o "o O 01 H > o o a c < NASLOV ORIGINALA: ANNE I SERGE GOLON ANGELIQUE ET LE NOUVEAU MONDE ANNE I SERGE GOLON U NOVOM SVIJETU S FRANCUSKOG PREVEO: BERISLAV LUKIČ I IVO BAKOTIC UREDNIK: STANKO SKUNCA 1980. OTOKAR KERŠOVANI RIJEKA Fotos na omotnici iz filma ANðELIKA, u glavnoj ulozi Michele Mercier. Distributer MORA VA FILM, Beograd © 1966 by Opera Mundi, Pariš Toute reproduction, traduction ou adaptation sous quelque forme que ce soit, meme partielle, interdite dans tous les pays. PRVI DIO PRVI DANI

— Sad smo ipak zajedno! Ta je misao salijetala Anñeliku. Da li je izvirala iz dubine njene duše — u tom se trenutku osječala nesposobnom za bilo kakvu misao — ili je to bio kakav vanjski prizvuk poput zujanja komaraca i tauha, ne bi mogla reči. To se javljalo, gubilo, ponovo dolazilo, nije popuštalo, nestajalo... — Sada smo ipak zajedno!... Usredotočivši svu svoju pažnju na to da održi hod svoga konja na strmenitoj stazi, Anñelika nije pridavala osobito označen je toj misli. Sad smo zajedno!... Sad smo zajedno!... Ta se misao javljala jednom kao glas sumnje, jednom opet kao tvrdnja. Jedan je glas imao prizvuk straha, drugi prizvuk radosti. I kroz sve to provlačio se stalno umoran korak njezinoga konja. Mlada žena koja je toga jesenskoga dana prolazila na konju ispod rujnog javorova granja američke šume imala je na glavi veliki muški pusteni šešir sa zadjeriutLm perom, pod kojim se iskrile bistre oči poput izvorske vode. Da očuva svoju kosu od prašine, prekrila ju je platnenom ženskom kapicom. Na nogama je imala jahače čizme, koje sa joj dopirale do koljena, a rado ah je posudio njezin sin Cantor. Zbog snažnog stezanja rukama, koža je na uzdama bila mlaka i omekšala, a prsti na zglobovima ruku bijahu blijedi jer se stalna naprezala; da usmjeri konja ravno prema vrhu i spriječi da se ne osvrče prema dubokom zjalu prodoline koja mu je bila s lijeve strane. Činilo se da ga mračna dubina i jeka privlače i plaše. Da li je bio uznemiren zbog provalije ili šuma gorske bujice koja je dražila njegovu žeñ? Bala je to izdržljiva, krasna životiinja, koja je več na početku puta fegledala posve zbunjena zbog napornog hoda koji je morala izdržati. To je bilo sasvim razumljivo, jer ništa manje nije odgovaralo plemenitom soju konja od tih krivudavih staža koje su se od doline vijugavo protezale, jedva raspoznavale meñu drvečem, gubile' preko sasušehih- ledina ili močvara, nestajale u rijekama koje je trebalo satima gaziti kañ bi šuma bila previše neprohodna; ili su prolazile vrhove, iznenadno pomirale u ponore, kako biva s pješačkim stazama kojima prolazi čovjek kada želi stici- najkračim putem i pri tome ima posla samo sa svojim golim nogama, ali ne sa dragocjenim nogama jednoga konja. Staza kojom su prolazili bila je prekrivena suhom i klizavom travom 'koja je bila izblijedjela oñ sunčane žege. Pod snažnim konjskim kopitima :tra-va se svijala. Anñelika je čvrsto zadržavala konja, smirivala ga i blagim pritiskom prisiljavala da ide naprijed. Sada ga je .poznavala i nije se bojala da neče

slušati kad ustreba. Konj če raditi ono što ona bude htjela,*« drugo je pitanje da M če ona navečer biti posve slomljena oñ silna naprezanja. Sve su više odmicali i približavali se vrhu. Tamna udubina prodoline, obrubljena žutim, i rujnim krošnjama iznad vodopada, sve se više sužavala pri kraju te se činilo da nestaje, iščezava izmeñu dviju sttmenitih' strana, i naposljetku se pretvarala u neku vrstu .platoa nad kojim je strujao lagani vjetar donoseči miris smole. Anñelika duboko udahne. Pred njom se prostirala šuma četinjara. Borovi, plavetni cedri, u gustim redovima isprepleli svoje. granje. Smaragdno zelenilo i sinje plavetnilo preli- jevalo se u tamnim i svijetlim nijansama, a vrhovi stabala bili ukrašeni bokorima, kitama i girlanñama stvarajuči neku vrstu čipkaste tapiserije — sa bezbroj zelenih tonova. Opet se pojavilo kamenito tlo sa nazubljenim tvrdim škriljevcem po kome su konjska kopita zvučno udarala. Anñelika popusti uzde i opusti koljena kojima je" stezala slabine životinje. Misao se uporno vračala s osvježavajučim daškom povjetarca. — Istina je, mi smio ipak zajedno! Zastade, kao da se budi iza sna, i začu odjek te misli. Trgnu se, uspravi i pogledom preko karavana potraži jednu siluetu. Na čelu karavane jahao je on, grof Joffrev ñe Pevrac, veliki, vječiti putnik, pustolov dvaju svjetova, čovjek tragične sudbine, koji je upoznao veličinu i bijedu, a sada jaše zamišljeno, stupa naprijed, a iza njega njegova četa; jaše zamišljeno, s nekom uzvišenom neprisiljenošču, koja je katkada izgledala nesvjesna, ali uvijek sigurna. „Nikada nečemo proči ovuda", mislila bi često Anñelika kañ bi se našla pred kakvom zaprekom. ,,Joffrey ne bi smio..." A onda bi jedan za drugim, jahač za tragačem, nosač za jahačem, krenuli kroz kakvu šikaru poput lovačkog psa, kroz kakvu sustjesku ili preko rijeke, nepoznate močvare, kroz nepoznatu goru nad koju se več spustio mrak. Prolazili bi, napredovali i na kraju našli izlaz, obalu, sklonište preko noči. Svaki bi se put činilo kako je to nemoguče, a ipak bi uspjeli. Joffrev de P.eyrac nikada nije govorio o tim iznenañenjima. On ih je pripremao kao da se to samo po sebi razumije. Anñelika se još uvijek pitala da li on zaista znade kamo ide, ili ih puki slučaj vodi u sretnu luku. Več su se bezbroj puta morali izgubiti, poginutL Ali poginuo nije nitko. I nakon tri tjedna svi su se članovi te 9

male karavane, koja je posljednjih dana mjeseca rujna krenula iz Gouldsbaroa, pomirili sa svojom sudbinom, izloženi, kao obluci valovima bujice, nesmiljenoj i nepreglednoj šumi, preplanula lica, očaju okupanih žarkom svjetlošču, plavetnilom modrog neba koje se naziralo kroz čarobni kaleidoskop zelenila. Njihova je odječa upijala opojne mirise šume i jeseni, smole i malina. Na toplini pozne jeseni, u ranim jutarnjim satima, dizala se para iz jezera ostavljajuči površinu blistavom i prozirnom, a pucketa-nje šumskih suharaka daleko se čulo. Kad bi večernja svježina naglo i gotovo neočekivano nañošla, britka bi hladnoča najavljivala zimu, mada je bilo još mnogo zelenog drveča koje je istom počelo žutjeti. Kao nekim čudom iskrslo bi tada zaklonjeno mjesto prikladno za logorovanje. Da rastjeraju komarce i šišmiše,•zapalili bi vatre. S izvanrednom spretnošču Indijanci bi nasjekli meñu raslinstvom duge motke. Več nakon pola sata mogli su se na čistini vidjeti zabodeni kolci koji su služili kao podloga za krov od brezovih ili od velikih brestovih kora koje su bile naslagane jedna do druge poput crepova. Upočetku se Anñelika pitala kako su mogli za tako kratko vrijeme „diči" sa stabala te ploče od kora. Poslije je primijetila kako JofLrey de Peyrac šalje naprijed ekipu sa zadatkom da prokrčuje put, a kadšto i zacrtava, i da se naposljetku pobrine za konačenje. Dogodilo bi se ponekad da nitko na dc-lazišfcu ne dočeka karavanu, ali bi onda, poput psa koji spretno pronañe kost, nekoliko ljudi krenulo po tamnim zakudma šume da odanle donesu naramke mahovine, ili to opet odvaljivali kamenje s ulaza kakve spilje gdje bi našli skrovišta dobro snabdje¬veno brestovim korama, koje su tu bile pripremljene za putnike, i kakvu zalihu zakopanog kukuruza. To je bilo primitivno, ali sasvim dovoljno. Za feri bijele žene, Anñeliku, gospoñu Jonas, njezinu nečakinju i troje djece koja su bila s njima, podigao bi se platneni šator. Tlo bi prekrili jelovim granjem 10 i medvjeñim krznom koje je služilo i za pokrivanje. U takvom skloništu bilo je toplo i dobro se spavalo, ¦ukoliko čovjek nije bio navikao na jastuke i perine, Sto se ne bi moglo reči za Anñeliku i njezinu kčerku fiji je pustolovni život upoznao neudobnija odma¬rališta. Postojano lijepo vnñjeme olakšavalo je putovanje. Barem nisu morali sušiti odječu od kiše. Lov i riba¬renje svake su im večeri pružali tečnu hranu s re-r dovitam dodatkom dvopeka i slanine koja je done¬sena s „Gouldsboroa." Kako su odmicali dani i tjedni, tako im je nji¬hovo oprezno nastupanje postupno donosilo sve stra¬sniji umor. Anñelika ga je posebno osjetila toga

jut¬ra kada su kopita njenoga konja udarala po kame¬nitom tlu od čega se širila jeka. Činilo se da tu jeku pojačavaju siva debla borova i da to još više ističe nijemu šutnju koja je vladala na njihovu putu. Pri¬mijetila je da več nekoliko dana ne čuje Cantorovu gitaru, .ni vesele glasove Maupertuisa (Mopertwi) i Perrota (Pero), koji su meñusobno dobacivali šale i dijelili savjete. Svatko je išao bez riječi. Bila je to posljedica napora ili nagonsko lukavstvo ugroženih biča koja se na svakom koraku čuvaju ili nastoje da ništa ne misle. Ujutro je Honorina izrazila želju da jaše iza Anñelike. To je bilo prvi put otkako su kre¬nuli. Do tada je ona bila u društvu jahača koji su je rado pnihvatali jer ih je zabavljala. Čak su je Indi¬janci nosili na svojini zamazanim ramenima, a ona bi s njima vodila, kako je mislila, vrlo zanimljiv razgovor. Danas je željela da bude sa svojom majkom. An¬ñelika je osječala da spava oslonjena na njezina le^ ña... Pri opasnim prijelazima dijete je moglo skli¬znuti. Ali je Honorina bila odgojena na konju, cijelo je svoje djetinjstvo prosanjala na konju jašuči kroz šume, pa bi u snu nagonski stezala ruke oko majči¬na struka. 11 Staža se gubila na sivom pješčanom tlu, pokri¬venom borovim iglicama, te se po toj baršunastoj podlozi gotovo nečujno stupalo. Dah disanja, škripa sedala i lagano frktanje konja, koji su se branili od muha, miješalo se s vjetrom što je prodirao kroz šumu borova s jakim šumom koji je podsječao na šum mora. Pojavilo se visoko drveče, Svjetlosiva us¬pravna stabla, visoko izrasla, rastrla su široko gra¬nje s arhitektonskom savršenošču. čovjek bi pomi¬slio da ih je zasadila ljudska ruka. Neodoljivo se nametala misao na katedrale, na velike vrtove Ile-ñe Efrancea i Versaillesa. To je bio vrt divlje prirode ikoji je nastao po surovoj volji vjetrova, tla i sitnih sjemenki, i kojim šu toga dana, prvi put od njegova postanka, odjeki¬vali konjski koraci. Ponosni borovi Amerike promat¬rali s\i prolazak konja. Nikad ih prije nisu vidjeli. Konji su udisali mirisnu svježinu. Osječali šu neobičnost ovog prvog susreta s divovima neistraže¬nog svijeta, ali su, kao stvorenja plemenite engle¬ske i irske krvi, svladavali svoje bojazni. Iz krošnje jednog bora, padajuči s grane na gra¬nu, dokotrljao se jedan od onih okruglih i nareska-nih plodova rastvorenih poput lopoča i obloženih bi¬jelom smolom. Od tog šuma Anñelika zadrhta. Konj posmnu i Honordna se probudi. — Nije to ništa — majka če. To je rekla potiho. Sa stabala su ih promatrale vjeverice.

Prošao je gotovo jedan sat što su jahoJi izmeñu sivih kolona borova. Tlo se počelo blago naginjati prema dolini, ali je još uvijek bilo borova i jela. Sto su se više spu¬štali, .javljale su se breze i jasike s liščem još zelenim, te rujni brijestovi, mrki hrastovi s. krupnim liščem smeñe ili rumenkaste boje, zatim čitava simfonija javorova, kakve Anñelika još nikada nije Vidjelu. Oni su jeseni davali njene najljepše tonove, od boje meda i staroga zlata pa sve do rujne boje. a Malo prije nego što su zašli meñu rujno šumsko raslinje, s lijeve im se strane ukazalo neizmjerno obzorje oivičeno tamnim planinama. Bile su to prve planine koje su na dugom putu ugledala. Premda im se činilo da su dosada stalno silazili i uzlazili, put¬nici su bili prešli od mora samo prostranu Peneplai-neu, ispresijecanu usjeklinama što su ih izrovali to¬kovi voda i jezera. Te planine nisu bile naročito visoke, ali hi je bilo mnogo i protezale su se u beskonačnost u blagim, iz¬duženim . linijama, plavifiasMm i sivim, da bi se na kraju obzorja stopile sa lelujavom i njima sličnom maglenom masom koja se gubila pod nebeskim svodom. Odmah ispod njih pružala se dolina, ružičasta, pod lakom maglenom koprenom. Bila je prostrana, tiha i spokojna, ali sasvim pusta. Pogled na taj krajolik, koji joj je odjednom do¬čarao razmjere svijeta u kome se nalazila, posve je obuzeo Anñelikti. Bila je tako potresena kao da je nakon mnogih iluzija otkrila prave razmjere jednog gotovo neostvarivog pothvata. Pitala se da li je ika¬da drugdje bila, da li je ikada živjela meñu drugim svijetom, meñu drugim ženama, na Dvoru, u Versail-lesu; ja li moguče da na svijetu ima bučnih i nase¬ljenih gradova, velikih naroda, nesuzdržljivih i ne¬mirnih nacija. To nije mogla zamisliti. Ovdje je bilo kao u prvim danima stvaranja svijeta, iskonske ni¬jeme materije: posvuda voda, zemlja, litice, oblaci i močvare, lišče i nebo. Za nju je sve bilo obavljeno šutnjom. Pala je zavjesa nad bučnom komedijom pro¬šlosti, u kojoj je proživjela svoju blistavu i osamlje-ničku sudbinu mlade žene, lijepe, poželjne i ugro¬žene. To je bilo kao da se crveni kazališni zastor ponovo spustio, a iza njega se čuo smijeh, cerekanje i- ogovaranje. Anñelika se trgla, uspravila u sedlu, obuzeta ne-kim mučnim osječajem: Umalo što nisam zaspala, 13 glupo je to, mogla sam slomiti rebra i povuči za sobom HonoMnu. — Da nisi bolesna, Honorina, mila moja?

— Ne, mama. — Sve je tako rujno... Prolazili su kroz pravi grimiz, kroz šumu javo¬rova koje je jesen zabñjela rujem od vrha do dna. Opalo je lišče Več stvorilo gusti sag na zemlji. U mno¬štvu lišča jedva su se raspoznavala crna debla i gra¬nje koje je davalo ton cijelom tom šarenilu. Pod raskošjem svjetlosti sve je dobivalo usijanu boju žeravice i rumenu prozraenost crkvenih pro¬zora. Tri su ornobijele svrake drsko i pomamno ska-kutale s grane na granu kričeči iz svega glasa. — Ah! to su svrake... a meni se učinilo da ču¬ jem glas gospoñe ñe Montespan. Anñelika se stala slatko smijati. Gospoña de Mon¬tespan, njezina suparnica iz Versaillesa, bila je da¬leko i sječanje na nju činilo se kao uzbudljiv ružan san, kako prazna ljuska kakvog ploda koju možeš prstima smrviti. Dvor, ljubav kralja Luja XIV pre¬ma njoj, Anñeliki. Zastor se opet spustio. Sve je to bila prošlost. Daleko sječanje. A ispred nje pustoš 1 ovaj čovjek koga je ponovo našla. Trebalo je sve iznova početi. Nešto slično osjetila je jednom kad je s Colinom Paturelom (Kolen Patke!) prolazila kroz pustinju Ma-gireba: odvajanje od čitavog biča, kidanje sa vlasti¬tom ličnošču. Ali to nije bilo isto, jer onda je bješala iz pustinje, a Colin Paturel se našao na njezinom putu. Pustinja kroz koju mora danas proči nema kraja, i ona je vezana uz čovjeka koga ljubi. Sada su zajedno. Ta misao u njoj i izvan nje iznenada ju je ispu¬nila oprečnim osječajima: smirenjem i nekom neizre¬civom srečom, te ledenom i naglom jezom, kao kad iznenadno ugledaš ponor pred sobom. Bilo joj je kao da ju je stresla groznica i svijest joj pomutila, Jeza je dolazila od onih riječi koje je ona nesvjesno izgo- 14 vorila, kao da je rekla kako je „vezana" i kako „pu¬stinji nikada nema kraja". Promatrala je svoje ruke kojima je držala uzde i jasno ih je vidjela: bile su fine i duge, i mnogo ih je muškaraca več poljubilo ne upoznavši snagu koju su skrivale. Ta joj je snaga, koju je tokom godina stjecala, omogučila da danas barata teškim oružjem, da miješa tijesto ili da žmika rublje prilikom napornih kučnih poslova, i da jaše hirovita konja. Bile su to čiste, prave njene ruke, bez prstena, bez ukrasa, njene ruke! Anñelika je imala povjerenja u svoje ruke, naj¬bolje njezine saveznice. No svejedno se na časove osječala umornom, slabom kao dijete. Kao da su joj srce i duh bili slomljeni. Osjetljiva do krajnosti, ona se smijala.i plakala,

smučivala zbog jedne riječi, ra¬dovala zbog druge, nesigurna, zbunjena i silno poti¬štena bez ikakva razloga — sve ju je to preplavilo kao što su tamo dolje, iznad doline, preplavili gusti oblaci. čUtav prostor i počeli prekrivati čisto nebo. Sve je to nadožlo previše brzo. Sada je sve teklo previše sporo.- Hitro i munjevito prošla je radost koju je osjetila onoga jutra kada je uzeo njemu ruku i pred svi¬ma rekao: „Predstavljam vam svoju ženu, groficu de Pevrac." Zanosna, a bolna kao udar munje bila je njena ushičenost u trenutku kada je vidjela svoje žive sinove i osjetila njihovu prisutnost. Snažna i uabudljiva bila je radost one noči kada je njeno oporavljeno tijelo doživjelo zanos čežnje. Kao da ju je tada bio zahvatio i uskomešao neki .vrtlog, kao da ju je obilježio vreli pečat radosti, sreče i svu je prožeo. Ali se još nije mogla osloboditi svoje nekadašnje ličnosti, one druge ličnosti, oČeličene u teškoj patnji, ličnosti žene obilježene kraljevim žigom, žigom bunitotrance. Zbog toga se ponekad osječala usamljenom i udovicom, s istim onim raspoloženjima koja su se nekad javljala. 15 U takvim trenucima stvarnost bi je teško poga¬ñala i ostavljala zbunjenu i začuñenu. — Ali to je činjenica. On je prisutan. Mi smo zajedno. Radost se miješala sa strahom. Činilo joj se da če se onesvijestiti. Anñelika je više voljela polagano, usporeno raz¬mišljanje, koje je odgovaralo sporom i umornom hodu konja, ^ nego vatreni i blistavi polet misli. Ne može se reči da je na ovom putu bilo opasnih prijelaza, ali je sve bilo neobično. Pažnja je uvijek bila budna, ali je misao dremuckala, bila neodre¬ñena, kao da se nije htjela vinuti dalje od ove uske staze, od njenih vijuga i naglih padova, od njenih oznaka i mirisa; kao da nije htjela dalje od tih opip¬ljivih i neposrednih oznaka kao što su kamenčiči, li¬šče, trava, koje je trebalo priječi ili otkloniti, i od onoga što je bilo u njenoj neposrednoj blizini... a to znači 'ništa, ništa, i opet ništa u nedogleñ, samo šutnja i mrtva zemlja pod pokrovom šuštavog lišča. — A ipak sam uvijek bila žive mašte — mislila je Anñelika. — Maštala sam... prenosila se u situ¬ acije i u tome tako uživala da sam se poslije toga vrlo teško prilagoñivala stvarnosti, različitoj... i često varljivoj. Ako počnem zamišljati da se iza ovog bes^

konačnog pirostranstva šume pruža ogromna i nepri¬ jateljska pustinja, več unaprijed ču svisnuti... Samo treba čekati i otkriti što uistinu znači ovaj kraj, i ne misliti Ah, to rumenilo!.... šaptala je Anñelika kimajuči glavom. — Može li čovjek uopče zamisliti ovakvu veličanstvenost? Može li je samo u snu do¬ živjeti? — mislila je ona zanesena i privučena osje¬ čajem nekog neodoljivog divljenja koje joj je priči¬ njalo gotovo nadnaravni užitak. Širila je oči, opijala se tim blistavim bojama gdje su se svjetlo i sjena natjecali da i najblažim, nijansama dadu sjaj dra¬ gulja. Na brončanoj pozadini šumskog raslinja pomi¬ ješanog sa crnim plodovima kupona, odakle se podi¬ zao mlaki zadah s mirisom murva i meda, razlilo se crvenilo, žutilo i rumenilo. Anñeliki se pričinilo da se na obližnjem deblu nešto miče, i tada ugleda dva crna medvjediča koji su se uz stablo verali. Na poja¬vu konja okrenuše svoje radoznale njuškice, živahne i bezazlene. Toliko su bili dražesni da je gotovo probudila Honorina da joj ih pokaže. Ali je pomislila da majka medvjedica možda nije daleko. Pogledala je da li su joj u vreči na sedlu pištolji koje joj je Joffrev bio dao. Daleko iza nje pojavio se konj gazde Jonasa pod gustim svodom rujnog raslinja. Kao da su polegla pod teretom tog rujnog rasli¬nja, leña rošelskog urara nekako se zaoblila. Sigurno je i on napola spavao. Anñelika ga je promatrala kako prelazi preko puta posuta uvelim liščem. Ako se medvjedica pokrene dolje u guštiku, sigurno če se konji preplašiti. Ali se ništa nije dogodilo. Gazda Jonas je na svom konju prošao ispred nosa medvje¬dičima koji su pokazivali izvanredno zanimanje te su svojim živahnim očicama slijedili tu apokaliptič-ku životinju koja je donjim dijelom, na četiri noge, ličila na pravog konja, dok je iz gornjeg dijela, na kojem je stajao nekakav crni čunj — medvjedi nisu znali da je to šešir — dopiralo glasno hrkanje. Gazda Jonas i njegova žena bili su zamolili grofa de Pevraca da se smiju 'pridružiti njegovoj ekspedi¬ciji jer nisu htjeli ostati u Gouldsborou. Sa svojom nečakinjom Elvirom, udovicom pekara, s njezina dva dječaka, oni su sačinjavali hugenotski dio karavane, a to znači prijatelje same Anñelike. Ostale, meñu ko¬jima« je bilo Talijana, Nijemaca, Engleza, možda i Skota, ona je još slabo poznavala i nije ih dobro ni razlikovala. Sebe je prekoravala zbog tog nesnala¬ženja, koje nije bilo njezina osobina, jer je uvijek pokazivala zanimanje za svoje bližnje, a to je bio uzrok da je brzo sklapala

poznanstva. Ali bilo je to „ljudstvo" Pevraca, a ne nj^eno, te su i oni još uvijek biti suzdržljm. 16 J Anñelika u novom svijetu 17 Iz skupine se uvijek odvajao samo kanadski div-ljačar Nikola Perrot, svemočniji no ikad, koristan, nenadoknadiv, koji bi se uvijek u pravom trenutku pojavio i bio joj na usluzi. Rado je išao pješice, tihim i istrajnim indijanskim korakom, s puškom prebače¬nom preko leña i okrenutom. Cesto bi išao naprijed da označi put i pripremi konačište. Anñelika je stek¬la dolam da bi taj mladič, miran i zagonetan, mogao učiniti da prihvati svaku stvar koje se plašila. Kad bi on doznao za njezine misli, sigurno bi se jako za¬čudio jer je njemu bilo sve jednostavno: stablo mu bijaše stablo, bilo rujno ili ne, rijeka mu bila rijeka, Indijanac — Indijanac. Brzo bi razabrao tko mu je pri¬jatelj, a tko neprijatelj. Prijatelj je bio prijatelj, nepri¬jatelj — neprijatelj, skalp je bio skalp, odmor za indi¬jansku lulu napunjenu duhanom — najdivnija stvar na svijetu, a strelica u srcu najneugodnija. U tome je bio jednostavan, a njegova je tajno¬vitost potjecala odatle što je poznavao neobične i čudnovate stvari. Toga on nije bio svjestan. Požalila je što joj nije u blizini. Bila bi ga pitala za naziv biljaka koje je viñala pored staze. Neke su joj bile poznate, a neke opet nisu. Još bi ga pitala kako se prehranjuje konj u kraju gdje nema livada ni proplanaka, gdje je šumsko raslinje samo šikara, uvelo lišče, opalo granje, gdje nema trave. Ona je naslučivala da ga to pitanje oko konja muči. On joj je več podrobno rastumačio da su u ovim krajevima rijeke jedini putovi za napredovanje, a mali indijan¬ski konoi od brezove kore, koje možeš prenijeti na glavi preko brzaca, pa ih onda ponovo porinuti u mirnu vodu, jedina sredstva za prijevoz. „Ali s ko¬njima i ženama!..." govorio bi on kimajuči glavom. Grimizna šuma se svršavala izmeñu strmih litica, koje su se sve više sužavale praveči uzak prolaz. Ispred njih se pojavio vodopad, ali ovoga puta uspon nije bio težak. Prije nego što če nastaviti put, Anñelika" je za¬stala i okrenula se da pogleda članove karavane 18

koji su jahali ili hodali pješice i jedan za drugim izlazili iz usjekline kao iz kakve jame. Činilo se da su svi, pa i oni najmlañi, bili satrveni od napora i žege. Mala djevojčica od tri godine, Honorina, spavala je obgrlivši rukama struk svoje majke. Na mjestu, gdje je dijete držalo naslonjenu glavu, Anñelika je osječala topli i vlažni pritisak. Na toj jakoj vručini, na suhom i treperavom zraku i najneznatniji dodir bijaše joj gotovo nesnosan. Znoj je čurkom curio niz njena leña i lijepio od¬ječu. Premda je nosila šešir sa Širokim obodom, vrat ju je bolio. Jedan čovjek iz karavane stiže do nje i proñe pozdravivši je rastreseno. Ni glave nije podigao, iza njegovih umornih koraka ostajao je trag prašine. An¬ñelika još jednom pogleda. Nije vidjela Cantora pa se uznemirila zbog svojega mlañeg sina. Ljudi su prolazili jedan za drugim pognuti pod težinom tereta što su ga nosili na leñima. Neki, stranci, razgovarali su engleski. Prolazeči bacili bi brz pogled na mladu ženu koja je stajala na konju uz rub staze, ponekad bi pozdravili i odlazi¬li dalje. Promatrajuči te ljude koje je grof de Peyrac bio izabrao da ga prate na njegovoj ekspediciji prema unutrašnjosti američkog kontinenta, Anñelika je u toku. triju sedmica doznala jedino da su po naravi šutljivi, surovi, izdržljivi na sve Imšnje i silno privr¬ženi svome voñi. Bilo je tu grubijana, i nije trebalo biti osobito pronicav pa shvatiti da je svaki skrivao neku tajnu. Ta vrst ljudi nije bila nepoznata Anñeliki. Znala je i to da ih nije lako ukrotiti. — Ona če im kasnije pristupiti. Nastojanje oko jogunastog konja, briga za djevojčicu i nekoliko pri¬jatelja hugenota, iziskivalo je napon svih njezinih snaga. Unatoč tome što je bila navikla na duga jahanja po šumama, brdima i dolinama, bilo je trenutaka kada se uznemirivala. Nije mogla zaboraviti zabrinuti izraz svoga muža onda kad ga je bila zamolila da je povede, i počela je shvačati. Avantura koja ih je če¬kala, u unutrašnjosti, pokrajine Maine (Men)i gdje je grof de Peyrae bio nakanio eksploatirati rudnike zlata i srebra,-, ta avantura, sada je to shvačala, bit če bremenita nepredviñenim teškočama, kao što je bila i ova staza kojom su več nekoliko dana išli. Ftoolazili su i Indijanca, muškarci i žene, ostav¬ljajuči iza sebe u ugrijanom zraku zadah divljači. Oni su se pridružili karavani kad je ova bila stigla do

obala rijeke Penelscot. (Penelsko). Pripadali su ma¬lenom plemenu abenakiškog naroda, Metallakima, koji su se nakon jedne trgovinske ekspedicije na oba¬lama oceana -vračali na svoja lovna područja, u bli¬zini jezera Umbagog. Boječi se susreta s Irokezima, okrutnim i davnim neprijateljima, koji su za vri¬jeme ljeta često poduzimali ratničke pohode pusfco-šečti njihovu, zemlju, Metallafci su zamolili zaštitu grofa de Pevraca. Stigao je i gospodin Jonas, rošelski urar, držeči svoga konfa za uzdu. Zaustavio; se skinuvši šešir. Brižljivo j© obrisao kosu, onda. čelo,, zatim naočale. — Uh,.užasna je.ova strmina!. I još kažu da sva¬ ki dan moramo priječi dvadeset ovakvih! ! — Kako se osječa vaša supruga? — Molio- sam, jednoga od ljudi da joj pomogne pri usponu. Bojao.- sam. se' da če moju sirotu, samo ako posrne,- samljeti, slapovi. Ah,, evo ih! Prispjela, je nošelska, gospoña. Mladi Bretonac Yann Le Couennec: (lan, l'e Kuenek), čovjek s „Goulñ-sboroa", uslužno- je vodio njezina konja. Gospoña Jo¬nas je bila sva zajapurena, ali je pokazivala dobro raspoloženje. Do sada su oni- hrabro izdržali sve tegobe nakon odluke da idu s grofom, a gospoña Jonas, jaka i čila žena u pedesetoj, pokazala se kao izdržljiva ja¬hačica. — Ovo je zamjena za moj dučanski sobičak u La Bochelleu — reče. Pripovijedala je Anñeliki da je ona kao kči bogatog posjednika mladost provela živeči na selu. — Jeste li vidjeli Cantora? — upita Anñelika. — Da, on pomaže Elviri, koja nije tako dobra jahačica. Sirotica mala! Pitam se kako joj je palo na pamet da nas prati TI ovoj avanturi sa svoja dva sina, umjesto da je ostala u Gouldsborou. Istina, ona je naša nečaka i osim nas nema nikoga od obitelji!... Cantor je izvirio na kraju usjekline i Anñelika osjeti ponos videči kršni lik toga mladiča koji je si¬gurnom rukom vodio konja na kojemu je jahala mla¬da žena grčevito se držeči, a s njome šestogodišnji dječačič. Elvira je izgledala prestrašena. Priznala je da joj zadaje strah buka vodopada. Sada je spremna da nastavi put bez ičije pomoči. Zahvalila je uljudno Cantoru i upita ga nije li tko vidio njezina starijeg sina Barthelemvja (Bartelemi) koji je imao osam go¬dina. Anñelika je umiri. Barthelemv je

naprijed s Florimonñom koji voñi brigu o njemu, i dječak se od njega više ne odvaja. Skupina Rošeljana krenu. Dok su se udaljavali, Cantor ih je promatrao kimajuči .glavom. — Da mene nije bilo, pitam se kako bi ova si¬ rota žena bila prošla — reče -s nekom Ijutinom u ko¬ joj je bilo i sučuti. — TSIarovariti se Ženama i dje¬ com u jednoj karavani, to je ludost. To se ne odnosi na vas, majko... Vi ste žena moga oca, razumljivo je što nas vi pratite. Ali morate priznati da je puto¬ vanje s karavanom «u nepoznat kraj nešto dr akcije od plesne priredbe u salonima Versaillesa. — Priznajem, Cantore, priznajem... — potvrdi Anñelika prikrivajuči smiješak pred uzbuñenim dr¬ žanjem mladiča — d divim se tvojoj izdržljivosti, Jer ti ideš pješice s teškim teretom, dok mi, žene i djeca, jašemo 20 21 — Vičan sam tome! Nismo slabašna čeljad. — Da nisi umoran od te strahovite žege? On se uspravi da pokaže kako ne osječa ni naj¬manji umor. Anñelika je slutila da se on pomalo pretvara. Jer u karavani su se i otporni ljudi katkada tužili na duljinu i tegobe puta. Primijetila je da je smršavio i da su kolebali osjenčali njegove bistre oči, iste zelene boje kao oči njegove majke. Ona se još jednom zapitala zašto ih Joffrev prisiljava na ov?j gotovo neljudski put. Zar ih želi iskušati i sa¬znati što može očekivati od koga? Dokazavši sebi da žene i djeca ni u čemu ne ometaju njegove planove? Ili ga je čak neki skriveni razlog tjerao prema nekom cilju koji je Anñeliki još bio nepoznat? — A vi, majko, kako ste? Je li se ovaj konj i ovoga puta pokazao čudljiv? upita Cantor sa smi¬ ješkom na ispucanim usnama. Stas mu je več bio kao u snažnog mladiča, ali su pod naslagom prašine i znoja crte njegova lica sa¬čuvale djetinju mekoču. U tom golobradom i svje-žem licu AnñeMka je prepoznala nekadašnjeg malog bucmastog paža koji je

pjevao pred kraljicom u Ver-saillesu. Sada je željela da pomiluje njegovu kovr-častu kosu, da mu se nježno nasmiješi i zagrli tog uskrslog sina, to pronañeno dijete koje je stajalo pred njom kao da je čudom oživjelo. Svladavala se da to ne učini, jer mladost je stidljiva u izražavanju osječaja, a nakon toliko godina ¦rastanka duša njezinoga sina bila joj je nepoznata. Čeznula je za danom kad če karavana konačno po¬činuti pod kakvim krovom i tu se smiriti. Tada če nestati teškog umora i ona če se približiti svojima, okupiti oko sebe sroga muža i sinove te nastojati da ih bolje upozna u miru svakidašnjeg života. Činilo se da ih ovo putovanje još više udaljuje od nje. Svatko se morao boriti s vlastitim teškočama, uvijek u brizi da ne usporuje napredovanje. Ona odgovori Cantoru da je sve u redu. Činilo se da se Wallis urazumila, i sada je sluša. — Bilo je previše naporno — reče Cantor za¬ brinuto. — Florimond i ja opazili smo da je ova ži¬ votinja čudljiva i nismo bili mirni kad smo vidjeli da ste je vi dobili. Mnogo smo puta pomislili da če vas srušiti u koju provaliju i bojali se da vam neče uspjeti da je natjerate da prolazi preko opasnih mjesta. — Smatrate li vi, draga djeco, da sam se dobro izvukla? — Jesi, jesi, zaista jesi — reče Cantor, izraža¬ vajuči otvoreno svoje divljenje. — Vi ste izvrsna ja¬ hačica, majko! — Hvala ti. Ti me ohrabruješ da nastavim svoj put, jer jutros mi se činilo da ču morati odustati. Jako je vruče. — Hočete li malo vode? — ponudi on uslužno. — Napunio sam pod slapom svoju tikvicu. Još je svježa. — Ne, hvala, ali ču dati malo Hanorini. — Pa to nije teško. Ona spava — primijeti živo mladič povlačeči tikvicu koju joj je bio pružio. Začepi je i opet prikopča o svoj pojas. — Ja idem naprijed. Kada prijeñemo ovu šumu, možemo opet naiči na nov greben. Tu če biti težak prijelaz, pa ču morati pomoči sirotoj gospoñi Elviri.

I proslijedi krupnim koracima. Anñelika vrati konja na stazu. Pogledom je pra¬tila Cantora razmišljajuči o tome kako je lijep mla¬dič, kako se prema njoj pokazao uljudan i pažljiv te joj ne bi trebalo mnogo da ga opet pridobije, ali je od nekog vremena opazila da ne voli Honorinu. Ona uzdahnu i malko podiže glavu. Hoče li ona jednog dana imati smjelosti da o Honorini govori svojim več odraslim sinovima? Sto če im reči?... Bilo bi posve prirodno da se ta dva velika dječaka raspitaju o toj polusestri koju im je njihova majka dovela iz Staroga svijeta! Koji je ljubavnik njihove majke bio njezin otac? O tome če sigurno razmišljati. Kako če reagirati u 23 svom srcu doznavši za ta porazna otkriča? Sto če misliti o svome ocu koji je oprostio i primio to dijete? Je li Honorina bila simbol svega onoga što bi ona htjela tako rado zaboraviti? Okrutna prošlost, rastanak i njezina neizbježna izmevjerenja... — Nije li trebalo da je ostavim u Gouldsborou? — upita se Anñelika. — Abigaela bi je preuzela i nježno se brinula za nju. — Ne, to nisam mogla! Znadem da bi umrla daleko od mene, siroto malo nezakonito dijete — reče u sebi pogledavši preko ramena okruglu glavicu koja se s toliko predanosti bila naslonila na nju. — Da li bih te mogla zaboraviti i živjeti u miru pošto sam te još jedan put uklonila sa svoga puita? Jedna mala suñenice, koja si došla na svijet s toliko nasilja i grozote! — Ne, to ne bih mogla. Zašto je Honorina toga jutra tako odlučno i uporno htjela svojoj maj cd? Zar to nije bio neki znak? Kada je što tištilo dijete, ono je tražilo Anñeliku. Do sada je bila vedra i vrlo društvena. Ali kak¬vu je to skrivenu opasnost danas osjetila? Nije li pred njima kakav naporniji prijelaz? Oluja? Tor¬nado? Susret s Irokezima? Za cijelog toga putovanja nigdje nije bilo ni pri¬jateljski ni neprijateljski raspoloženih Indijanaca. Perrot i Maupertuis su smatrali da su indijanska ple¬mena krenula prema obalama oceana radi trgovine krznom, gdje ih čekaju lañe s tovarima rakije, že¬ljezne sitaarije i perla. Prelazili su preko

napuštenih logorišta gdje je rasla ljubičasta epiloba i cvijet bun¬deve boje meda, koji je u svojim čaškama skrivao jutarnju rosu. Bili su to posljednji ostaci polusjedilačkog živo¬ta koji če uskoro sasvim iščeznuti kad ih raslinje prekrije. Mnogobrojna abenakiška plemena, koja čine izvornu rasu Mainea, imaju u sebi nomadske krvi. Na početku putovanja susreli su se s Mettalaki-ma koji su se pridružili karavani bijelac«. Osim njih nisu vidjeli nikoga, nisu se javljali ni Irokezi ni Abenakisi. I ta odsutnost ljudskog življa, koje im se dugo činilo od koristi, sada je tištila nji¬hova umorna srca. S desne strane, gdje je velik komad zemljišta opustošila vatra, ukazaše se planine. Vatra je omo¬gučila nesmetan pogled. Anñelika s nadom pogleda prema planinama. Znala je da se u podnožju Apalača nalazi postaja Katarunk' koja je pripadala grofu de Fevracu i bila cilj njihova puta. Ondje su imali prezimiti, a u pro¬lječe potražiti daleke rudnike. Konj se uputi preko ravni koja je bila prekrivena garom. Odatle se poput teška tamjana širio jak miris izgorjela drveta i smole. Na vručem i suhom indijanskom ljetu požari su lako izbijali. Od jedne iskre koja bi vrcnuJa s ognji¬šta znala se razbuktati velika vatra koja je proždi-rala šumu kao pohlepni divlji zmaj, i tjerala ispred sebe, uz paklensko hukanje, usplahirene životinje koje su se zaustavljale na rubovima potoka i moč¬vara. Dugo poslije toga ostajao je u bistrom zraku smrad dima koji kao da je postao stalni miris tih velikih šumskih prostora. Sigurno je ovo područje bilo nedavno opustoše¬no. Konjska kopita su podizala mlaki pepeo. Grane su u prolazu ostavljale crne tragove, a panjevi i debla bili su ugljenasti i suhi. Izmeñu njihovih štrkljastih vrhova blistala je rumenkasta i plavkasta dolina sa svim svojim jezerima. Doprli su do obale jednoga od njih. Vatra je bila načela njegove rubove te nije bilo ni vlati trave za pašu. Tada proslijediše, sve kroz pepeo, duž obale do nekoga gaza gdje su konji, ponešto opreznim kora¬kom, prešli preko neke brane od okruglih oblutaka. S druge strane je naglo počinjao uspon u sjeni dr¬veča i djevičanskih jela. To još nije bio početak pla¬nina, nego tek otočič koji se dizao u srcu doline, hri-dinasta stijena što se nasukala meñu tim jezerima koja su nekoč morala biti rijeke ili su sačinjavali 24

25 čitavo more slatke vode. Prešavši taj dio u sjeni bo¬rova i cedrova, počeše se spuštati i naskoro im se ukazalo. blistanje drugog jezera kroz blještavo žutilo granja mlade brezove šumice. Pod nebom biserne boje ljeskalo se vodeno zr¬calo na snažnoj svjetlosti podneva. Obližnji brežuljak, nasuprot njima, blistao se u zlatu i ruju. Odsjev nje¬gova zelenila ogledao se u dubini jezera. Za.razliku od -drugih na koja su se do sada bili namjerili.i koja su bila krcata algama i mahovinom, to je jezero bilo izvanredno bistro. Kroz prozirnu vodu vidio se sivi pijesak. — Htjela bih skvasfta noge u ovoj vodi — po¬ viče Honordna. Prethodnica je davala znak da se zaustave. Do¬lje u nizini, iza vrba, čulo se dozivanje i frktanje ko¬nja. Jedan od divljačara, koji je pošao naprijed, po¬javi se i dade rukom znak onima koji su se još spu¬štali da je odreñen odmori Boječi se da svi to neče primijetiti, on snažno poviknu, a Indijanci, koji su se nalazili u zalaznici, odgovoriše iz daleke šume. Anñelika je sjahala i pomogla Honorini da siñe. Djevojčica je smjesta izula svoje cipele, skinula čarape te, podigavši suknjicu, ušla u vodu. — Jako je hladna — poviče mala s uživanjem. Cim se konj napojio, odmah je počeo pasti ri¬jetku ali još uvijek zelenu travu na uskoj obali. Anñelika pomilova vrat životinje ičija se dlaka na' jakoj svjetlosti raskošno prelijevala kao i šuma, — Budi mirna — reče životinji poluglasno. — Po¬ gledaj, imaš ipak dovoljno hrane. Jednog dana čemo dospjeti do prostranih livada gdje češ moči galopi- rati do mile volje. Uskoro smo na cilju. Konj je pasuči strigao ušima i kao da se iz nje¬govih prsiju čuo nejasan uzdah. Konji ne vole šume. Anñelika se sjetila rata u Poitouu i dugog pješačenja sa svojim partizanima po najzabitnijim predjelima druidskih šuma. Njihove konje nisu nimalo uznemi¬rivale bliske opasnosti, ni neprijateljske zasjede, nego 26 ona osobita tajnovitost šuma, nijema tišina u kojoj se isprepHču tisuče glasnih i opasnih šumova, igra sjene i svjetla izmeñu stabala, i granja, pri

čemu se stvaraju fantastične vizije i rañaju praznovjerne tlap¬nje, te se pravim opasnostima pridružuje još i strah od duhova i demona. Možda je velika sjevernoamerička šuma bila ma¬nje strašna i odbojna od one koju je u svome dje¬tinjstvu upoznala Anñelika. Bila je posuta mnogo¬brojnim jezerima velikih ažurnih površina. Kristalna treperava atmosfera vanredne bistrine, koju nisu mogle omesti ni zimske magle, cijelom je okolišu utiskivala pečat jasnoče u kojoj se gubila svaka ta¬janstvenost. To nije bila šuma u kojoj su se javljala strašila. Anñelika je stajala na obali jezera. Nije htjela pustiti iz ruku uzde kojima je držala Wallis jer je jednoga dana, pasuči, iznenadno umakla i zašla u du¬boku šumu, kao da je htjela raskinuti začarani i paklenski krug. Malo je trebalo da se ne nabode na slomljeno granje i ne polomi noge u rupama, i samo je spretnim Indijancima, koji dobro poznaju gusto raslinje, uspjelo da je pronañu. Anñelika je osječala kako joj udara krv u slje-poočice i kako pritiska težina na zatiljku. Uši joj je zaglušivala prodorna pjesma cvrčaka. Vidjevši da se životinja drži mirno, odvažila se da kraj uzde zakači za granu malog grma, a onda je pošla do obale da rukom zahvati vode i da se napije. Netko je iza nje povikao i ona je stala. Visoki Sagamore Mopountook, poglavica Mettallaka, dao joj je znak da ne pije. On joj pomoču kretnja objasni da je gore, više uzvodno, izvor gdje je voda bolja i gdje su se njegovi ratnici zaustavili da se odmore i osvježe. Pozvao ju je da doñe. Anñelika mu pokaza konja upozoravajuči ga da se ne može udaljiti. On je to shvatio te joj rukom dao znak da počeka. Malo kasnije vratio se u pratnji jedne Indijanke koja je u drvenoj zdjelici nosila vodu iz dragocjenog izvora. 27 Neugodno je bilo što je u toj zdjeli prije toga bila vruča kukuruzna, kaša, možda i kakva druga mje¬šavina, a posuda nije bila oprana, nego čiščena pr¬stima i strugana noktima, pa se voda u njoj toliko zamutila da je več to kvarilo okus. Anñelika je i protiv volje ¦prinijela zdjelu usti¬ma da otpije nekoliko gutljaja. Znala je da su Indi¬janci jako sumnjičavi. Veliki poglavica; stajaše kao ukipljen promat¬rajuči je kako pije. Vjerojatno je očekivao da če ona pokazati največe udivljenje prema ovoj znamenitoj vodi koju je on donio. Jak miris koji je izbijao iz ovog krupnog muš¬karca, namazanog medvjeñom mašču, bio joj je ne¬ugodan.

Njegove glatke grudi bile su istetovirane crnim i plavim znacima. Dvije su zmije obilježavale njegove mišičave grudi, a jedna zarezotina pokazivala je je¬zive tragove medvjeñih zuba. To je bio poglavica Sagamore. Vidjelo se to po orlovom perju koje je resilo njegovu uzñjenutu kosu nad zatiljkom, nalik na bujni rakunov rep. Duž obale čulo se bučno gnjuranje u vodu i ra¬dosni povici ljudi koji su uživali u njenoj svježini. Doñe i Florimonñ da pozdrava svoju majku, kako je to činio na svakoj etapi. Umalo što se nije glasno nasmijao kad je vidio majku u nezgodnoj situaciji, ali joj je uljudno rekao: — Oh, jako sam žedan. Mama, biste li mi mogli dati malo te čudesne voñe koju tako slasno pijete? ... Florimonñ! Kako je dobar taj mladič!... Anñelika mu s olakšanjem pruži posudu, ali Mo-pountook opet zaustavi njegov pokret glasnim uzvi¬kom. Došlo je do prepirke, našto je bio pozvan Ni-colas Perrot kao tumač i posrednik. — Ako dobro razumijem — reče Florimonñ — žutokljunac kao što sam ja, nije dostojan da se osvje¬ ži na istom izvoru kao i njegova poštovana majka?... 28 — Ima u tome nešto... — A ne krije li se u zabrani našega velikog po¬ glavice trag prezira prema ženama? upita Anñelika. — Nipošto, baš naprotiv. Nudeči vam da pijete najizvrsnij'U vodu što ju je pronašao, Sagamore je htio u vama počastiti ženu, majku. Žene su kod In¬ dijanaca u velikoj časti... — Zbilja? začuñeno če Anñelika, gledajuči pri tome ropkinju koja je spuštenih očiju stajala iza poglavice. — Gospoño, to je zaista teško razumjeti. Tre¬ balo bi posjetiti Svetu dolinu Irokeza pa to shva¬ titi ... — reče divljačar. On vrati zdjelu Indijancu s bujicom rijeci koje su, kako se činilo, zadovoljile poglavicu. — A što biste vi, mladiču, rekli kad bismo sko¬ čili u hladnu vodu? — Hura! uzvifcnu Florimonñ".

Zamakoše iza gustih krošnja vrba i joha koje su se spuštale prema vodi. Malo kasnije gledala ih je kako živo plivaju po blistavoj površini jezera. Anñelika bi dala sve na svijetu da može za njima. — Hoču i ja da se kupam! — reče Honorina -i stade se svlačiti. 'Došla je gospoña Jonas i Elvira s dječačičima, Thomasom, i Barthelemvjem. Pristala su da se djeca pračakaju po vodi do mile volje. Oni su goli živahno skakali uz obalu prskajuči se vodom i kričeči veselo. Razljučeni dugonogi štakari poletješe iz grmlja bučno mašuči krilima. Divlje patike, koje su na glavi imale čuperak žive ljubičaste boje, uznemireno zaklocaše i poletješe brazdeči po svjetlucavom jezeru. Promatrajuči tu svježu vodu, Anñelika je uzdi-sala od želje, ali je ostala uz svog konja, kao žrtva dužnosti. Tako ju je našao i Joffrev de Peyrac kada se pojavio na obali jezera. 29 n Još je u rukama držao sekstant kojim je odre¬ñivao položaj. Preda ga mornaru iz Bordoa, Octaveu Malapradeu, koji ga je pratio noseči pisači pribor i pergament. Čovjek stade uz jednu hrid da odloži instrument i karte u torbu' koju je nosio. Anñelika je promatralai svoga muža na jakoj svjetlosti koju je odraz vode činio još oštrijom. Nje¬gov je visoki stas na tom svjetlu poprimao surovu čvrstoču. Dok su sve stvari, umrtvljene vručinom, gubile svoju stvarnost, i postajale gotovo lijepe, on joj je bio nemilosrdno stvaran. Činilo joj se kao da bez-obzirce gazi i narušava divnu okolinu. Ravnodušnost, čak i nijemo, skriveno neprijateljstvo ovoga pejzaža, koje je vrijeñalo Anñeliku, njega se nije ticalo. čulo se kako pod njegovim kožnatim čizmama, pod njegovim odmjerenim i teškim korakom škripi pijesak. — On još malo šepa — pomisli Anñelika. — Na „Goulñsborou", pri ljuljanju broda, to se nije ni pri¬ mječivalo, ali ovdje na,kopnu se primječuje. — Kakva je iznenadna misao zaiskrila u vašim očima? — upita Joffrev de Pevrac. — Utvrdila sam da vi još malo hramljete. — I tome se radujete? — Da! — Od žena zbilja čovjek može doživjeti neslu¬ čena iznenañenja! Sva moja nastojanja da vam vra-'

30 tim muža s doličnim izgledom zar su pobudila u vama samo žaljenje? Ili vaše sumnje? Niste daleko od pomjisli da je posrijedi neka zamjena... Ima mnogo takvih šaljivih priča koje se pripovijedaju na sijelima po francuskim selima. Ah, nije uvijek lako igrati ulogu uskrsnulog. Na kraju ču se i ja početi tužiti na svoju kratku nogu. ~ Ali ja sam vas takvoga ljubila! — I sada više niste sigurni da me ljubite? On se zlobno nasmiješi. Zatim, ne dočekavši njen odgovor, pozdravi Mo-pountooka. Uvijek je bio svečano raspoložen prema indijan¬skom poglavici. Podiže svoj pusteni šešir s perom, a njegova gusta kosa zablista na suncu metalnim sjajem. Plavkastosivi odsjevi u njegovim uvojcima koji su, po gaskonskoj modi, bili čvrsto zategnuti i još jako crni, na sljepoočicama su pokazivali srebrn sjaj. Njegovo južnjačko podrijetlo, u kome je bilo španjolske i saracenske krvi, još se više isticalo na suncu u njegovoj zagasitoj puti, koja je več bila pre-taljena kao u njegova sugovornika crvenokošca. Na jabučicama se primječivao nešto bljeñi trag od ma¬ske koju je katkada stavljao. Guste su trepavice iz¬nad čudnih očiju davale licu posebnu draž. Profil mu je bio oštro rezan, sa svijenom linijom usta koja mu je davala izazovan i puten izgled. Usne su mu bile pune, sa finim ružičastim preli-vom, koji se isticao pored njegove tamne kože. Po¬drhtavale su, ukručivale se, ili se opet otvarale po¬kazujuči bjelinu zuba. Živjele su vlastitim životom na tom izvanrednom licu gdje je svaka pojedinost udarala pečat ličnosti plemiča: prostrano čelo iz ko¬jega je zračila bistrina, fino savijeni luk obrva koji je odavao plemenštinui roda, duševna živost koja je iskrila iz njegovih tamnih očiju, nos, smioni, i nepo¬kolebljivi podbradak — sve je to odavalo osobine osvajača, gorštaka, biča navikla da ide uzdignute gla¬ve, da gleda orlove. Usta su mu bila ponešto maurska, 31 zapovjednička, koja, činilo se, traže mnogo, čak i onda kada šute i ostaju mirna, usta čovjeka od krvi i mesa, s oznakom stvarnosti i uzvišenosti, što je još više isticalo njihovu neodreñenu i prodornu snagu. Takva su usta antički kipari davali svojim bogovima i ne znajuči da su svojim dlijetom izražavali punu želju za životom i uživanjem prvih sredozemnih ci¬vilizacija. Promatrajuči ta živa i čuvstvena usta na licu koje je katkada bilo strogo i jezivo, Aiiñelika bi iz¬nenadno osjetila želju da se spoji s njima.

Tako je bilo i sada, kada je on kretnjama i s ne¬koliko riječi odgovarao poglavici Metallaksa. Onda se okrenuo i zagledao u daljinu-prema drugoj obali nastoječi da prodre u bogzna kakvu tajnu nerazja-šnjivog pejzaža. Casak je stajao tako odsutan, možda je bio i zabrinut zbog riječi koje je bio izrokao. Raz¬mišljao je, a njegova su usta podrhtavala. Dok ga je motrila, Anñelika osjeti« kako joj udara srce. Željela je njegove usne, njihov nježni i žarki dodir. Gutala ga je očima. Vručina je ovlažila jahačevo čelo te je nekoliko kapi znoja klizilo niz njegove sljepoočice i brazdilo njegove brazgotine, a da toga nije bio svjestan. An¬ñelika bi tako rado obrisala to obilježeno lice. Nije se usudila. Ona još sebi nije dopuštala takve spon¬tane kretnje, zadržavala ju je neka bojazan. Pomi¬šljala je u sebi da je on dugo i nesmetano živio bez žene. Bio je navikao na veliku seksualnu i osječajnu slobodu. Nije li postojala opasnost da če ga smetati svakidašnja pažnja ženina? Ovdje se još više nego na njegovu brodu isticala samostalnost toga čovjeka. Okruživala ga je kao kak¬va ograda od konopa. Bio je to čovjek koji je proži¬vio više života. Naoko jednostavan, u stvari složen Čovjek. Ona je morala nači svoje mjesto u skrivenim pretincima njegove duše. Na zasljepljujučoj svjetlosti gledala je njegov život na vrhuncu svoga razvoja, u punoj snazi nje- 32 ' govih sposobnosti i iskutva. Bio je savršen, samosra-lan, bez trunka neodlučnosti, prekaljen u nedačama, borbi, umiranju, mučenju i čežnji. Dok je stajao tako uspravan, njegovo se disanje jedva moglo primijetiti. Ona nije vidjela da se pokreču njegova prsa koja su bila stegnuta pod prslukom od crnog baršuna, niti njegov struk opasan širokim kožnatim pojasom, i u tome je bilo nešto što je pomalo zastrašivalo. Ne sječa se da je ikada do tada kod njega bila zapazila tu njegovu osobinu, koja je podsječala na divlje zvi¬jeri koje stoje mimo sve do onog trenutka kad če napasti. Ali nekada nije ni pomišljala da ga pro-promatra, da ispituje išta na njemu osim one brazgo¬tine koje se bila tako prestrašila. Bilo je to zato što je poslije njegova nestanka tako brzo bila zaboravila njegove crte. Kako li je onda bila zbunjena! Tada ju je život naučio da čita na licima, da ispituje fizio¬nomije i da u nekom izrazu prepozna trenutnu misao. Kad čovjek vidi da mu život zavisi od odluke drugih, tada nauči te stvari... Nekada je ona živjela dvije godine uz nj, ali ni¬kada ga nije tako pomno ispitivala kao danas. Činila je to s nekom posebnom žudnjom. Nametnuo joj se mimo njene volje. Njegove kretnje, prelivi u njegovu glasu, koji su joj postajali prisniji, smučivali su je i razdraživali a da se ona od toga nije mogla

braniti niti objasniti uzrok tome. Možda nije ništa ni trebalo objašnjavati. Bilo je to neko neodoljivo i prirodno privlačenje koje nagoni jedno biče drugome, koje mu je suñeno. Kad bi se on približavao, njezino je srce življe udaralo, njegova pažljivost ju je osvajala, a kad bi se udaljio, obuzeo bi je strah. Ona se još nije bila na¬vikla da ga više neče izgubiti i da ga više ne očekuje. — Kako te ljubim, tebe, koga se bojim!... Stajala je na mjestu i promatrala ga. Oprostivši se od poglavice Mopountooka, uzeo je dalekozor da promotri okolicu. Zatim je složio in- 33 3 Anñelika u novom svijetu strument, predao ga Malapradeu i opet se vratio An-ñeliki. S onom neusporedivom udvomošču, koja je bila u opreci s krutošču njegove kondotijerske ličnosti, on dohvati njezine ruke, okrenu ih, primače svojim usnama i lagano poljubi dlanove s velikim užitkom, uz pogled njegovih žarkih očiju, koje su se, čim su se na njoj zadržale, odjednom ispunile velikom bla-gošču. — Čini mi se da su ove lijepe ruke manje umor¬ ne nego jučer. Treba li to shvatiti tako da vaša ko¬ bila postaje krotkija? — Zaista. Postaje pitomija. Više ne moram ste¬ zati ruke da je krotim. — Povjerio sam je vama znajuči za vašu snagu. Jedino ste vi mogli izači s njome na kraj. Što se mene tiče, ja sam ukrotio pastuha. Iste je pasmine kao i ona. Imamo još dva konja engleske pasmine. Ostali su iz Meksika. — Je li ovaj kraj priličan za konje? — upita An- ñelika uznemireno. — To če biti. Ondje gdje mora živjeti čovjek, mora i konj. To je več poznato načelo civilizacije. Zar Huni nisu došli na svojini konjima? I nije li Alek¬ sandar Veliki osvojio Indiju na konju? A Arapi Afri¬ ku? I Irokezi Južnu Ameriku? Mopountook se udalji. Vratio se noseči vodu u istoj onoj sumnjivoj posudi i ponudi Honorinu. Dje¬vojčica oñ toga nije pravila pitanje, smijala se i šalila s Indijancem kao da su se razumijevali. Gazeči po jezeru ona je ponosnog

Metallaksa poprskala, ali on se nije zbog toga srdio. Čučnuo je na rub jezera, da bude u istoj visini s djetetom, pa je nastavio živo čavrljati. Joffrev de Peyrac uze jedan pištolj i stade ga nabijati. Njegove plemičke ruke činile su to odre¬ñenim i živim kretnjama koje donosi duga navika. — Je li i vaše oružje napunjeno? 34 — Da, provjerila sam to jutros i izmijenila gubu, jer ju je vlaga načela. — U redu. U ovim je predjelima potrebno da oružje uvijek bude pri ruci. — Meni se, meñutim, kraj čini jako pustim, a divlje bi zvijeri prije pobjegle negoli nas napale! — Tu ima samo divljih zvijeri, a u pustinju se čovjek ne smije pouzdati. Tada on promijeni razgovor: — Nijedan od deset konja koje smo doveli pre¬ ko mora nije uginuo. To je več neka pobjeda i mo¬ žemo se smatrati sretnima što smo dobro prošli. Bila je to opasna avantura prodirati kopnom umjesto da smo išli riječnim putovima. — Znam. Rekao mi je Nicolas Penrot. Shvatila sam i to da konji nisu bili za to da nas prenose, nego prije za to da mi njih sretno dovedemo. Tako¬ ñer i to da Indijanci ne prate nas, nego mi njih. — Upravo je tako. Metallaksi su se bojali da če isresti Irokeze, čiji se borbeni odredi cijelog ljeta stalno skitaju po njihovoj zemlji. Oni su tražili za¬ štitu naših mušketa, a zauzvrat su, ne baš tako rado, preuzeli da nose nešto od našeg prtljaga. Uostalom, to nose njihove žene. Amerika nije Afrika, koju ste vi, draga, upoznali, a koja vrvi robovima. Bijeli čovjek je ovdje SAM, katkada je sam svoj gospodar, ali i svoj sluga. — Ipak u engleskim kolonijama na Jugu ima cr¬ nih robova. — Ali ne na Sjeveru. Upravo zato sam i odabrao Sjever... Osim toga, ovdje ima rudnika srebra i zlata — nadodao je kao da se odjednom sjetio pra¬

vog razloga za svoj izbor. — Ropstvo ima nešto dob¬ ro.-.. osobito za gospodare. Vrlo mi je žao, draga, što vam nisam mogao pružiti svu potrebnu udobnost, jer nema kučne po¬sluge. Ali ovdje se treba odreči posluge i robova. In¬dijanac je, naime, sve štogod zaželiš, ali ne rob. Ako ga prisiliš na rad, on umire. »• , 35 — Meni uopče nije do udobnosti. tfeudila se da vcm se; približi, dodirne njegov rukav i na trenutak prisloni svoje lice uz njegovo rame. Bojala se iskazati svoju nježnost pred ovim ljudima. — Želim da vas opet imam malo za sebe. Kad spavam daleko od vas, čini mi se da vas opet gubim. Kada li čemo stiči u Katarunk?/ — Možda uskoro ... a možda nikada! t Ona se. trgne i upita: ' — Bojite li se čega? —Ničega,, mila! Stara, nepovjerljivost! Vjerovat ču da sam stigao u Katarunfc tek onda kada se vrata na njegovoj; ogradi zatvore za nama i kada moja zastava zavijori na vrhu jarbola, uvjeravajuči svako-gp, da, sam, ja na svome.. Draga, što vas dulje promat¬ram,, sve više ees uvj'eravam da ste čarobno lijepi. Vi ne. možete zamisliti kako očaravate. Kada vam oči tako blis*aj.u na rumenom licu, kad se vjeñe od umora malo spuste;, kada vam je vruče, a vi se pri tom suzdržavate da pokažete svoj umor... Ja vas obožavam. — Obi Ja zaista više ne. mogu od vručine — poviče Anñelika. — Ne pretvaram, se da vas očaram, vjerujte mi, alL život bih dala da mogu zaroniti u ovu hlañnui vodili.- —. Lako za to! Jednim migom dozva. Nicolasa Perrota koji je bio izašao iz, vode i obukao se. —. Dragi prijatelju,, smijem li vas postaviti za čuvara kreposti ovih. gospoña?... Pronašao sam ne¬daleko odavle malu dražicu zaklonjenu vrbama gdje če one do mile volje, moči uživati u kupanju. Zamo¬lit čtt vas samo da. stražarite. na početku puta koji onamo vodi, da udaljite suviše radoznale koji bi se uputili u onom smjeru. Postavite i drugu stražu na krsju rta da udaljite plivače. Produljit čemo odmor još za jedan sat. IH

Anñelika se beskrajno obradovala kad je otkrila malenu, tihu i zaista zaklonjenu dragu. Njezine dvije drugarice su se ustručavale. 3Lupati se tako, posve gole, pod vedrim nebom... e to one nikada neče uči¬niti! Uzalud ih je Anñelika -uvjeravala da su zaklo¬njene od pogleda i da ih čuvaju-zaprisegnuti stražari, one se nisu mogle odlučiti. Ipak su pristale da isko¬riste ovo zaklonište i skinu čarape i ženske kape, kako bi se malo osvježile. Anñelika ih je ostavila i pošla još dalje. Zakriljena od nekoliko stabala, za¬poče svlačiti svoju odječu oduševljena pogledom na glatku površinu .jezera pozlačenu od sunca. Kada se svukla, uputi se vrlo pažljivo po padini obale. Bilo je zaista vrlo .hladno. Gotovo se zagrcnu-la. Ali časak nakon :tqga osjeti na svojoj ražarenoj koži blagotvomost ledene vode. Uñe u jezero do vrata i baci se natrag s uzdahom zadovoljstva. Voda je zahvatila i njezin "bolni .zatiljak. Sklopi.65i. Hladnoča je svu prožela. Osjeti da oživljuje. Laganim pokretom ruke održavala se na povr¬šini. Znala je malo plivati. Jednom se ona '.ljeti u Parizu kupala pod kejovima na Seni. Kupala se s Dvo¬rom i u Marlvju na Seni. Ali Sena je bila daleko. Anñelika otvori oči. Svuda oko nje pravi raskoš svježine, ljepote svjetla i sjene. Okrene se malko oko sebe i -započe polako plivati. Kose cu joj se vukle po vodi kao plave alge. . 36 Udaljila se od obale. ZaobiSla je oko jednog rta i s druge strane pro¬našla novu još prostraniju dražicu koja je sigurno bila krajnji dio jezera. U dnu, na rubu male plaže, dizao se ogroman crveni javor čije se debelo? 'korijenje probilo kroz pijesak, a oko njega bijele kate s ljubičastim cvje¬tovima. Iznad stabla strma se obala završavala sivim i oblim stijenama što su se nadnijele nad žarkim grmovima rujevine koja je irasla ispod njih. Uz cr¬vene, izrasli i žuti javorovi, gusto isprepleteni, pra¬veči zid od čistoga zlata koje je blistalo na suncu. Na desnoj strani, gdje se vodeni bazen širio, ravni otočiči, obrasli kosmatim johama, divljim trešnjama s bijelim cvjetovima i tamnim jelama, svojim su odrazom šarali opatau površinu jezera. Suprotna oba¬la, dosta niska, obrasla, je bila mnoštvom dostojan¬stvenih četinjara i bjelogorice. Crvenkasta je trešnja rasla pored cedra, a ljubi¬časti ton bukovine pored smaragdne boje ogromnih gustih borova. Plameno grmlje prostrto se duž

litica. Uz obalu, kroz blijedu i modru površinu jezera, izra¬njale su oble stijene. Anñelika priñe jednoj i pope se na nju sva mok¬ra. Promatrala je oko sebe pustu prirodu. Kao da se polako budi iz čarobnog sna, ona se uspravila izlažuči suncu svoje bijelo i svjetlošču po¬zlačeno tijelo. Objema je rukama izažela svoju mok¬ru kosu i s velikom je pažnjom zadigla kao da pri¬nosi neku žrtvu, a zatim je glavu lagano zabacila i upravila pogled u serafsko plavetnilo neba, dok su joj na usta spontano navirale riječi: „Hvala ti, Stvoritelju, za ovaj trenutak ... Hvala ti za rumen javora i za zlatnu boju topola, i za dah jelena u ovom raslinju, i za miris maline... Hvala ti za tišinu i ledenu vodu. Hvala ti što sam živa i zdrava, Stvoritelju moj!" Onda spusti svoje otvorene ruke na bokove, a pri tom su joj se oči napajale čudesima ovog dana — Slava Tebi, Novi svijete!... Novi svijete!.. Iznenada klizne u vodu gipkosču sirene. Prepustivši se zanosu osječala je kako joj srce ludo bije. Okrenuvši se prema pozlačenom zelenilu iznad sivih hridina nastojala je da otkrije tajnu. — TKO JE TAMO GORE?... Čula sam šum. Vidjela sam kako se miče nešto crno... Tko je tamo? Tko me je vidio?... Napregnuto je buljila u sjajnu resu na zagasitom plavetnilu neba. Ništa se nije micalo osim drveča koje je lagano drhiturilo pod povjetarcem. Ali ta pri¬vidna tišina nije mogla otkloniti tjeskoban osječaj koji ju je iznenada obuzeo. — Tamo gore, ovoga trenutka! osjetila sam po¬ gled! Da, taj pogled mi se u dušu zario. Ona sna¬ žno zadrhta. Spopade je velika slabost i činilo joj se kao da če bespomočno pasti u bistru vodu. Uspjela je doplivati do obale. Hvatajuči se grmovih grančica došla je do dražice gdje je bila ostavila svoje haljine. Jedva se vukla po pijesku i dugo joj je trebalo da doñe do daha. Nije pravo shvačala što joj se dogodilo, ali se sva tresla. Da li je čula neobični šum? Je li to zaista bilo ili joj se pričinilo da kroz lišče vidi kako se nešto miče dok je stajala gola na kamenom postolju, a na glatkoj se površini jezera odražavao njezin bijeli lik?

U svakom slučaju to nije mogao biti pogled ži¬vog ljudskog biča. To je bilo nešto nadnaravno. Članovi karavana okupljali su se dolje na obali jezera i ona je čula njihov smijeh i dozivanje. Svuda naokolo bila je inače mukla tišina. Pripovijesti koje su Perrot i Maupertuis naiz¬mjence pričali navečer uz vatru odjednom su se An-ñeliki vratile u sječanje. Te priče su govorile o neo¬bičnim stvarima koje su se dogañale u velikim šuma¬ma Novoga svijeta, gdje je još vladalo neispitano tajanstvo, te su misionari, putnici i trgovci često osje¬čali kako ih dodiruje dašak jeze i čarolija. 39 Strašna čudovišta u zasjedi, okrutne duše po¬ganskih naroda što lutaju i uzimaju neznana obličja kako bi lakše privukli u svoje zamke... Tada pomisli da je njezinoj slabosti možda bio uzrok djelovanje mrzle vode na njenu užarenu kožu. Ali je isto tako znala da se nešto nerazjašnjivo dogodilo što ju je po¬godilo usred srca. U času kad je ljubav prema tom kraju bila prožela cijelo njezino biče, umiješala se tu neka suprotna sila i bacila je opet u tamu. Nestani, govorilo joj je to, ti nemaš pravo na život ovdje. Nemaš pravo grañanstva... To je bila poruka koja je do nje stigla kao iznenadni uragan koji je brzo iščezao. Stajala je nepomično ispružena na strmoj obali. Iznenada se pridignula i opet upiljila pogled u tačku podno šume. Ništa se nije micalo. Sve je mi¬rovalo. Podigla se i žurno obukla. Osječala se bolje, ali su nemir i tjeskoba i dalje ostali. Ovaj ju je kraj odbacivao, bio neprijateljski. A ona je mislila da nema potrebne snage da mu se suprotstavi, da se suprotstavi životu koji ju je oče¬kivao uz nepoznata muža. IV Stigla je opet do obale gdje je mlañi Bretonac Yann čuvao njezinu kobilu. Jahači su več bili u sedlu i povorka se počela sastavljati. Honorina je, napola odjevena, još uvijek gacala po vodi. Promatrala je neki predmet u ruci, koji je privukao svu njezinu pažnju. Bila je to koža bijeloga zedrava, tako dobro pripremljena te bi se reklo da je to prava živa i spretna životinjica. — To mi je dao Mopountook. Izašla je iz voñe govoreči: — Izvršili smo zamjenu: on mi je dao ovu živo¬ tinjicu, a ja sam mu dala dijamant. — Dijamant koji ti je otac dao na „Goulds-

borou?" — Da! Mopountook me za to molio. On če ga metnuti u kosu kad bude plesao. Vrlo je lijep, vidjet češ! Kad je to čula, Anñelika je gotovo dobila živčani napadaj. „Zbilja ne znam kako da to shvatim", reče u sebi svladavajuči se s teškom mukom. „Istina, Jof-frey je kazao da ovaj dijamant vrijedi manje od klasa kukuruza, ali svejedno... on joj ga je bio da¬rovao one večeri kad joj je prvi put kazao: ,Ja sam tvoj otac,' Ta mala je katkada užasna!" Bezobzirce je podigla svoju kčerku u sedlo, smje¬stila se i sama, zategla uzde da odvrati Wallisu od 41 vode i njenih zelenih obala i da je dovede do suhe staze, pod blistavi svod stabala. Dugo je jahala ne vodeči računa koliki je put prešla. Jezero se sužavalo do uske doline, i u času kad su njome krenuli, ugledaše izmeñu dva klanca, koji su bili obrubljeni rujnim raslinjem, tamnoplavo sljeme udaljene planine. Putnici usmjerile ovuda naj¬prije uz bistru i šljunkom obilnu rijeku, a onda su se malo-pomalo morali penjati uz stjenovite strane. Ri¬jeka je postajala sve brža i virovitija prolazeči kroz hridinasto područje. Peli su se stazom koja je još bila glinasta, a ko¬rijenje im je služilo kao stepenica. Mazga bi se tu vrlo ugodno osječala, ali aristokratska Wallis je pokazivala strah. Na jednom zaokretu zabij elise se vodopadi, a njihova je buka zaglu&vala uši. Voda je izbijala iz triju pragova crnih, odsječenih stijena, a onda se strmo rušila duboko u korito rijeke. Drveče je usko zatvaralo provaliju, gotovo ju je prekrilo. Odozdo su se uz neprekidnu tutnjavu dizah' oblaci zadimljene pare obojene duginim bojama, koja je vlažila lišče brijestova i jasenova, od čega se ono ljeskalo poput tisuča metalnih sulica. Nebo se nije vidjelo, provali¬ja je bila duboka i tamna, a ipak je svjetlost, lomeči se u svim smjerovima, nemilosrdno ranjavala oči, ure¬zivala se u raslinje kao u bakrene plohe, krijesila se u hirovitom prelijevanju ploha po busenju i sjenčila nerazmrsivu mrežu debala izmeñu kojih se staza provlačila. Anñelika nije više raspoznavala Indijance ispred sebe. Buka vodopada je zaglušivala glasove koji su joj otkrivah' prisutnost karavane i onda kad je šuma bila tako gusta da jedni druge nisu mogli primijetiti: pucketanje suhoga lišča, muklo odjeki-vanje konjskih kopita, dozivanje i razgovor koji bi joj vjetar donosio. Silno brujanje vode kao da ju je prikovalo uz to uzburkano

carstvo zelenila u kome se nalazila posve sama. Bilo joj je kao da u nekom teškom snu putuje kroz neprohodne šume koje ču- 42 vaju zmajevi, pali bogovi i druga čudovišta, kroz krajeve gdje se ne čuje ni kopita vlastitoga konja. Buka je postala zaglušujuča. Lišče se ljeskalo u smaragdnoj svjetlosti, Anñelika je na svojim usna¬ma osječala vlažni zadah ponora. Pred njom iskrenu ogromna prepreka: otkinuo se veliki komad stijene te počeo kliziti nečujno — što je njegovo kretanje činilo još stravičnijim — pre-priječivši joj put. Onda se pod djelovanjem zelenka¬stog svjetla pričini kao da se ta tvrda i ukočena masa miče. Napela se i nadula kao ogroman sivi mjehur, porasla u svim dijelovima kao gadni neki plod i po¬čela se vrlo polagano kretati osvjetljivana tom igrom rasute svjetlosti, i tako se taj oživjeli mineral pomi¬cao naprijed. Pri tom je upravio prema njoj svoju gmazovsku i okrutnu glavu lagano se njišuči. Anñelikin se konj preplašio i propeo. Ona nije čula njegovo divlje rzanje, ali ga je osjetila u trzanju čitava njegova biča. Povikala je, ali njezin se doziv izgubio. Sigurno je i Honorina vikala. Ništa se nije čulo. Konj je udarao kopitima i uzmicao. Past če pod jahačicom i djetetom i, sve troje če se, spleteni ob-lučjem, uzdom i sedlom, otkotrljati i strmoglavce pa¬sti u ponor. S nadljudskim naprezanjem Anñelika se baci prema konjskom vratu, ispruži se sve do njegove gla¬ve kako bi ga svojim teretom prisilila da barem pad-, ne na sve četni noge. Ni to ih još nije spasilo, jer je Wallis još uvijek uzmicala nad provalijom. Anñelika je dobro znala o čemu se radi. Bila je to ogromna kopnena kornjača. Ah" kako to razjasniti podivljaloj kobili? Zastrašujuča buka širila se oko nje, i to je prigušivalo svaki glas. Žena nije čula kako puca granje, ali je vidjela kako se lomi i pada, Vidjela je kako se približuje uskovitlana voda — ples pjene koju je rigalo neko mitsko čudovište, ali nije mogla shvatiti da ta zaglušujuča buka dolazi od bur-kanja te pomahnitale tvari. Na trenutak joj bijesnu 43 pred očima velika okrvavljena mrlja. To se svod ne¬koga granja odrazio u njenom zaprepaštenom pogle¬du. U dijelu jednog trenutka. Činilo joj se da če pasti i odletjela u duboku provaliju. Štoviše, učini joj se da se več kotrlja zajedno s pomamnom bujicom.

Neka ju je šiba ošinula posred čela i oslobodila od samrtnog osječaja. Ispod kopita Wallise odronja¬valo se kamenito tlo svega nekoliko palaca od pono¬ra, ali se još moglo izbječi smrti. Sva je bila obuzeta misli na Honorinu čije su se ručice grčevito stezale oko nje. Anñeliki se činilo da je sva njezina svijest i domišljatost prešla u ruke. Znala je što joj treba uči¬niti. Popustila je naglo uzde i vratila životinji slobo¬du. Iznenañena zbog tog popuštanja, životinja potre¬se glavom. Tada je Anñelika do krvi podbode ostru¬gom. Wallis poskoči naprijed i zagrabi sigurno tlo. Svojom odlučnošču uspjela je dovesti životinju na stazu. Tu je Wallis stala, noge su joj podrhtavale. Opasnost od neposrednog pada bila je izbjegnuta, ali je divovska kornjača i dalje stajala na putu. — Kornjača! To je kornjača! — poviče Anñelika, kao da ju je životinja mogla razumjeti. Ona nije čula niti zvuk vlastitoga glasa. Tada se javila bol u rukama i nogama koje su se ukočile od naprezanja što ga je morala uložiti da ukroti Wallis. — Dakle, nitko neče doči da mi pomogne smi¬ riti ovu životinju ili barem potjerati ovo strašilo koje je zakrčilo put! Indijanci su stajali nepomično. Mislila bi da su se skamenili, da se njihove oči nisu u nju upiljile mračnim pogledom. Dok se ona borila, odupirala I otimala smrti, oni su je gledali tako čudno, što Je bilo neobično i za tako zagonetna biča. Učinilo joj ^e kao da njihovo držanje pokazuje zaprepaštenost i strah. Oni joj baš nisu izgledali posve stvarni, jer su od nje bili odijeljeni bukom koja ih "je činila ne¬kom vrsti gluhih i nijemih utvara. Ali ño nosnica joj dopre njihov jaki miris tople masti i Strvine. Reklo 44 Ui se ña je to bio zadah kornjače, ili šume, ili ponora. Honprina je još uvijek bila tu... Anñelika se okrenu prema svojoj kčeri i vikne joj' da siñe. Na kraju je dijete razumjelo. Njezina majka vidje s olakšanjem kako se ko¬trlja po suhom Ušču, kako se digla i potrčala prema najbližem Indijancu. Tada i ona skoči s konja. Nije to išlo bez napora. Wallis je htjela pobječi i pojuriti kroz šikaru... još Jednom se propela i Anñelika je samo čudom izbjeg¬la udarcu potkovanog kopita. Spretno je stala ispred konja, jednom ga je rukom čvrsto držala, a drugom ga žestoku ošinula po nozdrvama te joj je uspjelo da malo pomalo odvede životinju u šumu. Htjela je po-što-poto da je udalji od predmeta koji ju je plašio.

Zvale su škripale meñu zubima kobile. Marama Anñelike, njene ruke i rukavi bili su prepuni sline, ali ona se na to nije osvrtala, nego je udarala dvo¬strukom jačinom. Naposljetku se Wallis smirila. Sva se tresuči, po¬krivena pjenom, pustila je da je čvrsto svezu za sta¬blo. Tu je prestala da se batrga i opire, spustila svoju finu glavu kao da se prepušta i pregara. Gotovo je to isto i Anñelika učinila. Osjeti kako je neuredna, raskuštrana, a haljine joj uprljane. Prije svega, tre-ftalo je pobječi od ove paklene buke, izvuči se odavle... Vrativši se na stazu približila se kornjači. Indi¬janci se nisu ni pomakli. Kao da su se tu skamenili zauvijek. Oklop je kornjače bio širok kao ispolac. Njene šape, s gmazovskim ljuskama, bile su velike kao ruka odrasla muškarca. Razjarenost Anñelikina bila je jača negoli odboj¬nost koju je u njoj izazvalo antidiluvijalno čudovište, što se, kad mu se približila, počelo odurno uvlačiti. Upiruči se u oklop jednim ju je zamahom odgurnula s prolaza. Golema se kornjača svali niz strminu, ot¬kotrlja i odskoči. I konačno jednim skokom zagnjuri se u rijeku usred vodenog vrtloga. Anñeliika je sjela, obrisala ruke suhim liščem, a onda opet prišla kobili. Uzela je za uzdu i povela prema vrhu strmine sve dok nisu izišli iz ove prova¬lije u kojoj su umalo zaglavili. Tada naiñoše na rav¬nicu prekrivenu crvenim jagodama i niskim modrim jelama. Kao da se čudo dogodilo: tutnjava vode nije se čula, jer se gubila u dubokoj provaliji. Ponovo se začuše cvrčci, ptice i vjetar. Sada su se putnici nala¬zili u prostranoj i pustoj dolini u podnožju planina, u kraju s tisuču jezera. Malena rijeka, puna sivog i rumenkastog šljunka, skretala je nadesno vijugajuči kroz raslinje rujnih grmova. Sada su se i Indijanci oglasili te počeli meñusobno razgovarati brbljajuči poput ptica. Anñelika začuje jecanje Honorine koja je sve jače plakala. Mlada žena ponovo uzjaha. Bila bi sve pregorjela da se može opružiti meñu borovnicama i mirno zaspati, makar nekoliko trenutaka. Ali Wallis bi to mogla iskoristiti i sasvim nestati. — Doñi — reče ona Honorini. Posjela ju je na sedlo, ispred sebe, useknula i obrisala joj natečeni obraz te je zagrlila stiščuči je uza se. Osječala se sasvim tupa. Odjednom, na nekoliko koraka od sebe, ugleda grofa de Peyraca na konju, njegove sinove i največi dio ljudstva što se bilo vratilo. — Sto se to dogodilo? — Ništa — Anñelika če na smrt blijeda. Gran¬

čica, što ju je bila okrznula, ostavila je crvenkast trag na njenom čelu. U svojoj bijednoj haljini, držeči za¬ plakanu kčerkicu na rukama, vodeči kobilu okrvav¬ ljenu oko usta, ona je bila svjesna da pruža najža¬ losniju sliku čovjeku koji nije običavao na svojim ekspedicijama voditi obitelj. — Rekli su mi da ste sreli Irokežte! — reče Jof- frey de Peyrac. Anñelika zaniječe glavom. Na sreču je vjetar ras¬tjerao ogavni miris uroñenika. Oni su nadugo i široko objašnjavali. Umiješaše se Florimond i Cantor isko- 46 rištavajuči sve svoje poznavanje indijanskog di¬jalekta. — Mopountook je jasan. Kaže da ovdje ima Irokeza. Začu se buka mnogih miušketa koje se pripre¬mile čim se to ime spomenulo. Španjolski vojnici se raziñoše naokolo. Anñelika se nije mogla izjasniti. Konačno je rekla: — To je bila samo kornjača... Kornjača na stazi. Ona ukratko ispriča dogañaj. Grof de Peyrac na-mršti obrve i pogleda kobilu tako strogo da se Anñe¬lka osjetila krivom. Honorina je sve više jecala. — Jadna kornjača! Bila je tako glupa i nespret¬ na, a ti si je bacila u provaliju. Ti si zločesta. Umalo što i Anñelika nije zaplakala. To više što je primijetila da je Honorina bosa. Sigurno.je zabo¬ravila svoje čarape i cipelice blizu malog jezera gdje je gacala. To je bila velika neprilika. Gdje da se nañu druge čarape i dječje cipelice u ovoj pustoši? To je bio razlog da se više nije mogla suzdržati. Da nije morala svojim rukama zadržavati kčerku i konja, najradije bi potražila svoju maramicu da njome pri¬guši svoje razočaranje. Morala je okrenuti glavu da sakrije zaplakane oči Činilo se da je tada Indijance zahvatila neka histerična uzbuñenost te si.i glasno i kretnjama obja¬šnjavali nešto bijelcima koji su im postavljah' pitanja u svim jezicima i pokušavali doznati što se to zbilo. Španjolci su uporno tražili da im se pokaže nepri¬jatelj. Grof se uspravi na svom sedlu i reče: — Tišina!

Oštar glas je na sve djelovao. Indijanci se smi-riše. Cim se na licu Joffreya de Pevraca pokazao stro¬gi izraz, bilo je odmah jasno da se valja pokoriti. 47 „On bi bio kadar da čovjeka odmah ubije", pomisli Anñelika sa zebnjom. Joffrev de Peyrac pomilova po glavi Honorinu, — Kornjače znadu plivati — reče on blago. — Ona koja je vas preplašila več je izašla iz vode i sada se šeče duž rijeke i jede muhe. Izgledalo je da se di¬ jete utješilo kao nekim čudom. Onda grof sjaha i priñe Sagamoreu da ga saslu¬ša. Kako je bio visok, kao i Indijanac, uložio je mno¬go pažnje da ga razumije. Na kraju je dolazak Nico-lasa Penrota uspio otkloniti nesporazum.. Joffrev de Pevrac se nasmijao, ponovo uzjahao i prišao Anñeliki. — Još jedan dokaz koliko su praznovjerni — reče. — Kornjača je za njih znamen Irokeza. Susret s njome bio je predznak zla, gotovo siguran znak da su njihovi najstrašniji neprijatelji u blizini. Odatle je poteklo njihovo čuñenje i njihov strah kad su ugle¬ dali bezazlenu životinju, koja je prilično poznata u ovom kraju. Nicolas Perrot je još pridodao: — Oni kažu i to da se znamen Irokeza isprije¬ čio pred bijelom ženom da joj donese smrt, ali se ona nije dala i smjelo joj se oprla. Odsada, gospoño, Me- tallaksi smatraju da vas ni jedan od Pet plemena irdikeških neče moči nadvladati. — Prihvačam to znamenje — reče ona nastoječi da se pri tom i nasmije. — Vi čete iči pored mene; put koji je pred nama dosta je širok. Mi čemo izbiti na stazu kojom prolaze Indijanci, na utrti put, „kratku stazu", kako kažu Englezi, put; koji na stotine milja ide uz sljeme Apa- lača. Ne ostavljajte me više, draga. Razborit glas njezina muža djelovao je na nju blagotvorno. Ohrabrilo ju je to što če moči jahati po¬red njega. Ipak je on i nadalje bio zaplašen, i ona se pitala nije li u svojoj nutrini nezadovoljan zbog 48

tog dogañaja koji je gotovo tragično završio. Ali kako se znao majstorski svladavati, to on ničim nije odavao. Prema kraju velikog blijedozelenog jezera koje je vijugalo poput rijeke i ljeskalo se izmeñu brežu¬ljaka obraslih vitkih jelama što su stršile kao mno¬štvo kopalja, ukazala se ispod njih druga dolina, prilično duboka i uska. Suprotna planina bila je iša¬rana mnoštvom rumenih, crvenih, narančastih i ljubi¬častih grmova s kojih je več bilo poispadalo lišče, pa se samo ponegdje zadržala zelena mrlja lišča. Ne¬što je na tom šarenom brdu, na tom svodu koji je bio izvezen i brokatom ukrašen, privuklo pogled Jof-freya de Pevraca, i on je izdao zapovijed da se stane na rubu šume. S malog prostora ogoljelih stijena mogla se pregledati okolica prije negoli opet zañu u beskonačni prostor šume. Zatražio je svoj dalekozor. Neprimjetna maglica koja se dizala iz doline umekšavala je boje. Činilo se kao da se rastvaraju i miješaju. Oblačno nebo kao da je išlo u susret zem-ljinim maglama. — Za nekoliko trenutaka može se dogoditi da ništa ne vidimo — reče grof i žurno pruži svoj dale¬ kozor Anñeliki. — Pogledajte i vi, pa mi recite što vam se čini da vidite. U početku je bila iznenañena blještavom slikom koju je vidjela u dalekozoru: blisko povečano drve¬če, kao da ga je jedno iznad drugog nanizao neki smioni i izvanredno vješti slikar. Bijela i crna stabla kao da su s nekom namještenom pobožnošču na sebi nosila raskošnu krošnju lišča. Začudila se kad je ugle¬dala kako se u sjeni stabala miču ljudski likovi. Me¬ñutim, čovjeka nije mogao prevariti odsjev perja ko¬jim su bih" ukrašeni, a koje se izdaleka nije moglo opaziti jer se miješalo s bojom jesenske šume. — Sto vidite? — Vidim uroñenike, dvojicu ih' trojicu? Ne, vi¬ dim ih više! Prilično veliki broj. 49 4 Anñellka u novom svijetu — Vidite li i njihovu kosu? — Ošišani su, a nasred glave im je čuperak i u njemu perje. Ona spusti dalekozor. — JofLrey, Kajugi su imali takvu kosu... — Tako je!

On polako sklopi dalekozor. — Treba li zaista vjerovati da je vaš susret s kor¬ njačom imao neko značenje? Ne bih htio biti lako¬ vjeran, ali bih se mogao kladiti da je to odred Iro- keza. Dva ili tri čovjeka zaguriñaše. Malo-pomalo mala se karavana okupila, pa se i pratnja indijanska po¬miješa B bijelcima, i svi su s potmulom mržnjom gledali prema krasnoj malenoj planini koja je skri¬vala nevidljivu opasnost. — To je zao znak — reče nadstojnik Malaprañe. — Stigli smo gotovo pred Katarunk. Uskoro bismo pozdravili moga hrabrog O'Connella i uživali sva blaga civilizacije, gospodine de Pevrac. Bio sam odlučio da vam, kada stignemo, priredim valjuške od divljači s kupusom. Sve mi se čini da čemo mi biti pretvoreni u valjuške, zar ne?? ... — Pa šta! — reče Florimond. — Što pravite tako kiselo lice, junaci? Malaprañe, mi čemo pojesti vašu kašu. Irokezi malo previše zlorabe svoj glas tu na sje¬ veru. Ljudi bježe još prije negoli su ih i ugledali. Ali ja sam ih več vidio u Novoj Engleskoj Tamo ih zovu Mohawkima. Nisu ništa gori od Mohikanaca. Oni su blizu New-Yorka pružili pomoč Englezima protiv kra¬ lja Filipa, ovaj put je to bio neki Narragasset, koji povremeno zlostavlja bijele stanovnike uz granicu. — Cijela se stvar sastoji u tome da li če nas ti koji se nalaze s druge strane usjeka smatrati Fran¬ cuzima ili Englezima. Sigurno je, meñutim, da oni ne vole Metallakse koji nas prate. Svaki pripadnik Al- gonkina za njih je rob ili ga treba živa ispeči. Me- tallaksi to dobro znadu, pogledajte ih! 50 I zbilja, oni su se na zapovijed poglavice Saga-morea pripremali na borbu. Hitro odložiše prtljagu na zemlju. Žene i djeca indijanska iščezoše kao da ih je progutala duboka crvena šuma. Muškarci su se užurbano ličili crve¬nim, crnim i bijelim praškom, ali najviše je prevla¬davala crvena boja. Strijelci su se vježbali u napinja¬nju luka, a zatim su ogledali čvrstoču strijela koje su imale tri pera, čame se osiguravala tačnost ga¬ñanja.

Svaki je nosio u lijevoj ruci buzdovan, a desni¬com je pipao nož za skalpiranje i onda ga stavio meñu zube da bi mogao slobodno baratati lukom. Više izviñnika je šmugnulo poput zmija ispod žutog i crvenkastog raslinja, i, premda su bili posve blizu jedan drugoga i kretali se, nitko ih nije mogao vidjeti. Poglavica i glavnina, ratnika stajali su u zak¬lonu 'stisnuvši se uz bijelce. Divlja je radost obasja¬vala sve Indijance. Čovjek bi bio mogao pomisliti da očekivanje borbe znači za njih vrhunac njihovih želja. Evropejci, osim možda mladih, kao Floromond, nipošto nisu bili tako oduševljeni bombom kao Indi¬janci. Njihova potamnjela lica od dugog pješačenja odavala su umor i bezvoljnost. Ako je tačno da ih je tek nekoliko sati hoda dijelilo od mjesta gdje su se mogli sigurno zakloniti iza neke palisade, osigu¬rati možda seosku udobnost, i ondje nači ono što im najnužnije treba, sada je bilo vrlo neprilično što su se našu pred zasjedom i pred opasnošču da imaju mrtvih i ranjenih. Anñelika pogleda svoga muža čekajuči njegovu odluku. — Počekajmo — reče on. — Ostat čemo ovdje dok se izvidnici vrate. Ako Irokezi imaju namjeru da nas napadnu, utvrdit čemo se i braniti. Ali ako krenu dalje, i mi čemo! Upozorio sam Mopountooka * 51 da ga ja, ako bi on započeo bitku a da oni drugi ne pokazuju neprijateljske namjere, neču pomagati. Čekali su spremni na borbu. Kad su- se Indijanci vratili, činilo se da su ra¬zočarani. Irokezi ne samo što nisu pokazivali želju da na¬padnu karavanu nego je, po svoj prilici, nisu ni opa¬zili, jer su sasvim nestali. Nikakva traga od nijh ni¬je više bilo. Metallaksi su prema Anñeliki okrenuli svoja li¬ca, groteskno išarana, i kimali glavom. Bijela je žena rastjerala Irokeze. V — Vidjeli smo znamen vuka, srne, medvjeda, li¬ sica i pauka, ali iznad svega toga, kornjače. Tako je te večeri govorio Nicolas Perrot u lo¬goru. Iz usjeka se počela dizati hladnoča, pa su se smjestili oko vatara. Okolina se osula zlatnim žutilom. U daljini se smirila planina, polegla kao ubijena životinja, a u njenu podnožju blistala je vodena brazda, blaga i tiha voda, rijeka...

Joffrev de Peyrac ju je bio pokazao čim su stigli do mjesta za logorovanje: — Tamo dolje, to je Kennebec. Kao i Jevreji kad su ugledali obečanu zemlju, tako se ljudi Pevracovi obradovaše svaki na svoj na¬čin. Jedni su se sabrali i molili kao prorok Jona, da zahvale Stvoritelju što im je dao da ugledaju cilj svoga napornog putovanja. Drugi su se prijateljski gurali laktovima, ili su bacali kape u zrak... Sma¬trali su se sretnim što če se naskoro nači iza dobre i čvrste ograde, to više što su Indijanci koje su vid¬jeli u šumi, zatim ona neobična, premda slučajna zgoda s kornjačom, bili izazvali u karavani neku neodreñenu bojazan. Komarči su zujali. Anñelika je sjedila, a u nje¬nom je krilu pod debelim vunenim ogrtačem spa¬dala Honorina. Kadšto bi upravila pogled na bli- 53 stavu brazdu Kennebeea koji je blago vijugao preko ravnice. Tamo dolje bio je Katarunk, luka! Vuk je znamen za Mohawke, srna za On- nontage, lisica za Onejute, medvjed za Kajuge, pauk za Seneke, ali kornjača je za sve irokeško stanov¬ništvo od Pet plemena jedinstveni znamen i Duh, koji sve vodi. Dok je Nicolas Perrot tako duboko razmišljao, opaljeno njegovo čelo se nabralo, a njegova krznena kapa se pomakla.. — Ovdašnji narodi, AbenaMsi, Etchemini ili So- ttrikezi su loši radnici, navikli na nomadski život. Oni žive bez reda i obično su bez kruha i soli... irokezi su na višem stupnju. Oni su velik zemljo¬ radnički narod... — Čini se da ihc vi volite — dobaci Anñelika. Divljačar poskoči:. — Bog me očuvao* To su vragovi, najgori rod ¦kfcji je ikad živio na zemlji. Za Kanañanina nema večega neprijatelja od Irokeza. Ali istina je da sam živio s njima — nadoveza on nakon kratkog raz¬ mišljanja, — To čovjek ne može zaboraviti. Onaj koji je živio životom Irokeza, to če razumjeti. Ja sam vidio Svetu dolinu gdje vladaju tri božanstva koja poštuju Pet plemena. — Tri božanstva?... "— Da! Kukuruz, Bundeva i Grah — odvrati Nicolas Perrot ozbiljno.

Honorina je bila zaspala. Pazeči da je ne pro¬budi, Anñelika ustane i poñe prema šatoru od platna, koji ta uvečer podigli za žene i djecu. Pošto je svoju kčerku brižljivo umotala u krzno, vrati se da po¬mogne gospoñi Jonas, koja se s Malapredeom užurbala oko kuhinje. Sunce iia zapada bacalo je svoje grimizne zrake na. visoke, ali blagih oblika planine Apalača. Vjetar je blistao po obronku na kojemu je bio podignut logor zato da bi se zaklonili od uboda ko¬maraca i mušica koj,e je neprekidno strujanje vje- tra zanosilo. Taj obronak su izabrala i zato da mogu bolje nadzirati okoliš. Florimond i Cantor pekli su u pepelu ribu umo¬tanu u lišče, što su je bili rukom ulovili na zavojima rijeke. Na ražnju se peklo meso. soba, a u loncu se na tihoj vatri, polako kuhao birani jezik zajedno s povr¬čem i varivom. Drugi lonac, u kojem je bio kuhani kukuruz, več je bio skinut s vatre i gospoña Jonas je počela dijeliti obroke. Bila je stalno ljutita videči kako se prljavi In¬dijanci bezobrazno miješaju s bijelcima i prvi pru¬žaju svoje neoprane zdjelice. Miješali su se u svaku stvar, dirali su sve i stva-. rali nered s nekom mirnom drskošču: zar oni nisu kod kuče, zar ovi bijelci nisu zpravo njihovi štiče¬nici? Sirota žena grizla je .usnice d osvrtala se naokolo nadajuči se da če to vidjeti grof de Pevrac. Nije mogla razumjeti kako taj profinjeni čovjek trpi to odurno miješanje, a to je isto i Anñelika kadšto mislila. OTadna plavkasta svjetlost obasjala je čitavu prirodu. Straže su odlazile i dolazile na šumsku čis¬tinu. U dolini je još uvijek blistao Kennebec. Prošao je opet jedan dan bogat 'uzbuñenjima. Što če doni¬jeti sutrašnji? Anñelika očima potraži svoga muža koji je sta¬jao po strani. Gledao je u daljinu. Bio je sam, duboko zamišljen. Anñelika je več bila opazila da se nitko ne usu¬ñuje prekidati njegovo razmišljanje. Osobito je poštovanje okruživalo ovoga voñu ko¬jemu su ti različiti ljudi, večinom snažni, nepovjer¬ljivi, povjerili svoj život Mnogi su od njih ljubomorno i s uzbuñenjem gle¬dali na ulogu koju je Anñelika imala u životu onoga koga su poštovali. 54 — Zna se što žena može učiniti od ovako zna¬

menitog čovjeka — govorio je Ovemjanin Clovis žmirkajuči svojim malim mongolskim očima — može od njega napraviti zvekana! — Ali ne od ovoga ovdje — prosvjedovao je Yann Le Couenec, Bretonac. I pogledavši s udivljenjem mladu ženu, nadoveza: — Niti je ona takva žena! — Ti si prava naivčina — odvrati Ovemjanin sliježuči ramenima. Njegovi crni opušteni brkovi ot¬ krivali su jedak nabor oko usana. Anñeliki nije bilo teško pogoditi njihove misli. Ona je sama stajala na čelu bande. Sada ti ljudi više nisu bili „njezini" ljudi. Život, u kome su zajednički dijelili pogibelji i pobjede, okupio ih je oko grofa de Pevraca. Drago¬cjene i nerazorive osobne veze, koje oni, iz svog mu¬škog stida, nikada neče otkriti, svakoga su od njih prikovale uz njega te su ga po iskustvu i po navici smatrali svojim gospodarom i svojom jedinom na¬dom. S njime su se zajedno borili protiv Saracena ili krščana, istraživali Karibe i prkosili olujama. S nji¬me su dijelili plijen. Po njegovu nagovoru, oni su se za svojih putovanja gostili i provodili gospodski ži¬vot u lukama. Zalijevali se vinom, pozivali žene, a velikodušni gospodar je dijelio zlato šakom i kapom. Anñelika je katkada pokušavala da dočara pr.o-šli život svoga muža, koji s njime nije dijelila. Najčešče bi ga viñala meñu njegovim instru¬mentima. Gledala ga je kako se naginje nad globus, nad neku kartu u kabini dok se brod ljuljao, ili čak na vrhu neke maurske terase pod nebom Kandije, dok je skupocjenim astronomskim dalekozorom promat¬rao zvijezde. A za tih minulih večeri pojavio bi se sluga vodeči zastrti ženski lik. Dok su bili na Kari-bima, to je bila lijepa Španjolka, indijanska ili cr¬načka meleskinja. S6 On bi tada napustio svoj posao i ženu primao onom svojom neuporedivom udvornošču i pri tome je izgledao brižan i nasmijan kako bi joj polaskao i uzvratio za čulnu razonodu koju mu je pružila. Čovjek samac!... Eto što je on bio. Čovjek potpun, siguran u svoju snagu i svoje sposobnosti, sam sebi dovoljan. Uz toga čovjeka je Anñelika sada tražila svoje mjesto. Ali kad bi se on tako zadubio, odsutan i zaokupljen, ona se nije usu¬ñivala da mu se približi.

Pala je duboka noč. Uz ognjište je Cantor na svojoj gitari improvizirao neku toskansku popijevku. Njegov glas, koji je uza sva baršunasta mladenačka prelijevanja, več bio dostigao puninu i snagu, zvučio je zavodljivo. Dok je pjevao, izgledao je sretan. Osim misli na svoje dječake neče Anñelika imati mnogo vremena da s njima razgovara i steče njihovo po¬vjerenje sve dok ne budu u Katarunku. Sjetila se svoga konja i, prije negoli če se pri¬družiti svojima, ona se spusti prema obali rijeke gdje su bili ostavili konje da pasu. Wallis je bila pobjegla! Njezin povodac, kojim je bila privezana za stablo, bio je prekinut. Neki predosječaj je govorio Anñeliki da živo¬tinja ne može biti daleko. Vrativši se najprije da uzme uzdu i ular, krene duž obale rijeke dozivajuči životinju mekano i blago. Na rubu šume jela dizao se zamagljen mjesec. Zahuka sova. U šikari su kašlj ucali puhovi. Gotovo presahla rijeka žuborila je izmeñu šljunka. Granje zapucketa. Anñelika krene u tom smjeru. Opazila je pri svjetlu mjesečine kobilu kako na maloj čistini pase travu', ali kad joj se primakla bliže, hirovita životi¬nja je opet odmakla. Kad je konačno na vrhu nekog brežuljka uspje¬la da je uhvatij Anñelika nije više vidjela vatre u svome logoru. To je nije zabrinjavalo! Spustit če se orema strmenitu koritu rijeke i poči nizvodno. Kad -., -, 57 je čvrsto paritegla životinju i povela, oshihnula je ne bi li otkrila šum vode u dolinu. Sama u ovoj mračnoj noči, ona nije osječala strah. Snažno ju je prožimao miris koji se dizao iz nepoznate šume. Još jednom, ali snažno, obuze An-ñeliku osječaj da živi, puna snage i mladosti, na pragu novoga života koji če morati iz temelja iz¬grañivati. Primit če je ovi ogromni nepoznati pro¬stori gdje su se oni nakon toliko opasnosti našli. Ista ona ljubav koju je bila osjetila za ovu neuljuñenu zemlju onda kad se kupala u čarobnom blista vilu je¬zera, ispunila je njezino srce. U tom istom trenutku javiše se priviñenja. Sa čuhom vjetra, koji joj je donio daleki zov kanadskog jelena, i s muklom tutnjavom vodopada u dolini šume dopre do nje crkveno pjevanje. 58 VI AVE MARIŠ STELLA DEI MATER ALMA... (Zdravo morska zvijezdo, Božja majko slavna...)

Riječi pjesme odjekivale su kroz surovu noč. Anñelika pogleda prema vrhovima stabala, kao da če vidjeti kako se izmeñu njihova granja otvara nebo s korom anñela. Srsi joj proñoše tijelom. Okrene se vrlo oprezno. Iza nje se, na rubu grebena, dizala poput nemirne zore ružičasta svjetlost praveči drhtave sjene meñu jelama. Držeči Wallis za uzdu Anñelika se polako pribli¬žila rubu provalije. Odanle su se dizali ljudski glasovi koji su pjevah" onu pjesmu. Anñeliki se činilo da se vratila u prošlost, u ni-eulsku šumu, gdje su se hugenoti bježeči pred progo¬nima sklanjali da ondje mole i pjevaju. Približila se još više i nagnuvši se vidjela neobičan, čaroban prizor. Stijene su u dnu klanca bile crvene oñ sjaja.dviju velikih vatara na obali rijeke. Neki redovnik ..u crno odjeven i držeči ruke kao da blagoslivlje stajao je ispred skupa ljudi koji su klečali. 59 Meñu onima čija je lica vidjela, kada joj je sve¬čenik leñima bio okrenut, bilo ih je koji su bili odje¬veni u jelenovu kožu i u krzna, dok su ostali nosili plave odore zlatom opšivene, i Anñelika opazi dva plemiča s ovratnicima i orukvicama od čipaka. Nakon posljednjih strofa pjevanje zamukne. Ta¬da se začu glas svečenika, zvučan i govorljiv. — Kraljice nebeska! — Moli za nas! — odvrati zbor mrmorenjem. Anñelika se povuče: — Francuzi!... — Tvrño Davidova! — Moli za nas! — Škrinjo zavjetna! —" Moli za nas! — Utočište grešnika! Tješiteljice ucviljenih!... — Moli za nas! Moli za nas! — odgovarao je zbor na svaki zaziv. Bili su to divJjačari, vojnici i gospoda — svi su klečali glave pobožno prignute, polako pre¬ biruči krunicu u ruci. — Francuzi!... Srce je Anñeliki divlje udaralo.

Sigurno bi pomislila da je zapala u bunilo i da iznova doživljava sve užase poituškog rata, da iza Francuza nije prepoznala bakrene siluete napola golih Indijanaca. Neki izmeñu njih su molili i pjevali. Dru¬gi su, okupivši se oko drugog ognjišta, prstima gra¬bili ostatke neke hrane na dnu drvene zdjele. Još se u zraku'širio miris juhe, a jedan je kotao osrednje ve-< ličine bio odmaknut u stranu nakon što su porazdije-lili njegovu sadržinu. Neki krupni crvenokožac, sa čuperkom na glavi, sav sjajan od masti, nadnio se nad užareno ugljevlje, a zatim se uspravio izvadivši iz vatre usijanu sjekiru. Držeči sjekiru pažljivo u rukama uroñenik se udaljio od kruga nekoliko koraka. Tek tada je Anñelika u prisjenku opazila nekog drugog Indijanca golog, pri¬vezanog uz deblo drveta. 60 Ne žureči se i kao da čini najprirodniju stvar na svijetu, čovjek sa sjekirom pritisnu na kožu užareno željezo. Nijedan krik nije se čuo. Samo je do Anñeli-kinih nosnica dopro nesnosan miris spržena mesa. Užasnuta, ona se naglo trgla zadržavajuči krik, a Wallis posrne i polomljeno granje zapucketa. Vidjev¬ši da če biti otkrivena, Anñelika poskoči i uzjaše konja. Uroñenik, koji je opet svoju sjekiru stavio u va¬tru, podiže glavu i pruži prema vrhu grebena svoju mišičavu ruku s pernatom narukvicom. U tren oka svi skočiše na noge i ugledaše kako se na mjesecem osvijetljenom obzorju ističe pojava ja¬hačice s dugom kosom. Iz njihovih grudi oteo se strahoviti krik: vn — Vi kažete da su vikali: „Demonka iz Akadije?,, — Čini mi se da sam tako čula. — Gospode! Samo da vas nisu uzeli za "nju,, — povikao je Nicolas Perrot križajuči se. A Maupertuis je učinio to isto. — Ja ne znam zašto me oni drže, ali sigurno je da su skočili za mnom kao pomamnL Jedan izmeñu njih, a bio je pravi gorostas, gotovo me uhvatio kad sam potjerala Wallis u rijeku. — Jeste li ga ubili? — upita živo Pevrac. — Ne, ciljala sam u njegov šešir, a on se svalio u vodu. To su Francuzi, kažem vam. Logoruju u usje¬ klini s druge strane ovoga istog brda gdje smo mi podigli svoje šatore.

— Ako dopustite, gospodine ñe Pevrac, mi čemo Kanañani poči k njima, Maupertuis, njegov sin Pier- re-Joseph i ja — reče Nicolas Perrot. — Sigurno čemo meñu tim ljudima iz Quebeca nači kojega dobrog pri¬ jatelja i znanca s kojima čemo se moči sporazumjeti. — Ne zaboravi, Perrot, da nas je vlada u Que- becu osudila na smrt — usprotivi se Maupertuis a monsinjor biskup nas je još i izopčio. — Ah! To nije važno. Tko je roñen u Saint-La- urentu (Sen Loran), ugodno če mu biti meñu prijate¬ ljima. Dva Kanañanina, a za njima sin Maupertuisa, dvadesetogodišnji mladič, mješanac, kojega je on imao s nekom Indijankom, izgubiže se u mračnoj šumi. 62 Nakon toga što se Anñelika vratila i uzbudila logor, svi su bili pod oružjem. Vojnici i muškarci su bili na svojim mjestima, s mušketama u ruci. Čim su se tri Kanañanina izgubila u šumi, An¬ñelika se okrenula prema Peyracu. Jedva je svladavala svoju uzbuñenost i glas joj je bio pomalo izazovan kad se obratila mužu: — Vi me niste upozorili da možemo naiči na Francuze tamo kamo idemo. — Uvijek se može naiči na Francuze kad se pro¬ lazi Sjevernom Amerikom. — Več sam vam rekao da su ovdje malobrojni, ali vrlo žestoki, lutalice su i dangube, kao i Indijanci. Nismo mogli izbječi nji¬ hovu susretu... — Priñite vatri, mila. Smrzla ste se. Taj neugo¬ dan susret vas je potresao. Tome je opet kriva vaša nesnosna kobila. Anñelika pruži svoje ruke prema toploj vatri. Bila je zaista promrzla, i to do srži. Pitanja su joj navirala Ha usta. Željela je več jednom pouzdano i bez okolišanja saznati kolika je opasnost u kojoj se nalaze. — Toga ste se bojali, zar ne? To je razlog zašto ste se žurili? Vi ste .se bojali da bi Francuzi mogli napasti zemlje gdje se kanite smjestiti i gdje ste več izgradili svoje utvrñene logore?

— Da! Moj najbliži susjed, barun de Saint-Ca- stine (Sen Kastin) od Pentagoeta, zapovjednik fran¬ cuske postaje u Akadiji, a s kojim sam ja uvijek bio u dobrim odnosima, došao je nedaleko od Gouldsboroa da me obavijesti kako su katolički misionari, koji podučavaju u vjeronauku Abenakise iz Mainea, uz¬ nemireni mojim dolaskom na izvore Kennebeca te su zamolili vladu u Quebecu da protiv mene pošalje ek¬ spediciju. — Ali kojim vam pravom Francuzi osporavaju da doñete u ova područja? — Oni smatraju da to pripada njima, pod ime¬ nom Acadija. 63 — Kome zapravo pripada ta pustinja? — Onomu koji bude poduzetniji. To je ničija zemlja. Ugovorom u Bredi, koji je potpisala Fran¬ cuska, ti su krajevi priznati Englezima, ali oni zaziru od šuma i ne usuñuju se napuštati obalu da tako ne povrijede ugovor. — A ako jednog dana Francuzi sa Sjevera doz- nadu tko ste vi i tko sam ja... — To se neče sutra dogoditi... — A tada ču ja biti jači nego ova bijedna koloni¬ ja koju je francuski kralj prepustio svojim protiv¬ nicima ... Ne, ništa se ne bojte. Ruka Luja XIV neče dosegnuti do nas. Ako on slučajno pokuša, mi čemo se oduprijeti. Amerika je velika, i mi smo slobodni.. Ohrabrite se, ugrijte se, mila moja... — Sta znači onaj krik što sam ga čula kad su me ugledali: "Demonka iz Acadije?,,... — Sigurno su vas smatrali nekom prikazom. Castine i Perrot su mi pripovijedali da je Nova Fran¬ cuska sva uzbuñena otkrivenjima neke svete redov¬ nice iz Quebeca, koja je u snu vidjela nekoga demona, u ženskoj spodobi, kako Crkvi otima duše svih Indi¬ janaca u Acadiji, krštenih i nekrštenih. Odatle nji¬ hova zabrinutost i uznemirenost. Možda je ova ekspe¬

dicija s time u vezi. Govorilo se da Demonka jaše na nekoj mitskoj životinji, jednorogom konju ... — Ah! Sada razumijem — usklikne Anñelika smijuči se razdraženo — cijelu priču: žena, konj... To se ovdje ne može zamisliti A to odgovara nji¬ hovoj viziji — Činilo se da je Pevrac ozlojeñen: — To je glupo ah' i vrlo ozbiljno. Ta zbrka koja je zavladala u njihovoj duši može biti uzrok ne¬ potrebnim neprilikama. Ti su ljudi fanatici. — Ali ipak, oni nas ne mogu napasti ako ih mi ne izazovemo kakvim neprijateljskim činom — Počekajmo! Budučnost če nam otkriti njihove namjere Jutros je Perrot poslao svog Indijanca 64 Mazoka u izviñanje. Kada se vrati, obavijestit če nas 0 pokretima; to mogu biti Francuzi, Irokezi, ili još 1 saveznici Francuza koji ih prate na njihovim ekspe¬ dicijama: Abenakisi, Algonkini ili Huroni. O tome ja vodim računa — nastavi on brzo — možda su uroñe¬ nici, koje smo maločas opazili, Huroni u francuskoj pratnji. Iako su ljuti neprijatelji Irokeza, oni pripa¬ daju istom plemenu, imaju iste običaje, pletu kosu kao i oni, sa čuperkom navrh glave. Ali mi smo na¬ njušili da ima još jedan ratnički odred Irokeza koji lutaju po ovom kraju, a Francuzi su došli samo radi njih i mi bismo mogli... ... Takva je Amerika, vidite... Pustinje koje iznenada ožive i provrve najrazličitijim ljudskim bi¬čima, a svi su neprijatelji izmeñu sebe. U šumi zasjaše baklje približujuči se logoru. Za¬čulo se škljocanje kokota na mušketama i miris gube koju su neki pripalili. Ali to su bila samo trojica Kanañana koji su se vračali ne obavivši ništa. Uzvodno su našli ostatke francuskog logora i jed¬nog napola sprženog irokeškog zarobljenika koji je bio privezan uz drvo, ali vojnicima i Huronima ni traga ni glasa. Uzalud su oni dozivali na sav glas: — Hej! Vi iz Saint-Laurenta, gdje ste, prijate¬lji? ... — nitko nije odgovarao.

Što se tiče irokeškog zarobljenika, kojega su bili odriješili, on je, onako ispržen, iskoristio trenutak ne¬pažnje: trgnuo se i jednim skokom odskočio te nestao u mračnom guštiku. Odsada su bili okruženi brojnim fantomima raz¬ličitih vrsta: Francuzima, Algonkinima, Huronima, Abenakisima, Irokezima, a tajanstvena šuma je ra¬dosno šaputala pod daškom vjetra, i ništa se drugo 'rije čulo nego šum dalekih voda i ljubavno dozivanje kanadskog jelena. Joffrev de Pevrac naredi da jedan dio ljudstva ostane pod oružjem, a drugi da stražare: neče dopu¬stiti da ga iznenade. 5 AnñeUka u novom svijetu 65 Anñeliku je savjetovao da se odmori u šatoru koji je bio odreñen za žene i djecu. On ju je dopratio do šatora, a kako je tama bila duboka, on je zagrli i htjede je poljubiti. Ona je bila jako uzrujana i ne¬mirna, te mu nije mogla uzvratiti milovanje. Štoviše, ona se i ljutila: u opasnim trenucima on se bio odijelio od nje i noču nije spavao s njome. To je zahtijevala disciplina u karavani, a i skorašnja prisutnost žena meñu muškarcima. Anñelika se s ti¬me pomirila. Sjetila se dogañaja kad je bila pobjegla iz Mique-neza s krščanskim zarobljenicima u Maroku: njihov zapovjednik, Colin P. Paturel bio je uveo istu zabra¬nu: "Ova žena ne pripada nikome — kazao je — ni¬kakvih ljubavnih odnosa prije negoli se spasimo i živi stignemo u krščansku zemlju« ... Na to je donekle podsječao postupak Joffreva de Pevraca koji se strogo pridržavao toga da žene i djecu okupi pod jednim krovom, dok su muškarci po¬sebno ležali, trojica po trojica, pod natkrivenim sklo¬ništem. On sam, jedini voña, nije imao više povlastica od onih koje je uzeo pod svoju zaštitu. Primjenjivao je na sebe zakon starih uroñenič-kih plemena prema kome se ratnik uoči bitke, ili kad se mora suočiti s nekom opasnošču, rastajao od žene kako bi mogao sačuvati svoju bistrinu i svoju snagu. Ali Anñelika nije bila sudionik te snage. Ona je bila slaba, tako da je kadšto mislila, sama, te je osje¬čala veliku potrebu za njim. Kad je bila daleko od njega, nije se osječala ni mirnom, ni sigurnom. Bojala se da če ga opet izgubiti. Čudo ih je tek nedavno spojilo. Ona je znala da se iza suzdržavanja i hladnoče Joffreva de Pevraca skriva žestoka i strašna čulnost, koja se pred njom otkrivala. Ali bilo je trenutaka kad je strahovala da ona za njega predstavlja samo pred¬met užitka, koji njega istina, privlači, ali koji on ne

vezuje uz svoju osobu, uz svoje radosti, svoje ambicije i svoje brige. Tokom vremena opazila je da se vezala uz čovjeka kojega slabo poznaje, ali kome duguje potčinjenost i odanost, sa čijom če se željeznom vo¬ljom često sukobljavati, jer je imao čvrste* skrivene i odreñene poglede, a bio još lukaviji negoli prije. Ni¬kada nisi znao što sprema. Spavala je loše, jer je svakog časa očekivala puc¬njeve ili, barem, žestoku navalu Francuza. U zoru se izvukla iz svoga šatora pošto je čula nekakav žamor. Iz magle je iskrsnuo Indijanac Mazok koji se, na¬kon svoga povratka iz Francuske, ponovo opasao ko¬žnatom pregačom i nazuo mokasine. U kosi, u perčin spletenoj, bilo je mnogo perja. U ruci je držao luk, a preko leña zabacio tobolac napunjen strijelama. On pozdravi svoga gospodara i Joffreva de Pev¬raca koji mu iziñoše u susret. Anñelika se približi. Saopčiše joj vijest koju je donio Indijanac. Pred dva dana je mali odred Francuza, koje su pratili njihovi saveznici Algonkini i Huroni, zaposjeo postaju Katarunk. U ranu zoru oni pokupiše prtljagu. Još uvijek JG bilo hladno. Magla, koja se prelijevala u duginim bo¬jama, prekrila je.okoliš i več na tri koraka nije se ništa vidjelo. lišče se osulo bisernim kapljicama. Suma se ci¬jedila. Držeči konje za uzdu, krenuše jedan za drugim, ostavljajuči čistinu, i zañoše u vlažnu šikaru. Saop¬čenja su se prenosila šaptom, a djeci se reklo da sus-pregnu kašalj. Vlaga je padala po njima. Neka tajan¬stvena atmosfera obavijala je njihovo nečujno kre¬tanje. Malo-pomalo magla je postala gušča i kad se sunce ukazalo kao blijeñožuti kolut iznad nevidljive zemlje, trebalo je samo nekoliko časaka da se magla rasprši i da še otkrije blistavi i oprani krajolik koji se prelijevao u raskošu živih boja. 66 Upravo su bili prešli preko neke čistine kad je stigla poruka da valja požuriti prema hrastovoj šumi koja je bila nešto niže. Tamo je izdana zapovijed da se okupe i zaustave. Pod granjem, koje je bilo protkano tamnoljubi-častim, gotovo crnim liščem velikih zdepastih hra¬stova, toplina je počela rasti. Žirovi su nečujno padali na suho mahovinasto tlo. Skupili su konje te ih prive-zali za niske grane. Svi su još uvijek šutjeli kako je bilo nareñeno. Četiri španjolska ratnika počeše se spuštati pre¬ma podnožju usjekline. Silazili su dosta nezgrapno te se čulo pucketanje starog granja, a

Mopountooko-vi Indijanci nečujno se spustiše poput sjena i dolje su čekali iza- stabala nevidljivi. Radovali su se što če im se pružiti prilika da oderu malo francuske ili indi¬janske neprijateljske kože. Skriveni iza guste šikare Španjolci ukopaše rašlje 'u riječni pijesak i na njih položiše svoje kremenjače s fitiljem. To je oružje bilo mnogo močnije i triput je dalje nosilo negoli muškete, ali nije tako tačno gañalo. Bila je to neka vrsta ma¬lih ručnih topova. Anñelika se pitala što da radi, jer se činilo da se priprema bitka, kadli grof de Peyrac doñe k njoj. — Gospoño, moram se osloniti na vas zbog toga što ste vi najbolji strijelac u mojoj družini. Sada če nam ta vaša sposobnost biti prijeko potrebna... On reče Honorini da bude pametna i da ostane uz Jonasove i uz drugu djecu, a dva čovjeka ostadoše da ih čuvaju i paze na konje. Nakon toga on povede Anñeliku do ruba grebena gdje su se dizale velike i strme hridine. Bila je to izvrsna osmatračnica odakle se pružao pogled na čitav tok rijeke, koja je tekla izmeñu dvije duboko usije-čene obale. Rijeka je bila prilično bujna, čak i u ovo godišnje doba. Preko nje se moglo priječi na jednom mjestu gdje je iz vode izranjalo kamenje po kome se moglo lako iči, gotovo i ne smočivši noge, a svuda naokolo rijeka je bila duboka, puna vrtloga koji su pokazivali nepravilnosti njezina korita. Bila je to ri¬jeka, kako Kanañani kažu, „vodopadna" koja se po¬stepeno spuštala prema jezeru, čije se treperenje na¬ziralo kroz grimizno lišče. — Gaz Sakoos — reče Nicolas Perrot potiho. Baš na sredini rijeke gaz je bio presiječen male¬ nim pješčanim otokom koji je bio obrastao šumicom. Grof pokaza Anñeliki na suprotnoj obali taman prolaz kroz šikaru kojim su putnici, iduči šumskom stazom, izbijali na obalu. — Začas če se ondje pokazati ljudi i uputiti pre¬ ma gazu, a to če po svoj prilici biti naši sinočnji Francuzi i njihovi Indijanci... Vi čete ih prepoznati jer ste ih več vidjeli. Kada stupe na mali otok, ali samo kada budu na otoku, opalite kako biste ih spri¬ ječili da prijeñu drugu polovinu gaza. — Otok je prilično udaljen da bi se moglo tačno gañati — reče Anñelika namrštivši obrve. — To isto su mi rekli strijelci koje sam odredio za taj zadatak, ali mi se ne možemo postaviti na drugo mjesto. Od pogodnijeg položaja prema otoku dijeli

nas jedna prosjeklina, a mi više nemamo vremena da je prijeñemo. Za to bi trebalo nekoliko sati. Treba, dakle, odavle pucati i zaustaviti prethodnicu pratnje, da nitko ne uzmogne pobječi i diči uzbunu u postaji. Treba ih zaustaviti ne pogodivši nikoga. Ne želim ni¬ kakva prolijevanja krvi. — Mučan je to posao. — Znam, draga, i Florimond se nije toga htio prihvatiti, mada je vrstan strijelac... Mladič je bio prisutan razgovoru izmeñu oca i majke, te ih je nepovjerljivim pogledom promatrao. Želio je da pokaže svoju vještinu, ali je bio toliko pošten da je posumnjao u sebe. — Oče, to mi se čini nemoguče — poviče. — Kad bi to bilo u trenutku kada oni krenu, onda je mo¬ guče ... — U tom trenutku jedan če dio vojnika biti joS u šumi. Ja želim da nitko ne umakne. Nekoliko stri- 68 69 jelaca je postavljeno uzvodno, da zarobe one koji fie možda umaknuti. Ako ih bude mnogo, onda če doči do velike bitke, ali svejedno če umaknuti jedan ili dvojica. Ja želim da svi, ili gotovo svi, budu več iz¬van šume, da krenu gazom ili budu na otoku prije ne¬goli opalite. Naši Španjolci dolje moči če onda da im presijeku odstupnicu s ove strane. Tako če biti okru¬ženi sa svih strana. — Ali otok se pruža ravno ispred nas. Zaustaviti prethodnicu kada krene drugim dijelom gaza, na ova¬ kvoj udaljenosti, a da nikoga ne ranimo, to mi se čini kao oklada... — Možete li je prihvatiti, gospoño? Anñelika je razmotrila vrlo pažljivo položaj, a onda se okrenula prema njemu: — A vi, gospodine Joffrey?... zar vi niste vješt strijelac? — Uvjeren sam da na takvoj udaljenosti vaše

oči više. vrijede od mojih... — Ako je tako... Ona je oklijevala. To što je od nje tražio bilo je Izvanredno teško. Vručina joj je osušila grlo. S druge strane bila je sretna što joj je grof uka¬zao povjerenje i što je mogla stupiti u akciju. Njezini sinovi i ljudstvo iz pratnje gledali su je zbunjeno ču¬deči se. postupku grofovu, a njoj nije bilo krivo da im: pokaže kako o ratu i baratanju puškom, ona znade barem toliko koliko i oni, ako ne i više od njih, prem¬da su svi bili gusari. I kad je Joffrev ponovio: — Možete li prihvatiti qvu okladu, gospoño? — ona je odvratila: — Pokušat ču... Kakvo mi oružje dajete? Jedan od ljudi pruži joj mušketu koju je upravo nabio, ali je to odbila. — Ja želim oružje koje ču sama napuniti, Dadoše joj pušku gospodina ñe Pevraca, koju je Bretonac Yann Le Couennec nosio i održavao. Bila je to kremenjača koja je mada opa^H dva b!fa bez 70 ponovnog punjenja. Njezin kundak, obložen sedefom, bio je od orahovine, dakle, lagana i čvrsta u isto vri¬jeme, te je ona s užitkom priljubi uz rame. Pažljivo je pregledala prah, kugle i fitilj koji su joj pokazali, očistila dvostruku cijev, napunila jedanput, ubacila kugle i još jednom napunila. Svaki njezin pokret pra¬tili su svi s velikim zanimanjem. Pošto je postavila fitilj, ona se nasloni na rub ka¬mena. Obuze je lako uzbuñenje koje je dobro pozna¬vala. Miris partizanskog rata! Vidjela je dolje osvi¬jetljeni kraj otoka i šljunak koji se blistao na drugom dijelu gaza. Njezino je srce brže kucalo. Tako je bilo u počet¬ku. Kada doñe pravi trenutak, ona če postati čudesno mirna, slobodna i sabrana. Uspravi se. — Trebalo bi držati u pripremi dvije pune puške i dodati mi ih ako se oni ne zaustave nakon prvib hitaca. Onda je počekala. Nije prošao ni jedan sat nakon toga, a u šum! odjeknu krik kozodoja. Taj krik je isto kao i krik grlica bio dobro poznat, te se na to nitko nije osvrtao. Ali Nicolas Perrot kao da je u tom zovu vidio poseb¬no značenje, jer se lagano naklonio prema Anñelikl i- šaptom je upozorio: — To je znak Mazoka.

Najprije se na obali pojavio jedan Indijanac, Hu-ron, a zatim jedan divljačar kojega je Anñelika sinoč bila opazila u prodolini... Onda doñe jedan oficir, za kojim je išlo više Indijanaca, i jedan Francuz, a taj je bio vrlo mlad, zapravo dječak s plavim uvojcima, odjeven u plavi redengot kraljevih oficira, naoružan različitim oružjem: sjekirom, nožinom i rogom za prah. Njegova čipkasta kravata bila je dosta zgužvana i nespretno vezana, šešir jako zgnječen i ukrašen bi¬jelim i crnim orlovim perjem koje ničim nije bilo nalik na uobičajeni ukras od perja, ali su ukrasi na njegovim rukavima i njegovim zapučcima podsječali na ukrase uniforme. Na nogama je imao kožnate do-koljenke i mokasine. 71 Vidješe kako se čilo bacio u vodu, prskajuči oko sebe i dižuči mlaz pjene. Gorostasni oficir, kojemu je Anñelika dan prije toga probila metkom šešir, pozvao ga je na red: — Umirite se, Maudreuil (Modrej)! Digli ste ta¬ kvu buku kao kanadski jelen kada ga tjeraju. — Hej! — odvrati drugi veselo — još smo samo pola milje od Katarunka. Zar se još uvijek bojite da čete se sresti s vražjim duhovima kao jučer na¬ večer? ... Glasovi su zvučali jasno i razgovijetno odjekujuči u dolini. — Ne znam čega se bojim — odgovori poručnik — ali mi je ovaj kraj sumnjiv. Uvijek sam ga sma¬ trao razbojničkom spiljom ... I podigne glavu prema strmim hridima, činilo se kao da mu oči žele proniknuti tajnu šume kojom se vjetar blago poigravao. — Da li njušite Irokeze? — upita mladi vojnik s osmijehom — vaš je njuh naročito osjetljiv na njih. — Ne! Ja njušim nešto drugo, ni sam ne znam što. Požurimo se. Sto prije budemo na drugoj strani, to bolje. Idemo... Ja ču prvi. Aubigniere (Obinjer) — okrenu se divljačaru — ostanite u pozadini, hoče¬ te li? I on krenu preko gaza grabeči vješto po šljunku velikim koracima. Gore pod drvečem, koje ih je skrivalo, Nicolas Perrot dotaknu rukom Anñelikino rame... — Zaboga, nemojte ih ubiti — prošapta. — Onaj tamo, gorostas, to je poručnik de Pont-Briand (Pon Brijan), moj najbolji prijatelj. Drugi je Troprsti, iz

grada Trois-Rivieres (Troa Rivjer), a najmlañi, to je mladi barun de Maudreuil, najdivniji mladič u Kanadi. Anñelika trepnu očima i dade mu znak da ga je razumjela. Neka, ona če imati obzira prema tako dra¬gocjenim prijateljima, ah" svi ti prijedlozi neče pojed¬nostavniti njezin zadatak. Gorostas, kojega je Nicolas bio označio kao po¬ručnika de Pont-Brianda, upravo je stigao na otok. Tu je zastao, držeči ruke na bokovima, i ispitivački pro¬matrao okoliš. I doista se činilo da njuši. Na glavi nije imao šešira. Njegova zagasitokestenjasta kosa padala mu rasuta na ramena. Sunce ga osvjetljavalo i pravilo malu ružičastu aureolu oko glave. Činilo se da nije otkrio ništa sumnjivo te je sliježuči ramenima počeo prelaziti otok, a za njim i dva Hurona koji su več bili prešli gaz. Anñelika sabra svu svoju pozornost i primaknu pušku svome ramenu. Vrhom cijevi slijedila je silu¬etu Pont-Brianda koji je prelazio otok. Divljačar Aubigniere, nazvan Troprsti, ostao je na obali požurujuči uroñenike koji su izlazili iz šume. Pont-Briand je več došao do kraja otočiča. On se zaustavi da promatra svoju četu koja je prelazila preko rijeke. I ne sluteči izazivao je smijeh onih-koji su ga motrili s visoka grebena. Naskoro če se sve nje¬govo ljudstvo okupiti u sutjesci, a baš je to želio Joffrev de Peyrac. Najzad se poručnik uputi prema drugom dijelu gaza. To je bio trenutak. Anñelika se sva pretvorila u oko gledajuči samo jednu tačku: niski kamen na gazu gdje če noga toga čovjeka stati. Njezin prst pritisne obarač. Vršak kamena se razletio u komadiče, a klanac se iznenada ispunio tutnjavom i grmljavinom od pucnja. Francuski oficir odskoči. — Lezi — poviče, a Indijanci i Francuzi, oku¬pljeni na otoku, baciše se na zemlju pužuči u zaklon od nekoliko malih grmova. Umjesto da to isto učini, poručnik iznova posko¬či naprijed prema gazu. Anñelika opali. Bio je več na polovici gaza. Još jedan kamen se rasprsnu pred njegovim nogama. Vidjelo se kako gubi ravnotežu 12 i pada u vodu. Anñelika se sjeti da je ovo drugo ku¬panje u dva dana što ga ima njoj zahvaliti, jer je jučer navečer, kad je ono za njom bio krenuo usjeklinom, takoñer bio pao u rijeku. Bila je sigurna da ga nije pogodila.

— Drugu pušku — ona če kratko. Pojavi se glava poručnikova. On se borio sa stru¬jom i odmicao naprijed. Anñelika prisloni pušku, na¬cilja i opali. Kugla je odskočila na površini vode. Prošla je tako blizu da ga je sigurno okrznula. — Nemojte ga ubiti — molio je Nicolac Perrot poluglasno. — Do vraga! — mislila je uzbuñeno Anñelika, — Kao da ne vidi da se ovaj drugi ne zaustavlja, pa kako če onda toga bjesomučnika spriječiti da ne stig¬ ne na obalu — a da ga ne ubije? Ona opet opali. Čini sa da je ovaj put francuski gospodin razumio. Našavši se izmeñu pogubnih'vrtlo¬ga rijeke i puščane paljbe, koja mu je kružila neko¬liko palaca od glave, više nije oklijevao. On se vrati prema otoku, pope se i sakri iza neke zakržljale johe. Anñelikina pozornost je tada popustila, ali je stal¬no nadzirala prolaz. Činilo se da nitko ne želi slije¬diti oficirovu ludost. Bilo je malo vjerojatno da če itko krenuti prema prijelazu koji je bio tako dobro nadziran. Ona se opusti i malo podiže. Znoj je kapao niz njezine sljepoočnice. Nesvjesno obrisa čelo rukom koja je bila crna od baruta, dohvati napunjenu pu¬šku, koju joj je pružio jedan od njezinih začuñenih sinova, zauze opet položaj odakle je pucala, nasta¬vivši i dalje da budno pazi. To se pokazalo opravdanim jer je poručnik iznova pokušao sreču spretno se bacivši... Jedna kugla odskoči u pijesku pod njegovim no¬gama. On se brzo povuče u svoje zaklonište. Za to vri¬jeme otpoče napadaj sa svih strana. Kada je Anñelika prvim hicem zaustavila napredovanje odreda, Hu-roni, kou su "a bili našli na sredini prvoga 74 htjedoše da se povuku u šumu, ali dočekaše ih pušča ni hici s one iste obale koju su upravo bili napustili L'Aubigniere se baci iza stabla i počne uzvračati pucnjavom prema grebenu. Okruženi dobro upravljanom vatrom sa svih stra¬na, Huroni, koji su se našli na prvom prijelazu, nisu se usuñivali ni naprijed ni natrag. Tada se jedan od njih, sa smionošču svojstvenom njegovu rodu, baci u virovitu rijeku, ali čim je doplivao malo niže, nešto iznad vodopada, pogodi ga hitac koji su opalili Špa¬njolci, i rani u nogu. Jednome drugom bilo je uspjelo da zaroni u gu-štik. Tu je nabasao na skrivenog neprijatelja, kojega je bio postavio Pejrrac, jer se čula buka borbe i bi¬jesni uzvici.

Zatim je opet zavladala potpuna tišina i oglasilo se takvo cvrčanje cvrčaka te se činilo da je nadja¬čalo svaku drugu buku, pa i tutnjavu bučne rijeke.. Sutješku je ispunio oštar miris baruta. Anñelika je stiskala zube. Zaboravila je gdje se nalazi. Činilo joj se da je opet u zasjedi u nekom klancu vandejskom, usred poitevinske šume, a kralje¬vi vojnici padaju od hitaca njezine puške. U srcu joj odjekivao stari uzvik, koji joj je tako često bio na usnama: Ubij! Ubij!... Ona poče drhtati. Na ramenu osjeti nečiju ruku. — Gotovo je! — reče mirni Pevracov glas. Ona se uspravi pomalo smetena, držeči u rukama još vruču pušku. Promatrala ga je kao da joj je ne¬poznat. On joj pomogne da ustane i maramicom bla¬go obrisa sa čela crni prah kojim je bila uprljana. Promatrajuči to lice tako profinjene ljepote, uka¬ljano ratnim znojem, u dnu njegovih očiju bijesnu zračak osmijeha i još nešto neodreñeno izmeñu ljubavi i divljenja. — Bravo, ljubavi moja"— reče on poluglasno. Zašto joj je rekao „bravo,,? Čemu je povlañivao? Njezinom sadanjem uspjehu? Ili možda njezinoj pro- 75 sloj borbi? Njezinoj bijesnoj i očajničkoj borbi pro¬tiv francuskog kralja? Svemu što se skrivalo u ču¬desnoj okretnosti njezinih ruku koje su držale ubi¬tačno oružje?... Poljubi s poštovanjem njezine divne i od baruta pocrnjele ruke. Njezini sinovi i pratnja Pevraoova promatrali su Anñeliku začuñeno. Kanañani su odozdo pripucali. Pont-Briand je po pomicanju lišča otkrio njihov položaj. Izbočena sti¬jena u njihovoj neposrednoj blizini rasprsnu se. — Nečemo tako! — poviče Perrot glasno. — Do¬ sta je, dobri ljudi! Dosta je štete. Hočete li prestati s tom igrarijom? Roñače Pont-Briand, umiri se, ili ču te ja izazvati na dvoboj pa ču te opet raniti u rame kao onoga slavnoga dana na Medardovo, koji sigurno nisi zaboravio. Snažni glas Kanañanina dugo je odjekivao klan¬cem, nad kojim se rasprostro gusti dim. Zavladala je tišina, a onda se javiše s otoka: — Tko to govori? — Nicolas Perrot iz Ville-Marie, s otoka mon- trčalskog.

— Tko je s tobom? — Prijatelji, Francuzi! — Tko još?... Perrot se okrene prema grofu. Namignu mu, a Joffrev odvrati potvrdno. Tada če Kanañanin iz svega glasa. — Oujte vi vojnici iz Saint-Laurenta, čujte moju poruku. Ovdje je gospodin grof de Peyrac de Morens d'Irristru (Moran Iristri), gospodar Gouldsboroa, Ka- tarunka i drugih mjesta, i njegovi ljudi. Anñelika uzdrhta kad je čula kako indijanskom šumom odjekuje ime koje je več toliko godina bilo osuñeno na sramotnu i grobnu šutnju. Joffrev de Pevrac de Morens d'IrristjTi!... Zar nije bilo pisano da če stara gaskonska očevina oživjeti, obnoviti se vrlo daleko od svoje kolijevke? Zar zbilja više nije u opasnosti?... 76 Ona se okrene prema svome mužu, ali na njegovu licu ništa nije otkrila. Stoječi na kraju izbreška, pod granama bora na koji se bio naslonio, s velikom je pozornošču proma¬trao mjesto okršaja, kao da ga se to meñusobno dozi¬vanje uopče ne tiče. Dim se polako razilazio. Glasovi su se gubili u toj dimljivoj atmosferi. Vidljivost nije bila velika i razboritost je objema stranama nalagala da svatko bude na oprezu. Joffrev je još uvijek u ruci držao napunjen pištolj. Konačno se na otoku netko pojavio iza grmlja. Bio je to krupni Pont-Briand. — Doñi ovamo bez oružja, Nicolas Perro.t, ako si to zaista ti, a ne tvoje priviñenje!... — Dolazim. Kanañanin preda pušku svom poslužniku i spusti se usjekom do obale. Kada se pojavio na uskoj obali rijeke, u odijelu od jelenske kože sa krznenom kapom, dočekaše ga oduševljeni uzvici. Francuzi i Horoni poletješe u su¬sret kličuči. On im reče da poñu malo uzvodno do zavoja na rijeci te da prijeñu laki most od balvana koji su Španjolci bili podigli na mjestu gdje su obale bile najbliže. Preko ovog mosta rijetko se prolazilo jer je gaz ljudima prišteñivao nekoliko sati obilaženja i prelaženja iznad vrlo duboke provalije. Kad su se svi okupili, začulo se vatreno grljenje i glasna čestitanja. Kanañanin i njegovi zemljaci snažno su se tap-šali po ramenima i gurkali se laktima. — Brate! Pa ti si živ! A mislili, smo da si mrtav! — Mislili smo da si zauvijek otišao!

— Vratio se Irokezima! — I odlučio da živiš s uroñenicima do kraja svo¬ ga života. — Malo je trebalo da mi se to dogodi — odgovo¬ rio je Nicolas Perrot. — I htio sam se vratiti Iroke¬ zima kad sam pred tri godine napustio Quebec. AH 77 onda sam sreo gospodina de Pevraca i promijenio od¬luku. Huroni su sa zadovoljstvom pozdravili Perrota. Ali neki su se kiselo držali i tražili odmazdu, jer je jedan njihov drug, Anahstaha, bio ranjen. Perrot im reče na huronskom jeziku: — Nije trebalo da brat Anahstaha pokušava da šmigne kao bjelouška onda kad su ga naše muškete upozoravale da stane. Onaj koji ne razumije pravila borbe, neka se u nju ne miješa... Doñite, draga go¬spodo, molim vas — završi on obračajuči se francu¬skim oficirima, a Huroni, pod dojmom toga muškoga glasa koji im je bio dobro poznat, sjedoše da se dogo¬varaju i puste da se bijelci sporazumijevaju sami vin Tri čovjeka koji su se u pratnji Nicolasa Perrota penjali uz strmi brijeg, pokazivali su izvjesnu rado¬znalost, unatoč neuspjehu što su ga bili doživjeli. Ime grofa de Pejrraca bilo je več poznato u Sjevernoj Americi. Malo ljudi ga je vidjelo, ali se o toj zago¬netnoj osobi govorilo od obale Massachussettsa i Nove Škotske sve do granica Kanade. Uza sve to što su vojnički zauzeli naselje Peyra-covo na Kennebecu, Francuzi su se osječali u lošem položaju, i da nije tu bio njihov prijatelj Perrot, bog¬zna kako bi se proveli. Prolazeči vidješe ljude koji su stajali u zasjedi. Bila su to prava gusarska lica različitih rasa. Pratili su ih mračnim pogledom. Cim su prispjeli na vrh, kao da su se odjednom skamenili: obuzeo ih je strah i zaprepaštenje. U polusjeni, koja je bila prošarana tačkicama svjetla koje se probijalo kroz lišče, ugledaše jahača sa crnom maskom kako nepomično sjedi na crnom pa¬stuhu kao kakav kip. Iza njega su se ocrtavale druge siluete jahača i žena. — Ja vas pozdravljam, gospodo — reče maskirani jahač prigušenim glasom, — Priñite, molim vas. Unatoč svojoj odvažnosti, jedva su se sabrali.

Oni su ipak pozdravili, i kako se činilo da je krup¬ni poručnik nesposoban da izusti i jednu riječ, progo¬vorio je Romain de l'Aubigniere, nazvan Troprsti — iz grada Trois-Rivieres. 78 On se predstavi i nadoda: — Gospodine, mi smo voljni da razgovaramo s vama, premda nam se vaš način za početak raz¬ govora čini malko... čudan. — A zar vaš nije? Doznao sam da ste bespravno zaposjeli logor na obalama Kennebeca koji meni pri¬ pada ... L'Aubigniere i Maudreuil se okrenuše prema Pont-Briandu. Poručnik proñe rukom preko čela i saibra se: — Monsinjore — reče služeči se spontano tim uslužnim nazivom — kasnije se tome čudio — mon¬ sinjore, istina je da smo mi dobili naredbu od vlade Nove Franscuske da krenemo na izvore Kennebeca i doznamo za sve vaše postupke i namjere. Očekivali smo da čete doči rijekom i čekali smo vas da s vama započnemo pregovore o sporazumu. Pod maskom zatitra Pevracu na usnama osmi¬jeh k$ad je poručnik kazao: "Mi smo očekivali da čete doči rijekom,,. Njihov dolazak kopnom, na konju, iznenadio ih je. — A moj Irac, kako ste s njime postupali? — Vi mislite na onoga rumenog i zgodnog kru¬ pnog Engleza — usklikne mladi barun de Maudre¬ uil... — Zadao nam je gadnih muka te smo mislili da je unutra cijeli garnizon. Huroni su ga htjeli skal- pirati, ali se naš pukovnik tome usprotivio, i on je sada živ u podrumu, dobro svezan kao salama. — Hvala bogu! — reče Pevrac. — Ne bih vam mogao oprostiti smrt ni jednoga od mojih ljudi, i tada bi odlučilo oružje. Kako se zove vaš pukovnik? — Grof de Lomenie-Chambord (Lomeni Sam- bor). — Cuo sam za njega. To je velik vojnik i vrlo čestit čovjek.

— Jesmo li vaši zarobljenici, gospodine? — Ako mi možete zajamčiti da nas u Katarunku ne očekuje nikakva podvala i da vaša ekspedicija nema druge svrhe nego da započnete sa mnom pre- govore o sporazumu, bit ču sretan ako vas budem mo¬gao smatrati više prijateljima nego taocima, kako mi to preporučuje moj savjetnik, vaš sunarodnjak, go¬spodin Perrot. Poručnik pognu glavu i činilo se da malo razmi¬šlja. — Mislim da vam za sve to mogu jamčiti, gos¬ podine — reče na kraju. — Ako su vaši postupci izgledali ponešto uzne¬ mirujuči onima koji su u tome vidjeli napadaj En¬ gleza na naše posjede, ostali su, i to osobito gospodin guverner Frontenac, sa zanimanjem gledali na moguč¬ nost savezništva s vama, tj. sa sunarodnjakom koji iskreno želi da ne naškodi probicima Nove Francu¬ ske. — Ako je tako, pristat ču da razgovaram s gos¬ podinom Lomenijem prije negoli zapodjenem nepo¬ trebna neprijateljstva. Gospodine l'Aubigniere, ho¬ čete li obavijestiti vašega pukovnika o mom dolasku. kao i o dolasku grofice de Pevrac, moje supruge. Jednim pokretom on dozva Anñeliku. Ona pot¬jera kobilu i stade uz svoga muža. Nije se osječala ra¬spoloženom da ih obaspe ljubaznošču nakon straha koji su joj bili jučer navečer zadali, ali je razoruža izraz na njihovim licima kada su je ugledali i vidjeli kako im se približava. Oni se odjedanput trgnuše, a na njihovim se us¬nama javljala ona neobična riječ koja nije bila izre¬čena, ali se naslučivala: Demorika!... Demonka iz Akadije!..." — Gospoño, predstavljam vam gospodu iz Ka¬ nade. — Gospodo, grofica de Pevrac, moja žena ... On je s ironijom promatrao njihova lica koja su izražavala različite osečaje. — Grofica me obavijestila o sinočnjem vašem susretu. Mislim da ste se oboje prestrašili... Nema sumnje da je prikaza bijele žene na konju u ovim područjima nešto neobično, ali kako vidite, ne radi se o priviñenju.

80 6 Anñelika u novom svijetu 81 — Ali ipak — usklikne Pont-Briand s izrazito francuskom udvornošču. — Gospoña de Pejrrac svo¬ jom ljepotom i dražešču čini da posumnjamo u vlas¬ tite oči, kao da smo zaista igračka nekog viñenja ili neke pojave. Anñelika se nasmijala na to ponovno uspostav- lja'nje dobrih odnosa. — Hvala na vašoj udvornosti, poručnice. Zao mi je što je pri- našem prvom susretu nedostajalo elegan¬ cije. Mislim da sam vam dužna jedan šešir!... — Malo je trebalo pa da to bude glava, gospoño. Ali nije važno! Rado bih poginuo od tako lijepe ruke. I Gaspard de Pont-Briand, savivši nogu u kolje¬nu, nakloni se otmjeno kao dvorski čovjek. Anñelika ga je doista očarala. Karavana je ponovo krenula u nekom neredu. Pošto je postignut sporazum, potražile ranjenog Hurona da ga posade na konja, ali on se previše bo¬jao te nepoznate životinje. Barun de Maudreuil je predstavio njihova po¬glavicu, Odessonika, čovjeka smiješno odjevena s ogr¬licom od medveñih zubi i perjem koje je stršilo na bujnoj kresti njegove kose. Čovjek koji nije navikao da živi meñu Indijancima može ih lako meñusobno zamijeniti, ali Anñelika je bila uvjerena da u njemu vidi ratnika koji je sinoč s uživanjem mučio zarob¬ljenog Irokeza. Huroni su se natiskivali oko njih, prijateljski i radoznalo, jer su željeli upoznati nove bijelce, ču-perci kose s perjem koje je stršilo iznad njihovih ob¬rijanih lubanja, poigravali su oko jahača. — Mene je strah od njih — reče gospoña Jonas. — Previše su slični Irokezima. Sva je ta pasmina jed¬naka. Protestanti su bili uplašeni. Oni su možda više negoli Anñelika osječali svu tragičnost toga susreta s Francuzima katolicima i ratnicima, s tom bagrom od

koje su pobjegli uz cijenu bezbrojnih opasnosti. Šut¬jeli su i nastojali da ih ne zapaze dvojica oficira. Njihovo se zanimanje prenosilo s maskiranog li¬ca de Pevraca, koje ih je činilo radoznalim, na lice Anñelike. Unatoč naporu i prašini koji su ostavili trag na njenom licu pod velikim šeširom, Pont-Briand se još uvijek pitao nije li to lice zaista najlepše na svijetu. Demonka ili ne, njezine su se oči sjajile tako neobičnim sjajem da je morao oboriti svoje oči čim bi se srele s njezinim pogledom. Uzbuñenje što ga je doživio opazivši Anñeliku na konju, živo biče a ne utvaru, stezalo mu je grlo, a misli su mu posve pomutile osječaj stvarnosti, koja je meñutim za njega bila dosta delikatna. On se sve više uvjeravao da je ta žena, koja je iznikla iz šume, najljepše stvorenje što ga je ikada vidio. Poručnik Pont-Briand bio je gorostas, crven u licu, sav mišičav, ali mu je .aristokratsko nasleñe da¬valo pečat izvjesne otmjenosti. Roñen kao pravi voj¬nik, i još prisiljen na taj poziv kao mlañi sin u poro¬dici, imao je zvučan glas i srdačan osmijeh. Bio je izvanredan mačevalac, vrstan i neumoran strijelac, izdržljiv ratnik. Premda je bio u punoj muževnoj snazi, prešavši tridesetu, zadržao je mladenačku čud. Time se može objasniti činjenica što u službi nije mnogo napredovao, mada je bio visoka roda, jer dok je pod zapovjedništvom razborita starješine čuda stva¬rao, često mu je nagla čud činila pothvate previše opasnim. Meñutim, on je bio zapovjednik jednog od najvažnijih francuskih utvrñenja, koje se zvalo Sa-int-Franeois, a njegova popularnost kod uroñenika toga područja bijaše velika. Unatoč svojoj snazi i svo¬joj krupnoči, prolazio je šumom nečujno kao kakav Indijanac. Pažnja koju joj je iskazivao Anñeliku je uzruja¬vala. U tom sangviničnom čovjeku s izrazito mačjim kretnjama bilo je nešto što je odmah izazvalo njezino nepovjerenje. Bilo je trenutaka kad je žalila što več jutros nije došlo do prave i otvorene borbe. Njezin muž je že¬lio pregovarati, ali je ona, sječajuči se što je sve pro- T 82 živjela, cijelim svojim bičem odbijala pomirenje s tim Francuzima. Meñutim je plamena boja planine sve više bli¬jedjela što su se od nje odmicali, te je iz daljine iz¬gledala kao ukročena životinja. Odjednom se tamo dolje otvorio slobodan prolaz i oni ugledaše plaviča-sti odsjaj vode. Trebalo je manje od jednog sata dok su stigli do rijeke...

Iz blizine se Kennebec zrcalio sinjom bojom, ta-mnoplavom i metalnom, i čovjek bi se začudio kad bi pogledao blijedo nebo tražeči njegov odraz u vodi. Nagomilani oblaci na obzorju razrijedili su se u magli, koja se stopila s maglenom parom rijeke i digla se u visine, gdje je, pod blagim djelovanjem sunčanih zraka, prekrila nebo bojom lanena cvijeta. Nije bilo sigurno da vjetar neče opet nanijeti guste i vijave oblake. Na jednom dijelu obzorja magla se raspršila 1 sunce se pojavilo na vedrom nebu grijuči svojim žarkim zrakama. S radošču je Anñelika osjetila miris ljudskih og¬njišta. I odjednom se pojavilo utvrñenje. Lice joj se ozarilo i ona se malo uspravila na sedlu. Utvrñenje, je bilo podignuto na uzvisini iznad obale rijeke, i to na jednoj čistini s koje su povadili kolce za palisadu. Ta ograda je bila pravokutna, a nadvisivali su je samo letvama prekriveni krovovi dviju nastambi, gdje su se dimnjaci polako dimili. Zemljište je uokolo bilo grbavo i neravno, premda zeleno. Nije bilo simetrično kao vrt, niti je izgledalo lijepo kao livada, a uzrok je tome bio što panjevi sru¬šenih stabala nisu bili iskopani i što je izmeñu čvor-nata korijenja i posječenih stabala bilo posañeno ne¬ko raslinje... A to su bile prve kulture koje su na¬kon više tjedana hodanja kroz šumu susreli. Anñeli-kine usne se razvukoše na osmijeh. Kraj joj se svi- 84 ñao. Konačno če ovdje nakon toliko lutanja nači svoj dom i biti sretna. Pont-Briand ju je posmatrao. Ona se nije obazirala na taj pogled. Sva se zani¬jela promatrajuči s uzvisine mjesto iznad obale, nad kojim se rasprostrla zlačana magla od dima i pra¬šine. To je bilo tek daleko mjesto bez odreñenih obrisa i usred beskonačne šume, ali za onoga koji je neko¬liko dana hodao, ne primječujuči nikakav trag ljud¬skoga rada osim nekoliko bijednih vigvama, nekoliko kanoa od kore napuštenih u kakvoj dražici, izgledalo je kao kut zemlje koji putniku obečava željenu okre¬pu, u sredini koja nije tako primitivna. Ispred se rijeka širila praveči mirno veliko jeze¬ro po kome su živahno klizile kanoe poput konjica. Neke su plovile do obližnjeg otočiča, druge duž obala, neke su se opet vračale meñu flotilju laganih čamaca koji su se skupili jedan do drugoga na južnom dijelu polumjesečaste obale. Nisu još mogli razaznati ljude koji su upravljali tim kanoima, niti one koji su se kretali na obalama, ali na prvi pogled taj je ogoljeli kutič davao takav

dojam živosti kakav čovjek ima kada s neke udalje¬nosti promatra neki napučeni mravinjak. Nešto niže Anñelika je opazila sivu pješčanu i krupnim oblucima posijanu plažu na kojoj su bile poredane brojne indijanske kolibice od kore u obliku šiljastih čunjeva, a iz njih se dizao dim u bijelim i mekim perjanicama. Taj je položaj izabran jer je bio ¦u zaklonu od hirovitih vjetrova s planine. Na pojavu karavane, koju je oglasio otegnuti krik, svi se Indijanci, raspršeni oko logora, s oštrim uzvicima i krikovima uputiše prema mjestu odakle je zov dolazio prelazeči preko padina. Mora da ih je Aubigniere bio obavijestio o dolasku nepoznatih bi¬jelaca koji jašu konje... Naredivši karavani da se zaustavi, Joffrev de je sa svog konja promatrao položaj i obalu. 85 T — Gospodine de Maudreuil! — Gospodine? — Nije li ono što na srednjem jarbolu vidim bi¬ jela zastava? — Jest! Gospodine, to je ratna zastava kralja Francuske. Peyrac je skinuo svoj šešir, držeči ga za obod, u znak smjernog pozdrava, u kome su oni koji su grofa dobro poznavali vidjeli trag pretjerivanja. — Ja se klanjam veličanstvu onoga kojemu vi služite, barune, i čast mi je što on posječuje moj dom u vašoj osobi. — I u osobi mojih pretpostavljenih — odvrati brzo mladi Maudreuil zaplašeno. — Veselim se tome unaprijed ... On opet stavi šešir na glavu. U Pevracovu drža¬nju bilo je toliko gordosti da se i sama njegova pri-jaznost činila opasnom. — Ali, kada se gospodar vrača na svoj posjed, običaj je da se njegova zastava vije na vrhu jarbola. Biste li vi mogli potrčati da izdate nareñenje u tom smislu, barune, jer mi se čini da o tome nitko ne vodi računa. O'Connel znade gdje če nači moju zastavu. — Dakako, monsinjore, — reče mladi Kanañanin koji potrča duž šljunkovite staze. Trkom proñe pored uroñenika koji su odozdo do¬lazili, izgubi se u raslinju i potrča sve do utvrñenja. Malo zatim vrata se otvoriše, a na jarbolu se pojavi plava zastava sa srebrnim štitom.

