj koji je plovio tim morima i vidio Rochelais u jednom fjordu otoka Ile Rovale.Moglo se samo željeti da pristignu prije polaska prema Gornjem Kennebecu, jer su oba broda dovozila mnogo alata i zalihe za zimu, bez kojih ne bi valjalo poći u Wapassou.

Martial Berne trebao je otići na studije u Harvard. Njegov otac nije želio da mu sin postane gusar u Francuskom zaljevu. Potom bi otišao u Newport i New York radi trgovine.— Sve sam to vidjela prije tebe — cvrkutala je Severine i upirala prstom u njega. — Ništa ti neću pričati!Prava Francuskinja iz La Rochellea, bezbrižna i uvijek puna peckavih primjedbi koje je ne napuštaju! Anđelika će je morati pripremiti za susret s Gouldsboroom i njegovim damama.Veze koje su ujedinjavale Anđeliku s najvećim dijelom stanovništva, francuskim hugenotima iz La Rochellea, bile su duboke i neraskidive, ali višeznačne. Zamjerali su joj što ih je navela da se ukrcaju na brod Joffreva de Pevraca koji je u njihovim očima bio gusar. Na koljenima je molila njihovu milost kad su se pobunili protiv njega tijekom prelaska oceana, čime su zapravo zaslužili vješala.U okolnostima u kojima bi se svaka poštena žena morala čuvati objeda, jer su je optužili da je počinila preljub sa Zlatobradim, ona je hodala uzdignute glave i neusiljeno, gotovo nehajno.Znala je da će u njihovim očima biti prijestupnica ma što činila.Kad je Duga bacila sidro, Anđelika ih je ugledala u zbijenoj skupini, prepoznatljive po tamnoj odjeći i svijetlim kapama: dame iz La Rochellea postale su dame iz Gouldsboroa.Anđelika ih je voljela zbog svega što su zajedno proživjele i željela je svidjeti im se i zadobiti njihovo poštovanje, ali bila je svjesna da svakim svojim činom u njima pobuđuje osudu. To što im se u La Rochelleu predstavila kao skromna služavka, a poslije se otkrilo da je visokorodna dama, ne mijenja ništa, gorljivo je objašnjavalagospođa Manigault. Jer i kad je bila služavka Gabriela Bernea i kad je postala žena gusara kojem duguju svoj spas, uvijek ih je držala u rukama istim osobnim autoritetom i vladala njima gotovo nehajno, kao da nije bila svjesna da su oni ozbiljni ljudi i gospodari njezine sudbine.Znala je i da su nakon nekoliko dana, kad su raspravili o njoj, zaključili daje se ne može promijeniti niti popraviti. Po tko zna koji put priznali su da je njezin mentalitet posve drukčiji i da je ne razumiju, daje ona ćudljiva, ako ne i lakomislena, u svakom slučaju vrlo nezavisna, pa su napokon odlučili da je vole, nju, gospu Anđeliku iz La Rochellea i iz Gouldsboroa, takvu kakva jest i da ne žele da bude drukčija. Ali ponovni susreti bili su neugodni. Ona se uvijek trudila da ugodi svima i da nikoga ne povrijedi, a ubrzo je osjetila da je njezin dolazak poremetio ravnotežu njihova uređenog života. Shvatila je da bi se to dogodilo bez obzira na to što ona učini.»Što sam ja nebu skrivila«, pitala se Anđelika ponekad, »da moja privlačnost izaziva toliko neugoda i opasnosti? Muškarci se bore radi mene, a žene su uvrijeđene ako im ne posvetim svu svoju pozornost.«Osim čestite i nježne Abigael, na ostale nije mogla računati; usne su im bile stisnute u neizraženom prijekoru, a nije se moglo odrediti zbog čega; a bila je sigurna da im je ovaj put dala mnoge razloge za nezadovoljstvo.Njezina predviđanja pokazaše se točnima.Dame su od početka omrznule Ruth i Naomi, ne zato što su Engleskinje, nego zbog toga što su zauzele povlašteno mjesto u Anđelikinu srcu. Stoga su se upoznale s irskom babicom i njezinim kćerima, a mlade žene su sustavno držale na udaljenosti.

U metežu iskrcaja Anđelika se ponajprije bavila određivanjem mjesta gdje će stanovati dvoje junaka dana koji su na glavama dvojice mornara bili preneseni na mol u gotovo pobožnoj tišini, a potom su prasnuli radosni usklici dok su ih njihovi nosači ponosno nosili prema plaži.Otkad su zajedno došli na taj dio obale Mainea, Anđelika i Jof-frey nikad nisu imali prilike tu dugo boraviti. Uglavnom su živjeli u svojoj utvrdi u šumi, drvenoj, ali čvrstoj, koja se uzdizala sa stjenovitog vrha i zatvarala dražicu u kojoj su poslije izgradili luku. Podignuta na ruševinama starih utvrda prvih istraživača, možda Cham-plaina ili engleskih ribara koje je iznenadila zima, okružena ogradom od kolaca, ta je utvrda dugo bila jedino nastanjivo zdanje do-stojno toga imena. Joffrev de Pevrac, došavši s Kariba, gdje je zgr-nuo bogatstvo izronivši blaga potonulih španjolskih galija, utaborio se tu sa svojom pratnjom i plaćenicima; odatle je krenuo u dvije ekspedicije u unutrašnjost pošto su mu vlasti u Massachusettsu priznale pravo na nastanjivanje i istraživanje rudnika srebra.U prizemlju utvrde bila je velika zajednička dvorana koja je služila i kao ured za sve poslove, kao skladište namirnica i oružja. Na katu je bila jedna prostrana soba i dvije manje pa se Anđelika tu smjestila sa svojim kovčezima. Pokućstvo se sastojalo od velikog kreveta, stola i naslonjača te jedne klupice; tapiserije na zidovima štitile su od hladnoće i vlage. Bio je tu i ormar, što je rijetko u tim krajevima. U njemu su se nalazile higijenske potrepštine, nakit i razne sitnice.Bilo je posve prirodno da se nosači kolijevki Raimon-Rogera i Gloriandre upute prema utvrdi. Ali, kad su se trebali popeti u veliku sobu, Anđelika se prisjetila da je tu stanovala gospođa de Maudri-bourg, demonska prijateljica oca d'Orgevala. I uhvatila ju je panika.Htjela je odagnati zle utjecaje od svojih dragih nevinašaca koje je dovela iz Salema. U toj sobi je jedne noći, probudivši se, u kutu razaznala neko zlokobno biće. Oko tog kreveta su sirote Kraljeve djevojke opčarano promatrale uspeće demonske žene. Na tome mjestu začele su se laži i smrtonosne zapovijedi, sjeme zločina. Zaustavila je pratnju u prizemnoj dvorani, što im je omogućilo da se dive dječici u kolijevkama koje su položili na drveni stol; blizanci su bili mirni i još nisu bili shvatili da su ih opet razdvojili. Davši znak Ruth i Naomi daje slijede, ona se popela s njima.Ukratko im je prepričala što se tu dogodilo i zamolila ih da istraže loše utjecaje i da ih izbrišu ako mogu.Agar je već bila izvadila rašlje i mrmljala formule. Potom je sjela na dovratak i svojim velikim očima prestrašeno i radoznalo promatrala sobu. Anđelika je također ostala na pragu i promatrala kako mlade žene iz Salema oprezno hodaju po sobi: Ruth je držala rašlje, a Naomi ju je slijedila uz kretnje ruku koje kao da su hvatale tko zna kakve nevidljive sile; njezin drhtavi maleni obris skakako je oko Ruth. Ponekad bi izraz boli prostrujao njezinim licem i zastala bi. Polom su obje zakoračale svečanim hodom i tihim glasom izmijenile nekoliko riječi.Sunce je zašlo i vladala je polutama; danje svijetlo stapalo se s odsjajem nebeske svjetlosti na moru. U toj blagoj i prozračnoj svjetlosti dvije čarobnice bile su poput prikaza naviklih da ih ljudsko oko ne opaža.Potom su se vratile Anđeliki; Ruth je odmjerenim kretnjama vratila rašlje u vreću koju joj je pružila Cigančica.— Dakle? — upita Anđelika.— Dakle, ništa! — reče Ruth i odmahnu glavom.

— Ništa! — ponovi Anđelika. — Pa ipak, ona je ovdje živjela. Kako to objašnjavate?Ruth se okrenu prema Naomi.— Mačak je sve odnio — objavi Naomi i raširi ruke u kretnji koja je značila: to je tako. — Mačak?— Zar tu nije bio neki mačak?— Zapravo jest...Upravo tog dana bio se pojavio Gospodin Mačak, koji se danas seta putovima Gouldsboroa, dostojanstven i bogata krzna. A tad je bio samo običan brodski mačak, ne veći od ruke brodskog malog koji ga je bacio na obalu. Anđelika ga je iznenada vidjela uz Am-broisinino uzglavlje, tako slaba da nije imao snage ni mijaukati. Gledao ju je raširenih očima, pun nade i povjerenja.Gospodin Mačak! Mali duh Dobra. Poslan da bi otklonio Zlo...— Zašto nas tako gledaš? — upita Ruth. — Tako malo znamo o tajanstvima koja prate ljude. Mnoga bića u koja ti ne vjeruješ žive i čuvaju svoje tajne koje bi valjalo saznati. Ima toliko sila i toliko blaga koje nismo smjeli izgubiti u svojim danima. Ali Sotonin cilj je oduzeti čovjeku te mistične darove i udaljiti ga od božanske pomoći.XXII.Čim je pomislila na mladog Lauriera Bernea, drugog Severini-nog brata kojeg je u La Rochelleu smatrala svojim usvojenim djetetom, vidjela gaje kako pristiže.— Mačak je prvo došao k nama! — uzviknu on. Gospo Anđeli-ko, dođite brzo, čekamo vas na užini.Kod Berneovih je osim diplomatskog uzvanika, Gospodina Mačka, našla Abigael, Berneovu suprugu i njihove dražesne kćerki-ce: Elisabeth je imala devet godina, a Appoline šest mjeseci. Vidjevši još jednu plavokosu glavicu, Anđelika upita za ime malenog susjeda.— To je mali Charles-Henri, vi to dobro znate... U odsutnosti njegove pomajke Bertille koja prati svog oca, gospodina Mercelota u Novoj Engleskoj i piše za njega, mi smo ga uzeli k sebi.— Ah, da, Charles-Henri! — reče ona rastuženo. — Njegov djed i baka Manigaultovi ne mogu se njime baviti, kao ni njihove kćeri Šarah i Deborah koje su mu tetke, pa su ga dali vama, Abigael, koja ste im tek susjeda!Abigael je milovala glavu dječaka koji je bio lijep i dobro razvijen za svoje tri godine, ali često su mu oči bile raširene kao da želi da mu netko objasni neke čudne stvari koje ne razumije. Ona blago odgovori:— Znate što taj mali sirotan njima znači. Valja im oprostiti. Sjena tuge prošla je licima okupljenih oko stola. MajstorGabriel Berne natočio je vino u peharčiće koje je donijela Severine, hoteći odagnati brigu koja mori zajednicu u Gouldsborou od nestanka prave majke Charles-Henrija. Nije bilo drugih nevolja: nije bilo gusara, ni neprijateljskih stranih ribara, ni Engleza u težnji za osvetom, ni irokeških pohoda, ni svetog rata Abenakija protiv heretika. Mir vlada Francuskim zaljevom.— Tako je — potvrdi Severine hitro i vatreno; vrativši se kući, željela je pričati mnoge priče.Jednom rukom je zagrlila oca, a drugom majku i nastavila:— Tako je! Tvrdim da je klima u Gouldsborou jedna od najugodnijih pa se lako rađa i prijateljstvo među susjedima.

Ali, po njezinu mišljenju, te godine ozračje je bilo opušteno i puno dobrote ne samo zbog plodnog ljeta — dobre žetve, dobrih vijesti iz Europe, dobrog ribolova, uspješne trgovine i sretnog rođenja blizanaca de Pevrac koje je sve to okrunilo, nego i zbog toga što su se riješili Bertille Mercelot.Ne usuđujući se to glasno reći zbog straha od stroge gospođe Manigault, svi su ustvrdili da se u Gouldsborou bolje osjećaju bez Bertille Mercelot. Severine je ispričala kako je u Salemu bila drska prema gospođi de Pevrac.Govorilo se da je gotovo od rođenja Bertille Mercelot jabuka razdora. Stanovnici La Rochellea koji su je gledali kako raste tvrdili su da je kao posve malena sijala neslogu u četvrti Remparts gdje je učila čitati Bibliju kod dviju vrlih gospođica koje su naposljetku odustale od poučavanja. Kako je bila lijepa, čak zanosna, jedina kći i nasljednica dojmljiva bogatstva stečenog proizvodnjom i trgovinom papira, Bertille Mercelot je uvijek zamišljala daje neodoljiva.Budući da je bila inteligentna i učila brže od drugih, bilo je teško poreći tu nadmoćnost koju je potvrđivala samom svojom neusporedivom prisutnošću pa su njezini prijatelji iz djetinjstva prizna-vali daje Bertille Mercelot rođena da bi bila na prvom mjestu i drugima davala tek ostatke, a kad je došlo vrijeme prvih muških pogleda, ona se našla pred teškim izborom a nije sustajala u težnji da ih da ih osvoji što više, a da ne ostavi ni druge.Bilo je teško na prvi pogled otkriti strasti skrivene ispod krinke vode stajaćice. Navlačila bi je kad bi trebalo otkloniti od sebe odgovornost u nekoj svađi, jer, kad bi se usudili upotrijebiti papistički jezik, »dali su joj dar dobrog Boga bez vjere«. I stoga su bili strpljivi s njom, uglavnom zbog njezinih roditelja, najvrlijih ljudi na svijetu, koji nikad nisu vidjeli da je njihova obožavana kći obična dje-vojčura.Ali sad, kad je njezin otac došao na dobru zamisao daje povede sa sobom na obilazak tvornica papira u Novoj Engleskoj, osjećalo se olakšanje u cijeloj zajednici.S Bertille su se uvijek pitali koji dom će poremetiti sljedeći put. Kako je tu bilo i pokajanih gusara, nepristojno Bertillino nametanje nije im bilo ništa strano. Zapravo, bila je smjerna samo pred guvernerom Colinom i Abigael Berne, pa ipak se ne bi moglo reći da se i oni nisu dali smotati njezinim igrama, istodobno slatkim i gorkim.Gabriel Berne velikodušno je točio bijelo vina iz Garonne i Anđelika je nakon Salema osjećala olakšanje što može mirno piti s prijateljima i raspravljati o pitanjima susjedstva, istodobno tako važnim i nevažnim. Laurier je donio pliticu s rakovima i svježim ostrigama. Stigle su i tetka Anna i stara Rebecca. Napravili su mjesta za njih i počeli nadugo i naširoko govoriti o Bertille Mercelot dok je Gabriel Berne svečano otvarao ostrige.Tetka Anna, koja je bila malo rastresena, izrekla je mišljenje da bi trebalo udati tu raspusnu Bertille. Nastala je graja.— Ali ona je već udana, vi to dobro znate!— Za onu budalu Josepha Garreta koji krstari šumama umjesto da nadzire svoju ženu!— E, da Indijanci nisu oteli Jenny Manigault!— Nemojte o tome govoriti pred djetetom!— Tako je! Mogao bi shvatiti.— Ne, još je premalen.Zbunili su jadnoga Charles-Henrija i zato su opet počeli govoriti o Bertille Mercelot kako bi našli neko rješenje.

Već je postalo uobičajeno predložiti da joj valja naći dobra supruga, kao što je to upravo učinila tetka Anna; tad bi svi napomenuli da ga već ima jer se prije dvije godine udala za Josepha Garreta,zeta Manigaultovih. Uvijek je sanjala da postane dijelom obitelji Manigault, velike brodovlasničke obitelji, jedne od najvažnijih u La Rochelleu. Kako su ti bogati građani dobili sinčića Jeremiea tek nakon četiri kćeri koje su već bile Bertilline dobi, bila je ljubomorna na najstariju, Jenny, vidjevši da se udala za spomenutog Garreta, lijepa mladića dobra roda, časnika u regimenti Saintonge.A danas je Bertille supruga rečenoga Garreta. Kakvim je za-vijucima i tragičnim slučajnostima došlo do toga?Zar je ljupka Jenny Manigault mogla u svojoj sretnoj mladosti u La Rochelleu predvidjeti da će je jednog dana izgnati sa cijelom njezinom obitelji i da će joj to donijeti dvije dramatične počasti: da rodi prvo dijete u Gouldsborou, koje je došlo na svijet u prvim danima njihova iskrcaja i koje su nazvali Charles-Henri, te da bude prva žrtva okrutnoj Americi: nekoliko dana nakon krštenja, dok se sa svojima odmarala u taboru Champlain, oteli su je neki lutajući Indijanci, Irokezi ili Algonkini, nije se moglo znati, te je nestala zauvijek.Morali su ponuditi žrtve divljim bogovima Sjeverne Amerike da bi preživjeli i započeli novi život.Iako su Manigaultovi dugo bili gnjevni i tužni, njihove duboke rane počele su zarastati. I ostale njihove kćeri bile su lijepe i dobre. Jeremie je rastao; kanili su ga odgojiti kao brodovlasnika u Novom svijetu pa su ga za početak poslali na studije na Harvard, u Novoj Engleskoj. Sve se preobratilo. Više nisu govorili o Jenny; smatrali su je mrtvom i ožalili je. Bertille je prve zime zavela mladog udovca, pokazavši pritom više žurbe no pameti. To je uopće nije približilo Manigaultovima, a mogla je razmišljati i o tome da biti rod Manigaultovima u La Rochelleu nije isto što i biti rod tim poluu-topljenicima koji žive pod slamnatim krovom, poput ostalih američkih pionira, novih bogataša i siromaha. Stoga novi Garretov brak od početka nije bio dobar. Bertille nije voljela malenog Charles-Henrija. Ostavljala ga je kod svoje susjede Abigael jer se djed i baka Manigaultovi također nisu zanimali za tog dječačića koji ih je podsjećao na okrutan gubitak i zapravo ga nisu mogli ni vidjeti. Bertille je uglavnom živjela kod roditelja i svi su je i dalje zvali Bertille Mercelot. No ponekad bi se vratila i uzela maloga uz velike izljeve nježnosti kako bi se govorilo da je ona savršena, osjećajna i odana. Bilo je vidljivo da se njezini posjeti zbivaju istodobno s dolascima brodova iz Europe i najavama zanimljivih gostiju iz Francuskog zaljeva, a kadšto i s povratkom Josepha, njezina supruga koji se za račun nekog englesko-nizozemskog društva pridružio traperima kojesu nazivali bosslopers ili bushrangers, a koji su kupovali krzna od Indijanaca.Ukratko, svi u Gouldsborou odahnuli su što Bertille nije s njima. U budućim kronikama će se ozračje koje je vladalo u srcima tog ljeta opisivati kao idilično i često će se o njemu govoriti. A ponajprije o tom povratku na Dugi koji je na sidrištu bio pozdravljen kao kraljevski brod, brod grofa i grofice de Pevrac, tih dviju osoba koje nisu poput drugih, za koje su ponekad mislili da ih mrze i odbacuju, ali oni bi ih uvijek osvojili svojim ozračjem svečanosti i radosti života; a ovaj put su došli s dvoje čudesne dječice, odjevene u ve-lur, lijepe poput same ljubavi. Život u Gouldsborou bio je odviše težak da bi dopustili da im loše djevojke poput Bertille pokvare trenutke zadovoljstva. Usto su se

vratili Gouldsboro i Rochelais s korisnim tovarima te se stanovništvo okupilo u gradu, trgujući, posjećujući se i sklapajući saveze.No od svega toga je bila bolja odsutnost te Bertille Mercelot. Svi su shvatili da se nisu prevarili kad su je smatrali istinskim otrovom.Abigael, uvijek brižna, također je bila zadovoljna.— Ali, što će biti s dječakom kad ima tako lošu pomajku? Anđelika se nadala da je riječ samo o nezrelim ispadima i da ćese mlada žena popraviti. Premda je bila metom zlih Bertillinih riječi, smatrala ju je samo zločestim djetetom.Ponajprije valja urediti da joj se muž vrati iz šuma. Zar ne bi bio korisniji ovdje kao kraljev časnik koji bi mogao ustrojiti odred redarstvenika nego da i dalje slijedi engleske bushrangers i trguje krznima?— Naprotiv — reče Anđelika — ako jednog dana taj krivovjernik koji se druži s našim suparnicima Englezima padne u ruke kanadskim Francuzima, koji smatraju da su sva krzna Sjeverne Amerike njihovo vlasništvo, njegov skalp neće vrijediti ni groša.Abigael se trgnu i uzdahnu: »Jadni mladić!« a potom i: »Jadni mali!« gledajući Charles-Henrija kojeg je smatrala lišenim očinske i materinske brige. Gabriel Berne odobravao je Anđelikino stajalište. Prihvativši nepovoljna predviđanja, sve troje odlučiše da će se, prije no što pokušaju uvjeriti Manigaultove da se pozabave svojim unukom, okomiti na Garreta kad se vrati i podsjetiti ga na obveze i odgovornosti koje bi ga trebale navesti da se nastani u Gouldsborou sa svojom mladom ženom i sinom.Otišli su na razgovor s guvernerom Paturelom.XXIII.Gouldsboro je postao tako napučen da se ljudi više nisu poznavali pa je velik dio stanovništva pod jurisdikcijom Colina Paturela bio Anđeliki stran. Nije se mogla svima predstaviti pa je tijekom tog kratkog boravka posjetila prijatelje i poznanike koji su došli u Gouldsboro da bije sreli.— Gospođo de Pevrac! Gospođo de Pevrac!Anđelika je prelazila trg i odlučila je oglušiti se na takve pozive koji su joj se upućivali dvadeset puta dnevno kad god bi izišla.Po glasovima koji su dopirali s kanua i šalupa koji su dovozili na obalu putnike s brodova moglo se odrediti s kojeg dijela obale ili s kojih otoka dolaze, engleskih ili francuskih, ili pak srdačno pomiješanih kao na udaljenom otoku Monegan ili u naseljima kod ušća Kennebeca, gdje se viju mnoge zastave, pa i ona nizozemskog trgovca Petera Boggena.Ovo su bili Akadijci iz Port-Royala. Anđelika je opet kasnila Berneovima i pokušala je neprimjetno proći pokraj društva. Htjela je i pogledati blizance jer je predbacivala samoj sebi da ih zanemaruje, možda i zbog mnogih osoba koje se brinu za njih. Jedan stari mornar, porijeklom Čerkez, upozorio ju je na zlokobnu poslovicu prožetu mudrošću i narodnim iskustvom:»Mnogo dojilja — kilavo dijete!«Zato je koračala brzo i pravila se da ne čuje mladoliki glas koji ju je dozivao: »Gospođo de Pevrac! Gospođo de Pevrac!«Pogledavši ustranu vidjela je da se radi o mladoj ženi, očito trudnoj, koja brza po pijesku da bi je dostigla.— Oh! Gospođo de Pevrac, sretna sam što vas vidim — reče mlada žena zadihano. — Htjela bih da mi kažete vijesti o mojoj sestri.

Dotrčala je do Anđelike i spontano joj se bacila u naručje, pa ju je ona morala zagrliti.— Tko ste vi, drago dijete?— Zar me se ne sjećate?Imala je pomalo grub naglasak, gotovo engleski. Anđelika pomisli na mladu Esther Holby koja je putovala s njom u barci Jacque-sa Merwina pošto je pobjegla pokolju Abenakija u kojem je izgubila cijelu obitelj te ju je primio njezin ujak na otoku Martinicus. No Esther je viša i razvijenija od ove slatke i živahne djevojke koja bi bez okrugla trbuha izgledala kao da ima dvanaest godina. Nosila je lijep šeširić od čipke i prsluk od bijela platna.— Stvarno me ne prepoznajete? Ja vas nikad ne bih zaboravila, izvukli ste me iz vode i nosili poput dojenčeta onoga dana kad se zbio brodolom. A sad se čini da i sami imate dvoje dojenčadi. A i ja ću uskoro imati jedno! Nije li sve to lijepo?Njezina rječitost nije u sebi imala ništa britanskoga, a riječ brodolom dala je Anđeliki ključ.— Niste li vi jedna od Kraljevih djevojaka čiji se brod razbio na stijenama ispred Gouldsboroa prije dvije godine?— Ma jesam! To sam ja, mala Germaine, zar se ne sjećate? Ger-maine Maillotin. Istina je da sam bila tako malena da me nikad nisu zvali po imenu; zvali su me mala, što nije ništa čudno. Imate li vijesti o mojoj sestri i gospođi de Maudribourg, našoj dobročiniteljki?Anđelika osjeti kako joj srsi prolaze kralješnicom. Od tih događaja protekle su dvije godine, ali i dalje joj je neugodno govoriti o njima. Ona uhvati mladu ženu za ruku.— Dođite, drago dijete, otpratite me do utvrde. Vjerujem da ste u Port-Royalu napustili svoje društvo i dobrotvorku gospođu de Maudribourg te da otad nemate vijesti?— Da, sakrila sam se kad ih je onaj Englez prenio kao zarobljenice na svoj brod*. Bojala sam se, bilo mi je dosta svega toga, a poslije sam u Gouldsborou upoznala mornara koji mi se svidio i za kojeg sam se htjela udati, kao što nam je predložio gospodin guverner Paturel.Govorila je u hodu i u svojoj uzbuđenosti počela je otkrivati drugi naglasak, neizbrisivi naglasak pariških siromaha.— Odgojena sam u bijedi. Kad sam imala četiri godine dali su me mojoj starijoj sestri jer je moja majka pristupila kćerima pokajni-cama. Bila sam dobro odgojena, gospođo, jer inače nas gospodin Colbert ne bi odabrao za naseljavanje Kanade. Ali ja sam bila suvišna. Gospođa de Maudribourg htjela je samo moju stariju sestru, ali ja sam morala poći za njom jer je ona bila sve što sam imala i nije me htjela ostaviti. Sad sam tako sretna da sam zaboravila svu bijedu... ali ipak bih htjela čuti vijesti o svojoj jadnoj sestri.Stigle su do tvrđave. Prije no što joj je pokazala djecu, Anđelika ju je posjela u dvoranu u prizemlju da joj posluže osvježavajuće piće. Sirota brodolomnica! Doživjela je brodolom Jednoroga i životni brodolom. Akadija ju je spasila.Imala je sitno lukavo i dražesno lice ali je u povorci mladih na-seljenika nitko ne bi mogao razlikovati od ostalih u skupini oko go-* Vidi: Anđelika i demonka.spođe de Maudribourg pod strogom palicom Petronille Damourt. Bilo je barem tucet takvih Kraljevih djevojaka u vojvotkinjinoj pratnji, pokornih i prestrašenih, koje se nisu izdvajale iz anonimnosti. Anđelika se jedva uspjela približiti nekima od njih i zadobiti njihovo povjerenje. Delphine du Rosov, Marie-la-Douce, koja je ubijena zato stoje

govorila s njom, Jullienne, djevojčura koja se pridružila Aristi-deu Beaumarchandu, gusaru koji je zaslužio vješala i koji ju je možda jedini uspio ukrotiti.— Dakle, ne znate da je gospođa de Maudribourg mrtva? — upita Anđelika.Sitna djevojka koja je pobjegla od toliko nesretnih godina tržnu se i odskoči. Ali — od radosti.— Mrtva! Mislit ćete da nisam nimalo samilosna, gospođo, ali radujem se i... nadala sam se tome. Nedavno je netko tko je s istočne obale došao prodavati ugljen u Port-Royal govorio o tome, ali nisam se usudila povjerovati. A sad kad ste mi vi to rekli, gospođo, mogu biti sigurna u to i mirno spavati. Iako to nije dobar osjećaj — ona se prekriži — ali bolje je što tako zla žena nije više na zemlji. Mene, koja nisam bila »ni za što«, kako je ona govorila, stalno je kinjila, a ponekad bi me na brodu pekla užarenim ugljenom.— Jadna djeca! — reče Anđelika stisnuta srca, kao i svaki put kad bi se prisjećala tih sirotih mladih djevojaka i mladih žena prepuštenih tako demonskom biću uz blagoslov svih onih duhovnika, vjerskih poglavara i dobrotvora koji su dali da ih prevare lijepe oči i pobožnost izaslanice oca d'Orgevala.Suze joj navriješe u oči i ona pomisli da ju je trudnoća učinila preosjetljivom. Mala Germaine bila je dirnuta njezinom ganutošću.— Oh, gospođo, kako ste dobri! Za nas ste uvijek bili anđeo. Unatoč strahu od utapljanja, kako je bilo lijepo dospjeti u Gouldsbo-ro i vidjeti vas na plaži kako trčite prema nama i bacate se u vodu kako biste me spasili.S ozbiljnošću prerano sazrelog siročeta, ona doda:— Dobrota jedne žene nadoknadila je zloću druge.Anđelika se sjećala da se u tom brodolomu namučila ponajprije s golemom Petronille Damourt. A ova mala se sjeća da ju je ona spasila.— Čovjek s istočne obale rekao je da ste vi i gospodin de Pevrac odveli moje družbenice u Quebec, koji je bio cilj našega putovanja. Zato sam mislila da bi moja sestra mogla pokušati prenijeti mi vijesti i saznati što sam postala. Bojeći se da ću sresti našu dobrotvorku,došla sam danas. To je prvi put da sam se usudila napustiti naš dragi Port-Royal.— Kako se zove vaša sestra?— Henriette.— Radujte se, mogu vam prenijeti dobre vijesti o njoj.— Je li se udala?— Ne, još nije. Ali uskoro hoće jer ima mnogo udvarača. No želi birati. Čekajući, smjestila se kao sobarica kod gospođe de Bau-mont koja je zadovoljna njezinom službom i njezinom veselom i spontanom naravi.Germaine ju je začuđeno gledala.— Želite li reći da je vesela, sretna, živahna?— Naravno! Ima mnogo uspjeha, pomaže damama u poslovima i cijeli joj Quebec zavidi na vrlinama.— Ah, kako sam zadovoljna! Toliko je bila vezana za gospođu de Maudribourg da sam se, čuvši za njezinu smrt, uplašila da će to biti i kraj moje sestre, koja kao daje postala njezin rob. Služila joj je kao sjena. Bila je to istinska bolest pa se pri kraju činilo da me više i ne vidi. Uzalud sam je preklinjala: Ostani sa mnom u Port-Royalu! Bila je spremna slijediti je i u pakao.— Ah! Znate da se život obnavlja kad prestanu loši utjecaji — reče Anđelika.

Odjednom je zazebe u srcu. Vizija lude Ambroisine prošla joj je kroz misli i ona zadrhta i problijedi.Riječi male Parižanke potvrdile su ono što su zaključili o Am-broisininoj osobi. Ponekad se bojala da su pomalo pretjerali ili da su nešto izmislili. No ta žena doista je bila poput vampirice — iscrpljivala je svoje žrtve i proždirala njihovu dušu. Kad bi se udaljile od nje, opet bi postale normalne. Ova mlada žena prostodušna je i jednostavna. Govori spontano i njezin sud je potvrda da nisu nimalo pretjerali u onome što su pripisali vojvotkinji de Maudribourg. Da bi promijenila temu, Anđelika napomenu da se čini kako se Germaine ne bi udala za svog mornara iz Gouldsboroa da je ostala u Port--Rovalu. Mlada žena se nasmija i reče da zapravo nije bilo prilike vratiti se na drugu obalu zaljeva, pa se udala za Škota, potomka vojnika Sir Alexandera, a odatle i njezin grub naglasak.Mlada Akadijka divila se dojenčadi koja su spavala u svojoj sobi na prvom katu. Dobro su ih čuvale kćeri irske babice koje su plele i vezle uz njihovu kolijevku.— Kako su dražesni! — divila se mala Germaine Maillotin. —Djevojčica je posve okrugla, a dječak je izdužen. I ja bih željela dobiti blizance. Djeca donose živost u kuću. Ne bojim se trudova. Naučila sam tkati platno za košulje. Kad se rodi naše dijete, otići ćemo s još nekoliko mladih parova i nastaniti se u onom naselju kod Grandprea.Naselje o kojem je bila riječ bilo je utemeljeno prije tri ili četiri godine. Doseljenik iz Port-Royala došao je onamo osušiti bare, kao što su često činili. Akadijci su poput Nizozemaca preobražavali močvare u plodno tlo.Gospodin de Pevrac pružio im je svoju pomoć, ponajprije tako što je opskrbio pionire potrebnim alatom i proizvodima iz Starog svijeta, jer Francuzima je toga nedostajalo; hrabrosti, upornosti i ljubavi prema zemlji imali su dovoljno.— Dođite nas posjetiti u Port-Royal — ustrajala je gospođa de La Roche-Posay prije no stoje otplovila sa svojom pratnjom.Bila je doputovala s djecom i njihovom guvernantom, gospođicom Radegonde de Ferjac. Gospodin de La Roche-Posay ostao je jer se bojao upada engleskih brodova i valjalo je održavati garnizon spremnim.Kaštelan Port-Royala bio je zahvalan na darovima koje su mu poslali uz prijeko potrebne proizvode: vino, ulje, olovo, željeznariju i tkaninu koji su im nedostajali jer brodovi društva nisu pristigli. Nitko ne zna kolike su teškoće guvernera američkih pokrajima pri održavanju svog ugleda i statusa. No srećom su se nedaleko od Port--Royala naselili simpatični i poduzetni susjedi te se promijenio život sirotih francuskih plemića. Kćerima su donijeli lutke iz Salema koje su neobično razveselile te malene plemkinje u stranoj zemlji.Ali njihova majka govorila je da bi starije valjalo poslati u kakav samostan u Francuskoj kako bi se usavršila njihova naobrazba, jer unatoč brižnosti Radegonde de Ferjac i vjeroučitelja koji ih je poučavao latinskom i pristojnom ponašanju, ta je mladež bila pod utjecajem divlje okoline, sanjala je samo o trčanju šumom ili plovidbi, lovu pastrva i bakalara, krznarenju, posjećivanju velikih indijanskih svečanosti nakon lova; djevojke tu ne mogu naći dobre muževe.— Zašto ne pošaljete kćeri uršulinkama u Quebecu ili u školu Marguerite Bourgeoys u Montreal? — upita Anđelika.Gospođa de La Roche-Posay se naduri.

— Mi Akadijci nismo u dobrim odnosima s »onima gore« — reče ona i pokaza rukom prema sjeveru gdje bi se trebao nalaziti Quebec, glavni grad Nove Francuske. Kraljevi službenici sjete nas se samo kad valja platiti poreze i sumnjaju da zgrćemo bogatstvo na nepošten način u trgovini s Englezima, iako nas ti bestidni neprijatelji povremeno napadaju, a sunarodnjaci nas napuštaju. Velike kanadske obitelji gledaju nas svisoka jer su tobože prije nas utemeljile naselja u Sjevernoj Americi, što je posve pogrešno jer su Samuel Champlain i gospodin de Monts utemeljili Port-Royal mnogo prije osnivanja Quebeca. Uvjeravam vas da bih voljela vidjeti da se moje kćeri odgajaju rafinirano, uz visokorodne princeze na Dvoru.Preporučljivije je poslati kćeri u kakav glasoviti pariški samostan no u neki u našim jadnim kolonijama koje tako prezire umišljeno društvo koje crpi svoju vrijednost samo iz toga što oblijece oko kralja. Ali što učiniti? To se ne može promijeniti i zato to valja obaviti ako se želi ući u Versailles. Zar vaši sinovi i mladi Castel-Mor-geat nisu po dolasku iz Nove Francuske poveli svoje dvorske bitke? Imate li vijesti od njih?Imala ih je, a i Gouldsboro će zacijelo donijeti nove.— Posjetite nas, draga gospođo de Pevrac — molila je gospođa de La Roche-Posay. — Svi se rado sjećamo vašeg boravka onog ljeta kad ste došli s onom velikom damom dobrotvorkom koja je bila pomalo čudna, ali vrlo lijepa i mudra, gospođom de Maudribourg, zar ne? Bez ustezanja mi je prepustila svoje Kraljeve djevojke. Nemojmo se žaliti! Dobili smo tri udavače za svoje neženje, poput one mlade Germaine koja vas je pitala za vijesti o svojoj sestri. Bile su to vrle mlade žene. Zašto nisu otišle u Quebec s ostalima? Bilo je to nezavisno od moje volje. Sakrile su se da ne bi otišle. A danas su sretne kod nas i mi ih volimo. Nadam se da nećemo imati teškoća s administracijom, s »onima gore«. Sve je tako zamršeno, a glasnici su tako spori. Poteškoće vam se popnu na glavu kad ste već zaboravili što ih je uzrokovalo. — Ona uzdahnu, a potom prizna da ipak više voli Novi svijet, da voli taj grad i da je sretna sa suprugom u toj drvenoj utvrdi koja dominira nad vodenim prostranstvima koja u zoru poprimaju blijedoljubičastu boju sljezova cvijeta... ako nisu zastrta maglom.— Obećajte mi da ćete se jednoga dana vratiti u naše krajeve — ustrajala je ona — sa svojom djecom, pratnjom i oružnicima. I sa svojim suprugom ako bude mogao. Vidimo ga samo kad nam pomaže da se dogovorimo s Englezima, nizozenskim gusarima i drugi-ma, uvijek povodom rata, nikad u miru. Ali ne očajavam. Obećajte mi da ćete doći.Anđelika je svečano obećavala, pitajući se hoće li se pojaviti prilika za preplovljavanje zaljeva zbog čistog zadovoljstva.No bila je iskrena uvjeravajući je da bi voljela opet vidjeti Port--Royal, dražesno mjesto s drvenim kućama slamnatih ili daščanih krovova, s dvjema crkvama, vodenicom i prostranim poljima na kojima je odjekivalo mukanje stada.Nikad ne bi nevinom akadijskom gradiću poželjela strahove koje je proživjela.XXIV.Colin Paturel poslao joj je poruku preko svog pisara Martiala Bernea.Mladić mu je služio kao tajnik kad nije lutao morem. Guverner je od njega tražio savjet o sudbini novih pridošlica. Stari gusar sjedio je iza golema pisaćeg stola prekrivena listovima papira, u visokom naslonjaču nalik na biskupov, koji je trebao impresionirati žali-telje koje je primao u određene sate, i brižljivo proučavao neki popis imena.Pozvavši je da sjedne, on je zamoli da mu oprosti što ju je uznemirio. S obzirom na odsutnost gospodina de Pevraca koji je posjetio brodogradilišta, pomislio je da će mu

njezino žensko mišljenje pomoći donijeti pravednu odluku o osobama čiji mentalitet i postupci nisu uvijek jednostavni i nije ih lako predvidjeti.Radilo se o skupini Valonaca i valdenga kojima je pripadao i Nathanael de Rambourg, a koji su od hugenota iz La Rochellea koje su sreli u Salemu zatražili da im dopuste nastaniti se među svojim sunarodnjacima, Francuzima.No stigavši u Gouldsboro rasrdili su se kad su ondje našli katolike, njihove crkve i križeve; održavali su mise, sretali su njihove duhovnike, od franjevaca do isusovaca. Gabriel Berne, koji ih je primio u odsutnosti Manigaulta i Mercelota, zaboravivši daje i sam bio jedan od onih koji su se pobunili protiv toga, primio ih je svisoka.— U Gouldsborou je tako! Mi ostali hugenoti iz La Rochellea, koji vas cijenimo zbog toga što štujete vjeru, prilagodili smo se. Učinite kao i mi ili se vratite odakle ste došli!I tako su se požalili guverneru. Zar će zaista morati slušati njihova zvona i gledati njihove procesije?Plave oči Colina Paturela zbunjeno su ih gledale. Bili su čudna smjesa. On, koji je čuo za sve vrste Kristove djece, nije znao kamo da ih svrsta.Možda će Anđelika znati odakle dolaze i što žele? Anđelika mu je rekla da, osim Nathanaela koji je bio prijatelj njezina starijeg sina i koji pripada službenoj reformiranoj vjeri, dakle onoj nastaloj nakon Edikta iz Nantesa, ni ona ne zna mnogo više od njega.Kao što je bio objasnio lord Cranmer, Valonci su potomci prvih reformiranih kalvinista sa sjevera Francuske i iz Lillea, Roubaixa, Arrasa, koji su pobjegli od španjolske inkvizicije kad se ta učvrstila u Flandriji nakon odvajanja od španjolske krune. Stoga su pobjegli u valonsku pokrajinu u Nizozemskoj, potom u Ujedinjene pokrajine, u Leyde među ostalima, u Delft i Amsterdam, te se pomiješali s engleskim disidentima poput onih s Mayflowera. Valonac Peter Minuit kupio je za Nizozemsku tlo na kojem je podignut Novi Amsterdam, danas New York.Što se tiče valdenga, potomaka »siromaha iz Lyona«, kršćanske sekte koju je u XII. stoljeću utemeljio neki Jean Valdo, buntovnik protiv crkve kojoj je zamjerao bogatstvo, njih je tada prvi put vidjela. Bilo je to čak i prije katara iz Languedoca. Dugo se smatralo da su istrijebljeni jer ih se nesmiljeno progonilo sve do XVI. stoljeća. Zapravo, kad se pojavila reformacija, oni su joj se pridružili i napustili svoja alpska pribježišta u kojima su se skrivali posljednji preživjeli. Otada su dijelili kob francuskih kalvinista, trpjeli njihove muke, progone i izgnanstvo.Njihova značajka bila je ta da su više nego ostali bili zatvoreni sami u sebe, svoju tradiciju i svoj francuski jezik, jer su bili navikli živjeti među strancima.Razmislivši, Anđelika predloži da ih se nastani u taboru Cham-plain, u kojem se nalazila cijela engleska kolonija, među kojima je bilo i izbjeglica iz Nove Engleske. Kako su bili navikli da se oko njih govori engleski, bit će im lakše u početku, a bit će daleko od »papističkih« zvona.Colin se nasmiješi. Upravo to je i očekivao od nje. Da za pri-došlice pronađe modus vivendi koji će im pomoći da očuvaju strpljivost u tegobama svojih lutanja.Kad je ušla u dvoranu, Anđelika je zamijetila novu pojedinost.Soba koja je služila kao vijećnica grofa de Pevraca, a ponekad i kao dvorana za bankete u doba njegova dolaska u te krajeve, ta ista soba u kojoj su se suočila ta dva čovjeka postala je istodobno dom i gradski ured, sudnica i guvernerov ured. A kad je ugledala kako je Colin Paturel umočio pero u tintarnicu i bacio pogled na popis imena koji je prepisivao, shvatila je što joj je bilo neobično od samog dolaska, a nije joj bilo došlo do svijesti.