— Grb Rescatora — reče Peyrac poluglasno. — Možda je njegova slava neizvjesna, štoviše i nesigur¬ na, ali još nije došlo vrijeme da ga predam bez borbe, zar ne gospoño? Anñelika nije znala što da odgovori. Još jednom ju je držanje njezina muža zbunji¬valo. Što se nje tiče, ona je osječala da Francuzi nisu bili posve iskreni rekavši da su u Katarunk došli bez neprijateljskih namjera. Vojnički zaposjesti jedan položaj nije nikada bio naročito prijateljski čin. Ali situacija se izmijenila. Pejrrac se vratio i iznenadio ih. Prijatelji su mu bili Perrot i Maupertuis, stari i vrlo ugledni Kanañani. Bilo im je isto kao da prolaze preko barutane. Anñelika je s- nekom bojazni gledala gomilu divljih ratnika, saveznika francuskih četa, kako prema njima idu s groznim zavijanjem, koje je ovoga puta značilo srdačno veselje i dobrodošlicu. Joffrev de Peyrac je i nadalje dalekozorom pro¬matrao luku i ravan prostor. Vrata na palisadi bila su otvorena. Vojnici su se bili poredali s jedne i s druge stra¬ne kao da su na paradi, a malo ispred njih stajao je oficir u svečanoj uniformi, po svoj prilici onaj Lome-nie-Chambord kojega su mu bili najavili. Tada on sklopi svoj dalekozor i pognuvši glavu stade razmišljati. Bila je to, dobro je znao, posljednja prilika da na oružani napadaj odvrati oružjem. Poslije če biti u vučjem ždrijelu. On i njegovi pomiješat če se s nesigurnim lju¬dima koji su se svakoga časa mogli preokrenuti u ljute neprijatelje. Sve če ovisiti o lojalnosti pukovnika, o njegovoj vlasti nad svojini ljudima i uopče o mudrosti na koju če Peyrac naiči kod tog predstavnika kralja Fran¬cuske. On opet pogleda. U krugu dalekozora ocrtavala se silueta otmjenoga gospodina koji je, držeči ruka na leñima, čini se, bez uzbuñenja očekivao dolazak vlasnika Katarunka, o čemu ga je Maudreuil bio oba¬vijestio. — Naprijed — reče Pejrrac. Naredio je da se jahači i jahačice okupe iza nje¬ga, na čelu če biti Španjolci u oklopima sa svojim pu¬škama, zatim Florimond i Cantor držeči zastave s njegovim oznakama, i njegovi ljudi svaki sa svojom mušketom i s upaljenim fitiljem u ruci. Sa sviju strana iskrsnuše Indijanci pokazujuči znakove velike radoznalosti. Nicolas Perrot je nasto- 87

I 86 jao da ih na svim njemu poznatim jezicima pozdravi tražeči da se malo smire, jer su životinje, uzbuñene tom iznenadnom grajom, tim kovitlanjem perjanica nad išaranim obrazima, igrom lukova i tomahavka rzale i propinjale se. Konačno se povorka sredila i malo nakon toga fino je Wallisino kopito gazilo žalo na obali rijeke prolazeči kroz redove ratnika. Pevrac je bio zamolio Anñeliku da bude pokraj njega. Bilo joj je neugodno zbog toga što je Honorina bila bosa. Rado bi malo popravila svoju kosu, ali se morala tru¬diti da joj živince stupa paradnim korakom. Sada su, eto, nakon puta kroz beskrajno pusta područja, pos¬tali cilj cijelog tog mnoštva mrkog, nemirnog, perna¬tog i oštrog mirisa, mnoštva koje ih je htjelo vidjeti i dotaknuti ih se. Perrot, divljačari i ostali Sagamori, poglavice različitih plemena uzalud su vikali želeči da udalje one najpomamnije. Nesreča je htjela da se Wallis pro-pela i njezina kopita nemilosrdno okrznuše nekoliko zamazanih lubanja. Poslije toga pojuri životinja br¬zim galopom prema rijeci. Anñeliki je uspjelo da je zaustavi i da je uzdrhtalu, pokornu i divnu dovede pred začuñene Indijance čije su se oči širile od zano¬sa dok su oduševljeno klicali. Osim tog dogañaja, koji su smatrali zgodnom me¬ñuigrom, dolazak grofa de Pevraca i njegovih ljudi u Katarunk tekao je po svim pravilima protokola. On se zaustavio pred drvenim otvorenim vrati¬ma, njegova žena pored njega, a njegovi drugovi iza njih, dok su dva mlada kanadska bubnjara u plavoj vojničkoj uniformi krenula njemu u susret udarajuči glasno u svoje bubnjeve. Iza njih šest vojnika i na¬rednika krenuše korakom i stadoše u dvored sučeli¬ce jedan drugome praveči počasni špalir, malen, ali držanjem besprijekoran, premda je bio pripremljen na brzu ruku. Pukovnik stupi naprijed pritegnuvši svoj plavi redengot zlatom opšiven kao u oficira pukovnije Ca-rignan-Saliere (Karinjan Saljer), sa svijetložutim re- 88 verom na rukavima i 'oko vrata, a redengot mu je bi© zakopčan krupnim graviranim dugmetima. Bio je to čovjek od četrdesetak godina, naočita, dostojanstvena držanja, u čizmama, s mačem o boku, koji je bio vezan bijelom ešarpom, dotjeran, što je kod tog oficira na ratištu odavalo brigu oko vlastitog izgleda. Njegova

šiljasta bradica, iako ponešto izvan mode, odgovarala je obilježju njegova opaljenog lica s finim i privlačnim crtama, koje su ublaživale nje¬gove sive,'mirne i prodorne oči. Najviše se dojmila Anñelike blagost koja kao da je izvirala iz njegove ličnosti i širila se poput nekog unutarnjeg svjetla. Nije nosio periku, ali mu je kosa bila njegovana. Pozdravio je, držeči ruku na balčaku mača, i predstavio se. — Grof de Lomenie-Chamborñ, voña ekspedicije s jezera Mčgantic. — Slavno ime! — reče Pevrac naklonivši glavu. — Gospodine de Lomenie, moram li shvatiti da vam je mjesto moje skromne poslovnice poslužilo samo zato da ovdje mirno logorujete, ili vašu prisutnost ovdje zajedno s vašim uroñeničkim saveznicima treba smatrati kao zauzimanje mojeg zemljišta? — Zauzimanje posjeda! Zaboga, to nikako! — usklikne onaj drugi. — Gospodine de Pevrac, mi vas poznajemo kao Francuza, mada niste opunomočenik našega gospodara Kralja. Ne bismo htjeli smatrati vašu prisutnost ovdje opasnom po interese Nove Francuske, naprotiv! Barem ne prije negoli vi date razlog da se u to vjeruje. — Upravo tako i ja mislim i sretan sam što mo¬ žemo odmah otkloniti svaku dvosmislenost. Ja neču škoditi probidma Nove Francuske niti svojim djelo¬ vanjem, niti svojim prisustvom na obalama Kenne- beca, ako se ne bude škodilo mojim. Tu moju oba¬ vezu, koju izričem pred vama, možete podnijeti va¬ šem guverneru. Lomenie se iznova nakloni bez riječi. Mada je imao veliko iskustvo u škakljivim situacijama kojima 89 je njegova karijera obilovala, to što je danas doživio bilo mu je najčudnovatije. Istina, po Kanadi se bilo počelo pričati koješta o pustolovu Francuzu, o nje¬govoj tamnoj prošlosti, o istraživaču plemenitih ko-vina^ tvorničaru puščanog baruta, štoviše, o prijate¬lju Engleza, koji se godinu dana prije toga usudio da u svoje ime zabije nekoliko kolaca usred ogromnog neistraženog kraja francuske Acadije. Ali susret je ;po svojaj zanimljivosti nadilazio sve što je najrado-snalija mašta mogla poželjeti.

Trebat če u Quebecu ispričati sve o ovom nev¬jerojatnom dogañaju koji zaslužuje punu pažnju: do¬lazak Evropljana s Juga, na konjima a ne vodenim putem, u područja koja nikada do tada nisu bila čula czanje takve jedne životinje. Meñu njima ima žena i djece. Na čelu im je maskirani konjanik, glasa spo¬ra i hrapava, i koji se od prve rijeci usudio da sL dr¬ži i govori kao gospodar. Kao da tih dvije stotine na¬oružanih uroñenika, saveznika Francuza, spremnih da poslušaju na prvi mig, koji su se natiskivali oko nje¬ga sa svih strana, nije bilo ništa drugo nego njegova mala pratnja. Grof de Lomenie je volio odvažnost, veličinu... Kad je podigao glavu, u očima mu se vidio sjaj u kome se poštovanje miješalo s iskrenim osječajem koji ga je neočekivano i iznenada obuzeo. „To je kao grom iz vedra neba, ako se tako što može reči za na¬gli poriv prijateljstva", mislio je on. Mnogo godina poslije toga te je riječi napisao č. ocu Danijelu de Maubeugeu (Mobež), koje je pismo datirano mjeseca rujna 1682. i ostalo nedovršeno. Tu se on sječa svog prvog susreta s grofom de Pevracom i unatoč tome što je odonda bilo prošlo mnogo vremena, sječao se 3 melankoličnim divljenjem svake pojedinosti. „One sam večeri", pisao je on, „na obali divlje rijeke, u pustom kraju, koji smo uzalud nastojali predobiti za civilizacijsku i krščansku misao, uvidio $a sam se susreo s jednim od najizvanrednijih ljudi našega vremena. On je jašio NA KONJU, i ja, dragi Oče, ne znam da li dovoljno pogañate pravi smisao 90 rijeci „na konju", da li ste ikada gazili po prokletim i veličanstvenim krajevima gornjeg Kennebeca. On je tu stajao okružen svojom ženom, djecom, mladi¬čima, koji su bili navikli na sve oporosti, ženama, ko¬je nisu bile svjesne svoje odvažnosti, djecom mirnom, smionom i vatrenim mladičima. Izgledalo je kao da jiije svjestan toga da je izvršio velik pothvat, ili, ako "]e to znao, on za to nije mario. Imao sam dojam da je taj čovjek živio vrhunskim životom, ali s prirodnošču koja se unosi u svakidašnja djela. Počinjem mu za¬vidjeti. Sve sam to doživio u jednom magnovenju dok sam pokušavao prodrijeti u tajnu njegove crne maska" Bubnjevi su nastavili da udaraju polagano, a nji¬hovo prigušeno bubnjanje skandiralo je neku nepo¬znatu dramu života. Lomenie se približio konju i podigao glavu prema maskiranom konjaniku. Njegovi su ga ljudi voljeli zato što-je bio vrlo jednostavan. U njegovu mirnom i iskrenom pogledu vidjelo se da su mu lukavost i strah sasvim strani. — Gospodine — reče on otvoreno — ja mislim

da mi nikada nečemo trebati mnogo riječi da se spo- razumijemo. — Štoviše, smatram da smo postali prijatelji. — Možete li nam to i dokazati? ... Peyrac ga je pomnjivo promatrao. — Možda. Kakav dokaz tražite? — Zar pravi prijatelj treba da svoje lice skriva svojim prijateljima? Možete li nam pokazati svoje lice? Pevrac je malo oklijevao, zatim se nasmiješio 1 odvezao svoju kožnatu masku. Pošto ju je skinuo, spremi je u svoj prsluk. Svi se Francuzi radoznalo primakoše. Promatrali su šutke to lice pustolova koje je nosilo znakove bor¬be. Na njemu se vidjelo da pred sobom imaju veli¬kog protivnika. — Zahvaljujem vam — reče-Lomenie ozbiljno. On doda s neprimjetnim humorom: 91 — Sada kad vas vidim, uvjeren sam da je bolje što smo se s vama sporazumjeli... da smo dobro uči¬ nili. Izmijeniše poglede, a onda se glasno nasmijaše: — Gospodine de Lomenie-Chambord, vi ste vrlo simpatični — reče Peyrac. On skoči na zemlju dobacivši uzde svojega konja jednome od slugu. Onda skide rukavicu i dva plemiča snažno stisnuše jedan drugome ruku. — Prihvačam želju da se naši odnosi razvijaju na obostranu korist — reče iznova Pevrac. — Jeste li se ovdje u Wapassouu mogli oporaviti nakon vašeg napornog pohoda? — Više nego što je potrebno, jer je vaša postaja sigurno jedna od najbolje opskrbljenih. Priznajem da su moji oficiri i ja sam... nepoštedno tamanili vaše zalihe finih vina. Razumije se da čemo vam to nado¬ knaditi, ako ne vinima tako dobre kakvoče, jer ne znamo kako da ih nabavimo, a ono barem prednošču naše prisutnosti ako vam zaprijete Irokezi. Kažu da lutaju ovuda. — Mi smo jučer zarobili jednog Mohawka, ali

nam je pobjegao — upadne poručnik Pont-Briand. — I mi smo naišli na jedan odio Kajuga, na jugu — reče Pevrac. — Ta izdajnička pasmina svuda se uvlači — uz¬ dahne grof de Lomenie. Prilikom tih razgovora njegov je pogled pao na Nicolasa Perrota. Pokazalo se da taj pogled, koji je Anñeliki izgledao pun blagosti, može biti vrlo strog. Pogled koji je upravio na desnu stranu od grofa de Pevraca bio bi pokopao svakoga, a kamoli ne umor¬noga Kanañanina. — Jeste li to vi, Nikola, ili se to meni pričinja? — upita grof de Lomenie hladno. — Da, ja sam, gospodine viteže ¦— odvrati veselo Perrot, s osmijehom koji mu.je obasjao čitavo lice — neobično sam zadovoljan što vas vidim... Iznenada se sagnu pred oficirom, dohvati njegovu ruku koju mu ovaj nije pružio, i poljubi je. 92 — Stalno mislim na sjajne i uspjele borbe kojs ste svojevremeno vodili protiv Irokeza, gospodine. Više puta sam o vama razmišljao na putovanjima... — Bolje biste bili učinili da ste mislili na svoju ženu i dijete koje ste ostavili u Kanadi i niste im se več tri godine javili. Bijedni se Perrot smeo, prignuo glavu pod doj* mom tog ukora te ustao s izražajem ukorena djeteta. Francuski vojnici napustiše svoja mjesta i požu-riše se da pridrže konje gospoñama. One su najzad sjahale pozdravljene širokim mahanjem šešira, a on¬da skupina krenu prema ulazu u postaju. Gledana izbliza, to je, kao što se izrazio Pevrac, bila samo trgovačka poslovnica, a ne utvrñeno mjesto za obranu neke strateške tačke. Palisada je jedva prelazila visinu čovjeka, a četiri ručna topa na uglo¬vima prema rijeci sačinjavali su svu artiljeriju. Unutar ograñenog prostora bilo je toliko ljudi i razne robe da je sve to naličilo nekom pašnjaku za ovce. Trebalo je mnogo smjelosti da se čovjek probije kroz tu gužvu. Anñelika je najprije ugledala dva ra-sporena crna medvjeda koji su visili poput dviju glomaznih crvenih lubenica i koje su Indijanci počeli vješto komadati. — Vidite, mi nečemo ni dirnuti vaše zalihe mesa

— reče de Chambord — danas je lov jako uspio i na¬ ši su uroñenici odlučili da odmah prirede veselicu. Još se dvije druge životinje kuhaju u tim kotlovima. Cijela če &* pukovnija još i sutra hraniti dropljama i puranima. — Možete li mi reči da li je slobodan pristup u manju nastambu? — upita Pevrac. — Tu bih smje¬ stio svoju ženu i kčerku da se mogu odmoriti, zatim gospoñe i djecu iz njihove pratnje. — Tu sam se ja nastanio sa svojim oficirima, ali mjesto če odmah biti slobodno. Strpite se samo neko¬ liko trenutaka... Maudreuil, uredite malu nas¬ tambu. 93 Mladi barun de Maudreuil požuri poskakujuči a Pevrac je upozorio pukovnika da se u njegovoj pra¬tnji nalazi veliM poglavica Metallaksa Sagamore Mo-pountook. Lomčnie ga je poznavao po čuvenju, ali se s njime nije nikad susreo. On ga je vrlo srdačno pozdravio na abenakiškom jeziku koji je dobro po¬znavao. Od tapkanja toga mnoštva počela se dizati pra¬šina pomiješana s dimom brojnih ognjišta. Vjetar je na tim mjestima bio blag, pa ih nije raznosio. Anñe-lika je željela da se ukloni iz te gužve. Prijeñoše dvo¬rište u manjim razmacima, i to zbog mnoštva zapreka koje je stvaralo različito suñe, krvava, odbačena cri¬jeva, pepeo, žeravica, bačvice i tobolci, životinjske kože i perje, muškete i rogovi za prah. Anñelika je iz nepažnje zgazila neku plavkastu i masnu tvar koja je, kako se činilo, služila Indijancima, za ličenje lica. Honorina zamalo što nije pala u neki lonac. Elvira je poskliznula po sluzavoj utrobi, a njezine su dječake vrlo srdačno pozvali uroñenici da okušaju sirovi med¬vjeñi mozak koji se spremao samo za muškarce. Na koncu su ipak stigli do praga kuče koja je za njih bila odreñena. Iz nje je izlazio barun Maudreuil, dok je neki Indijanac, neodreñene rase, metlom od zelenog granja čistio tlo. Mladi je zastavnik sve brzo obavio, a prostorija u koju su ušli, bila je malena i bez ikakvog suvišnog predmeta, samo što se u njoj još uvijek osječao neizbježni miris duhana.i kože. Na sredini ognjišta stajao je velik svežanj smrekovine iznad rukoveti suhe kore, da se zapali uvečer vatra kada zahladi. 94 IX

Anñelika je odahnula kad su se vrata zatvorila. Srušila se na mali drveni stolac koji se tu nalazio. Pokučstvo je bilo skromno. Gospoña Jonas sjede na drugi stolac. — Da niste previše umorni, draga moja prijate¬ ljice? — upita Anñelika misleči sažaljivo na pedeset godina ove odvažne žene. — Sto se puta tiče, pravo da kažem, to je dobro prošlo, ali me muči ova gužva. U ovome kraju katka¬ da ne vidiš nikoga, a katkada i previše. — Kako se osječaš, Elvira? — Strah me je! Strah me je da če nas ti ljudi poubijati. Gospoña Jonas je gledala kroz jedno okno uk-lonivši komad tanke kožice koja je zamjenjivala sta¬klo. Njezino ozbiljno i dobročudno lice takoñer je odavalo strah. Anñelika je zatomila vlastite bojazni jer je že¬ljela da druge ohrabri. —• Ne uznemirujte se, ovdje ste pod zaštitom mo¬ga muža. Francuski vojnici nemaju ovdje iste moči kao u kraljevini Francuskoj. — Svejedno nas ova gospoda gledaju čudnim okom. Sigurno su otkrili da smo hugenoti. —¦ Oni takoñer znaju da meñu nama ima i Špa¬njolaca, čak i Engleza, ljudi koje oni smatraju gorim neprijateljima od vas. A ovdje smo daleko od kralje¬vine Francuske, kažem vam. 95 — To je istina — potvrdi urar. On je promatrao Indijance kako se muvaju oko nastambe. — Ne izgledaju li kao maškare što obilaze po se¬ lima o pokladama? Neki imaju noseve plavo obojene, oči, trepavice i jagodice crno, ostali dio lica crveno obojen. Prava maskerada! I mala djeca poñoše da to vide. Anñelika je ski¬nula svoju desnu čizmu da s potplata ostruže ostatak plavkaste masti koja se bila zalijepila. — Mene zanima kakvim primjesama prave ova¬ kvo tijesto. Boja je postojana. Mogle bi se time kra¬ sno obojiti vjeñe kad ideš na ples ... Potom je skinula čarapu da pogleda neKu ogre¬botinu na gležnju od koje je trpjela več nekoliko dana. Vrata se naglo otvoriše i poručnik Pont-Briand stade kao skamenjen sjetivši se da je zaboravio ku¬cati.

— Oprostite — promuca — donio sam sviječu. Njegove se oči i nehotice upiljiše u golu nogu Anñe- like koja je stajala na kamenom obrubu ognjišta. Ona spusti svoju suknju i pogleda ga ponosito. — Uñite, poručnice, molim vas, i hvala vam na •uslužnosti. Za poručnikom su išla dva čovjeka noseči prt¬ljagu. Dok su odlagali u kut vreče i kožnate kovčege, poručnik je sam stavljao na stol lojanice u malene ¦sviječnjake od kositra, zatim vrč piva i čaše, govoreči rječito da bi zabašurio svoju zabunu. — Osvježite se, gospoñe. Vi ste sigurno dugo i naporno jahale. Moji drugovi i ja divimo se vašoj od¬ važnosti. Recite mi bez ustručavanja što mogu uči¬ niti za vaš smještaj, i ja ču narediti da se to donese. •Gospodin je de Lomenie-Chambord meni i gospodinu de Maudreuilu naložio da vam stojimo na službu dok on prima gospodina grofa de Pevraca. Prije svega, preporučujem vam da ove večeri ne izlazite previše. Ima mnogo uroñenika koji su odlučili da slave. U takvoj prilici mogu biti nezgodni. Sutra če večina njih nastaviti put, a vi čete moči bolje upoznati okolinu. Bilo kako bilo, ne puštajte nikoga da ulazi i mislite na sebe. Ne govorim vam to toliko zbog Abenakisa ili ostalih Algonkina, koliko zbog Hurona, kojih ima rnnogo meñu njima. Ima jedna poslovica u Kanadi koja kaže: „Svaki, je Huron roñeni lopov." Dok je razgovarao, dobacio bi katkad Anñeliki drzak pogled. Ona se uopče nije osvrtala na njegove primjedbe i nestrpljivo je čekala da ode. Bila je umor¬na. Sve ju je boljelo. Unatoč svojoj zapuštenosti po¬staja Katarunka bila bi joj se silno svidjela da su ovamo došli kao gospodari. Meñutim, uza sve izjave o prijateljstvu, položaj nije bio osobito ugodan. Oni još uvijek nisu bili kod kuče, i ona je več naslučivala kako če se stvari razvijati. Njezin če muž biti zaokup¬ljen svojim nepozvanim gostima i morat če paziti na njih. Ni ove prve večeri neče ga vidjeti. Dobro če biti ako on i sutra ne krene u izviñanje s njima, bogzna kamo, ostavivši je u ovoj kloaki zasmrñenoj od bes¬tidnih Indijanaca čiji jezik ne razumije. Naglom i nesvesnom ki'etnjom skinula je veliki šešir koji joj je stezao čelo. Bacivši glavu unazad, ona sklopi oči i rukom prijeñe preko sljepoočica gdje je osječala bolni pritisak.

Pont-Briand prestade govoriti i njegovo se grlo stegnu. Ona je zaista bila krasna! Krasna da ti stane dah! Anñelika je primjetila njegov glupavi izraz i go¬tovo je slegnula ramenima. — Hvala vam na uslugama, gospodine — reče ona dosta hladno —- i pobrinite se za našu sigurnost. Moje drugarice i ja nipošto ne želimo da se nañemo s uroñenicima, niti da izgubimo bilo što zbog njihove pohlepe. ... Moja kčerka je bez cipela. Zaboravila ih je na obali jezera. Ne znam gdje bih mogla nabaviti par cipela za njezine noge. Pont-Briand promuca da če se on za to pobrinuti. Zamolit če neku Indijanku da skroji mokasine za nje- •7 AnSeli&a u novom svijetu 97 zino dijete. Sutra če ih več imati. Natraške krenu pre¬ma vratima, pokupi nekoliko vojničkih odjevnih predmeta koji su stajali na nekoj klupi, i nañe se na izlazu iz drvenjare u tako uzbuñenom i nesigurnom-stanju kao da je popio tri čaše kanadske ražene ra¬kije. — Do vraga! — promrsi kroz zube — što to znači? Hoče li se nešto dogoditi u ovom prokletom kraju? Ljubavna ie vatra počela palucati u njemu po¬put zmije. On je osječao kako ga obuzima i sav je drhtao. To je bilo nalik na lovačko ili ratničko uz¬buñenje. Nije znao zašto je tako, aii mu se činilo da se njegova volja za življenjem promijenila. Iduči pre¬ko dvorišta, on podiže glavu prema nebu i kliknu hra¬pavim krikom koji je kiptio divljom i ludom rado¬šču. — Zašto klikčeš pobjedničkim krikom? — upi¬ taše Indijanca iz njegove najbliže okoline. On poskoči oponašajuči njihov ratnički ples ciko vatre s tomahavkima i strijelama. Indijanci, se nasmi¬jale. I sami započeše plesne pokrete s piskavim i re¬skim krikovima, koji su se dizali do neba. — Bože, kakve li graje! — uzdahnu Antlelika. Dogovoriše se da gospoña Jonas zauzme lijevu, a gospoña de Peyrac desnu stranu nastambe. Tu su, kao po službenoj dužnosti, več bili odložili svoje kov¬čege. U nečemu je namještaj ova male jednostavne prostorije, sa zidovima od napola istesanifa. velikih oblica, nalikujuči više na kolibu drvosječe negoli na sobu kakvog majura, pokazivao

Anñeliki da je tu nas¬tambu Joffrev de Peyrac za svog prošlogodišnjeg bo¬ravka u Katarunku bio namijenio sebi. Povukavši jedan zastor, ona otkri na grubim policama u kožu uvezane knjige s latinskim, grčkim i arapskim naslo¬vima. Druge sobe sigurno je bio predvidio za smještaj svojih sinova ili, još prije, svoga pomočnika, povjer¬ljivu osobu, koju je vodio sa sobom. Bilo je to, po 88 svemu sudeči, neko konaeište, skrovište na dalekim pohodima, gdje su se mogli smjestiti ljudi. Neke su pojedinosti odavale njegovu ruku, njegov smisao za udobnost, njegovo umiječe "u odabiranju predmeta, u čemu se uvijek isticao. Sviječnjak na masivnom stolu u uglu bio je od bronce i fino izrañen. Čovjeku je upravo godila finoča njegovih arabeska, premda je takva ljepota bila strana i prilično beskorisna u ovoj kolibi u dubini šume. Na žalost, nitko se nije pobrinuo da očisti guste naslage voska koji je po nje-: mu od nebrojenih sviječa curio ovih posljednjih ve¬čeri. Kameno ognjište imalo je dobro iskovane želje¬zne stalke, ali je pepeo i crno ugljevlje bilo. rasuto po podu. Posvuda tragovi vojničkog nereda. Anñelika je uvidjela da je prije svega potrebna metla. U uglovima je bilo lišča i suhoga granja. Žene žurno prionuše na posao želeči da svoje boravište oslobode svih tih ostataka soldateske. Zatim odlučiše da urede tu dobro zaklonjenu malu kuču sa četiri ognjišta gdje su naskoro počeli veselo pucketati snopovi pruča. Htjele su da što prije utisnu svoj biljeg; da stvore svoj kučerak, uvedu svoj red i čistoču, kako bi se zaista mogle osječati kod kuče, a ne kao lutalice i potucala, što su one več i bile tri duge sedmice. Kad su vrata bila zatvorena i zasun dobro učvrš¬čen, one su se sve bolje osječale. Majstor Jonas sta¬vio je pred ognjište, da se suše, svoje čarape i cipele koje su se namočile kad su prelazili posljednju moč¬varu. Elvira je svukla troje djece i uvalila ih u kabao. Kad je sve pomela, Anñelika pogleda ne bi li našla plahte za slamnjače. Spusti vSi poklopac sandu¬ka, koji je stajao uza zid njezine sobe, otkrila je veli¬ko ogledalo na poleñini toga poklopca. I to je takoñer bila oznaka Joffreva de Pevraca. Poput nekog ugod¬nog iznenañenja, kao znak saučesništva. — Ah, obožavam ga! — pomisli u sebi Ostala je klečeči pred tim sandukom, da se pro¬matra. I odmarala se. U sanduku nije bilo rublja, ne-

go samo mušica odječa. Pošto ju je pregledala, ustala je i zatvorila poklopac. Kad se našla pred ogledalom, poželjela je da promijeni haljinu i da se obuče ot¬mjeno. Otvorila je vlastitu prtljagu. Ponajprije je potra¬žila čistu košulju za Honorinu. Na sreču su djeca bi¬la pospana te su ih mogli smjestiti u malenu sobicu straga, gdje nije tako jako dopirala graja s dvori¬šta. U spremnici je gospoña Jonas otkrila velik lonac koji če objesiti o kuku iznad ognjišta. Trebalo je po¬tražiti vode. Ali ni jedna od triju žena nije bila oñ-važna da stupi pred gomilu u dvorištu i da ode do izvora. Žrtvovao se majstor Jonas. Vratio se pračen čoporom uroñenika koji su mu postavljali tisuču pi¬tanja i gurali se na vratima da vide bijele žene. Oni mu nisu pomogli da donese vode. Uostalom, za njih je bilo sramotno da se stariji čovjek bavi takvim po¬slom, a njegove žene ne rade ništa. Činilo se da če ta smrdljiva, uzbudljiva i preuzetna gomila preplaviti kučicu. — Nikada nisam vidio bezobraznijeg naroda od ovih divljaka — reče urar, čisteči sa sebe prašinu i brišuči se, kad su vrata bila opet zatvorena i zabari¬kadirana. — Onoga časa kad postanete cilj njihove zabave, gotovi ste. Gospoñe su odlučile da izmeñu sebe podjednako podijele dragocjenu tekučinu za pranje, kako Jonas ne bi morao opet po vodu. Metnuše čabar na ognjište koje je veselo pucke¬talo: Čekajuči da se voda ugrije, oni posjedoše oko og¬njišta točeči pivo. Ovoga puta začuše lako udaranje na vratima. To je bio Nicolas Perrot koji se pojavio noseči u košari veliki kruh od bijeloga pšeničnoga brašna, zatim suho meso i plodove kupina, malina i murva. Njegov je Infiijanac nosio na ramenima čitav tovar cjepanica. Jelo je izazvalo živahnost. Ponijeli su i mališa¬nima koji zaspaše sa zadnjim zalogajem. — Sto se to priča da ste oženjeni i da imate di¬ jete, Nicolas? — upita Anñelika. — O tome nam ni¬ kada niste ništa spominjali. — Nisam to znao — odvrati naglo Kanañanin pocrvenjevši. — Kako, niste znali da ste oženjeni?... — Ne, hoču reči, nisam znao da imam dijete. Otputovao sam odmah poslije... — Poslije čega?

— Poslije vjenčanja, zaboga! Razumijete, bio sam primoran. Da se nisam oženio, morao bih bio platiti visoku globu, a onda nisam bio bogat. Prijetila je naime opasnost da me osude što sam otišao na put bez dopuštenja guvernera Kanade i još da me izopče zato što sam uroñenicima donio rakije. Onda mi se učinilo da je bolje da se oženim... Tako je bilo jed¬ nostavnije. — A što ste učinili toj jadnoj djevojci kad ste na to bili prisiljeni? — upita gospoña Jonas. — Ništa. Nisam je ni poznavao. — Kako to? — Ona je bila jedna od „kraljevih kčeri" koje su doputovale posljednim brodom. Uostalom, ja držim da je čestita i pristojna. — Niste u to sigurni? — Nisam imao vremena da se u to uvjerim... — Objasnite nam bolje, Nicolas — reče Anñeli¬ ka. — Ništa ne razumijemo od vašeg pričanja. — To je ipak jednostavno. Kralj Francuske želi da se napuče njegove kolonije. On nam od vremena do vremena šalje brod s gospoñicama, i neženje u mjestu moraju da se ožene u roku od petnaest dana pod prijetnjom da če platiti globu ili završiti u tam¬ nici. Dakle, trebalo je to proči, i ja sam prošao. Ali nakon toga rekoh društvu zbogom i odoh meñu uro¬ ñenike ... — Zar vam se vaša supruga toliko zamjerila? — upita Elvira. — Ne znam, nismo imali vremena da se upozna- roo, kažem vam. 101 — Ali ipak dosta — primjeti Anñelika — ña po« stanete otac obitelji. — Gospoño, morao sam. Da se ona potužila kako brak nije zapečačen, morao bih bio platiti drugu globu. — Vi ste dakle odmah nakon prve bračne noči otputovali bezobzirno? Zar vas za ove poslednje tri

godine nije nikada pekla savjest, Nicolas? —upita Anñelika hineči strogost. — Nikada, vjere mi — prizna Kanañanin uzda- hnuvši. — Ali priznajem da se, otkada me gospodin de Lomenie nekako čudno pogledao, neugodno osje¬ čam. Taj čovjek je najsvetije stvorenje koje uopče poznajem. Šteta što on i ja nismo istih nazora — zaključi čovjek iz Saint-Laurenta prenemažuči se. Uza svu štednju pri podjeli vode, Anñelika se s uživanjem oprala pred ognjištem svoje sobe. Ponije¬la je bila dvije elegantne haljine koje su se činile za¬ista nepotrebnim u ovim divljim krajevima. Ali je mislila: ako tu ne bude društva koje če joj se diviti, treba da se sviña sama sebi. Osim toga, tu je bio nje¬zin muž, njezini mladi sinovi i Honorina. Ukratko, riječ je o ugledu! Zašto od zgode do zgode ne pružiti sliku elegantne žene poput onih kakve žive u dale¬kim gradovima, ondje gdje ulicama prolaze kočije i gdje vas iza svakog prozora vreba kakav pogled i gdje se može čuti uzvik: „Jeste li vidjeli novu toaletu gospoñe X...?" Zbog toga je obukla svoju srebrnastosivu haljinu sa srebrnim trakama koje su ižle rubovima rukava i ramena, s ovratnikom i reverima od bijelog batista, koji su bili opšiveni finom srebrnom čipkom. Izvuče svoju kosu ispod kape i dugo je četkala četkama od kornjačevine i zlata, koje su se nalazile u preñivnoj putnoj torbi što joj je muž bio darovao prije negoli če napustiti Gouldsbpro. Tješilo ju je što Je imala pri rud te luksuzne predmete. Prije nego što je krenula s karavanom, Anñelika je bila zamolila svoju prijateljicu Abigaelu Berne ña 102 joj malo podreže dugu kosu. Padala joj je na zati. ljak sve do ramena i svojom sjajnom bujnošču uok¬virivala njezino lice. Bila joj je raskošna i mekana, široko se talasala s prpošnim uvojtima na kraju, a . lagani je čuperak padao na njezino suncem opaljeno čelo. U načinu kako je Anñelika de Pevrac češljala svoju kosu, bilo je nešto koketerije i izazova. Meñu tainnozlatnim uvojeima, javljale se i sijede vlasi, premda joj je bilo tek trideset sedam godina. Ali to je nije žalostilo. Ona je zapravo znala da njihov sre-brnkasti odsjaj daje izvjesnu draž izrazitoj mladosti koju je očuvalo njezino lice. Da bi svoju kosu učvr¬stila dijademom optočenim biserima, otišla je da se pogleda u ogledalo na sanduku.

U tom trenutku neka sjena proñe ispred žučka¬stog pergamenta na prozoru. Tada se pokazaše neki prsti kao zlačana mrlja i začu se lagano struganje noktima. 103 Malo oklijevajuči Anñelika podigne drvenu kva¬ku i povuče prema sebi jedan kapak na prozorčiču koji je bio dosta nespretno napravljen. Tu je stajao čovjek, pognut, držeči se nekako ta¬janstveno i gledajuči oko sebe kao da se boji da ne bude primiječen. Ona prepozna mladoga Yanna, Bre-tonca, koji je pripadao posadi „Gouldsboroa" i kojega je gospodin de Peyrac bio poveo sa sobom, jer je bio vrstan tesar i momak vanredne izdržljivosti. — Gospoño grofice! — Sto je? On se smiješio kao da je u neprilici. Rekao bi čovjek da smišlja neku šalu. Iznenada če on bez pro¬mišljanja: — Gospodin hoče da ubije vašu Wallis. On kaže# da je ta životinja hirovita i od jučer je odlučio da je se riješi. Tada se izgubio. Anñelika nije imala vremena da išta učini, samo je čula što je rekao. Nagne se da ga dozove: — Yann! Nigdje ga nije bilo. Prozor je bio pozadi nastam¬be, do palisade koja je služila kao odjevnica i kao stalak za cijeli arsenal oružja svake vrste: mušketa, kremenjača, lukova i tulaca, a uz to odijela od krzna, kožnatih kaputa ili uniforma. Tuda su tumarali broj¬ni uroñenici, i to je privuklo njihovu neugodnu rado¬znalost. Kad je vidjela kako se osvrču na njezin zov, 104 Anñelika žurno zatvori prozor. Razmišljala je naslo¬njena na oplatu: upozorenje mladog Bretonca obuzela joj svijest i izazvalo u njoj nakon kratkog vremena pravu zbrku. Njezine oči zakrijesiše. Srdžba joj je ispunila srce tako snažno da se gotovo zagušila. Poñe po svoj ogrtač spotičuči se pri tom o namještaj, jer se dan bližio kraju i sumrak se več počeo hvatati... Ubiti Wallis, njezinu kobilu koju je ona dovela u po¬staju uz cijenu neizrecivih teškoča!... Takvim činima muškarci u ženama stvaraju do^ jam kao da one uopče ne postoje, da nisu važne!... A takav osječaj normalno razvijeno ljudsko biče, pa. bio to i slabi spol, ne može podnijeti a da se ne po¬buni.

Znači da je Joffrev kanio ubiti Wallis a da nju ne pita? Tu životinju koju je ona vodila da su joj pu¬cala križa i ručni zglobovi, katkada uz opasnost za vlastiti život! Njemu ništa na znači sva muka koju je bila uložila da je smiri i obuči, da je privikne na ovaj surovi kraj, gdje se činilo da svaka čestica u ovoj preosetljivoj životinji budi strah i nesavladivu odbojnost! Bilo je mirisa koje kobila ni Anñelika nisu mogle podnositi, na primjer, miris uroñenika ili onaj miris-raslinja beskonačne šume koju ruka čovječja nikada nije pitomila. Trpjela je u cijelom svom biču od nečeg neodre-divog što joj je nametala beskrajnost, neuljudenost krajeva, skriveno neprijateljstvo prirode koja je za¬tvorena u samu seba, i reklo bi se da životinja osje¬ča neku tjelesnu muku kad svojim laganim kopitom. staje na to još nikada obrañivano tlo. Koliko li je puta. Anñelika molila burgundskog kovača koji je s njima i&io da pregleda Wallisine potkove? Ali on tu tiije nižta pronašao. Drama se odigravala u duši Wal-lise. Uza sve to, njezina je gospodarica s njome usp¬jela, ili gotovo uspjela... U času kada je tako uzbuñena htjela priječi u drugu sobu, svladala se. Morala je malko stišati svoje 105 silovite porive da ne bi naškodila mladom Bretoncu. Došavši da je obavijesti, premda mu to nije bilo na-loženo, dao je dokaz svoje smionosti. Jo.ffrev de Pey-rac je bio takav gospodar da se nije moglo raspra¬vljati, o njegovim odlukama. Nepokornost, pa i same pogreške, skupo su se plačale pod njegovim zapovjed¬ništvom. Mora da je Yann Couennec mnogo razmi¬šljao. Usporeñujuči ga s. njegovim daleko prostijim drugovima, taj je mladič posjedovao neku finoču. Za vrijeme putovanja on bi često dolazio da pruži pomoč gospodi de Pevrac, da drži uzde na strmini, da prili¬kom odmaranja protrlja njezina konja, pa su se oni jako sprijateljili. A doznavši'da je grof izdao nalog da se večeras kobila ubije, odlučio je da obavijesti Anñeliku. Ona se bila zarekla da če biti blaga u razgovoru sa svojim mužem te da neče izustiti ime mladiča. Neko se vrijeme zadržala da namjesti svoj ogr¬tač od grimizne svile, koji je bio podstavljen vučjom kožom i koji dotada nije imala prilike nositi. Gospoña Jonas podiže ruke nebu kad ju je ugle¬dala. — Kanite li na ples, gospoño Anñelika? — Ne, želim uzvratiti posjet gospodi u drugoj nastambi. Moram se što prije sastati sa svojim mu¬ žem.

— Ne, nečete iči — protestirao je majstor Jonas. — A ti Indijanci!... Žena ne smije izlaziti sama meñu 'te divljake!... — Treba da samo prijeñem preko dvorišta reče Anñelika otvarajuči vrata. U lice joj udari strahovita dernjava. XI Dan još nije bio posve uminuo. Zlatna svijetlost sa zapada rasipala je naokolo svoj prigušeni sjaj, stvarajuči zlatnu maglicu u koju se utkala prašina, dim i vodena para. Iz ogromnih crnih kotlova, koji su bili postavlje¬ni na tri ognjišta, dizao se oblak pare pomiješan s bljutavim mirisom zašečerenog kukuruza koji se ku¬hao. Vojnici su velikim kašikama dijelili gulaš i uro¬ñenici su se natiskivali oko kotlova pružajuči svoje zdjelice od kore ili drveta, čak i svoje sastavljene ša¬ke da u njih. prime svoj vruči obrok ne pokazujuči pri tome bilo kakvu nelagodnost. Anñelika stigne do vrata glavnog dijela središnje zgrade gdje je stražar nemarno stražario mijenjajuči s Indijancima lišče od duhana za pola tuceta kožica od crne vidre. Nije nikoga pitala za dozvolu, več je ušla u pro¬storiju gñj.e se nadala da če nad grofa de Peyraca. On je zaista bio tu na gozbi s veoma miješanim društvom u kojem je ona s naporom prepoznala gro¬fa de Lomeniea i njegove poručnike. Dim od duhana bio je tako gust te se činilo da je u velikoj dvorani pomrčina. Več su bili upalili svjetiljke na zidovima, ali njihova je svjetlost bila žuta i ñrhturila je kao svjetlost dalekih zvijezda. Kada su se vrata otvorila, magla se rasprSila, a unutra je prodrlo malo svježeg zraka i svjetlosti. 107 Opazila je da je prostrana dvorana dupkom pu¬na več od vrata s kojih se silazilo niz dvije stepenice pa sve do ognjišta na kraju dvorane, gdje je bio dug stol od masivna drveta, sav ispunjen zdjelama iz ko¬jih se pušilo i čašama od kositra s nekoliko boca od tamnoga stakla, a usred stola trbušasti krčag od zem¬lje, okrunjen bijelom pjenom, odakle se širio miris piva. Osim mirisa duhana taj se nakiseli miris najja¬če osječao, a zatim miris tople masti i kuhana mesa. Ali na sve se strane širio zadah kože i krzna, a iznad svega, kao u oštrom kontrapunktu gdje se slivaju zvukovi različitih instrumenata, isticao se fini miris rakije.

U ustima su držali lule, a svaki je do ruke imao Čašu ili vrč. Vidjelo se kako bljeskaju noževi kojima su rezali komade mesa. Vilice su neprestano radile. I jezici takoñer. Zamor razgovora u hrapavom indijan¬skom jeziku miješao se s hlapanjem usta koja su uzi¬mala jelo, i sve se to stapalo u ravnomjerni žagor koji bi s vremena na vrijeme presjekao bučan smijeh odjekujuči kao udar groma. A zatim bi nastavili je¬sti i razgovarati u muklom gunñanju. U sredini stola sjedio je Sagamore Mopountook koji je brisao ruke o svoje duge pletenice, a nedaleko od njega Huron Odessonk sa šeširom, obrubljenim zlatnom vrpcom, poručnika de Fallieresa. Anñeliki se pričini da je zapala u pravi indijanski logor. Ali in¬dijanske poglavice bili su, kako je to uobičajeno, samo uzvanici za stolom bijelih, i pravo je što su se mnogi bijelci, unatoč nekoj prividnoj smetenosti, gostili u ovom krasnom listopadskom danu slaveči ovaj ne¬predviñeni susret na gotovo nepoznatom mjestu kon¬tinenta, meñu ljudima koji su, dolazeči sa suprotnih strana, u srcu nosili tajnu želju da izbjegnu ili da unište jedni druge. Pod prividnom srdačnošču jedni su druge vrebali. Napetost, sudar suprotnih misli bio je pritajen. Grof Lomenie-Cnambord je možda bio iskren kad je izjavio da se osječa sretan što se ovaj 108 Jose Alvarez, španjolski kapetan u službi ovog pos¬ljednjega, sjedeči zamišljen i neljubazan izmeñu jed¬noga Indijanca i jednoga Francuza, ljutio se zbog prisutnosti tih osvajača na mjestu koje je prema od¬luci pape od g. 1506. za sva vremena bilo dodijeljeno podanicima njihovih najkatoličkijih veličanstava, kra¬lja i kraljice Španjolske. Irac O'Ccnnel, crven kao rajčica, razmišljao je o tome kakvo če objašnjenje morati dati svome go¬spodaru grofu de Pevracu zbog ovog osvojenja. Dva tri francuska divljačara, koji su s grofom stigli s juga Dawn-Easta, nisu govorili o svojim poslovima kroz minulu godinu dvojici trojici divljačara, svojih pri¬jatelja, stiglih sa Sjevera, koji su se isto kao i Aubig-nižre bili uputili prema trgovačkoj postaji Kennebec pretpostavljajuči da če tu nači novoga trgovca krz¬nima, a ne vojnike njegova veličanstva Luja XIV. Stari Eloi Macollet (Eloa Makole) koji se pred dva mjeseca bio oslobodio nametljive brige svoje pas¬torka u selu Levis, pokraj Quebeca, i prodro duboko u šumu sa čvrstom nakanom da prekine s ljudima i da se susreče samo s medvjedima i jelenima, u naj-» gorem slučaju s dabrovima, govorio je da Amerika uopče više nije mjesto za ljude koji vole samoču. Ta zemlja je jednostavno „profučkana". Natakmivši sva do obraštenih obrva svoju crvenu vunenu kapu, koju je ukrasio sa dva paunova pera, stari je prekuhavao u sebi svoju zlu sreču, ali nakon treče čaše alkohola njegove su se oči opat počele

veselo krijestiti i on se u sebi tješio da ga barem njegova pastorka neče do¬či cvamo tražiti, a dok čekaš, nije neugodno nači se opei; s dobrim prijateljima uz jedan ritualni „napeo-pounano", „gozbu medvjeñu", u kojoj sudjeluju samo muškarci, a obred zahtijeva da se prije toga za sreču u nozdrve zvijeri najprije udahne duhan, a u vatru baci zalogaj mesa i žlica masti. Pont-Briand, koji je ubio medvjeda, bio je prvi koji ga je okusio odrezavši najprije komad vratine, a but je kao poslasticu podijelio meñu svoje prijate- 109 Ije. Bila je jesen, a tada su medvjedi, hranjeni ra*-li čkom, osobito tečni. Tek što je starac dovršio svoja razmišljanja, go¬tovo se udavio koščieom, pa ju je iskašljao uz psovku. U dimu mu se pričinilo da vidi svoju pastorku kako je stala preda nj. Ali ne! To nije bila Sidonija, ali je ipak bila žena i stajala na pragu promatrajuči ih. Žena na gozbi! Kakva li svetogrña! Žena u naj-zapuštenijem kraju na jugu Chaudierea (Šodjer), ka¬mo ljudi ne vole dolaziti odozgo sa Saint-Laurenta ili s obala Acadije na oceanu. Nitko ovamo ne bi ni svračao, od straha da ne zabludi, kada s vremena na vrijeme ne bi trebalo koga heretika u Novoj Engles¬koj skalpirati. Starac je nešto nesuvislo gunñao vrpolječi se na mjestu meñu gustim kolutovima dima i ispartenjima kukuruzne kaše. Njegov susjed Frangois Maupertuis — njemu se pred godinu dana bio izgubio trag te su držali da se smrznuo meñu Mistassinima — vrati ga na njegovo sjedište. „Budi miran, djede*" Sagamore podiže ruku svečano govoreči o ženi koja se pojavila. Pričao je nepoznatu priču o kornja¬či i .Irokezima i kazao da je ova žena pobijedila kor¬njaču te da ima pravo sjediti meñu ratnicima. To dakle nije bio „napeopounano", prava gozba muškaraca, nego „mokouchano", nazovigozba, pa nije larebalo iči tako daleko da izbjegneš susretu sa. suk¬njom, a osim toga Bletallaksi s jezera Umbagog bili sd najzaostaliji meñu Algonkinima; istina, bili su lovci, jer je ovaj kraj raj divljači, ali su bili najgluplji meña Indijancima jer ih čovjek nije mogao naučiti ni kako če se prekrižiti. — Ušuti več jednom, stara budalo — poviče Francois Maupertuis natasnuvši mu njegov šešir na oči — zar te nije sram da napadaš jednu damu? Brada se Maupertuisa sva tresla od ljutine i uz¬buñenja. Kroz plavičastu maglicu duhanskog dima pojava je Anññike sa svojim blistavim kosama, na koje je večernje svjetlo, prodiruči kroz otvoreria vra- 12P

ta, bacalo pozlačeni sjaj, ostavila snažan dojam. On ju je jedva prepoznao, mada je došao s njome u kara¬vani iz Gouldsboroa. Ali svojom raskošnom kosom L ogrnuta plaštem, ona više nije bila ista. S kosom koja joj je padala na ramena i svojom bijelom rukom koja je izvirivala iz uskog čipkastog revera i Btajala na hrapavom stolu izgledala je kao ženski portret na jednoj od onih slika koje se vide kod gospodina guvernera u Quebecu. Činila mu sa krhka, a ne više izdržljiva jahačica iz minulih tje¬dana. Divljačar je htio da joj potekne u pomoč te no¬gama zapne za klupicu i pade glavom na pošljunčeno tlo. Držeči se za svoj bolni nos, optuživao je izdaj¬ničku rakiju O' Connela. Taj Irac mora da je unutra metnuo uzavrelog ječma i kuhanog korijenja, da bude ljuča. Anñelika se nelagodno osječala sjetivši se da ni onda kad je vodila brigu o gostionici Crvena maska, nije nikada vidjela tako brojno društvo muškaraca. A meñu njima joj se ni njezin muž nije činio tako nedužan!... Još on nije bio opazio da je ušla. Sjedio je posve na kraju stola i pušio svoju dug!i holandsku lulu ne¬prekidno razgovarajuči s gospodinom de Lomeniem. Dok se smijao, vidjelo se kako se sjaje njegovi zubi koji su stiskali cijev na luli. Njegov tamni i oštri pro-."31 isticao se pri odsjevu vatre s ognjišta. Ovaj prizor poñLje6ao je Anñeliku na daleku pro-Žlost: silili fjrof od Tuluze prima svoje goste u palači Gay Savoir I nudi ih bogatim jelima na raskošnom zlatnom posudu. On je bio na čelu stola, a iza nycg& se na monumentalnom kaminu, s grbom utisnutim na izrañenom zabatu, povijao plamen poigravajuči na baršunu, kristalu i čipkama... Ovo sada bila je parodija tih sretnih vremena. Kao da se sve ovo steklo zato cl a A ñ̂tlika mcže oci-jsniti poniženje u koja su on i ona, u toku godina, bili zapali. Odonda za njegovim stolom nisu vi&* sje- 111 ¦dila otmjena gospoda i krasne dame, nego osobe ra¬zličitih zanimanja: divljačari, uroñenici, vojnici, a i • na oficirima se vidio biljeg surovosti koju donosi su¬rov, grub, opasan život, neprekidno izložen neočeki¬vanim zapletima rata i lova. I otmjenost samog mar-kiza de Lcmemea iščezavala je u tom skupu muških elemenata, kao što su: duhan, koža, divljač, alkohol-1 puščani prah. I njegova je koža pocrnjela, zubi postali derači, a pogled sanjarski i uporan kao kod onoga koji puši duhan. Na prvi pogled se vidjelo da se i Joffrev de Peyrac stopio s tim oporim svijetom.

More, oluje, plovidba, neprekidne i nemilosrdne*; bitke, svakidašnja borba s mačem i pištoljem u ruci da bi ostvario svoje planove, svladao ljude, postigao neki cilj i pobijedio divlju prirodu: pustinju, ocean ili šumu — sve je to u njemu razvilo avanturističku crtu koja se skrivala pod elegancijom velikog gospo¬dina i u odmjerenim kretnjama učenjaka. Postavši si¬lom prilika voña u ratu, a i po svojim sklonostima, on je svoj život provodio meñu muškarcima. Anñelika je htjela da se vrati. Ali uto je sa svog mjesta skočio Pont-Briand. Bao je spretniji nego Ma-upertuis te mu je uspjelo da se održi na nogama i doñe do nje. Uostalom, on nije bio pijan. Do sada je bio popio samo dobre dvije čaše rakije, da se oraspo¬loži. — Gospoño, moje poštovanje ... On joj pruži ruku i pomogne joj da side niz dvije stepenice, onda je povede prema sredini stola. Anñe¬lika je nešto oklijevala opiruči se. — Bojim se, gospodine, da se indijanske pogla¬ vice ne uvrijede zbog moje prisutnosti. Govori se da oni nerado primaju žene na svoje gozbe ... Sagamore Mopountook, koji je bio u blizini, po¬diže ruku i opet progovori nekoliko riječi. Pont-Bri¬and ih brzo prevede Anñeliki. — Eto vidite, gospoño, Sagamore nam ponovo kaže da ste vi dostojni da sjednete meñu ratnike, jer 212 ste pobijedili totem Irokeza... Nemojte se, dakle, nipošto ustručavati da nam pružite zadovoljstvo svo¬jom prisutnošču. Žustrim kretnjama on načini mjesto u sredini stola. Buduči da nije mogao dohvatiti kaplara Jean-sona, kojega je nekako previše naglo bio uklonio, a koji se koprcao ispod stola, on potraži mladog goro-"stasa ljepuškasta lica i silom ga posadi s desne Anñe¬liki, a sam sjede s lijeve strane. Posredovanje Pont-Brianda i Mopountooka pri¬vuklo je pozornost. Buka glasova se stišala, a sva se lica okrenuše prema Anñeliki: Ona bi bila voljela da se našla pokraj svoga mu¬ža, da mu može kazati zašto je došla ovamo. Ali bilo joj je teško oteti se odlučnom dočeku poručnikovu i njegovih prijatelja. Njezin desni susjed se klanjao i nastojao da joj poljubi ruku, ali mu to nije uspjelo jer ga je zahvatila štucavica koju je jedva svladao. Ispričao se smiješkom, — Predstavljam se: Romain D'Aubigniere! Mi¬ slim da ste me več vidjeli. Oprostite mi, ne mogu se tačno sjetiti. Da ste došli malo prije... Ali umirite se, ja sam još uvijek trijezan i ne mogu vam nanijeti

nepravdu, videči dvostruko, i pomisliti da na ovom svijetu ima još koja druga žena tako lijepa kao vi. Ja vidim, i to je dosta. Ja tvrdim da ste vi sama... jedina... Anñelika se stade smijati, ali njezin smijeh se prekide čim joj je pogled pao na ruke mladog čov¬jeka. Na lijevoj je nedostajao palac i srednjak, a na desnoj prstenjak. Preostali prsti imali su kusaste vr¬hove, neki bez nokata, a na tom mjestu su bili malo pokošteni i pocrnjeli. Kad su joj ga bili predstavili u šumi, ona nije opazila te njegove nedostatke. — Ne osvrčite se na to, lijepa gospoño — doda veselo l'Aubigniere. — To su tek neke uspomene koje dugujem prijateljevanju s Irokezima. Priznajem, to nije lijepo, ali to me ne priječi da pucam svojom puškom. 113 Anñelika u novom svijetu, — Zar su vas Irokezi mučili? — Uhvatili su me u mojoj šesnaestoj godini jed¬ ne jeseni kad sam pošao u lov na divlje patke u moč¬ varama oko Trois-Rivieres. Zato me sada i zovu Tro- prsti s Trois-Rivieres. Ona nije mogla gledati bez sučuti te strašne ruka — Počeli su mi rezati tri prsta nazubljenim školjkama. Ovaj palac mi je preostao, bio je spaljen u jednoj indijanskoj luli. Na ostalim su nokti bili Ls- trgnuti zubima, a neki su prsti bili i spaljeni. — I vi ste izdržali? To je bio glas Florimonda. Pružio je svoju ču¬pavu glavu preko zdjele. Njegove BU se oči krijesile od uzbuñenja. — Ni jedan jauk, mladiču! Misliš li ti da sam mogao tim vukovima pružiti užitak da vide kako se kreveljim i previjam? Osim toga, to bi značilo osudu na smrt, i to od ruke žena. Kakva sramota! Kada su vidjeli da je u meni izdržljivost patnika, oni su me posvojili i bio sam s njima više od godinu dana. — Govorite li irokeški? — Možda bolje negoli sam Swanissit, veliki po¬ glavica Senčka. Najednom poče kružiti pogledom kao da traži nešto izvan stvarnosti

— Njega ja ovdje tražim. Imao je crne oči na tamnom licu. Kosa mu je bi¬la kestenjasta, s dosta uvojaka koji su padali na nje¬gov kožnati haljetak s kožnatim resama po indijan¬sku. Oko glave nosio je povez ukrašen sitnim perla¬ma, koji mu je straga podržavao dva pera. Uza svu medveñu širinu njegovih pleča i visok stas, ta vrpca oko njegovih uvojaka davala je njegovu licu ženski i gotovo dječački izraz. — Ako tražite Swanissita — reče grof de Lome- nie — tada, mladiču moj, dajete dojam da mu se uk¬ lanjate, jer on je prošlog mjeseca bio na sjeveru, na jezeru Mistassin, s jednim dijelom svoga plemena. To smo doznali od uroñeničkih brñana koji su im sretno izmakli kad su se približili njihovu trgovištu. 114 — A ja vam tvrdim: da je on ovdje — reče 1* Aubigniere udarivši šakom po stolu. — Došao je da se sastane s Outakkeom, velikim poglavicom Mo- hawka. Mi smo sinoč zarobili jednog Irokeza. Pričao je... Gdje je Outtake, tu čete nači i Swanissita. Skalpirajmo te dvije glave i Pet plemena irokeških bit če pokoreno. — Ti želiš osvetiti svoja tri prsta— reče Mau- pertuis smijuči se. — Ja želim osvetiti svoju sestru i svoga šurjaka, i roditelje moga prisutnog susjeda Maudreuila. Ima tome šest godina da vrebamo toga staroga lisca Swa- nissita da mu oderemo skalp. — Strpi se, Eliacien — obrati se on malome ba¬ runu pokraj sebe. — Jednoga če dana skalp Swanis* sita biti u tvojoj ruci. A skalp Outtakea u mojoj. — Kad sam bio kod Irokeza — nastavi on — Outtake je bio moj brat. To je najrečitiji čovjek ko¬ jega uopče poznajem, najpodmukliji, najosvetljiviji. On je pomalo čarobnjak i tijesno je povezan s Duhom, snova. Ja ga volim i mrzim. Recimo da ga cijenim, zbog njegove hrabrosti, ali ču ga svejedno ubiti, jer je to najzločestija zvijer koju Francuz može sresti na svom putu.

— Hočete li več jednom dati jesti ovoj dami, ro¬ ñače! — prekide ga mrzovoljno Eloi Macollet. —¦ Svakako, djede, ne ljutite se. Gospoño, ja sam smeten. Pont-Briand, ne biste li i vi mogli štogod pronači. v— Razumije se, ja u ovoj smrdljivoj gulaševini tražim neki komad koji bi bio vrijedan da se nañe na viljuški lijepe dame, ali... — Pa medvjeña šapa je nešto najbolje, ti ne znaš ništa, moj brajko, Pont-Briand. Vidi se da si se tek nedavno iskrcao... — Ja? Ja sam petnaest godina u Kanadi!... _ — Hočete li joj dati jesti — zagrmi iznova stari, prijetea se. — Odmah, odmah. 115 Primakoše ogroman pladanj u kome su, u masti boje ambre, plivali hladetinasti i tamni okrugli od¬resci. Romain d'Aubigniere -umoči unutra svoje sa¬kate prste bez straha da če se opariti. Veoma spretno on je s kuhanog mesa skidao oštre čaporke koji su imali izvinute i oštre bodlje. Kuhanjem su se čaporci malo razmekšali, ali kad bi padali na stol čuo se zvo¬nak šum. — Naš prijatelj Mopountook če od toga načiniti vrlo elegantni nakit oko pasa ili vrata. Evo, gospoño, komad kojim čete se moči osladiti bez bojazni da če vam ovo obrambeno oružje Maskwaa — gospodina medvjeda — zapeti u grlu. Anñelika je s nepovjerenjem motrila dio meñve-ñeg mesa koji su joj njezini susjedi brzo i vrlo uslu¬žno bili bacili na tanjur zalivši to masnim umakom. Ona je bila došla da sa svojim mužem razgovara o kobili, a sada se našla u zamki gotovo službene gozbe. Pogledavala je prema svome mužu koji je od nje bio dosta daleko, posve na kraju stola, ali zbog dima i komešanja gostiju nije mogla da ga vidi i razazna crte njegova lica. Bila je svjesna da je on motri za¬gonetnim pogledom. Ona odluči da se pokaže pristoj¬na kako bi zadovoljila ponešto pripite Francuze koji su je pozvali pokraj sebe, a mogli su se uvrijediti zbog njezina nehaja. Nije osječala nikakav tek, ali je u svome životu imala i gorih trenutaka nego što je ovaj kad je morala jesti medvjeñe meso, pa je i za¬grizla. — Pijte! — reče Pont-Briand. — Treba piti da se može probaviti sva ta masnoča. Anñelika je pila i gotovo je odmah smalaksala.

Cijeli je stol promatrao svaki njen pokret u toj mučnoj tišini, kao kad lovci vrebaju. Na sreču je Anñelika bila navikla piti na francuskom dvoru te se mogla dobro držati. — Meni je jasno zašto Indijanci vaše piče zovu ognjena voda — rekla je ona kad je došla k sebi. Oni 'udariše u smijeh i nastaviše da joj se dive. Onda su 116 svi zaronili u svoju zdjelu, a razgovor se iznova užur¬bano i živo nastavio. Anñelika opazi kuhara Octavea Malapfadea na dnu dvorane kako nudi pečenu perad. Misleči na svo¬je prijatelje Jonasove, Anñelika se malko podigla u namjeri da ga zamoli neka nešto odnese i u malu nastambu. Ali Pont-Briand je zadrža takvom snagom da ju je od toga podlaktica zaboljela. — Ne udaljujte se — reče nasrtljivo. — Ja to ne bih mogao podnijeti. Na drugom kraju stola grof de Lomenie zaustavi srdit pokret de Pevraca koji se bio pridigao. On se umiješa: — Dopustite mi, grofe — reče on posve tiho —• ja ču osloboditi gospoñu de Peyrac i odvesti na po¬ časno mjesto. Budite mirni, ja ču je uzeti pod svoju zaštitu. Izbjegavajmo sukobe ... Oni su pijani. Anñelika iznenada opazi francuskog pukovnika kako se pred njom klanja. — Gospoño, dopustite mi da vas povedena na mjesto koje vam pripada po pravu kao vlasnici ovih mjesta. Govoreči to naložio je kratkim ali zapovjednim, pogledom Pont-Briandu da se okani. Uzevši Anñeli-ku za ruku povede je vrlo galantno do drugoga kraja stola koji još nije bio zauzet, smjesti je na čelo, a sam sjede njoj s desne strane. Anñelika je sada bila još udaljenija od svoga muža, ali je bio nasuprot njoj, i to je bilo upravo onako kao u vrijeme Gay Savoira. Pukovnik se odmah pobrine da je posluže pečenim puranom s nekim pirjanim varivom. — Ovo jelo bolje odgovara ukusu mlade žene koja je tek doplovila iz Francuske. Ona je protestirala. Kad se sve uzme u obzir, ni crna medvjeña čorba nije joj se učinila tako groznun jelom. Ona osjeti da če se na to priviknuti — Ali ne silujmo prirodu bez potrebe —• reče I*>menie. — Vidjet čete, u jesen ima mnogo pernate divljači na koju su naši evropski dyo«»rf navikli. 117

Treba to iskoristiti. Gospodine — reče on Malapradeu — gospoña de Peyrac želi da se njezinim prijateljima u maloj nastambi odnese krepka večera. Hočete li biti tako uslužni da se pobrinete za to? I preporuči kuharu da tom obroku doda bocu dobra vina. Premda je poručnik Pont-Briand bio pijan, inter¬vencija njegova pukovnika bila je dovoljna da ga otrijezni. — Sam ne znam što mi je to bilo — šapne on Žalosno Aubigniereu. — Ti si lud! — odvrati drugi zabrinuto. — Lud ili opčinjen... Ali pamet u glavu! Demonka od Aca- dije možda i nije mit!... Ova je žena zaista vrlo li¬ jepa... A ako je to zaista „ona"? Sječaš li se riječi oca d' Orgevala? ... Sjedeči pokraj pukovnika de Lomenie-Chambor-da, Anñelika se osječala ugodno. Njezin je muž sjedio sučelice, kao nekada. Ona ga je vidjela na kraju stola u toj ponešto zbunjujučoj zbrci i primijetila kako je gleda kao u vrijeme kad se u nju počeo zaljubljivati. To ju je ispunilo ugod¬nim osječajem i pobudilo u njoj želju da se istakne i sudjeluje u društvu. Bila je sretna. Alkohol je po¬čeo malo mutiti njezine misli. Zaboravljala je zašto je došla. Udvaranje pukovnika djelovalo je na nju. Simpatija koju je on kod nje pobudio več pri prvom susretu miješala se s nekim osječajem povjerenja. Neprisiljenost njegova ponašanja, njegovih jas¬nih i odreñenih pokreta združila se s nekom zamam¬nom i blagom dražešču u čemu je pronicavi Anñelikin duh otkrivao način kojim on postupa prema ženama. Taj se postupak nije sastojao u laskanju kome se če¬sto pribjegava, nego u nečem što je mnogo rjeñe, a to je da muškarac znade govoriti sa ženama jezikom koji im je blizak, koji im je ugodan i koji, ukratko, 118 ne teži za tim da ih očara, nego ih hrabri i smiruje. On ju je činio radoznalom, u njemu je bilo nešto neuobičajeno. Čula ga je kako govori o sjevernim zemljama, o trima francuskim gradovima na obali Saint-Laurenta, 0 mnogobrojnim plemenima koja kruže naokolo, a buduči da ga je pitala o Huronima, on joj je potvr¬ dio da su oni uistinu irokeškog podrijetla, da su se vrlo rano odijelili od svoje brače iz Svete doline na¬ kon neke nerazjašnjive svañe i odonda se smatraju

kao iskonski neprijatelji Upravo od Hurona je prvi francuski istraživač Jacques Cartier (Zak Kartje) bio doznao za ime Irokezd, što zapravo znači „okrutne otrovnice." Stalno su govorili o Irokezima. Najbliži susjedi Anñeliki bili su sretni što im se pružila prilika da se umiješaju u razgovor o predmetu koji su poznavali 1 koji ih je, čini se, zanimao. Oni su bili očarani po¬ našanjem velike dame. I ovdje je svatko predosječao da je ta žena jednoč sjedila za stolom kralja. Bili su sigurni u to da je vladala na Dvoru meñu ljudima koji su je obasipali počastima. Predosječali su da su joj udvarali prinčevi... Oni su potanko raspravljali o svakom njenom pokretu, o načinu kako je prekrižila svoje gipke ruke i na njih oslonila glavu, kako je smjelo promatrala svog sugovornika, ili slušajuči ga, neopazice spustila svoje duge trepavice, rastreseno grickala neku stvar¬čicu, dohvatila svoju čašu te je bea okolišanja ispila nadušak i odjednom se stala smijati neodoljivim smi¬jehom koji vas je do srca dirao. Večeras su se za to šareno ljudstvo koje se bilo okupilo u Katarunku otvorila rajska vrata. Ta je žena za njihovim stolom predstavljala ne¬bo na zemlji, prolječe usred zime, utjelovljenu ljepo¬tu koja je sišla meñu njih smrdljive i znojne prosta¬ke; ona je bila kao svjetlost sunčana koja prodire kroz dimnu duhansku zavjesu, a njen ženski osmijeh kao melem na njihova okorjela srca. 119 Osječali šu-Se junacima, snažne duše i okretnog duha, a riječi su im same od sebe navirale, i pričali su o krajevima kroz koje su prošli ili su iznosili svoja mišljenja. Romain de I'Aubigniere je govorio o Svetoj do¬lini Irokeza, o rumenom svjetlu u kojemu se kupaju brežuljci, ili o dugim nizovima kuča od kore s okru¬glim krovovima, o mirisu zelenog kukuruza... „Ri¬jetki su oni koji se živi vračaju iz te doline... Rijetki su oni koji se vračaju sa čitavom rukom"... — To sam ja — reče Perrot raširivši svoje ruke. — Tebe smatraju čarobnjakom. Sigurno si im dušu prodao kad si se odanle izvukao — Ništa nije čudno što samo ime Francuz dovo¬ di Irokeze do bjesnila; to je dokaz da su se zli duhovi uselili u njihovu dušu — reče jedan od divljačara

imenom Aubertin (Oberten). Čini se da se oni boje močnog upliva vjere koju im Francuzi donose. Po¬ gledajte kako su postupali s našim misionarima!... Ne možemo nikada biti sigurni od njihovih napadaja, čak ni zimi. Zar nisu usred veljače napali vaša go¬ spodstva, tebe Maudreuil i tebe I'Aubigniere? Nisu li skalpirali vaše roditelje i vaše sluge, zapalili vaše nastambe? A oni koji su bili ranjeni umrli su od zime... — Da, tako se zaista dogodilo — reče Eliacien de Maudreuil. Njegove se plave oči zaiskriše tamnim sjajem, kao da se u njima slegla bol poput rastopljenog olova. — Swanissit je to učinio sa svojim Senekama i nije još prestao da svuda naokolo sije strah. Neču ga pustiti da se vrati u svoju jazbinu dok ne dobijem njegov skalp. — A ja Outtakeov — reče Romain I'Aubigniere. Mopountook podiže ruku i ustade da govori. Slu¬šali su ga s pobožnom šutnjom. Ovdašnji bijelci su bili naučili od uroñenika da ne prekidaju govor i da s poštovanjem slušaju tuñe riječi. Činilo se da je ovdje svatko razumio govor po¬glavice Metallaksa. Pogañajuči radoznalost Anñellke, 120 Lomenie se nagne prema njoj i tiho joj saopči govor Sagamorea. — Irokez je blizu i obilazi kao izgladnjeli vuk. On želi istrebljenje Zorine djece. Susreli smo ga na granici' načeg područja. Navijestio nam je rat. Ali ga je bijela žena hrabro napala i srušila u vodu. Sada je Irokez izgubio svoju moč. On to znade: Tražit če mir. — Bog te uslišao — odgovori Perrot. — Opet ta pripovijest s kornjačom!... reče An- ñelika Lome'nieu. — Onda sam se bila prestrašila, priznajem.. Ali daleko sam od toga da toj zgodi pri¬ dajem neko tajnovito značenje. Zar je to zaista va¬ žno? Popila je gutljaj rakije i pri dnu čaše osjetila mi¬ris jabukovače. Lomčnie ju je promatrao sa smiješ¬kom.

— Čini mi se da se počinjete smirivati. Vi ste sada u stanju kada vas svagdašnje zastrašujuče pri¬ če ne uzbuñuju ništa više nego susjedske sitne brb- Jjarije. Vidjet čete, na to se čovjek brzo privikne. —Možda to treba zahvaliti djelovanju ove ple¬menite rakije i podršci koju mi pruža vaša ljubaznost — reče ona dobacivši mu topao pogled. — Vi tako lijepo postupate sa ženama... Oh, nemojte me krivo razumjeti. Ja mislim da imate, što je inače rijetkost u čovjeka ratnika, rijedak dar da ženama ulijevate povjerenje, da ih umirujete i da im dajete osječaj da nešto znače. Gdje ste stekli taj talenat, gospodine de tiomenie? — Mislim.— odvrati grof nimalo se ne zbunivši r* da sam to stekao u službi gospodina de Maison- neuvea (Mezonev). I on ispripovijeda kako je stigao u Kanadu kad ;je ovaj odvažni plemič bio došao da osnuje Ville Ma-rie na otoku Montreal. Tada su iz Francuske stizali •parovi ili „kraljeve kčeri" koje su upučivali ovamo »* se udaju z& naseljenike. On, Lomenie, imao je du¬žnost da ih dočekuje na obali rijeke Saint-Laurent, 121 da ih povede i ohrabri u njihovu novom životu koji je toliko zbunjivao. — Tada smo bili izvrgnuti neprekidnim napa¬ dajima Irokeza i nije bilo čovjeka koji nije bio u opasnosti da ga skalpiraju čim prijeñe prag vlastite kuče. Doseljenici su živeli držeči pušku na dohvat ruke. "Kčeri kraljeve,, koje su nam slali večinom su bile ljubazne i dobra vladanja, ali slabo upučene u to kalio se održava kuča i kako se obrañuje polje. Gospoñica Bourgovs (Burgoa) i ja dobili smo dužnost da ih poučavamo. — Tko je bila ta gospoñica Bourgovs? — Sveta djevojka koja je došla iz Francuske samo zato da. poučava djecu doseljenika. — Sama? — Iz početka posve sama, pod pokroviteljstvom :gospodina de Maisonneuvea. Naš guverner je onda smatrao da još nije došlo vrijeme da na tako istak¬ nuto mjesto dovede redovnice. Najčešče smo živjeli zajedno u logoru. Gospoñica Bourgovs je njegovala ranjenike, prala rublje, učila žene plesti i brinula se oko toga da stišava male razmirice.

— Rado bih upoznala tu ženu — reče Anñelika. — Je li ona još u Kanadi? — Sigurno! Tokom vremena ona je našla druga¬ rice koje joj pomažu u njezinoj službi, i sada je na čelu male zajednice koja poučava više od stotinu dje¬ ce u Ville-Marie i po udaljenim selima u okolici Quebeca i na području Trois-Rivieres. Kako sada Montreal može živjeti od vlastitih snaga i kako se gospodin de Maisonneuve vratio u Francusku, ja sam stupio u službu pod zapovjedništvom gospodina de Castel-Morgeata (Kaštel Morža), vojnoga guvernera Nove Francuske. Ali ja ne mogu zaboraviti ono vri¬ jeme kad sam morao da male Francuskinje, koje su se istom bile iskrcale, poučavam kuharskoj vještini kako bi svoga muža zadržale kod kuče. Anñelika se nasmijala zamišljajuči oficira s pri-pasanom plavom keceljom kako utuvljuje u glavu 122 osnovne pojmove obiteljake kuhinje nekoj seoskoj raspuštenici ili siroti iz kakva sirotišta, kojih se javna uprava laka srca riješila poslavši ih preko mora da se udadu. — Mora da je bilo divno živjeti u vašem društvu i pod vašom zaštitom. Sve te žene sigurno su ludo¬ vale za vama?... — Ne, ne vjerujem — reče Lomenie. — Ja vanj se divim. Vi ste tako drag čovjek!... Lomenie se smijao videči da se malo napila, — Zar nije dolazilo do ljubavnih drama? — upita Anñelika. — Ne, uvjeravam vas, gospoño. Znate, mi srna bili vrlo pobožno društvo sa strogim vladanjem. Da nije bilo tqko, ne bismo se mogli održati na braniku krščanstva. Sto se mene tiče, ja sam redovnik, pri¬ padam redu malteških vitezova, Anñelika je bila preneražena. — Ali, baš sam bedasta! Zatim kliknu zanosno. — Malteški vitez! Kakve li, sreče! Ja tako volim malteške vitezove. Oni su nastojali da me otkupe kada

sam bila prodana kao ropkinja u harem u Kandiji... I učinili su najviše što su mogli. Cijena je bila vrlo visoka, ali nikada neču zaboraviti njihov gest... I kad se samo sjetim svih gluposti što sam vam ih kazala! Ah!... to se ne mcže oprostiti!... — Ona zabaci glavu i udari u smijeh... Svi, pa i Lomenie, promatrali su je s udivljenjem. Sjaj njezinih zuba još je više odskakao u zadimljenoj atmosferi, oči joj zatreperiše kao dvije zvijezde. Nje¬zina smijeh otkrivao joj ženstvenost tako živo da je to izazivalo zbunjenost u ljudima. Pevrac stisnu zube. Pcčeo ju je promatrati stra¬stveno i več ga je osvojila njezina draž, ali sada je planuo srdžbom na nju, zamrzio zbog njezine očite zavodljivosti, njezinih pogleda i obijesnog smijeha, zbog njezina držanja prema Lomenieu koje je nali¬čilo na koketeriju. 123 Do vraga, bila je zaista divna! Taj smijeh je ispunjao ljude srečom. Ne. Ne može je čovjek mrziti zato što je tako lijepa i što privlači sve poglede. Ona je bila stvorena da očarava... Ali tako mi plemičkog imena, dozvat ču joj u sje¬čanje onu noč kad je pripadala samo meni... Overnjanin Clovis (Klovis), mračna nakaza u vu¬nenoj kapi, odjednom se nañe pokraj Peyraca. Pod rukom je imao mušketu. — Idem da ubijem kobilu, gospodine grofe — prozbori. Peyrac baci još jedan pogled prema Anñeliki. Ako je ona ponešto obijesna, čovjek mora ipak imati povjerenja u Lomeniea. — Dobro, idem s tobom — reče on ustajuči. xn Anñelika je tako naglo skočila da je iznenañeni Lomenie pružio ruku kao da je želi zaustaviti. — Nije to ništa — promucala je — da li je?'... Ona je bila opazila da je njezin muž izišao. Od¬ jednom se uspravila. — Oprostite mi, ja se moram povuči... — Gospoño, zar več? Svima nam je žao, ne biste li mogli još malo ostati? — Ne, ne, moram nešto reči gospodinu Peyra-

cu ... a vidim da je izišao... — Dopustite da vas barem otpratim. — Nemojte, molim vas ... Ostanite sa svojim prijateljima... Ja mogu i sama... Ali gospodin Lomenie se ponio prema ljupkoj ženi onako kako to priliči svakom uglañenom čovje¬ku kada opazi da ju je piče malko uzelo. Nije se nametao, ali ju je ipak poveo do praga, otvorio joj vrata i pustio je tek onda kada se uvjerio da joj je na zraku dobro te da se drži na nogama i da je svega dva koraka od svoje nastambe. Pošto ju je ostavio, Anñelika požuri preko dvo¬rišta. Dvorište je bilo dupkom puno. Tu se več spuštao večernji sumrak pomiješan, s gustim dimom, i na tom se hladnom i izmagljenom plavetnilu rascvale og¬njene ruže vatara ispod lonaca. Ali iznad logora di¬zalo se još svijetlo i bistro nebo poput velike zlatne kupole. 12? Anñelika bez ikakva obzira prokrči sebi put do vrata palisade. Opazila je bila kako se njezin muž spušta prema livadama dolje na obali rijeke, a pra¬tila ga je niska pojava ovemjanskog kovača koji je nosio mušketu. Ona poče trčati. Nije bilo lako trčati izmeñu nevidljivih panjeva koje je bilo prekrilo zelenilo graha puzavca. Anñeliki zape noga i ona nezgodno pade. Opso-vala je kao razbojnik. Ali udarac ju je malo otrijeznio. Pridigla se i oprezno pošla. Tresla se od nestrpljenja. Bojala se da ne stigne prekasno... Opazi kako se prema sjajnom zapadu ocrtavaju siluete konja koji su pasli rijetku travu na tamnoj livadi koja je nikla na isušenom blatu. Konačno je stigla nadohvat glasu. — Joffrev! Joffrev! Grof se okrene. Anñelika sva zadihana stiže do njega. — Vi kanite ubiti Wallis? — Da!... Tko vas je o tome obavijestio? Anñelika nije htjela odgovoriti. Pucala je od jada. Svjetlost i sjena smetali su njenim očima. Nije mogla vidjeti lice Joffreva de Pevraca, okrenuto od svjetla, i činilo joj se da mrzi taj crni i mutni -lik čovjeka što se isprsio pred njom poput hridine. — Vi nemate pravo da to učinite — povikala je. — Nemate pravo a da me prije niste o tome obavije¬ stili ... Ja sam vodila... da, ja sam vodila tu živo¬

tinju kroz nečuvene zapreke i naprezanja. I sada vi to kanite izbrisati jednim potezom. — Draga moja, jako se čudim, što je uzimate u obranu. Kobila se pokazala hirovitom životinjom. Svojom plahošču pred kornjačom ona je jučer gotovo prouzročila smrt vašu i vaše kčerke. A pokidavši si¬ noč ular, ona vas je prisilila da za njom tragate, što je moglo vrlo loše svršiti. — Zar je to uopče važno? To je moja stvar. To se vas ne tiče. 126 Disala je i dalje isprekidano i glas joj je podrh¬tavao. — Vi ste mi je povjerili da je ukrotim, i to mi je uspjelo. Bučni slap joj nije dao da čuje moj glas. Nepodnosivi miris ovih Indijanaca ona ne može izdr¬žati. Ne mogu ni ja. Razumijem Wallis. Nije ona kriva, kriv je ovaj kraj. I vi ste je htjeli ubiti a da me o tome ne obavijestite! Ah, ja se nikada neču mo¬či složiti s čovjekom kakav ste vi... bolje bi bilo. da sam ... Anñelika je počela štucati. Činilo joj se da če udariti u plač. Okrenula se i snažno potrčala sva iz¬van sebe, jureči preko tamnog i neravnog prostora ne spotaknuvši se uopče. Zaustavila se tek kad joj je ponestalo daha, po¬kraj malog potoka u kojemu se zapad ogledao. Instinktivno je poletjela prema svjetlosti, tamo gdje su ravnica i planine još bile osvijetljene zrakama sunca koje je več zapalo. Došla je iz logorskog mraka i graje, te joj se u ovoj tišini i šum njezinog vlastitog daha činio snažan, gotovo pretjeran. Činilo se da se cijela veličanstvena i šutljiva krajina odjednom za¬ustavila da sluša kako ova osamljena žena slobodno diše. Sasvim sam pijana — reče u sebi. — Samo neka mi opet dadu da pijem njihovo odvratno kanadsko piče! Sto sam zapravo maloprije govorila gospo¬dinu de Lomenieu?... Čini mi se da sam mu pričala kako sam bila prodana kao ropkinja u batistan na Kandiji! Ah! To je užasno!... A Joffrev? Kako sam mogla na takav način govoriti?... I to pred jednim od njegovih ljudi, baš pred Clovisom, koji je od sviju najgori!.. Joffrev mi nikada neče to oprostiti. Ali zašto? Zašto je on tako... tako.. . Riječi su joj izmicale. Vid joj se još mutio. Udah¬ne duboko, i udarci njezina srca počeše se smirivati. Njen veliki ogrtač grimizne boja napinjao se pod za-pusima vjetra

Na kraju obzorja skup malih duguljastih, poput biserja sivkastih oblaka, stapao se s vrhovima Apala- 127 •ča. Brda prema zapadu sve su se više gubila u magli šafranove boje. Ravnica pred njom postajala je tam¬na, ali je ta tama bila protkana čudnom nekom svje¬tlošču koja je podsječala na nestalnu prozračnost žive, i sterala se u nedogled, isprugana tisučima jezera izvanrednog sjaja poput čistog zlata. Pod takvom ko¬prenom, na domaku noči, Anñelika je nazirala pravu prirodu te zemlje koja je bila prepuštena drveču i vodama, te njihovu neprekidnom a ipak jalovom ob¬navljanju; jednoličan tok planina koje su se prote¬zale u beskonačnost izazivao je u njoj želju da pot¬mulo jeca kao da osječa neizmjeran bol. Nigdje dima koji bi odavao prisutnost čovjeka. Pustinja! Mrtva .zemlja! Pala je na koljena, sva satrta. Pokraj nje je bilje, koje se nadvilo nad potok, isparavalo jak miris, ponešto rezak, ali njoj poznat Ona uzbra malo lišča i zgnječi ga meñu dlanovima. — Metvica! Divlja metvica.. Tada zaroni lice meñu ruke naslañujuči se tim poznatim mirisom koji ju je podsječao na šumice nje¬zina rodnog kraja. U tom se mirisu sva ushičena ku¬pala i uzdisala prelazeči mirisnim rukama po jago¬dicama i sljepoočicama. Zabacila je glavu. Vjetar zahvati njenu kosu i sa. šumom nestade u šumi gdje je jesenje lišče več opadalo. Na zemlju se sve više spuštala tama. Nebo je bilo blijedožuto. Na njemu se upalila bijela zvi¬jezda trepereči. Anñelika se osvrnula oko sebe i na usnama osje¬tila dah vjetra. Ali kad je pogledom zahvatila šumu, nekoliko koraka udaljenu, živo okrenu glavu. Nastavila je da prazno bulji u udaljene planine i pitala se da li možda ne sanja. Sto je to ona vidjela da se sjaji izmeñu ne¬pomičnih stabala! Nečije oči? Ona je još nekoliko puta pogledala u istom smje¬ru i svaki put se ponovo okrenula da promatra tamnu ravnicu gdje su jezera blistala kao duge zlatne lok¬vice meñu tamnim otocima. Najzad se prestala okretati. Nije se prevarila. Svega nekoliko koraka od nje stajala je neka osoba. To je bilo stablo u obliku čo¬vjeka, živi ljudski stup izmeñu šumskih stabala, ali isto tako tamne i nepromjenljive boje.

Tamo je stajao i promatrao je jedan Indijanac tako stopljen sa šumskom tamom i tako savršeno ne¬pomičan da se ni u čemu nije razlikovao od drveča koje ga je okruživalo. Stajao je tu uspravno i nepo¬mično kao da je stablo. Živio je njegovim životom, njegovim životnim otkucajima, izrastao iz zemlje, u-korijenjen u nju, tajni i nijemi, ponosni svjedok pro¬tkan ja vremena i godišnjih doba. Drvo sa živim oči¬ma. Dvije pukotine od ahata na glatkoj kori. Sjaj sumporne boje, koji je prodirao kroz granje, spuštao se niz njegova ramena, niz njegove ruke i bokove otkrivajuči snažno mišičje. Ogrlica od bijelih i sjajnih medvjeñih zuba isticala je donji dio njegova dugog vrata, ali vrlo snažnog i mišičavog, a na ušima su visile naušnice poput grimiznih loptica. Lice mu je bilo kratko i oblo, s istaknutim stranama, a nos. jabučice i očne šupljine čvrsto oblikovane iznad širokih i okrutnih usta. Uši su mu bile razmaknute, velike i zašiljene prema vrhu, kao da ne pripadaju toj glavi u cjelini Isklesanoj, nego se činilo da su nadodane s naušni¬cama, kao ukras. Po sredini čela dizao se ogroman čuperak kose, i je postajao sve gušči prema vrhu obrijane luba¬nje, a tu se rascvao u kitu pomiješanu s orlovim per¬jem i s bijelim i crnim repovima jazavca. Bio je počešljan kao Huron. Ali to nije bio Huron! U to je Anñelika bila sigurna. Čvrsto uvjerena u to, ona je promatrala Indijanca, koji je od nje stajao svega nekoliko koraka, s onom istom pozorno¬šču kojom se gleda opasna životinja. 128 • Anñelika u novom svijetu 129 Ali se u isto vrijeme u njoj nešto opiralo da ga prihvati kao stvarno ljudsko biče, jer se nije micao. Stajao je nepomično kao hrid. I njegove sjajne oči gubile su od svog sjaja, jer su gledale ukočeno i bile nepomične. Odjednom joj se pričinilo da on ne postoji, da je to njezina tlapnja.

Ali tada joj vjetar donese njegov miris, zasičen duhanom i krvlju, divlji miris Indijanca, namazana ustajalom medvjeñom mašču, koji je možda u ovoji-ma svojega kožnatog pojasa skrivao još neosušene skalpove. Taj miris je bio prava stvarnost od čega se uža-snula i odskočila. Indijanac je još uvijek bio nepo¬mičan. Ona poče polako uzmicati. Uskoro ga izgubi iz vida, jer je suton bio pao i mrak se počeo hvatati zemlje. Okrenuvši se naglo, stade trčati prema utvrñenju boječi se da joj se koja strijela ne zabode u leña. Čudeči se što je živa, ona čitava stiže pred po¬staju odakle je dopirala buka indijanskog logora. Više nije bila posve sigurna u ono što je vidjela tamo go¬re... Ipak ono nije bio Huron ... Huroni več odavno žive pod zaštitom Francuza, idu s njima, sudjeluju u njihovim borbama, logoruju u blizini njihovih gra¬dova, jedu njihove ostatke i mole se njihovom bo¬gu... Žive u čoporima, kao šakali. Oni se ne skicu po šumama, sami i divlji kao vukovi. Promatrala ih je kako plešu, tresu svojim prapor- cima, perjanicama, medaljama, a u prolazu su svojim prljavim rukama pokušavali da dodirnu njen plašt. Prekoračila je ulaz i prešla preko dvorišta, za* tim je vrlo brzo zatvorila vrata male nastambe. Sve to trčanje, taj susret i to kako je ona prošla kroz nijemu tamu, kroz vjetar i nejasne šumove, sve joj se činilo kao tlapnja. U duši se osječala kao biče koje sanja, svjesno da nešto doživljuje, ali biče koje je zaboravilo što je i što hoče. Sječala se da je trčala desno, lijevo, kroz sumrak, kao da bježi ispred groz- nih prijetnjL Mislila je da se smirili kad je našla div¬lju metvicu, pogledala je prema stablu i vidjela da to nije stablo, nego Indijanac, i promatrajuči Indijanca učinilo joj se da to nije ljudsko biče, nego slika mr¬žnje, te sada više nije znala da li je sve to zaista vidjela. Vatra se gasila na ognjištu u predsoblju. Tu nije bilo nikoga. Utisak nestvarnosti trajao je i da¬lje, i u jednom trenutku Anñelika se zaista više nije^ sječala što je očekivala da če tu nači. Neki nametljivi šum, koji je sve više jačao, zatim jenjavao i nepre¬stano se ponavljao, dozvao ju je k svijesti. Zadrhta¬la je. Još nije mogla pojmiti što znači taj šum koji je;U pravilnim razmacima remetio tešku tišinu. Ko¬načno je shvatila. To je majstor Jonas hrkao u svojoj sobi. Anñelika odahne i naruga se samoj sebi. Njezini prijatelji su bili legli iskoristivši tu grubu udobnost koju su tako teško zaslužili nakon nekoliko sedmica putovanja. Svi su spavali stisnutih pesnica, dakako i Honorina. Na stolu su bile poslagane zdjele, prije to¬ga oprane, u čemu se vidjelo nastojanje protestant¬skih domačica da pospreme kuču prije počinka. U uglu

se sušio kabao koji je služio za pranje. Brižlji¬vo su bile isušene lokvice vode na podu i maknuti ostaci jela na drvenom stolu. Tu je stajala lojanica na sviječnjaku, a pokraj nje kresivo s komadičem gube. Mlada žena upali svi¬ječu i s njome u ruci ode do vrata nalijevo. Soba koju je bila napustila pred nekoliko sati bijaše prazna. Ali netko je, možda Elvira, oprezno bio odnio njenu putnu odječu i njezine čizme da ih očisti, odgrnuo za¬store s teškog kreveta te posuvratio lanenu plahtu pripremivši sve za nočni počinak. Anñelika u srcu zahvali mladoj ženi i priñe ognjištu da potpiri vatru. Njezine su ruke bile vične svakom poslu i ona je počela lomiti grančice, skupljati cjepanice, čuva¬juči se dugih bodljika dok je na vatru stavljala sve¬žanj brinja da zamiriše. Liznuo je plamen živo pucke¬tajuči. 130 131 Anñelika je mislila na onoga koga je bila ugledala Izmeñu stabala, blizu izvora... Mislila je na Francuze koji su došli sa sjevera, sa hladnog Saint-Laurenta, da ih dočekaju i možda pobiju... Na svoja dva sina. i na njihovu zagonetnu mladost Sjetila se Honori-- ne Nije li izmeñu nje i njezine kčerke nešto ne¬ premostivo, nešto što one neče nikada moči priječi? Mislila je i na svoga muža i sad je željela da bude s njime, a sad opet da je pusti samu. Tjeskoba ju je sve više pritiskala. Nije znala za¬što. Pružila je ruke prema vatri. Plamen je vrcao i pucketao. Anñelika se opet pri¬hvatila poznatih stvari koje su joj bile tako bliske: ognja i divlje metvice... Zasun na vratima poskoči, i Anñelika opazi na vratima visoki stas Joffreva de Pevraca, osjeti ra¬dost i žudnju koji potjeraše krv u njenim venama. Ona je mislila: "Vratio se... Neče me napustiti... On znade da mi je potreban... I ja sam njemu po¬trebna ... Sreča da se naša tijela slažu .. .„ 132 XIII

Kad je prekoračio kučni prag, Joffrey de Peyrae ee bojao da je neče nači. Maloprije na obali rijeke bila je tako naglo pobjegla. U prvi mah je oklijevao da poleti za njom, a onda se bojao da ne pobudi njezinu sumnjičavost. Meñutim, prije nego što poñe u potragu za njom, on je morao rasporediti nočne straže. Straže koje če nadzirati francuske. Na svaku skupinu Francuza ili Indijanaca postavit če jednog svoga čovjeka. Za vri¬jeme nočnih sati Cantor če prebirati po gitari i pje¬vati vojnicima pjesme iz domovine. — Ševo, mila ševo... Ševo, ja ču te operušati... Samo tko če koga operušati? Florimonñ če doči da ga zamijeni u prvim jutarnjim satima, a ako voj¬nici konačno odluče da spavaju, to če isto učiniti i Florimonñ, ali prividno. Takva je bila zapovijed. Octave Malaprade če ponuditi svoje usluge ofici¬rima kad budu išli na spavanje, Yann'Le Couennec če preuzeti smjenu spreman da skoči na najmanji pokret te gospode. Cijelu noč če Perrot, Maupertuis i njegov sin iči od vigvama do vigvama meñu Algonkine, Hurone i Abenakise da razgovaraju s indijanskim poglavicama, puše s njima i dozivaju im u pamet ugodna sječanja. Jer konačno, svi su dobri prijatelji, zar ne? Ali je bolje ako se ni jednog časa ne izgube iz vida. Najzad je grof de Peyrac mogao otiči u svoj stan, i odjednom je pomislio: a što onda ako nje ne bude? 133 Toliko dana, toliko godina je proživio bez nje noseči u srcu bol zbog njene odsutnosti. A sada kad su opet zajedno, to mu se katkada čini neobičnim. On sumnja. Nje nema. Ponovo je nestala. Ona je opet postala sjena, uspomena, gorka uspo¬mena koja ga muči kao onda kada ju je zamišljao u naručju drugoga čovjeka ili mrtvu na pustinjskom pijesku u Maroku. Užasnuto je promatrao praznu sobu. Zatim je kroz odškrinuta vrata nalijevo ugledao svjetlost L ¦začuo kako vatra pucketa. On snažno zakorači i ugle¬da je. Stajala je pred ognjištem, sa zlačanom kosom koja joj je padala na ramena, i gledala ga svojim krupnim bajnim očima. Tada on tiho zatvori vrata i zaključa ih velikim i teškim ključem. Zatim priñe laganim korakom i nasloni se na nadstrešnicu od ognjišta. — Ništa nas više ne može odijeliti — mislilo je oboje u ovom trenutku. Ništa, sve dok ih samo jedan pogled bude ispunjao željom da se združe i miluju. Ona pomisli kako bi sve žrtvovala za radost koju osječa kad ga vidi pred sobom kako stoji na dugim čvrstim nogama u crnim čizmama.

On je mislio kako če joj oprostiti sve samo da je može zagrliti, poljubiti je i milovati njezin puni i vitki struk ... Ona ga je pogledom premjerila i primijetila da se smješka. — Večeras mi je piče smutilo pamet — reče ona tiho s nekom iskrenom zbunjenošču. — Hočete li mi oprostiti riječi koje su mi onda izletjele ... Niste ubili Wallis, zar ne? — Ne, bilo bi mi žao da vas ražalostim. Svejedno •je ta životinja opasna i ne mogu zaboraviti neprilike u koje ste zbog nje zapali... Priznajem da sam učinio krupnu nesmotrenost što vas nisam upozorio da je kanim ubiti, pogrešku koja je nedostojna čovjeka koji je sebe nekada smatrao majstorom u umiječu 134 ljubavi. Hočete li mi oprostiti, gospoño? Odavno se ne odnosim prema ženama onako kako sam to činio dok sam bio u Tuluzi. Sredozemlje je loša škola za to. Družeči se s mekoputnim i glupim odaliskama, čovjek se odvikne da u ženi gleda misaono biče. Pro¬matrajuči ih kao igračku, predmet zabave ili kao rop-kinju, čovjek ih počinje prezirati... Recite kamo ster večeras bili krenuli da se smirite, pošto ste me osta¬vili i.. — Gore, na brežuljke prema zapadu... Otkrila sam potočič kraj kojega raste divlja metvica.... — Pazite!... Učinili ste veliku nerazboritost što ste se tako udaljili od logora. Opasnost svuda vreba i... nisam siguran ni u koga. Obečajte mi da to više nečete učiniti, draga! Opet se zmija tjeskobe uvukla u srce Anñelikino, — Bojim se — prošapta. Pogledavši ga u lice reče mu otvoreno: — Bojim se — ponovi ona. — Razočarala sam vas, zar ne? Bila sam vam kazala da se nikada neču •bojati, da me možete povesti i da ču biti hrabra, da ču vam pomagati, a sada gle!... Bolno je kršila ruke. — Ništa ne ide onako kako sam predviñala. Sa¬ ma ne znam da li sam stvar uzela s krive strane ili ne... sve zbunjuje. Pitam se što smo došli tražiti u ovoj groznoj opasnoj pustoši gdje nas vreba toliko ne¬ prijatelja. Mislim da nas ove ogromne daljine mogu

samo odijeliti, da ovaj život nije za nas te da ja ne¬ mam, ili više nemam sposobnosti da se s njime su¬ očim. I još jednom reče: — Ja sam vas razočarala, zar ne? Ona bi bila voljela da on to kaže odmah, da je optuži, da se več jednom izjasni! Ali on je uporno šutio, a ona je vidjela kako se sjaj vatre poigrava na njegovu izboranom i otvrdnu-lom licu na kojem nije mogla ništa pročitati. 135 — Ne, vi me niste razočarali, ljubavi moja — reče on naposljetku. — Naprotiv, milo mi je što vi¬ dim da niste ni glupa ni nesvjesna... Čega se za¬ pravo bojite? — Ne znam — reče ona bespomočno. Bilo je previše toga, pa kada bi i htjela to iska¬zati, bi li mu mogla reči da se ono zbog čega ona strepi ne da izraziti, kao što se ne da ni težina onog nevidljivog pogleda iza drveča?... Da li da mu go¬vori o Indijancu kojega je večeras vidjela?... Ona potrese glavom... — Šteta — reče on — možda bi nam to pomoglo kad biste znali čega se plašite... Tada on iz džepa na svom kaputu izvuče list du¬hana smotan poput cigare. Katkad bi ostavljao lulu. Ona je uživala videči da opet puši kao u vrijeme Gay--Savoira. Ona mu žurno pruži goruču grančicu. On lagano otpuhnu dim. — Ono čega se najviše bojim jeste — nastavi ona — što opažam da sam pošla krivim putem, da se ne mogu priviknuti na ovaj kraj, na ljude koji u njemu nastavaju... niti na vas — završi ona s osmijehom koji je ublažio njezinu izjavu. — Žena smeta, zar ne, dragi gospodine? I ona mu s milinom svoga smiješka otkri žarki osječaj koji ju je prožimao. On lagano kinine glavom u znak odobravanja. ¦ — Da, zaista smeta žena koju ne možeš pogledali a da te ne obuzme želja za milovanjem. — To nisam htjela reči. — Ali ja tako mislim. — Draga, vi ste mi zaista velika smetnja. Ja mo¬

ram biti hladnokrvan, a ipak me zbunjujete svaki put kad mi se približite. Spopada me strahovita želja da budem samo s vama, da vas stisnem u naručaj, da vas dugo grlim, da čujem kako govorite samo meni, da vas gledam... Ali me zovu druge dužnosti, a kada se vi pojavite, ja gotovo na njih više ne mislim. Vaš- glas me uzbuñuje, vaš me smijeh zbunjuje. Zaborav¬ ljam gdje sam... 136 Ipak je uspio da je nasmije. Ona Je malko poov venjela. — Ja vam ne vjerujem, govorite ludorije. — Ludorije možda, ali je tako. Ništa ne niječem. Još nisam završio. Zaista smeta žena koju nijedan muškarac ne može gledati bez divljenja i koja mi,. ako je odvedem na kraj najjalovijih pustinja, može pribaviti najgore neprijatelje. U tuluškom Gay-Sa- voiru bio sam ja gospodar, bio sam poznat, cijenjen,. mene su se bojali. Malo bi se njih usudilo da mi budu suparnici. Ovdje nije tako i ništa mi drugo ne ostaje nego da ljude Dawn-Easta i one u Novoj Francuskoj, uvjerim kako nisam prijazan muž. Predviñam dvo¬ boje, zasjede i krvave izazove. Ali ništa zato! Ne bih zamijenio patnje koje mi pričinja vaša prisutnost za mir, katkada gorki, moje samoče. On se ponovo nasloni na ognjište. Stajao je,iz¬nad nje, a ona ga je odozdo gledala, sklopivši ruke preko koljena, ne mogavši svoje oči odvratiti od tih tamnih očiju koje su je udivljeno promatrale. — Vaša me se zrelost jako doima — nastavi Pey- rac. -r- Bili ste tek mala djevojčica kad sam vas uzeo. Vaša pamet i vaše tijelo bili su djevičanski. Otada je prošlo mnogo vremena i mnogo toga se iz¬ mijenilo! Vi niste plod moje ljubavi kako sam to za¬ mišljao. Uostalom, moja zamisao bila bi pomalo ne¬ stvarna sve da smo i ostali zajedno. Vremena su pro¬ šla. Danas ste ono što jeste! To znači, žena u punom značenju riječi. Žena sa svojim tajnama. Žena koja je izgubila naviku da se ogleda u drugome, kako bi se prepoznala. Žena prava... koja pripada samo sebi, koja je postala ona sama. To je ono što me kadšto-

udaljuje od vas. — Ali, ja pripadam vama — reče ona plaho. — Ne .. Još ne posve. Ali to če doči... On je prisili da ustane, obgrli je rukom i povede pred jednu kartu koju je dao pribiti na grubi drve¬ni zid. Rukom je pokazivao različite tačke. .13T — Pogledajte... na sjeveru i istoku: Nova Fran¬cuska. Na jugu Nova Engleska. Na zapadu: Irokezi. A ja sam tu, u sredini, sa šačicom ljudi. Shvačate li? Nemam dtugog izbora nego: savezništvo. S Novom Engleskom več je gotova stvar. Providencijalni susret s pukovnikom Lomenie-Chambordom možda če po¬moči da se to ostvari i s Novom Francuskom... Sto se Irokeza tiče, več sam godinu dana prije svog odla¬ska u Evropu poslao opunomočenike s darovima. Na¬padaj Kajuga loš je znak, ali... počekajmo. Svaka •objava rata, svaka borba bila bi u""ovom trenutku kob¬na. Treba počekati, tkati konce. Ako iziñemo živi iz zamki kojima smo okruženi, siguran sam da čemo jednoga dana biti jači od svih njih... A sada doñite, ljubavi .moja... vrijeme je da mislimo na ozbiljne •stvari. On je privuče k sebi smijuči se, zagrli je-čvrsto i rukom joj stade milovati ramena, njezin prignuti vrat, njezine pune obline koje su malo napinjale ste-znik pod rukama. — Irokezi neče doči ove noči. ljubavi moja.. A Francuzi če spavati. Oni su pili, pjevali i gostili se. Odložimo borbene planove... Jedna noč! Sto če nam sutrašnjica ako nam se pruža još jedna noč... Jedna noč, to je cijeli život!... On dohvati njezin podbradak, malko ga podiže i poljubi njezina sočna podatna usta. Zatim je tu li¬jepu ponosnu glavu prislonio na svoje grudi i snažno stisnuo Anñeliku. — Mi smo novi ljudi, draga. Nov je i svijet koji nas promatra. Nekoč u našim palačama, usred našeg raskoša, mi smo zamišljali da smo slobodni. Meñutim, svaki naš pokret pratilo je tisuču okrutnih i nemilo¬ srdnih očiju, očiju bijednog i zavidnog društva koje je i samo bilo sputano. Ja sam dokazao da se nije lako razlikovati od drugih u Starom svijetu. Ovdje je to drukčije... Sasvim tiho, s usnama na njezinim kosama, on. nadoveza:

— Pa kad bismo morali umrijeti več sutra stra- Snom smrču, bilo bi to barem zajedno, a ne radi ja¬ lovog i glupog robovanja. Osječala je njegovu ruku kroz haljinu na svojim bokovima a zatim ju je osjetila na svojim razgolje-nim grudima. Prožela ju je milina blaženstva. Jest, on je imao pravo... Više ništa nije bilo važno. Cak ako moraju sutra i umrijeti, groznom smrču... Ona je bila njegova, u vlasti njegove muške snage. Otkopčao je njezinu haljinu i svukao joj košulju. — Pustite me da ja radim, ljepotice moja. Treba slobodno disati kad je srce stegnuto od straha pred Francuzima ili Irokezima. Nije li vam ovako bolje? ... Pustite dakle da ja radim... Davno več nisam imao užitka da driješim ove zamršene evropske petlje. Na Istoku se žene predaju muškarcima bez ikakve tajne. — Ah! ne govorite mi više o svojim odaliskama. — Ipak vi možete samo dobiti pri toj uspo¬ redbi... — Možda! Ali ja ih mrzim. — Uživam kad ste ljubomorni — reče on preva- livši je preko grubog kreveta. I ona i on pomisliše u istom trenutku: „Sreča da se naša tijela slažu!,, 138 139 xrv Kasno u noči, dok su njihova stišana tijela poči¬vala, ona je sanjala san. Irokez kojega je sinoč vidjela,, iskrsnuo iz šume i promatrao je svojim okrutnim oči¬ma. Svjetlo je bilo zamijenilo sumrak, a sunce je nje¬gova namazana prsa pretvorilo u oklop od živa zlata. Lice mu je takoñer bilo obasjano, a čuperak na glavi, s perima kojima se poigravao vjetar, bio je nalik na čuperak neke neobične ptice. On je mahao iznad nje tomahavkom da joj raskoli glavu. Udarao ju je bije¬sno, ali ona ništa nije osječala. Odjednom u vlastitoj, ruci ugleda bodež koji joj je bila dala Polakova, nje¬zina prijateljica iz čudovišnog dvorca dok je bila me¬du pobunjenicima.

„Ja se znadem njime služiti", sjeti se. I ona tada udari živo i ravno. A Irokez iščeznu kao što isparuje magla. Toliko se uznemirila da se on pokraj nje pro¬budio. — Sto je, ljubljena moja? — Ubila sam ga — prošaptala je. I opet je zaspala. On kresnu kremenom i upali sviječu koja je sta¬jala na daščici iznad kreveta. Da bi S2 zaštitili od nočne hladovine, oni se umo¬taše u zastore ložnice..U tamnoj noči gdje se iznad male izgubljene postaje razastrla ledena maglena za¬vjesa nagoviještajuči zimu, oni su bili sami, i kao da su zaista bili sami na cijelom svijetu. 140 Joffrev de Peyrac se malo pridignuo i prinio sviječu da pogleda svoju ženu koja je spavala. Činilo se kao da je opet zaspala mirnim snom. Njezina ispružena ruka opet se spustila. Usta koja su malo prije šaptala „Ja sam ga ubila", bila su napola otvorena. Čulo se lagano disanje. Na strunjači od ma¬hovine i suhih trava njezino je tijelo dobilo nov oblik. Ležeči pokraj njega u raskošnoj svojoj nagosti, bo¬kovi su joj se činili snažniji, grudi punije, prava mra¬morna ljepota, koju je danju prikrivala živahnost njenog ponašanja. Božica s bujnim oblinama — na spavanju. Nje¬zino glatko lice krilo je svoje tajne. Ni traga izrazima koji poput plamena i svjetlosti mogu izbiti na povr¬šinu i u trenu otkriti tajnu Anñelikine duše: složene i neobične osječaje —kao što je mržnja— u trenutku kad se bila uspravila držeči zadimljenu mušketu u ruci i kad ju je bio vidio kako steže svoja nježna usta i u zanosu mrmlja: "Ubij! ubij!... Ili sinočnja zavodljivost kad se smijala meñu muškarcima na gozbi, a on je šuteči i daleko od nje, pustio da ljubomora razdire njegovo srce želeči da o rijoj sazna sve, jer on nikada nije odbijao svjetla istine. Slabost učenjaka!... Nije li bolje zatvoriti malo oči kad vam tako silna ljubav obuzme čitavo biče? A što on zapravo želi više od ovoga što sada ima? Ništa. On ima sve. Opasnost, borbu, pobjedu i uspjeh i svake noči tijelo ove žene u punom tjelesnom cvatu. Jedna Anñelikina ruka, napola zabačena, činila se kao nježna blijeda stabljika koja se otvorila na tamnoj čaški mirisnog pazuha. Sto bi on mogao više poželjeti? Sreču? To je sreča! On je na zemlji sve postigao. Ali ona? Tko je ona? Kakvu li nevinost ili himbu skriva ovo biče u kome kao da se sabrala sva ženska dražest? Kakve li se otvorene rane još

skrivaju iza ovog vedrog lica? Peyracova ruka pomilova nepomično lice, zatim nježno tijelo. Kad bi on tim milovanjem mogao do- 141 dirnuti njezin nemirni duh, smirilo bi se bolno mjesto koje on naslučuje. On bi je izliječio. Ali ona se sva ne predaje. I kada spava, ona se još više udaljuje. Ona je sama. Kao da se iznad tih petnaest godina od¬sutnosti otvorio zastor i otkrio je onakvu kakva je bila: $rhka i strastvena, povučena vihorom skrha¬nog života. Daleko od njega, cvijet otet vjetru, ne¬mirna magnetska igla koja ne pokazuje svoj pol, ucviljeno srce. On počinje shvačati opravdanost nje¬zinih protesta. "Daleko od vas, ja nisam živjela, nego* životarila.. .„ Avanture... da zavaraju njezinu žudnju, da se obrani... Duga razdoblja suzdržavanja koje joj je namet¬nuo život bez muža — premda je bila izložena mno¬gim željama, a i samo njeno srce se znalo zanijeti — učinili su od nje ženu s tijelom osamljenim i često mučenim. Pretjerana odbojnost koju je za posljednjih go¬dina osječala prema fizičkim očitovanjima ljubavi, prožela je njeno biča i utisnula mu čudan pečat a da toga nije bila svjesna. Sada treba sve iznova zapo¬četi i pokušati. On je ljubavnik koji njoj treba. Ona je.tu, do njega, žena koja je stekla brojna iskustva, a ipak je još u sebi nosila neku privlačnu netaknutost, nepokvarljiva amazonka, i to slaña ako uspiješ da je pobijediš... Nježno, gotovo pobožno je poljubio njezina nje¬žna ramena, a kako je malo zadrhtala, on se odmak¬nuo i zaronio lice u njenu rasutu kosu koja je miri¬sala na vjetar i šumu. Nosila je miris krajeva kroz koje je prošla, i po onoj sposobnosti prilagoñivanja koja je svojstvena mnogim ženama, ona je sada bila drukčija negoli u La Rochelleu. Sunce joj je pozlatilo kožu, a njezino je držanje poprimilo neku iskonsku čeznutljivost. Več su je divlji krajevi proželi svojom tajnovitošču. Kako če na nju djelovati ovi divlji krajevi? Prave žene ne ostaju izvan stvari. One u njih po¬niru, njima se prepuštaju, postaju njihov dio. 142 Njemu Sredozemlje nije utisnulo pečat, ni Oceanv ni Karibi. On če proči kroz Sjevernu Ameriku utisku-juči joj svoj pečat, ali Amerika neče ostaviti na njemu svoj trag ... Ili če ga tek dodirnuti... Ali što če biti s njome?... Kakav če trag ostaviti na Anñeliki Novi svijet? Snivaj, moja tajnovita ljubavi. Snivaj! Ja te neču ostaviti. Ostat ču s tobom da te branim...

Napolju je zahukala nočna ptica i više puta po¬novila svoj prigušeni i zloslutni zov. Psi su joj uzvra¬tili i čulo se kako se Indijanci dozivaju oko svojih vigvama. Zatim je opet sve zasut jelo. Joffrev de Peyrac se podigao. Do njegova uzglav¬lja stajalo je pripremljeno oružje, na stolu napunjen pištolj, a mušketa do nogu njegova kreveta. Onda je opet legao, pružio ruku prema svojoj za¬spaloj ženi i privukao je na svoje grudi. Jedna noč — to je cijeli život. U mrkloj hladnoj noči, tamo gore na brežuljku gdje se ogroman mjesec pretvorio u mutno srebrno sunce, zakriljeni tamnom šumom, goli i sami, Irokezi su vrebali i promatrali utvrñenje, a njihove mačje oči su se krijesile izmeñu granja. 143- XV Dan je svanuo i probdjevena noč več je utonula V sječanje. Ovaj jesenski dan, na izvorima Kennebeca, završio je mirno, a malo je nedostajalo da ga ispune odjeci bratoubilačkih mušketa ljudi bijele rase. Oko male postaje dizala se u vedro jutro iz svih skrovišta natkrivenih sindrom bijela perjanica dima koja je šarala vedro nebo. S lakočom svojstvenom ženama, Anñelika se pro¬budila sva sretna i zadovoljna jer su nestale sve njene bojazni. Na ležištu pokraj nje ostali su otisci volje¬noga tijela što ju je podsječalo na trenutke zaborava i snažnog doživljaja koje je s njime imala. Sve je to bilo poput čudesnoga sna. Rukom pomilova prazno mjesto kraj sebe kako bi se uvjerila da to nije bio prazan san. Javi joj se briga za kuču i pomisao da bi trebalo pripremiti izvrstan doručak. Njezin je život bio lutalački. Nakon Toulouse ba¬cao ju je na sve strane i ona se posvuda osječala kao kod kuče. Malo joj je bilo potrebno da se ugodno osječa: razgorjela vatra, toplina, najnužnije stvari u vreči, pokoja udobna haljina, a za Honorinu njezina kutija s nakitima. Voljela je sva ta boravišta, ali se nije vezivala ni za jedno. Mala kučica u ulici Francs--Bourgeois (Fran-Buržoa),-gdje je boravila sa svoje -dvoje djece, ostavila joj je u sječanju snažniji utisak nego palača Beautreillis (Bo-Treji) gdje je primala goste. Njezin stan u Versaillesu (Versaj), za sretnih 144 vremena, nije bio ravan ognjištu u La Rochelleu (Rb-šel) pod čijom je nadstrešnicom, uvečer sa starom Rebecoom, "čistila,, morskog pauka

pečenog na žaru, ili staja u nieulskoj opatiji u kojoj je spavala kraj svoga djeteta i kamo je dopirao mistični pjev iz obli¬žnje crkve. A kad je pronašla svoga muža i svoju djecu, opet ¦je obuzela čežnja za domom gdje bi mogla da ih do¬čekuje i svojom brižnošču okruži. Nije u njoj zamro onaj prirodni zov koji potječe ženke da grade i iz¬grañuju razrušeno gnijezdo. Tako su joj se, eto, i ovog jutra u mislima motali svakojaki planovi koje je od¬lučila ostvariti ne čekajuči odlazak Francuza. U obližnjoj prostoriji zatekla je Jonasove koji su kroz maleni prozor promatrali logorsko dvorište. — Gospo Anñeliko, mi nismo mirni — rekoše joj tihim glasom osvrčuči se oko sebe kao da očekuju da če odnekle iskrsnuti ñavo. — Čini se da je došao misionar da održi misu za francuske vojnike. _. Neki jezuita. To su izrekli iskolačivši oči, tako da je Anñelika jedva suzdržala smijeh. Ti su ljudi,imali u životu neprijatan doživljaj. Bili su hugenoti iz La Rochellea. Prije nekoliko go¬dina njihovo je dvoje djece od sedam i osam godina jednog jutra pošlo u školu i nije se više vratilo. Doz¬nali su da se to dvoje protestantske djece neoprezno zaustavilo da promatraju katoličku- procesiju s nebni-com i zlatnom pokaznicom, što je izazvalo njihovu radoznalost. Dobre katoličke duše pomisliše da time djeca pokazuju želju za obračenjem pa ih odvedoše jezuitima. Baš u to vrijeme odlazila su iz grada kola s protestantskom djecom koju su oduzeli njihovim roditeljima, pa u njih strpaše i to dvoje. Sva nastoja¬nja da pronañu ili doznaju što je s djecom bila su uzaludna. Nije bilo teško shvatiti užas ovih roditelja kad su ugledali jezuite. I sama je Anñelika bila izložena bez¬brojnim opasnostima što su se svalile na francuske 145 10 Anñelika u novom svijetu hugenote koji su bili prisiljeni da bježe iz kraljevine u kojoj je proganjanje postajalo sve nemilosrdnije, ali ona je bila katolikinja, odgojena u samostanu L jedan od njene brače, Ravmond, pripadao je Družbi Isusovoj. — Smirite se — reče im ona. — Nismo u La. Rochelleu. Ja ču se raspitati, a unaprijed sam uvjere¬na da ovaj čestita misionar nema opasnih namjera. U dvorištu je otkrila jedan predmet, i to neoče¬kivano, koji nije bio nimalo sumnjiv! Bio je to pri-* jenosni oltar, izrañen od pozlačenog drveta. Visoki Indijanci, puni medaljica, trudili su se da ga postave na neko drveno postolje što su ga nosila dvojica robova na ramenima. Indijance je predvodio-čovjek visoka rasta, vitak i okretan. Ogrnut je bio-tamnim medvjeñim krznom, a u ruci je imao koplje. Njegov oštri profil s izbočenom

gornjom usnicom, ispod koje su stršila dva prednja zuba, davao mu je vjevefičji izgled. Polazeči pored njega, Anñelika ga je pozdravila, ali on nije na pozdrav odgovorio. Malo kasnije napu-stiše krug logora. Poslije njihova odlaska logor je opustio. Ostali su još tragovi jučerašnje gozbe: pepeo i ugard od triju vatrišta, komadi odbačenog mesa što ih je njušilo i pomalo žvakalo nekakvo žuto pseto. Kostiju nigdje, a sve posude od velikih kotlova do šalica, pravljenih. od drvene kore, bile su maknute. Stari Eloi Maccolet (Eloa Makole), sa crvenom vunenom namaknutom kapom, sunčao se na klupi i pušio naslonivši se na zid nastambe. I on je kosimice-pogleda, poput Indijanca, kao da nije čuo njezin po¬zdrav. U jednom uglu, pokraj spremišta,, ugledala je Honorinu s dvojicom Elvirinih dječaka kako se dive najmlañem bubnjaru koji je udarao u bubanj. Dje¬čak je bio slabunjav, nije mu bilo više od dvanaest do trinaest godina, pa ga je trorogi šešir i plavi voj¬nički kaput svega poklopio. Ali njegove mršave ruke ¦udarale su vješto i snažno u bubanj. Takvom je lako¬čom i brzinom udarao da su se štapiči gubili iz vida, — Obečao je da če nas naučiti — uzbuñeno reče Honbrina. Bubanj je. bio viši od nje* ali je ona bila sigurna da če vještina udaranja Brzo svladati. Anñelika je ponovo krenula i u prolazu naišla na Octavea Malapradea iz Bordeauxa. -r- GospoñOi mi nismo divljaci — reče joj ovaj čovjek — i ne možemo živjeti samo od medvjeñeg-sala. Treba da pripremim pošteno jelo;. Hočete li mi pomoči? Bio je kuhar, na „Goulñsborou" i ponašao se više kao kakav šef nego kao kuhar. Bordoležani su po¬znati sladokusci. Govorio je pjevuckavo, naglaskom Medoca, s južnjačkim primjesama, pa je njegov go¬vor podsječao na gljivasstu kremu, na uljevitu br-žolicu zalivenu čuvenim umakom od crvenog vina i na luk kozjak kojim se naslañuju posjetioci bordo-ških gostionica. Nije se moglo i| ovom barbarskom kraju doči do takvih jela, ali umjetnička mašta Malapradeova do¬čaravala je mogučnost da se to^ ostvari pomoču pro¬izvoda ovoga kraja. S Anñelikom se uptrfib u spremište* za živežne namirnice. On je več popisao, reče, sve bačve vina, piva i boce rakije u malom podrumu. Da je Anñelika znala, vršeči pregled magazina, koliko je njezina ličnost zaokupila misao dvojice tako različitih ljudi kao što su malteški vitez

Lomeme-Chambord i njegov zamjenik,, gospodin Pont-Briand, ona bi se bila začudila. Ovaj. se posljednji vračao u društvu Romaina ñe P Aubignierea i poručnika Faliereša s mjesta gdje se vršila služba božja. On je spazio Anñeliku prije nego što je ušla u spremište i ostao kao iskopan. — Divne li žene! Ani ta žena! M* 147 Aubigniere kratko uzdahnu. — Zar te još uvi¬jek zaokoplja? Misilio sam da češ to smetnuti s uma kad prospavaš, pa izvjetre tvoji politrenjaci rakije... — Šuti! Ti se u to ne razumeš. Zar ne vidiš da se takva žena samo jednom u životu susreče? Da, ona je krasna, ali u njoj ima nešto više od toga. Ho¬ češ li da ti kažem? Čovjek osječa da je to žena koja voli j ... i koja to umije. — A ti si to odjednom otkrio? reče ironično di- vljačar. — Zar ti je potrebno da se zaljubljuješ u bijelu ženu? Imaš kčerku poglavice Faronha i uro¬ ñenice koliko hočeš u tvom utvrñenju Saint-Fran- Cois gdje si jedini gospodar! — Ja volim uroñenice — reče mali Falieres. — Kako je to smiješno... One nemaju dlaka! Posvuda su glatke kao djeca... — A ja, eto, čeznem, za dlakama, to golica ruke... — Šuti, razvratniče, ti si bezuman. — Sit sam divljakinja. Hoče mi se bjelkinja, žena koja me podsječa na mladenačke doživljaje iz Pariza. To je bila zabava i uživanje.... — Pa vrati se onda u tvoj Pariz! Tko ti smeta... Aubigniere i Falieres prasnuše u smijeh jer su dobro znali zašto je Pont-Briand obnavljao svoj ugo¬vor i ostajao u kolonijalnoj regimenti, a nije se vra¬čao u Pariz. Škodilo mu je more pa mu se prvo pu¬tovanje tako zasjeklo u sječanje te se zakleo da ni¬kada više neče zakoračiti na brod. — Nema razloga da se vračam u Pariz ako ov¬ dje mogu nači ono što mi treba — progunña on i iza¬ zovno pogleda dvojicu drugova. Ovi se uozbiljiše, a divljačar ga primi za ruku. — Slušaj, Pont-Briand, pošao si krivim putem,

roñače. Ne zaboravi grofa de Pevraca. I on je, vjeruj ini, a to mi je Castina rekla, čuven udvarač pa ne bježi od uroñenica kad to zaželi i kad mu se svidi. I on voli j ... i to umije. U svakom slučaju toliko dobro da može zadovoljiti jednu ženu te ona nema želje za drugima. Dovoljno Je pogledati s kakvim ga 148 zanosom promatra. Vjeruj mi, nemaš mnogo nade da češ uspjeti. A on... on mnogo drži do svoje ljepojkel — Ljepojka! To mu je žena — protestirao je jnladi Falieres, koga je vrijeñala sloboda kojom su ova dva prostaka govorila o ženi koju je branio i ko¬ ju je na prvi pogled uvrstio meñu velike dame, ča¬ robne i nepristupačne. — Njegova žena! Pa to oni kažu!... Uostalom, ne nose vjenčane prstenove!.., Pont-Briand je bio jedan od onih ljudi koji ne yode računa o stvarnim činjenicama, več ih mirno podvrgavaju svojini željama. On se sve više uvjera¬vao da je Anñelika slobodna. Zamišljao je da je ona jedna od onih ljepotica, javno osuñenih, koje je kra¬ljevina slala u kolonije i koje se mogu nači na Ka-ribima. Ako ju je Peyrac dobio, zašto ne bi mogao i on? Kad su njegovi prijatelji otišli, on je ostao na¬slonjen na ogradu i pušio ne puštajuči s oka vrata spremišta kroz koja je Anñelika ušla. * * * Na drugoj strani dvorišta, grof de Lomenie-Chamborñ, sjedio je ispred jedne bačve, koje mu je dance služilo za pisači sto, i čitao pismo časnog oca d' Orgevala. Toga jutra u Katarunku nije služio misu upravitelj misije u Acadiji, nego njegov pomočnik, otac Lespinas. On je donio pukovniku pismo svoga starješine. Sunce je grijalo s plavičastog neba. Dan je bio bremenit nizom sitnih dogañaja koji su se gomilali kao što sa letnja sumaglica malo-pomalo pretvara u teške olujne oblačine. Osječala se neka tjeskoba i nelagodnost koja je smučivala duše. Grof starješina kanadske misije, čitao je pismo. „Predragi prijatelju, Teško mi je što se nisam mogao sastati s vama. Kad sam namjeravao da se s vama nañem, neočeki* 149

vani dogañaj — gotovo neprirodan — potresao me Y navukao na me tešku groznicu te sam morao preki¬nuti putovanje i vratiti se teškom mukom u malo selo Modebean, gdje još uvijek ležim u groznici. U selu su se okupili naši vjerni Abenakisi, Pat-swiketti i njihov poglavica, a došli su s izvora Con-neclicuta. Oni očekuju trenutak kad čete ih pozvati i pridružiti vašim trupama kako bi pomogli da do¬vršite vašu svetu vojnu i istrijebite četu Irokeza koja švrlja po tim predjelima, a s njima i nepoželjne stran¬ce koji su se tu ugnijezdili. To bi bio završetak naše akcije, okončan dvostrukom pobjedom. Danas kada slavimo praznik velikog arhanñela Rafaela, moje mi¬sli hitaju k vama u trenutku dok čitam evanñeoske ri¬ječi: „I Rafael, anñeo Gospodnji, napade sotonu i ukroti ga". Tako snazi, koju podržava milost, nisu potrebne lukavosti i borbe da bi postigla svoj cilj." Lomenie je znao na što smjera ovaj skriveni smisao-riječi jezuite, njegova prijatelja iz mladosti. Pevrac na izvorima Kennčbeca bio je „poñlačM i krivovjerni Englez koji je prodro u srce naše zemlje. On če biti ukročen i onemogučen zahvaljujuči vašim nastojanji¬ma." Vitez Lomenie je u neprilici češkao svoju bradu. To je nesporazum ... Poštovani otac jezuita ni časkom nije sumnjao u hapšenje grofa Peyraea i njegovih; kao da nije mogao ni zamisliti bilo kakav sporazum. Zašto nije došao osobno u Katarunk, pošto se prekjučer sastao s Pont-Briandom, Maudreuilom i Aubignierom? Da li je dogañaj kad im se noču ukazala ona ñavolska prikaza — žena, sotonska spo¬doba na jednorogom konju iz bajke — opravdavao njegov iznenadni bijeg? To je bio onaj isti otac Sebastien d' Orgeval koji je prošlog prolječa zatražio pomoč protiv stra¬naca koji su se nastanili u Acadiji. Lomenie je najprije mislio da otplovi do jezuite tamo dolje na zavoju rijeka. Stiči če uvečer i vratiti se sutradan. Ali se predomislio. Znao je da ne smije 159 napustiti svoje ljude ni svoje uroñeničke saveznike, Situacija je bila nesigurna, puna prijetnji, i njegova je prisutnost bila potrebna kako bi mogao da otkloni opasnost. „Očekujem s nestrpljenjem vaše vijesti", pisao je časni otac. „Kad biste znali kako je milo mome srcu, dragi prijatelju i brate, što ste tako blizu"... Ovdje je kroz namjerno hladnu i odlučnu riječ izbijala osječajnost jezuite koja je osvajala one ko¬jima je poklanjao svoje prijateljstvo. Meñu tima bio je Lomenie. Njihovo je prijateljstvo potjecalo od da¬vnine, još od zajedničkog školovanja pod sumornim .svodovima jezuitskog internata, kada su stajali jedan iraj drugoga u tužna praskozorja udišuči miris tin¬te i tamjana, slušajuči mrmljanje misnika i tiho iz¬govaranje naučenih lekcija.

Sebastien d' Orgeval bio, je po prirodi šutljiv i osjetljiv i teško je podnosio strogost internata. Lomenie, po prirodi blag, miran i ugodan, živio je uz njega, podržavao ga, otklanjao sve nedače koje su pritiskale ovu djetinju dušu koja bi se, možda, bez ovog prijateljstva slomila. Mnogo jnladih ljudi smalakšu od čamotinje i ugase se u bol¬ničkim odajama internata. S vremenom su se uloge izmijenile. Sebastien d' Orgeval se sjajno razvio, u njemu je tinjala svetai "Vatra i davala mu snagu da podnosi sva trapljenja i odricanja s izvanrednom upornošču, pa je Lomeniea, Isto tako čvrstog ali manje gorljivog, vodio stazama svetosti. Rastavilo ih je studiranje teologije, ah" su se na¬kon nekoliko godina ponovo sastali u Kanadi. Lome-nie-Chambord prvi je stupio na tlo ove zemlje s jed¬nim malteškim vitezom, gospodinom Maisonrieuveom i osnovao naseobinu Montreal. On je potaknuo do¬lazak svoga prijatelja, jer su njegova pisma razbu¬dila u jezuiti, koji je bio profesor filozofije i mate¬matike u gimnaziji Annecv, gorljivu sklonost obrača-nju Indijanaca. U ovih deset godina boravka u Novoj Francus¬koj Otac d' Orgeval sve je zadivio. Poznavao je sve 151 krajeve, sva plemena, sve jezike, svašta je doživio, čak i mučeništvo. U očima izbjeglice Lomeniea, nje¬govo vlastito djelovanje činilo mu se tako neznatnim i beznačajnim u poredbi s djelovanjem svoga prija¬telja. On se osječao manji, predbacujuči kadšto sebi što je pretpostavio svečeničkom pozivu, koji bi mo¬gao biti potpuniji, ovaj vojnički. On je bio dirnut do dna srca kada ga je u pismu jedna riječ, jedna reče¬nica približila ovom prijatelju čija je iznimna duša budila u njemu osječaj osobitog poštovanja. U istom trenutku pred očima mu iskrsnulo, kad se nagnuo nad pisači stol, obličje s visokim čelom niz koje je padao uvojak bujne kestenjaste kose. Orgeval je imao vrlo široko čelo koje je zračilo izvanrednom inteligenci¬jom. ,,S takvim čelom teško če se održati ovaj dje¬čak", govorili su profesori njihove gimnazije „ubit če ga misao." Pod gustim obrvama sjajile su čudesno jasne i duboke plave oči, plemenito rezane crte lica koje ni¬je nagrñivao nos što su ga rasjekli Irokezi, usta sna¬žna i punačka ispod kojih je rasla kristovska brada — takav je bio lik čovjeka koji je vedro podnosio teške napore. Lomenie ga je zamišljao kako mu živo odmiče pero, iako mu je ruka drhtala od groznice, po brezo¬voj kori koja mu je služila umjesto pergamenta. Ru¬ka koja je držala pero bila je sva natečena i crvena zbog strašnih opekotina; jedni su mu prsti bili krat¬ki kao u gubavaca, a drugi od vatre pocrnjeli i izra¬vnati zbog otrgnutih nokata. Njegova hrabrost za vrijeme

mučenja izazvala je u Irokeza takvo divljenje .da su mu poklonili život. Kad je zaliječio strašne ra¬ne, otac je Orgeval pobjegao i boreči se protiv bez¬broj opasnosti stigao u Novu Holandiju, odakle se lañom prebacio u Evropu. Unatoč njegovoj sakatosti, papa mu je dopustio da služi službu božju, te je sla¬vni jezuita držao propovijedi u Versaillesu i u crkvi Notre-Dame pred velikim brojem vjernika koji su plakali, a desetak se žena onesvijestilo. 152 Kad se vratio u Kanadu, poslale ga u Acadiju,. zapuštenu pokrajinu, jer je bila daleko i ugrožena zbog toga što je bila vrlo blizu engleskih posjeda. Za tu tešku i neizvjesnu misiju nije bilo boljeg i sprem¬nijeg čovjeka. Prisutnost oca Orgevala na obalama Kennebeca i Penobcota, rijeka koje su bile pogodne za prodiranje u srce zemlje, imala je političko zna¬čenje. On je primio upute od samog kralja. „Bez vas, bez vaše pomoči, zadatak bi mi se či¬nio težak, 1 ne skrivam činjenicu da me več odavno uznemiruje strašan predosječaj", stajalo je u pismu jezuite. A i samog Lomeniea mučile su teške slutnje. Vrijeme oštro, bi itko, zimska smrzavica, pojačavalo je njegove muke. Kosa mu je bila naelektrizirana, pa se kadšto na rubovima javljao iskričav trag, a pri najmanjem pokretu i vlakna su na odječi pucke¬tala poput gadljive gamadi kad je pritisnemo noktom. Ima trenutaka u pojedino godišnje doba kad se čini da če sve odjednom planuti. Pri kraju zime ili ljeta kao da smo okruženi zlim dusima. To je doba krvavih ili kukavnih zbivanja. U gradovima prevareni muž ubija svoga protivnika, a u mračnoj šumi prijatelj ubija svoga najboljeg prijatelja zbog dabrova ili vid¬rina krzna. Guverner Qučbeca zamjera biskupu što mu nije ukazao počast prigodom proslave sv. Luja, čije ime nosi on, a i kralj Francuske koga predstavlja. Jedan trgovac baca kroz prozor sanduk skupocjenih boca koje padaju na glavu mornara koji mu nije platio;, mali Indijanci, pitomci sjemeništa, preskaču ogradu i bježe u šumu, a redovnice u samostanu imaju bez¬broj muka s ñavolom koji povlači za noge baš one najsvetije uskačuči kroz kapke, pa im pred prestra¬vljene oči iznosi sliku golih žena s užagrenim očima koje jašu na utvarnom konju jednorogom... Grof Lomenie-Chambord pronalazi u pismu jed¬nu proročansku rečenicu o acadijskoj Demonki. »Prekrasna, gola žena, koja je izronila iz vode jašuči na jednorogom konju .." 153

Prekrasna žena... I on otkri da čitavo vrijeme pri tome misli na Anñeliku de Peyrac. Učinilo mu se da je njezino bi¬če, njezin lik utisnut u sastav pisma koji je čitao. Imao je osječaj da je otac Orgeval, pišuči pismo, mi¬slio na taj lik, mada se s njime nije susreo. Misionar mučenik bio je vidovit. Grof Lomenie-Chambord živo segnu rukom u džep svoje vojničke kabanice. U džepu je bila kru¬nica koje ga dodir umiri: mir je obuzeo njegovu du-J žu. On neče dopustiti da izgubi prisebnost. Sjede pred bačvu i napisa odgovor ocu d' Orgevalu: ,,U sadašnjoj situaciji treba voditi računa o stvar¬nosti, a ne o vjerskim razlozima. Evo što mislim... Rat mi se na čini jedinim povoljnim rješenjem kad Le želi mir medu narodima, i učinilo mi se pametnim i u interesu Kanade i kralja... Gospodin ñe Pejrrac več nam je dao dokaza o svome prijateljstvu opskr¬bljujuči hranom francuske postaje na obali Acadije za vrijeme zime... Osim toga, pošto su Aubigniere, Pont-Briand, Maudreuil pali u njegove ruke, mi smo jučer morali voditi pregovore i dati odreñene obave¬ze. Sigurno je da bismo morali voditi krvave borbe kako bismo postigli uspijeh, a to mi se nije činilo .potrebnim... Ja imam povjerenja u čestitost toga »čovjeka"... Kad je pismo završio, on je posuo pijeskom po .svježem mastilu. Njegov je posilni morao da duva-Ojem razgori gubu kako bi mogao da rastopi vršak crvenog pečatnog voska kojim je grof zapečatio pi-«mo. U sasvim topli vosak on je utisnuo pečat svoga -prstena na kojem je bio urezan njegov grb: dvije pješčane kule na crvenom polju, a iznad njih zlatno sunce. Zamišljen i zabrinut, on nije obračao pažnju na Indijance koji su trčali na sve strane jer je bio navi¬kao na njihovu djetinju uzbuñenost 154 XVI AnñeMfca "Je u društvu Octavea Malaprañea vr¬šila popis živežnih namirnica. U spremištu Katarun-ka bilo je dosta zaliha kukuruza, usoljenih namirni¬ca, dva puna drvena sanduka sušenog mesa koje je visilo o gredama i nekoliko šunki koje kao da nisU bile. od divljih svinja. O' Connel je uzgajao svinje. Za konje je bila predviñena neka vrsta kisele trave koja je stajala u uglu dvorišta, složena u hrpe iza zgrada. — Irac, kame je gospodin grof povjerio uzgoj svinja za svog posljednjeg putovanja, rekao mi je da je uzgajao nekoliko svinja nabavljenih iz Evrope.

Ima još četiri ili pet komada u šumi gdje se hrane, odakle če ih dovesti prije nego padne prvi snijeg. Hra- nit če ih dok ne udebljaju, a onda če ih zaklati za Božič, Predviñamo da čemo imati pet stotina koba¬ sica, trista funti svježe usoljenog svinjskog mesa i stotinu krvavica bijelih ili crnih. To če nam pomoči da prebrodimo zimu čak ako nam i ponestane divljači... — Ovisi o tome koliko čemo glava morati da pre¬ hranimo u ovoj našoj zajednici. Ako budemo morali da prehranimo čitav jedan garnizon, kako je to sada... Čovjek se na to namrštio: — Tako ne misli gospodin grof. On me je ju¬ tros obavijestio. Po onome što sam čuo, ova gospoda iz Kanade I njihovi uroñenici otputovat če sutra u 2oru. — Je li O' Connel onaj krupan i riñokos čovjek? Nikada ga ne viñam, a kad ga vidim, čini mi se da je nekako smučen. 155 — Imate pravo, njega smučuje živahnost te ka¬ nadske gospode, osobito živahnost poštovanog oca jezuite koji je otputovao jutros. O' Connel se ukrcao s Indijancima iz plemena Abenakis kako bi nizvodno stigao do sjedišta misijo, gdje želi dobiti blagoslov čuvenog misionara i ispovjediti se. I ja sam, gospoño, dobar katolik, ali smatram da je danas najvažnije utvrditi kolikim zalihama raspolažemo. Zima se bli¬ ži i nije lako zimovati ovdje čak i onda ako osigura¬ mo dovoljno zaliha. — Vi ste živjeli u ovom kraju? — Da, gazio sam ja ovim krajem s. gospodinom grofom. Razgovarajuči sa svojim privremenim nadgled¬nikom, Anñelika je stalno popisivala zalihe hrane. Našlo še tu i suhih bobica, čak i sušenih gljiva. To je bio dodatak glavnim zalihama, ali če dobro doči pri kraju zime kad se umorna tjelesa zasite usoljenim namirnicama i konzervama. Sjetila se ona riječi sta¬rog Savaryja, putnika koji je govorio da če biti ma¬nja opasnost

od skorbuta na pučini ako se svaki dan pojede pregršt sušenog voča kad svježega nema. — Umočit čemo ga u vodu i umiješati ga u ko¬ lače i torte. Ah, ja znam što mi nedostaje. Octave, treba nam bijelog brašna da ga zamiješamo za kolač ili glavu bijelog kruha. Odavno ga nemamo. — Mislim da još imamo nekoliko vreča — reče Bordeležanin. Anñelika se tome poveselila, ali se Malaprañe namrštjo kad je zavirio u vreče. — Imamo samo oko dvadeset funti bijelog bra¬ šna. Sve ostalo je raž i ječam. Osim toga, to je bra¬ šno što su nam ga prodali Bostoncd, slabo i loše mlje¬ veno. Prašina... Englezi se zaista u to ne razumiju. — Ništa zato, mi čemo ipak za večeru pripremi¬ ti krišku kruha, i to s pivskim kvasom ... Octave Malaprañe stavio je na stranu potrebno brašno za ostvarenje ovog raskošnog plana. On je re¬dom zapisivao sve zalihe na brezovoj kori koja je bila nategnuta izmeñu dva jelova štapa. Zapisao je tri koluta sira, bačvicu kiselog kupusa, burad ulja, čupove masti, suhog graška, graha, i na policama na¬slagane bundeve. — Morat čemo ih što prije pojesti — reče An¬ ñelika. — Ovo povrče, kojim Amerika obiluje, brzo trune. — Varate se, gospoño. Ovdje se bundeve suše i ne gube ništa od svog okusa pa ih možemo iskoristiti odmah kad pritisne loše vrijeme, mada je to neuku¬ sna i ne baš laka hrana. Oboje se osječalo mirnijim nakon pregleda zali¬ha. Anñelika je bila sigurnija pred budučnošču koja joj se činila vedrijom. Na žalost, malo kasnije osjetila je stvarnost no¬voga života. Izlazeči iz spremišta, suočila se s gomilom Indijanaca koji su tu stajali šutke. Njih je dvoje jed¬va moglo priječi prag spremišta. Bordeležanin je mi¬slio da se Indijanci spremaju na pljačku pa je žurno zatvorio drvene vratnice učvrstivši sve zasune. — Ako provale unutra, opljačkat če naš!... Sto hoče? Sto im je? On je znao nekoliko riječi uroñeničkog jezika, ali na njegova pitanja nitko nije odgovarao.

Poručnik Pont-Briand probio se kroz gomilu i prišao im. On zgrabi Anñeliku za ruke i svojom ple-čatom pojavom stvori zid izmeñu prljave indijanske gomile i Anñelike. — Budite mirni, gospoño. Primijetio sam- da ste u neugodnoj situaciji. Što se to dogaña? — Odakle da ja znam? Nije mi jasno što traže. Indijanci se obratiše poručniku. Svi su vikali u jedan glas i činilo se da su uznemireni i uzbuñeni. — Legenda o vašem susretu s kornjačom, koja je totem Irokeza, čitave se noči širila od jednog do drugog vigvama. Oni hoče da od vas doznaju da li je Irokez zaista svladan i da li ste ga sputali. Za njih, eto, simbol i tlapnja znače više od samog života. Ne & se. Ja ču vas osloboditi njihove radoznalosti. 156 157 On je govorio Indijancima s nmogo> uvjerljivosti 1 oni se najzad udaljiše živahno raspravljajuči izmeñu sebe. Pont-Briand je bio sretan što mu se pružila pri¬lika da se približi Anñeliki i što joj je mogao priči da je zaštiti. On je udisao miris njene kože, a ona je toga bila svjesna pa se otrgla od njegove ruke kojom ju je držao. — Gospoña, htio sam vas nešto zapitati. — Možete slobodno. — Jeste li vi onaj paklenski strijelac koji me je jučer doveo u nezgodan položaj? To sa nti drugi re¬ kli, ali ja ne vjerujem. Tačno su vara rekli. Nikad nisam naišla na tako tvrdoglava čovjeka. Mislila sara da ču vam morati onesposobiti barem jfednu ruku kako bih vas zadržala jer mi je bilo nareñeno da vam spriječim prijelaz na drugu obalu. Vama, poručnice, zaista treba mnogo dok shvatite značenje nekih stvari — nadoveza ona i pogleda ga značajno* On je shvatio da je njegovo udvaranje nametljivo i neumjesno. Ali on nije mogao da se toga okani. Kako je došao da je izvuče iz neprilke, ona se zadržala s njime još neko¬

liko trenutaka, a zatim ga napusti s* &dtim naklonom glave i suzdržljivim osmijehom. On je bio zbunjen i ošamučen> kao* da je pijan. Pred očima mu je titrao sjaj njenog osmijeha; mnogo toga se zbilo od jučer i prekjučer. Svijet se za njega promijenio i više nije imao isti izgled i istu boju. Zašto je Lomčnie odustao od borbe s Pgyracom? On, Pont-Briand, prvi bi je zarobio i stekao pravo da je odvede u Quebec... da je obrati. Zar I ja nemam pravo da za nebo osiguram zalutalu duša? I teko bih je ja imao u svojoj kuči. Kojom ih je to čarolijom silni crni' ñavo sa zakra¬buljenim licem začarao te su kanadski Krancuzi po¬stali tako blagi i krotki poput ovaca? Čuvaj se, brate, čuvaj čarolija! naposljetku, nije ni važno, pomisli on, da li je ona demon Acadije I ña. Ji potječe iz pakla ... Ja bih s njome i «r pakao!... XVTt I protiv očekivanja, dan je tekao sporo i sve je bilo napeto. — Što če s nama biti? govorila je gospoña Jonas- plačuči. Dolazak jezuite oduzeo joj je svaku hrabrost* — Skloni svoju djecu, Elviro, jer če ti je oni pobiti. Poslednjih dana Anñelika je stekla osobito po¬štovanje prema Pevracovoj družini. Izvanredna je bi¬la disciplina njegovih ljudi koji su svojim mirnim držanjem pokazivali koliko imaju povjerenja u svoga starješinu. Ipak je meñu njima bilo stranaca: Engle¬za, Španjolaca, Francuza, koji su se oslobodili prisil¬nog boravišta te su mogli očekivati da če ih smatrati neprijateljima oni koji su ih vrebali u Katarunku. Meñutim, oni su ušli u utvrñeni logor ne boječi se, iza grofa Pevraca, i Francuzi nisu protestirali. Cak su svečano dočekali čitav odred s pjesmom i veseljem.. Unatoč tome budno su pazili jedni na druge. Pey-rac je otišao da razgovara s gospodinom Lomeniem, zatim pozdravio voñe Indijanaca ponudivši ih duha¬nom i perlama. Svi su se meñusobno pomiješali i razgovarali. — Sto če ovdje! Bože dragi! Neka idu do ñavola,. Ul je u sebi Anñelika. Trebalo je, meñutim, odigrati svoju ulogu, bud¬no paziti, ne pokazivati strah i nestrpljenje. Ona je pokušavala da živi svojim dosadašnjim životom i da se bavi svakidašnjim poslovima. To je oil teško. Svima su živci bili napeti 159 Kad je pošla na bunar i izvlačila teško drveno vedro s obručima, obratila se Cantoru koji je bio u blizini. — Hočeš li mi pomoči, dragi dječače?

On joj drsko odgovori: — Za koga vi mene smatrate. To su ženski po¬ slovi. Anñelika je poblijedila, a onda naglim pokretom zgrabi vedro i bez promišljanja izli mu vodu na glavu. — A sada osvježi misli velikog ratnika koji sma¬ tra da je nedostojno pomoči majci kad je opterečena. Ona ponovo objesi prazno vedro o lanac i spusti .ga u bunar sva srdita. Cantor je bio mokar i oči su mu se krijesile od bijesa. Anñelika mu je istim po¬gledom uzvratila. Ovo meñusobno dobacivanje bijesnih pogleda silno je zabavljalo starog Eloju Macolleta koji je bio jedini svjedok ovog prizora. On im priñe cereči se svojim krezubim ustima. — Tako treba pokazati mladeži! Ponovo dotrčaše besposleni Indijanci smijuči se grohotom, mladiču u mokrom odijelu i pričajuči o dogañaju koji su izdaleka gledali, prkosno se obazi¬ruči na Anñeliku uz glasan smijeh, kao da je ona bila zaista najsmješnije biče na svijetu. Oni su je gurali tako da umalo nije ispustila prazno vedro u bunar i pala u nj. — Odbij! Odbij! uzviknu Macollet. Gurao ih je laktima dobacujuči oštre riječi. — Ja ču vam pomoči, lijepa gospo. Sviñaju mi se energične žene.. Ova današnja omladina!... Treba im očitati bukvicu, zar ne? Ništa ne znaju. Ja ču vam ponijeti vedro. Kako se ne stidi da tako nešto učini takvoj jednoj ženi. Ja sam ipak veči ratnik od tog malog blesavca.. — Baš vam priliči udvornost — povika Cantor srdito. — Vi čete mi davati pouke o učtivosti! Vi koji ne znate ni pristojno pozdraviti dame kapom, ni ski¬ nuti je kad prisustvujete službi božjoj. Vidio gam vas jutros kad je sveštenik služio misu. — Moja kapa moja je briga — uzvrati starac. — Ako je do toga da ti samo ugodim skinut ču je, dragi dečko... — Ne, ne činite toga — uzviknuše u jedan glas Aubignieres i Perrot koji su tuda prolazili i žurno mu prišli zadržavši mu ruke. — Ne gledajte ga, go¬ spoño. Ima najstrašniju lubanju u Novoj Francuskoj.

— Oderali su mu kožu s glave još u mladosti — objasni Perrot. — Pod Montrealom — nadoveza Macollet. — Rijetko se tko oporavi od toga. A on se, eto, oporavio! Majka Margerita Bourgeois (Buržoa) spa¬ sila ga smrti. Ali izgled lubanje nije lijep za oko. Bo¬ lje je da kapu drži na glavi. Ne uznemiruj se, Eloja. — Ne, naučit ču ja tog nestašnog Jeana — do vraga... Cantor pobježe da sakrije svoj bijes i da promi¬jeni odijelo. Dan se polako gasio uz jarku svjetlost na zapadu, a još su polakše odlazili poneki Indijanci. Rečeno im je da neče biti borbe. Nadarili su ih lijepim poklo¬nima da ublaže njihovo razočaranje. Peyrac je iz prikrajka motrio njihove pokrete i kad bi se pojedini čamac otisnuo od obale i zaplovio rijekom, on bi s olakšanjem odahnuo. Njegov oštri po¬gled kružio bi od tamnih ivica jelove šume, prema sjeveru, sve do mekih zavoja rijeke koja se vijugala kao zlatna zmija kroz gustiš stabala prema jugoisto¬ku. Avet rata trenutno se udaljavala i život divljih prostranstva poprimao bi svoj svakidašnji tok: lov, ribolov, spavanje i pušenje. Za pazarnog dana obale rijeke veselo bi oživjele. Uroñenici malih lokalnih plemena: Metalaki, Nar-randsouaki, Sokoki, dolazili bi ovamo, ne vodeči bri¬gu o dogañajima koji su i njih u svoj vrtlog uvukli i kojih su žrtve mogli biti poput svih malih i neu- U Anñellka u novom svijetu 151 tralnih naroda kad se nañu izmeñu dvije močne pro¬tivničke snage. Veseo i nježan povik izvi se kroz večernji čisti zrak i Joffrev de Pevrac se okrenu u pravcu odakle je dopirao. To je bila mala Honorina koja se igrala sa svojim stalnim drugovima Barthelemijem i Tho-masom, hugenotskim dječacima iz La Rochellea. Pevrac je časkom pogleda. Činila se sretnom, ob¬raza rumenih i prašinom zamazanih, izgleda zdravog i veselog, što ga imaju djeca koja su čitav dan slo¬bodna. Srce mu ustrepta nježnošču. On je imao osobitu sklonost prema ovom nezakonitom djetetu, sklonost koja je izvirala iz snažnih i složenih osječaja muškog srca, koje muškarci inače rijetko pokazuju i u kojima bi čovjek mogao, nakon kratkog razmišljanja, otkriti osječaj pravičnosti.

Pred ovim malim ljudskim bičem, naročito slat-bim i bespomočnim, koje nije ništa dobilo dolazeči na svijet, čak ni ljubav svoje majke, on je osječao da mu u zamjenu mora dati sve buduči da je ona povje¬rena njegovoj zaštiti. Bio je pažljiv prema djetetu, primjetio je da je Honorina u -utvrñenom logoru Katarunk uživala što je kod kuče sa svojom porodicom i u društvu gdje je nisu samo trpjeli, kako je to bilo u La Rochelleu, gdje je njena majka bila služavka. Sada je ona na prvom mjestu, prva izmeñu svih ostalih, onako kako je odlučila u svojoj maloj glavi s ispupčenim Čelom, jer je bila kči grofa Pevraca. Kči čovjeka koga su zvali monsinjorom i kla¬njali se pred njim, čovjeka koji je odlučivao životom i smrču, mirom i ratom. Buduči da je bila kči tako značajnog voñe, ona je, naravno, bila najvažnija oso¬ba poslije njega, i gordost što ima tako visok položaj izbijala je u njezinoj životnoj radosti i zanosnom cvr¬kutu poput lastavice. Sve je bilo u redu. On se osmjehnu. Da, to je bila njegova prava kči po slobodnom izboru, ona ga je odabrala zauvijek. 162 DRUGI DIO IROKEZI XVIII Spustila se dimljiva večer s bezbrojem zapalje¬nih vatara kojih je plamen razdirao modru hladno¬ču mraka. U malenoj nastambi odjeknu oštar, histeričan krik. Anñelika je rasporeñivala tanjure za večeru djeci. Krik je dopirao iz lijeve sobe, iz njene vlastite sobe, gdje je prije nekoliko trenutaka Elvira upravo ušla da pripremi krevet. — Eto, počeo je pokolj. I ona potegnu pištolj koji je uvijek nosila sobom. U sredini sobe ona primijeti jednog Indijanca koji je držao za ruku Elviru premrlu od straha. Ovaj je bio grozniji i strasniji od onoga koga je jučer vidjela na brežuljku. Njegovo je lice bilo rupičasto, izobličeno od boginja, a osim toga garom premazano, kao i čitavo njegovo tijelo. Na glavi mu je visoko stršio čuperak razbarušene kose privezan komadom prljave crvene krpe, pa je bio nalik na dikobraza. Sva je soba zaudarala njime. Ona pomisli: — To je Irokez. On je drugom rukom zapušio usta Elviri koja se trzala, gušila i naposljetku onesvijestila.

Anñelika je polako naciljala svoj pištolj. Indi¬janac je s užagrenim očima nešto prigušeno govorio, što ona nije razumjela, ali je po njegovim kretnja¬ma shvatila da je preklinje neka šuti. 165 — Ne mičite se — reče ona Jonasovima koji su stajali na vratima sobe. Videči da nisu dali znak za uzbunu i da su šutjeli, Indijanac segnu rukom u svoj« zamazanu pregaču i iz nje izvuče mali neM predmet koji pruži Anñeliki. Dade joj znak da mu priñe bliže, miskči da če se ona uplašiti ako joj se on piibliži. Ona opre¬zno priñe. Predmet koji joj je pokazao bio je prsten od crvenog ahata, i ona prepozna na crvenom kame¬nu pečat Rescatorov, pečat svoga muža. Sjeti se riječi koju je on sinoč izrekao: „Imam, ja meñu Irokezima nekoliko poglavica koji su mi privrženi". Ona je ispitivala pogledom feose oa uroñenika. — Tekonderoga, Tekonderoga — ponavljao je on hrapavim, jednoličnim glasom. — Pevrac? On odlučno kimnu glavom. — Nicolas Perrot? zapita ona ponovo. On pot¬ vrdno kimnu i užasno mu lice zasja zadovoljstvom. — Ja ču mu odnijeti ovaj prsten Indijanac joj čvrsto stisnu ruku svojom zama- zanom rukom. On je ponavljao jednu mječ s izrazom punim prijetnje, i ona je shvatila da on traži potpunu šutnju. Jonasoyi 6e prikupile uz nju. — Ne pužtajte nas same s tim ñavolom... — Dobro, poñite, gospodine Jonas. Recite mome mužu da... da ga netko traži. Kad vidi ovaj prsten, sigurno če shvatiti, i nikome ništa ne govorite. Čini mi se da nam ovaj uroñenik preporučuje največu opreznost. — To je Irokez, ja sam sigurna da je to Irokez — promuca gospoña Jonas i sruši se na koljena po¬ kraj svoje onesviještene nečakinje. Vrebajuči Indijanac je još uvijek držao Anñe- za raku. Kad se grof de Pevrac i kanadski divljačar po¬javiše na vratima, on je pusti i hrapavim glasom pozdravi došljaka veselom dobrodošlicom.