- Oh! Coline... Ti znaš čitati?... I pisati?...— Naučio sam — reče on podignuvši oči sa svog posla, a u njegovu pogledu bilo je naivnog ponosa time što ju je tako iznenadio. — Bilo bi loše da guverner ne može pročitati i sam prosuditi sve papire, brodske dnevnike, molbe, ugovore koji mu dolaze pred oči i koje mora potpisati. Pastor Beaucaire imao je strpljivosti poučavati me i pokazalo se da mi glava nije pretvrda da bi to naučila. Na brodovima kojima sam gospodario uvijek se neki svećenik ili liječnik bavio spisima. A ovdje moram ja. Kada sam imao priliku to naučiti, ja, koji sam u dobi od četrnaest godina napustio Le Havre-de-Grace: zar u ropstvu kod Mula Ismaela? Krstareći Kineskim morem i svim meridijanima? U početku mi je pomagao mladi Martial Berne, ali njegova zaduženja su se povećala i sad mi služi kao tajnik i razvrstava dokumente. Otići će u škole i morat ću pronaći drugog mladića kadrog da ga zamijeni.Anđelika pomisli na Nathanaela de Rambourga. Ta uloga odgovarala bi mu. Ona objasni Colinu da »ima nešto« između tog mladog izgnanog plemića i male Severine Berne. Ona ga je ohrabrila da ostane i to im je omogućilo da se bolje upoznaju.Visok i vitak obris pojavio se na pragu i ušao. Nije to bio Nathanael nego stari crnac Siriki, sluga Manigaultovih.Na grudima je čvrsto držao zamotuljak. Činilo se da je to komad grimiznocrvene tkanine, boje krasuljka, koji mu je Anđelika dala na putovanju kako bi mogao dati iskrojiti novu livreju. Ona koju je imao na sebi otkad su pobjegli iz La Rochellea i koju je svakodnevno odijevao kad je posluživao svoje gospodare za stolom već se gotovo počela derati.Uz dar bila je prišivena i zlatna vrpca za ošivke na ovratniku i orukvicama te lenta od batista obrubljena čipkom na krajevima. Anđelika mu je savjetovala da zatraži pomoć od kćeri irske primalje, koje su bile stručne u krojačkim poslovima.Bilo je jasno da nije došao gospodinu Paturelu samo da bi izrazio svoje poštovanje.Sjeo je na rub stolca držeći zamotuljak na koljenima. Pogled mu je tjeskobno prelazio od jedne do druge osobe, ali držao se uspravno i s mnogo dostojanstva.— Govorite, dragi moj Siriki — ohrabri ga Anđelika. — Vi znate da ćemo vas vrlo rado saslušati.Siriki odmahnu glavom. Nije sumnjao u njihovu dobrotu, ali morao je nekoliko puta progutati slinu i popraviti svoj čipkani ovratnik prije no stoje odlučio govoriti.Anđelika je znala da će početi izdaleka, s događajima koji se baš i ne tiču onoga što mu leži na srcu.I tako je sprva govorio o svom mladom gospodaru, Jeremieu Manigaultu, kojemu je uskoro jedanaest godina i njegovi roditelji kane ga poslati na studije u Novu Englesku, u koledž Harvard. Potom je podsjetio na tužnu činjenicu, koja i njemu zadaje beskrajnu bol, da je iz kuće Manigaultovih udaljen trogodišnji Charles-Henri kojeg on, Siriki, smatra usvojenim unukom, jer je odgojio njegovu majku, malu Jenny, kao i ostalu djecu Manigaultovih.Takav razvoj događaja u njemu je nadahnuo želju — on zatvori kapke kako bi prikupio hrabrost i izrekao takvo priznanje — da priskrbi sebi potomstvo, sebi, jadnom robu, a taj san ga muči otkad je među putnicima koji su se iskrcali s Duge zapazio visoku crnkinju koju je gospodin de Pevrac kupio u Rhode Islandu.Nešto teško i strašno u njemu je kriknulo: »Ona je tvoje rase. Ona je iz tvoje rodne zemlje.«Otvorio je oči i pogledao Colina Paturela:

— Primijetio sam da si razgovarao s njom i da znaš dijalekt njezina plemena.— Doista. To je jezik velike sultanije Leile, prve žene Mula Ismaela, sultana marokanskog carstva, a iz te zemlje bio je i veliki eunuh Osman Ferađi. Oboje su potjecali iz područja Sahela, Sudana, Somalije, iz srca Afrike, s granice južnih šuma i sjeverne pustinje. Tamošnji narodi su nomadi, uzgajaju divlja goveda i vrlo su visoka stasa.— Tako je. Nisam bio siguran — mrmljao je Siriki. — Načuo sam vaše riječi, ali one u meni nisu pobudile nikakva sjećanja. Bio sam posve mlad kad su me zarobili arapski trgovci pristigli s Nila. S tržnice na tržnicu, dospio sam u La Rochelle i ondje me je kupio gospodin Manigault. Bio sam namijenjen za put u istočnu Indiju, ali smatrali su da sam premršav i previsok za svoju dob te da nisam ni za što. Bio sam bolestan. Amos Manigault se sažalio nada mnom. Bog ga blagoslovio!Anđelika se nije začudila čuvši kako »stari« Siriki govori o sebi kao o mladom robu kojeg je kupio trgovac koji s pedeset godina izgleda mlađi od njega. No već je primijetila da crnci kad prođu pubertet brzo postaju nalik tridesetogodišnjacima i posijede prije četrdesete.Kao i Kouassi-Ba, kojeg već odavno smatraju »starim«, Siriki zacijelo nije premašio tu dob.— Raspitao sam se — nastavi Siriki. — Mlada »odbjegla« crnkinja koju ste također kupili uskoro će na svijet donijeti dijete čiji otac je afrički »bantu« iz šume koji je prati. Ona je rođena na Martini-queu. Ne znam njezinu životnu priču jer šuti, a onaj bantu crnac iz šume poznaje samo jezik velikih majmuna.Colin Paturel ga prekinu.— Varaš se, Siriki. On govori svahili, jedan od posredničkih jezika u Africi, od Atlantskog do Indijaskog oceana.— Oprostite mi, nisam htio uvrijediti brata po nesreći. Što mi vrijede afrički jezici kad ih ne razumijem. No razumio sam da će se njihovo dijete roditi u Gouldsborou. I tako je moj san postao bliži ostvarenju. Iskazao sam vam svoju tugu što odlazi moj gospodar Jeremie. Kuća bez djece stvara sumornost. Sirota Šarah neće joj odoljeti, poznajem je.Uvijek bi sa zaštitničkom popustljivošću govorio o Šarah Manigault, majci koju su smatrali autoritativnom ženom, a koju je samo on mogao umiriti kad bi se razbjesnila na svoje susjede i utješiti kad bi pala u melankoličnu krizu misleći na svoju lijepu kuću u La Rochelleu koju je jednog jutra morala naglo napustiti, na svoju porculansku vazu Bernarda Palissvja koju su konji kraljevih draguna razbili tražeći njih.Sve te obiteljske brige koje je preuzeo uvjeravale su ga u ostvarenje njegova sna.— Shvatio sam — objasni on — da u Gouldsborou ništa ne sprečava da plažom zajedno trče naša bijela djeca, boje bijelog mjeseca, naša indijanska djeca boje zlata i naša crna djeca boje noći, kakva bi mogla biti i moja.Iskazavši svoj veliki san, on zašuti.Potom, ponovivši svoju molbu, skromno je od Colina Paturela zatražio da kaže koju lijepu riječ za njega »plemenitoj dami iz Sahela« ako je slobodna odlučivati o svojoj sudbini. Jer, on ne zna s kojom je nakanom gospodin de Pevrac obavio kupovinu. S puno nade pogledao je prema Anđeliki. Ali ni ona to nije znala. Ono što jeSeverine rekla u vezi s Kouassi-Baom bila je samo pretpostavka, a ako Colin zna nešto više, nije joj dao ništa naslutiti.Siriki je shvatio da je njegov san u prijateljskim rukama i radosno se povukao.

Kad je otišao, Colin prizna da niju upućen u tu kupnju robova. Ni Anđelika zbog raznih razloga nije imala vremena ispitati svog supruga.Anđelika je obećala odnijeti pismo Gabrielu Berneu u njegov dom. To će joj dati priliku da se pridruži mirnoj sjedeljci s prijateljima.Obilan ulov ribe izlio se na police lučkih ribarnica; valjalo je pripremiti zalihe za zimu kad oluje i led onemoguće izlazak brodova na more.Abigael i Severine stavljale su nareske bakalara i haringa u vrčeve s vodom i octom te dodavale i začine, kojih u Gouldsborou nije nedostajalo kao u ostalim francuskim naseljima. Pošto bi ih lagano kuhali nekoliko minuta, dodali bi malo soli i konzervirali ih na hladnom, u pećinama gdje su čuvali i gomolje i korijenje kao što je mrkva, krumpir i repa.Ispričavši im o valoncima, valdenzima i Nathanaelu de Ram-bourgu, što je bacilo Severinu u sanjarenje, Anđelika se oprostila od njih jer je htjela posjetiti još neke znance.— Idem upozoriti Martiala da su pronašli nasljednika za njegovu službu pisara gospodina Paturela — reče Abigael otprativši je do praga.Malo prebrzo je završila rečenicu, kao da joj je pogled koji je bacila prema osunčanim vratima otkrio nešto ili nekoga.Pogledavši i sama u tom smjeru, Anđelika opazi dvije crne siluete, Ruth i Naomi, a pratila ih je Agar; uspinjale su se prema kući Berneovih. Ona se zapita zašto su odjenule svoje njemačke ogrtače.Ostala je na pragu i pričekala ih. Oneraspoložila se, iako se i nije iznenadila, osjetivši kako se Abigael šutke povukla kad ih je ugledala.Pa ipak je u njezinim očima postojala sestrinska sličnost između Abigael i dviju kvekerskih čarobnica iz Salema: skromno dostojanstvo i čestitost, isti dražestan i odmjeren način neprimjetnog povlačenja, uspravno držanje, skromno ali ne bez dostojanstva, onakvo kakvo kalvinistička vjera propisuje svojim sljedbenicama, ali pojačano dražima njihove plave kose koja im je davala nešto djevičansko.Poput Abigael, Francuskinje iz La Rochellea, i Ruth i Naomi, Engleskinje iz Massachusettsa, posjedovale su osmijeh pun skromnosti i susretljive dobrote.No Anđeliki nije promaknulo nepovjerenje na koje su nailazile i, gledajući ih kako dolaze, ona se pitala zašto je tako, ne nalazeći objašnjenje tog odbijanja, čak i od najboljih, u njima dvjema, nego u onom kobnom porivu propadanja koji u ljepoti, u prosvjetljenju srca i u odviše savršenoj slici vedrine i sreće vidi odraz izgubljenog raja i poriče je to više što joj više zavidi.A to stvara misaonu tromost i strah od protjerivanja iz stada, pa se mržnja usmjerava prema onima koji se svojim riječima ili ponašanjem razlikuju od općega zakona u sjeni kojega žive svi ostali.Sto bi im se drugo moglo zamjeriti, njima, koje raširenih ruku i čista pogleda dijele samo milost?Iza sebe začu korake Severine koja se spremala izići iz kuće kroz stražnja vrata. Ni ona ih nije voljela.Ali Abigael, uvijek čestita, ipak je ostala uz nju i s uobičajenom ljupkošću odgovorila na njihov pozdrav. Zamolila ih je da uđu i sjednu, ponudila im pića na stolu, ali mlade žene su odbile. I Anđelika je ostala stajati, kao i Abigael.

Agar je sjela na prag i zagledala se prema obzorju, a potom i prema unutrašnjosti kuće, želeći uhvatiti pogled mačke koja je sjedila u kutu kraj ormara i škiljila prema njoj. Bez riječi, Ruth Summers preda Anđeliki svitak pergamenta čiji je voštani pečat bio slomljen.Engleske riječi te poruke učinile su joj se nerazumljivima pa je morala nekoliko puta tražiti da joj objasne jer se radilo o pismu sa-lemskog suda u kojemu je vrvjelo od juridičkih izraza u službenom dokumentu; bio je to poziv na Visoki sud koji se okupio da bi odlučio o sudbini osoba koje su često jedva znale čitati, ako ne i jedva govoriti... Ali to nije slučaj s Ruth i Naomi. Shvatile su da te zbrkane riječi znače prijetnju: ako se u roku od osam dana ne vrate i ne pojave pred gradskim sudom u glavnom gradu Massachusettsa, njihova »kuća i dobra« bit će spaljena, a desetak njihovih sugrađana za koje se zna da su im prijatelji ili kvekerska braća po vjeri, bit će pozvano na sud i osudit će ih da umjesto njih budu izgnani... ili obješeni.— Ali što ih je spopalo? — uzviknu Anđelika. — Za što vas mogu optužiti, za koji prekršaj vas mogu osuditi?Ruth bezizražajno odmahnu glavom.— Znam što se iza toga krije. Mornar s ribarskoga broda koji mi je donio taj svitak povjerio mi je da je starom gospodinu Samuelu Wexteru vrlo loše. Gospođa Cranmer uspjela je ishoditi od sudaca ovaj dokument kako bismo se što prije vratile i spasile ga.Tako dolaze i prolaze ljudski osjećaji. U nesreći, suočen sa strahom od smrti, Salem priziva svoje kvekerske čarobnice. Ne može bez njih.Anđeliku je spopala tjeskoba, ne samo na pomisao da će ta dva čudesna bića nestati iz njezina vidokruga, nego i na pomisao o sudbini kojoj će se uskoro izložiti. Dolje, u Salemu, u toj Novoj Engleskoj čija je duša ledena poput njezinih obala, čije je srce pusto kao i zemlja, u zemlji paraliziranoj strahom od pakla i svemogućeg i nesmiljenog Boga, u zemlji izgrađenoj na temelju kršćanstva, mučeništva, kongregacionalizma, vjere rođene u Kristu, ali vjere koja je svakoga dana sve više zaboravljala poruku ljubavi prvotne kršćanske doktrine i proganjala sljedbenike vizijama plamenova i tajanstvima Riječi, čiji mudraci i pastori koji rade na pročišćenju Crkve imaju neograničene ovlasti i bdiju nad božanskim interesima s istom sitničavom savješću kao i nad novčanim interesima — u toj zemlji i među tim »neumoljivo poštenim ljudima« one su izgubljene.Ako im je već izblijedjelo sjećanje na puritansku nesnošljivost, danas su se podsjetile na nju, kao što ju je ona snažno osjećala kad su joj pripovijedale svoje životne priče.U Salemu ne bi mogle izići iz kolibe u srcu šume a da se ne izlože najgorim pogrdama i zlostavljanju, uvredama, pljuvanju, utamničenju ili privezivanju za stup srama. Nagomilane optužbe jednog će ih dana dovesti do ruba vješala ili će ih pak uranjati u vodu do smrti kako bi dokazale da nisu ni krive ni opsjednute.Optužit će ih da provaljuju u kuće i pretvaraju meso u slaninu, sir u surutku, da suše bundeve u vrtu, zacrnjuju platna, potamnjuju zrcala...A ako ih ne vide po danu, to će biti zato što su se prišuljale noću na metli.Te prijetnje nedvojbeno su bile stvarne. Nije se radilo o šalama. U Salemu su svakoga dana preživljavale samo čudom.Lude »opsjednute vragom u njima« svakog su se dana mogle baciti na njih i silovati ih, ljubomorne žene su ih u ime morala mogle kamenovati na trgu i razderati im lice noktima ili ga unakaziti vrelim octom.Bilo je i razdoblja mira, kad bi drugi događaji odvratili duhove od manijakalnog nadziranja, ali jedno takvo razdoblje upravo je završilo, a dolazila je zima, kad nema

poljskih radova ni trgovine na moru, pa se ljudi okreću sebi i svojim svecima, razmišljanjima koja usmjeravaju svakodnevne propovijedi, hujanje oluja nad Atlantikom i zapuši snijega te se u ljudima budi sveti strah.— Ruth — reče ona povišenim glasom — preklinjem vas, ne vraćajte se u Salem. To pismo je zamka. U trenutku kad ste se pope-le na palubu Duge vidjela sam izraze lica u gomili koja nas je okruživala i prestrašila sam se. Nije mi promaknula mimika visokih službenika koji su bili došli u luku i naredili oružnicima u pratnji da vas uhite. Srećom, vojnici se nisu usudili djelovati jer bi time izazvali sukob s plaćenicima u našoj pratnji. To što smo stranci koje su iz više razloga cijenili spriječilo ih je da vas silom zadrže na kopnu. Usto su vas okruživale helebarde naših Španjolaca.Ako se vratite, nikad više nećete moći pobjeći odatle, a progoni nikad neće prestati. Iscjeljenja koja izvedete neće biti dovoljna da ih savjest zapeče duže od jednog dana. Neće vas ostaviti na miru. Vaše dobrotvorne moći dosad su vas štitile, ali one se mogu okrenuti protiv vas ako proglase da dolaze od Lucifera. Dobro koje činite omogućava im da budu strpljivi, jer dok ste u Salemu, ne možete izbjeći kazni. Zato žele da se vratite. Nepodnošljivo im je što vas ruka njihove pravde ne može dohvatiti, što im njihova savjest predbacuje da su dopustili da »đavolja stvorenja« pobjegnu ne plativši za svoje grijehe. Bilo bi ludo povjerovati da ta savjest prihvaća razumske razloge, jer ona vjeruje da je razum duboko ukorijenjen samo u njoj.Stari Samuel Wexter danas se može dičiti filozofskom mudrošću, ali on je u godinama svoje vladavine nad gradom poslao na vješala mnoge koji su počinili »grijehe« koji nemaju veze sa zločinima općeg prava: krađama, ubojstvima ili drugim vrstama nasilja prema društvu. Bili su to prekršaji kao što je neispunjavanje dužnosti, izražavanje mišljenja i bezbožnih stajališta, ili pak onih koji su se protivili njegovoj moći: to je bilo dovoljno da se izrekne smrtna kazna.Zašto bi Roger William, koji je utemeljio Rhode Island, pobjegao usred zime u šume ako mu život nije bio ugrožen? A bio je jedan od najpobožnijih pastora u Salemu, na čijim su se propovijedima okupljale mase? Ali tražio je više slobode savjesti, manje stroge vjerske zakone, više kršćanskog milosrđa za siromahe i zato je tre-bao nastradati. Recite mi ako se varam! Nije li John Wintrop napustio Salem i osnovao Boston samo da bi proglasio još nesnošljivije i još kraće zakone? Recite mi: jesam li krivo procijenila duh Nove Engleske, osobito Bostona i Salema? Varam li se? One odmahnuše glavom.— Vjerujte mi, uvijek će u vašem ponašanju biti nečega što će nekoga navesti da u strahu pomisli kako se zapovijedi ne poštuju dovoljno strogo te će se, u mržnji koja u slabim dušama nastaje kad pomisle da zakoni dopuštaju da im se pusti na volju, kao tijekom našeg boravka u Salemu, razbjesniti i pozvati da se učini što zahtijeva Božja volja, tvrdeći da su sve nevolje koje zadese pravednike, kao što su pokolji nevinih na granicama, posljedica prezira vrijednog nemara i da valja umilostiviti Gospodina time da se žrtvuju one od kojih nečist dolazi. Uvijek će se naći netko tko želi biti pravovjerniji od ostalih. Tako ih dobro poznajem! Istina je da posjeduju dragocjene vrline inteligencije, vjere i odvažnosti. Iskazujući im štovanje zbog toga, uspijevala sam uspavati njihovo nepovjerenje, premda sam žena. Ali, bude se i tim je veći njihov gnjev prema vama. Preklinjem vas, ne odlazite.Ona zadihano zastade i pomisli da takav govor, omiljen kod puritanskih Engleza i pristalica reformacije općenito, ima utjecaja na njih.

Ruth i Naomi slušale su nepomično poput vjernica na propovijedi. Svi, čak i kćerkica u kolijevci, slušali su je s pozornošću koju izaziva tako uvjerljiv i zanosan glas. Ali na usnama svojih dviju sugovornica vidjela je zbunjeni osmijeh i izraz dvojbe te ih je opet poželjela ohrabriti da ostanu i spase život.— Preklinjem vas, ne odlazite. Bojim se za vas. Ostanite ovdje, u Gouldsborou. Mislite i na malenu Agar, za koju ste smatrale da će ovdje biti sigurnija. I imale ste pravo. Osobe različite po nacionalnosti i vjeri ovdje su razumno uredile svoj život. Ništa nije savršeno, ali pod vladavinom gospodina Paturela svi stanovnici su zaštićeni. Nitko vam ne može prijetiti smrću ni zlostavljanjem, a još manje svojevoljnim uhićenjem, a kad se loši ljudi, nasilnici, kradljivci i sje-cikese kazne ili protjeraju, to uvijek biva pravedno i u svrhu mirnog života stanovništva. Tu ima vaših sunarodnjaka i braće u vjeri, uglavnom onih koji su pobjegli od indijanskih napada a nisu se mogli vratiti u svoja sela. Okupili su se u mirnom mjestu koje zovemo tabor Champlain. Ondje je i škola i dom za molitve. Naći ćete i stan, a moći ćete bdjeti nad sudbinom male Agar, neopterećene opasnostima.Govorila je puna nade da će ih uvjeriti, ali primijetila je isti strpljivi smiješak na njihovim usnama i shvatila da odbijaju. Ruth ju je nježno gledala.— Kako da vam zahvalimo, sestro draga. Zahvaljujući vama i vašoj velikodušnosti koja nema granica nekoliko smo tjedana živjele zaboravivši svoje prokletstvo, vjerujući da smo slobodne i voljene među svojima, među ljudskim bićima koja su nam braća. Ali, koliko god da je vaše srce veliko, koliko god da je velikodušna zaštita vašega supruga, koliko god velika bila vaša moć da umirite zvijeri samom svojom pojavom, da jednim pogledom utišate njihove ratničke strasti i osvetničke sektaške težnje, istina je što ste rekli: jednog dana će se probuditi, a vi nas nećete moći uvijek ovdje držati.Anđelika zausti da kaže: »Pa dođite onda sa mnom u Wapas-sou!«, ali Ruth je preduhitri i reče: — Ne, to ne bi ništa promijenilo i vi to znate.Nakon trenutka tišine, ona doda:— Vi ste jedinstvena žena... i to je vaša slabost. Jer, još nisu došla vremena kad će na zemlji biti još žena poput vas. Sami ste. Poput zvijezde. I zato svi gledaju u vas. Ali oni se mogu i uplašiti smjera koji im zvijezda pokazuje. No Ljubav vas štiti. Ostati ovdje, kažete, u ovom naselju koje ste utemeljili vi i vaš suprug? Uklopiti se u neku od zajednica koje nastoje živjeti u savezu? Agar bi to doista mogla. Gospodin Paturel znao bi kome je valja povjeriti. Ne sumnjam da u Gouldsborou nema obitelji ili osoba velika srca i kršćanskog duha koje bi je bile spremne prihvatiti, pa makar ona bila i sirota »Egipćanka«. Ali mi ne možemo ostati.Dakle, osjetile su da oko njih raste neprijateljstvo.— Ruth, barem iskoristite priliku što ste na mora i potražite pri-bježište u dragim kolonijama, gdje su vlade liberalnije. Ako se vratite u Salem, neće vam se više pružiti takva prilika i moći ćete pobjeći samo u šumu i pokušati dospjeti do Providencea u Rhode Islandu ili do New Havena u Connecticutu, gradova koji su osnovani kao pobuna protiv strogosti u Massachusettsu.— Koja vlada bi nas primila bez vašeg magičnog utjecaja? — upita Ruth Summers s nježnim ironičnim osmijehom.— Ruth i Naomi, slušajte me. Ima još nade ako budete strpljive. Tijekom našega putovanja sreli smo, u Providenceu, čini mi se, ili pak u New Yorku, mladoga kvekera na visokom položaju, sina admirala Penna. Čini se da admiral koji je za englesku krunu osvojio

Jamajku smatra tragičnim što mu je sin počinio ludost i postao kve-ker. Ali sinu mu ne manjka odvažnosti i on želi utemeljiti koloniju kao pribježište za kvekere. Otac podržava njegove nakane, a kralj je, prisjećajući se službe njegova oca, odobrio Williamu Pennu povelju na temelju koje mu daje teritorij na kojemu svi kvekeri mogu biti na miru i ne izlagati se opasnostima. Pokušajte se pridružiti toj skupini.— I oni bi nas proganjali. Zato što se volimo i što se liječimo moćima za koje se može posumnjati da dolaze od Sotone. Recite mi, koja vlada bi danas mogla oprostiti takve grijehe? A radi se samo o Ljubavi i Milosrđu.Ruth zagrli Naomi oko ramena.— Ponekad, kad pomislim na to drago stvorenje koje nam je povjereno, kad pomislim na sudbinu naše Agar, na to siroto napušteno dijete prirode koju štite samo dvije ozloglašene žene koje su i same u stalnoj opasnosti, spopadne me strah od opasnosti koje joj prijete. Nemojte pomisliti, sestro moja, da sam neosjetljiva na vaše pozive na oprez i da poričem utemeljenost vaših uvjeravanja. Svakog dana, svake noći progone me iste bojazni i dobijam strašnu želju da nas zaštitim, da postanemo »kao drugi«, da ponovno odjenemo zajedničke halje, da stavimo vrat u okove zakona koji »oni« nameću, ne bi li to umirilo njihov strašni pravednički gnjev i glupi strah stada koja su indoktrinirali i koja su na jedan mig svojih pastira spremna jurnuti na nas i sve tri nas rastrgati. To je uvijek bilo moje najgore iskušenje i moj jedini istinski grijeh, koji bih trebala ispaštati. Iz dana u dan odbijam suđeni put. Bojim ga se.Njezin pogled spusti se na mladu ženu pokraj nje.— Naomi je uvijek bez gunđanja podnosila sudbinu koju joj je Nebo dosudilo. Njezinim rukama je dalo dar iscjeljivanja i ona gaje dijelila. U dobi od sedam godina bila je izbičevana na javnom mjestu. Ponižavali su je, udarali, zatvarali, ismijavali i podvrgavali svakojakim mukama. Ali ona nije vidjela zla ni u tome što ona čini ni u tome što čine oni. A ja sam bila bijesna. Strah od izgnanstva iz stada je životinjski, primitivni strah koji je u svima nama od drevnih vremena.Ruth Summers sklopi oči i nastavi glasom punim boli.— Mogla sam izliječiti svoju majku, znam da jesam. Osjećala sam snagu u sebi. Mogla sam spasiti svoju majku kad su je donijeli u krvi nakon bičevanja. Mogla sam joj pomoći u borbi protiv groznice, pomoći da njezina vlastita narav pobijedi trulež koja je napadala njezine rane. Ali bojala sam se da ne bih svojoj nesreći što sam kve-kerka dodala i nesreću da me proglase vješticom. Strah me je paralizirao. Dopustila sam da umre. Tim grijehom poništila sam sve što sam naučila. S uživanjem sam odjenula zajedničke halje i uvjeravala samu sebe da ću postati poput drugih, da će se unutarnja vatra mog života u dodiru s njima malo-pomalo pretvoriti u pepeo. Sve dok me jednog dana nije obuzelo na još strasniji način. Obuzela me je Ljubav. Koprena se rastrgala, nasip je popustio. I tako sam otrčala izvući Naomi iz ledenog jezerca i prihvatila sam Put. Kako je slatko odreći se svega i biti bačen preko ograde pravednih u takvu svjetlost!Vjerujete li daje sveti Pavao, kojeg je na putu u Damask pogodilo otkriće Božje ljubavi, potražio staroga Amaniju da bi od njega zahtijevao samo da mu pokaže put? Ne. On, farizej, čuvar zakona, potražio ga je ponajprije da bi ga čuo kako govori o tom nepoznatom osjećaju ljubavi koji mu je prožeo srce u toj viziji.Prihvatila sam Naomi i voljela je. Nikad nisam požalila tu ljubav koju riječi ne mogu prikazati. Ona je postojala i kod onih koje su u Bibliji nosile naša imena*. Kako god gorki ponekad bili njezini plodovi, znamo da nam je Nebo otvoreno. Ne znam kamo nas

Put vodi, ali tvrdim samo jedno: onamo gdje je zabranjeno zaboraviti ekstazu. On nas vodi i naše je svjetlo u mraku. Draga gospo, moramo se vratiti u Salem. Stari gospodin je bolestan i nije mu tijelo bolesno nego njegovo srce poniženo, a gospođa Cranmer, njegova kći, lomi ruke kraj njegova uzglavlja; oni nas čekaju. To su naša djeca, naša jadna djeca koja nas trebaju.— Ali oni će vas ubiti. Kamenovat će vas. Objesit će vas.— Možda, jednog dana — odgovori Ruth smiješeći se. — No kao što ste i sami napomenuli, dok znaju da smo blizu njih i sigurni su da nas uvijek mogu kazniti, mogu sebi dopustiti da budu strpljivi. I tako nam dan za danom dopuštaju da živimo, daju nam neprocjenjivi dar. Jer svaki sat sreće koju čovjek proživi gradi nebeski Jeruzalem.Valjalo je obaviti pripreme. Gospodin de Pevrac i gospodin Pa-turel razgovarali su s kapetanom broda koji je odlazio s dolaskom plime; primio ih je na svom brodu. Kao što je bilo predviđeno, vratile su se s prtljagom i popele se na palubu; došlo je vrijeme za oproštaj.Dopustila je da se udalje. Zamalo ih je zamolila da skinu svoje visoke kape kako bi opet vidjela njihovu dugu kosu na ramenima i* Vidi starozavjetnu knjigu o Ruti. Prim prev.1uvjerila se da su to doista bili anđeli; valja ih pamtiti da se ne bi jednog dana zapitala nije li sanjala. No nije se usudila zbog prisutnosti Abigael, za koju nije znala što misli o njima.Gledala ih je kao silaze putem, nalik na dvije krhke prikaze u crnom. Krivovjerke među krivovjercima, možda lude, razoružane...Iscrpljena, Anđelika se svali na klupu pokraj stola.— Oh, Abigael, molim vas, recite mi što mislite o njima?Kao odgovor začu jecaj. Podignu oči i ugleda svoju prijateljicu kako je prekrila lice rukama i plače. Mladoj kalvinistici iz La Rochellea dugo je trebalo da potisne suze.Napokon je podignula glavu.— Neka mi Bog oprosti. Neka mi Bog oprosti što sam ih osudila. Mislim... Vjerujem daje za njih pisano: »Odvest ću vas kao ovce među vukove.«XXV.Brod koji ih je odvozio bio je engleski jedrenjak koji se vraćao u London pa se Anđelika htjela uvjeriti da će pristati u Massachu-settsu.— Dakako, milady — uvjerio ju je kapetan — prelazak preko Atlantika uvijek počinje pristankom u Bostonu da bismo ukrcali jabuke. Bostonske jabuke su najljepše, najveće i najotpornije na trulež. Ali i salemske su dobre i ukrcat ćemo ih pošto dovezemo dame žive i zdrave u luku.Čamac koji ih je prevozio do usidrenog broda udaljio se, plešući na kliještama valova. Tri žene skromno su sjedile među časnicima u crvenim kaputima.Premda toliko različite od njih, upravo među grubim mornarima su se sirote puritanke osjećale najsigurnijima. Nikad se nije čulo da bi gusari i flibustijeri zlostavljali kreposne žene iz prvih religijskih naselja na obalama Sjeverne Amerike kad bi se iskrcali na kopno radi obnove zaliha svježe vode i namirnica. »Bili smo najjadniji od jadnih«, kazala joj je gospođa William, Rose-Annina baka, »a ti okrutni morski razbojnici, svi tetovirani, gledali bi nas izdaleka, naše bijele ovratnike i taninu odjeću. Ali nikad nisu ni pomislili

da nam učine neko zlo te su nam čak nudili sitan nakit jer su se sažalili nad našom oskudicom.«Vremena su se promijenila, ali i dalje je postojao ugovor časti o flibustijerskoj zaštiti pobožnih isposnika u tim krajevima; to se odnosilo i na putnike koje bi zapovjednik primio na svoj brod: morao ih je čuvati s nesmiljenom strogošću.Čamac se smanjivao dok nije nestao iza rta.Doveli su dječicu na obalu da se pozdrave, ali odmah su ih odnijeli natrag jer je zapuhao jak vjetar.A odrasli su u skupinama polaganim korakom krenuli kućama smještenim oko trga.Anđelika je mislila na Samuela Wextera. Ruth je imala pravo prosudivši da mu je duša bolesnija od tijela. Svađa s isusovcem iscrpila ga je i pao je u krevet već idućeg dana.Anđelika ga je bila posjetila prije odlaska i našla ga kako u groznici ponavlja optužbe svog naprasitog sugovornika koje mu je bacio u lice, a i one kojima mu je mogao uzvratiti da je bio hladnokrvniji.— Mi ipak imamo jedan zajednički jezik kojim vladamo bolje no jezikom onoga drugog: latinski jezik. Kako nisam pomislio na to!— Nemojte se zavaravati, sir Samuel. S latinskim ili'bez njega, vidjela sam da rasprave između reformacijskih i katoličkih teologa uvijek završavaju loše, vrlo loše. Ustupci nisu mogući.Starca je najviše pogodilo to što je u gnjevu izrekao svetogrđe. Nekom jadniku odsjekli su jezik za manji grijeh od toga. — Ti isusovci vješti su kad nas žele pomesti i razbjesniti. Guverner Orangea dobro nam se osvetio poslavši ga među naše zidove. Upozorit ću Androsa. Nizozemci ne propuštaju priliku da nam pričine neugodnosti.— Englezi su im oduzeli New Amsterdam i teritorije Nove Nizozemske.— Nisu ostvarili razvoj koji smo im mi donijeli. No rasprava gaje ipak donekle umirila.Čekali su da brod nestane s obzorja i tek potom su otišli s obale. Anđelika je mislila o vrlo važnim riječima koje joj je Ruth kazala i o kojima valja razmisliti. Ali ne sada: poslije, kad bude u Wapassouu.Ruth joj je rekla: »Ti si jedinstvena žena.« Govorila je o moćima, o skrivenim snagama koje Anđelika posjeduje i koje je čarobnica Meluzina u njoj prepoznala u njezinu djetinjstvu. Ali djetinjstvo je puno blaga. Život nas prisiljava da ih zanemarimo, napustimo, zaboravimo. »Moj put bio je drukčiji...« Možda je bol s kojom je Ruth izrekla »mogla sam spasiti svoju jadnu majku« za-¦L.. ^titrala i njezino grizodušje s kojim se prisjećala mladog Emmanuela: »Mogla sam ga spasiti... morala sam suprotstaviti svoju snagu snazi onoga koji se pojavio preda mnom... događa se previše toga za što još nismo spremni, koje ne želimo jasno vidjeti, jer se koprena još nije razderala. Radije vjerujemo onome stoje ustanovljeno.«Odlazila je s obale u gomili koja se razilazila, a skupine su se dakako usmjerile prema krčmi pod utvrdom koju su držali gospođa Carrere i njezina djeca.Jato ptica ih nadleti, tražeći u visokoj plimi hridi na koje bi se mogle spustiti. Često su dolazile poput oluje, zamračivši sunce, a potom bi odletjele daleko. Anđeliki se činilo kao da ističu važne događaje u Gouldsborou: dolaske, odlaske, rođenja, bitke. Ali to je bila samo njezina pomisao. Drugi tu nisu vidjeli nikakvu povezanost. Bili su naviknuli na te oblake ptica, kao i na čudesni ulov ribe, na krzna koja donose Indijanci, na oluje...