— Tahoutaguete! uizviknu Nicolas Perrot. Pošto se rukova s uroñenikom reče: — To je Tahoutaguete, zamjenik poglavice, Onoa- tageza. — Znači da nije Irokez! reče gospoña Jonas u nadi. — Da! Jedan od njih, čak jedan od najkrvoloč¬ nijih ... Slavna ličnost meñu Pet plemena. Ah! kako se radujem što vidim starog Tahoufcaguetea. Kako je došao ovamo? — Kroz dimnjak — reče slabim glasom Elvira koja E2 osvijestGa. — Ja sam upravo prekrivala kre¬ vet kad se on -skotrljao na ognjište bez ikakve buke kao vrag pakleni. — Vidim ja to odavle. Pevrac je gledao sa zadovoljstvom Irokeza. — Donio mi je pirsten koji sam mu povjerio. Po njemu sam morao prepoznati njihova glasnika u slu¬ čaju da njihovo plemensko viječe jednog dana pri¬ hvati pregovore sa mnom... — čini mi se da je taj dan došao —reče Perrot — ali je lose izabran trenutak pregovora. Ako Huroni, Algonkmi, AbenakLa i Francuzi koji švrljaju napolju posuimnjaju da je ovdje Irokez, a osobito Tahouta¬ guete, čeka ga skalpiranje. Jeste li čuli vas dvoje? — reče Perrot Jonasovima. — Vi čete otiči u obližnju sobu i pobrinuti se za vašu večeru. Ako se bilo tko pojavi, ni riječi o tome da ste vidjeli ovog čovjeka. — Bit če to teško — pnošapiuta Elvira koja je ustajala. • * Anñelika je otišla da donese porciju paprikaša i Joffrev de Pevrac ponudi Irokeza jelom i duhanom 163 167

u znak gostoljubivosti. Ali je uroñenik žestoko odbio sve što mu je ponuñeno. — Kaže da neče ni jesti ni pušiti prije nego do¬ stavimo naše odluke Velikom viječu Pet plemena. Irokez je stajao čučeči pred ognjištem: skupljao je že¬ ravicu, koju je svojim padom raspršio, i na nju bacao drveče. Zatim je iza pojasa izvadio jedinu kesu u ko¬ joj je bilo malo finog i žutog brašna. Istresao je nešto brašna na ruku, pružio je prema Nicolasu Penrotu i rekao: — Dajte mi vode. U jednom je uglu stajao vrč svježe vode. Anñe-lika ga pruži Perrotu koji izli nekoliko kapi na ruku uroñenika. Ovaj kažiprstom pomiješa vodu s brašnom, iz čega je nastalo fino tijesto, naizgled ne baš zamamno, koje je on u malim zalogajima gutao. Kada je to skromno jelo pojeo, on podrignu, obrisa ruke o svoje mokasine i poče govoriti. Nicolas Perrot čučmu prema njemu strpljivo ga slušajuči s nepomičnim izrazom lica i prevodeči ri¬ječ po riječ. Joffrev de Pevrac sjedio je na jednoj klupici izmeñu njih. Anñelika je sjedila na krevetu u tami. Evo što je govorio Tahoutaguete, ne misleči na opasnosti koje su mu prijetile, buduči da je bio jedini Irokez koji je prodro usred neprijateljskog logora. Ove je riječi upravio onome koga su oni nazivali Tekonderoga, to jest Gromovnik. — Več je deset puta mjesec obišao nebom otkad si nam ti, Tekonderoga, koga mi nazivamo Gromov¬ nikom, jer ti možeš u zrak dizati brda, .poslao daro¬ ve i dvije ogrlice za vampum. Svatko je vidio da su to bile dragocjene ogrlice, od onih koje se pokla¬ njaju velikim, narodima; kad se (sklapaju značajni ugovori. Tako je Swianñissit upoznao bijelog čovjeka koji je želio savez s narodima Stare kuče, za što je platio takvu cijenu kakva dosad nikad još nije bila plačena. Ti si mi isto tako dao svoj prsten i ja sam bio> na tvojoj strani. Može li se priječi tako olako preko ostalih darova? Može li se ne spomenuti barut i sač¬ma, crveno sukno kome ni kiša ni- sunce ne mogu ništa, zvečeči kotlovi od camog i čvrstog metala koje nismo htjeli upotrijebiti za kuhanje svakidašnjih obroka, več smo ih ostavili za naše mrtve, blještave sjekire i

noževi koji imaju takav odsjaj da se u nji¬ma možeš ogledati, pa pregršt tako sjajnih školjki da ne znam kome bi vampuinu, kao oznaci svečane veze, bolje pristajao, i onu pušku bez fitilja, što u svojoj' nutrini skriva plamen, a kundak joj je sav optočen sedefom i nosi je stalno Swanissit, jer ga dosad ni¬kad nije izdala. Osim toga obečao si nam čarobnu prašinu da op¬lodi naše usjeve i još si nas pozvao da doñemo ovamo u Katarunk da sklopimo savez. Swanissit je sve to vidio i u svojoj duši raz¬mislio te sazvao Viječe majki i Viječe staraca i re¬kao im da treba prihvatiti sporazum s bijelim čov¬jekom koji ne sluša ni Engleze, ni Francuze, ni ljude u crnoj mantiji i koji je, još k tome i hrabar. Jer Swamissit je vrlo star, kao što sam i ja, I obojica znamo da narodi Pet plemena nisu, na žalost, više ono što su nekad bili. Neprestani ratovi nas oslabiše, a trgovina krznom dovela nas dotle da za¬nemarujemo svoje usjeve pa nas zimi desetkuje ve¬lika glad. Omladina bi htjela da stalno ratuje kako bi osvetlila svoje mrtve i uvrede, ali je Swanissit kazao: „Dosta nam je mrtvih, jer če inače narod iro-keški izgubiti svoju veličinu i nitko ga se neče bo¬jati. Zahvaljujuči ovom močnom i od providnosti po¬slanom bijelom čovjeku, pruža nam se mogučnost da odahnemo jer če on jednog dana biti jači od kanad¬skih EVancuza i on če povezati narode u savez mira,, kako to pjeva naša stara pjesma Hiawatha. Eto, to je govorio Swanissit i velik dio naroda razumio je njegove riječi. 168 Mi smo, dakle, došli da se s tobom dogovorimo, Veliki Gromovniče, ali što nañosmo ovdje u Kata-runku? Naše neprijatelje koji su nas čekali da nas dotuku. Nicolas Perrot se nije uzbuñivao zbog njegovih riječi. Poslanstvo Gromovnika nije bilo jedini cilj njihova putovanja. — Niste li za ovoga putovanja u Katarunk skre¬ nuli malo prevoze prema istoku? blago upita Penrot. — Da, imali smo neki mali račun da izravnamo s Irokezima na rijeci Saint-Jean. — Niste li tamo zapalili nekoliko sela i poubi¬ jali stanovnike? — Koješta! samo nekoliko smrdljivih crvenih tvorova koje Francuzi obožavaju, a zapravo ne zna¬ ju čak ni da zasade klas kukuruza, ni zrno sun¬ cokreta.

— U redu! recimo da ste na povratku s vašeg ratnog pohoda na rijeci Saint-Jean odlučili da pro¬ ñete kroz Katanink da se sastanete sa Gromovnikom. — I što smo našli? — reče Tahoutaguete srdito i nevoljko. — Jesi li ti, Tekondeiroga, pripremio ovu zamku da u nju upadnemo? Okupili su se ovdje naši najve¬ či neprijatelji' Ja ne mislim samo na izdajničke Hu- rone i Algonkine, koji priželjkuju naše skalpove kako bi ih skupo prodali u Quebecu, nego mislim i na pukovnika Lomeniea koji je svom bezumnom bogu obečao da če nas desetkovati prije smrti, jer mu zai¬ sta u borbenim okršajima ništa ne može naškoditi, i mislim na Pont-Brianda koji nečujno stupa po sta¬ zama smrti, jer ga se ne čuje kad dolazi, mada je 1ežak kao bivol prarijski. A Šta on, uostalom, ima s njima? Ah, kako sam mogao (podnijeti ove vjaro- lomnike? Troprstoga, koji je bio znoj brat, zajedno s Oumontagezom i Maudreuilom, koji je bio sin Swanissitov. Oni su ovdje, govore o osveti, oni koji su se izdajnički ponijeli. Zar nije Troprsti ubio dvo¬ jicu naše brače kad je pobjegao iz našeg sela, pošto 170 smo nekoliko godina jeli iz istog kotla? A Maudreuil je bio Swanlssitov unuk. Bio je krasan, vješt lovac, i naša su srca bila ispunjena tugom kad smo ga mo¬rali zamijeniti za dvojicu poglavica koje su bili za¬robili EnaneuzL Dobro! on se, eto, ne sječa ni naših dobročinstava, ni topline naših koliba, več se ovdje razmeče pri6aiij€m kako želi osvetiti smrt svoje po¬rodice, svoga oca, svoje majke, svojih sestara koje je odavno ubio Swanissit. To nije istina. Swanissit nikad nije svojim rukama skalpirao oni ženu, ni dije¬te. Bijeli ljudi su nas naučili da ubijamo žene, djecu i što mi stariji možemio ako ih naši mladi ratnici oponašaju? Što se mene starca tiče, ja ču umrijeti onako kako su umirali moji preci koji nisu nikad ubili ni žena, ni djeteta. — Kad eam odlazio u Quebec, koliko sam puta čuo Francuze kako govore: „Podlac kao kakav Iro-ke~" ... Ali, jesmo li podliji mi ili onaj, poput Mau-dreuila i Troprstoga, koji se iznevjeri zakonima pasvojenja kojima je nagrañen umjesto smrtne kazne... Vakia itoutavesa!

On je nekoliko puta ponovio rijeci: „VaMa tou-tavesa", što znaci: „To me svega prozirnije jezom" ... A što da kažem o Crnoj Mantiji, Etkon-Hontsiju iz Moñebeana, i o njegovim vjeroučiteljima i njegovom drvenom pozlačenom, oltaru? Rada čega je došao? Radi -vračanja? A što opet o Piksarettu, poglavici Patswiketa, našem največem neprijatelju, koji ima na duši trideset skalpova naše brače koji mu vise na vratima njegova vigvama? Radi čega je on ova-nio došao?.... — Abenajdsi su sklopili mir s Englezima i bije¬ lim Tekonñerogom — reče Perrot. — Ali nije Pikšarett On ne pripada Abenakisi- ma poput ostalih. Za jedan engleski ili irokeški skalp on če pogaziti svaki sklopljeni mir! On sluša samo riječi Crne Mantije. On kaže da krštenje donosi sre- 171 ču Abenakisima i da ih bog bijelaca vodi u pobje¬de... Crna Mantija ima nad njim vlast i Crna Man¬tija želi uništiti Irokeze. — Ali Crna Mantija ne zapovijeda vojskama. Pukovnik Lomenie odlučuje 6 ratu, a on želi mir sa Tekonderogom. — Hoče li on moči zadržati svoje prijatelje Abe- nakise? Več su nekoliko dana na našim tragovima... Zarobili su Anhiseru, poglavicu Onejuta, i napola is¬ pekli neke večeri. On im je pobjegao i k nama došao;. Mi živimo u jazbinama i ne usuñujemo se da ti pri- ñemo jer je tvoj logor okužen ovim šakalima i vuko¬ vima. Jesi li nam. ti pripremio ovu 2amku, Tekon- deroga? — reče on dostojanstvenim glasom. Peyrac mu preko Nioolasa Perrota kratko obja¬sni da je i on sam iznenañen upadom Francuza i da on sada svim silama nastoji da odu ne počinivši ni¬kakvu štetu. Protivno. svim očekivanjima, irofceški poslanik nije posumnjao u njegove riječi, več je bio zabrinut. On je osjetio da Peyrac govori istinu. Ali je situacija svejedno bila ozbiljna. — Na drugoj obali mi bismo im Takse umakli, ali ne možemo više priječi rijeku. Mnogo ljudi švrlja izmeñu Katarunka i Modebeana. — On se sagnu i duboko zamisli. — Mi smo opkoljeni u šumi — prihvati on. — Smatraš li da čemo moči dugo izmicati ovim psima

koji su nam na tragu? Ako si ti, Tekonderoga, zaista močan, osiguraj nam prijelaz preko Kennebeca osiguraj nam ga od ovih kojota... — Nadam se da ču to moči postiči od pukovnika Lomeniea — reče Peyrac. — Jeste li počinili kakav kažnjivi čin u ovim predjelima? — Došli smo tebi u posjet. — Strpite se do prekosutra. Saveznici francuski polako odlaze prema sjeveru. Otači če. ih još mnogo 172 i vi čete onda moči aa se pojavite pred Katarunkom kao izaslanstvo koje želi da sklopi mir. lice Tahoutaguetea, koje je bilo nalik na veliki tamni gomolj, nabra se od razmišljanja. Zatim se uspravi. — Slažem se s time — reče on. — Ako naši prijedlozi o miru budu odbačeni i mi ne prijeñemo rijeku, barem če se smanjiti broj naših neprijatelja Ti veliš da plemena odlaze prema sjeveru? — Mi čemo barem nastojati da još više požurimo taj odlazak — reče Perrot. — Najteži me posao još čeka — reče Indijanac. — Moram uvjeriti Outtakea, poglavicu Mohikanaca, da se mora sklopiti mir s tobom. Ti znaš da je potre¬ ban pristanak svakog poglavice Pet plemena da bi se mogla donijeti odluka. On veli da su bijeli ljudi izdajice i da meñu njima nema iznimaka. On u ratu vidi jedini cilj. On hoče da sa svojim ratnicima navali na Patswiketa dok mi ovdje budemo napadali. — Ti znaš da je to ludost, Tahoutaguete, a to isto zna i Swanissit. Može li on uvjeriti Outtakea? — Ti poznaš Outtakea — reče on razočarano — glava mu je tvrña od granita. Osim toga, on je Swa- nissitu nešto strašno ispričao. Kazao mu je da je u snu doznao da češ ti biti uzrok njegove smrti i Swa- nissitove, koji je veliki poglavica Pet plemena. — Zar ja? ljutito poviknu Peyrac i malo se po¬

diže sa sjedišta onako kako to čine Indijanci — zar da me optužuje zbog izdajstva taj bijedni poglavica mohikanski koga nikada nisam vidio! — Kako bi ti mogao biti uzrok smrti Swanissi- tove kada želiš savez s njime? Tako je odgovorio Swanissit Outtakeu. Ali mi smo zbunjeni jer znamo da je Outtake prijatelj Duha Snova.. Mi isto tako znamo da je veliki lažac jer priča da je čuo Algonki- ne kako govore u logoru da je tvoja supruga svladala totem Irokeza kod vodopada rijeke Noxie, što doka¬ zuje da nam spremaš propast. 173 Crvenkaste sitne oči staroga Tahouguetea svr-nuše s Pevraca na Anñeliku koja je sjedila u sum¬raku. Vidjelo se da on očekuje riječi utjehe, ali i da su ove dvije teške optužbe poglavice Outtakea poko¬lebale njegovo povjerenje u bijelog čovjeka, Gromov¬nika, koga je on strasno zagovarao u plemenskom Viječu. — Da li Irokez želi smrt moje supruge? upita Pevrac. — Jeste li ti, Swanissit i ostali odlučili da se iznenada pojavite pred njom kako bi se njezin konj uplašio i strmoglavio s njom i djetetom u po¬ nor? Zar nije tako? A to je kornjača učinila. I kao što ja vas ne smatram odgovornim zbog greške kor¬ njačine, isto tako ne smijete ni vi okrivljivati moju ženu da je htjela naškoditi vašim Pet plemena zato što je maknula s puta kornjaču da spasi svoj život. Ti znaš kao i ja da je kornjača čudljiva i pospana životinja i da duh vaših preña, koji u njoj drijema, ne upravlja uvijek njezinim postupcima. Ovo oštroumno rasuñivanje kao da se svidjelo Tahougueteu koji je o njemu dugo umovao i nakon toga lakim kimanjem glave odobrio. — Ja sam uvijek smatrao ovoga Outaikkea poma¬ lo bezumnim. Njega mržnja zaslepljuje, a Swanissit je mudar. On želi da osigura budučnost Pet plemena i čini mu se da bi mu ti u tome mogao pomoči. — Pomoči ču mu — reče Pevrac dodirujuči ruku uroñenika. Smatrao je nekorisnim da u ovom trenutku od njega traži razjašnjenje o napadu Kajuga na Jugu.

— Vrati se u šumu i reci Sv/anissitu da u me može i dalje imati povjerenja. Ja ču nastojati da po¬ žurim odlazak večine Indijanaca koji su se utaborili oko moga logora i pokušat ču da zaključim primirje s francuskim oficirima kako bi dopustili vašim rat¬ nicima da prijeñu preko rijeke. 21a dva dana doznat čete da li Francuzi prihvačaju primirje i da li se 174 vaši poglavice mogu pojaviti pred Katarunkom bez. opasnosti1. Glasnik irokeški ustade i pošto se ugljenom na-garavio po licu, kako bi se neopazice prokrao kroz noč, odmaknu nogom žeravicu i hitro se uvuče u dimnjak. Oni su dugo stajali nepomično očekujuči da če čuti viku uroñenika koji su otkrili trag neprijatelja, ali se ništa nije dogodilo. — Čudnovato! reče Nicolas Perrot češuči se po glavi ispod krznene kape. — Kakva su to posla! Čini mi se da če iz ovoga nastati vražja kaša. — Mislim da su ovoga neprijateljskog poglavi¬ cu Outtakea ugrabili Francuzi za vrijeme jedne goz¬ be na koju je bio pozvan, poslali ga u Francusku i osudili na robiju. — Da! Ali se vratio. Gospodin de Frontenac je uspio da ga oslobodi i ovamo vrati. Kakva glupost! — uzviknu žestoko Pevrac. Nikad onima na visokom položaju neče biti jasno da se jedna greška skuplje plača od zločina, pa kad se več dotle došlo da se počini takav zločin i otme gosta koga smo pozvali za stol i otpremi velikog iro-keškog poglavicu da se potuca po Sredozemlju kao galiot, barem je trebalo imati političke hrabrosti da ee zločin dokrajči i galiot dokonča. Kako su mogli biti toliko naivni i misliti da neče postati njihov naj¬gori neprijatelj kad se vrati u svoj zavičaj? Kako da zaboravi način na koji se s njime postupalo. — Tko je taj Outtake? upita Anñelika. — Veliki irokeški poglavica, pripadnik plemena Mohawka — objasni Perrot. — Njegov je život neo¬ bičan. Kao dijete posinio ga je gospodin d'Arreboust (Arebu), koji ga je na vlastiti trošak dao u sjemeni¬ šte u Quebec. Suprotno ostalim mladim Indijancima on je bio ozbiljan, dobar učenik. On i sada bespri¬

jekorno govori francuski, što je rijetko za jednog In- 171 dijanca. Kad se zamomčio, pobjegao je i širio meñu svojima gorljivu mržnju protiv Francuza. On je osob¬no mučio neobično prepredenom okrutnošču neke od Jiaših misionara. Taj Outtake je prava divlja životinja. AmñeMka se sjetila lica idola sa crvenim naušni* čama, koga je primijetila na nuibu šume, čije su oči sjale divljom mržnjom. — Kakav je — promrmlja ona.— Mislim, kakav mu je izgled? Oni joj ne odgovorile jer je nisu čuli... XIX Kroz suncem obasjanu šumu nečujnim skokovi¬ma neprimjetno se provlačio poglavica Mohawka Outtake. Ne brine se ni za šiprašje, ni za gusto ispreple¬teno granje. Svu tu guštaru, koja se ispriječila živom stvorenju, on preskače poput duha koji magično pre¬lazi zid i ništa ga ne priječi u hodu5; on stupa ujed¬načenim i živim ritmom svojih snažnih i čvrstih li' stova na kojima nije bilo slojeva masti, več su pod kožom ostali čisti i neumorni mišiči. On pčolazi kroz. šumu abenakižku, šumu nepri¬jateljsku, koju pozna, jer ih. je on sve upoznao još od mladosti progoneči Hurone, Algonkine i Francuze. On prelazi potoke i rijeke, obilazi jezera, penje se uz strme litice, prelazi gole grebene oštrih litica i kvrgava debla niskih borova, pa se opet spušta u gu¬stu lisnatu šumu, zlačanu i rujnu. On misli na svoju braču, poglavice Pet plemena koje je ostavio tamo dolje, okupljene i ščučurene kao. uplašene kuniče koji slušaju poruke što ih je donio Tahoutaguete iz Kaitarunka. Ne, on se nikada neče složiti s njima i sklapati mir s bijelim čovjekom-Ne da se on prevariti. Njega se ne može više preva¬riti. Uzalud ih je on upozoravao. Bezumna brača!. • • Bijeli su ga ismijali. A ipak ih je on, Outtake, u snt> vidio okupane krvlju. Ismijali su ga kad ih je podsjetio da je supruga Tekonderoge maknula s puta znamen Irokeza. A o&> 176 12 Anñelu« u novom svijrtu 177

Outtake glavom, vidio je u suton bijelu ženu kako kleči i moli se zemaljskom božanstvu. Ne moli se ona kao drugi bijeli ljudi koji zadržavaju molitvu u sebi. Ona se molila gnječeči u rukama mentino lišče i onda ruke upravila prema nebu pa ih spustila na lice zaklopivši oči, i lice joj bilo obasjano zrakama simca na zapadu. Otkad ju je vidio, njega je strah, on je potišten. Sada on prelazi brzim korakom pre¬djele koje je požar opustošio i pogled mu luta po šumskim prostranstvima, po planinskim predjelima, po bezbrojnim jezerima i vijugavim rijekama koje stvaraju sjetni i veličanstveni pejzaž izvora gornjeg Kennebeca.. Nikad ta mjesta nisu vidjela toliko mno¬štvo .svijeta kao tih dana.kad se ovamo zaputio Gro¬movnik sa kolonom konja, žena i ratnika, s topovima, da se ovdje sastane sa Kanañanima koji su stigli sa sjevera sa svojim crvenim saveznicima, naoružanim lukovima, kopljima, tomahavkima, a s juga su pri¬dolazili Patswiketti iz Connecticuta i Etehemini, svi Abenakisi, neprijatelji Irokeza, duž plave i crne ri¬jeke Kennebeca, a na čelu njihove, flotilje crnoman-tijaš plamena pogleda — jezuita Etkon-Hontsi. Čitavo to mnoštvo usmjerilo se prema logoru Ka-tarunku. A sve zato da se nanese poraz Irokezima. Outtake ponovo zañe u šumu. On misli na bijelu ženu koja je na putu srela kornjaču i nije htjela da joj svme s puta. Kad je pogledao ¦ sunce koje je svojim zracima okomito prodiralo izmeñu stabala, njemu se zablije-štilo i on osjeti bol u želucu, koji je možda bio poslje¬dica gladi, napornog hodanja i ratovanja, koje več tri mjeseca daje pečat njegovu životu, ali možda i- od¬jek onoga što je osjetio kad je vidio, skriven meñu stablima, kako se približuje čudan i neobičan duh u crvenom ogrtaču poput plamena. Neugodan osječaj koji mu se činio blizak strahu, uznemirenosti, koju čovjek osjeti pred neobičnom i neobjašnjivom po¬javom. 118 Glad je u njemu izazvala, jaku vrtoglavicu, iz¬vanredno i nedokučivo viñenje. Njegov se duh od¬vojio od njegova tijela lebdeči'ispred njega. Njegov je duh poput ošamučene ptice koja ide ispred njega očajno cvdleči. Tako moraju cviljeti napuštene duše. Njegova duša cvili zbog one vječite napasti kojoj su uzrok bijeli ljudi, zbog vječite -privlačnosti koja do¬vodi Indijanca pred ove izdajice i surove krvnike s dubokom nadom, da če baš ovoga puta ugledati Njega, bljedolikog pretka, sa zubljom slave u ruci,

Njega koga su naviještali svi svečenici indijanski i drevne legende o kultu Ptice. Zar ti nije odavno jSu.,10 da to nije On, da ne može nikako biti On? Da je to lažni Mesija, kako bi rekla Crna Man¬tija. Bljedoliki predak ne postoji i nikada se neče pojaviti. Kakva te slabost, Swanissite, goni prema jednoj obman.- u kojoj tražiš veličinu, snagu, pobje¬du, zaštitu, a $«:uža ti se samo otrov... Zar niste primili dosta .puščanih hitaca, o vi In¬dijanci, zar vas nisu dovoljno 'napojili rakijom koja nagriza vašu rasu kao oganj Sumu. Ali Svramissit, mudrac i junak, još se uvjek nada unatoč stvarnosti i iskustvu. On vjeruje Gromovniku. A zar se i on, Outtake, koji sada ide da uhodi logor bijelih ljudi, ne nada takoñer? I on, na žalost! Trebalo bi pobiti sve bijele ljude, dušu im ubiti, da bi se oslobodio bijele napasti. Ali bijeli ljudi ne¬maju, duše. Njihova je duša koža dabrova... Sunce se počelo kloniti zapadu prodiruči po¬sljednjim zlatnim zrakama kroz stabla; Irokez se naglo.zaustavi osjetivši opasnost; On se sakri iza jednog stabla i fugleña dvojicu Abenakisa. To su bili Patswiketi, pleme koje je do¬šlo s izvora Connecticuta i lukavo se ugnijezdilo u Područje gdje prebivaju Sinovi Zore, a imaju dug nos, zube izbačene kao u zeca, kratku bradu. Koža 1111 ie poput crvepe ilovače. Pletu Jsosu i njihov je 179 pramen tako loše »vezan da ičovjek ne zna za što če uhvatiti kañ ite mora skalpiraft. Irokez ilfc je; skdsfen iza stabla, prezimio gledao kako- prolaze pored njega. Njihovi dugi, izvijeni no-sevi1 bili su upravljeni prema zemlji jer su slijedili neki trag. Trag- ih je vodio prema mjestu gdje je, čas pri¬je, viječalo pet poglavica irokeških. Mada se on po¬brinuo da mjestimično- izbriše tragove, Abenakisi če ih sigurno pronači jer oni su psi tragači, sigurniji od kojota, a to je zato žto- imaju dug nos. Oni če stiči na mjesto gdje je viječe održano i tamo če sigurno namirisati neprijatelja. Irokez ih je slijedio kao sjena,, skrivajuči se iza stabala i kad se našao iza njih, on im raskoli glavu udarcima tomahavka tako munjevito i snažno da su se dva crvenokošca srušila na zemlju bez glasa, ras-koljenih glava. Ne brinuči za njihove leševe ni za njihov skalp, on krenu svojim putem. Kad j,e prišao utvrñenom logoru Katarunku, sun¬ce na zapadu* bacilo? je crvenu i naprašenu zraku na štunsku fisfsinu pri obali rijeke.

Culo*se rzanje-konja i ova je jeka bila tako neo¬bična i uzbudljiva da* ga je svega prožela jeza. On je nepomično stajao slušajuči te glasove u kojima je razabirao neki novi zvuk. Sve ga je to mučilo. On mrzi tog bijelog čovjeka koji je Iznenada iskrsnuo a da ga jjoš nije vidio, jer im on pruža neki oslon, nadu, nse&u novu pustolovinu, možda spasonosnu. A ipak ont-zna da je sve to varka. Kako* dostiči; dušu bijelog čovjeka, ako. je ne mažefijoružjem ukloniti, prije negoli ih ona jož jednom prevari? Izlažuči se opasnosti da ga otkrije kakav Abž-nalds ili Huron i potjera kao> što tjeraju običnu div¬ljač psi lovački koji njuškaj© tamo na obali rijeke, on je stajao na mjestu kao zamaran, Ovdje je on ugledao bijelu ženu kako kleffi na mirisnoj travi, a kose joj lepršaju kao perje u ve¬černjem sutonu. _ Ourenda! Oureoda! mrmljaše on. Dozivao je Vrhovno biče koje se sttapa sa stvarima i ulijeva im svoju snagu. Slušao je žuboremje izvora i kroz topli zrak oeje-Sao mlaki miris mente. Odjednom je stvorio odluku: — Su*ra ču ovamo navratiti. Pozvat ču bijedu ženu. Kada doñe, ubit ču je. 180 181 XX Odlazak savezničkih Indijanaca bio je obustav¬ljen. Preko bubnjeva stigla im je jedna obavijest. U šumi su nañena dvojica Patswiketa s raskoljenim glavama. Taj su zločin sigurno .počinili Irokezi. Nicolas Perrot uložio je mnogo govorničke vještine da doka¬že Huronima i Algonkinima da se njih ništa ne tiču Patswiketi. Abenakisi nisu isto što i drugi, reče on, njihovo ime znači: oni-koji-su-došli-prijevarom. Oni su zaista bili stranci koji su došli s druge obale Con-necticuta, uvukli se u zemlju Sinova Zore da im opljačkaju šumska i voñena lovišta. — Neka se oni sami izvlače iz neprilika s Iro-kezima — reče im on. Oni su tako malobrojni da se hrabrim sjevernim ratnicima ne isplati zbog njih iči u potjeru. Kao dokaz služi i to što se Irokezi nigdje ne -pojavljuju u ovom. trenutku i ne usuñuju se da napadnu močna plemena okupljena u Katarunku.

Ne isplati se otkopavati ratnu sjekiru koju je zakopao Onontio, guverner Kanade, zbog nekoliko smrdljivih Irokeza i Patswiketa koji su u svañi. Jadni Perrot, koji je vatreno govorio, osječao se vrlo nelagodno spominjuči Patswikete, jer su oni zai¬sta bili vrli ratnici i najvjerniji obračenici meñu In¬dijancima Acadije. Pomalo čudni, oni su ipak bili jedno od najodanijih plemena katoličkim misionarima. 182 Grof Pevrac je razgovarao s Lomenieom upozo¬rivši ga da su Irokezi u šumi i da mole prijelaz pre¬ko Kennebeca. Ubojstvo dvojice Patsvriketa sve je poremetilo. Nareñenja grofa Pevraca bila su jasna i stroga. — Neka se Patsvviketi bore s Irokezima na za¬ voju rijeke ako žele da osvete smrt svojih. Sto se mene tiče, neču da Katarunk bude upleten u ta raz¬ računavanja, a ni moji ljudi, a ni ostali koji se u njemu danas .nalaze. Loša navika Francuza da uče¬ stvuju u plemenskim borbama pogubno djeluje na kolonizaciju — govorio je on neodlučnom Lomenieu. Ovaj je to odobrio i poslao četu Etchemina pre¬ma jugu da pomognu ocu Orgevalu ako mu ustreba pomoč. Mržnja izmeñu Patswiketa i Abenakisa po¬mogla je da se pri kraju dana situacija popravi. Oba¬suti poklonima, poglavice su indijanske radije kre¬nule kuči, a Patswikete i Irokeze ostaviše da se me¬ñusobno obračunavaju. Samo se barun Maudreuil nije složio i htio je na¬pasti neprijatelja. — Sto če biti ako oca d'Orgevala napadnu za¬ jedno s njegovim pokrštenicima? zapita on žestoko? — Irokezi su se obavezali da nikoga neče napa¬ dati na svome putu kuči ako im se dopusti nesmetan prijelaz preko rijeka — reče Pevrac. — Ta oni su več ubili dvojicu Patswiketa... Pevrac je morao priznati da mu nije bio jasan ovaj čin nasilja nakon sinočnjeg razgovora s Tahou-taguefeom. — Vi čete ih več upoznati — podrugljivo če Maudreuil. — U glavi Irokeza samo se rañaju misli o lukavstvu i izdaji. Lomenie ga požva na red. Kanañani zaboravljaju da je njihov kraljevski guverner sklopio mir s Pet plemena... — Nema mira s takvim ljiidima — odgovori Maudreuil, šibajuči ih svojim plavim pogledom, kao

183 da govori: „Bat, rat do istrebljenja! Nema drugog rješenja izmeñu Francuza i Irokeza". Unatoč tome indijanske čete nastaviše da se ukr¬cavaju, i kad je pala večer, žene i djeca, skriveni u šumama, jer su očekivali sukob, vratiše se i prista-više svoje kotlove na vatru da pripreme večeru. U tom je trenutku netko opazio da nema gospo¬ñe Peyrac. Posvuda su je tražili: u nastambama i oko njih, pored vatrišta i na obali rijeke. Sve je obuzela crna slutnja. Anñelike nigdje nije bilo. 184 XXI Nešto ju je spopalo kad je ostala sama u nastam¬bi. Nekakav je bol obuzeo njenu dušu. I odjednom zaželi da na brežuljku, iza logora, nabere mente. Borila se ona protiv te želje i naposljetku je osjetila neko olakšanje. Onako besposlena naslonila se na prozor i kroz okanca od pergamena gledala napolje, mada nije mogla vidjeti išta drugo doli mutne sjene koje su prolazile kroz dvorište. Ona je razmišljala o naravi svoga mlañeg sina Cantora koji se na nju durio otkad ga je polila vo¬dom. Teško je bilo pogañala njegove misli čak i onda kad je bio kovrčavi anñelak. Sad kad se razvio u sna¬žna i čvrsta mladiča, zdrave, pomalo seljačke ljepote, još ga je teže bilo ukrotiti. Anñelika je nesvjesno lupkala prstima po okan-cima od pergamena dočaravajuči pogled. Cantarov. Nježan pogled a tijelo mladog atlete. — Sto je to s mojim dječakom? što je tome mladom čovjeku — pitala je sebe tihim glasom. — Zar više nemamo ništa da kažemo jedno drugome? Zar više ništa ne značimo jedno drugome iako smo još uvijek majka i sin... Često je postavljala sebi takva pitanja otkad je pi*onašla svoje sinove na „Gouldsborou". Čemu če majka dvojici odraslih dječaka oñ pet¬naest i sedamnaest godina koji su odavno odvikli od nje?... 185 TTa vratima ojdeknu snažan udarac, a zatim se pojavi prpošni i nasmijani tamnoputi lik Florimonñov.

Anñelika se uhvati za srce i upita ga da li se sječa kako je bio najuglañeniji paž u Versaillesu i bi li mogao biti manje grub ikad dolazi pred dame. Ako ništa drugo, mogao bi dh osloboditi nepo¬trebnih uzbuñenja. Tako udaraju u vrata samo neodgojene vojniči-ne, a to nije nikakva vrlina. Florimond je odmah priznao da je pomorski ži¬vot, koji je provodio na trgovačkom brodu kao mor¬narski početnik, izbrisao sve salonske i dvorske na¬vike koje mu je ubrizgao njegov učitelj jezuita. Zato nije kriv; on je po prirodi uvijek bio nestašan. Način ponašanja koji je zatekao u Novoj Engle¬skoj krači je nego na brodu, pa zato mu i nedosta¬je dražest. Ovdje se život ne kvari pustim šepirenjem. Vje¬što se branio napominjuči da se ne može po teškim drvenim vratima u ovoj šumskoj nastambi kuckati malim prstom kako to čine dobro odgojene djevoj¬čice, jer bi u tom slučaju morao dugo čekati na vra¬tima dok se ne čuje njegovo kucanje. Anñelika se nasmijala i složila s njime. Gledala ga s užitkom dok je prolazio i u sebi mislila kako je to krasan dječak iako joj je zadao mnogo brige u djetinjstvu zbog slabog zdravlja. On se češljao -poput Romaina de l'Aubignierea i baruna Maudreuila, s bisernom ukosnicom u gu¬stoj i dugačkoj kosi, koja je bila ukrašena perjem i krznenim privjescima, što mu je odlično pristajalo. I on je bio pristale vanjštine, poput one u Pey-raca, samo da mu nije bilo one brazgotine na licu što mu je nanesena udarcem sablje dok je još bio dijete. Rastom je več bio gotov čovjek, samo mu je os¬mijeh još uvijek dječački. Reče da je došao zato da porazgovore o Canto-ru. Po njegovim riječima Cantor je „usijana glava", 1RB ali čestit, oñvñzan. Sada je „u neprilici"... Nije o tome htio ništa vize reči. Anñeliku je uzbudila ta bratska i sinovlja bri¬žnost Florimondova. Ona je izjavila da se ne ljuti na Cantora, ali je potrebno nači načina za sporazumijevanje.^ Zatim su prijateljski razgovarali i Florimond je iznosio svoje planove. Govorio je o tome kako na¬mjerava iskoristiti očevo prodiranje u srce američke zemlje i poči s jednom ekspedicijom još više na Za¬pad gdje bi sigurno otkrio prolaz za Kinesko more, koji več odavno traže. On o tome ima svoje mišljenje, ali s bratom još nije razgovarao. Bolje je počekati prolječe. Spuštalo se veče. Anñelika je u razgovoru sa svojim sinom počela pripremati svjetiljke i namje¬štati sviječe u sviječnjake. I odjednom naglo iskr-snu sječanje na san u kome je vidjela Irokeza kako zamahuje tomahavkom nad

njenom glavom, što je na nju tako jako djelovalo da je osjetila kako je izdaje snaga. Videči je blijedu, Florimond prekinu razgovor i zapita što joj je. Ona priznade da se dobro ne osječa. Činilo joj se da se guši. Potrebno joj je malo svježeg večernjeg zraka pa če zato poči da nabere mente, gore pokraj izvora, jer če uskoro smrzavica ofuniti nježno lišče pa neče moči poslužiti za lijek. Anñelika je govorila kao da je u snu. Nešto ju je tjeralo da nabere mente i čudila se što je to zaboravila i što joj je tako kasno palo na um. Ona se ogrnu vunenim ogrtačem i uze košaricu. Na vratima joj se učini da je nešto zaboravila i zastade dugo promatrajuči Florimonña koji je sebi točio pivo i nije se ni najmanje uznemiravao zbog »jesna naglog odlaska. — Florimonñe, hočeš li mi posuditi svoj nož? — Vrlo rado, majko — odgovori roimo. 187 Pruži joj nož, tako brižno čuvan kako to doli¬kuje dječaku od sedamnaest godina, koji sebe vec smatra za iskusna lovca i starog divljačara. Nož je s obje strane bio oštar kao britva. Dr¬žak dotjeran, izrezan na mjestima gdje svi ga prsti zahvataH tako da je čvrsto stajao u ruci. — Vratit ču ti ga odmah — reče Anñelika i na¬ glo nestade. Malo kasnije poñoše <u potragu za njom. Florimond se u kuhinji zabavljao i promatrao kako gospodin Malaprañe pravi kolač od brašna, še¬čera i vanilije, kakav nije jeo od djetinjstva. Malo masti od soba nadomještalo je maslac koji je u ovim krajevima bio nepoznat. Kad su Florimonda pitali gdje mu je majka, reče da je otišla da nabere mente, gore na brežuljku, po¬kraj izvora, i da joj je posudio svoj nož. Iznenadio se kad se nato otac trgnuo i pogledao ga strašnim, pogledom. — Pohitajmo gore — reče Nioolas Perrot. — Ona je sigurno u opasnosti. 188 XXII Anñelika se pela uz obronak izmeñu posječenih stabala. Prešla je preko isfcrčenog pojasa i nastavila dalje duž travnatog obronka. Najzad stiže do izvora. Slika' bijaše ista kao u snu. Sunce je ovo mjesto još uvijek obasjavalo.

Ona je osječala, kao i jučer, da je ovdje živo biče, nevidljivo, ali prisutno, mada nije ovog puta primijetila ništa izmeñu stabala. Po šumskom ras¬linstvu zujalo je mnoštvo muha. Potok je žuborio. Posvuda tišina, A ipak Je Irokez bio prisutan. Znala je da više ne može natrag i da se san mora ispunili Razdražljivost, pomalo smetena, koja ju je ova¬mo dovela, sad je popustila. Osjetila je odjednom u sebi snagu koja se javlja pred trenucima borbe, onu istu snagu koja se u njoj javila bezbroj puta, a osobito onda kad je trebalo braniti svoju djecu nožem u ruci. Tada bi joj dušu obuzeo takav mir da se kasnije sječala tih trenutaka kao najzanosnijih u svome životu. Ona stisnu Florimondov nož, skrivajuči ga meñu nabojima svoje suknje, i. stade prilaziti izvoru, pa kad stiže, kleknu. Kad onaj koji ju je vrebao vidje da mu je okre¬nula leda i da ne osječa opasnost, skoči ne očekujuči da če mu se suprotstaviti. 189 Ona zamijeti pri zalazu sunca tamnu sjenku sa tomahavkom u podignutoj ruci i čuperkom na glavi poput sjajne perjanice, nalik na pticu grabljivicu, ogromnu i nijemu, kako se na nju obara, zato iz¬maknu naglo se trgnuvši. On posrnu, promaši, a ona mu čvrsto zgrabi zglavak ruke, i on muklo pade na lišče pored, potoka. Ispade mu kijača i gotovo u istom trenutku osjeti na svome vratu oštricu noža. Sve se to zbilo izvanredno brzo, bez ikakve buke da im se ni dahtanje nije čulo. Kad je več mislila da oštricom noža prekine je¬dan život, Anñelika zastade. Svom se težinom svalila na oborenog Indijanca u čijim se tamnim i sjajnim očima odražavala neizreciva zaprepaštenost. Irokez nije mogao shvatiti kako jednog, ratnika, tako snažnog, vještog i neranjivog kao što je on, može svladati jedna žena, i to bijela žena! Njegova je svijest bila sasvim ošamučena. Tek se onda pri-brao kad mu je u svijest prodrla misao da to nije stvarno žensko biče, nego neko više, sigurno božan-sko. Tada mu se vrati životni dah. Tek sada je mogao priznati svoj poraz. To više nije bila sramota. Brogovori muklim, dubokim glasom: — 2eno, pokloni mi život! U trenutku dok je ona oklijevala, on je mogao pokušati da se s njome bori, ali je odustao. — Ako ti poklonim, život, ti češ oduzeti moj — prošapta ona.

Njezin blagi i umilni glas zadrhta i obavi dušu uroñenika. Obuze ga gotovo mistična radost. — Neču — odgovori on čvrsto. — Kunem se Velikim Duhom. Tvoj je život posvečen ako si ti utjelovljenje njegovo. Nitko te više neče napasti. Ona se tek sada sjetila da govori francuski. — Da nisi ti Outtake, poglavica Mohawka? — Da, ja sam! Tada se Anñelika podiže i on je bio slobodan. Irokez se polako okrenu na bok, ne puštajuči je 5 vida, zatim, ustade mačjim skokom. Nije dohvatio svoju kijaču. Stajao je na mjesto nepomično, golih ruku, promatrajuči je. — Jesi li ti žena Tekonderoge? Ona nije razumjela: —. Žena Gromovnika? onoga koji diže u zrak brda, gospodara logora Katarunk? Ona potvrdno kimnu glavom. — Vodi me k njemu. " ¦ Oni koji su se naoružani žurno peli uz brežuljak, hitajuči u pomoč Anñeliki, ugledaše kako im se pri-bližuju dvije nejasne pojave, jer je noč več padala. Prepoznaše mladu ženu, ali se s osječajem olak¬šanja javila i sumnja kad ugledaše njenog pratioca. Zastadoše s oprezom. U mnogih se javio onaj neod¬reñeni osječaj straha i bojazni kakav su morali jed¬nom osječati oni koji su vidjeli kako se legendarne svetice spuštaju s brda i vuku iza sebe čudovište, aždaju, zmaja vezanoga i neopasnog. Odmah se moglo primijetiti da je njezin prati¬lac neobično biče. Na njemu se osječala potmula snaga ukročenog čudovišta. Iz njega je izbijao plameni dah ažñaje koja je nadimala tetovirane grudi a krupne joj oči iskrile kao usijana žeravica. Zadah njegova tijela odisao je divljinom, smra¬dom jazbine i zločina i činio se još teži i oštriji po¬kraj vitke prilike žene koja je išla ispred njega. Neki od Peyraoovih ljudi, prekaljeni mornari, uzmakoše. Indijanci iz plemena Metalaka, koji su se našli u grupi, odmagliše po oružje, spremni da ga dočekaju. Kad su njihove žene u logoru čule što se dogaña, zgrabiše ponovo djecu, kotliče, hranu i kidnuše sa psima, koji nisu ni lajali, u šumu da se još jednom sakriju. 190

191 — Predstavljam vam Outtake'a, poglavicu Mo- hawika — reče Anñelika. — Dolazi sam. i želi da pre¬ govara. Obečala sam nepovredivost. Svi su šutke promatrali neukrotivog poglavicu Mohawka. Outtake' želi da pregovara... to je nemoguče! Oni koji sti ga več jednom vidjeli, prepoznaše njegovu zdepastu, divljačnu ali suzdržanu pojavu koja je davala utisak goleme snage. Da, to je bio on. Ista ona pojava koja-se činilada ju je munja nabila svojim iskrama i uzdigla joj perjanicu, kosu i perje- tako .-uspravno i čvrsto poput dlake životinje nakostriješene od bijesa ili straha. Prisutnost pogla¬vice Mohawka još je dramatičnijom činila-čitavu at¬mosferu oko njega. Mladi barun de Maudreuil reče nešto na iroke-škom jeziku. Indijanac mu je kratko uzvratio.- Ba¬run če uzbuñeno: — Kaže da je s njime Swanissit.., Ja sam to znao. Slijedio sam ga po tragu. Miris lisice ne vara. Sad su dolijali ti Indijanci, ti barbari!... — Šuti — odsijece mu Nicolas Perjrofc — ti za¬ boravljaš daše ne smije vrijeñali izaslanik. — Kakav izaslanik! Ne, to je najgori neprija¬ telj ikoji se uvukao u naš logor. Ja "ne vjerujem ni¬ jednoj njegovoj riječi. Irokez je mimo slušao, a zatim progovori, na ve¬liko iznenañenje svih, gotovo savršenim, francuskim jezikom. — Gdje je Tekonderoga, Gromovnik? Jesi li ti to? — zapita okrečuči se prema Peyra-cu. — Da! Ja te prepoznajem. Pozdravlja te Outtake, poglavica Mohawka. Swanissit, iz plemena Seneka,. poglavica pet plemena, želi mir. Dolazim u njegovo ime da tražim savez s tobom i tvoje posredništvo kako bi nam Francuzi dopusjali da prijeñemo Ken-nebec Grof Peyrac dohvati svoj šešir sa crnim i crve¬nim perjem koje se povijalo na večernjem povjetar¬cu. Skide ga i duboko se nakloni u znak poštovanja i dobrodošlice. — Znao sam — govorio je kasnije Outtake — znao sam da bijeli ljudi tako pozdravljaju samo kra¬lja. A ipak je mene tako pozdravio taj bijeli čovjek 1 onda je moje srce usplamtjelo kao da se u njemu zapalio plamen prijateljstva...

Nekoliko sati kasnije Outtakž je otišao noseči Swanissitu prijedloge sporazuma. Za slobodan pri¬jelaz irokeških četa preko rijeke njihovi se poglavice moraju obavezati da neče uznemirivati plemena Abe-nakisa i Algonikina ako ih susretnur na svom dugom povratnom putu. — Zašto se vi, Francuzi, toliko zauzimate za te crvene lisice? prezirno reče jedan Mohawk. Moñreuil je ostajao pri svome pa su ga dvojica poručnika Pont-Briand i Fallieres podržavali kad je protestirao: — Vidjet čete, oni če prihvatiti obaveze, ali ih se neče držati. Saveznički „starješine" nisu bili zañovoljii. — Mi smo ovamo došli da ratujemo — reče poglavica Hurona — a kad se neprijatelj pojavio, vi pregovarate... Što če reči naši suplemenici kad nas vide da se vračamo bez ijednog skalpa? Lomenie se čvrsto držao... Bolje je da se Iro-kezi vrate kuči ne praveči im neprilike prilikom pri¬jelaza nego da se lakom pobjedom obnove stare i kr¬vave borbe koje gospodin de Frontenac želi da prekine. — Ne zaboravite da je ratna sjekira zakopana izmeñu Outtakea i Pet plemena — govorio je pu¬ kovnik. 192 1S AnñeUka u novom cvijetu 193 — Mi ne zaboravljamo — odgovorio je Irokez — mi odavno nismo napadali Francuze. — Ali ste napadali plemena koja su nam pri¬ jateljska .. — Mi nismo zakopali ratnu sjekiru s drugim ple¬ menima, nego s Francuzima — uzvratio je lukavo Indijanac. — Zašto se u to miješaju Francuzi? U početku pregovora Anñelika se htjela povuči, ali ju je poglavica Mohawka zadržao jednim po¬kretom. — Neka ona ostane!

To je zahtijevao zapovjedničkim i srditim gla¬som. Nitko nije mogao pogoditi razloge zbog kojih traži da ta bijela žena prisustvuje viječanju. To je bila tajna. Ljudi su se pitali što se to moglo dogoditi gore na brežuljku i kradomice upravljali prema An-ñeliki poglede u kojima se krilo izvjesno nespo-kojstvo. Anñelika je u sebi mislila kako se stvari sve više zapliču i kako bi više voljela da se bavi kuhanjem i kučnim poslovima. Glava ju je jako boljela i ona se nesvjesno hvatala rukom za čelo. Nije nikako mogla smisliti način na koji če mužu objasniti svoj susret s poglavicom Mohawka. Kadšto bi joj pogled odlutao do Outtakeova to-mahavka koji mu je za pašom stajao, pa bi sječanje na to strašno oružje koje joj je prijetilo izazvalo u njoj jezu od straha što ga nije osječala ni u trenutku kad je bila napadnuta. Kad se Irokez zaputio prema šumi, 'krenula je kuči, ne želeči da učestvuje u živim objašnjenjima koja su iza toga nastala. Zavukla se u krevet te čvr¬sto zaspala. Kad se sutradan probudila, dobro se osječala. Vidjela je da je njezin muž spavao pokraj nje, ali njega više nije bilo. Nije se sječala ni kad je do-*ao jol kad je otišao. Mislila je stalno na to što če mu kazati i odlučivala da mu neče ništa reči, več ga za¬moliti da joj pomogne svojim iskustvom kako bi jar sno mogla sagledati sve te mučne i uzbudljive doga¬ñaje. Nije joj bilo jasno zašto se u poglavici Mohaw-ka iznenada razbudio osječaj odanosti i prijateljstva koji ga je naveo da s njome poñe, a prije toga je po¬kušao da je ubije. Čim se uredila, izišla je i pošla do malog bastio¬na u uglu zaštičena ogradom, odakle je mogla pro¬matrati okolinu. Vrata utvrñenog logora bijahu zatvorena, ali čim je bio najavljen dolazak Irokeza dimnim signalima s okolnih brežuljaka, vrata se otvoriše i grof Pey-rac, zajedno s Lomenieom Chambordom, iziñe na ra¬van prostor a za- njima vojnici i naoružana momčad Pevracova. Saveznički Indijanci iziñoše iz šume gdje su se skrivali, naoružani lukovima 'i tomahavkima, pa se tiho raširiše oko logora poput crvene plime. Jonasovi i djeca poñoše za Anñelikom. Oni su radoznalo promatrali prizor izmeñu grubo istesanih fcolaca ograde. Iz gustih vrba .pokraj.rijeke pojaviše se Irokezi. Bilo ih je šest polugolih koji se, ne mareči za oru¬žano mnoštvo što ih je očekivalo, polako uputiše duž žljunkovite obale, a zatim priñoše samoj obali i svr¬staše se prema utvrñenom logoru. Bili su to poglavice Irokeza.

Anñelika je odmah prepoznala Duttakea, pogla¬vicu Mohawka, s njegovim crvenim naušnicama od mjehuriča obloženih kožom. Pokraj njega stajao je stariji čovjek s orlovim sivim perjem u kosi. Bio je mršav i njegovo mišičavo tijelo pod žutom kožom činilo se kao svežanj čvrsto povezanih konopaca. Njegovo dugo i ponosno, lice, sa sitnim borama oko očiju i usta, izazivalo je strah. Čitavo mu je tijelo bilo ištetovirano, što je isticalo njegove grudi, bokove.i ključne kosti. Anñelika je odmah pogodila da je to .Swanissit, poglavica Seneka, vrhovni voña Irokeškog saveza. Oni se malo približiše i zatim sjedoše na obalu rijeke, 194 ta* 195 svi osim. jednoga, a to je bio Outtake, koji je lagano išao prema logoru bijelih ljudi Kad je stigao- pred grofa Peyraca i grofa Lome-niea, pruži fra jednint pokretom ruku nekakav pred¬met, nalik na jedni* vrstu tkanice s resama, koja je bila protkana malim gusto poredanim perlama što su pravile tamnoljubičaste geometrijske šare na bijeloj podlozi. Kad im je prinio tkanicu-, odloži je na zemlju, a zatim iza pojasa izvadi crvenu lulu ukrašenu s dva crna pera pa i nju položi na zemlju pored tkanice. Zatim ustuknu dva koraka, prekriži ruke preko gru¬di, upravi pogled nešto iznad glave sakupljenog na¬roda i ostade nepomičan, kao kameni kip. Svi su stajali mimo, čak i Abenakisi, Huroni, pa i Maudreuil, koji se smijuckao dok su mu guste kose lepršale na vjetru. Nicolaa Perrot ponovo je preuzeo ulogu tumača. On je pregovore vodio po utvrñenom obredu. Najprije duge i svečane rečenice, široki pokreti ruku prema nebu, zemlji,, prema značenju trenutka, a za¬tim strpljiva ponavljanja pitanja i odgovora. Anñe-lika se začudila vještini kojom je Irokez zbunjivao svoga sugovornika* aU se Nicolas Perrot nije dao zbu¬nit!. Poznajuči sva plfemena oko jezera i njihova narječja, on je bezbroj puta služio kao „posrednik" izmeñu njin u sukobima iB u vojnim pohodima Fran-coza. Osim toga on je bfa zarobljenik Unejuta jednu gpdinu. Nijedan prizvuk govora njegova sugovornika nfje mu izmicao.

Odjednom je irokež&i ratnik napustio svoju slu¬žbenu krutost i izrekao jednu neposredni ju misao koja je izazvala bučnu žfvahnost kanadskog tumača. — Veli Irokez da ne bi bio došao i da bi se od¬mah dohvatio sno&i tomahavka da je znao da ču ja ondje biti Nakon kračeg \sremena poglavica Outtake se povukao sa svojima oa obalu, a Evropljani prema 196 svome staništu da viječaju. Sunce je pripeklo i tre¬balo je nešto popiti. Anñelika je prolazeči primijetila da ©u oficiri zabrinuti. Ona lm je izišla u susret <ña 3h pozdravi. — Sto vam se čini, gospoñine? obrati se ona Lo-menieu. Jeste li zadovoljni psjgOTOFima s iiroñenl- dma? Da li čete moči izbječi Borisu, kako "to želi gospoñin Pevrac? — Sto da vam kažem? Uvjjek je isto s ovim Iro- kezima, reče Lomenie. — Kad Ih je jedan prema de¬ set, i onda se drže tako kao c!& pružaju veliku milost svome protivniku tražeči aardr.^To je za njih dovoljno da opravdaju svaku našu popustljivost. Eto, oni se ni sada neče obavezati da ne luznemiruju ostala ple¬ mena. Ako se mi pod tim uvjetima povučemo, to če se svima učiniti kao naš poraz i oni če se time dičiti i nama podsmjehivati. — Navalimo na njih i uništimo ih — reče žes¬ toko Maudreuil. Pont-Briand je šutio. On je gledao Anñeliku i nije mogao da odvoji pogled od njenog savršenog i čistog lika. Joffrev de Pevrac je takoñer šutio. Njegov je pogled prelazio s jednih na druge, ali .se nije znalo što misli. Lomenie-Chambord se obrati njemu: — Što vi, gospodine, mislite? Ne .bojite li se da nam nikakvu zamku sne pripremaju? TDa im izjave kako žele savez s nama nisu neiskrene? Kad mi ode¬ mo, oni če navaliti na vaš logor i opljačkati ga. Sto se vas i vaših tiče. — To je moja briga... — Mi ne znamo koliko ih je... Možda ih je pre¬ malo da se nama odupru, ali previše za vas. — Ne brinite za Jtioju sudbinu — Teče Pevrac, a u očima mu sinu Ironični bljesak. — Pretpostavimo

da se varam Sto vjerujem u česfitost Irokeza. Eto prilike da se unaprijed raduju o«ñ "koji *u Joi jučer željeli moju propast! Sada je problem drukčiji: pi¬ tanje je hoče li se obnoviti neprijateljstvo Izmeñu 197 li Nove Francuske i Pet plemena; je li nasilje nužno i hočete li vi preuzeti odgovornost? — On! pogledajte tko dolazi — reče Falleres (Faler). Na vratima se pojavio poglavica Mohawka. To nije bilo po propisu da se pojavi prije završetka viječanja. — Da nisi zaboravio da nam nešto važno saop¬ čiš? zapita Perrot. — Pogodio si. Moj me brat Swanissit šalje da ti ovo kažem. U šumi, blizu, meñu našim ratnicima ima jedno dijete vaše krvi. To je sin tvoje sestre, tvoj nečak — reče on obračajuči se Romainu de l'Aubi- gniereu. Veliki starješina Seneka spreman je da vam vrati dijete ako Francuzi i njihovi saveznici pristanu na to da nastavimo naš put prema dolini Mohawka bez smetnje. Svi su bili iznenañeni. — To je mali Marcelin, moj nečak — uzviknu Aubigniere. — Spasio se iz onog pokolja. — Pokvarenjaci! progunña Maudreuil. Osjetio je da je sve svršeno i da nema ništa od pregovaranja. Oni su pokušali posljednje sredstvo. Aubigniere se obrati Lomenieu preklinjuči ga: Gospodine grofe, treba sve poduzeti da se spa¬ si dijete. Treba ga spasiti iz ruku tih bijednika koji ga odgajaju u mržnji prema bogu i precima! Lomenie ozbiljno kimnu glavom. — Treba da prihvatimo — reče pogledavši Pey- raca. Tada se obrati Irokezu. — Neka bude, vratite dijete i možete priječi pre¬ ko Kennebeca bez ikakve smetnje.

Mladi barun de Maudreuil ništa ne reče dok nije otišao izaslanik, a onda je prasnuo. Ne, to je nemoguče. Ti bijednici ne mogu bez kazne napustiti ovaj kraj. Neče Swanissit proči po¬red mene a da mu ne oderem skalp ... — Zar ti je tako malo stalo do života moga ne¬ čaka i do spasa njegove duše? uzviknu Aubigniere zgrabivši ga za ovratnik. — Nije Swanissit oderao skalp tvojima! On je ovdje i ja ga ne mogu propustiti živa. Obečao sam njegov skalp Bogorpdici... — Smirite se — reče Lomenie rastavljajuči dvo¬ jicu mladiča. Elacien de Maudreuil odjuri s bijesnim pogle¬dom prema svojoj kolibi da tamo spremi svoje stvari. Ti mladiči nisu baš bili prisebni i Anñelika se sve više divila Lomenieu koji je sačuvao svoju pri-jaznost unatoč dugom boravku u Kanadi. Pukovnik je bio svjestan toga da mladoga Mau-dreuila treba udaljiti, jer je on bio iz ovog kraja, pa se zbog toga nije protivio njegovu odlasku. Pozvao ga je k sebi, razgovarao s njime te odlu¬čio da njegovu lakoumnost iskoristi i upotrijebi za službenu misiju. Zadužio ga da odnese poruku ocu d'Orgevalu, zatim jedno pismo barunu Samt-Gasti-neu koji je bio guverner postaje Pentagouet, na ušču rijeke Penobscot. Dugo putovanje ublažit če vruču krv mladog Maudreuila. — Postaja Pentagouet je blizu obale Gouldsboro, gdje je gospodin Pevrac smjestio jednu novu grupu francuskih hugenota, i ja ču vam dati upute u vezi s lime. Ako pri vašem dolasku nañete tamo brod ko¬ jim možete stiči u Quebec prije pojave leda, otpu- tujte njime, ako ne, onda prezimite u Pentagouetu s Castineom. Još jedan posljednji nalog. Ne vodite sobom Hurone. Zajedno čete se raspaljivati na osve¬ tu. Dat ču vam za pratioca svoga prijatelja Outanai- sa (Utane), Massonka. 188

199 xxm Sutradan, u rano poslijepodne, izvršena je pre¬daja nečaka Aubignierova. Ovog puta Irokezi stigoše rijekom. Pojaviše se-iza zavoja rijeke ploveči na crvenkastim čamcima koje su sigurno ukrali nekim priobalnim plemenima. Oni se iskrcaše na šljunkovitoj obali i krenuše pre¬ma logoru. Kao i jučer, bijeli ljudi okupiše se pred ulazom. Indijanci, meñu kojima Huroni, Algonkini, Abenakisi, stajali su sa strane, u zbijenim redovima i šuteči. Anñelika je stajala malo odostrag s Honorinom i dvjema drugim ženama. Činilo se da je avet rata otklonjena, ali su Irokezi bili na takvom glasu da je i sama njihova pojava izazivala strah. Bilo ih je oko dvanaest i nisu imali oružje. Pri¬bližavali su se s prezirnom nehajnošču kao da uopče? nema drugih uroñenika, čija se mržnja očitavala gla¬snim gunñanjem kad se Irokezi pojaviše. Vampum koji položiše na pola puta izmeñu ri¬jeke i logora osiguravao je nepovredivost neprijatelj¬skih izaslanika. Na čelu irokeškog izaslanstva stupao je Swanis-6it i Outtake, a izmeñu njih, držeči ih za ruku, sit¬nim koracima, dječak izmeñu sedam i osam godina tt mokasinima, s kožnom pregačicom oko pasa. Unatoč-tomu što mu je kosa bila namaščena, vidjelo se da je svjetloplava, a oči mu, na suncem opaljenom licu, 200 tako bistre kao jezerska voda. Bio je tako nalik na evoga ujaka — divljačara koji je imao osakačenu gaku, da se odmah vidjelo njihovo srodstvo. Kad ga je Anñelika ugledala, odmah joj se srce ganulo i ona je zagrlila Honorinu. Elvira, mlada udo¬vica, pogledala je svoja dva dječaka koji su mirno sjedili na travi. Ista je misao prožela obje žene. Hoče li ista sudbina jednoga dana zadesiti i njihovu djecu i baciti ih" polugole u šumu, u ruke barbarskih In¬dijanaca? To bi se moglo dogoditi sudeči po slučaju ovoga dječaka. 2ene su bile potištene i uzbuñene gle¬dajuči malog nesretnika. Več su one zamišljale kako če maloga okupati u toploj vodi kad uskoro doñe meñu svoje zdrav i čitav. Izaslanici s jedne i druge strane sjedoše ispred vampuma. Pregovori nisu tekli bez smetnje. — Zašto niste došli s vašom lulom mira? zapita Nicolas Perrot. — Zar ste došli unaprijed odbijajuči svaku mogučnost mirnog rješenja?

— Mi smo došli samo zato da izborimo prijelaz preko rijeke dajuči u zamjenu dječaka. Mi čemo lulu mira kasnije popušiti sa Tekonderogom, Gromovni¬ kom, kad vi odete i kad budemo sigurni da nas neče izdati ni on ni vi Francuzi, koji ste iste rase, a ni ovi šakali koji su s vama — odgovori Swanissit bez ikak¬ va obzira. — Zašto si poveo tako nejakog dječaka u ovako- opasnom trenutku ratnog sukoba? zapita, ga Eomain de l'Aubigniere. U očima poglavice Seneka zaiskri lukav bljesak. — Volim ga i ja sam mu jedini na svijetu. Nije htio,bez mene. — Radije red da si ga htio imati pri ruci kad etvari krenu nepovoljno po tebe i kad doñe trenutak da platiš zločine koje si počinio meñu nama i našim prijateljskim plemenima... Florimond je obavještavao žene o svemu što se dogañalo. Najzad im je javio kako se sprema opča amnestija. Francuzi su namjeravali da objave kako 201 im nije stalo do ove neznatne čete Irokeza koji su se zaglavili izmeñu rijeke i puta za svoju rodnu dolinu. Onontio, guverner Quebeca, nakon ugovora u Micbilimakinacu, smatra Irokeze za svoju djecu, a prisutni Francuzi zaboravit če njihova zlodjela, kao što ih je zaboravio njihov otac Onontio, i sječat če se samo zadovoljstva što im ga je pričinio Swanissit vrativši im dječaka. Bačvica rakije, koju je Romain de l'Aubigniere osobno predao Svvanissitu, zapečatila je ovaj novi period mira isto onako kako ga je zapečatila i preda¬ja maloga taoca. Baš tada se situacija pogoršala. Svi su stajali. Swanissit i Outtake privedoše di¬jete ujaku, pustile ga s naročitim gestom i rekoše: „A sad idi!" Dječak prestravljeno pogleda oko sebe i stade kričati. Baci se prema Swanissitu, zgrabi ga objema rukama oko mršavih bedara, gledajuči ga suznim po¬gledom i uplašeno ga preklinjuči na irokeškom jeziku. Grupa irokeških ratnika silno se uzbudila. Na njihovim dotada mirnim, istetoviranim licima javio se izraz zbunjenosti i izgubljenosti. Oni se okupile oko dječaka i stadoše ga nagovarati i preklinjati. — Što se to dogaña? uznemireno če Anñelika

oforativli se starom Macolletu koji je mirno pušio svoju lulu pod ogradom i promatrao prizor ironičnim pogledom. On pomaknu na glavi kapu od crvene vune i reče: — Ono što se zapravo moralo dogoditi? Dječak neče ujaku i želi da ostane s uroñenicima! Ha, ha, ha! Podrugljivo se smijuči on nevoljko slegnu ra¬menima. — To se moglo i očekivati... Kričanje dječakovo nadglasilo je svu onu graju. Kričavi glasovi Irokeza, uzvici, talasanje glava okičenih perjem, sve je to podsječalo na jato uzbu¬ñenih papiga Ne misleči na svoje dostojanstvo, Outtake klek¬nu da bi bio bliže dječaka i da ga bolje urazumi, ali se mali Francuz grčevito uhvati jednom rukom za njegov snažni vrat, a drugom za kožnatu vezicu koja je pridržavala Swanissitovu pregaču. Francuzima je to dojadilo pa se okupiše. — Svršimo s time! reče grof de Lomenie. — Zgrabite, Aubigniere, svoga nečaka milom ili silom i odvedite ga brzo odatle. Ako bude i dalje kričao, svi če se obezumiti. Kanañanin krenu prema Irokezima da pograbi 'dječaka koji je izazvao sukob, ali čim je ruku pružio surovi ratnici krenuše prema njemu s prijetečim iz¬razom lica: — Ne dirajte ga! — Čini mi se da se situacija muti — reče za sebe Eloi Macollet. — To se moglo i očekivati! Zaista se moglo! Oni kažu da Francuzi postupaju grubo sa svojom djecom, ali nitko neče smjeti da dirne vlas na glavi ovoga djeteta... Treba s njime strpljivo po¬ stupati. To jedino može koristiti. Ako je dječak isto onako tvrdoglav kako je njegov ujak Aubigni¬ ere, on če tu sve do sutra stajati. Uostalom, svi su ti Aubignierovi tvrdoglavi kao mazge!... Anñelika priñe malo bliže svome mužu. — Što mislite o ovome dogañaju? prošaputa ona. — Mislim da se sve to može loše završiti — Sto čemo učiniti? — Ništa u ovom trenutku. Treba biti strpljiv. To nam preporučuju ova gospoda Irokezi.

On je bio miran držeči se po strani i ne učestvu¬juči u ovim pregovorima koji ga se nisu izravno ti¬cali. Anñelika je, kao i on, dobro znala da je naj-' glavnije ne uzrujavati se, ali je uzbuñenje sve više raslo. Dječak je bio crven od plača i derao se iz svega glasa kao da je htio zauvijek otkloniti tešku sudbinu koja mu je bila namijenjena: da napusti uroñenike i 202 da ostane meñu ovim bljedoliMm nakazamal lice mu je bilo obliveno suzama i slinom. Anñelika je osjetila samilost prema očajnom dje¬čaku. Trebalo je nešto učiniti. Ona krenu u logor i pohita do spremišta sa živežnim namirnicama. Pipa¬juči ona nañe što je tražila: glavu šečera koju je razlomila na nekoliko komada, zatim je zahvatila rukom u sanduk sa suhim šljivama, uzela jednu pre¬gršt i žurno se vratila na mjesto dogañaja. Lomenie je sazvao sve svoje zapovjednike. — Pustimo ih da odu sa tim svojim derištem, a zatim čemo zavojštiti na njih da im ga oduzmemo i da ih najzad uništimo. — Ako ga za osvetu ubiju? — rede Maudreuil. — Neče, oni ga jako vole. Pevrac se umiješa. — U sadašnjem trenutku prekid pregovora ne samo što bi nam donio neprilika kojima smo htjeli izbječi nego bi nam navalio još i gore. Ja vas molim da se smirite i da budete strpljivi. Anñelika se obrati Honorini. — Pogledaj onog jadnog dječaka koji pJače; on se boji svih tih nepoznatih starijih ljudi. Odnesi mu komad šečeja i suhih šljiva, uhvati ga za ruku i do- vedi ovamo. Osjetljiva Honorina odmah je poslušala. Djevoj¬čica bez straha krenu ravno meñu Irokeze koje je prijateljski promatrala. Izgledala je poput male lutke sa širokom nabo¬ranom haljinom i zelenom platnenom pregačom. Nje¬zina zelena kapa, ispod koje su virile kovrče bakrene boje, sjala se na suncu. Na nogama je imala moka-sine sa suvracima ukrašenim resama. Donijela ih je jedna Indijanka uoči odlaska poručnika Pont-Brianda. Honorina je srdačno pružila darove dječaku. Swanissit i Outtake priñoše i stadoše hvaliti pred svojim miljenčetom krasne poklone koje mu je pru¬žala

Honorina. Očajni dječak naposljetku je pogle¬dao. Šmrcajuči promatrao je poklone. Da li je ikad 204 vidio šečer? Ipak su mu suhe šljive bile milije, ali je njegov pogled bio prikovan za onaj bijeli komad šečera za koji mu rekoše da je jestiv. Tada ga Hono¬rina'uhvati za ruku i polako povede prema Anñeliki. Svi su Indijanci bez daha gledali. Ono malo koraka što ih je dijete prešlo odluči¬valo je o ratu ili miru. Anñelika je klečeči čekala i nije se micala od straha da ne uplaši dječaka. Kad joj se približio, ona ga je blagim glasom nagovarala. To ti je šečer. Oblizni ga malo. Vidjet ceš kako je sladak. On nije razumijevao ni riječi, ali ga je glas An-ñelikin privukao. Upravio je pogled svojih plavih očiju prema njoj i, kao očaran, sasvim zaboravio etrah i mjesto gdje se nalazi. Možda ga je ovo lice bijele-žene, svijetle kose, s kapicom na glavi, pod¬sječalo na njegovu majku, mladu Francuskinju, koja je bila ubijena i skalpirana za jedne grozne noči. Kao da se prisječao nečega. Anñelika je nastavila da ga tješi. Stari Macollet je pritekao u pomoč. Ublaživši svoj osorni glas, on je ponavljao na irokeškom riječi Anñelikine. — To ti je šečer. Okušaj ga... Dječak je napokon pristao da oblizne šečer, & zatim ga zagrize. Osmijeh obasja njegovo suzama na¬topljeno lice i on se odjednom, oduševljen", radosno nasmija. Svi odahnuše s olakšanjem. Izaslanstvo irokeško se umirilo. Svi se približile i okupiše oko Anñelike i dvoje djece. Anñelika je dozvala Elvirine dječake. — Imate li štogod u džepovima što bi ga zani¬ malo? Ona je dobro pogodila. Svaki dječak od sedam do deset godina, koji do sebe nešto drži, skriva u svojim džepovima svakakvih dragocjenosti. Barthelemv je 205 pronašao dva staklena klikera koja su mu ostala od posljednje igre na ulicama La Rochellea. To je naposljetku očaralo dječaka. Grupa žena i djece, što se oko njega okupila, odvuče ga bez ikakvog otpora prema dvorištu, a za¬tim kud. Uñoše u kuču i vrata se za njima zatvoriše.

Anñelika se bojala da dječak ne počne kričati kad se nañe u kuči iza zatvorenih vrata. Pošto je pogledao po zidovima i neprimjetno zastao, činilo se da se sa situacijom pomirio te je iznenada sjeo na kamen pred ognjištem na kome je gorjela vatra. Ona je bila uvjerena da ga je namještaj podsjetio na nje¬gove djetinjske radosti što ih je doživio na svojoj kanadskoj farmi. Dječak je bio pod dojmom onoga što je več jednom vidio. Grickao je šečer i gledao Barthžlemvja kako kotrlja svoje klikere po podu. Kadšto bi nešto progovorio na irokeškom. Da ga sa¬svim umekša, Anñelika je poslala- po starog Kana¬ñanina sa „crvenom kapom". Smjestila ga je pred ognjištem sa čašom prepečenice. — Budite ljubazni, gospodine Mecollet, budite „tumač", kako se to u vas kaže, izmeñu nas i ovog mladog barbarina. Strah me je da se ne uzbudi ako osjeti da ga nitko ne razumije... Svakom djetetu dala je komad skupog šečera da ih nagradi za njihovu pomoč. — Da nije vas bilo, draga djeco, imali bismo mnogo neugodnosti. Vi ste bili vrlo- korisni po¬ srednici. Tako je mislio i gospodin Lomčnie kada je malo kasnije došao da zahvali gospoñi de Pevrac. On je izjavio da su se Irokezi mirno povukli i pomirili sa sudbinom njihova miljenčeta. — Dugujemo vam veliku zahvalnost, gospoño. Bez vas i vaše ljubazne djece našli bismo se u veli¬ koj neprilici. Mi vojnici često zaboravljamo da u po¬ jedinim situacijama samo taktičnost jedne žene može nači pravo rješenje. Mi bismo se zbog toga crvuljka poklali, a samo vaš osmijeh bio je dovoljan... Zatim se okrenu prema djed i reče nesmotreno: — Hoču da vas nagradim. Što želite? Omladina, zanesena svojim uspjesima i dugim boravkom na svježem zraku, nije se našla u neprilici. Barthelemv je odmah izjavio: — Ja bih lulu i duhana. — A ja zlatnik — reče mlañi Thomas, koji je sačuvao osječaj vrijednosti što ga je bio donio iz Starog svijeta. — Ja bih htjela nož za skalpiranje... 1 da vidim

Quebec — reče Honorina. Grof je bio iznenañen raznolikošču .želja. — Sto če nož za skalpiranje jednoj djevojčici? A koga to želite skalpirati? Honorina nije odmah odgovorila. Anñelika se osječala kao na žeravici. Na sreču je Honorina izjavila da još ne zna i da če o tome razmisliti. — A što češ ti, dragi dječače, s lulom? — Pa da zapušim. Grof de Lomenie srdačno se nasmija, dade Tho-masu zlatnik, obeča Barthelemvju da če dobiti lulu, ali samo za mjehure od sapunice. — Sto se tiče noža, gospoñice Honorina, počekat ču dok razmislite koga čete neprijatelja skalpirati Več sada vam mogu prenijeti najsrdačniji poziv" go¬ spodina guvernera Frontenaca da posjetiti njegov Ji- jepi grad Quebec. 206 207 te vidarice Melusine i koristeči se dobrim savjetima ljekarnika Savarvja. Sve bi joj to bilo ovdje od velike koristi, ali je godišnje doba več bilo poodmaklo da bi se moglo na¬brati najpotrebnije ljekovito bilje, pod pretpostav¬kom da ga se u ovom kraju moglo nači. Unatoč tome, moglo se nakupiti ljekovite kore i korijenova u ovoj kasnoj jeseni. Sutra če se morati o tome pobrinuti. XXIV Shvačajuči koliko može nagla promjena života štetno djelovati na dječaka, Anñelika je odustala da okupa svog novog Štičenika. — Ali on strašno zaudara — protestirale, su go¬ spoña Jonas i Elvira. — Pogledajte mu kosu... si¬ gurno mu je puna ušiju. — Znam. Ali se bojim da ga ne ustrašimo ako ga odmah zaronimo u kabao. Strpimo se. Možda čemo sutra moči da taj delikatni zahvat izvedemo. Meñutim su se stvari same od sebe uredile. Pri kraju dana dječak bi se kadšto uzbudio, zaplakao, ali bi ga Eloi Macollet ipak utješio.

— Ja mu stalno govorim da če Swanissit i Out- take sutra doči da ga povedu u lov i rat, ako bude dobar. Kad je vidio kako druga djeca s uživanjem buč-kaju po toploj vodi, dječak je pristao da se okupa. Samo su ga površno oprali. Mješavina medvjeñe ma¬sti i prašine tako se stvrdla na njegovoj koži da je činila neku vrstu smole. Anñelika mu je dala da popije čaj kome je do¬dala nekoliko kapi makova uvarka, što ga je našla u siromašnoj logorskoj apoteci. Irac O'Connel rijetko je pobolijevao, a kad bi mu se to dogodilo, liječio se rakijom. Ona je mislila na kesice s biljem koje je ostavila u La Rochelleu: na razne masti, na sirupe, na ljekovite napitke koje je pripremala za porodicu Berne, primjenjujuči upu- 208 Predvečer je svratio Romain ñe l'Aubigniere da čuje vijesti o svome nečaku. Ovaj je upravo blago zaspao, zamotan u pokri¬vač, na ležaju sastavljenom na brzu ruku, jer je od¬bio da spava u krevetu. Divljačar ga je tužno promatrao. Dobro znam što osječa — šaptao je kimajuči gla¬vom. — I ja sam bio irokeški zarobljenik, tamo dolje u dolini Mohawka... kako da čovjek zaboravi te da¬ne? Kako da zaboravi tu dolinu? — Recite mi naposljetku — nestrpljivo če Anñe¬ lika — jesu li Irokezi vaši prijatelji ili neprijatelji? Je li boravak meñu njima sreča ili nesreča? Izjasnite se več jednom ... Činilo se da je u neprilici. Poput Perrota, njemu se nije činila nelogičnom ta veza izmeñu nostalgičnih i rodbinskih osječaja. On odgovori: — Da, bio sam sretan meñu Irokezima. Ali ne mogu zaboraviti da su poklali čitavu moju porodicu i Maudreuilovu. Moram da. im kožu s glave oderera i ja ču to učiniti. Znam da smo danas s njima zaklju¬ čili sporazum. To je cijena za život moga nečaka. Ali čemo se jednoga dana ipak nači licem u lice, budite sigurni! Ona ga potiho zapita: — Sto čete učiniti s dječakom? 200 14 Anñelika u novom svijetu

— Povjerit ču ga jezuitima. Oni u Quebecu imaju sjemenište za siročad i mlade Indijance koje odgajaju za svečenike. Andelika pogleda zaspalog dječaka. Njegov dje¬čački lik, osjenčan prljavštinom, s izrazom tuge na licu, činilo se tako nevin i bespomočan. Sto če za ovo dijete, odgojeno u šumama, značiti tamni zidovi sjemeništa u Quebecu? Bit če to za nje¬ga tamnica. Ona saopči svoje sumnje mladom Aubig-niereu. Zar se moralo toliko platiti za njgovu slobodu I sada ga zatočiti? Zar je trebalo da se preotme poganima samo zato da se spasi njegova duša? To je zaista plemenita bri¬ga. Meñutim, da li se vodilo dovoljno računa o sreči i dobru dječakovu. Cim je počela govoriti, Kanañanin je nestao. Ti Kanañani dolaze i odlaze kao sjenke. U susjednoj sobi druga su djeca legla pod nad¬zorom Elvire. Gospodin i gospoña Jonas nešto su ure¬ñivali u svojoj sobi. Eloi Macollet otišao je da traži duhana. Neko je vrijeme Andelika bila sama uz dje¬čaka u predsoblju. Nemirno je spavao, jecao i nešto tražio oko sebe. Andelika ga blago milovaše po pr¬ljavoj i zapuštenoj kosi. Zatim mu namjesti pokrivač koji mu je skliznuo niz nejaka gola ramena. U sobi je vladala tišina. Čulo se samo pucketanje vatre. Kad se htjela podiči, iza nje su stajali veliki po¬glavica S\vanissit i Outtake tako blizu da su rese na njihovim pregačama dodirivale njezino- rame. Ona ih je zaprepašteno promatrala. Kako su samo ušli? Ispred očiju joj je bila ruka poglavice Mohavvka koja je čvrsto stiskala buzdovan od poliranog drveta na čijem je vrhu bio velik oštrac od slonovače. Uda¬rac ovog oružja mogao je raskoliti glavu, osobito a tako širokoj i glatkoj ruci poput čilibara, sa snažnim mišičima 210 Andelika se svladavala ñas ne skoči-- Ofci Out-takea činile su joj se kao dvije gotova nevidljive crne pukotine, a veliki poglavica Seneka nije gledao rifu več zaspalog dječaka. Nakon kratkog vremena on se sagnut i položi na krevet mali luk i tobolac sa strijelama, orožje kojim se francuski dječak naučio služiti pod niegpsvim okfl-ljem. Odjednom se Svvanissit trgnuo i kao> ña se osvi¬jestio te stao hodati po sobi, a za njim Octttake* i raz¬gledavati drsko sve oko sebe, dirajuči svaku stvar i pretvarajuči se da' ne vidi Anñeliku. Zatim uñoše u susjednu sobu. Andelika je eula krik gospoñe Jonas, koju je us-trašio njihov nagrñeni izgled s perjem na glavi u tre¬nutku kad je podjarivala vatru. Dvojica su se Irokeza

glasno nasmijala. Dotad su šutjeli, a sad se razbrblja-še podrugljivo iznoseči svoje utiske. Gospoña Jonas ponovo kliknu kad su prljavim rukama dohvatili čip¬kastu tkanicu koju je ona razastrla preko krevete da je izgladi. Loše je uradila,, sirota žena, što je baš ovom prilikom iznijela svpje dragocjenosti. U dječjoj sobi dvojica poglavica izazvale veliku graju, Elvira se bila skupila u jednom uglu sva dr¬ščuči, ali su djeca u njih gledala kao da su poklad¬ne maske. Razočarani što. nisu našli ništa zanimljivo, dva Indijanca upadoše u Anñelikinu sobu. Činilo se da su ovdje zadovoljili svoju radoznalost.- Otvoriše kovčege, izvadiše iz njih odječu, ñohvatiše knjiges po¬lica i stadoše ih prevrtati na sve strane i prelistavati. Andelika je pošla za njima nastoječi ña bnñe mirna. Molila Je boga ña se tkogod pojavi i ña ih oda¬vle odstrani, netko tko zna njihov jezik. Outtake joj se činio sumnjiv. Ako- je Svranissit ovamo došao ña posljednji put vidi svoje posvojče, drugi je sigurno došao da zametne kavga sa ženom koja ga je ponizila. — Treba li ih izbaciti? prošapta urar. — Da se niste osudili. Raskolit če vam glavu. IV 211 Mada su tiho govorili, dvojica se Irokeza naglo okrenuše prema njima kao da ih žele uhvatiti na dje¬lu. Zatekoše Anñeliku kako mirno stoji oslonjena na prečagu vrata.. Njih je zabavljao ustrašen izgled Evropljana. Oni su svuda oko sebe stvarali nered poput uz¬buñene djece. Uto je Swanissit otkrio putnu torbu i skupocjene predmete u njoj. Indijanac je bio zanesen. Stao je da premeče u rukama češalj i četku, sviječu i pečatni vosak, a zatim je svu pažnju obratio na ručno ogle¬dalo smijuči se i krevelječi. Ali još više nego slika u ogledalu oduševljavao ga okvir od kornjačevine i zlata i držak koji je pravljen od istog skupocjenog materijala. Outtake kao da nije dijelio njegovo oduševljenje. On mu dobaci strogim glasom nekoliko riječi. Da li je on govorio poglavici Seneka da bijeli ljudi ne po¬suñuju ništa, da oni prodaju svoje poklofae i da ova žena pripada istoj zelenaškoj rasi?... Swanissit se odmah uozbiljio i ozlovoljio. Onako visok i rnršav sav se skrutio u svojoj pregači i vra¬tio ogledalo na svoje mjesto. Pognute glave proma¬trao je Anñeliku pogledom ranjenog orla. Na njegovu izboranom licu javio se bolan izraz kakav je bio ma¬ločas kad je promatrao malog Kanañanina. Nakon kratkog razmišljanja on se prenu. Izraz likovanja obasja mu lice. "On opet dohvati ogledalo i zataknu ga za pojas kao da je njegovo,

a zatim izazovno po¬gleda Anñeliku. Ali to je bio mangupski izraz, izazo¬van, i pretvoran. Tada mu se Anñdika približi, pogleda u putnu torbu i pronañe vezicu od crvene svile. Dohvativši ogledalo iza pasa Svvanissitova. ona mu ga stavi na grudi, ispod ogrlice od medvjeñih zuba, pošto je ve¬zala držak crvenom vezicom i tako dodala ovaj novi i raskošni nakit barbarskom ukrasu. Poglavice su pra¬tile njezine pokrete radoznalim pogledom. — Ti koji govoriš i razumiješ francuski jezik — teče ona Outtakeu — hočeš: li prenijeti velikome Se- 212 neki moje rijeci. Ja, Tekonderogina žena, u ime nje¬govo, poklanjam poglavici ovo ogledala koje mu se sviña. Outtake, ne govoreči ništa, prevede njezine riječi. Promatrajuči ogledalo, koje se sjalo na njegovim gru¬dima, Swanissit naglo reče: — Da li bijela žena namjerava prevariti velikog poglavicu Seneka? Swanissit zna da bijeli ljudi tako krasne predmete upotrebljavaju onda kada služe svo¬ me bogu. Več je jednom Crna Mantija odbila da mi pokloni ogledalo u kome se on ogleda svaki dan i koji svaki put poljubi, mada je Swanissit za nj nudio stotinu dabrovih koža. Sto oni time misle? pitala se Anñelika. Sigurno je koji jezuita odbio da im pokloni kakvu pliticu ili nešto drugo što se odnosi na službu božju. Kako da im objasni da to nije isto... Baš joj stalo do toga!... — Zašto se veliki poglavica Seneka boji da če biti prevaren? zapita ona glasno- — Zar ovaj predmet nije dostojan* da resi grudi velikog i uvaženog poglavice Pet plemena. Njoj se odmah učinilo ña Swanissit shvača smi¬sao njezinih riječi jer se gotovo djetinjska radost zakrijesila u očima sijedog Indijanca. Sav je zračio radošču i ponosom. On se trudio da zadrži ljudsko dostojanstvo. Izrekao je nekoliko riječi koje su dobile u tumačenju Outtakeovu prezriv ton. — Bijeli ljudi ne znaju praviti poklone. To je podli soj trgovaca. Što želi postiči bijela žena tim po¬ klonom? — Bijela je žena več naplačena time što joj je ukazana čast da u svome stanu primi velikoga Swa- nissita, poglavicu Pet plemena. — Da li je francusku ženu uplašio posjet krvo¬

ločnih Irokeza — zapita Swanissit preko svoga tuma¬ ča Outtakea. — Da, uplašila sam se. Iznenadio me dolazak čuvenih irokeških ratnika. Ja sam slaba žena... koja 4e nesposobna da rukuje oružjem u svoju obranu. 213 Dok ^e to govorila, gledala je ravno u Outtakea. Mislila Je da €e on jedini osjetiti smisao njezinih riječi, ali je Swanissit sigurno namirisao nešto o nez¬godi svoga zamjenika koga je umalo zaklala bijela že¬na, ili je to pogodio. On se bučno nasmija, što je bilo uvredljivo za poglavicu Mohawka, pljeskajuči se ru¬kama po bedrima i dobacujuči mu podrugljive po¬glede. Anñelika je smatrala da je prevršila mjeru po-nizivši Outtakea. Odlučila je da ublaži njegovo raspo¬loženje i da objasni svoje riječi. — Sanjala sam čudan san — reče ona. — Našla sam se na izvoru, gore na brežuljku, pri zapadu sun¬ ca, gdje me je neprijatelj vrebao i zaskočio. Kad sam se ujutro probudila, ja sam dohvatila nož i ponijela ga sobom kad sam otišla na brežuljak, jer nas snovi često opominju... Kad je spomenula san, obojica se uozbiljiše. Ne¬stalo je mržnje, svake ironije, nepovjerenja. — Nastavi — reče Outtakč promuklim glasom. — Nastavi, bijela ženo, i pričaj nam o svom snovi¬ ñenju. Oni joj sasvim priñoše i nagnuše se prema njoj poput djece koja žele čuti nastavak uzbudljive i jezo¬vite priče. Uto se vrata naprosto prolomiše. Naoružani voj¬nici i divljačari pojaviše se na vratima. Na čelu su im bili Nicolas Perrot, Pont-Briand, Maupertuis t Troprsti. Oni pogledaše na pod i Anñelika je imala utisak da traže njezin leš i raskoljenu glavu. Kad je ugledaše živu i u najboljem raspoloženju meñu dvojicom strašnih Irokeza, ostadoše zgranuti. — Gospoño! promuca Pont-Briand — jeste li? niste li?... — Ne, živa sam — reče Anñelika — što želite? — Rekoše nam da su u vaš stan upali Swanissit i Outtakč. — Da, tu su, došli su da vide što je s njihovim miljenčetom i donijeli su mu oružje. Pokazuju da su brižni, te su mi vrlo simpatični.

Nicolas Pen?ctt je uzdrhtao gledajuči je mirnu izmeñu ta dva mrka i grozna ratnika koji su stajali pokraj nje. — Otkad sam vas sreo u La Rochelleu — uzviknu on — vi me stalno začuñujete. Pa dobro! Buduči da se ništa nije dogodilo, mi čemo im oprostiti smioni upad. On se obrati dvojici poglavica na njihovu jeziku. Anñelika je nejasno' shvatila po njihovim pokretima da ih on poziva na gozbu s bijelim- ljudima. Ali oni zanijekaše glavom. — Kažu da če prisustvovati gozbi kad ih pozove Tekonderoga i kad odu svi Francuzi iz Quebeca — prenese njihove riječi Perrot. — Oni vas pozdravljaju i kažu da če se opet vratiti. Poglavice se dostojan¬ stveno uñaljiše uz pratnju sve do izlaska iz utvrñenog logora. Vrata se za njima zatvoriše. 214 215 XXV — Hoče li več jednom otiči? Hoče li otiči svi? Kad čemo biti sami,, u miru i tišini? Tako je uzdisala Anñelika želeči da bar jedan trenutak bude sama S mužem, daleko od stranih po¬gleda. Tada bi ona mogla da odmori glavu na nje¬govu ramenu, da ga čvrsto stisne, da iz njega crpe snagu koja bi okrijepila njenu, jer je osječala da je on miran i bezbrižan. Njega nikada nije u životu mu¬čila briga, čak ni u trenucima mučenja ili onda kad mu je smrt bila pred očima. Kad bi se našao pred opasnošču ili iskušenjem, on je skupljao sve svoje snage za borbu i otpor. Prije svega, nikada nije pri¬krivao opasnosti, teške situacije i čuvao se toga koliko god je mogao, ali sve što se odnosilo na budučnost, što je pripadalo carstvu mašta, sve to nije na njega utjecalo. Samo stvarna, prisutna, opipljiva činjenica za njega je nešto značila. U ovim danima ratnih su¬koba, Anñelika je otkrivala tajne jedne muževne duše koju je ženska osjetljivost jedva mogla zamisliti. To otkriče činilo je da je muža osječala gotovo kao stranca, ali stranca koji ulijeva spokojnost. On je zaista bio nevjerojatno spokojan usred oluje, a ona

je. osječala da če joj živci sasvim popustiti, ako još jedan ili dva dana bude trajala ta vreva, ta teška na¬petost, to naglo mijenjanje osječaja nade i propasti, koji su nadolazili kao udarci čudljivog vjetra. Otkad je dovela poglavicu Outtakea s brda, stva¬ri su se sasvim promijenile. Bilo je nečeg drukčijeg u ponašanju drugih. 216 Ona se sada osječala vezana uz druge, uz njihov opstanak i njihove tragedije o kojima prije nije ni¬šta znala. Bila je svjesna da pomalo postaje dio Novoga svijeta, da prihvača njegove borbe i njegove strasti. — Oni če otiči — govorio je Joffrev de Pevrac, tako uvjerljivo kao da je to gotova činjenica. — Svi če otiči, a mi čemo ostati sami u Katarunku. Malo pomalo sve se veči broj čamaca otiskivao od obale. Došao je i dan kada se grof Lomenie-Chambord otisnuo posljednjim čamcem francuske ekspedicione flotilje. Dogañaji se nisu razvijah' onako kako je on pred¬viñao kada je krenuo prema Katarunku da ga na¬padne, ali malteški vitez nije žalio za tim. On je mislio na ovaj bračni par koji se smjestio na obali rijeke smatrajuči ga kao simbol nečega što on ne bi mogao proživjeti, ali što je uvijek .želio su¬sresti. U daljini su konji pasli na pašnjacima. Zrfkanje popaca ispunjalo je zrak. — Ostavljam vas same — reče grof de Lomenie — Chambord. — Zahvaljujem. — Sto če biti ako ne uspijete uvjeriti Irokeze u vaše plemenite namjere te ih spopadne napast da vas udese i opljačkaju prije nego se vrate kuči? — Neka nam Alah pomogne! Grof de Lomenie se nasmija jer je i on bio stari znanac Mediterana. — Alah je velik — odgovori on. Na zavoju rijeke dugo je mahao svojim šeširom. 217 XXVI Sada če otpočeti njihov osmaljen život, a s njime i doživljaji. Ostali su sami. Nisu više pripadali nijednom na¬rodu, ni predstavljali nijednog kralja.

Kad doñu Irokezi i zatraže savezništvo Joffreva de Pevraca, oni če se ponašati prema njemu kao-da je vladar koji govori u svoje ime. Oni su se opet našli u svome boravištu i protiv očekivanja. Uvečer radosno proslaviše ,,u porodici" svoju po¬bjedu i svoju sačuvanu nezavisnost. S čašama vina u ruci nazdravljali su svome starješini, Joffrev de Pey-racu, i njegovoj vještini koja ih je i opet izvukla iz škripca. Te je noči Anñelika osjetila nov zanos grleči ono¬ga koji je sve njih podržavao i nije ih iznevjerio, upi¬jajuči njegove strasne poljupce, kao da je time htio, pošto je minula opasnost, osvetiti se sudbini. Za doček irokeškog izaslanstva Joffrev de Pey-rac je obukao prsluk od crvenog baršuna, protkan srebrnim cvjetovima i perlama od crnog jantara. Na čizmama od crne kože imao je srebrne ma- muze 21,8 Držeči raku na srebrnom balčaku svoga mača, on je očekivao izaslanike ispred logora. Šest njegovih španjolskih gardista stajalo je kao ukopano s halebardama, u svijetlim oklopima i kaci¬gama, s njegove lijeve strane, a s desne šest njegovih mornara u stavu „mirno", obučenih u neku vrstu šarene uniforme: kabanica žuto-crvena, hlače crvene, čizme od riñe kože, uniforma koju je sašio neki kro¬jač iz Seville za kučnu livreju. U rijetkim Je prilikama nareñivao svojima da obuku paradna uniformu. Novi svijet, osim pod Španjolskim gospodstvom, rijetko je prihvačao raskoš Staroga svijeta. U sjeverne žemlje dolazili sa ljudi gotovo goli i bosi i nužda ih je dugo prisiljavala da žive u velikom odricanju. Takav je bio život onih koji su izbjegli vjerskim progonima, poput engleskih puritanaca ili francu¬skih hugenota, tako da su Jonasovi Imali isti onaj skromni zavežljaj sa svim njihovim imetkom što su ga ponijeli još iz La Rochellea. Joffrev de Pevrac je došao s brodovima pošto se obogatio pronalaskom blaga na Karibima. On je, da¬kle, mogao svoje ljude raskošnije obuči, čak je i meñu robom, koju je u ograničenoj količini donio sa ,,Go-uldsboroa", zadržao vonjičke uniforme smatrajuči da je to korisno. Kad su Irokezi krenuli prema logoru, čudili su se tom blistavilu, sjaju dočeka koji je upotpunjavao je¬senski izgled prirode. Ogromno javorovo stajpio s ruj¬nom krošnjom, koje je visoko izraslo pored ulaza u logor, kao da je bilo postavljeno za doček isto onako kao i stabla duž brežuljka izrasla poput slavoluka. Oštar i jak vjetar povijao je sivkastu travu koja je bila nalik na oporu slamu što jse spuštala i dizala pod njegovim fijucima.

Swanissit je držao preko :ruku pušku sa kunda¬kom od sedefa. Bila su petorica: Swanissit, Outtake, Annisera, Ganatuha, i Onasategan, goli i vitki sa svojim jeñ- 219 nostavnim kožnatim pregačama koje je vjetar za¬nosio. Onasategan je bio poglavica Ounontaga, Ganatu-ha jedan od najhrabrijih voña Onejuta, Annisera je mogao govriti u ime Kajuga, jer je bio roñeni brat njihova poglavice, premda iz rase Seneka. To su bili najugledniji meñu predstavnicima Pet plemena iz Doline kukuruza, a došli su da sklope sa¬vez s Gromovnikom i na sebe preuzeli teret ovog rizika iz ljubavi prema svojim narodima, U osječa¬jima, što su im ispunjali srca, javljalo se nepovjerenje koje su nastojali prikriti oholim držanjem. Gledajuči ih odozgo kako prilaze, Anñelika se pitala kakvi osječaji ispunjuju ta divlja srca. Činilo joj se da osječa njihovo nepovjerenje, nemir i bol. Swanissit im je bio rekao: „Pet plemena nije više ono što je nekad bilo. Treba sada nastojati da se sporazu-mijemo s bijelim ljudima." Sudbina Irokeza zpravo se „ispreplela" na vrlo suptilan način sa životom Anñelike. Da li je to bilo zato što je život Outtakea ovisio o njoj u trenutku kad ga je nožem napala, ili zato što se ona priča o kornjači uplela izmeñu njih i nje?... Ujutro je ona s Honorinom odabrala najljepše staklene perle meñu onim „drangulijama" koje su bile namijenjene 'trgovanju. — To je za starog Swanissita ako nas opet po¬ sjeti. On je vrlo ugledan čovjek. — Da, i ja ga volim — izjavi Honorina. — On je bio vrlo pažljiv prema dječaku. Zašto je dječak oti¬ šao s -Francuzima? On bi nas naučio da gañamo lukom. Anñelika bi rado bila zadržala kanadskog dje¬čaka, ali nitko nije to spomenuo. Na pola puta od brežuljka Irokezi nañoše po¬klone koje im je namijenio Joffrev de Peyrac, a s po¬klonima i skupocjeni vampum koji je on izvadio iz svojih kovčega. Kada Swanissit i njegovi odgonetnuže poruku koju je označavala vrpca s nanizanim perlama od 220 bijelog i tamnoplavog porculana, pokazale svoje za¬dovoljstvo.

Pogledaše se mašuči glavom i govoreči: to je do¬bro! to vrijedi!... Swanissit je sigurno rekao svojima da je ta ogr¬lica nekada pripadala Mohikancima i bila njihovo skupocjeno blago. To što grof de Peyrac posjeduje ovakvu skupocjenost dokazuje vrijednost njegovih veza i važnost koju mu pridaju čuvena plemena Ju¬ga. Srce im je snažno udaralo kad vidješe da im to poklanja. Obuze ih grozničava strepnja na samu po¬misao da če to njima pripasti. Svvanissit je u mašti zamišljao sebe kako prolazi kroz naselja Dugih kuča i kako na rukama nosi skupocjeni vampum. Drhtao je od pomisli kako če se narod uzbuditi kad to vidi, kao što drhti koža na bubnju pod udarcima veseloga mu¬zičara. Odložiše oružje: lukove i tobolce, muškete sa se-defastim kundakom i lulu od crvene gline. Bila je samo jedna,, priprosta i neugledna, več odavno neu-potrebljavana, jer nije bilo duhana da se njime na¬puni Odložiše lulu i uzdahnuše jer ugledaše meñu po¬klonima bijelih ljudi, na uštavljenim kožama, smeñe pletenice duhana, lijepo poredane, naboljeg duhana iz Virginije, kojega je fini miris dražio nosnice. Kako če biti ugodno pušiti sjedeči oko vatre na-&0» svečanih uzajamnih obaveza. Ipak se nije smjelo popustiti iskušenju i zanema¬riti obredne i složene tajne pregovaranja, koja su ta¬ko-važna jer se radilo o budučnosti Irokeškog saveza. Anñelika je zamolila muža da ne prisustvuje ovo¬ga puta obred«. Unatoč ulozi koju je imala, pomalo i protiv svoje volje, u pripremanju ovog sastanka, ona Je smatrala da njezina prisutnost nije potrebna. Uavela je razlog koji joj je jednom Nicolas Perrot objasnio: u irokeškoj zajednici žene, a osobito majke, Imgju pravo riječi, ali u Viječu muškaraca njih zastu¬paju, uglavnom, mladiči koje one izaberu. Osim toga, 221 nju od jutros jako boli glava, pa nema snage da pod¬nosi kričavo brbljanje Indijanaca koje traje satima, ni njihov odvratan miris, njihovo podrigivanje i šmrcanje, te useknjivanje rukom ili kosom. Joffrey de Peyrac se složio s njome da ne prisustvuje pregovori¬ma ako poglavice izričito ne zahtijevaju njezinu pri¬sutnost. Zapravo, ona se bojala da ne susretne Outta-kea, poglavicu Mohawka. Radije bi pozdravila Swa-nissita, pa mu je po Nicolasu Perrotu poslala, da is¬priča svoju odsutnost, ogrlicu od venecijanskih perla koju je za njega odabrala. Kad je vidjela da su izmijenjeni pozdravi i da sn otpočeli pregovori, ona se povukla, jer joj je bilo po¬malo hladno, u malu nastambu gdje je provela cijelo poslijepodne u društvu s prijateljima f djecom.

Povremeno bi netko dolazio ña: je obavijesti o toku pregovora. Iz savjesnosti i samoljublja, iako je osječao glad, a zamamni ga mirisi koji su dopirali iz utvrñenog lo¬gora mučili željom .da završi dugi govor, stari je Swa-nissit svejedno produžio razgovore kop su prelazili svaku ljudsku strpljivost. Ali je strpljivost, grofa ñe Pevraca bila bezgranična. Swanissit je dugo isticao da su došla svega peto¬rica zato što je postavio Tahouguetea na Selo svojih suplemenika, onih koji su još bili u šumi i onih koji su počeli prelaziti rijeku na zavoju, Np3b je mnogo, vrlo mnogo, možda i tisuču, mnogo- vxM nego što su mislili Francuzi koji su otišli. Ako on, Swanissit, utvrdi da ga Gromovnik po¬kušava zavarati, da su njegova obečanjja lažna, da on samo želi da Irokeze oslabi nastoječi ña zakopaju ratnu sjekiru kako bi pomogao Francuzima da što više prevare Pet plemena, neka se pripazi i neka od¬mah ostavi svoje oružje, jer če Irokezi, prije nego se vrate u svoj kraj, s veseljem ispeči nekoliko bijelaca ñrznika i varalica. Ima meñu njima lijepih skalpova: tvoj i tvojih sinova, Tčkonñeroga, Takoñer i skalp 2S2 tvoje žene. Neču ga ja skinuti, reče stari poglavica, kao da je to gotov čin, jer ja, to treba da znaš, i to naglašavam, nikada nisam za svoga života ubio ni skalpirao koju ženu. Ja ču radije umrijeti nego odu¬zeti život ženi ili djetetu, kako je to u tradiciji naših naroda. To ne bih mogao reči i za ovo novo pokoljenje ratnika, izjavi on, prezirno pogledavši trojicu drugih poglavica koji su bili zreli" ljudi, jer su ti ratnici na¬učili od bijelih da ne poštuju onoga koji daje život, koji osigurava budučnost, i ti su okitili ulaze svojih šatora skalpovima žena. Sramota! Uskoro, če moji suplemenici postati isto takve kukavice, bez ikakve plemenitosti, kakvi ste i vi bijeli ljudi. Ali ja ih ipak moram braniti i osigurati im budučnost. Peyrac je dostojanstveno i mirno prešao preko ovih riječi i prijetnja. On je znao ublažiti-nepovjere¬nje Swanissitovo koje se očitovalo u ovom njegovom ranijem lošem raspoloženju. Razgovor se otegnuo i oni bi još stajali na istom mjestu sve do sumraka da se vrijeme nije naglo natmurilo. Vjetar je popustio, ali se spustila gusta magla koja se naglo podigla s rijeke i jezera i pritisla poput oceana jelovu šemu i vrhove brda. Trebalo je, dakle, pokupiti poklone, vampume, kalumete, i poči u utvrñeni logor gdje su ljudi stvorili toplo i svijetlo utočište koje razgaljuje tugu i tjera mrak podzemnoga carstva. Zapališe veliku vatru na ognjištu u prostranom predvorju. Pripremiše gozbu, časteči se masnom hranom, mirisnim

kukuruzom i kiselim bobicama. Uživalo se u pušenju, u plavim ko¬lutima dima, u prozirnom alkoholu. Ovakvu su gozbu mogli izdržati samo oni koji su navikli na barbarske gozbe i gusarske orgije, gdje se jelo I pilo do iznemoglosti. Florimond i Cantor otiñoše u stan da jedu za¬jedno s djecom, ženama i trijeznim ljudima, ili s oni* ma koji su imali osjetljiv želudac. Anñelika se smijala njihovu smetenom izrazu. Mladi Bretonac Yann takoñer se pridružio njima go- 223 voreči iskreno da on ne voli piti, ni jesti do izne¬moglosti kuhano medvjeñe meso, i da mu se povrača kad vidi kako se Indijanca, opijaju do besvijesti. Pri¬šao im je i Maltežanin Enrioo Enzi koji je imao osjetljiv želudac. Toga se stidio, ali kako je bio na glasu kao vješt rukovalac nožem, nitko mu nije za¬mjerao kad bi onako žut odbijao Čašu vina ili žestoka piča. U društvu gospoña veče je proteklo veselo. Pje¬valo se, sviralo u gitaru i svirale. Jeli su uštipke, šečerne bombone sa slatkim koprom, koje su djeca osobito voljela i grickala sjedeči oko ognjišta. Gazda Jonas pričao je priču o vukodlaku iz po¬krajine Saintonge (Sentonž). Odavno je nije pričao pa se povremeno nit pričanja gubila. Nije to bilo s razloga što ga je pamčenje izdavalo. Sječao se on vrlo dobro, ali tu priču nije pričao otkad su mu jed¬noga dana jezuiti u La Eochelleu, ugrabili dva sina koja više nikad nije vidio. On je ipak hrabro izdržao do kraja, a pažnja koju su mu ukazali bila je nagrada za njegov trud. Florimond i Cantor, zajedno s ostalima, molili su da još nešto priča. Najzad svi odoše spavati. Anñelika je savjetovala svoje sinove da ovdje ostanu jer u prostorijama druge kuče gdje su stanovali neče moči spavati zbog buke koju prave učesnici gozbe. Oni se umotaše u pokri¬vače i legoše pored ognjišta. Magla je polako uspavljivala. Meko je obavila svu prirodu, a nejasni i zbrkani šumovi prodirali su kroz njenu gustu zavjesu, natopljenu zlokobnom ti¬šinom. Na sva četiri stražarska mjesta na nasipima straže su uzalud napinjale pogled i sluh ne bi li ra¬zabrati razne šumove: šljapkanja, bučkanje, koja su im nejasno dopirala s rijeke kroz maglu, nekakve uzdahe, prigušene odjeke koji su se širili kroz magle-nu zavjesu: od žaba pored rijeke, od kozodoja i sova u šumi

Odsutnost Indijanaca Metallaka i Narantsonaka koji su napustili svoj logor, činila je noč još tajanstve-nijom. Za druge koje noči vidjele bi se čak i kroz maglu vatre, osjetio bi se miris dima koji bi prodirao Iz okruglih indijanskih vigvama, čuo bi se plač nejake djece. Ali te večeri sve je bilo tiho. Logor Katarunk utonuo je u duboku noč poput olupine u dubokom oceanu. 224 AaOemu u novom 236 XXVII U Katarunku magla napolju, magla ir nastam¬bama. Napolju hladna, u nastambama topla. U noči, siva magla, sva protkana tek primjet¬nim kristalima inja, a u nastambama plavi gusti ko-lutovi od duhanskog dima. Napolju, magla beskrajnih prostora, s grobnim mirisom, memljivim i hladnim, pritisla tamnu zemlju kao opasna životinja koja hoče da prodre u skrovište ljudsko, a u prostorijama mirisava magla, s gustim i skladnim kolutovima dima koji se izvija iz dugih lula, što ih sa zadovoljstvom puše bezbrižni i siti gosti. Swanissit je zadovoljan. Stari se Seneka najeo do sitosti. Malo je pio, jer se boji mahnite"! jake ra¬kije koju nikad nije zavolio. Isto tako nije htio piti ni piva ni vina. Ali je uživao u vodi iz dubokog zden¬ca, s okusom zemlje, kojom je zalivao obilne obroke masnih jela Ui kaše od kukuruza. Pretjerano uživanje u jelu i pušenju, nakon dugog posta i ratnih napora, na njega je djelovao isto kao i teško piče, te je i on bio pijan kao i ostali. On sanjari o vampumu koji če nositi na rukama i pokazati ga Viječu majki i sta¬raca. On sanjari o primljenim poklonima, o preuze¬tim obavezama; o Velikim lovištima koji očekuju vr¬log ratnika poslije smrti. Ima večernjih gozbi koje srce ispunjuju zadovoljstvom. Iako je on još na ovom svijetu, njemu se Čini da je radost nagrañenih duša ista kao i radost što je osječa ove večeri. Ništa ne manjka. Cak mu se pred očima iznenada stvorio — kakvog li iznenañenja! — barun de Maudreuil, drugo njegovo, davno posvojče, koji se grohotom smijao mašuči svojim kratkim -mačem.. 226 . - . „¦'•¦'¦• '

xxvm Još je bila duboka noč kad zarzaše konji. Netko je napolju zavikao: — Medvjedi!... Joffrev de Peyrac se podiže i pohita prema vra¬tima. Unatoč njegovoj uroñenoj izdržljivosti, nije bio siguran u se dok je nesigurno prelazio preko tje-lesa pijanih gostiju; Koliko god se čovjek pridržavao svih pravila gostoprimstva, nema težeg slučaja nego onda kada se slavi važan ugovor s poglavicama Indijanaca, a posebno Irokeza, Njihova izdržljivost u razgovoru, jekt i piču takve'je prirode da u tome rijetko za¬kažu. Na sreču, .strpljivost Joffreva de Fevraca bila je iskušana. On je mogao barem reci da je za jednu noč mnogo uznapredovao u znanju irokeškog jezika. Hladni ga zrak osinu. Čudio se što ne čuje vla¬stite korake dok je prolazio preko dvorišta prema vratima utvrñenog logora. Nigdje svjetla. Cuo se još nekakav povik, čudan i promukao. Prepoznao je glas Španjolca Pedra Majorise, jednoga od svojih stražara. U tom trenutku snažan ga udarac tresnu po ra¬menu i on zatetura. Taj ga je udarac zapravo morao pogoditi u glavu, ali mu je on nagonski izmaknuo. Osjetio je odakle dolazi pa je odskočio u stranu. Dru¬gi su udarci nasumce padali po njemu jer je bila gusta magla. On je pipajuči hvatao ljepljiva tijela, stezao ih samrtnim stiskom, vještinom koje je tajnu naučio u nekim istočnim lukama, S čuo kako kosti »8» 227 pucaju. Ali njegovi napadači kao da su imali neuni¬štiv život jer su neprestano napadali kao stoglava aždaja. Udarac sjekirom, koji bi ga sigurno pogodio u čelo da mu nije izmakao, okrznu ga iznad sljepo¬očnice po kosi. Krv brižnu i on osjeti slani okus na usnama. Jednim skokom otrgnu se od zmijskog spleta koji ga je sputao i smrt mu priprercfao te jurnu kroz čud¬nu i zagonetnu tišinu. Oči su mu se bile privikle na mrak, ali je bio svjestan da u mraku ne može vidjeti tako dobro kao Indijanci. Ipak razabra neku sjenu koja ma je prilazila i postajala sve veča u gustoj magli. Ovoga puta on udari prvi teškim srebrnim drškom svoga pištolja ravno u lice. Sjena pade i ne¬stade, ali u nočnoj tami pristizale su druge, brojne sjene koje su ga okružile pokušavajuči da ga zgrabe.

Rana mu je oslabila snagu. Peyrac potrča prema rijeci da im umakne. Jurnu prema vodi. Čim osjeti strmi nagib obale, on se baci u vodu. Tamno i ledeno sklonište učini mu se tako prisno da se sasvim prepustio vodi jedva dišuči, ne misleči ništa, i n5emu se za neko vrijeme činilo da proživljuje svoj bijeg a voñama Seine prije petnaest godina kada je skliznuo sa čamca gdje su ga kraljevi mušketiri bili utovarili napola mrtvog. Nešto ga zaustavi. On se zakvači za nekakvo gra¬nje, dohvati se nekakvih žila. Crveno i hladno svjetlo udaralo mu ti oči. Učinilo mu se da je netko ispalio prema njemu raketu. Ali se odmah prisjetio da je to rumenilo zore i sjaj sunca na ishodu. Svjetlucava bjelina zamijenila je crni zastor noči i njemu je bilo jasno, mada je mislio da nije izgubio svijest, da je neko vrijeme bio bez svijesti pošto se popeo na obalu. Odmah je pomislio: Ona!... Anñelika... Tamo, u logoru,... što se dogodilo?... Ona je u opasno¬sti... Djeca!... To ga odmah rasvijesti, bijes ga obuze, mada je izgubio dosta krvi, i razbudi u njemu strašnu snagu. 228 On se sav napregnu, vrebajuči opasnost, spopade ga neka vrsta opuštenosti koja mu se javljala u trenut¬ku borbe i činila ga slijepim i gluhim za sve što nije bila borba i opasnost s kojom se morao ogledati Cak mu se i misao na Anñeliku izbrisala iz svi¬jesti. On je bio samo biče koje se brani svim svojim nagonskim snagama i stečenim sposobnostima i nje¬govi su neprijatelji dobro znali kako je čovjek u ovakvom stanju nepobjediv, čak i onda kad je sam. Polako se uspravi i pogleda oko sebe. Nalazio se pod vrbom čije se granje spuštalo prema vodi, zlatno granje pokriveno snijegom, koje se blistalo poput skupocjenog pokrova. Snijeg je prekrio čitavu krajinu blistavom bjeli¬nom, zastro je tišinom. Nigdje šuma ni jeke koraka. Snijeg je nečujno pao usred noči pomiješan s maglom. Dovoljne su bile prve zrake sunca pa da se u ovim krajevima nevjerojatne hladnoče zbriše jednim da¬hom gusta zavjesa magle i da čitava krajina sine blještavom jasnočom. Grof de Pejrrac je opazio da je daleko od nastam¬be. On je zamijetio tamni opkop oko nje, na iz-brežini obale, i guste perjanice dima koji se lijeno izvijao iz dva dimnjaka, tako bijele kao snijeg pod jutarnjim nebom. On oprezno koraknu ne skrivajuči se. Držao je pištolj u ruci spreman da opali. Oštrim pogledom pretraživao je okolinu. Nigdje ljudskog lika. Malo poviše on otkri svježi trag koraka koji su išli uz strmu obalu. Sto se više

približavao nastambi, tragovi se umnožiše prema desnoj i lijevoj strani. Logor je bio opkoljen prije napadaja. Napadaj? Nisu napali, več prodrli u logor bez teškoče. On je u dvorištu dobio udarac. Kako je krenuo stazom koja se nazirala pod tan¬kim pokrovom snijega, a vodila je od obale prema glavnom ulazu u logor, on ugleda ispruženo ljudsko tijelo. Oprezno se približi i okrenu ga. Indijanac je imao raskoljeno čelo iz koga je curila krv i mozak. 229 To je tlo čovjek koga je udario noču drškom pištolja. On ga je pomnjivo razgledao. Mada je stajao na otvorenom prostoru i mogao po¬služiti za nišan svakom neprijatelju, bio je svjestan da ga nitko neče napasti. Indijanac je pripadao onima koji dolaze noču, a povlače se u zoru. To su bili oni koji se ne boje smrti u mraku jer njihove du5e nisu izložene prokletstvu predaka, je¬dini koji se usuñuju... Oni pripadaju samo jednom soju, i sagnuvši se prema mrtvacu, Joffrejr de Peyrac se uvjerio. Neka¬kav je predmet blistao na Indijančevu vratu. Grof ga otrgnu jednim zamahom 5 vrata, pogleda ga i strpa vt svoj prsluk. Zatim se polako zaputi prema Katarunku. XXIX Anñelika nije mogla dugo zaspati. Osječala je bolove u sljepoočnicama i u očima. Nekoliko abenakiških pjevača pozvalo je Nico-las Perrot na nočnu gozbu da muzikom zabavljaju irokeške poglavice. Pjevači su tresli svojim prapor-cima od kornjačevine, udarili u bubnjeve, svirali u svoje sviraljke sa šest rupa. Na pergamentskim okni¬ma malog prozora igrali su crveni isprekidani odrazi vatre s ognjište. Anñelika se stalno bojala da se tamo ne pojave prijeteče sjenke. U dvorištu su plesali Indijanci sit¬nim zanosnim koracima, a ona je zamišljala kako se poglavice i bijeli ljudi vesele u prostorijama, kako jedni drugima dodaju drvene zdjele pune heljde, pre¬livene medvjeñom mašču i sjemenkama od suncokre¬ta,, te komade kuhanog mesa i osobito pehare rakije. Povremeno bi promukli i jednolični povici nadglasali buku reske i piskave muzike i Anñelika bi sva uz-ñrhtala neugodno se osječajuči. Ona je osječala strah jer nije bilo pokraj nje muža.

— Htjela bih da budeš pored mene — sanjarila je ona djetinjski. — Silno čeznem za tobom... Odjednom se sve to zamutilo i ona je utonula u duboki grobni mrak i tišinu. Kad se probudila, svuda je bila iste tišina. Svjet¬lost dnevna bila je nalik na žmirkavo svjetlo koje probija kroz svjetiljku od alabastra. 231 Kraj uzglavlja ugledala je lik Outtakea. Bio je nag i samrtno blijed, nalik na kip od žutog mramora. Nagnute glave gledaše u nju, i ona odjednom spari rumenu krv kako mu teče iz ramena, ili iz grudi, nije bila u to sigurna. On promrmlja u jednom dahu: — Ženo, pokloni mi život! Ona skoči iz kreveta i te bolne prilike Mohawka odjednom nestade. Nikoga nije" bilo u sobi. — Ja ču poludjeti — pomisli ona. — Da se ne počnu meni, kao ovom svijetu ovdje, ukazivati pri¬ viñenja? Prijeñe rukom preko lica nekako izgubljeno. Srce joj je ludo udaralo. Oslušnu. Sto znači ova potmula tišina? Znala je da je tome razlog neki do¬gañaj. Nešto se dogodilo! Brzo se obuče. U žurbi dohvati ogrtač od grimi-tne svilene tkanine, isti onaj koji je bila uzela kad Je odlazila neke večeri na banket. Nije bila svjesna da če ovaj nesvjesni gest spasiti jedan život U obližnjoj prostoriji njezina su dva sina još uvijek spavala tvrdim mladenačkim snom; prisloniv¬ši uho na vrata Jonasovih i djece, te čuvši njihovo lagano disanje, ona se umiri. Ali gluha tišina oko nje činila joj se neobičnom. Ona tiho priñe ulaznim vratima, podiže zasunak i otvori ih. Udari, joj u lice blijeda svjetlost koja je jutros prodirala kroz mala neprozirna okna i koja ju je začudila kad se probudila. U isto vrijeme obavi je hladan dah dok je zbog blještave svjetlosti žmureči gledala, i umalo što nije uzviknula. Snijeg!... Snijeg je pao u toku noči, rani, neočekivani sni¬jeg, koji je polako padao, obavijajuči svojim mekim ogrtačem utvrñeni logor, prigušujuči povike, zaziva¬nja, pucketanja vatre, umrtvljujuči svaki život, sva¬ku buku, svaki pokret 232

Ujutro su pahuljice prekinule svoj potajni ples, ali je iznenañenje ostalo. Drevna zdanja činila su se još tamnijim, mrklijim pod bijelim pokrivačem. Pramenovi magle još su lebdjeli na rubovima palisade sjenčeči njezine obrise na granici utvarne krajine. Sve je bilo pusto. Unutar ograde, na bijelom sagu, vidjeli su se svježi tragovi ljudskih stopa u raznim pravcima. Anñelika je primijetila da su vrata predvorja širom otvorena, a malo podalje od vrata ležalo je ne¬što tamno, kao ljudsko tijelo. Ona je upravo htjela da pojuri kad se iza nje spusti vrlo gusti i niski spon magle, dolazeči preko krova, u svicima sivoga dima, te zakri sunce, i ona utonu u nijemi i tamni svijet. Negdje odjeknu neobičan i oštar krik. Anñelika nije ništa vidjela. Morala je tapkati da bi mogla stiči do vrata iduči duž palisade. Kad se našla pred vrati¬ma, nije znala gdje je ugledala čovječje tijelo. Stade dozivati. Glas joj muklo odjeknu i izgu¬bi se. Isto onako kako je magla naglo nadošla, tako se brzo počela razilaziti pretvarajuči se u tanak veo iz koga su potekle blistave kapljice. S desne strane, iz¬nad njene glave, ukaza se Anñeliki nekakav visoki crvenkasti predmet. To je bio usamljeni javor koji se dizao pored ulaza u logor. Snijeg nije mogao pre¬kriti njegov raskošni izgled. Bijeli sniježni porub još je više isticao rujni odsjaj javora, a sunčane zrake probijale se kroz grimizno ušče kao kroz crvena okna na crkvenim prozorima. Magla se polako povukla prema obali rijeke. Odozdo je dolazila neka ljudska prilika preko bar¬šunaste podloge ranoga i svježeg snijega, koji če se rastopiti čim ga sunce ogrije. Bio je to mladi barun Eliacien de Maudreuil, li¬jep i blistav kao arhanñel Mihovil. Njegova plava kosa sjala se pod indijanskim ukrasom od perja i resa, U izresku njegova kaputa 233 od jelenske kože, na golim grudima odsjaj ivale su tri medalje, kao i na sječivu njegova mača što ga je dr¬žao u uzdignutoj ruci. On je dolazio uspravno gazeči po snijegu koji je prigušivao njegove korake. U nje¬govim se očima ogledalo rajsko blaženstvo. Kroz maglu, pod rujnim stablom javorovim, ugle¬dao je pojavu svjetlom ovjenčanu, natprirodne lje¬pote, lica bijela poput ljiljana i divnih očiju. Čekala ga, gledala kako dolazi, vedra i ozbiljna, ogrnuta crvenim ogrtačem. Sav uzbuñen on kleknu. — Bogorodice — promrmlja on slabim glasom. — Majko Božja, neka je blagoslovljen ovaj dan!

Znao sam da ču te vidjeti u trenutku moje pobjede! Ispred njega snijeg se osipao crvenim cvjetovima. To je bila krv! Kapala je po snijegu!... U podignutoj ruñ držao je nekakav crni pred¬met i mahao njime, vlažan, obliven crvenim mlazevi-ma krvi. — Evo demonove kože! Evo plijena koji sam ti obečao! O Bogorodice? Donosim U Swanissitov 'skalp. Jedan se oblak spusti i obavi oboje hladnim da¬hom skrivajuči od Anñellkina pogleda čovjeka koji je klečao. Ona je čula kako viče izbezumljenim glasom: — Swanissit je mrtav! Slava Bogu na nebe¬ sima... Tapkajuči ona ustuknu iražeči kakav oslon. Ho¬dala je nesigurno, preko dvorišta, tražeči prostorija gdje se sinoč slavilo. Odjednom ugleda, nekoliko koraka ispred sebe, širom otvorena vrata koja su mračno zjapila. Prepu¬štena vjetru teška su vratila škripala držeči se na bagiamama od kože. Strašna zebnja pritisnu joj srce. — Gozbena dvorana! Ona krenu tamo. Četiri su čovjeka sjedila za stolom. Njenog muža nije bilo medu njima. To su bile irokeške poglavice: Swanissit, Annisera, Onasategan i Ganatuha. Glava 234 im je počivala na stolu, kao da žele odspavati ma¬murluk. Otužan miris dopirao je iz dvorane u koju je čak i magla prodrla. Vatra je bila ugašena. Anñe-Kka je čula zlokoban šum od koga se sva naježila. Taj je §um dolazio od laganog kapan ja, kao od slu¬zave voče n dubini mračne pečine. Ništa nije smetalo što su vrata bila otvorena i š&> je vatra bila ugašena. Onima koji su tamo sjedili oije bila potrebna toplina. Spavali su, oderane glave, u lokvi krvi Sum koji je Anñelika čula dolazio je od krvi koja je kapala sa stola na pod. Obuze je mučnina. Osječaj užasne, strašne sra¬mote zbog orog prizora potisnuo je uznemirenost koju je osječala za sudbinu svoga muža. Poglavice Irokeške bile su skalpirane za stolom svoga domačina, pod krovom Joffreya de Pevraca. Neka prilika se pomaknu iza nje. Ona se hitro okrenu i dohvati za držak svoga oružja.

Ugledala Je Nicolasa Perrota kako se češe po glavi ispod kape i gleda je praznim pogledom. I on fe promatrao prizor mrmljajuči psovke koje nije mo¬gao glasno izreči. — Gospodine Perrot — reče Anñelika gotovo ttho — znate li tko fe sve ovo počinio? On odrečno mahnu... — Gdje Je moj muž? — Tražimo ga. — Sto ae dogodilo? — Sinoč smo se svi napili — reče Perrot. — Kad »am izišao u dvorište, netko me po glavi tresnuo. Sad se upravo budim. — Tko vas je tresnuo? — Ne znam još ništa. Sve mi se čini da je to bk> Sagamore PSksarett sa svojim goropadnim ratnicima — Pativnkettima. — A Maudreuil! Vidjela sam ga maloprije pred logorom. 235 Perrot pogleda prema IroTčezima i reče neodre¬ñeno: — Nedostaje jedan... On je izbrojio mrtve. — Nedostaje jedan. Čini mi se da je to Outtake. Sigurno je pobjegao. — Kako su mogli uči i iznenaditi vas? — Netko je od naših otvorio vrata. Stražari su mislili da se vračaju Francuzi... — Gdje je on? Bože moj, gdje bi mogao biti. Upozorit ču svoje sinove. Anñelika ponovo krenu preko pustog dvorišta po kome je palo magleno sivilo. Na svakom koraku mo¬gla se sudariti s neprijateljem. Ona prepozna zgradu magazina i tu se zaustavi oslonivšl se na zid i podignuvši pištolj jer joj se uči¬nilo da čuje neko šuštanje. Opet-se začuo neki šum. Nešto teško skliznu duž krova, pokrivena sindrom i povuče za sobom naslagu snijega. Jedno tijelo muklo pade ispred nje. Bio je to Outtakč koji je nepomično ležao na snježnom pokri¬vaču. Tijelo mu je bilo voštano blijedo.

Kad je vidjela da se ne miče, ona se sagnu pre¬ma njemu. Jedva je disao. Iz ruku mu ispade komad krova za koji se bio zakvačio i visio ranjen nekoliko sati. Irokez otvori oči u kojima je još zračio pogled. Usne mu se stadoše micati. Ona je više pogodila nego što je čula da on govori ono isto što joj je jednom na izvoru rekao i što joj je u snu ponovio: — 2eno, pokloni mi život! Ona ga uhvati ispod pazuha, podignu i povuče. Bio je težak. Ruke su joj klizile jer mu je koža bila masna. Potraži u džepu svoje haljine klfuž magazina, gumu laktom vrata, povuče ranjenika unutra, spu¬sti ga u jedan ugao i baci'na njega nekoliko starih vreča da ga sakrije. Zatim izañe i zatvori vrata. Netko je stajao iza nje, iskrsnuvši iz magle, i gledao što radi. 236 Kad se okrenula, ona je snažno odskočila. Pred njom je stajao Indijanac i ona prepozna u njemu veli¬kog poglavicu s medvjeñom kožom koga je vidjela onog jutra kako stoji pokraj oltara od pozlačenog drveta. Bio je gorostas, ali jako mršav. Njegov de¬beli perčin na glavi bio je nauljen i isprepleten bro-janicom od krupnog drvenog zrnja, a pletenice s obje strane lica pričvrščene ukosnicama od šapa riñe li¬sice. Oko vrata visio mu je čitav niz medaljica i kri-ževa i padao na njegove tetovirane grudi. Promatrao je Anñeliku prignute glave sa zlo¬bom u očima. Priñe joj polako. Njegov nijemi smijeh otkri bijele i oštre zube kao u glodavca. Dva su mu sjekutiča stršila iz usta i davala izgled zlobne vjeverice. Nije joj bilo jasno zašto ne osječa nikakva straha pred njim. — Jesi li ti Sagamore Piksarett? zapita ona. Kao i svi Abenakisi koji su se družili s Francu¬zima, tako je i on sigurno razumijevao nešto fran¬cuski, ako ga i nije govorio. On potvrdno kimnu glavom. Ona stade izmeñu njega i vrata magazina odlu¬čivši da ga ne pusti unutra, ali ga nije htjela ubiti. Htjela je samo da ga odvrati, da ga spriječi da dotuče ranjenika, da se pogodi s njime. Ona skinu svoj crveni ogrtač. — Uzmi ovaj ogrtač... Tebi ga dajem ... za tvoje mrtve. Ovaj je ogrtač zanio Indijance. O njemu su go¬vorili daleko na obalama Kennebeca, maštali o njemu, opsjednuti željom da nañu kakav plašt

prikladan da se njime pokriju kosti njihovih predaka. Mnogo je katoličkih svečenika podnijelo mučeništvo jer nisu htjeli pokloniti misnicu. Poklon je jedino mogao odvratiti pažnju Saga-morea Piksaretta. On se zanosno zagledao u ogrtač koji mu se činio kao komad zore otrgnut s neba 237 Pohlepno ga dohvati, raširi ga, obavi ga oko se¬be, pa ga smota kao loptu i pritisnu na srce. Pogleda još jedziom zatvorena vrata, pa Anñeliku i naposljet¬ku ogrtač. U tom se trenutku pojavi sunce i obasja svojim zrakama kuče i palisadu. Snijeg se polako počeo to¬piti. Nicolas Pernat s druge strane dvorišta primijeti Piksaretta kraj Anñelike i jurnu prema njima. Abenakis pobježe i, držeči stalno ogrtač u ruci, skoči preko ograde kao ogromna vjeverica te nestade. Tada je Joffrev de Pevrac stigao u logor. Anñeli-ka potrča prema njemu, baci mu se u naručje, ustra-šena što ga vidi ranjena, ali luda od sreče što je živ. — Bogu hvala! 2avi ste — reče grleči ga. — Jeste li ranjeni? — To nije ništa. Sto je s djecom? Gdje su dje¬ čaci? — Svi su živi. Mislim da meñu našima nema mrtvih... Pevrac je uporno gledao prema otvorenim vrati¬ma velike nastambe pokraj koje su se počeli skupljati ljudi. Prišao je bliže predosječajuči, kao malo prije Anñelika, tragediju koja ga je očekivala. S vrata je ugledao voštane prilike s krvavim gla¬vama položenim na sto izmeñu tanjura, kao da ih je san svladao ili da su pijani. Divljom srdžbom planuše njegove crne oči. On stade kleti stisnuvši zube. — Prokletnid! Prokletniei! Neka je proklet onaj koji je to počinio. On je stiskao šake. Njegovo okr¬ vavljeno lice i vlažna kosa uprljana blatom prestra¬ šila ih je. — To su sigurno učinili Patswiketti — reče Ni¬ colas Perrot. — Znam... Znam da su došli da nas izdañu pod zaštitom noči. Vidio sam njihovo znamenje... On izvuče iz svog mokrog kaputa neki predmet koji je strgao s vrata mrtvog Indijanca, i oni ugledaše u njegovoj ruci mali zlatni križ.

238 — Križ — reče Pevrac gorko. — Zar nema jed¬ nog mjesta na ovome svijetu gdje mogu nešto podu¬ zeti a da mi se meñu noge ne baci križ samo da se spotaknem! — Gospodine, nemojte psovati, preklinjem vas — uzviknu Nicolas Perrot problijedivši. — Sto me se tiče psovka! Važna su samo djela!... Rekavši to pogleda ih mračno. U drhtavom glasu osječala se prigušena žestina. Te bogohulne riječi, koje je u naglosti izrekao, nitko od njegove okoline, ni oni koji su mu bili brača, ni njegovi drugovi, nije mogao shvatiti — osim Nje. Jer ona je trpjela s njime, trpje¬la je kao on zbog istih razloga. On je strasno privinu k sebi jednom rukom promatrajuči uporno njeno krasno blijedo lice i bistre oči. S njime je ona bila izopčena iz svijeta vjernika i pravednika, zbog ljubavi prema njemu ona je mlada, u dvadesetoj godini, bila obilježena žigom proklet¬stva, i sada je otkrila, u jednom magnovenju, da je ona drugi dio njegove ličnosti možda jedino stvorenje na svijetu slično njemu. — To mora da je djelo Patswiketta — ponovo če Maupertuis, samo da nešto kaže. — Oni ne mogu vi¬ djeti Irokeza a da mu zube ne zar iju u grkljan. Kad su vidjeli da če im ovi izmači... — Da, to su oni. Treba biti Indijanac i fanatični krščanin pa noču povesti borbu. Fanatičan, i fanati- ziran. Samo Patswikettt mogu biti takvi Vjerovati toliko da ne podliježu praznovjerju svoje rase koja tvrdi da če ratnik ubijen noču vječno lutati u tmina¬ ma. Biti toliko pod utjecajem Crne Mantije i vjero¬ vati u njegovu tajanstvenu moč kad im tvrdi da im smrt jednog Irokeza ili Engleza osigurava raj. — Govorite li vi o ocu d'Orgevalu? uzviknuSe Nicolas Perrot i Maupertuis. — To je nemoguče, to je svetac!... — To je svetac koji se bori za svoga boga. Več sam ja odavno o njemu stvorio svoje mišljenje. Papa i kralj au ga poalaii u Acadiju i njegov je jedini cilj 239

da natjera Abenakise u sveti rat protiv engleskih heretika i svih onih koji su smatraju neprijateljima katolika i Francuza. On je zatražio pomoč u Quebecu i dao zaposjesti naš logor. Kad je vidio da ja pregovaram o miru s grofom de Lomenieom, on se osječao iznevjeren pa je htio zadati konačan, nepovratan udarac... To nije prvi put da je on iz vlastite pobude poslao Patswi-kette u borbu. — A sada su njegovom greškom — reče Pevrac promuklim glasom promatrajuči zlatni blistavi križ u svojoj ruci — moje ruke uprljane izdajničkom kr¬ vlju... Sjetite se, Perrot, riječi Tahoutaguetea kad je došao ovamo kao izaslanik. On je sumnjao jer im je Outtakš rekao da ne može biti saveza s bijelim ljudima. Irokezi su se nadali da još ima pokoji bijeli čovjek u koga mogu imati povjerenja. Što ču im sada odgovoriti? Moj je dom uprljan nepopravljivim zločinom! To je rekao drhtavim glasom. Anñeliki, koju je držao zagrljenu jednom rukom, učini se u tom trenut¬ku da su ove posljednje riječi izazvale u njemu izne¬nadno nadahnuče u kome se naziralo neko rješenje. On se smirio, zagospodario sobom i tišim glasom ponovio: — Moj je dom uprljan. Pogled mu je bio smiren i zamišljen. — Outtake je pobjegao — reče Perrot. — To je još gore! On če se vratiti meñu svoje ratnike na drugoj strani rijeke i za dva dana, možda i sutra, oni če biti ovdje. Mi čemo ih morati pobiti sve do jednoga ili čemo svi izginuti. Gdje su ljudi koji su čuvali stražu ove noči? Jacques Vignot (2ak Vinjo) i dva Španjolca pri-ñoše bliže. Parižanin ispriča da je oko dva sata poslije po¬noči, kad im se završavala straža, čuo neki glas na francuskom jeziku izvan palisade, koji je zahtijevao da otvorimo vrata gospoñinu Lomenieu Chambordu, jer je — govorio je taj glas — prisiljen da se vrati. 240 Kako su sa četama Lomeniea ñe Chamborñs us¬postavili srdačne veze, straže su mislile da dobm &ne Sto im otvaraju vrata i puštaju ih unutra. Bila j€ tamna moglovita noč da se ni prsta nije vidjelo pred očima. Cim su se vrata otvorila, oni su bili napadnuti i svezani.

To nije bio pukovnik de Lomenie, nego barun de Maudreuil na čelu jednog odreda Patsvviketta Abena-kisa. Povik „medvjeñi" izvukao je napolje one koji su na kraju večere mogli stajati na nogama i koji su još bili bistri, ali su ih Indijanci, zaštičeni tamom, pobili Otkrivena je još jedna neugodna činjenica. U ovoj nočnoj, iznenadnoj i podmukloj gužvi nijedan od bijelih ljudi u službi de Pevraca nije bio ubijen, niti ozbiljno ranjen. Samo su neki bili od gostiju ubijeni, veči dio nije vidio ništa jer su zaspali snom pravednika ili bili pi¬jani. Čini se da je bilo nareñeno da nitko od bijelih ljudi u logoru ne smije biti ubijen. Maudreuil i Pik-sarett htjeli su samo skalpove irokeskih poglavica. Patswiketti. nisu mislili da če se. grof Pevrac ogor¬čeno braniti i pokazati izvanrednu snagu. Jedan od njih je poginuo. Dok se Pevrac borio u dvorištu i, da izbjegne «ñarcima svojih napadača, bacio u rijeku, dotle su u zadimljenoj dvorani don Juan Alvarez, Maupertuis, Macollet, Malaprade, i oni koji još nisu zahrkali, ugle¬dali baruna Maudreuila i Sagamorea Piksaretta. — Meni je sve odmah bilo jasno — reče stari Macollet — ali što sam mogao? Nisam mogao odlije¬piti svoju g... od klupe. Da sam i mogao... Situa¬cija je bila opasna, zar ne? Maudreuil je mladi gospo¬din, zdrav i bogat, a ja sam stari bezbožnik, bez pre¬bijene pare. Mladič je imao pravo što je došao po Swanissitov skalp jer je on poubijao sve njegove.. Kad ga je Swanissit vidio, bilo mu je sve jasno, ali nije mogao ni da se makne jer je bio naljoskan.,. 241 16 AnCelika u novom svijetu Annisera i Ganatuha bili su sasvim otupjeli, a Ona-sategan nije vidio ništa jer je več hrkao. Samo je Outtake skočio. Borio se bijesno prije nego je pobje¬gao kroz prozor slomivši rukama prečage... Pogle* dajte! Joffrev de Pevrac proñe rukom preko čela. On je osjetio ranu koja mu je bila neugodna. To je prva krv i prva rana koju je zadobio osvajajuči Novi svijet. Ta če rana nositi ime Etkon-Honsi, Crna Mantija. Neče to biti ni posljednja. Nareñenje da se po¬štede Evropljani bilo je samo prividno. Oni su svejedno bili osuñeni. Koji bi primitivni narod, koji bi narod uopče mogao podnijeti sramotu ovog izdajničkog ubojstva a da ne traži osvetu. Ka-tarunk je odsada bio prepušten vječnom progonu Pet plemena. Unatač naporima Lomeniea i grofa de Pevraca, unatoč razumu, mudrosti, unatoč svim pretvaranjima i strpljivosti koju su obojica pokajali kao čestiti

ljudi hoteči da otklone sablast beskorisnog rata, on se sada Ispred njih pojavio lud i glup, neizbježan. 242 XXX Anñelika Smugnu u magazin, nasloni se na vrata i nepomično prisluškivaše u polumraku. Je U još živ ranjeni Irokez? Je li mrtav? Hoče H je zaskočiti? Sve je bilo moguče. Ona je čekala. Ništa se nije micalo. Tada se prig-nula i pipajuči u mraku polako se približavala mjestu gdje je ranjenika dovukla. Stare vreče koje je naba¬cala na ranjenika stajale su na mjestu. Kad se ono u razgovoru bilo utvrdilo da je pogla¬vica Mohawka, Outtake živ, ona nije htjela još ništa reči. Prije nego obavijesti svoga muža da imaju ta¬oca, trebalo je utvrditi da li je živ. Ona podvuče ruku pod vreče i dodirnu tijelo koje je ukočeno ležalo. Outtake se nije pomaknuo, ostao je u istom položaju u kome je bio kad ga je ona našla potrbuške na zemlji. Anñelika je utvrdila da mu je koža topla i meka. Uzdahnu s olakšanjem i dade se na posao. Donijela je bila komadič sviječe koju je stavila na sanduk i zapalila. Još je donijela i čuturicu rakije, ljekovite masti, komadiče zavoja što ih je našla u si¬romašnoj logorskoj apoteci, tikvicu svježe .vode iz zdenca. Zatim je uklonila prašnjive predmete koje je bila nabacala na ranjenika da ga prekrije ako ga tkogod bude tražio. Pri žučkastom svjetlu lojanice ot¬kri blijedo nepomično tijelo. Ona ga okrenu nauznak i primaknu sviječu. u* 243 Svojim iskusnim pogledom ona je istraživala, ^proučavala držanje ruku, nabare oko usta, uglove za¬tvorenih vjeña, podrhtavanje nosnica. Za to joj je bio potreban jedan trenutak. — Ostat če živ — zaključi ona. Mnogo je ranjenika vidjela u svome životu, u Maroku i u borbama u Poitouu (Poatu). Odloži svi¬ječu i stade istraživati ranu koja je Irokeza onesvi¬jestila i dovela na prag smrti* Kad bi položila ruku na bolesnika ili ranjenika, njoj bi se tada učinilo da ljudsko tijelo postaje pro¬vidno. Dodirom bi otkrivala nevidljive oznake. Ona je tražila napetom pažnjom jedva ga dodirujuči. Nje¬zini su prsti polako klizili po tetoviranoj koži. Njihov je pritisak bio tako lagan da ga ranjenik u nesvijesti nije mogao osjetiti. Ipak je Mohawk otvorio oči. Ugle¬dao je lik bijele žene i njezinu raspuštenu kosu koja je meko padala

pod svjetlom poput mjesečevih zraka. Vidio je njezine oborene oči, ozbiljan izraz usta koji je davao njenom licu zamišljen izgled. Sada je osjetio živi dodir ruku, a iz njenih dugih prstiju sa sjajnim sedefastim noktima toplo, magnetsko strujanje, koje ga je životom prožimalo. Odjednom se ona zaustavi poput Indijanca kad naiñe na neprijateljski trag, i on začu kratak uzvik: — AhJ Ona je nekoliko puta kimnula glavom. Odmak¬nuvši njegovu pregačicu, uprljanu krvlju, otkrila je ranu na desnom bedru koja se širila sve do slabina. To je bio udarac kopljem prema trbuhu koji je pro¬mašio. Bedro je bilo čvrsto privezano uzicom, što je zaustavilo krvarenje. Čim je umaknuo iz dvora¬ne, Outtake je sam povezao ranu da ga ne progone po tragu krvi. To je bila sigurna ali opasna tera¬pija jer je okolina rane i sama noga bila tako gadno otečena da bi iz toga mogla nastati smrtna embolija. Anñelika ponovo dohvati sviječu i pažljivo je prinese rani. Oprezno razveza povez. Nešto krvi po-teče. Krv je bila crvena, ali je morala poteči na ma- 244 hove. To joj nije bilo jasno. Krv nije potekla. U ti¬jelu je nastalo čudno i neobjašnjivo iscjeljenje. Kakve su to tajanstvene snage, kakvo čudo? Ona podiže pogled prema licu ranjenika i lecnu se primijetivši da je ukočeno gleda. Da, tajanstvene snage! Možda ih je Outtakč, poglavica Mohawka, imao više nego itko drugi? Ona se sjetila onog nadahnuča koje ju je odvelo pred nekoliko dana izvoru gdje ju je čekala smrt od njegove ruke. Sada je znala da je bila pri¬vučena čarolijom. Prozrela je da je sposoban ña zaustavi vlastitu krv, da spriječi dolazak smrti priroñenim i stečenim znanjem. Satima je čekao da bijela žena doñe u po¬moč, zadržao je smrt, koja ga je htjela otrgnuti od života, snagom svoje tajne i snažne volje. Ona ga je sumnjičavo proučavala. Njegov divlji miris svu je prožeo i njoj se opet učinilo, što je osje¬tila više puta u njegovoj blizini, da to nije ljudsko biče, več neka vrsta životinje, iznikla iz nepoznata svijeta. Čudila se, promatrajuči ga ovako gola i bespo¬močna pred njom, što ima ruke, noge s prstima, istaknute bokove, pupak i muško spolovilo kao i dru¬gi ljudi. Stade mu čistiti krv i ranu čistom voñom, a zatim je obloži ljekovitom masti i čvrsto poveza. Melem če oblažiti otekline, a čvrsta tjelesna graña ranjenika odoljet če smrtonosnoj rani koja ce uskoro ostati samo u sječanju. Takvi su, eto, Irokezi.

On je bio svjestan da ona zna. Bio je svjestan da je može ubiti, ali da ona ima sposobnost da osu¬jeti njegove planove. On ju je „dozvao" na izvor, aH je došla s nožem. To znači da je u prijateljskim ve¬zama s Duhom Snova. Neka snaga, različita od nje¬gove, postojala je u toj čudnoj ženi koja je došla iz dalekih strana, i on je osjetio Čudnovatu jezu kad ga je rukama dodirnula. Gledali su se uzajamno i tako izmjenjivali svoj« misli — Anñelika i Outtake. Ona se htjela uvjeriti da 245 je u nesvijesti i da je ne vidi unatoč sumnjivom svje-tlucanju njegova pogleda. Optuživala ga da je utjelo¬vljeni duh, opasan, opsjednut, ñavolski, a on je isto to o njoj mislio. I svaki pogled kojim bi se ispitivali, utvrñivali uzajamne moči, snage, postajao bi za sva¬koga od njih sve divljiji, ali i sve shvatljiviji. To je bio magičan dvoboj, ali izjednačen u sna¬gama. Sto bi čovjek pomislio gledajuči ovu bijelu prili¬ku sagnutu pored uzglavlja umiručeg divljaka? Pomislio bi da je to Evropljanka koja brižno li¬ječi nesretnog i ranjenog Indijanca, a zapravo su bila dva biča jednakih snaga, meñusobne sličnosti, koja su nesvjesno upala u nevjerojatnu avanturu. Anñelika je, namrštivši se, zavezala posljednji čvor na zavoju, a zatim bijesno pogledala ranjenika i ustala. Potražila je meñu svežnjem trgovačke robe tri pokrivača. Pokušavši da pomakne ranjenikovo tijelo koje je bilo teško kao kamen, ona uspije da podvuče poda nj jedan pokrivač, dok ga je drugim pokrila, a treči smotala i stavila mu pod glavu. Potom ga je zado¬voljno pogledala. Sada se činio kao pravi ranjenik, kao poslušni bolesnik. Hrabro mu je podvukla ruku pod glavu zahvativši kosu ljepljivu od smole njegove načičkane perjanice, a zatim mu podigla malo glavu i približila ustima tikvicu s vodom. Nepomične crte njegova lica oživješe. On je pohlepno pio kao dijete. Duboki uzdah izvi se iz njegovih grudi. Kada je položila njegovu glavu na pripremljeno uzglavlje, oči su mu bile sklopljene, pa je pomislila da je izdahnuo, ali je odmah utvrdila da spava. 246 XXXI Anñelika je morala čekati zgodan trenutak sve do večeri. Njezin je muž dobar dio dana proveo izvan logora. Ostali dio vremena raspravljao je s Nicola-som Perrotom i Maupertuisom. Oni su najprije šut¬jeli, a zatim su

sve više prihvačali i odobravali nje¬gove prijedloge; jedna je stvar uznemiravala Anñe-liku: činilo joj se da on ne priprema dovoljno žustro obranu logora. Svaki se čas moglo očekivati napad irokeških četa. Meñutim su vrata stajala otvorena, a Pevracovi ljudi prolazili bez žurbe. Bilo je kratkih razgovora, nareñenja koja su izvršavana. Kopali su rupe izvan utvrñenja na brežuljku i na obali rijeke, ali to nije bilo nalik na utvrñivanje... Anñelika je na kraju dvorišta našla Frorimonda kako puni cijevi od tvrdog kartona prahom od sum¬pora, hlora i bakrenog oksida. — Sto to pripremaš? — Petarde. — Zar je sada vrijeme da praviš petarde? — To mi je otac naredio. — A zašto? — Ne znam. To je njegova zamisao, Anñelika pogleda oko sebe. Snijeg se za neko- Jiko sati rastopio ostavljajuči na zemlji i Ušču vla¬žan trag, a sunce sve jače peklo. — Frorimonde, što namjerava tvoj otac? Vrata su otvorena. Irokezi mogu svakog trenutka navaliti. 247 — Moj je otac poslao izvidnice da nam jave po¬ krete i približavanje Irokeza. — Sto kani učiniti? — Ne znam. Ne uznemirujte se, majko. Situacija je teška, ja to znam, ali naš otac za sve ima rješenja. To je za sve njih bila magična formula: ,,Na§ otac, naš starješina ima za sve rješenja"... Kad bi na licu Joffreva de Pevraca pročitali zna¬čenje nekog izraza, njegovi ljudi i njegovi sinovi znali su da ne treba postavljati pitanje, več samo-slušati. U redu, ona Je ispaštala da bi utvrdila kako ne postoje uvijek za svaku stvar rješenja, čak ni onda kad on odlučuje. Ona je na vlastitu štetu naučila da je život samo zamka za želju ljudi da žive sretno i da u tu zamku upadaju češče nego što treba. Ona još nije zaboravila, ni oprostila, onaj jedini put kada je Joffrev potcijenio neprijatelja ili barem njegovu spremnost da udari. Istina je da je onda neprijatelj bio vrlo skriven, vrlo uglañen, vrlo močan kralj Francuske — Luj Dieudonnč — Četrnaesti. Istina je i to da se grof Joffrev Tuluški nije ponašao razborito i nije odmah pobjegao, nego je posljednju

noč pro¬veo pokraj nje, svoje žene, što je omogučilo Luju XIV da munjevito udari. Tako se njihov zajednički život prekinuo. Još i sada bilo je trenutaka kad se morala oslor niti samo na vlastite snage, a često je, na žalost, mo¬rala utvrditi kako su njene snage nedovoljne! U svakom dogañaju ona bi lakše uvidjela njegovu opasnu stranu negoli mogučnost ili sposobnost koja bi joj pomogla da mu izbjegne. Ona je sumnjala u sudbinu, a Joffrev de Peyrac je bio optimistički raspoložen i trvdio da u najgoroj situaciji uvijek ima izlaza. Zbog toga mu je zavidjela, čak je bila pomalo ljubomorna. On je bio hladnokrvan. Ipak je tu hladnokrvnost izgubio po drugi put Istoga dana kad ga je našla samoga i kad mu je 24a saopčila da je poglavica Mohawka Outtake živ, da ga je ona spasila i njegovala, i da on ne može okupiti svoju braču i- potaknuti na osvetu jer je njima predan na milost i nemilost, jer je u njihovim rukama. — Zašto mi to niste rekli ranije — uzviknu on i gotovo lupi šakom o stol. — Vijest je važna, čini mi se, i ona može silno utjecati na moje planove. Cak ih može pojačati, gotovo osigurati njihov uspjeh. — Kakvi su to planovi? — To-se samo mene tiče. — Jeste li nakanili da branite logor? Treba li se boriti? — Da!... možda. U krajnjem slučaju! Dobro smo naoružani i mogli bismo pobijediti. Ali propast njiho¬ va značila bi i naš poraz na izvorima Kennebeca. Mi bismo ga prije ili kasnije morali napustiti jer bi nas Irokezi stalno uznemirivali. Moram nešto drugo po¬ kušati. — Sto to? — Ne mogu vam još ništa reči. — Naravno, ja nisam dovoljno pametna da to shvatim — planu Anñelika. — Zaboravljate da sam i ja vodila rat!... Zar me želite vezati za kuhinjske poslove? Vi mi nikad ništa ne kažete! To je strašno! — A vi! uzviknu Pevrac. — Da li ste vi široko¬ grudni u izjavama o vašim postupcima ili osječajima? Jeste li mi rekli što ste uradili, kakvim ste se nepri¬

likama izložili kad ste ovamo doveli kao na uzici Outtakea, najstrašnijeg neprijatelja bijelih ljudi? Zar- to nije čudno? Zar tome ne treba objašnjenja? Vi odlazite, dolazite, izlažete opasnosti svoj život, činite nevjerojatne i bezumne stvari!... Zar se to ne tiče mene, vašega muža? Pa i danas, pošto ste spasili Irokeza, šutite čitavo vrijeme kao da sam stranac kome se ne može priči. A ovi Francuzi koji su vas neke večeri gledali i koje ste savršeno očara¬ li... Mislite li da ja to volim? Mislite li da je lako biti važ muž? Oni su se srdito gledali, stoječi ijedno prema dru¬gome, mrka pogleda. 249 Odjednom lm se crte lica ublažiže i oni prasnuSe a smijeh. — Ljubljena moja! — reče Pevrac privlačeči je k sebi — oprosti mojoj naglosti. Ja vas silno ljubim, t zbog toga sve ovo. Bojim se da vas izgubim i da zbog vaše neopreznosti ne stradate. Ako sam ja za vas zagonetan, i viste za me. Iz dana u dan osječam da ne mogu bez vas. Tako je bilo i jutros! Ja bih svisnuo od očaja da vas nije bilo, da niste bili pokraj mene, pokraj mene. Vidio sam u vašim očima da saosjecate sa mnom. Možda ste me vi i nadahnuli. Ljubljena moja, mi smo tako blizu jedno dnjgome, mnogo bliže nego što mislimo, čak smo i slični jedno drugome. Ali vam ipak ništa neču reči. Ne još, mlada gospo!... Budite strpljivi. Izlažem se opasnoj igri. Igrač mora biti sam i usredsreñen. Imam pored sebe dva savjetnika — Ferrota i Maupertuisa. Oni odobravaju moje namjere. On je rukama primi za lice i zagleda joj se u ofc. — Imajte povjerenja u me, mila moja, hočete li? Pod njegovim milim i zapovjedničkim pogledom ona nije mogla ništa drugo nego oboriti oči i po¬slušati. Outtakš je otvorio oči. On je vidio prema svjetlo¬sti koja je dopirala kroz otvorena vrata dvije prilike koje su se nagnule nad njegovo uzglavlje. Bili su to muškarac i žena zagrljeni. On zatvori iznemogle oČL Bio je svjestan da če se njegova mržnja ovdje raspli¬nuti. — Outtake, ja te pozdravljam — reče polako grof de Pevrac. — Donosim ti vijest. Budi hrabar, dragi brate! Swanissit, Onasategan, Annisera i Ga- natuha poginuše ove noči kukavički ubijeni tomahav-

kama Patswiketta. — Znam. Vidio sam. 250 Outtakž, sječam se povjerljivih riječi Swanis- sitovih. Ti si njegov nasljednik. Pozdravljam, te kao poglavicu Pet plemena. Indijanac je šutio dugo prije negoli je odgovorio prigušenim glasom. — Ti si nas pozvao u svoj logor, ti si nas uveo unutra,, a izdaja nas je čekala iza ove ograde! — Tko je napao? Reci mi! Tko je napao, jer si vidio? — Barun de Mauñreuil i njegovi prokleti save¬ znici Patswiketti, djeca Crne Mantije. — Ti znaš da to nisam bio ja. Ti znaš da su oni koji su ušli u moj logor da napadnu i mene izdali. Ne dopusti, da se stidom oboji moje čelo, jer je več crveno od krvi koju su mi otvorili Patswiketti svojim udarcima. Pogledaj! I on pokaza zavoj oko glave. Outtake je malo oklijevao, a zatim se lagano osloni na lakat. Njegove mirne crte poprimiše bolan izraz. — Što me se tiču svañe bijelih ljudi — reče on prezirno. — Svi su oni meñusobno vezani i ja u njima vidim samo jednog neprijatelja. — Ti ne govojiš razumno, Outtake, ili ti je grozni¬ ca pomutila razum. Ja ne prebacujem izdajstvo jed¬ nog Hurona na Irokeza, a ipak Huron i Irokez pri¬ padaju istoj rasi, kao što i ja pripadam Francuzima. On je pustio Indijanca da o tome poreñenju duže razmišlja, a onda je uvjerljivo nastavio. — Outtake, budi hrabar! Razmisli o mojim rije¬ čima i prije nego se izjasniš, pomisli i na sudbinu svoga naroda. — Mi smo ostavili ratnike s druge strane rijeke — reče Mohawk — a Tahoutaguetea u šumi. Oni če uskoro doznati što se dogodilo i doči če ovamo. To reče i pade natrag. ^ — Ti me možeš ubiti, Tekonderoga, ali ti nečeš spriječiti Pet plemena da osvete svoje mrtve. 251

— Tko je rekao da ču ih spriječiti — reče grof blago. — Neka narodi Duge kuče doñu u Katarunk. Neka doñe Pet plemena roda irokeškog! Neka doñu osvetiti svoje mrtve!... On se udalji s Anñelikom ostavivši poglavicu Mohawka zbunjena i uznemirena. Zrak je bio tako proziran i čist da je sve do Ka-tarunka dopro odjek žestoke bitke koju su na zavoju rijeke zametnuli Patswiketti i Irokezi pokraj Mo-bedeana. Kasnije se doznalo da su gotovo svi ratnici Pats-wiketta bili pobijeni. Neki su pobjegli, a Piksarett ostao posljednji. Otac dOrgeval bio je ranjen strelicom u bok. Kad je Piksarett ostao sam, prebacio ga je na leña i trčeči se sakrio u šikaru. Unatoč tome Sto su ga progonili, Irokezi ga nisu mogli uhvatiti. On je misio¬nara nosio sve do Penobcota, gdje je bila jedna fran¬cuska postaja na otoku Nowumbega. Dugo se ruje znalo što je s Maudreuilom. Pobjednički Irokezi, pošto su zapalili selo, žive su ispekli dvojicu Abenakisa koje su uhvatili. Sutradan su pošli prema Katarunku gdje su do¬znali da su njihove poglavice sramotno poginule. 252 xxxn Anñelika se, klečeči, upravo bavila previjanjem Irokeza koji je ležao na bijednom krevetu u zajedni& koj prostoriji male nastambe, kad se neodreñena, re¬ska i zaglušna galama diže prema bistrom nebu, ra¬zli se preplavivši čitav prostor, a zatim, iznenada prestade. Anñelika pogleda prema otvorenom prozoru tra¬žeči neki znak oluje ili nevremena, ali nebo bijaše vedro. Outtake se podiže zažarenih očiju. Tada ona shvati sve i jeza je obuze. Ono što je upravo čula bi¬jaše ratni poklik Irokeza. Tišina je ponovo zavladala. Nikakav pucanj nije uslijedio nakon strašne vike. Anñelika previ uroñenika i pažljivo spremi li¬jekove i zavoj u torbu. Bez ikakva obrazloženja bila j[e izdana naredba da se pripremi prtljaga, za svaki slučaj. U torbu je još stavila haljinu i rublje, Hono-rininu kutiju za dragocjenosti i toaletni pribor od kornjačevine i zlata, u kome nije bilo zrcala jer ga je bila poklonila Swanissitu.