Anđelika je promatrala ptice i mislila na Ambroisininu kletvu: »Naučila sam mrziti more i ptice u letu zato što ih vi volite.« Može li se jače izraziti zavist, ljubomora i mržnja prema nekom biću?Misli joj se vratiše dvjema dobročiniteljicama koje su otišle sa svojom tajnom ljubavi i nježnosti. One su koračale po ovom istom pijesku. More se povlačilo, ostavljajući pustinju prošaranu smeđim algama, a potom bi se vratilo uz drhtavo hučanje nalik na galop. I to se nastavljalo poput polagana plesa, kao što će tim pijeskom i dalje koračati i trčati ljudi koji se vole i oni koji se mrze.»Kao ovce među vukove!...«Što će im dogoditi u Salemu?— Ah, ne bih mogla živjeti u Novoj Engleskoj — uzdahnu ona.— O, i te kako biste mogli — veselo reče Joffrevev glas sa strane. — Postoji li mjesto čije draži ne biste otkrili za nekoliko sati? Nije li tako, gospodine Paturel?— Dakako — odgovori istim tonom ljubazne pošalice visoki Norman koji se također pojavio iz sjene. — Dakako, za nekoliko sati zaboravili ste neugodnosti puritanske stege i vidjeli ste samo ljepotu cvijeća i vrtova...— ... I divili se profinjenosti kineskog čaja.— Zaboravili ste i zlu volju gospođe Cranmer i zanimali se za njezine ljubavne muke s lordom Cranmerom.— Ne bi li se gospođa de Pevrac snašla i u samom paklu nakon prvog šoka i uredila stvari tako da ih učini manje... vrućima? — nastavi Pevrac. — Pokušala bi se sprijateljiti s vražićkom koji bi biomalo manje zločest od ostalih, što bi ona razaznala već na prvi pogled. Dala bi mu naslutiti oprost od patnje, jer se on tu nalazi samo zabunom svetog Petra...— Svi ste vi protiv mene! — reče ona smijući se.— Pričaj! Pričaj što ćeš raditi kad budeš u paklu — tražio je Ho-norinin glasić.Joffrev je zagrli oko struka. Osjećala je kako se iza pošalica krije njegova vatrena ljubav prema njoj. Zadirkuje je, ali zapravo voli njezinu životnu radost, njezinu sklonost svim stvorenjima, njezin ukus za stvari, za lijepu i neprolaznu prirodu.Engleski brod bio je tek obris na obzorju.Proveli su neko vrijeme u krčmi. Carrereova djeca upalila su stropne svijećnjake i lanterne. Dani su bivali sve kraći. Cvrčanje skakavaca i cvrčaka utišavalo se. Dolazak Gouldsboroa predviđao se za prekosutra i pripreme za karavanu bile su dovršene.— I dalje mi je potreban pisar — napomenu guverner Paturel.— Što želite time reći? — upita Anđelika.Tad je saznala da je Nathanael de Rambourg otplovio na engleskom brodu. Odlučio je otići u New York kako bi mogao razgovarati s intendantom Molinesom o mogućnostima da preuzme u posjed svoje nasljedstvo, zemlje i dobra u pokrajini Poitou u Francuskoj.Upoznao je guvernera i gospodina de Pevraca sa svojim nakanama i zamolio ih da mu posude određeni iznos novca i potpišu neke mjenice koje bi mu omogućile da dostojno živi u New Yorku i da plati put brodom ili poštanskim kočijama koje su redovno prometale između Bostona i obala rijeke Hudson.Anđelika je nazrijela jednu ili dvije puritanske kapice na čamcu, ali pomislila je da se radi o Valoncima ili valdenzima koji putuju u »čistija« mjesta.— Trebao je oprostiti se sa mnom! Kakav je neotesanac taj Nathanael!

Berneovi su lutali gradom i tražili Severine. Saznavši za odlazak mladog Rambourga, uznemirili su se što je nema. Možda se sakrila da ne bi pokazala svoju tugu.— A možda je otišla s njim?Išli su od kuće do kuće i ispitivali susjede i prolaznike, isprva bezbrižnim glasom, ali postajali su sve uzbuđeniji čuvši mnoge niječne odgovore.Gabriel Berne iznenada je bijesnom kretnjom zamalo razbio svjetiljku. Jedva se suzdržao da je ne tresne o pod.Ustao je i objavio da će otići u luku, pronaći kakvu barku koja plovi na jugozapad, ondje provesti zimu ako bude potrebno i slijediti tu malu nevaljalicu sve do Virdžinije, Brazila ili Ognjene Zemlje. Uvijek je bila tvrdoglava i neposlušna. Htjela je biti dječak. Govorio joj je da žena mora biti suzdržana i znati gdje joj je mjesto. Ali imala je loše uzore.Anđelika je otpratila kući Abigael koja je drhtala.— Osupnuta sam. Bojim se za Severinu. Gabriel je sušta dobrota, ali u njemu drijema nasilje i ne poznaje svoju snagu. Moglo bi biti strašno ako dopusti da mu se gnjev razmaše.— I ja znam nešto o tome. Ne bojte se. Razgovarat ću s njim i nećemo dopustiti da ode u bijesu. Netko će ga pratiti bude li nužno.Kroz otvorena vrata osvijetljene kuće začu se Severinin glas kako pjeva 129. psalm Saepe expugnaverunt me koji je uglazbio Clau-de Goudimel:U mladosti zadaše mi tisuću udaracaNjezin čist glas predvodio je zbor na nedjeljnoj misi.U mladosti zadaše mi tisuću udaracaAli ne uspješe me pobijediti ni uništiti.Salon je bio osvijetljen. Severine je hranila malenu Elisabeth i strpljivo joj nudila krišku kruha. Laurier je postavljao pribor za večeru na stol.Pjevajući, Severine je i dalje pripremala večeru, baratajući kutlačom kao dirigentskom palicom, ulijevajući juhu i poslužujući odreske bakalara i sleđa u vrčevima s octom.- Gdje si bila?- Tu...— Posvuda smo te tražili.- Zašto?Poslali su Lauriera da obavijesti gospodina Bernea.Anđelika je otišla, umirena.Namjeravala je presresti Gabriela Bernea na povratku i zamoliti ga da ne bude rimski pater familias prema svojoj kćeri. Jer, pod utjecajem bijesa i straha koji je iskusio bio bi kadar istući je iako joj nema što predbaciti. Umirila gaje i upitala ga što je htio reći govoreći o »lošim uzorima za svoju kćer«. Odnosi li se ta aluzija na nju, Anđeliku, koja je povela mladu djevojku na put da bi je razvedrila?206Nečiji lagan korak pridruži im se na putu. Severine je uhvati za ruku i pogleda je u lice. Tanki polumjesec i nebesko zvjezdano polje sijali su blagu svjetlost koja se odražavala u crnim očima mlade djevojke.Ona gorljivo reče:— Hvala.— Na čemu, draga moja?

— Na onom pismu o ljubavi koje ste mi pročitali. Razmislila sam o njemu, a posebno o odlomku o ljubavi ljubavnika. Istinskoj ljubavi. To mi je pomoglo da ocijenim vrijednost svojih osjećaja... Da ne pomiješam interes, zabavu i osjećaje. Da se ne smutim i da ne dopustim da me uplaše strašila.Ona joj poljubi ruku.— Hvala... Tako je dobro što postojite!XXVI.Božić je još bio daleko i premda su magle obavijale zemlju i preobražavale ljude i prikaze, premda je priroda postajala sve sivlja i bezbojnija, nitko nije zaboravio da je još jesen. Mnogi su još bili na putu, ali počeli su osjećati zov da se okupe u svojim domovima, poput prisjećanja Rođenja i Sveta tri kralja oko kolijevke.Ali mali Isus bio je crn. Neprimjetno, poput tog rođenja u noći u kući od balvana gdje su živjeli robovi kupljeni u Rhode Islandu, vijest je potekla u zoru i stigla u tabor Champlain; pastor Baucaire je zvoneći zvonima svoje kapelice upozoravao svoje župljane. Unatoč magli, obitelji krenuše na put, pješke, na konju ili u kolima.Većina stanovnika Gouldsboroa bili su ljudi s mora, mornari, trgovci ili lučani; oni nisu pridavali važnost boji kože. U Francuskoj je bilo mnogo crnaca u domaćinstvima velike gospode, pa čak i u Versaillesu. Dolazak crnaca prošao je gotovo nezamijećeno.No rođenje crnog djeteta, prvoga u Gouldsborou, pobudilo je njihov zanos.Vatrene ćudi, uvijek su bili spremni skočiti i na najmanji povod za neko događanje i uživanje.Djeca su treperila od radoznalosti da vide kako izgleda crno novorođenče, jer su smatrala da su odrasli crnci koje su imali prilike vidjeti bili obojeni tom bojom tek naknadno.9fY7Bili su malo razočarani time što je novorođenče koje su im pokazali bilo prilično tamnocrvenkasto.— Iste je boje kao palmini orasi od kojih prave crveno ulje u šumi — napomenuo je stari flibustijer koji je bio na nekoliko ekspedicija u srcu Afrike, vjerojatno u službi nekog trgovca robljem.Prisutni Indijanci smatrali su da ima njihovu boju, što im je istodobno laskalo i uznemirivalo ih. No većina je primijetila da je spolovilo novorođenčeta vrlo tamne, zagasitoljubičaste boje, što znači da će mali gospodin uskoro poprimiti boju antracita, poput svoje majke i oca koji su bili posve crni, bez traga miješane krvi.Mlada crnkinja odmarala se ležeći na ležaju od lagana platna i smiješila se onim osmijehom zadovoljstva i opuštenosti koji imaju samo žene za koje je porođaj možda i jedina prilika u cijelom životu da se opuste i odmore te da prime javne čestitke i komplimente.Svjesna svoje važnosti i uloge, rado je prihvaćala radoznalce koji su se stiskali pred vratima.Otac se držao u pozadini; sjedio je naslonjen na zid, a rukama je obavio koljena. Njegovo lice neke je podsjetilo na majmunsko i začulo se mrmljanje. Putnik iz Afrike počeo je pripovijedati priče o ljudima iz šuma koji su zapravo veliki crni majmuni, vrlo opasni, koji skaču između grana i teško ih je ubiti, a još teže uhvatiti. On ih je vidio, ali ne izbliza. Visoka žena iz Sudana i njezin desetogodišnji sin nadahnjivali su nepovjerenje iz drugih razloga. Sjedeći uz poro-diljino uzglavlje, svojim gordim držanjem dala je

naslutiti da ako je i pomogla svojoj sestri u nesreći, to nije bilo bez neugode, jer ona pripada drugoj rasi, plemenitijoj od bantu-crnaca iz šuma.Činilo se da je samo mlada porodilja opuštena i bez straha. Držala je maloga u naručju i rado ga pokazivala svakom posjetitelju da bi mu se divio, jer tog dana on je bio kralj.— Ne bi li trebala pokriti dijete? — pitale su domaćice. Odgovorili su im da majka zacijelo ima razloga što ga jeizložila gologa. Ne valja se miješati u običaje, a to im je barem omogućilo da se bez neugode izravno uvjere u spol djeteta.Osim toga, nije bilo hladno, unatoč maglama. Vrijeme je bilo toplo i vlažno. Dijete nije bilo u opasnosti da se razboli.Mrmor oko kuće bio je glasan kad je Anđelika stigla u društvu Honorine i nekolicine pratiteljica. Joffrev de Pevrac i Colin Paturel pristigli su u istom trenutku i izrazili štovanje novom stanovniku Gouldsboroa; slijedio ih je Siriki u svojoj grimiznoj livreji, noseći kovčežić, uzbuđeno kolutajući očima, vidno uzbuđen mogućnošćuda se pod izlikom da predaje poklon u ime Manigaultovih približi dami svojih misli, lijepoj Akashi.Trojica posjetitelja bili su visoka stasa i doticali su strop.Gospođa Manigault poslala je Sirikija s nekoliko sitnica. Smatrala je smiješnim osobno dolaziti zbog rođenja nekog crnčića — ta njezin je suprug upravljao trgovinom »ebanovinom« u La Rochelleu — ali kako su svi došli i donijeli neki dar, zaključila je da i ona mora nešto učiniti. Naušnice, narukvice i sličan nakit trebao bi razveseliti mladu ženu barem kao maleni smaragd iz Caracasa koji joj je darovao Colin Paturel i preporučio joj da ga dijete stalno nosi uza se da bi odagnalo zlu kob.Siriki je prišao Anđeliki da bi od nje zatražio savjet. Smatra li ona da je s njegove strane primjereno da daruje lijepoj Akashi svoj vlastiti poklon? I on joj pokaza malenu masku od bjelokosti na svom dlanu, fetiš koji nosi sa sobom od rođenja.Colin joj dade znak da još nije pregovarao s njom. Pogledavši oko sebe, nisu vidjeli visoku crnkinju ni njezina sina; izgubili su se tako hitro kao da su prošli kroz zidove.— Hoćete li mi sada napokon objasniti zašto ste kupili te robove? — upita Anđelika poslije, kad je s rukom pod ruku sa svojim mužem išla prema utvrdi.Magla je tad postala tako gusta da se nije vidio, kako se uobičajilo govoriti, »ni prst pred nosom«*.Već na nekoliko koraka od kolibe buka se prigušila. Kao da su bili u pustinji ili u nekakvom snu.Samo ribarska dozivanja kroz maglu — da bi se izbjegli sudari — prekidala su tišinu.Joffrev iznenađeno podignu obrvu.— Zašto »napokon«?— Zato što mi još niste rekli zašto ste ih kupili kad smo bili u Rhode Islandu prije no što smo posjetili New York. A to je bilo prije tri mjeseca, ako ne i prije.Iako je vrlo pažljiv suprug, mnogi njegovi poslovi joj izmiču. Ne bi li bilo prirodno da bude upoznata s njegovim brigama i nakanama? Zar misli da ne bi mogla shvatiti njegove ciljeve i nacrte za bližu ili dalju budućnost? Smatra li da joj je svejedno što on poduzima?Ona se privi uz njega i pusti da joj se glava osloni na njegovo rame u kretnji mazne skrušenosti.* U izvorniku stoji: »ni vrhovi cipela«. Prirn prev.

— Oh, dragi moj gospodaru, kako sam luckasta! Kad pomislim na tisuće zadataka koje rješavate i na tisuće planova o kojima razmišljate, uhvati me vrtoglavica. Ja uopće ne bih željela o tome razmišljati jer bih se odmah izgubila. Meni je samo stalo do toga da me maze i miluju. Vi mi donosite sreću na zlatnim i srebrnim pladnjevima i ja se ne moram brinuti ni za što!Joffrev se smiješio.— Ljudi sporo postižu stvarnu sreću — reče on. — A žene još sporije. Bore se da bi ostvarili san, a kad ostvare taj cilj, i dalje su oprezni umjesto da uživaju. Sjećate li se kako nam je bilo kad smo došli ovamo? Oko nas su bile samo ruševinei ništa nismo imali. Sve je trebalo izgraditi. Zlato i oružje nisu bili dovoljni za pobjedu. Ponajprije je trebalo hrabrosti da bi se pretrpjele tegobe preživljavanja. Rekao sam vam: »Trebat će nam godina dana...« Vidio sam kako nosite naramke na ramenima, kako trpite glad, suočavate se s iro-keškim bijesom bez krzmanja, njegujete bolesne. Vidio sam kako se izlažete opasnostima, izbjegavate zamke, trpite rane i umor bez žaljenja, održavate dobro raspoloženje i vjeru u naš uspjeh. Izdržali smo tu godinu i pobijedili smo. I zato danas ostvarujem svoj san koji se sastojao u tome da vam ugodim, da vam ponudim ugodan i slobodan život u kojem tako dobro znate uživati jer imate dara za sreću. Ništa ne krijem od vas. Preostaje nam samo da budemo sretni. A što se tiče te kupnje robova u Newportu, ako vas je moj postupak začudio, zašto me odmah niste pitali?— Vjere mi, bila sam uznemirena, gotovo razočarana vidjevši vas kako se s lakoćom krećete među trgovcima i kupcima na toj vrsti tržnice. Uplašila sam se...— Čega?— Da ću shvatiti...— Što shvatiti, srce moje?— Zar znam? Da mi je jedan dio vas bio nepoznat i da ćete se što se toga tiče pokazati jednaki ostalima. A to bi stvorilo jaz između nas. Ako ste uposlili robove, ako ste kupili lijepu Somalij-ku... možda... za sebe?Joffrev de Peyrac okrenuo je glavu i počeo se smijati tako da je izgubio dah.— Što je tu tako smiješno? — upita Anđelika praveći se da je uvrijeđena. Nije to ništa novo... Na Sredozemlju ste posjedovali robove. Nije li Rescator išao u batistan Candie po odaliske?— I ondje se upropastio kupivši najljepšu ženu na svijetu, zele-nooku ljepoticu koja mu je pobjegla!I dalje se smijao. Odjeci njegove veselosti razlijegali su se kroz maglu.— Na Sredozemlju? Ne smatrate li da je to bilo tako davno, gospo draga? — reče on uviđavnim glasom. — Tako davno da se čudim što sam proživio mnoge događaje sam, bez vas. Oh, drago moje zlato, mnoga naša skrivena i različita lica tvore povijest naše ljubavi. Išli smo svojim putem od onoga dana kad je munja udarila u moje srce, u mene, languedočkog trubadura koji je smatrao da zna sve o umjetnosti ljubavi... Jesmo li i dalje na dobrom putu?— Nadam se — reče ona živahno.— Ma ne, mislim na put po kojem hodamo. Oboje prasnuše u smijeh.— Slijedimo stazu, ali ne želim da što prije stignemo do utvrde. On je upita je li joj hladno i prekri joj ramena naborom svogaogrtača.Ona napomenu da joj još nije rekao zašto je kupio one ljude u Rhode Islandu.

— A ako vam odgovorim, najdraža, da... da ne znam? Filozof Descartes htio je učiniti Francuze svjesnima razloga svojih čina. Bojim se da nije uspio jer nisam siguran da se ta metoda mišljenja i suda može primijeniti na sve naše zanose, žudnje, naše skrivene i nedokučive strahove. »Zašto« i »zato« mute naše nagone koji su dragocjena sila u nama, ali sila koja nije razumska. Zašto sam otišao na tržnicu u Newportu? Zašto mi je bilo nepodnošljivo vidjeti visoku Peuhl koja je sličila na sultaniju Leilu, a bila je tako ponižena i bespomoćna, zauvijek osuđena na ropstvo, daleko od svoga kraljevstva, lišena svog naroda?— Jeste li tražili suprugu za Kouassi-Baa?— I to mi je palo na pamet... Ali više ne. Kouassi-Ba je sudjelovao ne samo u svim mojim iskušenjima nego i u svim mojim poslovima. On je stručnjak za rudnike i povjerio sam mu upravljanje vađenjem i preradom minerala prema mojim kemijskim procedurama. On je dobar poznavatelj... Istina je da lijepa Akashi potječe iz zemlje ispirača zlata u rijeci Niger.— Što rade od tog zlata?— Nakit i žrtve bogovima... A ako me pitate »zašto«, odat ću vam da sam je kupio zato što je nizozemski kapetan rekao da je se ne može prodati. Dva zemljoposjednika koji su je kupili, jedan s otoka Saint-Eustache, a drugi sa Saint-Dominguea, umrli su u roku od nekoliko dana. Kapetanu je zadavala samo strah i užas, ona i njezin sin čarobnjak.— Dječak?— Dobro ga pogledajte kad ga idući put vidite i shvatit ćete... Ukratko, vjerujem da ste dobro učinili što me niste ništa pitali toga dana. Jer ne bih vam mogao dati pravi razlog zašto sam išao tražiti nekoga na toj tržnici, zapravo, neku ženu, ali ne takvu. No mogu pokušati zadovoljiti vaše nemirne oči i dati vam objašnjenje koje bi se svidjelo i gospodinu Descartesu: uplašio sam se za dijete koje smo očekivali. Htio sam osigurati dojilju za njega, jer smo u Americi, a ne u Francuskoj, gdje se dojilje mogu lako naći. Zapazio sam tu mladu odbjeglu crnkinju iz Saint-Dominguea i činilo mi se da zadovoljava sve uvjete. Život bijelaca joj je blizak i već je dojila dijete svoje gospodarice. Ali prodali su njezino vlastito dijete pa je pobjegla u planine s nekim afričkim robom. Uhvatili su ih nakon tri mjeseca i prodali ih kao i ujaka ili brata mlade žene koji im je dao utočište. Tako ih je slučaj doveo u Rhode Island, a potom i u naš dom. »Opasna roba«, kako mi je rekao Nizozemac koji nije znao što bi s njima. Htio sam s njima sklopiti ugovor koji bi zadovoljio obje strane. No ustanovili smo da se sudbina opet poigrala s našim planovima. Slušate li me? — upita on vidjevši da šuti.— Cijelom svojom dušom.Obožavam vas, govorile su oči koje su ga gledale, za mene samo vi postojite. Obožavam vas. Imam samo jednu želju.Oni prekinuše svoju polaganu šetnju. Magla je njihovim usnama dala okus soli.— Ah! — reče on napokon. — Vi me izluđujete! Zašto, zašto poljubac ne može trajati vječno?xxvn.Glasnik iz Qiiebeca doplovio je na malenu brodu. Valjalo je žurno napisati odgovore kako bi ih poslali istim brodom u Quebec prije no što se zaledi Rijeka svetog Lawrencea.Shvativši da je Anđelika, usprkos zadovoljstvu s kojim je primila vijesti od svojih prijatelja, još uvijek preslaba za veliki misaoni napor pisanja mnogih pisama, Joffrev de Pevrac joj se pridružio u utvrdi i sjeo kraj nje da bi joj pomogao prebrati službena pisma

gospodina guvernera de Frontenaca i intendanta Carlona u kojima su se žalili na novčane poteškoće kolonije, nerazumijevanje kralja i gospodina Colberta za njihov rad na održavanju civilizacije, na raspra-010ve s biskupom koji i dalje izopćuje »putnike« koji prodaju domorocima rakiju, a ne brine se za štetu koju to čini trgovini krznima u Novoj Francuskoj; napokon, žalili su se i na nepodnošljivo jak utjecaj isusovaca na državne poslove.Bila je tu i poruka od gospodina Caveliera de La Sallea, onog istraživača u potrazi za Kineskim morem kojeg je Joffrev de Pevrac novčano podržao u ekspediciji prema jezeru Illinois. No ekspedicija je pošla drugim smjerom te se Florimond de Pevrac, koji je pošao s njom i za kojeg se smatralo da je na jugu, pojavio na sjeveru, do-nijevši im dragocjene podatke o obalama zaljeva James i zaljeva Hudson, koje Englezi i Francuzi još nisu podijelili između sebe.Gospodin Cavelier u svom pismu ih je obavijestio da putuje u Francusku kako bi našao sredstva za novo putovanje u Illinois. Uvijek će se sjećati svoga velikodušnog suradnika, gospodina de Pevraca, kojeg zovu gospodarom Wapassoua, Gouldsboroa i drugih mjesta.Ostala pisma adresirana na Anđeliku bila su prijateljske naravi: njezini poznanici iz Quebeca prenosili su joj vijesti i tražili vijesti od nje, i to što podrobnije, da bi se mogli njima hraniti za vrijeme dugih šest ili osam zimskih mjeseci kad je Nova Francuska ledom odsječena od ostatka svijeta.Vrlo kratko i ljupko pismo poslao je gospodin de Lomenie Chambord, onaj Malteški vitez koji je bio među prvima koji su se pridružili gospodinu de Maissonneuve u doba utemeljenja Ville--Marriea od Mont-Reala, a danas je pomoćnik gospodina de Frontenaca u Velikom vijeću Quebeca. Redovnik-ratnik, vješt oružju jer to zahtijeva njegov red, često je sudjelovao u vojnim pohodima.— Nije li on bio pomalo zaljubljen u vas? — upita Joffrev.— Mislim da voli nas oboje. Zahvaljujući njemu i osjećaju simpatije koji smo pobudili u njemu pri našem prvom susretu, nije izvršio misiju za koju je bio zadužen, a koja se sastojala u tome da spali Katarunk, a nas barem učini zarobljenicima*.Presavila je pismo.— Dragi Claude — promrmljala je. — Za nas je žrtvovao svoj duboki savez sa Sebastienom d'Orgevalom, svojim najdražim prijateljem iz djetinjstva. Zacijelo još ne zna za njegovu smrt. Što će reći kad sazna? Pretpostavljam da će njegova bol biti golema jer njegovo srce zna voljeti.: Vidi: Anđelika u Novom svijetuGospođa Le Bachovs u svom je pismu dala kroniku Donjega grada i galantnih zimskih avantura. Njezina kći udala se za gospodina de Chamblv-Montaubana, nadzornika cesta Nove Francuske, i očekivala je dijete. Gospođa Le Bachovs radovala se što će postati baka.Kako god se to njoj činilo glupim i neprimjerenim, njezin zet nadzornik cesta zadužio ju je da joj pošalje rješenje o »globi od šest livra po članku 37 Redarstvenih pravila utemeljenih od Velikog vijeća, a koja zabranjuju vođenje po ulicama domaćih životinja čiji smrad škodi stanovništvu«.Tijekom zime neka je životinja prouzročila mnoge štete u Que-becu, a vladalo je opće mišljenje da je to neka životinja iznjihove pratnje. Nadzornik je nakraju naveo dug popis šteta.

Razmislivši, zaključili su da se zacijelo radi o »proždrljivcu« kojeg je Cantor pripitomio, o Wolverinesu. Dali su mu ime kojim Englezi označuju tu veliku vidru, ponekad veličine ovce, koju Francuzi zovu proždrljivac, a Indijanci »kar-ka-fu«.Nisu se miješali u odluke koje je njihov mlađi sin, Cantor, donio u vezi sa svojim ljubimcem. Prije svog polaska u Francusku, kamo ga dakako nije mogao povesti, morao ga je pustiti u šumu.— Gotovo je podivljao već za našeg boravka u Quebecu — prisjeti se Anđelika. — No možda je ipak riječ o nekom drugom proždrljivcu. Gospodin de Chamblv-Montauban ne voli Wolverinesa zato što je ubio njegovu okrutnu dogu, a njezinu glavu ostavio na grani drveta, kao daje kaznio drumskog razbojnika.I gospođica d'Hourredanne pisala je o proždrljivcu. U dugačkom pismu koje je priložila pošiljci dviju knjiga, Princezi od Clevesa i Pravilima isusovačkoga reda, pripovijedala je kako je njezina engleska služavka Jessy, koja je stanovala u staroj kući na Gornjem gradu, dva ili tri puta tijekom zime opazila životinju oko kuće gospodina de Ville d'Avrava. Jednog dana prešao je preko ograde vrta gospođice d'Hourredanne i doskočio na prozorski okvir i radoznalo promatrao kananskog psa koji začudo nije zalajao.Drugom prilikom bilo je očito da je životinja u noćima bez mjesečine počinila mnoge štete u gradu. No nijedan prijatelj gospodina de Pevraca nije se žalio. Indijanci su se bojali karkafuove inteligencije i zloće. Govorili su daje u njemu vrag, daje on poput prerušena čovjeka. Od proljeća nisu ga više vidjeli.Potom je u pismu bilo riječi o markizu de Ville-d'Avrayu koji im je svima nedostajao. Poslao im je jedan stol za bilijar. Kakoneprilično! No to je postala moda u Versaillesu i kralj se svake večeri pojavljuje na partiji bilijara u apartmanu gospođe de Mainte-non.Gospođica d'Hourredanne nadugo je objašnjavala zašto je poslala Anđeliki Pravila isusovačkoga reda. Činilo joj se korisnim upoznati se sa njihovim zakonima. Time bi se izbjegle neugodne pogreške koje je počinio gospodin de Frontenac u borbi protiv tih duhovnika, odavši kralju i njegovu ministru njihovu besramnu želju za dobitkom koja, po njemu, ne pristoji svećenicima koji su došli brinuti se za duše, a ne zgrtati blago na račun bližnjih. Otkrio je da su u svoju korist skrenuli jednu pošiljku krzna s Velikih jezera. Njihove utvrde bile su izgrađene na točkama koje okružuju sutjesku koja povezuje jezero Tracy s jezerom Huron: utvrda Sainte-Marie, koja je prikupljala krzno koje je dolazilo sa sjevera, i utvrda Missili-makinac, u kojoj se skupljalo krzno s juga.Kao da su ga polili hladnom vodom kad su mu pokazali tekst jednog papskog prerogativa po kojem isusovci imaju »pravo baviti se trgovinom i bankarstvom«.»Samo gospodin Talon«, pisala je ona, »radi za dobrobit kolonije i njezina stanovništva. Činim što je u mojoj moći da bih mu pomogla. Imali ste pravo, draga Anđeliko. Ništa na svijetu nije bolje od ljubavi za neko biće i posvećivanja njemu.«Gospođa Mercouville, žena suca iz Gornjega grada i predsjednica Bratovštine svete obitelji, počela je svoje pismo govoreći o svojoj najmlađoj kćeri, malenoj Ermeline, znajući da gospođa de Peyrac za nju osjeća osobitu nježnost. Ermeline je uvijek bila vesela i smijala se svemu te je i dalje izmicala poput jegulje, ili bolje, poput leptira, ali ne kažnjavaju je zbog bjegova, prisjećajući se da je jedan takav njezin bijeg spasio cijelu obitelj od Irokeza kad su krenuli na Quebec.

Ermeline je nedvojbeno bila obdarena neuobičajenom inteligencijom. Kod uršulinki je u dobi od četiri godine naučila pisati. Nije mogla čitati jer još nije ni progovorila, ali nitko se nije zabrinjavao zbog toga.Ermeline je od rođenja bila osobita. Ako za godinu dana ne progovori, poslat će je u svetište svete Ane od Beauprea.Gospođa de Mercouville zamolila je gospodina de Peyraca da joj, prolazeći kroz svoja naselja u Zaljevu svetog Lawrencea, pošalje tovar sadre, koje ima mnogo u ugljenokopima.Potom je govorila o poslovima Eloija Macolleta, koji su prerasli u skandal. Taj stari skalpirani traper koji je vodio nesređen lutalačkiiživot oženio je svoju snahu Sidonie. Crkvenjaci su taj brak proglasili incestom — samo franjevci bi ga mogli blagosloviti, jer oni neznanje smatraju vrlinom, dodala je gospođa de Mercouville koja je sva bila »za isusovce« — ali on je okrunjen rođenjem dvoje blizanaca — kao i kod nje! Zacijelo je bila sretna ta sirota Sidonie koja je toliko patila što je bila jalova u braku s Macolletovim sinom koji je poginuo u borbi s Irokezima.Nisu je voljeli u njezinoj župi. Nitko s njom ne govori, a djeci predviđaju tužnu sudbinu.— Htjela bih znati kako je naš Eloi odgovorio na takvo izopćenje — upita se Anđelika.Gospođa de Mercouville nije joj ništa krila. Dvostruko izopćen, kao traper koji nosi rakiju Indijancima i kao rodoskrvni otac, nije ništa primjećivao; činilo se da je to bila njegova životna mudrost. Volio je tu mladu ženu koja je voljela njega i koja ga možda više neće sprečavati da se uputi prema Velikim jezerima, jer će imati dovoljno posla s djecom!Pisma gospođe de Mercouville uvijek su bila zanimljiva mješavina ogovaranja, popisa željenih sitnica, poslovnih planova i bračnih ugovora. Tako se Anđelika upoznala sa stanjem štićenica gospođe de Maudribourg i saznala da se većina njih udala.Ovaj put je predsjednica Bratovštine svete obitelji govorila i o braku koji će je najviše dirnuti, o braku njezine sestre po mlijeku, crne robinje Perrine-Adele koja se nikad nije odvajala od nje, koja ju je slijedila u tu okrutnu kanadsku klimu, tako različitu od klime njezina rodnog Martiniquea.Tijekom boravka grofa i grofice de Pevrac u Quebecu, Perrine--Adele bila je obuzeta nježnim osjećajima za Kouassi-Baa. Ti osjećaji preobrazili su je gotovo u sjenu nje same i nakraju ih je morala priznati svojoj gospodarici.— Evo kako će se možda riješiti spor između Sirikija i Kouassi-Baa o visokoj Peuhl — napomenu grof.Otišao je razgovarati s Kouassi-Baom o odgovoru na pismo gospođe de Mercouville, koji je valjalo dobro odmjeriti.Anđelika pridoda kratku ceduljicu kojom joj je poslala mnogo poljubaca, a osobito Ermelini.Odgovorila je samo gospođici d'Hourredanne. Zahvalila joj je na pismu i poklonima. S užitkom ponovno čita divnu pripovijest o princezi od Clevesa, ali ništa ne može biti ravno slušanju njezina čitanja božanskim glasom — tu izreku koja je tada bila u modiAnđelika nije oklijevala upotrijebiti, znajući da je gospođica d'Hourredanne posjećivala precioze iz pariške četvrti Marais — božanskim glasom kraljičine čitateljice koja više nije tako bolesna i ne provodi sve dane u postelji te se ne može posvećivati čitanju svojim

prijateljima kao nekad. Premda oni time mnogo gube, Anđeliki je bilo drago što je ona tako sretna, zacijelo i zaslugom gospodina Carlona koji je duboko poštuje.Zahvalila joj je i na knjizi o isusovačkim pravilima i ustroju njihova reda. Gospođica d'Hourredanne dobro je predvidjela da bi željela što više saznati o onima koji su joj nanijeli tolike patnje, a čije nakane je tako teško naslutiti.Ukratko je sažela vijesti koje su se ticale nje jer joj je morala pisati o njezinoj engleskoj služavci Jessy; to će zahtijevati barem jednu, ako ne i dvije stranice, a ona je već pomalo umorna od pera. Započela je izdaleka, dajući naslutiti da bi mogla posredovati. Pismu je priložila poruku Jessvna rođaka, Salemljanina koji bi je htio otkupiti.Zapravo, kad su se ukrcavali na Dugu, približila im se skupina muškaraca i žena koja im je ponizno htjela uputiti važnu molbu.Bilo je to izaslanstvo obitelji čiji su neki članovi bili oteti u pohodima pokrštenih Indijanaca iz Nove Francuske. Bilo ih je iz svih krajeva Nove Engleske i čuli su da su gospodari Wapassoua i Gduldsboroa u dobrim odnosima s vladom u Quebecu i Montrealu te su polagali posljednju nadu u njih kako bi saznali što se dogodilo nestalima. Neki su uspjeli od trgovaca krznima saznati gdje se nalaze njihovi najdraži pa su željeli da njihovi francuski gosti prenesu ponude za otkup. Slučaj je htio da među njima bude i Jessvn po-lubrat koji ih je zamolio da prenesu poruku: bila je to zapravo jedna bračna ponuda.Znalo se daje udovica jer je leš njezina supruga nađen na pragu farme s koje su je oteli zajedno s ostalim članovima domaćinstva, djecom, slugama...Njezin prosac također je bio udovac koji se obogatio poštenom trgovinom te je nakanio otkupiti polusestru svoga prijatelja i oženiti se njome.I ostali su nudili vrećice pune zlatnika. Tvrdili su:— Moj sin je živ. Bushloppers su mi rekli da su ga kupili Francuzi s Montrealskog otoka na Rijeci svetog Lavvrencea. Sad već ima petnaest godina.— Žena moga brata, dobra žena, poznajem je. U snovima sam vidio svoga mrtvog brata kako me zaklinje daje spasim.— Obitelj William, obitelj mog starijeg brata; ako je preživio, spremni smo ga otkupiti.Grof i grofica de Pevrac otišli su noseći vreće pune svijenih papira. Odbili su zlato i obećali da će učiniti što budu mogli da zapo-djenu pregovore sa svojim susjedima u Novoj Francuskoj.Anđelika je mogla odmah učiniti nešto za Jessy pa je zapečatila pismo za gospođicu d'Hourredanne s osjećajem obavljenog posla.Sudbina ostalih zarobljenika bila je neizvjesna. I dalje su bili u rukama svojih indijanskih gospodara, a potraga među desecima raspršenih plemena bila bi preteška, poput potrage za iglom u stogu sijena. No govorilo se da u blizini Montreala pobožni i milosrdni Francuzi otkupljuju Engleze kako bi ih pokrstili.Anđelika pomisli na gospođu de Mercouville, koja je voljela sve znati i biti upućena u sve. Zato joj napisa pisamce u kojem ju je zamolila da razmisli kome bi se mogla obratiti — misionarima, putnicima, pripadnicima milosrdnih bratovština — za obavijesti o engleskim zarobljenicima za koje su njihovi rođaci spremni platiti otkupninu.Gospodinu de Lomenie-Chambordu nije odgovorila jer se osjećala iscrpljenom i jer bi mu morala pisati o smrti oca d'Orge-vala.XXVIII.

Barun de Saint-Castine, njihov susjed iz utvrde Pentagouet, donio im je Florimondovo pismo.Gouldsboro i Rochelais morali su skrenuti oko Nove Škotske. Vjetrovi su ih zanijeli, a magle usporile. Saznavši da su se vratili, Saint-Castine ih je došao pozdraviti. Nije ih našao u srpnju, kad se vratio iz Francuske, gdje se dugo borio za nasljedstvo u Bearnu, odakle je rodom. Jer, taj sjajni ratnik na čijoj je utvrdi nad ušćem Pe-nobscota vijorio barjak s ljiljanovim cvijetom, također je bio Gasko-njac.Pentagouet je početkom stoljeća bila malena trgovačka postaja koju je izgradio francuski pustolov Sieur Claude de La Tour. Osvojili su je Englezi, a Francuzi su je povratili i izgradili oko nje četiri čvrsta zida od balvana; potom su je zauzeli Nizozemci, pa opet En-glezi, a naposljetku ju je u ime kralja osvojio barun de Saint-Castine te se sad smatra glavnim gradom Akadije.Iz te francuske enklave barun de Saint-Castine vladao je Abena-kijima i ostalim indijanskim plemenima iz tog područja, ne samo kao otac, nego i kao poglavica kojeg su sami izabrali.Oženio se lijepom indijanskom princezom Mathildom i naslijedio njezina djeda Massaswu kad je taj preminuo. Usamljen u svom djelu, on je prvi zatražio pomoć od Pevraca da bi od »svojih« Indijanaca otklonio sveti rat na koji je huškao fanatični isusovac d'Orge-val, nazvan Hatskon-Ontsi, što znači crni čovjek ili crni vrag.Ponajprije mu je bilo stalo da se obogati krznom, da sretno živi sa svojom indijanskom obitelji i svojim bogatstvom pomaže plemenima da izbjegnu rat i glad, epidemije i alkohol. U svojoj odsutnosti prepuštao je vladavinu svojoj ženi Mathilde, prelijepoj i inteligentnoj princezi, čiji je autoritet bio velik.I ona je bila tu. Držala se pomalo drsko, odjevena u kratku suknju i prosi vene kožne čizme — nošnju kćeri uglednih Indijanaca.Saint-Castine joj je iz Francuske donio dugi ogrtač od tam-noplavog velura u kojem se voljela okretati dok su joj halje vijorile poput jedara.Prije no što se ukrcao u Honfleuru, gospodin de Saint-Castine posljednji put je posjetio Versailles i vidio starije sinove de Pevrac, Florimonda i Cantora. Bili su savršena zdravlja.Iz prsluka je izvukao Florimondovo pismo i pružio ga Anđeliki znajući da majke iščekuju svaku riječ koju im pišu dragi sinovi i da bi Anđelika zacijelo željela prva, i ako je moguće sama, pročitati drage joj retke.— Barune, dobro poznajete žene — reče mu Anđelika. — Zato vas vole.— Ja sam Akvitanac, kao i gospodin de Pevrac, a mi još nismo zaboravili pouke umijeća ljubavi. Zadovoljiti dame i dalje je naše geslo. Pročitajte pismo i ne brinite se za nas. Gospodin de Pevrac neće se osjećati izdanim jer ću mu ispričati druge potankosti o mladićima koje ćete vi čuti tek poslije.Slomila je voštane pečate i razmotala listove prekrivene sitnim i hitrim rukopisom njezina starijeg sina. Čineći to, iskusila je pomiješane osjećaje nestrpljenja, radosti i melankolije.Hoće li ikada prestati patiti zbog njih? Hoće li se i dalje brinuti i žaliti što ih je tako brzo opet izgubila?ISaint-Castine doista je imao pravo što je dao pismo Anđeliki, jer se mladić obraćao njoj i priopćavao joj novosti sa Dvora:

Kralj mi udovoljava u svemu otkad sam zaplesao s damama i nasmijao njegove dvorjanike. Prije mog dolaska Dvor je bio ozbiljan i dosadan. Ako me kralj pošalje u vojsku, svi će ovdje zijevati. Zato me čuva kraj sebe, pa me je čak imenovao časnikom »kraljeva doma«.Pisao je o svemu i svakomu, pabirčeći ono za što je znao da će je najviše zanimati. Njih dvoje međusobno su se dobro razumjeli.Gospodin de Vivonne me izbjegava i nasmijava. Dao mi je shvatiti da ne želi da govorimo o njegovu izgnanstvu, koje želi skriti, a ja sam mu dao naslutiti daje moje pamćenje nijemo. I dalje je admiral flote i propisao je časnicima gotovo bijele perike, što vrlo loše pristaje mladim licima. Laskavci su time oduševljeni, ali to zasad ostaje privilegij kraljevskih mornaričkih časnika... Gospodin le Dauphin sjeća me se. Malo se udebljao, ali i dalje je pažljiv prema princu za kojeg se brinuo. Recite gospodinu Tissotu da još uvijek ima svoje malene srebrne vojnike...Florimond je sklopio prijateljstvo s vojvodom d'Antinom. Taj ljupki mladić bio je zakoniti sin gospođe de Montespan i njezina supruga Louisa Pardaillana de Grondina, markiza de Montespana koji je izgubio pravnu bitku protiv kralja koji mu je oteo ženu. Suveren je odahnuo s olakšanjem i obećao da će ozakoniti svoju kopilad i dati im prinčevske titule.Anđelika se nasmiješi saznavši da je za manje od godinu dana gospođa de Montespan donijela na svijet još dva mala Bourbona. Drugi se rodio baš kad je Florimond povjerio svoje pismo Saint--Castineu.»Uglavnom, dva 'zamalo' blizanca«, pomisli Anđelika, koju je ta slučajnost zabavljala.Dva kraljevska kopileta odmah su povjerena dobrim rukama koje su odgojile i njihovu stariju braću, rukama Francoise d'Au-bigne, udovice Scarron koja je postala markiza de Maintenon i koju su smatrali ljubimicom u usponu.Florimond je vješto brodio kroz te intrige. Bio je svjestan da je na Dvoru najvažnija kraljeva dob, a kako je kralj tek dosegnuo četrdesetu, nedostajale su mu svečanosti i dojam sjajnoga dvora. Nedo-stajali su mu mladi ljudi koji se ne bi bavili novčanim poslovima i napredovanjem, što je bolest starijih, nego bi održavali živu krv Dvora, pa i odvažno i drsko ako ustreba. To je shvatilo malo tih mladića željnih karijere. Daleko od svake laske, Florimond je potresao cijeli njegov svijet.— Ah, evo malog drskog paža — rekla je gospođa de Montespan uperivši prst u njega.Bacila je na nj oštar pogled koji je upućivala svima u paničnom strahu da će izgubiti kraljevu ljubav. Imala je potrebu da prebroji svoje prijatelje i neprijatelje kako bi započela bitku koja bi joj trebala omogućiti da ostane kraljica Versaillesa.Procjenjujući kakav vjetar puše, Florimond je smatrao da su mnogi nepristojno isticali da je ona pala u nemilost kod kralja i da se kralj više ne zanima za nju, što se činilo pogrešnim u svjetlu rođenja nove kraljeve djece.Jesam li vam rekao, majko, da nas je princ Conde posjetio među prvima kad smo se vratili u Versailles? Govorio mije o sretnoj zadaći koja me je zapala kao »Meštra kraljevih zadovoljstava«, ali prestao se baviti mnome čim sam mu predstavio svog mlađega brata Cantora.Bio je zanesen, ganut i mislio je na tko zna što tražeći teme za razgovor s njim. Uzalud sam ga pokušavao uvjeriti da su mu napori jalovi jer je poznato da sam ja brbljaviji od nas dvojice. Princ je bio u svojim uspomenama, a mi smo dobro znali da mu Cantorov

glas ne znači toliko kao pogled njegovih zelenih očiju. Brzo smo shvatili da po takvom zanosu možemo odrediti koje su osobe imale sreću poznavati Vas, gospođo majko, kad ste bili, kako mi često ponavlja gospodin Bontemps, kraljev sobar, »ures Dvora«. Oni mijenjaju boju lica, crvene, blijede, nekima poteku i suze, a drugi pak pobjegnu. Cantor se zabavlja i vješto namiguje. Osobito se zabavlja kad se radi o kralju, a počeli smo i oprezno dozirati njegovu prisutnost u blizini Njegova Veličanstva.Ha! Mladi dvorjanici ne snalaze se loše. Njihova majka se nije trebala brinuti.Čini nam se da je princ, pisao je dalje Florimond o Louisu de Condeu, uvjerljiv primjer kraljeve velikodušnosti pri opraštanju i zaboravljanju uvreda.iGospođica de Montpensier pripovijedala mi je kako je prije petnaest godina princ bio »gotov«, starac koji je pobuđivao samilost. Na Dvoru su jedva trpjeli toga velikog ratnika koji je nesrećom upotrijebio svoj talent protiv mladoga suverena tijekom Fronde. Po-vjerivši mu zapovjedništvo u nasljednom ratu, kralj ga je oživio, a pobjeda koju je izvojevao nad Nizozemskom povratila mu je mladost. Priređuje veličanstvene svečanosti u dvorcu Chantilly. Otpratili smo Njegovo Veličanstvo onamo.Moj brat Cantor često posjećuje gospodina Lullija, koji mu je dopustio da svira na orguljama u kraljevoj kapeli. Mogao bi zauzeti svoje negdašnje mjesto u zboru, ali to nije dostojno njegove plemićke krvi.Moj brat i ja igramo uloge koje nitko drugi ne bi mogao, a An-ne-Francois de Castel-Morgeat od velike nam je pomoći. Naložio sam mu da bude uz gospođu de Montespan i pazi da ne utone u melankoliju zbog svoje sumnje u kraljevu ljubav, jer bi se melankolija te veličanstvene božice mogla odraziti na vrlo opasan način.Valjalo je pričekati proljeće i novo Florimondovo pismo da bi saznala što znači sibilska rečenica kojom je završio pismo: Ponovno sam našao zlatnu odoru.Bila je iznenađujuća opreka nakon tog izleta u Versailles naći se u svježini sobe u utvrdi i slušati teški mrmor valova koji su oplakivali stijenje na kojem je izgrađena.Magla se raspršila. Uslijedit će vjetrovit dan.Sama kraj kolijevke u kojoj su spavala novorođenčad, Anđelika se prisjećala svojih starijih sinova koji su joj bili supatnici u godinama tuge. Je li u njima bilo nešto čemu se nije mogla radovati, bez obzira na optužbe mladoga Rambourga protiv razuzdanog Florimon-da? Nije on toliko razuzdan koliko je filozof koji misli što treba u trenutku kad treba i koji ne sumnja u neizbrisivi pečat koji ostavlja u dušama koje je sreo.Njezino poštovanje prema svojim starijim sinovima povećalo se otkad je u Novoj Engleskoj. Sad je izbliza upoznala puritanski duh i pitala se stoje mladi Florimond, taj »mladi slobodoumni ateist«, kako ga je nazvao Nathanael, mogao misliti kad se sa svojim bratom našao na sveučilištu u Cambridgeu kraj Bostona, koje je utemeljio John Harvard, kamo ih je poslao njihov otac kad je izvadio zlato s potonulih španjolskih galija u Karibima.222Naviknuvši krstariti morima, uronili su u ozračje Harvarda kao u ledenu vodu stroge teologije. Učili su hebrejski, usavršavali latinski i grčki, upijali umjetnosti i znanosti: logiku, fiziku, gramatiku, prozodiju, aritmetiku, geometriju, astronomiju, politiku, englesku književnost od Beowulfa preko Bacona i Shakespearea do Miltona te mnogošto drugo. A tad su krenuli indijanskim stazama. Florimond je pošao s Cavelierom de La

Salleom u Illinois i upoznao ga s tim područjem u kojem ima mnogo zmija i biljaka s manje ili više bezopasnim bodljama.Istražio je obale Hudsonova zaljeva i vratio se rijekom Sague-nay s obiljem bilježaka i zemljovida.Nožem je ubio sivog medvjeda, a danas hodi dvorem francuskog kralja i ondje organizira najsjajnije svečanosti.Ona začu tihi zvuk, plahi priziv pozornosti, i krenu prema kolijevci.Dječačić je imao otvorene oči i ona prvi put primijeti da su mu zjenice postale tamne. Imat će crne oči Joffreva de Pevraca. Gledao ju je i ona na trenutak povjerava daje na sićušnim usnama razaznala smiješak. Nije htjela povjerovati:— Još je premalen.Oprezno ga je uzela i pridignula prema sebi, pridržavajući jednom rukom drhtavu glavicu, iako se on i vlastitim snagama trudio držati je uspravno. Gotovo prestrašena njegovim očima kao od crnog jantara koje su se činile golemima na mršavom i blijedom, izduženom licu, ona mu se nasmiješi nježno odmahujući glavom:— Vidiš me, mali čovječe? Vidiš me?I on se opet nasmiješi. Ovaj put je bila sigurna. Vidio ju je, nju, svoju majku!— Vidio si me! Prepoznao si me!Već je prestao biti emanacija bogova, tajanstveno biće koje se nekim slučajem spustilo iz nebeskih prostora. Postao je dijete.— Živjet ćeš, mladi čovječe. Postat ćeš velik, Raimondeau de Pevrac. Moj treći sin! — Ona se ispravi: — Naš treći sin.I ona ga drhtavo i strasno privi uz srce. Nježno je objema rukama obavila njegovu krhkost, prinijela lice njegovoj svilenkastoj glavici i udisala bistar miris njegove tople kože.— Ti si moj, maleni čovječe, ti si naš!Potom ga položi natrag u kolijevku. Još nije bilo vrijeme za dojenje i nije pokazivao nestrpljivost. Njegove oči, tako sjajne i upitne, zamagliše se snom.iUz novoprobuđenu radoznalost, Anđelika promotri njegovu sestru. Spavala je. Dvije malene ružičaste šake bile su stisnute ispod bradice a veliki crni pramen razlio se po jastuku. Usprkos želji da je uzme u naručje, Anđelika je nije htjela probuditi. Prstom je pomilo-vala njezin okrugli, zlatasti obraz. Još jedna djevojčica!Gloriandre de Pevrac.PETI DIOWAPASSOU, SREĆAXXIX.S vrha litice, kroz grane sikomora koje su opet odjenule halje od sjajna topaza, i dalje se vidjelo more. U plavetnilu se naziralo otočje koje je nalikovalo zelenim krokodilima ili tuljanima, ovisno o dobu.Iz dubine fjorda čuli su se krici morskih lastavica i kormorana, a slani miris mora i školjaka dopirao je visoko.Potom je vjetar izbrisao oceanska isparenja. Uronili su u šumu, njezinu tišinu, njezine mirise suhe mahovine, zrelih bobica i gljiva. Naišli su na prvo smaragdno jezero, poput leda u toplini zlatnih odsjaja brezove šume.

Boje jeseni stidljivo su se pokazivale. Tek nekoliko bakarnih ili zagasitosmeđih preljeva na zelenilu i žutilu breza, koje prve gube lišće.Putnici su slijedili put koji su proteklih godina prokrčili cestari iz Gouldsboroa. Prvi dio puta morao se prevaliti na konju ili muli. Taj put vodio je od Gouldsboroa do prvog rudnika srebra, a potom do drugog, još višeg, i dalje prema sjeveroistoku, pa je tako Joffrev de Pevrac putujući u Wapassou sa svojom obitelji mogao pregledati malene rudnike s po pet ili šest rudara u svakom od njih. Rudari koji su radili za njega bili su neženje. No neka od tih naselja će narasti i tu će se nastaniti i parovi s obale.Joffrev de Pevrac nije želio razvoj koji bi naveo rudare da svoje skromne kolibe zamijene kućama za trampu i trgovinu, jer bi se time izložili opasnosti da privuku pozornost uvijek sumnjičavih Francuza na svoju prisutnost i rad.9.94Podsjećajući ih na avanturu njihove prve karavane, konji su dali putovanju dio istraživačke napetosti. Rijeke i njihovi mnogi pritoci bili su prirodni putovi kroz tu teško prohodnu zemlju punu uzbrdica i nizbrdica, stjenovitih visoravni koje su se prostirale sve do dalekih planina nalik na oceanske valove, koje je valjalo slijediti da se ne bi izgubili u dubini stjenovitih tjesnaca.Mule su bile novost. Erikson ih je dovezao iz Švicarske preko Đenove. Navikle na planinsku zemlju, te su životinje kročile sigurno i nisu se plašile kamenčića koji bi se osipali pod njihovim kopitima ni šuma vode u planinskom vrelu.Dječica su počivala u kolijevkama postavljenim na bokovima jedne mirne mule. Za uzde ju je vodio jedan Švicarac iz čete pukovnika Antinea. Žene su se izmjenjivale u sedlu iza njih i nadgledale ih.Za nekoliko dana karavana je stigla do Kennebeca i pregazila ga kod postaje Nizozemca Petera Boggana i dospjela u blizinu napuštene misije Norridgewook koja je više godina služila ocu d'Or-gevalu.Jesen dolazi na sjever poput vatre koja se najavljuje tek blagim crvenkastim i smeđastim preljevima na obroncima planina. A tad naglo izbije poput požara. Tako su se odjednom našli u šumi boje krvi kroz čije je grane prosijavala purpurna i ružičasta svjetlost nalik na vitraže katedrala.Anđelika se prisjećala svake pojedinosti puta. Zaustavili su se kraj jezera u kojem se nekoć okupala, iscrpljena vrućinom, a netko ju je skriven iza drveća vidio kako »gola izranja iz vode«.Na toj istoj plaži Honorine je zaboravila svoje cipelice i s poglavicom Metallaka, Mopountookom, zamijenila dijamant koji joj je darovao otac za kožu kune. Djevojčica se toga neobično živo sjećala.Prošli su nedaleko od Katarunka, stare spaljene postaje i na drugoj strani rijeke prepoznali mjesto koje je postalo svetilište jer ondje počivaju ostaci petorice ubijenih velikih irokeških poglavica.Sreli su Irca O'Connella, zaduženog za obližnji rudnik.Bio je to odan i marljiv radnik, ali nikad se nije pomirio s tim što su njegove kože morale biti spaljene i otad je postao ogorčen. Pomoćnici bi ga brzo napuštali ili bi s njim ostali tek jednu sezonu. Nizale su se dobre i manje dobre godine, ali rudnik je napredovao i bio je među unosnijima.. 226

Potom su stigli do zatona u kojem su čekale barke, kanui, čamci i šalupe u koje su se mogli ukrcati putnici, prtljaga, roba i dio životinja.Putovanje su nastavili jedrima, veslima ili motkama. Usprkos riječnoj struji, otad su išli brže i s manje napora.U postaji Mexilak valjalo je opet uzjahati konje, ali cilj više nije bio daleko.Ljudi iz Wapassoua izišli su im u susret.U povijesti istraživanja novih zemalja pioniri su često davali imena mjestima prema događajima koje su željeli ovjekovječiti.Da su imenovali zaton u kojem se te jeseni karavana gospodina de Pevraca ukrcala i zaplovila prema Gornjem Kennebecu, zacijelo bi dobio ime »Zaton tri dojilje«.Stari »medecin's man« otvorio je raspravu.Kad su se već pripremali za noćenje u namjeri da krenu u zoru, George Shapleigh, koji je dotad išao s njima, potražio je grofa i groficu de Pevrac da bi ih upozorio da će ih napustiti i vratiti se u svoj zavičaj kraj Casca.Obrazložio je to time što još nikad nije otišao toliko na sjever i da ne želi da mu »ti prokleti Francuzi i njihovi divljaci urede kosu«.— No nije li vam opasnije da se vratite svojim puritanskim sunarodnjacima? — upitala je Anđelika.Bila je razočarana jer se nadala da će taj dragocjeni liječnik cijelu zimu biti uz nju. S njim bi pročitala sve knjige koje je donio, a on bi joj pomogao da izliječi stanovništvo Wapassoua koje se stalno povećavalo i u kojem je bilo sve više djece.— S nama se ne morate bojati Francuza, a prisjetite se kako su se Englezi ponašali prema vama kad ste došli u Salem! Bacili su vas u tamnicu i zamalo su ubili vašu suprugu!— Ona mi nije supruga — rekao je Shapleigh mračno — nego priležnica.— Ona je vaša supruga po ljubavi koju nosite u srcu i po vašem zajedničkom životu. Ipak ste ostali preveliki puri tanac, George Shapleigh. Dođite s nama, daleko od mučitelja koji vas optužuju da se srećete sa Sotonom.Ali stari Shapleigh navukao je svoj izgled zlovoljne sove i morala se pomiriti s tim da će malena Gloriandre izgubiti dojilju i da će je zamijeniti mlada crnkinja.I Yolande i Adhemar stalno su razmišljali o prekidu svog puta prema Kennebecu. To bi ih odveć udaljilo od Nove Engleske. Poma-227lo su se počeli kajati što su odbili plan koji bi im trebao donijeti bogatstvo.— ...Ili uže — uzdisao je Adhemar. — Zna se što se događa Francuzima u Novoj Engleskoj!Yolande je zapravo željela živjeti sa svojom majkom Lijepom Marcellinom u Chignectouu, u Francuskom zaljevu. Ili pak — u tome su se oboje slagali — pod zaštitom gospođe de Pevrac. I to ih je poticalo da nastave put prema Kennebecu.Dvoje Afrikanaca sa novorođenčetom i muškarac koji ih je pratio, a on nije bio ujak nego stariji brat mlade žene koji im je pružio utočište i stoga su ga odvojili od njegove žene i djece i prodali, također su rado sudjelovali u putovanju. Ugovor je i dalje vrijedio.Mlada odbjegla crnkinja zvala se Eve Grenadine, po tome što se brod koji je prevozio njezine roditelje kao robove nasukao na jedan od otočića u arhipelagu Grenadini. Usvojili su prezime Grenadine kao zajedničko prezime svih robova koji su preživjeli, a među njima su bili i Evini roditelji, koje je kupio francuski hugenotski plantažer s otoka Saint-

Eustache. Zato su ona i njezin brat nosili biblijska imena, a u Gouldsborou se primijetilo da ona dobro pjeva psalme.Jeroboam Grenadine, njezin brat, nije se htio odvojiti od njih jer su su mu oni ostali jedini rod i pristao je postati pomoćnik Kouassi--Baa na poslovima mineralne kemije koji su mu svakodnevno oduzimali nekoliko sati u Wapassouu.Kouassi-Ba je rado odustao od bračnih izgleda s lijepom Akashi u korist svog suparnika Sirikija. Priznao je grofu de Pevracu da je ostavio neizbrisivu uspomenu u srcu Perrine-Adele, crne sluškinje gospođe de Mercouville u Quebecu. No oklijevao je jer nije znao valja li odgovoriti na Perrinin plam: često se pitao je li on uopće čovjek za brak, ali umiljata Perrine svakako mu se više sviđala od plemenite Peuhl čija neporeciva ljepota nije mogla nadoknaditi udaljenost koju je stvarao osjećaj da ne pripadaju istoj civilizaciji.Na odlasku iz Gouldsboroa, kad se Anđelika uspinjala u sedlo, Siriki je držao uzde njezina konja i uzgred je zamolio da se založi za njega kod gospođe Manigault i uvjeri je da blagoslovi njegov brak, ali Anđelika gaje odbila.— Sami to razriješite s vašom Šarah Manigault, Siriki. Dobro znate da ste jedini koga ona sluša i daje možete nagovoriti da učini što god želite. Plakat će, ali će vam dati blagoslov, a i ogrlicu za vašu zaručnicu.998 _.^Uzjahavši, ugledala je Peuhl, dostojanstvenu, odjevenu u tamni ogrtač. Uz nju je bio njezin pogrbljen sin kojeg su zvali »mali čarobnjak«.Ona je ostajala u Gouldsborou i to je dalo naslutiti da će se slagati s robom Manigaultovih, no Anđelika je živo osjećala dojam na-puštenosti tih dvaju čudnovatih bića.Ona položi ruku na rame starog Sirikija.— Budite dobri prema njoj, Siriki! Vi ste njezine rase. Vi ste sve što ima na ovom svijetu. Samo vi je možete zaštititi i dati joj mali dio njezina izgubljenog kraljevstva. Volite je. Volite ih oboje.XXX.Wapassou, u srcu Mainea, bio je za nju i njezina supruga poprište prvih iskušenja koja su pretrpjeli zajedno. Bilo je to one strašne zime kad su grof, njegova pratnja i radnici zamalo umrli od gladi, hladnoće i skorbuta, napušteni, bez oružja, ugroženi od Indijanaca i kanadskih Francuza, odvojeni od svojih prijatelja mnogim miljama ledene pustinje*.To mjesto otada se preobrazilo.Vojnici, tesari i obrtnici svih vrsta koje je grof zaposlio i doveo iz Europe i raznih američkih kolonija, dobro su radili. Napustivši prvu utvrdu koju su snježne lavine gotovo potpuno srušile, a u kojoj su preživjeli prvu zimu poput životinja, pedesetak muškaraca i žena s ponešto djece dugim su mjesecima odolijevali svim tegobama zime: hladnoći, gladi, dosadi, promiskuitetu, bolestima...Nedaleko odatle, nadnoseći se nad Srebrnim jezerom, uzdizala se udobna dvokatnica s drvenim tornjem, koja je istodobno imala sve prednosti utvrde i obiteljske kuće s nekoliko stanova. Bilo je tu i zajedničkih prostorija, kuhinja i ostava.Unutar ograđenog prostora nalazili su se zahodi, suše i štale s deset konja i šest krava s teladi.Na sva četiri kuta ograđenog prostora uzdizao se toranj, zapravo tvrđavica koja bi mogla nekoliko tjedana izdržavati opsadu.

Prostrana skladišta bila su na raspolaganju indijanskim posjetiteljima ili pak bolesnicima i ranjenicima.Dvije malene zgrade služile su »za preznojavanje«. Indijanci su preuzeli od bijelaca taj običaj: zatvorili bi se u kolibu punu posuda s* Vidi: Anđelika i Novi svijetvrelom vodom koja se isparavala, preznojili bi se, a potom bi istrčali van i goli se valjali po snijegu ili skočili u ledenu jezersku vodu.Vrtovi što su se rascvjetali nedaleko od utvrde bili su konačni znak mira u kojemu se živjelo.Svaka obitelj brinula se za jednu kravu i jednu svinju.Stanovnici su se množili te, kao i u Gouldsborou, Anđelika nije više mogla osobno poznavati sve koji su nastanjivali Wapassou i okupljali se pod plavom zastavom sa srebrnim štitom grofa de Pey-raca.Zato se prvo pozdravila sa starim prijateljima: obiteljima Jonas i Malaprade, s vitezom Porguanijem... Dugotrajna odsutnost vlasnika posjeda mogla je dovesti do nevolja i svađa među onima koji su ondje živjeli. No Wapassou je bio jedno od onih mjesta na kojima se sve dobro odvijalo voljom tko zna kojih dobrotvornih utjecaja.Ljudi su bili strpljivi, dobre volje i takva karaktera da su uvijek pokazivali ono najbolje u sebi. Dakako, svi su se brinuli da bude tako i da imaju posla s vrlim ljudima. Nikakva Bertille Mercelot nije se umiješala »svojom kapljom žuči«.Pri kraju zime, u doba koje je puno iskušenja što mogu dovesti do netrpeljivosti, ne samo da su svi uvijek bili živi i zdravi, nego su u to doba učvrstili prijateljstva i međusobno poštovanje. Wapassou je bio slobodna zemlja. Sva mišljenja su se poštovala i to nikome nije smetalo. U brizi da ne naudi bližnjemu i ne povrijedi njegova uvjerenja, svi su ispovijedali svoju vjeru nenametljivo i taktično. Jedan oratorijanac starije dobi održavao je službu Božju za katolike. Prije no što su pristupili gradnji kapelice, raspravili su s protestantima o mjestu gdje će im najmanje smetati odjek katoličkih molitava i pjesama.No to ne znači da protestanti iz Wapassoua nisu bili navikli na to. Prve zime su u utvrdici živjeli s isusovcem, ocem Masseratom, koji je svakog jutra služio misu!Elvire, nećakinja Jonasovih, hugenota iz La Rochellea, udala se za Hectora Malapradea, katolika. Njihove različite vjere prije su bile posljedica njihova rođenja nego uvjerenja duše te im se nisu činile preprekom koja bi mogla prezreti i izbrisati njihovu ljubav. Vjenčali su se pred Bogom i pred ljudima; upisali su svoja imena u službeni registar Wapassoua. Gospodin Jonas dao je blagoslov Elviri, a otac Masserat Hectoru.Takav je bio mentalitet u Wapassouu.Ljudi su živjeli čiste i nepomućene savjesti. Nisu li dovoljno učinili za Boga time što su dan za danom obrađivali dio poganske zemlje i izgradili za Božju nevinu djecu mjesto na kojemu neće biti osuđivani, zatvarani ni proganjani?Odlučili su da po jedno krilo velike središnje zgrade bude posvećeno služenju mise, a drugo okupljanjima protestanata na kojima mogu pjevati svoje psalme pod ravnanjem gospodina Jonasa kojega su smatrali svojim savjetnikom i duhovnim vođom.Daleko od toga da razdvaja predstavnike dvaju vjera, pobožnost vjernika ih je uzajamno povezivala. Većina njih odveć su prepatili od sektaških nesnošljivosti i nisu željeli da se tu održava vjerska krutost.Daleko od pogleda drugih, koji bi možda učinili njihovo stajalište tvrđim, vodili su život pun nježnosti i dobrote.

Kad bi u velikoj dvorani u kojoj su se okupljali zimi nakon rada gospodin Jonas zasjeo pred ognjište i otvorio Bibliju, često bi se tu našao i Porguani, Talijan, revni i skrupulozni katolik, te ga zamolio da pročita neke stihove koje bi on slušao sa zadovoljstvom i pušio svoju dugu lulu.Te godine u Wapassou je došao svećenik u osobi nećaka pastora Beaucairea, udovac u dobi od tridesetak godina, s dječakom starim šest godina. Podrijetlom iz neke zapadne francuske pokrajine, Aunisa ili Vendeje, opustošene »kampanjom preobraćenja«, taj mladi pastor izgubio je svoju suprugu koju su kraljevi draguni, »misionari u čizmama«, silovali i potom bacili u jamu. S djetetom je pobjegao u La Rochelle i potom u Ameriku sa svojim ujakom, pastorom Beaucaireom i njegovom kćerkom te s Abigael, njegovom rođakom udanom za Gabriela Bernea, njegova susjeda.Pošto je u Gouldsborou dugo pomagao ujaku u parohijskim poslovima, oženio je jednu od umiljatih kćeri gospođe de Carrere i mladi par odlučio je započeti nov život kao pioniri.Tu je jesen stigla prije.Jata labudova i pataka u obliku križa prekrivala su nebo. Pčele su izgradile košnice visoko na granama, što je značilo da će zima biti oštra.Gospođa Jonas pokazala je Anđeliki zalihe za zimu: drva, divlje trešnje, kruške, orasi, lješnjaci, bukvice i razne gljive ispunjavale su police do stropa. Pripremali su i tone njemačkog kiselog kupusa. Čekali su dolazak zaliha soli da bi ih mogli dovršiti i pohraniti u špi-lje. Smatralo se da ta namirnica koja potječe iz zemlje hladne klime sprečava skorbut.U potkrovlju su čuvali velike zalihe drva koje su spuštali u prizemlje u košaricama koje su visjele na konopcima.Zemljoradnja je još bila skromna: malo raži i zobi za konje. Osim uzgajanja kupusa, bundeva i mrkve, ratari iz Wapassoua trudili su se prirediti obradive površine, osušiti zemlju uz jezera kako bi imali dovoljno žita za prehranu domaćih životinja. Valjalo je teško raditi kako bi vrč mlijeka svakog jutra bio na stolu svake obitelji.Je li bilo ugodnijeg zvuka od udaranja dviju kutlača koje su preobražavale mlijeko u blijedožuti maslac, mirisan poput cvijeća u Wapassouu?Muškarci i mladići vratili su se iz posljednjeg lova u koji su pošli s Indijancima Metallakima. Posljednji put su prionuli na guljenje kože, sušenje i dimljenje; nakon te posljednje gozbe Indijanci su se u malenim skupinama povukli u svoja zimska prebivališta.Njihov poglavica bio je Mopountook, koji je Anđeliku naučio voljeti izvorsku vodu. Ware! Ware! Voda! Voda! — ponavljao je Al-gonkin, vodeći je sve dalje. »Hrana je za tijelo. Voda je za dušu!«Gozba se održala na obronku kraj visokih stabala. Kriške velikih bundeva vrtjele su se na ražnju.Barthelemv, Thomas i Honorine, kao i sva ostala djeca, veselili su se što mogu gledati Indijance kako jedu. Nije li njihovo ponašanje pri jelu toliko ružnije od njihova, premda odrasli tako često predbacuju njima da se ružno ponašaju za stolom? Tako su im veselo preporučivali da ne jedu prstima, da se ne brišu rukama, da ne govore punih usta i da se ne podriguju!

Pa neka je tako! Indijanci su prljavi, ali tako veseli, tako vole život da nikoga ne smeta što vidi da brišu prste u mokasine niti što vam nude dobar komad mesa nakon što su ga prvi zagrizli kako bi vam dokazali kako je ukusan.Tog dana bijelci su određivali tko će se ogledati s Indijancima u njihovu načinu jela. Kocka je pala na Joffreva de Pevraca.Ne odričući se dostojanstva visokorodnoga gospodina, on je sjeo uz Indijanca i pogledao ga pomno, bratski i obzirno.Prstima je zagrabio u drvenu zdjelu s istom religioznom sabra-nošću kao i njegovi gosti, bacajući kosti iza leđa s takvim nehajem kao da je to radio cijelog života.Bez oklijevanja je povukao iz lule koja je išla od usta do usta.Ti rituali su za njega bili važni jer su učvršćivali veze i razumijevanje između dviju stranih ljudskih rasa, pa ako je trebalo jesti prstima i sliniti u istu lulu, on tu nije vidio nikakve prepreke.Takav njegov stav ohrabrivao je Europljane da se osjećaju sigurnima: mješavina opraštanja i brižnosti.Djeca su stigla prva. Postojao je duh zajdništva djece i Indijanaca. Elvire je govorila da bi je njezina djeca mogla jednoga dana napustiti i otići Indijancima u wigwame; znalo se za mnoge kanadske, francuske i engleske mališane koje su Indijanci oteli i koji su se pri-vikli na život kod svojih otmičara, prirodivši se plemenima koja su ih usvojila.Pred kraj svečanosti jedan novopridošlica koji je loše poznavao mentalitet Indijanaca iz unutrašnjosti predložio je da se svečanost završi time da svi popiju »kapljicu« alkohola.Bila je to pogreška. Mopountook se uvrijedio.Bjelačka vatrena voda bila je za Indijance izvor svetog delirija. Popiti samo »kapljicu« ne bi prouzročilo nikakav zanos. Potrošiti tako malenu količinu poglavica Metallaka smatrao je rasipanjem i uvredom bogova. A bogove valja slaviti bez škrtarenja!Zabranio je svojim ratnicima da prihvate smiješnu ponudu. No neki su u potaji dodali »kapljicu« svojim zalihama od nekoliko litara koje su strpljivo skupljali tijekom ljeta.Kako bi zaključili incident, Metallaki su se najeli tako da su posjedali okolo i započeli dugu siestu okrunjenu pušenjem virdžinijskog duhana. Mopountook i ostali poglavice posjeli su Ho-norinu i drugu djecu na ramena te trčali s njima po poljima.Povici i smijeh odjekivali su prostranstvom.Jasnoća dana počela je tamnjeti.Kad je Anđelika pogledala oko sebe, blago je zadrhtala, ne samo zbog hladnoće.Pod trnućim zrakama sunca, izdašni i šaroliki krajolik posljednjih dana ljeta poprimio je svoje ogoljenije lice.Sunce je izblijedjelo i indijanski lovci se oprostiše.Mahali su im s obronka dok su se posljednji put te godine udaljavali od obale jezera sve dok nisu nestali iza sivih stabala. Odsjaj njihovih obrisa u vodi u kojoj su već plutali komadići leda činio se sumornim.Cijelog ljeta i početkom jeseni stražari su s tornjeva neumorno motrili, a patrole plaćenika kojima je zapovijedao Marcel Antine svakog su dana pretraživale okolinu.Taj nadzor popustio bi s prvim snijegom. Zato bi snijeg, osim rajske ljepote koju je donio krajoliku svojom bjelinom što je svjetlucala tisućama sićušnih iskri, donio i tišinu i počinak koji nije bio tek zamišljen.Snijeg i hladnoća jamčili su mir ljudima. Godišnje doba okrutno prema životinjama i onima koji se nisu pobrinuli za hranu i grijanje blaženstvo je jer udaljuje ratna pustošenja.

Budući da Božje zapovijedi nisu dovoljne, za sprečavanje ljudskih nasilnih djela preostaju samo slijepe odluke prirode, koja je obzirna čuvarica. Hirovita i zajedljiva, ona se smije moćima ljudi, a ponekad se i ljuti kad je pokušaju zanemariti. Kad bismo znali čitati njezine znakove, morali bismo joj zahvaliti na nehajnosti i samovolji s kojom se miješa u ljudske nakane. Primjerice, oluja koja je godine 1588. potopila nepobjedivu španjolsku Armadu pred engleskim obalama poništila je godine pažljivih priprema i promijenila tijek povijesti.To je bio jedan od razloga zašto je Anđelika voljela snijeg. Nema ničega ljepšeg od buđenja u toplini doma dok iza prozora okovanih ledom i injem blješti jasnoća snijega palog preko noći.Svi su otišli potražiti blizance da bi im pokazali prvi snijeg. Žene su uzele kolijevku i iznijele ih van. Umotani u krzna, žmirkali su krhkim kapcima na sjajnom suncu dok se snijeg zrcalio poput ogledala. Kao da su željele reći:»Gledajte! Gledajte, mali prinčevi, kako je lijep svijet na koji ste došli!«Lucas M'bote, bantu-crnac, bez straha je promatrao svoj prvi snijeg. Krenuo je u taj nepoznati element s nestrpljivošću ratnika za kojeg je svijet iza ograde njegova sela beskrajni izvor zamki i magičnih iznenađenja koje valja otkrivati i suočavati se s njima bez straha i djetinjastog čuđenja.Nasuprot njemu, Eve Grenadine, koja je također prvi put vidjela snijeg, pokazala je toliko vatrenoga zanosa da se valjala po toj sipkoj bjelini.Anđelika se sjećala da je oduvijek voljela snijeg. Prebirući svoje ljekovito bilje dok joj je Honorine sjedila uz noge na stolčiću, prisjećala se djetinjstva u dvorcu Monteloup, starom poitouovskom dvorcu koji je tako dobro izgledao sa svoja tri okrugla tornja sa šiljastim krovovima.Monteloup je bio donekle nalik na Wapassou, objasnila je djetetu. Zimi su se svi okupljali u velikoj kuhinji. Bojali su se upadavojničkih razbojničkih bandi. Seljaci su dolazili tražiti utočište u dvorcu i za njih su dizali pokretni most.Začuli bi se njihovi koraci na mostu, a potom bi se svi okupili pred velikim vratima i čekali.— Pričaj! Opet pričaj o crnim magarčićima — molila je Honorine koja je voljela priče iz Anđelikina djetinjstva.Prošle godine, kad se vratila iz Quebeca, Anđelika je poklonila Jonasu psa kojeg je na Honorinina preklinjanja spasila od oluje i njegovog mučitelja.— Štitit će vas od požara!Govorilo se da ta vrsta pasa štiti od svakog začetka zla u bilo kojem kutu kuće. Upozoreni valovima koje samo oni mogu hvatati, bacali bi se na prozore, bez lajanja, jer oni ne laju. Osim toga nije bio dobar ni za što. A kako u Wapassouu još nije bio zabilježen nijedan požar, njegova vrsnoća u tom smislu nije se mogla ocijeniti. Naprotiv, čak se nekoliko puta izgubio i jedva se spasio od vukova. No to je ipak postao sretan pas.Elvire i djeca vrlo su ga voljeli, a on je volio svu djecu. Bio je od koristi. Zimi bi spavao na njihovim čarapicama i tako ih brzo sušio. Ljeti bi ga vezali uzicom da bi ga zaštitili od kakva zla, što ga je rastuživalo. Da bi mu dali osjećaj vlastite vrijednosti, uprezali su ga u kolica u kojima su se vozila djeca koja još nisu prohodala.S padom snijega zaklali su dvije svinje pa su poslovi oko koli-nja povećali popis svečanosti i gozbi.

Došao je Advent i razni običaji koji su ga pratili, potom Božić, pun poboznosti, pa Sveta tri kralja kad se nudilo darove i podsjećalo na kraljeve čarobnjake.Život se odvijao u unutrašnjosti kuće. Anđelika je imala vremena svake večeri dugo češljati Honorininu lijepu kosu, šetati se s njom, gledati je kako spava i kako rastu njezini blizanci. Gloriandre, zlatne puti i crne kose koja se počela kovrčati, otvorila je svoje du-bokoplave i jasne oči, poput različka. »Oči moje sestre Marie--Agnes« pomisila je Anđelika prisjećajući se nje, predivne djevojke kraljevska držanja koja je potom otišla u opatice.— Joffrevevakći!Uzela ju je u naručje i šetala s njom. Govorila joj je:— Kako si lijepa! Kako si slatka!Ali Gloriandre je posve nezainteresirano primala te komplimente. Njezine plave oči i dalje su vidjele neku unutarnju sliku, kao da je izbjeglica na ovom svijetu. Od početka je išla svojim osobnim pu-tem, pa je tako privukla manje pozornosti nego njezin brat pri svom dolasku na svijet.Ni Joffrev, koji je bio očaran njezinom ljepotom, nije imao više uspjeha. Ponekad bi gledala oko sebe, ali ljudi, njihovi glasovi i kretnje zanimali su je manje nego odsjaji sunca i svjetlucanje stvari. Kao da nije prestala osluškivati zborove anđela u sebi.Rijetko je plakala. No kad bi njezin brat briznuo u plač, ona bi ga slijedila s uvjerenjem i krepkošću koji srećom nisu imali ništa nebeskoga u sebi. \Zajedno bi podigli glavice i bacili pogled preko ruba kolijevke, zajedno bi ručicom uhvatili rub, a potom se uspravili.Kad bi mali Raimondeau zasjeo, držao se uspravno i nije se dao opet uspavati. Na njegovu izduženu licu iznenađivao je carski pogled tamnih zjenica, ni crnih ni kestenjastih, već »boje kave pune smeđeg taloga«, kako je govorila Honorine. Mala lijepo oblikovana usta također su davala dojam carske snage.No u drugim trenucima izgledao bi ispaćeno i ružno; nos bi smiješno stršao iz okrugline njegove glatke glave, a lice mu je bilo još bezizražajno i sivo. Bio je ružan.Ali za šest mjeseci ukrasit će se ljepotom: obrazi će mu se popuniti.U hladnim noćima čuli bi zavijanje vukova i Honorine je ostajala budna.Otkad ju je Cantor upozorio na pjesmu vukova bila je preplavljena suosjećanjem za jadne vukove koji traže hranu te je često sjedila u postelji i željela im odnijeti lijepi komad mesa.Dok je ležala u postelji bez sna i slušala dozivanja vukova u daljini, iznenada se kraj njezina uzglavlja pojavio njezin otac. Rekao joj je:— Ne budi nemirna. Vukovi nisu nesretni. Vučja je sudbina da ne jedu po cijele dane i da traže hranu kako bi preživjeli zimu. Kad bi uvijek imali hrane, postali bi podložni. A oni ne žele toliko biti siti koliko žele biti slobodni. Za vukove, za životinje, lov je igra. Progoniti i biti progonjen je igra, a ako u njoj izgube i poginu, i to je dio igre. A oni i ne znaju kad izgube. Znaju samo kad su dobro vodili svoj vučji život. I ti bi više voljela biti gladna nego biti u zatvoru, zar ne? Vukovi nisu manje hrabri nego ljudi.Znao je da neće tako utješiti djevojčicu koju je -tištila patnja nevinih bića. Ona je bila šušti instinkt. Njezina razmišljanja su se neumoljivom logikom suprotstavljala objašnjenjima »odraslih ljudi«.