Kadšto bi počela vjerovati da če Peyrac spasiti njihove živote i očuvati netaknut svoj utjecaj u zem¬lji. Onda bi odmahnula glavom jer joj se činilo nemo¬gučim da bi on mogao to postiči bez krvave borbe. Pogledala je da li joj o boku visi pištolj. Svi su morali nositi kakvo oružje. Gospoña Jonas držala je pušku u naručju kao da je dijete. Izišli su iz svoje 253 sobe očekujuči ratni poklik i okupili se s mališanima oko Anñelike jer ih je njezina smirenost umirivala. Čekali su s oružjem i prtljagom gledajuči na Irokeza do svojih nogu kao na kakvu otrovnu zvijer. Kad im jave, oni če morati priječi preko dvorišta i iziči iz skloništa ne pokazujuči straha. To je sve što su imali uraditi. Nisu znali kako če se stvari razvijati. Uto doñe Maupertuis i njegov sin. Pograbiše Mo-hawka ispod ruku i podigoše na noge. Zatim uñe grof de Peyrac raskošno odjeven u crveno. — Tvoja brača su tamo-reče on. Polako je navukao kožnate rukavice sa crnim naborima protkanim srebrom. Na licu mu lebdio smi¬ješak. — Oni su tamo! Nicolas Perrot ih promatra s vrha brežuljka, i oni njega, ne znajuči da li ga treba izrešetati strijelama. Čekaju da im ti to narediš. — Kakvu mi to ulogu namjenjuješ, Tekondero- ga? reče Indijanac drščuči. — Ti dobro znaš, ako pro¬ govorim, da če to biti poziv mojoj brači na osvetu. — Protiv koga? — Izdaja je počinjena u tvom logoru, pod tvojim krovom — Znam, i ja ču tu sramotu oprati. To je moja briga. Ali ti? Ti si molio bijelu ženu iz Katarunka, moju suprugu, da ti pokloni život, i ona ti ga je po¬ klonila Iz toga si mogao zaključiti da mi ne želimo smrt Irokeza. Još ču ti nešto reči Sje¬ ti se, Outtakš, zbog čega je Swanissit umro! On je sve riskirao samo da stigne do mene i zadobije moje savezništvo Ti si danas poglavica Pet plemena. Kuda ih, dakle, želiš povesti? Miru ili uništenju? Nadvisivao je Indijanca svojim visokim rastom. Kako se neku večer bio pred njim poklonio, tako je i sada želio da ga opčini. Nije se moglo ni pomisliti da se ova jogunasta duša može upokoriti. No radilo se o životu ili smrti. Svi njihovi životi visili su o tankoj niti. — Uništenju — poviče Outtakč. — Da, ali češ tat

prije umrijeti. 254 — Pa dobro, umrijet čemo svi! reče Pevrac filo¬ zofski. — Gospodine Macollet, obrati se starcu iz Ka¬ nade koji je išao s njime, vi znate što vam je raditi. Povjeravam vam ove dame i njihovu djecu. Postavite se tako da ne gubite iz vida Nicolasa Perrota. Kad vam on dade ugovoreni znak, vi čete odmah odvesti svoje štičenike u zaklon iza ograde i pripremiti se za borbu. — Nastojat ču — reče starac. Pevrac pažljivo osmotri poglavicu Irokeza koga su pridržavali Maupertuis i njegov sin. To je bio njegov najjači adut zahvaljujuči Anñe- liki — Dajte mu gutljaj ruma, reče on, ña može sta¬ jati na nogama. A sada, svi za mnom! Dok je velikim koracima prelazio dvorište, on brzo strgnu zavoj s rane na čelu, i krv ponovo poče curiti. Jan le Coueunec je čekao držeči njegova crnog pastuha za uzde. Pevrac uzjaha u jednom skoku i jurnu prema otvorenim vratima utvrñenja te nestade kroz osvije¬tljen otvor. Kad se pojavio, ratni poklik Trokeza odjeknu po drugli put, i Anñelika se zaustavi srca prepuna straha. Ali ni ovoga puta nije bilo pucnjave kao odgovor na ovu ratobornu viku. — Naprijed! reče Macollet. — Kad se igra kome¬ dija, treba je igrati do kraja, moje dame! Ništa bolje ne zaustavlja bijesnu zvijer u njenom naletu nego iz¬ nenañenje koje ona ne shvača. Meñu ovim divljacima ima ih koji nisu nikada vidjeli konja. A ne zaboravite, moje dame, ako se osječate malo uznemirene, da ni¬ kada niste imale, niti čete imati, viteza-kavalira koji je meni ravan Tim je riječima postigao ña su one, gotovo se smijuči, stigle do vrata utvrñenja. Nicolas Perrot je stajao tamo držeči ruke iza leña. Rese njegova odijela od jelenske kože i rep na krzne¬noj kapi vijorili su na vjetru, a on je mirno gledao-niz padinu u pravcu rijeke prema irokeškim četama.

255 Joffrev de Pevrac Je jahao na svom vatrenom konju koji je poskakivao dok je on vršio smotru svo¬jih momaka pod zastavama. Crni oklop Španjolaca blistao je na suncu. Maupertuis i njegov sin, podupiruči poglavica Outtakea, stajali su pored Nicolasa Perrota. Odozdo je dopirao nejasni žagor. Obje obale i žalo rijeke prekrilo je mnoštvo per¬jem okičenih, prljavih i krvavih uroñenika.. Čamci puni ratnika neprekidno su dolazili prekrivajuči rijeku. U oblaku prašine, koju je podiglo njihovo iskrca¬vanje na obalu, oni su stvarali nemirnu, i uzbuñenu, a ipak šutljivu masu, koja je vitlala lukovima i toma-havkima. Svi su gledali u pravcu položaja. Gledali su Nicolasa Perrota koji je tako često gazio po Svetoj dolini i plovio po jezerima Pet ple¬mena. Za njih je on bio gotovo pravi Indijanac!... Gledali su Outtakeea i nisu ništa shvačali jer su im rekli da su sve njihove poglavice poginule u Kata-runku!... A pogled na grofa de Pevraca, na toj divnoj cr¬noj životinji, ispunjavao ih je očevidno praznovjer¬nim strahom. Stalno su se okupljali ispod utvrñenja, ali su i dalje iščekivali. Joffrey de Pevrac sjaha te istupi naprijed do Perrota i Outtakea. Vjetar je vijorio njegovim ogrta-¦čem, kosom, čipkastim žaboom i valovitim trakama koje su bile pričvrščene za ramenice njegova prsluka. Anñelika je stezala Honorininu ručicu. Očima je ¦'tražila svoje sinove. Ugledala ih je kako stoje usprav¬no i drže po jednu veliku zastavu izvezenu crvenim, plavim i zlatnim tkanjem. Zastave su se vijorile na vjetru. Ona nije znala što one predstavljaju. Jednog če ih dana pitati i za to. Svi su bili tako mirni da je svaka tragedija iz¬gledala nemoguča. — Što če se dogoditi? poluglasno upita Anñelika Maoolleta. — Za sada se samo gledaju! Odmjeravaju se! Jedni drugima uzimaju mjeru! Nisu očekivali da če ugledati živog Outtakea. Osim toga, ti se momci plaše palisade i otkrivenog terena. A kada još vide da su se bijelci okupili da ih dočekaju napolju, onda oni više ne shvačaju... Pitaju se što itreba raditi!

Pogledajte, ima ih koji počinju plesati da bi se ohrabrili... Oni su kao mačka koja pokušava pre¬ plašiti miša. Ali u ovom trenutku ne zna se tko je mačka a tko mis". Pazite! Sad če ponovo izbaciti svoj ratni poklik. Ne mičite se! Ne pokazujte straha!... Neljudska ikrika provali iz svih. tih promuklih grla i razjapljenih usta. Gospoña Jonas i Elvira stisnuše se uz AnñeHku, koja je zadržavala preplašenu djecu riječima: „Ne bojte se ničega! Ovolika je galama stoga što svi viču zajedno!" Mališani sakriše svoja lica u njenu suknju. Ovoga puta došao je i odgovor. Začuše se dvije snažne eksplozije: jedna s obale, nedaleko od mjesta gdje su se nalazile prethodnice irokeške vojske, a druga s kamenjara iza utvrñenja. Ogromno kamenje sumu uvis padajuči sa lomlja¬vom koju je jeka još više pojačavala. Panični strah zahvati Irokeze. Oni se zatalasaše u svim pravcima. Mnogi potrčaše prema vrbljacima noseči lukove sa več zapetim strelicama. Neprekidne eksplozije pomele su njihovu pažnju te nisu znali kuda če krenuti. — Sto je to? upita Outtake poblijeñivši. — Tvoja brača pozdravila su me ratnim pokli¬ kom, reče Pevrac. — To je moj odgovor. Zar si zabo¬ ravio da sam ja Gromovnik? I 'nadoveza ironično: — Čega se bojiš Outtake? čega se svi ostali ? To samo pada kamenje... Poglavica Mohawka čvrsto ga pogleda. — Sto hočeš od mene? 256 tt Anñelika u novom svijetu 257 krvi.

Da s tobom i tvojima razgovaram o cijeni Kakva cijena može biti za krv naših pogla- vica? — Razgovarajmo o tome pa češ doznati. Outtake se okrenu prema svojim ratnicima i poče ih psovati. Njegov iznemogli glas nije mogao do njih doprijeti pa ga Perrot zamijeni i iz svega glasa osu ih, u ime njihova poglavice, jedrim psovkama. — Pseta! Šakali! Vratite se! Pokažite se! To samo kamenje pada! Voñe neka stupe naprijed! Raspravljat čemo o cijeni krvi... Konačno se ratnici smirile i kao da pristañoše na razgovor koji je imao da odluči o cijeni krvi. To je več značilo popuštanje. Drevni propisi dopuštali su neprijateljima da sjednu kao tobožnji prijatelji i da indijanskoj naglo-sti suprotstave razloge, prijedloge i raspravljanja. Voñe Btupiše naprijed na čelu sa starim Tahouta-gueteom, mrkog, ružnog i rupičastog lica. No iza njih popeše se i drugi, pa se raširiše kao plima prekrivši brežuljak gomilama svojih .tjelesa, sjedeči ili ispru¬ženi jedan do drugoga. Na suncu se miris tih golih tjelesa snažno širio, a stotine crnih očiju zagonetnog pogleda stvarale su zatvoreni, začarani krug oko Ka-tarunka. — Nema više uzmicanja — reče Macollet. — Pa dobro! Sjednimo i mi, moje dame! Ovdje smo dobro smješteni. Kad mi Perrot dadne znak, to znači da stvari idu po'zlu i da više nema nade, tada se treba brzo skloniti i prihvatiti puške! — Njih je mnogo — reče Anñelika. — Hm! ne više od stotinu. Oni su slabo naoru¬ žani i umorni su. To se vidi. To su vjerojatno bande koje su ovdje ugovorile sastanak nakon svog ratnog pohoda. S našim arsenalom moglo bi se s njima lako iziči na kraj. — Moj muž želi da se stvari urede na miran način. — Zašto ne? U ovoj zemlji, gospoño, dokle god niste mrtvi, ne može se reči da je situacija očajna. Ovoga puta ne treba zaboraviti da su im ubili četiri velike poglavice. No, može se uvijek pokušati. I on mahnu rukom u pravcu" jednog Irokeza koji je sjedio nedaleko od njega, pa mu nešto doviknu podignuvši napola svoju kapu od crvene vune.

— Rekao sam mu da nije potrebno da me skal- pir&» jer je to več učinjeno, ha, ha, ha! — Vi još imate hrabrosti da se smijete! uzdahnu gospoña Jonas zadivljeno ga gledajuči. — To je iz navike. Treba se uvijek smijatij čak I na mučeničkom stupu. Meñutim su Outtake, dvojica Kanañanina, grof de Peyrac sjeli sučelice glavnim voñama. Ostali Pey-racovi momci takoñer su se sakupili iza njega, mirnij čak i bezbrižni. Ali Anñelika, koja ih je kradomice promatrala, opazila je da su svi na oprezu i da svatko zna tačno svoj zadatak. Ni jednog časa njihova pa¬žnja nije slabila. Katkada bi koji od njih ulazio u logor ili izlazio, i. sve što se toga dana izvršilo bilo je učinjeno s takvom majstorijom, s tako savršenom disciplinom da je Anñelika morala shvatiti kako su svi momci koje je vodio njen muž, meñu kojima su joj neki izgledali malo zanimljivi, čak nekorisni, u stvari „prošli kroz rešeto". Ako su imali mana i ne¬dostataka, oni su u času opasnosti pokazali lukavost Slijepo odane zmije i postojanu hrabrost.. Grof de Peyrac, preko tumača Nicolasa Petrcta^ podsjeti irokeške ratnike na ugovore koje bijaše sklopio sa Swanissitom prije negoli je ovaj bio mučki umoren. Sa mjesta gdje se nalazila, Anñelika. je mogla lako pratiti pokrete, slušati buku glasova, izlaganje na francuskom koje je Nicolas Perrot neumorno pre¬vodio Irokezima, ili njihove duge složene rečenice, koje je on prenosio ne propuštajuči ni jednu riječ, čak i onda kad su to bile samo gomila uvreda i pri¬jetnja upučenih de Peyracu. 258 11* 259 Tada bi ovaj ustao* pokazao se u svojoj blistavoj uniformi, upiruči u njih svoj vatreni pogled i svojoj rječitosti dodavao snagu osobne privlačnosti. On ih. je podsječao na usluge koje je učinio pri¬padnicima Pet plemena i koje je Swanissit smatrao •vrijednima. A neku večer je sa starim mudrim pogla¬vicom koji je za više od dvadeset godina vodio svoje ratnom stazom, zaključio, uzajamni mir — o tome svjedoče ogrlice na vampumu — koji se

odnosio na sve bijele ljude u službi Pevraca ili u savezništvu s njime,, ukratko, na sve one koji su se pozivali na njegovu zastavu ili na savezništvo s njime. Jedan znak raspoznavanja trebao im je omogu¬čiti da nekažnjeno prolaze meñu irokeškim narodima, bez obzira na njihovu francusku, englesku, španjol¬sku i flamansku, to jest, holandsku narodnost. U zamjenu za to Peyrac i njegovi 6U se obave¬zali da nikada neče upotrijebiti oružje protiv Irokeza, čak ako ih na to budu i poticali njihovi francuski su¬narodnjaci iz Quebeca ili Abenakisi i Algonkini, s kojima su oni, uostalom, potpisali mirovne ugovore. Tome je još dodao obečanje, koje je stari poglavi-ea naročito tražio, da neče trgovati rakijom s narodi¬ma Duge Kuče, da ih neče siliti na trgovirai dabrovi¬ma, kako ih ne bi odvratili od lova na jelene, losove, i od. sjetve. Stari Seneka je, kao otac, ño poslednjeg daha na-etoj&o da očuva svoj narod od dvaju velikih iskuše¬nja koja su mu prijetila degeneracijom i glañu, a ubrzo i propasti: od vatrene vode i trgovine. Naime, prisiljavani od pohlepnih bijelaca da love ñabrove i samo dabrove, Irokezi su zanemarili lov i sañenje, pa su, za oštrih i predugih zima, čitava ple¬mena umirala jer nisu mogli prikupiti dovoljno zali¬ha hrane. Treča napast — najopasnija za irokeški na¬rod — bijaše rat. To je Swanissit izjavio Peyracu. I time je stari poglavica nastojao otkloniti smrtnu opa¬snost od svojih jer im je nametao obavezu da žive u miru, barem s jednim bijelim čovjekom: s Gromo¬vnikom i njegovim plemenom. 260 Da potvrdi ove obaveze i da podsjeti one koji bi pokušali da ih zaborave slijedečih godina, grof <ñe Pejrrac se obavezao da če svake godine svakome -oñ pet poglavica Pet plemena dati kao poklon jednu kre-menjaču s dugom cijevi, k tome još dvije bačve ba¬ruta i dvije bačve lovačkih olovnih zrna, pet mreža iz engleskog vlakna za ribolov, deset pokrivača iz en¬gleskog grimiznog sukna i pet kaputa, po izboru, iz crvenog ili plavog sukna, koje ne gubi boju ni na kiši na na suncu, 250 noževa, 200 sjekira, 5 pila za obaranje stabala, 5 tona salitre, tog čudesnog praha za klijanje kukuruza. Osim. toga još nekoliko lonaca koje nazivaju kotfovima, različite veličine i od najbo¬ljeg kova iz ljevaonice Iran Mills u Massaehussetu. Smiju H oni da otkazu takve, po irokeški narod korisne ugovore, čak prije nego što su ih — barem za jednu godintt — praksom provjerili? Tahoutsguete nešto uzviknu, a Nicolas Perrot po¬novi nakon njega: — Ti si, bijelce, oftkazao svoje ugovore prije ne¬go što su se i počeli primjenjivati! Jer mi nismo vid¬jeli tvojih poklona, ali smo vidjeli

izdajničku smrt i napad.. Ti si izazvao rat izmeñu nas i sebe tek što se odlučilo da ga otklonima Peyrae se nije smeo. On je preko Nicoiasa Per-rota odgovorio da se Tahoutaguete vara. Darove koje su Swanissit i njegovi opunomoče¬nici primili zbog zaključivanja ugovora oni če odmah vidjeti. Ali prije toga oil moli Outtakea da ispriča svojoj brači o napadu i okolnostima ti fcojima su iro-keške poglavice našle smrt. Mohawk se odluči teška srca. Perrot, Matipertufe i svi bijelci hop s« poznavali irokeški jezik, pozorno su pratili njegovo izlaganja U dva navrata oni su ga prisilili da prizna kako je svojim očima vidio napadače kako ubijaju Peyracove vojnike i kako su barun Maudreuil i Patswiketti ušli izdajom u logor. I kako ga je, zatim, bijela žena, su¬pruga Tekonderoge-, spasila oñ Piksaretta koji ga je tražio da ga ubije. 261 IM... Tada Peyrae zabaci svoju kosu i pokaza krvavu ranu, podsječajuči ih da mu ju je zadao abenakiški buzdovan. Bijaše to iscrpljujuči dvoboj recima, čak ni dvo¬boj, nego bitka koju je on uz pomoč svojih tumača preuzeo i sam vodio. Za uroñenike stvar je bila več gotova: on je mo¬rao umrijeti. No, pogled na ranu koju su mu zadali, kao da je na njih djelovao. Bilo je vrlo toplo. To je trajalo satima. S vremena na vrijeme netko bi sišao da pije ili da se okupa u rijeci. Anñelika se sjeti da je u svojoj prtljazi, za svaki slučaj, pripremila kriške kruha sa slaninom, pa ih porazdijeli djeci da bi bila strpljivija. Ljudi su bili toliko umorni da ee više nisu uz¬buñivali. A onda se, iznenada, ponovo uzbudiše i Špa¬njolci Pejrracovi neprimjetno dohvatiše svoje oružje, spremni da pucaju. Izjava Outtakea jako je uznemirila uroñenike. Borbena i osvetnička uzavrelost sporo se gasila u Br¬cima Irokeza. Bilo je jasno da ti divljaci — koji su došli da ubijaju — neče dopustiti da ih se liši njihova užitka, jer stostruko osvetiti smrt jednog brata, a posebno ljubljenog i poštovanog poglavice, to je strast bezi¬mena. Razdirani tugom na samu pomisao da neče mo¬či utažiti svoju žeñ za krvlju, oni su se uzbuñivali i mrmljali.

Neki mladi ratnik, nestrpljiviji od ostalih, pri¬bliži se Florimondu i zadignuvši svoju gustu kosu, učini nožem jednu kretnju oko svoje glave. Anñelika s mukom priguši krik. Oponašajuči hladnokrvnost svoga oca, Florimond se i ne pomakne. Onaj se udalji, prestavši da ga plaši. Anñelika se divila starijem sinu. Njegov fini crnoma-njasti profil ocrtavao se na ažurnom nebu kao na sta¬rinskom novcu, i ona s uzbuñenjem pomisli, da je on sin Joffreya de Pevraca, Kako je nekada na obali 262 Garone, pod zvjezdanim nebom Akvitanije, ovaj čo¬vjek uzeo Anñeliku u svoj zagrljaj i učinio je ženom, danas visoka svojstva njegovih vrlina teku žilama ovog mladiča. Bilo je to kao neko neobično otkriče. Nikad to nije bilo tako jasno. I ona pomisli: naš sin!... Za Florimonda se zapravo nije bojala, ali je sma¬trala da je Cantor još premlad da se tako izlaže, iako je on smiono i nepomično držao svoju zastavu u ru¬ci. Znoj je curio s njegovog okruglog lica. Ona bi htjela da on sjedne pokraj nje s ostalom djecom, ali on joj to nikad ne bi oprostio. Ona se brinula i za „svoga" ranjenika — pogla¬vicu Outtakea. Kako može tako ranjen čovjek izdrža¬ti ovakvo osvetničko i vatreno zasjedanje? — Ne brinite za nj, reče Eloi Macollet, kome je povjerila svoju zabrinutost. Poznam ja te životinje, Oni imaju nekoliko života u rezervi, i kad može da brblja do gubitka daha, on se samo bolje osječa. — Ne biste li mu odnijeli da pije? zamoli ga Anñelika. Ako umre u toku viječanja, to neče pomoči našoj stvari. Kanañanin se odluči i ode da pruži tikvu vode poglavici koji je izmakao abenakiškom klancu. Ovaj gest poštovanja i pažnje kao da mu je bio ugodan. Mrmljanje se bilo utišalo. Irokezi su razmišljali o planu napada koji im bijaše izložen, a njihova ži¬vahna mašta dočaravala im je sve moguče okolnosti. Katkada bi postavili koje pitanje, a zatim bi počeli ponovo razmišljati. Joffrev de Peyrac ustade ponovo i otpoče dug govor. Prekidao ga je često da omoguči Nicolasu Per-rotu, koji je takoñer bio ustao, da svečano prevede njegove riječi i da ih čuju oni najudaljeniji. — Sad me počujte svi. Znam da vam sveta osve¬ta zabranjuje uzimanje bilo kakve hrane prije nego što mrtvi budu osvečeni. Vi ste napali Patswikette na prednjem .dijelu rijeke, pobili ste ih i raspršili. Vi 263

biste mogli smatrati da je vaša dužnost prema ubije¬nim voñama izvršena, jer su krivci kažnjeni. Ali me¬ni su poznati osječaji mržnje koje u svome srcu ga¬jite prema meni. Buduči da se smatram povezanim sa Swanissitom čak i preko smrti, ja ču vas i i dalje smatrati za prijatelje. Kao što vidite, ja vas primana bez straha jer neču da uvrijedim Swanissita smatra¬juči njegove sinove neprijateljima, sve dok sami ne pruže dokaze svoga neprijateljstva. Zato sam pripremio doček koji odgovara prija¬teljskim ratnicima. Ovdje su vam tri skupine darova koji su vam namijenjeni: Najprije živežne namirnice. U njih nečete dirati sve dok vam srcu ne bude udovoljeno i dok u sebi ne osjetite da je zadovoljen osječaj vale časti. Istom tada čete se nasititi. Dvadeset čupova kukuruza, če¬tiri jelenskoga mesa, dva medvjeñeg, pa bundeva i bobica da začinite vaS „sagamit". To če očvrsnuti. tjelesa ratnika iscrpljena dugim ratom, zbog koga su se radije prepustUi slabosti sli¬jepoga bijesa nego razmišljali o budučnosti svoje rase! Netko je ustao i žestoko protestirao, ali ga oni oko njega učutkaše. Osječalo se da žele doznati, kakvih darova ima u drugoj skupini — Sjekira i noževa da se branite, dvije bačve baruta i dvije puščanih metaka, tri puške aa fitiljem- i jedna kremenjača. — Ti si i Swanissitu dao jednu pušku — povikaSe. — Neče mu biti oteta. Ori če je ponijeti sa sobom u grob da bi lakše mogao ubijati divljač u zemlji Ve¬ likog lova. Trečom skupinom možete odmah raspola¬ gati. Ne pravite prezrive pokrete odbijanja, ratnici Pet plemena! Riječ je o duhanu iz Virginije i nema ničeg nečasnoga da pušite prije nego što se odlučite za mir ili rat, jer duhan.če vam okrijepiti duhove 1 omogučiti da pametno postupate. Outtake i Tahoutaguete se posavjetovaše, zato pristadože. 264 Napast je bila velika za iscrpljene Irokeze koji su u pojedinim trenucima osječali da ih obuzima vr¬toglavica i otupljenost. Nicolas Perrot, Maupertuis i Pierre-Joseph, mje¬šanac, podijelile im pletenice suhog duhana i nekoli¬ko kalumeta koji su prelazili s ruke u ruku. Ostavljam vas časkom — reče stari Maoollet damama. — Treba da sklopim prijateljstvo sa cije¬lom ovom bagrom. Reklo bi se da manje zaudara na zagorinu. To treba iskoristiti.

I on sjedne meñu Irokeze, zapali lulu na kalumet jednoga od njih i počne razgovarati kao dobar su¬sjed. Maupertuis i njegov sin, huronski mješanac, spu¬stiše se do rijeke, bučno pozdravljajuči one koje su prepoznali, a Anñelika zadrhta zbog njihove smiono¬sti videči ih same i nenaoružane izmeñu neprijatelj¬skih uroñenika. Irokezi su požudno pušili. Gusti plavi kolutovi dima izlazili su iz njihovih usta. Osječalo se kako se prepuštaju blagohotnoj magiji zavodljive biljke, kako im se srca smiruju, a bol i srdžba tonu u kratkotraj¬nu obamrlost. Tako je protekao sat vremena u polutišini, ispre¬kidan povremenim kričanjem diroplja i divljih gusa¬ka s rijeke, koje su u jatima prolazile sivim nebom, pračene zamišljenim pogledima ljudi koji su se izva¬lili na zemlju. Sičušna prašina miješala se s dimom, i živa sli¬kovita okolina poprimila je mutan izgled. Anñelifca osjeti ruku na svojoj mišici. Stari joj je Maoollet prišao pokazujuči joj sunce koje se počelo spuštati prema obzorju. Ona pogleda svoga muža. Čula ga je kako je dva¬put zakašljao. Več satima bez prestanka govori. Si¬gurno ga boli bolesno grlo. Željela je iz sveg srca da bude uza nj. da ga ok¬ruži svojom nježnosti i strastvenom odanosti. Borio se satima, sve ih vodio. Kad če, dakle, pobijediti, bo¬že moj? 265 Tahoutaguete naglo ustade i izusti nekoliko oS-trih rečenica. — Evo što u ime Pet plemena izjavljuje Tahou¬ taguete — reče Nioolas Perrot. „Gromovniče, misliš li ti dla češ darovima uskr-snuti naše drage voñe? Mi smo primili darove i hra¬nu a oni samo sramotu i smrt." Redovi uroñenika se zatalasaše na ove riječi. Jof-frey de Pejrrac im se još jedanput suprotstavi. On prikupi svoje snage i progovori uvjerljivom strasti koju je prenio i na Nioolasa Perrota, čiji je glas odje¬kivao čvrsto i snažno kao i Pevracov. — U tome se varate, irokeški ratnici! Vaši voñe neče na ovom mjestu primiti smrt i sramotu, jer znaj¬ te, otkada je Sveta dolina primila u svoje krilo iro- keška plemena, nijedan vaš poglavica nije sišao u grob s toliko bogatstva, darova i počasti kao ovi ovdje... Vi mislite u duši: „Oni su umrli daleko od

svojih naselja i mi ne možemo omotati njihova tijela haljinama, krznom, ne možemo im dati ni kotlova ni oružja za zemlju Velikoga lova!" No, dobro! Pogle¬ dajte! Na dostojanstveni pokret ruke naoružani Špa¬njolci, tijesno zbijeni, nešto malo ulijevo ispred logo¬ra, razmakoše se i otkriše ono što je grof de Peyrac do ovog časa htio skriti očima irokeške vojske. Cas je došao. U podnožju velikog crvenog javora Swanissit, Onasategan, Annisera i Ganatuha sjedili su prekri¬ženih nogu, s oružjem u ruci, podignute glave i zat¬vorenih očiju. Veličanstvene perjanice skrivale su sramne rane na njihovom skalpiranom čelu, a vješti prsti ukrasili su hladnu i blijedu kožu mrtvog im lica svečanim cr¬venim i žutim šarama. Bilo je to djelo dvojice kanad¬skih divljačara koji su obradili ova irokeška lica, oživljujuči vlastita sječanja na boravak meñu njima, duboko urezana u srca bijelih ljudi i tako ispreple¬tena da se nikad neče tačno znati koliko u tim srcima ima indijanskog, a koliko evropskog 266 Maupertuis bijaše svojim krupnim prstima po¬božno obojio crvenilom Swanissitove jabučice, dok je Nioolas Perrot prevukao preko lica Annisere dugu žutu crtu, koja je podsječala na prvu ranu mladog ratnika. Zatim su ih ponovo obukli u raskošne ogrtače od krzna ili izvezene sivom svilom, koje je grof de Peyrac donio u svojim kovčezima. Iza rijih su učvrstili kol¬ce i privezali ih kako bi mogli sjediti pred licem svo¬jih naroda. Kolci su bili ukrašeni vrpcama i perjem koje je vijorilo na vjetru. Na taj prizor prostruji muklo i sveopče jecanje redovima irokeških ustanika. Daleko od svoje doline, u neprijateljskoj zemlji, oni su promatrali svoje mr¬tve voñe, odjevene i čaščene više no što bi mogli da prime od svojih vlastitih ljudi u ratnom metežu. Ustadoše i stupiže naprijed. — Govori im, reče de Pejrrac položivši zapovjed¬ničku ruku na rame Nicolasa Perrota. — Govori im brzo! Reci im bilo šta! Pokaži im mrtvačke darovel Kanañanin je odmah svojim mirnim ali čvrstim glasom, koji im se nametao jer im je bio prisan, po¬čeo hvaliti robu kao trgovac u dučanu. On je podržavao njihovu pažnju, odvračao njiho¬ve misli od užasne stvarnosti pred njihovim očima, na pogled mrtvih poglavica, ublažujuči njihovu muku žanglerskom vještinom. Pokazao im je četiri srebrna luka sa

šarenim strijelama i obloženim školjkama u kožnatim tobolcima ukrašenim s tisuču perla, grimi¬zne pokrivače, svitke duhana, zajedno ušivene herme-linske kože, krzna bijelog medvjeda, risa i vuka koje če biti bačeno u grob, da se na njih polože mrtvaci. Nabrajao im je čupove kukuruza, riže, sala i mesa, po jedan za svakog mrtvog poglavicu, da mogu jesti za njihova duga putovanja do dolaska u raj Velikog lo¬višta. Razjasnio im je simboličko značenje četiriju čud¬novatih nepoznatih predmeta, neku vrstu žutog cvi¬ječa sličnog gubi, koje služi za otiranje njihovih suza; jer doista, ovi veliki i lagani predmeti, koje nazivaju 267 spužvama, a dolaze sa vrlo udaljenih- otoka, imaju svojstvo da usisavaju vodu. On je to odmah i pokazao u jednoj tikvi. Kao što čista voda najednom nestane na dodir spužve, talio če nestati i njihovih suza srama i oča¬janja, tvrdio je on. On im opisa poruku dvaju divrriri „vampuma", dok su Irokezima tekle suze niz glatka lica, a vlažne spužve išle iz ruke u ruku, brišuči s njihovih išara¬nih lica ratničke boje. Za novodošle Evropljane bijaše to zanimljiv prizor gledajuči uroñenike koji su plakali 1 otirali oči spužvama, čudan, uzbudljiv, tragičan prizor koji je tjerao na smijeh i na plač. Nicolas pokaže slavnu ogrlicu vjernosti Abenakisa, blago neprocjenjive vri¬jednosti, drevno i poštovano. Pokazivala je izlazeče sunce plavo na bijeloj podlozi, jata riba i tuljana ka¬ko pružaju ruke ili peraje — kako tko želi — dvije izmeñu najljepših ogrlica u Tekonderoginom blagu, koje če Swanissit pokloniti Velikom Duhu kao odšte¬tu za izdaju Abenakisa čija je žrtva bio. Naposljetku izlažuči se sve više, on im potanko opisa divnu odječu koju je nosio Swaniss#t, optočenu srebrnim gajtanima i zlatnim nitima, odječu za koju je čak i Hiawata, veliki utemeljitelj Irokeške lige, iz¬javio da je mora nositi onaj koji če okruniti svoje djelo sačuvavši Irokeze od neprekidnog rata i osigu¬ravši im mir, koristan za žetvu i lov. Ratnici su se tiskali da vide i opipaju sjajne mr¬tvačke darove. Gurali su se i uzbuñivah". Došli su vr¬lo blizu. Ako je večina i pokazivala iskreno divljenje, kod nekih se očitovala pohlepa. BacaM su poglede prema logoru i razgovarali izmeñu sebe. Anñelika osjeti promjenu atmosfere. Nastupio je najnapetiji čas. Igra če biti izgubljena iB dobivena.

Ona primijeti kako se oni Pevracovi vojnici što su se nalazili više pozadi, •noseči zastave, neprimjetno udaljuju i nestaju u mraku. Drugi su, koristeči se mrakom, odveli konje prema šumi, a Yann priñe An- ñeliki i šapne joj da se kao i druge žene i djeca udalji i polako i neprimjetno spusti prema strmoj obali ri¬jeke. Španjolci su prikrivali ovo tiho povlačenje, na-punivši i pripremivši svoje oružje bez ikakve buke. — Povjeravam vam Honorinu. Poñite s Yannom — reče Anñelika Jonasovima. — Ja ču odmah za va* ma. Ništa je ne bi moglo prisiliti da napusti mjesto dok god ne vidi da joj" je muž van opasnosti. Ona je opazila kako se Irokezi primiču i kroz ulaz gledaju u unutrašnjost logora. Plavičasta sjena postojala je gušča, ali na zapadu velika crvena mrlja i dalje je bacala na poprište ba¬karnu svjetlost. Ona se približi grupi koju eu sačinjavali Joffirev de Pevrac, Nioolas, Maupertuis, njegov sin, Eloi Ma-collet, i još nekoliko ljudi s „Gouldsboroa", kao Ma-laprade ili Maltežanin Enrico Enzi, koji isu kao tjelo¬hranitelji stajali iza svog gospodara. Outtake je stajao u sredini naslonjen na rame Pierre-Josepha Maupertuisa, ali su sada svi bili ok¬ruženi Irokezima koji su se sve vile i više osmjelji-vali da izbliza pogledaju logor. Anñelika nije gledala Joffreva de Pevraca, nego Outtakea. Ona ga je tako čvrsto promatrala da je Mo-hawk, malo-pomalo, kao privučen lagano okrenuo glavu, a njegove neustrašive i mutne oči Ukrstiše se s pogledom mlade bijele žene. — Poklonila sam ti život, neku večer, kod izvo¬ ra, govorio mu je taj pogled. — Spasila sam te ranje¬ nog od ruku Piksaretta koji je htio tvoj skalp. A sada — spasi ti njega, spasi! Ti to možeš, preklinjem te! Iz njenih bistrih i krupnih očiju izbijale su ti isto vrijeme zapovijed i molba. Talas neodreñenih osječaja prijeñe preko žutog lica Mohawka. Grupa ratnika se približila de Peyracu drsko mu govoreči: 268

269 — A vatrena voda? Gdje je dragocjena tekučina bijelaca? Mi vidimo da ste je uskratili našim pogla¬ vicama ... Onaj koji je govorio u ime ostalih, cerekao se, nemamo njišuči svojim buzdovanom u smeñoj ruci. — Rakija i rum su u logoru, odgovori grof. — Oni sačinjavaju jedinstvenu pošiljku koja je namijenjena kao dar Velikom Duhu, a ne vama! Ovaj podrugljivo uzviknu i dobaci nešto ljutitim i pobjedničkim glasom. Nicolas Perrot se svlada, ali odlučno prevede: — On izjavljuje: Mi čemo uzeti sami i bez tvoje dozvole, Tekonderoga, saveznice izdajica, koji su ubi¬ li naše voñe. Pevrac je na ovu zlopaku izjavu koraknuo pre¬ma uroñeniku, gotovo mu se u oči unio- i oštro ga pogledao. — Kako se zoveš ti koji se usuñuješ da otimaš Velikom Duhu ono što mu se prinosi na dar? Indijanac odskoči i podiže svoj tomahavk, ali Pevrac hitrim pokretom izmaknu udarcu koji zazvi-ždi iznad njegove glave, a zatim, uspravi vši se, za-mahnu svojom kuburom koju je držao za cijev i kun¬dakom udari svog protivnika u sljepoočnicu. Indijanac uzmaknu natraške posrčuči i sruši se, unalačen, meñu svoje drugove. Krik Anñelike izgubi se u zaglušnoj galami Iro-keza. Ali jedan još neodoljiviji povik nadvisi buku. To je bio Outtake. Podiže ruku i stupi pred Pevraca štiteči ga svo¬jim tijelom. Zavlada tišina. Oružje se spustilo. Out¬take dade znak nekom mladom patniku da priñe i da ga pridrži. Zatim se okrenu prema Pevracu i reče mu poluglasno na francuskom: — Ne želim tvoju smrt, Tekonderoga. Duh pra¬ vice zahtijeva da ti poklonim život, jer je istina da je zahvalnost ispred osvete, prema zakonima naših naroda. Ja bih bio vjerolomnik kad bih zaboravio da je tvoja žena Kawa, Zvijezda Stajačica, dva puta spasila moj život.- Da, dva puta. No, da li če moji ratnici pristati da ti poklone život i da se povuku bez borbe? Ja to ne mogu jamčiti. Meñutim, pokušat ču da ih na to sklonim. Ti češ me opravdati ako u tome ne uspijem...

U posljednjim časovima uvijek vani duhom pro¬laze neprilične misli. Anñelika če se kasnije sjetiti, kako ju je upravo tog časa začudila činjenica da je Mohawk — kao i kanadski divljačari ili velikaši koje je on u svojoj mladosti posječivao — upotrebljavao prilično čist francuski, te ništa nije bilo čudnije nego takav birani jezik iz njegovih barbarskih usta. — Naše srce ne može zaboraviti uvrede, nastavi <ai. — Moliti da vas poštede, to bi ukaljalo moju moč. — Ja ne tražim da zaboravite, reče Pevrac. Anñelika nije mogla više. Ona je sada znala da ni intervencija Outtakea ništa neče pomoči. Imala je samo jedno na pameti: ponovo se vratiti u logor, zatvoriti za sobom vrata od oblice i pograbiti puške. Dosta je svega toga! Ona više nije mogla gledati Joffreva tako izloženog, svakog časa u opasnosti da izgubi život. Ali on kao da se nije žurio napustiti mjesto, kao ña nije bio iscrpljen i umoran od napetosti toga dana. — Ja ne tražim da vi zaboravite, ponovi on glasnije. Naprotiv, učinit ču da nikad ne zaboravite što se dogodilo u Katarunku. Vi se svi pitate: „Ako poštedimo ove bijelce, tko če izbrisati sramotu koju je na ovom mjestu doživjelo slavno ime Irokeza"? A ja vam odgovaram: Ja!... Perrot, prevedite, molim vas... — Vi svi mislite da je razgovor završio. Ne, nije! Tek sada počinje. Vi još niste ništa vidjeli, ni¬ šta čuli, irokeški narode! Sad ču ja govoriti, i čujte me dobro! Želio bih da se moje riječi i djela kao strijele zariju u vaša srca, jer čete tek nakon toga moči da se bez gorčine udaljite, zadovoljni u srcu. Nije istina, bračo moja, da srce bijelog čovjeka i srce Indijanca ne mogu osječati isto. Jer, gledajuči 270 27] ovaj logor u Katarunku, moje sroe je puno užasa kao i vaše. Kao i vi, i ja mislim da je ovo mjesto do¬živjelo najikukavniji napadaj, najogavniju izdaju koju sam doživio u svom dugom životu. Kao i vi, i ja mislim da

mjesto izdaje zauvijek nosi u sebi neizbri¬sivu mrlju i da pogled na nj obnavlja uspomenu, čafi i onda kad duh pravičnih ljudi želi da je zbriše... No, da li če oni koji budu dolazili ubuduče na ovaj položaj reči svaki put: „Tu je Swanissit bio skalpiran, pod krovom domačina koji ga je ugostio, pod krovom bijelog čovjeka, Tekonderoge, Gromovnika? Ne, ne! Ja to neču dopustiti — uzviknu grof de Peyrac že¬stokim i srditim glasom koji je na sve djelovao i koji je u ovom trenutku bio iskren, što je i Anñelika osjetila. — Ne, ja to neču dopustiti. Neka radije sve bude zbrisano... sve zbrisano... Uzviknuvši ove posljednje riječi, on zakašlja. . Nicolas Perrot je polako ponavljao njegove ri¬ječi u nekoj vrsti zanosa: „Nek radije sve bude zbri¬sano ... sve zbrisano!" Osječalo se u noči kako su sada sve oči bile uprte u ove dvije uspravne prilike, u divljačara i grofa de Pevraca, u crvenom odijelu, obasjane još uvijek slabom svjetlošču zalazačeg sunca. — Znam, nastavi grof. Ima ih izmeñu vas koji misle: „U ovom logoru ima lijepe robe!" Oni bi htjeli istodobno zadovoljiti svoju pohlepu i želju za osve¬tom. Neka ti šakali prestanu mrmljati i njuškati i neka se udalje podvita repa! Jer, kažem vam, sve ovo što postoji u logoru pripada od sada dušama va¬ših predaka. Jedino tako one če biti zadovoljne. Vi ste svoje darove primili. Oni su vrijedni. Kad ih po¬nesete, uvjerit čete se da su znatni. Ono što se nalazi u utvrñenju Katarunk, vi nemate pravo da uzimate, kao što ni ja nemam prava da se time koristim. Ja sam to dao dušama vaših mrtvih poglavica kao nak¬nadu za vjerolomnost čije su žrtve bile. Slušajte me dobro i sjetite se mojih riječil U ovom utvrñenju ima namirnica za više mjeseci, možda i godina: srnečeg, jelenjeg i medvjeñeg mesa, suhog i soljenog bakalara, morske soli, deset barila ulja od suncokreta, kita i tuljana. Javorovog šečera i šečera sa Dalekog istoka, ruma i vina za bijele lju¬de i za indijanske voñe. Dvadeset vreča žitnog i ku¬kuruznog brašna, dvije stotine pletenica duhana iz Virñinije, sto pletenica duhana iz Meksdka, pedeset hala holandske pamučne tkanine, deset bala kineske i orijentalne svile, egipatskih vunenih i pamučnih ogrtača, čilima, pušaka, metaka, baruta, deset zamki za vukove, medvjede, lisice i risove. Od željezarije: igala i škara. Krzna. Sve to ne pripada više vama, a ni meni. Sve to pripada vašim mrtvim voñama. Vi koji ste kazali: ,,Qni imaju samo sramotu" — evo što imaju! Sve, osim bačava rakije i vina koje — ja to znam — Swinissit ne bi ni htio. One su sa¬čuvane za Velikog Duha, koji ih jedini može svojom moči očistiti od škodljivog djelovanja. A sada se maknite! Outtake, zapovjedi svojim

ratnicima da se povuku do rijeke kako ne bi bili ranjeni ili ubijeni. Sad ču učiniti da opali grom!" Nakon tih riječi zavlada zaprepaštena tišina. Za¬tim masa uroñenika počne polako uzmicati prema podnožju brda sve do obale rijeke. S praznovjernim strahom miješala se i požudna radoznalost. Sto namjerava ovaj bijelac vještog jezi¬ka koji smatra da če ih bolje osvetiti nego njihovo oružje? Grof de Pevrac izda još nekoliko zapovijedi svo¬jim ljudima koji su stajali uza nj. Ugledavši potom Anñeliku, obujmi je oko struka i privuče. — Doñite brzo! Ovdje ne smijemo ostati. Mau-pertuis, hočete li provjeriti da li su svi naši dolje, na obali, i da više nikoga nema u krugu utvrñenja? Na obali rijeke, gdje se počela uzdizati nočna magla, svi su se izmiješali s Irokezima. Anñelika osjeti kako je Pevrac snažno stišče uza se, a onda je pusti i mirno izvadi iz kožne kese o pasu kresivo 272 II Anñelika u novom svijetu 273 s drškom od gube. Indijanci su se tiskali oko njih kao djeca na predstavi. Svi su htjeli da vide Pevraca i doznaju što on radi. Anñelika očima potraži Honorinu, Jonasove i svoje sinove. Ništa se više nije moglo vidjeti, ali joj Maupertuis reče da su svi okupljeni blizu jednog šu¬marka pod zaštitom oružanih Španjolaca. Yann Le Couennec silazio je niz brijeg odmata¬juči kudeljasti fitilj. Koristeči se tamom, Peyracovi ljudi popeše se prema logoru i hitro položiše u več iskopani grob pet irokeških poglavica, pobacaše u nj darove i lopatama zatrpaše jamu. Kad su završili posao, začu se mukli zvuk trube. Oni se udaljLše i trkom stigoše do šumice uz rijeku, gdje su bile okupljene žene i djeca. Po drugi put odjeknu zvuk trube. Tada grof de Peyrac uze kresivo, izvabi varnicu i, sagnuvši se, upali vršak kudeijastog fitilj a koji je Bretonac odmotao sve do njega. Plamičak vrcnu naglo i živahno, ubrzo prema vrhu krivudajuči kroz pa¬nj eve, travu i kamenje, kao zlačana zmija u bijegu. Stiže tako do vrata utvrñenja — i više ga nisu vidje¬li. Zatim iznenada silna eksplozija rasvijetli mračno nebo. U

isti čas cijelo utvrñenje poče buktati ogrom¬nim plamenom koji je potpirivao vjetar. Drvo na nastambama i ogradi bilo je prethodno natopljeno uljem i rumom, posuto salitrom, pa je razjareno pla-nulo. U sparnoj i suhoj atmosferi kasnog ljeta sve se časovito pretvorilo u bučnu, proždrljivu lomaču koja je u divljim trzajima sve uništavala. Gledaoci su se morali povuči na žalo, zahvačeni žarkom jarom požara. Naglo izronivši iz mraka u crvenkasti ovaj žar, sva uzdignuta lica odražavala su u isto vrijeme div¬ljenje i užas, utučenost i veselje, mješavinu složenih čuvstava što je u čovjeku izazivaju pojave razulare¬nih prirodnih sila u svoj svojoj veličajnosti i neu¬krotivoj snazi. Nakon duge šutnje, iz potištene i zasopljene go¬mile začu se glas starog Tahoutaguerea. On je posta¬vio jedno pitanje. — On bi htio znati, reče Outtake, da li ima ña- brovih koža u tvome utvrñenju. — Da, da! Bilo ih je, poviče Irac O'Connelli čupajuči kosu. Trideset bala! Na tavanu je bilo da- brovih koža barem za 10.000 livra! Ah, gospodine de Pevrac, da ste mi rekli što namjeravate učiniti, da sam znao!... Moji dabrovi!... Moji dabrovi... Bilo je toliko očajanja u njegovom glasu, toliko smiješnog u izražavanju svoje nesreče da su Irokezi prasnuli u smijeh. Evo, napokon i jednog bijelca kojemu se para srce! Bijelac sličan ostalima!... Pravi sin. ove trgo¬vačke rase. Našli su se na poznatom tlu... —A ova koža ovdje? reče de Pevrac i uštipnu njegove debele obraze koji su podrhtavali od tuge. „Na koliko ih procjenjuješ? 10.000? 20.000 livra? A ovaj skalp koji su ti ostavili, nastavi on zgrabivši Žakom crvenu grivu .bijednog zakupnika" Na koliko? 30.000 livra? Ratnici se još jače nasmijaše. Držali su se za ku¬kove i oponašali kretnje Irca pokazujuči na nj prstom. Njihov strašan grohot bio je kao odjek na huku vatre. — Smiješ li se s nama, Swanissite? poviče na¬ jednom Outtake, okrenuvši se prema goručem vrhu brežuljka. — Smiješ li se sa svojim ratnicima? Jesi li se utješio bogatstvom i darovima koje su ti ostavili? I odjednom, kao neobičan odgovor na ovaj doziv, iz crvenog sjaja razbuktale vatre šiknu bjeličastopla-vi mlaz i diže se visoko u mračno nebo, da nakon ne¬koliko eksplozija ponovo padne, stvarajuči srebrnka-stu kišu.

Tek što su se digli povici iznenañenja i straha, jedna druga crvena, duga zmija razvi se kroz mrak, prsnu, rascvjeta se u zvjezdice, koje se i same ras-prsnuše u vijence rubinove boje, pa se lagano ras- 274 18* 275 tvoriše, rastopiše, cureči kao krv po tamnom nočnom svodu. Indijanci padoše na koljena. Drugi, povlačeči se, padoše u rijeku. Strašna pometnja nasta meñu njima i u njihovim dušama. Cak ni oni koji su se pračakali u vodi Kennebeca nisu mogli odvojiti svoje oči od čarobnog prizora. Sada su snopovi i svijetleče pruge neprekidno jurile u svim pravcima, nadjačavajuči lomljavu po¬sljednjih ploha zida koji se rušio. Bijaše to raskoS zelenog, crvenog i zlatnog, a padala je u cvjetovima, lijanama, kupolama, zapletenim dugim serpentinama, što su se naganjale kroz mrak, stvarajuči čudnovate crtarije, oblike životinja, koji bi se gasili i rasplinja-vali upravo u času kad je izgledalo da se spremaju na skok ... Za vrijeme časovitog zatišja Anñelika začu ra¬dosne uzvike djece. Na opče čuñenje straha je ne¬stalo, a s njim i mržnje, bojazni, sumnjičenja... Florimond, pirotehničar, koji je pripremio ove rakete, smatrao je da je njemu upučeno ovo klicanje. Slušala je njegov mladenački glas: „A? Sto mi¬slite o mojem talentu? Dostojno Versaillesa!" Malo je trebalo da kapetan Alvarez i njegovi momci zaborave časkom strogu naredbu da drže pu¬ške na gotovs. No, više se ničega nije trebalo plašiti. Divlji Iro-kezi, gledajuči uvis, bili su očarani kao djeca. Nji¬hova srca bila su ushičena. Opojnost ovih vizija uči¬nila je, slično snovima, da zaborave na stvarnost I razloge zbog kojih su došli tu na obalu Kennebeca. Ogromna gusjenica smaragda padala je njišuči se prema njima. Vatrena leptiriča jurila je mrakom, divovska užarena bundeva raspala se. Kad su i posljednje rakete raspršile u noči svoj šareni prah, utvrda Katarunk bijaše nestala. Njeni bedemi su se srušili u snopu varnica, a mjesto na kojem

se do maločas uzdizala, bilo je samo ogromna užarena rana koja se polako gasila. 276 XXXIII Tada se pojavi mjesec. Kasni mjesec usred noči. Njegova spokojna svjetlost, miješajuči se sa nemir¬nom svjetlošču umiruče lomače, obasjavala je pozor¬nicu čudnim sjajem. Oni su čekali. U tom mraku i svjetlosti polugoli ratnici budili su se iz čudnog sna. U tišini, do njihovih nogu, žubor rijeke se poja¬čavao. Outtake polako doñe k sebi. Njegov prikriveni pogled iza dugih, uskih vjeña zadrža se na dva bi'jela ljudska biča ispred sebe, kao da ih gleda u novom svjetlu. Bili su to muškarac i žena oslonjeni jedno na drugo, čekajuči od njega, Mohawka, osudu na ži¬vot i smrt. Tada mu se srce ispuni poetskim i plamenim zanosom, koji ga je tako često obuzimao, i on se obrati u povjerenju čovjeku koji ga je pokorio. — Da li si ti Praotac kojeg je najavila Ptica, a koji če se vratiti u obliku čovjeka bijele kože? Ja to ne znam... Ja ne znam tko si ti zapravo, ali nikad neču zaboraviti ono što sam vidio u Katarunku. Ni¬kad neču zaboraviti... Govori, o ti!... reče on gla¬sno obračajuči se Nicolasu Perrotu. Ponovi mojim ratnicima ono što sam ti upravo rekao: Ja ne znam tko si, Tekonderoga, ali nikad neču zaboraviti ono što sam vidio u Katarunku. Nicolas ponovi, a ratnici u zboru odgovoriše du¬gim uzvikom čija se jeka razlijegala nočnom dolinom. 277 — Nečemo nikad zaboraviti... — Vidio sam takoñer da ti, Tekonderoga, nisi kao ostali Francuzi, nastavi Outtake na francuskom,, glasom čvrščim i jasnijim. Vidim da ti nisi kao Fran¬ cuzi iz Quebeca ili oni francuskog kralja. Ti si doi¬ sta sam i govoriš samo u svoje ime. Zar ti zaista nije mnogo stalo što si izgubio sve one kože? — Stalo mi je, ali mnogo više nego za dabrove, žao mi je što sam izgubio instrumente koji su mi omogučavali da otkrivam tajne prirode, da vidim nevidljive stvari. Ja sam mogao razgovarati sa zvi¬ jezdama. No, sada če se Svvanissit i vaši mrtvi voñe služiti tim instrumentima i upoznati tajne zvijezda.

— Neka budu sretni! promrmlja Irokez. — Sto se tiče vas, vi znate gdje su njihovi gro¬ bovi — ispred utvrñenja na ivici zgarišta. Nitko više neče graditi na ovom mjestu, i vi možete bez srama i boli dolaziti tu da oplačete njihove slavne kosti. — A ti? Sto češ ti raditi, Tekonderoga? Ti više nemaš ništa osim ovih konja i odječe. Suma je oko tebe, a noč i zimske hladnoče blizu. — To nije važno, jer moja čast je spašena i ja sam platio cijenu krvi. — Hočeš li se spustiti prema oceanu? — Neču. Sezona je previše odmakla i putovanje bi bilo odveč opasno. Otiči ču u planine, sastati se sa četvoricom mojih ljudi koji tamo imaju jednu daš- •čaru. Mogu li im ponoviti da si naš saveznik? — Da, možeš. Kad viječe majki i staraca bude odobrilo moju odluku, poslat ču ti porculansku ogr¬ licu. Tekonderoga, misliš li zaista da češ pobijediti sve svoje neprijatelje? — Ishod borbe je u ruikama Velikoga Duha. Ipak sam odlučio da se borim i pobijedim. — Tvoja hrabrost i lukavost velike su i ja ti želim pobjedu. Meñutim, čuvaj se, Tekonderoga, jer tvoji su neprijatelji brojni, a najstrašnijega — tvoje puške neče moči svladati. To je Etkon-Hontsi, Crna Mantija. On govori u ime svoga boga, u ime svoga 278 kralja. On je nepobjediv. Mnogo smo puta pokušali da ga ubijemo, ali je on još uvijek živ. On ne može umrijeti, shvačaš li? On želi da te makne s puta pa če te progoniti bez predaha, jer si mu na putu. Ti pripadaš zemaljskom svijetu, a on svijetu nevidljivih duhova i ne podnosi zemlju — Bojim se za te sada kada si mi prijatelj. Ja znam da on želi tvoju smrt. Ja sam to znao, ja sam ga vidio. Mnogo puta u snu vidio sam kako blista nje¬ govo plavo oko. I drhtao sam, ja ratnik, jer ne po¬ znam ništa strasnije u svijetu od tog oka. Kad bi ma on tako pogledao, dok sam bio kod Francuza, osje¬

čao sam da mi ponestaje daha i duše... Čuvaj se, Tekonderoga! ponovi on žurno, i dobro pazi. Ti koji više ništa nemaš posjeduješ ipak jedno blago, a to posljednje blago on če htjeti da ti ugrabi. To posljed¬ nje, naročito blago. I on pokaza na Anñeliku. — On je več mrzi. On če nastojati da te odvoji od nje. Hočeš li se moči obraniti od njegove moči? On je vrlo močan, znaš i čovjek ga ne može ubiti. Outtake se odjednom vrlo uznemirio. I možda se u tom času, srce Anñelikino ispunilo ljubavi prema Indijancima. Iznad straha i odvratnosti koju su u njoj izazi¬vala ova divlja stvorenja, postojao je neki osječaj koji je izvirao iz svega onog što je u njoj bilo prija¬teljsko, bratsko i majčinsko prema drugima. Sada ih je gledala gole, bezazlene, razoružane, sa strijelama u ruci, nasuprot ubojitim puškama i mi¬stičnoj moči jezuite, bez ikakve obrane doli svojih smiješnih čarolija. Samilost i poštovanje obuzeše njeno srce. Isprekidan glas Irokeza koji im — nakon toliko* riječi mržnje — sada obilno dijeli savjete, otkrivao joj je ljudsku stranu ovih okrutnih rasa. U strašnoj prevrtljivosti ovih primitivnih biča, evo ih kako se gorljivo brinu za one koje su, ne¬koliko sati prije, htjeli poubijati. Buduči da su im 279 sada prijatelji, oni su strepili mnogo više za njihov život nego za vlastitu sudbinu. Joffrev de Pejrrac priñe Outtakeu i reče mu povjerljivo: — Reči ču ti nešto što možeš shvatiti. Moje su sposobnosti takve da se ne boje čarolija ni crvenog ni bijelog čovjeka. Etkon Hontsi, dakle, ostaje bijeli čovjek, usprkos svojoj moči. Kao ja... — To je tačno — potvrdi Mohawk, koji se naglo smirio. — TU si bijelac, ti ga možeš prezreti, dok se naša glava u tom. katkada gubi. Dobro! Ja razu¬ mijem. Ti češ umjeti da ga nadmudriš kao što si znao i nas obmanuti kaid smo htjeli tvoju smrt. No, dobro! Budi jak, Tekonderoga! Nama je potrebna tvoja snaga. A sad idi kamo ti se sviña! Gdje god bili ti i tvoji, ako sretnete koga ratnika Pet ple¬ mena, on če za vas otpjevati pjesmu mira. Govo¬ rio sam. Zbogom.

XXXIV Nočni vjetar prolazio je preko pepela i sve je-bilo tamno i tiho. Mjesec je utonuo u daleke magle, a u nejasnoj i neodreñenoj nočnoj svjetlosti ocrta¬vali su se obrisi šuma i planina. Joffrey de Pevrac hodao je sporim koracima duž strme obale. Bio je sam. S vremena na vrijeme zastao bi i zamišljeno pogledao prema vrhu bre¬žuljka, tamo gdje se nekoliko sati prije uzdizalo utvrñenje Katarunk. Anñelika, malo dalje, nazirala je njegovu sje¬nu, vidjela kako je stala pa nastavila svoj zamišlje¬ni hod. I ona se vratila na ovo mjesto, neodoljivo-privučena. U pečini, u koju je, dan prije, grof naredio da se prenesu pokrivači i namirnice, djeca su zaspala uz vatru. Večina odraslih, na kraju snaga, slijedili su njihov primjer. Anñelika se udaljila. Ona je tiho hodala u noči i prvi put se nije bojala. Zli dusi kao da su pobjegli. Olujni i tragični vjetar toga dana raspršio ih je i odnio daleko. Sada je hodala po prijateljskoj šumi i svi zvuči koji su dopirali do nje imali su drugačije značenje. To je bio odjek živog svijeta koji se raña pod gra¬nama, malog životinjskog svijeta koji se sprema za. zimu i koji je zaokupljen posljednjim radovima, pje¬vajuči posljednje pjesme i ništa drugo. Posljednji miris mahovine, poslednje struganje vjeverica dok 280 281 .spremaju lješnjake, a daleko preko jaruga, kao tu¬žni glas roga, zov jelena. Anñelika se nije više bojala. Junačkim svojim ¦djelom Joffrev de Peyrac oslobodio ju je tjeskobe. Luñačko djelo, ali jedino što je preostajalo — zapaliti Katarunk! On je bio jedini koji je mogao to izvršiti. Na to je sigurno i mislio kad je rekao: „Moj dom je uprljan zločinom koji se ne može okajati!" Tada je znao što treba učiniti. I smirio se. Sada se više neče ništa zlo dogoditi u američ-Ikoj zemlji. Žrtva paljenice prikazana je. Anñelika je najprije osjetila neko neodreñeno ¦čuvstvo, a onda joj se otkrilo. Hodala je pod sta¬blima lakog srca, jer je osječala da se obred izvr¬šio, a to je zadovoljilo njenu dušu prožetu kr¬ščanstvom.

Ova učinjena žrtva nije bila dobra samo radi njihovih spašenih života, več i radi njihove sreče. Padale su joj na um riječi koje je tako često ne¬svjesno šaptala kod kuče, na misi: Hane igitur obla-tipnem.. .* — Evo, dakle, žrtve koju ti prikazujemo, Go¬spode, mi tvoje sluge, a s nama i cijela naša obitelj. Primi je, Gospode, blagonaklono. Raspolaži sada u tvom miru danima našeg života... Američko tlo neče im više biti neprijateljsko* Žrtva Joffreva de Pevraca dirnula je njeno sum¬njičavo srce. Irokezi nikad neče zaboraviti. Ali -s druge strane Anñelika je razmišljala o potpunom siromaštvu u kojem su se on i ona našli, i iz nje¬nog srca dizala se spokojna molitva: „Raspolaži sada u tvom miru, o Gospode, danima našeg života..." Sve je izgorjelo! Što im ubuduče mogu odu¬zeti? Ostalo im je samo jedno divno i skriveno bla¬go — njihova ljubav. Tako je nesumnjivo usud htio kad ih je izručio jedno drugome, jer su morali upo- * Ovu dakle živu'... znati cijenu ljubavi da je ne bi omalovažili. Morali su je prepoznati ne zamijenivši je s drugim vri¬jednostima. Cista ljubav čovjeka prema ženi i žene prema čovjeku, dva plamena u jednom, koji plam¬saju u teškoj samoči, u mrzloj pustinji, dva goruča srca u noči svemira. Kao u prvim vremenima!... I sada je ona iz daljine gledala sjenu Joffreva de Pevraca koji je hodao zamišljenog koraka, duž strme obale. Usprkos hladnoči položaj je zadržao miris po¬žara i gomile koja je tapkala na mjestu, i sada je sve bilo tako mirno da je Anñeliku obuzelo zado¬voljstvo. Iz daljine je promatrala osamljenog čovje¬ka koji se zaustavio i okrenuo prema vrhu brežuljka gdje je vjetar povremeno raspirivao crvenu svjet¬lost. Polako se uputi k njemu, sigurna da če ga su¬sresti i nači u noči. Kad mu se približila, ona stade. On je opazio lik žene, koji se ocrtavao u pla-vičastom mraku, i svijetlu pjegu njenog lica. Čas¬kom ju je promatrao, a onda joj priñe. Ruke Jof¬freva de Pevraca dodirnuše ramena Anñelike, koja mu se približi kao toplom izvoru položivši svoje ruke na njegove grudi. Zatim ga obujmi i sva se skutri uza nj, a on ju je stezao i privlačio k sebi, skupljajuči skutove njenog ogrtača da je pokrije. Privlačio ju je sve jače k sebi, dok se nisu čvrsto zagrlili, stisnuli jedno uz drugo, bez ikakve želje, osim životinjske potrebe da budu blizu: kao živo¬tinje što se uspravljuju polažuči jedna drugoj glavu na vrat da se uzajamno okrijepe svojom toplinom i prisutnošču. Joffrev de Peyrac htjede da govori, ali je ušu¬tio. Sto da joj kaže, razmišljao je on, a da ne bude otrcano? „Jeste li se preplašili? Ljutite li se na mene što

sam zapalio kuču koju ste več smatrali svojom, što sam vas osudio na bezbrojne teškoče?" Banalne riječi koje bi rekao svakoj drugoj ženi. Ali ovoj koja je uz nj drhtala, to ne može. Povrije- 282 283 dio bi je. Ona je bila mnogo dalje od svega toga. Ona je bila mnogo dalje od svega što je o njoj zamišljao. Trljao je svoje lice o njeno fino lice, kao da se želi uvjeriti da je ta topla i nježna stvarčica u nje¬govom zagrljaju zaista njegova žena. I ona je htjela govoriti riječima koje su ispu¬ njavale njeno srce: „Kako sam vam se divila danas, ljubavi moja! Svojom odvažnošču sve ste nas spa¬ sili! Bili ste izvanredni!" No, sve te riječi bile su bijedne i nikako nisu odražavale ono što je htjela reči. Ona mu je samo Željela povjeriti što je otkrila: da je žrtva prikazana i bogovi zadovoljeni. „Samo smo nas dvoje na svi¬jetu, ljubavi moja, samo nas dvoje, siromašni i sami... Ja sam sretna!" Ali to je i on znao pa su zato šutjeli. Stezali su se sve jače, u šutnji, s nasladom. Katkada bi ona zabacila glavu da potraži sjaj njegovih očiju kao dviju zvijezda iznad sebe. Osje¬čala je da joj se smješka. 284 XXXV Ima jedno mjesto iprema sjeveru, gdje mirne vode tvore ogromnu srebrnastu pustinju. Mrtve šume s korijenjem, u vodi uzdižu k bisernom nebu svoje krošnje slične šiljastim sviječnjacima košta¬ne boje. Lagani oblaci komaraca obavijali su neja¬sne obale. Zemlja je klizava i podmukla. Tu i tamo otočiči crnih, vretenastih jela, odražavaju se u bez¬danom zrcalu. To je područje jezera Megantic. Kad su francuski vojnici, nekoliko dana nakon napuštanja Katarunka, stigli ovamo, učinilo im se da je jesen mnogo više poodmakla nego na drugoj strani. Suha mahovina bila je boje starog zlata, a lišče s rijetkih stabala je nestajalo. U hladnom zra¬ku i surovoj pustoši ovih krajeva osječala se več

atmosfera Kanade. Huronski i algonkinski. vojnici su to osjetili i složili se da se čovjek ovdje osječa „kao kod kuče." Dovoljno je gurnuti čamac u vodu, priječi jeze¬ro i več si naišao na drugu rijeku La Chaudiere (Sodjer), koja če vas dovesti do Saint-Laurenta. Njeno ušče je nasuprot Quebecu. Posljednje milje vodile su izmeñu sela1 sa ne¬zgrapnim, kamenim majurima uz obalu, dok su sa strmih padina seljaci — žanjuči kasno žito ili be-ruči jabuke — mahali svojim kapama, pozdravlja¬juči povratak ratničke ekspedicije. Na zavoju se 285 pojavi bijeli šiljasti zvonik Levisa, i eto ih pod Quebecom. Podigoše tada oči da pozdrave ponosni grad na litici, a on je otpozdravljao svim zvonima mnogo¬brojnih zvonika. Nema više pustinje, svršeno je s divljacima, bljutavom „sagamintom" i ikuhanim psima! Dajte nam kalvadosa, ruma i komovače koju su brodovi donijeli, pšeničnog kruha debelo namazanog maslom, komad tečne govedine, suhe svinjetine s kupusom, sira, crnog vina i umiljatih djevojaka kod Janine Gonfarel u donjem dijelu grada! Na, Mčganticu sunce je zasljepljujuči sjalo na blijedom nebu, metalne vode sa zrcalile, stabla ogo¬ljela, a dah zime tumarao uokolo. Čamci od kore okretno su klMli po površini je¬zera. Ljudi su u ovom jednoličnom arhipelagu tra¬žili tok Chaudiere, jer samo čovjek iz ovog kraja mo¬gao ga je pronači izmeñu otoka i beskrajnih vijuga-stih kanala. Markiz de Lomenie ostao je na obali da nadzire ukrcavanje svojih trupa. Falleres, Aubigniere i nje¬gov nečak, kao i dio Indijanaca, več su bili daleko, dok su drugi nadolazili stazom, noseči čamce iznad glave. Neki Indijanac trčeči dostigne čelo kolone, stade ispred oficira i pozdravi ga uzdignutom rukom. Bio je stranac i Lomenie-Chambord .prepozna u njemu roba Panisa kojega je Nicolas Penrot svuda sa sobom vodio. On izusti nekoliko rečenica. Nitko nije razu¬mio jezik jer je pripadao dalekom, plemenu s druge strane Slatkih mora, malom raštrkanom i iščezlom narodu — Panisima. Pravio se da ne razumije ni je¬dan govor prisutnih plemena. Služio se losom fran-cuštinom. Uz pomoč Pont—Brianda pukovnik je odgoneta nuo njegovu poruku: U Katarunku su Maudreuil i Patswiketti skalpirali voñe Irokeza. Irokeške trupe marširaju na Katarunk zahtijevajuči osvetu. Grof de Pevrac i njegova obitelj bit če masakrirani. — Poñimo! Poñimo odmah! poviče Pont-Briand,

— Vratimo se! Nema ih dovoljno da se odupru tim hordama. Lomenie ne reče ništa, več odmah izda nareñe¬nje onima koji su se još nalazili s njim da se skupe u polukrug. Polovina vojnika i dobar dio Hurona i Abenakisa pristaše da ih prate. Uvijek se moglo nači dobrovoljaca za borbu s Irokezima. Kad su nekoliko dana kasnije došli u predio Ken-nebeca, nadali su se da če čuti pucnjavu, što bi zna¬čilo da se branioci utvrñenja još drže. Ali duboka tišina je vladala, a kraj je izgledao mrtav. Lomenie se uznemirio i zbog sudbine oca Orgevala, a Pont--Briand bijaše mrk i kao da ga je nešto u duši grizlo. Prije nego što su prošli zavoj koji ih je trebao dovesti na plažu Katarunka, dva oficira zaustave flo-tilju i narede da se čamci izvuku na obalu meñu vrbe. Pripremile svoje oružje bez i najmanjeg šuma. Lo¬menie i Pont-Briand popeše se na liticu da neopaženo osmotre pristupe. Zrak je bio čist, ali su ipak osjetili miris paljevine. Cim su stigli na vrh i bacili pogled kroz krošnje, bilo im je jasno: Katarunk nije više postojao. Na mjestu' gdje se donedavno dizalo utvrñenje pružalo se zgarište pocrnjelo od pepela i nagorjelih trupaca. Ispod njih Kennebec je i dalje valjao svoje tam-noplave gotovo crne vode kroz crvenilo rujevine, ja-rebike i divljih trešanja. Uokolo nikakva ljudskog traga. Pont-Briand muklo zastenja. Nekoliko puta udari čelom o deblo jednog stabla. — Ona je mrtva, poviče, ona je mrtva i otkud mi hrabrosti sada da živim? Vidite, ona nije bila zloduh... Bila je obična žena... lijepa, slabašna Žena... Divna žena!... Oh, bože, čemu živjeti sada?" 286 287 — Šutite! Vi bulaznite, reče Lomenie drmajuči ¦ga za ramena.

No, i on najednom zatvori oči i gorka tuga razli mu se dušom. U maslima, ponovo mu meñu ratnim zastavama iskrsne Vitez sa crnom maskom, okrenut prema Katarunku, a do njega tako lijepa žena!. . Oštra bol i žalost kidala mu srce. A onda se smi¬rio. Pomisli da je svime upravljala ruka oca Orgevala. Zar nije Bog vodio ovog svečenika koji je več prolio krv za nj? Kad je Lomenie pred mjesec dana došao na čelu svojih vojnika iz Quebeca, jezuita im je dao ovaj nalog: — Uklonite ih pod svaku cijenu! Uništite ih ako je potrebno, situacija če biti jasnija! Zaveden od stranaca, on nije poslušao ove upute. Nebo je odlučilo mjesto njega. — Misija je završena, pomisli on. Srce mu se ispuni gorčinom. Dugo je stajao sa Pont-Brianñom ne mogavši da se odvoji od ovog mje¬sta. Zatim zapovjedi povratak na sjever. Kad su se Francuzi konačno udaljili, rob Panis iziñe iz šume i siñe s brda na obalu. Njegova duga crna kosa vijorila se na vjetru. Opreznim koracima prilazio je obali sagnuvši se. Po¬što je prešao žalo malog pristaništa, ponovo se vrati na vapnenastu obalu, lunjajuči oko razorenog položaja, a onda se uputi prema rijeci. Sa zemlje je čitao priču o jednoj čudnovatoj avanturi. Konačno podiže glavu kao da njuši vjetar, a zatim odlučnim korakom krenu sjeveroistočnim pravcem srcu planine. TREČI DIO WAPASSOU Andelika u novom svijetu XXXVI Bjesnjela je oluja. Kiša pomiješana s rastoplje¬nim snijegom šibala je lice, natapala ogrtače. Kara¬vana se vukla ispod stabala, potežuči noge otežale od zemlje i blata. Oni koji su nosili dva čamca, kojima su preplovili rijeke i rječice, bili su barem zaštičeni od kiše. Ali su se zaplitali meñu niske grane šikare pa su ih pratila dva čovjeka sa sjekirama. Anñelika podigne glavu i kroz zalenoplavičastu svjetlost šume ugleda slapove koji su se dizali kao bijeli fantomski stupovi. Ti bijeli, tutnječi, zapjenjeni slapovi blistavih mlazeva i dugih teških vodenih za¬vjesa, čuvari su američkih šuma. Posvuda ih ima, grme i izjavljuju: „Nečete proči!"

Izgledali su viši i neumoljiviji od ostalih. Okru¬živala su ih vjetrom iskrivljena stabla svojim bije¬snim savijanjem i grčenjem. S prokislih grana izli se kiša na lice Anñelike i ona se sva naježi. Bila je do kože mokra. Voda se svuda uvlačila. Kukuljica od debelog suikna, inače vrlo otporna, bila je natopljena i pro¬žeta vodom pa više nije štitila Honorihu, koju je ona, da bi je obranila od kiše, nosila u naručju, ispod svog kaputa. Osječala je kako su joj se pramenovi kose prilijepili uz sljepoočnice Svi su izgledali bijedno i uplašeno se zaustav¬ljali pred slapovima, tužno gledajuči prema vrhu strme litice. J9» 291 Joffrey de Pevrac ih dostiže potežuči za uzdu crnog pastuha. Ugura ih sve pod nekakav zaklon jedne izbočene hridine. Pokazujuči na slapove reče- — Tamo gore, iza slapova, nalazi se Wapassou — A ako ne bude nikoga? upita netko nadvisu¬ juči glasom buku vode. Možda su Francuzi li Irokezi prošli onuda? Naši drugovi su vjerojatno mrtvi a daščara spaljena. — Ne, reče Pevrac, Wapassou je dobro čuvan. Da bi netko tamo došao, trebalo bi prije znati što če tu nači, a to još nitko ne zna, „ — Možda je vaša „četvorka" mrtva, uporno če Clovis. O'Connell kaže da ih nije vidio več dva mjeseca. — Ne, oni nisu mrtvi, reče Pejrrac. — Zašto? — Zato jer nam usud ne može to učiniti. On uze iz Anñelikinih ruku malu Honorinu, pre¬poruči im da idu oprezno dalje i »počne se penjati vrletnom i klizavom kosinom uz samu zapjenje¬nu vodu. Dva su čovjeka vodila i pazila par konja koje su sačuvali. I Anñelika je bila spremna da ih vodi, ali je bila na kraju snaga i jedva se držala na no¬gama. Gomila otpalog lišča u kovitlacu udarala ju je po licu i zasljepljivala. Najmanja pogreška vodila je u smrt. Ona se ogleda da vidi treba li pomoči drugarica-ma i djeci i ugleda kuhara Octavea Malapradea kako pridržava Elviru gotovo je noseči. Uvijek mirna i sigurni gospodin Jonas, iako mu je široko, mokro lice više učilo na morsko

božanstvo tek iz valova iza¬šlo, gurao je ispred sebe, pridržavajuči je i podupi ruci, gospoñu Jonas kojoj je ponestalo daha. Florimond i Cantor preuzeše na se po jednog dečka, noseči ih na ramenima. Anñelika ih je pro¬matrala kako idu naprijed i polako se penju pod te¬retom, zgrbljeni kao prokletnici iz Danteova Pakla dok im je kosa padala kao mokra zavjesa 292 Halucinantna slika očajnika. Da je noč, tama bi skrila bijesnu bujicu slapova do njihovih nogu, ali obaviti ovom prljavom svjetlosti, njihova bjelina bila je napadna kao zvijer koja prijeti da ih privuče u svoje pandže. Prošla su tri dana otkad je karavana napustila srušeni Katarunk. Sa sobom eu vodili samo dva ko¬nja. Maupertuis i sin mu Pierre-Joseph, zaduženi da dovedu ostale, otišli su južnim putem, prema Go-uldsiborou. Oni koji su odlučili da s Pevraoom odu prema unutrašnjosti znali su da je Wapassou samo po imenu logor. Prije polaska on im nije krio da je to tek jednostavna nastamba, bez ograde, neka vrsta jaz¬bine, četvorica rudara, koje je ondje ostavio, nisu napravili nikakav poseban ureñaj, jer su zapravo morali prezimiti u Katarunku. On se ipak nada da če prije velikih hladnoča urediti to mjesto. Prvog dana putovanja dva čamca su uzvodno prešla rijeku s dijelom prtljage i djecom, koju je to zabavljalo i odmaralo. Ostali su išli obalom, Drugog dana napustili su Kennebec čiji je tok postao uzburkaniji i ispresijecan vrtlozima, pa su, krečuči prema istoku, išli uz tok male, plave i mirne rijeke koja je protjecala kroz parkove travnjaka, vrba i brijestova. Nisu sreli ni žive duše. Bila je to, iz nepoznatih razloga, posvečena rijeka. Nadali su se da če stiči trečeg dana početkom popodneva, ali ih je nakon jedne noči, kad je vjetar snažno razdrmao njihovo sklonište od granja, zahva¬tilo nevrijeme s ledenom kišom koja više nije pre¬stajala. Wapassou, Srebrno jezero, koje je čuvala sveta rijeka i duhovi plemenitih metala, branio je bijesno svoj prilaz. Anñelika je pala na koljena. Zakačila je nogom za neki korijen koji je izbio iz zemlje. Mislila je da neče ustati i da če četvoronoške nastaviti penjanje. S naporom je podigla glavu i umalo što nije krik- 293 nula od olakšanja: mračna jama se napokon rastvo¬rila i oni ugledaše blijedu proveñricu i raščupane oblake koji su plovili po nebu. Joffrev de Peyrac stajao je na uzvisini i gledao ih kako pristižu. U naručju je nosio svoje dijete. Nje¬no dijete. Ni u najsmionijem snu nije mogla to

za¬misliti. O, ljubavi moja, tebe sam ja gledala u svom snu! Ti nas u oluji vodiš sve dalje i dalje! Ti si Kain koji sa svojima bježi pred prokletstvom! A ipak, nisi ništa zlo učinio. Zašto? Zašto? On je vidio kako je pala i pogledom joj je nare-* ñivao da ustane u posljednjem naporu i da doñe. Ona je zato i našla snage. Dizala se kao u snu, hvatala se za grane i konačno došla k njemu Kroz njegov napola otvoreni kaput ona opazi ra¬dosni pogled Honorine Na grudima oca kojega je eto, pronašla na kraju svijeta. Honorina je promatra¬la mračni i bučni svijet od kojega ju je on očuvao, pa se dijete radovalo i bilo sretno. Joffrev de Peyrac nije mogao govoriti zbog buke vjetra i vode, pa joj je glavom nešto pokazivao. Li¬jevo od slapa opazi ona drvenu grañevinu sa vode-nienim lopatama poput velikih crnih krila. Ti ostaci ljudskog rada ispunili su ih nadom i hrabrosti. Meñutim oni još nisu bili na kraju svojih muka Ovaj mlin je bio samo prethodnica. Nešto dalje šuma je bila rjeña i oni ugledaše prostranu krajinu: sumorno i tužno veliko jezero ši¬bano -kišom i oivičeno planinama. O njihove vrhun¬ce, pocrnjele kao od neke vlažne čañe, udarali su oblaci koje je vjetar u brzom trku gonio. Noseči Ho-norinu Joffrev da Pevrac povede svoje drugove pre¬ma lijevoj obali jezera. Prešavši mali drveni most, on ih povede prilično utrtom stazjom koju je kiša pre¬tvorila u kanal. Neki su bili toliko umorni da su svaki čas posrtali na kliskom tlu i padali u ljepljivo blato. Jedna jedina misao vračala ih je u život — nada u neki zaklon gdje če nači razgorjelo ognjište 294 Stigli su i na kraj jezera, a nikakva svjetlost nije se ukazala. Prijeñoše onda neM klanac koji je spajao veče jezero s jednim manjim, okruženo vrlet-nim liticama. Strma obala se odronjavala pod njiho¬vim koracima. Trebalo je biti oprezan i ne hodati po rubu. Prešli su zatim još jedan tjesnac meñu hridi¬nama. Pojavi se i treče, još veče jezero, obrubljeno s lijeve strane močvarnim livadama i niskim brežulj¬cima. Staza koja je vodila preko močvare bila je osigurana daskama da se olakša prolaz. Ali i ovog puta su došli do kraja jezera a da nisu opazili obrise ikakve kuče. Nesretnici su gledali oko sebe i nisu vidjeli ništa. Meñutim kroz kišu dopre do njih oštar miris vatre. — Osječam dim, poviče mali Barthčlemv drhta¬vim glasom. Osječam dim! Cvokotao je zubima i tako jako drhtao da bi si¬gurno pao da ga Florimond nije čvrsto pridržavao. Bujna kosa dvojice njenih sinova bila je toga dana

dostojna riječnih vila stare Grčke. No Florimond i Cantor junački su prkosili tome iskušenju. Govorili su da su doživjeli i gorih trenutaka i da je to samo mali pljusak!. Cantor je na zahtjev svoga oca izvukao iz svoje torbe veliku školjku, jednu od onih morskih truba kojima se mornari dozivaju za vrijeme magle. Mom¬čič duhnu i šuplji zvuk školjke nekoliko puta od¬jeknu liticama. Nakon kratkog vremena iza kamenitog rta po¬krivenog jelama i tisom koji su se protezali preko jezera, ukaza se kroz sivu maglu čamac kojim je upravljalo neko nejasno stvorenje. Čamac se približi. Mrtvački blijedo lice beživotnog staklenog po¬gleda nijemo ih je promatralo. Čamac pristade uz obalu. Grof de Pevrac se obrati neznancu na engleskom jeziku 295 Ova] je žutio. Bio je nijem. Tajanstveni lañar magle, blijed kao utvara i sasvim sijed. U čamac se ukrcaše najprije žene i djeca, a zatim i Joffrey de Pevrac noseča Honorinu. Iskrcali su se na neku spužvastu livadu. Dok je lañica otišla po ostale, oni su se popeli uz blagu ko¬sinu koja ih je vodila prema rubu rta. Miris dima se sve jače osječao. Kao da je navirao iz zemlje i mi¬ješao se s maglom. Pod njihovim nogama ukaza se jama sa stepenicama od oblica. Oni 6e spustiše u ovu jazbinu i gurnuše vrata. Kao sunce zapahnu ih tada miris pržene slanine, duhana i žestokog ruma, svjetlost lampe i voštanica, a nadasve blagotvorna toplina vatre koja ih je pre¬plavila. A sa grimizne pozadine rasplamsale vatre gledao ih je kako začuñeno ulaze — jedan divovski crnac. Bio je odjeven u krzno i kožu. Na ušima su mu blistale zlatne naušnice. Vunasta kosa bijela kao sni¬jeg. Anñelika uzviknu prepoznavši to crno lice iz prošlosti: — Kuasst-Ba! 296 XXXVII Ona je ponovo našla Kuassi-Baa, dobrog vjer¬nog, sposobnog Kuassi-Baa, velikog roba koji je ne¬kada, smiješno odjeven u atlasnu svilu, sabljom ču¬vao njena vrata palače u Toulousi. Grof de Pevrac kupio ga je još mladog na Barbaresquesima i uputio ga u tajne svoje nauke. Kuassi-Ba pratio ga je sve do osude na robiju: s njim je on i pobjegao iz tam¬nice i nestao u Sredozemlju.

Kako se nije več manije sjetila da upita muža za vjernog slugu? Zaito što se još nisu usudili da raz¬govaraju o onome što se dogodilo nakon lomače. Po¬vratak u život se nastavljao. Ogromni crnac nije je odmah prepoznao. On je začuñeno gledao ovu raščupanu i prokislu ženu koja je poletjela k njemu, stežuči svojim promrzlim nje¬žnim rukama njegove crne i ogromne. Ponavljala je- — Kuassi^Ba, dragi moj Kuassi-Ba! Kišne kapi na njenom licu sličile su suzama Pred ovim sjajnim, nezaboravnim očima, njemu se vrati sječanje. Baci pogled na grofa de Pevraca i, shvativši da se zbilo čudo za koje je on toliko godina bezazleno molio, provali iz njega žarka radost koju nije znao izraziti u ovom tijesnom prostoru gdje su se tiskali došljaci karavane. Na koncu pade na koljena, ljubeči joj ruke, po¬navljajuči kao litaniju 297 — Oh, medem! Oh, medem! Ti, ti? Konačno -8 nama! Ti, srečo moga gospodara! Oh, sada mogu umrijeti!" U ovoj zadimljenoj jazbini živjela su četiri ru¬dara: jedan marljivi i ozbiljni Talijan, Luigi Por-guani, jedan španjolsko-inñijanski mješanac Quidoua Peruanac, jedan nijemi Englez — Lymon White, ko¬jemu su zbog bogohuljenja bostonski puritanci išču¬pali jezik i — Kussi-Ba. Svi su oni — čak i Talijan — imali nešto po čemu su se razlikovali od ostalih smrtnika, nešto što je mirisalo na sumpor i barut, pa je Anñelika, čim ih je ugledala, ponovo doživljala svoj prvi utisak kad je s mužem posjetila njegov rudnik u Salsigneu. Oni su bili drugačijeg kova, sra-sli sa skrovitim snagama zemlje, a njihov gospodar bijaše ovaj koji je upravo ušao, a kojega su oni toplo i odano pozdravili — grof de Pevrac, učenjak iz Toulouse. S njime je i sve ostalo ovdje dobivalo svoje značenje. A onda se jama napunila. Tugaljive i prokisle sjene stalno su pristizale. Unutra se nije moglo ni maknuti. Čulo se cvokotanje, grčevito uzdisanje onih koji su prilazili vatri da ogriju ruke. Kad je prvo uzbuñenje prošlo, Anñelika je užur¬bano poskidala mokru odječu s Honorine i djece. — Suho rublje, Kuassi-Ba, govorila je. — Po¬ krivače! Brzo! Pomozi mi da istrljam mališane! Dobro ih umotaj! Na njen glas on se užurbao kao nekad. Ona zaviri u pristavijeni kotao na kuki i ugleda neku vrstu „brodeta" koji se pušio, pa napuni zdjele. Nasičena i ugrijana djeca zaspala su ubrzo na kre¬vetima za sklapanje, a na njih navališe krzna.

Kuhar Malaprade dodirnu AnñelUrino rame: — Gospoño, onoj maloj tamo nije dobro... — Kojoj maloj! — Onoj tamo... 298 Ona spazi Elviru koja se previjala, zahvačena nervnom krizom. — Ne mogu više! Ne mogu više! Anñelika prodrma mladu ženu i prisili je da pro¬guta nekoliko gutljaja vrelog groga. — Hoču da umrem! Hoču da umirem! ponavljala je Elvira. — Ne mogu više! Zašto nisam umrla na brodu sa mojim mužem! — Umirite se, draga! govorila je Anñelika zagr- livši je .— De, pijte. Vi ste takoñer pokazali hrabrost. Sada smo van opasnosti. Ovdje je lijepo, toplo, ima¬ mo krov nad glavom, a tu je i Kuassi-Ba. Vidite li kako je dobar! Malaprade, izujte joj cipele! Treba joj svuči mokre haljine. Pronañite mi još jedan po¬ krivač! ... Nastade sreñena, brižna jurnjava. Čulo se cvo¬kotanje zuba, plačljivi glasovi. Miris ruma se širio, a glasovi bivali življi i sigurniji. U jednom uglu di¬zala se para. Tu se „znojilo" na indijanski način: u sud za vodu bacalo se užareno kamenje. Četiri ru¬dara predano su radila, nosili sve što su imali od od¬ječe za promjenu, trpali drva na vatru, povečavali zalihu juhe i u nju bacali svoje posljednje komade slanine. Elvira se malo pomalo smirila. Tada je kuhar Malaprade diže u naručje i položi uz djecu. Tu je duboko zaspala, a on nastavio da šapče blage riječi utjehe. Anñelika se i snjime po¬zabavila: — Sad je na vama red, prijatelju! Octave Malaprade nije bio čvrste grañe pa se mogao razboljeti u mokrom odijelu. Ona mu natoči čašu alkohola iz boce koja je kružila iz ruke u ruku, prisili ga da skine svoju prokislu kabanicu, pa ga čak i istrlja, usprkos njegovom smetenom protesti¬ranju. Provjerila je da li su Florimond i Cantor ta¬koñer svukli svoju smrznutu odječu. Ljudi su pušili uz vatru. Nagomilane čizme i blatnjave cipele baciše u jedan ugao. Sutra če se vidjeti što če se učiniti, aM 299

sada pred ognjištem nema dovoljno prostora za su¬šenje. Pri svjetlosti lojanice gola i drhtava tijela skup¬ljala su se ispred jedinog ognjišta. — Nismo mnogo načeli trgovačku robu, reče Ta¬ lijan PorguanL Ostalo nam je pokrivača i ruma. — Za večeras nam ne treba više, reče Pevrac. Talijan porazdijeli grimizne pokrivače i svi se u njih umotaše. Bili su nalik na skup svečano odje¬venih Indijanaca koji su se odmorili i ponovo oživ¬jeli. Zatim, zahvaljujuči rumu, počeo je i smijeh, gurkanje i pričanje o svemu što se dogodilo jučer i pred više mjeseci. Djeca su spavala kao anñeli. Anñelika vedro pogleda oko sebe. Za vrijeme oluje oni su bili najjadnija stvorenja na svijetu. Je¬dini ljudski osječaj koji je ostao u njima — ona če ga se uvijek sječati — bio je da pomognu i ugriju najslabije. Vidjela je kako Malaprañe tješi Elviru, a Yanna Bretonca kako pruža čašu rakije Jonasovima prije nego što je sam okusio. Vidjela je Clovisa kako dodaje svoju tikvu Yannu, a Nicolasa Perrota kako sili Florimonda i Cantora da se brzo svuku, umjesto da cvokočuči stoje ispred vatre. Joffrev de Pevrac je osobno pazio da svak bude sit i suh pa je tek onda svukao svoju blatnjavu kabanicu. Anñelika susretne njegov pogled i on joj priñe pa je odlučno privuče k sebi. — Sad treba da mislite i na sebe, draga moja. Glas mu je drhtao od dobrote i duboke nježnostT. Tek sada je opazila da sva cvokoče i drhti kao bje-somučnik zahvačen padavicom. On je prisili da do dna ispije punu čašu ruma razblaženog u vreloj vodi sa crnim šečerom, što bi i vola dotuklo. — Blagoslovljen onaj tko je izmislio rum! reče Anñelika. Tko je on, ne znam, ali mu treba podiči spomenik. Od tog časa njeno sječanje postajaše sve maglo-vitije. Prilično jasno sječala se ugla gdje je u jed¬nom čabru kuhala voda ugrijana užarenim kamenjem, 300 ugodnosti vrele pare na promrzlo tijelo, spretnih ruku koje su joj vješto i pažljivo pomogle da se umota u pokrivače; zatim čvrstih i snažnih mišica koje su je podigle kao dijete i pomogle da legne, pokrivši je mekim krznima, njegovog lica i tamnih, rječitih očiju koje su iskrsle iz magle kao vizija iz njenih snova ... Ali ovog puta vizija nije nestala. Čula je riječi koje joj je šaptao, dok se oko nje brinuo i dok ju je toplio, riječi nježnih kao milovanje, kao da su sami na svi¬jetu. Te večeri meñutim imale su drukčije značenje.

Svi su oni išli kao životinje smrvljene od neprijatelj¬skih elemenata mačehe prirode. Anñelika se probudila u krilu noči i s velikom radošču slušala kako vani pljušti kiša i fijuče vjetar. Sjenke su igrale na čañavim gredama niskog stropa. Ležala je ria zemlji meñu umotanim tjelesima, a iz sva četiri ugla sobe dizalo se zvonko hrkanje. Bila je uvjerena da je iza pregrade čula roktanje praseta. Prase! Koje li divote! Prase u kuči koje če zaklati za Božič! I pokrivači! I rum! Što če im više?! Podiže malo glavu koja joj se činila i teška i la¬gana, pa ugleda oko sebe sav ovaj duboko usnuli na¬rod, a u kutu do ognjišta Kuassi-Baa kako čuči, po¬država vatru i bdi nad njima kao bog-zaštitnik. Toplina je bila zagušljiva, gotovo nepodnošljiva. Anñelika se u njoj naslañivala kao gladan čovjek u hrani, kad misli da se nikad neče najesti. Turobni hladni vjetar iznad rta pretvorio se u oluju. Pakosni zlodusi, koje je nosio sobom, nisu znali za ovo ljudsko društvo, ovdje u jazbini. Oni su zabo¬ravili na njih, prezreli njihove bijedne živote! U dubini njenog srca sjalo je svjetlo radosti! Tome je, nesumnjivo, -pridonio i topli rum s Otoka. Blago¬slovljen onaj koji je izmislio rum!... To ju je podsječalo na Dvor čuda. Bratska zajed¬nica odbačenih, prokletih ... Naravno, to se ne može usporeñivati, jer ovdje je sve uzveličano prisutnošču onoga koga je ljubila. Nije ih bijeda i nemilost sjedi¬nila G njihovim drugovima, nego zajedničko, tajno i 301 grandiozno djelo kojeg se samo oni mogu prihvatiti i uspješno dovršiti. To je bio početak, a ne kraj! Sre¬čom to nitko nije znao, a zlodusi koji po ovom vjetru tumaraju u potrazi za njima, neče ih nači. Dugo če ih smatrati mrtvim, bogu hvala! Dobro je što više nema Katarunka, Napola budna Anñelika je proživljavala iznova neke prizore. Mnogo više nego gomila perjem okičenih Irokeza, koji su na obali izvikivali ratne poklike, nju je užasavao prizor kad je prvi put vidjela Francuze u noči kako kleče pred jezuitom, dok su njihovi saveznici Huroni živa pekli jednog zarobljenika Nasuprot tome, toplina, ti¬šina i intimnost ove skrivene jame ispunjale su je naročitom i nezaboravnom slasti. Ona če zavoljeti Wapassoiu Ima mjesta u kojima duh živi. Katarunk je bio predodreñen za tragediju, a i zato da ga se spali i zbriše sa zemlje. Tamo su je mučili zli sni, a ovdje če spavati mirno. Trebalo je priječi mnogo klanaca da se stigne do Wapassoua, mnogo prijevornica koje su štitile krug planina u či¬jim gudurama nesumnjivo leži hiljadama godina zlato i srebro. U blizini je prolazila indijanska staza Apala-ča, ali Indijanci koji su otuda išli, nikad

se nisu zau¬stavljali, več su žurno odlazili zastrašeni mračnim li¬ticama i divljim izgledom samotnog kraja. Tko bi se i usudio, zimi naročito da prijeñe snježne vodopade koji štite dolinu sa njenim jezerima? Pod njenim poluzatvorenim vjeñama redale su se slike koje su je ispunjale zanosnim uzbuñenjem i iza¬zivale joj suze u očima: slika Joffrev de Pevraca pod olujnim nebom, kako nosi u naručju Honorinu, Flori-monda i Cantora pogrbljenih pod teretom djece, kako posrču u blatu, pa Yanna kako pruža čašu rakije sta¬rom promrzlom uraru, Malapradea kako trljanjem ugrijava smrznute Elvirine noge... A sada? Bože, kako je toplo? Anñelika izvuče ruku ispod pokrivača i napola se podiže. Joffrev de Pevrac je spavao do nje. Na jednom se sjeti- on ju je nočas omotao krznenim pokrivačima 302 i ovdje je položio, on je posljednji legao da se od¬mori. Spavao je nepomično kao mrtvac, snažno i spo¬kojno. Još je jednom pobijedio rat, smrt i prirodne elemente. Sada je prikupljao snage da dočeka novi dan. Promatrala ga je s ljubavlju. Miris koji je osjetila u odječi četiriju rudara i udisala s njihovih napetih, hrapavih, barutom i ka¬menjem rasječenih dlanova, prožimao je sve stvari. Ovaj naročiti miris bio je onaj isti koji je i nekad osječala — prožet nekom suptilnom i osobnom tajan-stvenošču. Ona nije o njemu sve znala. Otkrivala ga je malo-pomalo: grofa de Pevraca koji je svojim sjajem zanio Toulouse, ili upravljao brodom u oluji, ili prkosio kraljevima i sultanima, da, on je sve to bio... Ali osim. ratnika i plemiča postojala je u njemu i druga ličnost, nepriznata, jer u to doba nitko nije mogao to da shvati — ličnost rudara, prve znanosti koja, otkrivanjem zakopanih i nevidljivih tajna, ob¬jašnjava stvaranje svijeta. Ovdje, u Wapassou, došao-je do utrobe zemljine u kojoj je počivalo zlato i sre¬bro, došao je u svoje carstvo. Ona je shvatila — čak i po načinu kako je spavao — da če se bolje osječati ovdje nego u Katarunku. Buduči da je duboko spa¬vao, daleko od svakoga, pa i nje, ona ispruži ruku L majčinski pomiluje njegovo izranjeno lice. 303. XXXVIII Dva tesara nisu više izlazila iz jame. Od jutra •do mraka oni su kao automati rukovali ogromnom pilom, jedan na gredi od koje su pravili daske, a dru¬gi u jami.

Ostali su sjekli stabla, kresali granje, tesali: to¬pole za pregrade i konjušnicu, crnu' hrastovinu za vanjske zidove i bastione, jelovinu za oluk, pokučstvo i letve za krov. Žurno se proširivalo i nadograñivalo. Najprije su dvostruko produžili glavnu dvoranu po¬staje, njoj su dodali jednu veliku sobu u kojoj če sta¬novati Jonasovi sa djeoom. Jedan kutak, koji je zbog kamenitog terena bio nešto iznad ostalog dijela na¬stambe, očistili su od alata i bačava i uredili za sobu grofa de Pevraca i ženu mu. Probili su i prozor i sa¬gradili kamin od oblutaka, koji če povezati sa cen¬tralnim ognjištem. Napravili su i tavan gdje če poredati zalihe, a on če, stvarajuči zračni jastuk — omogučiti zadržavanje topline u ostalom dijelu stana. Grof de Pevrac dade još napraviti u litici pivnicu, izgraditi šupu i skloni¬šte za konje. Odjekivali su udarci sjekira o deblo, lupanje čekiča, jednolično struganje pila, lupa na hrpu dasaka i greda. Kad je došao dan da je cijela grañevina ostala bez krova, oni su se ponovo utaborili na livadi slušajuči kreketanje žaba i brbljanja pataka u bari — kao za vrijeme putovanja. Srečom nebo je bilo vedro. Poboljšanje koje su proricali kanadski vračevi, ostvarilo se. Posljednji dani listopada i prvi dani stu¬denoga bili su neočekivano i čudno suhi i blagi. Samo su noči bile hladne, a ujutro, mrazna maglica plavila je planine. Več prvog jutra Anñelika se uvjerila da je imala pravo. Wapassou, što znači „Srebrno jezero", bilo je skrovito mjesto, zabačeno, u koje čovjek oklijeva da uñe. Najvažnije bijaše pripremiti zimovanje. Buduči da su zalihe hrane u Wapassouu — osim kukuruza i svinje koju su tokom ljeta tovili — bile na kraju, to su se četiri rudara, kad je stigla karavana, spremila da krenu prema Katarunku. Kako ovaj više nije po¬stojao, tridesetak osoba i par konja morat če preživ¬jeti na Srebrnom jezeru. Skloniti se, ugrijati se i jesti! Za to je trebalo graditi, loviti ribu, iči u lov, nagomilati zalihe drva i hrane. Sve če zima odnijeti. Anñelika je otimala ptica¬ma posljednje oskoruše i crne plodove bazgovine. Ona če time liječiti groznicu, bronhitis, bolove u krstima. Poslala je Elviru i djecu da poberu sve Sto ee može jesti sa grmova u šikari ili pustari: razne bo¬bice, borovice, divlje zakržljale kruške i jabučice. Sve je to izgledalo premalo za brojna usta koja treba nasititi. No vrijednost tih malih berba bila je velika jer če ih. pregršt ovog suhog voča spasiti od skorbuta krajem zime. Skorbut je mornarska bolest, ali i dugog zimovanja u nepoznatom kraju. Zato ga mornari i zovu — kopnena bolest. Savarv je

tokom putovanja poučio Anñeliku da i najmanjoj korici voča pridaje vrijednost. Ovdje ga mije bilo i dugo če proči dok sazri. Ali če suhe bobice biti spasonosne. Zatim su djeca pobrala divlje orahe, gljive po vlažnim udubinama, lješnjake, žirje za svinju. Poslije su ih poslali da kupe šljunak po škrapama iznad je¬zera* koji če zidari upotrijebiti za podizanje velikog 304 30 Anñelika u novom svijetu 305 centralnog kamina sa četiri ognjišta i još jednog na kraju glavne sobe. Osim toga morali su paziti na strmu obalu gdje su slijetale ptice selice, da zaštite travu i biljke za konje. Gacali su po blatu cijeli dan dižua viku na ptice i kopali iz pemakova pijeska grozdove slatkih krumpira, otimajuči tako gozbu divljim guskama. Gospoña Jonas je kuhala za cijeli narod. Svaki je dan kuhala kukuruz, bunñevinu kašu, meso i ribu. Objema rukama okretala je drvenu kašiiu, veliku kao ona, u trima velikim kotlovima na privremenom ognjištu. Zatražila je od muža da joj od nekog starog barutnog roga napravi trubu kojom če pozivati na ručak. Ostatak vremena provodila je skakučučl hitro, sad lijevo sad desno, po iverju i alatu, da tesarima, drvosječama, u šumi i radnicima u kuči donese rakije ili piva Obrazi su joj bili zajapureni i sjajni. Smi¬jala se i govorila kako je uvijek željela da bude go-stioničarka. Veči dio mesa i ribe, koji su donijeli lovci i ribo¬lovci, meñu kojima Florimonñ i Cantor, bio je odre¬ñen za sušenje. Napravili su i ograde od pletera pod kojima je ne¬prestano dimila vatra od suhe i mirisne trave Anñelika je uz pomoč Kuassi-Baa i Eloia Macol-leta preuzela posao u svoje ruke. Dane je provodila klečeči na travi uprljanoj krvlju divljači i svakovrsnih utroba; zasukanih rukava i ljepljivih ruku rezala je tanke odreske sa cereka mesa, iz kojeg je stari Mac-collet prethodno povadio kosti. Kuassi-Ba stavljao je odreske iznad vatre. Prekinuli su svaki posao u rud¬niku zibog hitnosti posla, pa stari crnac nikako nije napuštao Anñeliku. Kao i nekada, on joj se povjera¬vao, oživljujuči prošlost, pričajuči svoje

dogodovštine s grafom de Peyraoam po Sredozemlju i Sudanu, iz¬noseči one strane života njenog muža koje je samo mogla u mašti dočarati. — On nije bio sretan bez tebe, medem, — govorio Je stari crnac. — On se zadovoljavao radom, da, rud- 306 nikom, zlatom, putovanjima, trgovanjem sa sultanom. Da, sve je to zadovoljavalo njegov duh. Ali gto se žene tiče — s tim je.bilo svršeno... — Hm... ne vjerujem ja u to!... • — Da, da, vjeruj mi, medem! Žene su bile samo zbog tijela... AH za srce... bilo je svršeno s time. Slušala je isvog prijatelja Kuassi-Baa, dok je spretnom rukom nekadašnje službenice u gostionici k Crvenoj maski sjekla, rezala, energično čupala kosti ga stegna ili pleča, lomila rebra preciznim udarcima sjekire. Eloi Macollet ju je iz prikrajka promatrao. On bi je rado kritizirao,- ali tu se nije imalo što reči. — Nema šta? Kao da ste cijeli život proveli u vigvamu. Prignute glave, očiju crvenih oñ dima, krvlju umazanih ruku, Anñelika. se nije dala ometati u p»-slu. Svaka hrpica na dimu osušenih odrezaka, nago¬milanih u košarama ispletenim od kore ili trava, zna¬čila je još jedan obrok, svaka košara — dan života više. Ubijeni šarenjaci, jeleni, srndači, nosili su se na livadu gdje su oštri noževi hitro započinjali posao. Bio je tu i jedan medvjed kojeg je ubio Flori¬monñ skočivši mu na leña i zarivši mu nož pogrešno u šiju, a onda mu je tek drugim udarcem presjekao arteriju malo poviše. — Nikad nisam čuo da se tako ubija medvjed, — govorio je Nicolas Perrot. — Florimonñ nikad ne radi kao drugi. — Izvukao se s rastrganim kaputom i re- zotinom oñ udarca šapom. Na njegove mlade, još glatke grudi, Anñelika stavi svjež oblog, dok je Florimonñ potanko pričao o svom pothvatu, jeduči krilo pečenog .purana. Flori¬monñ je bio čudesno jak i o njemu se več pričalo u kraju. Američki kolonisti vole pretjerivati. FJorimonñ je postao „najjači mladič Sjeverne Amerike". Gledala ga je s ponosom, sječajuči se kako je u djetinjstvu bio slabašan. 30* 307

Medvjede salo se topilo za svjetiljke, a koža stav¬ljena za još jedan zimski pokrivač više. Iako je zakasnila, zima je naglo nadolazila. Kat¬kada bi — bogzna otkud — preletio razinom krošnje .nagli i reski udar vjetra. Stabla su več bila ogoljela i rasipala svoje posljednje tamnocrveno lišče. Prelazeči iz crvene u ružičastu, s ružičaste u svjetloljubičastu boju, guma je postala siva. Obli vrhunci planina za¬sañeni borovima i jelama kao da su se pokrili tam¬nijom smeñeljuibičastom bojom koja je isticala valoviti reljef Apalača. Miris šume je izgubio svoj topli zadah divljih zvijeri i kupine. Krznaši, medvjedi, lisice i svi-eci počeli su se povlačiti u svoje jame. Ostao je još samo miris gljive i mahovine, suhog ližča i kore sta¬bala — miris zime. Svake večeri sve brojnija jata ptica selica, naro¬čito pataka i gusaka, padala su na jezera i močvare. Po dnu bi se nebo zamračilo od njih. Svojom hukom izražavali su paniku poput onih koji su zakasnili pa žele nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Nije ih se moglo otjerati 6 livada.. Jednom je Anñelika batinom obranila Honorarni od napada jedne divlje guske. Noseči je gospoñi Jonas za slijedeči obrok, An¬ñelika je mislila o koristi guščje masti u zimskim bolestima, o toplim oblozima za bronhije, o kremi za opekotine, a i o tom kakav če biti užitak jesti tečno meso peradi umjesto dosadnog pemikana.* Eh, kad bi se sva ova vodena divljač, koje je ovdje obilato, mogla uhvatiti i pospremiti u lonce za crne dane! Ali kako je zadržati? razmišljala je. Medvjeñe masti ima obilato. Naposljetku je smislila da svaku pticu obloži slojem masti, kao što se to radi u Charantesu ili Pe-rigotdu. Jbffirev de Peyrac pohvali plan, potvrdivši da mast štiti perad od kvarenja u dodiru sa zrakom. Da • Pemlkan — vrsta mesa pripremljenog na Indijanski način. bi bilo sigurnije, savjetovao je da ih prethodno lagano osuši na dimu. Kao posuñe poslužit če mjehuri ženki sjevernog jelena i medvjeda, što lovci obično i čine, jer imaju veliku sadržinu. Sagradili su i ñaščaru za sušenje mesa da posao brže teče i u nju su. nagomi¬lali smrekovine. Svako veče grupa ljudi s batinama odlazila je na jezero, gdje bi nastalo klanje pernatog svijeta, čov¬jek, naime, može sačuvati svoj život jedino ako ga oduzme životinjama. Zelene, ljubičaste, blijedoružičaste, krunaste, sjaj¬ne glavice padale su zdrobljene u velikom oblaku perja. Malo poslije tri žene su sjedile, čerupale i pe-rušale da su im se prsti ogulili, velike utrobe, zavr¬tale i rezale vratove i noge. Djeca su trčala da očiščene životinje porazmjeste na drvene rešetke. Sutradan su ih odatle dizali dobro nadimljene i — erojestivši ih u dragocjene

mjehure ili — u nedostatku ovih — u posude od kore, drva ili u košare, oblagali ih toplom mašču. Kad je ponestalo i posuda, šili su ih u vreče od košutine kože. Djeca su imala izbodene ruke od branja smreki-nja. Ni Anñelika se nije usuñivala pogledati svoje ruke. Pocrnjele, azbrazdane, izranjene — bijahu stra¬šne. Miris suženog mesa i masti zadržao se u zatvore¬noj dolini i miješao se s mirisom tek posječenih stabala. NisM gusti oblak protezao se daleko iznad jezera, noseči do njegovih krajnjih granica miris sokova, smole, trave, trnja, krvi i divljeg, trpkog mesa. Tu su ljudi radili... Poneki Indijanac, prolazeči stazama Apalača, osje¬tio bi te neobične mirise i približio se logoru. Bili su bez prtljage, lutalice, osamljene obitelji u potrazi za kakvim jezerom u kojem če, zimi, ulovila dabra. Išli su nasipom iznad jezera a prije nego što bd nestali s druge strane hridina, radoznalo su se na- 309 ginjali da kroz četinjar povire u logor na Srebrnom jezeru, koji je bio obavljen plavičastim dimom iz spremišta za sušenje mesa. Misle li bijelci ostati ovdje kad nadoñs zima? pi¬tali su se. Ima ih mnogo! Oni su ludi! Umrijet če! Ovo je mjesto-tabu! Osim toga, oni posjeduju i neke čud¬ne životinje koje hodaju padinama, a nisu ni jeleni, ni losovi, ni bizoni. I njima treba hrane, pa Sto če onda zimi? Ustrašeni Indijanci žurno su odlazili: neče biti dobra!... Meñutim, jednoga jutra, dok je bila zabavljena sječom mesa, Anñelika osjeti ina svom ramenu tešku ruku. Pogledavši ona prepozna Mopountooka, Saga-morea, iz plemena Metallaka. Uvijek ponosan i, una¬toč jakoj studeni, polugol, on joj dade znale da ustane i da ga slijedi. Odveo ju je najprije na obalu prvog jezera. Do¬takne pijesak, okusi nekoliko puta vodu uz nasip i iz jednog potočiča, koji se tu širio praveči tihi bazen pri¬je ušča u jezero. Voda je bila bistra kao planinski kri¬stal smeñe jantarske boje. Bila je to močvarna, hu¬musna voda, tj. filtrirana kroz humus. Tu se izvanredno dobro pralo rublje. Anñelika je shvatila da je Mopountook pita da li je zadovoljna kvalitetom ove vode i ona nekoliko puta potvrdno kimne glavom. On je zatim odvede dalje, penjuči se uz brdo, pa siñoše s druge strane. Zaustavili su se ispred jezeraca, potočiča i izvora.

— Ware! Ware! govorio je, što znači: voda. Ri¬ječ koju je doznala bila je abekaniška. Malo dalje naiñu na vrlo bisitru vodu, ali s oku¬som tvrdog vapnenca, dakle, škodljivu. Anñelika po¬trese glavom, ispljune vodu i izjavi da se ne može piti. To se odmah osječa. Mopountook glasno potvrdi. Bijela žena dobro ra¬suñuje. Iduči dalje naiñu na vodu crvenožute boje, 310 koja je sadržavala željezo. Mutaa i uznemirujuča, ali ukusna. U kasino poslijepodne on joj na malom proplanku pokaza jedan gotovo nevidljiv izvor, čija je voda šikljala i odmah nestajala u propusnom terenu. Tihi i neprekidni dar prirode, nepresušan kao duga tiha bol. Svježa i ukusna voda. Pijuči je čovjek je imao na jeziku ukus lista u koji je prolječe utisnulo miris potočarke, žalfije i metvice. Carobnost ovog izvora tako je djelovala na Anñeliku da je izgubila pojam o vremenu. Kad su počeli obilaziti, ona je upozorila Mopoun¬tooka da se ne može previše udaljiti od logora. Ka¬snije se morala s time pomiriti, jer su se toliko vrt¬jeli u krugu da se pobojala, ako ga napusti, da če se izgubiti. Več je padala noč kad su je ugledali kako se vra¬ča iza velikog crvenog ñavola. Bila je iscrpljena. Još jednom su uznemireno tragali za groficom de Pevrac. Mopountook se šepurio: bio je vrlo zadovoljan svojim dnevnim obilaskom izvora i sposobnošču An-ñelike da ih prepozna. Dostojanstven i neusiljen, on prijateljski položi ruku na rame pomalo nezadovolj¬nog grofa i reče da mu se srce veseli: — Bijela žena — rastumači on, — bila je, narav¬no, kao i sve njoj slične žene, prilično neposlušna i sklona da uvjerava čovjeka kako ne zna ono što radi. No, ona raspoznaje vodu s izvora i zna da im razli¬kuje okus. To je veliki dar. Koristan. Kao mjesni po¬glavica — jer je jezero Umbagog bdio u njihovom su¬sjedstvu — on želi da bijelci dugo ostanu na Srebr¬nom jezeru pa če staza Apalača ponovo oživjeti, staza kojom su nekada prolazili Indijanci, trgujuči od ve¬like sjeverne rijeke do obala Oceana. On smatra da je taj dan bio vrlo koristan. Naime, več sutradan doñoše Metalloksi Indijanci govoreči kako bi jbilo dobro da bijelci doñu s njima 311 1.

i sudjeluju u velikom lovu prije ame. Bijelci če do¬nijeti svoje puške, barut i metke, a u zamjenu oni če im dati dio zamkom ulovljenih zvijeri. Losovi i sjeverni jeleni počeli su se spuštati iz Kanade prema manje hladnim predjelima Maineea. Mopountook je, vrativši se iz Wapassoua, prodrmao malo svoje Indijance, predbacujuči im lijenost upravo sada kad se osječa časovito pomanjkanje divljači. Njihova nemarnost uzrok je gladi koja ih svake go¬dine mori Oni uvijek misle kako ima dosta hrane, ali za duge zime nikad nema dovoljno zaliha. Uosta¬lom, Mopountook je sanjao i jedan san: Manitu mu je naredio da prirede posljednji veliki lov i pozovu bijelce sa Srebrnog jezera, koji su se sukobili s div¬ljim Irokezima i živi se izvukli zahvaljujuči vještini svog jezika i svojih čarolija! A nije lako nagovoriti Irokeze da se odreknu osvete. Ovi bijelci su platili cijenu krvi zapalivši svu trgovačku robu. Slijedilo je nabrajanje ogromne količine ove divne robe koju su žrtvovali vatri. Metalaki-Indijanci s uživanjem su re¬citirali kao da čitaju litanije: 100 bala krzna, rakije, grimiznih pokrivača itd. itd. Gromovnik nije kao dru¬gi bijelci. Bolje je biti s njim prijatelj. Mopountook i_ njegova plemena s jezera Umbagog uzimaju ih, kao dobri susjedi, pod svoju zaštitu. Nicolas Perrot, Florimonñ, Cantor i jedan Englez su otputovali s njima za četiri do pet dana na zapad da organiziraju največi lov godine. Ostali su prionuli na dovršenje logora. Kad su se krajem prve sedmice studenoga lovci sa jezera Umbagog vratili, poslovi i radovi su se po¬jačali. Naposljetku se zaključilo da ima dovoljno hra¬ne u rezervi. Ako bude sreče i prolječe porani i ako u snijegu zamkama uhvate nekoliko komada — preturit če zimu. Eloi Macoolet je kimao glavom, ohrabren. — Valjda nečemo morati da jedemo jedni druge! — Sto tu pričate koješta! Kakvog li užasa!.. — Tja! I to se dogañalo, lijepa moja gospoño! Nije se šalio. Dok ga je slušala, Anñeliku iznenada obuze strah. Nju je čas obuzimala sreča zbog ljepote ovog skrovi¬tog i pustog mjesta, a čas strah kad pomisli na nevo¬lje koje ih čekaju, a za koje nisu bili potpuno spremni. Kako če preživjeti zimu ovi ljudi i žene stisnuti u uskom prostoru, s malo hrane, bez lijekova, osamlje¬ni u zatvorenom krugu, a naročito ova nejaka djeca?! 312

313 XXXIX Joffrev de Pevrac nije rekao ništa kafl je vidio da se Anñelika prihvatila teškog posla oko sušenja mesa. Ona je osječala da je on iz daljine promatra pa se trudila da bude na visini zadatka. — On misli da sam ja nesposobna i da ču stajati skrštenih ruku! Trebalo je izdržati jednu godinu! To je on rekao, zar ne? U ovom času oni su imali samo svoje haljine. S potajnim zanosom ona se dade na posao da pomogne onome kojemu več davno nije služila, da preživi i da pobijedi. Pomisao da radi za nj i da time na neki način iskupljuje svoje nekadašnje nevjere, činila ju je sret¬nom. I najteži posao. Snio joj se lak. Ima stvari koje se samo s vremenom mogu do¬kazati: ljubavna vjernost, na primjer. Ona če sru¬šiti onaj zid nepovjerenja koji muči Joffreva de Pey-raca. Dokazat če mu da je on za nju sve i da mu ne ograničava slobodu muškarca, da mu ona neče oteža¬vati život niti ga odvračati od posla i cilja koji je sebi postavio. Bojazan da bi on jednog dana mogao požaliti što ju je poveo sa sobom, ili čak ponovo našao, oblivao ju je hladnim znojem. Bilo je slučajeva kad ih je ne¬sigurnost logorovanja razdvojila, pa je ona patila da¬leko od njega. Za vrijeme putovanja ljudi tri se — kud puklo da puklo — uvalili u skrovišta od kore naprav- 314 ljena na starosjedilački način, a za žene i djecu sa¬gradili bi prostraniji vigvam s malim, na brzinu po¬dignutim kaminom u uglu. Sklonište je bilo toplo, ali bi Anñelika zamišljala kako je opet sama i kako očaj¬no traži svoju izgubljenu ljubav po svijetu, ili bi ga — odbačena — vidjela neumoljiva pogleda kakav je imao na „Gouldsborou". Zato je radila kao rob. Čim je bila slobodna, tr¬čala je s djecqm u šumu da kupi granje, jer pruča nije bilo, a ona je iz iskustva znala da nema gore stvari nego u zimsko jutro ne moči zapaliti vatru. 2urno su kupili granje i grančice i slagali u spremište pored cjepanica. Vrhunci najviših planina bili su bijeli, a vjetar suh i leden.. Rasplamsala tisovina sve je obasjavala. Crvenka-stosmeñi i ružičasti plameni jezici u lakim zamasima titrali su na nebu boje kositra. Paperjaste iglice dizale se iz plamena, a raslinje pod njihovim nogama pokri¬valo je čilim boje ilovače, mek kao samurovina. Po njemu su Anñelika i djeca nečujno stupala.

Sakupljanje drva oduvijek se sviñalo Anñeliki. Dok je bila djevojčica u očevu dvorcu, tetka Pulherija govorila je da jedino taj posao rado obavlja. Ona bi hitro sakupila ogromni svežanj i bez muke ga nosila. Kad su je momci Pevracovi prvi put vidjeli kako se vrača iz šume, kao da sama šuma ide, sagnuta kao starica pod bremenom, sa čoporom djece iza sebe, ostali su začuñeni, ne znajuči što da kažu ni što da rade. Ona je tako savršeno obavljala poslove da je svako upletanje bilo suvišno, pa su se toga i odrekli. Ali su razgovarali o tome meñu sobom i nisu stvorili odreñeno mišljenje. Vidi se da je ta žena radila teške i svakakve poslove u životu, da joj ništa nije mrsko, ali isto tako se vidi da je i velika dama. navikla da je poslužuju, da zapovijeda, da se zabavlja — vidje¬lo se to na gozbi u Katarunku! Samo, eto, ne voli oskudicu. 315 Ako je netko, za vrijeme hitnog i teškog posla prije zimovanja u Wapassouu pokušao da joj po¬mogne, ona bi ga pomalo osorno otpremila. — Pustite, mladiču, imate vi i važnijeg posla! Da vas trebam, ja bih vas zvala. Promatrao ju je i Joffrev de Pevrac. Vidio je ka¬ko se vrti oko vatre u sušionici mesa sa gotovo struč¬nim poznavanjem stvari. Gledao je kako odire kožu sa sobova i jelena, kako vadi utrobu, lomi kosti, čerupa, topi odvratnu mast, kako skida kotlove s vatre, sve to s izvanredno vještim, finim, otmjenim, ručicama i energijom, nosača. S mješavinom čuñenja i poštovanja otkrio je nje¬nu snagu, sposobnost da shvača mnoge stvari za koje ju-nije predodredio ni njen odgoj ni raskošan život koji joj je pružao u Toulousi. A kad bi ga katkada Ijutina nagnala da joj odu¬zme sjekiru i mesarski nož kojim je vješto rukovala, ili teški kotao, koji je jednim trzajem premještala, ili pak breme suhog granja pod kojim .se svijala, on je osječao svu snagu boli koju mu je pričinjala uspo¬mena na godine razdvojenosti. Jer ovo je neka druga žena, „neznanka", ona koja se navikla da živi bez njega, a koja mu je otkrila ko¬liko je jaka; bez slabosti, i koliko je mnogo naučila daleko od njega — zbog čega ju je gotovo mrzio. Sjetio se rečenice koju mu je dobacila jednog dana na „Goldsborouu": „A što biste htjeli da budem? Zla, glupa, nekorisna? Da ništa ne znam o životu s ko¬jim sam se suočila?" On doista nije vodio računa o stvarnoj vrijednosti njene ličnosti, ni o tome što če raditi kad bude prepu¬štena samoj sebi. Govorio je u sebi kako zbog nje mora još mnogo da nauči o ženama. U njegovu srcu borili su se divljenje i ljubomora.

Anñelika je bila svjesna te njegove slabosti. Oštroumna, kakva je bila,' shvatila je njen uzrok, i to ju je radovalo. On je, naime, bio toliko snažan, toliko superioran, toliko iznad nje, da je bila mirnija 316 kad je osjetila njegovu ranjavu sitranu. Tad mu je u prolazu dobacila pogled u kojem se krila i blaga ironija i nježnost, ali i nešto nedokučivo što ga je boljelo." „Ne brinite", govorila je sa smiješkom i klima¬juči glavom. „Ja volim svoj rad, a osim toga... upo¬znala sam i teže robovanje no što je sakupljanje su¬hog granja vama za ljubav" ... On osjeti kako mu oštro sječivo para srce. I ot¬kud to da ova žena, samim tim što je žena, može da mu zada bol, njemu koji je bio zasičen svime?! Govoreči pi-avo, on joj nije mogao ništa predba¬citi. U njenom ponašanju nije bilo ni prkosa ni lažne skromnosti. Ali ono što je imala, to je stekla daleko od njega. Mučila ga je divlja želja iza odmazdom. Zbog nje je bio odlučniji no ikad da savlada sve ne¬prilike. Strast da ovlada udesom bila je tolika da ju je prenio i na ostale, u dubokom uvjerenju da ga ni¬šta ne može svladati. U Wapassouu se radilo kao u mravinjaku. I sam se brinuo za sve. Davao je upute tesari¬ma i zidarima. Savjetovao kožare i drvodjelce, a če¬sto je uzimao u iruke veliku sjekiru drvosječe i s ne¬koliko tačno odmjerenih snažnih udaraca obarao je stabla. Kao da je htio da se suprotstavi nepokornoj prirodi i pobijedi je u dvoboju. Iako nisu razgovarali, ovaj zajednički rad ih je povezivao onim što su jedno od drugoga naučili,- onim što nisu priznavali ali su naslučivali Pevrac je osje¬čao njen nemir. Opazio je da je pretjerani umor čini podložnom sumnji u kojoj vidi sve u crnim bojama. U takvim časovima progonila ju je slika Kaina u oluji. A što ako je istina da je Bog protiv njih? pi¬tala se. Ako su zaista prokleti? Unaprijed osuñeni, kamo da krenu on i ona? Čemu borba?... Sjetila se nekog biča ščučurenog u grmu na obali jezera, dok se kupala, kako ju je gledalo s mržnjom. Taj po¬gled joj se zario u srce kao otrovna strijela. Cesto 317 se toga sječala. Dogañalo joj se da ee na- povratku zaustavi na rubu šume i zabrinutim pogledom ispi¬tuje okoliš. U podnožju dvaju brežuljaka s lijeve strane bilo je čudnovatih gradnja, debelih uspravnih greda i ko¬tača koji su se, kao neke stravične sprave za muče¬nje, ocrtavali na ogoljelim planinskim, stranama po kojima su zjapile

mračne jame ili modnikasti svježi ožiljci. Na vrhuncu se vidjela kruna šumice iz koje se danonočno dizao dugi trak dima, kao iz kañionika. To su kolibe ugljenara zaobljenih svodova i namu-Ijene glinom, koje su obavijale toplinom, zbog ne¬prekidnog loženja, šumu bazgovine i breze, odakle su rudari dobivali ugljen potreban za njihov rad. Nastamba u koju če se, uskoro, svi zatvoriti kao u Noemovu arku, dizala se na kraju rta. Več se ja¬sno vidio njen krov od bijelih letvica i tri visoka dimnjaka od kamenčiča. Još je nešto uznemirivalo Anñeliku. Iako je u njima cijenila izvjesne kvalitete, Pevracovi drugovi bili su grubi, neprijatni, nesigurni ljudi. Kad se budu zatvorili u utvrñenje, što če se dogoditi u tom pomi¬ješanom društvu s oprečnim karakterima u oskudici, u pomanjkanju žena? Neče li sve to stvoriti nesno¬snu atmosferu? Sječala se — dok je bila ratni voña u Poitouu — kako su seljaci mrzili one koje su smatrali nje¬nim ljubavnicima: La Marinierea ili baruna ñe Cro-isseta (Kroase). Slično je bilo i ovdje. Neprijateljstvo koje su osječali prema ženi voñe pretvorit če se možda u neki drugi' zlobni osječaj. Ona je dobro znala da rezervirani stav koji prema njoj njen muž pokazuje pred drugima ima za cilj da ne raspiri zavist ovih osamljenih ljudi. Gospoña Jonas je takoñer o tome razmišljala I bila uznemirena zbog Elvire, mlañe žene u godinama kad joj se muškarac udvara. Do sada su muškarci 318 prema njoj bili pristojni, ali kad se zatvore i kad im bude dosadno... Jedne večeri Joffirev de Pevrac uze Anñeliku za ruku i odvede je na obalu jezera. Sunce na zalazu rasipalo je svoje rubine po mirnoj vodi, a opora hlad¬noča je godila... — Vi ste zabrinuti, lijepa moja? Vidim vam to na licu. Recite mi što vam je! Pomalo zbunjena ona mu reče čega se ponekad boji. Neče h" zao udes i nesreča biti jači od njihove hrabrosti? Ne, ona se ne boji ni gladi, ni zime, ni rada. Zar se život, koji je cijele zime provodila u Mon-teloupu (Montlu), razlikuje mnogo od ovog koji ih ovdje čeka? Osamljenost, težak rad, opasnost od na¬pada bandita — ovdje od Indijanaca ili Francuza — stvarali su istu ovakvu situaciju nesigurnosti i opreza. Ne, nije ovdje kao tamo... Ona voli Wapassou. On je razumio i ono što nije htjela da kaže. — Vi se bojite prokletstva koje me prati? Ali,

ljubavi moja, prokletstva nema. Nikad nema pro¬ kletstva, ali ima neslaganja izmeñu ljudi boji su se zadržali na putu neznanja i mene kojemu je Bog osvijetlio nepoznate putove. Ako to moram platiti i progonstvom, ja neču požaliti što mi je udijelio tu milost. Ja sam došao u ovaj kraj da mu dignem cijenu. Ima li u tome nešto što se ne sviña Stvorite¬ lju? Nema. Ne budite, dakle, praznovjerni i nepo¬ vjerljivi prema Bogu. U tom leži zlo. On iz prsluka izvuče mali zlatni križ koji je strgao s vrata ubijenog Abenakisa. — Pogledajte ovo! Sto vidite? — To je križič, reče ona. — Iznenañuje me da je zlatan. Ja sam, naime, vidio mnogo ovakvih malih ukrasa na vratu uroñe¬ nika — križiča i drugih znamenja — pa sam odlučio da ispitam kraj. Nisam zadovoljan tumačenjem da su ove dragocjenosti stanovnicima poklonili bretonski 319 mornari kad su pristali brodom na obalu. Naši Bre-tonci nisu tako darežljivi. Kao dar bio bi dovoljan i mjedeni križ! Ovi su, dakle, bili izrañeni na licu mjesta, a to dokazuje da ovdje ima zlata i stebra koje pohlepni Španjolci — naviknuti na blago Inka i Azteka — nisu pronašli. Zaista zlato se ne vidi, kao ni ruda koja se ispire u vodi, ali možda ima mnogo skrivenog zlata. Križevi imaju pravo. Ja sam našao. Kao što vidite, križ me je vodio. Wapassou je naj¬bogatiji rudnik, ali ja ih imam još posvuda u Mai-neu. Sad kad znam da me kanadska vlada drži na oku, treba da požurim da iskoristim svoj nalaz.. Htio sam da vas udobno smjestim u Katarunku, me¬ñutim, došavši ovdje, dobili smo na vremenu. Treba samo da zimu prebrodimo, a to če biti teško. Ovdje je jedini naš neprijatelj — priroda. No i od nje ču izvuči moč. Nekad eam imao sreču bez moči. Još mi to treba pa ču imati pravo da živim. To če mi biti lakše da postignem u Novom nego u Starom svijetu. Koračajuči polako duž jezera i držeči je čvrsto uza se, on. nastavi: — čuj me, draga. Svi smo mi ovdje lopovi i zato čemo preživjeli. Izabrao sam ove ljude jer zaiaju vrijednost ustrajnosti. Zatvor, robija, zarobljeništvo, dno gnjusobe, do kojeg su došli s najgorim ološem čovječanstva, to je škola ustrajnosti. Oni su svi spo¬sobni da s praznim trbuhom podnesu duge snježne dane, a i još više. Zima, glad, promiskuitet, što je to njima? Upoznali su oni gore stvari! Vi se, možda, bojite, da djeca nisu otporna? No, ako im se

osigura ono najnužnije i okruži ih se ljubavlju, oni neče trpjeti. Djeca su izvanredno otporna -kad im je srce zadovoljno. Imam povjerenja i u vaše prijatelje Jonasove. I oni znaju što je to strpljenje. Oni su godinama če¬kali povratak svojih sinova. Jednog dana su se uvje¬rili da ih nikad neče vidjeti. I — preživjeli sa. El¬vira? Ja sam pristao da ovu mladu ženu povedem, jer me je ona za to- molila. Ja znam i zašto. Nije više mogla da podnosi svoje drugove iz La Rochellea, optuživši ih da su oni krivi za smrt njenog muža, jer su ga uvukli u pobunu koju sam morao ugušiti. U njoj je on poginuo. Prije če se oporaviti ako bude s nama, nego u Gouldsborou. Zbog istog razloga, mi-i slim, i Jonasovi su željeli napustiti obalu i pridružiti se nama. Ja sam rado pristao da doñu. Želio sam da imate drugarice s kojima čete prijateljski razgova¬rati o vašim malim brigama. Elvirina djeca igrat če se s Honorinom, da se ne osjeti usamljena sada kad vas zbog poslova od nje često odvajam. — Hvala što ste na sve to mislili. Doista sam 6retna da imam prijateljice i da je Honorina u do¬ brom prijateljstvu s Bartelemvem i Tomasom s ko¬ jima se upoznala još u La Rochelleu. No, sve mislim da su djeca, a naročito žene, za vas izvor neprilika i teškoča. — Možda je to, naprotiv, izvor koristi i predno¬ sti, veselo če Peyrac. — Prisutnost žene povoljno djeluje na duhove muškaraca. Na vama je, gospo¬ ñama da nam to i dokažete. — Vi se, dakle, ničega ne bojite? — Volim rizik. — Ali zar ne mislite da ovi muškarci bez žena mogu na kraju osjetiti zavist prema vama koga pra¬ tim, ili požudu prema mladoj i lijepoj Elviri, pa da izbiju sukobi i svañe meñu njima? Elvira osječa strah i zbunjenost na pomisao da bi joj mogli udvarati kad budemo za dugih mjeseci zatvoreni u ovoj maloj postaji. — Tuži li se ona na neke od njih. — Ne vjerujem. — Poručite joj da se ne boji ničega. Ja sam upozorio svoje ljude. Vješanje je najblaža kazna, ako uskrate poštovanje i jednoj ženi koja se ovdje nalazi. — I vi biste to učinili? poviče Anñelika gledajuči

u nj s užasom. — Dabome. Zar sam oklijevao na ratnom brodu da objesim Maura Abdulaha za pokušaj silovanja Ber- 320 Anñelika u novom svijetu 321 tdlle Bercelet? A on je bio moj vjerni sluga čiju oda¬nost ni danas ne mogu prežaliti. Ali disciplina iznad svega. Moji ljudi to znaju. Draga moja, svi smo mi ovdje na ratnom brodu. I u karavani bili smo takoñer na ratnom brodu a to znači da sam ja jedini gospo¬dar broda. Sa svim pravima. S pravom na život i smrt svojih ljudi, na kaznu i nagradu, ali i da uredim svoj život kako ja hoču, pa čak i to da 2a suprugu imam i najljepšu ženu na svijetu. On je zagrli smijuči se. — Ničega se ne boj, mala moja časna opatice! 2ene ponekad imaju krivi pojam o pravoj ljudskoj naravi. Vi ste predugo živjeli meñu iskvarenim bes¬posličarima prazne duše, koji — nesposobni da rade — traže lijeka svojoj nemoči u neprestanim seksu¬alnim avanturama. Meñu prostacima koji u glavi imaju samo želju da udovolje svom nagona. Pomor¬ci su drugačijeg kova. Ako ne mogu bez žene, oni se neče ni ukrcati. Njihova strast f žudnja su avan¬ture, bogatstvo, otkriča, san i put kojim če do njih doči. Znajte da nekima voljeni cilj obuzima i dušu i srce. 2ena je za njih nadomjestak, ugodan doduše, ali ne upravlja njihovim životom. Ponavljam, ovdje ima za nas i nečeg večeg, draga moja! Ne zaboravite na ono što nas povezuje: Mi smo svi lopovi, hugenoti, koje su francuski kralj i isusovci osudili na sramotu. Sto se drugog tiče, svaki ima svoju tajnu. I u zatvoru se čovjek nauči da bude bez žene. Ljubav prema slobodi često zamijeni sve druge ljubavi. To je mnogo jača, mnogo vatreuija strast no što se misli... Ona obuzima cijelo biče ... Ona ga ne¬prestano oplemenjuje. Anñelika ga je slušala kako govori, dirnuta što ovaj, inače lako podrugljiv čovjek, razgovara najed¬nom tako ozbiljno, želeči da joj ohrabri dušu i srce pred teškočama. On joj je otkrio i drugi vid života, o kojem nikad nije razmišljala, a koji je plod nje¬gova stradanja i razmišljanja.

322 Okruživala ih je noč oštra i sjajna, iako bez mjesečine. Nebo je dobilo istočnjačku svjetlost. Iz¬gledalo je načičkano sitnim zvijezdama koje su se treperavo odražavale u drhtavoj vodi kao biserna krunica. Anñelika nježno kimne glavom. — I ja sam bila lišena slobode, reče ona, ali mi ee čini da se nisam naučila strpljenju, kako vi ka¬ žete. Naprotiv, ja drhtim, jer ne trpim nasilje. Sto se tiče odricanja od vaše ljubavi ... Joffrev de Pevrac se grohotom nasmija. — Vi ste, draga moja, drugačija od drugih! Vi ste drugog kova. Vi ste vrelo žive vode koja snažno mlaza da osvježi i razveseli zemlju. Strpljenja, vrelu moj! Jednog dana hodat čete mirnijim dolinama, očaranim vašom draži i ljepotom. Strpljenja! Ja ču upravljati vašim budalaštinama, pazit ču ljubomorno na njih da vas ne zavedu i smute... Počinjem da vas upoznajem. Čovjek vas ne smije ostaviti samu duže vremena. Tek nekoliko dana razdvojenosti 1 spavanja daleko od mene, a več lupate koješta. No, krov stana je gotov, a ja sam požurio tesare da na¬ prave veliki i lijepi krevet za naše odmaranje. Uskoro ču vas opet zagrliti i sve če biti dobro, zar ne? Sutradan uselili su se u utvrñenje. 323 XL Krevet! Anñelika ga je gotovo sa stranom gle¬dala kad su ona i njen muž ušli prve večeri u ovu rupu s niskim stropom, koja če odsada biti njihova soba. Krevet ju je potpuno ispunio. Bio je širok i čvrst, iz crne orahovine, oljušten, istesan, s nešto kraljevskoga u svojoj prostoti. Prekriven krznima sličio je na ležaj kakvog vikinškog kraljeviča. Još živo drvo odisalo je svježinom i mirisom. Na tamnom tkivu drva opažali su se još ružičasti ožiljci oštre sjekire. Anñelika je stajala smetena i zbunjena ispred OVog komada pokučstva, dobivenog iz šume, koji je sačuvao svu njenu poeziju i ukus. On joj je govorio o okrepljujučem odmaranju i ljubavnim nočima. Promatrala ga je stoječi do njegovog uzglavlja i gri¬zuči usne. Pred njom se otvarala nova faza iivota, faza o kojoj je toliko snivala.

No, kad se s njome suočila, uzmakla je. sprem¬na da pobjegne kao plaha košuta. Ona je sada mo¬rala iz dana u dan, iz noči u noč, provoditi svoj ži¬vot uz muža kojemu je bila žena. No, govoreči isti¬nu, ona se od toga odvikla. Bila je oduvijek lutalica u ljubavi. Još nedavno, pred tri mjeseca, kad ju je na „Gouldsborou" ponovo predobio, njihov buran ži¬vot putnika nije im dao da budu nešto drugo do prolazni ljubavnici pod slučajnim krovom. 324 Pa i nekad u Toulousi — iako su katkada spa¬vali zajedno, imali su odvojene raskošne i prostrane odaje u koje su se po volji mogli ili povuči ili prU miti jedno drugo. Ovdje, meñutim, bit če samo ovo tijesno skrovi-šte, ova slamarica od mahovine i lišaja. Samo jedno sklonište za oboje, gdje če se njihova tijela opružiS u ljubavnom zagrljaju i snu. Iz večeri u večer, iz noči u noč! Za oboje! To je izvanredno! Anñelika je shvatila da če po prvi put početi živjeti pravim bračnim životom. S lica joj se čitala zabuna. Pevrac ju je ispod oka gledao, smiješeči se, polako svlačeči, pred vatrom, svoj prsluk. Tako je odredio on — gusar mora i oceana, ve¬likaš orijentalnih palača, lutalica veča od nje, koji je uživao prema svom hiru i bogatstvu. On je odre¬dio da u ovoj jedinoj sobi, u ovom jedinom krevetu bude sam s njom. Ljubomorna potreba da bude ua njega, da se uvjeri kako ju je ukrotio, da ubuduče više ne dozvoli da mu umakne! Kao iskusan čovjek koji je mnogo razmišljao o muškoj i ženskoj naravi, on je više od nje bio svje¬stan nepostojanosti onoga što ih je do danas spajalo: davni brak, dugotrajnost osječaja pothranjivanog sječanjima, a izmeñu njih ponor razdvojenog života. Kad se uzme sve u obzir, zar nije tjelesna pri-vfačnost najsigurnija veza koja je ostala nakon pre¬živjele nesreče? Trebalo je raspiriti žeravicu i on je nestrpljivo čekao upravo ovaj čas da je osjeti pot¬puno svojom i da preko ovog zajedničkog stanovanja objavi svima svoja prava na ovaj posjed. Ako želi da je ponovo zadobije, mora je imati uza se, potpu¬no ovisnu o njemu. Ali je on pomalo nazrijevao slo¬ženost osječaja koji zbunjuju Anñeliku. On joj priñe i izrecitira joj stihove iz Homera: — ... „Zašto ovo nepovjerenje, 2eno? Bogovi do¬ista nisu htjeli da zajedno proživimo dane svoje mla- 32!

dosti, ali su nam dali da doñemo do praga starosti. Mi se još možemo upoznati. Zar misliš da ne poznam tajnu kreveta koji sam vlastitim rukama napravio? Samo ga ja i ti dijelimo, koji smo na njemu zajedno spavali..." Tako je govorio Uliks kad je nakon du¬gog putovanja ponovo našao bjeloruku Penelopu. Grof de Pejrac se svojim snažnim, golim i mr¬kim grudima nadvi nad Anñeliku. Snažno je zagrli i milujuči joj jogunasto lice, Saptao joj tiho, kao u prvim danima njihove ljubavi, riječi utjehe. 326 Tokom cijele pozne jeseni, surova američka zem¬lja kao da je sklopila ugovor sa drznicima iz Wapas-soua. Onima koji su žrtvovali sve što su imali kao da je htjela pružiti spasonosnu odgodu: Kad je na^ došla zima — oni bijahu spremni. Nadošla je nakon ovog milostivog pomilovanja s podmuklim i jakim opravdanjem. Počeo je snijeg. Padao je nekoliko dana bez prekida. Svijet je zanijemio i oglušio, zagušen bijelim debelim plaštem, koji ga je obavio kao mrtvačkim pokrivačem. Nestadoše i stabla, i zemlja, i nebo. Sve je po¬stalo jedna jedina stvarnost — tihi snijeg, lagano, di-luvijalno padanje bez daška vjetra. Gomilao se i po¬krivao usnulu zemlju. Ljudi se zatvoriše u postaju da u njoj prožive dugo najavljivane dane, kad če toplina i hrana po-stati dva stožera života. Treči, za život ne manje potreban stožer, dao im je Pevrac: rad. Podzemnim hodnikom tunela, koji je išao od glavne dvorane, moglo se doči do radionica. Nitko aeče ljenčariti niti imati vremena da osjeti težinu bi¬jelog zagrljaja zime. Za sve če biti i previše posla. Za žene je bilo lako: hrana i vatra. To je bila njihova lozinka. 327 ¦ Nitko im to nije nametao i one su znale da brižljivo izvrše podjelu rada. I ovdje se pokazala An-ñelikina sposobnost. Ona je radila teško, kao i druge, ne pokazujuči da je stvari uzela u svoje ruke. Ipak je poticaj dola¬zio od nje. Iako stvarna gospodarica, ona za sebe nije tra¬žila ni titule ni povlastice. Nagonski je osječala da če i za to doči čas. Samo se po sebi razumije da

mora pomagati i učiniti sve da održi zdravlje povjerenih joj ljudi. Joffrev ju je i dalje promatrao. Hrana i toplina. Vatra i kuhinja. I red. Bez reda i čistoče život bi u ovoj' prenapučenoj jazbini bio neizdrživ. Ranim jutrom več su metle od vrijesovine stu¬pale u akciju. Najprije se potpirila žeravica, na ognjište posta¬vilo granje i drva, a lonce objesilo o čuklju ognjišta. Vrijeme, dobiveno na zimi, omogučilo je znatno proširenje stana. Iza ulaza u postaju bila je uska^ sobica za odlaganje odječe i snijegom pokrivenih či¬zama. Objesili bi ih tu da se najprije ocijede, a tek su ih onda nosili u veliku dvoranu da se osuše. U dnu ove dvorane bio je čoškasti kamin, samo s jednim ognjištem blizu ograde, gdje su bile pore¬dane slamarice za ljude, specijalno odreñen za ovak-» vo sušenje koje je izlučivalo mnogo pare i pljesni¬vog zadaha kože i mokrog krzna. Ljudi su se najradije okupljali oko centralnoga kamina, gdje se potiho kuhala juha i paprikaš. Ovaj monumentalni kamin bijaše sagrañen od oblutaka po uzoru na onaj u Katarunku, čiju je prikladnost An-ñelika več ocijenila. I on je imao četiri ognjišta: dva prednja, desno u velikoj dvorani, a ostala dva odreñena za grijanje-— jedan za sobu Anñelike i njenog muža, a drugi za* prostranu sobu odvojenu daščanom pregradom u ko¬ju su se smjestila Jonasova djeca i Elvira. Na izbo-čani rta, na kojoj je sagrañena ili, bolje rečeno, iz- 32a dubena postaja Wapassou, nalazila se treča soba koja je pripadala grofu i grofici de Peyrac. U nju se iz dvorane dolazilo preko četiriju ste¬penica i jednog poluniskog podija, na kojom je An-ñelika poredala zdjelice, košare i kutije, koje su bile prijeko potrebne za kuhinju i obroke. Velika hrastova vrata s bakrenim šarkama teško su se i nerado otvarala. Trebalo se sagnuti da se uñe. Strop je bio nizak. Postojao je samo jedan maleni prozor s oknima iz pergamenta. I sve drugo bilo je od tamne tesane hrastovine, čvrsto spojenih greda koje su davale dojam masivnosti i zatvorenosti. Desno vodila su vrata do prostorije ureñene za parno kupatilo. U njemu je Anñelika proživjela naj¬ljepše časove odmora, jer, je tako mogla zadovoljiti svoju strast za toplom vodom. To su joj predbacivali i na Dvoru čuda, ali se ona ipak nije od toga izliječila!

Anñelika je odmah zavoljela ovu mračnu rupu napola skrivenu u litici, a napola pokrivenu iglicama s tamnih jela, koje su dodirivale drveni krov. Iza velike sale, a pod liticom, nalazilo se neko sklonište koje je pretvoreno u skladište i podrum. Tu se pravilo pivo, izrañivao sapun i pralo rublje. Tu je i prase — razmaženo dijete kuče — roktalo i pri¬malo posjete onih koji su pazili da postane debelo, donoseči mu ostatke hrane. Pokriveni hodnik vodio je do tajanstvenog mjesta gdje su bile radionice i kovačnice. Uzduž ovog podzemnog hodnika, olovne su cijevi odvodile vodu, koju su prethodno ugrijale peči rudnika, a to je neprocjenjiva udobnost za do¬mačice. Katkada bi Anñelika uzviknula: — Pogledajte nije li Eloi Macollet umro! Naime, stari Kanañanin nikada nije htio da sta¬nuje s drugima, več se smjestio u dvorištu, kao stari medvjed. Svojim je rukama sagradio vigvam sa og¬njištem koji je obložio šljunkom. Tek kad je odbio da s njima zajednički živi, ljudi su se sjetili da on, u stvari, ne pripada karavani, nego da je stari, osam- 829 Ijeni divljačar. Spustivši se sa Mont Kathedina preko tisuču potoka i rijeka, on se jedne večeri zadržao u utvrñenju Katarunk, baš u trenutku kad se tu uta¬borila kanadska vojska i Peyrac stigao. Zašto je ostao s njima i pratio ih? Nitko to nije znao osim njega. A starac je o svemu tome imao svoje odreñeno mi¬šljenje. On ga ne bi odao bilo kome. U stvari, to je bilo zbog Anñelike. Macollet je bio po prirodi svad¬ljivac, a njegovi zemljaci iz Qučbeca rekli su mu da je ta žena sigurno zloduh Acadije. On se sječa da je njegova pastorka u Levisu vjerovala u tog zloduha koji če donijeti nesreču Acadiji. Govorio je u sebi kako če se pastorci kosa naježiti na glavi kad čuje da je on proveo cijelu zimu s onom koju smatraju zloduhom. Osim toga on je mnogo razmišljao o tome. Eh, razumije dobro on, koji je lutao po svim ame¬ričkim šumama, što su to demoni i demonke! No, nije to ova koju optužuju. On bi ruku stavio na vat¬ru. To je naprosto neobična žena, lijepa i ljubazna, koja zna da se smije, dobro jede, pa čak i malo više gucne u prilici. On ju je u Katarunku vidio tako raspoloženu, a u isto vrijeme tako dostojanstvenu da se toga sječa kao najljepšega časa u svom životu. Takvoj ženi' nije sramota služiti, govorio je on u sebi. Osim toga on je potreban ovim ljudima koji se bez njega ne bi mogli snači. Oni su imali previše nepri¬jatelja, zato je Macollet i ostao s njima. Upornost Eloia Macolleta da spava napolje za¬brinjavala je mnogo Anñeliku. Jednog dana neče biti moguče priči njegovoj kolibi pa može umrijeti a da nitko ne zna.

Da joj ugode, najodaniji su odlazili dva puta dnevno da se obavijeste o njemu i da mu odnesu tople juhe. Vračali su se kašljuči, jer su se zadrža¬vali u gustom oblaku dima. Eloi Macollet je čučao ispred vatre, požudno pušio svoju bijelu lulu i uži¬vao u slobodi. ¦330' XLII Snijeg je još uvijek padao. Sreča da nas ovo nije zadesilo osam dana ranije, govorili su. — Sreča! Htio si reči čudo! Katolici su to smatrali čudom, a ostali srečom. U svakom slučaju svi su u tom vidjeli znak neba L navračali se na to kao na sigurni dokaz da če se živi izvuči iz ove avanture. — Nije svakome uspjelo da se izvuče iz slične situacije... Počeli su iznositi prijašnje slučajeve. Bilo je kolonista koji su tokom zimovanja umrli na američkom tlu. Više od gladi i bolesti nego od noža uroñenika. Meñu ostalima, polovina putnika iz Plymoutha, več prve zime nakon što su se iskrcali sa ,,Mayflowera* u Novu Englesku 1620. ,,Mayflo-wer" se ukotvio u uvali, ali što je mogao ovaj brod s kojega je curila slana vlaga, bez živežnih namirni¬ca, nego da ih gleda kako umiru i podsječa na daleke obale Evrope?! Umrla je i polovina Francuza gospo¬de de Monta i Champlaina (Samplen), jedni na otoku rijeke Sainte-Croix (Sent Kroa), a drugi nedaleko od Gouldsboroa 1606. Polovina iskrcanog kontingen¬ta — klasičan broj u historiji umrlih od gladi. Kat¬kada i više, ali manje nikad. Gledali su se ispod oka pitajuči se u sebi tko če od ovih doživjeti prolječe.. A zimovanje Jacquesa Cartiera (Zak Kartje) 1535. na rijeci Saint-Charles — ispod Quebeca! Čov¬jek zamišlja ove dvije izgubljene lañe, njihove mor- 331 nare i bradate kapetane sa starinskim naboranim ovratnicima. Previše su se udaljili ploveči rijekom Saint-Laurent pa kad je nadošla zima, oni su se mudro sklonili u rječicu Saint-Charles, skrili se uz strmu obalu i obje lañe su se pretvorile u tvrñave od leda. U njima su ljudi umirali jedan za drugim, krvavih desni. Poglavica uroñenički iz Stadacomea ñonio im je napitak od kuhane kore. Kad su to po¬pili, ozdravili su. Tako se ostatak spasio. A priča o Gospoñici? Bila je to nečakinja gospo¬dina de Robervala, koja je došla u Kanadu 1590. Njen prokleto ljubomorni stric ostavio ju je na jednom

otoku zaljeva Sv. Lovrijenca s njenim ljubavnikom Raoulom de Ferlandom. Tu su konačno i umrli — ludi... Pa historija osnivanja Jamestowna, gdje su po¬jeli jedni druge — i još mnogo toga. Nikad kraja pričama o gladi u Americi. Najtragičnija je ona o Englezima sir Waltera Raleigha (Reli) na otoku Eoanake u Virginiji. Bilo je to 1587. godine. Voña kolonista John White (Džon Vajt) morao je otputovati u Englesku da traži pomoč. Kad se vratio na otok, nije našao ni traga kolonisti¬ma. Meñu njima bile su njegova žena i kčerkica Virginija, prvo bijelo dijete roñeno na američkom tlu. Nikada nikoga nije našao. Tajna je i dalje oba¬vijala sudbinu tih prvih kolona. Slušajuči te priče Anñelika je razmišljala što da učini pa da od njih otkloni avet gladi i skorbuta. Osječala je kako ih muči prañeñovski strah od „kop¬nene bolesti". Te priče su pothranjivali mnogi bro¬dolomi i zimovanja u ovoj pustoj i nepoznatoj zem¬lji. Tokom vjekova ljudi su se zavlačili pod zemlju sa usoljenom slaninom i biskvitima. NLsu znali što se može jesti od ovog neprijateljskog raslinja oko njih. Uostalom, nisu ništa -ni sadili. Nisu imali vremena! Naposljetku, nije posao mornara da sade. Ne¬pokretna zemlja spava pod bijelim pokrivačem, mrt- vačkim, kao neumoljiva i ravnodušna mačeha, uko¬čena, tvrda, mrtva. Ona odlazi i ostavlja ljude bez ičega. Ničeg više nema: ni ptica, ni životinja, ni lista na stablu. Samo nejestive stvari: kamenje, drvo, sni¬jeg, i ništa više. Ništa, a „kopnena bolest" malo po¬malo uvlači se u žile, nagriza život, uništava dušu. I zrak koji se udiše postaje dušmanin, kojemu je mraz oduzeo svaku životnost... Izaziva kašalj a za¬tim i smrt... A sada je na Pevracovim ljudima da se tome suprotstave! Suprotstaviti se u utvrñenju Wapassou, koje se nalazi usred pustoši, udaljene više od 100 milja od svakog nastanjenog mjesta bijelih ljudi, pa čak i cr¬venih — znači ludost! Ove žene meñu muškarcima znače priliku za klañenje... Održati ove živote za dugo vrijeme potpuno mrtve prirode — junačko je djelo. Očuvati zdrav duh meñu priviñenjima koja stvara usamljenost i nijemi beskrajni prostor — ne¬savladiv je čin. Ali uz pustinju postoji i oaza. Uz nesmiljena prostranstva — blagost i sklonište Uz bolest i slabosti — njega i lijekovi. Uz strah i umor — smirenje i odmor. Uz osamljenost — doček. Zato je Anñelika odlučila da svim ovim ljudima pod njezinom brigom pruži suprotno od onoga što im prijeti.

Željela je da ljudi — vračajuči se uvečer s posia — nañu več spremljen stol i da velika dvorana bude ispunjena mirisom koji otvara apetit. Na kaminu je stajao lonac vrelog groga da im se napuni čaša dok čekaju na jelo. Miris groga i stolice poredane ispred kamina davale su im snage da se ustrpe. Svlačili su svoja mokra odijela, vješali ih ispred kamina u dnu dvorane, zatim bi sjeli uz vatru i porazgovarali ne¬koliko riječi sa ženama, sve gledajuči kako se spre¬ma jelo. 332 333 Najteže im je bilo ne pušiti. Zbog nedostatka du¬hana svaki otpuh dima s večeri bio je značajan, na¬ročito prije ili poslije jela. Kad bi lula pukla ili ne¬stala — bilo je to 'čitava drama. Anñelika je na ulazu, tik do vrata, postavila neku vrstu vješalice gdje je svaki, nakon pušenja, odlagao svoju dragocjenu lulu, pa bi je navečer opet našao kao nagradu za posao. Bilo ih je svake vrsti, malih u obliku vrča, dugih, holandskih, drvenih, zem¬ljanih, pa čak i od kamena. Eloi Macollet je pušio lulu iz bijelog kamena, sa dva stara nagorjela perca sa strane. Tu lulu su mu dali Maskutini s jezera Illinois kad je, kao prvi mladi bijelac došao k njima. Tokom dana ljudi su radili u radionici ili napo¬lju na odgrtanju snijega. Kad bi pala noč sakupljali su se u dvorani postaje, koja je bila u isto vrijeme i spavaonica i kuhinja i blagovaonica. Slamarice su bile napravljene od trske i jelovih grana. Na njih bi nabacili kožnu odječu i pokrivače, Več prvog dana Pevrac je izvršio raspodjelu, pazeči da svaki dobije dovoljno pokrivača. Bilo je i zamjene izmeñu zimogroznih i onih kojima je tjelesna kon¬strukcija dopužtala da i u jami punoj snijega slatko spavaju. Za žene i djecu napravili su u sobama krevete. Oblice, od kojih su bili sastavljeni, zadržale su još koru na sebi. Prilike u kojima su ovi ljudi proživljavali teška iskušenja, primorale su Anñeliku da razmisli malo o značenju svoje prisutnosti meñu njima, kao i o onome što im ona nužno i neophodno može pružiti. Ona je po izvjesnim znacima otkrila da su oni — a da toga i nisu bili svjesni — zadovoljni što je ona tu kad bi se vračali s posla i sakupljali u zajed¬ničkoj dvorani. Malo-pomalo ona je prestala da od¬lazi svake večeri

k Jonasovima, gdje bi mirno pro¬sjedila u društvu dobrih ljudi. Ostajala je s muškar¬cima. Sjedila bi na malom podiju pred svojim „og¬njištem" na kojemu je bila navikla da sprema čajeve 334 ili lijekove. Čistila bi kakav korijen, probirala trave, redala posudice napravljene od kore i ispunjene lje¬kovitim mastima. Tako je živjela ponešto povučeno, pomalo iznad drugih, na tom svome osamljenom po¬diju, nekako odsutna, a opet prisutna. Nije se mije¬šala u razgovore, ali ni jedna večer ne bi protekla a da i nju ne upletu. — Sto vi, gospoño grofice, kao razborita žena, mislite o tome što kaže Clovis ... ? — O čemu se radi, prijatelji? — Pa evo! Taj glupan tvrdi... Tražili su da presuñuje, okupljali se oko nje, fa¬milijarno sjedali na njeno drveno stepenište. Razgo¬varajuči tako s njima o beznačajnim stvarima, počela ih je bolje upoznavati. Kad bi u dnu dvorane izbila kakva prepirka, bilo je dovoljno da ona podigne gla¬vu i pogleda u tom pravcu pa da se odmah sve stiša. Isto tako ohrabrila je gospoñu Jonas i Elviru da posječuju tu dvoranu u kojoj su se svi okupljali. Umjela im je predočiti koliko njihova prisutnost po¬voljno utječe na duhovno raspoloženje muškaraca. Gospoña Jonas je sa svakim postupala kao s ne¬doraslim djetetom, pa su se u njenom odsustvu svi osječali napuštenima. Voljeli su njeno okruglo lice i ugodan smijeh. A smijala se svemu što su oni kazi¬vali, samo s udivljenjem majke prema svojoj mno¬gobrojnoj djeci. To ih je bodrilo i uveseljavalo, ali nikada dovodilo u iskušenje da prijeñu granice pri¬stojnosti i vedrog raspoloženja. Plaha i nježna Elvira bila je ponekad predmet njihova bratskog zadirkivan ja. Šalili su se na račun njene stidljivosti i nekakve izgubljenosti čim bi gla¬sovi postali bučni ili došlo do prepirke, ali, onako ljubazna i žustra, ulivala je poštovanje. Kako je u La Rochelleu bila pekarica, navikla je na svakojaku čeljad. Najzad, meñu ljudima doñe do slaganja. Na¬večer, pošto bi poslužile užinom, žene bi se smjestile pred desnim ognjištem, a muškarci pred onim večim, u sredini Pridružujuči se i jednima i drugima, djeca 335 su zahtijevala da im se kazuje neka priča, slušala raskolačenih očiju, divila se svemu što su im predla¬gali i tako pridonosili stvaranju obiteljske atmosfere koja čovjeka odmara i blaži mu srce.

Djeca su bila sretna u Wapassouu. Imala su sve Sto je za to bilo potrebno: toplinu, raznolikost, maj¬čino krilo u koje su se mogli u svakoj zgodi sakriti, te svu silu prijatelja da ih maze, tešu im igračke, ispredaju čudesne i jezive priče. I kad bi vidjela kako tri mala palčiča dižu pre¬ma stasitoj zaštitničkoj pojavi Joffreva de Peyraca svoje uvijek uprljane njuškice, povjerljivo promat¬rajuči plemiča koji im se smiješio, Anñelika bi sebi rekla: „Je li i ovo sreča? Da, svakako!" A mogla je vidjeti kako i njeni sinovi žive u toj novoj prisnosti i otkriti kako su vrlo obrazovani, a otac im svestrani, ali i strogi učitelj. Mladiči nisu imali vremena da prodaju zjake. Radili su u rudniku, laboratoriju, prekrivali pergament računima i crtali karte. Florimond je imao istu narav kao i otac, bio je originalan, žudio za znanjem i pustolovinom. Can-tor je bio drukčiji. Teško je shvačao, iako se činilo da kao i stariji brat uspješno prati davane pouke. Nerazdruživi kako su bili, dva brata su meñu sobom satima raspravljala na engleskom, a onda bi se obra¬čali Anñeliki ili svome ocu da presude tko od njih dvojice *ima pravo. Mišljenja su im se razilazila u vjerskim i biblijskim pitanjima koja su se obrañi¬vala u Harvardu, no upuštali su se i u smionija filo¬zofska raspravljanja. Tako je Anñelika čula kako se u njihovim razgovorima često ponavlja riječ: Mis-sissipi. Florimond je sanjao o putu što vodi do Ki¬neskog mora, za kojim su od otkriča Amerike tragali svi moreplovci, i mislio je da se velikom rijekom koju je nedavno bio otkrio kanadski geograf i jezui¬ta, otac Marquettš, može do njega dospjeti. Joffrev de Peyrac nije u to bio uvjeren i to je Florimonda mučilo. Anñelika se svakoga dana malo viSe radovala Jonasovima. Eto ljudi koji se neče dati zavesti čari¬ma indijanskoga načina života. .Vrijedna hugenotska domačica zgražala se nad nečistočom uroñenika. Ona je pripadala vjeri koja zarana uči svoje kčeri da naklonost prema Gospodu očituju uvijek čistom i brižljivo izglačanom kapicom na glavi, uredno po¬spremanim i čistim krevetom, dobrb prostrtim sto¬lom, a da je grijeh aljkavost. A i gospodin Jonas bio je jednako drag. Njego¬va blaga čud i dobronamjernost pomagale su da se u malom društvu nekako održava ravnoteža. Kad bi mu se kakve riječi učinile nedoličnima, ustajao je na njemu svojstven način i rekao phm! hm! te ;ako prekidao i najdrskijega. Bio je prihvatio protestante, to jest, pored svoje obitelji još i tri Engleza, te im je nedjeljom čitao bibliju na francuskom, ali tako svečanim glasom da su ga i sami Englezi slušali s pot¬punom obamrlosti, potrebnom najpuritanskijem

od svih obreda. Malo-pomalo i katolici su se navadili da švrljaju u taj nedjeljeni sat oko čitača. Najzad, ista je biblija za sve — govorili su — a u toj knjizi ima lijepih priča. Gospodina Jonasa su isto tako cijenili i rudari jer mu nije bilo premca u izradi malih, osjetljivih instrumenata, potrebnih u njihovu poslu. On je iz La Rochellea bio ponio svoje urarsko povečalo. 336 Anñelika u novom svijetu 337 Sv: su bili očajni kad je pred kraj studenoga taj valjani čovjek stao da pati od zuba, pa zbog oteklih desni morao ležati u krevetu. Kad njeni čajevi i vru¬či oblozi nisu pomogli, Anñelika se zabrinula i shva¬tila da treba pribječi radikalnijim sredstvima. — Moram vam iščupati krnjadak, gospodine Jo- nase, inače čete dobiti otrovanje krvi. Po njenim uputama sam je izradio instrumente za svoje mučenje: mala kliješta i jednu polugu iste veličine, s rašljama. Anñelika nije nikada izvršila takvu operaciju, ali je u nekoliko navrata asistirala čuvenom Mathieu na Pont-Neufu, u Parizu. Usprkos svojim čaranjima, sviračima i dernjavi, taj pučki šar¬latan bio je i vješt čovjek. Spretnim zahvatom ruke umio je da iščupa bolesne zube. Držao je da kliješta uronjena prije operacije u rakiju imaju blagotvor¬no djelovanje. Opazio je da su se rane rjeñe gnojile, kad je tako postupio s kliještima ili s njima prešao preko vatre. Iz opreza, Anñelika uradi jedno i drugo. Uroni instrumente u alkohol a zatim ih opali na plamenu. Overnjanin Clovis držao je bolesniku glavu. On je jadnom uraru bio drug u poslu, zato ga je zadr¬žala za ovu zgodu, ali i stoga što je imao herkul-sku snagu. Pošto mu je desni. namočila vrlo jakim aneste¬tikom od ukuhanih klinčaca, Anñelika smjelo zavuče kliješta i polugicu do ugroženog mjesta u ustima. Zub izañe otprve i bez velikih boli. Gazda Jonas se tome začudi. — Tako! Treba priznati da imate laku ruku... Kao da ne vjeruje svojim očima, stane promatrati Anñelikine, naizgled krhke i gipke ruke- Ali te žen¬

ske ruke mogle su da nose teško oružje, da krote nepokorne konje i dižu teške terete. Ona im je za¬ mjerala što su ponešto mršave. Kasnije, ako joj jed¬ noga dana uspije otiči u Quebec ili gradove Nove Engleske, kupit če sebi narukvice. A dotle, ruke su joj našle novi posao: brijača-kirurga. 339 — Sad ste vi na redu, majstore Clovice — reče pružajuči kliješta prema kovaču. Več ionako blijed i impresioniran operacijom ko¬joj je prisustvovao, Overnjanin pobjegne navrat--nanos. Pomalo se ustalila navika da joj potkraj jutra dolaze na previjanje ili liječenje. Poslujuči tako uvi¬jek oko istog ognjišta, Anñelika je dala pričvrstiti jednu malu policu na koju je stavljala potrebne stva¬ri. Za kuhanje čajeva i tinktura več je bila odvojila jedan kotlič. Yann le Couennec izradio joj je od topo-lovine jedan laki sanduk u koji je spremala svoje li¬jekove. Valjalo je predviñati unesrečenje, groznice li naoko bezopasne bolesti. Jednom zauvijek Anñe¬lika je bila odlučila da zlo suzbije u njegovu zamet¬ku. Ako je i raspolagala sredstvima da zaustavi obič¬nu prehladu i izliječi ranu ili opekotinu, pred po¬sljedicama što ih je prehlada ostavljala na plučima i pred gnojnom oteklinom na ruci koju je trebalo na vrijeme zasjeci, sredstva njene farmakopeje pokazala su se nedovoljnima. I zato, na najmanju navalu ka¬šlja kljukala vas je čajem od jelovih mladica, stav¬ljala vam pod noge vruču opeku, a da se i ne govori kako je svaku ranu obilno ispirala vodom pa onda preko nje prelazila tamponom umočenim u rakiju. Pomno je pazila i na najmanju ogrebotinu. Čuvala se da ljude dijeli na osjetljive i mukotrpne, te je oso¬bito nadzirala one koji su prikrivali bolest kako bi izbjegli neprijatnostima previjanja, a i one što su nečistim nožem sami sebi vadili trn ili probijali prišt na ruci. Ubrzo su shvatili da njenom oku ništa ne može izbječi. — Majstore Clovise, vama je maločas pao na nogu malj. — Tko vam je to rekao? — Vidim da šepate. — Nije istina. Uostalom, i ne boli. — Možda. Ali pokažite mi nogu. i 339 Ju .±1*. . __^.l

— Ni za živu glavu. — Pokažite mi to, molim vas. Glas joj je bio nekako kategoričan, pa mu se ni najtvrdoglaviji .nije mogao oglušiti. Kovač se gunñajuči izuje i pokaza se natečeno, pomodrelo stopalo sa zgnječenim palcem. Anñelika mu ga odmah uroni u otopinu od raskuhane keste¬nove kore, zatim umota u koru od breze i prisili ga, usprkos njegovu odupiranju, da bolesnu nogu položi na klupicu i tako je odmori. Ubrzo su stali da joj ukazuju, malo sa strahom pomiješano, poštovanje što ga ukazujemo onima koji mogu da nam prištede patnju... ili nas od nje oslo¬bode. Kad si joj več bio u rukama, najbolje ti je bilo da se pokažeš poslušnim. Nisi je lako mogao raznje¬žiti ni razoružati, i valjalo je da radiš kako ona hoče. I tako, malo-pomalo, strah je iščezavala. A ono čega su se pred takvom ženom u svojoj sredini bojali muškarci, nisu toliko bili Anñelikini lijekovi ni njen kirurški nož. Naime, videči je onako lijepu, mnogi 6U bili pomislili: „Bit če tu još svašta..." No stvari eu krenule sasvim drugim tokom a da i nisu imali vremena da shvate kako. Pred njom su svi muškarci bili supatnici. Pa kad bi im oštricom hitro otvorila kakav čir, ili u grlo tutnula tampon natopljen bogzna čime, osječali su se kao dječačiči, i nikome nije pa¬dalo na um da izigrava gizdelina. Kad se grof de Pevrac ne bi povlačio u svoju sobu da s ovim ili onim od svojih pomočnika viječa daleko od buke, sjedao bi na kraj velikog stola i ra-zastirao na nj karte ili planove nad koje bi se sagi-njali Florimond, Cantor, Porguani, Kuassi-Ba... Grupice bi izmjenjivale mišljenja. — Da mi nitko od vas nije umro! — govorio bi Joffrev de Pevrac. — Onaj koji to uradi imat če posla sa mnom. Ljudima je trebalo izvjesno vrijeme da smije¬škom odgovore na duhovitost. I nju su uzimali vrlo 340 ozbiljno. Sama pomisao da bi na onom svijetu morali svojemu voñi polagati račune, sprečavala je neke od njih da ne umru. Izmeñu Pevraca i njegovih ljudi postojalo je neko neodredivo saučesništvo, neuništive veze koje su imale svoje korijenje u meñusobnoj tajni. Anñe¬lika je bila sigurna da Joffrev zna sve o njenom ži¬votu, da svakome čita misli. Uz svoga vodu bili su vezani povjerljivostima, očitovanjima koje on nikada nije tražio, ali ih je jedini primao.

Anñelika je počela shvačati kako tu povezanost neče moči raskinuti nikakva beznačajnost, nikakve „ženske priče". Radionica, rudnik, laboratorij bili su muškarci¬ma centar života. Odanle je dopirala buka, čudni miris, a ponekad pare i dim... — Bolje je ne znati što se tamo kuje — govori¬la je uzbuñeno gospoda Jonas. Anñelika je, naprotiv, tražila izlike da bi ona¬mo ušla. Sad joj je, tobože, ustrebao avan da u nje¬mu stucka korijenja, sad opet malo sumpora za po-madu koju je upravo spremala. I tako je u tom dekoru kovačnice, zdrobljenog Šljunka i škripe mlinova pomalo stala otkrivati čov¬jeka za koga se udala i počela ga voljeti. Šutke bi stajala u nekom kutu i s uzbuñenjem gledala oko sebe. Bila je to druga strana života muškaraca, samo njihov svijet, i ona je opazila Ku-ašsi-Baa kako na dlanovima drži žareno ugljevlje. Overnjskoga gnoma Clovisa resila je veličina pod¬zemnih duhova dok je živo poslovao u crvenom od¬sjaju vatre, a šutljivi i blijedi Englez, livajuči bli¬stavo olovo pokretima svečenika, činio se manje jad¬nim i kao sudionik u nekoj svečanoj antičkoj dramL Onako različiti i skupljeni sa svih strana svi¬jeta, sačinjavali su neobičnu družinu, ali ih je pove¬zivalo povjerenje u njihovog voñu. Jedino ih je on 341 držao u šaci, a zaista je trebala željezna Šaka i stal¬na budnost. Nekad je i Anñelika bila povela u boj seljake. Bila su to priprosta i ograničena biča, i lako im je bilo zapovijedati. A ovi su sasvim drukčiji: osjetljivi i zaneseni. Več je bila osjetila kako mnogi od njih gaje mržnju prema ženi. Drugi su se, poput Overnjanina Clo-visa, bojali da žene njih mrze zbog njihova nezgrap¬na ponašanja. A njega su upravo s užitkom isticali: „Nismo valjda krenuli na kraj svijeta zato da se opet moramo ustručavati pred markizama! Bilo je nečeg strašnog u svim tim ljudima. — Ali i u meni ima nečeg strašnog — reče sebi jednog jutra Anñelika. — Nepriznati čini! Prošlost koja utjeruje strah... I ja sam ubijala... I ja sam bježala. Kao da se ponovo vidi s bodežom u ruci kako ubija velikog Coesrea, kralja skitnica, a zatim bo¬sonoga i poprskana blatom luta s lopovima ulicama Pariza. Opet ugleda sebe u Chateletu (Sstle), kako u krevetu jednog mornaričkog oficira leži poput pro¬stitutke. A jednoga dana, upravo kad je Parižaninu pogana jezika, tesaru Jacquesu Vignotu viñala ranu na ruci,

prostački ju je psovao, s potajnom željom da je sablazni. Ljuta zbog toga, smjesta ga je ušutkala jednom šatrovačkom riječju od čijeg je smisla zastao otvorenih usta. Nije vjerovao svojim očima i ušima. Kako je takav izraz mogao priječi preko tako lije¬pih i štovanja dostojnih usana?... To se njemu, pa¬riškom tesaru i lopuža od zanata nije več godinama dogodilo. Pocrvenjeo je. A ona je problijedjela zbog svih sječanja koja su joj u taj čas uzburkala dušu. I tako ona blijeda, a on crven, izmijene kao neM pogled raspoznavanja. A zatim ona ponovo preuzme vodstvo. ' — Vidite, mladiču — reče ona sasvim mirno — tim vašim jezikom naveli biste nas sve da govorimo 342 gatrovački... Ne biste li od sada mogli upamtiti da ste u službi gospodina de Peyraca, ovdje, a ne kod velikog Coesrea. — Hoču, gospoño grofice — odvrati on ponizno. Otada je pazio što govori. Katkada je pratio An-ñeliku neodlučnim pogledom, ali bi se vrlo brzo pre¬domislio. Ne, to se zaista nije isplatilo provjeravati. Ona je žena voñe. Supruga ili ljubavnica, svejedno, Ako je i bilo stvari koje je htjela da zaboravi, to je njeno pravo. A tako je i s njim! Ne želimo uvijek ¦naiči na nekoga tko če nas svojim govorom ili pona¬šanjem podsjetiti na prošlost. Ponekad ga je nazivala gospodinom Vignotom (Vinjo) a to mu je ulivalo oseeanje da je i on netko. U tim trenucima je jasno znao da je bio čestit čovjek, a ako se jednoga dana bio i pridružio bandi lopova, uradio je to zato da svoju ženu i djecu spasi od bijede. Sto smeta ako je i bio na robiji... Anñelika je govorila mužu o teškočama koje bi mogle izbiti izmeñu nje i usijanih glava. S takvim je muškarcima sama morala izlaziti na kraj. Ali navečer, dok bi u svojoj sobi čavrljala prije spavanja, bila je navikla da se raspitkuje za njego¬ve drugove. I malo-pomalo otkrivala je svakoga od njih, zamišjala njegov život, njegovo djetinjstvo A i oni su se sada povjeravali nekako lakše, pa bi im izbjegla poneka tajna dok su sjedili pred nje¬nim podijem. U pogledu muškarca imala je neko posebno i si¬gurno osjetilo. Iskustvo ju je poučilo da izmeñu jed¬noga i drugoga, kralja i seljaka, i nema iako velike razlike. Ona je znala da položi ruku na usamljenoga kralja, zadobije naklonost osornih nepristupačnih staraca, kakvi su gazda Bourgus (Burgis) ili Savarjr, da laskanjem pridobije podjednako opasne bandite i jednog Philippea du Plessisa. Sto puta je više voljela suočiti se s mržnjama jednog Clovisa ili sa sumnji-

343 čavošču čileanskog rudara, nego se boriti s podmuk-kim i rafiniranim zločincima na dvoru u Versaillesu. Ovdje je sve bilo iskreno. Iskreno i jednostavno kao šuma, meso, hladnoča ili kukuruzna juha. Sam život i dodir sa čovjekom imali su seoski okus. a on je krijepio. Ako je nešto i moralo da izbije, nije trajalo dugo. Nad tim je bdjela Anñelika. Bila je njena duž¬nost da rane čisti od gnoja. Zabavljalo ju je da ih u duhu dijeli u tri kategorije: „Bezazlene", „Tuñin-ce" i »Pogibeljne". 344 „Bezazleni" su bili oni dobronamjerni i čiste du¬še. Osobito je voljela mladog Yanna le Couenneca i postupala je s njim kao sa sinom. Bio je uslužan i marljiv. Uvijek je nalazio vremena da od drva izra¬di ono za što su ga gospoñe molile: prakljače za ru¬blje, daske za pranje, ili za miješenje kolača, ili za sječenje mesa, s lijepim žlijebom za sabiranje krvi, a i pločice od tvrda hrastova drva na koje se polažu pogačice od kukuruznog brašna prije no što se stave na vatru i peku. Kad bi došla zima, dubao je, uvijek u drvu, zdjelice i vrčeve. A stalno ih je ukrašavao vijencima ili cvjetičima. Izrezivao je vijugave kori¬jene sve dok ne bi poprimili likove zmajeva, a Flo-rimonda i Cantora učio je da rukuju dlijetom, što im je vrlo dobro uspijevalo. Grof ga je svojevremeno bio otkupio od neke barbarske posade na čijim je galijama služio kao su-žanj. Dok je s marokanskim kapetanom koji ga je vozio u Salč razgledao galijaše, primijetio je log mla¬diča keltskog izgleda i predosjeto da momak tek što nije umro. Otkupio ga je za popriličnu svotu us¬prkos pretjerano učtivom protestiranju arapskog re¬isa koji je tvrdio kako ništa ne može odbiti onome koji uživa povjerenje marokanskog sultana. Dao ga je liječiti i bio bi mu pomogao da se vrati u Fran¬cusku da ga mladi Bretonac nije preklinjao neka ga zadrži u svojoj službi. Uostalom, sanjao je o tome kako če krenuti u Ameriku i živjeti kao naseljenik. 345 Rodom iz ogromnih Suma Huelgosta, u bretanj-skom masivu, tamo je izučio tesarski zanat kao i onaj drvosječe i ugljenara, a razumijevao se ponešto i .u cokularski. Više je bio svikao šumi, nego moru. Pa ako se i odao pomorstvu, uradio je to zato što je more Bretoncu prirodni put čim se odvaži iziči iz svojih šuma ili landa, ali i zbog toga što u zavičaju više nije mogao ostati. U ono vrijeme vlastelin mu je objesio oca zbog lovokrañe na njegovu posjedu.

A siromašak je u stupicu bio uhvatio tek jednog ze¬ca da veselije proslavi Božič sa svojom djecom, koja su se prečesto hranila heljdinom kašom. Ipak. starom zakonu o kmetstvu nije izbjegao. Bio je obješen. Kad je odrastao, Yann je ubio čuvara lovišta koji je skrivio očevu osudu. Jedne večeri, na okuci jednog puteljka, pod zelenim svodom hrastova i ke¬stenova, izmeñu dva ogromna granitna odrona, na¬šao se licem u lice s čovjekom u livreji izvezenoj ve-likaševim grbovima. Podigao je sjekiru i ubio ga. Zatim ga je bacio u duboki gorski potok što svojim virovima dube kamen, a onda je napustio zavičaj. Često je zaboravljao taj dogañaj, a kad bi ga se sje¬tio, čestitao je sebi što je to učinio. Danas više nije bio kmet. Bio je stariji nego bi se i mislilo sudeči po njegovu nasmijanom dječačkom licu. Moglo mu je biti nekih trideset godina. Bezazlen je bio i Maltežanin Enrico Enzi, a to u Anñelikinim očima znači pouzdan prijatelj, nespo¬soban za bilo kakavu izdaju. Bilo je u njemu Tur¬ana, Grka i Venecijanca, ali i ukrštenog Franka, sa semitskom podlogom koju pučanstvo otoka Malte vuče sa svojim feničkim porijeklom. Srednjeg i čak malog rasta, bio je lijep, skoro čosav, kože tamno-maslinaste, a mišiči su mu bili gipki kao riba čiji udarci repom mogu biti smrtonosni. Grof ga je bio majmio na Malti još kao petnaestogodišnjeg dječaka koji je tada ronio za koraljima i, u službi vjere, pod¬metao vatru pod bokove galija turskog sultana. Taj golišavi dječak bez roditelja bio je vatreni branilac 346 krščanstva, a njegovu izvanrednu okretnost koristiTi BU i malteški vitezovi. Naime, on je začudo mogao da ostane pod vodom tako dugo da su i najsposobniji ronioci Malte to držali rekordom. On je sam prouz¬rokovao više zla Polumjesecu i uzvišenoj Porti nego mnogi glasoviti vitezovi. A što je dobio u zamjenu? Uvjerenje da če iči u raj. I on sam je nalazio užitka u tim suludim pot¬hvatima u zelenoj i hladnoj utrobi mora. Bijes na zaturbanjene muslimane, i divljenje prema drugim roniocima, njegovoj brači, kojima su udovi bili na¬grizeni slanom vodom a grudi široke od duga zadr¬žavanja pod morem, dostajali su da ga ushite. Ako je takav život i bio u skladu s nasljeñem viteza kri¬žanaca kojemu je on dugovao svoje svijetle oči, ve¬necijanska i semitska strana njegove prirode najzad su se zamorile. Kamo če ga odvesti takav bijedni život? Kada če se obogatiti? Kada če pod morem ot¬kriti blago-koje če s pravom moči zadržati za se¬be?... •I za njega je u pravi čas stigao maskirani gusar Rescator, za kojega su govorili da je pravdoljubiv i nepobjediv, i koji je jednoga jutra na obali La Va-lette bacio svoj pogled na dječaka što je sjedio u sje¬ni jednoga zida.

— Ti si Enrico, onaj što pliva najdalje, najdub¬ lje i najduže? Hočeš li doči na moj brod i postati član moje grupe ronilaca? — upitao ga je Rescator. Iznenañeni dječak divlje je odmahnuo glavom. , — Neču da ostavim Maltu i svoje prijatelje. — Ali Malta če ostaviti tebe, momče. Kada ti se Mtroba razboli, Malta če te ostaviti i nači če drugoga jer joj više nečeš biti koristan. A ako mi budeš vjer¬ no služio, ja te nikada neču napustiti. Mladič sporo ustane. Bio je malen i mršav. Bio bi mu dao trinaest godina. Podigao je glavu i zagle¬dao se u onoga koji mu je to govorio. — Poznajem vas. Vi ste Rescator. Oni koji vam služe ne kaju se. Znam to. 347 — Tako je. Danas sam doSao upravo-2bog tebe Jer mi trebaš. Oči mladog Maltežanina postadoSe okrugle na njegovu mršavom licu boje šimšira. — Nemoguče. Nitko mi to nije nikada rekao. Mene nikada nije nitko trebao. A onda srdito poviče: — Ako se i ukrcam na brod, uradit ču to poñ- uvjetom da se u svako doba mogu iskrcati, ma gdje se vi nalazili, a morat čete mi dati i novac za povra¬ tak na Maltu. — U redu! Prihvačam tvoj uvjet jer si mi po¬ treban — ponovi Pevrac. — Nisam ja stvoren da ikomu robujem. Jedino me privlači opasnost. — Imat češ je i više no što računaš. — Ja sam dobar katolik. Hočete li ine tjerati da se borim protiv krščanskih galija? — To nečeš morati ako me Vitezovi ne napad¬ nu, a za to nema nikakva razloga jer sam s njima sklopio ugovor. — Dobro! Enrico se odmah ukrcao a jedini mu je prtljag bio platnena pregača oko struka. Za tih deset godina što ih je proveo na lañama grofa de Pevraca bio se mnogo izmijenio. Uz talent da polaže mine i vrši sa¬botaže na

brodovima, bio je izvanredno spretan u rvanju, gañanju i bacanju noža, a ta su svojstva bila dragocjena kad su se borbe vodile u jurišnom prista¬janju. Pravi okretni i divlji demon, koji je sve oko sebe kosio. Nikada nije zatražio da se vrati na Maltu. Kad je Joffrev de Pevrac napustio Sredozemlje, poveo je sa sobom Enrica na Karipsko more i tako je, zahvaljujuči svojoj ekipi ronilaca kojoj je Enzi bio šef, uspio da organizira neobičan ali veoma uno¬san pothvat: vañenje blaga iz španjolskih galija koje su potopili francuski gusari. Mladi je Maltežanin bio sada bogat. Grof mu je bio poklonio tri najljepše zjatne vaze nañene za nje- 348 gove plovidbe po Karibima, a kao San posade, uvi¬jek je imao pravo na stalnu plaču i dio plijena. I zato je Joffrev de Pevrac, kad je tražio dobrovoljce koji če kopnenim putem krenuti u unutrašnjost, bio iz¬nenañen što meñu njima vidi čovjeka-žabu. Ta več deset godina, otkako je u njegovoj službi, nikada nije htio da se od neke plaže ili priobalskog grada udalji više od stotinu metara. — Enrico, hoče li tebi odgovarati šuma, planine i močvare? Ti si dijete Sredozemlja. Trpjet češ od hladnoče. ~- A tko pozna hladnoču bolje od mene? — reče prezrivo Enrico... — Tko u ocean nije ronio tako duboko kao ja, taj i ne zna što je hladni pokrov smrti. Monsinjore, nema čovjeka koji bi studeni bio vičniji od mene. — Ali nečeš više imati prilike da roniš. Zlato za kojim idem u potragu nalazi se ovaj put pod žemljom, a ne pod morem. — Ne smeta, glavno je da dobijem svoj dio — re¬ če Enrico s nehajem što ga je ponekad sebi dopuštao kao vrlo stari i cijenjeni gospodarev prijatelj. — Uz to — ima tamo jezera, mnogo jezera... bar tako ka¬ žu. Mogao bih opet roniti i donositi vam ribu. On priñe i poluglasno reče na sardskom dijalektu koji je Pevrac razumijevao: — Dobro je da. te pratim, gospodaru moj i oče, jer ako ne doñem, tko če te upozoravati na opasnosti koje ti prijete. Ja sam križanac sirene i albatrosa, te vidim nevidljivu strelicu što u ovim šumama na tebe vreba. Da umijem moliti, ostao bih na ovim obalama i molio bih se za tebe. Ali nisam vičan.molitvi i više vjerujem ñavlu nego mañoni. I zato, jedino što za te¬

be mogu uraditi jest da te pratim, Moj nož bit če uvi¬ jek dovoljno brz da te obrani. Gledajuči kako ga taj sitni, tamnoputi čovjek, postarao doduše ali uvijek vatren, promatra uzdignu¬te glave, upravo kao pred deset godina na sunčanoj obali La Valette, Pevrac se nasmije i odgovori na ta¬lijanskom: 349 — Neka bude! Doñi, potreban si mi. A ipak je on, več .od „Gouldsboroa," pokazivao najviše nepovjerenja prema Anñeliki, pratio je div¬ljini pogledom, i gunñanjem izražavao svoje crne slu¬tnje. A najviše je patio od ljubomore boječi se da gospodar, iz ljubavi prema toj ženi, ne izmijeni vrlo dobro mišljenje koje je' imao o njemu. Enrico nije upoznao muškarca koji pod uplivom žene ne bi omek¬šao. Do sada, doduše, nije vidio da je ijedna ovladala grofom, no s ovom je sve postajalo drukčije. Proma¬trao ju je sa zabrinutošču, spreman da uzme za zlo sve što bude uradila ili rekla. Dakle, u šumu je htio i zato da nadzire nju, ali i da štiti malu Honorinu koju mu je posljednjom kretnjom bio preporučio prijatelj Sicilijanac kad je umirao na Gouldsborou. Anñelika je sve to otkrila za duga putovanja kad bi, u svako doba, Enrico iznenada znao banuti s izrazom muče¬nika, koji ispunja potajni zavjet, te njoj i Honorini pomogao donositi vodu," a trudio se i da djevojčicu za¬bavi i udovolji njenim hirovima. Najprije.se čudila jer je znala da je on ne voli, ali je najzad shvatila i zavoljela ga. A i on je ustanovio da ta mlada žena što mu zadaje brige izvrsno poznaje luku La Valette, da je bila primljena od samog velikog meštra mletačkih vitezova, da je dospjela čak do Krete, ukratko, da je pomalo zavirila u svaki kutak Mediterana. Sad je bo¬lje shvačao moč koju mora da je imala nad njegovim gospodarem, te se pokorio, naslučujuči veze što su ih spajale. Anñelika je bdjela nad njim jer. mu je zdravlje bilo krhko. Po jakoj hladnoči postajao je ze¬len, a od suha zraka upalila bi mu se u nosu sluzo-koža, navikla na vlagu primorskog podneblja. Često je kašljao i nos mu je krvario. Dovučen usred šume, taj okretni čovjek-Žaba, ko¬ji je sa svojih dvadeset i pet godina, te opaljenim 1 izbrazdanim licem i nedokučivim pogledom svojih krupnih očiju izgledao mnogo stariji, bio je nesum¬njivo najspretniji i najradiniji čovjek družine. Vičan kao i svaki pomorac uzlovima i konopcima, pleo je košare i mreže, a pod vodstvom Eloja MacoUeta stao 350 je <3a izrañuje i hoñaljke za snijeg. Radio je to na posijelu, u društvu tesara Jacquesa Vignota i muca-' ljivog Engleza. Trebao je i rezervni par. Kad bi

po¬nestalo konopca, koristili su, kao i Indijanci, crijeva životinja. Joffrevu de Pejrracu Enrico je dobro dolazio i u radionici gdje je izrañivao kemijske preparate. Još kao dječaka na Malti uvijek su ga privlačile takve ra¬bote. Maltu su posječivali arapski učenjaci. Zamazani derani penjali stt se na rešetke prozora i promatrali kako oni u laboratorijima s retortama prave eksplo¬zivne i praskave smjese. Enrico je s grofom bio pro¬našao više načina za pravljenje grčke vatre, i to po otetim receptima. I ovdje u Wapassouu bavio se pro¬nalaženjem dimnih tvari, lažnih topovskih granata i suzavaca. Držao je da sumpor kojim su se služili nije ravan onome s otoka Vulcano u Tirenskom moru,, izmeñu Sicilije i Napulja. Od pokusa su strahovito kašljali jedan i drugi, ali ih nisu prekidali. Anñelika se, s obzirom na zimske nepogode, naj¬više bojala za dobrog i starog Kuassi-Baa. Ali on je svemu odolijevao. Bio je iznad svoje rase i položaja, u separaciji zlata pravo pogansko božanstvo. Smrk¬nuta lica naginjao se nad posude s koštanim pepelom, u kojima je blistala otopljena kovina. Bio je opsjednut tajnama što ih krije utroba zemlje i ništa nije opa¬žao izvan toga magičnog posla kojim je bio zaokup¬ljen od djetinjstva, kada se sa sudanskim tragačima zlata spuštao u beskonačno duboke jame, oslanjajuči se o njihove stijenke leñima i stopalima. U njegovoj zemlji zlato su kao žrtvu prinosili ñavlu. Njegova lju¬bav prema zemaljskim dubinama i zlatu tijesno je bila povezana s ljubavi prema gospodaru. Pomagati mu i. služiti, bdjeti nad njegovim sinovima, i to je u njegovim očima spadalo u posao oko zlata. Bio je ozbiljan, snažan, miran, kao dijete bezazlen a mudar. Izvrsno se razumio u kovine i rudnike. Sve je naučio u Peyracovoj školi, a opet, sve je prožeo svo¬jom genijalnom intuicijom. Zato se i uzdigao nad bi¬jelce koji su morali s njim raditi. Držao je predavanja na Univerzitetu u Palermu i Saleu u Maroku, a uče- 351 353 ni doktori ii hermelinu, školovani Arapi, slušali su toga crnačka roba s velikim poštovanjem. Po njegovoj dubokoj i spokojnoj rezignaciji pred silama prirode, razaznavala se jedino baština Hamovih sinova. Da¬nas mu je kosa bila sasvim bijela a duboke bore na licu ukazivale su na njegovo afričko porijeklo. Bio je mnogo godina mlañi od grofa, ali Hamova djeca stare rano i naglo. Ništa ga nije uzbuñivalo, a opet, bio je osjetljiv. Njegova je prisutnost bila za Anñeliku pra¬va utjeha. Dok bi tako sjedio pored ognjišta, osječala je da meñu njima boravi mudar i dobar čovjek, ple¬menitije prirode, i da u njihove strasti civiliziranih ljudi unosi element antičke, iskonske jednostavnosti Suprotnosti su se izglañivale kao što se

voda oceana, kad preskoči sprud, razlije po laguni i umiri pod bla¬gim njihanjem palmi. Anñelika je osječala pouzdano prijateljstvo još i prema uvijek marljivom, rječitom i neobično diskre¬tnom Pijemontežaninu Porguaniju, pa mučaljivom Englezu Lymanu Whiteu, 6 kojemu se stvarno ništa nije znalo, ali se u njega moglo pouzdavati, te Octa-vu Malapradeu, kuharu iz Bordoa. Izmeñu nje i ovo¬ga posljednjeg postojalo je neko profesionalno sau-česništvo. Kad su razgovarali o kuhanju i jelima, spo¬razumijevali su se upola riječi. Ona je nekada vodila gostionicu i malu tvornicu čokolade u predgrañu Sa-int-Honore. Njegovo iskustvo dolazilo je do izražaja u razgovorima, te ona nije sumnjala da je taj brodski kuhar u izlizanoj bluzi, kojega je viñala kako se na „Gouldsborou" za največe oluje hrabro nosi s prevr-.mttim loncima, autentični šef sale, klase Vatela i Au-digera. Zašto ga je zamišljala, dok je miješao kukuruznu kašu ili nožem hitro raščinjavao kakvu divljač, ne pod bijelom kapom natkuhara, nego radije s napudra-nom perikom, u oficirskom izvezenom redengotu, dok zadignutih manšeta, usred gužve, rukovodi go¬zbom na kraljevskom dvoru? Pošto.je več prošlo vrijeme kad je sa sjekirom u ruci morao pomagati u izgradnji njihove nastambe, 352 opet se vratio loncima. Prepuštao je gospoñi Jonas I Elviri grublje poslove, kao čiščenje povrča, a sam bi kulao i najprostiju juhu i s pobožnom brižljivošču provjeravao kako je začinjena. S vremena na vrijeme spopadala ga je nekakva grandomanija. Govorio je o biranim jelima, kako če pripremiti umak s kaprama na kraljevski način, juhu od račiča a la Sauterne (Sotem), sitni punjeni kupus glaziran čokoladom. Drugi su prilazili i slušali. Anñelika se s njim nadmetala. Spominjala je recepte za pripremanje janječih nogica na lionski način i šerbeta na specijalni način. Za večernjih sijela bile su to priče Hiljadu i jedne noči. tt Aañelika u novom svijetu J^-- XLV ,;Tuñinči" su bili Španjolci i Englezi. Sjedali su oni s drugima za isti stol, dijelili s njima napore i opasnosti, pokazivali jednaku hrabrost i strpljenje, a opet su ostajali stranci. Bilo bi se reklo da su upravo stigli, da su samo na

prolazu, i da zaista spadaju meñu ljude s kojima su dan za danom provodili svoj život Petorica španjolskih pirotehničara bili su, kao i njihov šef, natmureni, ponositi, sifzdržljivi. Nije im se moglo prigovoriti da su prgavi, niti da siju razdor. Izvršavali su zapovijedi i nareñeni im posao. Brižlji¬vo su se starali za vlastito oružje, kao i za ono za koje su bili odgovorni, radili su u kovačnici i rudniku s podjednakom sposobnosti. Bili su svi odreda elitni strijelci, izvrsni borci u džungli i na moru. Pripadali su trupama koje je njegovo vrlo katoličko veličanstvo španjolski kralj, bio odredio da prate galije natova¬rene zlatom i brane ih od gusara. Svi su oni sudjelo¬vali u opasnim ekspedicijama po vlažnim i žarkim šu¬mama, izlagali se ujedima otrovnica, ili se verali po vrhuncima Anda gdje je valjalo hodati četveronoške dok bi krv udarala na uši i nos. Svi su oni prošli kroz ruke Indijancima i odatle izlazili s brazgotinama i trajnim osakačenjima, i zato prožeti mržnjom prema crvenokošcima. Vojnici su razgovarali jedino meñu sobom, a izravno su se obračali samo svom starješini: Don Alvarezu. Ovaj je razgovarao jedino s grofom de Peyracom. Cak i u intimnom krugu, kad bi se oku¬pljali zimi, oni su se držali postrance, kao plačenici n, 354 tuñoj zemlji. Anñelika nije znala pod kakvim je uslo-vima grof de Peyrac uzeo jedne ili druge u svoju slu¬žbu. Zaista je bilo-još teže starati se za njihovo zdrav¬lje, nego za ono overnjskoga kovača. Cesto je primi¬jetila kako Don Alvarez jako šepa a Juana Carilla spopada bljedilo od grčeva u želucu, ali nije mogla da silom izuje dugonjavog kastiljskog velikaša prezriva i odsutna pogleda, i da nedruževnog i šutljivog Ca-rila pita kako mu probava. To je bilo nezamišljivo! Zato se ograničila da službeno dostavlja Juanu Carillu čajeve od metvice i pelina. Nosio mu ih je Octave Malaprade i starao se da ih pije. Kuhar nije pušio, pa je svoj duhan davao mladom andalužan-skom plačeniku. U zamjenu, ovaj bi s njim izmijenio nekoliko riječi o vremenu. Time je snažno svjedočio svoju društvenost. Ali još nije bila smislila kako da priñe Don Juanu Alvarezu pa da na njegove kostoboljom zahvačene udove stavlja vruče obloge od lanenog brašna, što bi mu svakako bilo pomoglo. Neka bijes nosi ohole ljude a isto tako maurski i1 plemički odgoj! Oni preziru že¬nu, hoče da je odvoje rešetkama, pa da samo moli i raña djecu. Don Alvarez je bio zaista dostojan poda¬nik svoga vladara Filipa IV, koji je našao smrt na grijalici jer je etiketa zabranjivala da je uklone.

Mumificirana, isposnička, stroga i mistična civi¬lizacija, koja je ipak dala te čudesne konkvistadore što su za manje od pedeset godina — od 1513. kad je Balboa prešao Panamsku prevlaku i otkrio ocean, pa do Orellane, koji je 1547. ploveči Amazonom od njena izvora u Andama do Atlantskog oceana —- osvojili ve¬či dio golemog kontinenta i pokorili tri blistave indi¬janske civilizacije: Azteka, Maya i Inka. Joffrey de Pevrac je ponekad razgovarao s njima na španjolskom: — Zahvaljujuči vama Četvorici — govorio im je — Spanija neče biti odsutna prilikom osvajanja Sje¬verne Amerike. Vaša su se brača obeshrabrila kad po »• 355 gradičima Algonkinaca i Abenakisa nisu nalazili predmeta od zlata. Isplatilo se pripadati rasi rudara kojoj je oduvijek pripadala iberska, a pretvorila se, eto, u pljačkaše. A kako ste pošli sa mnom, jedino čete vi znati otkriti srebro, bakar i zlato što se kriju pod semljom i tako obnoviti veze sa svojim preñima. Dok su ga tako slušali, poput vatre žive oči Špa¬njolaca bljeskale su čovječnošču i činilo se da tu •retnL U „Pogibeljne" Anñelika je ubrajala četvoricu. Bili su to O'Connel, Vignot, španjolsko-peruanski miner i overnjanski kovač, Clovis. Parižanin Jacques Vignot nije joj zadavao brige. Jak na riječi i sklon piču, ali popustljiv i u stvari osječajan, samo ako si s vremena na vrijeme zadovoljio njegovu taštinu; tada se pokazivao uslužnim i bio je dobar drug. S vreme¬nom, ukazivala mu je veliko povjerenje. Trebalo ga je učiniti saveznikom jer je svojim podrugivanjem, duhovitim odgovorima, pa i zahtjevima, mogao stvo¬riti zlu krv meñu ljudima. O'Connel bio je opasan samo zbog svoje napra¬šite čudi i uvjerenja da ga se progoni. A i bio je pro¬gonjen, u to ga nisi mogao razuvjeriti. Progonili su ga Englezi jer je bio katolik, a Francuzi zato što go¬vori engleski. Prilikom spaljivanja utvrñenja Kata-runka s kojim je izgorjelo i sve njegovo blago, on je bio najmanje dobio. Trebalo je postupati drukčije* govorio je, a ne spaljivati Katarunk. To nije mogao oprostiti i na svakoga je bio kivan. Anñelika nije znala kako da s njim izañe na kraj. Njegovo smrknuto lice, prijeteča gunñanja i stalna zloba tištali su joj dušu, tim više jer je shvačala što ga muči. Jednog če dana pitati muža kakva su čeljad ti Irci, možda če joj on pomoči da otkrije trnovit put sporazumijevanja s.tim sinom zelene Erine. Španjolsko-peruanski miner Sorrino nije bio ne¬ugodan, samo ako ga nisi primječivao, ne zaboravlja^ 356

Juči ipak sasvim da je prisutan. Anñelika mu se smrt¬no zamjerila što ga je, po svom dolasku, bila uzela za Indijanca. Jednako bi mu se bila zamjerila da ga je smatrala Španjolcem. A nadasve je trpio zbog toga fto su ga držali za meleza. Njegovo unutrašnje biče stalno je bilo ograñeno polje na kojem su se divlje borila dva nesavladiva neprijatelja: jedan Quichua Indijanac sa Anda, i je¬dan Španjolac iz Kastilije, neprijatelji koji su se mi¬rili samo na kratko vrijeme da bi s jednakim prezi¬rom promatrali njega, mješanca, što danas skrnavi plemenitu zemlju Inka. Grof de Pevrac ga je znalački uvjerio kako je rudarski poziv podjednako ukorije* njen u objema rasama od kojih on potječe, i kako je kao mješanac, noseči u sebi obje baštine i dvostruke sposobnosti, upravo roñen da bude najuvaženiji ru¬darski specijalista Perua. Proricanje se obistinilo. Bi¬lo je dovoljno ostaviti ga u njegovoj kovačnici i iz¬bjegavati: svaki razgovori ukazujuči mu ipak pošto¬vanje. Kao najopasniji preostao je, dakle, Clovis: tvrdo¬glav, naprasit, sumnjičav i surovo sebičan. Anñelika je osječala da on nikoga ne voli. Bio je od onih koji su u stanju da ugrizu ruku koja ih je nahranila ili spasila. Pitala se u izvjesnim trenucima nije li njen muž bio nepromišljen kad je kao dobrovoljca primio u ekspediciju ovu nepouzdanu individuu, s kojom je tako teško živjeti. Bio je dobar kovač, nema šta, vješt svim bravarskim i oružarskim poslovima. Pravi pomočnik Vulkanov: crn, zdepast, znojan, stalno obrastao u bradu crnu poput čañe. Potkivat če konje bolje od ikoga. Ali, ma kako dragocjena bila ta spo¬sobnost, sada kad je njihovo putovanje završilo, ona nije doatajala da se zaboravi njegova prostota i sva¬ñalački duh. Mrzio je žene i jedini se on u razgovo¬rima pokazivao razvratnim kako bi u čednoj gospoñi Jonas i Elviri izazvao sablazan. Prema Anñeliki bio je ponekad krajnje drzak i zato je njih dvoje vodilo lati žestoki i potajni rat 357 Ipak su se u nečemu slagali: odjek njihovih svaña nije smio doprijeti do grofa de Pevraca. Ona se bo¬jala da ne uznemiri svoga muža, a on se jednostavno bojao... užeta. Ploveči tri godine u službi gospodina de Pevraca, imao je dovoljno vremena da shvati kako je to gospodar koji ne zna za šalu. Zato je i bio do¬voljno pametan da se pred njim suzdržava. Drugovi su mu predbacivali zbog njegova licemjerja, ali sva¬ki svoj napor koji bi doveo do slaganja s njima ili bilo s kime, on bi držao osramočenjem. Jedno veče, na posijelu, Anñelika mu je tutnula u ruku nekakvu prnju punu rupa. — Evo igle i vunene preñe, majstore Clovise.

Hitno mi to pokrpajte. Kovač se usprotivio, ali se ipak prethodno ogle¬dao nije li grof u blizini, — Vi ste žena, to je vaš posao. — Ne! Svi mornari znaju rukovati iglom, to je sastavni dio njihova posla. — Zašto da to ja radim? Vidio sam kako dru¬ gima krpate odječu. — Moguče, ali je potrebno da izvršite pokoru. Primjedba je upalila. Clovis je najprije pogleda, držeči u jednoj ruci odječu a u drugoj iglu, a onda se bez riječi dade na posao. Jacques Vignot, koji je sjetio do njega na klupi, čuo je kako u nekoliko na¬vrata gunña: „Vršiti pokoru! Vršiti pokoru! lije¬po! ... Još jedna novost!... Cesto je ponavljao jednu rečenicu čiji je smisao ostao zagonetan Anñeliki i drugima. — A lijepo, dakle! — govorio je odmahujuči svo¬ jom crnom glavom. — Kakva je smisla imalo što sam nosio lance u Sainte Foy de Conquesu (Sent Foa d Konk) kad sam spao na ovo! Neki drugi dan, začuvši napolju žestoku svañu, Anñelika je izašla upravo u trenutku kad je Overnja-nin zamahnuo cjepanicom nad glavom jednog Indi¬janca. Kako ju je, radi sigurnijeg udarca, pri tom u 358 iruci premještao, Anñelika je imala upravo toliko vre. taena da zgrabi svoj pištolj i opali u njihovom prav¬cu. Cjepanica prasne i ispade Clovisu iz ruke, a i on sam pade nauznak na zaleñenu zemlju. Anñelika po¬juri i zadrži ruku Indijancu koji je bio trgao nož i spremao se da ugljenaru odere čupavi skalp. Videčl da je njegov napadač na zemlji, Indijanac se nekako smirio. Svi su na pucanj istrčali napolje. Ovaj put je bilo teško zabašuriti incident. Grof žurno dotrča i jed¬nim pogledom otkri sudionike: — Sto se dogodilo? — obrati se kovaču koji je ustajao blijed kao smrt. — Ona... Ona je pokušala da me ubije — pro¬ muca pokazujuči na Anñeliku. — Samo tri palca bli¬ že, i bila bi mi prosula mozak. — Prava šteta! — reče Anñelika smijuči se. — Nisam namjeravala da te ubijem, jadna bluno, spri¬ ječila sam da ne počiniš ludost koja bi te stajala ži¬ vota. Zar vjeruješ da bi izbjegao nožu ovog Indijan¬ ca da si ga udario? Pucala sam u tvoju cjepanicu, a

ne u tebe. Da sam te htjela ubiti, vjeruj, to bi se bilo i dogodilo. Ali Clovis odmahne glavom. Pod njegovom slabo obrijanom bradom, lice ru¬pičasto od boginja imalo je boju loja. Zaista se bio silno uplašio; i dalje je vjerovao da ga je Anñelika htjela ubiti, te da samo slučaju duguje život. Več odavna je mislio kako se to mora dogoditi, kako če ga ta strašna žena ubiti, bilo lancetom, bisturijem ili vradžbinama. Ali pištoljem, e to je več previše! — Ništa vam ne vjerujem — progunña. — Tako precizno niste mogli nišaniti. Žene to ne umiju — Budalo — reče grof ljutito. — Hočeš li da po¬ novimo pokus. Vidjet češ da te više ne bi bilo meñu živima da je gospoña grofica htjela pogoditi tebe. Uzmi tu cjepanicu, podigni je malo u zrak pa če§ provjeriti je li istina ono što su ti pričali o pucanju prilikom prijelaza rijeke Sakoora. Uzmi cjepanicu! Kovač to energično odbije. Ali Yann le Breton pokaza povjerenje. On se bio zatekao pored An-ñelike kad je uhvatila Pont-Brianda. On podigne cjepanicu, a Anñelflta, koja se u meñuvremenu vra¬tila na kučna vrata, opali odanle metak i cjepanica prsne. Začu se pljesak. Morala je to ponoviti nekoliko puta. Probudio se i Don Alvarez i htio da vidi kako gaña najprije iz puške fitiljače, a zatim kremenjače. Bez muke je dizala teško oružje, pa su se svi čudili njenoj snazi i počeli se ponositi što je meñu njima. 360 XLV1 Kad je ovako hladno u Wapasouu, može li se za¬misliti kako mora biti u gradovima koji leže sjever¬nije? ... Tri grada... Tri palanke izgubljene u beskraju, na obali Saint-Laurenta. Brodovi če stiči tek u pro¬lječe. A dotle... na njima i oko njih ledeni oklop. Zarobile ih bijele stepe, zarobila ih tišina, bezgranični prostor, sumoran i pust. Montreal, na otoku, u podnožju svog malog uga¬slog vulkana. Trois-Rivieres, slijepljen uz rukavce svoje smrz¬nute delte.

I kralj sviju, Qu6bec, na svojoj litici. Tri grada okrunjena dijademom od bijelih dimova što se iz nji¬hovih dimnjaka spokojno izvijaju u rumena jutra i predvečerja. Tri izgubljena grada. Nek u njima plamsa na ognjištu vatra da ih spa¬si od smrti! Život što ga daje vatra toliko je djelotvoran da se zaboravlja na smrt, na tišinu, na pustoš. Vrvi svi¬jet po tim gradovima, u njima ljudi čavrljaju, splet¬kare, kuju zavjere, biju se cijele zime: jezikom po salonima, stocima po kabareima — žestoko, mučke, srdačno kao prijatelji, roñaci, kao pravi Kanañani. A mnogo se u njima moli i beskrajno dugo ispovijeda. Razmišljaju ljudi, sanjare upiruči pogled na bijela 361 h.l.J ii- 1 prostranstva Saint-Laurentskih planina ili sivo ob¬zorje šume na jugu. Sanja se o odlasku. Prema moru i Evropi, ili pre¬ma zapadu, gdje ima krzna i uroñenika... U ovom ili u onom pravcu, svejedno... ali otputovati. Samo otputovati... Oh, kad če doči vrijeme da se krene?... A tu se i ljubi: onako na brzinu, potajno i s ka¬janjem čak i meñu supružnicima, jer oko jezuite is¬pituje svačiju savjest. Mnogo se tu pije. To je jedini užitak. Rakija, pa opet rakija: od jabuka, od šljiva ili pšenice, mirisna, prozirna i pečena u vlastitom kotlu. Zimi sve ulice mirišu na kominu, na Šumske vatre i na juhu od slanine i sušenih jegulja. Zimski su dani prožeti mirisom tamjana od misa i večernji, a i od mirisa u kožu uvezanih knjiga koje su donesene iz Evrope a listaju se neprestano, ponovo čitaju uz ognjište. Zimske noči pucaju pod ledom. Reklo bi se da če prsnuti stakla. Po oknima inje šara svoje cvjetove. I baš u tim gradovima pukla je i proširila se vijest. Živi su oni stranci iz Katarunka za koje se mi¬slilo da su ih poklali Irokezi. Na životu je ona tako lijepa žena što se iz dubokih šuma pojavila na izvo¬rima Kennebeca jašuči na konju. Živa je, Demonka...! Slavlje i užas! Radost onih koji vjeruju u moči pakla. Zar mislite, bračo moja, da ñavo šalje na zemlju jednoga od svojih slugu da od šačice Irokeza ne osta¬ne od nje nego samo dim?... Nije nego!... Vrag je

močniji od toga!... Još nije u Acadiji uradio toliko zla da bi se mogla proricati njegova pobjeda ili poraz. A dokazuje to što je Demonka još uvijek ona¬ mo iako je Katarunk spaljen. Lomenie ponavlja: „Sam sam vidio Katarunk u pepelu"... Ali onaj tko je donio tu izvanrednu vijest kaže doslovno: „Stranci su na životu, a nalaze se u plani¬nama, u mjestu što se zove VVapassou, na Srebrnom jezeru." Tko da sumnja u onoga što je ñonio tu vijest? On vidi i ono što je daleko. To je svetac. Vidio je kako su stranci umakli Irokezima a da se nisu morali ni upuštati u Borbu. To je dovoljan dokaz da su slu¬ge Sotone. Bog nije mogao pomoči bičima koja ne zabijaju u zemlju križ, ispovijedaju hereze i ne primaju svete sakramente. Onda je to uradio ñavo! Gospodin de Lomenie gubi pamet. To ga je začarala Demonka, reče on — isto kao i Pont-Brianda koga su vidjeli kako turoban i smeten luta ulicama Quebeca pričajuči o ženi lijepoj kao dan, što ju je sreo u dubokim šumama... A jahala je na konju... Kao da to može biti. Nikad u Sumi nije bilo bije¬lih žena. Oni koji su je tobože vidjeli jahati na konju, prevarili su se. Bio je to jednorog, o tome nema sum¬nje ... Njih nekoliko što su «e zatekli u ponoru kad se prikaza pojavila prvi put na mjesečini, tvrde da su primijetili šiljat rog... Obasipaju ih pitanjima, pre-klinju ih neka se jasno prisjete, okružuju ih oni koji su ove jeseni bili u ekspediciji gospodina de Lomeniea te sreli crnog čovjeka s maskom i ženu čije ime se još ne usuñuju glasno izgovoriti: Demonku, ali koju več nazivaju Damom sa Srebrnog jezera. A što če se sada dogoditi? Monsignor biskup naredio je procesije i postove. Otišao je da posjeti u njenom samostanu sestru Ma-deleinu, vizionarku, a onda se ptputio guverneru Ka¬nade, gospodinu d'Arreboustu, da se kod njega sa¬stane s pobožnim načelnikom grada Quebeca i s dru¬gim ličnostima, te s mnogim jezuitima. 362 363

Dugo plamte sviječe iza prozora u dvorcu na iftld... Saint-Laurent je, na mjesečini, prostrana bijela ravnica. Joffrey de Pejnrac je pažljivo slušao jer je Anñe-lika izgovarala i takve riječi koje su mu smetale. — Jednoga dana kad je za mojim stolom bilo okupljeno trideset uzvanika... Kad sam odlazila na parišku tržnicu da odaberem bačve... Te dame su se najbolje slagale s Octavom Ma-lapradaom. 364 XLVH U Wapassou je bila stigla mala indijanska obi¬telj i nastanila se na oko milju daleko od nastambe, pokraj jezera u kojemu su lovili dabrove. Vidjeli su ih kako se često vrzmaju po okolici Izmeñu Overnjanina i jednoga od njih izbila je svaña zbog sestre ovog posljednjega, dosta lijepe uro¬ñenice dugih pletenica, kojoj su zubi blistali od bje¬line kad bi se nasmijala, a nije krila što očekuje od „Normandijaca" koji su, prema pričanju, stvoreni za ljubav. Bila je tu i druga, naizgled plašljiva, ali je svejedno s lakočom ugovarala intimne sastanke. Meñutim, bilo je čudno kako su se muškarci malo koristili tako susretljivim susjedstvom. Nisu »e tuñili jedino mladi Yann, Jacques Vignot i jedan od Engleza. A i njihovi izlasci bili su rijetki Pokazalo se čak da do svañe s Indijancem nije došlo zbog sestrinih ljubavnih veza, več zato 5to je djevojka, švrljajuči po dvorištu nastambe, bila. ukrala Overnjaninu duhan i nož. Anñelika se sjetila onoga što joj je muž jednom objasnio. Pomorci su suzdržljivi. Kajco je, u potrebi, i sam bio u stanju da dugo živi bez žene, Joffrev de Pevrac je znao odabrati ljude koje če povesti sa so¬bom. Oni su pošli s njim jer im je obečao zlata. Pri¬vlačnost avantura i uspjeha nadomještala im je uži¬tak. Žena je dio plijena, a igra još nije dobivena. Na to če misliti kasnije!... Neko instinktivno nepovje¬renje prema ljubavnim obavezama, koje otvaraju put ropstvu, pomagalo im je da ovladaju svojim čulima. 365 Anñelika se sjetila Nicolasa Perrota koji je več tri godine ostavljao kod kuče ženu i dijete i potucao se šumama, a u prilici, i čitavim krajem. Tada je, malo prije prvoga snijega, bio krenuo prema jugu nastoječi da stigne do trgovačke radnje jednog Holanñanina, na ušču Kennebeca, i da odanle donese najnužnije namirnice: sol, šečer, brašno, malo ulja...

Najzad se pokazalo — tko je to mogao i pomisliti — da je najuporniji kod lijepih uroñenica stari Ma-collet. Po svakom vremenu, neprestano se kretao od svog zadimljenog vigvama do onog Indijanaca. Pti¬čica je bio taj Macollet! Volio je da sjedi uz ognjište nekog Indijanca i da s njim razgovara. Voña toga plemena bio je pomalo i vrač. Donosio je Anñeliki korijenje, trave i smole. Pošto je prvi trenutak straha prošao, otkako joj je jednog lijepog jutra, dakako nečujno; prišao iza leña, ali ruke uz¬dignute u znak mira i kao medvjed sav načičkan krznima, postali su dobri prijatelji. Postepeno joj je uspijevalo da s njim razgovara na njegovu jeziku i pomalo se time ponosila jer su joj bili rekli da se je¬zici uroñenika teško uče. Misionari koji su o tome govorili u Francuskoj tvrdili su da su za to potrebne godine, a i divljačari kao da baš nisu hrabrili prido-šlice nek se prihvate takva učenja. To može samo onaj tko se tu rodio — objašnjavali su. Ali Joffrev ñe Pevrac je vrlo brzo ušao u te govore i objasnio Anñeliki da su poteškoče samo prividne. Onima koji su se tužili nedostajao je dar zapažanja. On je vrlo brzo opazio da večina indijanskih ple¬mena u njihovu susjedstvu ima isti jezični korijen, koji vjerovatno potječe djelomično ili od Inka, ili pe¬ruanskih Quichoua. I zato ih je njegov rudar melez, čim je stigao ovamo, u Sjevernu Ameriku, odmah mogao razumjeti. Irokezi, Algohkini, Huroni i Abenakisi bili su roñaci po jeziku, jer su im jedino akcent i intonacija bili drukčiji, pa i neke obične riječi •— kao voda ili dijete. Uz to, pojedina su plemena davala takvim ri¬ječima drukčija tumačenja. Na primjer, za vodu se moglo kazati izvor, tekučina, a za dijete: mladi, mali, sin... Prilikom sporazumijevanja opči je smisao davao korijen, a preciznost izraza dolazila je od prefiksa i sufiksa. Kako je korijena bilo relativno malo, mogao si se s nekih pet stotina riječi snalaziti u svakoj si¬tuaciji, usprkos prividnoj raznolikosti tih jezika. Služeči se tim ključem koji joj je dao muž, Anñe¬lika se i sama čudila svom brzom napredovanju. Dakako, još zadugo neče ona time u potpunosti ovladati, te če Indijanci pucati od smijeha pri sva¬koj pogrešci koja joj se omakne. Najprije je trebalo dugo slušati. Tako si mogao uočiti akcent i tonalitet, i osobito, poseban grleni način artikulacije, pri koje¬mu se mišiči lica uopče ne miču. Zbog toga, kad In¬dijanci izgovaraju riječi i u največoj ljutini, prisliljeni su da ostanu mirni. Naprotiv, dok nisu govorili, veo¬ma su se kreveljili i u

svakoj prilici razvaljivali usta od smijeha. S vremenom, Anñelika je razabrala da postoji samo šesnaest glasova, ali da je meñu njima interval četiri puta duži nego u evropskim jezicima a ponekad, naprotiv, dvaput brži. Zato je i ritam govora imao osam puta više varijanata nego u fran¬cuskom ili engleskom, a baš to je u detalje unosilo nijanse. Pa iako je do savršenstva trebalo još" dugo, svi su u Wapassouu vježbali, a napredniji su ispravljali po¬četnike. Anñelika se dakle izvrsno sporazumijevala sa starim poglavicom iz Vigvama dabrova, koji se, iz ravnodušnosti ili staračke dobrodušnosti nije hvatao za njene jezične pogreške, pa se usuñivala upuštati s njim i u duge razgovore koji su mnogo zabavljali Joffrev de Pevraca kad bi je zatekao kako raspravlja s crvenim vračem okičenim perjem. Očaravala ga je njena živahnost, želja za živo¬tom, njena posebna hrabrost. Sada je on nju češče pratio pogledom. 367 U početku je mislio: „Sve če ovisiti o njoj, Wa-passou če biti trenutak istine." Divio se videči kako se okružila nekad neprijateljskim skitnicama koji su sada, meñutim, bili spremni da je prihvate kao svoju majku, sestru, prijateljicu, vladarku. Jedne večeri Joffrev de Pevrac zamoli Anñeliku da pozove Elviru na jedan sasvim lični razgovor i da je, pošto je on bude primio u njihovoj tijesnoj sobi, isprati. U nedostatku mjesta kamo bi se mogao povuči pred indiskretnim ušima kad je nekoga imao primiti nasamo, ova je soba bila unaprijeñena u „kapetanov kabinet na zapovjedničkom mostu", a ka¬ko je do nje valjalo priječi nekoliko stepenica, to je još i dopunjalo iluziju. Namještaj je bio uljepšan jednom priprostom foteljom prekrivenom krznom, u kojoj je sjedio grot Došljak je morao stajati, i ako je bio malo višeg ra¬sta, gotovo je glavom dodirivao tavanicu. Ako je razgovor bio neslužben, Joffrev de Peyrac bi mu rekao da sjedne preda nj, na kamenu ploču ognjišta i zatražio bi da im donesu pintu pive i dvije čaše. Tako se on navečer često povlačio nasamo, sad s ovim, sad s onim. Ljudi su cijenili takve razgovore u četiri oka jer su mogli da se s gospodarom objasne, iznesu svoje pritužbe, ali i da prime naloge koji su Ih po potrebi urazumijevali. Zato je jadna Elvira bila silno uzbuñena dok je drščuči prelazila onih pet stepenica do „mosta". Anñelikina prisutnost ju je umirila, ali se sve¬jedno mučila jer je bila savjesna i uvijek se smatra¬la zbog nečega krivom.

Kad su se za njom zatvorila teška vrata, utih¬nula je i buka iz družinske odaje. U sobici se čulo tek pucketanje vatre, a na mahove je s polja dopirao i šum jela koje su se na vjetru svijale i svojim vrho¬vima udarale o krov. Grof sjedne. Mlada žena ostade stajati i Anñelika je, sjedeči za njenim leñima opazila kako joj podrhta- 368 vaju uska ramena, a nježni potiljak se sagiba. Jadna žena nije znala kako da se drži pod smrknutim ispi-tujučim pogledom kojim ju je grof mjerio od glave do pete, a pri tom se ipak blago smiješio. Znao je da u svoj pogled unese neku nježnu to¬plinu koja je mogla uzbuditi bilo kakvu ženu. — Elviro, dijete moje lijepo — reče on nježnos. Saslušajte me što je moguče mirnije. — Jesam li počinila kakvu pogrešku, monsinjo- re?... promuca ona gužvajuči svoju platnenu pre¬ gaču. — Rekao sam da me saslušate mirno i bez stra¬ ha... Umirite se. Mogu samo da pohvalim vas i vašu ljupkost. A ipak ste izazvali uzbuñenje koje ovdje može dovesti do ozbiljnih posljedica. — Ja?... O, monsinjore!... — Da, vi, usprkos svojoj nenametljivosti i čedno¬ sti, zato što imate lijepe nježne oči i rumene obraze. Zbunjujuči se sve više, Elvira ga je gledala bez razumijevanja. — Primijetio sam da vam jedan .od mojih ljudi udvara. Recite mi bez uvijanja smeta li vam ta pa¬ žnja, želite li da ona prestane, i nije li po vašem mi¬ šljenju on predaleko otišao u pokazivanju svojih osječaja. Kako je ona šutjela, on nastavi: — Ovdje su u utvrñenju samo tri žene, i jedino ste vi bez zaštite muža. Izdao sam vrlo stroge upute kako se imaju s vama ophoditi. Potrebno je da znam jesu li poštivali disciplinu. E pa odgovorite! Držite li nametljivim poštovanje koje vam se od izvjesnog vremena ukazuje. Znate na kojega čovjeka mislim, zar ne? Ovaj put ona crveneči obori glavu i potvrdno kinine. — To je Octave Malaprade — reče on.

Šutio je neko vrijeme, upravo koliko je bilo po¬trebno da u svijest dozove kuharov lik, njegovu ugo¬dnu pojavu i krotki osmijeh. 36S M Anñelika u novom svijetu Zatim, iz džepa svoga prsluka izvadi jednu oñ rijetkih cigara koje su mu još ostale i sagnuvši se nad vatru, pripali je žeravicom. A onda se opet zavali u fotelju, povuče jedan dim i blago nastavi: — Ako je prekoračio dozvoljene granice, bit če obješen. Elvira krikne i pokrije lice rukama. — Obješne?... Oh, monsinjore. O, nemojte jadnog mladiča. O, ne zbog toga! Ne zbog mene!... Ja to ne zaslužujem... — U ovom je kraju žena kraljica. Zar to niste znali, dijete moje?... Opet ju je pogledao s onim svojim nedostižnim smiješkom od kojeg su krajevi njegovih lijepih usta poprimali zajedljiv ali umiljat izraz što ga je Anñe-lika tako dobro poznavala. — Zar niste znali da su žene kraljice?... nava¬ ljivao je. — Ne, monsinjore, nisam to znala — odgovori ona naivno. Drhtala je svim udovima, ali strah koji je osje¬čala zbog ugroženog Malapradea davao joj je snage da se sabere i da ga brani. — Monsinjore... Preklinjem vas! Kunem vam se... Nikad on nije uradio nešto zbog čega bih mo¬ rala crvenjeti. Jedino sam osječala... da... da on... — Vi ga volite?... Palo je i prvo pitanje. Ona ušuti i stade da izgubljeno gleda oko sebe. — Ne, ja... ne znam. — Pred tri mjeseca izgubili ste na „Gouldsbo- rou" muža. Gledala je u njega nekako tupo. — Muža? — Zar ga niste voljeti? Salijetao ju je, saplitao, upijao svoj prodorni po¬gled u njene djetinje zjene, te je primorao da ga gleda. — Voljeli ste ga? Svoga muža.

— Da... svakako. To jest... ja... eto, više ni sama ne znam. On ponovo odvrati pogled i šutke nastavi da puši. Ona je stajala nepomično, više nije drhtala, samo su joj se ruke kretale dok ga je promatrala. On opet mirno nastavi — Octave Malaprade je maločas bio tu i sa mnom razgovarao. On vas ljubi. Pogañajuči da su mi njegovi osječaji poznati, predusreo me i povjerio mi se... A evo što je zatražio da vam ispričam o nje¬ mu i njegovoj prošlosti. Prije pet godina, u grañu Bordou, gdje je držao ugledan hotel, ubio je svoju ženu i njena ljubavnika pošto ih je zatekao zajedno. A onda, ne znajuči kako da izbjegne posljedicama svoga čina, a i zato da pred neizbježnom istragom ukloni tragove svoga dvostru¬kog zločina, on je oba lesa sasjekao na komade, jedan dio spalio, a ostatak uspio prebaciti na gradsko sme¬tlište ... Anñelika prigušeno krikne i ugrize se za usne. Elvira je zateturala. Kao da ju je grom ošinuo. Peyrac je i dalje pušio, znatiželjno je proma¬trajuči. — Nakon toga — nastavi on — počekao je neko vrijeme a zatim pobjegao u Spaniju. Tamo je stupio na moj brod i ja sam ga primio u službu. Nastade duga stanka. Odjednom se mlada Rošeljanka uspravi. Sada se držala ravno i činilo se da promatra nešto s onu stra¬nu svoga vlastitog biča. — Gospodine grofe... reče najzad odlučnim i jasnijim glasom, kakav nije dotada pokazivala. Neka mi gospodin grof oprosti ako mu izgledam neosje¬ tljivom. Ali, evo, do kakva sam zaključka došla. Ja mislim da je taj čovjek ubio u bijesu ljubomore i iznenadno, a onda se zatekao sam i izgubljen u tom užasu, pa nije znao kako da se iz njega izvuče. Postu- Pio je kako je znao, samo da se spasi. Ta stvar pred- 370 24* 371

itavlja u njegovu životu zao udes, nesretan slučaj, kao što je iznenadna bolest... Onda duboko uzdahne. Ali ta bolest neče me spriječiti da ga volim — reče glasno. — To što ste mi upravo ispričali otkrilo mi je što zapravo osječam. Vaša su mi pitanja po¬mogla da sebi zavirim u dušu. Da, zaista' sam voljela svoga pokojnog muža... ta zato sam ga... onda... i uzela... Ali to nikada nije bilo ni nalik na ovo Sto danas osječam prema ovomu. Ma što o njemu govo¬rili, ja osječam da je ostao dobar, pravičan i usprkos svemu nježan. Sada ga dovoljno poznajem da to mo¬gu tvrditi. On je nesretan. Ušuti, a onda če zaneseno: — One olujne noči, kad smo stizali u WapassoU|. nosio me je cijelim putem. To nikada neču zabora¬ viti. .. Joffrev de Peyrac je dobrohotno pogleda. — U redu, u redu! — reče. — I želio sam da od vas čujem takav odgovor. Hrabri ste, mala Elviro, i srce vam je plemenito. Imate bistru pamet i ne do¬ puštate da vas zavede lažna osječajnost, koja bi inače bila razumljiva, ali u ovoj prilici nepogodna. Taj... nesretni slučaj kako vi kažete, obilježio ga je za čitav život. Učinio ga je zrelim i dao novu dimen¬ ziju njegovoj dotad prilično banalnoj egzistenciji, premda je kao vlasnik hotela bio postigao u svom zanimanju zavidan uspjeh. Neki če možda držati da pravdi nije udovoljeno i s njima se slažem. No, kako su u neku ruku i njegove žrtve beznačajne osobe, ni¬ kada ga nisam poticao na kajanje ili ispaštanje. Ono dolazi samo od sebe, svakoga dana, samim sječanjem. Radije .sam ga bodrio da postane onakav kakvim ga vi danas poznajete: dobar i.profinjen čovjek, ali L .energičan i pronicav. A ta su mu svojstva nedostajala prije nego je doživio dramu. On če vas zaista mnogo voljeti. Mlada je žena skrštenih ruku upijala njegove riječi. 372 — Još nisam završio — reče. — Vama ču dati

miraz, pa tako vaš bračni život neče početi s teško¬ čama. On če imati pravo na znatan dio bogatstva što če nam ga donijeti rudnik na Srebrnom jezeru. Uz to, kao moj lični dar, dobit če novac kojim če moči otvo¬ riti gostionicu, i to u kraju koji sam odabere. To može biti Nova Engleska, pa čak i Nova Španjolska ako sluti da če tamo bolje uspjeti. A starat čemo se i o odgoju vaše dvoje prvoroñene djece kako bi kasnije mogli postiči nešto više... — Oh, Monsinjore! — poviče ona. — O, kako da vam kažem... Neka ste blagosloveni, monsinjore!... Baci se preda nj na koljena, dok joj se lice ku¬palo u suzama. — Kako je spretan — mislila je Anñelika. Da hoče, sve bi žene klečale pred njim. Ma kako da je zaljubljena u drugoga, zar i ova ne bi bila spremna da mu se poda iz poštovanja i zahvalnosti. — Ne treba plakati, draga. Hrabro ste podnosili nepravedna iskušenja. A znam da je i onaj koga vo¬lite več okajao svoje grijehe. Pravo je da se sada pokuša sve ispraviti. Život je milostiv. Mnogo više od ljudi. Donosi iskušenja, ali i nagrade... — O, da! Razumijem, monsinjore... shvačam fto hočete reči. Govorila je tihim glasom prekidanim jecanjem. — Dok sam živjela u La Rochelleu, bila sam pri¬ prosta žena... Ni na šta nisam mislila. Danas vidim da to i nije bio život... Vi ste me poučili, monsi¬ njore, i sada sam sasvim druga. Kolike li sam stvari otada shvatila... otkako živim u vašoj zajednici — reče plaho. — Oh, kako volim Wapassou, kako volim vašu kuču, monsinjore! Nečemo otiči. Nikada! Ostat čemo ovdje, ja i on, da vam služimo... On je prekine blagom kretnjom. — Umirite se! Večeras je kasno da bi se kovali planovi. Najprije se morate odmoriti. Doživjeli ste pravi šok. Obrišite suze. On ne smije vidjeti da ste plakali, inače če biti uvjeren da ga odbijate pa če 373 prostrijeliti sebi glavu prije no što ja uspijem da ga razuvjerim. Ti ljudi iz. Bordoa su nagli... Ipak bih vam savjetovao da mu do sutra ne dajete

odgovor. Povucite se u svoju sobu. Bolje je da kroz noč sazre vaša odluka. A ni njemu jedna noč nedoumice i razr mišljanja neče biti na odmet. Bolje če znati prosuditi koliko mu vrijede osječanja. Idem ga samo obavije¬stiti da želite razmislili. Ona ga je pokorno slušala. — Uz to ču tražiti od vas — opet če Peyrac •— da nastavite živjeti kao i. ranije, u običnom i vidlji¬ vom prijateljstvu. Ulazimo u srce zime. Nije to vri¬ jeme za ljubav. Moramo prebroditi još velike teškoče. i svi iz njih izači živi i moralno zdravi. Vi me ra¬ zumijete? Ona polako obori glavu. — Kad stigne prolječe, siči čemo opet do Goulñs-boroa i pastor če vas vjenčati... ili svečenik; o tome čete se več dogovoriti. — Pa da! Ja sam hugenotkinja, a on papist, po¬ vika, otkrivši to s užasom. — Ako to odložite za posljednji tren, jarak koji vas dijeli izgleda mi lako premostiv. Mir! Mir na zemlji ljudima dobre volje... Te nas se riječi svih tiču. A sada, laku noč! Anñelika isprati mlañu ženu do praga njene sobe i poljubi je na rastanku. Večina muškaraca več se bila povukla iza velike zavjese od ušivenih koža, što je zaklanjala njihovu spavaonicu na dva kata. Prolazeči opet dvoranom, začu kako se kotrljaju lonci i opazi da su to ispali iz ruku uzbuñenom Mala-pradeu. Kuhar je bio blijed i uputio joj je pogled ranje-iiog psa prepeličara. Anñelika se sažali, priñe mu i žustro došapne: „Ona vas ljubi" 374 XLVni Sutradan, Elvira je sama potražila Malapradea, a kako je bilo lijepo vrijeme, zajedno su sišli do jezera gdje su ih vidjeli kako dugo šeču obalnim puteljkom. Kad su se vratili, blistali su cd sreče i držali se za ruke. Povodom zaruka upriličili su im malu sveča¬nost, koja je protekla u iskrenoj radosti. Pa ako se Malaprade i naslušao uobičajenih peckanja svojih drugova, bilo je to izvan domašaja ženskih ušiju Bio je sav preobražen Njihova sreča je svima pravila zadovoljstvo.

Usprkos svemu, Anñelika neko vrijeme nije mo¬gla da zaboravi Peyracova otkriča u pogledu ugosti¬telja. Sigurno su potresla više nju nego Elviru. Možda zato što je bila manje nevina, ona su joj dozivala u svijest njene vlastite odvratne uspomene. Navečer, u sobici pored vatre, nije mogla a da na njih ne misli. Dvoje ljubavnika sasječeni na komade kuhar¬skim nožem. Ruke ljepljive od krvi, strah, znoj što curi niz lice, samoča progonjene zvijeri. Anñelika utone u razmišljanje. Pred oči joj iskrsne slika kako se kosiri obaraju na usnule vratove, pa ogavna i tužna glava što je pripadala čovjeku kome se htjela osvetiti, a sada je, eto, jedan seljak drži pred njom za kosu, i iz nje curi krv u kojoj bi s užitkom bila oprala svoje nje¬žne prste. Tu mržnju, ta trzanja nesmiljene ali i prestra¬vljene životinje, to protivljenje čitavog biča povuče- 375 nog u blato i trulež, sve je to bila ispovijedila prioru opatije u Nieulu i on ju je odriješio od grijeha. Ali kako da izbriše trag, bolni pečat onih trenu¬taka? Klečeči u svojoj sobi pored-vatre, priginjala je svoj nježni profil, koža joj se ježila, obuzimala ju je nekakva mučnina. Shvačala je Malapradea, osobi¬to nakon počinjenog zločina: njegov bezimeni užas, biče šibano olujom, gnušanje pred samim sobom. Bacala je u vatru drva, tek da zaposli svoje drh¬tave ruke. Pomislila je kako se Elvira pokazala hra¬brom. Ispoljavala je odvažnost čistih duša, onih-koje „ne znaju". — Te male hugenotkinje nije lako natjerati da govore, mozgao je u sebi Joffrev de Pevrac misleči na Elviru. A opet, lakše je s njima izači na kraj nego s ovom. I on stade da motri Anñeliku koja je, na nekoliko koračaja od njega, klečala tako odsutna i daleka da i nije bila svjesna njegova pogleda. Od svih „njegovih ljudi-', ona se, svakako, naj¬manje povjeravala. Krilo se u njoj toliko toga što se nije smjelo povrijediti. Trebalo je čekati da sama do¬ñe tražiti od njega utjehu. Ona je žena. A žena, ma što se mislilo, nije stvo¬rena za pakao. Ona se dugo stidi svojih podlosti, na¬silja, gnusoba... Ona nije stvorena za mrak i nered, nego za svjetlost i sklad... Ne ostaj u svojoj patnji, dušice, tako daleko od mene! Ja znam tvoju slabost To je rana koju zadaje život, i nje se ne treba stid¬jeti. Takva je čovjekova sudbina. Važno je samo znati kako od nje ozdraviti.

Nekoč su žene, djeca, seljak, zanatlija, mali čo¬vjek, dakle svi slabi, imali branitelja. Bio je to vitez. Njegova je bila zadača da se bori za bijednike i da ih osvečuje, da plati cijenu krvi za one kojih su ruke i duhovna snaga bili krhki. To je bio njegov poziv. Danas su se vremena izmijenila. Bori se svatko. Žene se bore noktima i zubima; a običan čovjek? On, eto, radi kao Malaprade: podliježe panici i strahu. Običan Čovjek je stvoren za svet život. Mora li se jednog da¬na suočiti sa strašču i zlom, on se usplahiri, ostaje za¬tečen, jer nikada nije mislio da se to može dogoditi njemu. Čovjek takva kova u stanju je da svašta ura¬di, pa i ono najgore, nezamislivo. A u stvari, jedino što j^ postigao jest usamljenost grešnika. Lako moga da zamislim toga uvaženog i u gradu poštovanog čo¬vjeka kako, sav oznojen u licu, siječe još tople udove dvaju poznatih i bez sumnje voljenih biča, i prizna¬jem da bi mi taj prizor ulio više sažaljenja nego-zgražanja. Jadni obrtnice! Gdje je tvoj branitelj? Gdje je tvoj sudac zaštitnik? Kad se rodiš plemičem, u krvi ti je da gledaš u lice opasnosti, smrti, onome najgorem što može pos¬tojati na svijetu a roñeno je iz nesavršenstva. A upravo je to nedostajalo savjesnom i pripro¬stom obrtniku Malapradeu. Da je bio plemič, ne bi umorio one koji su ga izvrgli ruglu, ne bi bio podle¬gao slijepoj i ludoj agresivnosti. Svoju ženu bi bio dao doživotno zatvoriti u neki samostan, ljubavnika bi javno izazvao na dvoboj i ubio bi ga, ali ne riski¬rajuči ni zatvor ni vješala, jer je nekažnjivost za uboj¬stvo u otvorenoj borbi bila vitezu zajamčena. Ali vi» teštvo je umrlo, i to globljenjem čak i onih vitezova koji su se suviše koristili svojim prednostima i po¬vlasticama, dok kardinal Richelieu (Rišlje) nije na kraju zabranio dvoboj. Za kakav svijet da danas spremam svoje sinove? Za svijet u kojemu su lukavstvo i strpljivost neos¬porno najglavnije oružje. Ali zato što je prešla u dru¬gi plan, snaga nije time postala manje neophodna.. Kako je i sam razgovarao sa svojom savješču, Pev¬rac je bio tako dalek da je to sada primijetila Anñe-lika te uputila pogled prema njemu. Gledala je kako sjedi i okreče prema plamenu-svoje rezano lice, na kojemu kao da su jedino oči J usne pokazivale sposobnost osječanja: toliko je koža¬sta njemu bila otvrdla od vjetra, sunca i mora. Nije S76

37T *više nosio bradu. Indijanci ne vole bradonje, govorio je. A preporučivao je i svojim ljudima da se povedu za njim kako ne bi ozlovoljavali Indijance, kojima je i sam pogled na tu neurednu dlaku bio isto toliko mučan koliko i bestidnost. Pa ako divljačari i nisu marili za tu obavezu, bilo je to iz lijenosti i nehaja, ali i zbog neshvačanja. A bolje bi bili uradili da su se brijali. Znalo se da je dični otac Breboeuf (Brebef) platio užasnim mukama dvije, Indijancima nesnosne neprijatnosti: bio je čelav, a nosio je bradu. Joffrev de Pevrac je uvijek pogañao takvu stvar, a to mu je omogučavalo poštovanje što ga je osječao prema svome sagovorniku. Anñelika mu priñe i položi glavu na njegova ko¬ljena. — Odakle vam ta postojanost i kako to da se ni¬kada ne bojite? Ma šta se dogodilo, reklo bi se da vi niste u stanju osjetiti onaj ponižavajuči kukavič¬luk i prezir prema samom sebi... Cak ni pred muka¬ma ni lomačom... Kako vam to uspijeva? Zar ste več u djetinjstvu bili muževni?... Tada joj on povjeri kakve su ga misli maločas sa¬lijetale, i kako je trebalo da bez dostojanstva i časti prožive izvjesno vrijeme kada čovjeku nije preosta-jalo nego ili da se skriva i izigrava pokornost vlada ju-čim silama, ili da se bori sam i do kraja, ma kakve bile njegove snage. Porazima se nije valjalo čuditi, bilo je mnogo več i to što su ostali na životu. A kad več govori o djetinjstvu, sječa se da je vrlo rano upo¬znao što znači užas, jer su mu bile tek tri godine kad su mu katolički vojnici rasjekli lice sabljom pa ga zatim bacili kroz prozor zapaljenog dvorca. Tako je več u iskonskoj nevinosti djetinjstva doživio udar mitskoga Zla i u jednom jedinom upoznao sve stra¬hove. A kad je od njega ostao živ, zaista je bilo pri¬rodno da prerano odraste i bude u stanju da se sa svačim suočava. I nije mu bilo mrsko da se, prigodice. nañe licem u lice sa čudovištem. Tu si, grozo! govorio bi mu. Eto te, pokolju! Eto te, ogavna sliko ljudskoga 378 strahal MožeS me satrti, ali ne nadaj se da češ me više uzbuditi... Još joj reče da se ne treba stidjeti malodušnosti koju je osječala za vrijeme iskušenja kroz koja je prošla. Ta ona je žena, a korijen zla od kojega je ona trpjela nalazi se u kukavičluku muškaraca, čija je zadača da budu voñe i zaštitnici. Stari je to sukob: iskušenje čovjekovo da se posluži brutalnñm snagom, da prolaznom moči na silu uguši glas svoje savjesti...

Pa ako i jest muškarac, zar i on sam nije bio žrtva toga iskušenja? Jer volja pojedinca ne može uvijek da izañe na kraj s udruženim silama zla. Sve ima svoje vrijeme, pa tako jednom preplavi i prljava bujica. Naš vijek, preziruči krščansku doktrinu ko¬ jom se inače ponosio, krenuo je putem neobuzdane želje za podjarmljivanjem... Dominacija, pod svaku cijenu, stiže odasvud: vrše je kraljevi, narodi, crk¬ va... Tu strast još nismo prevladali, zato onome tko ne želi da bude uništen ne preostaje nego da i sam vlada... Zamislio se i rukom joj gladio čelo. A ona se, zatvorivši oči i prepuštajuči se njegovom snažnom i toplom okrilju, prisjetila rijeci malog arapskog liječ¬nika. On bi znao reči kako je njegov prijatelj Jof¬frev de Pevrac največi um svoga vremena i da če upravo zato biti neprestano progonjen ... „Jer, zaista, ovo doba odbija opomene uma." 379 XLIX Dok bi opruženi ležali jedno pored drugoga, Jbf-rey de Pevrac je volio da sjaj vatre na ognjištu zamire polako. Tada su se u tišini sobe čuli samo njihovi ljubavni, uzdasi i blago pucketanje vatre. U poigravanju ružičastih ili zlačanih odsjeva vo¬lio je da otkriva opuštene oblike svoje žene i nježni miris njene puti. A kad je bilo vrlo hladno, pa njegova ruka mo¬rala pod krznima tragati za mLsterijom toga tijela, ničega u polutami nije ostajalo osim neobične plava kose, rasute poput fosforescirajučih algi, i koja je tajanstveno blistala kad god bi ona.pokrenula svoju lijepu, opuštenu glavu. Anñelika je bila jedina žena bez koje on nije mo¬gao, od koje se nije mogao odvojiti. Cak i nakon lju¬bavnog užitka, za njega je ostajala prisutna. Tome se čudio, jer držao je u naručju mnoge žene za koje više nije mario čim bi zadovoljio svoju mušku sebič¬nost. Više je pazio na tjelesne užitke što ih iz njih može izvuči, nego da zadovolji njihovu potrebu za nježnošču, uvijek spreman da ih zavara ljubavnim uvjeravanjima. Ali, kad se radilo o Anñeliki, ni za trenutak nije mogao zaboraviti da to upravo nju grli, da ima moč da je raznježi, zanese, opaja, da njeno tijelo podvr¬gava svojoj volji, da su to baš njene gorde usne što se blago otvaraju pod njegovima. 380 Za njega je uvijek intenzivno ostajala prisutna.

Možda je to bila navika, ostala još iz vremena njihovih prvih ljubavi. Anñelika je onda bila tako mlada i divlja da je prema njoj morao biti obazriv ne bi li je ukrotio. Ali, ta čarolija nije prestajala. Bilo bi se reklo da je u Anñeliki senzualnost uvi¬jek povezana s nečim tajnovitim i duhovnim, što u pravom smislu riječi raspaljuje najpohotljivije zano¬se njezina lijepog tijela. Zbog toga se sa čuñenjem i skepsom pitao neče li mu to ona povratiti onu opojnu mladenačku uz-"budljivost koja zrelog čovjeka napušta čim navikne na putene užitke. A tu je i izvjestan strah, neka sum¬nja, briga da se zadovolji i onaj drugi, pa sve to ra¬da onim rajskim vidom naslade, popračene sviješču da u njoj sudjeluje dvoje i da zajedno proživljavaju neodoljivu i gotovo mističnu vezu. To su trenuci za¬nosa i opojnosti, namjerne opuštenosti, nesuzdržanog -podavanja, i na kraju, obostrana klonulost s nekim •okusom smrti i vječnoga života. Jedino je ona bila sposobna da mu sve to podari i očaravalo ga je kako naslučuje i prati muškarčevo •uživanje. Umjela je da u pravi čas učini ili zadrži potrebnu kretnju. Pa ako je i sama bila na dnu bez¬dana, slijepa i mrtva za sve što je okružuje, ipak su ,ga njene ruke, usne, cijelo tijelo — slijedili. Znali su da se u pravi čas odvoje ili ponude, da stisnu ili se opuste, jer se povodila za misterioznim znanjem što -ga Eva prenosi na svoje kčeri. Ostajala je za njega prisutna, jer posjedujuči nje¬no tijelo, on nikada nije bio siguran posjeduje li je •sasvim i neče li mu opet izmači, Znao je da u njoj više nema one poslušnosti svoj-jstvene vrlo mladima ženama. Davno je ona to odba-'Cila i nadomjestila promišljenom neovisnošču i samo¬svijesti. U ljubavi je imala sretne i nesretne dane. One za <kojih je več po njenom blistavom osmijehu pogañao «da je pristupačna, i one za kojih je naslučivao odbi- 381 ¦BW*'~ v janje i zaziranje, mada vanjskim držanjem to nije pokazivala. Tumačio je to osječajima koji su toga da¬na njome ovladavali. Zato je, kad bi se spustila večer, uživao u tome da smišlja kako če zaobiči njenu zlovolju, zagrijati je, podstači u njoj zapretanu vatru. Ponajčešče je poštivao to žensko uzmicanje, be¬zrazložnu potrebu da se odvaja, udaljuje od muškar¬ca, što je večinom odraz fizičkog umora, ali katkada i pokoravanje nevidljivim' zapovijedima. Tada bi je obuzimalo neobjašnjivo nespokojstvo, kao pred ne¬pogodama olujne Vjetrine, neki

predosječaj dolazeče opasnosti, i kao da ju je sve to tjeralo na oprez i uz¬bunu. A on je ostavljao da se opusti i zaspi. San bi ot¬jerao utvare i nešto bi se u toku noči izmijenilo, sam ne zna da li u njoj ili izvan nje, ali budila se, svakako, drukčija. Tada bi se -ona približila njemu. Zora i polusan u tim neodreñenim trenucima što prethode danu navodili su Anñeliku na smjelosti od kojih bi zazirala u stanju pune budnosti. Bila je ve¬selija i manje uznemirena. Priljubila bi se uza nj poput zamamne sirene i on bi u svjetlosti dana što se raña opazio kako joj oči sjaje morskom dubinom, dok smiješak otkriva njene blistave zube. Osjetio bi po sebi svilenu kišu njene tople kose, dok bi joj se usne lagano i znalački nudile. Izvježbanošču orijentalnih robinja koje gospoda¬ru ušteñuju trud, raspaljivala je u njemu želju kojoj nije mogao odoljeti. — Jeste li to u. haremu Mule Ismaila stekli to¬ liko iskustvo? Gospoño, ta vi hočete da ja zaboravim odaliske koje su mi nekoč služile. — Da... Znam kako to one izvode... Neka se moj sultan u mene pouzdaje. Vatreno mu je ljubila usne, oči, čitavo drago li¬ce, a on joj se prepuštao i dozvoljavao da ga vješto vodi užitku. — Kakva li ste vi dobra mala drugarica u lju¬bavi, gospoño opatice! — ponavljao je. Milovao joj je bokove, snažno ih stiskao, pa kad bi se nakon zanosnog trenutka klonulo prebacila pre¬ko njega, nikako da umori oči njenim lijepim oblici¬ma. Kroz poluzatvorene vjeñe izbijala joj je neka ne¬jasna svjetlost, iz napola otvorenih usta izvijao se jedva primjetljiv uzdah. Bilo je to kao neko polagano umiranje. Izdisala je daleko od njega, u nekom neznanom kraju, ali mu je i to udaljavanje laskalo. Radovao se kad bi je vidio tako duboko uzbuñe¬nom. Bit če to žena što če se roditi iz zime i mukotr¬pnog živovanja u utvrñenju, iz tih dosadnih noči što-protječu u hladnoči i mraku, ali njima ispunjene no¬vom intimnosti, žena koja če banuti nakon lutanja do samih meña života kakva je i ova duga zima na sjeveru, u kojoj ih prati glad i skrivene opasnosti što stalno lebde nad njima, bit če to žena koju je on uobličio. Doči če dan kad od bolne prošlosti neče ostati ni traga.

Starao se o njoj. I kad bi užitak prožeo njeno bi¬če radošču, njena su mu usta šaptom upučivala him¬nu zahvalnosti: „0, ljubavi moja, gospodaru... Je¬dini moj"... Nije tome davno kada je jedne olujne večeri na. „Gouldsborou" podala svoje uzdrhtalo biče. Trenutak kojega se bojala nakon one noči u dvor¬cu Plessis bio je prošao, a ništa se strašnog nije dogo¬dilo. Samo je imao okus sna i neizmjernosti i ona je,. u silnom valjanju broda, več lebdjela na krilima sre¬če što se ponovo rañala. Ovdje su šume što zjape prazninom i zimom, i. jednoličnost priprosta kreveta što miriše na maho¬vinu. Ali i san u gluhoj tišini, jedva narušen dalekim zavijanjem kojota i vukova. Trenutak koji se pro¬življava izvan vremena. Jedno ugodno putovanje. Os- 382 ¦tvarenje onog maglovitog sna u kojemu čovjek želi da se zavuče u neko skrovište i zaspi u toplini lju¬bavi. Tako se ponekad budila jedva se usuñujuči di¬sati i uživala u divnom osječaju punoče. Nije joj mogao pružiti palaču, kuču o kojoj je aanjao. Ali postojao je krevet Krevet i noč!... Nekad, dok su bili u Toulousi, rijetko su noču spavali zajedno. Za ljubav su imali dane i duge ugod¬ne podnevne počinke. Ali ovdje, provodeči seljački i primitivni život, preostajala im je za to samo noč, jednako kao ubo-garu i sirotinji. Disala je spokojno, priljubljena uz njegovo sna¬žno tijelo. Ponekad se budila i gledala ga kako mir¬no spava. Zavidjela je njegovoj muškoj neosjetljivo¬sti od koje je bio tako miran, dok žene sva svoja ma¬štanja prenose u svoje živo meso. Žerava je na ognjištu bila grimizna i blago odsi-jevala na gredama. U dubokoj tami osječao se tek miris pepela. Ona ništa nije vidjela, ali je s užitkom slušala pokraj sebe njegovo pravilno disanje. Sve njene čežnje, sva lutanja vodila su k njemu. Bio je to njen muž koji je više neče napuštati. Pružala je ruku da ga dotakne i opipa, uzbuñena neobičnom tvrdočom njegovih neravnih oblika. Tada bi je, onako u snu, privukao na svoje čvrste grudi pune ožiljaka. Brazgotine je imao po čitavu tijelu i ona ih je prstom

dodirivala. Život mu je toliko pu¬ta bio u opasnosti, a tijelo mrcvareno. Kao uspomena na te užasne trenutke ostali su samo ti utisnuti tra¬govi i on se na njih nije ni osvrtao. Mnogi su več bili nestali. — Jednoga ste dana rekli da svaki od tih biljega nosi ime nekoga drugog spora zbog kojega ste mo¬rali prolivati svoju krv. — Bilo bi tačnije reči da su to potpisi mojih mno¬ gobrojnih i raznovrsnih neprijatelja. A koji su naj- gadniji? Oni što ih je unio krvnik francuskog kralja. Rastezao je moje jadne noge, i od toga sam postao hitar, ali zato mi je u živcima ruke ostala posljedica koju i sada osječam, osobito kada pucam. A koji su najljepši? Oni iz dvoboja i okršaja na Sredozemlju. Tamo dobro rukuju sabljom, a to oru¬žje ostavlja poštene zasjekline. A ova duboka rupa na boku? To je od metka koji me pogodio u Karibima, ne znam više da li je bio španjolski ili francuski. A ovaj najnoviji na čelu, od kojega ste me vi liječili svojim lijepim rukama, potječe od tomahavka jednog Abenakisa kojega je naoružala Nova Francuska. Mo¬žda je to prvi u dugom nizu. — Umukni te, dragi! Zadajete mi strah. — A sada, ljepotice i ratnice moja, pokažite 1 vi biljege svoga junaštva. Ali Anñelika navuče preko sebe plahtu i sva kr¬zna kako bi se skrila. — Nikada! Ožiljci muškaraca su slavne biljege. One im podižu ugled i pričaju o njihovim pothvati-* ma. U žena su to zablude i nespretnosti kojima ih je obilježio život, znak da su se prtile u stvari koje ih se ne tiču... To je za njih pad ... — Pokažite ih. — Nemam šta da pokažem. Jedino, usijanim gvo- žñem utisnut znak ljiljanova cvijeta. Jedne večeri uspjelo mu je da uhvati nježni An-ñelikin gležanj i da na svjetlu razgleda ljubičasti trag rane što ju je u Maroku zadobila prilikom bi¬jega. Morala je da mu priča. Dogodilo se tu u pustinji. Ugrizla ju je zmija, pa joj je Colin Paturel nožem zarezao meso i zatim spalio ranu. Od te užasne opera¬cije se onesvijestila. A onda? ... Colin ju je danima nosio na svojim leñima. Ostalo je samo njih dvoje, drugi su več bili pomrli na putu. 384

25 Anñellka u novom svijetu 385 Sječanje na Colina Paturela uvijek je nastojala potisnuti. Kao da je Joffrev išta mogao znati! A sigur¬no je znao. U tim bi je trenucima nekako neobično privijao uza se i promatrao je s pažnjom od koje se malo plašila. Pa ako je uspomena na njenu marokansku odi-seju uprkos patnji i ostala za nju ovjenčana ljepo¬tom, zbog obične ljubavi koju joj je Normandijac bio ukazao, više nije mogla da shvati kako mu se mogla podati. Sva naslada što ju je upoznala u naručju svojih negdašnjih ljubavnika činila joj se danas, kad se toga prisječala, bezvrijednom. Bilo je ugodno, i to je sva Ali u svjetlu sadašnjih otkriča ta minula uzbuñenja činila su joj se nepotpuna. Nije znala kakvoj da sili pripiše jačanje užitka što ga je osječala ujnjegovu naručju. Kao da je sva¬ki put otkrivala u sebi tuñinku, toliko su je vlastite smjelosti u ljubavi čudile i omamljivale. Tada je bila sretna u svakom djeliču svoga biča. U njoj su se miješala snaga i iznemoglost, a naslada joj se činila kao reski pjev, produžen i silan. Kad bi se poslije kratka sna osvijestila, ponekad bi sebi predbacivala da je odviše senzualna. Kalvinistički mentalitet kojim se bila prožela me¬ñu protestantima La Rochellea opet joj se vračao i od njega su joj gorjeli obrazi. A on je krajičkom oka promatrao kako se pom¬no odijeva i pod bijelu platnenu kapicu brižljivo za-češljava svoju divnu kosu, starajuči se, malo kasno, da izbriše ili izravna suviše slobodne nočne nestaš-luke. Ona nije znala da to oslobañanje čitava njezina biča, taj procvat svih njenih čula, predstavlja sasvim normalnu stvar. Bilo joj je trideset sedam godina. Nije znala da je za žene zrelost doba užitka. Za pomalo otrcanim prohtjevima što ih u ljubavnim igrama ima mladost, islijede prefinjenosti otkriča. 386 Malo je onih koji to znaju ili razumjiu. Buñenje Tmoružice ne traje čitav vijek, ali ipak proteče nekoliko godina dok do njega ne doñe.

Stigne vrijeme kad neiskusno tijelo postane sve¬tište. .Otada, vječni se obredi mogu u njemu odvijati u potpunoj svojoj magiji. A to se u ženinu pogledu čita. Rijetki se muškarci u tome varaju. To je doba u koje žena često dostiže vrhunac svo¬je ljepote. Jer onaj isti fenomen savršenstva, uslijed kojega je pod pritiskom života obogatila svoju ličnost, kao da se sada i izvanjski očituje te preobražava čak i njene kretnje, glas, "hod. Sada je svoja, savršena. Posjeduje vlastita bogat¬stva, šarm, ljepotu, ženstvenost,, intuiciju. I još uvi¬jek mladost... Strašna je to sprega, i ako je imalo uspjela da sačuva vrijednosti od kojih je ona sastavljena, zaista u ovo doba predstavlja u ljubavi najopasnije etvore-nje koje se može zamisliti. Upravo ju je takvom vidio poručnik de Font-Briand kad se Anñelika pred njim pojavila na obali jezera, u jedno vedro ledeno jutror pošto je nakon višednevnog bezumnog pješačenja stigao u Wapas-sou. 387 Jezero je bilo zamrznuto. Snijeg ga je čitava pre¬krio. Bila je to glatka, nedirnuta ravnica. Poručnik de Point-Briand ga prijeñe korakom uroñenika, od kojeg se raskošni baršun bijeloga saga podera, i za njim u snijegu ostade okrugli trag krpalja.* Hodao je teško i posrčuči, očiju uprtih preda se. Upravo je ugledao Anñeliku: Ona! Zaista ona...! Dakle stvarno je bila živa. I nakon toliko snova eto je dopro do nje. Anñelika je stajala uz obalu jezera, na puteljku I, ne vjerujuči vlastitim očima, gledala kako se stvar¬no primiče silueta nekog neznanca. Moñiikasta svježina zimskog jutra još je uokrug kupala šume i strme morske obale, gdje se krilo ut¬vrñenje. Nebo ni zlatno, ni srebrno, ni ružičasto, ni plavo, več bezbojno i poput vode prozirno, a na horizontu, ondje gdje se obale spuštaju u smjeru vodopada, vi¬jugali su oblaci boje jorgovana. Prema zapadu, preko samih vrhunaca, iznenada bi se pojavile ružičaste pruge, odsjev izlazečeg sunca što če se uskoro pomo¬liti, ali još nije prešlo rub crnih jela. Sve su se te planine tek nazirale i izgledale ne¬obično daleko a njihovi vrhunci, utonuli u hladan i djevičanski san, nedostupni. Sunce je malo-pomalo za- • Les raquettes — hodaljke za snijeg, Blične teniskim reke¬tima. U nas Ih nazivaju: krplje. 388

hvačalo jezero pa je poručnikova crna silueta, istak¬nuta svjetlošču, bacala pored njega svoju dugu tam¬nu sjenu. Pa iako je več sa sigurnošču predosječala tko to dolazi, svejedno se, s nemirom u srcu, pitala. U daljini, na kraju jezera, izroni sada iz hladnog mraka i drugi lik, omotan krznima. — Francuzi? Gospode! Dolazi li ih još mnogo?... Kanadski poručnik prelazio je jezero kao hipntf-tiziran. Njegovu duhu, iscrpljenom dvosedmičnim mu¬kotrpnim putovanjem, činio se kao očit znak uspjeha to što je, primičuči se skrovištu grofa de Pevraca, baš nju najprije ugledao. Kao da ga je očekivala! Kao da se nije prestaja¬la nadati da če se pojaviti i prekinuti samotovanje ženi što je zalutala meñu te grubijane, duboko u gro¬znoj šumi. Eto, što je on zamišljao. Dok je tako prilazio, odjednom mu sijevne: „Naj¬zad, i ona je samo žena, kao i druge podložna razo¬čaranju. Zašto dakle da se tako ludo uzbuñujem?" ... Gotovo istovremeno opet ga prožme udivljenje, ali ustostručeno zbog onoga što je stvarno pred so¬bom ugledao. Srce mu veselo zapjeva brišuči sav umor i sumnju. „Isplatilo se, da! Stoput se isplatilo" ... Anñelika ga je šutke i s nevjericom promatrala jer se činilo nemogučim da ovaj mrtvi i zaleñeni kraj privuče putnike. A i on je nju gledao njišuči rukama. Bio se zau¬stavio, ali je teturao. Toliko je hodao i tako brzo da ga je nepomičnost ošamutila, te se s mukom držao na nogama. Sunčev oreol treperio je na vrškama drveča i ba- V cao duge zvjezdaste zrake. Uskoro če bljesnuti. I več je klizio paleči uokolo hiljade predivnih krijesnica. Kolike H ljepote, mislio je Pont-Brianñ, kolike ljepote. O, moj bože! Nije dakle sanjao. 289 Bila je isto tako lijepa kako ju je zadržao u sje¬čanju, i kao da je zračila još blistavije od jutarnjeg svjetla. U sjeni debele kukuljice što joj je pokrivala gla-vUj usne su joj imale poput blistava dragulja crven odsjaj, a obrazi bili boje divlje ruže. Kao da ih je rodilo ljupko prolječe, te dvije nijanse — ružičasto-blijeda i ružičastorumena — oživljavale su njenu put, a licu skladnom i gotovo svetačkom kao u Madone, davale mladenačku svježinu. Pramen blijeda zlata mi¬lovao joj čelo.

U očima zelenim poput vode krijesio se pogled ozbiljan i prodoran, a pomalo i zastrašujuči. Njime ga je ona mjerila i kao naskroz gledala, iskustvom žene stare stotinu godina. Bio je to pogled drevnih vila, ali vječno mlada tijela. Pred njim je stajalo biče koje sve zna, sve umi¬je, koje ima svaku moč, a uz to puno neodoljive za¬vodljivosti. čarobnica, boginja, vila. Da, zaista. Bila je to žena. Ili možda Demonka!... Na to je Pont-Brianda bio upozorio onaj što ga je posjetio u njegovu utvrñenju Sainte-Anne (Sent An) na rijeci Saint-Francois (Sen Fransoa), onaj što ga je i natjerao na ovu pripremljenu ludost. „Ako je tako lijepa, kako kažete, to samo može biti ñavolova stupica"... On stade da je promatra. Anñelikine od sunca izblijedjele obrve lagano su se mrštile i poput prolaznog oblaka bacale na njene blistave zelene zjenice sjenu, od koje su one odjed¬nom postale gotovo mračne kao morska dubina. Vladala je užasna hladnoča od koje si se kame-nio. Od pare što ise Anñeliki izvijala iz usta pravio se oko nje, na sunčanoj svjetlosti, ljupki oreol koji se brzo razilazio. Nakon prvih trenutaka zanosa, ovlada Pont-Bri-andom nekakav strah od kojega se, onako iscrpljen, nije mogao obraniti. 390 Promuklim glasom on naglo progovori. — Pozdravljam vas, gospoño. Zar me ne pre¬ poznajete? — Naravno! Vi ste poručnik de Pont-Briand. On se trgne, uzbuñen zvukom njena glasa od ko¬ jeg mu se razbudi uspomena. — A odakle dolazite? — upita. — Odozgo, reče on, ukazujuči rukom prema sje¬ veru. Tri sedmice neprestane snježne vijavice. Pravo je čudo kako i ja i moj Huron nismo ostali zatrpani. Ona se tada sjeti da je prekršila sve zakone go¬stoprimstva što ih nameču nepogode u ovim kraje¬vima. Putnik koji lutajuči bijelom pustinjom ne čuje doli vlastiti glas što mu ga jekom vrača drveče, i ko¬ji se probija pukotinama smrznutih litica, ili ravni¬cama brisanim vjetrom, pa stigne do ovog blagoslo-venog mjesta nad kojim se izvija spasonosni trak di¬ma, taj putnik ima pravo da bude prihvačen, ogri-jan, nahranjen, jer je umakao neprijateljstvu priro¬de i dopro do ljudi.

— Ali vi ste iscrpljeni! — povika ona. — Doñite brzo do utvrñenja. Hočete li moči donle hodati? — Kad sam več prevalio tolike milje, sigurno ču priječi još i tih nekoliko hvati. Spas je u blizini. Sto kažem? On je tu. Več sam pogled na vas vrača mi svu snagu. I on se prisili na smiješak. U susret su im izašli stražari s puškom u rukama. Dvojica Španjolaca okruže francuskog poručnika i pokretima ruke upitaju da li je sam. Radi veče sigur¬nosti jedan od njih produži smjerom iz kojega su došli putnicL Dostigne ih i Huron, povlačeči nogu. — Pao je s jednog grebena — reče Pont-Briand. — Dva dana sam ga morao nositi. Anñelika poñe naprijed. Po Lzgaženoj stazi hoda¬la je bez krpalja. Mjesto na kojemu se nalazio logor kupalo se sada u. suncu. U daljini su se dozivali glasovi a čula se i lupa čekiča te sipljenje mijeha. 391 Oko drvenog bazena igrala su se djeca i klicala od radosti. Barice smrznute vode omogučavale su im klizanje. Svi prisutni muškarci dotrče da pogledaju doš¬ljake, no čim ih opaze, stadu se povlačiti i umalo da nisu povikali: „Na oružje! Dolaze Francuzi!" — Sami su, napomene Anñelika i pošalje po grofa de Pevraca. Pant-Briand skine svoje krplje i prisloni ih na¬polju o zid. Odloži i pušku, ali ona klizne i padne. a on nije imao snage da je podigne. Poñe za Anñelikom i teškim korakom siñe ste¬penicama koje su vodile u družinsku sobu ove male naseobine. U dvoranu je prodiralo svjetlo kroz dva jedina prozora. Upravo su ih bili otvorili pa je stalo ulaziti i sunce, ali se u polumraku osječao ustajali zadah du¬hana i tople juhe. Njemu se učini da je ušao u raj. Srušio se na klupu uza stol, a Indijanac je kao bolesni pas šmugnuo prema ognjištu i čučnuo uz ka¬meni stup. Obojici je odeča bila kruta od leda. Anñelika hitro podstakne vatru na oba ognjišta. U jedno od njih baci oblutke od zelene stijene koji če, kad se užare, poslužiti za parnu kupelj. I u kotlovima je več ključalo. Cijele noči vrijuc-kao je u njima prvi jutarnji obrok. — Imate sreče. Danas se kuha soljena slanina, grašak i luk. Slavili smo prvi sunčani dan nakon oluje.

Sagla se da skine s kotla poklopac a on je u tom pokretu naslučivao, pod naborima kratka joj ogrtača, njene pune bokove. Spopala ga je omaglica. Dakle je istina! Qna je živa... i prisutna. San mu nije bio uzaludan!... Anñelika napuni jednu zdjelu i donese mu je zajedno s kupicom rakije. Zatim posluže Hurona. — Ne možemo vas ponuditi bogzna čim. Zalihe su. nam izgorjele u Katarunku. To ste, bez sumnje, več saznali.. S92 — Da! Vidio sam zgarište. Slušao je njen milozvučni glas i, zaboravljajuči na jelo, gutao očima nju. „Ovaj je mladič još luñi ne¬go prvi put", reče ona u sebi rezignirano. „Ta jedite!" — naredi mu glasno. On posluša i zaista stade da jede, polako, i ne¬kako sav blažen. Drugi su sve to kriomice promatrali s vrata i gledali uljeza s nepovjerenjem. Španjolac ga je stalno držao na nišanu svoje puške. Ali, osim Anñelike, Pont-Briand ništa nije čuo ni vidio. Prilično je skupo platio ovaj trenutak. — Utvrñenje je izgorjelo, ali vi ste se izvukli, reče on. Kako ste mogli umaknuti Irokezima? U Quebecu je odjeknulo poput groma kad su saznali da ste ostali živi... — Bit če da se nisu tome baš radovali, zar ne? Bila nam je potpisana smrtna osuda i mimo gospodi¬ na de Lomeniea. Izazivala ga je i pogled joj je bio smrknut... — Kako je lijepa — reče on u sebi. Anñelika je bila odložila svoj ogrtač na jednu klupicu. Na nju je položila i struk nekakva sitna crnkasta šimšira što ga je jutros nabrala uz jezero* na rubu šume. Sada kad je bila bez ogrtača, Pont-Briand se di¬vio njenom struku i, uprkos jednostavnoj odječi, nje¬nu neusporedivu držanju. „Kraljica je to, mislio je. U Quebecu bi po salo¬nima primječivali samo nju. Šta če ona u ovoj šum¬skoj zabiti? Treba je od nje otrgnuti" ... Od samog gledanja raspaljivala mu se krv. Uspr¬kos umoru koji je osječao, ona je u njemu budila po¬hotu. Kao i prvi put, kad ju je bio opazio pod dr-večem, i sad je u sebi osjetio nagli potres, neko pro-pinjanje, neku pomamu pomiješanu sa strahom, ne¬što sasvim novo. Cak i polumrtav nije mogao spri¬ječiti da je ne poželi.

393 Toplina sobe stala ga je malo-pomalo prožimati a ukusna hrana ispunila mu je izmučeni želudac. Zato se prepustio slatkoj i nezadrživoj napetosti svo¬ga tijela i ne pokušavajuči da je svladava, nego ju je radije prihvačao kao dokaz da je poslije časova smrtne opasnosti još uvijek živ, čak i preporoñen. Ta je žena imala nad njim neosporivu erotsku moč. Isplatilo se, dakle, što je došao, mada je pri tom gotovo ostavio kožu. Možda je ona Demonka? Ali što zato? — Tko bi želio vašu smrt? — usprotivi se on razvlačeči svoje ispucane usne u pretvoran osmijeh. — Cak ni ja, iako ste pri našem prvom susretu onako ljubazno pucali na mene iz zaklona. Sjetivši se toga, Anñeliki se učini kao da ga i sad vidi kako preskače pličak i gača po vodi, zato se nasmije. Taj svježi i spontani smijeh dokrajči Pont-Brianda. Kad mu je prišla da odnese tanjur, on je ?grabi za ruku. — Strastveno vas ljubim — reče prigušenim glasom. Ona prestane da se smije i oslobodi se dobacuju¬či mu ljutit pogled. U sobu bane Joffrejr ñe Peyrac. — To ste vi, gospodine de Pont-Briand — reče tonom koji nije odavao čuñenje. Bilo bi se reklo da ga je očekivao. Poručnik se uspravi, ne bez muke. — Samo ostanite sjediti. Još ste slabi. A dolazi¬ te iz Saint-Laurenta? Treba izuzetna hrabrost da se u ovo doba godine krene u nenastanjenu unutraš¬ njost ... Istina, vi ste Kanañanin. Pont-Briand je pipkajuči tražio lulu u džepu svo¬ga haljetka. Grof mu doda duhan. Huron je poluzat¬vorenih očiju več bio napunio svoj kalumet. Anñelika svakome donese po žeravku. Nekoliko dimova kao da oživi poručnika te on stade da opisuje teškoče koje je proživio na putu. Više se puta bio izgubio u snažnoj mečavi. 394 — A kakva vas je nužda navela na taj put, sama, i u ovo doba godine? — upita grof. — Tako daleko od vaše matične luke. Jeste li imali da obavite kakvu misiju? Pont-Briand. kao da to nije čuo. Zatim se trgne kao iz sna. — Što time hočete da kažete?

— To što sam rekao. Da li vas je slučaj donio k nama? Svakako ne. — Dakle ste namjeravali upravo do našeg nase¬ lja. Tražili ste nas? — Da... da. — As kojim ciljem? Pont-Briand se opet trgne, razbudi, i kao da tek sada „vidi" prvi put onoga kome se obrača, i shvača tko je on. No ipak ne odgovori. — Mislim da je taj čovjek pospan — reče An¬ ñelika poluglasno. — Kad se ispava, kazat če nam razlog svoga dolaska. Ali grof de Peyrac je navaljivao. — Sto je dakle? Nosite li kakvu poruku? Ne. Pa zašto ste onda sami krenuli po ovoj opasnoj zimi? Pont-Briand eaokruži pogledom po dvorani. Vi¬še puta prijeñe rukom preko čela, a onda dade čudan odgovor. — Jer je to bilo potrebno, gospodine. Bilo je po¬ trebno. 3ð5 LI Došlo je veče i mrak se brzo spuštao. Poručnik d& Pont-Briand kao da je postao druga osoba. Opet je bio gpvorljiv i zabavljao društvo zgodama i novos¬tima što ih je donio iz Nove Francuske. Lice mu se opet zarumenjelo. Pričao je kako je nedavno bio u Quebecu, pa o jednom tamošnjem ple¬su i najzad o kazališnom komadu prikazanom u je¬zuitskom kolegu. Anñelika ga je slušala sa zanimanjem i napola otvorenih usta, jer je pričao zanimljivo, a pokazivala je i gorljivu znatiželju za tri dočarana grada na sje¬veru: Quebec, Trois-Rivieres, Montreal. U više navrata smijala se šaljivim Pont-Brian-dovim primjedbama a on joj je svaki put dobacivao pogled trudeči se da mu prikrije vatrenost. Bila mu se vratila ona osnovna obazrivost. Jedino se nije sje¬čao da je ikad čuo kako se smije ovako grlenim smi¬jehom od kojega ga svega podilaze srsi. Grof de Pey-rac nije ga više pitao za razlog njegova putovanja, što bi mu zaista teško bio mogao objasniti. I tako je jedan dio njegova biča veselo čavrljao s društvom, dok je drugi u potmuloj boli oživljavao užase posljed¬njih

mjeseci, sve odonda kad ju je držao mrtvom, pa mu se život činio tako tužan da mu ni duhan više nije prijao. Nikada mu dani riisu izgledali duži Vidio je sebe kako seta bedemima utvrñenja, kako gleda pre¬ma horizontu kao da če na njemu iskrsnutd pojava S96 kakve žene, ili kako se zagledao u nepomičnu rijeku što je zanijemila pod ledenim oklopom. Bio je brutalno otjerao indijansku djevojku s kojom je živio dvije godine, a kako je to bila kčerka mjesnog poglavice, imao je zbog toga i neugodnosti. No nije za to mario. A onda je, tko zna kako, odjednom bila stigla vijest da stranci u Katarunku nisu zaglavili od iro-keških noževa. Svi su na životu, u planinama!... A žene? I One!ðavolovi štičenici, nema šta, kad su izbjegli takvoj zasjedi... Tada je Pont-Briandu po¬stalo još neizdržljivije. Htio je živnuti, biti kao i pri¬je. Pokušao je s drugim Indijankama: mladima, ali i. s onim iskusnijima. Sve ih je otpustio. Gadila mu se njihova nama¬zana sjajna koža. Sanjao je o svijetloj koži nježna i pikantna mirisa koji se osjeti naglo, na sam jedan pokret, pa se od njega nosnice brzo opijaju. čak i jedna sitnica koja mu se po dolasku u Ka¬nadu bila neobično dopala u mladih Indijanki — a to je potpuno odsustvo dlakavosti — djelovala je da¬nas odbojno i kao anomalija. Sanjao je o intimnom runu što svojom bojom odskače od bjeline puti. Samo da ona ne odstranjuje dlake kako to čine velike dame. Ali može li ostati velika dama u divljini ove šume, kamo ju je doveo njen strašni muž? Nikad nije bilo bijelih žena po zabitnim šumama. Sada se ta bezumnost dogodila prvi put i o" njoj se govorilo u čitavom Quebecu, duž cijele rijeke, sve do Montreala. Uzalud je gospodin de Lomenie napominjao da se gospoñica Mance — koja je pratila gospodina de Maisonneuvea i njegove ljude kad su se bili nasta¬nili na otoku Montreal s namjerom da osnuju Ville-Marie — našla u sličnoj, čak i mučnijoj situaciji nego gospoña de Pejrrac, uopče ga nisu slušali. Pobijali su ga tvrdnjom da je gospodin de Lome-nie imao sa sobom kohortu anñela i svetaca, i dva 391 svečenika čija se prisutnost i te kako osječala, i da je sam istakao križ na Mont-Royalu (Mon Roajal), dok se taj Pevrac dao okružiti bezbožnicima,

razvrat¬nicima i hereticima, meñu kojima je ona, bez sum¬nje, odabirala sebi ljubavnike. Osim toga, montrealske žene, koje su uostalom pod ličnom i osobitom zaštitom Svete Djevice, a i trojstva Svete Obitelji, nisu se nikada udaljavale od obala rijeke... Pont-Briand je znao što se sve priča. Za vrijeme jednog svoga putovanja u Quebec bio se pojavio pred odličnicima Velikog viječa a ispitivali su ga monsi-njor Lorval, jezuiti a guverner Frontenac i nasamu. Svima je ponavljao kako je ona najljepša žena na svijetu i kako mu je — to naravno ne može da krije — zarobila srce. Unoseči u svoje pričanje o neznanki sve vize hvalospjeva, izazivao je neku opču histeriju. Na ulicama su ga sretali s mješavinom groze i zavisti. „Gledajte do čega ga je dovela!... Bože Moj! Je li moguče?... samim jednim pogledom!" Njegov jad neče proči. On je sanjao. Sanjao je o njoj. Ponekad mu se u sječanje vračao zvuk njena glasa, katkada opet savršen oblik koljena što ga je bio tek nazreo kad je bez kucanja ušao u malu kuču. Zamišljao je to koljeno, glatko i bijelo poput kugle od mramora... Vidio je sebe kako ga gladi i zatim pritišče ne bi li se razmakle divne noge... i prevrtao se stenjuči na svom ležaju. A sada ga evo u Wapassouu, na dva koraka od nje. Zato još prodornije osjeti onu mješavinu požude i straha koja ga je tako dugo pratila. Čelo mu se osulo graškama znoja. Mnogo je i zanosno govorio večeras, ali čaša mu je bila prazna i više je nisu punili. Ljudi su se stali razilaziti na spa¬vanje ... Da krene do nje bio je odlučio tek nakon jedne posjete koju su mu učinili u njegovu utvrñenju Sa-inte-Anne. Inače, na to prije nije ni mislio. Putovati zimi, a ova je več na početku ovako hladna, bilo bi 398 nesmotreno. Uz to, morao je da čuva svoju postaju. No onaj koji ga je bio posjetio pobio je sve te razlo¬ge, čak i njegov strah da sam i nenaoružan stupi pred sumnjive ljude. Pa i večeras je, kad je ostao sam za drvenim sto¬lom, jasno osjetio da se nalazi meñu tuñincima, ne¬prijateljima. Bio mu je dovoljan jedan jedini pogled:, ni raspela, ni zajedničke molitve. A napolju, nigdje nisu istakli križ. Cuo ih je govoriti engleski, španjol¬ski. Pravo je imao otac jezuita! Sve su to nevjernici,, bezbožnici, ako ne i opasni heretici. Opet je pogledao oko sebe. Nje više nije bilo. Povukla se. Za onim zatvore¬nim vratima sad če spavati s gadljivcem punim bra¬zgotina, a možda mu se i podati.

Pont-Briand stade da proživljava grozne muke. Njegov je pothvat ludost. Ona če mu izmači. Druk¬čije je to biče... nedostupno... A onda mu do svijesti dopre umirujuči glas: „Otr¬gnuti tu ženu od nemoralnog života, djelo je milosr¬ña a ono če se računati za spas vaše duše. Jedino je-vi možete privesti dobru." On je na to bio hitro odgovorio: — A ako je ona demonka, i to prava?... — Štitit če vas moje molitve. Onaj posjetilac nosio je crnu mantiju a na prsi¬ma raspelo od drveta i bakra. Iznad lika raspetoga bio je utisnut blistavi rubin. Čovjek je bio malo po-grbljen jer je još trpio od rane na boku, koju su ma Irokezi zadali prilikom nedavnog okršaja kod Kata-ranka. Imao je veoma lijepe tamnoplave oči, duboko-usañene pod gustim obrvama, a kovrčasta mrkocrve-na brada skrivala mu je umiljata i nježna usta. Cesto-su njegovo lice uporeñivali s Kristovim. Bio je srednjeg rasta, snažan. Pont-Briand ga nije volio. Bojao ga se kao svih jezuita jer su odviše inteligentni, pa bi vas htjeli lišiti svih užitaka u ži¬votu. 399* Njegove ruke nagrñene od irokeških mučenja pobuñivale su u poručniku odvratnost, premda ni¬kad nije nešto slično osjetio prema tjelesnim mana¬ma svojih prijatelja divljačara, primjerice Aubignie-rea, koji je ipak iskusio iste muke. Čudio se posjeti oca d' Orgevala za kojeg je sum¬njao da ga mrzi zbog njegove neukosti. Ali ovaj je s njim razgovarao vrlo prijazno. Re¬kao je da zna kako je Pont-Brianñ ludo zaljubljen u tuñinku koju je sreo u Gornjem Kennebecu. Kao da ga to nije vrijeñalo, naprotiv! Bog je, mo¬žda nadahnuo tim osječanjem čestita čovjeka, kršča¬nina i uz to Francuza, kako bi otklonio opasnosti što vrebaju Acadiju i Novu Francusku zbog uzurpiranog prisustva grofa de Pejrraca, renegata i izdajice u slu¬žbi Engleza. — Znate li onda, oče, tko je on i odakle dolazi? Znat ču uskoro. Poslao sam svoje obavještaj¬ ce na sve strane, čak i u Evropu. — Jeste li to vi, oče, poticali Maudreuila da skal- pira irokeške poglavice u Katarunku? — Maudreuil je samo ispunio jedan zavjet. To je nevino dijete. Kao nagradu za njegovu pobjedu

ukazala mu se Djevica. Kako je Peyrac umakao osveti tih ñavola?... — ðavo je i sam. Drukčije se ne može objasniti. Shvačate i sami da ga treba srušiti, inače če njegovo prisustvo okužiti naše krajeve. U tome nam vi možete pomoči... Zatim je nastavio: Jako sumnjam da je žena koju on naziva svo¬ jom to zaista i pred Bogom. Bez sumnje je ta nesret¬ nica zavedena. „Bude li on pobijeñen, žena če pripasti vama. U stvari, ove posljednje riječi otac d' Orgeval ni¬je izgovorio, ali Pont-Briandu su u toku čitava razgo¬vora one neprestano i vrlo jasno odzvanjale u njemu i oko njega. 400 — A ako je ona demonka, i to prava?... — Štitit če vas moje molitve. Na trezveno uvjeravanje jezuitovo, oficir je ko¬načno pristao. Pošto je postaju povjerio svome nared¬niku, krenuo je u pratnji jednog Hurona cestom pre¬ma jugozapadu. . U stvari, nije se bojao da je ona demonka, no s obzirom na svoju ljubav, ponekad bi ga podilazila sumnja i neki blijedi strah da ga ne opčini. Podržan u svojoj misiji nebeskim silama, govo¬rio je sebi povremeno da če najzad ipak biti pikantno voditi ljubav s jednom demonkom. Bacio se najzad na krevet koji su mu bili odre¬dili, ali dugo nije mogao zaspati. U polusnu je čuo umirujuči glas oca d' Orgevala. — Vjerujte, ona če vas dočekati kao spasioca. Načuo sam da njen tobožnji muž stalno vodi razuz¬ dan život. Dovukao je u blizinu Wapassoua nekoliko porodica jednog malog indijanskog plemena kako bi uvijek imao pri ruci uroñenice, pa iako mu je na do¬ hvatu bijela žena, za koju kažu da je. veoma privla¬ čna, on ih često posječuje i zavodi. U tome se, izgle¬ da, taj gusar uvijek povodio samo za svojini užit¬ kom ... Treba sažaljevati nesretnice koje mu se pri¬ ljubljuju.

Otac d' Orgeval je uvijek sve doznao, i to vrlo brzo, uprkos daljinama. O svakome je imao pouzda¬na obavještenja. To njegovo strašno umiječe temelji¬lo se podjednako na prijavama, vidovitosti i psiholo¬giji. Znao je da pronikne tajnu svačije savjesti. Po¬često je znao zaustaviti nekoga na ulici i reči mu: „Brzo se ispovijedite! Upravo ste počinili puteni gri¬jeh" ... Kad bi saznali da je u Quebecu, oni koji su se iskradali iz kuča svojih ljubavnica šuljali su se opre¬zno poput Indijanaca, kako na zaokretu neke uličice 401 26 Anñellka u novom svijetu i ne bi natrapali na njega. Uz to se govorilo da je šti¬čenik pape i francuskoga kralja te da se njegovim odlukama morao ponekad pokoriti i sam prior jezu¬ita u Quebecu, otac de Maubeuge. Snabdjeven takvom propusnicom, Pont-Briand zaista nije trebao strahovati za svoju dušu, karijeru i uspjeh u ljubavnim pothvatima. Uza nj su bili Cr¬kva i Bog. Zaspao je iscrpljen, ali sa čvrstom odlukom da pobijedi. UI Vrativši se s jezera, Anñelika uñe u zajedničku dvoranu. Još jednom razgleda bilje koje je upravo bila nabrala izgrebavši pri tom pošteno ruke, a o hla¬dnoči da se i ne govori. Bio je to zimzeleni grmečak što ga obično nazivaju medvjeñim grožñem. Plod mu je neobično koristan a i lišče ima djelotvorna dijure-tička svojstva. Anñelika se nadala da če njime izli¬ječiti Samu Holtonu kamenac, koji mu je u neku ru¬ku dobro i došao premda je osječao grozne boli. Tam¬nopute hetere iz Vigvama lovaca na dabrove nisu za njegovu bolest nimalo bile krive jer je on bio čudore¬dan i nikada ga nisu vidjeli da odlazi k njima. Meñu¬tim, on je svoju bolest poistovečivao s veneričnom, i Anñelika je sa zabrinutošču gledala kako naočigled pati i propada, a ona nije u stanju da mu preko ne¬koga objasni o čemu se radi, jer je bio plah i sramež¬ljiv. Morao se umiješati i grof. Pritisnut pitanjima, engleski puritanač mu se ispovijedio preklinjuči ga da čuva njegovu tajnu. Vjerovao je da to ispašta za neki grijeh iz mladosti. Anñelika se dovijala kako da ga liječi a da on ne sazna za njenu upučenost. Na svu sreču, sjetila se grmečaka medvjetke koju

je bi¬la opazila uz puteljak, blizu jezera. I jučer ju je brala, a danas je opet navratila da stvori potrebnu zalihu. Ona uzme svoj mali lonac, uspe u nj vode i ob¬jesi ga o verige nad ognjištem. 402 86« 403 U taj popodnevni sat nalazila se potpuno sama u dvorani kojoj su vrata ostala otvorena jer je napolju sjalo sunce. Grof de Pevrac i pet-šest muškaraca bili su oti¬šli na sam kraj triju jezera, blizu vodopada, da ispi¬taju štete što ih je pritisak leda nanio čileanskom mli¬nu. Oni se neče vratiti prije večeri. Ostali su radili u rudniku ili su premjeravali str¬me morske obale. Eloi Macollet vrzao se po'konjusnici, tko zna ka¬kvim poslom. Gospodin Jonas bio je u grofovoj pratnji. Anñelika, njene prijateljice i djeca najprije su u grupi krenuli na obalu jezera da naberu medvjet-ke čiji če koncentrirani uvarak poslužiti Anñeliki da njime rastvori nesnosne kamence od kojih je patio jadni Englez. Kad je košara bila puna, djeca su zahtjevala da se krene dalje, do jedne male kosine na kojoj ča se na snijegu moči klizati, sjedajuči na tvrde osušene kože što su služile umjesto saonica. Gospoña Jonas i Elvira krenu s njima onamo, a Anñelika se vrati jer je valjalo gotoviti čaj. Lišče baš nije bilo probrano, ali ne mari. Prido-dat ču mu kukuruznog cvata i korijenja zubace. Ona baci očiščeno lišče u kipuču vodu. Nareže zatim korijenja zubace, razmekša ga u jednoj posudi, prolije prvu vodu, stavi ga opet kuhati te najzad zdrobi vlakna u svom malom mužaru. Sve to baci zatim u lonac s medvjetkom i kukuruzovina cva¬tom ... Uvarak je poprimao neuglednu crnkastu bo¬ju. Preostala je nada da če bar biti djelotvoran. An¬ñelika. nije bila baš sigurna u doziranju Morala se. pouzdavati u svoju intuiciju i u ono što je bila naur Sla od Savarvja i vračare Melusine. Kakve li štete što je u La Rochelleu zaboravila knjigu sa receptima!... 404

, Kad se uspravila, doslovce se sudarila s poruč¬nikom Pont-Briandom, koji se nalazio tačno iza nje. Ušao je a da ga nije čula. — O, to ste vi, ote joj se. Gori ste od Indijanca! Gori sts od Sagamorea Mopountooka, ili starog pogla¬ vice iz Vigvama dabrova, kojemu uvijek stanem na nogu kad se pojavi. Nikad u ovoj zemlji neče navik¬ nuti ha način da ljudima prilaze sasvim nečujno. — I Indijanci su mi priznali tu sposobnost, do¬ sta rijetku meñu bijelcima, da se krečem nečujno kao i oni. — Zavaravate svoju vlastitu rasu, reče Anñeli¬ ka dobacujuči mu ne baš ljubazan pogled. — Ne valja suditi po vanjskim znakovima. Pont-Briand je nije namjerno iznenadio. Nečuj¬ni hod bio je njegova druga priroda, a zaista je izne¬nañivao u takve ljudeskare nespretnih kretnja. Me¬ñutim sasvim je tačno predviñao da če biti sama u dvorani, i prosudio kako je to pravi čas da joj priñe. Promatrao ju je več s praga dok je, okružena pa¬rom ljekarija, poslovala oko svojih trava i lonaca, a lijepe joj usne, uslijed napete pažnje, poprimile izraz strogosti. Sada joj je lice bilo drukčije, pa mu je u svije¬tlu ognjišta, meñu svim onim posudama i vručim ta¬mnim tekučinama, pomalo ulijevala i strah. Pont-Briand je prišao veoma uzbuñen. — Želite li nešto? upita Anñelika i stade da re¬ di posudice. — Da! Znate i sama... — Budite jasniji... —- Svakako čete znati, gospoño, da sam u vas ludo zaljubljen, dahtao je od uzbuñenja. Zbog vas sam došao... I on pokuša da joj objasni svoju žudnju, kako je ona prva žena koja mu se učinila dostojnom ljubavi... Da, ljubavi... Očiščene od svake prosto¬te... Ponavljao je za sebe neobičnu riječ: ljubav, i obuzela ga je želja da zaplače. 405 — Vi ste poludjeli, reče ona blago. Da! Da! Da! zaista ste ludi, vjerujte. I najzad, šta me se to tiče, reče nestrpljivo. Zar niste mogli pomisliti, gospodine, kako ja nisam donesena na svijet zato da blažim va¬ še vojničke čežnje kad vas spopadne želja da posta¬ nete sentimentalni. Imam ja muža, djecu, i vi morate

shvatiti da u mom životu za vas može biti mjesta sa¬ mo kao za simpatičnog gosta. A i tu simpatiju čete izgubiti budete li se i dalje zaboravljali. Okrene mu leña kao upozorenje da više ne nava¬ljuje i da incident ona smatra zaboravljenim. Nije voljela izvjestan soj muškaraca, dosta čest meñu oficirima: ljudeskaru na glinenim nogama. Ta¬kvi imaju vrlina isključivo u oblasti rata, a kad su sa ženama, jednako su nespretni koliko i uobraženi. Uv¬jereni u svoju neodoljivost, drže da imaju pravo na svaku ženu koja je imala sreču da se njima dopadne, i ne shvačaju kako može da prema njima bude ok¬rutna. Pont-Briand nije u tome bio izuzetak, a neodo¬ljiva žudnja izazvana njenom neposrednom blizinom, učinila ga je gotovo rječitim. Reče kako mu je pot¬rebna. Nije ona- poput drugih žena. Stalno o njoj sa¬nja; o njenoj ljepoti, smijehu. Ona je svjetlo u njego¬vim nočima... Nije moguče da ga odbija... Ta on več sutra može da pogine... No prije nego se nañe na lomači Irokeza, neka mu bar dopusti da se naužije njene bijele puti. Takve več dugo nije okusio. Uro¬ñenice nemaju duše. One zaudaraju... Ah, nači se opet s bijelom ženom!... — I baš ste meni namijenili tu važnu ulogu: da vam dadem okusiti bijelu put? upita Anñelika ne mogavši suzdržati smijeh. Toliko joj se učinio nez¬ grapan i naivan. Ne znam treba li mi to laskati... Pont-Briand pocrveni na tu porugu. — Nisam tako mislio... — Vi mi dosañujete, gospodine. Pont-Briand je izgledao kao otjerano dijete. Ljup¬kost koju je u njoj naslučivao pretvarala se za njega u ošfccu zajedljivost. Ništa nije shvačao. 406 Da odustane? Ne, to nije mogao. Nikada mu nije uspijevalo da obuzda svoju senzualnost, a neodoljiva potreba da u ovom trenutku dohvati i svlada tu že¬nu, potpuno ga je zaslijepila. Preko Anñelikina rame¬na opazi on odškrinuta vrata i velik drveni krevet. Bio je doslovno gladan, a ovako idealna prilika neče se više pružiti. Zato on prevrši svaku mjeru. — Čujte me, ljubavi. Sami smo. Uñimo u onu sobu. Brzo ču biti gotov, obečajem. A poslije čete vidjeti! Shvatit čete da smo nas dvoje stvoreni da se ljubimo. Vi ste jedina žena koja me je nadahnula ovakvim osječajem. Morate mi se podati.

Anñelika, koja je upravo htjela uzeti svoj ogrtač i otiči kako bi sve to dokrajčila, zgranuto ga pogleda kao da je sišao s uma. Nije bilo vremena da mu energično kaže što mi¬sli o njegovu postupku jer on je silovito ogrli i pri-pije svoje usne njenima. Nije uspjela da se odmah oslobodi jer je bio snažan a i strast ga je raspalila. Potražio je njena usta, natjerao je da razmakne usne, a od dodira koji je podsjeti i na druge znojave gru¬bi jane koji su je silovali i ukaljali, doñe joj na pov¬račanje i odjednom je ispuni opasan bijes. Najzad joj uspije da se jednim trzajem oslobodi. Dohvati tada pozadi sebe žarač, prislonjen uz ognji¬šte, zamahne i svom snagom udari poručnika po glavi. Pont-Briandova lubanja muklo zvekne i sve mu zaigra pred očima. On zatetura a onda odjednom meko utone u mrak pun zvjezdica. Kad se osvijestio, ležao je na jednoj klupi. Gla¬va ga je boljela, ali je odmah ustanovio da ona počiva na mekanu jastuku. Bila su to Anñelikina koljena. On podigne oči i ugleda nad sobom njeno zabrinuto lice. Brisala mu je ranu na. kosmatoj glavi i zato je bila položila sebi na koljena. On osjeti kako joj kroz odječu miriše put. Njene grudi su ga skoro dodirivale. Obuze ga želja da se okrene prema njenom toplom i gipkom trbuhu i da se uza nj stisne kao dijete, ali se uzdrža 407 Za danas je počinio dosta gluposti. On zatvori oči i duboko uzdahne. — No kako se osječate? reče ona. — Oh! prilično jadno. Imate tešku ruku. — Niste vi prva pijanica koju stavljam u red ... — Nisam bio pijan. — Jeste! — Onda me je to opila vaša zamamna ljepota... — Ne počinjimo opet buncati, jadni prijatelju. Anñelika se pomalo i kajala što je s njim postu¬pala tako nemilosrdno. Bila je sasvim dovoljna i jed¬na čuška... Ali to je bilo jače od nje. — Kakva vas je to spopala ludost da se za mene zagrijete? predbaci mu ona. Več iz opreza morali ste se obuzdati. Zar niste pomislili da bi moj mož mogao posumnjati u vaše ponašanje? — Vaš muž? Ph! Kažu da vam to nije muž... — Jest. Kunem se životom svojih dvaju sinova. — Onda ga mrzim još više. Nije pravo da vas

jedino on smije ljubiti. — Te je isključive zakone ustanovila sama naša sveta majka Crkva. — Nepravedni zakoni. — Potužite se na njih papi. Ovako srdit i jadan, Pont-Briand se sasvim otri¬jeznio. Nema šta! Umalo ga nije ubila! No ipak, tro¬nut nad samim sobom i divljenjem što ga je za nju osječao, stade opet u sebi govoriti kako je ona izu¬zetno biče, te bi bio j produžio prepirku samo da što dulje ostane uz njene grudi i udiše miris njena vrata i ruku. Ali Anñelika ustane i pomogne mu da se pridi¬gne i sjedne. On se zanjiše te, shvačajuči da jje sve zauvijek svršeno, osjeti umor i .duboku tugu. — Gospodine de Pont-Briand!... — Sto je, ljepotice moja ljubljena? On upravi prema njoj svoj pogled, dok ga je ona netremice promatrala ozbiljnošču majke. 408 — Ne pretjerujete li možda u piču? I žvačete lf one indijanske trave za koje kažu da omamljuju? ... — Zašto me to pitate? — Jer vi niste u normalnom stanju. On se zacereka. — Kako da čovjek bude normalan kad pred so¬ bom ima najljepše stvorenje na svijetu, a ono ga tre¬ sne po glavi?... — Ne! Opazila sam to i prije... Cim ste stigli. Zbunjeno ga je promatrala. Pont-Brianñ je bio jedan od onih stvorova u koje je priroda usadila na¬ivnost, ponos i praštanje, nesrazmjerne za njihove strasti. To su ljudi kolebljiva duha, lako se zanose onim što nadilazi njihove moči i potčinjavaju se sna¬žnijoj volji. Da nije nečim opsjednut?... proñe joj sviješču nejasna sumnja. — Sto je to s vama? navaljivala je ona dobročud¬ no. Recite mi... — Ta vi znate, uzdahne on. Zaljubljen sam u vas. Ona odmahne glavom. — Ne! Bar ne toliko da biste pravili ovako glu¬ pe šale. Sto vam je, dakle?

On ne odgovori, samo bolnom kretnjom dodirne sa dva prsta svoju sljepoočicu. Odjednom mu doñe da zaplače. Počeo je shvačati što mu se dogodilo. Zaista, ljubav ga muči otkako ju je sreo, samo,, otkada je sve to postalo neizdrživo? Nije li upravo od posjete onog jezuita? Odonda kao da u njemu ne¬ prestano bubnja onaj glas: „Hajde... idi žena če pripasti tebi!" U mraku njegove noči neprestano ga je slijedio onaj plavi pogled, poput safira blistav. Sa¬da je počeo shvačati. Poslali su ga po nekakvu poslu u kome je poslužio tek kao oruñe. Trebalo je da lju¬bljenu ženu dotuče poniženjem a preko nje uništi i Peyraca. U tome nije uspio i sada je ostao bež ičega. Jad¬na budala. Bijedni, osuñeni glupan! 40&« U svakom slučaju osuñeni. Pa čak i da je uspio. "Tada pogotovo. Poslali su ga u smrt... U jednom hi¬pu on shvati da mu ne preostaje baš mnogo života... — Odlazim, reče divlje i ustane. Teturajuči priñe ležaju na kojem je spavao, uz¬me rukavice, kaput i krznenu kapu, zatim se. obuče i vrati se noseči ranac. — Dopustite da ga napunim hranom, reče An¬ ñelika impresionirana mišlju kako če se danima na¬ laziti sam sa svojim Huronom u neprijateljskoj i za¬ leñenoj prirodi. Eavnodušno ju je promatrao dok je to radila, a glavom su mu prolazile gorke misli. Posvuda poraz: pred njim i za njim. U grubom svjetlu te iznenadne spoznaje vrate mu se i sječanja na razne neprilike i on opazi kako se ženama stvarno nikada nije ni do¬padao, iako je u to vjerovao. Uvijek se završavalo scenama. Davali su mu do znanja da je dosadan i da im ga je več preko glave. A jedan Joffrev de Peyrac, na primjer, nikada nije dosadan!... U njemu stade da polako kuha novi bijes. Kad je zakoračio na prag, htio je da se svim tim ženama osveti u jednoj jedinoj i da povrijedi onu koja mu je zadala sve rane. On se okrene. — A volite li vi svoga muža? upita. — Da! Svakako! šanu ona iznenañeno. On prasne u zajedljiv smijeh. — Tim gore po vas. Jer to mu ne smeta ña zavo¬ di uroñenice. Dvije su onamo u šumi, a doveo ih je

da ga razgaljuju kad mu dosade vaša milovanja. Lu¬ di ste što se ne zabavljate s prvim tko naiñe, nego se štedite za onoga koji vas izvrgava ruglu. Vi o tome ništa ne znate, ali cijela Kanada za to zna... A pods- mijevaju vam se ovdje i muškarci!... Kao na neki nevidljivi znak, pojavi se odnekud Huron i krene za njim. -410 LIH — Otišao je, izvijesti Anñelika kad su se ostali vratili — i okrene glavu. Joffrev de Peyrac joj priñe i, kao što je uvijek običavao kad bi se malo duže zadržao izvan kuče, uzme njenu ruku i poljubi joj jagodice prstiju. No ona uzmakne pred tom diskretno izraženom nježnosti. — Otišao! uzviknu Malaprade uvrijeñeno. Pred samu noč, u oluju koja svaki čas može da Se sruči. A ni od koga se nije oprostio! Sto je spopalo tog vje- trogonju? Zaista su ti Kanañani ludi... Anñelika se užurba oko večernjih poslova. Do¬zove Florimonda i šaptom ga zamoli da Samu Hol-tonu odnese šalicu čaja, u koji je usula matičnjaka i nešto šečera ne bi li bio pitkiji. Florimond če navesti Engleza da ga ispije i pri tom mu pričati bilo što, samo da zavara njegovo nepovjerenje. Pomogne za¬tim gospoñi Jonas da postavi stol a onda priñe dru¬gom ognjištu i stade razastirati pokisle kapute. Sve je to radila marljivo i naoko mirno, ali je bila uzrujana. Trenuci koji su protekli od odlaska de Pont-Bri-anda izazvali su u njenoj duši pravu pustoš. Nije više mislila na poručnikove izjave, ali s ot-rovane strelice koju je na odlasku on bio odapeo s praga, kapao je malo-pomalo otrov u njenu dušu. Na Pont-Briandovo upozorenje da je muž vara s uroñenicima iz susjednog logora najprije je slijega- 411 Ia ramenima, a onda odjednom otkrila kako svagdaš¬nji život ima i svoje naličje, pa se sva zažarena u li¬cu pitala nije li stvar, najzad, vjerojatna. Pomisao da bi se on mogao zabavljati s tim djevojkama nije joj nikada pala na pamet iako je grof često posječi¬vao plemenskog poglavicu i ona primijetila kako dvi¬je žene, Argeti i Wannipa, spretno oko njega obilaze. One su ga izazivale, a on im veselo odgovarao na nji¬hovu jeziku, štipao ih za podbradak i poklanjao im perle kao razmaženoj djeci koje se želimo

otresti... Nije li se za tom nedužnom razmjenom krila dvolič¬na intimnost koja je njoj izbjegla? Uvijek je bila pomalo naivna kad je trebalo ot¬kriti kakvu spletku, a za ovakve neugodne dogañaje uvijek najkasnije saznaju oni kojih se najviše tiču. Kad je Pont-Briand otišao, svratila je u dučan po perle iako još nije namjeravala da od njih pravi Honorini ogrlicu koju joj je odlučila pokloniti za Bo¬žič. Ali ruke su joj drhtale, a posao sporo odmicao, pa je na mahove slijegala ramenima kao da želi ot¬jerati neugodne misli. A sumnja se postepeno nametala. Opet je obuzme ono osječanje udaljenosti što ga je muž u njoj iza¬zivao kad god bi se sjetila koliko je on zagonetan. Osnovni element njegove prirode bila je oduvijek neovisnost. Mora li je se odreči zato što se opet našao sa svojom suprugom bez koje je, eto, sasvim lijepo proživio petnaest godina? Najzad, on je gospodar, i to jedini na brodu, kako je običavao ponekad izja¬viti. Uvijek je bio slobodan, prelazio preko svih skru¬pula. Nije se bojao ni grijeha ni pakla. Uostalom, na¬metao je zakone svoje vlastite discipline... Odjednom je obuze tolika muka da ustade, os¬tavljajuči rad, i potrči prema šumi, kao da se u nju želi skloniti. Snijeg nije dopuštao da se stigne daleko. Neče, dakle, dugo moči hodati šumom i tamo dati oduška 412 svome nemiru. Osječala se kao zatvorenik, zato se vratila i stala samu sebe urazumijivati. — Takav je život! reče, ponavljajuči i nesvjesno tužne riječi što ih izgovaraju bijedne djevojke kada hrabrošču nadiñu same sebe, a jasno vide da neče pobijediti. — Takav je život, shvačaš! ponavljala joj je ne¬ koč deset puta dnevno Polakova, njena prijateljica, u siromašnoj četvrti Mirades (Mirakl). Muškarci su takvi! Muškarci drukčije shvačaju ljubav. Žene u nju unose suviše iluzija, snova i prekomjernih sentimen¬talnosti. Što je ona utvarala? Da osim grljenja ima meñu njima trajnijih veza, nešto što postoji samo izmeñu njih dvoje, da ta raskošna čulnost znači kako su im se tijela opredijelila jedno za drugo pa ih nije mogu¬če razdvojiti, i da je sve. to simbol nekog 'višeg sla¬ganja: njihovih srca i duša.

To bi značilo vjerovati u nemoguče čudo.. Takvo je slaganje rijetko. A ono što su nekad bili u stanju osječati, više se nije moglo vratiti jer oboje se izmi¬ jenilo. Zar mu je mogla predbacivati neuspjeh u ne¬ čemu za čim sam nije nikad ni težio? I nije li ne¬ razborito nazivati nevjerstvom njegove razgovore a uroñenicama. Mora da pred njim krije svoje duboko razoča¬ranje. Ta brzo bi mu dosadila ljubomorna i nametlji¬va supruga. No za nju se svjetlo več ugasilo i pitala se kako če ubuduče sve to moči izdržati. Njena najbrižljivija rasuñivanja bila su tek sit¬nica u poreñenju s jasnim sagledavanjem onoga što ju je mučilo. Pred njom se ukaza slika kako on hjhoče s uroñenicama, miluje im sitne grudi, s užitkom pro¬dire u njihova gipka tijela što tako intenzivno miri¬šu divljinom. Od tih viñenja Anñeliki bolno zadrhta tijelo i pobuni se njen povrijeñeni ponos. Upravo to muškarci nikako da shvate: ženin po¬nos. Zadadu joj ranu ali je pri tom i uprljaju. Nema 413 Sto da se objašnjava. Tako je. Oni naprosto ne vode računa... Kričeči prodorno, vratila su se i djeca, razdraga¬na šetnjom i igrom, te pričala svoje doživljaje. Kli¬zali su se izvanrednom brzinom, vidjeli tragove bije¬log zeca. Gospoña Jonas upala je u sniježni nanos i bilo je muke dok su je izvukli. Svi su manje-više bili mokri. Trebalo je iziivati, skidati odječu, razastirati ogrtače da se uz vatru suše, pa dečurliju umotati u pokrivače, posaditi ih uz ognjište i svakome dati zdje¬licu tople juhe. Honorini su se obrazi rumenjeli kao jabuke i bi-, la je sva uzbuñena. — Ja sam se klizala najbrže od svih, mama! Slu¬ šaj,, mamice. .. — Da, slušam te, odgovarala je Anñelika rastre¬ seno ... Opet je stala, da misli na Pont-Brianda. Bilo je u njemu nečeg što ju je podsjetilo na onog ridokosog gorostasa koji joj je bio čuvar u dvorcu du Plessis-Belliere, dok ju je kralj držao tamo zatvorenom. Ka-^ ko se ono zvao?... Viife se nije sječala. I on je za njom bio poludio od požude i nimalo finije nije izra¬žavao svoju ljubav. Dolazio je navečer da kuca ha njezina vrata i uznemiravao je na stotinu načina. Bila je oduvijek uvjerena da je upravo s njim začela Honorinu, kad ju je one noči silovao. A Pont-Briand je ličio na njega. Od samog sječanja na to spopadne je osječaj mučnine.