No svojom pojavom kraj njezina uzglavlja položio je melem na njezine rane. Njegova pažnja utješila ju je i htjela mu je ugoditi pa se pravila da mu vjeruje, da mu barem malo vjeruje. »Vukovi nisu nesretni«. To je rekao. Pa valjda zna, on koji zna sve.Pustila je da je tješi taj veliki zapovjednik na moru i kod Iroke-za, koji može umiriti gromove. I koji je njezin otac.Zatvorila je oči s izrazom mudrosti i sabranosti na licu, što je za nju bilo tako neobično da se on raznježeno nasmiješio.Smjenjivali su se dani oluja i snježnih nanosa sa sunčanim danima za kojih su otvarali vrata i prozore te prtili prolaze između kuća. A potom su došli dani mraza koji je prodirao do kostiju čim bi netko promolio nos, što bi najavilo nove oluje.Za dugih večeri čitali su knjige.Brodovi iz Europe svake su godine dovozili mnoge knjige na francuskom, engleskom, španjolskom i nizozemskom jeziku.Tajanstvene pošiljke čekale su Eriksonov brod u Cadizu. Bile su to knjige tiskane u Londonu ili Parizu, a često su pristizale preko Amsterdama, gdje je bilo središte potajnog izdavaštva knjiga zabranjenih zbog vjerskih ili političkih razloga u zemljama odakle su potjecale.Florimond im je počeo otvoreno slati takve brošure, romane u prozi i u stihovima koji su se prodavali »kao halva« i poticali maštu, snivanje i razmišljanje hoteći probuditi društvo koje je zahirilo u stogodišnjem vjerskom ratu.U Francuskoj su nakladnici i knjižari imali pune ruke posla. Građani, malograđani i obrtnici željeli su maštom pobjeći od surovosti svakodnevnog života, isto tako i siromasi. Na Dvoru čudesa Anđelika je vidjela stare pisare i profesore sa Sorbonne propale zbog pića ili neke druge nesreće kako visokoparnim glasom čitaju romane koje su jadnici i bijednici slušali i plakali.Honorine je često tražila od gospodina Jonasa da iz svoje Biblije čita priču o Agar. Zanimala ju je sudbina male Romkinje koju je srela u Salemu, koja je bacala latice cvijeća, a također se zvala Agar.Podlost, mlitavost i osrednjost velikih biblijskih likova, kao što je bio Abraham koji je otjerao u pustinju svoju sluškinju Agar i njezina malog sina zato što je njegova stara supruga bila ljubomorna na malog Ismaela, nije je pretjerano sablaznila.Gospodin Jonas je svečanim i posvećenim glasom pokušavao preobraziti ga u junaka vrijednog divljenja, ali malena Honorine nije se dala nasamariti.Ta što se drugo može očekivati od odraslih?No voljela je prizor u pustinji, istinitost priče u kojoj je sudjelovala riječ po riječ, tegobe žeđi, umor majke i djeteta, kratku sjenu palme koja nije mogla biti spas te ljudskost osjećaja sirote Agar, poludjele od najjače boli koju može doživjeti žena: smrti djeteta, nepravedno osuđenog.Intervencija anđela učinila ju je sjetnom.— Taj anđeo mogao je prije doći — rekla je.— To nije uloga anđela — objasnio je gospodin Jonas.— Uvijek dolaze prekasno.— In extremis. Tako biva jasnija intervencija Najvišeg. In extremis. Honorine je zapamtila taj izraz.

Promatrala je blizance u kolijevci i pomislila da su i oni imali anđele koji su ih spasili in extremis. Prisjetila se da je u domu gospođe Cranmer čula kako se ponavlja: »In extremis! In extremis!«— A ja, jesam li i ja imala anđela koji je došao kad sam se rodila? — upitala je Anđeliku jednog dana.Očekivala je da ju je sudbina taj put izdala i iznenadila se kad joj je majka odgovorila:— Jesi.— Kakav je bio?— Imao je lijepe smeđe oči, poput košute. Bio je lijep i mlad. I u ruci je držao mač.— Kao arhanđeo Mihael? -Da.— Kako je bio odjeven?— Ne sjećam se dobro... Čini mi se daje bio odjeven u crno. Honorine je bila zadovoljna. Anđeli blizanaca također su biliodjeveni u crno.XXXI.S vrha tornja Anđelika i Joffrev promatrali su blijed, valoviti krajolik iz kojeg kao da su nestale šume.Nebo se sedefno sjajilo. U daljini su se nazirali oblaci i krijesta neke planine, bijela poput hostije.Samo su se pramenovi dima uzdizali u kristalno čisti zrak iz indijanskih tipija ili koliba.Jata crnih ptica prethodila su dolasku snježnih vjetrova koji mogu trajati danima.Na drugu najavu oluje oni koji su izgradili domove izvan ograde ocijenili su da je mudro prihvatiti gostoljubivost u utvrdi: Elvire, njezin suprug i djeca. Malo su se stisnuli. Honorine je to doživjela kao povrat one bliskosti sa svojim drugovima u igri, Barthelemvjem i Thomasom, u kojoj je uživala prve zime u Wapassouu.Samo nijemi Englez, Lemon White, kojem su puritanci odsjekli jezik zbog bogohuljenja, odbio je napustiti svoje prebivalište. Sudbina Lemona Whitea nije nikoga zabrinjavala jer je bio opskrbljen obilnim zalihama. Živio je u staroj utvrdi Wapassou, onoj u kojoj su preživjeli prvu zimu. Bio je sam, a ponekad bi mu zimi pravila društvo neka Indijanka koja bi odlazila u proljeće kad bi se vratio njezin narod. Čuvao je materijal i alate iz rudnika: bilo je tu i srebrnih i zlatnih sipki. Lemon White pretvorio je utvrdu u radionicu za popravak i održavanje alata i oružja. Radio je od jutra do večeri i svi su mu donosili muškete i pištolje. Dolazili su mu i po barut, sačmu i ta-nad. Izrađivao ih je u kalupima. Kod njega je uvijek bilo dobro očišćena i podmazana oružja, a također i baruta čiju mu je formulu dao grof.Anđelika je voljela posjećivati nijemoga u njegovu stanu. Unutar tih zadimljenih zidova, okupljeni oko velikoga stola, preživjeli su prvu zimu, vidjeli su dolazak Irokeza koji su im u paklenoj snježnoj oluji donijeli grah koji ih je spasio.Žalila je za krevetom koji je Joffrev dijelom izrezbario u korijenju i drvetu, poput Odisejeva, zbog čega ga se nije moglo iznijeti iz utvrdice.Primijetila je da ga Englez taktično ne upotrebljava. Soba u kojoj su spavali ona i Joffrev ostala je zatvorena, ali uvijek je bila čista.Englez se zadovoljio velikom zajedničkom dvoranom i sobom koja se produživala i pretvorila u galerije rudnika koje sad zatvaraju daske.

Nakon najoštrijih oluja počeli su dolaziti Indijanci. Abenakiji su bili nomadi, a osobito zimi bi se raspršili u obitelji koje su živjele u nekoliko taborišta, a kad bi postalo neizdrživopotražili bi druga, manje bijedna sela. U ožujku počeli bi loviti dabrove i krznate životinje te skupljati njihova krzna za trgovinu.Neki put bi zaštitu od zime i gladi potražili u misiji Norridge-wook. Ovaj put su krenuli prema Wapassouu.Donosili su krzna jazavaca, kuna, risova, velikih crvenih lisica, a ponekad i bijelih dabrova i crne lisice, koja su bila neprocjenjiva. Nadali su se u zamjenu dobiti hrane, jer su u utvrdu dolazili napola mrtvi od gladi.Davali su im duhana, pripremali su im velike kotlove složenca od kukuruza s komadima mesa ili sušene ribe i kisele repe, a gospođa Jonas nije oklijevala baciti tri ili četiri lojanice u kotao, jer oni su voljeli vrlo masnu hranu.Neki su samo prošli i nastavili svojim putem. Ali većinom su ostajali.Svake godine bilo ih je sve više i dolazili su sve ranije. To je uznemiravalo, jer je značilo da sve više nomada iscrpljuje svoje zimske zalihe prije no što dolazak proljeća označi kraj tegoba i najavi obnovu lova.Zato je Saint-Castine zatražio pomoć od Pevraca kako akadijski Indijanci ne bi bili dvostruko ugroženi nužnošću trgovine krznima i svetih ratnih pohoda. Težnja da pribave što više krzna nije im davala vremena da osuše meso i ribu za zimske zalihe.Tipiji, šatori koji su se sastojali od tri motke spojene na vrhu oko kojih je bio ovijen stožac od suhih koža, i okrugli wigwami od kore drveta, nicali su oko utvrde poput gljiva. A tada, umireni time što su nakon iscrpljujućeg pohoda kroz snijeg i mećave, na kojem su izgubili starce, Indijanci su bili sigurni da u skladištima bljedolikih ima dovoljno namirnica.Gotovo svakog jutra Anđelika bi se našla u jednoj od soba u kojima su je pojavljivale žene s djecom, istodobno radoznale i željne da im se malo pomogne.Mnogo je radila na tome da ih se primi, njeguje i nadzire raspodjelu namirnica kako bi se što prije vratili u svoje wigwame.Jednog jutra su joj Kanibasi, koje je viđala svake zime, rekli da je među njima jedna Indijanka »strankinja« koja se pridružila njihovoj karavani u okolici jezera Umbago i koja je bila tako šutljiva da im je rekla samo da želi otići u Wapassou i sresti Gospu sa Srebrnog Jezera. Po njezinu dijalektu procijenili su da pripada plemenu Pema-cook, algonkinskim nomadima s jugozapada koji žive raspršeno; po-raz onoga kojeg su zvali kraljem Filipom i kojeg su Yenngliji iz Bostona rastrgali na komade potjerao ih je daleko na sjever.Anđelika je prihvatila njihova objašnjenja i pristala primiti »strankinju« pod uvjetom da joj pribave prevoditelja. Odmahnuli su glavom, rekavši da im nije poznat njezin jezik, a ona zna samo nekoliko riječi njihovoga. No stari poglavica koji je proveo veći dio zime u Wapassouu uspio je razgovarati s njom i napomenuo je da se s njom najbolje sporazumio na francuskom. Činilo se da ima prilično bogat rječnik, što začuđuje, jer južna plemena sklonija su natucanju engleskoga.Razgovarao je s njom i uvjerio je da se ne mora bojati bijelaca. Njezini suputnici primijetili su daje dva dana oklijevala približiti se utvrdi pa su pošli s njom da bi je ohrabrili. Anđelika je otišla u veliku dvoranu za primanje. Mlada Indijanka koja je sjedila

u kutu ustala je kad ju je ugledala i pošla joj ususret, gledajući je netremice pa je imala dojam daje taj pogled probada.Žena je zastala usred sobe i skinula s leđa dijete od tri ili četiri godine.Čelo joj je krasila prošivena vrpca. Bila je to sva njezina koke-terija. Njezina odjeća od medvjeđe kože bila je bez ornamenata i polako se razašivala.»Malena engleska zarobljenica koju su možda poslali kao zamjenu za namirnice.«Pogled sjajnih Indijankinih očiju bio je gotovo neugodan. No njezine usne se nasmiješiše.Anđelika se usudi progovoriti na francuskom:— Pozdravljam te. Kako se zoveš?Činilo se da je njezina sugovornica iznenađena. Usta joj se raširiše u čuđenju i ona ga izrazi na pomalo piskavom, ali razgo-vjetnom francuskom.— Gospo Anđeliko! Zar me se ne sjećate?Prisjećajući se svih Indijanki koje je srela od Quebeca do Sale-ma, Anđelika je promatrala lijepo lice pod prošivenom vrpcom.Kako nije ništa rekla, izraz nevjerice i straha iskrivio je posjeti-teljičino lice.— Zar je to moguće? Ni vi me ne prepoznajete? Oh, gospo Anđeliko, ja sam Jenny Manigault!Tišina je naglasila to neočekivano otkriće.— Jenny! Jadna moja Jenny!....k...Preneražena, Anđelika je spontano raširila ruke i mlada Indijanka »strankinja« baci se u njen zagrljaj. Anđelika je pod tankim kožama osjetila drhturavo, mršavo tijelo.— Oh, gospo Anđeliko, barem vi ste mi pružili ruke!Bila strašna ili blagotvorna, uskrsnuća su uvijek ganutljiva.— Ne plačimo! — reče Jenny Manigault odvajajući se.Stajala je pred Anđelikom i pokušavala se opet nasmiješiti. Činilo se da nije shvatila kakve je promjene u njezinu vanjskom izgledu uzrokovalo gladovanje i život s nepoznatim Indijancima u dubini šuma u kojima je nestao njezin trag.— Kako sam sretna što vas vidim, gospo Anđeliko. To ste doista vi! Tako sam mislila na vas i molila da vas Nebo zaštiti od zala na ovoj prokletoj zemlji kako bih vas mogla vidjeti jednog sretnog dana.Njezin francuski brzo se vratio i govorila je brzim i pomalo pjevnim francuskim jezikom žena iz La Rochellea.Sjena neugode prešla je njenim licem kad je vidjela da je Anđelika pogledala dijete koje ju je pratilo.— Pitate se čije je to dijete? Pa dobro! Ono je... moje!— Dakako, ali...Jenny je prasnula u smijeh kao da se dobro zabavlja. U njoj se pojavila mlada djevojka iz La Rochellea, spremna na šalu.— Već više godina ste na američkom tlu i zacijelo također dobro znate da za Indijance nevoljna žena, bila ona zarobljenica, sluškinja ili supruga, donosi nesreću u wigwam. Ako kažem da je ovo moj sin, to je zato što on to i jest i zato što drugoga nemam. Vi sami ste mi pomogli da ga donesem na svijet i dali ste mu ime. To je Charles-Henri, moj mali Charles-Henri— Charles-Henri!

Pogledavši ga izbliza, vidjela je da je to doista siroti Charles--Henri, čija je krznena kapuljača prikrila njegov nemirni pogled.— Više ništa ne razumijem! Odakle dolazite, Jenny?— Iz zemlje Pemacooka, odakle sam pobjegla, a potom iz Gouldsboroa.Obje su sjedile na kamenu ognjišta jer je Jenny odbila ponuđeno mjesto u naslonjaču, a između njih plamtjela je vatra. Starija kći Manigaultovih započela je pripovijest o svojim stradanjima.Zarobio ju je poglavica Pemacooka koji je bio na čelu jednog lutajućeg plemena.Grana Wonolancett, kojoj su pripadali, bila je raspršena u mnoštvu plemena nakon raspada konfederacije Narragansetta. Mnogo izbjeglica je u planinama tražilo nomadsku egzistenciju. Držali su se daleko od naselja, ne želeći trgovati krznima ni voditi rat; bili su zadovoljni živeći od lova i ribolova.U srcu zelenih planina gdje je pleme našlo utočište, Jenny Manigault je proživjela godine bez ikakve mogućnosti da prenese vijesti svojima. Povjerili su je majci sagamora Passaconawaya, što znači »vučje dijete«. Svake večeri bi poglavica Passaconaway dolazio na prag njezine kolibe u kojoj je mlada žena bila sluškinja. Kleknuo bi i darovao joj zdjelu punu zrnja suhih bundeva. Bio je to simbol velike strasti koju je ona u njemu pobuđivala i njegove žive želje. Da je primila ijedno zrno njegova dara, značilo bi da pristaje biti njegova.— Ako sam isprva i bila uvjerena da ne mogu izbjeći strašnoj sudbini, ubrzo sam shvatila da sve ovisi o meni. Nitko nije bio nasilan prema meni. Nisu me kažnjavali zbog mojih odbijanja. Iznenađujuće je otkriti da je kod Indijanaca dar muškarca ženi bez ikakve vrijednosti ako ga ona ne želi. U tom smislu žena je kraljica i gospodarica i ne ustručava se primijeniti svoju moć. Kad sam se tako ohrabrila, posvetila sam se misli koja me stalno proganjala: pobjeći i pronaći moju obitelj, mog malenog Charles-Henrija. Još sam imala mlijeka i žene su me njegovale da mi presuši. Ubrzo sam shvatila da neće biti lako pobjeći. Planinski vijenac oko nas izgledao je pust kao kad se svijet rađao. Nitko nije dolazio k nama. No dva puta su se ipak pojavili posjetitelji.Prvi put bili su to ratnici Algonkina, Abenakija i Hurona na ratnom pohodu kojim su zapovijedala gospoda iz Kanade, vrlo uljudna i vesela. Čuvši da se govori francuski zamalo sam se bacila prema njima i zatražila pomoć. Ali sjetila sam se da je u Novoj Francuskoj papistička nesnošljivost još stroža nego u samoj Francuskoj, a ako su to isto takvi fanatici kao oni koji su protjerali moju obitelj u izgnanstvo, čim otkriju da sam hugenotkinja ponašat će se prema meni kao prema engleskim zarobljenicima ili će me odvesti u Montreal da bi me prekrstili, ili će me pak prepustiti Abenakijima pa bi moja sudbina bila još gora.Ne samo da nisam htjela da me prepoznaju, nego sam se čak i sakrila.Passaconaway je primijetio da sam učinila sve da izbjegnem svoje sunarodnjake pa je, ne shvaćajući moje razloge, počeo gajiti nove nade vjerujući da u mom ponašanju vidi znakove da počinjemuslišavati njegove molbe. Svakog dana sam pothranjivala planove za bijeg. Nisam gubila nijednu priliku da osvježim znanje o putovima koji bi me vratili kući. Naše selo moralo se preseliti jer je pobuna velikog sagamora Narragansetta kojeg su zvali kralj Filip obvezala naše maleno selo da sudjeluje u njoj ili da se udalji od poprišta borbe.Shvatila sam da smo krenuli prema istoku, to jest da smo se približavali krajevima iz kojih sam bila oteta.

Passaconaway je ponovno izgradio selo na mjestu gdje je bila stara utvrda njegova naroda koja je nekoć okupljala dva ili tri nomadska plemena Wonolancetta. Ratnici Abenakija pošli su u pomoć kralju Filipu kojeg su Englezi rastrgali na komadiće, a taj put Passa-conaway je pošao s njima. Za njegove odsutnosti sam pobjegla.Anđelika joj je donijela svježe vode jer je Jenny odbila sva druga pića i bilo kakvu hranu.— Hodala sam, o, kako sam hodala! — nastavila je nakon šutnje. — Ne mogu se prisjetiti svih svojih putova tih dana koji su bili samo niz napora koje sam činila gonjena samo jednim nagonom: preživjeti i stići... stići u Gouldsboro, kod svojih.Kad sam sretala Indijance drugih plemena, ispitivala sam ih, a neki bi me prevezli kanuom dio puta dok me nakraju neki brodić nije prevezao sve do ušća Kennebeca i iskrcao me kod Mont-Deser-ta te sam napokon bila na tako željenom cilju.Došla sam u Gouldsboro. Ušla sam u naselje, išla od jedne do druge kuće i pitala koja pripada Reneu Garretu, mom suprugu.Zamislite moj bijes, moj užas, moje smrtno razočaranje kad sam, ušavši u kuću koju su mi pokazali kao njegovu, ondje našla onu Bertille kao gospodaricu. Odmah sam znala da je dijete uz nju moj sin, Charles-Henri. Ali ona, ona je bila ondje! Pravila se da me ne prepoznaje. Bile su prisutne još neke osobe. Smijale su se kad sam počela plakati i shvatila sam da miješam francuski s indijanskim dijalektom i da me smatraju ludom ili pijanom Indijankom. Bertille ih je poslala da potraže pomoć. Kad smo ostale same, približila mi se. Oči su joj zračile okrutnošću i bijesom, ali svladala se. Pomislila sam da je postala vrlo lijepa. Prišla mi je posve blizu i rekla mi tihim, piskavim glasom: »Otići ćete, Jenny Manigault! Sad sam ja žena Renea Garreta. Ja! I samo ja. Udala sam se za njega. A vi ste mrtvi! Shvatite to, prljava Indijanko!«Jenny je opet zastala, fatalistički odmahujući glavom.OAA— Uvijek je bila takva, uvjeravam vas. Govorila mi je besramnosti u lice kad bi odrasli okrenuli leđa. Vjerujete li da sam je tog dana mogla podnositi manje no ikad prije? Povukla sam je za kosu i rastrgala njezin lijepi šeširić na komadiće.Ljudi iz Gouldsboroa dotrčali su i vidjeli dvije harpije kako se grebu i kriče poput bijesnih mačaka. Trebalo im je neko vrijeme da shvate da se radi o Bertille Mercelot i raščupanoj Indijanki poderane kožne odjeće, koja se uspravila i uputila im pogled koji im se nije učinio nepoznatim.Uzevši malog Charles-Henrija, doviknula im je:— Ja sam Jenny Manigault, a vi ste mi sve uzeli. Mog muža i moje dijete. A sad idem! Ali neću ostaviti sina-toj djevojčuri... toj kurvi!Otišla je s djetetom u rukama a da nitko nije ni pomislio da je spriječi ni da potrči za njima.Anđelika je rekla daje šteta što Rene Garret, njezin suprug, nije tog dana bio u Gouldsborou.— Ali on je bio ondje — potvrdi Jenny. Vidjela gaje, zgroženog i preplašenog poput ostalih; pomagao je Bertille da se pribere. Glupan!Razočarano je slegnula ramenima. Prepoznala je svog supruga. Bio je to on, ali to više nije bio on! Postao je stranac!Suprug, dom, obitelj o kojima je godinama sanjala — sve to više ne postoji. To su postale prikaze u njezinim očima, kao što je ona zacijelo postala prikaza u njihovim očima.Iza sebe začu glas:

— Mala Jenny, mala Jenny?I ona ugleda starog Sirikija, gotovo nevidljivog u polusjeni, osim očiju i sijede kose.U tom trenutku prvi put je osjetila da oštra bol u njezinu srcu popušta i pustila je da joj poteku suze.— Sjetila sam se svog djetinjstva, onih sretnih dana kad smo se smijali i plesali. Isti onaj dubok i ozbiljan glas koji nas je umirivao i ohrabrivao sad me je dočekao u Wapassouu.Ustala je i uzela* dijete u naručje.— Ti poznaješ gospu Anđeliku, zar ne, Charles-Henri? Bit ćeš zadovoljan ako te ostavim kod nje kao što sam ti obećala na našem putovanju? Poznaješ je, zar ne?Milovala mu je lice i gledala ga s divljenjem i očajem.Dječačić je pogledao Anđeliku i nasmiješio se jer ju je doista prepoznao.— Oh, on vas voli! — uskliknula je sirota majka. — Sad sam prvi put vidjela da se nasmiješio. Kakva sreća! Znala sam da vam ga mogu povjeriti. Evo! Dajem vam ga. Znam da će mu biti najbolje ako bude živio pod vašom zaštitom.Prvo što je pomislila Anđelika, zbunjena tom odlukom, bilo je da se valja razjasniti s gospodinom Manigaultom, koji se ne želi brinuti za svog unuka, ali nikad ne bi dopustio da ga odgajaju papisti.— Jenny... ne mislite to ozbiljno... Vaš sin rođenje u reformiranoj vjeri. On je protestant, a mi smo katolici.— Vrlo važno! Ja tražim samo da on bude vaš sin. I ona poče plakati i kršiti ruke.— Zaboga, ne odbijajte mi svoju pomoć zbog tih vjerskih gluposti! Preklinjem vas! Uzmite ga! Odgojite ga! Odgojite ga kako hoćete, ali neka izbjegne prokletsvo hugenota. Reformirana vjera donijela nam je već dovoljno nesreće. Progoni koji su zatrovali našu mladost, izgnanstvo, a sada... vidite što sam postala na ovom američkom tlu. Nisam htjela otići iz La Rochellea...Zarilajeliceuruke.— La Rochelle! La Rochelle! — mrmljala je glasom djetinjastog jadikovanja.— Dobro je — rekla je Anđelika ne želeći uvećati tugu sirotog stvorenja, nećemo napustiti malog Charles-Henrija, obećajem vam. Ali vi, Jenny, što ćete vi? Kakve su vam nakane?Mlada žena pogledala ju je začuđeno.— Ja se vraćam dolje! U svoje pleme.— Kod Wonolancetta?— Da, svom gospodaru.— Jenny, to je ludost. Pobjegli ste i tko zna neće li vas gospodar kazniti tako što će vam odrubiti glavu.— Pa neka me ubije! Rado ću umrijeti od njegove ruke. — Ona se nasmiješi. — Ali neće me ubiti. Znam da neće.— Ali, Jenny, to je nemoguće! Kako možete zamisliti, vi, rođeni u plemenitoj obitelji u francuskom kraljevstvu, da proživite život u nekom wigwamu kao supruga indijanskog sagamora!— Zašto ne?— Ali, Jenny — ponavljala je Anđelika u nedostatku argumenata — oni su strašno prljavi!Jenny Manigault bacila je ravnodušan pogled na svoju kožnu haljinu, ruke i mokasine iz kojih je isparavao oštar vonj.

— Ah, to je samo medvjeđa mast — reče ona. — Ona dobro štiti od gamadi i komaraca ljeti, a zimi od hladnoće.Zatvorila je svoje lijepe oči Francuskinje s juga i pokazali su se njezini bijeli kapci ispod masnog sloja koji je prekrivao njezino lijepo lice. Nasmiješila se blagim osmijehom koji ju je razvedrio.— Danas je novi san zamijenio onaj koji je cijelo ovo vrijeme bio u meni poput bolne gvalje, sprečavao me da sudjelujem u životu, činio me nesvjesnom protoka dana i godina te mi skrivao veličinu tihe, stalne ljubavi koja je plamtjela u meni, a nisam je prepoznala. Dok sam hodala, želeći posvetiti svoje zadnje snage svom sinu, moj stari život se odvojio od mene. Vidjela sam Passaconawaya, shvatila sam stalnost s kojom mi je svakoga dana darivao zrnje koje je izražavalo plam njegove žudnje, ne vrijeđajući se mojim odbijanjem i primajući to s humorom. Usporedila sam to s onim »šarmantnim« Garretom na kojemu mi je zavidjelo društvo u La Rochelleu i čudila sam se što su me uvjerili da sam se udala za najboljega ženika u gradu. Lijep vojnik čija me pojava zavela i suprug koji je danju bio pun pažnje i uljudnosti, noću se pretvarao u zvijer koja zadovoljava svoju požudu ne brinući se za to što mi zadaje patnju. A sad je sve to izbrisano. Nije nikad ni postojalo. A ja sanjam. Sanjam o večeri kad će moja ruka segnuti za ponuđenim zrnjem i tom kretnjom nagraditi dugotrajnu pažnju mog gospodara Passaconawaya. Sanjam o trenutku kad ću, gola pod krznima, raširiti ruke i priviti njegovo zlatno tijelo ustreptalo od dugo suzdržavane strasti, a na njegovu licu će treperiti osjećaji.Otvorila je oči i uputila Anđeliki pogled pun izazova, ali iskren i odlučan.— Znam što mislite, gospo Anđeliko, i shvaćam vaše nepristajanje. Ali u jedno sam sigurna. Zagrljaji tog divljaka nikad neće biti tako životinjski kao silovanja one zvijeri Garreta!U tom trenutku Honorine je utrčala u dvoranu, odmah prepoznala Charles-Henrija i zazvala ga u radosnom iznenađenju. Dječačić je živahno podignuo glavu i bacio joj se u susret.Jenny je izdaleka gledala kao se pozdravljaju, mašu rukama i skaču, upućujući jedno drugom izazovne i radosne grimase.Njezine velike tužne oči pogledaše opet Anđeliku.— Zbogom, gđSpo Anđeliko! Nebu hvala što mi je dopustilo da posljednje lice koje vidim prije svog odlaska iz ovih krajeva bude vaše!Ona se okrenu i ode iz sobe, bez trčanja, ali brzo i elegantno, poput Indijanke.Anđelika, i dalje zapanjena, pošla je za njom hoteći je zaustaviti, ali kad je stigla do ulaza u utvrdu, vidjela je samo nekoliko indijanskih obitelji koje su se udaljavale prema šumi.Jenny Manigault bila je među njima, ali nije ju se moglo razaznati među ženama koje su na leđima nosile djecu i slijedile ratnike.xxxn.Da je Anđelika uspjela dostići sirotu Jenny, pokušala bi je uvjeriti da je potrebna svom sinčiću kojega je sudbina već dovoljno izmučila.Polaganim koracima vratila se u dvoranu i ondje zatekla gospođu Jonas i njezinu nećakinju Elvire koje su izišle iza zastora kao da su se skrivale. Pogledale su je očima punim krivnje.— Bile ste ovdje? Zašto se niste pokazale? Jeste li vidjele s kim sam razgovarala?Potvrdno su kimnule glavom.

— Bila je to sirota Jenny. Vi, koje ste joj bile prijateljice u La Rochelleu, vi ste je mogle bolje nego ja uvjeriti da ostane s nama.No na njihovim licima vidjela je da su se prestravile kad su vidjele pridošlicu.— Ružno smo se ponijele, zar ne? — reče gospođa Jonas hrabro. -Da.Anđelika je sjela na klupicu.— Gospođo Jonas, zar vi, tako dobra! Ne shvaćam.— To je bilo jače od mene.— Nisam se usudila susresti se s njom — promrmljala je Elvire.— S vašom sestrom u vjeri!— Postala je plijen pogana — procijedila je gospođa Jonas.— Još nije — usprotivila se Anđelika.Nisu je slušale i nije im htjela objašnjavati. Nakon gorkog razočaranja u Gouldsborou, za jadnu Jenny je i bolje što ih nije vidjela.Gospođa Jonas plakala je u svoj rupčić.— Poznajem Manigaultove. Šarah joj nikad neće oprostiti, a otac će je ubiti.— Ona je to shvatila. Nikad se neće vratiti ocu. Gospođa Jonas i dalje je plakala.— I bolje je tako — rekla je napokon šmrcajući.— Da. Imate pravo.Mislila je na Jenny Manigault, mladu protestanticu iz La Rochellea i preobrazbe koje joj je nametnula ta okrutna tragedija koja prijeti svim ženama: otmica.Bila je rođena u zaštićenoj okolini, a postala je žrtvom vjerskih progona. Život joj se poremetio. Morala je s obitelji pobjeći u Ameriku. Rodila je sina, a potom su je oteli Indijanci koji su je smatrali Engleskinjom. Mogli su je oteti i Irokezi koji bi je smatrali Francuskinjom. Oteli su je zato što je žena i što se svidjela njihovom poglavici.Okrutno istrgnuta iz života koji je smatrala savršenim i bačena u život u kojem ju je sve užasavalo, pomalo je počela voljeti dubinu šuma, divljake koji se smiju i lijepo se ponašaju prema njoj, naslutila je ljubavnu strast, žudnju i tjelesnu sreću; prepustila se tome, to ju je utješilo i zaboravila je sve ostalo.Indijanac ne bi mogao biti okrutniji od njezina civiliziranog supruga, a svakako manje traži.Indijanci, potaknuti stalnim lovom i ratovima, voljeli su ljubav, ali su je vodili s odmjerenošću. Poštovali su zabrane, običaje koji su krotili njihovu žudnju. Neobuzdana i razuzdana pohota bijelaca bila je za njih izvor čuđenja i prezira.Charles-Henri, okružen brojnim članovima obitelji, bio je ohrabren njihovom brigom.Nije bilo jednostavno oprati ga. Od jeseni išao je s Jenny od wigwama do wigwama i cjelokupna njega koju su mu iskazivali sastojala se u tome što su ga mazali medvjeđom mašću kako bi ga zaštitili od uboda kukaca i hladnoće. Njegovo rublje i odjeća bili su tek neoperivi dronjci. Da bi ga odjenula, Elvire je uzela odjeću svojih dječačića.Anđelika ga je položila u krevet i on je mirno legao. Je li se sjećao Indijanke koja ga je dovela, koja ga je hranila kuhanim korijenjem, koja gaje držala u naručju i plakala? Je li žalio za njom? Je li se pitao kamo je otišla, on koji je prošle noći spavao u indijanskoj izbi, a sad je opet u bijelim ponjavama?— Uvjerena sam da osjeća da je ona njegova majka — rekla je Anđelika Yolandi koja je dojila. — Djeca se ne varaju u tim stvarima. Sigurna sam da je tužan. Ali navikao je da mu se štošta događa kad ide s jednog mjesta na drugo.Namjestila mu je pokrivač i dobro ga ušuškala.

— Uvijek si bio hrabar. S nama si prešao Atlantik u trbuhu svoje majke. Bio si prvo dijete u Gouldsborou, a ja sam ti dala ime. Štitit ćemo te, malen, neće ti manjkati potpore. Imat ćeš svoje životne prilike, obećajem ti. Nećeš moći reći da žališ što si došao na svijet.Honorine se dobro razumjela sa Charles-Henrijem. On je bio mlađi od nje, ali rado su se zajedno igrali. Unatoč tome, činilo se da je njegovo uvođenje u obitelj na tako neopoziv način u njoj pobudilo uznemirenost koju je potaknulo već i rođenje blizanaca, ali na njih se već bila naviknula.— Zar ti ja nisam bila dovoljna? — upitala je Anđeliku — Zar si se doista morala okružiti svom tom djecom?— Mila moja, zar smo mogli ostaviti Charles-Henrija? Ona Indijanka vodila gaje Indijancima.— Baš je imao sreće. Htjela sam biti na njegovu mjestu. A sad je on, sad su oni zauzeli moje mjesto.Anđelika se nasmijala i pomilovala joj čelo, mrmljajući: »Mila moja! Mila moja!«, a malena mrgodljivica se naslonila na njezino rame uživajući u milovanju njezine nježne ruke.— Mila moja, pa ti si starija od njih.— Da, ali sad se baviš samo njima. Govoriš s njima i ljuljaš ih, uspavljuješ ih.— Ali govorim i s tobom i uspavljujem i tebe. I one se zajedno nasmijaše.Ali Honorine je ipak izgubila živahnost.Provodila je sate kod kolijevke, slušajući Gloriandrino guguta-nje, koja je poput sretne ptičice slavila život, radovala se što postoji i što joj je dobro.— Mala glupača ništa drugo ni ne zna!Začuđena bojom toga glasa koji je postao opor, djetešce se zagledalo u nju svojim jasnim očima koje su u dobi od šest mjeseci poprimile svoju konačnu svjetloplavu boju, a u trenucima uznemirenosti prožeo bi ih blijedoljubičasti odsjaj.— Ne gledaj me tako — zatražila je Honorine.Svjesna njezina nezadovoljstva, djevojčica se okrenula prema svom bratu kao da ga priziva kao svjedoka ili kao da traži njegovu pomoć.— Urotili su se protiv mene — jadikovala je Honorine. Tražila je razloge protiv svoje sestrice anđeoskih očiju.— Njezino ime znači »slava« — požalila se tužnim glasom.— A tvoje ime znači »čast«!Honorine je procijenila da čast daje više obveza i manje sjaja nego slava.— A zove se još i Eleonore. Dakle, uzela mi je i ime.Iznenada su se njezine noći ispunile košmarima. Viđala je žensko lice koje ju je gledalo tako zlim pogledom da bi se ukočila. Ta žena davala joj je strašna obećanja: »Ovaj put ću zgrabiti tebe! Tako ću se najbolje osvetiti njoj! Ovaj put mi nećeš pobjeći!«Oštar jezik virio joj je između usana. Oči su joj bile zlataste, ali ne poput vučjih. Bile su iste boje, ali ravne, zagasite, nalik na hladan kamen.»Gospa Lombarde! Gospa Lombarde, trovačica!«Honorine je vikala u snu.— Vidjela sam je! Vidjela sam je! Zapalit će Wapassou! Moja kuća će izgorjeti, moje lutke, moje soba i sve!...— Ali tko, tko? — uzalud su je ispitivali Anđelika, Joffrev, dojilje i Don Alvarez čiji je stan bio na istom katu, a dotrčali su i stražari i okupili se oko njezine postelje.

— Žena žutih očiju... Ima crnu kosu poput zmija.Anđelika se stresla i uplašila čuvši taj opis. »Ona kao da opisuje Ambroisinu, vojvotkinju de Maudribourg, demonku. A nikad je nije vidjela!« Strah joj se uvlačio u srce. »Je li moguće da joj to strašno biće dolazi u snove i da muči moje dijete da bi se osvetila?«Honorine je tvrdila daje iza žene žutih očiju Crni Čovjek. — On ništa ne radi i nalik je na prikazu, ali ona ga sluša... To je isusovac!— Evo što se događa kad se svašta govori pred djecom — rekao je netko.Doista, koliko puta su govorili o quebečkoj vidovnjakinji i de-monki iz Akadije a da nisu pazili na dijete koje je slušalo!Demonka iz Akadije i Crni Čovjek iza nje za neke su bili Anđelika i Joffrev de Pevrac kao bića iz pakla, a za druge, koji su bili upućeniji, Ambroisine de Maudribourg i njezin vođa i ispovjednik, otac d'Orgeval, kojega Irokezi zovu Hatskon-Ontsi: Crni Čovjek.Zar opet treba ponavljati tu priču? Vidovnjakinja, sestra Magdalena, utvrdila je da Anđelika nije demonka iz Akadije.Ambroisine je mrtva i pokopana. A i otac d'Orgeval.Valja li vjerovati daje to njihov povratak i da nije sve riješeno, zaključeno i okončano?Jesu li oni igračka varave opsjene, još jedne opasne prikaze koja se pojavila u Wapassouu i pomutila kristalno čiste zimske dane?Grudi su im bile pune hladnog, okrepljujućeg zraka koji su udi-sali u prirodi kojom vlada indijanski dobrostivi i nevidljivi duh »Oranda«, veliki duh koji oživljuje bića. Dah života. Je li lažan njihov dojam da su pobijedili neprijatelje i svladali najteže prepreke?Ne.Sa sigurnošću je znala da zle sile živih ili mrtvih više nemaju utjecaja na njih, da ih neće moći uništiti ni zadati im smrtne udarce, a ni one od kojih se valja dugo oporavljati.Zar se vara? Ne! Nemoguće!Poželjela je da Joffrev prasne u smijeh i kaže da je njezina zabrinutost smiješna.— Odgovorite mi — rekla mu je jednog dana držeći ga objema rukama kako bi ga mogla gledati u lice. — Jesu li »oni« izišli iz groba?Položio je ruke na njezine sljepoočnice i poljubio je u očne kapke.Odgovorio je samo da nije prorok. Sudbina mu je dala da pođe mnogim putevima, ali ne i tim.Ona je imala više dara za to nego on. Zato nije bio gluh na njezine predosjećaje ni na Honorinine snove. No nije zaboravio ni da su preživjeli vrlo tešku zimu: duh i tijelo su umorni.Zavijanje vjetra iscrpljivalo je otpornost i strpljivost, kao neprestano podsjećanje na ljudsku krhkost i moć prirodnih elemenata.Indijanci su bili svuda i miješali se u sve. Svi su bili kršteni i htjeli su sudjelovati u službi Božjoj, ispovijedati se i krizmati. Neki su loše primili otkriće da žive pod istim krovom s Englezima, tim »krivovjernicima koji su razapeli našega Gospoda«. No brzo su ih priveli razumu. Neki su se upustili s njima u raspravu o posljednjim svrhama. Bilo je to vrlo korisno, ali je iscrpljivalo zalihe duhana, a i namirnica.Anđelika je dala kćeri da popije čaj od smjese ljekovitog bilja koje umiruje.Nije se slagala sa shvaćanjem da su Honorinine snomorice uzrokovane prisutnošću Charles-Henrija koji je u njoj pobudio ljubomoru prema blizancima. Možda je to dio uzroka, ali ne više od toga.