Kad su se vratili muškarci, i oni su bili gladni kao vuci. Dali su im za večeru suhog mesa i kuku¬ruznih pogačica. Anñelika je opekla prste okrečuči pogačice na pe¬pelu. — Kakvu budalu pravim od sebe! poviče s očima sjajnim, od suza koje nije mogla zadržati. Inače, tokom čitave večeri žustro je obavljala sve poslove. Jednu za drugom palila je svetiljke i to je voljela da radi. Svjetlost lojanica bila je malo crveit* 414 kasta i prigušena. Ali začudo, bila je ugodna. Svi bi odjednom stali da razgovaraju tiše. Anñelika je svejedno sanjala o finijim sviječama, čije je svjetlo jasnije i jače. — Morali biste nam izraditi kalupe za sviječe, reče ona kovaču. Punili bismo ih pčelinjim voskom, premda ga ovdje u šumi ima malo. — Ja znam, reče Eloi Macollet, da je otac d' Or- geval, dok je kao misionar živio na rijeci Kennebec*. pravio zelene sviječe, i to od nekog biljnog voska, a dobivao ga je iz bobica što su mu ih donosili Indi¬ janci. — Gle! to me neobično zanima... Ona porazgovori sa starim divljačarom, a zatim, odvede na spavanje Honorinu koja više nije mogla. od sna. Pomagala je i u posluživanju kod stola i naj¬zad bila prilično zadovoljna što joj je uspjelo .prikriti jad koji ju je mučio. Je li to moglo zavarati Joffrev de Peyraca? Na, mahove joj se učini da na sebi osječa njegov inkvi-zitorski pogled, ali on nije mogao pogoditi što pro¬življava, a sama mu ništa neče reči... Ne! Ba'š ništa. To je bila čvrsto odlučila. Ali u trenutku kad je trebalo poči u zajedničku sobu, Anñeliku uhvati prava panika. Večeras je ža¬lila što ne živi u prostranom dvorcu pa da se može po¬vuči u svoje odaje izgovarajuči se glavoboljom. Tako bi izbjegla njegovu prisutnost a možda i milovanja? U sobi klekne ona pred ognjište i grozničavim pokretima podstakne vatru. Poželjela je da bude što mračnije kako joj Joffrev ne bi mogao vidjeti lice. Cijelu večer samo je podržavala nesnosnu komediju. Zatajila su sva mudrovanja. U stvari, ništa nije uspijevalo. Kad su se našli u krevetu, stisla se uza sami rub, okrenula mu leña i pričinila se da spava.

No večeras on nije poštivao njen umor kako se nadala. 415 Ona osjeti njegovu ruku na svom golom ramenu, i kako neuobičajenim držanjem ne bi izazvala sum¬nju, okrene se prema njemu i prisili se da ovije ruke oko njegova, vrata. O, zašto joj je toliko potreban! Nikada ga nije mogla zaboraviti, a ljubav koju je osječala za nj bila je duboko utkana u njeno biče. Što če biti ako se ne bude mogla pomiriti sa sudbinom? Morat če uraditi sve što je u njenoj moči kako ni u što ne bi posum¬njao. — Malo smo odsutni, ljepotice? Nadvio se nad nju i nježno je ispitivao, preki¬nu vši s milovanjem. Bila je kivna na sebe što ne može da mu uzvrati. — Malo smo odsutni, zar ne? Ona osjeti kako je vreba i sva se izbezumi. Neče joj dopustiti da šuti. Navaljivao je. — Sto je? Večeras niste ličili na samu sebe. Sto se dogodilo? Kažite mi... Ona izlane bez promišljanja: — Je li istina da idete s uroñenicama? Da su vam one ljubavnice? On ne odgovori odmah. — Tko vam je uvrtio u glavu tu glupost? upita najzad. Onaj Pont-Briand, zar ne? Držao je da ste dovoljno intimni da vam pruži takvo obavještenje. Mislite li da nisam opazio njegovu ljubav prema va¬ ma? ... Udvarao vam je, zar ne? A vi ste ga slušali? Prsti su mu se odjednom zgrčili oko njene\miši-co i ona osjeti bol. — Možda ste ga i hrabrili? Pokazali se koketna prema njemu? — Koketna s onim prostakom! poviče Anñelika lecnuvši se. Voljela bih da sam ružna kao sedam smr¬ tnih grijehova ako bih se tako mogla otresti muškar¬ ca njegova kova... Mislite li da je uvijek žena kri¬ va kad neka budala odluči da joj prvi priñe!... A vi?... Znali ste da če mi Point-Briand izjaviti lju¬ bav, a namjerno ste otišli da vidite kako ču se ponije- 416

ti i neču li prvom ljubavniku koji naiñe pasti oko vrata. Bez sumnje, držite da sam tako radila svih ovih petnaest godina, dok sam u stvari bila sama, uvijek sama, toliko usamljena. Oh, kako vas mrzim! Nema¬te nikakva povjerenja u mene!... — Cin'i mi se ni vi u mene! Jer otkuda vam sada te uroñenice? U Anñeliki bijes popusti. — Oh! Pretpostavljam da je to kazao kako bi me povrijedio, kako bi se osvetio zato što sam ga odbila. — Pokušao je da vas zagrli? Da vas poljubi?... Mrak joj je skrivao Pevracovo lice, ali Anñelika je pogañala da ne mora biti baš umirujuče. Ona uma¬nji stvari. — Bio je uporan pa sam prema njemu bila ma¬ lo... brutalna. Tada je shvatio i otišao. A i on je za to bio kriv. Sve da se i nije udaljio namjerno, kako ga Anñelika optužuje, zar nije pod¬svjesno koristio situaciju stvorenu Pont-Briandovim dolaskom? Pustiti neka okolnosti same rade i tako provjeriti tačnost jednog eksperimenta. Ali, ne pos¬tupa se sa srcem i osječajima jedne žene kao s retor¬tama, aparatima za destilaciju i mrtvim mineralima. Doduše, ponekad je u nju potajno sumnjao. Sada to plača. — Je li istina? prošapta ona plačljivim glasom kakav nikad u nje nije čuo. Je li istina da idete H uroñenicama? — Ne, ljubavi moja! reče on odlučno i s ozbilj¬ nošču. — Sto če mi uroñenice kad imam vas?... Ona kratko uzdahne i kao da se primiri. Joffrey ñe Pevrac se silovito ljutio na sama sebe. Gdje li je samo Pont-Briand pokupio tako nisku izmišljotinu?... Zar se o njima govori po Kanadi? Tko?... On se nagne nad Anñeliku i pokuša da je opet privije uza se. No premda se ona razuvjerila od nje¬gove tobožnje nevjernosti, zlovolja je nije napuštala. 417 Trudila se da doñe k sebi, ali je cijeli dan i su¬više trpjela. Bila je pokopala premnoge nade a da bi ST Anñelika u novom svijetu^ Ih odjednom sve mogla povratiti. I nadasve, navirala su sječanja a s njima i ogavna lica ... Meñu ostalima i Montadourovo, toliko slično Pont-Briandovu ... Eto¬se odjednom sjetila i imena one riñokose ljudine..-. Montadour... (Montadur) Montadour...

Zato, kad je muž opet pokušao da je ogrli, sva se naježila. Pevrac osjeti silnu želju da ubije Pont-Brianda a s njim i vojničku kastu i cijeli muški rod. To što se dogodilo bila je tek beznačajna čarka iz koje se iskusna žena izvuče bez nezgoda, kako je on mislio. Život joj je zadao rane i tek što su bile zatvo¬rile, ovaj ih je incident opet otvorio. S gorčinom u srcu on shvati koliko mora da je na njega kivna. Bio je to jedan od onih kratkih trenutaka za kojih mu¬škarac i žena s divljom i neodoljivom mržnjom svim svojim snagama ustaju jedno protiv drugoga: ona — uzmičuči pred potčinjavanjem, a on — želeči da je svlada i opet učini svojom, jer, ng uspije li im da se večeras sjedine, nestalni i zagonetni Anñelikin duh opet može da se udalji i da ga sasvim odbjegne. Osječao je na svojim ramenima njene nježne oñ grča otežale ruke, spremne da odbijaju, a svejedno ju je sve snažnije stiskao, nesposoban da je pusti i da se od nje odmakne. Jer iako je Anñelikin duh lu¬tao daleko od njega u hladnoj samoči, tijelo joj je bilo prisutno i nadohvat njegovih usana, te Pevrac nije mogao odoljeti njegovoj ljepoti. A kako je ono uzmi-calo pred njegovim poljupcima, to ga je ljutilo i još više raspaljivalo njegovu požudu. Pohota koja oduvijek goni muškarca da osvoji ženu ponekad je neugodna snaga. Osječao ju je u svo¬jim krstima i ona ga je navodila na -silovitost od koje se jedva suzdržavao. Uz to ga je mučila i misao na sve one koji su je dirali i posjedovali. Kao iskusan muškarac poznavao je tajnu njene zavodljivosti od koje, kako biblija ka¬že, svi koji su je upoznali boluju kasnije od neizlje¬čive čežnje. Naime, ona je bila predivno grañena 418 upravo ondje gdje je to potrebno. Savršeni organi, izvrsno usañeni, od onih za koje majstor „Ljubavnog umiječa"* piše „da pružaju dvostruku nasladu"... Mekoču i uskost školjkine utrobe, te toplotu i prih¬vatnu moč, kojom se ona instinktivno znala koristitL Primijetio je on to več za njhovih prvih ljubavnih dodira. „Mala bludnica koja svoje sposobnosti još ne poznaje", mislio je u šali, iznenañen što u tom djevi¬čanskom tijelu otkriva majstorije koje nije tako često sretao ni u najzamamnijih kurtizana. A to raskošno tijelo, stvoreno za muškarca i nje¬gov užitak, očuvalo je netaknuto svoju moč. te je i nakon petnaest godina Pevrac s ugodnim iznenañe¬njem otkrio u njemu nekadašnja čudesna uzbuñenja. One noči na oceanu bio je svjestan da če opet biti njen rob. kao i ranije, kao i drugi, jer nje se nisi mogao zasititi niti je zaboraviti. Ali, ako je tijelo i ostalo nedirnuto, zlo se uvuklo drugamo. Zato je Pevrac proklinjao život koji ju je izudarao i uspomene koje su se katkad poput

nepro¬bojnog zida znale ispriječiti izmeñu nje i njega. Sve te misli prohujale su munjevito njegovim duhom dok je pokušavao da je privuče i svlada, gonjen u svakoj čestici svoga biča neodoljivom željom za posjedova¬njem. Nikada nije tako divlje i s večom ljubomorom osjetio kako pripada njemu i kako je ni za što na svijetu ne može ostaviti samu, prepustiti je drugima, samoj sebi, njenim mislima, uspomenama. Morao ju je uzeti gotovo silom. Ali čim se našao u njoj, stišao mu se gnjev i si¬lovitost. Ako se večeras i koristio ponešto grubo svo¬jim supružanskim pravima, nije to uradio samo zato da zadovolji svoju požudu. Trebalo je da je povede sa sobom na Cvtheru" jer kad se odanle vrate, zlo¬kobne če se sjene raspršiti. • Rimski pjesnik Ovidije: Ars Amatorta. •• Cyth6re: Mitski otok ljubavi na kojemu »e nalazio Vene-rin hram. St* 419 I Nema magičnijeg lijeka za jal, sumnje i crne mi¬sli nego što je uspjelo malo putovanje udvoje do oto¬ka ljubavi. Znao je pn i da počeka. Ništa u sebičnoj žurbi, nikakva ukrcavanja za vrijeme, oluje.. Neki šaman što ga je bio upoznao na svojim prvim putovanjima po zemljama Istočne Indije, a ta¬mo se ljubav poučava u hramovima, naučio ga je dvjema vrlinama koje odlikuju savršenog ljubavnika: strpljenju i vladanju sobom, jer se žene sporo raspa¬ljuju. Od zanesena čovjeka to ponekad iziskuje izvje¬sne žrtve, no nije li za to nagrada u čudesnom buñe¬nju hladne i ravnodušne puti?... Kad je primijetio da se malo opustila, da više nije zasopljena i uzdrhtala, več nekako omamljena, on stade da je polako razdražuje. Navede je da ga ogrli svojim divnim nogama kako bi se bolje mogao kretati u njoj, a več time postala je ona podatnija, slobodnija. Osjetio je kako mu na grudima nepravil¬no i snažno otkucava njeno srce, kao u usplahirene životinje, S vremena na vrijeme potražio bi njene svježe usne da je nježnim poljupcem umiri. I mada ga je požuda prožimala do srži te mu hrptenicom prolazili ježuri, on se nije zaboravljao. Nikada, nikada više neče pristati da ostane sama. Njemu je ona žena, dijete, dio njegova tijela. Anñelika, u čijem su se srcu divlje borili srdžba i neobuzdani jal, primijeti najzad kako se nad nju nadvio i pažljiv© je promatra. Njegova prisutnost u

njoj godila joj je kao umirujuči melem što raznosi slast njenim udovima do samog dna njena biča. I natjerana da se preda toj ugodi, ona priguši u sebi Uzburkani duh koji joj je priječio da u njoj uživa. Ali tek što je u tome uspjela, zlokobne sumnje opet se jave i divni osječaj se izgubi. ^Nestrpljivo je okretala glavu. On se tada iz nje izvuče, a od toga joj doñe da zaviče od boli, kao da su je odjednom svu ogolili, potpuno ispraznili, pa bolno doziva. Zato se hitro 420 pokrene prema njemu i od njegova povratka osjeti toliko olakšanje da ga čvrsto stegne i zadrži. On os¬jeti njene lake prste na svojim slabinama i krštima i obraduje se njenoj opet razbuktaloj požudi. — Ne izmiči! jecala je. Ne izmiči... Eto, molim' te za oprost, samo ne izmiči... — Neču izmicati... — Budi strpljiv... molim te. Budi strpljiv... — Ne uzbuñuj se... zaista sam u tebi... tako si divno grañena ondje gdje treba, mila moja, da bih tu ostao čitav život... A sada šuti. Ni na što ne misli. No svejedno on nastavi da je muči, odmičuči se od nje, i kao da je htio produžiti neizvjesnost, nadvio se nad nju u grozničavu iščekivanju, iznenada je živo stiskao, ali umjesto da je zadovolji, pobuñivao je u čitavu njenom tijelu suprotna, osječanja, čas snažna, čas sladunjava, dok joj se koža nezadrživo ježila i srsi je podilazili od glave do pete... O zašto je ve¬čeras bila tako ogorčena? Sto su joj to nekad davno uradili? Ah, samo da je ne napusti... da se ne za¬siti ... Ljutila se na svoje vlastito; ne neosjetljivo nego prkosno tijelo, što se podsvjesno propinje i odbija da se potčini. Joffrev joj šapne nekoliko umirujučih ri¬ječi. Ne, nije se on zasitio. Ta draža mu je od života i stalno osječa kako u njegovu tijelu izaziva živu va¬tru. Njegovim žilama stade da se širi radost pobjede. Jer vidio je kako se sada svakom porom previja u po¬hoti koju je on neprestano raspaljivap. Ti laki grčevi vidljivi na njenoj, poput satena glatkoj koži, nabira-nje usana i grla kada hvata dah, te iznenadni blje¬sak njenih -bijelih stisnutih zubiča — svjedoče da je njena samoča prestala i da mu je opet uspjelo izve¬sti je na suncem okupane obale, daleko od ledenih ponora. Nasmijao se videči je kako ustima prinosi nadlanicu ne bi li prigušila stenjanje. Ganutljiv je u žena osječaj stida... I u najstrastvenijem zanosu lecnu se čim nešto zapucketa ili sušne... Užasavaju 421

se od toga da budu zatečene, da oñadu kako se pre¬puštaju. Da, čudna su to, nestalna i čudljiva stvorenja, ali kakve li opojnosti kad ih očaraš, otrgneš od njih samih,.pa ih iznemogle iskrcaš na zabranjene obale. Uz ovu je on upoznao neopisiva uzbuñenja jer mu je stostruko uzvračala sve što joj je i sam obilato pru¬žao. Anñelika je htjela i nije htjela moliti da je po¬štedi jer on je znao kako da razbukti čitavo njeno biče, a ona je pred njegovim ljubavnim umiječem nemočna. Zato se sva podavala dubokom i močnom Uzbuñenju koje če ih oboje dovesti do vrhunca za¬jedničke naslade. Strastveno ga je ljubila, prožeta silnim žarom koji je on sada i zahtijevao. Više je nije zadržavao, a ionako je oboje strastveno žudjelo da Sto prije stignu do čarobnog otoka. Poneseni silnim i nezadrživim valom, prispiju najzad oboje i sami na obalu, i njihova se zagrljena tijela nasuču na zlatni pijesak: on — naglim i neo-^ buzdanim zaletom, a ona — umorno i klonulo, s us¬hičenjem predivnog i laganog osloboñenja... Peyrac se malo pridigne oslanjajuči se na lakat, a ona i dalje osta nekako odsutna, sa sanjarskim iz¬razom na licu, dok joj je žar vatre na izdisaju obas¬javao napola zatvorene vjeñe. Opazio je kako nesvjesno liže svoju nadlanicu koju je maločas bila ugrizla, i taj ga animalni gest po¬novo uzbudi. Muškarac želi da od žene stvori grešnicu ili an¬ñela. Grešnicu zato da ga zabavlja, a anñela — da ga postojano i odano ljubi. Ali vječna ženka osuječuje njegove planove, jer za nju ne postoji ni grijeh, ni svetost. Ona je Eva. Eva — vaša slast. On joj ovije dugu kosu oko vrata i položi svoju ruku na njen topli trbuh. Ova če noč donijeti možda novi plod ... Sve da je i bio neoprezan, ne bi to sebi predba¬civao. Ne možeš se neprestano Čuvati ako izmeñu dva- 422 ju biča treba spašavati ono suštinsko, a i sama ga je u odsudnom trenutku za to na potresan način mo¬lila. E pa ... mislite li još uvijek na one uroñenice? reče Pevrac poluglasno. Ona se Lecne i dobročudno nasmiješi, a onda če okrečuči prema njemu glavu umorno i s potčinjava-njem: _ Kako sam to mogla o vama povjerovati? Ne znam ni sama...

Ludice mala, zar se tako lako dajete nasama¬ riti kad je u pitanju ljubav? Dotjerali ste dotle da ste se zbog toga izjedali!... Zar tako malo vjerujete u svoju moč nada mnom?... Sto bih ja, zbilja, s tim uroñenicama?... Ne poričem da te male zmije neu¬ godna mirisa mogu prigodice imati i cara ... Ali, či¬ me da me privuku kad imam vas?... Držite H me, zaboga, mitskim Panom ili jednim od njegovih pap- konogih pratilaca? A kada i gdje da nañem vremena za ljubav s nekim drugim osim s vama?... Bože, kako su žene glupe!... Zora je bila još daleko kad je grof nečujno us¬tao. Obukao se, pripasao mač. upalio fenjer s prigu¬šenim svjetlom pa izvukavši se neprimjetno iz sobe, prešao veliku odaju i stigao do kutka u kojemu je spavao Talijan Porguani. S njim se tiho i na brzinu o nečem dogovorio a onda se vratio u zajedničku oda¬ju i razmakao nekoliko zastora i životinjskih koža, za kojima su njegovi drugovi čvrsto spavali. Našav¬ši onoga koga je tražio, stao ga je buditi laganim dr¬manjem. Florimcnd otvori oči i ugleda u svjetlu fe¬njera lice svoga oca koji mu se prijateljski smiješio. — Ustani, sine, reče grof, i poñi sa mnom. Da¬nas češ naučiti što je to dug časti 423 I tako u životu bračnih parova grimizne i zlatne noči odreñuju tok njihovim sudbinama te i neprim¬jetno ostavljaju u njima tragove, ponekad upečatlji¬ve od dogañaja u toku dana. LIV Anñelika se dugo protezala u krevetu, iznena-nañena što je dan tako naglo zamijenio noč. Prespa¬vala ju je u jednom dahu. Neka neobjašnjiva radost prožimala je njenu omamljenu svijest i omlitavila joj udove. Najzad se sjeti. Bilo je sumnje, strahovanja, cr¬ nih misli, tjeskobe — a onda je sve to iščezlo u na¬ ručju Joffrev de Pevraca. On se usprotivio tome da im se sama opire, prisilio je da se utekne njemu, i to je bilo divno Anñeliku je boljela ruka. Promatrala ju je sa čuñenjem i otkrila natečenu modricu, a onda se sje¬tila. Sama se ugrizla za ruku kako bi sebe spriječila da ne krikne kad je ljubavna naslada bila na vr¬huncu.

Tada se gotovo smijuči zavuče pod krzna pa ona¬ko sklupčana i utopljena stade da se prisječa nekih sinočnjih pokreta i riječi. Nesvjesni su to pokreti, go¬tovo su nečujne riječi što ih u tajanstvenosti mraka i uskiptjenosti naslade izgovaramo, a kasnije ipak od svega toga crvenimo... Sto joj je minule noči govorio?... „Tako si do¬bro grañena tamo gdje treba, ljepotice, da bih ostao čitav život" ... Sječajuči se toga, nasmiješila se i rukom milo¬vala prazno mjesto pored sebe, gdje je on ležao. 424 Kad se Anñelika pridružila u zajedničkoj dvorani svojim drugaricama, osječajuči grižnju, savjesti što se kasnije no obično prihvača kučnih poslova, sazna¬la je iz njihova razgovora da je gospodin de Peyrac u pratnji Florimonda rano ujutro izašao iz utvrñenja. Na noge su pričvrstili krplje i opskrbili se namirnica¬ma za prilično dug put. — Je li rekao u kojem pravcu kreču? upita An¬ ñelika iznenañena odlukom koju joj ničim nije daa naslutiti. Gospoda Jonas odmahne glavom. Usprkos njenom proricanju Anñelika je imala utisak da ta pametna žena pogaña cilj njihova neočekivanog putovanja, jer je okretala glavu i dobacivala svojoj nečakinji zna¬čajne poglede. Anñelika ode da pita gospodina Porguanija. Ni on nije znao više od drugih. Gospodin de Pevrac ga je potražio rano u zoru i saopčio mu da če izbivati nekoliko dana, usprkos oštroj hladnoči. — Više vam ništa nije rekao? poviče Anñelika prestrašeno. — Ne, Jedino "je molio da mu posudim svoj mač... Ona osjeti kako je spopada blijedilo.. Zagleda se U talijanskog plemiča a onda se povuče ne navaljuju¬či s novim pitanjima. Svatko se prihvati svoga posla pa dan proñe kao i svi drugi ove mirne ali oštre zi-sne. Gospodina de Pevraca više nitko i ne spomenu. 425 LV Potjera u koju su se dali grof ñe Pejrrac i njegov sin iziskivala je od njih dvostruki napor jer je Pont-Briand imao pola dana prednosti a uz to mu se i žu¬rilo.

Kretali su se djelomično i noču, po tako hladnom zraku da je ponekad rezao kao tvrdi metal i oduzimao im dah. Zaustavljali su se kad bi se mjesec stao spu¬štati na horizontu, ugrijali se, odspavali nekoliko sa¬ti pa nastavljali put čim bi granulo sunce. Srečom, tragovi su ostajali svježi, snijeg tvrd a vrijeme sta¬bilno. Zvijezde su treperile nekim posebnim sjajem pa se grof, služeči se svojim sekstantom, dvaput usudio napustiti trag što su ga ostavljali oni pred njima i udariti prečacem kojim je smanjivao razdaljinu za više sati hoda. O cijelom ovom kraju imao je vrlo precizne skice koje su izgradili njegovi ljudi ili on sam, napamet je znao karte izrañene na temelju tih podataka, a od Indijanaca i divljačara bio je sakupio sva potrebna obavještenja u pogledu staza, riječnih pličaka i prikladnih prijelaza. I u toku zime. a i kad bi snijeg okopnio, pokazivala se ogromna korist od ovih kartografskih skica u čijoj je izradi znatno sud¬jelovao i Florimonñ, neobično vješt peru, kistu i mje¬rilu. To je i objašnjavalo očitu nesmotrenost kojom su se obojica, ionako novajlije u ovoj zemlji, upustili u trku što se u ovo doba godine mogla držati lu-došču. 426 Ispresijecan i ujedno jednoličan reljef ove ne¬iskrene zemlje, pod ravnomjernim pokrovom snijega i leda, njegove mnogobrojne zamke a rijetke pogod¬nosti, sve je to bilo nepogrešivo utisnuto u pamčenju njemu i njegovu mladu sinu. Pa ipak se Florimonñ zabrinuo kad je grof, napuštajuči trag koji je bio vidljiv na mjesečini i bez poteškoča vodio jednom širokom ravnicom, odlučio da krene strmom viso¬ravni što se dizala posred nje i tako izbjegne jedan dugi zavoj. Visoravan je bila ispresijecana dubokim pukotinama a skrivale su ih krošnje drveča otežale <od snijega, pa su se izlagali opasnosti da u koju od njih ne propadnu. No kad su u zoru, jureči u spustu niz kose, otkrili poručnikov i Huronov logor te po još toplom ugljevlju ustanovili da su ga ovi tek maločas napustili, Florimonñ je zabacio svoju krznenu kapu i sa zviždukom udivljenja rekao: — Priznajem, oče, da sam se bojao kako smo zalutali! — A zašto? Zar nisi sam ustanovio postojanje ovoga prečaca? U brojke i zvijezde nikad ne sumnjaj, sine... To su dapače jedine stvari koje nikada ne obmanjuju... Poslije kratka odmora krenuše dalje Malo su govorili jer su snage štedjeli za gotovo natčovječne napore koje iziskuje dugo pješačenje š nespretnim, od užeta pravljenim krpljama što su na svakom koraku stvarale neprilike, a

svejedno se njima nisu uvijek mogli' održavati na površini mekog ili sipkog snijega. Slika koju mu je pružao otac, probijajuči se onako sigurno i neumorno naprijed, mora da je živo ličila na onu koju je toga istog časa o njemu imao i poruč¬nik de Pont-Briand. Njegova silueta smrknutog i neumoljivog suca odmicala je naprijed ne pokazujuči umora, te se nisi mogao oteti dojmu kako mu se i priroda umiljava i sklanja s puta priznajuči ga za gospodara. Eto, ostavili su za sobom šumu što se iz¬daleka činila neprohodnom, a več se bliži kraju i ravnica kojom upravo prolaze a izgledalo je da nikad do nje neče stiči. 427 , 11 iii... Florimonda su boljele mišice. Držao je da je mlañ I snažan, a primijetio je kako su mu ruke lomne kad se deset puta u dvadeset minuta morao napregnuti ne bi li se izvukao iz snježnog smeta hvatajuči se jelama za grane. Krivo je tome sve ono vrijeme što ga je iz¬gubio učeči hebrejski i latinski u onom bogomoljnom leglu od Harvarda. To je i učinilo da je izgubio svoj polet i sposobnost da se kreče u zemlji leda. A i zato što mu se otac ponaša kao stroj za drobljenje vreme¬na, pa ako je bogme u svojoj mladenačkoj nadutosti Florimond nekad i posumnjao u izdržljivost čovje¬ka Pevracova kova, danas je o njoj i sam stekao bolno iskustvo. — Vodi me u smrt, mislio je zabrinuto. Ako se ovo nastavi, bit ču prisiljen da odustanem. Proračunavao je koliko če mu joi samoljublje dopuštati da taji umor; stalno je u sebi odgañao to priznanje i razveselio se kad je minutu prije no što bi se bio srušio na koljena čuo Pevracovo nareñenje: „Zaustavimo se na trenutak!" Tada je mogao sebi do¬pustiti luksuz da nehajno i s pomalo zasopljenim glasom kaže: — Nije baš potrebno, oče. Ako želite, mogu ja lako... hodati... još malo... Peyrac odr'ično odmahne glavom i stade bez ri¬ječi da hvata dah, zaokupljen nekako samim sobom, pa se i Florimond trudio da uradi to isto. Doduše, čitavim putom grof se uopče nije osvrtao-na rekord koji je postizavao. Neobičnu izdržljivost ispoljio je več u mnogim prilikama, a divlja odlučnost da sustigne svoga suparnika još mu je više pomogla da kao od šale prevali i najteže etape. Anñelikina slika nije mu izlazila iz svijesti, kao ni onome koga je progonio. Unosila je polet u njegovo gonjenje, palila mu u srcu vatru od koje kao da je postao neosjetljiv na ujede hladnoče. A misli što su se rojile u njegovoj glavi

toliko su mu ispunjale vri¬jeme da je prelazio brda i doline gotovo i ne primje¬čujuči. Žarilo ga je Anñelikino lice na kojemu je u 428 duhu otkrivao neprestano nove draži. Tek se od nje rastao, a prisutnost joj je osječao jače no ikada. Jedva se stišala bujica njihove putene naslade, a več od sa¬me pomisli- na njeno usnulo tijelo, zabačenu glavu i zatvorene oči — tako ju je u hladnu zoru bio ostavio u krevetu — stade mu udovima strujiti nova pohota. Pored ostalih, Anñelika je imala i tu moč da ovlada čulima zaljubljenog muškarca i utaži im glad, ali tako da ga nikada ne nasiti, pa tek što se od nje udaljio, krv mu opet uzburka čežnja i on žudi da se nañe pokraj nje, da je gleda, dodiruje i ponovo grli. Svaki je put bila nova. Nikada se nije prevario u onome što je očekivao, ona nikada nije razočarala. A svaki put bilo je to kao neko otkriče koje je u tijelu ostav¬ljalo sreču i stvarno ushičenje. I što se više u toku dugih noči njome naslañivao, sve teže mu je bilo da se toga užitka odriče. Sto je svagdašnji život .u utvrñenju — a" on ih je usko povezivao — više pružao mogučnost da joj prilazi i gleda je kako živi bez maske i pretvaranja, sve se snažnije ispoljavala zavodnička moč koju je čitavo njeno biče nad njim imalo. On se tome čudio jer je očekivao da če ga razočarati. Ne navodi li ga ta njena moč da se s izvjesnom podozrivošču zamisli nad njenim misterijem?... Ka¬kva li je to u nje skrivena lukavština? Kakvim su je sposobnostima obdarile vile več u kolijevci? Do ka¬kvih je silnih snaga došla vradžbinama koje neče da otkrije? Eto je i on stao da raspravlja kao i njegovi sa-vremenici, koji teko silno podliježu iskušenju da čudu pripišu ono što im je tajnovito. Več od prvog trenutka kad je stupila na američko tlo, čitav niz stvari poprimio je novi tok. Kanañani su več vidjeli kako se u njoj utjelov¬ljuje demonska vizija koja ih je strašila: vizija žene Sto se diže nad Acadiju da izazove njenu propast... Iako se od takve misli htio obraniti, Joffrejr de Pevrac je dolazio u iskušenje da prizna kako u ovoj 429 Anñeliki što ju je nakon petnaestogodišnje odsutno¬sti opet našao, leže iznenañujuče sile. Ako je i sam dotle dotjerao, morao je, gledajuči stvarnosti u lice, da prizna kako se u ovim pustim krajevima s večom pronicavošču ponire u iskonske i prirodne tokove, pa je pojava takve žene, obdarene izuzetnim svojstvima,

morala da se nametne, a čim se pojavila, počela je da zabrinjava, brzo izazvala sumnju, dok najzad nije postala mit i legenda. Sasvim obična stvar u zemlji priviñenja, u ko¬joj se množe nevjerovatne pojave: pucketave varnice kojima ne možeš ustanoviti porijeklo'jure odječom i tijelom pa izazivaju bolne udare, obojene draperije rastaču se nebom u neobjašnjiv vatromet, sunca što kao obješena satima stoje nepomično u pomrčini da bi se odjednom ludom brzinom raspala u mraku ne¬beskog svoda... Kanañani su u tome vidjeli pojavu čamaca što prevoze duše njihovih pokojnika, divljačari i misio¬nari koje su Irokezi udarali na muke, te Englezi pu¬ritanci, gledali su u svemu približavanje planete što navješčuje strašne kazne za njihove grijehe, pa su sa odavali postu i molitvama... Na tom surovom i isposničkom kontinentu, na kojemu se svaka istina bezobzirce usvajala, bilo je prirodno i neizbježno da blistava Anñelikina ličnost izazove strastveno i neodoljivo uzbuñenje. Bilo je pri¬rodno, reče on sebi, da čim je svojom lijepom nogom stupila na obalu, počnu o njoj govoriti od Nove En¬gleske do Quebeca i od Velikih jezera na zapadu, do otoka u zalivu Svetog Lovrijenca na istoku. A zašto ne, i od doline Mohawk meñu Irokezima, pa do Ni-pissinga i Nadessiouxa (Nadesijuksa) na ledenim oba¬lama zaliva Svetog Jamesa. No ako je i shvačao raz¬loge tom nagonskom ponašanju, nije pred sobom ta¬jio da ono u sebi krije i opasnosti. Teškočama njegova pothvata u Novom svijetu pridružit če se sada i jedan sasvim poseban sukob u čijem se središtu nalazi Anñelika. S vidovitošču zaljubljena srca odmah je shvatio da je dolazak poručnika de Pont-Brianda u Wapas-sou posljedica zavjere, možda još neutvrñene, ali od daleko veče važnosti no što je po sebi ima obična lju¬bavna strast. Pont-Briand, okušavajuči nerazborito sreču, bio je tek okršaj, samo izlika, prethodnica ne¬čeg močnijeg, neprijateljskijeg, što napadajuči na ne¬povrediv položaj njegove žene, nastoji da preko nje obori njega ... Stavljajuči je uz bok sebi, izložio ju je strelicama. Uzdigao ju je kao otkrivenje i to, bez sumnje, svijetu koji na to nije bio spreman, pa če se upinjati da j& po svaku cijenu zbaci. Od trenutka kad je, uzevši je za ruku, na obali Gouldsboroa bio rekao okupljenim ljudima: „Pred¬stavljam vam svoju suprugu, groficu de Pevrac", iz¬veo ju je iz mraka. A ona sama, služeči se lukavstvi¬ma male progonjene životinje, trudila se da proñe nezapažena. Sada ju je ponovo izložio pogledima, a to mogu biti jedino pogledi ljubavi ili mržnje, jer pred njom nitko nije ostajao ravnodušan.

Pevrac zateče sebe kako pogledom obuhvača bje¬linu zaleñene i nekako nestvarne prirode, kao da u njoj vidi okupljanje neprijatelja još nejasnih ali ne¬umoljivih lica. Iduči tako naprijed, upada neprijate¬lju u klopku, čini upravo ono što se i očekivalo da uradi, pa ipak, ništa ga nije moglo zadržati. U sredi¬štu- tih prijetnji nalazila se žena za koju je samo on znao koliko je krhka i ranjiva čitavim svojim ženskim bičem, te je dužan da je divlje i uporno brani ... — Oče! OčeJ — Sto je?... — Ništa! odvrati Florimond, več tup od umora. Na licu koje je grof okrenuo prema njemu pogled je bio tvrd poput čeličnog sječiva, pa jadni mladič; nije smogao odvažnosti da prizna kako su mu noge otežale kao olovo. Njegov je otac bio jedino biče pred kojim je ponekad osječao zbunjenost, no istovremeno nije mogao a da se ne divi slici koju je u smiraju 430 ovog hladnog dana, pod sivozlačanim nebom; ucrta¬vala snažna ova ljudina, srebrnastih sljepoočnica, brazgotinama obilježenog i ponekad uzbudljivog lica. Takav je bio njegov otac, za kojim se dao u potragu preko oceana — i nije se u njemu razočarao. Grof nastavi put ne osvrčuči se na teškoče. Bilo mu je dovoljno što ih svladava nesvjesnim pokretima svoga tijela, vična i najtežim naporima, dok mu je misao nastavljala unutrašnji monolog tragajuči fca onim „netko" što če napasti njega ili nju. Još nije znao radi li se o nekoj mračnoj zavjeri materijalne ili pak duhovne prirode, o obrani neke ideje, mistike, ili prljavih interesa, o komešanju go¬mile, ili o progonu jedne jedine individue koja če simbolizirati sve ostalo?... Jedno je ipak sigurno. Anñelikina je prisutnost pridonijela njihovoj obostranoj snazi, ali ih je isto¬vremeno učinila metom rušilačkih i negativnih sila, i to onih koje ponekad ostaju uspavane i neutralne, pa se na kakav jači izazov odjednom razbude i plana okrutnošču. A zar Anñelika sama po sebi, onako lijepa i puna života, nije predstavljala podbadanje i izazov? ... Pa kad je on sam mogao da prozre lukavštinu, znao je da če več zbog nje poželjeti njegovu propast i uništenje... Bilo je to pomalo kao da je on sam onaj „Drugi" pa pogaña njegove misli...

Morao je da zastane. Florimond se time okoristio da predahne i obriše znoj s lica. Nabravši obrve, Pevrac je razmišljao o onome što je otkrio u dnu svoga vlastitog biča. Stupivši u Novi svijet, Anñelika je protiv sebe izazvala vrlo močnog neprijatelja. — Pa dobro! promrsi on kroz zube. Vidjet čemo. Riječi ne prijeñoše preko njegovih usana jer su se one jedva micale, ukočene od hladnoče. LVI Još iste večeri otkriše sklonište kojim se bio ko¬ristio Pont-Briand. Pod gustom krošnjom jednog bora, koju su sa svih strana štitili nanosi snijega, zemlja jedva da je bila vlažna, a prekrivala ju je suha ma¬hovina i borove iglice. Na njoj su se još vidjeli crni tragovi vatre. Grane č̂etinara bile su nabacane kao debeli sag. A i druge su bile gusto isprepletene s oni¬ma što su pravile svod iznad zaštičenog i hermetski zatvorenog prostora pa je dim, kad su upalili vatru, teško sebi probijao put Pevrac nožem proširi otvor, dok se Florimond ščučuri na zemju, kašlj uči i suzeči od dima koji ga je gušio. Još nije bio stekao izdržlji¬vost Indijanaca "koje dim uopče ne grize za oči, a ljeti ih čuva od komaraca i insekata. Najzad, poslije izvjesnog vremena rasplamsa se u ovom prirodnom šumskom zaklonu živa i sjajna vatra. Nije bilo opa¬snosti da plamen upali grane jer su izvana bile pre¬kri te snijegom. Jedino su se pojedine iglice žarile i pucketale oko otvora za dim, prema kojemu su lizali plamenovi, a od toga se širio poput balzama ugodan miris. Bilo je upravo toliko mjesta da dvoje može sjediti i opružiti noge uz vatru, ili presavijeno leči položivši glavu na ranac, svaki s druge strane ognji¬šta. Ubrzo stade da se širi prijatna toplina pa Flori¬mond nije više cvokotao zubima, gunñao, niti se use¬knjivao. Od krvi koja je opet prostrujila njegovim promrzlim udovima osječao je otre boli, ali se čuvao da to ne oda grčenjem lica. Istinska je to bol, tio bilo 432 U Anñelika u novom svijetu 433

bi nedostojno trapera da kuka kad se mora spremati kako bi jednoga dana idržao muke od ruku Irokeza. Grof je na žeravu bio stavio limenu 'posudu sa sni¬jegom i voda je brzo uzavrela. Najprije je u nju nasuo suhih plodova šipka a onda dobru čašu ruma, na koji je u Karibima bio navikao i više ga volio nego rakiju. Na kraju, ubacio je i nekoliko komada kandi-šečera. Od samog mirisa vručeg napitka Florimond živnu, a kad ga je ispio, osjetio je silnu ugodu. Otac i sin šutke su gutah" komade kukuruzne pogače i — kakve li gozbe — kriške slanine i sušena mesa. Završili su suhim vočem, onim kiselkastim bobicama koje je Anñelika ponekad dijelila tako dostojanstveno kao da su grumeni zlata. S vremena na vrijeme, o njihovu debelu odječu potmulo bi lupnula krupna kap vode. Bili su to ko¬madiči leda što su se iznad njih uhvatili borovih igli¬ca pa se na toplini vatre lagano otapali. Nije bilo lako držati u tom skloništu dovoljno drva za-stalno održavanje vatre. Suhe borove šišarke, kojih je pod stablom bilo izobila, nisu se smjele upotrebljavati jer bi začas izgorjele a uz to vraški su pucketale i prskale uokolo varnicama. Florimond je sjekiriccm brzo nasjekao svežanj s najñonjih grana do kojih je došao obilazeči okolna stabla. Ta su drva bila mokra i pištala su na vatri, ali su održavala stalnu toplinu a dim je bio podnosiv. Florimond je sebi govorio da je ponekad, u vrijeme kad je u palači Beautreillis1), slušajuči priče starog Pascaloua (Paskalu), maštao o svom ocu, snažnije osjetio njegovu blizinu nego sada kad je konačno prisutan. Pa ipak, susret s njim, do kojega je došlo prije nekoliko godina, nije gotovo ni¬malo izmijenio sliku koju je o njemu bila stvorila ñječakova mašta. U Novoj Engleskoj zatekao je po¬morca, visokog plemiča i učenjaka koji če mu podati svoje znanje, a za tim je on težio više no što mu je srce žuñjelo za očinskom ljubavi. Kad su jezuiti, kod kojih je nedaleko od Pariza bio neko vrijeme u inter- 0 Vidi Anñelika i kralj. 434 natu, više no s hladnočom primali čudnovate domi¬šljatosti njegove milosti Florimonda, ovaj se tješio govoreči u sebi: „Moj je otac daleko učeniji nego svi ti... glupani." A -tako je i bilo. To što se sada u nje¬govoj prisutnosti osječa kao paraliziran i nijem od zbunjenosti, on Florimond, koji je neusiljeno razgo¬varao s kraljem Lujed XIV i s visoka gledao na tako čuvene profesore, to je zbog toga što je zaista opči¬njen nadmočnom ličnošču oca u kojemu svaki dan malo više otkriva znanje, iskustvo pa čak i izuzetnu fiziku izdržljivost. Joffrejr de Pejrrac je znao da ga sin više cijeni kao učitelja nego kao oca. Kad se Florimond bio uputio da ga traži, bilo mu je tada če¬trnaest godina. Več je bio počeo osječati potrebu za učiteljem

kojega če moči slijediti s pouzdanjem, a kad je u onima što su mu ih dodijelili otkrio tek la¬žnu učenost i kukavičluk, pretvornost, neznanje i praznovjerje, on je od njih pobjegao. Kad bi se sagnuo nad Florimonñom, grofu de Pevracu se činilo kao da u vjernom ogledalu proma¬tra svoju vlastitu sliku iz mladosti. U njemu je ot¬krivao divni egoizam onih što su zaljubljeni u na¬uku i pustolovinu pa su od toga neosjetljivi za sve što ne može da zadovolji njihovu vatrenu strast. Preziru ljubav prema onome ?.to je na zemlji sičušno i prolazno... I sam se sjetio kako je kao petnaestogo-dišnjak bio krenuo na put oko svijeta, izazivajuči svo¬jom ružnočom i šepanjem u hodu neslane šale na vla¬stiti račun. Je li tada ma i trenutak brinuo što za so¬bom ostavlja majku, dok je ona gledala kako joj od¬lazi jedinac kojega je bila otela smrti?... Florimond je bio njegova kova. Jednako se ne¬hajno odnosio prema osječajima u životu. To če mu omogučiti da ne odstupa od utvrñenih ciljeva, več da ih ostvaruje. Smrtno ste ga mogli povrijediti je¬dino tako da mu uskratite znanje za kojim pohlepno žudi... Dakle, više je tražio da udovolji umu nego srcu. Razmišljajuči o karakteru svoga sina, Pejrrac je držao da če. pošto odraste i definitivno se odvoji od *' 435 svojih, izgledati ponekad bezosječajan pa čak i grub. Uz to če biti i nadut jer neče kao otac morati da se osječa prikračenim zbog nagrñenog lica i nezgodna hoda. Ljepota če mu znatno olakšavati stvari..-. — Oče, reče Florimond poluglasno. Ti si, znaš, mnogo jači od mene. Kako si samo uspio tako očvr- snuti? • — Dugo sam živio, sine, takvim životom koji mo¬ jim mišičima nije ostavljao vremena da zarñaju. — Baš je to ono što me muči, poviče Florimond. Kako sam se mogao vježbati u hodu i trčanju kad nam je u Bostonu jedina razonoda bila da sjedimo nad nerazumljivim knjigama. — Žališ li zbog onoga što si naučio za tih neko¬ liko mjeseci provedenih u internatu? — Da pravo kažem... ne žalim. To mi je omo¬ gučilo da čitam Exodus u originalu, a znatno sam napredovao i u grčkom čitajuči Platona. — Divno! U internatu koji se otvara pod mojim pokroviteljstvom imat čete prilike da podjednako

jačate i tijelo i duh. Možeš li se požaliti da je dana¬ šnja vježba bila odviše laka? — Jao! Nipošto! poviče Florimond koji se osje¬ čao slomljen čitavim tijelom. Grof se opruzi s druge strane vatre oslonivši se na ranac. Bili su okruženi ledenom tišinom, isprekida¬nom s hiljadu neobjašnjivih potmulih, zvukova od kojih su se često trgli. —r Jači si od mene, oče, ponovi Florimond. ¦ Ovi posljednji dani bili su dobra lekcija za nje¬govu samodopadnu taštinu. — Ne u svemu, mladiču. Tvoje je srce čisto, spo¬ kojno. Neosjetljivost te štiti poput oklopa i to če ti omogučiti da se prihvatiš izvjesnih stvari s kojima se ja više ne mogu suočavati, jer moje je srce za¬ robljeno. — Znači li to da ljubav čini čovjeka slabičem? Upita Florimond. 436 — Ne. Ali odgovornost za tuñe živote znatno sputava slobodu, ili bar ono što u svojoj mladosti na¬ zivamo slobodom. Vidiš, ljubav kao i svaka nova spo¬ znaja obogačuje, ali u bibliji je napisano: „Povečavati svoje znanje, znači povečavati sebi i patnju." Nemoj težiti da sve dobiješ, Florimonde, ali i ne odriči se ničega što život može da ti pruži, iz straha da od toga ne patiš. Ludost je htjeti posjedovati SVE odjednom. Životna igra sastoji se u tome da jednu snagu na¬ domjestiš drugom. Mladost je slobodna — tačno — ali odrastao čovjek je sposoban da ljubi, i to je divno osječanje. — Držiš li da ču je i ja doživjeti? — Sto to? — Ljubav o kojoj govoriš. — Nju treba zavrijediti, sine, a i platiti. — Naslučujem... a natjerati i druge da za nju plate, reče Florimond trljajuči svoje bolne cjevanice. Grof de Pevrac udari u radostan smijeh. S Flori-mondom se uvijek razumijevao upola riječi. I Flori¬mond se nasmije i značajno ga pogleda. — I veseliji si, oče, otkako si nam doveo majku.

— I ti si veseliji, sine. Oni zašute dok im se u svijesti* oko Anñelikina lika, nejasne misli malo-pomalo ne usredotočiše na čovjeka za kojim su se dali u potjeru, a meñu njih se uvukao poput kurjaka da im nanese štetu. — Znaš li, oče, na koga me podsječa taj poruS- nik de Pont-Briand, reče odjednom Florimond. Pre¬ predeniji je i manje prost, svakako, ali je ipak istoga kova. Odvratno! Liči na kapetana Montadoura1). — Tko je bio taj kapetan Montadour? — Prljava svinja koja je sa svojim soldačinama, po kraljevom nareñenju, nadzirala naš dvorac. Vri¬ jeñao je moju majku samim pogledom. Koliko mi je puta došlo da ga proburazim, no bio sam još dijete i ') Anñellklna pobuna. 437 nemočan da je branim. Te su prostačine bile daleko brojnije i mnogo jače... Pa i sam kralj je htio da se moja majka preda i želio njenu propast... On ušuti i jače se zagrne u svoju, vučjim krznom postavljenu tešku kabanicu, koja mu je služila umj&-sto pokrivača. I dalje je šutio pa Joffrev de Peyrac pomisli da je zaspao. No mladič iznenada nastavi: — Kažeš da mi je srce još zatvoreno, neosjetljivo, ali varaš se, oče. — Zaista?... Da nisi možda zaljubljen? — Ne baš onako kako ti zamišljaš. Ali i ja no¬ sim u srcu ljubavnu ranu koja mi često ne da mira, a od izvjesnog vremena izjeda me i duboka mršnja. Eto! Mrzim ljude koji su ubili moga malog brata Charles-Henrija. Volio sam ga... On se uspravi podbočivši se na lakat, a oči su mu grozničavo plamtjele u sjaju vatre kad je lice pružio naprijed. Zaista sam se prevario, pomisli grof, njegovo srce živi. Florimond objasni. — To mi je bio polubrat, dijete što ga je moja majka rodila s maršalom du Plessis-Belliereom. — Znam. — Bio je to divan dječak i ja sam ga volio. Si¬

guran sam da ga je Montadour ubio vlastitom rukom kako bi se majci osvetio zato što ga je odbijala. Sli¬ čila je ta kreatura na ovog Pont-Brianda što se još pred nekoliko dana šepirio, zadovoljan svojom lije-; pom vanjištinom i veselim osmijehom... Potpuno ista uobraženost!... A kad se sjetim Montadoura, do¬ lazi mi da zamrzim sve razvratne i prostačke Fran¬ cuze i njihove samodopadne osmijehe. No i ja sam Francuz. Ponekad se ljutim na majku što me sprije¬ čila da svog malog brata uzmem u sedlo i s njim odmaglim. Tako bih ga bio spasio. Istina, bio je suviše malen i tko zna bi li mi bilo uspjelo da ga od svega zaštitim? Kad se u mislima vratim svemu tome, vidim 43a da sam i ja bio tek dijete... U onom trenutku nisam to vjerovao, a ipak sam bio goloruki dječak... us¬prkos svom maču. A majka je bila još nemočnija. Ni-6ta nisam mogao poduzeti da je obranim, zaštitim od niskosti njenih mučitelja. Preostalo mi je jedino da krenem u potragu za tobom. Evo sam te našao i sad smo obojica jaki, ti — njen muž i ja — sin. Ali kasno je, imali su dovoljno vremena da dovrše svoje podlo djelo. Ništa neče moči vratiti u život malog Charles-Henrija... — Hoče! Za tebe če on jednoga dana malo us- krsnuti. — Kako to misliš? — Onoga dana kad i sam budeš dobio sina. Florimond se zamišljeno zagleda u oca a onda uzdahne. — Tako je! Pravo imaš. Hvala ti, oče! Činilo se da je umoran jer je zatvorio oči. Za sve to vrijeme dok je evocirao uspomene, govorio je polagano i izražavao se kratkim rečenicama. Kao da Je postepeno otkrivao istine kojima još nije htio gle¬dati u oči. A i grofu se jednim krajičkom stala razdi-rati tajanstvena koprena što je skrivala onaj nepo¬znati i grozni dio Anñelikina života koji je provela daleko od njega. Nikad ona nije govorila o malom Charles-Henriju. Iz obzira prema njemu, a možda i od straha. Ali, zar je njeno materinje srce moglo kr¬variti manje od Florimondovog?... Stid, bol i nemoč harali su mladičevim srcem te Joffrey de Pevrac osjeti da njih dvojica dijele istu srdžbu ismijana čovjeka kakvim se i sam osječao od trenutka kada je napustio utvrñenje Wapassou i kre¬nuo u potjeru za Pont-Briandom.

Bila je to gotovo jednaka srdžba zbog povrije¬ñene ljubavi, a izvirala je iz istih izvora u prošlosti, kad su obojica — jedan još djetetom, drugi kao odra¬stao muškarac — bili odbačeni, izdani i pobijeñeni On se prigne k svom sinu ne bi li njegovu mladenač- 439 kom srcu olakšao nesnosan teret pa ga iz stanja ogor¬čenosti izveo na put akcije. — E moj mladiču! reče mu. Ne može se uvijek umači okrutnom zakonu iskušenja i poraza. Ali kolo se okreče. Sada smo, sam si kazao, obojica jaki i udruženi. Evo je i za mene i za tebe kucnuo najzad trenutak osvete... Konačno možemo odgovoriti na uvrede, braniti nemočnog, uzvratiti primljene udar¬ce. Kad sutra ubijemo toga čovjeka, osvetit čemo Charles-Henrija, osvetit čemo tvoju ismijanu majku. Kad ga sutra ubijemo, ubili smo i Montadoura. 440 LVII Do susreta je došlo u okolici jezera Megantic. Za tih zimskih dana, kada gusta i poput djeteta visoka kristalasta koprena tumara širokim prostranstvima odajuči pod ledom prisustvo uspavanih voda, svaki zov smrtnika što se oglasi u ovim krajevima smjesta proguta tišina beskrajne ravnice. Zamrla stabla, nad-vita nad smrznute vode, stupovi su od prozirna kri¬stala a grane im se pružaju poput oštrih stakala te se na prozirnom zraku, više no od blijedog sunca, Iskre blistavim zvijezdama. Ti ledeni gorostasi jedini Su stanovnici u ovom carstvu jezera, rijeka, "kanala i močvara koje snijeg sakriva pod varljivim sagom svoje djevičanske mekoče. Ljeti i u jesen, iz ovog če carstva voda ponovo jurnuti prema jugu kanadski plemenitaši i njima oda¬ni uroñenici da žanju skalpove i „oproste" po Novoj Engleskoj spašavajuči tako svoje duše i trgovačke interese, a otkupnina če biti krv što če je proliti he¬retici. Jednim dijelom mutni, a drugim prozirni vo¬deni tok Chaudiere odvest če ih onamo bez poteško¬ča. Prije no što iz jednog rukava uplove u drugi, zaustavit če. se i moliti, pjevat če psalme sa svojim dušobrižnicima oko čudovišnih logorskih vatara. Zato, kad je poručnik de Pont-Briand s vrha litice ugledao sumorno blistavu krajinu Megantica, koju je kao Kanañanin dobro poznavao, pao mu je sa srca teret i odmah je lakše disao. Kanada, njegova draga zemlja, sad je več blizu. Ovdje su ga čekale 441

Ilif brojne uspomene i nije tome davno kako se tu sastao s grofom de Lomčnieom. Bilo je to na povratku s onog užasnog pohoda na utvrñenje Katarunk. „Užasnog dakako", izgovori on glasno svoju mi¬sao, jer nakon susreta s tamošnjim žiteljima izgubio je svoj duševni mir. Pa ipak, ni za što na svijetu ne bi požalio onaj susret. Osječanje koje odonda gaji prema jednoj izu¬zetnoj ženi u tolikpj je mjeri obogatilo njegov život da ga je mučila i sama pomisao kako če od nje biti odvojen. Strašno je ne moči više o njoj sanjariti, gle¬dati je i obožavati, te u poreñenju s drugima otkri¬vati njen blistavi sjaj. Bilo je to zaista neko naobja-šnjivo ludovanje, ali ga je ono hranilo — podvlačio je u sebi baš te riječi — i bez njega bi se osječao nesposobnim da preživi, jer bez nje je život gubio čar. U posljednjih nekoliko mjeseci i suviše je svoj život isprepleo s njenim. „Vratit ču se — povika© je u očajanju ... Ne, nikada se neču moči odreči... nikada... Hoču nju ... Neču moči umrijeti dok je ne budem posjedovao... Ako nije stvorena za me, zašto je iskrsla na mom putu?".., Ponavljao je kako joj je put mirisna kao zrelo voče, slatka i sočna, te krijepi čitavo tijelo. Neprestano se prisječao, manje onog trenutka kada ju je na silu poljubio i od toga osjetio stid, a više onoga kada se osvijestio s glavom na njenim koljenima, uz bujne oblike njenih grudi. Dirljiva nježnost koju je tada prema njemu pokazala, uzbuñivala ga je više od neke geste pristajanja, pa se od toga osječao čas potišten, čas ushičen. Kao da i sad vidi njen ozbiljan pogled, dubok i blag. Pročitao je u njemu kako mu prašta iako ta nije zavrijedio. No od toga je osjetio olakšanje. Kao da joj i sad čuje glas: — Ta što vam je?... Vi niste normalni, gospodi¬ne de Pont-Briand... A on je znao da je tako. Opazio je to čim ga je pogledala svojim krasnim očima, no koje kao da nje¬ga nisu ni primječivale nego otkrivale ono nešto ab- normalnog što ga je okruživalo. Znao je da je žrtva neke strašne volje što se uza nj prilijepila, sputala mu duh, i da se samo vlastitom snagom neče moči oslo^ boditi. Uostalom, zlo je bilo unaprijed dosuñeno, t eto se dogodilo. On je, svakako, odigrao svoju ulogu, ali nije postigao cilj, zato če ga sada svi odbaciti i napustiti. Na povratku je najprije teturao jer ga je udarac u glavu načas oslobodio misli kojima je bio opsjednut, ali je djelovanje brzo prestalo pa je put nastavio zaokupljen svojom nerazdruživom napasti. Od nje mu je ostao prije nejasni utisak nego prava slika, kao da uza nj hoda vila, ali

znatno lišena seksualnosti koja se sada promenula u prijateljstvo, a ona postala nekako eterična i sažaljiva na njegovu tugu. Takvoj joj se ponekad obračao šapatom: — Možda čete me vi, gospoño... moči spasiti od onoga koji me potčinjuje i sa mnom upravlja. Mo¬ žda ču ga vašom pomoči otjerati... Ali jao! To je ne¬ moguče. Jači je on od vas... U njemu stoluje duh snage... Ništa mi tu ne možemo, zar ne? On je od svih jači. Ponekad bi mu se učinilo da meñu modrikastim krošnjama nazire nabbre njene haljine, ali uvijek mutno i neodreñeno. Meñutim, pogled što ga je jasno razabirao nije bio- pogled ljubljene žene. Istina, bio je nasmiješen i blag, ali muški i neumoljiv. Cuo je topao i uvjerljiv glas „žena če pripasti vama"..; Pont-Briand prasne u reski smijeh što je odjekivao mrazom sapetim šumama i mračnim krivinama do¬lina, a Huron koji ga je slijedio, iskosa ga je pogle¬dao svojim poput crne vode tamnim očima. Poručnik je govorio sam sa sobom i podrugljivo se cerekao. — Ne, velečasni... žena nikada neče pripasti meni. Znali ste i prije no što ste me poslali. Ta vi sve znate, velečasni! Ali vrijedilo je da se pokuša, zar ne? A bio je to i način da se zada udarac onome koga ste htjeli odstraniti. Da se Pevraca pogodi pravo u srce!... Sad se obračao plavookoni svečeniku: 443 — Zašto smo to morali biti baš ja i vi, oče?... I dalje je mrmljao nastavljajuči svoj odmjeren hod, otežan krpljama na nogama. Jedan drugi strah stao je da se u njemu gnijezdi tokom čitavog ovog bezumnog putovanja. Razmislivši malo bolje, mogao je sebe uvjeriti kako ga Pevrac neče progoniti jer se neče usuditi da u ovo doba godine juri zemljom, a da bi se u to upustio, trebalo je da kao i *bn sam prethodno dugo njome lunja. Pa ipak mu je nešto govorilo da je grof de Pevrac za sve sposoban i u mislima je vidio njegovu ogromnu crnu spodobu kako se, kao u dosluhu sa silama prirode, žurno probija i onuda gdje se običan čovjek nemočno sapliče, unaprijed osuñen. Kako je mogao biti toliko lud, toliko zaveden da se usudio izazvati takva čovjeka?... Mora da je iz¬gubio pamet!...

Sad je več bio stigao do granica Mainea I po¬gledom obuhvačao pustu krajinu Megantica. Trebat če mu još jedna duga sedmica, a možda i dvije, dok stigne do svog utvrñenja i nañe se na sigurnom meñu svojima!... No osječajuči olakšanje što je prešao taj dio puta, on istovremeno ustanovi kako svi krajevi što su ostali za njegovim leñima južno od Apalačkog gorja več pripadaju onome za čiju je krilaticu znao: „Od Mainea ču učiniti svoje kraljevstvo." On uvidi da je stigao do meña Pevracovih teritorija. Več se mirio sa spoznajom da te sporne zemlje potpadaju pod utjecaj osvajača koji je prvi u njih prodro i na konju dopro do srca šuma i djevičanskih jezera, te se tamo nastanio uvodeči svoj zakon i blagostanje. Utvrñenje Wapassou, utisnuto meñu one crne litice, bilo je poput več čvrsto usidrenog ratnog broda. Odatle ga neče biti lako maknuti. Onaj koji je tamo bacio sidro nije to uradio slučajno i znao je što radi i što hoče. Bilo je to tako očito da se čitavim putom Pont-Briand nije mogao oteti dojmu kako če, stigne li do Megantica, umači Pevracu, jer če se nači nekako van njegovih granica. Sad je upravo bio na njima. 444 Stigavši najzad i oslanjajuči se o ukočeno i oñ zime obamrlo drvo, grčevito je uzdisao dok se u njemu borila nada s očajanjem. Još nekoliko trenutaka i utonut če u treperavu maglu ravnice, izgubit če se meñu bijelim sjenama, sakrit če se, umači malo^pomalo pogledima i Pevrac ga više neče moči dohvatiti. Bježeči tako, stiči če do rijeke Saint-Laurenta, naiči na utvrñenje od dr-veta, pa na nekoliko sela s kamenim kučama oko ši-ljatog zvonika, na ogroman majur u koji če moči uči i uz prostrano ognjište pojesti gargantuovski obrok usoljene svinjetine koju če zaliti žeženom rakijom, A što je najvažnije, onamo u Kanadi bit če naši-gumo... Ali če izgubiti najvredniji dio svoga biča: snove. Oni su mu se u toku putovanja kačili za oštre grane zamrzlog drveča, postepeno se raskidali i u koma¬dičima padali duž bijele staze koju je za sobom ostavljao... On se trgne i tako strese da je snijeg sve. oko njega letio, kao los koji je propao u snježni zamet pa se više ne može izvuči. Grčevito se držao prozaične slike kako pored velikog ognjišta drži na koljenima brijestovu zdjelu punu graškove juhe sa slaninom. Ali i to je imalo okus žuči poslije blaženstva što ih je tek bio nazreo. Jer i u Wapassouu je isto tako sje¬dio pored vatre, pred toplom i okrepljujučom juhom, sa čašom rakije u ruci, ali je tamo bila ona, na svega nekoliko koraka od njega. Vidio je kako se sagiba u svjetlu ognjišta, gledao njene pune rumene mišice; napasao na njoj svoj pogled. Od same njene prisut¬nosti vatra je imala življi odsjaj, jelo bilo- ukusnije i on je proživio trenutak potpune sreče.

On tromo siñe niz pusti i sleñeni brežuljak. Sva¬kim korakom pomalo su ga napuštale neostvarive nade, a kako nije imao snage ni da ih se odrekne ni da prihvati njihove posljedice, osječao se najnesrefc-nijim čovjekom. Dok se tako kretao usjekom doline što je vodila do obale jezera, Indijanac ga dodirne 445 za mišicu i upozori na nešto iznad njih, malo prije nego su izbili na ravnicu. On ugleda neke tamne spo¬dobe i lecne se na tu iznenadnu pojavu života u kraju što se do tada sterao u ledenoj nepomičnosti. Več odavna nije se oko njega više ništa micalo. Taj je ritam sada poremečen i stvar se odmah učinila nepri¬jateljskom. — Medvjedi? šapne on. Gotovo istovremeno slegne ramenima uviñajuči da je izvalio glupost. Medvjedi zimi spavaju. A ži¬votinja koje ne znaju za zimski san nije uopče sretao u toku čitava puta. U odreñenim razdobljima hlad¬nih zimskih mjeseci, vuk, lisica i sob tako se skri¬vaju kao da su zauvijek iščezli, kao da žele svu moč prepustiti carstvu zime. — Indijanci?... Ali što bi u ovo doba godine radili tu Indijanci? I oni se zavlače u svoje kolibe od kore drveta i po¬malo troše zalihe namirnica. Još nije stigao, trenu¬tak kad če ih glad natjerati da na zaleñenim stazama po svaku cijenu gone jelena u vrijeme parenja, te rijetkom i omršalom divljači spase svoje jadne živote. — Ipak su to ljudi! reče glasno Pont-Briand. Bijelci!... Divljačari!... On naglo zatvori oči t ukoči se, osječajuči kako u njemu muklo odjekuje udarac sudbine. Sad je več znao tko to dolazi. S usana mu se opet izvi dubok uzdah, stvarajuči oko njega bjeličast krug pare koji se dugo razvlačio hladnim zrakom, kao da ga več ostavlja njegova be¬stjelesna duša. Jeziv strah grčevito ga potrese od glave do pete, no odmah se pribere. U kakvim se sve neprilikama nije nalazio. Ta u svom vojničkom životu i nije upo¬znao drugo doli bitke i mrtvace!... On se ponosno uspravi te mirno i s neodreñenim smiješkom na usnama pogleda grofa ñe Pevraca i njegova sina, koji su mu dolazili u susret. 446 LVIII

Dok jgvfiledao kako smrknuti i nekako čudnovati silaze u domiu prekri tu bjelinom, Pont-Briand ove oči više su se zaustavljale na silueti mladiča, nego na grofu de Pevracu koji je išao pred njim. U Wapassouu nije bilo prilike da ga dugo motri. Sada je primijetio da je momak slika i prilika čovjeka koji ga je stvorio, no nešto je u njegovim crtama,, osobito u izrazu, a možda i u osmijehu, neodoljivo podsječalo na Anñelikino lice. Videči u tom mladiču spoj dvaju biča, očit dokaz da žena kojom je pot¬hranjivao svoje snove pripada drugomu, da je s onim drugim i s dječakom spojena vezama kojima on, Pont-Briand, nikad neče moči otkriti pravu snagu, zaključio je u kolikoj je mjeri on lično usamljen. Rastom momak još nije bio dostigao svog oca, ali več je u njegovim kretnjama bilo skrivene i nehajne snage što je upozoravala na oprez, a na glatkom mu licu, svježe i rumene usne što su se sjajile kroz otvore krzna u koja je bio umotan, odavale su odlučnu i promišljenu volju koja se ne da lako pokolebati. Obojica su došla k njemu da ga ubiju. I ubit če ga. Pont-Briand pomisli na sina što ga nikada neče imati, kojega je možda i imao, ali se nikada nije osvr¬tao na svoja moguča očinstva. U njemu se probudi pakosna ljubomora i pod jari mržnju na čovjeka koji mu se približavao da ga kazni, a koji je imao sve što on nema: ženu, sina. Več je htio da skine pušku i 44? iznenadnim hicima ubije obojicu, no s prezirom od¬baci tu pomisao nedostojnu jednog plemiča. Uosta¬lom, bio je uvjeren da če oprezni grof brže od njega potegnuti oružje. O njemu kao čuvenom strijelcu glas su sve do Kanade pronijeli mornari, a čuli su to od gusara. No pridonijeli su tome i ovi posljednji, pri¬čajuči na obalama rijeke Saint-Laurenta o svojim borbama i spominjuči više puta jednog od svojih najstrašnijih protivnika. Zašto taj Peyrac nije ostao na moru? pomisli Pont-Briand koji bi sve bio dao da se ne mora s njim suočiti. Več od prvoga dana grofova ličnost izazvala je u njemu veliku nelagodnost. Ljutio se na gospo¬dina de Lomeniea što se tako brzo priklonio tuñincu, umjesto da osjeti uznemirenost koju je ovaj u dru¬gima pobuñivao. Nije li več tada predosječao da če poginuti od njegove ruke? Da je Pont-Briand htio zaviriti sebi u dušu, bio bi ustanovio da pati upravo od toga što mora priznati svoju apsolutnu inferiornost u poreñenju s tim čo¬vjekom. Šutke su se promatrali dok su nepomično stajali na svega nekoliko koraka jedan od drugoga. Pont--Briand nije pokazivao nikakva čuñenja, nije mu se

obratio ni jednim pitanjem. Držao je da bi bilo prezira dostojno upuštati se u takvu komediju. — Gospodine, reče Peyrac. Vi znate zašto sam ovdje?... A kako poručnik nije reagirao, on nastavi: — Pokušali ste da mi otmete ženu, zato sam došao da tražim zadovoljštinu. Ja sam uvrijeñeni te imam pravo da biram oružje. Drugi promrsi kroz zube: — Kakvo oružje? — Mač. Ta vi ste plemič... — Ja ne nosim mač. — Evo vam ga. Dobaci mu onaj što ga je bio posudio od Porgu-anija, a onda iz korica izvuče svoj. 448 — Teren mi ne izgleda baš prikladan za dvoboj, nastavi bacajuči pogled oko sebe. Snijeg je na ovom mjestu mek i dubok. Kad skinemo krplje, nečemo se na njemu moči održavati. Zato čemo poči do obale jezera gdje je zemlja otvrdla. Dok se budemo borili, inoj če sin nadzirati Indijanca koji vas prati jer bi ovaj, ne poznajuči naš kodeks časti, mogao pokušati da vam pritekne u pomoč i mučki me napadne. Upozorite ga na to, jer napravi li i najmanji pokret, moj če ga sin bez milosti ustrijeliti. Uz obalu jezera naiñoše na mjesto na kojemu se snijeg bio skrutio i pucketao pod čizmama. Kao i grof de Peyrac, Pont-Briand odloži ranac, pušku, rog s barutom i pištolje, raskopča svoj debeli opasač i skine kabanicu postavljenu krznom. Isto tako svuče i kožuščič što ga je nosio preko vunenog haljetka Najzad odbaci i ovaj poljednji komad odječe. Pey-rac je uradio to isto. Pont-Briand stupi preda nj. Pogledao je u sunce što se priklanjalo horizontu i tonulo u maglu: Bilo je golemo, ružičasto i poput vate meko, te dosadnoj bjelini krajolika davalo boju praskozorja. Sjene koje u toku dana nisu ni primje¬čivali, pružale su se u podnožju drveča plave i tanke, živahno kao reptili. Spuštalo se veče. Pont-Briand je sve to gutao pogledom. Prizor koji je proživljavao činio mu se nestvarnim. Rado bi bio pobjegao...

Zar je istina da odlazi u smrt?... Obuze ga bijes a s njim mu se vrati i samopouzdanje. Kao raa-čevalac ne vrijedi ništa. U redu! Bio je toga svjestan, no zato če snijeg biti njegov ortak. Peyrac nije bio vičan borbi na snijegu. Megantic neče iznevjeriti Kanañanina iz Nove Engleske. Pont-Briand se us¬pravi a onda če podrugljivo: 449 — Kao obitelj zaista niste ugodni!. Več me j« gospoña de Pevrac pretukla žaračem. — Zar žaračem? reče Pevrac s očitim oduševljen njem. Ah! Saljivka!... M Anñelika u novom svijetu — Samo se smijte! poviče Pont-Briands gorči¬ nom. Jednoga se dana nečete toliko smijati jer če vas on od nje,odvojiti, to vam jamčim. „On"? A tko to? O komu govorite? živo upita: grof zauzimajuči borbeni stav i nabravši obrvu. — Znate to isto kao i ja. — Ali ipak?... Želio bih da spomenete neko ime. Govorite! Francuski poručnik zaokruži pogledom po nije* mom okolišu kao da bi ga nevidljivi duhovi mogli čuti. — Ne! reče otpuhujuči snažno. Ne! Ništa neču reči. Ori je močan. Mogao bi me stiči njegov udarac. — U meñuvremenu, stiči če vas moj i to sigurno. — Ne mari! Ništa.neču reči, neču ga o.dati. Ne¬ ču' da me on napusti. Ote mu se nešto poput jecaja. — Hoču da se moli za mene kad se nañem u čistilištu!... Opet ga je spopadalo očajanje. Vidio se sam, gol i smrznut u tom krajoliku, i več je u mislima gle¬dao limb kamo če mu duša u§koro odlutati. — On me natjerao! poviče. Da nije bilo njega, nikada ne bih bio počinio takvu pogrešku. Nipošto ne bih tako naslijepo srljao na vaš mač... No on če ipak trijumfirati. Veoma je močan... Oružje mu je sa onoga svijeta... Oborit če vas, odvojiti od ljubljena1 žene^ On ne podnosi ljubav... Rastavit če vas od nje... vidjet čete!.. .r

Najprije je vikao, no glas mu se postepeno stiša-vao i najzad promukao, a raširene zjene blistale mu nekim nepomičnim sj aj era. Sasvim tiho, ponovi on više puta potresnom, žestinom: — Vidjet čete! — Vidjet čete!... Zatim poljubi medalje koje je nosio o vratu i dvoboj započe. LIX Odsutnost Joffrey de Pevraca i Florimonda po¬trajala je odviše dugo pa se Anñelikina bojazan pro¬metnula u ludi strah. Trudila se da ostane mirna, ali crte na licu odavale su joj nemir. Provodila je besane noči, a kad bi slučajno i zaspala, odjednom bi se tr-gla osluškujuči šumove i pucketanje leda u -kojima se nadala otkriti približavanje koraka ili žamor glasova. No zvižduk vjetra najavljivao je tek provalu oluje čiji če vrtloži zamesti i zauvijek pokriti njenog muža i starijega sina. Danju nije mogla odoljeti a da dvadeset puta ne izañe na kučni prag i vidi da li možda ne dolaze, ili je silazila do jezera pa dugo ho¬dala obalom, u nadi da če nekim čudom banuti iz šume njihove dvije siluete. Najzad više nije mogla da izdrži i živci joj popuste. Jedne večeri oborilo se nad prirodom ljubičasto nebo i malo-pomalo upilo svu svjetlost. Več u .tri sata poslije podne bio je mrak. Vjetar je bjesnio a na meñama tmine pušili su se bjeličasti snježni vrt-lozi. One koji su izlazili da u dvorištu potraže kakvu alatku ili da zatvore ogradu, obarao je vjetar pa su se u zaklon vračali puzeči. Mada su vrata bila čvrsto zatvorena, čovjek je s nelagodnošču slušao ludo za¬vijanje zimske noči, uporni bijes razularenih eleme¬nata što se upinju da unište svijet, te se u svačija srce stalo uvlačiti saznanje o ništavnosti ljudskoga biča. Djecu su rano potrpali u krevet a i večeru su poslužili mnogo ranije. 450 30« 451 Muškarci su jeli bez riječi, smrknuti i zabrinuti. Anñelika je osječala da više ne može izdržati. Snage su joj bile na izmaku. Ushodala se dvoranom, lomila ruke, prinosila ih ustima da priguši plač a za¬tim ih grčevito skrštavala na grudima i pri tom šap-tala: o bože, bože!... Kako to nije prestajalo, oni podignu glavu i shvate njeno uzbuñenje i očaj.

Naj¬prije su se čudili, a zatim se i sami uzbudili i prestra¬šili. Ta ona je tako spretno znala da im se nametne, da im u neku ruku postane kaštelanka od koje su mogli očekivati savjet i pomoč, da ih je njena sada-Snja nemoč zaista potresla. — Majko, majčice druga! šapne Cantor pa hitro ustane i pojuri, da je zagrli. Svi tada ustanu, okupe se oko nje i salete je prijekorima i mrgoñenjem. — Ali zašto sebe mučite, gospoño grofice?... — Ta što im se najzad može dogoditi? — Nije pametno da se uzrujavate zbog takve sitnice! — Izdržljivi su oni, vjerujte, i navikli da se obi¬ jaju šumama!... — Vidio sam ja gospodina grofa na djelu!.,. — Pa da ih je zatekla i oluja, nemaju se čega bojati jer je lako napraviti dobro sklonište s korom od drveča. — Siguran sam da put kojim su krenuli vodi kroz jedno algonkinsko selo... Kojim su putem pošli, u to nisu ulazili Več se od početka znalo da je grof krenuo na sjever, u pot¬jeru za čovjekom koji ga je uvrijedio. To je bio ne¬pisani zakon... Mnogi od njih bi se s poručnikom Pont-Briandom rado bili potukli zbog njegova pona-ganja... Dapače, Anñelika osjeti da ni jedan od tih priprostih ljudi nije zamjerao ni njoj ni načinu na koji je odbila salijetanje onoga Francuza. U njihovoj maloj zajednici ništa se nije moglo prikriti. Pa ako se scena s Pont-Briandom i odigravala bez svjedoka, 452 evi su prozreli ono što je u njoj bitno: Pont-Briand joj je izjavio ljubav, ona ga je urazumjela, zatim je grof, kad je to saznao, pošao da ga ubije. I sve je to bilo sasvim prirodno. No sada ta žena s tjeskobom lo¬mi ruke i redom ih gleda kao da od njih traži pomoč. A oni se osječaju mučno i nekako i sami izazvani nedoličnim postupkom Kanañanina, koji se usudio na nešto što sebi nisu dopuštali ni u mislima. — Morao je^Joči, gospoño, reče Jacques Vignot, ali če se vratiti, vidjet čete. Vratit če se! Vratit če se!... ponavljali su to os¬tali, kao vradžbinu što donosi sreču. Anñelika osjeti iskrenost njihovih osječaja i bri¬žne u plač, položivši glavu na rame starom Macolle-tu koji se baš. večeras tu zatekao. A zar on nije bio

prisutan uvijek kad su ga trebali, kao staro neuniš¬tivo drvo što odolijeva svim olujama? On je čvrsto privine uza se govoreči: — Hajde! Samo se isplačite! To pomaže. Ali drugi su bili sasvim utučeni. Začudo, overnjanski kovač, koji se užasno bije-ean držao po strani, pronañe najprikladnije riječi za njeno umirenje. — Čega se imate bojati? Florimond je s njim!... Anñelika podigne glavu i pogleda ga s nadom. — Tako je! Pravo imate, Clovise! Florimond je s njim. A Florimond nikada ne zaluta, zar ne?... — Nikada! Mi čak kažemo kako mora da je taj momak u djetinjstvu progutao busolu. I oni se razvedre videči kako briše suze i kako joj licem prelazi jedva vidljiv osmijeh. Opet se oku¬pe oko nje i obaspu je jednostavnim, ali srdačnim ri¬ječima. Dostojanstveni Don Alvarez pokaže joj crne šimširove brojanice i dade joj na znanje da se žarko i svakodnevno moli za 'povratak grofa de Pevraca i njegova sina. Pred tako otvorenim i iskrenim prijateljstvom Anñelika opet brižne u još jači i nezadrživi plač. 453 Gospoña Jonas primi je za ramena: — Poñite sa mnom, anñele dragi, sasvim ste is¬crpljeni! Morate leči i odmoriti se, inače čete sami izgledati kao avet kad se oni vrate živi i veseli. Nikada Anñelika nije biia svjesna u kojoj mjeri gospoña Jonas može biti dobra. Ta valjana žena od¬vede je pod ruku u njenu sobu, pomogne joj da se Bvuče i položi je u krevet, pošto joj je meñu plahte stavila dva krupna dobro ugrijana oblutka; zatim joj donese blagi čaj za umirenje i nastavi s razgovorom. Anñelika se malo-pomalo smiri. Činjenica da je g nekim podijelila svoju bojazan, umanjila je njezinu zabrinutost, a gospoña Jonas nije joj ostavljala vre¬mena da o njoj ponovo govori. — Ne može se ni zamisliti, draga, koliko su mu- Skarci izdržljivi... Mi žene, onako izdaleka, sve pre¬ uveličavamo... A snijeg, hladnoču,^ daljine sve to <>ni lako svladavaju, pogotovo ako im nisu izloženi predugo. Muškarci su vam otporni, krv im je vruča, a um hladan. Jeste li vidjeli da je gospodin grof ikad pokazao ma i najmanji znak umora ili straha?... Ja nisam!...

— Znam, reče Anñelika i 6tade da pije čaj ma¬ lim gutljajima. No ipak može zalutati, pogotovo u ovakvoj mečavi. — Njih dvojica da salutaju? Ne, tome bih se zaista.čudila!... Zar gospodin Rascator nije najbolji zapovjednik broda što se ikad vidio na oceanima?... O tome i sami nešto znamo, zar ne? Pustinja se ne razlikuje baš mnogo od mora, a uvijek su tu i zvi¬ jezde za onoga tko zna da čita na nebeskom svodu. Gospodin Porguani mi je rekao da je grof ponio: sa sobom sekstant. — Oh! Zar zbilja? reče Anñelika utješena tom vijesti. No onda če opet potišteno: 454 — Ali kako da se snañu noču i u oluji... U ovoj paklenskoj vijavici što zameta putove i skriva zvi¬ jezde. — Bit če da su se zavukli u kakvu rupu ili neku indijansku kolibu dok nevrijeme ne proñe. Po danu če opet nači put. Gospodin grof ne posjeduje uzalud ogromno znanje, a Florimond, ipak, nikada ne za¬ luta. — Do, tako je. I Florimond je tu, ponovi Anñe¬ lika i pokuša da se nasmiješi, a onda zatvori oči. Go¬ spoña Jonas joj uzme iz ruku zdjelicu, poravna jastu¬ ke i oplete joj kosu da se ugodnije osječa. — Kako da vam zahvalim, prošapta mlada žena osječajuči kako je svladava okrepljujuči san. — Pravo.je što vam ukazujemo malo pažnje, ja¬ dni anñele, ta vi se brinete za sve nas, reče vrijedna Rošeljanka uzbuñeno. Te večeri Anñelika otkri koliko je prirasla srcu ljudima u Wapassouu. Zato su joj sada uzvračali za sve: i za hrabrenje, i pomoč, i strpljivost, i vedro ra¬spoloženje, i za radost. Postala je jednom od njiho¬vih. — Muškarci su izjavili da če sutra, ukoliko se gospodin grof ne vrati, poči za njim u potragu, reče još gospoña Jonas. — Ne zna se čak niuljom je pravcu krenuo...

— Naslučuje se da je pošao na sjever, u potjeru za onim razmjetljivcem Pont-Briandom... Anñelika ponovo otvori oči i zagleda se u rume¬no lice čestite žene, zatim umorno prekrije rukama Bvoje vlastito lice. — Za to sam ja kriva, uzdahne, što sam to nebu skrivila kad, eto, jedan pametan čovjek dopušta sebi da doñe vrijeñati moga muža u njegovu vlastitom domu? Gospoño Jonas, budite iskreni, preklinjem vas! Recite mi je li moje ponašanje ičim moglo ohrabriti de Pont-Brianda da mi uskrati poštovanje? — Nije, i prestanite da sebe optužujete... Dobro vas poznajem, draga. Vidjela sam kako ste živjeli u 455 La Rochelleu, a i kasnije na brodu, s mužem i bez njega. I ondje, i svagdje, uvijek je bilo ljudi koji su mogli tvrditi da ste živjeli razborito, ali i takvih koji če kazati suprotno. Niste vi krivi što ste odviše lije¬pi! Jedino to izaziva nesporazume. — Ah! Nikada se moj muž neče izmijeniti, povi¬ če Anñelika. Ne mari on za moje patnje; povodi se za svojim nagonom, svojim kodeksom časti, i odlazi a da me o tome i ne obavijesti... A ako mu se.. — Da je drukčiji, ne biste ga toliko mogli vo¬ ljeti. S mirnijim čovjekom bili biste, svakako, spokoj- niji, ali i manje zaljubljeni, vjerujte. Čudni ste vi!.. Kad bi vam dali da birate, ne biste htjeli drugoga, u to sam sigurna, a ni on ne bi mijenjao, premda nije baš uvijek ugodno imati vas za ženu... Eto, uspjelo mi je da vas nasmijem. Vidite, janje moje, blago uvi-. jek pobuñuje zavist. Ne treba vas čuditi što netko pokušava razoriti to što posjedujete. Morate smoči hrabrosti da, kao i sve drugo, branite i to. Eh, imam ja iskustva! A sada, dosta je razgovora. Nočas ču os¬ tati uz vas. Ako se probudite i ne budete mogli spa¬ vati, opet čemo malo časkati. . Prije nego su utonule u san, osluškivale su kako zavija vjetar, škripe grede, ruše se stabla uz bolnu lomnjavu, dok su smetovi sitnog pršiča iznenada gu¬šili to silovito urlanje. Osječalo se kako se napolju snijeg gomila. — Osvanut čemo zatrpani, govorila je gospoña Jonas.

Najzad su zaspale, pa se opet probudile te polu¬glasno razgovarale o La Rochelleu i naseljenicima Gouldsboroa, i o sitnim poslovima koje je hitno va¬ljalo posvršavati. — Morat ču zamoliti CIovisa da nam napravi još jedno glačalo, reče gospoña Jonas, ali on ima tako prgavu narav! — A što čete kad nitko nije u stanju da kao on izradi glačalo kako treba: ni lako, ni preteško, te ni¬ kada u njemu nije potrebno duvanjem raspirivati žeravu. 456 Jutro osvane tiho. Iscrpljeni ljudi kao da se nisu usuñivali opet započeti život. U odaje utvrñenja pro¬dre tmurno svijetlo, jer je snijeg napadao sve do pro¬zora. Ali čim su, ne bez poteškoče, iznutra otvorili vrata, dočeka ih predivan zimski dan, okupan sede¬fom i zlatom. Priroda se smiješila blistajuči svojom djevičanskom, gotovo pretjeranom ljepotom, toliko je bjelina snijega bila čista, nebo odjenuto plavetnilom, a sunce se zlatilo. Uokolo stršila su skladna i vitka stabla, slična dugim upaljenim voštanicama, kao ne¬pomične utvare ili tornjiči od oblaka, a tu i tamo opustio se svod od granja, kao u prolječe na drvu otežalom od obilja baršunastih cvjetova. — U to se ne smije dirati, odviše je lijepo! po¬ vika Honorina i hitro istrči da se s užitkom izvalja po bijelom sagu. Muškarci se prihvate lopata kako bi oslobodili ulaz. Mjestimice, gdje je vjetar udarao najsilovitije, snijeg je dopirao do krova. Dok su ga raščiščavali i probijali tu blagu prepreku, dizao se oko njih gust kristaJast oblak od neprimjetljive ledene pare, a dah im se pretvarao u sitne prozirne oblačiče, koji su se razvlačili nad razgrnutom površinom zemlje. Više osjetljiva na ljepotu krajolika koji se pre¬lijevao u duginim bojama, nego na smrtne opasnosti što ih je u sebi krio, Anñelika zaključi da tako divan dan ne može donijeti ni tugu ni očajanje. Oni če se vratiti!... Zato se spokojno prihvati posla trudeči se da ot¬jera crne misli. Negdje u pola jutra začuje viku i istrči napolje. Prisutni su prstom pokazivali prema strmoj morskoj obali s koje su se odronjavale ogromne plohe sni¬jega. — Lavina!... — Ali tko je izaziva, TKO? prodere se Jacques Vignot. Gledajte gospoño, pa to su ONU...

Tada se na crnoj i strmoj strani obale ukazu dva ljudska lika. Vidjelo se kako polako silaze s hridine na hridinu hvatajuči se za šiblje i grmove. 457 .,« iiii j.u To su ONI!... Muškarci stadu da kliču hura! i da bacaju u zrak «voje šubare. Svi nagrnu prilično zbunjeni prema pod¬nožju planine. Bez. krpalja bilo je nemoguče napre¬dovati, zato odustanu od zamisli da izañu u susret dvama putnicima. Vrijeme koje je proteklo dok su ovi stigli nadomak utvrñenju činilo se beskonačnim. Najzad ih se jasno vidjelo, žive i zdrave. Anñelika se uzmuvala kao da je izgubila pamet Vratila se u kuču, zatim izašla, pa opet ušla i stala da kruži dvoranom. Najzad se sjetila po što je došla, zgrabila bočicu rakije koju je pod ključem čuvala u jednoj škrinji, te ponovo istrčala na kučni prag. Joffrev de Pevrac je upravo prilazio. Pogledi im se susreto.še. Jedva vidljiv osmijeh ozari njegovo heo-brijano lice koje. joj se učini mršavijim i gotovo is-cerenim, toliko su mu linije ožiljaka bile blijede. On upre u nju grozničav pogled svojih usplamtjelih tamnih očiju i stade da je promatra. Gledao ju je kao da na svijetu i nema drugog bi-La, ne osvrčuči se na mnoštvo koje ih je okružilo. A i ona je primječivala samo njega i činilo se kao da joj je granulo sunce bez kojega neče moči ostati na ži¬votu. Vignot je bio prisiljen da joj iz ruku uzme bocu. — Pijte, gospodine grofe! reče i pruži svome vo¬ ñi čašu, pošto ju je prethodno do vrha napunio. — Pametna misao, odvrati Pevrac. On na dušak ispi rakiju, a onda se ukručeno i hramajuči zaputi k ognjištu i sjedne na jednu klu¬picu. Anñelika tada potrči i klekne pred njegove noge. Tačnije bi bilo reči da je pala preda nj na kolje^ na, toliko ju je u tom trenutku sreče shrvala neka čudna slaboča. Namjeravala je da mu izuje čizme, ali kad joj ruke osjetiše čvrste mišičave noge pod kru¬tom sleñenom tkaninom njegovih hlača, ona opet klone. Nije znala da li je to od veselja, ljubavi, ili užasnog straha na pomisao da bi joj toliko drago biče 458

moglo jednoga dana biti oteto. No njen duh kao da zaokupi sadašnje otkriče, te ona sve zaboravi, živeči u njemu i s njim. Ona ga zagrli, čvrsto mu obujmi koljena i stade da ga promatra svojim krupnim bli¬stavim očima, iz kojih su nijemo curile suze. Nikako da se nagleda njegova lica čije: izvanredne crte su je stalno pratile u životu, sve od dana kad ih je prvi put bila ugledala. Sagnuvši se malo, i on je nju intenzivno proma¬trao. To potraj a vrlo kratko, jedva dok dva biča iz-mijeniše pogled. No onima koji su prisustvovali tome prizoru bilo je dovoljno da ga se sječaju čitav život. Ipak, nitko ne bi bio mogao reči što ih je u tom tre¬nutku više potreslo: obožavanje koje je zračilo iz An-ñelike dok je onako klečala, ili strasna ljubav koja je zarila zapovjedničko grofovo lice. Ta bili su navikli da u njemu vide čovjeka neosjetljiva na ljudske sla¬bosti, dapače neranjiva. Osječaj zadovoljstva i neka neodreñena sjeta ste¬gnu im srce. Odjednom ih obuze stid i oni obore oči Svima koji su se tu zatekli sa svojim tužnim uspomenama, svojim snovima i razočaranjima, čini¬lo se da u tome času, kao u bljesku munje, vide kako se iz oblaka pomolilo samo lice Ljubavi i obasjalo dva biča što su pohrlila jedno drugome. Grof de Pevrac nježno položi svoje ruke Anñeli-ki na ramena ne bi li se malo pribrala, a onda se ok¬rene prema prisutnima koji su stajali nepomično. — Pozdravljam vas, prijatelji, reče on promuk¬ lim, od umora prigušenim glasom. Zadovoljan sam -što vas ponovo vidim. — I mi, gospodine grofe, odvrate oni složno kao ñaci. Svakome je duh bio još smučen i vrijeme koje je upravo proteklo kao da je trajalo dvostruko duže. Opet zavlada tišina. Elvira odjednom obriše suzu i stisne za ruku Malapradea koji je stajao pored nje. — A ja? A ja? poviče Florimond. Napola sam anrtav, a nitko se na me i ne osvrče. 459 Svi se okrenu i prasnu u smijeh. Osut snijegom, s resama od leda na kapi, Plo-rimond je stajao oslonjen na vrata. Grof dobaci sinu nježan pogled pun razumijeva¬nja. — Pomognite mu« Zaista je iscrpljen! —r Počekat češ dok opet s tobom poñem, pro¬mrmlja Florimond... počekat češ...

Tek sada opaze da je jadni mladič bio doslovce promrzao rna izmaku snaga. Cantor i Jacques Vignot ga prihvate i ponesu u njegov krevet. Svuku ga i izuju mu čizme, a An-ñelika dotrči, i stade da ga pregledava — Jadni moj mladiču! reče grleči ga. Najprije mu čitavo tijelo istrlja rakijom, a onda sjede do njegovih nogu trljajuči dugo svojim lijepim rukama njegove ukočene listove. On usne spokojno kao dijete, dok je gospoña Jo-nas požurila da za cijelu družinu pripremi grog. 460 LX — Ubili ste ga, dakle? reče Anñelika kad se na¬ sla nasamo sa svojim mužem u njihovoj maloj oda¬ ji... Ubili ste ga, zar ne? Riskirali ste život zbog takve gluposti? Zato što mi je jedan muškarac udva¬ rao? ... Recite mi, da li je to razumno, gospodine de Pevrac? Grof se naglo bacio preko kreveta i stao da pro¬teže od umora ukočene noge. Ironičnim pogledom mjerio je Anñeliku od glave do pete i prkosio njenoj srdžbi. — Pont-Briand je negdje odozgo, sa sjevera, re¬ če ona saginjuči se. Sto če sada poduzeti oni u Ka¬ nadi kad za to saznaju? Nastojat če da se osvete, ot¬ kazu ugovore... — Ugovori su več odavno pogaženi, reče Pevrac. Jedva se tinta ha njima bila osušila, a yeč. su nas osudili na smrt i poslali u Patsovikett On napola us¬ tane i uhvati je sprijeda za kosu, ali ne surovo, tek zato da mu gleda u lice. — Pažljivo me slušajte, dušo. Ima nečeg u meni što neče tako brzo umrijeti, a to je vatrena žudnja za vama. Zato je i prirodno što hoču da pripadate samo meni i to čitava. Nazovite to ljubomorom ako hočete, meni je svejedno! Ni vi, ni ja, nismo još za¬ šli u godine kada putenost zamire. Daleko od toga! Nikada neču prepustiti vašim vlastitim snagama da se odupiru napasnicima. 461

— Zar ste se mogli bojati da če me zavesti jed¬ na takva individua? — Ne, ni na kraj pameti. Ali ja predosječam da bi se mogli pojaviti drskiji od njega. Slabost jed¬ nih, ohrabruje druge. Znajte da je obrana vlastite časti pitanje života ili smrti u ovim divljim krajevi¬ ma! ... A moj život ste vi! Ubit ču svakoga tko poku¬ ša da mi vas otme... Eto! Trebalo je to reči... A kako se ona prignula, on je naglo privuče k sebi i silovito je poljubi u .usta svojim suhim, od leda Lspucalim. usnama. Florimond se povjeravao Cantoru. — Mislio sam da ču zaglaviti. Naš. otac može ta¬ ko brzo i dugo da hoda kao da je Crvenokožac ili Kanañanin. -*- Je li se dvoboj vodio mačem ili pištoljima? — Mačem. Bilo je divno. Moj otac poznaje sve varke, a i jedan udarac za .koji je potrebno pravo žonglerstvo, časne mi riječi..,. Onaj drugi se izvrsno branio. Bio je borac osrednje vrijednosti, ali okretan i izdržljiv. — I... poginuo je? — Svakako. Od onakvog se Udarca ne možeš 6pasiti. Usred čela!... Florimond se okretao na svom ležaju i oči su mu plam t jele. — Ah! Nema do mača! To je plemičko oružje U ovoj zemlji seljačina više se i ne zna za mač. Biju se toljagom, sjekiricom kao Indijanci, ili puškom kao plačenici. Mač ne smije pasti u zaborav. On je oru¬ žje plemenitih duša!... Oh, da jednom mogu postati rogonja, pa priuštiti sebi pošteni dvoboj!... 462 LXI Kad se oporavio od napora, Florimond se jednog-dana popne na tavan te u velikoj tajnosti odabere jednu trbušastu bundevu, zlatnu poput sunca. Svojim dobro naoštrenim nožem izdubi u njoj oči, nos i ši¬roko nasmijana usta. Načinivši odozgo ctvor, on isprazni mesnati dio ploda i stavi unutra sviječu. Svoje djelo sakrije za¬tim u jedan kut. A Božič nije bio daleko. Trebalo je upriličiti svečanost. Odredili su ña td bude na Bogojavljenje.

Kako je ono slijedilo odmah nakon božične pobo-žnosti, običaj je zahtijevao da sve plane radošču na Tri Kralja. Tada je trebalo prirediti gozbu, izabrati i okruniti sretnog vladara jedne jedine večeri, a po uzoru na sveta tri kralja, izmijeniti meñusobno i po¬klone. Imajuči to u vidu, svak se natjecao da pokaže što više dosjetljivosti. Elvira ode na rub šume da nabere granja boži-kovine s crvenim bobicama. Nije to bio lak posao razdvajati ih od grmlja pa onda nasječi dovoljno gra¬na. S njom je pošao i Octave Malaprade da joj pomor-gne. A pomogao joj je i da ih složi u tri velika mu¬žara za topljenje kovina, što su ih za tu priliku posui dili iz radionice. Več na prvi pogled djelovali su vrlo efektno, a kad su se odmakli da vide kako se sve to doima u cjelini, diveči se sjajnom lišču s crvenim blistavim perlama što. je odskakalo od tamne podloge 46$ na krajevima stola, oni se pogledaju i nasmiješe jed¬no drugom, prožeti spokojnom i krotkom srečom. Kao da je u njih ušla sva radost i mir pravih bo-žičnih dana, oni su se bojažljivo držali za ruke. Uostalom, nešto se od povratka grofova s njegova puta na sjever bilo izmijenilo, tačnije odonda kad su vidjeli kako ga Anñelika grli i pred njim kleči upi¬ruči u nj pogled koji oni nikada neče zaboraviti. — Kad bi se moglo ljubiti kao što se ljubi njih dvoje, isplatilo bi se oženiti... da, isplatilo bi se, re¬kao je malo kasnije stari Maoollet odmahujuči gla¬vom. I svi su oko njega potvrdno kimali glavom i izvlačili dimove iz svojih lula. Otkrili su da velika ljubav zaista može postojati. Dakako, ne za njih, nesretnike. Nju oni nikada neče stresti. Ali ona postoji.,. I može da uljepša život, navede na sanjarenje.. A osjetili su i to da više ne ovise o jednom voñi, nego da su pod umirujučom zaštitom jednog bračnog para. Tako je djetinjastoj potrebi za sigurnosti, koju su mnogi sačuvali još od kukavnog djetinjstva, bilo sada udovoljeno. Takva je, eto, bila božična atmosfera. I ma kakvo iskušenje da je naišlo, ono im se či¬nilo lakim jer su mu se suprotstavljali s veseljem. Bili su spremni da se smiju za svaku sitnicu. Zaticali su sebe kako pjevuše ili zvižduču neku staru pjesmu. Vječitu kukuruznu kašu i sušeno meso gutali su Za vrijeme obroka s radošču i šaljivim upadicama, a živahnost su podržavali uvijek pristojni razgovori Svi su bili dobri prijatelji i drugovi, razumijevali su se i tiskali jedno uz drugo. I nek doñu samo oni koji bi htjeli da meñu njih unesu svañu!...

Večera se spremala u velikoj tajnosti Prijatni mirisi več su počeli da draškaju nosnice Svakome treba odati počast prema njegovu ran¬gu, zato če se najprije pojaviti hiljadu i jedno ukus- 464 no jelo od milostivog gospodina odojka, koji je kona¬čno zaklan. Žrtveni dan poprimio je gotovo antičku dosto¬janstvenost, pa je bilo vrijedno razmisliti o značenju koje je u starinska vremena imala prozaična opera¬cija „pustiti svinji krv". Toj je životinji dao prednost neki bog koji je htio da ljudima bude prijatelj, a kad se nvaži da je u njoj sve jestivo i prijatno, očito je da joj se ne odaje dužno priznanje. Zauzvrat, pojeli su odmah noge, glavu i iznut¬rice, pripremljene na razne načine, a najbolje dije¬love ostavili su za večernju gozbu. Uz to, Nicolas Per-rot se bio vratio s juga, te je njegov dobročudni i prijateljski lik sam po sebi predstavljao neprocjenjiv poklon. Pričao je o maloj trgovini u kojoj se snabdio. a vodi je neki šutljivi i nepokorni Holanñanin sa svo¬ja dva engleska pomočnika. Smjestio se na otoku us-rijed rijeke Kennebeca, koja da da je u ovo doba si¬va kao zmija i valja sa sobom gromade leda. Donio je odanle šečera, soli, pšeničnog brašna, suncokretovog i fokinog ulja, suhih šljiva, graška, sušenih bundeva, pokrivača, tri presvlake lanenih plahta te vunene tkanine za odječu. Sve je to prenic na kolicima koja su miljama gurali on i njegov Pa-nis. Anñelika zaključa dragocjene namirnice u san¬duk što ga je za njene potrebe dao izraditi Joffrej de Pevrac, a nalazio se u njihovoj sobi. Ustajala je ponekad i noču da provjeri je li evs na mjestu. Gospoña Jonas htjela je da ispeče šunku u tijes¬tu. Raspravljali su o tome da li da pšenično brašno, koje je Anñelika držala skriveno, potroše u tu svrhu ili da od njega radije umijese tradicionalni kolač. Bude odlučeno da se umijesi kolač u koji če s« sakriti zrno boba u trenutku kada obredni ždrijet bude odlučivao tko če te noči biti kralj. 46! A šunka, što če se zarumenjeti i zamirisati oč sjemenki borovice, bit če sasvim dovoljna. M Anñelika u novom svijetu Zasukavši rukave na svojim snažnim rukama, Anñelika sama uvalja tijesto za kolač, s malo soli, pivskog kvasca i svinjske masti. Nikada je od njenog djetinjstva nije toliko vese¬lilo 8 zabavljalo spremanje za doček blagdana.

Tijesto, prijateljska i poznata joj tvar još od vre¬mena kad je vodila gostionicu ka Crvenoj maski, bilo je poslušno pod njenim prstima. Sjeni pjesnika Crot-tea, gazde Bourgusa, Flipota i Linota vrzle su se oko nje. Ovdje je više ništa neče moči zadesiti. Bila je zaštičena od svega. Od svega... Daleko, daleko, tako daleko u šumi. Zastala je osluškujuči sa smiješkom neče li što narušiti duboku tišinu snijega koji ih je sa svih strana pritisnuo. A ispunilo se i ono o čemu je odavna često sa¬njala: kako sprema kolače, dok djeca dižu prema njoj svoje nosiče. Djeca su pažljivo pratila svaki njen pokret i ko¬lutala svojim blistavim očima. Vikala su: „Bravo!" svaki put kad bi drveni valjak pod Anñelikinim pr¬stima snažnije pritisnuo tijesto i razvukao njegov blijedi kolut malo dalje na glatkom stolu, pa list po¬stajao sve lakši i tanji šireči uokolo fini, topli i opoj¬ni miris pekarnice. U zagušljivo toploj dvorani, čim bi ma i načas prestala da ga mijesi, tijesto se nadizalo i poprimalo skladne i ugodne oblike. Anñelika je dopustila djeci da ostanu i sudjeluju u spremanju kolača. Plazeči jezik, Honorina išara ve¬liki meki kolut brojnim rombovima i kvadratičima a Barthelemv ga premaze suncokretovim uljem jer je Anñelika primijetila da ulje ovoga cvijeta daje pri pečenju sjajnu zlačanu boju, bar isto toliko pri¬vlačnu kao i uobičajeni žumanjci od jaja kojih ovd¬je nije bilo. Najzad, Thomas svojim nedužnim prsti-čem utisne u nj i zrno boba. Neprestano pračena svo¬jim čoporom djece, kojemu se bez lažnog stida prik- 466 ljučiše Florimond i Cantor, Anñelika uvuče kolač u šupljinu napravljenu u tu svrhu izmeñu dvaju ža¬rišta na velikom ognjištu. To je bila najbolja peč ko¬jom se ikada služila. U njoj su izvrsno uspijevala pečenja i nikada ništa nije zagorjelo. Djecu su zadu¬žili da održavaju vatru i ona su s užitkom udisala mirisave pare koje su ubrzo stale da prodiru kroz pukotine željeznih vratašca. Ipak ih je otjerala kad je došao trenutak da se kolač izvadi iz peči: iznenañenje bogojavljenske ve¬čeri moralo je ostati potpuno. Kli čuči od zadovoljstva i nestrpljenja zavukli su se u mračni podrum pod hridinom, u kojemu je toga dana Jacques Vignot vario pivo. — Znaš, Jacques, mi ne smijemo da vidimo ko¬lač... Možeš zamisliti kako če sve biti lijepo!... Ko¬lač je velik kao sunce... A zaista je takav i bio: velik i sjajan kao sunce, sa tamnozlatnim preli vima od kojih se još više isticao mozaik od nabreklih kvadratiča. Ukratko, remek-djelo!

Anñelika ga položi novrh piramide napravljene od jedne rešetke ukrašene božikovinom i trima kolok-vintama raskošnih boja: zeleno-zlatne, vatrene i bli-jedožute. Postavljen tako nasred stola, taj ukras, u cje¬lini, nije bio možda onako elegantan ni bogat kao oni što ih je gospoña du Plessis-Belliere metala me¬ñu blistavi pribor dok je primala goste u svojoj pa¬lači Beautreillis, ali se doimao zaista dostojanstveno. A stol je bio prekriven bijelim stolnjakom koji je dopirao sve do poda. Za tu priliku zatražili su dvije plahte iz spavaonice i tako ih dobro izglačali da se nisu vidjela mjesta na kojima su bile presavijene. Nekoliko sati prije svečane večeri sve su živo sabili u radionicu, na tavane, pa čak i u konjušnicu. Eloi Macollet pozvao je djecu u svoju kolibu ne bi li postali malo strpljiviji. To je udvostručilo nji¬hovu radost jer je Macolletovo skrovište bilo tajan- w 467 stveno mjesto koje su živo željeli upoznati, a nikada im se nije dozvoljavalo da u nj uñu. Kad su ih kasnije, a več je bila noč, dozvali du-vanjem u rog i zvrjanjem klepki, koje su okretali Florimond i Cantor, oni pohitaju trkom, klizeči i pa¬dajuči po smrznutom snijegu. Na pragu, zastanu ta djeca sa Srebrnog jezera, zanijeta i udivljena kao i sva djeca na svijetu. — Oh!... Dvorana je blistala od hiljadu svjetala, a stol u sredini izgledao je pretrpan zlatom i draguljima, I ne zna se da li im je veča radost bila sve to gledati, Di udisati zamamljiv miris pržene krvavice i slat¬kiša. Zastala su na pragu tri palčiča sa Srebrnog je¬zera, a oči su im sjajile na njihovim od zime pocr-venjelim licima. Honorina u tom času nije više bila djevojčica Sto nesvjesno na sebi nosi žig sramote. Dječarci protestanti zaboravili su neshvatljive tragedije koje su ih otrgle od njihove rodne zemlje Francuske i učinile od njih siročad. Te božične večeri djeca su proživljavala trenu¬tak nepomučene sreče. Valjalo ih je uzeti za ruke da konačno priñu. Na stolu, s obiju strana monumentalnog i neo¬bičnog stalka na kojemu je bio kolač, krilile su se dvije ptice kojima nije nedostajalo ni jedno jedino pero. Malaprade, tvorac toga remek-djela, umijesio ih je od paštete i komadiča dimljene divljači, ali perje nije bilo sasvim njihovo. Morao ga je posuñivati i od drugih vrsta njihove krilate sabrače.

Ali efekt je bio uzbudljiv. Neka su pera bila crvena i plava, pomijeSana e bijelim i crnima, neka im u obliku kukmice stršila na glavicama, a druga su se poput lepeze širila na njiho¬vu repu stvorivši tako dvije ptice neke mitske vrste utoliko impresivnije što je ona bila nepoznata. Njihovi prirodni kljunovi bili su posuti zlatnim prahom i drečavo su se iskrili, a oči napravljene od komadiča crnog jantara. Octave Malaprade je kimao glavom i zadovolj¬no se smješkao. Ne sječa se da je ikad tako vješto dočarao pravu divljač dok je u Bordou posluživao svoje goste. Raskošne ptice počivale su na ležaju od mirisa¬vih tikvica i šepurile se na dvama poslužavnicima tamnocrvene boje od koje su izgledale jos raskošnije. Pa i veliki tanjuri što su stajali pred svakim uz¬vanikom bili su isto tako crvene boje koja se preli¬jevala u svim nijansama, sve do one koju ima vatra što se gasi. Taj neobični servis od fajanse izradili su rudari u svojoj pečini. Bio je to poklon Vulkanovih službe¬nika. Neki od njih pravili su ih od gline, a emajl su dobivali od olovnog oksida, po receptu Joffrev de Pey-raca. Drugi su ih, po vlastitim crtežima, ukrašavali bogojavljenskim motivima i stavljali da se peku u peči za pročiščavanje zlata, u kojoj su Kuassi-Ba i Overnjanin Clovis održavali vatru svojim mjehovi-ma. Sada su tanjuri blistali na bijelom stolnjaku, a pored svakoga stajala je nešto skromnija zdjelica od bijela drveta za kruh i kositrena plitica iz koje se naoglo grickati lješnjake, bombone i suho voče. A Florimond je bio tvorac dviju velikih zdjela za juhu, s ručicama u obliku vučje glave. Gospoña Manigault nije morala žaliti što je ostala bez svojih Palissvja*. I tako, na čitavu tom dugom stolu nije bilo pra¬znog mjesta. Na jednom kraju stola pušio se pladanj crnih krvavica, a na drugom bijelih. Malo po strani, morali su na jedan stolič za po¬služivanje položiti čaše i posude iz kojih če se piti, a na drvenim potpornjima ustoličile se tri bačvice: * PaUssy Bernard: tvorac francuske keramike. 468 469

Jedna s bordoskim vinom što ga je donio Nicolas Per-rot, druga rakijom i treča s rumom. Na drugom, nižem stolu bili su naslagani poklo¬ni koje če jednodnevni kralj odmah sada razdijeliti. A s grede, za koju ju je objesio Florimond sta-vivši u nju upaljenu sviječu, veselo se i široko smi¬jala izdubena tikva. On je predstavi djed: — Miss Pumkin!... LXII Zrno boba dobio je Barthelemv. Za kraljicu je izabrao Honorinu. Florimondovoj ruci koja se zavukla pod bijeli ubrus da bira komade kolača možda je pomogao i slučaj. No čemu sada ta sumnja? Slučaj je bio dosta dobar pomagač i udovoljio je svačijoj želji kad je prednost dao djetinstvu. Anñelika se radovala zbog Barthelemvja. On je bio vrlo mio. Uvijek je gledao pomalo razroko i pra¬men kose uporno mu je padao na oči. Crven od radosti, primi on iz ruku grofa de Pey-raca dragocjenu srebrnu krunu, a drugu sam polo¬ži na čelo Honorini koja je sva pocrvenjela od uzbu¬ñenja te se činilo kao da se za trenutak pita da li da nasilno zbaci taj znak dosadne kraljevske časti. Ali ponos i zadovoljstvo bili su jači. Uzdigli su malo njihova sjedišta te pni zavlada-6e jedno pored drugog na čelu svečano prostrtog stola. Krune od čista srebra blistale su na njihovim ne¬vinim glavama. Honorini se niz leda prosula kosa kao bakarni plašt koji je i sam izgledao od skupocjenog metala, pa je svojim kraljevskim držanjem i sklad¬nom uspravnom glavom na okruglu i bijelu vratu bila zaista lijepa. Honorina je bila tako sretna i toliko prožeta ve¬ličinom svoje uloge da je držala kako bi bilo ispod njenog dostojanstva uputiti pogled majci. Radost je 470 471 oko nje stvarala kao neku aureolu, a komplimenti, smijeh i šale obavijale su je poput tamjana.

Svaki put kad bi ustima prinijela čašu, svi su vikali: „Kraljica pije! Kraljica pije!" Anñelika s nje nije skidala očiju. Čitave je ve¬čeri neprestano mislila kako sve ono što je nekad pretrpjela nema nikakve važnosti u poreñenju sa sre¬čom ovoga djeteta. Nije mogla da od nje odvoji pogled, toliko ju je nalazila lijepom. Svak se te večeri bio dotjerao, a neki su, kao gospodin Jonas, Porguani, Don Alvarez natakli ele¬gantne perike. Odakle su ih samo izvukli?... Grof de Pevrac je obukao tamnocrveno odijelo koje je nosio na dan sukoba s Irokezima na brežulj¬ku Katarunk. Tu svečanu odječu bio je ponio sa so¬bom na leñima a isto tako i čipkanu kravatu i oruk-vice. U stvari, bio je to jedini njegov kostim, i stajao mu je složen u sanduku. Inače je nosio posuñenu odječu koju mu je ponajviše ustupao Porguani jer su bili istoga rasta. Premda je bio naviknut na svoju posebnu, vrlo rafiniranu eleganciju i stalno je odr¬žavao na različitim dužnostima koje je obavljao, čini se da se nije ustručavao nositi odječu od kože i gru¬bog sukna. Ali večeras, po onoj plemičkoj odječi, Anñelika opet otkrije njegovu izvanrednu dostojanstvenost. Bio je to šutljiv i močan vladar. Kao da se vratio iz carstva mrtvih. Pod njegovim šeširom od grimizne svile, zaki¬čenim perima, kosa što mu je padala niz ramena bila je uvijek gusta i crna, osim na opaljenim sljepooči-cama gdje je imala odsjev srebra. A Anñelika je na svoju haljinu stavila ovratnik od čipke i vješto počešljala kosu, svoj jedini nakit. 472 S onih nekoliko pera i brošem što joj ga je posudila gospoña Jonas, mogla se pojaviti i u Versaillesu. Dame su vršile meñusobne zamjene. Gospoña Jo¬nas imala je lijepu satensku maramu crveno-zelene boje i naušnice svoje nečakinje, koje ova nije htjela staviti jer je nosila crninu. Elvira je obukla Anñelikinu svijetlosivu haljinu biserne boje i uz njenu pomoč predivno se počešljala. Gospodin Jonas je za svoj crni plitki šešir zata¬kao srebrnu kopču, skinutu s cipela koje više nije nosio, a druga je kopča poslužila Elviri kao broš. I tako redom, sve do okretnog i živahnog starca Eloi Macolleta, koga nitko nije prepoznao kad se po¬javio s napudranom perikom, i kojemu su bijeli uvoj¬ci virili iz okrugla šešira od prvoklasne dabrovine, obrubljenog zlatnom trakom. Nosio je redengot, prs¬luk s cvijetičima i žabo od čipaka. — Mi smo mu pomogli da se obuče, rekoše djeca.

Nije teško zamisliti kako su se odvijale te pri¬preme u zatvorenom vigvamu starog trgovca. No ako je i ličilo na čudo, rezultat je bio očit. Eloi je zauzeo mjesto, pračen povicima divljenja i pljeskom. Pijuckao je vino napola zatvorenih očiju i mislio što bi rekla njegova mlada snaha da ga vidi na gozbi, ovako svečano odjevenog. Najzad, svatko je bio zadovoljan svojom osobom, tim više što je bila potrebna zaista ogromna domi-šljenost da bi čovjek poprimio civiliziran izgled. I valja priznati, ma tko da je te snježne noči banuo na prag, bio bi zaista zadivljen pred tim društvom oku¬pljenim oko stola u ovoj šumskoj zabiti. Zaslijepljen bujicom svjetla, muzikom, pjesmom, bučnim smije¬hom i otmjenošču, bio bi povjerovao da je žrtva jed¬ne od onih legendarnih vizija iz bajki, koje iščeznlr čim stade ruditi zora. Kao sinovi zemskog vlastelina, Florimond i Can-tor starali su se za posluživanje kod stola a pomagao im je Yann koji je', prije nego se pridružio gusarima, bio sobar kod jednog mornaričkog oficira. 473 — Ne zaboravljajmo da sam ja francuskom kra¬lju bio kod stola paž, govorio je Florimond noseči po pet tanjura odjednom. Pustolovan život nije mo¬gao da izbriše reflekse koje je stekao mučnim še-grtovanjem. Začuñujučom vještinom raščinjao je gu¬ske i rezao šunku, oponašajuči gospodina Duchesnea (Dišen) i visoke oficire koji su se starali za kraljevu kuhinju. Poveo se razgovor i o velikom Luju XIV, o Versaillesu i njegovoj raskoši, što je oduševljavalo prisutne kanadske Francuze a impresioniralo Engle¬ze i Španjolce. Cantor je posluživao pičem. Najprije vinom, za¬tim rakijom i rumom kako bi se probavila sva ta tiranljiva jela. S obzirom na njihovu oskudnu ishra¬nu bila je to prava gozba. Na sutrašnjicu nije vri¬jedilo misliti. Odjednom uzme riječ Sam Holton. Stade da evo¬cira svoje dječaštvo u jednoj sklepanoj daščari u za-livu Sacoo, u Novoj Engleskoj. Svaki dan se jela ječ-mena kaša i bakalar, ali za Božič se klala svinja, a majka bi odnekud izvukla i borovnice. Zatim bi kre¬nuli u „meeting-house", crkvu udaljenu četiri milje, muškarci s puškama sa strane, a žene i djeca u sre¬dini. U prolazu, pridruživali su im se i susjedi. Ho¬dajuči hladnom šumom, pjevali su crkvene pjesme. Jednog jutra, kad su se vračali sa službe božje, is-krsnuli su Abenakisi i poklali sve osim desetgodiš-njeg Sama koji se hitro bio uzverao navrh jedne jele. Nakon toga, dovukao se do Springfielda cvokoču¬či zubima. Odonda nije u njegovu životu bilo Boži¬ča koji bi bio vrijedan sječanja, osim ovoga što ga da¬nas provodi u Wapassouu.

Sve je to Sam Holton ispričao na francuskom je¬ziku, vrlo korektno i gotovo pjesnički. A to je bio i bogojavljenski poklon okupljenom društvu koje ga je pobožno i s udivljenjem slušalo, usprkos tragičnom svršetku njegove priče. Svatko je irrfao utisak da je prisustvovao jednom od čudesa kojima božična vremena obiluju. 474 Pošto su čestitali i toplo zahvalili pripovjedaču, počelo je dijeljenje poklona, a i to je bio još jedan povod veselju. Tko je izrezbario te drvene dečje igračke?... Za Thomasa mlin, za Barthelemvja čigru, a za Honorinu lutku jako rumenih obraza. Tijelo i udovi bili su joj od kukuruzove slame, a imala je svilenu haljinu iz¬vezenu vrlo efektnim crvenim čvoričima. Anñelika je vidjela kad je Elvira šivala tu haljinicu. Gdje 11 je samo pronašla potrebnu svilu i saten? Anñelika joj se nasmiješi, a to isto uradi ona Yan-nu, Cantoru i starom Eloju zbog vještog rukovanja dlijetom i anonimnosti kojom su popratili svoj rad. Isto tako su s Florimondovom pomoči, a po An-ñelikinu nagovoru, istesali šahovske figure i ploču od dvobojnog drveta, te ploču, pione i roščič od kore za igru dame i triktraka. Tako je bila osigurana zabava u dugim zimskim večerima. A bilo je i mnogo drugih neočekivanih stvari, koje kao da su iskrsle pod udarcem čarobnog štapi¬ča. Mali kralj i njegova kraljica vrlo ponosno su iz¬vikivali imena koja bi im došapnula Elvira, Yann ili Jacques Vignot, a Florimond je stalno trčkarao do¬stavljajuči poklon onome komu je bio namijenjen. Anñelika je dobila dva para fino podstavljenih rukavica da joj štite ruke u radu. U srebrnoj kuti¬jici našla je napolitansku kameju, a prikazivala je profil boginje snježnobijelog lika na ružičastocrvenoj pozadini. Značajno je pogledala Cantora. Znala je da je tu kameju čuvao kao talisman, još od djetinjstva koje je proveo na Sredozemlju. Sada se od njega od¬vojio samo da njoj pričini zadovoljstvo. — Srebrnu kutijicu i kraljevske krune iskovao sam ja, reče Florimond ponešto ljubomoran na uz¬budljiv pogled, upučen njegovu mlañemu bratu. Iako je več bio odrastao, nije mu bilo mrsko kad je majka i njega izljubila. Honorina je sumnjičavo razgledala svoju lutku. Nikada nije pokazivala naročitog smisla za ženske 475

Igre. Anñelika se bojala da če doči do loma koji bi povrijedio tvorce toga djela, u koje su unijeli toliko ljubavi. Ali, kao da je sve razumjela, Honorina posli¬je nekoliko trenutaka razmišljanja uzme lutku u kri¬lo, te se svi nasmiju, dok se Anñeliki ote uzdah olak-žanja. Drugom rukom Honorina je prebrojavala mno¬gobrojne dragocjenosti što če se uskoro pridružiti onima kojih je več bila puna njena omiljena kutija, donesena iz La Rochellea. Oduševljavala se ogrlicom od perla što ih je za nju nanizala majka. Namatala ih je oko ruku i vrata i kitila njima krunu sebi i svom malom ortaku. U jednoj srebrnoj bombonijeri nañe još i slatki¬še koje je Anñelika napravila od mljevenih oraha S meda što ga je ljubomorno čuvala. Meñu tim poklonima punim ljubavi bilo je mno¬go srebrnih predmeta, a vješte su ih ruke potajno izrañivale u kovačnici, i to od kovine čija se rudača tamo kopala. Mineralno bogatstvo Wapassoua počelo je da izlazi iz svog skrovita i da blista u svojoj či¬stoči! ... Kad su usklici divljenja presahli, podsjete grofa de Peyraca da je bio najavio dva „iznenañenja". Valja priznati da bi prvom od njih samo drevni Mediteranci mogli pravilno prosuditi vrijednost. Bi¬la je to kesica kave u prahu. Prolomi se bučno hura! pomiješano s protestima protivnika te tamne smje¬se. Kako se čovjek može oblizavati na takvo gorko blato? govorili su Englezi i Kanañani, prvi put u ne¬čemu složni. Blago rečeno, mora da je barbarskog porijekla kao što su Turci. Naprotiv, pristaše toga rajskog napitka napustiše svoja mjesta i okupiše se oko grofa kako im nižta ne bi izmaklo u njegovu pri¬premanju. Dok je Kuassi-Ba nosio bakreni poslužavnik sa džezvom i šalicama, spašenim 'iz tolikih nesreča u ko¬jima su po Anñelikinu sudu nestali, grof je drugima dijelio pletenice najkvalitetnijeg virñinskog duhana. 478 Florimond razdijeli lule i donese žerave Ls pre¬trpanih peči. On nije bio za kavu. Više je volio čokoladu, re¬kao je namignuvši saučesnički Anñeliki. A Cantor je bez ustručavanja srkao mirisnu ka¬vu koja ga je podsjetila na burno djetinjstvo, pro¬vedeno s ocem na Mediteranu, na pristaništa i bor¬be, te na Palermo gdje se školovao kod jezuita, u sje¬ni drevnih džamija i normanskih palača. A klicala je i Anñelika i pljeskala od veselja. Možda je njeno radovanje kavi bilo i djetinjasto, no -činjenica je da su joj oči zasjale i lice se ozarilo za¬dovoljstvom kad je muž objavio tu novost.

S Cantorom, Enricom Enzijem, Porguanijem, Španjolcima i Peruancima bilo je poprilično onih koji su se okupili oko grofa de Pevraca. — Sječaš li se onoga starog Turčina na Kretl žto je čudesno kuhao kavu?... reče Pevrae Enziju. Anñelika je udisala opojnu aromu i svaki put, u priviñenjima plavičasta dima, ugledala Kretu i karnevalske siluete s turbanima i dugim haljama. A tada bi oživjeli i mučni doživljaji, duboko u njoj usañeni: najprije strah, a zatim zanosni osječaj' olak¬šanja, uz muškarca koji ju je.upravo otkupio... Ona srkne vruču kavu. Da, gospodine Rescatore; bili ste to vi!... Kako da to nisam pogodila? Pro-klinjala je ironiju sudbine koja se s njom poigr«Ja. — Ljutio si se na me, zar ne, što te nisam prepo¬ znala? — šapne ona naginjuči se k njemu. I stisnuti tako jedno uz drugo, na kraju dugoga stola, izgubljeni u dubokoj šumi Novoga svijeta, oni su se nježno gledali i mislili kako je i ovako sve <lobro. 477 Lxm — Neki od vas znaju što če sada uslijediti — reče grof de Pevrac ustajuči. — Za druge če to za¬ista biti iznenañenje. No svi čete, mislim, osjetiti istu radost jer ste je svi i zaslužili. Talijan Porguani i Clovis bili su otišli u radio¬nicu. Kad su iz mraka izronili s drvenim nosilima, vidjelo se kako su im od teška tereta na njima na¬brekle mišice. Nešto je na nosilima blago svjetlucalo. Svi su prišli i ugledali nekakvu tešku kladu iz koje je izbijala tajanstvena svjetlost, daleka i hladna. Dva nosača polože nosila na kraj stola, ispred Pevraca. Bilo je to zlato. Ta klada na nosilima bila je napravljena od mnogo naslaganih zlatnih poluga. Grof uzme jednu i podigne je prema svjetlu mnogobrojnih sviječa. — Evo ploda našega truda. Ovih posljednjih zimskih mjeseci živo smo radili na čiščenju rudače iskopane za vrijeme ljeta. Svaka šipka čistoga zlata teži tri livre ili 1.700 unca.* Ove bogojavljenske ve¬čeri uračunat ču svakomu od vas prvi dio dobiti. Re¬zultat je nadmašio naše očekivanje. Promislite da na¬ša proizvodnja zlata vrijedi ukupno 150.000 livara, znači više od čitavog godišnjeg budžeta Kanade. To je dakle značajan rezultat. Sjetite se da su prošlog • Prevodioci se nisu upuštali u provjeravanje tacnih odnosa Izmeñu Uvre i unce koje se u tekstu pojavljuju na nekoliko mjesta. 478

stolječa Medici, najbogatija porodica na svijetu, imalr u svojim blagajnama tek 100 zlatnih livri. Za nepune dvije godine mi smo iz zemlje izvadili polovinu više. Slijedeče godine, kada naše utvrñenje bude prošireno,, kad nam Kennebecom doplove unovačeni plačenici, topovi, živež moči čemo se u miru dati na posao pa če nam proizvodnja još porasti. Prema ugovoru koji smo potpisali, jedna četvr¬tina te proizvodnje redovito če se dijeliti svima va¬ma, mojim prvim drugovima, i svakome če omogu¬čiti da stvori vlastiti imetak. S ostatkom ja ču moči da poboljšam i uvečam naše postaje, isplačujem na¬jamnike, opremam naše lañe itd. I taKo združeni snagom zlata i srebra, krupnog nuzgrednog proiz¬voda, postat čemo močni. Povečat čemo svoju flotu koja če se moči baviti trgovinom, a Gouldsboro je več jedna od matičnih luka. Otvorit čemo poslovnice duž Kennebeca i Pe-nobscota. Otvorit čemo nove radionice kojima če pojedinci moči postati vlasnici, budu li spremni na početne te¬škoče dok se one ne ushodaju ... Maine, zemlja šuma i rijeka, ali s obalama na oceanu bogatu ribom zem¬lja donedavno divlja i za koju su se bezuspješno bo¬rili toliki narodi, Maine, zemlja skrivenog srebra i zlata, postat če naše kraljevstvo jer smo jedino mi otkrili tajnu njena bogatstva. 2alite li što ste pošli sa mnom?... — Ne!... Ne, monsinjore, začuju se promukli glasovi. Ali večina nije bila u stanju da išta izgovori. Kuassi-Ba zareda uokolo i pred svakoga svojom crnom rukom, rukom jednog od Tri Kralja, položi po-zlatnu šipku. Jedva su se usuñivali da je dodirnu. Njihove oci, zamučene malo od alkohola i du¬hanskog dima, upiljile su se u blagi odsjaj i više nisu mogle da se od njega odvoje. U blistanju zlata, kao-u kristalnoj kugli gatalinki, mogli su ugledati ostva- 479- renje svojih starih, najskrivenijih snova i neostva¬rivih ambicija. A Anñeliku obuze strah. Zlato kvari. Ono je več jedanput prouzrokovalo uništenje njene sreče. Neče li ti ljudi izgubiti glavu od ovoga blista¬vog bogatstva? Ona pogleda svoga muža. Bio je kao mañioničar koji promatra ljudske strasti pošto ih je sam izazvao. Hoče li ga razočarati oni koje je svagdašnjim trudom učinio sebi sličnima. Hoče li oni podleči ne¬promišljenim mitovima, koji kao da prate ljudski rod od njegovih iskonskih početaka?

Ona osjeti neku potištenost koja pomuti radost što ju je maločas osječala. — Zlato! Uvijek zlato! — promrsi. — Ja se bo¬ jim. U njegovo ime su vas nekad prokleli! On je pogleda poprijeko. — Ne treba se bojati zlata i njegove moči — reče. — Nema na svijetu stvari koja bi čovjeka mo¬ gla uniziti ako sam na to ne pristane. Ali čovjek bi želio da bude čisti duh, sličan Bogu, pa kad prosu¬ ñuje koliko je ogrezao u materijalnosti, optužuje za to samu materiju. On neče da prihvati činjenicu ka¬ ko je njegovo biče zemaljsko ... Zato sad proklinje, sad obožava sve što ga na ovom svijetu očarava: zla¬ to, ženu, znanje, bogatstvo... umjesto da ih nastoji steči. U svakoj materiji stoluje duh, za onoga koji duh voli. Jacques Vignot, tesar, sumnjičavo je u ruci pre-tnetao svoju šipku zlata. — Trenutačno, ja ne tražim ništa doli da osta¬ nem ovdje. Dovoljno je da imam osiguran posao i pred sobom nadu, i da mi za petama nisu panduri. No svejedno, ugodno je držati ovo u ruci. Dosta sam se napatio... — Nečete biti toliko'zbunjeni kad je u Bostonu pretvorite u zvečeče škude* Tada čete znati Sto da s njima radite — reče Pevrac. — Kesu punu škuda? — reče drugi gledajuči ga smeteno. 480 — Dvije, pa i tri... ima ga i za hiljadu Hvara u tom komadu što ga držite u rukama. — Ah, prijatelji, ala če biti gozbe, čaščenja pi¬ čem! — povika tesar lupnuvši snažno svoga susjeda po ramenu. Svi stanu da govore istovremeno, kujuči pla¬nove i upuštajuči se u zamršene proračune, a u op¬čem uzbuñenju neprestano su dizali glas. Gospoña Jonas ustade da odnese tanjure. Držala je nepriličnim što se tako lijepo zlato miješa s osta¬cima jela, ma kako ono bilo dobro. 1 Ona i njen muž primili su svaki po jednu šipku zlata, znači 3.400 unca. Elodija je dobila jednu za sebe i jednu za svoja dva sinčiča.

Stari Eloi zamahne svojom šipkom. — Zbunili ste se, gospodine grofe. Ja ne spadam u vašu družinu. Ja sam došao tek tako, i onda ostao. Meni ništa ne dugujete. — Ti si radnik koji je stigao u posljednji čas, stari gusaru, odvrati Joffrev de Peyrac. — Poznaješ li svoje evanñelje?... Da. E pa, razmisli o njemu i zadrži ono što ti se daje. Kupit češ novi čamac i tr¬ gujuči dvije godine uz trampu, pokupit češ sva krzna Zapada... Tvoji če konkurenti svisnuti od ljubo¬ more ... Od zanosa, stari Kanañanin raskolači oči i stade glasno sanjariti, več prikazujuči način kako če opu¬stošiti rijeke u onoj „zemlji gore". Pogledaše se zatim zbunjeno, pa pošto održaše povjerljiv dogovor, rekoše. — Što čemo mi sa svim tim zlatom? Dok se ne raziñemo svaki na svoju stranu i dok se ne vratimo u gradove, čuvajte ga vi, gospodine grofe, koji se ne bojite zlata. Ono je za nas teret, i budemo li ga mo¬ rali držati pod jastukom, nečemo moči mirno spa¬ vati. — Neka bude tako — reče Peyrac smijuči se — ali večeras ga, svakako, gledajte. To je vaše djelo, i dar Boga koji je stvorio zemlju. 481 31 Anñellka u novom svijetu LXIV Baš u tom trenutku učini se Anñeliki da čuje neko dozivanje. Nadjačavajuči bučne pjesme, akorde gitare i jednoličnu melodiju škripave lutnje na kojoj je svirala gospoña Jonas, neki ju je glas dozivao. — U pomoč! U pomoč!... Ali stvarno je to bilo nemoguče, te ona odmah zaključi da je zov došao iz nje same. Gotovo istovre¬meno začu se lupa na vratima. Anñelika naglo ustade. — Što vam je? — Upita Joffrev zadržavajuči je rukom i čudeči se njenoj plahovitosti. — Netko je kucao na vrata. — Kucao?... Vi sanjate, draga. Pjevači prestanu pjevati i okrenu se prema njima. — Sto se dogodilo?

— Netko je kucao. — Kucao! — prasne u smijeh Nicolas Perrot, za njega neuobičajenom slobodom koju je trebalo ispri¬ čati jer je malo previše popio. — Tko bi nočas mogao da kuca na naša vrata? Po ovakvu vremenu jedino bi se duhovi i kanadski Francuzi usudili ostati na¬ polju!.. . Zatim ušute, ali u očima im se čitala nesigur¬nost. Duhovi! Oni osjete koliko su kao ljudska biča usamljeni, zatrpani snijegom i zimom, kao u dnu kakve pu¬kotine. Ledeni obruč' divlje se oko njih stezao, te sada, kad je vatra malo oslabila, oni prozni smrtonosnu i prodornu hladnoču koja se uporno zavlačila kroz najmanje pukotine. Začuju lagano ali stalno zavija¬nje sjeverca, koji je napolju raznosio smrznuti sni¬jeg i salijetao ih kao zlokobnim činima. Znali su da se u ovo doba godine nitko neče usuditi da im dolazi. Tko bi to mogao kucati u ovoj ledenoj i vjetrovitoj noči? Duhovi! Anñeliki se učini da ponovo čuje lupu. ' — Zar ne čujete? — reče Anñelika trgnuvši se opet. No zvukovi su joj sada izgledali manje jasni, a čitajuči na licima prisutnih potpunu nevjericu, sta¬la se pitati nije li i sama žrtva obmane. — Ta čuli bismo i mi... Sada i Jeffrev de Pevrac ustane i uputi se k vra¬tima. — Čuvaj se, oče! — poviče Florimond i zaleti se. I stigavši prije oca, on otvori prva vrata, zatim uñe u predsoblje pa na kraju hodnika otvori i druga, ali s mukom, jer su se od snijega bila zaglavila. Odmah prodre hladnoča i vjetar s laganim vrtlo¬gom suhog pršiča. Florimond zapne pištolj i odskoči u stranu. Izdaleka, Anñelika i ostali primijete samo neku nejasnu svjetlost iz koje su se dizale perjanice eni-jega, raznošene vjetrom. Odjednom kroz oblake za-treptaju srebrnasti mjesečevi zraci i obsjaju ulazna vrata. — Nema nikoga — reče Florimond — I užasno je hladno — nadoda gurnuvši opet vratnicu. On se vrati u zajedničku odaju te zatvori i dru¬ga vrata. Svima laknu.

482 si« 483 Pametnije je bilo osječati se prijatno u ovoj rupi nego misliti na ono što se napolju dogaña! Val hladnoga zraka bio je prodro kao smrtono¬sna bujica i stao da razgoni ustajale oblake duhan¬skog dima, pa su jedni druge vidjeli samo kroz pra¬menove bjeličastih para, koji su vijugali i omatali se oko lica. Od iznenadnog silovitog propuha svjetiljke i vo-štanice su se bile prigušile, a neke se i ugasile šireči uokolo kolutove smrdljiva dima. — Ja mislim, da su vam dobra vina malo uda¬ rila u glavu — reče Peyrac. I njegov glas rastjera nelagodnost. Kolebala se jedino Anñelika. — A ako netko umire u snijegu? daleko ili blizu, ne znam — pomisli ona. Bojažljivo stade da gleda oko sebe i da prebro¬java. Biča draga njenom srcu sva su bila tu, u si¬gurnosti, pod njenom zaštitom. Joffrev de Pevrac je obujmi oko struka kao da je želi umiriti. S. nijemim pitanjem, nagne prema njoj svoje lice, no ona se odmakne. Zato što je malo pretjerala u dobrom jelu i za¬grijala se izvrsnom kapljicom, sad če joj predbacivati da čuje „glasove". Ali iznenadni dogañaj obilježi praznovanju kraj. Djeca su več napola spavala. Odnijeli su. ih u kre¬vete zajedno s njihovim igračkama. Na stolac pored njih stavili su Mistress Pumpkin da ih čuva svojim grimiznim, ponešto jezovitim osmijehom. Dugo su se Barthelemv, Thomas i Honorina trudili da ostanu budni da vide neče li se osmijeh i oči Mistress Pump¬kin ugasiti prije no što oni zaspe. No njihova borba ne potraja dugo i oni usnuše u blagoj i prozirnoj svjetlosti čarobne tikve. U Velikoj dvorani vršilo se raspremanje i odjed¬nom je ljude obuzeo umor i želja da zaspe kao ži-,' votihje. 184 Anñelika je tražila neki izgovor samo da izañe napolje i malo pogleda uokolo. Ona ne bi bila mogla mirno spavati misleči neprestano na to kako

jedno ljudsko biče umire u snijegu, na samih nekoliko ko¬raka od njihova doma. Izjavi da če konjima odnijeti nekoliko komadiča šečera, jer i oni zaslužuju da ih se na bogojavljen-sko veče pogosti. Nitko nije na to obratio pažnju. Tim bolje! Ona navuče debele kožnate dokolje-nice i postavljene čizme, a preko leña prebaci ogr¬tač podstavljen vučjim krznom. Uz par debelih ru¬kavica bit če to dovoljno za kratko zadržavanje na¬polju. Pred spoljašnjim vratima zatekne Eloju Macol-leta, koji je i sam preko prazničke odječe bio navu¬kao bundu i upalio fenjer s prigušenim svjetlom. — Vračate se kuči? — upita ga ona. — Ne! Samo ču vas malo ispratiti, gospoño, jer svakako hočete da vidite što se napolju dogaña. 485 LXV Svjetlo fenjera bilo je nepotrebno. Kad su jednom prešli uzani prolaz koji se iz¬meñu dva zida od smrznuta snijega penjao od kučnog ulaza prema zaleñenoj površini dvorišta, sve se ja¬sno vidjelo jer je bila mjesečina. Nebom su jurili tmasti oblaci i s vremena na vrijeme sastLrali blistavi mjesec. Predvečer, meñu¬tim, nebo se spustilo dosta nisko i počeo je padati snijeg. Kako je bilo hladno, napao je dobar pedalj suhog pršiča koji je pod nogama škripao. Kad su se pojavili napolju, stala ih je za lice bolno ujedati ledena prašina, kao da je vjetar nosio sa sobom fine čestice metala. Odječa im je brujala poput pijeska, a lice ih je peklo. Oborene glave i teturajuči, uputili su se pre¬ma konjušnici. Anñelika je pogledom gutala okolicu kao da želi prodrijeti u mračne tajne ove izuzetno svijetle noči. Vidjelo se dosta daleko, do drugog kraja prvog jezera. Prekrit snježnim prahom što ga je vjetar stru¬gao s površine zemlje, krajolik kao da je izronio iz mutne iskričave pare u kojoj su se gubili njegovi obrisi. Bila je to dijamantna prašina što se u svije¬tlom krugu vitlala oko vrhova drveča, vijencem kru¬nila glavice brežuljaka, podvlačila obale jezera na či¬jim se prostranim i od smrznuta snijega glatkim po- 186 vršinama zrcalio mjesec, pa je ono, više no ikada ra¬nije, zasluživalo ime srebrnog jezera.

Srdita pjesma satkana od neprekidnog fijuka i šumorenja odzvanjala je ovim krajolikom, pritisnu¬tim noču i surovosti sjevernjačke zime. Iz Anñelikinih očiju stale su da cure neugodne suze, koje su se odmah ledile i lijepile joj trepavice, dok se uzalud upinjala da ugleda ni sama ine zna što. Odjednom, na suprotnom kraju jezera promak¬ne nekakva bijela avet, neka prozračna utvara koja je mahala rukama pa, pošto se okrenula oko sebe, iš-čezla jkao da su je progutali nesmiljeni vrtlozi vjetra. Zatim ih se zanjiše još nekoliko, a onda sve nestane. Mlada žena i starac stajali su preneraženo na vrhu uzvisine. — Jeste li ovaj put vidjeli, jeste li vidjeli Eloi?. — poviče Anñelika. Stari divljačar kimne glavom. — To su duhovi, promrmlja... Pravo je rekao Nicolas Perrot: duhovi!... Po ovakvu vremenu samo se duhovi mogu zadržavati napolju. — Nije tako, vi buncate... ono su možda ljudi. Spopadne je kašalj, jer se gušila od ledenog zra¬ka koji joj je punio pluča. Da bi se čuli, morali su vikati i jedno drugom govoriti u uho. — To su živa biča, kažem vam... i nisu daleko od smrti. Hitro se vrate u utvrñenje. Njihove izjave iza¬zovu veliku metež. Nitko nije pravo znao što treba poduzeti, a tome se i nije moglo nadati prije nego je prošlo izvjesno vrijeme. Muškarci su se večinom več bili napola razodjeli, pa su pipkajuči u mraku navlačili hlače i ogrtali se kabanicama. Anñelika ih je nastojala uvjeriti u ono što je opazila na kraju jezera, ali stari Macollet je tvrdo¬glavo ponavljao: 487 — To su duhovi, kažem vam... Najzad, doga¬ ñaju se i takve stvari... Što se mene tiče, nije mi prvi put da ih vidim. — Ni meni! Ni meni! — nadjačaju ga drugi gla¬ sovi. Lupajuči nogom i vičuči jače od njih, Anñelika prekine bujicu priča o sablastima i njihovim pojav¬ljivanjima, — Dosta! Ovo su živi ljudi, kažem vam! Jer ona vika koja se čula... A lupanje na vratima? ... — Tako je! Baš ta vika i lupanje, gospoño! Ako su ono što ste ugledali nakraj jezera zaista ljudi, kako ste ih mogli čuti ovdje, u zatvorenom prostoru

i na udaljenosti od jedne milje? — Upravo je duhovima svojstveno da tumaraju, kucaju i plaše ljude na božične dane — reče čika Jo- nas dižuči sentenciozno prst. — Ne preostaje nam drugo nego da se zatvorimo u kuču i da se pomo¬ limo. Anñelika prijeñe rukom preko čela koje joj je bilo tako hladno i neosjetljivo, kao da je od tvrda drva. Što da misli... U što da vjeruje? Ako je ono što je čula i moglo biti halucinacija, ovo što je vid¬jela — nikako!... Grof de Peyrac izañe iz svoje sobe u koju se bio povukao. Siñe niz onih nekoliko stepenica koje su s podija vodile u dvoranu i raspista se za uzrok uzbuñenju. — Nešto smo vidjeli... onamo, na kraju jezera, — objasni mu Anñelika. — Da, sablasti, potvrdi MacoUet... Sigurno su ono duše iz čistilišta jer sam kroz njihova tijela vi¬ dio šumu. Anñelika nije znala što da kaže, ta i ona je ima¬la utisak da su ona tijela bila providna. — To su snježne pijavice gonjene vjetrom, ob¬ jasni Pejrrac. No sada se Anñelika i Macollet slože: 488 — Ne! Ne! bilo je to nešto drugo. Joffrey de Pevrac je pažljivo promatrao svoju ženu. On opazi njen izgubljen pogled, kakav je po¬nekad imala kad bi joj u duši nešto kopkalo. Tada je bivala nekako odsutna, zaokupljena jedino pita¬njima koja nikada nije izricala, več je za njih mo¬rala sama pronalaziti odgovor. Postepeno ju je upo¬znavao i vidio da je do krajnosti osjetljiva na. pojave koje, usprkos svojoj fizikalnoj odreñenosti u svijetu materije, ipak ostaju neobjašnjive. On je bio spre¬man da prizna mogučnost prenošenja poruka i pozi¬va preko nevidljivih valova jer se u toku svojih puto¬vanja suočavao sa činjenicama koje su zaista zbu¬njivale. Grof je stajao razmišljajuči. I Nicolasa Perrota su spopale sumnje. On upre u Anñeliku neodlučan ali pronicav pogled kao i nje¬gov zapovjednik te naglo ustane: — Treba poči onamo! — reče odlučno. A onda če okrečuči lice prema Anñeliki. — I vi to želite, go¬

spoño, zar ne?... Kad je tako, krenimo!... — Pa dobro — reče Pevrac odlučivši se. — Naj¬ zad, riskiramo jedino malo neugodnu šetnju, a vi čete sebi umiriti savjest, zar ne, draga? Overnjanin Clovis usprotivi se, živo mašuči ru¬kama. — Da trčim za sablastima? To nikako! — poviče i zavuče se pod pokrivače. I nevjernik se prekrsti nekoliko puta. Kod kuče ostave i one što ih je mučio praznovjeran, ali najzad i shvatljiv strah. U pratnji Nicolasa Perrota, dvaju Španjolaca, Jacquesa Vignota, Florimonda i Cantora, Anñelika i njen muž siñu do jezera noseči fenjere. Držali su da je nepotrebno uznemiravati Porguanija koji je več spavao u svom kučerku blizu radionice. Eloi Macol¬let slijedio ih je izdaleka i gunñao stiščuči brojanice u džepu svoga kaputa. 489 S vremena na vrijeme mjesec se sakrivao. Snijeg je bio tako tvrd da nije trebalo obuvati tapije. Grupica se zaputi desnom obalom jezera. Nije bilo baš lako hodati i svatko je šutio. Čulo se samo škripanje čizama i mokasina po snijegu te promuklo i isprekidano disanje, pojačano ledenim zrakom. Zaustavili su se kad su stigli na kraj jezera. — E pa... to je bilo ovdje — reče Anñelika gle¬ dajuči oko sebe. Sve je bilo tiho, tako svečano tiho da se njihov prijašnji strah činilo bespredmetnim. Cak se i vjetar malo stišao i puhao samo pri zemlji, podižuči snijeg i zabavljajuči se da od njega pravi valiče i brdašca, meka poput vatre. Ljeti, tu se čula huka vodopada što se ruše iz jednog jezera u drugo. Ove zimske noči vladala je potpuna tišina i sve kao da je bilo skamenjeno, izu¬zev skladnog brujanja vjetra. Prišavši malo bliže, mogao si vidjeti kako se bljeskaju kaskade od skručena leda, kao da su kri¬stalne djeve na orguljama. ^ Sve je izgledalo sumorno i pospano. — Počnimo s pretragom, reče Peyrac. Udaljiše se jedni od drugih i stadoše iz svojih fenjera bacati okrugli snop svjetla na okolno tlo. No snježni je sag bio netaknut.

Ukočena od studeni, Anñelika je bila spremna da prekori samu sebe. Kad sutra ustanu sasvim tri¬jezni od piča, ona če se smijati vlastitoj ludoriji i mo¬rat če biti spremna da neko vrijeme trpi bockanja svoje okoline. A onda je odjednom ppet obuzme nemir i neka uporna želja da bezuvjetno nešto nañe, te ona stade da traži sudarajuči se sa drvečem i grm-ljem i spotičuči se o jaruge. Malo kasnije opet se okupe i odluče da se upute natrag u utvrñenje. 490 No Anñeliki je bilo kao da je neka nevidljiva ruka i dalje vuče natrag. Još se nije odlučila da na¬pusti to mjesto, zato pusti da se drugi malo udalje. Zalila je što s njima nije pošao Perrotov Indijanac Panis jer je imao njuh kao lovački pas. Ali on se od¬više bojao nočnih duhova, te ga ni vlastiti gospodar ne bi uspio nagovoriti. Posljednji put Anñelikine oči preñu od obale jezera do ruba šume. — Onamo Je nekakva gomila... U taj čas pojavi se mjesec u čitavoj svojoj ras¬koši. Uski snop srebrnih zraka klizne izmeñu gra¬nja i okrzne snježno brdašce. Ona umalo da ne krikne. Svjetlost se razlila, stvorila nove oblike, opet istakla izbo&ie i ravnine čitavog kraja, pa su se, kao u trenutnoj viziji, sada jasno ocrtavale siluete ljud¬skih biča. Ona je' vidjela, da vidjela, pod blagim krivulja¬ma bijelog pokrova obris glave i leña. A nije li ono, onamo, nešto kao opružena ruka?... Ona pojuri, a srce joj je udaralo. Čitav prostor opet je utonuo u polumrak. Na tom mjestu, pod sni¬jegom su bile još jedino stijene i nisko grmlje... Ona svejedno klekne i stade mahnito da razgr¬če. Nešto je našla, ni sama nije znala što, ali toga su se prihvačali njeni zgrčeni prsti, kako je postepe¬no, izvlačila. A nije bilo ni Ušče, ni zemlja, ni što?... Ta što bi se moglo očekivati da če nači pod snije¬gom? ... Ona skine rukavicu kako bi bolje mogla opipati: bila je to TKANINA! Tada ona stade da vuče, ne¬prestano vuče, i najzad se pojavi nešto teško i uko¬čeno. Bila je to ljudska ruka. Razgrčuči dalje, oslobodi jedno rame, pa Gtav gornji dio tijela, dok je snijeg bez poteškoča klizio na jednu i na drugu stranu. Naime, naslaga je bila tanka, ali ipak dovoljno debela da skrije tijelo čov¬jeka koji je na tom mjestu pao iscrpljen od umora. 491 Ona podigne svoj fenjer i rasvijetli oko sebe.

Bilo ih je još. Sada je to jasno prozrela. Kako su samo mogli maločas proči tako blizu njih, a ipak ih ne vidjeti? Ona se opet dade na posao. Uspješno oslobodi prvo tijelo i izvuče ga izvan šiblja hvatajuči se gr¬čevito za njegovu od leda ukručenu odječu svojim bolnim prstima. Od uzbuñenja udahnula je tako naglo da ju je zapeklo u grlu. Više nije imala snage za dozivanje. Srečom, začuje u blizini glas. To se grof bio vra¬tio i zvao nju. — Gdje ste? ... — Tu sam! odvrati ona. Doñite brzo. NASLA SAM IH! — Za ljubav božju! poviče on. Vidio je kako izlazi iz sjene drveča, napola no¬seči na leñima neku nepomičnu crnu priliku. 492 LXVI izvukli su ih osmoricu. Nije ih bilo moguče ras-poznati pod sleñenom korom njihovih kabanica i po¬krivača. Bih' su nepomični, ali tijela im se još nisu bila ukočila. — Živi su. Mora da su se srušili pred nepun sat, a pokrio ih je več napadani snijeg što ga je raznosio vjetar. — Tko su? upita Vignot. — A što ti misliš? odvrati Macollet. Cuo si što je kazao Perrot. Duhovi nisu. Mo¬ gu biti jedino kanadski Francuzi, kad se u ovo doba godine šetkaju pustinjom. Jedan jedini je bio ukočen kao drvo, onaj što ga je nosio Jacques Vignot. — Težak ti je taj kao crknuto magare, gunñao je Parižanin vukuči se putem. To ti nosiš lešinu, sin- ko! Nema sumnje. Jacques, prijatelju dragi, mrtvac ti je na leñima!... Znoj mu se ledio na licu i stvarao ljepljivu ma¬sku. Premda je bio bezvjerac, Jacques Vignot zastade i sjeti se Isusa kako nosi križ. Ta bila je bogojavljenska noč. Noč drukčija od ostalih. U utvrñenju, činilo se da u dvorani više i nema mjesta. Bila je prepuna. Oni što su bili ostali kod

493 kuče, gledali su užasnuto. Neprestano su stizali novi, a i spašeni i njihovi spasioci doimali su se avetinjski, onako osuti snijegom, s bradom i obrvama bijelim od inja. ¦ Sve sama smrznuta strašila usplamtjelih očiju, koje kao da su u nekih još pomirale u tminu car¬stva mrtvih. Jacques Vignot ispusti leš na stol, pa ukočeno i več tvrdo tijelo padne meñu tanjure i onih nekoliko zalutalih sipki uz mukli' štropot. Bio je malaksao, si¬romašak. Puhao je kao dupin i tresao svojim pomo-drelim prstima. One nepokretne polože na pod, a ostale posje-daju na klupe, jer se činilo da dolaze k sebi. Koliko se moglo razabrati promatrajuči njihova, od mraza izblijedjela i požutjela lica, meñu njima je bilo pet Evropejaca i tri uroñenika. Evropejci su bili Francuzi, kako je i predviñao Nicolas Perrot, i to svi bradati. S brada im se otapao led i sa zveke¬tom razbijenog stakla padao na pod. Usnama im prinesu čašicu rakije i oni stanu da piju. Disanje im postane duboko i muklo. Srečom, nisu proveli više od dva sata u hladnoj noči, na sni¬jegu koji im je tkao mrtvački pokrov dok su nepo¬mično tonuli u opasan san. Jedan je ipak bio mrtav, onaj što se nalazio na stolu. Nicolas Perrot priñe, podigne malo vunenu ka¬puljaču koja je mrtvacu skrivala lice i prigušeno vikne: — Gospode! Blažena Djevice!... Kakve li žalo¬sti!... a onda se prekrsti. Priñu i ostali te, prepoznavšd mrtvaca, ustuknu s prigušenim uzvicima. Srce im ispuni užas i pra¬znovjeran strah, jer su nagañali, dapače znali da je onaj, čije su od smrti ukočeno lice upravo vidjeli, umro več davno, gotovo pred tri sedmice, gore, na obalama jezera Megantic. 194 Bio je to poručnik de Pont-Briand!.. Svi se stanu okretati prema grofu de Peyracu. Ovaj priñe, nabere obrve i zagleda se, bez uzbuñe¬nja, u blijedo, upalo lice i sklopljene oči. Zatim, pr¬stom još više podigne kapuljaču i pogleda zvejzda-stu rupicu na sljepoočnici. Rana je, zbog hladnoče,, vrlo malo bila krvarila. On kimne glavom. Da, to je uistinu bio čovjek kojega je ubio šiljkom svoga mača. Kao časnom pro¬tivniku, sam mu je bio zaklopio oči i one se više nisu« otvarale. Eto, sada je naprosto mrtvac, tri sedmice na ledu uščuvani leš što ga je Huron bio popeo na drvo i položio meñu granje. Tradicionalni je to

zimski ukop jer štiti pokojnika od lisica i vukova, a kadi prolječe oslobodi zemlju od snijega, iskopat če mu se raka. — Ali mrtvac..., šapne gospoña Jonas priginju- či se k Anñelki koja se užurbala oko vatre i podgri- jevala juhu i meso. — Što?... — Pa to je gospodin de Pont-Briand. Anñelika se trgne i uspravi. Nalazila se pored povišenog ognjišta i pogledom je mogla da obuhvati čitavu dvoranu. A ova je pružala neobičan prizor sa svim onim osobama, koje su, zbijene oko stola, pro¬matrale ukočeno tijelo, opruženo meñu ostacima go¬zbe i šipkama zlata što je tamo i dalje blistalo. — Da, poručnik de Pont-Briand, reče snažno ne¬ ki nepoznati glas. Jedan od neznanaca teturajuči ustane i pokaže svoje blijedo lice, s još vidljivim strašnim ožiljcima. Njegove širom otvorene i nepomične oči su plam-tjele. — Da, Pont-Briand, kojega ste vi ubili i u čije ime zahtijevamo da se udovolji pravdi, gospodine de Peyrac. Joffrev ga je mirno promatrao. — Odakle me poznajete, gospodine? 495 — Ja sam grof de Lomenie de Chambord, reče glas. Zar me ne prepoznajete? Sreo sam vas u Ka- tarunku. Nioolas Perrot, koji je bio odsutan kad je poruč¬nik de Pont-Briand došao u utvrñenje, nije ništa -shvačao, pa je samo buljio čas u jedne, čas u druge. — Ne, to je nemoguče, poviče i nasrne na grofa de Peyraca uhvativši ga bez premišljanja za prsluk. Na tako nešto ne bi se bio usudio, no ponijelo ga je silovito uzbuñenje. Vi ste ubili toga čovjeka? Ali, on mi je bio prijatelj... gotovo brat I baš ste ga vi ubili!... Ne, to nije istina. — Jest, istina je, reče iznemoglim glasom jedan od spašenih. Eto, kakva gospodara služite, Nicolas! Nikada neče oklijevati da ubije kojega od vaših ze¬ mljaka ako mu se to svidi..