Bila je uvjerena da se Ambroisine doista pojavila Honorini u snu. Iskoristila je slabost dječje ljubomore i nastanila se u njezinoj kćeri kako bi ih sve mučila i tražila osvetu. To je njezin način. Vratila se poput vampira.Je li i Joffrev sumnjao na to? Je li zato šutio kad se pred njim govorilo o Honorininim snomoricama?Kako god bilo, Anđelika je znala da dijeli njezino mišljenje da Honorinine more nisu samo izraz duboke djetinje ljubomore.Na nesreću po dijete, Anđelika nije mogla spriječiti da svi govore: »Ona je ljubomorna! Na svog malog brata i sestricu!« Nisu ništa loše mislili kad su joj govorili da mora imati dobro srce. Hono-rine je postala tmurna, ali se ipak umirila i s vremenom povratila svoju životnu radost.Bila je poslušna. Nije je nigdje bilo, ali pojavljivala bi se u vrijeme obroka, oprala bi ruke i lice i jela bez komedije. Pojavila bi se i kad bi došlo vrijeme spavanja; nisu je morali tražiti. Ukratko, bila je dobra i pametna, pa više nisu govorili o njoj.No uz malo dosjetljivosti i pameti moglo se zaključiti da se krije u nekom tajnom kutku i bavi se nekim važnim i tajanstvenim poslovima.Jednog jutra Anđelika je čula oštar ženski krik. Uslijedio je još jedan, a potom i treći. Ti krici dopirali su iz različitih usta i podsjećali su na mješavinu zapanjenosti i užasa kad je Elvire tijekom prve zime u Wapassouu vidjela Honorinu kako se uz pomoć malenog Thomasa šiša na irokeški način.Krici su dolazili iz sobe u kojoj su bili blizanci. Ostavivši ih na trenutak bez nadzora, čuvarice su s praga ugledale prizor zbog kojeg će skupo platiti svoj nemar.Honorine je opet odrezala kosu, ali ovaj put samo s jedne strane. Držeći u jednoj ruci svoje svilene kovrčave pramenove, a u drugoj četku od kunine dlake koja je služila za razna ličenja, popela se na klupicu kako bi dosegnula kolijevku u kojoj su Gloriandre i Rai-mon-Roger već uznemireno sjedili.Na podu je bila posuda s ljepilom. Četkom umočenom u to ljepilo Honorine je mazala glavicu malenog Raimon-Rogera i tom smjesom lijepila svoju crvenu odrezanu kosu na njegovu glavu.Htjela je da njezin rad ne privuče radoznalce. Njezin pothvat namučio ju je, ali dosad je uspjela neometano raditi. Sama je sebi odrezala kosu. Sama je napravila ljepilo.Gdje? Kada? Kako?To je njezina tajna, a to će i ostati. Uspjela je i podignuti posudu a daje ne prevrne.Bilo je to dobro riblje ljepilo koje dobro drži, ali bez ikakve opasnosti za sirotog Raimon-Rogera. Ni Gloriandre nije bila pošteđena kapljica ljepila.Nakon što je taj prizor isprva izazvao zapanjenost, svi su prasnuli u smijeh, što je bilo bolje nego da se pretvori u dramu. Svi su osjetili da Honorinine namjere, premda nejasne, nisu bile zle. No smijeh ju je uvrijedio više od prijekora, jer je naporno radila kako bi dobro izvela tu čudesnu i velikodušnu zamisao.Viknula je:— Hoću tatu! Gdje je moj tata?Joffrev de Pevrac bio je na obilasku, izvan utvrde. Nije se trebao vratiti prije večeri. Honorine se morala sama snaći sa svim tim ženama. Znala je da će njihovo prvo pitanje biti: »Zašto si to učinila?«Htjela ih je predusresti.

— Zašto se smijete? Raimon-Roger je zadovoljan. Reći će mi hvala kad naraste. (Bila je to jedna od Severininih omiljenih izreka: Reći ćeš mi hvala kad narasteš!) Kako se usuđujete ostaviti ga s ćelavom glavom kad znate da Irokezi ne vole ćelave i da im sijeku glave kad ih vide. Mislila sam da mu treba moja kosa jer je on »crveni grof«. Moj tata je to rekao. Pa onda mora imati crvenu kosu kao ja.Odrasli nisu odmah shvatili očito. Umjesto da joj čestitaju, htjeli su joj objasniti da će Raimon-Roger vjerojatno i imati crvenu kosu. A kosa se ne može prilijepiti. Ona mora pripadati samoj osobi.— Nije istina. Dobro sam vidjela da gospodin de Ville d'Avrav nosi kosu koju diže i preko noći ostavlja na vješalici, a isto i gospodin de Frontenac, pa čak i guverner Paturel kad je primio engleskog admirala!— Ali to su perike!— Pa ja sam mu i napravila periku. Zašto da čekam da mu Outtake razbije glavu?Pred tišinom i prigušenim smijehom koji je popratio njezine riječi Honorine se obeshrabrila, a potom razljutila. Skočila je sa svoje klupice i viknula:— Vi mi namećete nepodnošljivo pokroviteljstvo. Bio je to citat iz nekog viteškog romana.Anđelika ju je uzela u naručje, a Honorine je zaplakala.— Učinila sam to da bih ti dokazala... da ih volim... a to ti se ne sviđa... nije uspjelo...Anđelika je učinila sve da bi umirila njezin očaj. Honorine je imala dobre namjere. Napravila je sasvim dobro riblje ljepilo. Bilo je šteta za njezinu kosu, ali izrast će. Kad naraste, Raimondeau će biti zahvalan svojoj sestri na tome što je učinila za njega. Zahvaljujući Honorininoj zamisli, Anđelika je došla na pomisao da napravi mast kojom će namazati Raimondeauovu glavicu da mu kosa brže naraste.A u očekivanju toga će od Honorinine odrezane kose načiniti malenu periku.Dakle, ipak su nakraju oni učinili što je ona htjela! Pa zašto su onda gunđali? Zašto su joj se rugali?Kad su očistile djecu, mlade žene i djevojke — Yolande, Elvire, Eve, dojilje, i kćeri irske primalje — pune grizodušja otišle su je potražiti i izvesti na šetnju.Kad su se vratile, Honorine je bila vedra. Dani su opet tekli bez rana.Braća su je zvala »Honn'« — Florimond ponekad a Cantor uvijek, izgovarajući ga dugo. Tvrdili su da se odaziva samo kad je tako zovu.— Ali to nije pravo ime, nije ime iz Biblije — prosvjedovala je Elvire, koja je bila privržena Honorini. Bilo je to prve zime u Wa-passouu. Ona ju je trebala nadzirati, a Honorine nikad nije bila na svom mjestu; nije bila ni daleko, ali nije je se moglo pronaći.Često bi sirota Elvire pozivala Cantora koji nije volio tražiti svoju polusestru, ali je znao gdje se nalazi.— Honorine! Honorine! — dozivala je mlada pekarica iz La Rochellea uplašenim i promuklim glasom.Tišina.Zatim bi dozivala Cantora.Cantor bi se pojavio vrlo brzo, gunđajući.— Nisam ja nikakva dojilja.— Riječ je o vašoj sestri. Uvijek trči po ovoj strašnoj zemlji gdje se iza svakog drveta može skrivati Indijanac koji vas želi skalpirati.

— Bla-bla-bla. Indijanci nisu zli ako ih se ne bojite. Zapravo ih ona plaši, Honn-plamen, s kosom poput vatre. Nikad ne bi ni dotaknuli njezinu kosu. Beje se da bi se opekli. Imate tako glupe zamisli!— Kad bi se radilo samo o Indijancima, ali ima medvjeda, tigrova...— Pih! — rekao je Cantor — to su obični risovi. Oni love noću, a mi hodamo danju.— Tako se bojim — priznala je Elvire. Gospa Anđelika preporučuje mi da iziđem iz stana i uhvatim malo sunca i zraka. Ali čim se udaljim iz kuće, osjećam da mi se kosa diže kao da će je skalpirati.— Ako nastavite s tim glupostima, to će vam se i dogoditi. Misli mogu izazvati djela, pa će se Indijanci koji na to ne bi ni pomislili osjećati obvezanim da vas skalpiraju.Elvire je očajno kriknula. — Neće vam odgovoriti — rugao se Cantor praveći se da misli da ona doziva Honorinu. — Niste dobro rekli. Treba reći »Honn'«, a ne »Ouu-ouu-ouu« kao pijani vuk...(Honorine je u međuvremenu izišla iz skrovišta.)— Honn' — nastavio je on — nije krik, to je slog, razumijete li? Slog koji ne treba vikati, jer i sam daleko dopire.Ona je tad ugledala njegovu ruku na kojoj je bio neki kukac.— Gospodine! Škorpion!— Ne vičite — rekao je Cantor i uhvatio kukca. — Kukci srećom ne čuju ljudski glas, ali mogli ste ga uplašiti svojim strahom i navesti ga da me ubode iako to nije htio. Čini mi se da su vas u La Rochelleu svi psi htjeli ugristi, a neki vas i jesu ugrizli, draga Elviro!— Kako to znate? — začudila se naivna mlada žena. — Istina je daje vaš otac čarobnjak! Zacijelo ste ga naslijedili.— Pokušavam. Ali moram još mnogo učiti. No znam da vam moj otac preporučuje da se ne uzrujevate na polju, jer bi vas mogli ugristi čak i indijanski psi, koji su vrlo miroljubivi.— Pokušat ću, ali gdje da tražim Honorinu?— Umjesto svih tih priča o svom strahu trebali ste se umiriti i tad biste znali, kao što ja znam, daje iza onog trulog debla. Želi uloviti vjevericu u zamku. To radi već satima i ne izlaže se nikakvoj opasnosti.— Ah — rekla je Elvire ne vjerujući i ne videći ništa osim žutog lišća i zlata babljeg ljeta. — Kako ste to mogli znati kad ste upravo došli s druge strane šume.— Moj duh bio je uz nju dok sam se bavio drugim stvarima. Znao sam a da nisam ni znao da znam.— Ali ona možda nije ondje. Honn'! — pokušala ju je dozvati kao što joj je rekao Cantor.— Ne tako.Dječak je rukama oblikovao rog i bez napora pustio glas:— Hhhonn'...Honorine je izronila iza debla kao da su je povukli.— Smetaš mi da ulovim vjevericu, Cantore! Stoje?— Dođi! Pokazat ću ti škorpiona i moći ćeš ga milovati!— Ne činite to — preklinjala je Elvire.(Honorine je prevukla plahtu preko glave kako bi se mogla smijati prisjećajući se ugodnih uspomena.)XXXIII.

»Otišla je!«Anđelika brzo ustade, gotovo prevrnuvši tintarnicu.Sjedeći za pisaćim stolom, dovršavala je pismo svojim sinovima koje je pisala u trenucima mira.Taj mir iznenada je prekinut istodobno neumjesnom i strašnom mišlju:»Otišla je!«Tog jutra se dignula oluja. Valjalo je dobro zatvoriti prozore da ne bi propuštali vjetar, a to je prigušivalo i zvukove izvana.Pripremili su se za jedan ili dva dana boravka u zajedničkoj prostoriji.Kakav joj je to hir proletio glavom? Bila je uvjerena da je začula Honorinin glas kako je doziva izvana kroz snježne zapuhe.— Mama! Mama!Anđelika se poslije s nemirom prisjećala svoje slijepe impulzivnosti i načina kako je sletjela niza stube i prošla kroz dvoranu ne vidjevši nikoga. Obula je čizme, nabacila ogrtač na ramena, zabora-vivši rukavice. Izišla je u srce oluje, jedva je došla do malenih vrata u ogradi, vidjela da su napola otvorena i uvjerila se da je opravdan njezin strah za Honorinu.— Prošla je ovuda! Ne smijem izgubiti ni sekundu!Išla je naprijed. Snage su joj se udesetorostručile. Išla je dalje usprkos nemogućnosti da je pronađe u snježnom vrtlogu. Haljina ju je usporavala. Spotaknula se i pala. Ruke su joj obamrle od hladnoće. Smeteno je zastala:— Što to radim? Ali ne, Honorine nije izišla! Nije imala nikakvog razloga!Dakla, kakva ludost ju je spopala dok je mirno pisala za stolom? Što ju je moglo nagnati na takvu ludost?Uhvati je strah, više mentalni no tjelesni. Nije se još uplašila da se neće moći vratiti ni da će se smrznuti poput ptica koje padaju s grana.»Misli! Saberi se!«A tad je čula isti doziv, ali ovaj put mnogo stvarniji: »Mama! Mama!« Glas je plačući dozivao kroz zapuhe snježne oluje. Anđeli-ka potrči prema njemu. »Honn', Honn'L.« Nije mogla do kraja izgovoriti ime. Smrznute usne nisu se htjele micati.Kad ju je pronašla, dijete je već bilo napola prekriveno nanosima snijega.Ukočenim prstima uklonila je snijeg s nje i s njezine kovrčave kose — nije imala kapicu. Odjenula se kao dječak, po uzoru na Tho-masa Malapradea.Izmučena vjetrom i hladnoćom, Anđelika je prikupila svu snagu i privila je na grudi. A Honorinin glas je rekao:— U zamci sam našla samo jednog zeca! Glas joj je treperio.Suze su joj se smrznule na licu. Anđelika je na svom licu osjećala njezinu zaleđenu kožu. Doista je izišla, došavši na nepromišljenu zamisao da pogleda zamke po tom vremenu.A sad se valja vratiti prije no što se smrznu. Ovaj put uhvatio ju je istinski strah.Nije znala kamo da krene. Tragovi su joj već bili izbrisani. Oko njih gomilao se snijeg.Držala je Honorinu u zagrljaju dok ih je vjetar smrzavao do kosti, izgubljene u noći.A tad se prisjetila Honorininog anđela-čuvara.— Vrijeme je da se pokažete, oče! Lesdiguieres! Lesdiguieres! Ovamo!Krenula je nasumce i nakon nekoliko koraka spotaknula se o korijen drveta. Znači daje na rubu šumice... Korijenje stabla oblikovalo je udubljenje u koje se ona uvukla. Bilo je to olakšanje.

Koliko će trajati mećava? U utvrdi će primijetiti da ih nema. Ali čak ni iskusni muškarci neće se usuditi izići. A ako to učine, zalutat će. Bit će odgovorna za Joffrevevu smrt!Je li to trajalo dvije minute ili jedan sat? Anđelika nije sklopila oči ni na tren. Pogledavši prema ulazu kroz korijenje, vidjela je nebo od crnog srebra, ali čisto. Honorine uzdahnu: — Vjetar je stao — reče ona začuđenim glasom.Anđelika izađe van. Snijeg s korijenja padao joj je za vrat, ali to joj nije smetalo.Nije vjerovala očima: sjajni srebrni polumjesec naginjao se nad njih poput pijanca na čistom nebu.Anđelika i njezina kći iziđoše na snijeg.U srcu blijede ravnice vidjele su čvrstu četvrtastu ogradu utvrde Wapassou s prigušenim svjetlima.Sad je znala kamo krenuti. Dok je hodala, osjećala je kako joj se topi led u kosi i curi joj niz lice. Komadi leda padali su joj s ramena.Otapala ih je toplina njezina tijela. Bilo joj je vruće; ruka kojom je držala Honorinu bila je užarena.— Kako si znala da sam izišla? — upita Honorine.— Znala sam, to je sve... Nije važno. Znala sam. Zato što sam tako vezana uz tebe. Ali ne smiješ mi više nikad zadati takav strah! Ružno je što si to učinila, Honorine!Djevojčica je pokunjeno pognula glavu. Počela je shvaćati svoj postupak.— Tko je gospodin kojeg si dozivala u mećavi?— Opat de Lesdiguieres. Anđeo koji je došao kad si se rodila.— Znači, anđeli postoje?— Da, anđeli postoje — potvrdi Anđelika na rubu snaga.Našle su udubinu staze koja ih je odvela do poluotvorenih vrata kroz koja je izišla.Ušle su u dvorište koje je bilo puno ljudi jer su svi željeli iskoristiti to nenadano zatišje za dovršavanje poslova koje je prekinula oluja. Anđelika nije željela odgovarati na pitanja i dala im je znak da ih ne postavljaju.Vidjeli su je kako prolazi vodeći sa sobom Honorinu, odjevenu poput dječaka, koja je držala bijelog zeca za uši.Sat u sobi pokazao je da izlazak nije trajao duže od pola sata. Zasjela je u visoki naslonjač, a Honorine joj je sjedila na koljenima. Bila je tako umorna da se ne bi mogla odmoriti ni snom ni počinkom. Valjalo je čekati.Nešto se dogodilo, ali nije znala što. Znala je samo da se »čuda« događaju samo kad se oslobađaju jednako jake sile uništenja.Počinje li opet nevidljiva bitka?Taj osjećaj iscrpljenosti se rasplinuo i obuzela ju radost što drži Honorinu živu u rukama.— Što si htjela raditi s tim zecom?Honorine je oklijevala. Je li to uopće znala? Od mnogih objašnjenja odabrala je ono koje je prevagnulo.— Htjela sam ga odnijeti Gloriandri ili Raimon-Rogeru. Ali našla sam samo jednoga... A njima uvijek trebaju dvije stvari. Druga zamka je daleko i nisam vidjela put do nje.Kako Anđelika nije ništa rekla, ona se pubuni.— Radim sve što mogu kako bih ti dokazala da ih volim, ali ti mine vjeruješ!— I ja radim sve što mogu kako bih te uvjerila da ja tebe volim — reče Anđelika — ali ni ti meni ne vjeruješ.

Honorine obuhvati rukama koljena. Uzbudila ju je tuga koju je čula u Anđelikinu glasu. Ona uhvati Anđeliku za obje ruke.— Da! Vjerujem ti, draga moja majko — reče ona — sada ti vjerujem. Došla si me potražiti u mećavi kao što si otišla spasiti onoga psa. Da nisi došla... ne bih mogla naći put do kuće.Taj izljev ju je iscrpio.Položila je glavu na Anđelikina koljena i dugo ostala u tom položaju. Prisjećala se svoje želje da nađe zeca. Ali kako se prestrašila kad je shvatila da će je snijeg progutati i daje ovaj put doista — doista — počinila strašnu glupost boreći se sa razularenim silama snijega i vjetra.Pomislila je: »Ah, kako je dobro kod kuće. Tako je toplo, majka me čuva, a ja... nikad više neću otvarati zamke... mrzim ih«.Iskusila je izdaju prirode koju je smatrala svojim saveznikom. Snijeg je bio varljiv, vrlo varljiv. Kakve li utjehe, kakve sreće kad je čula doziv: »Honn'...«, kad je vidjela majku kako dolazi kroz mećavu.To opuštanje i sanjarenje dugo je trajalo.Ona iznenada podiže glavu i nasmiješi se.— Zadovoljna sam — reče ona — jer sad znam da mogu izići van za ozbiljno. Prije se to ne bih usudila.— Što nam još sprema? — rekla je Anđelika svome mužu te večeri.Govorila mu je o Honorininoj avanturi dostojnoj pravoga trapera; otišla je nabaviti krzno za Raimondeaua i Gloriandre.— Odredila je mjeru svoje hrabrosti — reče on — a i svojih snaga.A tad je nježnim glasom rekao:— I majčine ljubavi.Ovaj put ju je on zagrlio oko koljena, svoju voljenu, svoju tajanstvenu i nezamjenjivu ženu.Osjećao se vrlo sebičnim što tako voli tu slabost koja mu je čini još bliskijom i pristupačnijom.Htio ju je ohrabriti iako je znao da to ne ovisi samo o njemu.Anđelika mu je rekla da je Honorine svečano obećala da se više neće dati spašavati. A potom je odapela strijelu:— Sad mogu izići za ozbiljno.Joffrev je privio Anđeliku uza se i pokušavao joj zagrljajem prenijeti malo one muške snage koja mu omogućava da se suoči s bitkama licem u lice, što je prije iskušenje vrline nego bol.— Sudbina, sudbina — reče on. — Svatko je mora podnijeti... To dijete preuzelo je odgovornost za svoju sudbinu. Mi to ne možemo umjesto nje. Možemo joj samo pomoći.Ali znao je da su riječi nedostatne za Honorinu, da je ne mogu utješiti.Te žene! Kako ih dostići? Kamo bježe? Trubaduri nisu sve rekli ni sve saznali...Više dana su određivali Honorinine namjere i napokon je ono što se događa u njezinoj glavici postalo manje važno od drugih briga i događaja u životu utvrde.Jedne večeri Yann Le Couennec, štitonoša, došao im je najaviti da Honorine »traži audijenciju kod njih«.— Što nam je sad spremila? — ponovila je Anđelika puna očekivanja i brige.

Oboje su je promatrali kako ozbiljno ulazi. Zatražila je da joj dopuste da odjene svečanu odjeću. — Želim otići — objavila je. — Moram drugdje obaviti važne stvari i moram se pripremiti. Moram otići u Montreal kod gospođice Bourgeovs, želim naučiti čitati i pjevati, a ovdje to nikako ne bih mogla.ŠESTI DIOPUTOVANJE U MONTREALXXXIV.Tog proljeća karavana je krenula čim je to bilo moguće. Valjalo je stići na vrijeme da bi na ljeto mogli zaploviti prema Svetom Lawrenceu, a ovaj put i dalje, prema Ville-Marie na otoku Montreal, gdje će ostaviti Honorinu na brizi u školi koju vodi Marguerite Bourgeovs.U Gouldsboro je prispjelo Molinesovo pismo koje ih je obavijestilo o njegovoj potrazi za njezinim bratom, Josselinom de Sanceom; bio je siguran da se već godinama nalazi u Novoj Francuskoj, kamo je stigao rijekom Hudson i jezerom Champlain. Vratio se pod vlast svoje domovine Francuske i njezine vjere, katoličanstva, ali pod lažnim imenom.Neki Valonac na Long Islandu dao je Molinesu dragocjene obavijesti koje su mu omogućile da slijedi Josa de Loupa sve do Sorela, a poslije i do njegova pravog prebivališta gdje je živio sa svojom brojnom obitelji pod donekle tajanstvenim patronimom: gospodar de Loup.Dakle, majka Bourgeovs dobro je vidjela. Njezina učenica zelenih očiju, Marie-Ange du Loup, imala je dobre razloge da nalikuje na groficu de Pevrac, jer ona nije ništa drugo nego njezina nećakinja. Ta vijest duboko je ganula Anđeliku i ublažila melankoliju koja ju je prožimala kad bi mislila na to da će se odvojiti od Honorine.— Raduj se, mala moja — rekla joj je — imat ćeš obitelj u Mon-trealu koja će te okruživati i donositi ti slatkiše u praznične dane;ujak, tetka,bratići i sestrične! Pronašla sam svog starijeg brata, tvog ujaka Josselina de Sancea.Honorine se namrštila i nije pokazala radost. Novopronađeni rođaci suprotstavljali su se njezinoj zamisli o nezavisnosti. Tek što se oslobodila jedne obitelji — svoje vlastite, i to ne bez žrtve i muke za njezino osjetljivo srce — a već će pasti u ropstvo druge.Zamišljala je da će biti poput »drugih« i da se neće moći osloniti ni na koga, jer nikoga neće ni biti. Oni koji vas dobro poznaju dopuštaju si učiniti vam život neizdržljivim, ispituju vas o svim mislima i nakanama, poput malenih indijanskih pasa koji prodiru dublje od terijera pri progonu jadnih zečeva. Zar će je odrasli rođaci učiniti žrtvom svoga kanibalizma?Molines je pismu priložio maleni paket za Honorinu s kojom je govorio u New Yorku. U njemu je našla malen nož sa šarenom navlakom, više kao nožić za dame, engleske izrade.— Majstor Molines doista je kao tvoj pravi djed. Pitam se hoće li uzeti u ruke i tvoje školovanje kao što je uzeo moje i mojih sestara.Djevojčici je srce tuklo od radosti. To još nije bio nož za skalpi-ranje iz njezinih snova, ali i ovaj obećava mnogo teških i zanimljivih radova. Odmah je zaboravila svoje brige i nemire.Sa sobom je ponijela i svoje dvije kutije s blagom, svoj luk i strijele. Predstojalo joj je putovanje s roditeljima i nije mu nazirala kraj. Pripremala se za nj i bila je u sedmom nebu.Pošli su prerano da bi dobili vijesti iz Francuske od njezine starije braće.

Anđelika je žalila što svake godine propušta lijepo godišnje doba u Wapassouu, a nije željela ni napustiti blizance zadugo. Bili su dobra zdravlja i u dobrim rukama, ali mijenjali su se tako brzo daje svaki dan donosio divna čudesa pa je žalila što neće moći slijediti sve njihove preobrazbe.Svi su se složili da i Charles-Henrija ostave u Wapassouu; činilo se da je sretan, a počeo se ponekad i smijati. Anđelika je čula kako mu je Honorine rekla: »Povjeravam ti svog brata i sestru.«Iz opreza su odbili od sise blizance koji su već navršili prvih šest mjeseci života. Anđelika je obećala sama sebi da će se vratiti do njihova prvog, svečanog rođendana.Severine se proljepšala. Postala je i previše lijepa, mislila je Anđelika, za onog bedaka Nathanaela de Rambourga koji se nijejavljao. Molines nije govorio o njemu u svom pismu. Obuzeta otkrićima o svom najstarijem bratu, Anđelika nije obratila pozornost na osjećaje mlade djevojke. Zar Severine samo zbog Nathanaela ima taj sjaj u očima? Anđelika je vidjela kako se njezina prijateljica Abi-gael uvjerila da Severine skriva neku brigu. Tijekom posjeta Ber-neovima Abigael je zamalo progovorila, ali tad je ušao Gabriel Berne. I on je bio hladan i udaljen, ali on je često bio takav.Grof i grofica de Pevrac ostali su u Gouldsborou samo onoliko koliko je bilo potrebno da se njihova prtljaga prenese na Dugu, već opremljenu i spremnu da zajedri.Prije no što je otišla iz Gouldsboroa, Anđelika je nakratko posjetila gospodina i gospođu Manigault, djeda i baku malenog Char-les-Henrija. Što je kraće mogla i bez uvoda u koje se nije željela upuštati upoznala ih je s posjetom njihove najstarije kćeri Jenny utvrdi Wapassou, o njezinoj odluci da ode živjeti među Indijance koji su je oteli i o njezinoj želji da njoj, Anđeliki, povjeri svoga sina Charles-Henrija kojeg nije htjela povesti sa sobom u takav život; njezin suprug i ona rado su prihvatili tu zadaću po želji sirote žene. Zatražila je samo da razmisle o promjeni službenih dokumenata koji bi sudbeno potvrdili daje on njihovo dijete, što bi mu dalo ista prava kao i ostalim nasljednicima, jer ne bi valjalo zaboraviti da je on rođen u braku časnih hugenota iz La Rochellea pa nema nikakva razloga da bude lišen svoga nasljedstva.Rekla im je da će gospodin de Pevrac i ona na povratku razgovarati s njima. Zasad će Charles-Henri ostati u Wapassou tijekom njihove odsutnosti, a za njega će se brinuti Jonasovi i Malapradeovi, koji se brinu i za blizance.Ostavila ih je da se bore sa svojom savješću i tugom, sa svojim dubokim užasom nad sudbinom svoje kćeri te s ravnodušnošću prema svom unuku kojega su izbrisali iz pamćenja. Nisu čak ni pitali u kojoj vjeri će ga odgojiti.Nije željela sudjelovati u njihovim raspravama koje bi joj zacijelo bile neugodne: Manigaultovi su imali neusporedivu trgovačku sposobnost i otpornost prema tjelesnim i moralnim kušnjama. Ništa nije moglo zaustaviti njihov rad.Manigaultovi su bili na putu da obnove svoje bogatstvo, kao i većina njihovih sunarodnjaka i drugova u vjeri. U Novoj Engleskoj i na nekim karipskim otocima francuski hugenotski plantažeri postali su vrlo moćni, baveći se osobito trgovinom »ebanovinom«, naimecrnim robljem.Zato je branila pravo njihova unuka na to bogatstvo.Siriki je oženio lijepu Akashi i bio je vrlo sretan. Anđelika gaje uspjela vidjeti prije susreta s Manigaultovima i ispričati mu o sudbini Jenny i njezina sina.

Colin Paturel bio je odsutan. Čim se povukao prvi led, otišao je u obilazak akadijskih i engleskih postaja. Gospodin de Barssempuv, koji je bio njegov zamjenik u doba kad su bili flibustijeri, preuzeo je nadzor luke, tržnice i brodogradilišta.Colin je bio odsutan, ali ne i Bertille Mercelot.Anđelika nije željela razgovarati s njom: Manigaultovi su joj bili dovoljni. Ne mogavši izbjeći Bertille, očekivala je od nje objašnjenja, jer joj se nije obratila bez zadnjih misli. Ali ako je zamišljala da kći papirničara Mercelota želi razgovarati o izljevu jadne Jenny i o nestanku Charles-Henrija, morala je ustanoviti da je bila odveć naivna.Mlada žena, koja je bivala sve ljepšom, brbljala je samo o kiši i lijepom vremenu i raspitivala se o »dražesnim blizancima«. Priopćila je vijesti o svojim roditeljima i njihovim poslovima, govorila o putovanjima planiranima za ljeto, dotaknula razne smrti, vjenčanja, rođenja i popustljivo govorila o sukobima koji su okončani Božjom milošću i guvernerovom mudrošću. Uvjeravala ju je da joj je drago što je vidi i što tako dobro izgleda usprkos svim iskušenjima i u dobru je zdravlju. »Zavidim vam, gospo Anđeliko.« Anđelika je konačno shvatila da je svrha tih iskaza pristojnosti samo da omoguće Bertille da joj između ostalih vijesti kaže i onu o čestim guvernero-vim odsustvima i posjetima indijanskoj princezi Tarrentine koja vlada nekim otokom u ušću Penobscota, sestri Saint-Castineove supruge. »Oh! To nije od jučer! Ah! Zar vi to ne znate?«Dodala je i da je s bračnim namjerama posjećivao jednu od kćeri markiza de La Roche-Posaya u Port-Royalu. Anđelika je slegnula ramenima, prisjećajući se vremena kad su to još bile djevojčice, i nije pala u zamku. Bertille više nije znala što da učini kako bi prolila svoju žuč.— Bertile, hvala" vam na svim zanimljivim vijestima koje ste mi priopćili. Ali više bih vas cijenila da ste me, umjesto što ste mi pričali o guverneru, upitali za svog posinka, Charles-Henrija Garreta.Bijes je poružnio lice Bertille Mercelot.— Na što se žalite? Sad je vaš. Zar to niste oduvijek željeli?Anđeliki je preostalo da razmišlja o izjavama i izboru riječi nekih bića, osobito ženskih.Dok netko poput Ambroisine Maudribourg, pametne, izopačene, luciferovske, ubija otrovom, plaćenim ubojicama, uništava vam i dušu i tijelo, društva i carstva ruše se upravo unutrašnjim nagrizanjima poput ovih Bertille Mercelot.Bertille je i u jakim osobama koje su bile stupovi Gouldsboroa nadahnjivala strah i navodila ih na pesimističnu doktrinu da je Zlo na zemlji jače od Dobra.Iako se mogla boriti protiv Ambroisine, Anđelika je bila nemoćna protiv Bertillinog podrivačkog ogovaranja. Pomirivši se s tim, zaboravila je na Bertille Mercelot i Manigaultove te se pozabavila putovanjem u Quebec i Montreal.Htjela je nagovoriti Severinu da je prati na tom putovanju na francusko tlo. Vidjela je da je mlada djevojka razočarana što Moli-nes nije priopćio nikakve vijesti o Nathanaelu de Rambourgu. Taj kao da je ispario. Severine je postala vrlo lijepa, ali na njezinu licu ocrtavala se melankolija.— Ne, gospo Anđeliko. Ja pripadam reformiranoj vjeri, a vi znate kako naši sunarodnjaci u Novoj Francuskoj zabranjuju ulazak hu-genotima.— Ne moramo objaviti da si hugenotkinja. Bit ćeš dio moje pratnje. Pristajat ćemo samo nakratko, a ti se nećeš izlagati nikakvoj opasnosti budeš li izlazila u našem društvu.Ali Severine se nije dala uvjeriti.

— Nemam povjerenja. Govori se da su vrlo strogi i da traže hu-genote kao lovački psi divljač. Protjeruju sve za koje makar posum-njaju da pripadaju reformiranoj vjeri. Ne bih se osjećala sigurnom.Anđelika nije ustrajala. Znala je da djevojka ne pretjeruje. U Quebecu je vidjela kako Garreau d'Entremont, policijski poručnik i njegovi žbiri sumnjičavo i gorljivo traže protestante. Njezina prijateljica gospođa Gonfarel, zvana Poljakinja, često je pomagala progonjenima i skrivala ih da ne bi bili utamničeni i podvrgnuti svakojakim mučenjima kako bi se preobratili.Kad bi otkrili nekog protestanta među mornarima, zabranili bi mu da kroči na kopno, a zapovjednik bi morao platiti tešku globu ako se zabrana ne bi poštovala.— Htjela bih te povesti, mala moja Severine. Mislim da biti to činilo dobro.— Ne bojte se za mene — odgovori Severine i položi ruku na srce. — Moja ljubavna tajna pomaže mi da živim.Duga je jedrila u pratnji triju brodova od po dvjestotinjak tona, jedne malene jahte i sloopa s dva jedra.Bez neprilika su oplovili veliki poluotok, prošli kroz tjesnac Canso i uplovili u Zaljev svetog Lavvrencea, golemo proširenje ušća velike rijeke. Pristajanje u Tidamgoucheu na istočnoj obali trajalo je samo dva dana. Ti krajevi pod jurisdikcijom grofa de Pevraca vrvjeli su od bretonskih i maloanskih ribara. Zrak je bio zasićen mirisom bakalara koji se suši.Nedaleko odatle, na rubu šume bio je grob Ambroisine de Maudribourg.Mrtvi su svih troje proklete djece: posljednji je poginuo Seba-stien d'Orgeval, Sjajni Čovjek, svećenik safirna pogleda.Zacijelo se u Novoj Francuskoj čulo za njegovu smrt. Joffrev de Pevrac smatrao je da će to na trenutak utjecati na njihove dobre odnose s Quebecom. Rekao je »na trenutak« jer je znao da se najviše postiže zahvaljujući nestalnosti ljudskih mišljenja i prevrtljivosti strasti. Ljudi iz Wapassoua nisu odgovorni za tu smrt, ali mir i neutralnost koju održavaju s Irokezima uvijek su smetali Francuzima, a sad su Irokezi ubili jednog od najvećih misionara. Zato će to putovanje pridonijeti popuštanju mogućih napetosti.Kako je Honorine, koja je viđala demonku u snovima, doživjela dolazak u Tidmagouche? Ona sama je to rekla: — Otkad smo otišli iz Wapassoua, više je ne vidim u snovima.— Koga?— Ženu žutih očiju.Anđelika je čvršće uhvatila Honorininu ruku.— Kakva je bila?— Imala je oči poput zle zvijeri i kosu kao crni plamenovi.— Je li bila lijepa? Djevojčica je oklijevala.— Da, bila je lijepa, ali... Stas joj je bio sav izobličen, sav izgre-ban.Anđelika je zadrhtala. Znači, ipak se radi o završenoj priči koja se okončala u njihovu korist.XXXV.U Tadoussacu ih je dočekalo svježe i oblačno vrijeme.Približavajući se utvrdi na ušću rijeke Saguenav koja je bila prva francuska krznarska postaja, opazili su poznati lik Nicolasa Per-rota, vjernog prijatelja koji je naučio grofa de Pevraca govoriti jezike sjevernoameričkih Indijanaca.

Unatoč radosti što ga vidi, Anđelika je dobila loš dojam. Veselila se pristajanju u Tadoussacu i obećala je Honorini da će vidjeti malog Isusa u isusovačkoj kapelici, odjevenog u halje koje je istkala kraljica Ana Austrijska.— Gospodin de Frontenac me je poslao da vas presretnem —rekao im je slavni istraživač Velikih jezera. Kao i svake godine priprema se otići iz Montreala u Fort Frontenac na jezeru Ontario, gdje će se susresti s poglavicom irokeških naroda. Htio bi vas vidjeti na povratku jer zna da vodite svoju kćerkicu u Ville-Marie u Školu naše Gospe. Trebao sam poći s njim kao prevoditelj, ali iznenada je dobio uznemirujuće vijesti koje će nam, budu li potvrđene, visjeti nad glavom kao Damoklov mač. Poslao me je da od vas zatražim pomoć.— Pomoć?— Da, jer se to ne može povjeriti bilo kome, a on ne može odustati od svoga plana da ode na Velika jezera. Znajući za vaš skori dolazak, zaključio je da ste vi osoba od povjerenja. Čitajte!Otkad je gospodin de Frontenac s flotom od četiri stotine kanua doplovio uzvodno Rijekom svetog Lawrencea sve do otoka Montreal i ondje utemeljio utvrdu Cataracoui* na jezeru koje je nazvao jezero Frontenac, početkom ljeta svake godine išao je u obilazak sa skromnijim snagama, ali ipak dojmljivim. S predstavnicima Pet naroda raspravljao je o krhkom francusko-irokeškom miru.Irokezi su voljeli pregovarati isto kao što su voljeli voditi rat, a gospodin de Frontenac volio je ići u područje Velikih jezera i pušiti s njima njihov duhan u luli od crvenoga ili bijeloga kamena.U trenutku kad je htio napustiti Montreal s darovima, vojnicima, prevoditeljima i barjacima s ljiljanovim cvijetom, upozorili su ga da se sumnja da jedan dio Irokeza, najdivljije pleme Mohikanaca kreće u ratni pohod. Postojala je opasnost da će ponoviti irokeško iznenađenje prije dvije godine kad su došli rijekom Saguenav i upu-: Danas Kingston na jezeru Ontariotili se prema Quebecu, a Frontenac je ostavio Quebec bez obrane. Malen broj Irokeza mogao bi počiniti pokolj i spaliti grad do temelja.Znajući da grof de Pevrac plovi uzvodno s namjerom da doputuje u Montreal, Frontenac ga je zamolio da sa svojim dobro naoružanim brodovima ostane na ušću Saguenava barem dok se on, Frontenac, ne vrati u Montreal i potom u Quebec.Brzina s kojom su se kretali Irokezi i gotovo svi Indijanci stvarala je vrtoglavicu. Jednog dana su ovdje, a nekoliko dana poslije u Akadiji ili na rijeci Hudson. Potom su se vratili u svoju dolinu, ali ubrzo su ih opet vidjeli kod jezera Nemiskan. U zemlji s tako mnogo rijeka i jezera kanu je bio najbrže prijevozno sredstvo pa su njihove flotile bile neusporedivo pokretna ratna sila. Računajući puteve od jedne do druge rijeke, prevaljivali su trideset do četrdeset liga dnevno*.Grof de Pevrac nije mogao odbiti tako važnu uslugu guverneru Nove Francuske koji nije bio samo njihov prijatelj nego je preporučio kralju Luju XIV da ih pomiluje, a usto je bio i »zemljak«, Gas-konjac.Dolazak de Pevracove flote bilo je pravo čudo u situaciji u kojoj se našla Nova Francuska. Mogao je stvarati njezinu povijest.Anđelikino razočaranje bilo je veliko.— Što će reći Honorine na to stoje nećete pratiti do Montreala?

— Govorit ću s njom. I ja sam razočaran, ali ona će shvatiti. Budem li čuvao ušće Saguenava, ništa se neće dogoditi. Inače ćemo svi biti u opasnosti.Situacija se nije mogla bolje opisati.Kad vide grofa de Pevraca i Nicolasa Perrota, nadmoćni Irokezi će se zaustaviti bez prolijevanja krvi.Kad se susretnu, nekoliko će dana pušiti lulu mira, izmjenjivati »porculanske grane« i neke zarobljenike, ako bude onih koji nisu završili na »prženju«. Iza njih ostale su posljedice ratnog pohoda u koji nisu pošli radi osvajanja i pljačke nego radi zastrašivanja i istrebljivanja.Odlučili su da se Pevrac i Perrot upute u unutrašnjost, a da dva broda ostanu u Tadoussacu kako bi prepriječili put indijanskim flo-tilama.* 120 do 160 kilometara. Op. prevZa to vrijeme su Duga i Rochelais produžili prema Quebecu i Montrealu. Pod Barssempuvevim i Vanneauovim zapovjedništvom, Kouassi-Ba i Yann Le Couennec ostali su uz gospođu de Pevrac i njezinu kćerkicu, kao i gospodin Tissot.Kad Frontenac obavi svoju misiju i vrati se u glavni grad, straža de Pevracovih brodova okončat će se. U tom trenutku Joffrev će prosuditi valja li produžiti prema Quebecu ili pričekati da mu se pridruži Anđelika na povratku iz Montreala gdje će dati Honorinu u dobre ruke Marguerite Bourgeovs, a možda će pronaći i svog brata Josselina de Sancea.XXXVI.Joffreveva odsutnost promijenila je boju stvari za Anđeliku i njezinu kćerkicu. Njihov dolazak u Quebec popratilo je nevrijeme. Grad je bio zastrt kišom. Valjalo je pričekati sunce kako bi se mogli iskrcati.Grad je ljeti izgledao posve drukčije nego zimi. Tijekom tri ili četiri ljetna mjeseca vrućine i kiše ispraznile su grad. Obitelji su otišle na svoje posjede pa je Quebec nalikovao na veliku kuću otvorenih prozora.Prve večeri Anđelika je shvatila da bi bilo najbolje nastaviti putovanje prema Montrealu.Gornji grad izgubio je svoju dražest pod koprenama kiše. Nikoga nije našla. Svi su bili izvan grada.— Gradovi, kao i ljudi, imaju svoja sretna razdoblja — primijetila je gospođica d'Hourredanne koju je srećom pronašla u zgradi intendanture. — Ah, draga Anđeliko, najsretnije doba za Quebec je ono kad ste vi među nama.Monsinjor de Laval bio je na pastoralnom obilasku.Anđeliku je primio koadjutor koji je nije poznavao pa je bio vrlo hladan prema njoj. Njegovo ponašanje podsjetilo ju je na vrijeme kad su svi govorili o njima i kad nije bila sigurna tko je od njih sljedbenik oca d'Orgevala. On je umro, ali opet nitko s njom ne govori.Bila je zadovoljnija kad se spustila u Donji grad gdje ju je primila Janine Gonfarel, zvana Poljakinja, vlasnica krčme Francuski brod, i ublažila njezino razočarenje što nije našla poznata lica.Ostani kod mene — rekla joj je živahna prijateljica. — Što ćeš u Gornjem gradu? Prazan je i tužan. U dvorcu Saint-Louis samo su neki vojnici koji nemaju što raditi pa kartaju. A u Donjem gradu uvijek ima ljudi, kao i kod mene. Sačuvala sam najljepšu sobu za tebe, onu u kojoj je bio gospodin de Ville d'Avray kad je uganuo članak, sjećaš li se? A imam sobe i za tvoje lijepe časnike. Za vojnike iz tvoje garde ima mjesta u suši. I najboljega vina za sve.

Anđelika je bila zadovoljna, a Honorine očarana. Voljela se igrati s dječacima iz luke koji su pravili malene brodiće i puštali ih u vodu.Poljakinja joj je napomenula da su za njezine odsutnosti biskupovi ljudi — »ja ih zovem običnim čangrizavim piskaralima« — došli u luku te ispitali mornare i zapovjednike.— Ali mi imamo propusnice koje su potpisali gospoda de Frontenac i Carlon. Gradonačelnikov predstavnik me je pozdravio i prenio mi štovanje gospodina d'Avrenssona koji je otišao s guvernerom, ali je ostavio upute koje se tiču nas.— Ne brini se, sve je u redu, žele samo provjeriti ima li među vama pripadnika reformirane vjere. Ovdje ih mrze više nego epidemiju kuge. Svi trgovci se u ugovorima obvezuju da neće dovoditi Calvinove i Lutherove sljedbenike u Novu Francusku.— Nova Francuska je jedina francuska pokrajina koja je očišćena od te bijede — rekao joj je službenik kad ga je posjetila. — Znam da ste vi dragi gosti, ali zakon je isti za sve. Moramo održavati stalan nadzor.Nastavio je pričati o povijesti hugenotskog krivovjerja, ali Anđelika ga više nije slušala. Uživala je u ponuđenom bijelom vinu i u njegovim pokušajima da se pokaže razumnim i prijateljskim.Razgovori s Poljakinjom uvijek su za Anđeliku bili izvor rijetkog užitka.— Je li istina da krznarstvo slabi? — upitala je Anđelika.— Još ne. Ali nizozemski trgovci kupuju sve manje, a lovci moraju ići sve dalje kako bi uopće ulovili životinje. Gospodin Carlon kriv je za mnogošta. Proizvodimo dobro brašno, ali nema brodova da ga otpremimo u Francusku.Takav nemar bio je u suprotnosti s vrijednim radom naseljenika u Novoj Engleskoj. Ondje se proizvode svakojaka dobra.Da je Joffrev bio ovdje, sve bi bilo drukčije. Njega bi svi slušali i slijedili.Bez njega je bila osjetljivija na promjene toga ljeta. Kad je bila u Salemu, osjećala se Francuskinjom, a u Quebecu se osjećala kao da to nije.Doznavši da je Anđelika u gradu, gospođa de Campvert otišla ju je posjetiti. Ta žena morala je napustiti Dvor jer je bila okorjela varalica na kartama. Cijenila je Anđeliku jer je ona izliječila njezina majmunčića kojeg nije htio pogledati nijedan liječnik. Majmun je još uvijek bio u dobru zdravlju.— Dobro se brinem za njega tijekom oštrih mrazeva, kao što ste mi preporučili. Ah, kad će završiti ovo moje izgnanstvo? Kad će mi kralj oprostiti? Vama je oprostio. Govorit ćete za mene kad dođete u Versailles, zar ne?Činila se uvjerenom da će se oni uskoro vratiti u Francusku. Imala je vijesti o vojvodi de Vivonneu. — Možda se on protivi mom povratku. Znam mnogo toga o njemu. Kad se vratite na Dvor, založite se za mene.— Ali, ja... — počela je Anđelika, želeći joj napomenuti da povratak o kojemu govori uopće nije siguran, unatoč kraljevu dopuštenju. No gospođa de Campvert nije htjela slušati njezina porica-nja pa je sve ostalo na tome.Anđelika je saznala i vijesti o svojim štićenicama. Henriette se više nije morala udati za Kanađanina. Gospođa de Baumont, u čijoj je službi bila, povela ju je sa sobom na put u Francusku na koji je morala poći kako bi riješila pitanje svog nasljedstva. Vratit će se sljedeće godine kad Henriette nađe muža u Francuskoj.Rekli su joj i da je Delphine du Rosoy u gradu i da je pomalo osamljena jer je njezin muž u pratnji gospodina de Frontenaca, na jezeru Ontario.

Taj par, vrlo omiljen, bio je među najgorljivijim članovima Bratovštine svete obitelji. Bili su tužni što još nemaju djece.Kad je već riječ o Svetoj obitelji, Anđelika je pročitala pismo predsjednice, gospođe de Mercouville. U njemu je pisala o bračnim planovima Kouassi-Ba i njezine crne robinje Perrine.Na početku joj je uslužno dala neka imena i podatke koji bi joj mogli biti korisni u potrazi za engleskim zarobljenicima u Novoj Francuskoj, za što ju je Anđelika zamolila u pismu prošle jeseni. No prijateljski ju je upozorila da je pitanje engleskih zarobljenika vrloosjetljivo.Vrativši se na mogući brak Kouassi-Baa i Perrine, valja pričekati na njezin povratak iz Montreala. Ako do njega dođe početkom kolovoza, gospođa de Pevrac naći će mnogo više ljudi u Que-becu te će moći početi pripreme za svečanost. Gospođa de Mercouville pripremila je bračni ugovor koji je služio u takvim slučajevima. Zamolila je da ga gospodin i gospođa de Pevrac prouče kako bi mogli raspraviti o njemu kad se vrate, što će, na njezinu veliku žalost, biti samo nakratko.Anđelika je bez oduševljenja čitala predloženi ugovor:Grof de Peyrac, gospodar imanja de Peyrac i drugih mjesta, ovlašćuje Armand-Cesara, svog crnca, da oženi Perrine Adele, crnkinju gospođe barunice Morne-Ankou, nasljednice istoimenog imanja na Martiniqueu, rođene d'Ambert, udane Mercouville.Navedeno je zahvala za trideset godina službe rečenoga Armand-Cesara i izraz baruničina zadovoljstva službom rečene crnkinje.Dolje potpisani župnik Jeammot potvrđuje da je primio na znanje ovu izjavu i daje blagoslov koji su tražili.Bračni par će služiti još tri godine, nakon čega će biti proglašeni slobodnima.Potpisani: Jeanne de Mercouville, rođena... itd.— Ali ovo ne valja ništa! — uzviknula je Anđelika. Ponajprije, bila je zapanjena što se Kouassi-Baa spominje podimenom Armand-Cesar, kao da je običan rob. Usto, on je odavno slobodan. Kakva šteta što Joffrev nije ovdje! On bi se pozabavio mnogo većim brojem pitanja s manje snage nego što treba njoj. Njoj se doista ne sviđa taj Quebec sa svojim frivolnim ogovaranjima na jednoj strani i krutom diplomacijom na drugoj. Tu se uistinu diše francuski zrak, ali usred ljeta on je pun neugodna vonja. Poljakinja ju je ohrabrila.— O tome ćete razgovarati kad se vratiš.Anđelika nije htjela Kouassi-Bau pokazati predloženi ugovor. Možda je bio razočaran što se nije susreo s Perrine, ali nije ništa rekao i osjećala je da se predano brine za nju i Honorinu. Anđelika nije sumnjala da bi se ubio istog časa kad bi se njima što dogodilo. Već mu je bilo dovoljno teško što Honorine odlazi u ruke stranaca. Ozračje Nove Francuske u njemu je nadahnjivalo duboku sumnju. Za njihova prvog boravka u Quebecu bio je vrlo tmuran. Hodao jequebečkim ulicama s više opreza nego kad je hodao pariškim ulicama noću, prije no što je gospodin de La Revnie uveo noćnu rasvjetu. Oči su mu stalno letjele lijevo-desno.U Quebecu su proveli samo tri dana. Nije se željela duže zadržati.xxxvn.

Kad su prošli quebečke rtove, putovanje je poprimilo čar nepoznatoga. Tuda su prošli prvi istraživači: Cartier, Champlain, Du-pont-Grave. Rijeka-more još je bila prostrana, što je negda tim istraživačima davalo nadu da će njome stići do Kineskoga mora.Napokon su stigli do neprelaznih brzaca. Tu, na najvećem otoku od onih koji su označavali kraj plovnog puta, na vrhu brijega Cartier je postavio veliki križ i imenovao obronak: Mont-Royal.Bilo je to u srcu američke šume — tko bi se ovamo usudio vratiti? Stoljeće kasnije, hrabri plemić de Maisonneuve i njegova družina Božjih pustolova u kojoj su bile i dvije žene, Jeanne Mance i Mar-guerite Bourgeovs, na istom su otoku postavili drugi križ i utemeljili Ville-Marie, koloniju namijenjenu širenju svete riječi Evanđelja nesretnim Indijancima rođenim u neznanju i neznaboštvu.Samo nakratko su pristali u Trois-Rivieres. Taj gradić ponekad je bio pun živosti, a često je bio napušten. Oni koji bi se ondje zatekli uvijek su bili na rubu seljenja i odlaska u jednom ili drugom smjeru.Da je Joffrev bio s njom i da se nije morala odvojiti od Honori-ne, Anđelika bi nedvojbeno uživala u maglovitom obzorju, više sivom nego plavom, kojem su dražest davali kratki proplamsaji sunčeva sjaja.Nije joj bilo drago stoje stigla.Honorine je skakutala na mostu. Željela je pokazati gospođici de Bourgeovs da može pjevati zajedno s ostalim djevojčicama.Anđelika je govorila Honorini o svom djetinjstvu. Objasnila joj je da nije otišla u samostan tako mlada zato što je njihova obitelj bila plemenita ali siromašna. Honorine je postavljala pitanja: kako se to može biti plemenit iako siromašan? Anđelika joj je opisivala kako je spavala u istom krevetu sa sestrama kako bi se ugrijale, iako su više drhtale od straha od prikaza nego od hladnoće. Starija sestra zove se Hortense.. T7/I— Gdje je ona sad?— U Francuskoj.— Gdje u Francuskoj?— Zacijelo u Parizu. Druga, malena, zvala se Madelon. Made-lon je mrtva.— Je li umrla zbog siromaštva? Ili od straha?Anđelika je osjetila ubod u srcu kao i uvijek kad bi pomislila na Madelon. Imala je dojam da je Madelon umrla zato što je nije dobro čuvala.— Ne budi tužna! — rekla je Honorine i položila ručicu na njezinu šaku — nisi ti kriva.Kakav je bio njezin otac? Što je radila majka? Je li se bavila biljkama za čajeve?— Ne, uzgajala je povrće u vrtu. Zahvaljujući njoj, barunici de Sance, jeli smo dobra jela.— Je li i ona imala oči poput tvojih?Anđelika se sjećala da su joj i otac i majka imali jasne oči o čijoj su boji neka djeca govorila daje plava, a druga daje zelena.Pitat će Josselina, svoga starijeg brata.Malo poslije Trois-Rivieres rijeka se proširila i oblikovala jezero Saint-Pierre, često vrlo vjetrovito.No lagani vjetar nije ometao plovidbu. S mosta Rochelaisa opazili su indijanske kanue kako se ljuljaju na valovima. Barssempuv je rekao da je na jednom od njih razabrao obris nekog svećenika.

Spustili su šalupu u vodu i malo zatim na palubu su se popela dva Indijanca i jedna »crna odora«, isusovac koji se predstavio kao časni otac Abdaniel.Anđelika je bacila pogled na pismo gospođe de Mercouville i provjerila da u njemu stoji ime upravo ovoga isusovca; gospođa de Mercouville preporučila gaje kao čovjeka koji bi mogao pomoći pri otkupu engleskih zarobljenika. Gost je odbio ponuđeno piće u brodskom salonu i pozorno je slušao dok mu je navodila neka imena. Počela je s obitelji William.Nakon nekoliko trenutaka razmišljanja objavio je da mu to ime nije nepoznato. Dobro se sjeća njihova dolaska u utvrdu Saint--Francois-du-Lac. Neko pleme Etchemina dovelo ih je iz Nove Engleske prije dvije godine. Sjeća se jednog Williama koji je imao tešku ranu na nozi od koje je potom i umro. Nažalost, usprkos svim naporima nije ga uspio uvjeriti da se prije smrti odrekne svog krivovjerja i čist se pojavi pred Stvoriteljem..275.Sjećao se i žene koja je ostala udovica s dvoje djece: dječakom starim pet godina i malenom djevojčicom rođenom u šumi za vrijeme puta u Novu Francusku. Činilo mu se da su djevojčicu otkupili plemeniti ljudi iz Montreala koji su je krstili i usvojili. Dječaka je pak nakon krštenja usvojio neki poglavica Abenakija, iz plemena Kannisebinoaks ili Canibas, te ga odveo u područje Velikih jezera, njihovu domovinu po kojoj nose i ime: »Oni koji žive kod jezera«.Dakle, u Saint-Francois-du-Lac ostala je samo udovica William, a nju je kupio neki Indijanac iz plemena Canibas i odveo prema jugu. No isusovac je tvrdio da će je lako pronaći jer su Cani-basi dobri kršćani i okupljaju se oko misije. Anđelika mu zahvali i zamoli ga da prenese da je rodbina Williamovih spremna otkupiti svoje zarobljene rođake.Nije znala koliko dugo će ostati na otoku Montreal. Dogovorili su se da će poslati glasnika ocu Abdanielu da ga obavijesti o tome. On će je čekati sa zarobljenicom na ušću rijeke Saint-Francois koja se zvala i rijeka Abenakija jer je bila prirodni put prema njihovoj domovini na jugoistoku, Zemlji zore.Pilot koji ih je vodio kroz ušća i tjesnace kod Trois Rivieres pozvao ih je da posjete uglednike toga gradića, gospodina i gospođu de Verrieres. Gospodin de Verrieres došao je u regimenti Carignan--Salierea zajedno sa svojim ujakom, kapetanom Crevecoeurom te su obojica odlučili nastaniti se u Kanadi. Već su imali petoro ili šestoro djece, a tog dana slavilo se krštenje najmlađeg djeteta.Pilot je ustrajao. Pioniri u okolici Montreala bili su međusobno vezani mnogo jače nego gospoda iz Quebeca koja su održavala ver-saillesku etiketu. Dolazak stranih posjetitelja izazvao je opću radost. Gospođa de Verrieres nije skrivala veselje. Krstitke njezina djeteta obilježene su sretnim znamenom u nenadanoj pojavi visokorodne dame koja je ušla u legendu i zbog koje su Montrealci bili nezadovoljni što je još nisu vidjeli u svom gradiću.Gospođa de Verrieres uvela je Anđeliku u salon u kojem su se parovi odmarali od plesa na dvorištu.Sve su oči bile uperene u Anđeliku, sva su se usta radosno smiješila. Gospodarica kuće sjela je uz gošću i razgovarala s njom.— Gospođo, oprostite nam našu začuđenost i ushit koji vam se možda ne čini uljudnim. Ali vaša pojava ostat će jedan od najga-nutljivijih događaja u našem životu. A još vam nešto želim reći,

nešto što nas sve uzbuđuje. Sad, kad sam vas vidjela, rado priznajem da smo u rodu ili barem u srodstvu. Prije nekoliko godina govorilo se da ste sestra gospodara de Loupa, čiji su posjedi zapadno od Montreala, i to zbog velike sličnosti između vas i jedne njegove kćeri. Sad je to sigurno, jer nije moguće da takva sličnost bude slučajna.— Gospođo, potvrdili ste mi vijest u koju još nisam bila posve sigurna. Ne čudim se što ste upućeni u činjenice. Premda ga nisam vidjela niti ga upozorila na svoj dolazak, sigurna sam daje gospodin o kojem govorite moj stariji brat, Josselin de Sance de Monteloup, koji je otišao u Novi svijet kad je imao šesnaest godina i o kojem sve dosad nismo imali vijesti.Gospođa de Verrieres je srdačno zagrli sa suzama u očima.— Dakle, mi smo rođakinje! Moja sestra je njegova žena. Svećenik koji je trebao krstiti dijete kasnio je zbog magle. Bioje to svećenik iz Quebeca koji je ljeti obilazio udaljene župe. Zato se vjerska ceremonija morala obaviti nakon svečanosti, ali se ipak nije odvijala uz manje pobožnosti.Gospodin i gospođa de Verrieres i dalje su u neočekivanoj nazočnosti gospođe de Pevrac vidjeli dobar znamen. Dugom popisu svetaca zaštitinika novorođene kćerkice — Marie-Magdaleine, Loui-se, Jeanne, Helene — dodali su i ime svoje znamenite i lijepe posjetiteljice: Anđelika.XXXVIII.Evo napokon i Ville-Marie s planinom Mont-Royal u pozadini. U luci su ih čekali gospodin i gospođa Le Moyne, barun de Longueil i njegov polubrat Le Ber.Ta ugledna montrealska imena već dugo su imala poslovne veze s grofom de Pevracom. Primili su ih prijateljski i s pažnjom. Žalili su što nema gospodina de Pevraca, ali znali su da usluga koju čini guverneru i njih oslobađa vojnog pohoda protiv tih nepredvidljivih neprijatelja.Anđeliki i njezinoj kćeri dali su na raspolaganje vrlo udobnu kuću u blizini vlastitih prebivališta, a dame i njihove kćeri bile su spremne pomoći joj pri smještaju. Uvjeravali su je da se može osjećati kao kod svoje kuće i tražiti svo što joj zatreba: sluge, sobari-ce, kuhare. No shvatile su da je posljednji prijedlog neumjestan kad su vidjele gospodina Tissota s opremom. Njegovo dostojanstvo i znanje zadivili su ih.Zatražio je samo pomoć dvojice sobara koji bi mu mogli pokazati gdje se u gradu mogu naći najbolje namirnice.Čim se smjestila, Anđelika je u pratnji Kouassi-Baa i gospodina de Barssempuva krenula prema zgradi zapadno od grada, gdje se nalazila kongregacija Naše gospe i njezine mlade štićenice.Lagane kočije odvezle su ih do ulaza u zgradu, ograđenu drvenom ogradom. U dnu drvoreda ugledali su dugačku kamenu kuću s tri prozora sa svake strane središnjih vrata.U usporedbi s velikim gospodskim kućama u gradu bila je skromna, ali ugodna poput obiteljske kuće. U dvorištu su djeca pjevala, plesala, pljeskala rukama i skakutala.U jednom kutu dvorišta bilo je skladište povrća. Tu su našli majku Margueritu Bourgeovs. Opazivši posjetiteljice, pošla je prema njima, zagrlila ih, pitala ih za zdravlje i zamolila da se malo strpe jer mora dovršiti pregledavanje zaliha.Danas je velik dan, rekla je, kao i uvijek kad primaju novu štićenicu. Ponudila im je svježu vodu iz bunara. To se smatralo prvim znakom gostoprimstva, jer je žeđ bila bolest

te zemlje. Pokazala im je prostorije u zgradi. Tijekom cijelog posjeta majka Bourgeovs nije puštala Honorininu ruku, ukazujući joj mnogo više pažnje nego Anđeliki.Kakva divna učiteljica!Na katu su bile spavaonice s običnim drvenim krevetima sa slamnatim madracima i pokrivačima od kariranog platna.— Zimi stavljamo pokrivače od serža kako bismo ih zaštitili od hladnoće i vjetra.Ljeti su se ponajprije bavili izbjegavanjem uboda komaraca. Uz krevete su visjele loptice ispunjene muškatnim oraščićima i mnogim drugim sastojcima jaka mirisa. Te loptice, koje su zvali »smjesa« tjerale su kukce.— Znaš li praviti »smjesu«? — upitala je majka Bourgeovs Ho-norinu.Honorine je odmahnula glavom.— Što znaš raditi, drago moje dijete? Reci mi — zamolila je redovnica nježno.— Ne znam ništa raditi — rekla je Honorine tužno. — Jako samnespretna.— Dobro, mi ćemo ti pomoći da budeš manje nespretna i naučit ćemo te mnogočemu.Cijelu kuću prožimao je ugodan miris dunja i drugog voća. Klima je bila blaža nego u Quebecu pa je uspijevalo više krušaka i jabuka.Sestre su održavale samodostatno gospodarstvo i radile mnoge poslove, poput svih ostalih stanovnika Nove Francuske.Na kraju tog prvog posjeta gospođica Bourgeovs predložila je Anđeliki nešto što bi moglo ublažiti bol zbog razdvajanja majke i kćeri. Savjetovala joj je da predstavi Honorinu svojoj rodbini, a daje tek potom preda kongregaciji. Tako će gospođa de Pevrac još nekoliko dana biti sa svojom kćerkicom, a kad bude odlazila, bit će uvjerena da je Honorinina sudbina u dobrim rukama.XXXIX.Uspevši se kamenim stubama, Anđelika i Honorine stajale su pred brončanim zvoncem, oklijevajući prekinuti tišinu dugu trideset godina.Na vrhu tog stubišta od pet stuba razaznala je izblijedjeli dijamantni motiv iz stare domovine. Kuća je nalikovala na dvorce iz zapadne Francuske — Poitoua, Vendeje i Bretanje, a ne na normandijske kuće kakve su bile u Quebecu.Zvono je zazvonilo. Malo zatim otvoriše se vrata i na njima se pojavi plavokosa djevojka čije su je bistre oči promatrale.»Ako mi je to nećakinja, baš mi i nije toliko nalik« — pomisli Anđelika.— Jeste li vi Marie-Ange du Loup? — upita je ona.— Da, jesam.Mlada djevojka se nasmije.— A vi ste vila Meluzina. Ona koja se subotnjih noći preobražava u košutu? Vila koja bdije nad žetvom, gradi dvorce i štiti djecu od bolesti. Je li tako?Anđelika potvrdi ozbiljnim kimanjem glave. Marie-Ange joj razdragano pruži ruku.— Otac mi je rekao da dolazite. Povela ih je hodnikom na čijim su zidovima visjele slike i lovački trofeji. Veliko kameno stubište vodilo je na kat.Anđelika je bila sretna što je njezin brat sagradio takvu kuću. Zacijelo je vrlo bogat.Ušle su u salon i tu ugledale muškarca koji čita; sjedio je u visokom drvenom naslonjaču starog stila.

Kad ih je ugledao, ustao je. Bio je visok i jak, ali ne i krupan. Mogla bi proći kraj njega ulicom a da ne pomisli da bi joj mogao biti brat. Gledali su se s oklijevanjem, a potom se zagrliše. Josselin ju je pozvao da sjedne, potom je i sam sjeo, prekrižio noge i odložio knjigu, kao da žali.Nije sličio njihovom ocu, ali njegove usne koje su se teško smiješile bile su usne muškaraca iz porodice Sance. Cantor donekle ima takva usta. Imao je smeđe oči i smeđu kosu srednje duljine. Osjećao se neugodno, premda je bio stariji.Mlada djevojka je izišla kako bi objavila njezin dolazak ostalim članovima obitelji.— Reci mi, Josseline... Spontano mu je rekla »ti«.— Reci mi, Josseline, tko je od naših roditelja imao svijetle oči?— Naša majka — odgovori on.Ustao je, otišao do komode, izvadio dvije drvene ploče i pokazao ih Anđeliki. Bili su to portreti baruna i barunice de Sance.— Naslikao ih je Gontran. Ponio sam ih sa sobom.Stavio ih je na stol pokraj vaze s cvijećem. Sličnost je bila dojmljiva. Iz hodnika se začuše koraci i glasovi.Josselinova žena sličila je na svoju sestru, gospođu de Verrie-res. Poput svih Kanađanki druge generacije, naviknula je s mužem dijeliti opasnosti i uspjeh. Anđelika je odmah shvatila da ona drži konce u svojim rukama. Nedvojbeno nije imala drugog izbora, jer se njezin suprug nije zanimao za trgovačka pitanja. Brigitte-Luce gledala gaje s obožavanjem i kao da gaje smatrala svojim djetetom.— Mogao si nam barem pisati! — rekla mu je Anđelika kad su ostali sami u salonu.Majka obitelji udaljila se kako bi im pripremila sobu, jer je kanila zadržati Anđeliku i Honorinu barem na večeri i preko noći.— Pisati? Kome? — reče Josselin. — Nisam želio priznati svoje poraze. Zaboravio sam da znam pisati, a gotovo da sam zaboravio i da znam govoriti. Da bih se održao u Virdžiniji i Marvlandu morao sam zaboraviti da sam Francuz, a u svim engleskim zemljama valjabiti doista protestant. A ja to nisam bio. Bio sam samo sa protestantima, uz njih, mladić koji želi vidjeti svijeta. Ali nisam bio dobar ni za što. Moj studij? Želja da postanem pisac? Bio sam stranac. Osjećao sam da sam među strancima, a pomalo i među neprijateljima. Naučio sam engleski, ali sam se uzrujavao što se smiju kad čuju moj naglasak. Na izlasku iz neke krčme jedan Francuz mi je rekao: »Ali ti nisi hugenot, idi i živi u Novoj Francuskoj kad možeš.« Stigao sam do Albanv-Orangea, stare nizozemske utvrde. Nisam bio ni dobar pustolov ni dobar traper. Indijanci su mi se rugali.— Muškarci iz naše porodice uvijek su bili vrlo osjetljivi. — Iz istog razloga. Nismo bili ni seljaci ni plemići, bili smo siromašni a smatrali smo se bogatima, pa smo teško održavali svoj rang. Djevojke su možda imale bolji karakter jer su imale bolje izglede.— Ne, Josseline. Sjećam se tvojih posljednjih riječi. Rekao si da ne prihvatim sudbinu koja me je čekala: biti prodana nekom bogatom starcu ili nekom debeljku iz susjedstva.Došao je do jezera George, gdje su se povremeno susretali engleski i francuski traperi. U tim krajevima, gdje je granica između Nove Engleske i Nove Francuske nejasna i ne postoji ni za jedne ni za druge, mogao je neprimjetno napustiti svoje engleske protestantske drugove i prijeći k svojim katoličkim sunarodnjacima.U utvrdi Sainte-Anne uzeo je drugo ime, Jos du Loup. Popio je posljednju pintu piva s prijateljem. Nakon toga je zašutio.

— U tom trenutku postao sam posve nijem.Prezimio je u utvrdi Sainte-Anne, pomažući pri raznim poslovima. U proljeće je otišao na Rijeku svetog Lawrencea i dospio do Montreala. Tu je sreo Brigitte-Luce i oženio je.— A kako si se obogatio?— Nisam se obogatio. Što sam mogao raditi? Loviti? Ovdje se lovi, ovdje se kupuju krzna od Indijanaca. A što sam mogao sa svojim rogom u ovoj zemlji gdje te pucketanje grančice može stajati skalpa!Oboje se nasmijaše, sretni što ih je život podvrgavao istim tegobama i što ih je odgoj naveo da vide stvari na isti način. Brigitte-Luce se pojavi na vratima i zapanji se.— Pa to više nije isti čovjek! — uzviknu ona. Josselin uze ženu za ruku.— Ona me je spasila.Anđelika i njezin brat tako su se slabo poznavali. Starija djeca bila su u školi pa su ih mlađa vidjela samo za vrijeme praznika. Ni-kad se nisu zajedno igrali. Pa odakle onda ta tajanstvena veza koju su osjetili? Od istoga imena? Možda. Od iste krvi? Ne. Bratska povezanost je nešto drugo. Ne ovisi o istoj krvi, jer ista krv ponekad čak i razdvaja.— Sjećam se da mi se nije sviđalo što je moja majka, koja me je obožavala dok sam bio malen, također i vaša majka.Složili su se da ih je povezao zajednički život koji ih je okupio oko istoga stola, pod istim krovom koji je bio utočište u okrutnom svijetu, mjesto na kojemu su mogli živjeti u svojoj djetinjoj slabosti nakon izgona iz raja.— U koji se želimo vratiti...— Ne — reče Josselin — nikad se nisam želio vratiti u stari dvorac i uvijek mi je bilo drago što sam otišao. Možda nas upravo to povezuje, Anđeliko?— U vezi s tim imam neke papire koje trebaš potpisati. Potražila je omotnicu s dokumentima koje joj je dao Molines izamolio da ih Josselin potpiše kako bi stari intendant uredio poslove oko nasljedstva mlađih članova loze Sance de Monteloup.Brigitte-Luce podignula je ruku. Bila je svjesna potpune ravnodušnosti koju je njezin suprug pokazivao u tim pitanjima. Uzela je listove i počela ih čitati. Potom je rekla Anđeliki da on nije preminuo, nego je najstariji sin i valjalo bi da preuzme titulu nasljednika od svog brata Denisa koji je zauzeo imanje i ondje živio sa svojom brojnom obitelju.— Denis? On ga uopće nije spominjao. — Brigitte-Luce odmahnula je glavom želeći reći da se on ne snalazi u nekim stvarima. — Tek prije nekoliko dana rekao mi je da će nas posjetiti jedna njegova sestra. Prije toga nisam znala ništa o njegovoj prošlosti, pa čak ni odakle je. Bili smo oduševljeni kad smo saznali da ima toliko braće i sestara.— Nije govorio, nije ništa pričao — reče Anđelika. — Pitam se kako ste se uopće uspjeli vjenčati!Bilo je očito da se radilo o pripovijesti bez riječi, o tihoj ljubavi.— Iz njega zrači takav šarm! — tiho reče Brigitte-Luce. Anđelika ga nikad nije tako vidjela. No iako dijete može imatidar zapažanja, ono ništa ne zna i ne može uspoređivati. Sudi po nagonu i trenutno. A oni su bili djeca kad su se vidjeli posljednji put.— Vjerujte mi — reče Brigitte-Luce — danas sam prvi put čula da se tako smije. Zahvaljujući vama, sestro moja, dogodilo se to čudo.

— A što sam ja bila u tvojim očima? — upita ga Anđelika.— Ti si bila Anđelika. Nije se znalo jesi li razuzdana ili fina. Dojilja Fantine upozorila nas je, Ravmonda, Hortense i mene, kad si se rodila. Sjećam se njezina ozbiljnog, gotovo zlokobnog izraza lica: »Ona je drukčija! Ona je vila! Rođena je pod sretnom zvijezdom!...« Sad si preda mnom i ja mislim: Pozor, oprez, ovo je vila. Ona je drukčija, rođena je pod sretnom zvijezdom. Što te više gledam, to se više bude moje stare misli.Odmahnuo je glavom i zgrčio usne oko svoje lule kako bi su-spregnuo osmijeh.— Dojilja je imala pravo.— Razumijem vas — rekla je kasnije Anđelika njegovoj ženi. — Je li uopće mogao biti šarmantniji prema sestri pronađenoj nakon trideset godina, o kojoj je očuvao laskave uspomene i nakon trideset godina vidi je onako kako ona želi? Nisam smatrala da je sposoban za takvu profinjenost. No što sam uopće znala o svom bratu starom petnaest godina?Zajedno su se smijale, sretne što su uspostavile sestrinski savez kao da se oduvijek poznaju. Između njih počele su se stvarati veze koje će biti više od rođačkih obveza i koje će možda prerasti u duševno srodstvo.Valjalo je toliko toga reći, ne samo ispripovijedati priče, nego i izmijeniti mnoge misli.Vrijeme je brzo prošlo. Anđelika i Honorine samo su jednu noć prespavale kod njih. Morali su se oprostiti.— Ja ću vam pisati — obećala je Brigitte-Luce.XL.— Netko bi rekao da je ta Marie-Ange tvoja kći — reče Honorine nezadovoljno. — Ali ja sam tvoja kći.— Dakako, mila moja, o tome nema rasprave. Marie-Ange mi je samo nećakinja. Sliči na mene jer smo u rodu. Tako Florimond sliči na tvog oca, dok je Cantor više nalik na svog ujaka Josselina.— A ja, na koga sam ja nalik? — upita Honorine.— Donekle sličiš mojoj sestri Hortense.— Je li bila lijepa?— Ne znam. Djeca to ne mogu dobro procijeniti. Sjećam se da su govorili da je vrlo plemenita, gotovo kraljica. To znači da je lijepo hodala, lijepo se držala, a i ti si uvijek bila takva, čak i kad si bila posve malena.Honorine je time bila zadovoljna.— Zašto si rekla majci Bourgeovs da ne znaš ništa raditi? — upita Anđelika. — Znaš lijepo pjevati.— Ali jednom si rekla da su mi pjesme... uznemirujuće.— To je samo ona pjesma o trovačici.Anđelika je usporila korak kao da želi zadržati taj trenutak u kojem je vodila kćer u novi život. Dugo neće moći razgovarati s Ho-norinom, a možda više nikad neće moći uživati u povlastici njezine prve mladosti: iskrenom i naivnom izražavanju svojih djetinjih i svježih misli i vizija.Kad je idući put vidi, ona će već preuzeti uobičajeni način razmišljanja. Zato je i daje u ruke učiteljica. Naučit će što valja činiti, misliti i govoriti, a ponajprije što se ne smije reći, a to je šteta.Anđelika se zaustavi i čučnu kraj nje.

— Znaš li da si nekoć bila sama sa mnom? Imala sam samo tebe. Srećom si bila uz mene. Da me ti nisi tješila, što bi bilo sa mnom?— Gdje je bio moj otac?— Vrlo daleko. Bili smo razdvojeni?— Tko vas je razdvojio?— Rat.Vidjela je da Honorine razmišlja o tome. Već je znala da rat razdvaja ljude. Ponekad se više i ne vide.— Bilo je teško pronaći ga i ja sam ga dugo tražila s tobom. Jednog dana smo ga pronašle i rekao je: »Ja sam vaš otac.«— Sjećam se.— Vidiš da se događaju i lijepe stvari. Honorine je uzdignula glavu. Bila je uvjerena u to.— Zašto si tužna? — upita Honorine kad su već bile blizu kuće.— Zato što mislim da neću biti ovdje ako me budeš trebala.— Ako te budem trebala, dozvat ću te. Kao onog olujnog dana kad sam se zamalo smrznula u snijegu. Pozvat ću te i ti ćeš doći.XLI.Tijekom iduća dva dana Anđelika je htjela sastati se s vitezom de Lomenie-Chambordom.Kad se pojavila u bolnici Jeanne Mance, u kojoj je vitez liječio ranu zadobivenu u nesretnom incidentu s Indijancima Ottawa, rekoše joj da se preselio u sulpicijanski samostan. Poslala mu je poruku, ali Yann Le Couennec vratio se bez odgovora i ona je shvatila.»Izbjegava me!...«A uzrok te hladnoće bio je:»Zacijelo je primio vijesti o smrti oca d'Orgevala, svoga najboljeg prijatelja. Mene drži odgovornom.«Gospođica Bourgeovs poslala joj je poruku da odredi datum svog odlaska iz Montreala kako bi odredili dan kad će posljednji put zagrliti kćerkicu. Malena se nije bunila i bila je zadovoljna.Poručnik Barssempuv objavio je da su spremni za isplovljava-nje. Prije polaska posjetila je redovnice.Honorine je dotrčala u dvorište.— Oprostite se s majkom — reče joj gospođica Bourgeovs. — Već sam joj rekla da može vašem ocu prenijeti naše mišljenje da ste vrlo dobro dijete.Anđelika uhvati malenu za ruke.— Stalno ćemo misliti na tebe.Honorine se pripremila za taj trenutak. Koraknula je unatrag i položila ruku na srce, oponašajući Severinu.— Ne boj se ništa — reče ona. — Ovdje imam tajnu ljubavi koja će mi pomoći da živim i preživim.Honorine se vratila u dvorište okupano suncem te je Anđelika, zadržavajući suze, čuvala sliku svoje kćerkice u radosti njezine sedme godine, kako pjeva sa svojim družicama.Prvih dana svibnja, Što ću darovati majci?»Prvih dana svibnja poći ću na put da te vidim, mala moja ljubavi« — obeća ona samoj sebi.

Majka Bourgeovs više joj je puta čvrsto stisnula ruku ne rekavši ništa. Iza ograde čekala ju je cijela obitelj njezina brata. To veselo društvo otjeralo je njezine tužne misli.Plovila je na Rochelaisu niz rijeku, noseći na srcu nekoliko ru-baca koji su je podsjećali na draga bića.Nije se mogla susresti s gospodinom de Lomenie-Chambordom ni posjetiti gospođu d'Arreboust u samostanu kao što je obećala barunu, no jedno dobro djelo ipak je mogla obaviti. Poslala je Le Moy-neovog Indijanca da najavi ocu Abdanielu njezin povratak.Sipila je kišica kad su stigli na ušće rijeke Richelieu, mjesto sastanka. Ispred stare utvrde čekala ih je skupina osoba: isusovac, dva Indijanca i jedna žena.Rochelais je bacio sidro i Andelika je sišla na kopno. To je doista bila gospođa William, ali posve izobličena i iscrpljena i nije pokazala nikakva znaka zanimanja za nju. Bila je odjevena poput Indijanke, ali s francuskim cipelama na nogama.Andelika joj se obrati na engleskom. Govorila joj je o njezinim rođacima iz Portlanda i Bostona koje je vidjela u Salemu i koji je žele otkupiti.— Sumnjam da će to njezin gospodar prihvatiti — reče isusovac.Andelika ju je pokušala izvući iz utučenosti ponavljajući joj da je žele otkupiti i da je njezina kći Rose-Ann dobro, ali činilo se da Engleskinja ne razumije.— Zar je zaboravila svoj materinski jezik? Zar u logoru Abena-kija nema Engleza s kojima bi mogla razgovarati?— Ima — odvrati upravitelj misije — imamo jednog Daughertvja koji traži dozvolu da posjećuje zarobljenicu. Vidimo ga kako razgovara s njom i kako zajedno plaču. Andelika se donekle razvedrila da nesretnica ipak ima nekoga iz svoje zemlje tko je ohrabruje u ropstvu. Ostavila je ocu imena i adrese rodbine gospođe William za slučaj da se ona ipak zainteresira za njihov prijedlog i da njezin gospodar pristane.Čvrsto je stisnula tromu i mršavu ruku sirote puritanke i otišla, bez želje da se osvrne.XLH.Odjevena u laganu bijelu svilenu haljinu i ogrtač s ovratnikom, Andelika je izišla iz stana gospođe de Campvert koja ju je pozvala na partiju karata i zakusku s hladnim mesom i salatom. Prije toga jebila u biskupiji, što ju je podsjetilo na davne dane u Quebecu.Prišao joj je neki narednik u dolami strijelaca i uručio joj poruku policijskog poručnika Garreau d'Entremonta. Trebala je slijediti narednika u prefekturu; stvar je hitna.Andelika je pristala, što je narednik popratio izrazima uljudnosti, ali takvima koji nisu dopuštali odlaganje.Garreau d'Entremont je u svom mračnom kabinetu više nego ikad podsjećao na zgrčena vepra.Imala je dojam da je njezina bijela haljina doslovno unijela svjetlo u tu sjenu i polumrak kabineta.— Savršeno sam sretan što vas vidim, gospođo. Koliko je mogla vidjeti, uopće se nije promijenio.— Znam da će vaš boravak među nama biti kratak, pa nisam oklijevao...— Dobro ste učinili.Nedvojbeno mu je bilo neugodno zbog svega što joj je kanio reći. Završio je istragu o brodolomu Jednoroga kod Gouldsboroa. Dobio je izvještaj daje na brodu bilo dvadeset sedam Kraljevih djevojaka. Dobro se sjeća da se govorilo kako su sve spašene, ali nekim čudom u Quebec je stiglo samo petnaest ili šesnaest djevojaka.