Joffrev de Peyrac, koji je dotada ravnodušno stajao meñu uzbuñenim i zastrašenim mnoštvom, odjednom kao da plane srdžbom, pogotovo kad je sreo smeteni pogled čestitog Kanañanina Perrota. — Da, ubio sam ga ja, reče muklim i prigušenim glasom. Ali Nicolas Perrot je moj prijatelj. Ne poku¬ šavajte da ga od mene odvojite. Njegove crne oči planu munjom, postanu strašne. — Licemjeri! Licemjeri! Dobro znate zašto sam ga ubio. Čemu sada izigravate negodovanje? I svi me optužujete za zločin. A samo sam branio svoju ismijanu čast!.. Zar u žilama nemate plemičke krvi!... Ili možda ne znate da je taj čovjek žudio za mo¬jom ženom... Došao je čak ovamo da je zavede, prisvoji, otme... Došao je pod moj vlastiti krov da mi je ukrade i vrijeña... A ja sam to izdajstvo mo¬rao da prihvatim? Da njegov postupak i strasti osta¬vim nekažnjene?... Kad je več bio toliko lud da sve to poduzme, pravo je što je za svoju ludost i platio!... On je poginuo. I znajte, tko god se usudi da mi zavodi ženu, upoznat če istu sudbinu, ma kojoj rasi ili naciji pripadao. Njegove riječi dočeka grobna tišina. Pogled im prijeñe s grofa, koji se ponosno držao u svojoj kra¬snoj grimiznoj odječi, na onu koja je, malo iznad njih, stajala u treptavom svjetlu vatre, i oni primi¬jete njenu izuzetnu ljepotu, blistavu aureolu njene kose i poput zelene vode sjajne zjene, u kojima se toga časa odražavao strah ... Osječalo se kako Fran¬cuzi koji je još nisu poznavali drhte kao u nekom šoku. Dama sa Srebrnog jezera bila je zaista tako lijepa kao što se o tome pričalo! Njena prisutnost op¬činila je njihove uzbuñene duhove pa su tupo stajali nekoliko trenutaka. Najzad, jedan od njih prijeñe ru¬kom preko čela. — Pravedni Bože! reče poluglasno. Kakvog li bezumnika! A onda če obračajuči se Lomenieu: — Imali ste pravo. Svakome je bilo poznato da je Pont-Briand bio zaljubljen u neznanku iz šumske zabiti. Od toga je bio napola poludio... Nicolas Perrot obori glavu. — Ako su se stvari tako odvijale, morali ste onako postupiti, monsinjore, Morali ste... Izvinja- vam se za svoga prijatelja! On skine svoju krznenu kapu, obori glavu i s pi¬jetetom stane pred mrtvaca.

Može li se zamisliti strasniji i pretjeraniji soj nego što su ta Kanañani, govorio je u sebi Pevrac. U mislima ih je vidio kako jure po zimi, blijedi kao krpa, s ukočenim tijelom prijatelja kojega valja osvetiti... — Sto vas još vodi k meni, gospoño iz Nove Francuske! nastavi glasno i s gorčinom. Htjeli ste da Katarunk bude spaljen?... E pa, i to se i dogodilo. Svoj ste cilj postigli. Htjeli ste da moje ime u Sje¬ vernoj Americi bude zaboravljeno, ili da padnem pod udar vječite mržnje Irokeza, ili da priñem k vama pa da se zajedno borimo protiv njih. Ali, ti su vam planovi propali. 496 32 Anñelika u novom svijetu 497 — Gospodine, ja nikada nisam prekršio obeča¬ nje koje sam vam zadao u Katarunku, usprotivi se Lomenie. — Ako niste vi, uradila su to vaša brača..: Randreuil i osobito jezuita, koji je bio na Kennebe- zu, a nije htio da prihvati sporazume što ste ih vi sklopili sa mnom, tuñincem... Upravo je on vršio pritisak na Randreuila i Patswikette, a vlada Nove Francuske nije se tobože ničim angažirala u tom zločinu... — Varate se. Iskrena je bila naša želja da sklo¬ pimo s vama savez, a kao dokaz reči ču vam da me je gospodin de Prouturac (Prutirak), čim je saznao da ste na životu, hitno uputio k vama s porukom i novim prijedlogom. — Tvrdite li da, napuštajuči Quebec, niste ovaj put imali prema „meni neprijateljske namjere. — Ne! Osim toga, malo nas je, vidite i sami. Grof baci pogled na četiri iscrpljena čovjeka i tri uroñenika koji, usprkos ukazanoj njezi, kao da se nisu oporavili.

— Sto vam se dogodilo? — Teško je objasniti, jer mi smo inače vi oni zimskim pohodima. Do Megantica sve je išlo dobro. No tamo smo naišli na tragove vašeg dvoboja i tijelo ovog nesretnika. Otada nas je stalno pratio nekakav udes, a još smo morali nositi i taj leš... Bilo bi se reklo da neka ukletost pada na nas, što se više pri¬ bližavamo vama. — Wapassou je zabranjeno mjesto. Naši su uroñenici to znali, zato su se i bojali. Nekako su slabili, a i mi smo osječali kako nam svakim danom sve više ponestaje snage. Oni snažniji morali su nositi ostale. A vratiti se natrag bilo je nemoguče jer bismo se izložili sigurnoj smrti. Preo-stajala nam je dakle jedina nada, da čemo usprkos svemu stiči do vaše nastambe. Ali poslije napora ko¬jemu smo se morali izložiti da pronañemo slapove, shrvao nas je umor i izgubili smo svijest 498 Nije dobio odgovora. 1 dalje je vladala pomalo mučna atmosfera i kad su se stanovnici Wapassoua sjetili što ih je navelo da krenu u pomoč zalutaJima, kičmom im je prošla jeza... —. Kako ste nas uspjeli nači? ponovi jedan od Francuza nekako sumnjičavo. — Zar ovo nije bogojavljenska noč? odvrati Pey- rac sa' zajedljivim osmijehom i zagleda se u njega nekako zagonetno. — Stvari se ne odvijaju uvijek onako kako mi želimo, nastavi. Krenuli ste iz Quebeca, u to bih zai¬ sta htio vjerovati, s namjerom da stignete k meni u potpunoj... neutralnosti, ako tako mogu da ka¬ žem. No uz put, potreseni smrču svoga prijatelja, postali ste ratobomiji i zaželjeli osvetu. Ali zima je neprijatelj ljuči od mene i najzad, sretni ste što ste naišli na mene da vas od nje sačuvam. Zaista se čini da svaki naš susret mora uvijek biti popračen iz¬ vjesnom dvoličnosti. Moram li vas držati zaroblje¬ nicima, taocima, s obzirom na osvetu koju ste mi pripremali, ili gostima, kakva je bila vaša prva na¬ mjera? Još jednom grupa Francuza kao da se posavje-tova pogledom a onda jedan od njih, naočit čovjek i nekako otmjeniji od drugih, uze riječ.

— Dozvolite da se predstavim. Ja sam vojvoda d'Arreboust, gradonačelnik Quebeca i mogu samo da potvrdim riječi gospodina de Lomeniea. Zaista nas je gospodin guverner Frontenac uputio k vama s mi¬ roljubivim namjerama. Naročito mu je bilo stalo do toga da vam predloži jedan novi plan kojim... Ali, o tome bismo mogli možda kasnije, reče jadni voj¬ voda trljajuči svoje ukočene prste kojima je opet stala da kola krv pa je od toga morao osječati stra¬ šnu bol. On baci pogled na leš kanadskog oficira koji, več nagrizen ledom i vjetrom, onako bačen meñu šipke blistava zlata, kao da je na simboličan način pružao sliku o prolaznosti ovozemaljskih dobara. 499 — Kad se uvaže okolnosti koje su vas natjerale da ubijete toga čovjeka, moramo zaista priznati da s vaše strane nije bilo nikakva akta neprijateljstva prema Novoj Francuskoj, premda ne možemo a da ne požalimo toliku brutalnost. Gospodin de Leme- nie i ja, koji smo dugo živeli u zatvorenim zajedni¬ cama več od osnutka kolonije, znamo da je potrebna čvrsta disciplina ako se želi suzbiti demon razvrata, no mi snio se utjecali i molitvi... — Ja ne držim samostan! reče Pevrac. Služim se barutom, i uzetom... a kad se radi o plemiču, tu mi je mač — U vama .nema svetosti. — Ne! Sačuvao me Bog!... Oni poskoče kao da če se latiti oružja. Žestoka i paradoksalna ironija odgovora skandalizirala ih je. I on je, eto, stvarno onakav kako se o njemu pričalo: crni demon, uz demonku, i izaziva ih svojim iscere-nim licem i vatrenim pogledom. Napetost je rasla do neizdržljivosti. Anñelika siñe- stepenicama podija i uputi se k njima. — Doñite da sjednete uz vatru, gospodo, reče ona skladnim i mirnim glasom. Vi ste iscrpljeni Videči da če se grof de Lomenie srušiti, ona ga obujmi oko pasa i pomogne mu.

ČETVRTI DIO PRIJETNJA * * • — Sto da uradimo s lesom? šapne Jacques Vig-not Pevracu u uho. Gospodar Wapassoua dade znak da ga se iznese napolje i prepusti pomrčini i ledu. Drugog rješenja nije bilo. Mrtvacima je mje¬sto tamo. 500 LXVII Je li to bila posljedica odviše kratka sna, pre-nadraženosti od sinočnjih dogañaja, ili hladnoče što je bivala sve nesnosnija, da je sva priroda škripala pod mramornom šakom? Tek, Anñelika se probudila sva ukočena. Nije se usudila pomači kako ne bi osje¬tila tresavicu. Na uzanom prozoru, koji je umjesto stakla imao napete riblje kože, vidjela se korica od inja. Kroz njih je prodirala škrta, gotovo nikakva svjetlost, meñutim, ipak dovoljna da ona shvati kako se več razjutrilo. Ustajanje je obično bilo još za mrkle noči... No, jutros, nitko se još nije micao. Anñelika je u sebi ponavljala kako mora ustati da upali vatru, ali, iz časa u čas, ponovo ju je hva¬tala obamrlost te joj se činilo da je se nikad neče osloboditi. Nekoliko sedmica ranije, nakon one ljubavne noči, na trenutak je bila pomislila da je zatrudnjela. Sada joj se opet vrati ta misao, a takva nada ras¬tjeruje pospanost. U njenoj duši stadu da se bore dva suprotna osječanja: potištenost i neko neodreñeno zadovoljstvo što ga u večine žene pobuñuje saznanje da u sebi nose jedan novi život. Ona, odrično odmahne glavom. Ne! Nije „to". Radilo se o nečem drugom. Neka zebnja, gotovo strah, krilio se nad utvr¬ñenjem, i ona ga osjeti prvi put otkako je stigla u Wapassou. 503 A onda se sjeti. Tudinci su pod krovom. Nije žalila što ih je spasila, ali, s njima je u kuču ušla i nekakva prijetnja. Ona nečujno ustade kako ne bi probudila muža koji je pored nje spavao svojim odmjerenim i mir¬nim snom. Cim je preko donjeg rublja navukla vunenu od¬ječu: haljinu od parheta, krzeni zobunčič dugih ru¬kava, pa preko svega prebacila ogrtač, odmah se bo¬lje osječala.

Svake sedmice tovarili su na sebe pokoji novi komad odječe. Gospoña Jonas je govorila da če se potkraj zime, pod mnogobrojnim naslagama odječe, sve troje više kotrljati nego hodati. Po navici, Anñelika pripaše kožnati pojas, za koji zdesna okači futrolu s pištoljem, slijeva dvije navla¬ke: jednu za bodež, drugu za nož. Za taj pojas stalno je vješala razine neophodne sitnice: uzicu, rukavice, kopče, novčarke... Imajuči tako sve pri ruci, Anñelika se osjeti bo¬lje, spremna da se uhvati ukoštac sa čitavim svije¬tom i da izvrši sve što se od nje traži. A samo Bog zna da svi od nje očekuju mnogo!... U svojoj se odječi ugodno osječala. Bila je za svaku priliku. Izlazeči napolje, običavala se ogrnuti kabanicom koju je nerado skidala, sve dok se vatre ne bi ras¬plamsale. Ponajčešče, kosu bi splela u punñu i zavukla je pod uzanu kapicu, malo posuvračenu na sljepoočica-ma, kako su to običavale ugledne grañanke u La Rochelleu. Ta je frizura lijepo isticala čisti oval nje¬nog lica i davala njegovim crtama nešto svetačko i strogo. lice uokvireno bijelom kapicom nekako je 504 izloženo, golo. Ne može se sakriti. Ima pretjerane iskrenosti, smjelosti, na onim starinskim portretima žene s glatkim sljepoočicama i čelom, pod uzanim, visokim šinjonom*. Anñelika je pripadala meñu one koje su bez bo¬jazni mogle nositi takav ozbiljan ukras. Ugodno se tako osječala, jer joj je kosa bila zaštičena od čañe i prašine. Ali ponekad bi preko bijele kapice stavila pusteni, mušketirski šešir tamnokestenjaste boje, s ljubičastim perom. Kako se ovo na vjetru brzo uni¬štavalo, zamijenila ga je crnom svilenom trakom koju je sprijeda oživljavala srebrna kopča. Obod toga šešira nije bio naročito širok, pa kad je sniježilo, lako je preko njega mogla prebaciti ve¬liku, krznom podstavljenu kapuljaču svoga ogrtača. Dok je bila u kuči, navlačila je preko cipela pre¬svlake od gipke kože, skrojene i sašivene na indijan¬ski način, a kad bi izlazila, obuvala je kožnate doko-ljenke i čizme. Sve to, valja priznati, nije bilo ni elegantno ni prefinjeno, več je predstavljalo mjeru nužnoga opre¬za. Na prolječe, bit če svakako potrebno da se čitava malo bolje provjeri u ogledalu. Blagdani su pokazali da se lijepo ponašanje nije zaboravilo.

I svaki dan čisti, i kao snijeg bijeli i uškrobljeni posuvratak, a ponekad i ovratnik s malom čipkom, krasio je gospoñama vrat i još više isticao brižljivost s kojom su se odijevale. Uz čiste, uškrobljene kapice, bila je to njihova jedina ali stalna koketnost. U trenutku kad je Anñelika izlazila iz sobe, net¬ko se upravo spremao da pokuca na vrata, pa kad • šinjon: visoka frizura u obliku cunja 505 ih je otvorila, gotovo se sudarila s onim što je iza njih stajao. Kao od čvorastog drva isklesano lioe Eloje Macol-leta, s oštrim ivicama, s crnim prorezom krezubih ¦usta, te skrletnom kapom koju je opet pritegao na jskalpirano čelo, bilo je 'takvo da se čovjek, ma kako imao jake živce, morao lecnuti kad ga je susreo u polumraku. Anñelika se trgne. Starac umalo nije pao^na nju i ona je sasvim izbliza vidjela njegove sitne oči, sjajne poput kri¬jesnica. Bilo je neuobičajeno sresti ga u utvrñenju u taj jutarnji sat. Ona zausti da ga pozdravi, ali on joj dade znak •da šuti prinoseči k usnama .svoj podignuti kažiprst. Zatim, libeči se na prstima s ljupkošču patuljka, kretnjom joj dade znak da ga slijedi. U dnu odaje nekoliko se muškaraca protezalo i zijevalo. Glavna vatra još nije bila upaljena. Anñelika jače pritegne oko sebe ogrtač jer je jutro bilo hladno i prozirno poput safira. — Šta je, Macollet? ... On joj je i dalje davao znak da šuti i hodao prokopom u snijegu, savijajuči i razmičuči koljena, Tsao da gazi po jajima. Pod nogama im je cvilio snijeg. Bila je to jedina buka. Prema istoku, razvlačila se ružičastozlatna svjet¬lost i, malo-pomalo, zemlja je izranjala iz nočne mod-rine kao skamenjena masa. Miris dima bio je naročito jak. To je, u stvari, miris vedrih i studenih zora i jedini miris života, jer odaje prisutnost ljudskoga biča, zaklonjenog u nje¬govu utvrñenju ili u kolibi. I upravo taj gusti dim sukljao je lijeno kroz pukotine izmeñu ploča od kore i kroz zaobljeni vrh Macolletovog vigvama. 506 Ulazeči za starcem, Anñelika je morala gotovo kleknuti. U polumraku i dimu nije se bogzna kako* vidjelo. Ugljevlje nije bilo dovoljno da rasvijetli

do¬sta prostranu ali neobičnim predmetima zakrčenu kolibu. Anñelika jedino raspozna tri uroñenika žču-čurena oko ognjišta i odmah joj se njihova nepomič'-nost učini čudnom. — Vidite li? promrmlja starac. — Ne. Upravo ništa ne vidim, reče Anñelika i stade kašljati od dima koji joj je štipao grlo. — Strpite se, sad ču upaliti. On se pomuči oko jednog malog fenjera u kutu. Anñelika je sa zebnjom promatrala Indijance koji su ležali pod pokrivačima. — Sto im je? Jesu li umrli? ... — Ne... Stvar je daleko ozbiljnija od same nji¬ hove smrti! Konačno mu je uspjelo izmamiti plamen. Macollet bez ustručavanja uhvati jednog od Hu-rona za kiku i podigne mu glavu, osvjetljujuči lice živim svjetlom fenjera. Nepomičan i bez svijesti, uroñenik se nije na to osvrtao. Vreli dah izbijao je s njegovih napetih, od groznice suhih usana koje su poprimile opaku lju¬bičastu boju, lice mu je bilo tamno, uistinu crveno, i osuto grimiznim, pjegama. •>— Boginje!... reče Eloi Macollet. Sav prañedovski strah, izazvan tom strašnom bolesti, odražavao se u starčevim riječima i u izne¬nadnom bljesku pogleda, pod njegovim čupavim obrvama. Boginje!... Crne boginje!.. Užasne velike bo¬ginje ... Anñelika osjeti kako joj kičmom prelazi jeza. Nikakav glas ne prijeñe preko njenih usnica. Ona upre u Eloju Mecolleta svoje raskolačene oči te oboje stanu da se šutke gledaju. Najzad starac prošapta: 507 — Eto, zašto su se sinoč svi srušili na snijeg. Več tada su imali boginje!... — Sto če se sada dogoditi? reče ona naglo. — Umrijet če. Indijanci nisu otporni na ovu svi¬ njariju ... A što se tiče nas... i mi čemo svi pomri- jeti... NE SVI, dakako. Neki če se izvuči, ali če im lice ostati rupičasto kao kalup za sačmu! On spusti Indijančevu glavu koju je bio podigao da je pokaže^ Anñeliki, a ovaj je dugo stenjao dok nije opet utonuo u mučnu nepomičnost.

Anñelika stade trčati prema utvrñenju posrčuči. Morala je da se nañe sa Joffrevem prije nego joj prorade misli. Inače če je uhvatiti panika. Znala je. ako se to dogodi, da če joj samo jedna mLsao zao¬kupiti duh: ščepati Honorinu u naručje pa jaučuči pobječi s njom u hladnoču šuma. Upravo kad je ulazila u dvoranu, Cantor je pa¬lio vatre a Yann le Couennec mu pomagao metuči ispred ognjišta. Oni je uljudno i veselo pozdrave. Gledajuči njih dvojicu, odjednom postane svjesna uža¬sne i ubitačne istine. Svi če pomrijeti. Brezivjet če samo jedan: Overnjanin Clovis. On je več prebolio boginje. Sahranjivat če ih jed¬noga za drugim... Sahranjivati ih? Bolje reči sklo¬niti ih pod neki blok leda i čekati prolječe da ih sa¬hrani. A možda če dotle i poludjeti!... Njena soba učini joj se kao posljednje utočište a muškarac koji je pred njom spavao u krevetu, pun snage i zdravlja, kao posljednja obrana od smrti. Nekoliko trenutaka ranije, oko nje je bila sama sreča. Sreča priprosta života u povučenosti i zabo¬ravu, sreča nimalo slična onome što se pod tim obič¬no misli, ali ipak sreča, jer su posjedovali najdrago¬cjenije blago: život, pobjedonosni život. A sad se meñu njih stala zavlačiti smrt, kao ma¬gla, kao dim, i uzalud če oni zatvarati sve otvore, ona če odasvud prodirati. Ona poluglasno zovne: — Joffrev! Joffrey! Više se nije usuñivala ni dotači ga, iz straha da ga samim tim ne zarazi. Ipak, kad je otvorio oči i stao da je gleda svo¬jim tamnim živahnim zjenama koje su se smiješile, ona se ludo ponadala da če je on moči i od toga •obraniti. — Što je, anñele moj? Huroni gospodina de Lomeniea zaraženi su boginjama. Divila mu se što nije poskočio, nego ustao be2 žurbe i šutio. Dodavala mu je odječu. Propustio je je¬dino da se dugo proteže, kako je često radio ujutro. I dalje je šutio. A i nije se imalo što reči, i on je znao da ona nije žena koja se vara u procjeni situa¬cije, niti traži isprazne riječi utjehe. A ipak ¦ je osječala kako on razmišlja. Najzad on reče: — Boginje? To me čudi. Trebalo bi pretpostaviti da je epidemija unesena iz Quebeca. No ovakva bolest stiže uvijek s lañama... u prolječe. Ako se u Que-becu nije pojavio ni jedan slučaj sve do jeseni, to jest otkako je Saint-Laurent pod ledom, onda to ne mogu biti boginje...

Rasuñivanje joj se učini jasnim i tačnim. Odmah stade lakše disati i u licu joj se vrati boja. Prije nego su izašli, on je krepko i žustro potapša po ramenu i reče: „Budimo hrabri!" 508 509 LXVIII U vigvamu, Joffrey de Pevrac dugo je ostao pri¬gnut nad bolesnim Huronima. Potresno je bilo gle¬dati ih onako crvene poput usijanog željeza. Kad im se podiglo vjeñe, vidjelo se da su im oči podli vene krvlju. I dalje su disali piskutavo i bili u nesvjestici. — Več su juče navečer bili malone u ovakvu stanju, objasni Macollet, a kad sam ih položio tu, mislio sam da je njihova otupjelost posljedica hlad¬ noče. — A što sada mislite, Macollet? upita Pevrac. Nije se lako izjasniti, zar ne? Simptomi su kao u boginja, ne poričem, ali se po tijelu još ne vide karakteristični gnojavi prističi. Ničeg osim crvenih pjega... Kanañanin u nedoumici kimne glavom. Trebalo je čekati... Ništa drugo nije preostajalo. Sve troje razgovarali su tiho o mjerama oprezno¬sti i uputama koje je trebalo izdati. Macollet izjavi da če se on brinuti za Hurone. Alkohol je, to zna iz iskustva, dobra zaštita protiv svih epidemija i in¬fekcija. Ostat če tu s bačvicom rakije. Starac prizna, kimajuči glavom, da i najgore si¬tuacije imaju svoje prednosti. Pit če je, a češče ispi¬rati grlo i ruke kojima dodiruje uroñenike. U blizini vigvama podiči če mu kolibicu za pre¬znojavanje. Svaki put, kad bude htio u nastambu, proči če kroz nju i promijeniti odječu. — Za mene ne brinite. Bio sam ja meñu Mon- tagnaisima i Huronima za vrijeme velike epidemije 510

boginja koja ih je decimirala 1662. Obilazio sam sela i zatjecao same mrtvace. A ipak sam. se izvukao. Ovima ču davati juhu od trava i stalno održavati vat-•u. A poslije! Vidjet čemo... — Idem da vam donesem namirnice i trave za iajeve, reče Anñelika. Na povratku korak joj je bio mnogo sigurniji. Ona mora da bude sasvim prisebna. Svanuo je hladan, dan, ali vedar i okupan rumenilom. Ulazeči u dvo¬ranu, nañe se licem u lice s najautentičnijim jezui¬tom kakva se nije mogla zamisliti na stotinu milja uokolo. Bio je to redovnik srednjega rasta, prilično okru-gao, s izrazom dobročudnosti na neveselu licu. Oči su mu bile podrugljive, čelo otkriveno, brada gusta. Crna mantija bila mu je od solidnog drogeta. Nosio. je pojas od crne kože, o kojemu su visili neki sitni predmeti, nož, novčarka... "a na prsima dosta velik: crni križ sa četiri mjedena kraja, pričvrščen svile¬nom uzicom. Ponešto snažan vrat stršio je iz ravna,, tvrda ovratnika, podstavljenog rezervom od bijela platna. — Dozvolite da se predstavim, reče. Ja sam otae Masserat od Družbe Isusove. U takvu trenutku njegova se pojava učini An-ñeliki priviñenjem. Morala je uzmaknuti nekoliko ko¬raka i nasloniti se na zid. — Ali, promuca ona, odakle dolazite? ... — Iz onoga kreveta, gospoño, reče on pokazu¬ juči prema dnu odaje, iz onoga 'kreveta u koji ste me sinoč onako pažljivo sama položili. Ona tada shvati da je i on jedan od onih koje su sinoč u posljednji tren spasili od sigurne smrti pod snijegom. Nije li to upravo onaj kojega je prvog ot¬krila i izvukla ga iz snijega kako je mogla i umjelaT Pod kabanicom skručenom od leda nije bila za¬pazila mantiju. — Da, to sam upravo ja, reče on kao da slijedi njenu misao. Mora da ste me nosili na svojim leñi- 511 ma, gospoño. Bio sam toga svjestan, ali odviše oba-mro i ukočen od zime da bih se u tom času mogao [predstaviti i zahvaliti vam. Oči su, mu se i dalje smiješile, ali su je pro¬matrale s upornom pažljivošču, a iza njihove veselosti moglo se otkriti prepredenu i lucidnu suzdržljivost seljaka. Anñelika se zbunjeno primi rukama za lice. — Kako da vam se ispričam, oče ... Nisam mog¬ la ni zamisliti da meñu gostima imamo i jednog je¬

zuitu ... a uz to sam pod dojmom jedne strašne vijesti. Ona mu priñe i prošapta: — Bojim se da su vaši Huroni oboljeli od veli¬ kih boginja. Dobročudno lice oca Masserata promijeni boju. — Do ñavola! reče on problijedjevši. Takav uzvik iz njegovih usta bio je znak silnog uzbuñenja. — A gdje su? — U vigvamu starog Macolleta. A kako je on pojurio napolje, ona poviče: — Čekajte! Ne izlazite tako, oče. Užasna je hladnoča. Ona dohvati veliki crni ogrtač s visokim ovratni¬kom, što ga je on bio položio na kraj stola, i sama mu ga čvrsto ovije oko ramena. Možda tako ne bi bila postupila u drugim prili--kama, da joj je, recimo, poštovani jezuita bio pred¬stavljen u nekom salonu. — Ali ošamučena i zabrinuta, počela je da gubi kontrolu nad svojim postupcima. K tomu, osječala je silnu odgovornost za svačije zdravlje, te se čak boja¬ la da se taj jezuita ne izvrgne bolesti ako se pre¬ hladi. Pruži mu i njegov šešir. On se žurno udalji. Anñelika pomisli kako svakako mora popiti ne¬što toplo, želi li doči k sebi. Ona priñe ognjištu, ulije u drvenu zdjelicu malo kipuče vode te sa stola uzme bočicu s jabukovačom. Nekoliko muškaraca upravo je pojelo juhu koju su sami podgrijali. Drugi su, opet, umakali komade ohlañene kukuruzne pogače u čašu rakije. Vladala je takva disciplina da nikomu nije pa¬dalo na pamet da odreže sebi komadič slanine ili šun¬ke jer je te namirnice smjela ujutro dijeliti jedino gospoña Jonas, a i sama je to radila po uputama Octava Malapradea, zaduženog za živež. A gospoñe Jonas nije bilo tu. — Zar još nije dolazila gospoña Jonas? upita ih Anñelika. Oni odrično odmahnu glavom. Bili su malo zastrašeni prisutnošču tuñinaca koji su sjedili izdvojeni na kraju 'stola. Meñu njima se nalazio i onaj što se predstavio kao vojvoda d'Ar-reboust. Bio je plečat i snažan, na sljepoočicama prosjed, a njegovo piemičko držanje vidjelo se i po tome što je našao vremena i da se oblije. Drugi je bio jedan mladi dugajlija ozbiljna izgleda.

Ali, zaokupljena svojim mislima, Anñelika ih nije ni primječivala. Brinula ju je odsutnost gospoñe Jonas koja je uvijek ustajala prva te palila vatre i pristavljala lonce. A nije bilo ni gospodina Jonasa ni Elvire. Nije li bolest več pokucala na vrata? I što je s djecom? ... Prije no što. če skoknuti da se za njih raspita, prisili sebe na oprez koji joj je preporučio grof de Pejrrac, te se vrati u sobu, presvuče gornju odječu pa je, zajedno s haljinom koju je nosila za bogojav-Ijenske večeri, iznese napolje da se zrači. Najzad, ra¬kijom dobro istrlja ruke i ispere usta. Srce joj je udaralo kad je Jonasovima tiho po¬kucala na vrata, no laknulo joj je čim je čula da odgovaraju. Djeca su več bila na nogama i obučena, i zabav¬ljala se u kutu, ali troje Rošeljana, sjedeči ukočeno 512 IS Anñelika u novom svijetu 513 svako na svom stocu, okrenuše prema njoj svoja bli¬jeda i turobna lica. — Dakle, znate i vi? šapnuše. — Na žalost! — Sto če biti s nama? — Ali kako to da ste več obaviješteni? upita Anñelika. — Oh! Primijetili smo čim ste ih sinoč doveli. — Mogli smo odmah o svemu porazgovoriti. — Čemu? Ništa se tu ne može. — Bili bismo poduzeli mjere sigurnosti več od prvog trenutka... Gospodin Jonas je pogleda s nerazumijevanjem. — Mjere sigurnosti? — Ali... o ČEMU vi to govorite? poviče An¬ ñelika. — 0 jezuiti, zaboga! — Več sam sinoč malo posumnjala da je to je¬ zuit, objasni gospoña Jonas. Bilo je u tom bradonji

nečeg što mi baš nije ulijevalo povjerenje, iako je bio promrzao kao i drugi. Ali kad smo ga jutros, ulazeči u dvoranu, ugledala svega u crnini od glave do pete, s njegovom mantijom, ovratnikom, križem — došlo mi je da se onesvijestim. Još se i sada ježim... — Ima tu nečeg goreg nego što je jezuit, reče Anñelika s tugom i objasni im situaciju. Izolacija je najbolja obrana od zaraze. Do novog nareñenja Jonasovi če s djecom ostati u svom dvo¬sobnom stanu. Na zrak če moči izlaziti pozadi kuče, a kako je snijeg dosta visok, biti če dovoljna da pre¬korače prozor. Zahvaljujuči tim mjerama, možda - če izbječi tu 6trašnu pošast. Vrativši se u dvoranu, Anñelika opazi kako se jedna grupica okupila oko kreveta koji se nalazio u dnu, pokraj spavaonice za muškarce. Ona priñe i na jastuku prepozna zajapureno lice grofa de Lomeniea koji je več ležao u nesvijesti. 514 LXIX Jedan od Hurona umre te iste večeri, poSto ga je otac Masserat, kako dolikuje, ispovjedio i udijelio mu posljednju pomast. — Bar če nam na dohvatu biti utjeha Crkve, go¬vorio je Nicolas Perrot. Ne dogaña se to baš često onima koji zimi umiru u zabitnoj šumi. Grofa de Lomeniea prenijeli su na jedan tavan kroz koji je prolazio kanal dimnjaka i održavao iz¬vjesnu toplinu. Tamo su postavili mangalu, a vratni¬cu na podu držali otvorenom. Radi zaštite od požara, pred kojim se u zimsko doba najviše strahuje, netko je neprestano morao biti uz bolesnika. Uostalom, trebalo je nad njim bdje¬ti jer je bio vrlo nemiran i pokušavao da ustane. Valjalo mu je davati pita, kvasiti mu sljepoočice, stalno ga pokrivati. Anñelika je zatražila pomoč Over-njanina Clovisa. On nije imao naročitog smisla za bolničara, ali je jedini prebolio boginje i zato bez opasnosti smio prilaziti bolesniku. Anñelika je navlačila rukavice što ih je sinoč do¬bila na poklon i tako ukazivala jadnom grofu po¬trebnu njegu. Ali, nije bila sasvim sigurna da če te mjere dostajati. Rukavice su stajale uz bolesnikovo uzglavlje i ona ih je metala kad god je svračala. Ostatak dana provela je kuhajuči ogromne ko¬ličine vode u koju je bacala sve raspoloživo korijenje i ljekovito bilje. »s» 515

Uz to, morala je preuzeti sve poslove gospoña Jonas i Elvire. Videči to, grof de Pevrac stavi joj na raspolaganje dva muškarca. Njegovu oku zaista ništa nije izmaklo. Sam je, kao i obično, radio u radionici, ali je više puta na¬vračao grofu de Lomenieu i u vigvam Eloje Macol-letu, koji je filozofski izlazio na kraj sa svojim bo¬lesnicima pušeči lulu za lulom i ispijajuči čašicu za čašicom. Vrativši se sa svoga posljednjeg večernjeg obi¬laska, u društvu oca jezuite, upravo je on izvijestio o smrti prvoga Hurona. Večera je bila spremna pa su posjedali za stol, ali mnogima hrana nije htjela kroz grlo. Nitko se nije sjetio da poskida božične dekoracije od božikovine. Vremenski još blizak, veseli bogo-javljenski blagdan bio je več tako daleko. Uspije li im da se izvuku, sječat če se, u anali¬ma, tih dana, osobito ovoga koji je upravo protekao. Svak je vrebao neče li na licu drugoga pročitati svoju vlastitu osudu, u dužem ili kračem vremenu. Najviše su promatrali tri tuñinca: oca jezuita, voj¬vodu d'Arrebousta i dugajliju mladiča koji je otva¬rao usta samo kad je jeo. No videči ih kako gutaju s velikim apetitom, svi bi se primirili. Ta po logici stvari več su i oni morali oboljeti od boginja. Razgovarali su o tome kako u zemljama Istoka, da bi se zaštitili od boginja, običavaju vrhom noža ili britve zasjeci sebi kožu, pa to mjesto istrljati gnoj¬nom -sluzi, izvañenom iz još nezacijeljenih prištiča bolesnika koji je od te bolesti upravo ozdravio. Neki od tih godinama su održavali nekoliko svojih prišti¬ča pa išli od grada do grada i ljudima nudili na prodaju svoj spasonosni dodir. Ali tu, u Americi, nisu postojali uvjeti za takvo održavanje. Imali su, doduše, kraste Clovisa, jedinog koji je preboljeo boginje, no one su se več odavna bile sasušile, a Huron je umro prije nego su mu sa karakteristični prističi uopče i pojavili... 516 Od takvih razgovora za stolom Anñeliki se pre¬kine tek, a ionako se morala prisiljavati da proguta nekoliko zalogaja. Kao što je i prirodno za takvih dana, djeca, osloboñena užeg nadzora odraslih koji su bili zao¬kupljeni strahom, povela su se za nepogrešivim in¬stinktom svoje dobi i upustili se u nepredvidljive pothvate. Iz stana Jonasovih začu se odjednom užasna vi¬ka. Anñelika dojuri prva i zatekne Elviru kako jeca, dok su gospodin i gospoña Jonas bili zanijemili od uzbuñenja. Pokazivali su joj nešto u kutu, ili bolje reči nekoga koga u prvi mah nije mogla raspoznati.

Bila je to Konorina. Koristeči se, dakle, rijetkim čudom koje je paž¬nju odraslih odvratilo od njih, Honorina je bila odlu¬čila da se počešlja po irokešku, te nagovorila malog Thomasa da joj u tome pomogne. Uostalom, nije to bio baš lak posao, te usprkos istovremenom aktiviranju škara i britve, djeca su poslovala dobar sat vremena, dok teška Honorinina kosa nije pala na pod, a na samom vrhu gole lubanje ostao ponosni čuperak skalpa. Kad ih je Elvira, uznemirena njihovim dugim i sumnjivim mirovanjem, najzad otkrila, upravo su po¬kušavali da rezultat provjere u jednom oklopu koji im je poslužio kao ogledalo. Na krikove mlade žene, očajničke povike Jona¬sovih i iznenadni upad Anñelikin, skutrili su se u svom kutu i izbečUi oči. Bili su zbunjeni, ali nimalo uvjereni da su uči¬nili »nesmotrenost. — Još nismo gotovi, reče Thomas. Samo da joj zataknem pera. Anñelika se sruši na jedan stolac i prasne u ne¬zadrživ smijeh. Okrugla Honorinina njuškica i nad njom ona crvena narogušena kresta bile su zaista smiješne. 517 Bilo je u njenom smijehu podosta nervoze, ali što drugo da uradi? Ima dana kad demoni, izgleda, uživaju naročitu povlasticu da muče ljude. Ako im nasjednete, tek onda če vas pograbiti i dovesti do ludila. Elviri koja je i dalje lijevala suze, to se kao majka osječala povrijeñenom, pokuša ona objasniti kako se danas zbivaju mnogo ozbiljniji dogañaji a da bi se pridavalo toliko važnosti jednoj sitnici, obič¬noj dječjoj budalaštini. Pravo je čudo kako Honorina nije ostala bez jed¬nog uha, čak se nije ni porezala. Tko zna? Možda je mali Thomas imao dara za brijački zanat!... Gospodin i gospoña Jonas predlagali su stroge kazne: treba im uskratiti kruh i sir. Ali, i opet se umiješa Anñelika. Ne, ne danas... a pogotovo, ne. ostavljati ih bez kruha i sira! Uozbiljivši se ponovo, priñe dvoma deranima I strogo ih upozori da su počinili težak prijestup kad su bez dozvole uzeli škare i britvu. Savladala se kako jednom i drugom ne bi prilijepila dvije zvonke čuške, 1 to iz straha da ih ne zarazi. Nema šta, ñavolčiči su dobro izabrali svoj dan. Oboje su poslali u krevet po mraku. Ta jedina kazna na koju su bili osjetljivi samo im je mogla koristiti. U velikoj dvorani. Anñelika ispriča Honorinin podvig kojemu se svi od srca nasmiju. To je malo ublažilo opču napetost.

Svatko je predosječao da če se takvim podrugi¬vanjem sudbini možda otjerati duhovi zla. Honorina je svojim činom glasno najavila da je boginje ne za¬brinjavaju. Imala je ona prečih briga. To je moglo da zbuni i obmane sile mraka, koje nisu baš uvijek dovoljno oštroumne da dokuče reak¬cije ljudi. Utješno je djelovalo još i to što su u prtijagu Kanañana našli kruha i sira. Tri su se muškarca bila vratila na jezero da iz snijega i leda izvuku ostatak opreme koja je pri¬padala Francuzima. Meñu uobičajenim količinama suhog mesa i usoljene slanine, kukuruznog brašna i duhana, te dovoljnim1 količinama rakije, našli su i pola velikog kotura sira i čitavu glavu pšeničnog kruha. Sve je to bilo tvrdo poput kamena. No bilo je dovoljno staviti kruh u peč a sir po¬ložiti nakraj pepela pa da im se odmah vrati prija¬šnji okus. Kruh je sada bio opet topao a sir ne suviše mek i zamamljivog mirisa. Francuzi su uporno zahtijevali da se ta hrana razdijeli njihovim domačinima. U Quebecu su je jeli svaki dan, a ovima u šumi ona je bila nedostupna. Poneki su govorili kako se tim jelima možda prenosi zaraza, ali oblapornost je bila jača. Anñelika je oklijevala. Uostalom, ne mari. Da odagna zle du¬hove, ona učini znak križa nad komadičima kruha 1 sira, a zatim ih pošalje kažnjenoj djeci koja su od¬mah manje plakala. 518 519 LXX Posada Wapassoua hladnokrvno je primila vi¬jest o opasnosti koja im je prijetila. U svom fatali-anu mnogi su bili zadojeni istinskim krščanskim osječajima i prepuštali se volji božjoj. Anñelika nije znala za takvo mirenje sa sudbi¬nom. Voljela je život tim strastvenije što joj se či¬nilo da mu tek odnedavna poznaje veličanstvenost. Zato i nije htjela da Honorina i njeni sinovi budu u cvijetu mladosti lišeni toga sočnog ploda. Smrt djece i mlañih biča je zločin za koji bi sebe držala odgo¬vornom. No ima trenutaka kad se treba znati žrtvovati za sebe i za svoje, priznati da se svakog časa može dogoditi ono najgore, i zato se bez roptanja prepustiti sudbini koja im je svima ista...

,,I tako provodimo dane pračeni životom i smrču — oboje su jednako važni — smrti se ne treba bo¬jati" ... Tko li je pred njom izgovorio te riječi prožete veličinom? Colin Paturel, kralj robova na Miquene-zu, Normandij ac, običan mornar istoga kova kao i oni što su se, pritisnuti zimom, našli na okupu u tu¬ñoj zemlji... Svi su ti ljudi mnogo puta izbjegli smrti ne same u borbama u koje ih je uvlačio njihov pustolovni duh nego i u epidemijama i bolestima. Večina njih je sretno preboljela bar jednu, akc ne i dvije epidemije: kugu na Istoku, žutu groznici 520 po afričkim lukama, pa onda boginje, te uvijek i po¬svuda skorbut, gangrenu, malariju, dok su drugi bili osuñeni na smrt od gladi, žeñi, mučenja... Iz svih tih kataklizama, preživjeli su svaki put izlazili s još večim uvjerenjem da su na sve imuni. Tako je i u svakoj bitki. Ako si izvukao sretan broj, izvuči češ se. Inače,, zbogom! Kucnuo ti je posljednji čas. Kad je Joffrev de Peyrac odlučio da dio noči provodi uz oboljelog plemiča, da bi tu dužnost zatim preuzeo kovač, Anñelika se nije pobojala. Osječala je da mu bolest ne može ništa. To sigurno uvjerenje-u pobjedu predstavljalo je za sve najbolji lijek. Shrvan groznicom, umre osmoga dana i treči Hu-ron, dok mu je tijelo bilo osuto crvenim pjegama. Ali gnojni prističi još se uvijek nisu pokazivali. Slijedečeg dana u zoru, kad je došla da smijeni Overnjanina Clovisa, Anñelika ga zateče gotovo bez: Bvijesti, uzdrhtala, lica crvena poput željeza koje je inače kovao, a i mnogo težem stanju nego što se na¬lazio bolesnik nad kojim je bdio. Anñelika stade da ga gleda, a onda se odjednom. baci na koljena vičuči „Hvala budi gospodu!" Mora da se Overnjanin kasnije dugo na nju lju¬tio zbog toga uzvika. Mogli su mu pričati što god su htjeli, taj nije popuštao. Gospoña grofica se zaista veselila njegovoj bolesti. Nije se čak potrudila da mu pruži pomoč. Rekla je „Hvala budi Gospodu!" Jednostavno ga je osta¬vila i otrčala da svima razglasi: „Clovis je obolio-Veselite se!"... Tačno je to čuo svojim roñenim ušima. A ona se bacila oko vrata prvom na koga je nai¬šla. Bio je to Nicolas Perrot. Nitko nije mogao uvjeriti Ovemjanina kako se Anñelika, u stvari, nije obradovala njegovoj bolesti, nego sigurnom dokazu da se u njihovu slučaju

NE. RADI O VELIKIM BOGINJAMA. Ta i on se, eto„ zarazio, a več je prebolio velike boginje. 521 Bile su to vrlo jake ospice i mnogi su od njih oboljeli, ali ni izdaleka tako opasne kao strašna po¬šast boginja. Huroni su, istina, podlegli, ali oni umiru niza¬ste; to potvrñuju i Kanañani. Obična prehlada i več su na umoru. Krhka je to rasa otkako su sklopili savez sa bijelcima. Kao da su ih napustili njihovi duhovi zaštitnici, te mnogi idu tako daleko da u pri¬hvačanju krščanstva vide uzrok nemilosti i izumi¬ranju svoga plemena. Nisu bili u stanju da se odupru opasnoj groznici. Više od nekoliko sedmica bolest je zahtijevala ¦od stanovnika Wapassoua da sakupljaju sve svoje snage. Strasti, mržnje, planovi — sve je bilo potisnuto. Ostavili su ih za kasnije. Najprije je trebalo izači iz ovog „crvenog" tunela u čijem se mraku ugnijezdio neprijatelj, smrt. Dok i posljednji rekonvalescent ne napusti krevet te onako blijed i teturajuči ne doñe za zajednički stol, dočekan zdravicama i poklicima „živio", smrt uvijek može da udari. Treba stopu po .stopu goniti groznicu, suprotstavljati se klonulosti i ponovnim napadima bolesti, pomagati da se prebrodi kriza, uzimati u naručje bolesnika koji se u bunilu ¦otima i satima ga nositi, kao u dnu vala ili na nje¬govu vrhu, do druge obale gdje če se obliven znojem nasukati na plaži života. U tim trenucima Anñelika ja promatrala klonulo nepomično tijelo. Svako se jednako ponašalo. Disanje koje dijeli život od smrti, u svakoga je bilo gotovo nezamjetljivo. No ona je znala da je ono najgore prošlo i da če bolesnik ostati na životu. Da bude sigurnija, opet bi mu položila ruku na čelo i sljepoočice, s kojih su se poput oluje udaljavali usijani valovi groznice. Zatim, več umi-Tena, brižljivo bi ga pokrivala, pazeči da .se ne pre¬hladi, i onda odlazila drugome. Gledajuči bolesnika koji je iznio pobjedu nad bo¬lesti, i njoj se vračala snaga, te je za njega osječala simpatiju i poštovanje kao za dobroga borca. A isto 522 tako i zahvalnost. Jer taj je bar nije iznevjerio, na¬pustio, ni izložio je porazu s onako smiješnim oru¬žjem kojim se borila. — Ne ostavljajte me! Ne ostavljajte me! govori¬ la mu je. Ne mogu sve sama, morate mi pomoči.

Kasnije je meñu njima ostalo ono nešto, kao da su se borili rame uz rame, na život i smrt. Pred bolešču muškarci se nekako opuste, neče da joj se suprotstavljaju. To je neprijateljica koja ih lako svladava jer im je odvratna i neče da joj gle¬daju u lice. Anñelika bi ih drmala, primoravala da odmjere snagu protivnika i spreme se kako bi mu stali na kraj. Ona im je objašnjavala: — Sutra čete se osječati jako slabo. Ne zovite me svakih pet minuta jer se ne mogu baviti sa svi¬ ma odjednom i to bez sumnje, čitavih nekoliko sati... Ostavit ču pored vas vrč čaja i čašu. Sve što treba da uradite jest da pijete, a to ne smijete pro¬ pustiti. Kad se nañemo pred nekim tko nam sprema zlo, pograbimo nož. Ne čekajte da to drugi za vas učine... Pravila se kao da ih prepušta samima sebi, ali oni su stalno osječali njenu prisutnost. Navratila bi, bacila letimičan pogled, ali njen osmijeh je govorio: „Bravo, niste me razočarali!" Onako umornima, na¬pola u bunilu i željnima da se nepromišljeno opuste, to im je opet vračalo snagu. No kad je bilo potrebno, dugo je mogla sjediti uz njihovo uzglavlje, satima ostajati bez nestrpljivosti ni malodušnosti. U početku, tri žene su se smjenjivale u nočnom bdjenju. Joffrev de Pevrac je često preuzimao rane, najneugodnije jutarnje smjene, ali je ustanovio da je sama AnñeHkina prisutnost najbolji lijek za sve. Htio ju je poštedjeti od natčovječnog napora, od kojega su joj oči upale a crte na licu počele pomalo da se istežu. Najzad, najviše je trpjela od nedovoljnog spa¬vanja. Usprkos tome, činilo joj se da če svoje bole¬snike sve zateči mrtve ili na umoru ako prespava čitavu jednu noč i propusti da ih obiñe. Prisilila se 523 da bar jedanput u noči navrati svakomu i vidi kako je. Zadizala je pokrivače, rukom prelazila preko uža¬renih čela, pomagala da se popije nekoliko gutljaja, šaptala nekoliko riječi ohrabrenja. Iako obamrli od slabosti, oni su čuli njen glas, uživali u njegovoj skladnosti blagoj kao balzam, kao milovanje samo njima namijenjeno, a kad bi se nad¬vila još više, zastiruči svojom sjenom difuzno svjetlo vatre ili fenjera, njihova istovremeno timrtvljena i groznicom nadražena osjetila živnula bi na miris žene. Videči u izrezu bluze bjelinu njenog oblog vrata, pro-žeo bi ih potajni užitak, ali ne pohotljiv nego nostal¬gičan, kao od tople majčinske prisutnosti koja im vrača onu daleku, divnu sigurnost što su je osječali u djetinjstvu i nikada je nisu zaboravili.

Jedne večeri, Lomenie-Chambordu se učini da če umrijeti. U njegovu duhu sjena je padala na čitav prijašnji život. Več se nalazio u nekom drugom svi¬jetu, s druge strane vrata koja se nikada nije usu¬dio gurnuti. S druge strane ovih vrata kroz koja se pravednici nikada ne usuñuju proči. A on pripada meñu prokletnike. Kroz podignutu vratnicu na podu dopirala je do njega buka glasova, miris jela, neja¬sno brujanje, a taj poznati žagor mijenjao je sada i postojanost i smisao, kao da je odjek novog, nepo¬znatog jezika. Sve je to imalo za njega poseban okus, isti onakav kakav ima sam život. Život kojega se nikada nije naužio. Život koji je osjetio tek vršcima prstiju. Cak ni to jer su mu bili u rukavicama. A sad kada umire, osječa ga, iako nejasno, čitavim svojim tjelesnim bičem. I on koji je čitav svoj vijek proveo priželjkujuči smrt i susret s Bogom, u tolikoj je mjeri zažalio što ostavlja opipljivu i grubu zem¬lju da su mu suze navrle na oči. Gušio se. Osječao se samim. A onda stade vrebati ne dolazi li na njegov mračni tavan gospoña de Pevrac, iščekujuči je kao anñela spasitelja. Kad je došla, dovoljan je bio je¬dan pogled pa da shvati u kakvu je strahu. Ohra¬brila ga je mimo i uvjerljivo: „Osječate se loše jer 524 če uskoro nastupiti kriza... a odmah za njom dolazi i ozdravljenje... Ne gubite samopouzdanje... Prije¬či čete i tu opasnu stepenicu... Da vam prijeti opa¬snost, ja bih to znala... Imam veliko iskustvo s bole¬snicima i ranjenicima ... Vi niste u opasnosti... Odmah je povjerovao i stao mirnije da diše. Umotala ga je u pokrivač, pomogla mu da usta¬ne i odvela ga do stolca na koji ga je posjela, naslo-nivši ga uza zid da se ne bi srušio. Onako slab, još uvijek je osječao njenu sigurnu čvrstu ruku. — Držite se mirno, ne mičite se. Zatim je skinula vlažne plahte, rastresla slama-ricu koja se ulegla pod teretom nemirna tijela, pro¬zračila pokrivače, presvukla krevet .čistim plahtama — sve to spretnim, žustrim i tako skladnim pokreti¬ma da ga uopče nije zamaralo pratiti je očima. Onda mu je ponovo pomogla da legne i odmah se bolje osječao meñu svježom posteljinom. Najzad je sjela uz njegovo uzglavlje, pa dok je on opet tonuo u gro¬znicu, ona mu je na znojno čelo položila ruku, kao talisman, dragocjen zalog neuništive snage koja če prepriječiti put utvarama. A ruka joj je bila sušta sigurnost, obečanje, sabrana pažljivost, svjetlo koje bdi... srce koje bdi. Usnuo je kao dijete i probudio se iscrpljen, ali čio i izliječen!... Kad je sišao s tavana i zauzeo mjesto za zajed¬ničkim stolom, svečano su ga dočekali kao i druge. Po mišljenju Francuza, skučenost prostora slabo, se

slagala s njihovim položajem zarobljenika. Nakon njege koju im je pružala kao novoroñenčadi, Anñe-lika nije mogla da ih sada zapusti i ne pazi na njihov oporavak. Potkraj siječnja bilo je nastupilo razdoblje kad je preko polovine kontigenta bilo prikovano uz kre¬vet. Bolest je harala oko tri sedmice. Svalila se i na Joffrey de Peyraca, i to prilično žestoko, ali je bio na nogama ranije od drugih. Ne¬koliko dana groznica mu je bila tako jaka da je ležao gotovo bez svijesti. 525 Anñelika je nad njim bdjela i čudila se što nije osobito zabrinuta. Gledajuči ga onako povaljena i ukočena, imao si dojam da iz njega i dalje izbija neka neuništiva snaga, te bolesti nije uspijevalo da ga shrva i učini kukavnim. Anñelika stade da prebire po uspomenama i za¬ključi da on zaista nije nikada pobuñivao sažaljenje. Cak i kad je bio olupina u košulji, s uzetom oko vrata na porti Notre-Dame, u gnjusobi svoga poni¬ženog tijela, činio se isto toliko jakim koliko i ostali. I čovjek je dolazio u iskušenje da sažaljenje prije osjeti prema pakosnoj, bezumnoj svjetini i histerič¬nom, napola ludom fratru... To što je posjedovao on, nikada nitko nije mogao da mu oduzme. Meñu onima koji su na bogojavljensko veče bili spašeni, jedino otac Masserat nije obolio od ospica i on je Anñeliki bio dragocjen pomočnik. Neumoran, stalno uslužan, dobročudno se prihvačao najneprijat-nijih poslova i tako nju štedio od teških napora. Jer zaista se iscrpljavala neprestano dižuči te bespomoč¬ne ljude, od kojih su neki predstavljali prave atlete, kao Jacques Vignot, kovač ili Englezi. Otac jezuita dohvatio bi svoga dobričinu kao da je dojenče, okre¬tao slamaricu, natezao pokrivače, a kad bi bolesnik opet mirno ležao, žlicom bi mu davao juhu, strpljivo poput dadilje. Kao mnogi od njegovih kolega njegovao je za vrijeme epidemija uroñenike, a ponekad, u' nekoliko sela, bio je jedini zdravi čovjek i išao od kolibe do kolibe. Duhovito je pričao kako je to uvijek zlo svr¬šavalo, jer uroñenici su ga djetinjasto optuživali da ih mori glañu daveči ih juhom, dok meso i povrče čuva za sebe. A kako je on bio zdrav, brzo su zaklju¬čili da je za njihovu nesreču i muke on sam kriv. Vremena opče nesreče pogoduju vračima, zato su ovi odmah stali govoriti svojoj pastvi da se bogovi na njih ljute jer su dopustili da im u sela ulazi Crna Mantija... Čim bi se bolesnici malo oporavili, mo¬rao je bježati duboko u šumu, da izbjegne smrti... 526

Svečenik je uvijek imao poneku priču da rastrese svoje pacijente. Zabavljao je djecu i pravio im dru¬štvo igrajuči se s njima dok su se oporavljali i nije se vrijeñao što se tri Hugenota povlače u kut, očeku¬juči ono najgore... Kad bi mu njega bolesnika dopustila da malo predahne, opasao bi oko svog niskog i četvrtastog struka pregaču od gumiranog platna te odlazio u po¬drum da vari pivo, pravi sapun ili da iskuhava rublje. Kad je zbunjena Anñelika pokušala da se umije¬ša, suprotstavio joj se jezuitskom upornošču. Kako da poslije toga ostanu neprijatelji? Ta svi su zajedno bili ukrcani u istu galiju, a za tih mjeseci do ludila neprijateljska oluja neprestano je zviždala oko njih i držala ih zatvorene, pa tako sve te muškarce i žene povezala saučesništvom u nji¬hovoj borbi protiv zime. Zato su bez strasti i slijepe mržnje prišli pitanji¬ma koja su ostala otvorena još od bogojavljenske večeri. Cim se oporavio, gospodin de Lomenie nije tajio-Pevracu kako ga je, u stvari, k njemu uputio gospo¬din Frontenec s molbom da financira ekspediciju koja bi istraživala tok velike rijeke Mississipi što, si¬gurno, utječe u Kinesko more. Za taj posao odredio^ je svog pouzdanika, gospodina Rene Cavelier de la Sallea, upravo onog hladnog, ozbiljnog dugonju, koji ih je dopratio u Wapassou. Ovome nisu izbjegle zlat¬ne šipke meñu koje su, one prve večeri, bili položili tijelo Pont-Brianda. Kasnije je teško obolio, ali čim se oporavio, saletio je Lomeniea i Arrebousta da us¬pješno povedu pregovore s gospodarom Wapassoua. — Stvarno ste toliko bogati koliko se priča? — upita malteški vitez grofa. — Jesam. A postat ču još bogatiji djelatnošču, zbog koje sam ovamo i došao. Florimond je bio silno uzbuñen jer mu je potaj¬na strast bila da istražuje Mississipi i ugleda Kine- 527 -sko more. Tvrdio je da za tim žudi od djetinjstva. Kao izvrstan kartograf, sanjario je nad nepoznanica¬ma pergamenta koje je sam ispunjao crtežima, upu¬štajuči se u bezbrojne račune i provjeravanja. Cim je saznao za namjere gospodina de la Šalica, više ga nije ostavljao. A ovaj je bio hladan čovjek, za svoje godine mnogo mlañi, a ipak je za sobom imao vrlo raznolik život. Bio je osjetljiv kao nedo¬raslo momče, čas zahtijevao da ga zovu gospodin de la Salle, čas opet Cavelier kad bi mu sijevnulo da Kanadu moraju osvojiti i izgraditi skromni ljudi. Plemstvo je

dobio tek odnedavna, a da Anñelika ne bi u to posumnjala, što joj nije bilo ni nakraj pa¬meti, pokazao joj je pisma koja je potpisao sam kralj. „Našem dragom i voljenom Robertu Cavelier de la Salleu, za izvrstan i hvalevrijedan izvještaj o njego¬vom uspješnom djelovanju u Kanadi".. Simboličkim grbom novoga plemiča postao je hrt na pješčanoj podlozi i nad njim zvijezda s osam zlatnih krakova. Uz to je posjedovao izvjesnu uče¬nost, nepokolebljivu odvažnost i vizionarsku upor¬nost. Uvjeren da če jednoga dana postati otkrivač čuvenog Kineskog tjesnaca, a to je bio san svih od-važnih ljudi koji su se prošlog stolječa usudili kre¬nuti na zapad, zaputivši se Morem tmina, uzrujavao se što još nije dopro do svoga cilja... i več se odan¬le vratio. Florimond ga je shvačao: „Uvjeren sam da čemo tom beskrajnom rijekom, koju Indijanci na¬zivaju Ocem voda, i ne izlazeči iz svojih čamaca, stiči u Kinesko more. Zar ne mislite i vi tako, oče?" Ne, Joffrev de Pevrac nije u to vjerovao, pa je .sinovljevo oduševljavanje popratio sumnjičavom gri¬masom, što je mladiča zaboljelo, ali ga svejedno nije obeshrabrilo. Anñelika je bila žalosna zbog Florimonda. Diveči mu se kao majka, i dirnuta njegovim mladenačkim žarom, rado bi mu Kinesko more bila donijela na tanjuru, no s druge strane, pobožno povjerenje koje je imala u naučni genij svoga muža nije joj dopu- 528 štalo da se nada. Joffrev de Pevrac je spremno pri¬znavao da se njegove sumnje ne zasnivaju na utvr¬ñenim činjenicama. — U stvari, govorio je Florimond, vaš se skep¬ ticizam ne temelji na proračunima... — Tako je! S obzirom na naša dosadašnja os¬ kudna znanja, teško bi ih i bilo izvršiti... — Bit če, dakle, najbolje da krenemo i vidimo... — Svakako!... — Mislim da bi bilo pametno dopustiti Flori- mondu da krene u ekspediciju s tim zanesenim, o- brazovanim i vrlo nadarenim ljudima, reče on jedne večeri Anñeliki. — U dodiru s njima naučit če ko¬ liko vrijede različite sposobnosti: u prvom redu do¬ bra organizacija, ali i to da solidno naučno obrazo¬ vanje može lako nadomjestiti genijalnost. S druge strane, ostvarit če svoj san o istraživanjima, u dru¬ štvu ljudi koje ništa ne može obeshrabriti i koji po¬ staju najdovitljiviji upravo u teškim, 'čak beznadnim

situacijama. Taj je dar svojstven Francuzu, a kako ga Florimond ima u izobilju, moči če ga tamo po volji razvijati, bez bojazni da če strogi anglosakson¬ ski oprez ohladiti njegov žar. S druge strane, ako uspiju, to če me u Sjevernoj Americi definitivno učvrstiti. Ne uspiju li, opet če se znati da sam ja financirao ekspediciju i tako ušte-dio gospodinu de Frontenacu da ona ne padne na teret državnoj blagajni. Jednostavno dz zahvalnosti — a to je pošten čovjek, uz to Gaskonac — on če se truditi da očuva moj položaj na granicama svoje ko¬lonije. Ako mi to zlato i propadne, izvuči ču iz njega bar moralnu dobit, a za moga starijeg sina bit če to dragocjena škola, da i ne govorim o tlocrtima, zabi-lješkama i obavještenjima koja če mi donijeti u po¬gledu donjih slojeva zemalja kroz koje bude prola¬zio. A to Cavelier, usprkos izvjesnoj stručnosti, neče moči obaviti. Florimond je u tom smislu več učeniji od njega... 529 31 Anñelika u novom svijštu LXXI Kad je saznao za devu. odluku, Florimond se djetinjskom spontanošču požurio da ga zagrli, a onda je klekao i poljubio mu vuku. Oluja, koja se dva mjeseca neprekidno izmjenjivala s obilnim sniježe-njima, nije dopuštala da se krene na duže putova¬nje. S popudbinom koju mu je osigurao Feyrac, Ca-valier ñe la Salle nije namjeravao da se vrača u Quebec, nego da skrene na zapad te da preko jezera Champlain (Samplen) stigne u Montreal. U okolini Ville-Marie imao je posjed sa skromnim domom koji su stanovnici toga kraja nazivali „Kina", toliko im je njegov vlasnik punio uši svojim planovima. Tu če on izvršiti pripreme za ekspediciju, nakupovati robe za trampu, te oružje i čamce. Odatle če krenuti prema velikim jezerima Cataracofii, na svoju prvu etapu. Pevrac če svome sinu predati izvjestan broj zlatnih sipki i kreditno pismo na nekog Lemovnea (Lemoan), trgovca u Ville-Marie u Montrealu, a ovaj če se po-starati da im za tu vrijednost izda potrebnu robu. — Sto? poviče Cavalier, nečete me valjda uvje¬ravati da taj stari bandit unovčuje čisto zlato. —Bavi se on i koječim' drugim, reče vojvoda d'Arreboust. Zar mislite da bi bio tako bogat, da ne odlazi u Orange trgovati s Englezima? Kanadski pa¬pir ne vrijedi koliko zlato one gospode! Pogledajte! On izvuče iz džepiča na prsluku jedan zlatnik i baci ga na stol.

530 —Evo, kakav je novac u opticaju, a našli smo iga kod jednog engleskog zarobljenika što su nam ga Abenakisi jesenas prodali u Montrealu. Pročitajte natpis 'oko lika Jakova II: Kralj Engleske, vojvoda od Normandije, Bretanje i... Kralj Francuske!... Dobro ste čuli: Kralj Francuske. Kao da im nismo opet oteli Akvitaniju, Maineu i Anjou več prije od trista godina, pod svetom djevicom Ivankom Orlean-skom. Ali ne... Oni su tvrdoglavi. Oni jednoj novoj provinciji, koju tobože naseljavaju, daju ime Maine, pod izlikom da je engleska kraljica bila nekad vla¬darka te francuske pokrajine. Eto, kakvim se uvred¬ljivim zlatom usuñuje naplačivati jedan Lemovne... — Ne ljutite se, vojvodo, reče Pevrac smiješeči se. Sve dok se Englezi ograničavaju da samo uti- skuju nekoliko detalja na svoje škude, dokazujuči tako svoju vlast nad Francuskom, stvar nije ozbilj- ¦ na. I ne tražite da saznate što rade te kanadske do¬bričine, Lemovni i Le Beri, kad se zavTače u šumu, jer oni su stupovi vaše kolonije. Ne samo da su prvi maseljenici nego i najsmioniji, a i... najbogatiji. Otac Masserat izvuče iz usta kratku vrijeskovu lulicu koju je rado pušio. — Te su osobe jako pobožne, odane Crkvi, a ka¬ žu da jedna Le Berova kči odlazi u samostan... — Neka' im je clakle oprošteno! poviče Pevrac. A što se tiče trgovačke robe, možete se u njih pouz¬ davati, gospodine de la Salle. Anñelika pruži ruku za zlatnikom koji je bacio gospodin d'Arreboust. — Hočete li mi ga pokloniti?... — Drage volje gospoño... ako u tome nalazite zadovoljstvo. A što čete s njim? — Možda če mi poslužiti kao amajlija. Ona stade da se s njim poigrava u ruci. Bio je to običan zlatnik, težine jednog lujdora, ali je u njegovu nepravilnu obliku i natpisu na sta-roengleskom jeziku nalazila neku neobičnu draž. Mnogo je toga bilo sadržano u tom komadiču novca: 34« 531 zlato, Engleska, Francuska, hereditame mržnje koje nisu prestajale ni u šumskim zabitima Novoga svi¬jeta, i ona je zamišljala s kakvim se zaprepaštenjem jadni engleski puritanac, otrgnut od svojih žala i ba-kalara,

morao vucarati s Indijancima zakičenim per¬jem dok ne bi stigao na Saint Laurent, k užasnim papističkim trgovcima krznom. — On uopče nije shvačao naš bijes, objasni d'Ar- reboust. Tutnuli smo mu pod nos zlatnik nañen u njegovu džepu... Kralj Francuske! Ah! yes, go¬ vorio je. Zašto ne? Takav je natpis uvijek vidio na svom državnom novcu ... Čekajte, upravo je gospo¬ ña Le Ber otkupila toga čovjeka i učinila ga svojim slugom. Nada se da če ga uskoro preobratiti. — Viditel reče otac Masserat dobročudno. U toj atmosferi planova i priča, večernja su si¬jela opet postala prijateljska. Obuzdavali su se kako bučnim razgovorom ne bi zamarali bolesnike. Uvi¬jek su se veselili kad bi netko ozdravio i pridružio ee društvu. Anñelika je prebirala korijenje, ili bi uzimala na koljena Honorinu i zibala s namjerom da je uspava, ali bi se ona pretvarala sva u uši. Tim Kanañanima valja zaista priznati sposobnost da zanesu slušaoce i da ih prenose čas u prošlost, čas u budučnost, a i da s jednom ili dvije anegdote dočaraju čitav jedan svi¬jet ili epopeju. Večeras su, eto, razgovarali o tim Lemovnima 1 Le Berima, bijednim zanatlijama ili nadničarima unajmljenim od beščutnih zakupnika, koji su umor¬ni od toga doživotnog robijanja stigli ovamo lañama. U ruke su im utisnuli motiku, srp ili pušku. Kra¬ljevski su se poženili, rodili četvero, petero, desetero, dvanaestoro djece. Svi su bili smioni, snažni, upor¬ni. Ubrzo su odbacili srp i, usprkos prigovorima go¬spodina de Maisonneuva, odlazili da od Indijanaca kupuju krzna, uvijek dalje, sve dalje na zapad. Ot¬krivali su velika jezera, vodopade, izvore nepoznatih 532 rijeka, sve različitija uroñenička plemena. I oni. su fjovorili da ne postoji Kinesko more i da kontinetu nema kraja, te se prepirali s onim luñakom od Ca-velier de la Sallea, uz polič dobre jabukovače. A do¬bivali su je iz vlastitih vočnjaka, čije su mladice, donesene iz Normandije, uspješno porasle i na njiho¬vim poljima u Kanadi, zahvaljujuči brizi njihovih Žena. Vračali su se s pravim bogatstvom, brdima me¬kih raskošnih krzna preko kojih su prelazili svojim osakačenim prstima, kao posljedicom irokeških mu¬čenja. Sada su ih na vodenim putevima u gornjačke krajeve pratili njihovi sinovi, a kčeri im se kitile čip¬kama i svilom, kao bogate pariške grañanke. Crkvi mi davali bogate poklone...

I gospodin de Tjomenie stao je da se prisječa Montreala u njegovim prvim danima kad su se Iro-kezi noču uvlačili u vrtove pa sakriveni meñu liščem gorušice slušali glasove bijelaca. Teško onima koji bi se za tih noči bili usudili izači napolje... Jer Ville--Marie u Montrealu nije imao bedema ni plota od kolja da ga zaštite. Njegov utemeljitelj je htio omo¬gučiti da Indijanci dolaze k njima bez poteškoča, kao brača. A ovi to nisu propuštali. Koliko su puta re¬dovnice samostana Mere Bourgeovs, kad bi za vrije¬me molitve slučajno podigle oči, primijetile kako ih kroz prozorsko okno promaitra stravično lice nekog Lrokeza... Otac jezuita oživljavao je uspomene na svoje pr¬ve misije, Macollet na svoja prva putovanja!, Cave-lier na Missdssipi, a d'Arreboust na Quebec za nje¬govih prvih dana. I dok su u kuči vatre pucketale, a napolju ih oluja svojim hujanjem neprestano pratila kao na orguljama, ili u gruboj tišini što je snijeg stvara u prirodi padajuči poput dugih zavjesa, tolika je bila moč i raznolikost uspomena tih ljudi da se Anñelika nije mogla naslušati njihovih priča. 533 — Od dvanaest jezuita, koliko .sam ih ja vidio meñu Irokezima, deset ih je zaglavilo mučeničkom smrču a, vjerujte, nisu to i posljednji. Otac Masserat prisječao se strmih ljubičastih obala Georgijskog zaliva, i jeke krhkog zvona, i mi¬sionarske stanice izgubljene meñu drvecem i trava¬ma, te drvenih utvrñenja podignutih tu i tamo, a nad svima se krilio isti miris dimajSttrjenogvmesa, krma i rakije. Bilo je to naličje dekora što ga je Andelika vi¬ñala na Dvoru ili u Parizu. Po salonima se strastveno pričalo o jezuitima i o spasu Kanade. Bacalo se pr¬stenje i naušnice u užasno osakačene ruke kakva mučenika koji se, poslije nevjerovatnih doživljaja, nekim brodom vratio iz Kanade. Mnoge dame iz vi¬sokog društva pomagale su djela milosrña u dalekim zemljama. Neke od njih su došle u Ameriku i platile živo¬tom: gospoña de Guermont (Germon), gospoña d'Au¬reole (d'Oreol). i vrlo čuvena gospoña de la Pagerie (Pažri) koja je u Quebacu osnovala ursulinski red. Andelika je tako pažljivo slušala.oca Mass&rata da je uskoro pričao samo zbog nje. Njihove uspo¬mene zaista su je uzbuñivale.. Njoj se stao otkrivati sasvim nepoznat svijet, a Versailles je ostao daleko sa svojim kukavnim splet¬kama, daleko je bilo i Kraljevstvo obilježeno pro¬gonima i bijedom. Pritiskao ga je teret minulih vre¬mena, u poreñenju s ovim novim egzistencijama i poletom ljudi koji su se bacili na osvajanje novoga svijeta. Ovdje je carevala Sloboda!

U Anñelikim očima su čitali da su bili „oda¬brani i uzveličani", da pripadaju nekom drugom soju kojega se, a da to nisu ni znali, blagonaklono dotakla sloboda. Pa dok se ona raspitivah ili praskala u smi¬jeh zbog tragikomičnih situacija mojima obiluje sva¬ki junački podvig, d'Arreboust i Lomenie su je pro¬matrali ne vodeči računa da se u tim trenucima i na njihovim ozbiljnim licima odražava zanos. „Ah da 534 je mogu vidjeti u Quebecu — mislili su — uz one čangrizave žene što se stalno tuže na svoj udes.., čitav bi grad skočio na noge... Ali... kakve su nas to misli spopaleS"... A onda odjednom uhvate ironičan pogled oca Masserta. Oni nisu ni slutili da se Anñelika, predosječajuči u njima mogučeg neprijatelja, pa prema tome i opas¬nost, djelimice i nesvjesno služi svojom zavodničkom moči. Kako, dakle, da unaprijed ne podlegnu? Ima izvjesnih kretnji, pogleda značajnih osmijeha nevid¬ljivih drugima, iz kojih ne treba izvlačiti nikakve zaključke, ali u odreñenoj situaciji zapktu muškar¬ca i u njemu se rodi simpatija. Anñelika je u tome instinktivno postupala kao pravi majstor. Primječivao je to i Joffrev de Pevrac, ali nije ništa govorio. Oduševljavala ga je Anñelikina spret¬nost, njena ženska prepredenost i tako potpuna žen¬stvenost u ophoñenju, te joj se divio kao savršeno uspjelom umjetničkom djelu. A bilo je trenutaka kada ga je to istinski zabavljalo, jer je vidio kako francuski plemiči svakim danom sve više gube glavu, •čak i jezuita koji je sebe držao vilo otpornim. U izvjesnim časovima Pevrac je škrgutao zubi¬ma. Igra mu se činila opasnom. Ta bio je dovoljno lukav a da ne bi primijetio kako mu se žena zagri¬jala za grofa de Lomeniea. Jednog bi se dana izmeñu ovo dvoje moglo roditi i nešto vise od prijateljstva. No prešao je preko toga svjestan da Anñelikino po¬našanje ne može naljutiti zaljubljenog muža, a bio je svjestan i činjenice da bi bilo uzaludno i gotovo Jcriminalno pokušati obuzdavati ili uzmijeniti njenu vatrenu, spontanu, i u suštini zavodničku narav. Ta ona je vladala nad Versaillesom, nad kraljevima... Sačuvala je nadmočnu, neodoljivu dražest onih koji -su stvoreni da budu iznad drugih, a sa zavodničkom moči spojena je i neka vrst kraljevskog dostojanstva. 535 LXXI1 Kao gošča koja poznaje svoje dužnosti, Anñeiika je več prvih dana bila ponudila ocu Masseratu jedan kutič u kojemu bi svakodnevno čitao misu.

Jezuita joj je za to bio vrlo zahvalan iako prema pravilima reda svetoga Ignacija — kako joj je obja¬snio — njegovi svečenici nisu bili dužni da svaki dan vrše sveti obred. Mogli su se ograničiti i na same dvije molitve sedmično, a i to u samoči. Nisu bili dužni da drže ispovijedi ni da služe misu čak na zahtjev vjernika, jedino nisu smjeli odbiti da dadu posljednju pomast svome bližnjemu koji se iznenada našao u smrtnoj opasnosti. A što se tiče njihovih vlastitih' dužnosti prema Bogu, pričest u vrijeme mise morala se zamijeniti pričesti u duhu. Vojnici Kristove avangarde uživali su slobodu onih što krče put i bili su slobodni u svo¬jim činima, a stroga disciplina nije smjela da im spu¬tava slobodu djelovanja. Svejedno je bio vrlo sretan da u Wapasouu može vršiti sveti obred, izvor utjehe za usamljenog misionara. Imao je uza se putnu ka¬pelicu, priprost drveni kovčežič presvučen crnom ko¬žom, ukucanom čavličima. U njemu se nalazio ka-lež, plitica, vrčiči za vino i vodu, ciborij, presvlake za oltar, te misal i jedno evanñelje. Sve je to bio poklon dobrotvorke, vojvotkinje d'AigujIlon (Esrviior,). 536 Nicolas Perrot, Španjolci i Yann le Couennec: Izli su na misu i bili očito zadovoljni što mogu ispovi¬jedati svoju vjerna. Ali otac Masserat nije se tome veselio. Ako je ui svagdašnjem životu i bio uslužan, nije ga prožimao, svjetovnjački župnički duh. U Ameriku je došao radi. Indijanaca i bijelci ga nisu zanimali. Uz to, kao uvaženog teologa i vrlo obrazovanog: čovjeka, očaranog veličajnošču Boga kojega je sve-više otkrivao u svojim razmišljanjima, razdraživala. ga je neuglañena pobožnost priprosta, neuka čovjeka, koji se usuñuje upuštati u razgovor sa svojim Stvo¬riteljem. Umalo te nije požalio što ga je Bog sam. na to ovlastio. Kao i mnogim njegovim kolegama, draža mu je bila samoča, direktno saobračanje s božanskim mi¬sterijem. Mrštio je obrve kad bi sa svake strane svog; improviziranog oltara, u slabom svjetlu dviju vošta-nica, ugledao jednog od španjolskih vojnika, ili mla¬dog Bretonca, pa čak i Perrota koji bi se onako plečat oslonio na dovratak te skrštenih ruku pobožno sta¬jao, oborivši svoju kuštravu kanadsku glavu. Ne valja zaboraviti da je sveti Ignacije bio Špa¬njolac! ... Otac Masserat se trudio da bude strpljiv prema, zemljacima utemeljiteljima isusovačkog reda i tada bi mu mladi Bretonac pobožno ministrirao. Svim tim ljudima okupljenim u polumraku dijelio je on kruh života, malu bijelu hostiju. A oni su, u jednom kutku kuče, prilazili tim tajnovitim zvucima

zore„ i sjeni koju je svečenik stvarao svojim obrednim, pokretima, i cinkanju plitice i kaleža, kao žuboru iz¬vora koji su otkrili u šumi. Otac Masserat je razmišljao kako na nekoliko koraka odatle ima heretika koji ne mogu bez zapre¬paštenja pogledati u križ, i koji se u tom istom tre¬nutku odaju svojim krivim molitvama. Kuhinjom su -se ushodale žene: jedna je cjep¬kala drva, druga udarala kresivom. čulo se pucketa-. 53? •nje vatre i zveka kotliča, koje su vješale o verige, a zatim šum vode dok su ih punile. Muškarci su se budili i zijevali. Ponekad bi se razlio sitan dječji glasič, tanak po¬put zvonca, da odjednom zamukne u svojoj najvišoj noti. Očito su mu dali znak: pst! A još bliže, u radionici, čuli su se grublji zvuko¬vi: od alata za zanatskim stolom, od šištanja kovač-kog mijeha, od žagora dubokih ozbiljnih glasova koji su i tamo održavali svojevrstan ritual, samo sibilin-<skim izrazima. Mogao si vidjeti ljudeskaru od crnca, vesela ali zastrašujučeg izgleda, i toliko učenog da si ostajao zbunjen, zatim jednog meleza upornog do fanatizma, pa jednog njemu sličnog Mediteranca upučenog u taj¬ne morskih dubina, te jednog bUjedcg šutljivka, pa jednog osornog Overnjanina — sve same momke li¬jepe poput arhanñela... Čula se buka od drobljenja kamenja i stijena, od zemlje koju su prosijavali. U zraku su s? miješali mirisi vatre, željeza i sumpora. Otac Masserat je govorio da če, kad. se vrati u. Quebec, imati da podnese vrlo zanimljiv izvještaj. Lxxin Anñelika uze da čisti oružje, da mu provjerava i osigura ispravnost i da ga trlja do biistavosti. O-bavljala je taj posao brižljivo i temeljito, s umješno-žču prekaljenog, pomalo nastranog borca, te joj je i najnepovjerljiviji divlji čar mirne duše provjeravao svoje lično oružje. Bila se ustalili navika da joj ga daju na „pregled" kao oružaru od zanata, pa- joj je i sam Clovis povjeravao svoju lovačku arbL,letu*. Gospoda d'Arreboust, de Lomenie i de la Srlls, kao i otac Masserat, zateknu je jednoga jutra usred čitava jednog arsenala i tako zadubljenu u posao da ih je zaboravila i pozdraviti. Zbunjeno su gledali ka¬ko njene nježne ženske ručice hvataju grube kunda¬ke ili prstima prelaze preko tvrde cijevi, i kako je za¬brinuto nadivila lice nad čančič na puški iz kojega je zaudaralo na

barut, smrznuti pcdmaz, nagorjeli metal, promatrajuči ga pažljivo kao majka novoro¬ñenče. Anñelika je žalila što pored nje nije i Honorina, kako je uvijek bivalo kad se ona odavala takvu po¬slu. No mala je bila bolesna i groznica joj je upravo stala jenjavati. Obično bi sjedila uz majku, a kako je rasla neprestano okružena oružjem, i sama ga je znalački i oprezno dodirivala. 538 • arbaleta: specijalni luk za octapinjanje strelica <u sred-ajem vijeku oružje ratnika). 539 Anñelika je na stolu imala svakojake kukice, Sipke, šila, maziva, rafinirana ulja što ih je sama filtrirala, čitav jedan pribor koji je sama izradila i jedina se njime znala služiti. Ta gospoda iz CJuebeca gledala su je kako straže, glača, ispituje, mršti obr¬ve i mrmlja* Prosto nisu mogi da shvate. Najzad, oma podigne glavu, opazi ih i rastreseno im se nasmi¬ješi. — Dobro jutro! Jeste li doručkovali? Kako se osječate? Recite mi, gospodine de Lomenie, jeste li ikad vidjeli ljepšu pušku od ove saske? Uñe Flarimond, pozdravi prisutne i reče: — Moja je majka najbolji strijelac u svim kolo¬ nijama u Americi. Hočete li da vidite? Nakon višednevne oluje, vrijeme je bilo lijepo i vedro, pa se grupa uputila na strelište, nedaleko od obale. Florimond je ponio dvije kremenjače, jednu fitilja ču i dva pištolja. Htio je da majka pokaže sva evoja umiječa, a kako je ona htjela da provjeri oru¬žje, rado je udovoljila njegovoj molbi. Njene su mi¬šice tačno osječale koliko je pojedina puška teška, ona je unaprijed znala koliko če koja pritisnuti rame, koliko trza i da li zadaje modricu. — Žena nešto takva neče moči podiči! — reče gospodin d'Arreboust kad je vidio kako uzima sasku pušku. Ona je ipak podigne bez vidljive teškoče. Zako¬rači zatim jednom nogom, nagne glavu i nanizani, a onda izjavi da je oružje zaista teško i da če se na¬sloniti na improvizirani prsobran koji je služio za vježbanje. Ona napola klekne, s izrazom pažnje koja joj~prožme čitavi gornji dio tijela. U njenom drža¬nju nije bilo napetosti, več savršenog mira koji joj je omogučavao da u

nekoliko sekundi iz najživahni-jih pokreta prijeñe u stanje blisko snu, kada srce udara sporije a dah postaje jedva zamjetljiv. U oš¬trom zimskom svjetlu i bljeskanju okolnog mraza, njeno od hladnoče zarumenjelo lice, na kojemu je 540 jedna upola zatvorena vjeña bacala sjenu, doimalo se ljupko i neusiljeno. Odjekne hitac. Iz cijevi se izvi laki bijeli oblačič i stade da se izvija poput reptila. Pero koje je bilo postavljeno na stotinu koračaja, iščezne. — Sto kažete? Ha!... vikne Florimond. Oni izreknu nekoliko mucavih pohvala. — Vi joj zavidite! Shvačam vas! komentirao je mladič. Anñelika se tome- smijala. Voljela je osječaj snage kojom je poslušno oru¬žje ispunjalo čitavo njeno biče. Kao da joj je to bilo uroñeno, poseban neki dar! Mogla je da ga nikada i ne otkrije, da joj okolnosti nisu utisnule u ruke oružje. Za svojih izleta na konju po šumi u Nieulu otkrila je uroñenu sraslost s tim strasnim predmeti¬ma od čelika i drva. Zaboravljala je da su iskovana za ubijanje i da stvarno ubijaju. Zaboravljala je da se na jednom kraju putanje što je pravi zrno nalaz! život, a na drugoj smrt. Pa iako se moglo činiti čud¬nim, ponekad je mislila kako su njena ljubav prema toj vještini, mirnoča i koncentracija koju ona izisku¬je, upornost kojom je nastojala da postane dobar strijelac, mnogo pomogli da se njen mozak, optere¬čen raznim 'nesrečama, očuva od opasnosti ludila. Oružje ju je branilo od svega. U svijetu bez vjere i savjesti slabima je potrebno oružje. Zato ga je ona i voljela. Nastavila je da s njima razgovara o oružju pita¬juči se što ih je to uzbudilo, a lijepom licu Lomenie--Chamfoorda dalo gotovo bolan izraz. Najzad ih je ostavila i udaljila se sa sinom, koji je puške nosio u naručju. Putem su živo razgovarali. Grof de Lomenie i gospodin d'Arreboust se po¬gledaše. Otac Masserat odvrati pogled te iz džepa svoje mantije izvuče molitvenik. Cavelier je mjerio svu tro¬jicu trljajuči promrzle ruke na koje je bio zabora¬vio navuči rukavice. On reče malo podrugljivo: 541 — E pa, jedno je sigurno! Ta žena gaña kao ča- rubnica ... Možda kao demonka.

On zavuče ruke u džepove svoga kaputa i uda¬lji se s afaktiranom i oholom ravnodušnošču. Gotovo se radovao videči u kolikoj su zabuni ti kreposni ljudi. Mogao je bolje od drugoga naslutiti kakvim ih sve teološkim i mističnim mukama prepu-žta. Znao je on što znači ispitivanje vlastite savjesti. Ta i sam je deset godina bio jezuit. — E pa da! reče gospodin d'Arreboust. radi toga smo ovamo i došli. Je li demonka, ili nije? Je li ne¬ častivi ili nije?... To je jedini cilj naše ankete. Mo¬ liti grofa de Pevraca da pomogne ekspediciju na Mis- sissipi bio je čamo izgovor!... Vaš nam je stav bio dobro poznat, Lomenie, no trebalo ga je potvrditi i tuñim mišljenjima. Odabrali su mene, a takoñer i oca Ma&serata. Da pravo kažem, ne mogu da vam tajim, dragi Lomenie, bio sam uvjeren da ste se dali zave¬ sti, obmanuti! A što čemo sada? Vojvoda d'Arreboust se nakašlja i stade da gle¬da sad u poput lana plavo nebo varave blagosti, sad u obližnje drvene nastambe što su virile iz snijega^ pa onda u strme obale i bijelu izmaglicu nad jeze¬rima. Kako mu se. učinilo da otac Masserat ne sluša, on nastavi obračajuči se samo vitezu Lomenieu. — E! Do ovoga je svakako moralo doči. Stigli smo, vidjeli smo... Vidjeli smo, ponovi on polugla¬ sno kao za sama sebe. A što o tome misli otac Masse¬ rat od Družbe Isusove?... otac Masserat se pravi kao da ne razumije. A znate li zašto, dragi moj vi- teže?... Jer stvar nadilazi njegove sposobnosti... Da, jer on je več stvorio sud. Dok smo mi mlitavili u varavoj lagodnosti, on je več zaključio svoj račun. Prestao je da sebi postavlja pitanje koje nas danas sve muči i čini nam se" ludim: TKO JIJ ONA?... Tko je ona?... Demonka?... Zavodnica?... Carobni- ca?.... Neškodljiva?... Neprijateljica?... On je sa¬ svim miran. Njegovo dijalektičko umiječe pomoglo- 5*3 mu je bar.u tame: da posve sigurno zaključi kako-slv.čaj nadilazi njegova sposobnosti, i kako aikako* ne treba — eh! naročito ne to — da se neoprezno u to miješa. Zato se udubio u svoj brevijar!... Oče Masserat, recite mi da li griješim'kad ovako govo¬rim ...

D'Arreboustov glas, kojemu je zlovolja malo-po-malo podizala ton, zadrža se jož nekoliko sekunda u kristalno čistom zraku, a onda njegovu slabu jeku priguši ironija. Otac Masserat podigne oči, sa čuñe¬njem pogleda svoja dva prijatelja i ljubazno se na¬smiješi. Ne bi se moglo tačno reči je li Arreboust pogo¬dio pravo, ili je, naprotiv, jezuita smatrao njegov napad bezopasnom šalom, ili stvarno nije ništa čuo, jer je bio sanjarske prirode. Tek, on se ponovo za¬dubio u svoj molitvenik i mičuči usnama udaljio se* mirnim, odmjerenim korakom. Gospodin d'Arreboust nemočno podigne ruke. „Eto, kakvi su jezuiti, reče... U poreñenju s njima, Poncije Pilat je dječak koji pjeva u crkvenom ko¬ru! !" — Ipak če tu stvar morati <Ja raščisti otac Mas- ečrat, reče odlučno Lomenie. Ja sam zaista savjestan, ali nemam titule ni naobrazbu keja se traži od jezu¬ ita. A ako je od njih zahtijevaju, to je zato da uz pomoč Duha Svetoga budu spoeobni rasuñivati u si¬ tuacijama kojima običan smrtnik i svjetovnjak nije dorastao. Najzad, radi toga je otac Masserat i došao ovamo! — Ništa on neče reči, to dobro znate — primijeti drugi razočarano. — Več je pronašao valjan razlog koji mu daje pravo da šuti. Pored ostalih, koristit če se i njime. — Nije li to dokaz da se nemamo čega bojati od tih ljudi? Da je otac Masserat prosudio kako su sum¬ njivi, kako predstavljaju izvjesnu opasnost po duše- u koloniji i ugrožavaju sigurnost nusiocarskih stani- 543: «ca, on bi progovorio, usprotivio bi se sporazumima koje upravo utvrñujemo. — Možda imate pravo. A možda drži da nema snage, da ga nečemo slušati kad smo več potpali pod utjecaj naše gošče? A možda čeka da stignemo u <Juebec, pa nam tamo zapapri dok mi ovdje naivno mudrujemo. Da izjavi kako čitava stvar miriše na barut i prokletstvo, pa treba do posljednjega iskori¬ jeniti sve ove kriminalce, ukoliko ne želimo da ka¬ toličanstvo u Kanadi ne propadne. U tom čemo slu¬ paju ispasti smiješni, ako ne i krivi. Jezuiti če posta¬ la spasioci, a otac d'Orgeval sveti Mihajlo arhanñel.

— Po čemu se zapravo može utvrditi da je neka ¦osoba demonka ili vještica, a ne ponaša se bezumno? ... opet če Lomenie zabrinuto. Ona je vrlo lijepa, i njena ljepota zaista se može učiniti sumnjivom zato što nije... obična. A da li je ljepota uopče obična? — Vještice ne plaču, izjavi gospodin dArreboust. Jeste li je ikada vidjeli kako plače? — Ne, odvrati vitez zatečen i protiv svoje volje uzbuñen izazvanom slikom, no moguče je da mi je to izbjeglo — Kažu i to da vještice isplivaju ako ih se baci u vodu. Ali, nama bi bilo teško da to provjerimo na gospoñi de Pevrac. On se nasmiješi i zabrinuto pogleda uokolo. — Nema vode, sve je smrznuto, promrmlja. Grof de Lomenie gledao ga je sa zaprepaštenjem. Mkad ga nije vidio da se odaje tako mračnom hu¬moru. Gospodin d'Arreboust ga zamoli za oproštenje. •Ogorčile su ga brige i surova klima. Okoristit če se iijepim vremenom i malo prošetati. Lomenie reče da če se u samoči pomoliti i od Boga zatražiti savjet. Vojvoda se udalji u pravcu jezera. Teško je hodao jer je šetnja po dvorištu bila ograničena na niz ledenih hodnika, uskih stazica is¬kopanih lopatom ili krampom, a krivudale su kom- plirirano kao hodnici u krtičnjaku i vodili ili do za-mrzle česme, ili do Macolletove kolibe, ili do radio¬nice, konj usnice, strelišta, igrališta, ili naprosto ni¬kamo, to jest prema neprohodnoj šumi. Teturajuči, gradonačelnik Quebeca je ipak uspio stiči do jezera. Kad je snijeg bio dovoljno tvrd, mo¬glo se hodati duž obala. S vremenom se tuda utabala tvrda, zaleñena staza pa kad je dan bio lijep kao ovaj, ljudi su po suncu išli tom stazom, željni novih vidika, a onda se vračali kad bi na drugoj strani je¬zera naišli na visoke snježne nanose. Kad se vojvoda' našao na kraju jezera, zamislio se promatrajuči mje¬sto na kojem umalo nije zaglavio. Sjetio se iscrplje¬nosti i rezignacije koju je osjetio kad se na izmaku snage srušio u snijeg, zatim mraka i hladnoče koja mu je pritiskala grudi poput kamene ploče, a on pri tom mislio: samo da-, agonija ne potraje dugo! Po¬sljednje čega se još sječa bilo je nekakvo peckanje na jagodicama kad je osjetio kako mu snijeg stvara na licu smrznutu masku, pod kojom mišiči više ni¬kada neče zadrhtati.

Podjednako nije mogao da sebi objasni uzrok smrtne obamrlosti kojoj su podlegli kao ni njihovo spasenje i vračanje u život. Sve je to bio razlog da ove krajeve drži ukletima. A Pevrac je imao smjelo¬sti da se tu nastani. Prilazeči Wapassouu, mora da se ulazilo u nepo¬znatu zonu, u nevidljive, vješto prikrivene zamke. Ništa nije mogao da objasni, a ipak mu je bila duž¬nost da to uradi, bar da se malo prošeta i vidi. Time su ga zadržali u Quebecu. Sjetio se koliko mu se učinilo neobično i s ka¬rakterom staloženog viteza nespojivo de Lomenieovo oduševljenje za ljude iz Katarunka. Govorio je s oz¬biljnim poštovanjem o ovim pustolovima kojima su ga uputili da ih silom pokori, a on bio sretan što se s njima sprijateljio. Veselio se kad je saznao da su ostali na životu, dok su svi držali kako je najbolje da zaglave od irokeške ruke. Pa kako o gospoñi de 85 Anñelika u novom svijetu 545 15* Pevrac nije govorio onako uvredljivo kao poručnik de Pont-Briand, u nekoiiko su navrata osjetili da ne¬če trpjeti ni jednu uvredljivu riječ protiv nje. Frontenac je viteza često uzimao u zaštitu. Ali Frontenac je bio usijana glava. Volio je paradokse i lijepi spol, mrzio jezuite, a njegovo imenovanje za guvernera Kanade više je bilo znak nemilosti, nego ukazana čast. Luj XIV nije mu opraštao nesmotre¬nost što se udvarao gospoñi de Montespan. No pokazao se spretnim političarom kad je tre¬balo upravljati jednom zemljom. Novajliii Pevracu, kojega su mu prikazivali kao- neprijatelja Nove Fran¬cuske, odmah je ukazao povjerenje jer je kao i on sam nosio gaskonsko ime, ali i zato što se o njemu raspitao. Grof de Pevrac je bogat. Palo mu je na pamet da njegovo prijateljstvo za Novu Francusku provjeri opipljivim dokazima, zato mu je uputio Lomeniea i ambicioznog Caveliera. Gospodin d'Arreboust i otac Masserat bili su im dodijeljeni s posebnim biskupovim preporukama da raščiste nagañanja koja su se plela oko uljeza, a oso¬bito da se izjasne je li ili nije demonka žena o kojoj se i suviše govori, a živi u njihovoj sredini. I eto! Sad su konačno u toj jazbini Wapassouu, a ništa se nije odvijalo kako su predviñali. Pravi osinjak!

Urok! Urok! šaptao je tihi vjetar i usprkos rela¬tivno lijepom vremenu toga dana rezao poput sje-čiva. A on, Francois d'Arreboust, koga su kao i oca Masserata stavili uz bok pukovniku Lomenieu da ga, u stvari, nadzire, a i zato da vodi računa kakav če sud stvoriti o grofu i grofici de Peyrac, on, stalo¬žen i pobožan čovjek, čudoredan i skroman, koji se brine za spas svoje duše, za sreču kolonije i svojih bližnjih, nije, eto, ništa vidio, ništa otkrio. Probudio se iz smrtnoga sna i počeo da živi sa¬svim drukčije, ne mučeči se razmišljanjima, a to mu se, možda, još nikada u životu nije dogodilo. 546 Jeo je, pio, puSio u ugodnoj toplini sobe; mirno su časkali, izmjenjivali uspomene i snove, a onda ga je odjednom zanio bljesak njenih zelenih očiju i svemu dao novi tok — „Ali u onom trenutku, gospo¬ dine. d'Arreboust, kad je prijetilo ña vas Mascoutini skalpiraju, zar niste proživljavali baš nikakav strah, zar niste osjetili težinu beznaña? — Ne! govorio je on uspravljajuči se. Sve izgle¬ da jednostavno u času kad treba da« stupimo pred Gospoda. Do toga dana nije znao da je junak. Nije pra¬vio razlike izmeñu sebe i drugih. Bio je to skroman čovjek, no ipak mu je godilo kad je otkrio da je hrabar i srčan, te zavreñuje div¬ljenje jedne žene. Zaboravio je, sasvim je bio zaboravio da je žena s kojom tako prijazno i veselo razgovara upravo ONA, žena koju su u Quebecu sumnjičali da je, mo¬žda, demonka Acadije. Tako je bilo sve do jutros ... kad je doživio šok zatekavši je s oružjem u ruci. Oružje podsječa na opasnost, zato, kad je izne¬nada ugledao s kakvom se spretnošču njime služe njene lijepe ruke, njegovo srce ispuni podsvjesni strah i od žene, zavoñenja, čarolija... Sjetio se gla¬sina koje su se o njoj širile, a i mišljenja oca d'Orge-vala. Bio je siguran da je i Lomenie-Chambord doži¬vio isti šok. A možda i otac Masserat, no ovaj nikad ne bi rekao što misli. Gospodin d'Arreboust se naježi i ogrne lice ov¬ratnikom svoga ogrtača. — Eto, što se dogodilo bez našega znanja, govo¬ rio je u sebi. Dogodilo se, osječam to. Mori me briga, zlo mi je, nisam u stanju ni da se pomolim. Več či¬ tav sat ne mogu a da neprestano ne mislim na nju,

na žene, ljubav... NA SVOJU 2ENU!... Vidio je svoju ženu, i onako čistu, stidljivu, za¬mišljao je u nepristojnim, bludnim položajima u ka¬kvim se nikada nije nasla, čak ni u prvim danima 54? braka kada bi je iz pažnje i po dužnosti onako na brzinu zadovoljavao, pa kasnije sebe prekoravao zbog uživanja u takvu sramotnu činu. Sjetio se i razvrat¬ne primjedbe nekog svog pakosnog prijatelja koji mu je, plešuči na jednom balu s njegovom ženomnapo-menuo kako gospoña d'Arreboust ima dražesne male grudi, te se on ne bi smio dosañivati. On nikako nije volio takve misli. Ljubav i brak odvračali su ga od njegove sklonosti ka pobožnosti. Da studij za svečenika jezuita nije bio tako dug 1 težak, on bi to bio postao. A kad se odrekao vjerskog poziva, oženio se da udovolji roditeljima. No čim su oni umrli, definitivno se odrekao da im dade unuka, baštinika. Čemu taština da se produži vijek jednom Imenu?... Radije svoj imetak namijeniti Bogu. Is¬postavilo se da je i njegova žena bila istoga mišlje¬nja. I ona se htjela zarediti, zato su se izvrsno slagali. Oboje su željeli da se posvete Bogu, uzvišenom mu¬kotrpnom djelu. Kanada je ispunila njihova očeki¬vanja, ostvarila njihovu zamisao da se žrtvuju ... Gospodin d'Arreboust uzdahne. Najzad, mučni osječaj krivice stade da se gubi i on u mislima opet ugleda sliku svoje žene, ali ne više kao razbludne kurtizane. Vidio ju je upravo onakvom kakva mu je bila najpoznatija: kako se u polumraku neke kapele moli Bogu nagnuvši malo glavu, upravo onako kao to jutro gospoña de Pevrac nad nišanom svoje pu-žke. Takva kretnja uvijek ga je uzbuñivala jer bi tada i nesvjesno dočarao ženu kako naslanja glavu na rame muškarcu i od toga se raznježio. Gospoña d'Arreboust je bila sasvim sitna i jedva mu sezala do ramena. U prvim danima braka, trudeči se da razvije atmosferu supružanske prisnosti, nazivao ju je „ma¬la"! ali je primijetio da joj je to krivo, jer zaista ni po čemu nije odavala sičušnu, krhku ženu. Bila je smiona, poduzimljiva, zdrava kao dren, i s neka¬kvom nesmiljenošču koja se s godinama samo poja¬čavala u njenom biču. Kakve li štete... i žalostil Mogla je da bude dražesna i vesela žena, ali je i suviše bila zaokupljena savršenstvom. Zazirala je od svoga tijela i sva se pretvarala u duh i mističan za¬nos. „To me zbog ove žene sa Srebrnog jezera spopada kajanje, čežnja i ova neizvjesnost. Stao sam da patim zbog toga što se jedna žena nasmijala od sreče, podi¬gla prema muškarcu — za nju jedinom na svijetu — svoj pogled, a on se požurio da joj svoju ruku ovije oko pasa — da patim zato Što

če se večeras za njima zatvoriti vrata... zato što ta žena ovisi o svome mužu i u njega je zaljubljena. A moja supruga više o meni ne ovisi. Za nju sam ja jedva nešto više od njenog dušobrižnika, oca d' Orgevala. Cak i mnogo manje jer se ja brinem samo za njene račune i poslove. Kad ,se jednom u godini nañemo zajedno, po dolasku prvih laña što iz Francu¬ske stižu s poštom, razgovaramo o svom imovinskom stanju i o tome kako da utrošimo prihode od zakup¬nina. Moja mi žena ne duguje ništa, čak ni malo nje¬žne pažljivosti. To je svetica. Ona izgrañuje zajednicu i bratstvo Montreala!... „Ona ima dražesne male grudi" ... JoS uvijek su lijepe... Oh, Gospode, zašto se moje misli ne mogu od toga odvratiti? Po što sam ja došao u ovo prokle¬to mjesto?... Sto da im kažem kad se vratim u Que-bec?... ako se ikad tamo vratimo... Hoče li ovaj podrugljivac dopustiti.da odemo jer, najzad, njegovi smo zarobljenici... On bi vrlo lako mogao... No, tko ono dolazi onamo s jezera?... Reklo bi 06 • • • Gospodin d'Arreboust nadnese nad oči ruku. 548 549 LXXIV Udvoje, samo udvoje kreču se putnici zimi. Samotara bi u stopu pratila smrt. Uvijek udvoje: jedan Francuz i jedan Indijanac. Samo Francuzu može pasti na pamet luda misao da se izlaže zamkama što ih razapinju hladnoča, snijeg, oluje, beskrajni prostori u kojima nema ljudskoga biča. A jedino če Indijanac pristati da ga prati jer bijelac, svojom magičnom rječitošču, ima moč da ot¬jera stravične demone snijega što zvižde u golim granama drveča. Potpuno slični u svojim bundama s kožnatim re¬sama, i koraka jednako otežalog od krpalja, Francuz i Indijanac primicali su se prelazeči preko jezera. Sjene su im bile kratke jer ie bio podnevni sat. Kad su se približili, Jean-Francois d' Arreboustu se učini da razabire neko poznato lice, ali prije nego se sje¬tio čovjeka i njegova imena, proze ga nekakva nela¬godnost i cijelo mu se tijelo naježi pred tim nezvanim gostom. Oklijevao je da mu dovikne. S nepovjerenjem i gotovo neprijateljski, gledao je kako prilazi. Spopada¬la ga je želja da zaviče: „Sto čete ovdje? Zašto

dola¬zite da unosite nemir u ova mjesta na kojima je čov¬jek sretan? Gubite se!... S utvrñenja su bili opazili došljake i več su k obali silazili Florimond i Yann le Couennec, s puš¬kama u ruci. 550 Jedan od došljaka visoko je držao glavu, malo zabačenu unazad, poput onih koji nastoje da Sto više svjetla prodre kroz njihove poluzatvorene vjeñe. Kad se primakao, Arreboust je shvatio. Putnik je bio za¬slijepljen od odbijanja svjetlosti na snijegu, a to je jedna od najstrašnijih nevolja za dugih zimskih pje¬šačenja. Njegovih crvenih i natječinih vjeña uhvatila se bjeličasta kora, kao u gubavaca. Užasno ga je bilo pogledati. On povika: — Ima li koga tamo? Osječam da ste tu, ali vas dobro ne vidim ... Do njega je stajao Indijanac s puškom i smrk¬nuto gledao kako su u nj uperili oružje. — Tko ste? Odakle dolazite? — upita Arreboust — Ja sam Pacifique Jusserand (Pasifik 2isran) iz Sorela, ali dolazim iz Norridgewooka na Kennebe- cu. Nosim pismo za pukovnika de Lomenie-Chambor- da koje mu šalje otac d'Orgeval... On nastavi: — Nečete valjda pucati na mene? Nisam uradio nikakvo zlo. Francuz sam kao i vi, govorimo istim jezikom... Napola slijep, bio je u velikoj neprilici. Mora da je osječao kako se predaje na milost i nemilost oni¬ma kojima prilazi, a ne može ni da pročita na njiho¬vim licima da li ga prihvačaju ili tjeraju, D' Arreboust najzad prepozna čovjeka koga je cesto sretao u Qu-ebecu. Bio je to jedan od „dobrovoljaca", več četiri godine u službi oca d' Orgevala. Njemu se najprije smuči, kao da guta nešto ne¬ugodno, gorko kao žuč, no samilost nadjača i on če uslužno: — Jadnice! U kakvom ste to stanju? A onda se obrati Florimondu: — Taj je čovjek u službi oca d' Orgevala i nje¬ gove misije. — Čini mi se da je taj službenik več dolazio u Katarunk! upadne mladič mršteči nos. R5I

— Ne pucajte na mene — ponovi došljak okre¬ čuči neprestano lice u smjeru odakle su dolazili gla¬ sovi — nisam neprijatelj. Ja samo nosim poruku za grofa de Lomeniea. — A zašto se bojite da vas ne ustrijele čim vas ugledaju? — upita Florimond. — Da nemate na duši neka nedjela u odnosu na grofa de Peyraca, zapo¬ vjednika i vlasnika ovoga utvrñenja? Očito zbunjen, čovjek ne odgovori. Htio je da učini nekoliko koraka u pravcu sjena što ih je ne¬jasno razabirao, ali se spotakne o jednu izbočinu. D' Arreboust ga uhvati za mišku i povede stazom koja je vodila k utvrñenju. Grof de Lomenie-Chambord stade okretati omot¬nicu. To debelo, presavijeno pismo, s pečatom od tam¬na voska i grbom Sebastijana d' Orgevala, zadat če mu duboke rane. Znao je to. Oklijevao je da ga ot¬vori i počeo da ispituje „dobrovoljca" kojega je go¬spodin d'Arreboust posjeo na jednu klupu. „Dobro¬voljcima" su nazivali pobožne odrasle ljude i mladi¬če koji su bez plače ulazili u službu misionara na jed¬nu ili više godina kako bi zadobili „oproste od grije¬ha". Pacifique Jusserand služio je oca d'Orgevala več četvrtu godinu. — Kako je Otac mogao saznati za moj boravak u Wapassouu?... — upita malteški vitez. Čovjek okrene k njemu svoje preplašeno i nate¬čeno lice i odgovori s ponosom: — Dobro vam je poznato da Otac zna sve. Do¬ javili su mu anñeli. Anñelika mu ispere upaljene i otekle vjeñe i sta¬vi na njih hladne obloge, a zatim ga posluži juhom i rakijom. Dok je jeo onako zavezanih očiju, Pacifique Jusserand držao se uspravno i prezrivo. U Anñeliki je več od prvog trenutka taj neobični čovjek izazvao nespokojstvo. Na njena pitanja odgo¬varao je sasvim kratko i odsječno. Živnuo bi samo kad je bila riječ o njegovu gospodaru, ocu d'Orge-valu. 552 Tek če kasnije uočiti ona tu pojedinost, kako se naime otac d' Orgeval, neobično uglañen i prefinjen čovjek, Čini se namjerno okružio prostim ljudima, kor ji su u neku ruku utjelovljavali onu skrivenu, mra¬čnu i izopačenu stranu njegova biča. Takvi su, pored ostalih, bili otac le Guiranñe (Girand) i otac Louis Paul Maraicher (Lui Pol Ma-reše) koji su zajedno s njim odigrali presudnu ulpgu

u borbi što ju je on vodio kako bi Acadiju i veliki teritorij Mainea sačuvao za katoličku crkvu i fran¬cuskog kralja. Valja napomenuti da su ta dva sve¬čenika, a s njima i Pacifique Jusserand, umrli kasni¬je nasilnom smrču, upravo u toj borbi. Kasnije je možda trebalo postaviti pitanje nije li „on", koji sve zna, „vidio" mnogo prije ostalih što se sprema, kad je Lomenieu de Chambordu pisao-neka se pričuva. „Dragi moj prijatelju, stajalo je u poruci, saznao sam da ste stigli u Wapassou, kamo su se nakon pro¬pasti Katarunka sklonili Pevrac i njegova banda. Na¬dam se da vaša hrabrost neče ostati bez ploda kad ste, uprkos zimi, odlučili da odete do njega. No pre— klinjem vas ovim pismom da ovaj put ne pokažete nikakvu slabost u svojim odlukama. Bojim se da ne podlegnete kakvoj suptilnoj dijalektici i prividnoj kreposti kojom če vas ti pustolovi obmanuti kako bi se što lakše uvukli meñu nas i uništili naše djelo. Kad sam vas vidio u Quebecu, uvjeravali ste kako je gospodin de Pevrac čestit i navodili dokaze njego¬va prijateljstva. Kasnije je ubio Pont-Brianda, jed¬noga od naših, i primakao se još malo više teritoriju Nove Francuske. Tvrdili ste da u njemu vidite samo vrlo vrijed¬nog čovjeka kojemu je na srcu jedino da unaprijedi jednu divlju zemlju. Ah' pitam vas, na dobrobit ko¬jega kralja? U slavu koje vjere?... Uz to, prisutnost jedne žene u ovim krajevima kao da vas uopče nije zabrinjavala, bar ne u onom smislu kako sam ja pri¬željkivao. 55a Za vas su oni bili običan bračni par, kao i svaki »drugi, i isticali ste kako ste primijetili da ih povezuje čista, neprolazna ljubav. Pa uzmimo da je tako i govorimo o tom osječaju. Razmotrimo tu lukavu i močnu zavodljivost koja sa izvana kiti samo dobrim da bi prikrila zlo. A upravo ste, čini se, vi tome podlegli u svojoj pomalo naiv¬noj iskrenosti. Neprestano ste isticali kako se divite želji toga ¦čovjeka da bude slobodan, u pravom smislu slobodan. A zar nije kazano da je čitav kult Sotone sadr¬žan upravo u tom pitanju o slobodi? Zar, po riječima svetoga Tome, Sotona nije po-žel'o da bude Bog? No Sotona je htio da svoju slavu i sreču duguje jedino sebi. TO JE NJEGOV SIGUR¬NI I UOČLJIVI ZNAMEN. Ne znam da li ste svjesni toga koliko izopačenosti, i zapravo uvrede Bogu, može biti u tom osječaju ljubavi koji ste zapazili u onih što su otvoreno raskinuli s Bogom, te dotjerali dotle da pomažu neprijatelje svoje roñene vjere. Ljubav ne može voditi od čovjeka k čovjeku, nego od čovje¬ka k Bogu. Pokvarena ljubav i nije više ljubav.

I najzad, upravo u tome i leži najozbiljnija i naj¬strašnija od svih opasnosti koje sam uočio otkako su se ti ljudi iskrcali u neposrednoj blizini naših grani¬ca, što kažem, u blizini same naše francuske Acadije. Jer služeči kao varljivi uzor, oni navode na gri¬jeh bezazlene duše te one teže za srečom koje nema na ovome svijetu, nego jedino u Bogu i u smrti. I zato me spopada užasno strahovanje. Nije li demonka razapela svoje najprepredenije zamke up¬ravo u obliku ljupkosti i te nježne ljubavi koja i vas uzbuñuje. Ne pokazuje li zlo svoje zavodničko lice upravo u učenosti toga čovjeka, a ona vas je opčarala? Svi ¦:se; teolozi slažu da je Bog prepustio Nečastivom moč nad spoznajom, puti, ženom i bogatstvom. Zato se Crkva, u svom oprezu i mudrosti protivi da ženi pri¬zna moč i utjecaj, jer društvo koje bi joj dalo takva 554 prava, prepustilo bi se istoga časa carstvu svega ono¬ga što žena utjelovljuje, to znači puti. A odatle do pada i povratka u mrak poganstva nije daleko. Put i idolopoklonstvo su opasnosti koje vrebaju dušu zavedenu čarima suprotnoga spola, ma kako te čari imale moralnu ili fizičku privlačnost, podvlačim. Koliko li samo putenosti ima u vašem divljenju za gospoñu de Pevrae, u kojemu sam, čini mi se, otkrio i ponešto bolne čežnje. A zar zbog toga nije Pont-Briand izgubio najprije glavu pa onda i život? Zato vas moram upozoriti da prepuštati se ovozemaljskom blaženstvu znači odvračati se od jednoga cilja kojemu smo posvetili život, od ličnoga i opčeg spasenja, zna¬či usporavati procvat naše duše koja se mora oslobo¬diti tijelesnosti da bi se pridružila Bogu. Pročitajte još jednom petu poslanicu svetog Pa-vla Galatejcima, dat če vam dosta prilike za razmi¬šljanje. „Bračo' moja, povodite se za duhom pa nečete udovoljavati željama puti. Žudnje tijela suprotne su željama duha... A lako je prepoznati ono čime tijelo raña. To sut blud, pokvarenost, bestidnost, pohota, idolopoklonstvo, zatrovanost, neprijateljstva, svañe, zavist, prepirke, zavade, hereze, ljubomore, ubojstva, pijanstvo, razularenost i druga slična zlodjela ... ...Sjetite se da su oni koji pripadaju Isusu Kri¬stu zajedno sa svojim tijelom raspeli na križ i svoje poroke i pohotu" ... Sto bih još mogao da nadodam riječima velikog apostola?... Završit ču, dakle, ovako: preklinjem vas, dragi prijatelju, da, preklinjem vas da nas oslobodite opasnosti koju de Pevrac predstavlja za nas, za Ka¬nadu i za duše o kojima moramo brinuti.

On, svakako, nije prvi pustolov niti su oni prvi heretici koji se iskrcavaju na ovim obalama, ali me neki predosječaj upozorava da ču, ukoliko mu smje¬sta ne onemogučimo da nanosi zlo, dočekati da on i njegovi unište naše djelo u Acadiji, a to če ujedno biti i moja smrt Ja to vidim i osječam... 555 — Oh, Bože, što če biti sa mnom? klikne skoro glasno jadni Lomenie i uhvati se rukama za glavu. Srce mu se cijepalo. Dilema u koju ga je dovo¬dio otac d'Orgeval stavljala ga je na muke. On po¬loži prste na pismo kao da od svojih očiju želi skiti te riječi od kojih je svaka okrutno pogañala njegovu osjetljivost Nije sebi postavljao pitanja ni razmišljao postoji li kakav izlaz, može li se nači neko drugo rješenje u situaciji koja mu čak izmiče iz ruku. Ali s užasom je gledao kako se izmeñu njega i njegova najmilijeg prijatelja počinje otvarati ponor, i panika ga uhvati na pomisao kako u ovom jalovom životu više neče uza nj stajati on, tako snažan, vido¬vit, uvijek prisutan. „Ne ostavljaj me, prijatelju! Pokušaj da shvatiš, brate... oče moj! preklinjao je i ponavljao: oče moj! Oče moj!. A onda če predbacujuči sebi što se ne obrača Go¬spodu: ,,O, moj Bože, ne odvajaj me od moga prijatelja. Prosvijetli naše duše da bolje razumijemo jedan dru¬ goga i da ne upoznamo golemu bol koju čemo svaka¬ ko osječati ako se budemo gledali kao tuñinci Bo¬ že moj, otkrij nam svoju istinu" ... Ali to nije bilo tako lako. Trebalo je patiti. On podigne oči i ugleda Anñeliku na nekoliko koraka od sebe. Evo dakle žene, reče u sebi, koju bi otac d' Orgeval htio po svaku cijenu oboriti. Ona je zavirila u jednu šalicu a onda se sagnula nad kotao da zagrabi vode. Zatim se opet uspravila, svratila pogled na grofa de Lomeniea pa videči nje¬govo lice, uputila s k njemu. — Zar ste tužni, gospodine de Lomenie?... Od njenog tihog i skladnog glasa on se lecnu. Grudi mu se napnu kao od "teška vala i on umalo da ne brižnu u plač poput malog djeteta. — Da tužan sam vrlo tužan 55ft Stajala je pred njim a on ju je gledao zbunjen, očaran, več svladan njenim dražima, dok mu je dušu šibao nesmiljeni glas: BJo§ nije došlo vrijeme da se možemo posvetiti ženi i svemu što ona predstavlja, to jest puti...

— Put?... da, možda! mislio je. Ali u ženi je i srce... blagost. U srcu žena cvate ljubav. Bez njih bi svijet bio hladan i ispunjen samo bitkama. U mislima, on opet ugleda prizor kako ga nje¬žno pridiže u krevetu dok je ležao bolestan. Anñelika je, i više no što je sebi priznavala, bila osjetljiva na šarm grofa de Lomenie-Chamborda. Bio je nježan, ali i neobično hrabar, i vanjština mu se izvrsno slagala s karakterom. Ničeg pretvornog nije bilo u njemu. Njegova kršna pojava oficira, prekalje¬nog bezbrojnim junaštvima i iskušenjima, njegova sive, ozbiljne oči, otkrivale su viteško srce. Kad si ga bolje upoznao, nisi se mogao razočarati. Izvjesna kolebanja, u odreñenim situacijama, nikada nisu bila odraz kukavičluka, več pretjerane savjesnosti i na¬stojanja da prema prijateljima i onima koje je po dužnosti morao služiti i braniti, bude dokraja pošten. Bio je od onih muškaraca koje bi osjetljive žene rado zaštitile od nasrtljivih žena, ili od nametljivih prijatelja, jer čovjek lako dolazi u iskušenje da zlo¬upotrijebi njihovu tankočutnost i vjernost. A upravo je to radio otac d'Orgeval, bila je si¬ gurna. Rado bi, pred tim bijelim listom papira i nad¬ menim rukopisom, bila rekla: „Ne čitajte to, molim vas. Nemojte ni da ga dirnete Ali, u to je pismo več bio utkan čitav jedan ži¬vot što su ga u prijateljstvu zajednički proživjeli grof i otac d'Orgeval, i u nj Anñelika još nije smjela da stupi. Nekako satrven, malteški vitez teško ustade i udalji se oborene glave. 557 LXXV Misao oca d'Orgevala — a mogao je slobodno reči njegova fizička prisutnost — nije ga napuštala čitav dan. Pratila ga je poput sjene i sasvim tiho ali energično prekHnjala. No, što se više bližila noč, glas se mijenjao, dobivao tragičan i gotovo djetinji pri¬zvuk, da mu najzad šapne: „Ne ostavljaj me... Ne¬moj da me iznevjeriš u mojoj borbi" ... Bio je to glas Sebastijana d'Orgevala, još kao momčiča u jezuitskom koležu, gdje je i došlo do nji¬hovog prijateljevanja. Kako je grof de Lomenie-Chambord imao sada četrdeset i dvije godine te mu nije nedostajalo isku¬stva, nije se mogao sasvim obmanjivati u pogledu po¬buda koje su njegova prijatelja uvukle u podjedna¬ko prikrivenu i žestoku borbu protiv novih doselje¬nika.

Neke su uspomene mogle da objasne njegovu ne¬pomirljivost. On, Lomenie, nije bio prisiljen da, kao Sebastijan d'Orgeval, upozna mračnu čamotinju jed¬nog sirotinjskog djetinjstva. On je imao umiljatu majku, pažljivu usprkos nje¬nom mondenom životu, i ona ga nikad nije zanema¬rila: ni kao dječaka, dok se školovao kod jezuita, ni kasnije kad je postao malteški vitez. Cesto mu je pisala, upučivala mu kao djetetu neobične poklone koji su mu ponekad bili i neprilični: kitu prvog pro¬ljetnog cviječa, venecijansku čordu optočenu dragim kamenjem, medaljon od škojlke s pramenom svoje 65« kose, ušečereno voče, a o njegovu četrnaestom roñen¬ danu kompletnu mušketirsku opremu i jednog či¬ stokrvnog rasnog konja... Oci jezuiti nisu sve to dr¬ žali baš ozbiljnim. Sto čemo, takve su več majke! A imao je i dvije sestre od kojih se jedna kasni¬je povukla u samostan. Bile su vesele, razigrane, ne¬posredne. Kad mu je majka prije deset godina umrla,. Lomenie je za njom plakao kao za svojom prijatelji¬com. I dalje je ostao u vezi sa svojim sestrama i nisu. prestali da se iskreno vole. One iste večeri u Wapassouu, u sobici Talijana Porguanija, on pažljivije pročita pismo i zaspi pro¬žet gorčinom što je izbijala nekako izmeñu redaka u pismo, a samo joj je on znao uzrok. Je li sanjao ili u polusnu dozvao u svijest onu noč što ju je u djetinjstvu bio proživio uz svoga pri¬jatelja? Sebastijan je bio žrtva one noči, ali je nesvjesno i on sam bio u to upleten. Spokojno je spavao, s ko-vrčama svoje kose što mu se prosula po čelu, dok se* blizu njega u mraku, kao u ljepljivom košmaru ko¬jemu bi on kasnije rado bio porekao istinitost, Seba¬stijan borio sa ženom. Dogodilo se te noči da je iznenada doputovao ne¬ki biskup sa svojom pratnjom, pa su učenike poslali da spavaju po sporednim zgradama. Njih dvojica le¬žali su na slami, Orgeval sasvim na kraju suše, jer nije volio da se miješa s drugima. Odjednom, on je u mraku opazio NEKU 2ENU LIJEPU KAO NOC. Gledala ga je s dvoličnim smiješkom od kojeg ga je-svega podilazila vatra i on je stao drhtati. „VADE RETRO SATANAS!"*... šaptale su mla¬dičeve knjige, ali osječao je da ga njegove knjige-slabo slušaju; zato pruži ruku da pod odječom dodir¬ne željezno zvonce s ugraviranom slikom svetog Ig-nacija, koje je, kad bi se njime malo potreslo, imalo-rnoč da otjera ñavolske prikaze. A!i i prikazin smi¬jeh je odzvanjao kao srebrno zvonce. Ona je Šapnula: Odstupi, sotono I

559. „Ni čega se ne boj, kerubine moj"... Položila je ruku -na njegovo tijelo i stala da izvodi kretnje kojima on nije mogao odoljeti, več se prepustio nekoj nepozna¬toj i čulnoj sili čija ga je žestina svega preplavila. Prihvatio je bestidna milovanja, prihvatio je sve, uz¬vratio onim što je od njega očekivala i predao se uža¬snom mahnitanju... A kad se probudio: — Vidio si, zar ne? Jesi li vidio? — tresao je Orgeval svog susjeda, malog Lomeniea. Ovaj se ni¬ čega nije jasno sječao. Bio je to nevin i zdrav dječak, te spavao spokojno kao anñeo. Ipak se sjetio da je bio primijetio neku ženu, osjetio neke ugodne miri¬ se, čuo prigušenu buku i uzbudljivo komešanje. Je¬ dino je to uznemirilo njegov čisti san. Meñutim, sta¬ riji je bio tako smučen i očajan da je sve ispričao prijatelju koji nije bogzna što razumio. No jedno ipak, mladi Lomenie neče nikad zaboraviti: plave oči što su sijevale čas očajanjem, čas bijesom, i tijelo si¬ lovana mladiča koje su oborile i savladale neodoljive ¦sile pohote. A on se svome prijatelju toliko divioi Sve do zore trudio se da ga utješi nemočnim dječjim riječima: „Ne brini Ispričat čemo sve ocu prio¬ ru... Nisi ti kriv, kriva je žena." Ali, ništa nisu rekli... ili tačnije, nisu uspjeli objasniti što se zapravo dogodilo... Prekinuli su ih več kod prvih riječi.... — Umirite se, djeco. To što ste vidjeli nije bila nikakva utvara, nego jedna naša velika dobrotvorka. Ona pomaže tako skupo izdržavanje siromašnih uče¬ nika kao što ste i vi d'Orgeval, zato uživa povla¬ sticu da iznenada posječuje svoje štičenike „privile- .gium mulieris sapientis".* To je vrlo stari propis koji su prihvatile i mnoge druge krščanske i odgojne us¬ tanove, a to dokazuje da ni danju ni noču nemamo što skrivati.. — Ali.. * povlastica žene koja pomaže nauku.

Bili su izvan sebe. Jesu li to duhovni oci budale, 111. su oni, mladiči zaista sanjali... Najzad su zaboravili. Nametnuli su šutnju svo¬jim krhkim dušama koje su se u toku dana primi¬rile. Postavši kasnije otac d'Orgeval, bivši saučenik grofa de Lomeniea bio je sada na vrhuncu izvanred¬ne karijere. U najboljim godinama i spokojstvu sve^ čeničkog poziva, navikao na samoodricanja, tijela ko¬je je uslijed trapljenja postalo neosjetljivo na hlad¬noču, glad, mučenja — ne bi li se on danas nasmije¬šio na one uspomene ili maglovite snove... Dvaput, triput budio se Lomenie-Chambord iz mučnog sna i brisao svoje lice, okupano hladnim zno¬jem. Oslušnuo bi noč u Wapassouu i onda se primi¬rio. Zatim bi opet utonuo u nemirnu obamrlost i vi¬dio demonku zavodničkog lica, kako ju je prema opi¬su svoga prijatelja zamišljao, sa crnim zmijama što se uvijaju u njenoj kovrčavoj kosi, i-s vatrom koja izbija kada trepne vjeñama. Jahala je na jednorogu konju i pustošila visokim snijegom prekritim kraje¬vima Acadije. Potkraj noči on primijeti kako se ta vizija mijenja: kosa joj se počinje zlatiti, a oči dobi¬vati boju smaragda. Otkako je, nakon petnaestogodišnjeg novicijata, otad d'Orgeval bio poslan u svijet, nikada ga nije izdala vidovitost u pogledu ljudi, dogañaja, situacija, a izricao je i prava proročanstva i predskazivao, to¬ bože nehotice, stvari koje ništa nije opravdavalo, no uskoro zatim one su se ispunjale iako su izgledale nemoguče Sa svake ispovijedi, kad je imao sreču da je oba¬vi pred tim velikim jezuitom, malteški je- vitez uvi¬jek odlazio nekako preporoñen, upoznavao bolje sama sebe, bio sigurniji u ispravnost svoga puta. Zato je i shvačao zašto se ljudi bore da doñu do njegove is-povjedaonice, da satima stoje pred njom u redu, u hladnoj kapelici nekadašnje misionarske stanice na rijeci Saint-Charles, gdje je odsjedao kad je dolazio u Quebec. 960 36 AnñelJka u covom svijetu 5&1

Ništa nije davalo povoda da u njega posumnja danas. Lomenie je bio razborit čovjek, s razvijenim da¬rom zapažanja, i znao je da se okoristi iskustvom ko¬je je stekao živeči u doseljeničkim zajednicama. Mno¬go se puta uvjerio da neke žene mogu pokazati nev¬jerojatno strpljenje, upornost i lukavstvo. Nije ih uvijek lako otkriti. Odlučio je da bude oprezniji, stroži, a nakon sa¬ vjetovanja s gospodinom d'Arreboustom, da pokuša raskrinkati ñavolsku stranu Anñelikina biča uko¬ liko takva uopče postoji. LXXVI Opet zavlada noč. Noč koja potraja šest dana. Snijeg i vjetar udružili su se da u svom kovitlacu satru nastambu, a kroz prozore zasute snijegom nije više prodirao ni tračak svjetla. Bilo je dana kad su se morali odreči i toga da otvore" vrata. Vjetar je kroz dimnjake vračao oblake dima od kojega su se gušili, a nije bilo mogučnosti da se prostorije prozrače. Ipak se utvrñenje čvrsto držalo i mali se Wapassou poka¬zao sigurnim skloništem, usprkos iznenadnim udari¬ma od kojih je krov jškripao. Dvije debele četvrtaste grede od crne hrastovine, kao srasle jedna uz drugu pomoču stvrdnutog pijeska, nisu iznevjerile. Okupljali su se u toplini skloništa, stiskali se jedni uz druge. Upravo za te duge noči odnijeli su vukovi jed¬nog od konja, crnog pastuha. Joffrev de Pevrac je sebi predbacivao 5to cdlaže da ubije te životinje, nadajuči se nekom nemogučem čudu. Dobro je znao da im se zalihe mesa primiču kraju, a da su i mogli odlaziti svaki dan u lov, malo je bilo vjerovatno da bi ubijena divljač dostajala i za najosnovnije potrebe. Gubitak pastuha sada je još više smanjivao njihove izglede da prežive. Anñelika ne reče ništa. Hitnost potreba izmijenila je kriterij vrednova¬nja. Svi su se borili za te konje. Činjenica da su ih uspjeli dovesti duboko u unutrašnjost, imala je u nji- 862 16* 563

hovira očima simboličan smisao, a spasiti ih i omo¬gučiti da se tu i održe, činilo se svima najvažnijim zadatkom. No sada se radilo o tome da se život spasi ljudima. Više nije bilo u pitanju prisustvo konja u Gornjem Kennebecu, nego Pevraca i njegovih. Svi su šutjeli. U nezasluženom porazu ima goleme gorčine. Podvig nije mogao biti dokraja izvršen. No Andelika je u sebi ponavljala kako se ne može zah¬tijevati da sve uspije i da se na odreñeni cilj stigne bez usputnih gubitaka. Njena tuga iščezne i preplavi je neki val radosti kad je vidjela da svojim bolesnicima i rekonvalescen¬tima može dati masniju, krepkiju juhu, a čitavih ne¬koliko dana i svježeg mesa izobila. Miris na roštilju pečenog mesa djelotvorno je poticao oslabljene želu¬ce i sve ih je prožela pomalo razdražljiva veselost koja če im omogučiti da ojačaju i budu strpljivi. Nikad Andelika nije mogla zamisliti da če jednog dana jesti konjsko meso. U svijesti plemiča konj nikako ne može biti u Istom redu s ostalim domačim životinjama, odreñe¬nim da završe u klaonici: s govedom, ovcom, teletom. Od njegova najranijeg djetinjstva, plemiču je konj drug: u šetnjama, na putovanjima i u ratovima. U normalnim prilikama ona bi, jeduči konjetinu, osjetila isti užas kao da se odala kanibalizmu. Moglo Se pogoditi različito društveno porijeklo onih koji su tu bili okupljeni upravo po reakciji koju su tom prilikom pokazali. Kanañani, Englezi seljaci, mornari — čak i mla-ñarija kao Florimond i Cantor — nisu ni trepnuli. Zalili su što je uloženo toliko truda da.se konji ovamo dovuku, a onda ih se moralo ubiti. No kasnije če do¬vesti druge. Počet če se iznova. Oni nisu osječali onu unutrašnju odbojnost kao plemič, za kojeg je konj sastavni dio njegova vlastita biča. 564 Viteštvo minulih vremena zaista je bilo mrtva Rañala se nova društvena klasa. Svega če se toga sjetiti Andelika kasnije. U ovom je trenutku bila suviše umorna a da bi se upuštala u takve digresije. Vidjela je jedino kako su je HonorinJ opet zarumjenjeli obrazi i kako se svi oporavljaju* pa je stala da shvača Indijančevo obožavanje hrane. Običaj okupljanja oko vatre i goščenje meñu prija¬teljima potječe zaista iz nekog vjerskog obreda. 665 LXXVII

Anñelika je promatrala zlatnu gipku u svojoj rucL Bila je njeno vlasništvo. Grof de.Pevrac joj je uručio kao I svima drugima, kao jednom od „svojih ljudi" ... Ona je željela da izvede jedan svoj naum koji joj je odnedavna ležao na srcu. Buduči da je bila obečala sviječe svima svecima ako se sretno izvuku od boginja, htjela je pokloniti svoju šipku zlata Crkvi svete Anne od Beauprea (Bopre), o kojoj su Kanañani često govorili.. Nju su bretonski mornari, preživjevši jedan brodolom, sagra¬dili na obalama Saint-Laurenta, i govorilo se da se u njoj dogañaju mnogobrojna čudesa. Ulazeči toga popodneva u zajedničku dvoranu, Anñelika prosudi da je trenutak pogodan jer su go¬spodin d'Arreboust i pukovnik de Lomenie sjedili za stolom sami i čitali svoje misale. Anñelika im priñe i uruči zlato obrazloživši im svoju namisao.. Ona je željela da administratori župe i prošteni¬šta upotrijebe to zlato kako najbolje budu znali: bilo za kupnju misnica i ornata ili podizanje oficija, bilo za izgradnju nekog puta, križa ili glavnog oltara uk¬rašenog skulpturama i pozlačenim liščem. Tražila je jedino da njeno ime bude ugravirano na bijeloj mra¬mornoj ploči koja če na crkvenom zidu, pored toli- 568 kih drugih ex-voto, podsječati i na njenu zahvalnost nebu što ih je sačuvalo od užasne bolesti. Dva plemiča skoče na noge i tako naglo ustuknu da je gospodin d'Arreboust prevrnuo jedan stolac. Gledali su s užasom na zlato koja je pred njima blistalo na stolu. — Nemoguče! — promuca vojvoda. — Nikada u Quebecu neče prihvatiti to zlato, pogotovo kad do- znadu odakle je i tko ga poklanja. — Sto time hočete da kažete? — Monsinjor biskup sigurno bi prije dao spaliti svetište, ili molitvama iz njega tjerati ñavla. — Ma što kažete?... — To je zlato prokleto. — Ne shvačam vas, — reče Anñelika. — Niste se toliko prenemagaii kad ste prihvatili zlato koje vam je moj muž stavio na raspolaganje za put po Mississipiju. Mislim da ste ga došli čak i moliti. — To nije isto. — A zašto?...

— Iz važe ruke!... Možete zamisliti... Kameno¬ vali bi nas... Ona ih je šutke gledala i mislila: „Ne, nisu ludi. Još gore od toga." — Gospoño — reče Lomžnie sav očajan i obo- rivši glavu. — Neprijatna mi je dužnost što moram da vas upozorim kako se o vama prenosi nezgodno i dosta rašireno mišljenje, a dijele ga i naši sugrañani u Quebecu, pa i u cijeloj Kanadi. Iznenañeni, naime, vašim dolaskom, a i vašim podvizima, neki su se za¬ brinuli i učinilo im se da vide izvjesnu podudar¬ nost ... Pogled koji je u nj uprla Anñelika nije nimalo olakšavao njegov zadatak. Upola je več znala što hoče da kaže, ali joj se to činilo toliko nastranim da ga je pustila neka se bespomočno sam izvlači. No jedno je bilo sigurno: stao ju je hvatati biies. Dakako, nije očekivala bezgraničnu zahvalnost, ali ipak!... 537 Ne pretjeruju li malko ti pobožni vojnici; Ona ih je njegovala, posluživala ih u svako doba dana i noči, bila slomljena od umora. Upravo u tom trenutku boljeli su je mišiči na leñima i rukama jer je pijukom razbijala led koji je prokop za prilaz kuči bio pretvorio u klizalište. To isto jutro pokliznuo se gospodin Jonas i zadobio nezgodno' uganuče. Da se slična nesreča ne bi pono¬vila, Anñelika je bez prekida radila dva puna sata a zatim posula stazu pepelom i prašinom. I baš su taj trenutak odabrali da joj u lice dobace uvredljive bedastoče, da je optuže zbog njenih ñavolskih moči. Videči da se Lomenie neče izvuči, d'Arreboust izlane: — Sumnjiče vas da utjelovljujete demonku Aca- ñije. Jeste li čuli za ono proročanstvo? — Da! Čini mi se da se radi o jednoj viziji koju je imala neka vaša opatica. Objavila je da če jedna žena-demon nastojati zavesti duše u Acadiji. Doga¬ ñaju se i takve stvari, reče Anñelika s neusiljenim osmijehom. I tako su se, dakle, sabrala u meni sva svojstva potrebna da odigram tu ulogu? — Gospoño, mi se na žalost ne možemo šaliti s ovakvim sticajem okolnosti — uzdahne Lomenie.. Sudbina je htjela da se gospodin de Pevrac nastani

u Acadiji u isto vrijeme kad je bilo izrečeno to pro¬ ročanstvo, a to je uzbudilo duhove. U Kanadi se do¬ znalo da se uza nj nalazi žena čiji se opis izgleda po¬ dudarao s onim koji je dala vizionarka, zato je sum¬ nja pala na vas. Anñelika se ipak zabrinu. Kad je vidjela kako dva plemiča uzmiču, smje¬sta je shvatila da je stvar ozbiljna. Nije htjela samu sebe zavaravati. Čula je govoriti o toj viziji, a spome¬nuo ju je onako izdaleka i Nicolas Perrot... Ona je slutila da bi ljudi mogli doči u iskušenje da povezu jedno s drugim, ali nije mislila da če to postati oz¬biljno. Sada je vidjela Sto se dogaña* Zvijer se pokre-i. Čula joj je teški korak... INKVIZICIJA! CudoviSte koje ju je dočekalo u Americi nije dakle neukročena priroda, nego uvijek isti neprija¬telj, možda još zagriženiji od onoga u Starom svijet. tu. Ta nije joj bilo nepoznato da na španjolskim, te-ri tor i jama inkvizicija podiže najgolemije lomače u historiji Na njima su izgorjeli milijuni Indijanaca zato što nisu htjeli služiti službenicima Crkve. Onamo u Francuskoj, progonili su je jer je bila lijepa, voljena i hrabra žena, drukčija od ostalih... Ovdje če joj prišiti nadimak demonke... kao što su nekad bili doviknuli Pevracu: vještac!... U Americi je sve jasnije. Tu se strasti otvoreno pokazuju i raspaljuju. Morat če naučiti da prkosi mi¬tu, da se od njega brani, da ga pobjeñuje — a to je kao da se več pred njom stvarno nalazi neki zloduh koji joj se uvukao u kuču. Ali i zlodusima valja gledati u oči. — Razjasnite se, gospodine de Lomenie — reče ona s nemirom u glasu premda se trudila da ne pla¬ne. Nečete valjda tvrditi da u Quebecu ima značaj¬nijih, otmjenih ljudi koji bi imalo povjerovali u tu izmišljotinu, koji zaista vjeruju da bih ja mogla biti... utjelovljenje te demonke koju najavljuje pro¬ročanstvo? ... Na žalost, sve govori protiv vas! — poviče Lo¬ menie s gestom očajanja. — Iskrcali ste se upravo na onome mjestu za koje se moglo ustvrditi da pro¬ ročanstvo baš o njemu govori. Vidjeli su vas jahati na konju onim istim krajevima za koje opatica kaže- da če ih ugroziti demonka... A vi ste i lijepa... vr¬ lo lijepa, gospoño.' Svi koji su vas vidjeli samo su to potvrditi ... Zato je i bila dužnost monsinjora bisku¬

pa da traži podrobnija obavještenja... 569 — Ipak, nečete valjda reči da crkvene vlasti prl- •daju važnost tim naklapanjima... naročito ne njiho¬ vu tumačenju? — poviče Anñelika. — A upravo je tako, gospoño. Monsinjor nije mogao olako shvatiti izvještaje oca d'Orgevala i fra Marca sa rijeke Saint-Jeana. Uz to, kapelan redov¬ nica ursulinki u Quebecu, gospodin de Jorras, potvr¬ ñuje svetost i uravnoteženost sestre Madeleine, koje je on dugogodišnji ispovjednik. Otac de Maubeuge, jezuitski prior, takoñer je sklon da u vašem dolasku vidi nepobitna znamenja najavljenih nesreča.. Anñelika je od užasa raskolačila oči. — Ali zašto? — poviče. Zašto su svi ti svečenici protiv mene?. •. Joffrev de Pejrrac koji je upravo ušao, dolazeči iz radionice, čuo je taj povik. On ga je shvatio kao simboličan uzvik, krik uv¬rijeñene žene. Uvrijeñene i več stolječima odbaci¬vane. — Zašto?... Zašto su ti svečenici protiv mene?... Nije htio da priñe, nego je ostao zaklonjen u .mraku. Dužnost joj je da se sama brani. Nakon dugih stolječa, otkako Crkva-ženomrzac ispovijeda to odbacivanje žene, bilo je več vrijeme da se prolomi takav krik. A pravo je bila i to da to uradi najljepša i naj-:ženstvenija žena što ju je ikada zemlja nosila. Zastao je, nevidljiv. Izdaleka ju je promatrao s ponosom i dubokom ljubavlju, onako lijepu u nje¬nom iznenañenju i negodovanju od kojega su joj se malo-pomalo jagodice na licu stale rumenjeti a zele¬ne oči planule varnicama. Jedino je vojvoda d'Arreboust opazio de Pey-racovu prisutnost. Slutio je da se on smiješi gleda¬juči Anñeliku i oštra ljubomora ujede ga za srce. 570 „Taj Peyrac posjeduje blago i on to zna" reče u sebi. „On to zna... A moja žena nije nikada pripa¬dala meni..." Zuč mu se penjala na usta, otrov ispunjao nje¬govo srce. Podilazila ga je želja da svu svoju odvrat¬nost izbljuje naprasnim, potkazivačkim riječima ne bi li šatro tu pobjedničku ljubav, ali istovremeno, on je uočio da če sve

što bi mogao kazati proisteči iz okaljana izvora* njegova vlastita nezadovoljnog biča. Zato je šutio. Lomčnie je hrabro i savjesno nastavio. On je iz prsluka izvukao list i pokazivao ga s izrazom boli. — Ovdje su, gospoño, tačno zabilježeni podaci koji se navode u proročanstvu. Izvjesni opisi pejsaža napadno se slažu. Nedavno je jedan reformirani fra¬njevac, otac Mare, inače kapelan gospodina de Vau-venarta (Vovnar) na rijeci Saint-Jean, prepoznao — o tome nema sumnje — mjesto na kojemu ste se pred kratko vrijeme iskrcali vi, gospoño, i gospodin de Pe-yrac. Anñelika mu bez okolišenja istrgnu iz ruku pa¬pir i stade da čita. Vizionarka je opisivala mjesto na koje je bila prenesena u snu. 571 Lxxvin „... Nalazila sam se na obali mora. Drveče je raslo do uz samu obalu Pijesak je imao ružičast odsjev... Nalijevo, bila je sagrañena drvena postaja s visokom palisadom i kula na kojoj je lepršala za¬ stava Posvuda u zalivu mnogobrojni otoci, kao pospane nemani... Na kraju plaže, pod liticom, kuče od svijetla drva U zaljevu ljuljaju se dva usidrena broda... S druge strane plaže, malo podalje, po pri¬lici nakon milju-dvije hoda, nalazio se drugi zaselak, a oko koliba ruže... Čula sam kako kriče galebovi i kormorani." Anñeliki je stalo da nemirno udara srce. Kasnije če sebi predbacivati to uzbuñenje, jer čitajuči dalje taj dokument, uočila je pojedinosti koje bi joj omo¬gučile da smjesta opovrgne optužbu protiv sebe. Je¬dnog če joj dana taj tekst doči u pamet i ona če sve razumjeti, no tada če biti gotovo prekasno... Danas, ona je prije svega bila zapanjena time što se pouzdanije navodi Gouldsboro, te je osjetila nemočan bijes. „ ... Odjednom, jedna žena izvanredne ljepote iskrsla je iz mora i ja sam znala da je to demonkai. Qstala je tako lebdeči nad vodom u kojoj se odraža¬valo njeno tijelo, a njen mi je pogled bio nepodno¬šljiv jer to je bila žena... -i ja sam u njoj vidjela simbol svoga grešnog života... Odjednom, s kraja horizonta stade se hitrim skokom primicati neko biče koje sam u prvi mah držala demonom i ja pri- 572

mijetih da Je to jednorogi konj kojemu je u smiraju sunca dugi šiljak blistao kao kristal. Demonka ga je zajašila i vinula se u svemir... Tada ugledah Acadiju kao golemu ravnicu, koju kao da promatram visoko s neba. Znala sam da je to Acadija. Držeči je za četiri kraja kao pokrivač, de¬moni su je žestoko tresli. Demonka ju je pretrčala svojim ognjenim kopitima i svu je zapalila... Za sve vrijeme koliko je trajala ta vizija, sječam se da sam imala osječaj kako se na kraju okoliša kesi neki crni demon i kao da bdi nad blistavim demonskim stvorom, pa sam se na časove užasno bojala da je to sam Lucifer".,. „Stajala sam tamo sva očajna jer sam vidjela da je to propast za dragu zemju koju smo uzeli pod svoju zaštitu — no onda kao da se sve umiri. Neka druga žena prijeñe nebom. Ne bih znala reči je li to bila Sveta Djevica ili neka svetica za¬štitnica naših bratstava, ali njeno prisustvo kao da smiri demonku. Stala je kao prestrašena da uzmiče... ... I vidjela sam kako je iz šumarka izašlo ne¬kakvo dlakavo čudovište, bacilo se na nju i svu je raskomadalo, dok se jedan mladi arhanñel s ognjenim mačem dizao put nebesa"... Anñelika opet presavije pismo i počeka da se u njoj stiša strah i razdraženost... Sve je to bila tek hrpa besmislica, piskaranje fedovnice u čamotinji samostana, a ipak se našlo i ozbiljnih ljudi da u to povjeruju. Poznato je, meñutim, da su samostani puni ta¬kvih vidovnjaka. No bilo je u tom pričanju nečeg u čemu je sa strahom otkrivala i djelič istine, pa umjesto da se Usprotivi, ona zastañe i zamisli se. — Ako je istina — reče najzad — da se u opi¬sanom mjestu moglo prepoznati Gouldsboro, moram prihvatiti i to da je dolazak žene i konja na tu obalu naveo svečenika na krivo tumačenje proročanstva... 573 4-'* Uzmimo, moj dolazak! No kako da se branim? Sim¬bolika slika krije u sebi tako Različite činjenice, vi to znate. Slučajne podudarnosti ne čine mi se uvjer¬ljive. Tako vaša vizionarka ne precizira da li je de-monka bila crnka ili plavuša... Čudno je to kad se uzme u obzir s koliko je preciznosti opisan pejzaž. — Tako je. Ali sestra Madeleine nam je sama

precizirala da se prikaza digla iznad voda nekako u sumraku, pa joj nije mogla razabrati lice. — Lako li je tako. A kako je onda mogla utvr¬ diti da je ta žena lijepa ako joj nije vidjela lice? — Ona je prije svega govorila o ljepoti njena tijela. Upravo je njega isticala. Tijelo te žene učinilo se pobožnoj djevojci tako neobično lijepim da se i sama iznenadila i uzbudila. — Nema razloga da vam ne vjerujem, ali mi sve to izgleda nedovoljno da se mene počasti tom inkar¬ nacijom. Nitko valjda ne može tvrditi da me je vidio golu kako izlazim iz vode. Ona se naglo prekine i odjednom sva problijedi. Sjeti se malog, plavog jezera u kojemu se na putova¬nju bila okupala i straha koji ju je u jednom tre¬nutku prožeo kad joj se učinilo da je netko promatra kroz granje. Bila je dakle istina. Netko ju je onda opazio. Ona se izgubljeno zagleda u Lomeniea i d'Arrebousta i po izrazu njihova lica shvati da misle isto što i ona. Znali su. Netko ju je bio vidio i o tome pričao... Ona uhvati de Lomenie-Chamborda za zglavak ruke i silovito mu ga stisne. — Tko me je vidio? Tko me je promatrao dok sam se kupala u jezeru? Oči su joj sijevale munjom. Jadni malteški vi¬tez obori pogled. — Ne mogu vam to reči, gospoño! Meñutim, isti¬ na je da su vas bili opazili i to je samo moglo da pojača strah koji se počeo širiti zbog toga viñenja... 574 Anñeliku stade hvatati panika. Nije dakle sa¬njala kad je, usprkos zabačenosti kraja, bila osjetila, nelagodnost na obali jezera. — Tko me je vidio? — ponovi stiščuči zube. On odlučno odmahne glavom, pokazujuči da ne želi odgovoriti. Nije navaljivala. Uostalom, to i nije-važno!... Dugo je vjerovala da joj se od straha tek bilo pričinilo kako je vrebaju Irokezi, možda i sam Outtake, ali to je, eto, bio netko od tih francuskih Kanañana što švrljaju šumom, neki vojnik, oficir ili divljačar. A onda je stala da se širi legenda. Sve se-podudaralo. Vidjeli su je kako „gola" izlazi iz vo¬da"... Prokletstvo! Opet je obuze bijes i ona udari šakom po stolu.. — Neka vas ñavo nosi — reče stisnutih zubi — vas, važega kralja, vaše opatice i popove. Nema, da¬ kle, dovoljno daleke zemlje u kojoj bi se čovjek mo¬

gao zaštititi od tih ludovanja. Posvuda morate iskr- snuti vi i sijati razdor, pod izlikom da spašavate duše ili da služite francuskom kralju. Morate se baš svu¬ gdje pojaviti i onemogučiti ljudima da žive u miru. da se u miru okupaju! Pedeset hiljada jezera!.. U ovoj zemlji ima pedeset hiljada jezera, a zar se ja, za pasje vručine, ni u jednom jedinom neču moči osvježiti a da se tu ne zatekne netko od vaših i ne pretvori to kupanje u čudo Apokalipse?.. Zato što i neki prostak drži kako je imao čast da. mu se ukazu božanska priviñenja, vi čete se odmah povesti za njim ... Smatrate se sretnim što je upozo¬ren kako prisustvo jedne žene koja se kupa u jezeru ugrožava Novu Francusku... A tko je vodio mene kad mi je palo na pamet da vas tražim u snijegu, u kojemu biste bili našli smrt? Ako je to bio ñavo, moj gospodar, treba vjerovati da vam je on izvrstan pri¬jatelj, jer sam vam ja spasila živote. Njegovali smo vas u bolesti, podijelili s vama svoje posljednje na¬mirnice, bili prisiljeni da ubijemo svoga posljednjeg konja... I nije vam bilo dosta Sto ste nam s vašim Hurff= nima naprtili zarazu, prihvatili našu njegu i gosto- 575 primstvo, dijelili s nama posljednje Talihe hrane, do¬bili obečanje da čemo potpomoči ekspediciju gospodi¬na de La Sallea — sad nas još pitate nismo li sluge sotone i nisam li ja ta demonka koju su najavili... Dokle čete ostati tako djetinjasti? — reče ona pre¬zrivo i gotovo sažaljevajuči ih. Zbog gospodara kojima služite, danas ste se po¬kazali kukavicama, glupanima i nezahvalnicima... Ke želim više da vas gledam. Izlazite!... Ona ponovi jednoličnim, ali jednako ledenim glasom: — Napolje! Izlazite iz moje kuče. Dvojica plemiča ustanu i oborene glave uput* *e k vratima. 676 LXXIX Napolju ih dočeka blijedoljubičast sumrak i po¬put noža britka hladnoča. Hodali su nasumce i te¬turajuči po zaleñenoj zemlji, a zaustavili se tek na obali jezera. Oči su upirali prema istovremeno mrač¬nom i prozračnom horizontu, s kojega je dopiralo ne¬što svjetlosti. Njima, zrelim 1 prekaljenim ljudima, dogodilo se, eto, da u ovaj večernji sat, dok nisko po zemlji zviždi sjeverac i raznosi snijeg, da se odjednom osjete bespomočno kao siročad.

Upravo su zaključili kako če im život postati za¬ista nesnošljiv izgube li naklonost gospoñe de Pevrac. — Nismo ovo zaslužili — reče Lomenie turobnim glasom. — Nismo... Ali shvačam i nju ... Razumljiv mi je njen gnjev. Nikad sebi neču oprostiti što sam baš ja morao prenijeti te blezgarije koje su povrijedile obožavanja dostojnu mladu ženu, koja nam je uči¬ nila samo dobra. — Ona je u pravu, Chambord! Pokvarenjaci smo mi! A tome su krivi ti jezuiti. Nakljukali su nas svo¬ jim glupostima. Više i nismo ljudi — Časne mi riječi — reče sa zaprepaštenjem Lomenie, — držao sam vas veoma odanim toj gospodi od Družbe Isusove gotovo jednim od njihovih!... Žar vi i vaša supruga na predstavljate primjer koji... 577 — Jezuiti su mi oteli ženu — reče vojvoda. Više i nisam znao da je moja. Koristili su se ovime samo da mi je oduzmu. Može se reči da više i ne postojim. Napravili sU od mene eunuha u službi Crkve... U divnom li sam položaju! Cak je i krščanski brak u 17 Anñelika u novom svijetu »7« njihovim očima grešan. I upravo mi je dama sa Srebrnog jezera pomogla da sve to shvatim. Prekra¬sna je to žena i toliko ženstvena... Volim njen polet, vatrenost koja iz nje izbija. To je žena koju poželiš uzeti u naručje... On se nakašlja jer je govorio preglasno, pa ga je ledeni zrak ujedao za pluča. — Shvatite me vi, prijatelju, jer to nitko neče moči u Quebecu, kad odem da bacim kamen u nji¬ hovu žabokrečinu. Dama sa Srebrnog jezera pripada samo Pevracu. Ona je stvorena da je muškarac grli... kažem vam. Ona je stvorena da bude u naručju toga čovjeka. I dobro je tako! A i pravo! Eto, što ja mi¬ slim. — Vi buncate, prijatelju. Više to niste vi. — Možda! A moguče je da opet pronalazim sebe. Jer i mi smo nekad bili vatreni, razdragani, pomalo razvratni, i vjerovali u Boga i život, ali smo ga osta¬

vili daleko za sobom na nekoj okuci mladosti, u zbrci stega i nametnutih zahtjeva, nespojivih s Istinom. A Peyrac nikad nije iznevjerio sebe, ostao je čvrst poput litice u životu ispunjenom gnusobama. Zavidim Pevracu, ali ne samo zato što je muž toj ženi, več zato što je na svakoj etapi svoga života — ponovi d'Arreboust tvrdoglavo — čak i pod prijetnjom smrti, ostao vjeran sebi. A najteža je etapa mladost jer se u njoj pada pod jake uplive, od kojih nas ništa ne spa¬ šava jer utvaramo da su oni posljedica naše vlastite volje. Sumnjate li još uvijek da je demonka? — Upita on — upiruči divlje kažiprst u Lomeniea koji je cvo-kotao od hladnoče. — Ne, nikada je nisam time sumnjičio. Sjetite se da sam se u Quebecu suprotstavljao takvim brbljari¬ jama, i svi su me salijetali i optuživali da sam op¬ činjen. Vi prvi... — Da, istina je i molim da mi oprostite! Sada shvačam. Nebesa, ja umirem od hladnoče! Brzo se vratimo i izvinimo se toj Šarmantnoj ženi koju smo tako teško uvrijedili. 578 LXXX — Bojite li se da ču vam odsada uskratiti je¬ lo?... upita Anñelika kad je vidjela kako pokajnič¬ ki stoje iza nje. — Bačeni u ponor mraka, gdje se čuje plač i škrgut zubi... — uze da citira grof de Lomenie — a bije hladnoča da kamenje puca — nadoda s kukavnim osmijehom. Ostavši sama, Anñelika se malo-pomalo bila umi¬rila. Premda u početku povrijeñena i uzrujana, za¬hvaljujuči svom smislu za humor, ona zateče sebe kako se smiješi na pomisao da je njen dolazak u Ameriku mogao onako neugodno iznenaditi prazno¬vjerne Kanañane, pomiješavši se s njihovim vizijama. A osvečivala ju je ponešto i zbunjenost biskupovih opunomočenika. Jadni Lomenie bio je na živoj vatri, dok za d'Arrebousta nije mogla ustanoviti od čega je onako bijesan: da li zato što mora da preklapa s tobožnjom Luciferovom službenicom, ili zbog toga što je prisiljen igrati pred njom ulogu inkvizitora. Bila je sklonija da vjeruje u ovo

posljednje. U toku ovih posljednjih sedmica svatko je bio naučio da poštuje sebe. Zato, kad ih je za sobom vidjela onako posramljene, bila je sklona da im oprosti. Malteški vitez joj objasni kako shvača njenu muč¬nu uzrujanost i zamoli je da mu oprosti što se poka¬zao nesmotrenim. Ona se prevarila. Daleko su od toga da je sumnjiče zbog tobožnjih veza s legijama pakla. Htjeli su je samo upoznati sa činjeničnim sta- 579 njem, s izvjesnom opasnošču... Njihovi sugrañani očito su u zabludi. Oni če več pronači način da im to objasne kad se vrate u Quebec. Ona im pruži ruku na poljubac i oprosti im. — To je vrlo visoka dama, — govorio je vojvoda d'Arreboust. — Zakleo bih se da je bila primana u sve pariške salone, čak i na kraljev dvor, sudeči samo po tome kako pruža ruku, U toku burnog razgovora što ga je vodila s dva¬ma plemičima, Anñelika nije bila primijetila svoga muža. On se bio nečujno povukao. Čekao je da sama zapodjene razgovor o inci¬dentu, no ona je šutjela. Kad je o svemu razmislila, došla je do uvjerenja da stvar i nije vrijedna komen¬tara. Bar ne zasada! Možda kasnije, ako se ispostavi da poprima veče razmjere te im može naškoditi. Bo¬jala se de Pevracovih reakcija kad je ona sama bila u pitanju. S druge strane, razjašnjavanja što ih je imala s dvama predstavnicima Kanade osigurala su im pouzdane saveznike. Dvije utjecajne kanadske ličnosti bile su prisiljene da stanu na njenu stranu. Otac Masserat, nije gajio neprijateljstva. A Ca-vellier de la Salle je dobio traženi novac. Baš je on mario, dolazi li od demona ili providnosti, glav¬no mu je bilo da ostvari svoje planove. Čovjek se pitao kako je taj neosjetljivi i proračunani mladič, onako hladan i poduzimljiv, sav zaokupljen svojim poslovima, mogao deset godina vjerovati da je pred¬odreñen za svečenički poziv. .Dokle god se Anñelika osječala meñu svojima, u utvrñenju, nije se bojala. Njen položaj bio je sasvim drukčiji od onoga u kojemu se nalazio Joffrev de Pey-rac kad su ga bili optužili da je vještac i kad su se predstavnici kraljeve vlasti i inkvizicije mogli svuda uvuči, čak i u njegov dvorac. Ona je slobodna! Počela je da bolje shvača smi¬sao tih riječi dok joj je pogled lutao djevičanskim, snijegom prekrivenim i još nepokorenim planinama. Bila je to nezavisna zemlja, bez vladara, i nimalo nije marila za prava francuskog ili engleskog kralja, S80

I suviše je bila velika za onih nekoliko ljudi koji su pokušavali da je prisvoje. U utvrñenju, Anñelika je još dublje osječala da je Joffrev de Peyrac jedini gospodar o kojemu ovisi njena sudbina i da on ima i snagu i moč da je od svakoga obrani Obečao joj je da če na prolječe dovesti u Wapassou dvadesetak--tridesetak plačenika, pa če tako imati posadu triput jaču od najbolje branjenih francuskih naseobina. Ti če ljudi izgraditi utvrñenje po nacrtima koji več obe¬čavaju da če biti najljepše i najbolje zamišljeno u čitayoj Sjevernoj Americi. Zajedno sa svojim mužem i sinovima, Anñelika se s veseljem nadnosila nad te planove. Ona se i sama brinula za udobnost ukučana, predviñala gdje če biti stanovi za bračne parove, gdje obiteljska bla¬govaonica, a Uz dučan i posebna dvorana u koju če moči zalaziti Indijanci te po miloj volji pijuckati i podrigivati!... Več je zamišljala i vrt, staje, povrt-njak... U ožujku, vrijeme se bilo toliko popravilo da je več trebalo misliti na odlazak pojedinih grupa. Budu li s njim otezali,' lako bi potkraj zime mogli zapasti u opasni, teško raskvašeni snijeg koji ponekad u to doba pada još obilnije. Nicolas Perrot kretao je na jug sa zadatkom da do misionarske stanice u Noridgewooku otprati Pa-cifiquea Jusseranda, kojemu stanje s očima još nije dopuštalo da se sam kreče. Indijanca koji je bio doveo „dobrovoljca" dodijelili su, kao pratnju do Quebeca, gospodi d'Arreboustu, de Lomenieu i ocu Masseratu. Najzad, grupa koja je imala da prevali najduži put odlazila je na istok, u pravcu jezera Champlain. U njoj su bili Cavelier de la Salle, Florimond, Yann le Couennec te, iz obližnjeg plemena, jedan mladi Indijanac koji je molio da ga povedu sa sobom. Po¬djela namirnica predstavljala je težak problem: so-ljeno meso, sušeno meso, Kukuruzno brašno, raki¬ja... Dade li se svima sve što je potrebno za više-dnevno putovanje, stanovnici utvrñenja ostat če go- 581 tovo bez ičega. Zato se trebalo nadati da če providnost njihovim stopama natjerati divljač. Na dan polaska, Anñelika je stala na kučni prag s vrčem rakije u ruci i svatko je ispio čašicu za sre¬tan put. Kako je još uvijek tvrdi i sipki snijeg omo¬gučavao lako kretanje i bez krpalja, njih su prebacili preko ramena. Hladnoča je i dalje bila oštra, ali je popuštala. Ne odviše. Putnici su upravo željeli nisku tempera¬turu, jer potraje li pet-šest dana, oni če več biti iz¬van opasnosti...