— Gdje su ostale?— Neke su se nastanile u našim naseljima u Francuskom zaljevu.Garrea je kimanjem glave iskazivao svoje zadovoljastvo. Rekao je da je bio siguran da će ona razriješiti tu zbrku. No s najvišeg mjesta dobio je nalog da sazna sve potankosti o djevojkama.— Evo, iz Pariza je stigao ovaj popis svih dvadeset sedam mladih žena: imena, prezimena, starost, rodno mjesto i tako dalje. Molim vas da za svaku napišete što je bilo s njom.Andelika se pobuni.— Nisam ja nikakav sudski službenik i nemam nikakvu želju posvetiti se tom činovničkom poslu. Nije li dovoljno što smo ih spasili, pobrinuli se za njih i doveli ih ovamo, barem većinu?— Tako je. U Quebecu ima djevojaka koje ste doveli kako bi se udale. Morate tražiti da vam se povrati novac koji ste dali kao miraz.— To uopće nije važno. Grof de Pevrac i ja stoput radije ćemo prihvatiti trošak nego se opet miješati u tu priču.— To je nemoguće.— Zašto bi to bilo nemoguće? — Bilo bi sumnjivo da ne tražite novac koji vam francuska administracija nudi.— U kojem smislu sumnjivo?— Pitat će za razloge zbog kojih ne želite ispostaviti račun i tražit će potankosti. Osim toga, nije samo jedan brod izgubljen u toj ekspediciji, već tri.— Tri? To je nešto novo. Mogu vam samo potvrditi da se samo Jednorog razbio na našoj obali.— To nitko ne poriče. Ali oni tvrde da ste ih vi konfiscirali i da je to bio gusarski čin. Nisu li to dva borda koja je gospodin de Ville d'Avrav prisvojio kao »ratni plijen«?Anđelika je pocrvenjela. To su dva gusarska broda Ambroisini-nih suučesnika.— Dobro znate da se radi o brodovima izvan zakona koji su pustošili Francuskim zaljevom. Intendant Carlon bio je svjedokom borbe koju smo vodili kako bismo ih spasili od uništenja.— Znam! Znam! Nažalost, gospodin Carlon je u osjetljivom položaju koji mu ne dopušta da se izjasni ako ne želi pasti u nemilost.— To ne baca sjenu na sve što je učinio prethodnih godina kao jedan od najboljih intendanata Nove Francuske. Poslušajte moj savjet i ispitajte ga. On će vam bolje odgovoriti nego ja.— Dvojim u to.— Ne razumijem vas. Gospodine policijski poručnice, što želite od mene?— Da razjasnite nejasnoće. Kad god dobijem neke obavijesti, u njima se spominje vaše ime. Nedavno sam saznao da se vojvotkinja de Maudribourg nije utopila u brodolomu... i da je kasnije ubijena u Gouldsborou... što vas čini odgovornom za njezinu smrt!— Smijala bih se da stvar nije tako žalosna — reče Anđelika nakon kratke stanke. — Možete li mi reći tko vam je prenio tu klevetu?— To su glasine...— Ah, vi i vaše glasine! Koji je vaš znak? Astrološki znak — objasni ona, vidjevši daje podignuo obrve.— Kentaur, Strijelac — promrmlja on nevoljko.

— Sad bolje shvaćam zašto mi se sviđate usprkos svom lošem ponašanju, jer to je i moj znak.Činilo se da se nasmiješio.— Strijelac je ustrajan. Mi stojimo svim kopitima na zemlji.— I gledamo prema nebu kad nas rastuži težina ljudske gluposti. Gospodin Garreau d'Entremont uzeo je neko pismo i zamišljeno rekao:— Bio je to časni otac d'Orgeval, veliki isusovac koji je umro kao mučenik. On vas je optužio, ponajprije vas. Uvijek je pridavao manju važnost teritorijalnim posezanjima grofa de Pevraca nego vašem utjecaju u našim krajevima.— Ali to je ludo! Kako je mogao znati za brodolom? Mi smo donijeli tu vijest, a kad smo stigli u Quebec, već je bio otišao kod Irokeza.— Poslao je poruke u Francusku koje je primio časni otac Duval u Parizu, opći isusovački koadjutor, i časni otac Marquez, nadstojnik isusovaca u Francuskoj.— Zašto se on umiješao?— Mislim da je u nekom rodu s vojvotkinjom de Maudribourg. »Znam« — zamalo je odgovorila Anđelika. »Njegova sestra po mlijeku.« Ambroisine je rekla: »Bilo nas je troje proklete djece, on, Zalili ja.«Anđelika se uplaši da joj se osjećaji vide na licu. Napola se okrenu prema prozoru odakle je dopiralo mutno svjetlo kroz gusto granje ljeta.— Ponovit ću pitanje, gospodine d'Entremont. Kako je to mogao tako brzo saznati kad je bio tako daleko, kod Velikih jezera? Nemoguće! Zar ima dar vidovitosti?— Premda nije nemoguće daje to saznao dok je bio kod Velikih jezera, dodat ću i ovo: Sebastien d'Orgeval bio je uzvišena duha i bio je obdaren moćima koje su uglavnom nedostupne ljudima: levi-tacijom, vidovitošću, a možda i sveprisutnošću. Jedno je sigurno. Uvijek je sve znao.Anđelika mu se naruga:— Nemojte mi reći da vi, za kojeg sam vjerovala da ste upoznati s Descartesovom filozofijom koja poziva na razum i oslanja se samo na materijalne dokaze, da se vi služite metodama naših djedova! Sjećam se kako ste me optužili da sam ubila grofa de Varangea, So-toninog sljedbenika, jer vam je to došapnuo čarobnjak iz Donjega grada Crveni Vrag i onaj drugi Sotonin sljedbenik, Varangeov prijatelj grof de Saint-Edme.— Koji je također nestao bez traga — doda Garreau d'Entremont. To je još jedan otvoreni slučaj. Trebao bih utvrditi okolnosti njegove smrti.— Za koju sam možda opet ja odgovorna? — upita ona, ne bez sarkazma.— Doista. Otac d'Orgeval držao vas je odgovornom za to u svojoj posljednjoj poruci koju je povjerio ocu de MarviUeu nekoliko sati prije svoga mučeništva.-On! Opet on!Predvidio je njezin bijes. No nije joj vidio lice jer je bila okrenuta prema prozoru. Razaznavao je samo njezin profil i trepavice koje su treptale.— Optuživao me je do smrti — promrmlja ona. — Ne nalazite li da u takvoj žudnji za progonom i osudom nekoga koga nikad nije vidio ima nešto neobjašnjivo?— Ili pak nešto posve jasno! Ako je otac d'Orgeval iz pouzdanih izvora znao sva vaša djela i procijenio da je moja dužnost da ih kaznim.— A taj pouzdani izvor je njegova vidovitost, gospodine policijski poručnice?— Dakako, nije!Stavio je neku kutijicu na stol, pokazao je Anđeliki izdaleka i zaključao je u ladicu.

— Ovo su pisma koja mi je dao prečasni Duval i ona nisu takva da bi se razmatrala na svjetovnom sudu.— Ali ipak na njima temeljite svoja uvjerenja? -Da.Ona je i dalje gledala kroz prozor.Znao je da laže. A što je drugo mogla? Zar ga može okriviti što je vrstan policajac?A oni nisu neprijatelji. Zlo nije ni u njemu ni u njoj. Oboje žele pobjedu pravde, pobjedu dobra, vladavinu Božjega mira, ili barem Kristovoga, a ona ipak u njegovim očima predstavlja tko zna kakvu opasnost.— Kakva šteta! — promrmlja ona.— Što želite time reći?— Veselila sam se što ću vidjeti moje prijatelje u Quebecu. Znala sam da će mi kratkoća putovanja dopustiti samo kratke susrete, ali nisam ni sanjala da me želite vidjeti samo da biste me optužili. Zacijelo znate kakvu pomoć moj suprug pruža gospodinu de Frontena-cu na rijeci Saguenav. Morala sam se rastati od njega i sama nastaviti prema Montrealu. Sama sam, tužna, nemirna i moje prijateljstvo prema vama je iznevjereno.Primijetila je da su mu šake stisnute i da drhti od nemoćna gnjeva.— Kad sam bila u prolazu prema Montrealu, rekli su mi da stena poljima.— Pa i bio sam! Bio sam na svom gospodarstvu. Vratio sam se jer me je sluga upozorio da je brod donio važne vijesti iz Francuske.— A odakle su zapravo došle te vijesti?On je očajno premetao papire i sveske koji su mu zakrčivalistol.— Iz ureda gospodina Colberta, kao i uvijek.— Jedno je sigurno, gospodine d'Entremont. Kralj je opet naš prijatelj. Ako se gospodin Colbert krije iza tih nečuvenih kleveta, on je to učinio bez kraljeva znanja.Garreau d'Entremont je nastavio:— Zamišljate da vas Nova Francuska još voli. Ali ona se mogla i predomisliti. Ljudi su možda zaboravili vašu velikodušnost, darove i usluge. A ja nikad nisam vjerovao da ste nedužni!I on se iznenada tako blago i prijateljski nasmiješio da ju jeuspio zbuniti.— Slušajte, ja sam u nemogućoj situaciji. Preklinjem vas, gospođo, dajte mi popis svega što znate o tim mladim ženama. To je formalnost. Neće vam biti teško, a meni će dati vremena da otkrijem zašto su tako uporni u želji da vas obeštete.— Dobro — reče ona rezignirano — kad me tako molite, učinit ću što mogu. Mislim da zna kome ću se obratiti kako bih popunila praznine u vašem upitniku. Ali ništa vam više ne mogu obećati.Dok je izlazila, na licu mu je lebdio onaj isti smiješak pun opraštanja i popuštanja.Nije htjela odlagati posjet Delphini du Rosoy, udanoj za simpatičnoga Gildasa de Majeresa.Sretan osmijeh mlade žene kad ju je ugledala izbrisao se kad ječula razlog njezina dolaska.— Zašto ste tako problijedjeli? — upita Anđelika želeći umanjitivažnost pitanja.

— Opet govoriti o tim strašnim stvarima? Nikad! — prosvjedovala je sirota Delphine i zamalo joj zalupila vratima pred nosom.Anđelika ju je umirivala.— Meni to nije ništa draže no vama, ali Garreau d'Entremont je bijesan. Čini se da je dobio neke prijetnje iz Francuske. Treba samo napisati sve podatke o svim djevojkama koje su se iskrcale s Jedno-roga, a ja to ne mogu bez vas. Hrabro, Delphine.291— Na posao — reče Anđelika. — Gospodin d'Entremont nije loš čovjek, ali ne bi bio na tom poslu da nema prirodnu sklonost dovoditi bližnjega u nepriliku. To je njegov način služenja Bogu i kralju.— Ali odakle to obnovljeno zanimanje za našu sudbinu?— Društva odgovorna za vaš put u Novu Francusku žele znati što se dogodilo s vama i s plodovima njihove velikodušnosti.— Ne razumijem zašto bi si bilo koje društvo uzimalo pravo istraživati što se dogodilo. Ekspediciju je gotovo u potpunosti financirala vojvotkinja de Maudribourg, a neka društva dala su samo neke dozvole koje se ne izdaju pojedincima.— Dakle, to su njezini nasljednici?— Nije ih imala. Osim toga, miraz smo dobile od vas i gospodina de Pevraca, a ne od kralja, pa se čudim što sad traže pojedinosti kako bi vam vratili novac.— To je doista čudno. Prenijet ću vaše mišljenje gospodinu d'Entremontu koji smatra da naša odluka da ne tražimo nikakav povrat novca može biti sumnjiva. A sad, molim vas, pogledajte ovaj popis. Je li potpun i je li vas doista bilo točno dvadeset sedam?— Doista nas se toliko ukrcalo u Dieppeu — potvrdi Delphine koja je uzela pero i počela ga šiljiti — ali samo nas šesnaest došlo je u Quebec pod vašom zaštitom.Delphine je uzela list papira i počela pisati imena, dodajući uz svako ime nekoliko riječi koje su opisivale što se dogodilo djevojkama koje su stigle u Quebec.Anđelika je zadovoljno promatrala, jer su djevojke uglavnom doživjele sretnu sudbinu.Jeanne Michaud udala se za nekog muškarca iz Beauporta i već je poklonila brata i sestru svom sirocetu Pierreu. Henriette je otišla u Francusku s gospođom de Baumont, što čini njezinu budućnost svijetlom. Catherine de la Motthe živi u Trois Rivieres; pozdravila ih je kad su putovali u Montreal.— Tko je ova Lučile d'Ivrv? — začudi se Anđelika.— To je crnkinja. Uporno je htjela udati se za nekog vojvodu ili princa. Govori se da se napokon zaručila za nekog policajca. Ne znam što će biti s tim.Delphine je potom s mukom napisala imena jedanaest odsutnih. Gotovo je drhtala.— Marie-Jeanne Delille je mrtva — rekla je zaustavivši se kod njezina imena. Vidjevši Anđelikin upitan izraz lica, dodala je:— To je ona koju su zvali Marie-la-Douce.— Velika Barssempuveva ljubav.— Trebala se udati za njega. Bila je siroče poput mene, ali iz dobre građanske obitelji. Možda ima rodbinu koja želi znati što joj se dogodilo. Što da napišem?— Smrt nesretnim slučajem za vrijeme jednog pristajanja. Ne mislim da će se zanimati za nju. Ali možemo naznačiti da je njezin grob u Tidmagoucheu. Vidim i ime Julienne Denis, supruge Aristi-dea Beaumarchanda.Obje su se popustljivo nasmiješile.

— Upišimo ga kao pomoćnog apotekara opće bolnice u Quebe-cu, to će biti dovoljno ugledno zanimanje. Ali sad sam se prisjetila da su se u Port-Royalu tri naše drugarice sakrile kod gospođe de la Roche-Posay kad su nas Englezi zarobili. Gospođa de Maudribourg bila je u rukama Engleza i nije ih mogla potražiti. Bila je bijesna.— One su konačno ostale u Port-Royalu — objasni Anđelika. — Germaine Maillotin, Louise Perrier i Antoinette Trouchu. Mogu vam dati imena njihovih muževa. Još tri su ostale u Gouldsborou. — Doći ćemo i do njih.Delphine ustade i upali svijeću. Čelo joj je bilo znojno.— Još jedna je umrla tijekom toga putovanja u Boston: Aline Charmette. Groznica ili morska bolest, ne znam. Ili je to bilo u He-veu, gdje nas je iskrcao zapovjednik Phips. Ne, ipak je bilo na brodu. Sad se sjećam. Taj grozni Englez bacio je njezino tijelo u more.— Sedam.— Gospodin de Pevrac spasio nas je u Heveu i odveo nas u Tidmagouche. Ondje je pala odluka da se tri naše drugarice vrate u Gouldsboro.— Priznajem da se toga ne sjećam.Boravak u Tidmagoucheu ostao joj je u zbrkanom sjećanju.— Žalile su što se nisu sakrile kod gospođe de la Roche-Posay — reče Delphine. — Gospodin de Peyrac dopustio im je da se vrate na Neustrašivom pod zaštitom gospodina i gospođe Malaprade, koji su vodili Honorinu. Dao im je pismo za gospodina Paturela o tome. Znam da im je htio dati miraz, jer su bile bez ičega.Ona uzdahnu.— Kako žalim za Gouldsboroom. Pomalo je zastrašujuće zbog svih onih heretika i gusara, ali ubrzo vas zavede srdačnost koja ondje vlada. Gospodin guverner Paturel tako je dobar. Bio nam je kao otac.— Da, da — reče Anđelika prisjećajući se da je Delphine nekoć gajila nježne osjećaje prema guverneru. — Dakle, i te tri smo udali.A ova, Marie-Paule Navarin, nije li ona ostala na istočnoj obali i udala se za nekog Akadijca?Približile su se kraju; policijski ravnatelj zacijelo će biti zadovoljan.— Jeste li uračunali Petronille Damourt, vašu čuvaricu, u tih dvadeset sedam žena?— Ne. Riječ je samo o našoj skupini mladih žena i djevojaka, koje je gospodin Colbert poslao za neženje u Kanadi.— Onda se čini daje to samo deset, a ne jedanaest žena koje nisu došle u Quebec. Nedostaje nam jedna.— Da! Nedostaje Henriette Maillotin — dosjeti se Delphine.— No nije li se ona vratila u Francusku s gospođom de Bau-mont?— Ne, ono je bila Henriette Goubav, a ne Henriette Maillotin, Germainena sestra. A ona... Ne znam što se dogodilo s njom.Dakle, bile su dvije Henriette.Anđelika shvati da je zavela u bludnju malenu Germaine u Port-Royalu.— Ali što se onda dogodilo sestri Germaine Maillotin? U Delphininom pogledu iskrila je panika.— Rekla sam vam da ne znam. Znam samo da je bila s nama u Tidmagoucheu. Svađale smo se. Bila je vezana za gospođu de Maudribourg i nije mogla podnijeti daje osuđuju niti prihvatiti daje naša dobročiniteljka priznala svoje zločine na mrtvom tijelu svog brata

Zalila. Rekla je da je vojvotkinja žrtva zavjere, da su je namjerno izludili. I sama je bila kao luda i morala sam je silom odvući u zaklon kad su stigli Indijanci.— A poslije?— Primijetila sam da nije više s nama koje smo trebale ići u Quebec kad smo već bili na moru i plovili preko Zaljeva svetog Lawrencea.— Zašto me niste tada upozorili? Delphine prijeđe rukom preko čela.— Ne znam više. Bile smo tako potresene... Valjda sam mislila da se vraća u Gouldsboro s Malapradeovima. A poslije, vjere mi,nije bilo prilike. U Quebecu su nas primili kao šesnaest Kraljevih djevojaka i tad je taj broj bio važan. A ja sam se trudila što brže zaboraviti te užase.— Što mislite, kad ste je posljednji put vidjeli?— Kako da se prisjetim nakon toliko godina? — uzdahnu Delphine. — Sigurna sam da je bila s nama u utvrdi u kojoj nas je gospodin Nicolas Parys okupio kad smo pobjegle od Indijanaca. Bunila se i htjela priteći u pomoć gospođi de Maudribourg. Silom smo je odvukle u zaklon. Sjećam se da se gospodin Parys zainteresirao za njezino stanje. Izvana su dopirali strašni krici jer su Indijanci skalpi-rali sve koji nisu uspjeli pobjeći. Drhtale smo i mislile da nam je stigao posljednji čas. Pa ipak, mogu tvrditi da nisam napuštala njezino uzglavlje jer sam bila zabrinuta za nju pa tako znam da je bila s nama kad je opasnost prošla i kad smo mogle izići. Ti sati urezali su mi se u sjećanje*.Tijekom tog pokolja Anđelika je bila s Yolandom i Lijepom Marcellinom pred vratima kuće u kojoj je počivala ranjena demon-ka, a Piksarett je, noseći krvave skalpove, zastao pred njom, nadmoćan u svojoj ironiji.»Znam što je iza ovih vrata, ali ostavljam ti život jer je tvoje pravo da tako odlučiš!« — objavio je. Prije no što se udaljio, dobacio joj je:»Bila je tvoja neprijateljica! Njezin skalp pripada tebi.«Tijekom noći vojvotkinja je uspjela pobjeći, ali, ranjena, nije dospjela daleko. Idućeg jutra našli su njezino tijelo, napola poždera-no od divljih životinja.Zar su u uzbuđenju zaboravili mladu Henriette Maillotin?— Jesu lije oteli Indijanci? — upita Delphine.— Ne. To bi se doznalo. No nešto mi je palo napamet. Rekli ste da se stari Nicolas Parys zanimao za nju. Možda ju je naveo da ode s njim u Europu.-Pih!— To bi se moglo očekivati od njega.— Ali ne i od Henriette. Osim ako ne bi bila pijana ili drogirana. Nije bila pretjerano inteligentna, premda je bila šarmantna. Lako se na nju moglo utjecati, bila je poput gline u rukama vojvotkinje de Maudribourg.— A zašto ne bi dala da stari Parys utječe na nju? Htjela bih da to bude objašnjenje i da je živa, a ne da nam ostane ta tajna njezina nestanka.: Vidi: Anđelika i demonka— To gore — promrmlja Delphine mršteći se. Anđelika ju je promatrala i opazila njezin prazan pogled.— Ne dajte da vas mašta svlada. Začas ćemo je pronaći u Gouldsborou. Kad se vratim, ispitat ću gospodina Paturela. Možda će mi reći da se udala za nekoga gusara s Nesutrašivoga i da plovi plavim morima Kariba.Delphine se blago nasmiješi. — Iz vaših usta u Božje uši.

— Ne mučite se više. Pomalo ćemo se uvjeriti daje sve u redu. Ali kad je Anđelika htjela uzeti papire, Delphine je uhvati zaruku.— Oh, gospođo, moram vam reći cijelu istinu... Ne mogu vam prešutjeti jednu potankost, premda nije jasna, a možda ni stvarna. Radi se o snomorici koja me stalno proganja. Obuzeta vojvotkinji-nom trgičnom smrću, vidjela sam je kako trči kroz šumu, zapazila sam plavetnilo njezina ogrtača, njezin žuti prsluk i crvenu suknju. Osjećala sam da joj slijedi smrt i nisam je dozivala. No nakraju nisam mogla izdržati i kriknula sam. Ona se okrenula i vidjela sam je... ali to nije bila ona. Bio je to netko drugi! Nisam mogla razabrati tko je ta žena koja je trčala kroz šumu, ali sigurno znam da to nije bila ona. Bila je to neka druga žena koja se odjenula u njezinu odjeću... i koja je htjela umrijeti... umjesto nje!Delphine kliznu u naslonjač, iscrpljena.— To je kao san, ružan san. Možda ćete me smatrati ludom, ali kad god zaboravim na životnu bijedu i sreća se stidljivo začne u meni, taj san me budi. Moj suprug uzalud je pokušavao ohrabriti me da objasnim prirodu toga sna čija stalnost dokazuje da on ima u meni čvrsto korijenje koje valja iščupati. Ali nisam mogla ništa reći i plakala sam mu na ramenu. Nisam o tome razgovarala s djevojkama jer sam znala da se nijedna ne želi prisjećati prošlosti. A sad znam da sam se bojala ispitivati ih. Mislim da moj san upozorava na istinu.Anđelika se prisiljavala da govori mirno.— Ništa čudno, nakon vaših iskustava s tom ženom. Ali zašto tu moru tako tumačite?— Zato jer je to jedino logično objašnjenje nestanka Mailloti-nove.— Ne dajte da vam se san pomiješa s uspomenama. Je li ona toga dana doista nosila tu odjeću?— Jest! Sama sam joj pomogla da se odjene. Anđelika nije više htjela uranjati u te lude priče.Delphine je priznala da je često razmišljala o djevojkama gospođe de Maudribourg i da je svaki put zastala na imenu HenrietteMaillotin, o kojoj nitko više nije govorio, koje se, činilo se, samo ona sjećala.— Oduvijek sam znala.— Što to?— Da je Henriettin nestanak u vezi s nestankom gospođe de Maudribourg. Ona joj je pomogla da pobjegne iz kolibe u kojoj ju je čuvala Marcelline.— Uz pretpostavku da su tako pobjegle i dospjele do šume, gdje bi se mogle skriti?— Kod suučesnika, ili pak u divljini, kod Indijanaca... Žene poput njih uvijek nađu suučesnike.— Našli su vojvotkinjino tijelo.— Izobličeno. Prepoznali su samo odjeću. Delphinin glas bio je težak i uvjerljiv. Tvrdila je:— Tako je bilo. Ubili su Henriettu, izobličili je do neprepoznatljivosti i ostavili je divljim šumskim životinjama, odjenuvši je u vojvotkinjinu odjeću kako bismo vjerovali da je to njezina smrt.Ako je grob u Tidmagoucheu grob sirote ubijene djevojke, to znači daje Ambroisine možda živa negdje na kugli zemaljskoj. — A što je onda bilo s njom?— Pobjegla je. Otišla je iz Amerike.

— Kojim brodom?— Onim Nicolasa Parvsa.Anđelika osjeti kako joj srsi prolaze cijelim tijelom i kako joj se kosa diže na glavi.Sve se slagalo.Prisjetila se staroga Nicolasa Parvsa na ukrcaju, nestrpljivog i svadljivog. Brod je čekao na sidrištu da se magla digne kako bi mogli isploviti. U njegovoj unutrašnjosti skrivala se Ambroisine za koju su smatrali daje mrtva i pokopana.Ali, ako je živa, zar se ne bi prije pojavila?— Ne mislim da bi. Naprotiv, držim da su ove godine bile prek-ratke da bi povratila, tko zna, možda mir i zdravlje, ili svoju uništenu ljepotu. Možda je izgradila novi lik, smislila nove zamke i počela povlačiti konce svoje osvete.— Umirite se! Nepotrebno se uzbuđujete.— Ne! Poznajem je. Dobro je poznajem.— Sumnjam daje živa. Vratila bi se.— Još se može vratiti.Delphine je govorila o vojvotkinji u sadašnjem vremenu, kao i sestra Magdalena, vidovnjakinja koja je upotrebljavala i futur: »Ar-hanđeo će se uzdignuti jednoga dana i zapovjediti gnjusnoj zvijeri da uništi demonku...« Anđelika je bila napomenula: »Izražavate se kao da i dalje hara ovom zemljom, kao da još nije završila svoju paklenu misiju. Mala redovnica pogledala ju je uplašenim pogledom iza svojih okruglih naočala*.— Obnova afere s Jednorogom možda je njezin novi udarac — predloži Delphine.— To bi me čudilo. Ništa u riječima gospodina d'Entremonta nije dalo naslutiti da se iza te istrage krije neka osoba te vrste. To je samo dovršenje dugog i dosadnog administrativnog posla. Ti činovnici smijali bi se do suza da znaju kakve drame su izazvali svojim cjepidlačenjem.XLIV.Anđelika je izišla iz Delphininog doma. Čekale su da prestane kiša i izbjegavale neugodnu temu. Donijele su odluku. Više neće govoriti o tome.— Ako vas budu ispitivali, pošaljite radoznalce intendantu Car-lonu. On mora braniti karijeru i znat će sačuvati glavu. A vi se bavite svojom srećom i svojim zdravljem. Kako to da još niste majka? Zar ne želite djecu?Delphine je gotovo kriknula: dijete!Bio je to njezin najdraži san, san koji je uljepšavao njezin život siročeta. Ali još je progoni nesreća. No ona i Gildas se vole.Anđelika joj je dala imena nekih biljaka koje se mogu kupiti u ljekarni i upute kako da ih smiješa i pripremi.Zatim je Delphine željela slušati o blizancima.Anđelika se upustila u opisivanje Gloriandre i Raimon Rogera, njihova napretka i pothvata: tema je bila neiscrpna.— Ne mislite na prošlost — ustrajala je Anđelika kad su se ra-stajale. — Tako biste samo sebe kaznili. Ona je tako mrzila sreću! Pijte čajeve koje sam vam preporučila. Začet ćete i bit ćete sretni.Mlada žena se napokon nasmiješila.

— Vi iscjelitelji imate u svojim rukama život i smrt, zdravlje i bolest, ljubavnu sreću i patnju, začeće i jalovost. Shvaćam zašto vas mrze oni koji žele da sva moć bude u rukama muškaraca i njihove savjesti.* Vidi: Anđelika u Quebecu2Q8 , _ ._.,..Sunce se probilo kroz oblake i lišće je blistalo poput porculana.Velika rijeka bila je nalik na zlatno jezero. Sve je bilo mirno. No Anđelika se pitala je li njezino srce osuđeno na to da se nikada ne smiri.Iza sebe začula je sitne korake.Ermeline! Malena debeljuškasta djevojčica!Više nije bila tako malena. Narasla je i bila je velika djevojčica.— Oh, malo moje dijete, nemoj nikad izgubiti svoju svjetlost — reče Anđelika i zagrli je — nemoj nikad izgubiti svoju tajnu! Jedeš li još uvijek onako dobro?Dijete se smijalo i gledalo je bez riječi. »Istina je. Njezina majka pisala mi je da nikad ne govori.« Nijema, ali čarobna, činila se da je u dobru zdravlju. Bila je sretna poput leptira i činilo se da uživa u svemu što vidi. Vragolast plamen sjajio se u očima punima radosnih iskrica kojima se nije mogla točno odrediti boja: jezerska voda ili sunce.— Nisi se promijenila. Kakva sreća! Ermeline, očajna sam jer nemam bombona. Ali tako sam sretna što te vidim. — Njezine riječi tako su zabavljale Ermelinu da se smijala poput zvončića.»Tako sam joj htjela donijeti bombona« — predbacivala si je Anđelika. Pomislila je na misao viteza de Lomenie-Chamborda koju je izrekao kad je darovao Honorini luk i strijele. »Volimo nevinost. A samo nevinost to i zaslužuje.«To nije prvi put daje Ermeline potrčala u njezin zagrljaj. Dogodilo se to i onog burnog dana kad kao daje htjela poletjeti.A evo i dojilje Perrine, uzbuđene kao i tada.— Vratili su se svi — reče joj crna dojilja.— Ja odlazim sutra, ali poslat ću vam Kouassi-BSa kako biste mogli malo razgovarati s njim, Perrine. Zbogom, Ermeline, draga moja! — reče Anđelika nevoljko se opraštajući. Bila je sretnija stoje vidjela Ermelinu nego da ju je cijeli grad svečano dočekao.

»Malena djeca su čudna« — pomislila je udaljujući se — »ali su i čudesna. Dugo ostaju tajnovita i obuzeta nepoznatim. Zato ih volim i zato me očaravaju.«Glas nalik na flautu uzvikivao je iza nje:— Doviđenja! Doviđenja, sunce! Ermeline joj je objema rukama slala poljupce.Što su svi d'Entremonti i Ambroisine i njihova mračna kola mržnje i straha u usporedbi s ovim? Imaju li oni moć usporedivu s ovom srećom?— Oh! Draga prijateljice, mislila sam na vas i sad vas vidim kao prikazu...Bila je to gospođa Le Bachovs.— Prekinula sam vas u slanju poljubaca nebu...— Ne. Samo sam se opraštala s malom Ermelinom.Te večeri Kouassi-Ba otišao je vidjeti Perrine-Adele. Morao je brzo odlučiti. No za njega nije bilo dvojbe. Gospodin de Pevrac čeka i on mora ostati uz gospođu de Pevrac dok se ne pridruži suprugu. A što bi bilo s Ermeline i ostalom djecom kad bi tako brzo izgubili Perrine-Adele?Bilo je šteta tako brzo odlučivati o pitanjima ljubavi, ali nisu imali vremena.

Gospođa de Mercouville rekla je kako je očito da se sve dogodilo kao i prvi put. Kad je Anđelika prvi put došla u Quebec, Ermeline je prohodala. Ovaj put je progovorila!Ni ovaj put neće manje zahvaljivati Svetoj Ani. Ako nekakva irokeška flota ne dođe iz Tadoussaca.— Upravo to želim doznati — reče Anđelika. — Moj suprug je na rijeci Saguenav, što me je lišilo njegova društva. Razumjet ćete da sam nestrpljiva da mu se pridružim i saznam kako je to svršilo.Molovi su bili puni ljudi kao i onoga dana kad je prvi put došla u Quebec.— Vratite nam se! Vratite nam se!Ljudi su zaneseno mahali rupcima i kapama.— Vratite nam se! Vratite nam se!Anđelika opazi okruglo lice gospođe Le Bachovs, uvijek tako vesele, koje je ovaj put bilo prožeto tugom. Mahala je velikom lepezom od perja kao konačni pozdrav, kao da je vidi posljednji put. »Zašto? Zašto?«Brodovi se polako otisnuše i usmjeriše prema sjeveru. Kliznuli su pokraj Orleanskog otoka nalik na zaspaloga kita, otoka na kojem vlada čarobnica Guillemette. Potom su opet ugledali Quebec i njegovu srebrnu krunu, rt Tourmente u daljini, a posve blizu bila je kapelica Svete Ane.SEDMI DIONA RIJECIXLV.Kako su plovili nizvodno, rijeka se širila sve dok se nisu izgubili u prostranstvu mora.Anđelika je najradije bila na pramcu i promatrala obzorje na kojem će se za koji dan sresti sa svojim suprugom.Morski vjetar nanosio joj je raspršene slane kapljice na usne.Pustila je da joj misli lutaju. Pokušala je sjetiti se koja je bila posljednja arkana, kad je Ruth Summers izvukla ludu. Uzalud je naprezala pamćenje.Zašto je bila tako nerazumna da nije željela saznati kraj seanse, koji bi joj možda otkrio što je čeka, što joj spremaju sjajni čovjek i svećenica, koji su zasad »pobijeđeni«. Dvije prve zvijezde otkrile su joj neke sitnice: ljubav koja pobjeđuje, uvijek ljubav koja pobjeđuje! Mnogo muškaraca: ljubav te štiti. I sunce: kralj te i dalje štiti.Ruka Ruth Summers otkrivala je »ploče« sa simboličnim bojama: crveno za tijelo, bijelo za duh.Otkad se vratila u "VVapassou, željela je zaboraviti Salem i njegova čuda.Ne zaborav nego dojam nestvarnosti prianjao je uz obrise tih dviju plavokosih vila koji su bili pomiješani s ekstatičnim slikama iz njezine »smrti«. Vidjela ih je u deliriju. S naporom ih je izvela na površinu života.— Ja nisam vaša vjerna prijateljica, sirote moje čarobnice. Ja sam nezahvalna francuska papistica koja, zbunjena vašom jedinstve-nošću, pokušava što manje se sjećati koliko duguje tako bizarnim i ukora vrijednim bićima. Ali vi niste bile san. Moji blizanci oživjeli su u vašim rukama!Ne! Događaji u Novoj Engleskoj koji su joj omogućili da bolje razumije što je pretrpio njezin brat Josselin nisu bili zrak. Bile su to osobe od krvi i mesa koje su izgradile svijet pun mistične groznice. I Ruth i Naomi imaju svoje mjesto u njemu. One se ne bune. O progonima, zlostavljanjima i uvredama govore kao o nužnom zlu, kao o životnoj boli na američkim obalama.

Izliječile su toliko ljudi, a umrle su na vješalima, proklete, osramoćene.A nitko se ne boji Ambroisine, pobožne dobrotvorke.Ljudi nisu slijepi. Oni su samo mlitavi, kukavice koje nemaju istinsku žudnju za pravdom i ljubavlju.Dok su joj misli tako kružile, u njoj je rasla nestrpljivost da vidi Joffreva.On je nalik njoj. Njemu može sve reći. Povjerila mu je svoje sumnje o Ambroisini. Uvijek je nasmiješen i uvijek je ohrabruje.Ako je vojvotkinja de Maudribourg živa, raspolaže li moćima da ih uništi? Je li okončana njezina misija s isusovcem, njezinim prijateljem iz djetinjstva?No danas više nitko ne može ugroziti njihovu ljubav. Čak je i zemlja poprimila drukčiji izgled. Stranci iz Gouldsboroa izgradili su naselja i pokrenuli gospodarstvo u Francuskom zaljevu te promijenili odnose snaga.Tijekom nekoliko godina Joffrev de Pevrac postao je sudac u sukobima sjevernoameričkih naroda: Francuza, Engleza i indijanskih naroda irokeškog i algonkinskog podrijetla.Tako je željela vidjeti ga, čuti, dotaknuti, znati daje živ i zdrav.Kad je jednog jutra Tadoussac bio na vidiku, obuzela ju je panika.»Što ako nije tu? Ako mu se nešto dogodilo kod Irokeza? Ako ga je Outtake ubio?«Je li ondje?Anđelika nije uspijevala mirno držati dalekozor na očima.Slika se napokon uoštrila.To je on.— To je on! Ne, nije on!— A što biste htjeli? — reče gospodin d'Urville i uze joj instrument. — Savršeno jasno vidim gospodina de Pevraca, a malo dalje je i gospodin Perrot. Vojnici i mornari su na kopnu i na brodovima. Svi su mirni.Više nema dvojbe. To je on, njezin kralj, domovina i utočište. Tijekom cijelog putovanja u Montreal mučili su je neopravdani strahovi. Zašto? Zato što bez njega diše tek napola.Čim je čamac s Duge pristao, potrčala je prema njemu i zagrlila ga ne mareći za ljude oko njih.Nije važno što se ne ponaša suzdržano poput velike francuske dame. Tadoussac, stara krznarska postaja, vjerojatno je posljednje mjesto na kojem bi trebalo paziti na lijepo ponašanje.Njihova ljubav možda je za ostale izvor čuđenja ili pak zavisti, ali ona uglavnom drugima predstavlja jamstvo sigurnosti, vječnosti i uspjeha.— Što je s Irokezima?— Bili su ondje, dolazili su s jezera Mistassini. Outtake im je bio na čelu. Dočekao me je i rekao: »Ticonderoga, između nas postoji nevidljiva nit koja se nikad neće prekinuti i koja seže preko rijeka, pustinja i planina.«Mnogo su govorili i popušili mnogo lula, a Outtake je predao grofu de Pevracu wampum koji je kazivao:»Ova ogrlica drži moje riječi: neću voditi rat s Francuzima. Dok god budu vjerni bijelom čovjeku iz Wapassoua, onom-koji-sipa-gro-move, Ticonderogi, mom prijatelju.«Pokazalo se da nada s kojom je Anđelika došla u Novi svijet, nada da će započeti novi život i izbrisati stari, nije bila tek iluzija.Ptice nesreće sve su dalje od njih.

Prestali su samo mračni duhovi dvaju bića koje je pohodila smrt.Ili barem tako misle živi...A Anđelika se nikad nije prestala bojati da će ti mrtvaci nastaviti borbu protiv nje s više moći no što su je imali dok su bili živi.Nije li u tome bilo »poitouovskog praznovjerja«, kao što je govorio Joffrev, koji se smiješio kad mu je govorila o svom strahu da demonka nije poginula u Tidmagoucheu. Ptice mraka ipak lete oko svjetlosne aure njihova života. Crna krila zamračuju sjaj svjetlosti sunca koje se rađa.Samo ona ih vidi. One potvrđuju njezine slutnje da još nije sve riješeno, da će još biti iskušenja koja će morati pretrpjeti, ali to dvoje neslomljivih neprijatelja, bili živi ili mrtvi, nikad ih neće pobijediti.Ona i Joffrev dosegnuli su obale unutarnje vedrine i vjere da ih nitko ne može otjerati odatle. Pred njima je još mnogo sretnih dana.