Florimond zagrli majku ne pokazujuči tugu, ali ni preveliku mladenačku radost koju izaziva grozni¬ca putovanja. Bio je miran. On još jednom provjeri s ocem instrumente i karte što ih je nosio sa sobom i izmijeni s njim posljednjih nekoliko riječi. U pore-denju s Cavelier de la Salleom, pa čak i Bretoncem, Florimond se činio starijim. To se po nekim sitnim detaljima tek naslučivalo, ali svatko je osječao kako če se, u evntualnim poteškočama, ostali navaditi da se oslanjaju na njega. Plemička krv več se stala na¬metati. Kad je Florimond upro u daljinu pogled svojih crnih očiju odmjeravajuči prirodu prije no što če se izložiti njenim opasnostima, te polako krenuo u prav¬cu jezera, Anñeliki se stislo srce, ali više od udivlje-nja i radosti. A i od zadovoljstva, takoñer. To je u svijet polazio jedan novi Joffrev de Pevrac. Malo prije tih putovanja, koristeči se prisutno-šču oca Massčrata, Octave Malaprade i Elvira su se vjenčali. Jezuita je najprije odlučno odbio da potvrdi vezu izmeñu jednog katolika i okorjele protestantki¬nje. Zatim je Malapradeu očitao malu propovijed podsjetivši ga da je brak sakrament koji supružnici podjeljuju jedno drugomu i da nije uopče obavezno posredovanje jednog svečenika, osim zato da u matič¬nu knjigu unese svoje ime kao svjedok. Ako je dobro razumio, funkciju činovnika-mati-čara vrši ovdje gospodin de Pevrac. A Sto se tiče 682 božanskog blagoslova, niSta r.e ir.ože priječiti supru¬žnike koji žele i time okruniti svoju zakletvu, da ga prime na isti način kao i ostali članovi nekog skupa vjernika kada prisustvuju službi božjoj. Malaprade je bio bistre pameti. On reče da je razumio i otiñe bez navaljivanja. Ali sutradan ujutro, gotovo čitavo ljudstvo utvrñenja natisnulo se u sobicu u kojoj je otac Masserat držao misu. Svi su bili u čistoj odječi i kad se svečenik okrenuo da okupljene blagoslovi znakom križa, nije meñu njima posebno zapazio dvije stisnute, skromne prilike čije je ruke toga dana ukrasio zlatan prsten. Tako su Octave Malaprade i Elvira bili vjenčani pred Bogom i ljudima i za njih su na tavanu uredili poseban stan. Kad su u Quebec stigli izaslanici gospodina de Frontenaca, za koje se držalo da su več odavna zagla¬vili u snijegu ili da ih je grof de Pevrac pobio, do¬čekali su ih kao da su se vratili od mrtvih. Vladao je utisak kao da su se u najmanju ruku vratili iz pakla, pa su ih sretali sa strahom i po-žtovanjem. Ozbiljni vojvoda d'Arreboust unio je od¬mah

pometnju svojim neuobičajeno veselim držanjem i izjavama koje su, blago rečeno, zaprepaštavale. — Dogodilo se zlo — rekao je. — Ja sam zalju¬bljen. Zaljubio sam se u damu sa Srebrnog jezera. A vitez de LomLnie-Chambord nije izmijenio svoje prvotno mišljenje. Usprkos vizionarskim otkro-venjima, usprkos Pont-Briandovoj smrti koja ih je sve potresla, on je u tuñincima iz Wapassoua i dalje vidio prijatelje. Čitav dan bio se zatvorio s guvernerom u dvorac Saint-Louis a zatim otišao k jezuitima, s namjerom da i njih urazumi. Kad su mu spomenuli Font-Briandovu smrt, on izjavi: 582 — Zaslužio ju je! Raspričao se o svojim doživljajima i boravku meñu „opasnim hereticima", opisivao svaku pojedinu ličnost tih gotovo legendarnih ljudi, hvalio Peyra-covu naobrazbu i veličinu, te rudare koji u svojim uprljanim rukama drže šipke zlata. A kad je stao da govori o NJENOJ ljepoti, bio je prosto neiscrpljiv. — Zaljubljen sam u nju — ponavljao je djeti¬ njom upornošču. Glas o toj pometnji stigne do Montreala te mu njegova žena, koja je od bijesa sada drukčije reagi¬rala, uputi pismo: „Dostavili su mi o vama nemile vijesti... A kad se samo sjetim da vas ljubim" ... On joj otpisa: „Ne, vi me ne ljubite, gospoño!... a ni ja vas." Nikada u to doba godine nisu glasnici, s krpljama na. nogama, toliko puta morali prevaljivati onih pe¬deset milja što dijele ta dva grada. Nikada se u Quebecu ni u Montrealu nije toliko spominjala ri¬ječ „ljubav", doprijevši u prolazu i do gradiča Trois--Rivieres u kojemu, dakako, o tome ništa nisu znali, i nikada se nije toliko raspravljalo u težnji da se tačno utvrdi smisao toga najznačajnijeg osječanja. I sam gospdin d'Arreboust je priznavao da se u njemu nešto poremetilo, ali po njegovu mišljenju nikako u negativnom smislu, čime se drugi, naravno, nisu slagalL Prilično se ponosio svojim skandaloznim izjavama i uspijevao nasmijati oduševljenog Fronte-naca. Guverner je želio da se pregovori započeti s gro¬fom de Pevracem nastave, te su vojvoda i on, u gor¬njim odajama dvorca, uz plamen klada u kaminu, veselo raspredali o dražima lijepih žena, o ljubavnim užicima i nezgodama, jer je Frontenac ostavio u

Fran¬cuskoj zamamnu, vjetrenjastu i zaboravljivu ženu koju je mnogo ljubio. Strastvena raspravljanja, vatrene maštarije i grandiozni planovi podržavali su i zagrijavali duhove, a to je pomagalo Kanañanima da živi dočekaju kraj 684 rime. Jer stizalo je vrijeme gladi, zamora oñ hladno¬če, a po gradovima ljudi su več klonuli od nestašice hrane i stalne borbe protiv užasne smrzavice. Bojali su se da neče izdržati do pristajanja prvih laña iz Francuske. Znali su da pustim prostranstvima več-huji smrt kao snježna vijavica. Posade udaljenih, utvrñenja sahranjuju svoje drugove umrle od skor¬buta. Sada meñu nesnalažljivim plemenima misionar gricka svoj pojas od sobove kože, dok čitava sela gonjena glañu kreču prema, ni sami ne znaju kakvu utočištu i umiru na bijelim stazama. Drugi dočekuju, smrt uz vatru na izdisaju, ogrnuti crveno-plavin* pokrivačima kupljenim u zamjenu... Kad je početkom aprila opet stao da dugo pada. težak i smrznut snijeg, vojni guverner, gospodin pu¬kovnik de Castel-Morgeat (Kaštel Morža), koji je bio> nepomirljiv neprijatelj žiteljima Wapassoua, posvuda je u Quebecu ponavljao sa ciničnim osmijehom kako više i nema smisla govoriti o tome jesu li zaslužni ili štetni jer su u onoj šumskoj zabiti sad več ionako pomrli i oni, i njihove žene, i djeca, i konji. 585- LXXXI Malo-pomalo, Anñelika je osječala kako je hvata 'težak umor. Bivalo je to ujutro. Cim bi otvorila oči, sasvim pri svijesti i željna da se preda dnevnim po-.slovima, osjetila bi kao da ono što leži u ulegnuču ma¬draca i nije njeno tijelo, več olupina kakva broda nasukanog na pijesku. A opet, nigdje nije osječala bolove. Zahvačalo je to njenu nutrinu, premda je sada znala da nije noseča. Nešto se u njoj bilo polomilo, ¦a nikako da smogne snage da to ponovo sastavi. „Umorna sam", sa čuñenjem je ponavljala u sebi. Produžiti s ležanjem ne bi imalo smisla. Naprotiv, od toga bi se osječala još težom, još apatičnijom, -komadom drva u kojemu budna svijest tjera na rad, ali klada kao klada — ostaje nepokretna. Nedostajao joj je Florimond. Bio je tako veseo, postojane čudi, več navikao da se ne raznježuje nad „samim sobom, kako se znalo dogañati njegovu ocu. A ako mu se to ponekad i dogodilo, okretao je u šalu, kao onoga dana kad se gotovo srušio od umora i povikao: ,,A ja? Na mene nitko ni da pogleda!" Cak je i onda nasmijavao druge, izigravajuči lakrdijaša. Imao je temperament pravog Francuza, ono dragocje-mo svojstvo pučanina koje se

može osjetiti ; u kraljevu predsoblju, jer kada god je situacija škakljiva ili mo¬žda bezizlazna, pljušte dosjetke. Za njega se nije bo¬jala. Možda bi,' kao i sve majke, bila i osjetila strah da je imala snage o svemu razmisliti. No bila je tako umorna da je prešla preko te brige. Prožimao ju je mnogo prodorniji bol, od oskudne hrane koje je svak' L86 dan bilo manje. Bljutava kukuruzna kaSa više nikako da proñe kroz grlo. Opet su ostali bez zrna soli, a me¬so je bilo tako tvrdo da su ga dugo morali žvakati. — Umorna sam — ponavljala je u sebi Anñelika. Ponekad je to izgovarala glasno, da osjeti neko olakšanje kad več nikome ne smije da se povjeri. S naporom je ustajala iz kreveta. Svaki je pokret bio mučan, ali kad se nakon temeljitog umivanja jed¬nom obukla, brižljivo namjestila svoju kapicu, dotje¬rala na sebi brojne suknje i krznenu odječu, a o boku joj se nažao njen omiljeni pištolj, odmah se osječala bolje i umor bi gotovo nestao. Meñutim, dok god ne bi nešto pojela, toliko je bila nervozna da je izbjega¬vala razgovor s okolinom, iz straha da ne plane pa počne prigovarati i slati ih do ñavola. To se več do¬godilo dva-tri puta: jednom kad ja Honorina čitav dan plakala, drugi put s Cantorom koji se odonda stalno mrgodi, a jednom umalo da nije skočila u oči Clovisu kao zmija zato što je pljunuo na pod. Daka¬ko, poslije su se pomirili. Najzad, stvari je trebalo uzeti takvima kakve su, priznati da je tijelo ranjivo i da je duh pogrešiv ako ne nalazi podrške u tijelu. Neprestano je osječala kako se ljuti na samu sebe, kao da je zbog nečeg kriva, nešto propustila da učini. Jedne večeri povjeri se mužu dok je ležala opružena pored njega, s glavom naslonjenom na njegovo rame. — To je jednostavno od gladi, slatka moja go¬ spoño — reče on milujuči joj smežuran, bolan trbufa. Kad opet budete dovoljno jeli, vidjet čete život u ljepšim bojama. — Ali kako to da se vi nikada ne žalite, uvijek ste jednako raspoloženi... — Ja sam stari panj, otvrdnuo uz vatru. I on stade da je dugo privija uza se, kao da joj želi podati muževnu snagu svoga neukrotiva tijela. Ona ukrsti svoje noge s njegovima, cgrli ga rukama i zaspi se čelom na njegovim čvrstim grudima. — Osječam — reče mu jednoga dana — da je žena stvarno roñena iz muškarčeva rebra, kao što se i dijete raña iz majčine utrobe.

587 Cesto je trpjela od nesnosnih glavobolja. A več sutradan, snijeg je opet počeo da pada u dugim koprenama. Više se nije ni ledio, a padao je u tolikim količinama da se Nicolas Perrot vratio tek krajem marta. Usprkos krpljama, često je prijetila opasnost da on i njegov Indijanac ostanu zatrpani pod nekim smetom. U misiji u Noridgewooku zatekao je jedino pomočnika oca d'Orgevala, oca Guerandea (Gerand), i predao mu Pacifiquea Jusseranda. Nije se usudio proslijediti do Holanñaninova dučana, nego se radije vratio u Wapassou, boječi se da če užasno nevrijeme potrajati a neizvjesno prolječe, kad snijeg počne kop-niti, učinit če neupotrebljivima sve putove i rijeke. Predlagao je da se krene u duži lov prema zapadu, do jezera Umbagoga u područje Mopoumtooka, i da s njim poñe jedan dio muškaraca. Jelen se sada pari i njegov siloviti zov več se prolama ledenim šumama. Lakoga je uhvatiti premda ne predstavlja osobit pli¬jen buduči da je omršavio od zime i borbe sa svojim rivalima. Mogli bi nabasati i na stada košuta, ubiti medvjeda u njegovoj jazbini koju su jesenas obilje¬žili, a konačno, uvijek če toljagama lako dotuči da-brove koji več izlaze iz bara i kanala na kojima led počinje da "puca. Indijanska plemena s radošču če dočekati bijele lovce koji dolaze sa zalihama baruta i sačme. Da bi što više živeža ostalo u utvrñenju, Ni¬colas Perrot je odlučio da se za svakoga ponese mala količina loja, pšeničnog brašna i suhoga mesa stuca-nog s travama. To če dostajati za dva obroka dnevno, a pripremat če ih na indijanski način tako da u šaci rastope malo te mješavine. Proračunao je koliko im je toga potrebno za šest dana hoda. — A ako vas zadrži oluja ili kopnjenje snijega? — reče Anñelika kojoj su se te putne zalihe učinile očito nedovoljnima. — Lovit čemo! Ptice več počinju da se motaju po grmlju: bijele jarebice, polarne ugare, ponekad čak i labradorske guske. A ima i zečeva ... Ne brinite za nas, gospoño'. Tako smo ratovali i u vrijeme gospo- 588 dina de Tracvja (Trasi): sto i dvadeset milja, usred zime, do irokeških naselja u dolini Mohavvk. Na ža¬lost, u ratnoj groznici podmetali smo vatru pod iro-keške tavane ne misleči kako ni sami nemamo hrane za povratak. — I što se dogodilo? — Mnogi su pomrli — reče filozofski Nicolas. On nabaca na se rog za barut, remen sa fišecima,

lovački nož u futroli ukrašenoj perlama i dikobra-zovim bodljama, čuturicu s rakijom, sjekiricu i ki-jaču, kresivo s dugim strukom truda. Julu, kesice s kremenjem.i s duhanom, vjetrovku s kožnatim re¬sama, crvepu vunenu kapu, peterostruko upleten ša¬reni pojas — a zatim krene teška koraka, kao pravi šumski lutalac, gacajuči na svojim krpljama, na čelu svoje male čete. Na stolu je zaboravio torbu s namirnicama pa je Anñelika morala potrčati i vikati za njima. Več su bili daleko, na drugom kraju jezera, pa su dali znak da ne mari. Zbogom! Zašli su u gustiš, u pahuljasti i čisti svijet snije¬gom otežala drveča što se oko njih dizalo u bujnim piramidama, ravno poput sviječa, mjestimice kao bli¬jede sablasti, a za sobom su dugo ostavljali prašina-stu brazdu od hiljada blistavih čestica. Pored žena i djece, u nastambi je ostao samo mali broj muškaraca, no i za njih je još uvijek bifo nedovoljno hrane. Cantor je još jednom bio bijesan na oca jer mu nije dopustio da se pridruži lovcima, kao što mu je več bio zabranio da otputuje s Florimondom. Anñe¬lika se složila s mužem da je mladič nakon bolesti preslab a da bi mogao pješaČiti do jezera Umbagog, a i da stigne onamo, lako mogu zateči plemena de¬setkovana glañu, ukoliko več nisu odlutala na jug, u varavoj nadi da če tako umači smrtnoj zimi. Pejrrac utješi svoga mlañeg sina rekavši da ne¬tko i od zdravih mora ostati da razapinje zamke za divljač. Svaki jutro mladič je hrabro odlazio na taj 589 posao. Ponekad bi donio zeca, katkada se vračao pra¬zne torbe, a kako nije bilo lako postavljati mamce, brzo se umarao, usprkos svojoj hrabrosti. Vračao se toliko gladan da bi sam bio pojeo mršavu lovinu što ju je donosio. On opet oboli i zato prestadoše s po¬stavljanjem stupica. Indijanci iz malog Logora dabrova u više su na¬vrata dolazili da traže kukuruza i valjalo im gu je davati. U zamjenu su nudili malo dabrova mesa. Jednog su se dana pokupili i nekamo otišli. Izuzev Joffrev de Pevraca, oni koji su ostali u utvrñenju bili su ili fizički slabi, ili pravi invalidi Tu su bila dva Španjolca a jedan od njih, Juan Alva-rez, još nije ni mogao ustati iz kreveta. Preostajali su šutljivi Englez i zimogrozni Enrico Enzi, te gospo¬din Jonas i Kuassi-Ba koje su držali-odviše starim da bi sudjelovali u lovu. Ova dvojica su stizala posvuda, na sve bacali oko i dobar dio najtežih poslova preuzi¬mali na sebe: cijepali drva, odstranjivali snijeg, raz¬bijali led, popravljali gdje god se nešto pokvarilo.

I Clovis bi bio pošao s lovcima da se dan ranije nije otrovao olovnim solima. Kuassi-Ba je na vrijeme opazio kako je kovaču natekao jezik i kako se tuži da mu sve ima nekako slatkast okus. Otišavši u šupu u kojoj je Overnjanin obično obavljao svoje metalurgijske poslove, crnac je ustanovio da je Clovis zbog hladnoče začepio sve otvore i pukotine i tako spriječio prodor ne samo hladnoči nego i zraku, a da pri tom nije mislio kako če se otrovne pare prilikom otapanja rudače zadrža¬vati u prostoriji. Kuassi-Ba je odmah izvijestio grofa de Pevraca pa su kovaču stali davati umirujuče ča-jeve kako bi mu ublažili želučane grčeve od kojih se sav previjao. Ali protiv teškog otrovanja ovakve vrsti nedostajao je onaj pravi lijek: mlijeko. Otkako su nogom stupili na američko tlo ni kapi ga nisu vi¬djeli; zapravo sve od odlaska iz La Rochellea, izuzme li se onih nekoliko zdjelica kozjeg mlijeka što su ga na Gouldsborou ostavljali za djecu. No rudari su 590 znali da u nedostatku mlijeka mogu vrlo korisno po¬služiti iznutrice kuniča, osobito jetra i srce, kad ih se zgnječi i pojede sirove. Ali gdje da ih nañu? Cantor je odmah otišao da obiñe zamke i vratio se sa dva bi¬jela zeca. Anñelika je bila toliko sretna da je počV mala shvačati zašto u toj zemlji francuski Kanañani, vide posvuda čudesa. Čim je progutao smjesu koju. mu je pripremio i dao lično grof de Peyrac, kovaču. je odmah bilo bolje i znalo se da je izvan opasnosti. No morao je da odleži dugi niz dana tresuči se pod. svojim pokrivačima iako su mu u krevet metali vrele oblutke da ga ugriju. Anñelika više nije imala snage da se brine o-njemu. — Sreča da se to dogodilo vama, Clovise. Dovolj¬ no ste rñav da se sami branite, jer sam zaista posve- iscrpljena. Ali Clovis je odbijao ña ga njeguju gospoña Jo¬nas i Elvira, i plačljivo je stenjao. — Hoču da me njeguje ONA — govorio je. To- nije isto. Ima u njenim rukama nečeg što iscjeljuje... I Anñslika je bila prisiljena da ponekad sjedne-uz njegovo uzglavlje i malo s njim porazgovori kako još više ne bi oslabio od sumornih misli. — Sto čete sa zlatom koje čete zaraditi u službi i gospodina de Pevraca? — upita ga jednog dana. Njegov odgovor je bio tako čudan da je u prvi1 mah pomislila da bunca. — Kad nakupim dosta zlata, poči ču u jednu dražicu Mont-Deserta (Mon Dezer) — a znam tačno- gdje se nalazi u zaljevu Gouldsboro — i zakopat ču ga na morskom dnu. Zatim ču otiči u Novu Granadu,

u srcu Južne Amerike. Kažu da se tamo mogu nači smaragdi krupni kao jaje. Ja ču ih nači. A onda ču krenuti u Istočnu Indiju, u kojoj, vele, ima rubina,, safira i dijamanata, pa bude li potrebno, povadit ču ih i iz očiju idola po hramovima. I kad budem sa¬ kupio dragog kamenja koliko ja želim, vratit ču se po svoje zlato i iskovat ču haljinu za malu Foyu de Con- <ques. Iskovat ču joj krunu i papuče i optočiti ih dra¬guljima, a bit če ljepše od svega što su joj do sada izradili... Andelika zbunjeno upita tko je ta Foy de Con->ques. Da nije neka stara ljubav, izgubljena vjerenica? Clovis joj dobaci pogled koji je govorio da ga je naljutila i sablaznila. — Kako, gospoño! Vi zaista ne znate za svetu Foyu de Conques? Pa to je največe svetište na svi¬ jetu. Zar nikada niste za nj čuli?... Andelika prizna kako je njeno neznanje neopro¬stivo, a bit če da joj je od umora oslabilo pamčenje. Svakako, čula je za svetište Conques-en-Rouerque {Konk an Ruerg), u planinama Overnje. Onamo se, u jednoj utvrñenoj crkvi, u relikvijaru od čista zlata, •čuva jedan zub i malo kose male rimske mučenice iz II stolječa, kojoj su se pripisivala brojna čudesa, oso¬bito njeno zalaganje za sužnje i pomoč u njihovu bijegu. — Triput sam joj nosio svoje lance — reče Clovis ponosno. — Najdeblje što su se ikad vidjeli: one iz zatvora u Aurignacu (Orinjak), pa u kuli u Manco- ussetu (Mankuse) i one u zloglasnim podzemnim uza¬ ma biskupije u Riomu. — Znači da ste bježali? — upitale djeca prila¬ zeči. — Pa da! I na kakav način, zahvaljujuči maloj svetici koja mi je priticala u pomoč... Kad bi Anñeliku pozvali drugamo, Honorina je ¦ostajala uz bolesnika i čuvala ga držeči u svojim ru¬čicama njegovu krupnu crnu šapu kako je vidjela da to radi njena majka. U toku zime Andelika je bila primijetila koliko joj kčerka umije da se nametne i najnepristupačnijim njenim drugovima.. Miljenici su joj bili Jacques Vignot i Clovis. Toliko ih je salijetala i prema njima bila pa¬žljiva da su najzad kapitulirali. — A zašto ti se ja toliko sviñam? — upitao je tesar jednog dana djevojčicu. *

— Jer se uvijek ñereš i govoriš rječetine!... Honorina se nekako izdužila i problijeñela, i do¬bila bolestan izgled. Kosa joj je sporo rasla i Andelika ju je več vidjela čelavu za čitav život. Dvadeset puta na dan upirala je u nju svoj zabrinuti pogled. Opa¬zila je kako djevojčica često razvlači usne nad svojim oteklim desnima i sa strahom je predosječala da če uskoro podleči strašnoj bolesti, skorbutu, koji zimi hara u cijeloj zemlji. Znala je da se bolest može spriječiti jedino po¬vrčem i raznim vočem, ali sva je zemlja bila još pod snijegom. 592 U AnaellK« u novom svijetu 593 ixxxn Peyrac je osječao duboki umor svoje žene. Nije više bila onako vesela, govorila je malo, borila se za ono najnužnije. Kad je ujutro ustajala, ograničavala se da obavi samo ono što je osiguravalo normalan život i zdravlje njoj i ukučanima za koje se morala starati. Njena briga za kčerku i sina, za bolesnike i one koji uslijed neotpornosti mogu sVaki čas oboljeti, pa i za njega samog, ispunjala je čitavo njeno biče i još ga više iscrpljivala. Kad bi navečer legao pored nje, njeno opušteno predivno tijelo budilo je u njemu žudnju. Znao je da bi se na njegov poticaj poslušno predala, ali je osje¬čao i neku hladnoču za koju ona nije bila kriva. Bila je to odsutnost svojstvena ženi koju svaki nesklad muči i svaka prijetnja drži u budnoj napetosti. Jer čak i onda dok je spavala teškim i nemirnim snom, osječao je da je na oprezu. Vrebala je na sve što je okružuje, na fijuk oluje i sve ljuču hladnoču. S brigama se i budila: namirni¬ca sve manje, Honorina sve bljeña, Cantbr več tri dana kašlje, gospoña Jonas mršavi i više nije onako vesela, lovci još nikako da se vrate,'več kao da su utonuli u pahuljasto carstvo ledom i snijegbm prekri-tih šuma. A prolječe još nikako da grane!... Zato je bila sad odsutna i ravnodušna, sad opet prisutna 1 budna. Uporno, prisutna za sve što je tre¬balo braniti, odsutna za ono što se nije ticalo održa¬nja gologa života. Kad je o tome razmišljao, nije

594 mogao a da se ne divi čudesnom biču žene koja se in¬stinktivno podvrgava prirodnim i zemaljskim zako¬nima. U toj ženi koja se blijeda i umorna odmarala pored njega, istovremeno rastresena i zabrinuta, apa-tična i na oprezu, on je otkrivao nevolje kroz koje sada prolazi njihov kraj i cijela priroda, cijedeči iz nje i posljednje snage u njenom nastojanju da se nekako preturi zima. No te iste nevolje tjerale su je i da sakuplja snage kako bi se izdržao bjesomučni juriš prolječa. Bilo je to vrijeme umiranja prije po¬novnog rañanja. Umiralo je drveče, ugibale su živo^ tinje iscrpljene od zamorne borbe, umirali su i ljuñi> kojima je preostalo jedva nekoliko šačica kukuruza, tek toliko da im se još koji dan produži nada. I dok je nepokorni pup več u šumi izbijao iz sablasno gole grane, ljudska biča bila su na izdisaju... Anñelika se i nesvjesno prilagodila toj posljed-t njoj borbi. Trebalo je spriječiti svako rasipništvo. U irokeškoj zajednici žene se staraju za zimske za¬lihe, za seobu ako zemlja postane jalova, za objavu rata ako o njemu ovisi hoče li pleme preživjeti. Mu¬škarci kažu za sebe: „Mi smo stvoreni za sadašnjost j akciju. Vodimo rat, ali ne odlučujemo o njemu... U to se razumiju žene." Nadnosio se nad nju s nekakvim poštovanjem 1 milovao joj meku kosu šapčuči riječi utjehe. Oboje su proračunavali koliko če vremena trebati da se lov¬ci vrate sa svježom divljači, još jednom u mislima racionirali hranu odlučivši da CIovisu povečaju obro¬ke jer se sporo oporavljao... I bi li dopustili starom Eloj Macolletu da ode, kako je sam tražio, do bara pa razbija led i pod njim lovi dabrove ili bilo što?... Riskirao je da zaluta, da mu iznenada pozli, jer upt>« kos snazi; bio je veoma star. Cesto je Anñelika uzimala na koljena Honorinu i ostajala pored ognjišta gledajuči kako poigrava pla¬men. Inače bučna* djevojčica je sada tražila zaštitu* Ščučurila se u toplom majčinom krilu, dok su je nje- ». 99S ne ruke privijale uz grudi koje su je othranile. S vremena na vrijeme Anñelika bi joj šaptom kazivala kakvu priču ili pjevušila neku pjesmu. No znale su i da dugo šute i to su, najzad, bili ugodni časovi opu¬štenosti svih čula pa su u toj intimnosti obadvije uživale. Anñeliku je napustilo osječanje krivice, nije više sebi upučivala prigovore. Situacija je dopuštala nerad, koji bi joj se u normalnim prilikama činio ne¬prirodnim. Dapače, znak je dobrog duhovnog zdrav¬lja kad se možeš osjetiti sičušnim ili nesretnim kada to okolnosti opravdavaju, a da pri tom ne moraš tra¬žiti isprike ni pokušavati

da se zbog njih braniš. Ima gordosti u držanju čovjeka kada odbija priznavanje svoje nemoči. U želucu je osječala hladnu nezasitnu prazninu, a u glavi joj je stalno zujalo. Osječajuči često mučninu od bljutave hrane, dolazila je u isku¬šenje da svoj obrok podijeli djeci, no prisiljavala se da ga ipak proguta. Usprkos svojoj želji da svemu odoli, morala je konstatirati kako joj nedostaje silna de Pevracova otpornost. Njega kao da ništa nije mo¬glo oboriti, polet mu nije bio ni hinjen ni usiljen. Borba koju je zbog gladi i hladnoče morao voditi sa svojim tijelom odvijala se, čini se, u njegovoj duši, dok se u drugih očitovala u njihovu ponašanju: po¬kazivali su zlovolju, umor, iznemoglost. Slični njemu su Španjolci, a i Englezi su se dobro držali. Anñelika je shvačala koliko brige nagrizaju nje¬nu otpornost. No svoju prirodu ne možemo iz temelja izmijeniti. Dok se nekoč nemilice borila, hrabro poput muškaraca, i to u ubitačnoj usamljenosti, noseči te¬ret' što često nadilazi snage njena spola, sada je mog¬la da se u iskušenju opusti i sasvim osloni na muš¬karca. De Peyrac ih je samom svojom prisutnošču sve održavao na životu. Ipak je u njemu došlo ño neke promjene, koju trenutačno nije opažala, ali če je se kasnije sječati s uzbuñenjem. Od gospodara pretvorio se u slugu. Neštedimice se žrtvovao za ta slaba i ugrožena biča koja su mu bila povjerena. Svjestan da i previše tra- 696 ži kad zahtijeva da ostanu na životu, nastojao je ña ih što više štedi. Tako je gospoñi Jonas pomagao da nad ognjište vješa teške lonce, nosio joj je u vedrima vodu, sam previjao ranjenike ili njegovao bolesnike kako ti poslovi ne bi suviše često paaali na Anñeliku. Znao je da prijateljskim Šalama Cantoru otjera zlo¬volju, da dobročudnim tapšanjem po ramenu zausta¬vi glupe i nehotične svañe meñu ljudima, da zabavi djecu pokazujuči im u kovačnici i radionici, gdje se sada radilo usporeno, male mañioničarske trikove koji su ih oduševljavali. Obično djeca tamo nisu smjela zalaziti, no sada su im dopuštali. S Lvmonom Whiteom i Cantorom odlazio je ña razapinje zamke a jednog' dana, na povratku, Anñe¬lika ga je vidjela kako sam dere životinji kožu, ne-usiljeno i spretno. S nekoliko umirujučih riječi znao je da Elviru oslobodi potištenosti zbog koje je stala da sumnja u svoju novu ljubav i ña osječa grižnju savjesti. Zato što se tako brzo utješila nakon smrti prvoga muža, držala je da če joj Gospod oduzeti ovo¬ga drugoga. — Ni na što ne mislite dokle god budete gladni — reče joj Pevrac — i ne miješajte veliku i uzviše¬nu volju božju s utvarama što ih rañaju grčevi

va¬šega želuca. Glad je loš savjetnik, podgriza samopo-štovanje i ponizuje. Ona krči put sebičnosti i tjera u gnusnu samoču. Zato budite hrabri. Muž če vam se vratiti i zajedno čete se gostiti. Suzdržljivost u radu davala je snage iznemoglim tijelima. Poslove su obavljali nekako kao automati, polagano ali brižljivo. Kad bi ono najnužnije bilo izvršeno, Pevrac je svima savjetovao da legnu i spa¬vaju. „Tko spava taj je i večerao", kaže jedna poslo¬vica. Pa i onda si ga mogao vidjeti kako nosi vruče oblutke i stavlja ih pod pokrivače onima koji su za¬boravili da ih za sebe pripreme. Ustajao je i noču da nadzire i održava vatre. 597 Jednoga dana on reče Anñeliki: „Uzmimo dje¬vojčicu k sebi u krevet, tako čemo joj pomoči da šte¬di toplinu vlastitog tijela." Bio je opazio kako Anñelika svaku večer s večom zebnjom ostavlja Honorinu da se u svom malom kre¬vetu sama bori protiv strave mraka i noči. Tempera¬tura se spuštala tako nisko da su se oslabljena tijela teško zagrijavala. U zoru su svi cvokotali pod po¬krivačima. Honorina je izmeñu oca i majke bila tako sretna da su joj se obrazi opet zarumenjeli. I dok je noču zavijao vjetar, ona je meñu njima spavala sre¬tno i spokojno. Kad je bilo lijepo vrijeme, stanovnici Wapassoua prisiljavali su se da malo prošetaju napolju, no brzo su se vračali u toplu nastambu. Dugo je trebalo dok se opet ugriju. Honorini su ruke bile uvijek bijele i hladne. Anñelika joj ih je uranjala u toplu vodu, a na isti su se način zagrijavale ona i njene druga¬rice. Zavoljele su to obično drvo što neumorno puc¬keta na ognjištu, ali grof de Pevrac je sve budnije pazio da ne doñe do požara. Kako je zbog iscrplje¬nosti u svima slabila budnost, on je postao dvostruko oprezniji te svake večeri obilazio sobe a zatim s fe¬njerom u ruci izlazio napolje da provjeri nije li što palo na dimnjake i začepilo otvore, i neče li varnice ugroziti krov od šindre. Na to je osobito pazio kad se snijeg počeo topiti. A ojužilo je iznenada. Atmosfera je postala vla¬žna i zasičena kao u stakleniku. Iscrpljena tijela ku¬pala su se u znoju i svi su stali da sa sebe skidaju debelu odječu, da rastvaraju prozore i vrata a po og¬njištima gase vatre, koje če opet upaliti tek navečer kad usijano sunce iščezne sa horizonta i opet sve za¬vije ledena pomrčina. Danju se snijeg topio i otjecao a zemlja ga je neumorno upijala. Ličio je na pamuk nabubrio od vode, na raskvašenu srčiku trske. Padao je sa drveča u teškim hrpama. Za sama dva. dana šuma je postala 598

siva, pa crna, i sva se osula blistavim kapljicama. No trebat če duže vrijeme da se s jedne i druge strane kuče odstrane smetovi i zemlja oslobodi od ledenog sloja, koji je malo-pomalo dosegao visinu Šest stopa. Noču je opet postajao tvrd poput mramora. Sa strehe su se otkidale rese od leda i padale sa zvekom raz¬bijenog stakla. Otopljenje je imalo jednu jedinu neposrednu posljedicu: izazvalo je kvar posljednjih zaliha zale¬ñenog mesa, spremljenog na tavanima. Kad su se sjetili da ta iznenadna vručina može ugroziti zalihe-, Anñelika se hitro popela ljestvama na tavan na koje¬mu je visilo nešto divljači i konjetine, te posljednja šunka i jedini komad slanine. Odvratan smrad odmah ju je upozorio na pričinjenu štetu. Cak je i dimljeno meso bilo, izgleda, oštečeno. Uz to, svakojake živo¬tinjice, za koje se moglo pretpostaviti da su ili ugi¬nule ili su još uvijek nepokretne: miševi, štakori, vje¬verice — nagrnuli su sa svih strtna grickajuči sve do čega su stigli, te učinili nejestivim i ono što se jol moglo koristiti. I suviše utučena a da bi komentirala tiejsraču, Anñelika je uz pomoč Kuassi-Baa i gospoñe Jonas izdvojila iz truleži ono što joj se činilo još upo¬trebljivim. Ostatak su iznijeli i bacili daleko od kuče. Smrad če sigurno privuči šakale i vukove, no oni ne vrijede za jelo i samo predstavljaju opasnost. Spašene komade dugo su iskuhavali. Prelazili su preko sum¬njivih mirisa juhe i gutali te posljednje ostatke zim¬skih zaliha sa smjernošču koja i dolikuje. Za vrijeme ¦gladi hrana je stvar koju svatko najradije uživa u sa¬moči. Cesto se dogañalo da se pojedinci povuku sa svojom zdjelicom u kut i tamo u miru i sabrano jedu. Više se nisu okupljali oko velikog stola. Uvijek skro¬mni Španjolci samo su stezali svoje kožnate pojase i nikada se .ništa tužili, dok su im pod crnim, kovrča-stim bradama crte lica poprimale boju slonovače. Anñelika nikako da sebi oprosti što je zaboravi¬la meso na tavanu. — Morala sam na to misliti — ponavljala je. — Ono malo što nam je još bilo ostalo, moglo se jedno- 599 stavno prenijeti u podrum i staviti meñu komade leda — I ja sam na to morao misliti — reče Pevrac kako bi umirio potištenu ženu. — Vidite, draga, da oskudica utječe i na mene — reče on smiješeči se Anñeliki, kad sam, eto, i ja propustio da mislim na štetu koju iznenadno poboljšanje vremena može na¬ nijeti našim namirnicama. — Ali vas nije bilo tu! Koristeči se tvrdočom snijega, bili ste rano u zoru otišli s Cantorom da ra-

zapinjete stupice. Ne, nikako sebi ne mogu oprostiti. Ona stade rukom prelaziti preko čela. — Tako me boli glavt. Znači li to da če opet sniježiti? Oboje se zagledaše u zlačanoplavo nebo i lecnu-še od straha videči kako prozračnim visinama kruži jato vrana. Zlokobne ptice nagoviještale su snijeg isto tako pouzdano kao i glavobolja. I več sutradan stade da pada, a prethodio mu je ponovno let crnih ptica, sumornih i bučnih vjesnica koje kao da za sobom vuku neokaljanu crnu kopre¬nu, a i vjetar se u ledenim zamasima opet okomio na zemlju. Prolječe je kasnilo. Za snježnim danima nadola¬zila je bijela magluština, a bilo je i dana kad se sivo nebo nadvijalo nad sam rub šume. Hladna magla vu¬kla se uokolo i zastirala sivo drveče. Snijeg koji je sada padao bio je sitan i tvrd kao staklo, a kad bi ga vjetar naglo sasuo u prozore, pucketao je u njihovim drvenim okvirima i kožicama razapetim umjesto stakala. U logoru je bilo hrane još samo za dva dana. Ujutro, svatko je dobio svoj obrok, no Anñelika je bila sretna što za njim ne osječa nikakve potrebe. Svoju zdjelicu odloži na stranu, na vruči pepeo. Tako 600 ^e Honorina dobiti jedan obrok više. Uzñrhtalih ruku stajala je pred ognjištem i sanjarski se zagledala u plamen. Misli su joj lutale nepovezane, ali svaka je bila jasna. Nije očajavala ni bila zabrinuta. Neče po-mrijeti, nadživjet če, u to je bila sigurna!... Trebalo je čekati i ne popuštati. Nešto če se uskoro morati dogoditi. Primiče se prolječe. Jednog če dana stiči, i životinje če se opet ustrčati poput smaragda zelenim šumama i duž rijeka če obale prekriti cviječe. Rije¬ke če ponovo poteči i njima če uzvodno i nizvodno ploviti mali crveni čamci Indijanaca i trgovaca. Bit če natovareni svakovrsnom robom i raznosit če život, kao krv u žilama. Trebalo je samo čekati... Dok je tako stajala nepomično, manje je osječala hladnoču i onu ledenu prazninu u sebi. Nije znala što zapravo čeka, no to je več bilo u pokretu, i mnogo bliže nego se i mislilo. Eto, več je tu, u njihovoj neposrednoj blizini. Ona se uspravi i osluhne: „NETKO JE NAPO¬LJU!" Oko kuče jedino je zavijao vjetar, a ipak, Anñe¬lika je znala, bila je u to sigurna. NETKO JE NAPOLJU!... Ona se ogrne kabanicom i iskrañe se na vrata. Nitko i ne primijeti da je izašla.

Napolju joj snijeg poput ledenih iglica udari u lice. Svaki od dva ledena zida što su se dizala pred kučnim vratima vjetar je opet zaodjeo u snježni bar¬šun. U daljini se jedino vidjela siva masa magle. An¬ñelika podigne oči. Š povišenog mjesta iznad nje na¬ginjali su se neki ljudi i promatrali je. Bili su to In¬dijanci. Od snijega koji je šibao s vjetrom činili su se nekako mutni, nestvarni, no odmah ih je prepo¬znala po perjanicama. Bili su Irokezi. No najneobio-nije i gotovo stravično bilo je to što, izuzev kratke pregačice oko bedara, ničeg na sebi nisu imali. Bili su goli. 607 Lxxxm Bili su goli. Naginjali su se prema njoj, dok je ljuti sjeverac zanosio u stranu njihovu zadignutu i perjem okičenu kosu, a od njega su im kloparali i resasti rubovi na kratkim pregačicama. Pružali su vratove i nekako radoznalo promatrali bijelu ženu koja se pojavila pred ulazom. Vjetar je oko njih lju-tito zviždao, no oni nisu drhtali. Njihove crne oči blistale su mirnočom. Izašla je i gospoda Jonas. Nije se upuštala u nepotrebna zapitkivanja, nego ih odlu¬čnom kretnjom pozvala da udu. — Hajde ulazite, momci! Smrznut čemo se samo gledajuči vas takve. Bi li i vragu palo na pamet da gol seta po ovakvom vremenu. Po njenim pokretima shvatili su što kaže. Pra-snuvši u smijeh, poskakali su na puteljak iskopan u snijegu, digli ruke s opruženim dlanom u znak poz¬drava a onda jedan za drugim ušli u nastambu. Bilo ih je šestoro a predvodio ih je Tahoutaguete, poglavica Onejuta. Lice mu je bilo grozno unakaže-no od preboljenih boginja. Nisu se udostojili ni pog¬ledati ta jadna stvorenja koja su ih raskolačenih oči¬ju promatrali, gotovo utonuli u svoju odječu i krzna. Njihova mašču premazana, neosjetljiva tijela sjajila su se kao glatki žuti mramor. Kad je pred njih stupio Pevrac, .Tahoutaguete mu objema rukama pruži vampum, ogrlicu sastavlje¬nu od više nizova ljubičastih i bijelih školjki, uple¬tenih životinjskim žilama, a tvorile su simboličku sliku. — Šalje me Outtakč, veliki poglavica Pet pleme¬na. Ova ogrlica sadrži njegovu poruku. Ona kazuje da nije zaboravio ni tebe ni blago koje si poklonio dušama velikih poglavica... Ova ogrlica znači da si i dalje njegov prijatelj. Outtakč te očekuje... Pevrac je več dovoljno poznavao irokeški jezik da bi mogao prevoditi i li čno se zahvaliti. Zatim se onaj Irokez s licem nagrñenim od bogi¬nja obrati Anñeliki te i njoj uruči wampum ogrlicu. Ona se ustručavala da je primi jer nije znala dopušta

li ceremonijal i ženi da učestvuje u svečanostima pri¬likom utvrñivanja savezništva, no Tahouthaguete je ,bio uporan i rekao: — Primi, Kawa. Ova ogrlica prenosi ti poruku žena našega plemena. Viječe majki sastalo se kad je mjesec bios crven i reklo: „Eto! Čovjek — koji — os¬luškuje — svemir, Gromovnik, umrijet če zajedno ea svojim plemenom jer je sjenima naših poglavica dao posljednju mrvicu'svojih zaliha samo da ispere ljagu. Ako on umre, čemu nam njegovo savezništvo i žrtva kojom smo ga platili? Ako umre, odnijet če sa sobom i bogatstvo svoga uma i svoga srca, i tako čemo izgubiti prijatelja našega naroda. Umru li mu djeca, proklet če nas njegova žena. Umre li mu žena, proklet če nas on, jer če se sjetiti da je ona spasila Outtakeu život, a Outtake je sada pušta da umre. Ne, ni on, ni žena, ni njegova djeca ne smiju umri¬jeti. To se neče dogoditi. Dat čemo svaka po šačicu od naših zaliha i tako spasiti život Kawi, bijeloj ženi, koja je sačuvala ži¬vot Outtakeu, našem junaku i poglavici bez kojega ne možemo. Da nije bilo njega, danas bismo bili si¬ročad, a i bez nje bismo svi ostali siročad. Istina, dje¬ca če nam zimi nešto češče vikati: „Gladan sam!? Dva ili tri puta više, o tom nema sumnje. Ali ništa zato... Glad je bolest od koje se ozdravi čim doñe prolječe, a gubitak prijatelja je bolest od koje ne možeš ozdra¬viti. Uzmi je u ruke, ženo. U ovoj je ogrlici poklon naših plemena upučen Kav/i, ženi-majci, koja je u svoje naručje uzela i svih Pet plemena kad je onomad 602 prihvatila Outtakea ne bi li mu spasila život, ugrožen izdajstvima neprijateljskih krajeva. Evo, pogledaj! To su na slici žene okupljene u viječu, ono si ti, a ovo su šačice graha koji ti šalju da možeš utažiti glad sebi i svojoj djeci. U meñuvremenu, na njegov znak, jedan od nje¬govih pratilaca požuri se da otvori vrata, i šest dru¬gih, isto tako golih Indijanaca koji su čekali napolju, uñu s teškim vrečama od ušivenih koža. Tahoutha-geuete odveže jednu i stade da sipa na drveni stol njenu sadržinu. Ubrzo se stvori hrpa pasulja, povrča na koje se Stari svijet počeo privikavati otkako su ga prošlog stolječa prvi putnici bili donijeli iz Južne Amerike. Grah je curio iz vreča i gomilao se u uzbudljivo veliku hrpu. Nikad ga nisu vidjeli tako lijepog!... Zrna su mu dozrela na obalama šest velikih iro-keških jezera, na sunčanim brežuljcima u dolini Mo-hawk. U njihovim ljuskama boje zlata i meda još se zadržalo raskošno rumenilo tih obronaka. A bilo ga .je različite vrsti: one koja naročito uspijeva na obalama jezera Kajuga, ružičastocrvenog što ga

is¬točni Mohajvki gaje u okolici Orangea (Oranž), pa ne¬što duguljastijeg i potpuno ružičastog poput šljunka što ga sobom nosi gorski potok, ali i drugog, otmjeno povijenog i prošaranog neobičnim grimiznim tački-cama, te najzad i sasvim bijelog. Iz njihove kao lak blistave košuljice izvijao se svježi miris bašte, kao da su i u zimskom mraku očuvali svježi dah brežuljaka koji ih je prožeo u vrijeme berbe, prije nego je jesen presvukla brijestove rumenilom, a tikvice i bundeve još uvijek ostale blijede pod svojim dlakavim listo¬vima, u vrijeme kad se uspravni kukuruzi ovijaju kričavim zelenilom, a čisti i suhi zrak tako žeže u do¬lini Mohawk da njom više ne krivuda ni jedna rijeka, te mahune brže dozrijevaju i prskaju kao mogranji. Djeca se hitro primaknu stolu, urone ruke u zr-nje i stadu ga razgrtati uz radostan smijeh, Anñelika 604 je pogledom prelazila s hrpe graha na Wampum ogr¬licu, a zatim ga podizala prema smirenim licima tih sirovih stvorova koji su prevalili stotinjak milja kroz ledene pustoši da bi njima dovukli poklon Pet ple¬mena. Nije znala što da kaže. Srce joj je bilo toliko uzbuñeno da su joj u očima zablistale suze, više zbog neočekivane i gotovo nepojmljive pažnje nego od ra¬dosti i osječaja sigurnosti koju su im svojim dolaskom donijeli. — Neka je hvala irokeškom narodu — reče Jof- frey de Peyrac s ozbiljnošču i nekako promuklim i slabim glasom, kao da se i sam smije sada opustiti od umora. — Na ovo isto mjesto na koje si ti, Taho- udaguete, položio svoj poklon, položit ču i ja darove koje češ ponijeti svojoj brači. No ma kako skupocje¬ ni oni bili, nikada neče postati ravni ovima! Jer ti si u svojim vrečama od kože donio naše živote i sva¬ ko od ovih zrna pretvorit če se u otkucaje srca koja vam duguju zahvalnost. — Smijemo li pristaviti lonac? — upita gospoña Jonas. — Tako je! Pogostimo se — prihvati upadljivi Tahoutaguete, koji mora da je imao fino uho i razu¬ mio nekoliko francuskih riječi. I opet se svi natisnu oko velikog crnog kotla od' livenog gvozda: goli bakarnocrveni Indijanci i blje¬doliki Evropejci, do nosa umotani u svoju odječu. Anñelika ga je pridržavala dok je gospoña Jonas ulijevala vodu, a Tahoutaguete zatim pomnjivo usuo nekoliko mjerica graha,

Joffrejr de Peyrac lično ubaci poslednju grudu medvjeñe masti a Eloi Macollet predloži da se uspe i malo pepelne .potašekako bi se grah brže skuhao. U nedostatku soli ili sitnih šumskih plodova, oni do-dadoše obilato aromatičnog lišča te lonac najzad bu¬de obješen o verige, a pod njegovo čañavo dno djeca nagomilaše suho granje i cjepanice. Svi su pobožna posjedali. Vatra je bila tako jaka da je juha ubrzo stala da bijesno vri. Netko je sjedio na podu prostr¬tom medvjeñim kožama, netko na kamenom, rubu 605 Ognjišta, do uz sam pepeo. Djeca su se več nadnosila nad kotao i uživala u mirisavim parama. Indijanci sñ Iz pojasa povadili lule i napunili ih ponuñenim virñinskim duhanom, ali su s prezirom odbili rakiju. — Zar misliš da bismo mogli odoljeti demonu zime, kao što si vidio — reče Tohoutaguete Pevracu — kad bismo pili taj otrov kojim nam bijelci truju duše?... — Kakva vam to sila, koje božanstvo omogučuje da izdržite zimu čak i bez odječe,- dok je nama bijel¬ cima nije nikad dosta? — upita grof. — To je Oranda — reče ozbiljno Indijanac. — On nije bog, ali se nalazi posvuda: u zrnu kukuruza kojim se hraniš, u zraku koji udišeš, i u neizmjernom prostranstvu neba. — Vjerujete li da su ovako goli došli čak iz svo¬ ga irokeškog zavičaja — šapne Anñelika odvodeči u stranu Kanañanina Eloju dok joj -je pomagao da sa¬ kupe zdjele i drvene šalice iz kojih če večerati. — Ni govora! — reče starac sliježuči ramenima. — Njihova otpornost i ñavolske vrañžbine ipak ima¬ ju granica. Nego, vražji su vam to komedijaši, i sra- čunali su kako če postiči efekt. Negdje u blizini po¬ sakrivali su svoju krznenu odječu, pokrivače i hranu, zatim obavili naročite vježbe u disanju te banula po¬ lugoli kako bi nas zapanjili. Priznat čete da su to dobro izveli. Lično sam vidio kako su neki tako pro¬ veli napolju dva dana i dvije noči usred zime ... Kad je uronila drvenu kutljaču u juhu smeñu poput kestena, na koji je pomalo i mirisala, samo ne¬što blaže i neobičhije, Anñeliku proze gotovo misti¬čna radost svečenice.

Jednu za drugom napuni ona pružene zdjele, dok su joj u ušima još uvijek odzvanjale riječi što ih je izgovorio Irokez. „Ova je ogrlica upučena tebi, ženo-majko, koja si u svoje naručje uzela i svih Pet plemena kad si onomad prihvatila Outtakea!" ... Zanose se i praznovjerni su ti Irokezi, ali se ne ustručavaju izreči ono čemu mi bijelci nikada ne bis- 606 smo htjeli pogledati u lice... Oni se usuñuju uraditi i ono. što mi krščani ne možemo ni zamisliti... Toliko se zanijela.da više i nije osječala umor. Ona napuni jedan lončič pasuljem, odnese ga u svoju sobu i postavi na ognjište, uz ugljevlje. Zatim na jed¬nu klupicu odloži i ogrlicu od školjki koju joj je upu¬tilo Viječe majki a onda se opet pridružila ostalima. Nije s njima jela. Čekala je dok Honorina ne ispra¬zni svoj tanjur a onda je, onako mlitavu od iznenada obilnog jela, odvela na.spavanje. Pošto joj je zagri¬jala krevet i turila krajeve pokrivača pod strunjaču, nježno ju je gledala kako tone u najzad smiren san. Potkraj večere, premečuči po svojim stvarima, Tahoutaguete iz nekakva ranca izvuče mjericu sitne, duguljaste i tako prozirne riže da si je lako mogao držati zrncima minerala. — Vade je iz vode u kraju nazvanom Divlji Zob, na području- Gornjeg jezera — reče Eloi Macollet. Odlaze da je beru, ali malo ih se time može prehraniti. — No mnogima se njome spašava život — reče Tahoutaguete. Nazvao je Macolleta neznalicom. To nije hrana, več lijek. Objasnio je grofu de Pevracu kako to zrnje valja raširiti na veliki pladanj, nakvasiti ga vodom i držati na toplom. Cim izbiju zelene kličice, bijelcu če biti dovoljna kašičica takve riže pa da smjesta oz¬dravi od bolesti koja ih tako često desetkuje. I Indi¬janac lupne zamazanim prstom po svojim krupnim i prekrasno bijelim zubima kojih se skorbut nikad nije ni dotakao. — Ako sam dobro shvatio, ta če nas riža zaštititi od skorbuta — primijeti Pevrac. Pa da, zaboga! bar je to jasno! Ma kako bilo sitno, to je ipak svježe bilje koje čuva od zimske bolesti. No je li zaista dovolj¬ no da ga se uzme tako malo?... — Ipak je imao po¬ vjerenja u Irokeževo iskustvo i odmah pošao da ra- zastre rižu kako mu je ovaj savjetovao. — Zahvalimo Gospoñu — zaključi gospoña Jo-

nas odnoseči tanjure, a gospodin Jonas ode da potra¬ ži svoj molitvenik. 607 LXXXIV Kad je vidjela da su siti i gotovo svi zaspali, An-ñelika se zavuče u svoju sobu. Sad joj se ni vjetar napolju nije činio tako nesmiljen. Sva je odaja miri¬sala na paprikaš što je krčkao na žeravici. Ona malo podstakne vatru kako bi se bolje vidjelo, a onda sje¬dne i položi wampum ogrlicu na koljena. Prstima je prelazila preko gusto nanizanih i poput svile sjajnih školjki što su ih vrijedne ruke dugo i strpljivo sla¬gale. Isprva nije shvačala značenje wampuma. Sa čuñenjem je gledala kako se izmjenjuje tih nekoliko niti kože i nanizanih školjki što imaju moč da navje¬ščuju ratove i uspostavljaju mir, a uroñenicima pred¬stavljaju veču vrijednost nego nekad porodici Medi¬ci njenih 100 livri zlata. Pleme koje je posjedovalo mnogo školjkinih ogrlica bilo je bogato. Predavalo ih je u slučaju poraza, a onda i osiromašilo. U tim komadičima vapnenca što ih talasi valja¬ju i pijesak brusi, a čudesna alkemija prirode daje im neobično prefinjenu boju, u tim misterioznim na¬plavinama koje zanatlija tajnom svoje vještine tucka i buši, a vješte djevojačke ruke prebiru, da bi ih žene najzad spojile i poglavice pobožno nosile, Anñe-lika je sada vidjela najviši izraz američke crvene ra¬se. S pomoču njih crvenokošci su prenosili i svoje osječaje jer nisu znali za pismo. U te vezice upletene od kože i školjki američka rasa upisivala je svoju povijest i tako je čuvala od zaborava. Anñelika je na¬brojala pet ženskih figura, posjelih s jedne i druge 608 strane neke hijeratske ličnosti koja je imala predsta¬vljati nju. samu. Zrna graha simbolički su bila rasu¬ta svuda pomalo, kao tamnomodre zvijezde na bijelom fondu. Vrpca je bila obrubljena nizom ljubičastih perla, a pod tim nizom bio je još jedan, sa bijelim i nešto rjeñim perlama. Bio je to savršeno umjetnič¬ki rad, ta široka i dugačka vrpca s pravilnim kožna¬tim resama ha jednoj i na drugoj strani. Jednog če joj dana ljudi pozavidjeti na tom izra-> zu poštovanja koje su joj uputili Irokezi. Dugo ga je još prevrtala u rukama, a kad su joj se oduševlje-r nje i zanos stišali, stala je da misli na konkretnije stvari. Tada je toplom juhom napunila jednu zdjelu i držeči je pažljivo u krilu, stala da polako jede sklo-pivši napola oči. Maštala je o dolini Mohawk kamo če jednog dana otiči,- i u kojoj kraljuju tri božanstva: •Kukuruz, Bundeva i Pasulj

Prozračna je to dolina, ružičastim svjetlom ku* pana. U njoj se zadržava miris dima zbog bezbrojnih naselja koja su se tamo okupila. Kao da ih vidi po vr¬hovima brežuljaka, s njihovim dugim i tako čudnim kučama u kojima, govorio joj 'je Nicolas Perrot, živi i po deset-petnaest obitelji. U mislima ih je vidjela poredane, s njihovim zaobljenim krovovima načička¬nim perjanicama dima što se izvija iz sVakog ognji¬šta, sjajan i blistav kao otjecanje vode u zalazu sun¬ca; dok im pročelja i zidovi plamte zagasitim zlatom od klipova kukuruza koji se na njima sušL I sve tamo prožima ladanjski miris zbog mnogo¬brojnih usjeva po obroncima brežuljaka, ograñenih tanjim i svjetlijim drvečem od onoga u Šumi na sje¬veru. Iako je nikad nije vidjela, ona je slutila da po¬stoji velika razlika izmeñu plodne doline Irokeza i njenih ozbiljnih stanovnika žučkaste puti, te nerav¬nih i zapuštenih ravnica, kao zamkama ispresijeca¬nih klancima i usjecima — zemlje u kojoj crvenoputt i podrugljivi Abenakisi ništa ne gaje. 609 J9 Anñelika u novom.svijetu Joffrey de Peyrac liñe i zatekne je kako sklop¬ljenih očiju sjedi sama i u miru jede svoj obrok, a na koljenima joj wampum ogrlica. — Bili ste gladni, ljubavi moja! Gledao ju je nježno i pri tom mislio, kako ne liS ni na jednu drugu ženu, i kako svemu što radi daje pečat svog osobnog šarma. Ni njemu ne bi mogla objasniti prirodu svoje radosti, ona joj je prosto zra¬čila iz očiju. Anñelika se opet vračala u život. Daleko, onkraj ledenih pustoši, neznana, nepri¬jateljska, neprosviječena biča priznala su je svojom i odsada ona postoji u njihovim priprostim srcima. — Sto znači Kawa, to ime koje su mi dali? «-* upita ona. — Odličnija žena, izdignuta iznad ostalih! — prošapta on: — Žena... zvijezda stajačica. PETI DIO PROLJEČE 610 LXXXV — Majko, prvi cvijet!... — prolomi se Cantorov povik jedne svježe i vedre večeri. Anñelika ga je

čula kroz otvoreni prozor sobe u kojoj je s ugašenog ognjišta mela pepeo. Ona poskoči — Sto kažeš? Cantor joj se blaženo smiješio. — Otkrio sam prvi cvijet!... Ondje, pod pro¬ zorom! ... Anñelika pohita dozivajuči djecu. — Honorina! Thomas! Barthelemv! Doñite brzo! Gledajte, prvi cvijet! Bio je to prvi proljetni šafran, čist i žut, i us¬pravno se dizao iz blatnjave zemlje. Kroz njegove prozračne i uske sljubljene latice nazirao se blista-vozlačani tučak. — Oh, Bože! O, kakve li krasote, reče Anñelika klekavši na vlažnu zemlju. Stajali su tako i s udivljenjem promatrali čudo. Cvijet je iznikao uz sam rub snijega. Od toga dana otkrivali su ih mnogo. Dok su lo¬patama razgrtali gomile raskvašenog snijega, nailazili su na bljedožute busene stabljika koje tek što nisu procvale. Več sutradan one če na suncu dobiti krep¬ku zelenu boju, dok če časke cvjetova postepeno pre¬laziti u bUjedoružičastu ili bijelu. 613 Cviječe si mogao otkriti i pod samom strehom. Nekoliko ljubičica pomolilo se iz Šačice mahovina i savijalo na suncu, uslijed kojega se snijeg topio 1 neprestano curio. Travanj se bližio kraju. Pod vrelim suncem kopnjenje se užurbano na¬stavljalo. Prije no Što če snijega nestati u podnožju drveča, pošli su da zarezuju debla klenova i sakup¬ljaju njihov slatkast i prijatan sok. Eloi Macollet ga je zatim prekuhavao u jednom kotlu i dobivao nekakav tekuči med od kojega su se djeca stalno oblizavala. U šumi j.e snijeg bio prljav i sav prekriven crn-kastom mahovinom, polomljenim granama i trulim češerima bora što su ih pobacale vjeverice. Ove su skakale s grane na granu, dok je otapanje snijega proizvodilo šum kao od sitnog pljuska. Mnoga stabla i grmovi nosili su blijede tragove oštrih zuba izgladnjelih životinja, zečeva ili košuta, Bilo ih je naprslih od leda, polomljenih pod težinom snijega, a neka.su još bila povijena, s vršikom zako¬panom u

blokove leda koji, onako skriveni neosun-čanom i mračnom stranom brežuljka, nikako da se rastope i iščeznu. No več je lijeska pružala svoje zelene, gusjeni-časte rese, roñene još u jesen. Vjetar ih je povijao i raznosio im pelud od kojega je snijeg pod njima po¬stajao žut. Breza, koja je jo§ sinoč bila sablasne boje, pravi skelet od bjelokosti, prekrila se sada bljedoljubiča-stim i sivim privjescima, kao zastorom od resa. Bri¬jestovi, rašireni kao raskošne lepeze, navukli su svo¬ju smaragdnoljubičastu odječu. A vratili su se i lovci s dimljenim komadima dvaju jelena, polovinom jed¬noga lesa, te nadjevenim drobom medvjeda — sla¬snim poklonom Mapountooka koji je obečao svoju skoru posjetu. Još se nisu usuñivali sijati sjeme povr¬ča jer je tek malo zemlje virilo iz .snježnog pokri¬vača od leda i novih oborina još nije bila sasvim 614 prestala. No prolječe se svakim danom sve jače osječalo. Jezero je sve više ličilo na zamagljeno ogledalo, zatim se prekrilo vodom i počelo razdvajati u pro¬zračne otoke. Anñelika se u prolječe najviše divila šumu pro¬buñenih voda. Počelo je s lakim mrmorenjem koje je narušavalo duboku zimsku tišinu, a poslije su se mogli čuti neskladni jecaji vodopada. Sada je čitava priroda postala bučna i noči su bile ispunjene ne-' prekidnom i snažnom tutnjavom. Ljeti se ona više neče čuti. Prigušit če je razbu-jalo raslinstvo. U razuzdanosti oslobañanja, nakon prvoga kopnjenja, priroda se najprije ukazala raz¬barušena i gola, razdrljena i tužna, napola još uvijek umotana u svoj bijeli pokrov, te divljom i bezobzir¬nom rikom ispunila čisto nebo nad sobom. Anñelika je razmišljala. Prolječe je tu! Svitalo je ranije. Navečer, sunce se duže zadr¬žavalo na vratima kuče pa zato i nisu palili sviječe. Taj šum voda stvarao je oko nastambe i jezera nekakav magičan krug. „Kanañani i njihovi uroñenici krenuli su na istok" — izvijesti jednog dana rob Panis koji bi, ge-cajuči na svojim krpljama, odlazio ponekad u dugo¬trajna izviñanja okolice. Primijetio ih je kad su polazili prema Kennebe-cu. Posrčuči po kaljužama i kašastom ledu, te jaru¬gama punim polomljenog i satrulog granja, goropad¬ni i nepristupačni Kanañani opet su odlazili' na jug da tamo iznenada napadaju engleska sela. Nije se pravo znalo tko su. Utvrñenje su zaobi-šli. Možda su imali takva nareñenja...

Stanovnici Srebrnog jezera žurili su da obnove svoje snage i opet podignu ograde. Mnogo je toga bilo polomljeno i uništeno. Vratima, krovovima... svemu je prijetilo rušenje, pa što se zemlja više ot¬krivala, sve se više moglo vidjeti pravo opustošenje. Ljudi su prema suncu dizali svoja mršava blijeda 615 Kca, Žmirkali bolesnim ofima i pustili ña im svjetlost kupa kožu kao vrelo pomlañivanja. Djeca se pone¬kad nisu ni micala, sa sunca, kao zimogrozni piliči. Anñelika je znala da u početku mora biti strpljiva. Postarat če se sutra za svo]& zapuštene, ispuca¬ne ruke, sutra če isprati svoje lice u prvoj proljetnoj kišnici, sutra če se sa gospoñom Jonas prihvatiti veli¬kog pospremanja. No danas, provest če dan sjedeči opušteno s Honorinom u krilu, kao za vrijeme ve¬like gladi i klonulosti; čekat če ña joj se vrati snaga i prostruji tijelom kao bujni sok u drveču. Zaslužuje da malo otpočine od dugotrajna napora. I suviše je zahtijevala od svojih slabih snaga. Iskustvo ju je poučilo kako se skupo može platiti tek izvojevana pobjeda. .\ Jednom u Parizu umalo nije počinila sa* moubojstvo, upravo kad je bila nadomak cilja... Svjesna svoje krhosti, ona se opustila, sve radila smišljeno i bez žurbe, odlažuči za slijedeči dan naj¬hitnije poslove kojih je popis več imala u glavi. A najprije je valjalo požuriti u planinu, na ri¬jeke i obale' jezera, u potragu za cviječem, biljkama, grmljem, korijenjem kojima če puniti kutije i lončiče svoje kučne apoteke. Neče propustiti ni jednu jedinu vrst. Radi njih če se zavlačiti i u najmanje pukotine hridina, pa ako mnoge od tih biljaka i ne poznaje, ništa zato, več če im ona otkriti ljekovitu moč. Bila je sebi obečala kako nikad više neče pro¬vesti ovako mučnu zimu, kad za liječenje bolesnika vrlo često nije raspolagala drugim sredstvima doli iskuhanom voñom i guščjom ili medvjeñom mašču. Sada če tavani zamirisati a na policama če se nači poredani lonci i kutije s natpisima živih boja. Na dvadeset niilja uokolo ljudi če dolaziti u utvrñenje Wapassou da se tu liječe. Jednoga dana krene, najzad, s Honorinom u po¬tragu za prolječem, cviječem i ljekarijama. Na žučkastom pokrivaču od poleglih trava, ljubi¬čice su žmirkale svojim blijedim, zanesenim okom, a jaglac ©pruži<$ svoju ružičastu perjanicu. Žuti ljutič rastvorio je svoje tako lagane vjenčiče da ih sva¬ki dašak vjetra zlostavlja. Plava sasa, ona što je u

Poitouu zovu „kči-prijermajke", jer se raña prije svo¬jih listova, iz zemlje crne poput čañe, kupala je pla¬vetnilom raslinje u podnožju drveča. Na obroncima kršnih brežuljaka, sitni podbjel širio je na sve strane svoje zlatne rese, prateči šafra¬ne i visibabe. Sve su to cvjetovi krhki i goli, i dršču na rubu snijega, na još uvijek oštrom vjetru. Anñe¬lika je hitro prelazila brežuljke i doline, sretna što gazi po spužvastom zemljištu i ne osvrčuči se na blato i bare. U dane sabiranja bilja vodila je sa sobom i djecu, a tražila je da joj pomogne i Elvira ili neki mladič iz nastambe, jer je trebalo požuriti. Sabiranje ljekovitog bilja može se obavljati jedino po suhom i sunčanom vremenu, i to usred dana, kako bi se pred¬večer i u. sumrak izbjegla rosa, jer i najmanja vlaga kvari osjetljive latice i lišava ih njihove ljekovitosti. Bilo je izobila podbjela, solidnog i djelotvornog lijeka protiv bolesti grla i usta. Ljubičica je bila rjeña, vi¬soki gost njihove skromne apoteke, a liječila je kašalj i prehlade. Gaj od ljubica je lijek kraljice, a pod¬bjel je uvarak seljaka. Honorina je voljela da se brine za ljubice i s ve¬likom brižljivošču razastirala ih je po tavanu da se suše. Majka joj je rekla da če od njih pripremiti mi¬risav sirup za djecu koja kašlju, a ne vole da ih se podvrgava liječenju. Maslačak je iz svoje visoke ro¬zete posvuda sipao svoje zvjezdice po još žutoj travi. Oboružana nožičima, djeca su ga vadila, čistila mu bijeli korijen i navečer ga jela kao salatu s malo •brezinog octa. Nešto kasnije, kad mu je korijen po¬stao crvenkast, Anñelika ga je spremala i stavljala da se suši. Rezala je nadvoje, i to po dužini, podanke žute benoate, čudnog i plahog cvjetiča koji za sobom vuče pod zemljom dug i drvenast crni rep s gorkim so¬kom, spasonosnim za bolesne želuce, te podanke koz- 617 lača, aromatične trske što ju Je nabrala pored bara. Strugala je korijene repinca, trave sa ¦čičcima koje ima i u njenom zavičaju. Nije bila posve sigurna da li je to baš is,ta. trava. Jedva, primjetne razlike pre-rušavale su cviječe Novoga svijeta i činile ga novim i nepoznatim. Zamišljeno ga je okretala i prevrtala u rukama. Jednoga dana Honorina joj donese kiticu nekak¬va cviječa sa zvončičima, koje je ličilo na vrijesak, samo, ovo je bilo meko i svježe. Laki paučinasti li¬stovi bili su zelenosivi, a zvončiči ružičasti. Anñelika najzad prepozna dimnjaču, zvanu zemljina žuč ili udovička trava, tko zna zašto. Znala je da se iz nje dobiva kozmetička vodica koja čisti kožu, a cvjetovi skuhani u vodi, mlijeku ili surutki, osvježuju u žegi. Isperu li se njome oči, one postaju

čiste i blistave. Čaj od toga cviječa otvara apetit, a govori se da dim-njača liječi i od skorbuta. Honorina je dobila pohvalu za taj lijepi nalaz a Englez Sam Hol ton, koji je imao smisla za knji¬ževnost, uze da citira Shakespearea kad na jednom mjestu kaže za kralja Leara: „...okrunjen bujnom dimnjačom i korovom"... Kad je odlazila da traga za biljem, ali ne i da ga bere, Anñelika je sa sobom vodila samo Honorinu. Kad je zima prošla, Honorina nije više bila samo djevojčica kojoj je, kao i svakom djetetu, jedino da topline, hrane i lakrdijanja, več je majci opet posta¬jala drugarica. Povezivao ih je isti smisao za oružje i cviječe. Honorina je bila izdržljiva. Odvažno je ko¬račala za majkom, a često prevaljivala i dvostruko veči put zato što je trčkarala i posvuda zavirivala. Kako bi bila sigurna da je u tim divljim šumama neče izgubiti, Anñelika joj je za zglavak na ruci objesila zvonce. Tako je taj veseli zvuk posvuda ot¬krivao njenu prisutnost. — Zašto da vam djevojčica smeta, gospoño. Pre¬pustite je nama... — znala bi ponekad reči uslužna Elvira. No Anñelika je odmahivala glavom- Honorina joj ne smeta. Prosto joj se ne mili. da sama otkriva pri¬rodu u cvatu. Bogatstvo prolječa treba s nekim dijeliti. I tako, pred kakvim nepoznatim cvijetom znale su dugo klečati jedna uz drugu i čavrljati. Nad sni¬jegom je strujao još uvijek hladan zrak. Suma je bila svijetla i plava a krasile su je sive, zlačane, ružiča¬ste blijedoljubičaste i zelene mace. Ako su se malko popele uzbrdo, majka i kčerka nailazile su, meñu cr¬nim jelama, na ariše osute zelenim prahom. Anñelika se več srodila s ovom zemljom. Pone¬kad se osječala tako sretnom da je znala zagrliti Ho¬norinu, žestoko je ljubiti i s njom plesati, a tada je djevojčičin smijeh duga odzvanjao divljim krajem. Stali su se buditi i medvjedi. Jednoga dana, na dnu neke doline, Honorina je našla jednu smiješnu živu lopticu koja se odmah s njom sprijateljila. Začuvši mumljanje mečke i puc-ketanje granja što ga je ova u prolazu lomila, Anñe¬lika pojuri i stigne u posljednji čas. Ona obori zvijer koja se bila uspravila na stražnje šape ne bi li izgle¬dala strasnija. Dobro odmjeren metak u crvene raz¬japljene ralje zaustavio je zvijer u skoku. Honorinu je rastužilo to ubistvo zbog kojega je slatki medo postao siroče. — Branila je svoje mladunče kao što sam i ja morala tebe — reče joj Anñelika. Ona je imala pan¬dže i snagu, a ja pištolj.

Medu su odnijeli u utvrñenje i stali ga hraniti klenovim sirupom i kukuruznom kašom. Bio je dosta velik i lako se odrekao majčinog mlijeka. Za Honorinu je to bila najljepša igračka na svi¬jetu. Zavoljela ga je ljubavlju koja je potisnula sve druge. Trebalo ju je urazumljivati da i svojim su¬drugovima u svagdašnjim igrama, Barthelemyju i Thomasu, dopusti da mu se približe. 618 Meño, kojemu su nadjenuli ime Lancelot, po ju¬naku priča Sto su ih kazivali djeci, izazvao je ozbiljan sukob izmeñu Cantora i Honorine. Več od prvih lijepih dana i Cantor je obilazio brežuljcima, no s jasno odreñenim ciljem. Tragao je za omrznutom životinjom koja mu je pakosno i pod¬muklo požderala onih nekoliko zečeva ili kuniča što su se zimi bili uhvatili u njegove zamke, dok se on jedva vukao od umora, u nadi da če svojima priuštiti najzad malo svježeg mesa. Vinovnik tih zlodjela, taj po zlu čuveni šumski gusar dobro je poznat svako¬me . -.. to je nesit. On je nešto sasvim posebno u šum¬skoj fauni. Krvoločan je kao hermelin i lasica, čijoj vrsti i pripada, ali veličinom nimalo ne zaostaje za dabrom. Cantor otkrije svoga zakletog neprijatelja, jednu ženku, i ubije ju, ali ponese kuči njeno mladunče, malo klupko snakostrušene dlake, veliko kao mače. Več je razvaljivalo laloke i agresivno pokazivalo svo¬je oštre zube. — Ludo je što si naprtio sebi na vrat tu životi¬ nju, sinko! — reče Eloi Macollet nabravši obrve pred novajlijom. Ničeg u njoj nema doli zla i pretvornosti. To ti je najgora od svih šumskih životinja* Indijanci kažu da. se u njoj kriju svi ñavli i neče više da proñu dolinom za koju kažu da je nesit u njoj uredio sebi jazbinu. Neče više dolaziti ni ovamo. — Pa neka! Imat čemo samo više mira, reče Can¬ tor i zadrža životinju. Dao mu je englesko ime: Wol- verines. Wolverines odmah iskezi zube na jadnog, prestrašenog Lancelota. Kad ga je jednog dana ko¬ načno ugrizao, Honorina se toliko razljutila da je uzbunila cijelu nastambu. Tražila je batinu, nož, sje¬ kiru, bilo što da ubije nesita. Mladič je sklonio svoga ljubimca a onda stao da se. ruga djevojčici i njenom bijesu. — Sada znam koga moram skalpirati — reče Ho¬ norina. — To je Cantor!... — Cantor još jače pra¬

sne u smijeh i ode nazivajuči je: Miss Bever. Frišio 520 joj je takav nadimak jer je tvrdio da ima sitne oči kao dabar. — Naziva me Miss Beverovom — rasplaka se Honorina, utučena tom najvišom uvredom. Anñelika uspije da je utješi uvjeravajuči je kako su dabrovi neobično simpatične životinje, te nema razloga da se ljuti, a onda je s Lancelotom odvede da vidi nove goste na jezeru onkraj planine. Bili su to drvosječe koji su i sami dizali paklenu buku obara¬juči drveče i gradeči užurbano svoje zaobljene kuče. — Dabrovi su lijepi, a lijepa si i ti, kao i oni. Honorina se divno zabavljala gledajuči kako dabrovi živo i okretno rone i skaču u prozirnoj vodi, te se najzad i umirila. No njen spor s polubratom još nije bio izglañen i ponovo je izbio zbog „Starca na planini". Malo je nedostajalo pa da izmeñu šutljivog momka i vrlo osjetljive djevojčice ne doñe do pravog rata. Na za¬padu, obale koje su strmo obrubljivale kotlinu Wa-passoua završavale su jednim kamenitim, dosta izre-zuckanim izduženjem koje je ocrtavalo lik starog Indijanca, ili radije nekakva starca ponešto gusar¬skog izgleda. Osobito u vrijeme kad bi sunce na smi¬raju bacalo na hridinu svoj bakarni odsjev, izraz toga lika postajao bi uzbudljiv. Svak mu se tada divio. Ujutro je Starac izgledao namrgoñen, a navečer se smijuckao. Jedino mala Honorina nikako da ga opazi. Be¬čila je oči, nastojala da gleda tačno u pravcu koji su joj pokazivali, no ako bi rekla: „Sad ga vidim", zvu¬čalo je to neuvjerljivo i više zato da spriječi neslane šale. U stvari, nije ga vidjela. Cantor nije prestajao da je zadirkuje i govorio je kako ona i nije dabar nego radije krtica, a Hono¬rina je turobno buljila u planinu tražeči meñu drve-čem i hridinama zagonetku u koju nikako da pro¬nikne, te je ostajala po strani od onih koji su „vidjeu*1. 621 Toga jutra Cantor ju je opet uzeo na nišan, ona je opet poletjela na njega uzdignutih pesnica a pri tom toliko vikala da je smjesta došao sam Joffrev de Pevrac. — Sto se dogodilo? — Svatko mi želi smrt — reče Honorina sva za¬ plakana — a ja nemam ni oružja da se branim.

Grof se razvedri i klekne pred djevojčicu te pre¬lazeči rukom preko njenog suznog lica obeča da če joj, ako se umiri,' sam izraditi mali pištolj iz kojega če moči pucati sitnom sačmom, a srebrni držak moči če joj poslužiti kao kijača. On je uzme za ruku pa se zajedno upute u ra¬dionicu. Anñelika se okrene prema Cantoru koji je smrk¬nuto pratio taj prizor. — Prestani več jednom s tim „Starcem na pla¬ nini". Što zato ako ga ne vidi. Uživaš u tome da je ponizuješ. '— Ona je glupa i lijena, — Nije. Tek su joj četiri godine. Kada češ se opa¬ metiti, Cantore? Ludo je što zamečeš kavgu s takvim djetetom. — Svi je maze i hvale — reče Cantor tvrdo¬ glavo. On se udalji gunñajuči onako za sebe. — Neka drugi slobodno robuju tomu kopiletu. Ja neču!... Taj udarac pogodi Anñeliku u srce. Jedino je ona *fula te riječi, njoj su stvarno bile i upučene. Zastala je kao prikovana i paralizirana iznenadnim bolom a zatim otišla i zatvorila se u svoju sobu. U prvi mah došlo joj je da iščuška Cantora, da njime trese kao šljivom i da... jest, bila je u stanju dotuči ga udar¬cima kundaka. Sva je drhtala od bijesa zbog nadu¬tosti i prostaštva toga derana kojega su svi voljeli i pazili, koji je imao oca da ga strpljivo poučava i prijatelje, gotovo ponizne sluge, jer je bio gospoda- 622 rev sin i znao se time koristiti. A sada se još usuñuje da pred njom izigrava i uvrijeñeno dijete. Potajno se zbog njega izjedala cijele zime, jer usprkos prijatnim časovima koje je provodila u raz¬govoru sa svojim sinovima, smijuči se i pjevajuči s njima — a Cantor bi tada svirao na gitari te posta¬jao veseo i društven — ona je svejedno osječala kao da nešto prešučuje i skriva ogorčenje. Umjesto da vrijeme izgladi stvari, ono kao da ih je zaoštravalo, jer je Cantor potiskivao i krio osječaje, te nije znala ne ljuti li se on još uvijek što je tako bila od njih odvojena — a to je djetinjasto — ili se u svojoj dječ¬joj nepopustljivosti nije mogao pomiriti s time da je, daleko od njegova oca, provodila slobodan život. Bilo je, bez sumnje, svega toga, a Anñelika je uzmicala pred poteškočom da sinovima objasni kako je pet¬naestogodišnje

„udovištvo" moralo donekle da oprav¬da izvjesne slobode koje je sebi dopuštala, a nametao ih je ponajčešče sam život. Anñelika je mislila: mladost je nepopustljiva i mora da sazre, želi li da shvati izvjesne stvari. Ona se u životu uvijek hvatala za takve izgovore, samo da opravda svoju šutnju, no više nije mogla pred sobom kriti kako je takvo rješenje odviše komotno. Tačno je znala da mladost sve može shvatiti ako joj se objasni. Dakle, ona sama nije bila dorasla tome zadatku. Nije imala snage da dira u groznu prošlost, po¬gotovo ne pred njima. Bojala se njihovih reakcija, ali još više svojih vlastitih. Ta dobro je znala da mla¬dost resi ono najdivnije: instinktivna' nepogrešivost u rasuñivanju, vatrenost srca, neizmjeran osječaj za pravdu. Postupala je s njima kao da su djeca a ne mladiči od petnaest, odnosno sedamnaest godina, što se u stvari i bili. Nije imala u njih povjerenja, zato je Cantor odvračao sada neprijateljstvom ranjena srca koje nije dobilo zadovoljštinu. S Florimondom je bilo lakša 623 On je oti prve sve prihvačao. Bio je prijemljive čudi, slobodniji od svoga brata. Od službovanja na kraljevu dvoru, pa sve do života na brodovima, sva¬čega se nagledao. Njemu je bilo glavno da uvijek postigne cilj i da se iz igre povuče bez neugodnosti. Bila bi se zaklela da je u ljubavi več imao izvje¬sno iskustvo. Njegov mlañi brat, krute i nezgodne naravi, sve je uzimao ozbiljno. Anñelika se pitala da li je pogri¬ješila što ga je ostavljala po strani, ili bi on bio još nepristupačniji da mu se povjeravala. Takva pitanja postavljala je sebi, ali nije nalazila odgovora. Ushodala se po sobi, u duši ga nazivala ne-dotupavkom, nezahvalnikom, beščutnikom, i spopa¬dala ju je želja da mu dovikne neka se gubi... da ga više ne vidi, kad se, eto, ništa ne da izmijeniti, te i nije imalo smisla što im je Bog omogučio da se svi opet nañu zajedno... Zatim se umirila jer se odjed¬nom sjetila da je on još dijete, njeno dijete, i da mu po dužnosti mora prva priči i pokušati razmrsiti to klupko zlopamčenja zbog kojega je s njim tako teško živjeti... No, ne bi li bilo bolje da on stvarno ode? Mrzio je Honorinu. Majci se vratio kad je več bilo kasno. Ima stvari koje se više ne dadu nadoknaditi.. Mogao je krenuti s Florimondom, kako je uostalom i tražio, no otac mu je odgovorio: „Ne! Još nisi spreman"... Anñelika je sebi predbacivala što od muža nije tražila da obrazloži tu svoju odluku jer je o njoj mog¬la da porazgovori s Cantorom i razbije njegovu mr¬zovoljnu šutnju u koju se zatvarao.

Istina, ima stvari koje se ne dadu nadoknaditi, no jedno drugom mogu pristupiti... bar treba poku-Sati... Cantor se sada zatvorio u sebe i ona nije znala kako da mu priñe, toliko je osječala da če je dočekati kao neprijateljicu. A ipak se nešto moralo poduzeti. Zbog njegovih če postupaka Honorina postati najzad zločesta. A dje¬vojčici su tek četiri godine. Komu je poznato da ovo 624 američko prolječe po četvrti put podsječa na njena sramotno roñenje u vračarinoj spilji u druidskoj šumi.? Za to je znala jedino Anñelika i nikomu se o tome nije usuñivala govoriti. Ona sjedne na krevet. Cantorov odlazak činio joj se neizbježan i potreban. Da ga po nekom, zadatku pošalju u Gouldsboro? Možda. Volio je putovanja. Tada se odjednom poboja kako Cantor ne bi nikada oprostio to izgnanstvo, za koje bi okrivljivao nju i Honorinu, i kako bi zauvijek izgubila mogučnost da opet pridobije svoga sina. Zaista nije znala što da poduzme te prosudivši da je u ovom slučaju njeno znanje nemočno, ona pri¬bjegne kocki. Iz džepiča svoga pojasa izvuče engleski zlatnik koji je čuvala kao talisman. Ispadne li glava, to jest strana s kraljevim likom, razgovarat če sa svojim, mužem o Cantorovoj drskosti i potrebi da ga se na neko vrijeme udalji. Pokaže li se pismo, to znači stra¬na s grbom Velike Britanije i uvredljivim natpisom: Kralj Francuske! smjesta če potražiti revoltiranog mladiča i sve mu ispričati. Ona baci zlatnik u zrak. Ispalo je pismo. Cantor je u kovačnici obrañivao neki predmet od željeza i odmah ustao čim je ugledao majku. Očito mu savjest nije bila čista. — Poñi sa mnom u šumu — reče mu ona. Izgovorila je to glasom koji nije dopuštao pri¬govora. Bio je vedar, ali vrlo svjež, gotovo hladan pro¬ljetni dan, jer mu je prethodila obilata kiša. Natop¬ljena vodom, zemlja je imala ljubičastu boju i iz nje je bojažljivo tek nicala trava. I vjetar je bio hladan. Raslinje se pod drvečem plavjelo i zlatilo. Pupovi klena ličili su na još nerastvorene časke tulipana. Anñelika je koračala brzo. Poznavala je svaku stazu, svaki trag, pa iako je bila odsutna duhom i ho¬dala bez cilja, ipak nije lutala. Cantor ju je s mukom 625

40 Anñelika u novom svijetu slijedio i osječao se glupo jer se morao gotovo pro¬bijati kroz isprepletene grane, koje su se tek počele zelenjeti od prvih listova. Anñelika bi ponekad rekla: — Gle! U onoj jaruzi ima likovca. U jesen če trebati navratiti ovamo jer pod njim rastu gljive... ili pak: — Uskoro če procvasti bijeli javor... Kakav je ono miris?... Ah, da! valerijane. Nije se zaustavljala. Sve je pratila budnim okom. lica malo uzdignuta, i nosnicama upijala i najneznat-niji miris. Gledajuči njen laki hod, kao da su se i same grane pred njom razmicale, Cantor je mislio: „To je vila." Stigli su na. vrh planine i pod nogama osjetili tvrdu zemlju, d^ok je u bo.riku vjetar šumio u drveču. Borovi su se osuli zlačanožutim i zlačanozelenim pu¬povima, a jele, kao trešnje crvenima. Na arišima bili su boje jorgovana. Poput balzama ugodan miris širio se kao tamjan. Anñelika se zaustavila na kraju visoravni i po¬gledala prema horizontu. Pod njima je vijugala rijeka i odmicala na istok. Anñelika se obrati Cantoru: — Ti je ne voliš. No dijete, ma tko ono bilo, ma odakle dolazilo, bez obzira tko su mu otac i majka, uvijek je samo dijete, i podlo je udarati po nemoč¬ nima. Kad te več nije tome poučila plemička krv tvo¬ jih predaka, danas te na to podsječam, eto, ja. On je dahtao od žurna i zamorna hoda. Riječi su ga se duboko dojmile i nije mogao odgovoriti. U sebi je ponavljao: dijete... podlost!... Anñelika krene dalje. Spusti se malo niže i za¬puti stazom koja je na sredini padine vijugala para¬lelno s rijekom i postepeno se spuštala u dolinu. — Kad si se ti rodio — nastavi ona — upravo su toge dana na Trgu Greve spaljivali dvojnika tvoga oca. Dakako, je sam mislila da su spalili njega sa¬ mog i več ga držala mrtvim... Dok sam te onako sitnog nosila u Temple*, a bila je Sviječnica, sječam 6e da je čitav Pariz mirisao na uštipke s limunom što ih djeca bez roditelja na taj dan prodaju po uli¬cama. Bilo mi je tada dvadeset godina. Vidiš, nisam mnogo starija no što

si ti danas. Kad sam stigla u sa-mostansko dvorište, začula sam plač jednog dječaka za kojim su trčali derani i nabacivali se na njega ka¬menjem vičuči; „Mali vješče! Mali vješče! Pokaži nam svoje rogove!" Cantor se naglo zaustavi. Sav je pocrvenio i šake su mu se stiskale od bijesa. — Oh, zašto se nisam tamo zatekao! Da sam bar ja bio ondje! — Pa i bio si — reCe Anñelika smijuči se, ali samo kao novoroñenče od nekoliko dana. Gledala ga je i dalje sa smiješkom, kao da mu se podruguje. — Danas stiščeš šake, Cantore, no u ono vrijeme ništi ti bile veče od oraha!... Ona se opet nasmije videči u duhu onu pruženu rumenu šačicu. No smijeh joj je čudno i nekako žalosno odzva¬njao šumom, a on ju je zbunjeno promatrao i neka neobjašnjiva bol stade da ga prožima. Anñelika prestane da se smije i kao da se opet uozbilji. — Sretan si što živiš, zar ne, Cantore? — Da, promuca on. — Ali nije bilo lako sačuvati ti život. O tome ču ti jednoga dana pričati ako te zanima. U stvari, nikad na to nisi ni mislio, zar ne! Nikada se nisi pi¬ tao: „Kako to da sam ostao na životu, ja, sin vješca, osuñen na smrt i prije nego sam se rodio?" A eto, tu si, živ i zdrav. Ne moraš sebe pitati što je sve tvoja dvadesetogodišnja majka smjela i morala ura¬ diti da ti očuva to blago, život koji danas udišeš svo- • Temple: utvrñeni templarski samostan u koji su primali i nahočad. 626 627 jim snažnim grudima! — Ona ga gotovo žestoko lup-ne svojom malom ali čvrstom šakom ondje gdje mu leži srce, a on preplašeno ustukne gledajuči je svo¬jim, poput vode bistrim i tako njenima sličnim oči¬ma, kao da je sada prvi put vidi. Anñelika opet krene i stade silaziti puteljkom. Do njih je sada dopirao potmuli huk rijeke, pomije¬šan sa šumorom ustalasanog drveča. Vjetrič je

laga¬no poigravao u krošnjama johe, topola i vrba, i vidje¬lo se da je na to mjesto prolječe stiglo ranije jer je trava u nizinama bila visoka i gusta. Anñelika osjeti da se više ne ljuti na svoga sina, Dječak joj je svojim zbunjenim pogledom priznavao kako nikada nije razmišljao o tome o čemu mu je eada govorila. A kako je i mogao... ta bio je jo§ dijete. Krivo je uradila što nije progovorila ranije, ba¬rem o uspomenama koje su se njega ticale. Tada bi lakše praštao i ne bi bio tako netrpeljiv. Djeca vole da im se priča o onome čega se ne sječaju. Tim kazi¬vanjem potiskujemo iz njihove svijesti nepoznanice pred kojima strepe. Oni vole da ih se vodi kroz iskonske i često ne¬suvisle utiske kakav je i svijet njihovih uspomena. U nedostatku takva voñenja, Cantor je bio prisiljen da sudi po nebitnim i slučajnim vanjskim znacima. Kad je poodrastao, trpio je od ljubomore na ne¬vjernu majku, bačenu s pijedestala na koji ju je u navinosti svoga djetinjstva bio podigao. 'Ono najneugodnije tek je trebalo izvršiti... izre¬či. I Anñelika opet skrene razgovor na Honorinu koju je valjalo braniti od nepravednih, skrivenih mržnji. Stigli su do livada uza samu rijeku. Ona se opet okrene k njemu. — Več sam ti rekla da nikada ne valja udarati po nevinima. Sada ti to ponavljam. Mene slobodno jnrzi, ali ne nju. Ona nije ni tražila da živi. No i u tome nemaš pravo da me. osuñuješ!... Kad ne znaS 628 što se dogodilo, ružno je dopustiti srcu da sipa žuč, a uz to i... glupo. Promatrala ga je nekako pažljivo i on primijeti kako se majčine zelenkaste oči pune olujom i kako se u njima raña iskra mržnje i neprijateljstva. Učini mu se da je sve to upučeno njemu, pa se prestraši. — Ti si još dijete — nastavi ona... No uskoro češ postati odrastao čovjek... muškarac — ponovi ona sanjarski. — Ratovat češ, sine, divlje češ se boriti i do kraja... A tako i valja. Muškarac se ne treba bojati ubijanja... S pravom pobjednika provaljivat češ u gradove i slaviti pobjedu, opijat češ se i silovati žene... A da li češ se brinuti što če kasnije biti s tvo¬ jim žrtvama?... Ne! Ta rat je, reči češ. Hoče li te za¬ nimati da saznaš jesu li umrle od stida, jesu li se ba¬ cile u bunar? Ne, jer če se to dogañati u ratu! Najzad, na treba da time razbijaš glavu. Tako je kako ti ja kažem. „Cim trupa dojaše sa zastavom na čelu, ode

ženi čast" ... To je često ponavljala stara Rebeca. Haj¬ de, reci mi, što po tvom mišljenju mora da uradi žena kad u utrobi ponese dijete koje joj je nametnuo rat?... Sto ona može da učini? Da ga ubije?... Da ubije sebe?... Ima i takvih žena koje to dijete donesu na svijet pa ga odgajaju i vole, hoče da mu osiguraju Sretan život, jer i to je dijete. Shvačaš li?... Ona još jednom ponovi posljednje riječi i zagleda mu se u lice. Pogled joj opet skrene na dolinu koja se ljupko i sva oživjela sterala pred njima. — Gore po njega — mislila je — ako ne razu- %rije, ako mu je srce tvrdo kao kamen! Gore po njega! Neka ode | postane grubijan, surov i beščutan čov~ jek. Nek samo ode. Ja sam učinila što sam mogla!... Ona počeka a zatim ga opet smjelo pog-eda. Opazi kako mu usne dršču. — Ako je tako — reče on promuklo — ako je zbilja tako, oh! onda mi oprosti, majko. Oprosti mi, nisam znao!... 629 Nije očekivala takvu reakciju, te stade da ga ludo grli privijajuči mu glavu na svoje grudi. Milova¬la ga je po kosi i mehanički ponavljala: — Umiri se! nije to ništa!... umiri se, mali moj. — Tako je radila i kad je bio dijete. Sjetila se kako mu je kosa bila onda meka i podatna, a sada je tako tvrda, gusta i opora — Umiri se — opet če ona. — Molim te! Prošlost vize nema prava da nam nanosi boli. Spašeni smo, Cantore. Svi smo na okupu, mi koji smo bili roñeni jedni za druge, a život nas je bio rastavio. Meni je jedino to važno... Ne plači više. Malo-pomalo on se umiri. Svojim tihim glasom i milovanjem nježne ali čvrste ruke tjerala je od njega moru prošlosti i sadašnjeg kajanja, ponavljala mu kako je samo život važan i kako je njoj boravak medu svojima sada pravi raj. Več sama radost što je opet našla svoga Cantora, kojega je držala mrtvim i dugo ga oplakivala, obilato nadoknañuje ovih ne¬koliko teškoča prouzrokovanih njegovom nepovjer¬ljivom čudi... On se nato nasmiješi šmrčuči i ne usuñujuči se još da podigne glavu. A ona ga je pri-vijala na grudi, svjesna da je to njen sin, dio njena tijela, i da če se još mnogo i dugo

starati za njega, zahvaljujuči misteriju krvnoga srodstva koje ih po¬vezuje i ničim se ne da nadomjestiti. On se od nje odmakne, ali prije nego se uspravio, odjednom ju je ozbiljno pogledao, tako ozbiljno da se sav izmijenio u licu, kao da je odjednom postao ne¬koliko godina stariji. — Oprosti mi! — ponovio je. Ona instinktivno osjeti da to iz njega progovara muškarac i moli oprost u ime svih muškaraca. Ona ovije svoje ruke oko njegova lica. — Da, opraštam ti — reče sasvim tiho. — Opra¬ štam ti. A kad se uspravio, ona se nasmije. — Zar nije smiješno?... viši si od mene za pola glave. 630 Dok su tako stajali još uvijek potreseni i nasto¬jali da se priberu, Anñeliki se učinilo da čuje kako šumom odzvanja otegnuto Cantorovo jecanje. Neshvatljiva je bila ta pojava. Ona najprije po¬misli da je žrtva vlastite iluzije, izazvane uzbuñenjem, ali malo-pomalo morala je priznati da je to realnost, iako iznenañujuča. Jer jecanje je postajalo sve glasni¬je umjesto da oslabi i sasvim utihne, a uskoro ga poprate i plačljivi glasovi. — Čuješ li i ti? — upita Anñelika gledajuči u sina koji je bio podigao glavu. On potvrdno kimne te gonjen instinktivnom op-reznošču, skloni se s njom u jedan šumarak. Odakle glasovi i plač na ovako zabačenom mje¬stu? ... Nicolas Perrot bi rekao da to mogu biti samo duše prokletnika ili pak ... — Pst! — dade znak Cantor. Glasovi su se približavali i več se jasno čulo kako travom korača veči broj osoba. Na okuci rijeke pojavi, se jedan Indijanac viso¬ka rasta. lice mu je bilo boje gline i premazano rat¬ničkim šarama: crvenim i bijelim. Nad zatiljkom uz¬dignuta i uljem namazana kosa bila mu je načičkana životinjskim kožicama, perjem i dikobrazovim bod¬ljama. U ruci je nosio pušku. Njegov preko ramena prebačeni pokrivač kao da je bio mokar i težak jer je to jutro kišilo. Mora da je hodao bez zaustavlja¬nja, čak i po pljusku. Koračao je oborene glave, pola¬ko ali odmjereno, i izgledao je umoran. Držao se rijeke.

Več je stigao i do šumarka za kojim su se krili Anñelika i njen sin. Poznajuči neobično osjetljivi njuh Indijanaca, bojali su se da se on odjednom ne zaustavi, no tada se na rubu proplanka pomole i dru¬ga lica. Najprije još jedan Indijanac o kojega se oslanja¬la jedna bijela žena, raščupana i sva u dronjcima, lica uprljana blatom. Poslije nekoliko trenutaka po¬javi se opet jedna žena. U naručju je nosila dijete 631 kojemu su mogle biti dvije godine. Njega su i čuli plakati. Majka mu je bila na izmaku snage i hodala kao mjesečar. Zatim se pojave još dva Indijanca. Je¬dan je nosio dječaka od pet godina, drugi nešto sta¬riju djevojčicu. Ova je spavala, ukoliko več nije bila polumrtva. Za ovima je stigao jedan bijelac podupi¬ruči još jednoga. Obojica su bili u dronjcima, pode¬rane košulje, i lica punog ogrebotina. Onda se poja¬vio dvanaestogodišnji dječak zaprepaštena izgleda. Bio je kao magarac -natovaren zavežljajima i svako¬jakim predmetima, a ha njima odozgo i jedan ko-sitreni vrč. Najzad, kao da pred sobom goni stado, tu čudnu grupu završavao je jedan dostojanstveni Indijanac vitlajuči u jednoj ruci sjekirom, a u drugoj toma-havkom. Ta neobična i sažaljenja vrijedna povorka proñe, mimo Anñelike a i Cantora i ne osvrčuči se na nji¬hovu prisutnost. Činilo se da su i Indijanci umorni. Odjednom, ona žena s djetetom sruši se na ko¬ljena. Indijanac s puškom vrati se natrag i raspali je kundakom po leñima. Dijete stade da prodorno vri¬šti. Indijanac se razbjesni, ščepa mališana za nogu, zavitla njime i baci ga u rijeku. Anñelika krikne. — Cantore! Brzo! Mladič skoči, hitro pretrči livadu i na zaprepa¬štenje cijele grupe baci se u vodu. Sada izañe i An-ñelika, držeči ruku na pištolju. Znala je da i naj¬manji incident s Abenakisima i Irokezima može lako izazvati pokolj. No on se može vrlo lako i izgladiti, sve ovisi o slučaju i diplomatskoj vještini. — Primi moj pozdrav! ~- reče ona obračajuči se njihovom voñi. — Zar ti nisi Scacho, veliki poglavica Etchemina? Sudeči po njegovoj ogrlici od medvjeñih zuba i po crvenim dikobrazovim bodljama u njegovoj kosi, utvrdila je kojemu bi plemenu mogao pripadati. On odvrati: — Ne! ja sam mu roñak. Ovo je, dakle, Quandequina »bogu budi hvala*„ pomisli Anñelika.

Stigla je u pravi čas!... Cantor je sav mokar upravo izlazio iz voñe, dr¬žeči dijete koje se gušilo i pljuvalo, ali se još nije bilo-onesvijestilo. Sada je šutjelo, i u njegovim plavim očima čitao« se užas. Majka ga divlje pograbi i zagrli. Oboje su cvokotali zubima i tako se tresli da su se jedva dr¬žali na nogama. Zanijemili su od užasnog straha. — To su Englezi — reče Cantor skidajuči košu¬ lju da je izašme. — Mora da ih je ovaj skup Indi¬ janaca zarobio negdje na jugu. Na ovaj neočekivani upad, Etchemini su hitra opkolili svoje zarobljenike. Onako sumnjičavi, čekali su na riječ svoga poglavice da ustanove treba li su¬sret uzeti za zlo. Činjenica da se žena koja je banula, iz šume služi njihovim jezikom, povoljno ih je doj¬mila. — Ti dakle, ženo, govoriš našim jezikom? — upi¬ ta poglavica kao da ne vjeruje svojim ušima. — Pokušavam! Zar žena može govoriti jezikom.. Pravih Ljudi?... Bilo je to ime koje su Abenakisi rado sebi nadi¬jevali. Nazivali su se i Djeca zore, ali i Pravi ljudi.. Dakako, jedino sebe. Svi ostali, uključivši Algokine i Irokeze, bili su šugavi psi. Poglavici se, izgleda, dopa¬lo što ona uočava tu sitnu razliku i što smatra čašču-služiti se takvim jezikom. To kao da rastjera nje¬gov gnjev. Dok je tišinu narušavao šumor lišča i pjev ptica,, oni su cvokotali zubima i pogledavali jedni druge.. U tom trenutku jedan od Engleza, onaj ranjeni kojega je drugi bio položio na zemlju, povuče lagano-Anñeliku za rub suknje. — Vi... Francuz?... _ Yes — odvrati Cantor — We are French. 632 633S Nesretnici smjesta priñu i bace im se pred noge ¦salijetajuči ih usrdnim molbama: — Prey! purchase us! Prey do purchase us!...1) Vješali su se o njih svojim promrzlim rukama.

Lica su im bila blijeda i sva pomodrela od granja koje ih je bičevalo dok su se provlačili šumom. Mu¬škarci se več nekoliko dana nisu brijali. Indijanci su ih gledali s prezirom. Saslušavši s velikim razumijevanjem njihove ja¬dikovke i preklinjanja, Andelika pokuša nagovoriti poglavicu da s njima krenu u utvrñenje, gdje če tako Tirabri ratnici kao što su oni nači odmor, duhana i kukruzne kaše, ali Indijanci odrično odmahnu gla¬vom. Govorili su da im se žuri da što prije izbiju na rijeku Saint-Laurenta. Kasnije če svoje zarobljenike odvesti u Montreal i prodati ih za dobru cijenu. Uo¬stalom, zar bijelci iz utvrñenja Wapassou nisu En¬glezima prijatelji? Rekao je to Crna Mantija!... Postajali su opasni. Andelika se iz opreza osla¬njala leñima o jedno drvo, a vidjela je da to isto Tadi i Cantor. Odostraga začas može doletjeti toma-havk!... Uzmičuči s grupom nesretnih Engleza koji su se i dalje o nju vješali, Andelika uz Cantorovu po¬moč nastavi s njima razgovor, pola na francuskom, pola na abenakiškom. Govorila im je o Piksarettu i starom Massasswi, s kojima je Gromovnik bio u savezu. Znatiželja ih ponovo dovede u iskušenje. — Je li istina da Gromovnik diže u zrak plani- tie? — upitaju oni. — Je li istina da su Irokezi pred •njim pobjegli?... Andelika se raspriča: — Da, Gromovnik je u stanju da digne u zrak planinu. Ne, Irokezi nisu onomad pobjegli. Irokezi su sa Gromovnikom sklopili savez jer je platio kr¬ varinu veču no što se ikad za nju čulo... Je li istina, pitali su Abenakisi, da je'meñu poklonima datira Iro- 1 Oteti smo! Otkupite nas! I^olimt. €34 kezima bilo perla crvenih kao krv, žutih kao zlato i prozirnih kao sok što struji drvečem — perla za koje •drugi trgovci i ne znaju da postoje?... Da, istina je. Nek samo navrate do utvrñenja i vidjet če ih... Po Ušču stade da udara, Sitna kišica. Odjednom se javi neki glasič, sličan mijaukanju mačke... Videči na Andelikinu i Cantorovu licu zbu¬njenost, Indijanci prasnu u Smijeh, zadovoljni što su i oni njih uspjeli začuditi. Jedan od njih izvuče iz nekakve torbe koju je nosio preko ramena sitno, golo i rumeno stvorenje, držeči ga naglavce za noge, i ono se odmah prodera s punim pravom nezadovolj¬nog novoroñenčeta.

Tada jedna od žena stade plačuči govoriti. Obra¬čala se Cantoru jer je vidjela da dobro razumije en¬gleski. Ona reče da je dijete njezino i da se rodilo u šumi, pred šest dana ... — Gospode — šapne Andelika. — Treba svaka¬ko nagovoriti Indijance da svrate u utvrñenje kako bi se tim jadnim ljudima pružila kakva-takva njega. Najzad, obečavajuči im još više perla, duhana, lijepih pokrivača i puščane municije, oni uspiju pri¬dobiti Indijance. Dok su tako hodali, Cantor je pridržavao ranje¬nog Engleza, a onaj zdravi ispričao mu je njihovu odiseju. Svi oni žive u zaseoku Biddeford, blizu jezera Sebago, u unutrašnjosti zemlje, i graničari su, kako ih nazivaju oni s obale. Unutar malog utvrñenja ogra¬ñenog palisadama živi tridesetak porodica. Meñutim, pojedini nezavisniji farmeri, kao što su Williamovi, nastanili su se napolju. On sam, Daughertv, i njegov mladi sin Samuel bili su zaposleni kod te obitelji. Jedno jutro došao je kao i obično na posao sa svojim sinom, no čim su se kučna.vrata otvorila, iz gustiša provali jedna grupa Abenakisa, koji mora da su se tamo'krili cijelu noč i čekali priliku da provale u kuču. 635 Za tren oka uroñenici su pokupili svakoga koga su tamo zatekli, čak i djecu iz kreveta, a to i obja¬šnjava zašto su jadni mališani bosi i bez ičega na sebi doli košulje, kao i sama Mistress William koja je tek bila ustala. Opljačkali su sve do čega su došli: odječu, posuñe, namirnice, te u trku odvukli sve sa sobom. Zatim su se sa svojim plijenom 2avukli duboko u šumu. Pre"pad se odigrao tako brzo i bez buke da se u utvrñenju i u selu ništa nije moglo čuti, a ni vidjeti, jer je to jutro bila tako gusta magla da se ni na deset koraka ništa nije razabiralo. Tada su za nesretnike počele muke pješačenja. Nastoječi da se što prije udalje od mjesta svoga pod¬viga, Indijanci su ih požurivali i dodijavali im. Far¬mer, koji je imao cipelu samo. na jednoj nozi — tek je bio navukao čarape kad su ga uroñenici pograbili — dao je te čarape svojoj ženi koja je i sama bila bosa. Kad je to vidio jedan od uroñenika — a shvatio je da je trudnica pred bliskim poroñajem te u samim čarapama neče.moči hodati — dobacio joj je par nio-kasina od losove kože. William je povrijedio onu bosu nogu kad je nagazio na trn... Slijedeči dan stigli su na obalu rijeke Androscoggin i da bi prešli preko nje, uroñenici su napravili splavi... Kad su več bili daleko od engleskih naselja, dozvolili su da se hod nešto uspori. Williamu je noga bila sva natečena i trebalo ga je pridržavati. A onda su Mistress William spopali poroñajni bolovi...

Glas jadnoga nadničara, koji se zvao Phileas Da-ughertv, neprestano se dizao i spuštao dok je nizao svoje jadikovke, toliko mu je olakšanja donosila či¬njenica što se najzad našao netko da dobrostivo sa¬sluša njihove patnje i da ih požali. Kiša je padala sve jače pa su se mučno kretali po raskvašenoj UovačL Kad su bili nadomak utvrñenja Wapassou i pri¬micali mu se puteljkom koji je vijugao uz sama jeze¬ra, iznenadni zamah vjetra savije vrhove breza i za¬lije ih u prolazu. Anñelika i njeni indijanski gosti ulete najzad u dobro zagrijanu dvoranu, pa dok je Joffrev de Pey-rac, koliko mu je njihov sadašnji položaj to dopuštao, s poštovanjem gostio Indijance, Anñelika se mogla posvetiti njihovim zarobljenicima. Mistress William položili su u dobro zagrijan krevet gospoñe Jonas. Kako je sada bila umivena i toplo umotana, jadnoj se ženi malo zarumenjelo lice, inače bijelo poput krede. Ona druga žena, čije su dvogodišnje dijete bili bacili u rijeku, sjedila je na klupi i tresla se od hlad¬noče. Kad je Anñelika htjela da je odvede u jednu sobu i svuče joj mokru odječu, poglavica Quande-quina se tome usprotivio. Prema običajnom pravu Abenakisa, onaj tko prvi stavi ruku na zarobljenika, postaje njegov gospodar i vlasnik, te mu se ovaj mora pokoravati ukoliko ne želi da se s njim najsuro-vije postupa. Mlada žena i njen sin pripadali su, dakle, Quandequini koji, izgleda, nije bio sklon da se po¬kaže osobito blagim gospodarom. — Taj je Quandequina opaka gnjida — povjeri se Anñelika Nicolasu Perrotu, s kojim se povukla u stranu. Pokušajte ga vi kao Kanañanin nagovoriti da mi dopusti postarati se za ovu nesretnicu. Bila je ozlojeñena ravnodušnošču koju je Perrot pokazivao za sudbinu tih ljudi, osobito žena. Iako •čestit čovjek, bio je prije svega Kanañanin, i za njega krivovjerni Englez nije pripadao soju koji bi trebalo štedjeti. No videči u Anñelikinim očima razočaranje pomi¬ješano sa zgražanjem, htio je da se opravda. — Nemojte misliti, gospoño, da te žene valja to¬ liko sažaljevati. Dakako, Indijanci če ih možda tje¬ rati da im. rade kao sluškinje, no za njihovu se čast 638

637 ne bojte. Indijanci ne siluju svoje zarobljenice1). Drže da silovana žena donosi vigvamu nesreču. Osim toga, mislim da prema bijelim ženama osječaju neku od¬vratnost. Pokažu li se te Engleskinje i njihova djeca poslušni, neče biti nesretni. A budu li imali sreče da ih otkupi neka čestita montrealska obitelj, bit če uz to i pokršteni, i duše če im biti spašene. Tako se tim Englezima pruža prilika da se izvuku iz hereze. — On je još podsjeti kako su Kanañani mnogo prepatili od Irokeza koji su takoñer otimali bijelce, ali zato da ih podvrgavaju groznim mučenjima, dok Abenakisi — saveznici Francuza — to nikako ne čine. Nakon te male uspomene, on ode da potraži Quandequina i nagovori ga neka svojoj zarobljenici omoguči da se odmori i nahrani, jer umre li mu na putu, kakvu če korist imati od ovoga pohoda, izuzme li onih nekoliko prnja i lonaca, što ih je vukao neko¬liko stotina milja. Ugodno omamljen virñinskim duhanom Quande-quina najzad pristane. Mlada žena bila je sestra Mistress William. Živjela je u Biddefordu, no kako joj je muž bio otputovao na nekoliko dana u Portland, ona je iskoristila tu pri¬liku i sa svojim sinčičem posjetila sestru. Sto če reči njen muž, jadni James Darwin, kad zatekne prazan dom? Neprestano je plakala. Uz pomoč Elvire, Anñe¬lika joj pripremi parnu kupelj, dade joj suho rublje i odječu, počešlja joj kosu i ona se najzad nasmiješi videči kako joj je mališan zaspao na grudima, pošto se prethodno nasitio i ugrijao. Strahovala je za njega. Cijelim putem dijete je jako plakalo, a to je Indijance ljutilo, te su dvaput dolazili u iskušenje da ga se otresu. Da nije bilo Cantora, danas bi s njim bilo svršeno. Ljubila je An-deliki ruku i preklinjala neka ih otkupe a onda je • Ti Indijanski običaji o poštovanju žene, sveopči u XVII stolječu, iščezli su malo-pomalo zbog primjera bijelaca i pod utjecajem rakije. Pokraj XVII stolječa, mnogi se Indijanci nisu ustručavali da siluju bijele žene. 638 najzad zaspala pored sestre. Gospoña Jonas doñe da pita što če s natečenom nogom farmera Williama koja se močJa u lavoru, u otopini izmirne i gaveza-Sudeči po mlohavoj oteklini, Anñelika je zaključila da je skalpel jedini izlaz ako se želi spriječiti gangrena. Indijanci su je s udivljenjem gledali kako spretno i bez ustručavanja rukuje blistavim nožičem što joj ga. je gospodin Jonas iskovao za ovako delikatne zahvate. Uroñenici su bili zadovoljni srdačnim prijemom.. Williamov gospodar zahvali Anñeliki što če njenom, pomoči zarobljenik opet moči pješačiti.

Na mahove, čuo se sitni plač novoroñenčeta, a, dopirao je iz lovačke torbe jednog od Indijanaca, u kojoj ga je ovaj držao kao oderanog zečiča koji bi mu u potrebi poslužio za večeru. I opet je Anñeliki tre¬balo mnogo diplomatske vještine da dobije to malo-stvorenje. Najzad, ona ga uzme u ruke i odnese na krevet u kojemu je ležala njegova majka. Tamo ga opere i presvuče. — Bogu budi hvala! Žensko je i ostat če na ži¬votu ... Djevojčice su otpornije od dječaka ... Ona joj suncokretovim uljem namaze nježnu, kožu a zatim je povije i stavi na majčine grudi u ko¬jima je, srečom, još bilo malo mlijeka. Jadna žena stade da opisuje strahote što ih je proživjela: bezum¬nu jurnjavu šumom, hladnoču, glad, strah, izudarane noge. Gospoña Jonas, koja je kao i svaka ugledna tr¬govkinja u La Rochelleu znala engleski, služila je kao tumač. Engleskinja je pričala kako je več vidjela svoj: smrtni čas kad su je spopali poroñajni bolovi. Tom. prilikom, meñutim, Indijanci su se pokazali čovječni. Podigli su kolibicu i omogučili njenom mužu i sestri da joj pomognu, a ostalu djecu odveli su u stranu. Poslije poroda, koji je protekao bez večih poteškoča,, kao da su se i razveselili, te su dogañaj proslavili plesom i strahovitim urlanjem. Pristali su da se pu¬tovanje prekine na jedan dan kako bi se porodilja mogla odmoriti, a za to su vrijeme izradili nosiljku 639' •od granja. Tako su je dva dana nosili njen muž i onaj nadničar bijelac, dok se nisu sasvim iscrpili, osobito William kojemu se ozljeda na nozi bila inficirala. Indijanci su odbili da se prihvate nosila jer je to bilo ispod njihova dostojanstva. Kako su se več do¬govarali da ženu i dijete dotuku sjekirom i ostave ih u šumi, Mistress William je, usprkos svojoj obamrlo-sti, našla snage da hoda. Tako se njihov križni put nastavio. Sadašnji položaj bio je za njih raj, no sutra čs ponovo nastupiti kalvarija. Anñelika se zgražala na pomisao da bijele žene mora ostaviti u rukama uroñenika. Ona ode da poraza govara sa svojim mužem o mogučnosti da ih se otrgne od njihove žalosne sudbine. Grof de Peyrac 39 več nudio otkupninu za sve zarobljenike, no Abenakisi su se pokazali nepopustljivima. Spremno su prihvatili poklone zato što su pristali da se zaustave u utvr¬ñenju, a kad su im pridodali nekoliko punih čaša perla, šest noževa i svakome po jedan pokrivač, pri¬stali su da se zadrže još jedan dan kako bi se zarob¬ljenici malo oporavili. No i suviše su držali do toga kako če, namazani živim bojama, pobjedonosno uči u svoje selo, goneči •pred sobom zarobljenike, i unaprijed se veselili odu¬ševljenom klicanju a da bi se s tako opasnog pohoda vratili

praznih ruku. Uz to, u Montrealu imadu medu Kan'añanima prijatelja koji če se neobično radovati što su oni pridonijeli da se tolike duše spase za nji¬hov, francuski raj. I tko bi tako nešto mogao da plati? Francuzi su uvijek bili široke ruke kad se radilo o tome da za svoju vjeru pridobijaju duše. Bez sumnje, zato što su liili malobrojni, trebala im je pomoč nevidljivih sila, A na tom polju raspolagali su lijepom četom: sveci¬ma, anñelima, dušama svojih pokojnika i dušama •obračenika.. . Eto zašto če Francuzi u Kanadi iziči kao pobjednici nad Irokezima i Englezima, usprkos svojoj malobrojnosti. Quandequina< ih ne smije izdati, lišavajuči ih tih duša na koje oni toliko računaju. Može li Pevrac jamčiti da če ,,Yennglije" predati Cr¬noj Mantiji da ih ovaj pokrsti?... Ne! Čemu onda uzaludni razgovori... Kad je pala noč, Anñelika je počela osječati ra¬zumijevanje, ako ne i praštanje, u pogledu španjol-. sikih osvajaiča koji su dobar dio crvenokožaca žive spa¬lili na golemim lomačama. Mora da su u izvjesnim trenucima nalazili i nekakvo opravdanje. Anñelika bi se rado bila latila oružja, no uspr¬kos njihovoj zajedničkoj tuzi što bijelce moraju osta¬viti u rukama uroñenika, Pevrac zbog šačice radinih Engleza nije smio da riskira rat s Novom Francuskom i abenakiškim plemenima. S dubokom tugom U srcu Anñelika je morala da uvaži te razloge. Još če mnogo toga imati da nauči 0 Americi. Slijedeče jutro provela je uz bolesnu englesku djevojčicu. Usprkos največoj njezi, nije bilo izvjesno da li če se ona spasiti. Majka nije imala iluzija u po¬gledu zdravstvenog stanja svoje starije kčerke koja se zvala Rose-Anna. S tugom u očima pratila je An-ñelikino dolaženje i odlaženje. Mora da je razumjela razgovor izmeñu Anñelike 1 gospoñe Jonas dok su raspravljale kako uroñenici neče da popuste ni ustupe svoje zarobljenike, te mi¬ sleči na šumu i na hladne i vlažne noči kojima če mala bolesnica opet biti izložena kada ponovo krenu na put, puritanska farmerica brižne u plač. — My daughter will die!) — promrmlja ona. Poslije podne Anñelika ugleda onoga Indijanca koji je bio vlasnik male Rose-Anne., Sjedio je uz ognjište i pušio lulu. Ona priñe i sjedne pored njega. — Jesi li ikada vidio kako planina leti u zrak?

— upita ga. — Jesi li ikad vidio kako s neba silazi zelena gusjenica? i kako pada kiša zvijezda?... Kčerka če mi umrijeti. 640 41 Avrtelika u novom svijetu 641 Indijanac napne uši. Bolje je reči da su mu kroz poluzatvorene vjeñe malo bljesnule zjenice. An-ñelika je bila naučila da tumači te znakove, zato se nije dala zbuniti njegovim, poput drva ravnodušnim licem. — A Irokezi su sve to vidjeli.. I ručice popa- dali na zemlju. Uroñenik, koji se zvao Squanto, izvuče iz usta dugi kamiš svoje lule i malo se nagne naprijed. — Kako bi bilo da i ti to vidiš, ali samo ti — nastavi Anñelika — pa da kasnije pričaš svojima. Neče ti trebati zarobljenica pa da ti čestitaju i pokažu za tebe veliko zanimanje... Naprotiv! Prizor koji češ jedino ti ugledati zaista zavreñuje — vjeruj mi — da nam prodaš svoju zarobljenicu. Uostalom, dobro znaš da če uskoro umrijeti! Dakle?... Te zavodljive i vješto smišljene riječi izazovu iz¬meñu Squanta i njegovih prepirku koja umalo da se ne izrodi u tučnjavu. Ostali su bili"ljubomorni na to da Squanto sam prisustvuje tom magijskom pri¬zoru. Osim toga, nisu se htjeli odreči svoga plijena. U pitanju je bila i savjest!... Joffrev de Pevrac ih izmiri govoreči da ako Squanto sam i vidi, oni če i pored toga moči čuti i potvrditi ono što su čuli. Squ-anto če im ispričati sve što bude vidio, a ni Kanaña-nima neče biti na odmet da saznaju što se dogaña u Wapassouu. U sumrak, povedu Squanta s druge strane plani¬ne. Mogao je da vidi kako se strma obala rastvara, cijepa, i uz užasnu buku bljuje svoju utrobu. A kad je pala noč, tri-četiri praskave bombice koje su uspr¬kos vlazi uspjele da polete, dokraja su ga zanijele. Vratio se meñu svoju subraču s takvim izrazom na licu kakav je morao imati Mojsije kad je silazio sa Sinaja. — Jest, vidio sam kako s neba padaju zvijezde! Sutradan u zoru, Mistress William zagrli svoju

djevojčicu koja je bila u nesvijesti, ali ipak spašena. Bez sumnje, više je nikada neče vidjeti. Ona dade Anñeliki upute kako se dolazi do nase¬obine Brunschwick Falls, na rijeci Androscoggin, gdje su djevojčici živjeli djed i baka. Možda joj jednoga dana uspije da je onamo i odvede. Privijajuči na grudi svoje novoroñenče, ona se 'hrabro zaputi za svojim nedruževnim pratiocima. Anñelika je gledala kako u sitnoj kiši nestaje mala povorka. Površinu jezera stala je da zastire gu¬sta magla. Teške i zasičene oblake probijali su vr¬hovi stabala. Indijanci i njihovi sužnji krenu uz jezero. Djecu su nosili njihovi gospodari, a za njima je išao Samuel Daughertv, pa dvanaestogodišnji dječak, ponovo na¬tovaren kao magarac, te nadničar, pridržavajuči Wil-liama koji je šepao. Majke koje su sada bile toplije odjevene i imale na nogama cipele, nosile su svoju malu djecu. Anñe¬lika je ljekarijom omamila cmizdravog Corneliusa ne bi li bio mirniji, a bočicu je predala majci. Dvije zarobljenice gazile su hrabro i uzdignute glave kako bi održavale korak s hitrim Indijancima i tako izbjegle njihovoj zlovolji. Gledali su za malom povorkom sve dok nije išče¬zla u zelenkastoj šumi i kao utonula u neku nejasnu, spužvastu i tekuču tvar. 642 41* 643 LXXXVI Što se dublje ulazilo u prolječe, sve više su oda¬svud stizali Indijanci radi trampe. tJlazili su bez okolišanja, .bacali krzna'na stol, i, kao da su kod svo¬je kuče, zavaljivali se na krevete, onako u blatnjavim mokasinama i s lulom u# ustima. Tražili su da im se dade „vatrene voñe" i u sve su dirali. Gospoña Jo-nas je bila očajna. Krznena groznica spopadala je i one najravno-dušnije. Pevrac je ponavljao da ne želi takvu trgo¬vinu i da če se korist koju iz nje budu izvukli ubrza pokazati fiktivnom. Znao je, naime, da za Francuze iz Nove Francuske postoje dvije svetinje: križ i mo¬nopol na dabrove, zato je 'držao

nepotrebnim da na sebe navlači neprijateljstvo' vlade u Qušbecu zbog trgovine koja mu nije potrebna. Ipak je bilo teško držati se sasvim po strani od takve trgovine. Bila je to ujedno bolest i te zemlje i prolječa, pa je kao prolazna groznica potresala ljude. Kako da se odoli draži tih raskošnih i toplih krzna, njihovoj nedostižnoj mekoči? Kako odoljeti savršenoj čistoči hermeUna, nježnom krznu vidre, ljupkosti sivih, blijedoljubičastih ili plavkastih vizo-na, a osobito zagasitozlatnim dobrovima, tim savrše¬nim medaljonima — ponekad jedva deset palaca ši¬rokim — i najzad krznima crnih medvjeda, vukova, ružičastih lasica i prugastih skunksa... Navalili su i kanadski divljačari, kova Romain l'Aubignerea, natovareni krznima koja su sakupili u 644 gornjačkim krajevima, na suprotnoj obali Saint-Lau-renta. Drznuli su se na taj put bez znanja svojih zem¬ljaka i došli moliti Peyraca da krzna rasproda po en¬gleskim ili holandskim gradovima, što oni sami ne mogu jer bi ih optužili za izdaju. No znali su da če tako zaraditi dvostruko više i da se kod Engleza do-bija u zamjenu dvaput jeftinija i bolja željeznarija nego u Kanadi. Pevrac pristade na to posredništvo, a zauzvrat zatraži da mu pomažu i budu u potrebi prijatelji. Poslije Aubignereove posjete, stari Eloi Maeollet više nije mogao da odoli. Usred svih onih mirisa dlake i životinja, bilo mu je kao bojnom konju kad začuje zvuk trube i doboša. On stade da sa breza skida koru, da obruča, šiva, lijepi, začepljuje, a kad je čamac bio gotov, stavi ga na glavu i krene u potragu za kakvom rječicom koja če ga odvesti do rijeke Saint-Frangois, a odanle « zemlju Outaouaisa. Anñelika i djeca pratili su ga koliko god su mogli i dugo mu mahali na pozdrav, sve dok nije veselo jurnuo čamcem u virove jedne brzice. Mlada Engleskinja Rose-Anna več je ozdravila. Bila je to visoka, lomna i blijeda djevojčica, i kao da ju je plašila bučna živahnost Honorinina. Ova ju je zaštitnički nazivala-„malom" iako je Rose-Anna bila dvostruko starija od nje. Slagale su se dobro u igri s predivnom lutkom i satima toj princezi spremali bučkuriše koje bi zatim progutao Lancelot. Anñelika je opazila da Cantor više ne izaziva Honorinu i da je prema njoj ponekad i dobar. Čitav dan vrzao se po planini, ponekad čak i noču, a pra¬tio ga je njegov mrki ñebeljuškasti nesit. Otac se nije protivio. O tim svojim nočnim šetnjama kazivao je čudne priče i obečavao Honorini kako če je jedne noči povesti da na mjesečini promatra vuka, vučicu i njihove mlade.

645 Postao je govorljiviji i ¦otvorenije iznosio svoje misli. — Volim vukove — znao bi reči. — Oni su osjet¬ljivi, inteligentni. Pas je 'okrutan, a vuk-nije. On se brani. Pas računa na čovjeka, vuk ne. On zna da je sam i. da nema prijatelja. Posvuda oko utvrñenja bili su podignuti šatori iz kojih se lijeno izvijao dim, a uokolo se razlijegala vika .djece i lavež pasa. Jednoga dana stigne i oholi Piksarett. Bio je pot¬puno sam, a došao je stazom koja vodi uz jezero. U njegovoj zakičenoj kosi ponosno su poigravala gav¬ranova pera, pomiješana s nizovima perla. Smiješkom je ušao u dvorište i drsko se ogleda¬vao. Kao da i ne primječuje uzbuñenje izazvano nje¬govim dolaskom, uputio se ravno k onima koji su se, kao Elvira i Anñelika, tamo zatekli. Indijanac sr¬dačno pozdravi dizanjem ruke a zatim prema tesaru Vignotu pruži pregršt nečega što su u prvi mah svi uzeli kao krzna, a više je ličilo na dosta prljave re¬pove štakora. — Hočete .li skalpova ,,Yeunglija"?... Skalpova Engleza?... Da ne bi povratila, Elvira prinese ruku ustima i pobjegne. — Hočete li skalpova Yeunglija? — ponovi uro¬ ñenik. Čitavi su! Sam sam ih u Jamestooku odrezao sa glava onih prljavih kojota koji su ubili našega go¬ spodina Isusa... Hej! Zar ih nečete objesiti iznad vaših vrata, ako ste dobri krščani?... I prasnuvši u smijeh pred zaprepaštenim licima svojih sugovornika, veliki Abenakis zavrti se neko¬liko puta oko sebe, a onda se oholo udalji kako ;je i došao, mašuči svojim groznim trofejima. Početkom lipnja stade kružiti glas kako rije¬kom Kennebecom plove uzvodno čamci s nekim na¬oružanim ljudima. Izvjesno vrijeme uživali su i su- 646 više mira. Ponekad bi se nasmijali kad bi se sjetili s kakvim su se nadama spremali da prezime u utvr¬ñenju. Vjerovali su da mjesecima neče nikoga vidjeti, liko bi se usudio zaci u smrtonosnu pustoš? Ali ka¬nadski se Franaizi usuñuju na 6ve. U to ih je uvje¬rila zima, i posjeta im nije nedostajalo! A sada, kad snaga imaju napretek, te baruta i sačme iz vlastite proizvodnje, e pa neka ih! Sada slo¬bodno mogu dolaziti i nove posjete.

No uskoro, sudeči po nekim detaljima što su ih ispričali Indijanci koji su tu vijest i donijeli, ispo¬stavilo se da se radi o plačenicima koje je regrutirao Curt Ritz. Njega je Pevrac, kao svoga pouzdanika, bio ostavio u Novoj Engleskoj da obavi upravo taj zadatak. Uzbuñenje je ostalo, samo mu se izmijenio raz¬log. Nicolas Perrot krenuo je kao glasnik, a stalo se požurivati i s radovima na izgradnji nastamba za taj novi kontigent. Nekoliko dana kasnije stigne Pa-nis, sluga Nicolasa Perrota. — Dolaze!... ONI DOLAZE!... Sve su napustili. Stanovnici Wapassoua i Indi¬janci trčali su obalama. Kad su stigli na kraj trečeg jezera, več se prvi čovjek pomolio iz vododerine nad-svoñene gustom krošnjom. Bio je to plečat Nijemac, čekinjaste kose, a pod gustim obrvama sjale su mu plave oči. Nosio je oklop i pružao savršenu sliku rat¬nika kakvi se susreču po bojištima Evrope, a sada, evo, kroči svojom teškom nogom na tlo Novoga svi¬jeta. Oni ga okruže i pozdrave ne 'krijuči uzbuñenje. On odzdravi na njemačkom. Stanu pristizati i drugi, u pratnji Nicolasa Per¬rota. Bilo ih je tridesetak: Engleza, Šveñana, Nijema¬ca, Francuza i Svicaraca. Joffrev de Pevrac odmah opazi da meñu njima nema Curta Ritza, no njegov vjerni prijatelj, poruč¬nik, se predstavi. Bio je to plemič, Švicarac iz fran¬cuskog kantona, a zvao se Marcel Autine (Marsel Otin). On pozdravi grofa de Pevraca i uruči mu po- 647 debelo pismo u kojemu se, kako reče, nalazi obja¬šnjenje za odsutnost zapovjednika trupe. On sam da je preuzeo tu dužnost i veseli- se što su sretno stigli. Kazao je i to da je s njima doplovila i jedna jedrilica, a da če za njom prispjeti i druge. Posada je sa sobom donijela hranu i municiju. Svatko je ponio i bačvi¬cu rakije ili vina, jer se dolazak. mora proslaviti veselicom. Na Pevracova -pitanja nije li Riza bolestan ili možda ranjen, odgovarao je uvijeno i rekao da se u pismu nalaze sva potrebna obavještenja, a ako mon-sinjor želi, o tome če moči porazgovoriti kasnije. Grof prizna da ima pravo; Bolje je bilo ne mutiti radost ovih prvih nekoliko sati nakon susreta, U Wapassouu su pidošlice dočekali dugi stolovi na nogarima i gozba započe pod očima iznenañenih Indijanaca. Anñelika je išla od jednog do drugoga i i posluživala ih ili sjedala da sa svakim izmijeni ne¬koliko riječi. Srce joj je skakalo od veselja i pjevalo od radosti. — Pobijedili smo! Pobijedili smo!... I. ona stade da sa starosjediocima Wapassoua izmjenjuje značajne i ozarene poglede i da svakome u prolazu snažno stišče ruku. Najradije bi ih sve bjla

izgrlila, čak i Clovisa, i plačuči im se zahvalila. Sje¬tila se što joj je muž bio rekao prije no što su se svi zatvorili u utvrñenje da dočekaju zimu, i onoga Sto je želio da ona shvati kad je u nju upirao vatreni pogled svojih crnih očiju:, ishod če ovisiti o hrabrosti svakoga pojedinca. A zima je, eto, prošla. I svi su bili tu. Svaki stanovnik Wapassoua znao je da dokaže koliko vrijedi, čak i djeca i žene!... Bili su vjerni sami sebi i onomu koji im je bio stavio u zalog da ostanu na životu. Sada, najzad, slave trijumf i pobjedu, 648 Jer trideset ljudi predstavlja zaista snagu u No¬vom svijetu, u kojemu se največi dio utvrñenja može-pohvaliti prisutnošču tek pet-šest vojnika. Koji če narod odsada moči da iznese pobjedu nañ utvrñenjem na Srebrnom jezeru? Sutra če se najamnici dati na posao, obarat če drveče i podiči če neosvojive bedeme. Oni su pobijedili. Ta Amerika, varljivo pusta u trenutku njihova iskrcavanja, čime im se ona — kad se dobro promisli — može suprotstaviti? Šest hiljada Kanañana na sje¬veru, dvjesta hiljada Engleza na jugu, rasutih duž riječnih obala i ušča, na zapadu dvjesta hiljada pro-engleskih Irokeza, a na istoku gotovo isto toliko pro-francuskih Abenakisa, Algonkina i Hurona. Zbilja malo, kad se uzme u obzir da je zemlja golema, a stanovništvo podijeljeno i uvučeno u ne¬prestane i iscrpljujuče svañe. Borbeni duh svima ovlada i zato šezdeset odluč¬nih ljudi predstavlja nepobjedivu snagu. Več su to dokazali Kanañani iz Nove Francuske. Trideset puta ih je manje od ostalih, a več im je uspjelo da drže u strahu čitav sjeverni dio Amerike, sve do New-Yorkar a uskoro možda i do Kineskog mora. Današnjim danom Joffrev de Pevrac je stekao svoju slobodu i nezavisnost. Do kasno u noč jelo se, pilo, pjevalo i plesalo uz gitaru na kojoj je svirao Cantor i uz raspojasanu violinu jednog priñošlice Irca, a iz indijanskog logo¬ra dopfralo je udaranje bubnjeva i praporaca od kor¬njačevine te davalo takt faranñolama, overnjskim kolima i tarantelama koje je plesao Enrico Enzi, žon¬glirajuči bodežima. Tri žene Wapassoua nisu se mogle potužiti da im nedostaju kavaliri. Te noči Anñelika i Elvira ogleda¬le su se u plesovima iz svih krajeva Francuske, čak" je i gospoña Jonas morala otplesati svoj rigodon.

649 Obale su neobično odzvanjale smijehom i pje¬smom, muzikom i pljeskanjem, dok je mjesec lagano plovio iznad Triju jezera. Nešto iza ponoči Anñelika se, na poziv svoga muža, vratila u nastambu. Zatekla ga je u njihovoj sobi, pred nekakvim telečakom od izrañene kože, koji je stigao s vojničkim prtljagom. Kad su ga otvorili, ukazala se predivna haljina od svijetloplavog satena, s malim ovratnikom od srebrnog filigrana. Dao ju je donijeti iz Gouldsboroa, a i za sebe jedan kostim od .zelenog velura sa svom potrebnom opremom. Anñelika obuče toaletu gotovo sa strahom. Kad su prekoračili prag utvrñenja i oboje se po¬javili na uzvisini, prolomi se snažan pljesak s livade* na kojoj su bili okupljeni posada i Indijanci. U njihovu klicanju bdio je ponosa, zadovoljstva, radosti zbog uspjeha, ali i ljubavi tolikih srca prema bračnom paru koji im se obračao sa drugarskim smi¬ješkom, najvrednijom naknadom za sve što su pre¬palili ... Anñelikina haljina blistala je na mjesečini sreb¬rom, a prosuta kosa blijedim zlatom. — Sto mu gromova! — reče jedan od Francuza Icoji se bio sprijateljio sa Jacquesom Vignotom. — Prava princeza! Ni sanjao nisam da se i nešto takvo može nači tu meñu vama... — Nije to princeza, več KRALJICA! — odvrati tesar gledajuči ga s prezirom... Zatim skrene pogled na AnñeUku koja im je prilazila s rukom položenom na zglavak Joffreva de Pevraca. — To je naša kraljica! — prošapta on. — Kra¬ ljica Srebrnog jezera. LXXXVII Te noči, u naručju Joffrev de Pevraca, Anñelika se prepustila ljubavi s takvom radosti i lakočom kak¬vu nije osjetila, čini joj se, od svoje mladosti. Po njenom osmijehu on je pogañao da se oslo¬bodila one napetosti koja je predugo sputavala njen spontani zanos. Sada je bila kao preporoñena. Zora je počela rudjeti i u 'krošnjama su zažago-rile- ptice. Uz obalu jezera još su tu i tamo plamsale vatre uz koje su muškarci pušili lule. Kroz mali pro¬zor dopirali su do njih glasovi šuma i žubor voda. Taj priprosti krevet, koji bi toliko toga mogao da ispriča o njihovim zanosima, bio je čamac što ih je prevezao na drugu obalu zime. U njemu je ona spavala pored Joffreva tako blizu da je ponekad osje¬čala na licu njegov

dah. Još i u snu ju je draškao miris njegove kože, a u zoru bilo je dovoljno da raz¬makne usne pa da im se več dodirnu jezici. A onda bi uslijedili jedva primjetni .pokreti, pa milovanja i najzad vatrena pomama. Izliječili su je upravo ti ljubavni snovi. Danas su opet pronašli Arijadninu nit i nastavili dijalog što ga je prije petnaest godina bila prekinula lomača inkvizicije i ostracizam francuskog kralja. -650 Sutradan, Joffrev de Peyrac pročita pismo što mu ga je uputio gazda Berne. Rošeljski trgovac jav- 651 Ijao mu je novosti iz naseobine Gouldsboro i izvje¬štavao ga o tome kako su proveli zimu. Uglavnom, sve je u redu, no u posljednje vrijeme zadaje im bri¬ge neki gusar poznat pod imenom Žlatobradi, koji pljačka po Zalivu Francuza. Progonjen od jednih i drugih, sklonio se na otoke Gouldsboro i upravo je on oteo — ñavo bi ga znao zašto — nekog Curta Ritza čim se ovaj sa svojim ljudima iskrcao u luci. Usprkos tom mučnom incidentu, Manigault i Ber¬ne ipak su ohrabrili vojnike, koji su iz Nove Engle¬ske doputovali malim grofovim lañama, da nastave predviñeni put do Gornjeg Kennebeca, jer gospodinu de Pevracu može ustrebati njihova pomoč. Meñutim, obojica žele da gospodin de Pevrac doñe kako bi ri¬ješili pitanje toga gusara, a i mnoga druga. U post-scripturnu Berne je javljao da se njegova supruga Abigae'la osječa dobro, ah' da u ljeto očekuje dijete i da je taj dogañaj malo plaši, pa bi željela da uza nju bude gospoña de Pevrac kad taj trenutak doñe. Svi bi se neobično radovali kad bi gospoña de Pevrac mogla pratiti svoga muža kad krene da obiñe Gouldsboro... Grof je dugo razmišljao. — Sto je sada ovo? — govorio je u sebi, mi¬sleči na otmicu Nijemca Ritza. Iako su upadi gusara na obalu obična pojava, nalazio je u toj otmici nečeg neobičnog. On poraz-govori s Marcelom Autineom o okolnostima pod ko¬jima je do otmice došlo. Sve je bilo zagonetno. Jedne večeri Curt Ritz je pošao da malo prošeta žalom, a kasnije su došli Indijanci i izvijestili da su vidjeli kako su se sa Zlatobradova broda iskrcali mornari, bacili na Ritza, isprebijali ga i onda odveli svojim čamcem.

Joffrev de Pevrac najavi svoj odlazak u Gould¬sboro. Domači se život u Wapassouu odjednom pore¬meti. Pevrac kao da nije ni namjeravao krenuti bez 652 Anñelike, a ona opet nije mogla ni zamisliti da bude odsutna najmanje dva puna mjeseca. Rado bi prisu¬stvovala izgradnji novog utvrñenja, a osim toga, nije li nesmotreno ostavljati za sobom ovakvu četu vojnika?... A morala je da razvrsta i uskladišti sve zalihe hrane koje su stigle rijekom, pa odatle na leñima pre¬nošene do rudnika. Uz to, trebalo je sakupljati lje¬kovito bilje i ukuhavati voče. No i nju je spopadala želja da opet vidi Gould¬sboro i svoje prijatelje... da razgovara s Abigaelom, da izljubi Severinu, Laurieta i malog Charles-Henri-ja, a konačno, da ponovo ugleda more i najede se ostriga i jastoga... — Ne bih mogao krenuti sam, ljubavi moja! Bez vas više ne mogu živjeti... — A što če biti s Wapassouom? ... Joffrev de Pevrac reče da je Wapassou u izvr¬snim rukama. Starosjedioci če se pobrinuti da pri¬hvate i smjeste novajlije, i da im nametnu „brod¬sku" disciplinu. On da se potpuno pouzdaje u dje¬lotvorni utjecaj dvaju bračnih parova, Jonasovih i Malapradeovih, a takoñer u švicarskog plemiča Mar-cela Autinea koji s lakočom govori i njemački, tali¬janski, španjolski i engleski. Svoja če ovlaštenja pre¬nijeti na Talijana Porguanija u čije se poštenje, mar¬ljivost i odlučnost bezbroj puta uvjerio. Taj neženja lijepih crnih očiju bio je za Anñeliku zagonetka, ali je znala da njen muž ukazuje povjerenje pravom čovjeku. Sa sobom če povesti sve usijane glave: Vignota, Clovisa, O'Connela, pa i Čantora. No Pevrac stade odvračati Anñeliku od nauma da uzme i Honorinu. Usprkos prividnoj ravnodušnosti s kojom Berne izvje¬štava o gusaru što sada krstari Francuzpvim i Gould-sborovim zalivom, moglo bi tamo doči i do teških tre¬nutaka, Pevrac neče olako priječi preko otmice čov¬jeka kojega je uzeo u službu još za svoga prvog pu¬tovanja u Ameriku, i koji mu odonda vjerno služi. 653 Meñutim, kako se njemu čini, utvrñenje u za¬leñu ne treba se bojati nikakva iznenadnog prepada. Ograda od kolja bit če ubrzo podignuta, pa če s vi¬sokih bedema dobro naoružana četa odoljeti bilo ko¬jem Kanañaninu, Irokezu ili Abenakisu koji bi se usudio da zemeče kavgu.

Očito, s tom bagrom nikad ne znaš na čemu si, no čini se da bar za sada nema nikakva razloga za sukob. U Quebecu guverner je zauzet Cavelierovom ekspedicijom, do koje dolazi zahvaljujuči Pevracovoj darežljivosti. Irokezi su pružili dokaze o svom prija¬teljstvu, dok Abenakisi, spopadnuti groznicom trgo¬vine, kreču na jug. Anñelika je bila malo razočarana, a i bojala se ostaviti svoju kčerku. Dosada se nikada nije od nje odvajala. Srečom, Honorina je mirno primila tu vi¬jest. I suviše je bila zauzeta svojim medom i promje¬nama što ih je sa sobom donio dolazak najamnika. Istina, s malom Rosa-Annom izgubit če drugaricu u igri, ali joj ostaju Barthelemv i Thomas od kojih se ionako ne odvaja, a dok joj roditelji budu odsutni, za nju če se zdušno brinuti Elvira i Malaprade. 654 LXXXVIIT Nad Wapassou se spuštalo veče, novo zbog mira u razbujaloj prirodi. — Pobjedonosna plima gustog1 lišča i trave osvajala je zemlju. I vode i nebo kao da su upijali njihov zeleni odsjev. Joffrev de Pevrac obujmi oko pasa Anñeliku i privijajuči je uza se, odvede je u šumu. Najprije pri¬jeñu indijanski logor, zatim se lijevom obalom jezera uspnu do borove šume. Uskladili su svoj korak i ho¬dali hitro i veselo. Cim su prešli liniju grebena, opet zavlada mir* narušen jedino snažnim dahom vjetra u krošnjama. Litica je na tom mjestu bila u razini sa zemljom i prekrivena mahovinom, pa su hodali bez napora, in¬stinktivno slijedeči poznatu im stazu. Ova je vodila do jedne uzvišice s koje je pucao vidik na daleke planine. Boja im se opet bila izmijenila: vrhunci im se ogrnuli plavim krznom kroz čije su se otvore nazi-rale krpice zelenila, u stvari proplanci ili travom obra-ele obale nekog potoka u kakvoj dolini. Suma se ukrasila svojim ljetnim, raskošno sma¬ragdnim nakitom. U suhoj i poput čelične prašine sitnoj izmaglici razvlačile su se linije i sav je pej¬zaž utonu o neku tešku mlitavost. No posvuda su se sunčevi zraci blistavo odbijali od mnogobrojnih jezera. (3ni se zaustave. Večeras im je to posljednja šet¬nja do ovoga mjesta. Sutra če se pridružiti karavani. Pješice če do Ken-nebeca, a odanle čamcima nizvodno, do samog oceana. 655 Prije no što če se udaljiti, Joffrejr de Peyrac i Anñelika su uživali da tako u sumrak promatraju zemlju koju im je sudbina namijenila. — Ovdje sara bila sretna — reče Anñelika. Srce

joj je ponavljalo nježnu riječ: SREČA... Jer opa¬ snosti i zajedničke patnje... takoñer su sreča! Neki misteriozni kvasac iznenada može da se po¬miješa sa grubim tijestom života, i nedokučiva SRE¬ČA je onda tu, više nas ne ostavlja... Sa slašču je, i s punim plučima, udisala opojni mirisavi zrak. — Ljubavi moja mala! drugo moja •— ponavljao je u sebi gutajuči je očima. — Sa mnom si dijelila život, i nikad te nisam vidio slabu Nikakve siču- šnosti u tebi Spremno si prihvatila breme dužno- .sti i ponijela ga na svojim leñima... Bili su sretni. Iznijeli su pobjedu nad zimom, porušili ograde koje su ih dijelile. — Morat ču izdržati još jednu godinu — reče Pevrac. A več se moglo utvrditi kako moč njihovih ne¬prijatelja nije više toliko opasna. Preostao je još jedan jedini. I dok su im misM slijedile isti tok, nikako da otr¬gnu oči od daleke šume koja je pod navalom pomr-idne neprestano mijenjala izgled i tx>ju, — Bojim ee toga svečenika — šapne Anñelika. — Sve više mi se nameče uvjerenje kako je zaista ¦vidovit i u duhu svuda prisutan. Iz svoje šumske za¬ biti on sve pogaña i vidi. Odmah je shvatio da smo ini oličenje svega onoga protiv čega se sam bori. — Tako je! Ja težim za zlatom i bogatstvom, a on za križem i žrtvovanjem. Ja sam na strani bez¬ božnika, heretika, buntovnika, a on uz pokorne pra¬ vednike. I najzad, ono najgore: njemu smeta što stra¬ stveno ljubim vas i klanjam se ženi. Uza me je predivna žena. Ona Je moja radost, moje tijelo, moj život... A za njega je to upravo ono najgore... Ljubim vas, 2eno, i u vama vječnu napast, majku svih zala. Ja sam na strani stvorenja, a on je. uz Stvoritelja. Sada jasno vidim da nieñu nama ne može doči do izmirenja. Propast čemo mi ili on. Ustao je da brani krščanstvo koje širi meñu Indijancima, zato če se boriti do posljednjeg daha! A ja ga i shvačam... Njemu se radi o tome da brani sam, smisao i potku svoga života, zato če se boriti do kraja i neče praviti ustupaka. E, pa neka bude! I ja ču se boriti... Dosta je. kukavičluka, Adame ... Prihvati svijet'koji'si zavrijedio! Borit ču se za bezbožnike,

heretike, zlato, za sve što je stvoreno... dakle i za ženu koja mi je dana za druga. Dok je izgovarao te riječi, odjednom mu munjevito sijevne misao i svega ga potrese tako snažno da od nje osjeti gotovo fizičku bol. — A što ako je to — pomisli — onaj bodež ko¬ jim če me probosti?... Da mi otme ženu koja mi je dana za druga. U njegovim ušima stade da odzvanja zadah'tani i promukli glas de Pont-Brianda: — Razdvojit če vas, vidjet čete!... On mrzi ljubav. U tom trenutku, Joffrev de Pevrac, trezven čovjek i prožet kritičkim kartezijanskim duhom, poboja se nevidljive i podmukle magije koja bi mogla da u Anñelikinu srcu ugasi ljubav. Več je vidio kako ona postepeno otječe iz njena srca, i bi mu kao da iz njegova vlastita tijela, kap po kap, otječu- i snaga i život. Ne, on to ne bi nadživio. — Čudno je to — pomisli. — Kad sam jesenas stigao ovamo, nisam se bojao. Nisam mogao znati hoče M mi dani koji su bili pred nama donositi razo¬ čaranje, ili če nas sve više zbližavati. Pa ipak, nisam se plašio iskušenja... A danas je sve drukčije... Sada je upoznao i strah. Gledao ju je i pokušavao da zamisli kako bi se jednoga dana osječao kad bi te plave nježne oči planule ljubavlju za nekog drugog muškarca... Prožme ga tolika bol da Anñelika primijeti kako se trgnuo, i u čudu ga pogleda. 656 42 Anñelika u novom svijetu 65? U tom trenutku razlijegne im se za leñima skladno i tiho zavijanje, a dopiralo je sa strme crne litice koja se dizala nad njima. Bio je to isprekidani zov koji je malo-pomalo jačao u iznemoglom tremolu pa se pretvarao u otegnutu, jednoličnu pjesmu, prožetu i zanosom i tugom. — Poslušajte! — reče Anñelika. — To vučiči pjevaju u kora.

Pred oči joj iskrsne slika koju je opisivao Cantor — po troje vučiča, sjedi sa svake strane odrasla vuka. Pružili su svoje okrugle, rumene njuškice i pošteno se trude da oponašaju svog oca, dok ovaj prema mjesečini okreče svoj izduženi, tragični profil. — Reklo bi se da pjeVa šuma — šapne Anñelika. Ne znam da li imam pravo, no sve mi se čini ña sam i ja kao Cantor. I meni su vukovi dragi. On ju je. uporno promatrao, uzbuñujuči se svakom nijansom njena glasa, svakom riječi koju je izgovarala. — čudno! — ponavljao je u sebi. — Nekad sam je ludo volio, a ipak sam godinama mogao živjeti daleko oñ nje, odavati se užicima i osječati nasladu s drugim ženama... Odsada to više neče. moči... Svaki pokušaj da je oñ mene odvoje, značit če isto¬ vremeno i trganje mog živog mesa... Bez nje če mi život postati nesnošljiv... A kako je do toga do¬ šlo? ... Ne znam čak ni to... Na pomisao da netko može pokušati da mu je otme, ne tako da je ubije, nego nekako prepredenije, stiskao je pesnice. Jer kad bi to utjelovljenje ljepote i svjetlosti sišlo sa pijedestala na koji ga je on podigao te se srozalo u pakao izdajstva i nevjere, i on bd u nj propao. Njegove žive snage bile bi pokošene, pa bi opijen gnjevom i osvetom zaboravio na svaku razboritost i plemenito djelovanje, koje daje smisao čovjekovu životu. Strelice odapete na nju, a u stvari namijenjene njemu, sve če biti otrovane. Nabravši obrve, čvrsto joj je stezao ruku, dok je nju gotovo opčinjavao čeznutljivi zov vukova. A onda 698 Peyrac odvrati oñ nje pogled i zagleda se u daleki, zamračeni cestar, kao da su inu oči upravo otkrile neprijatelja koji ee onamo krio. A onda se dogodilo slijedeče: na horizontu, pre¬ma jugu, odjednom je stala treperiti neka svjetlost. Postajala je sve veča-i postepeno se dizala iznad dr¬veča i planina, sve dok nije ocrtala golemi svijetleči oval od nabranih i spiralno naslaganih koprena. Ove su najprije bile ružičaste, zatim zelene, a onda su se stale raskidati prskajuči uokolo svjetlucavim iverjeim. — što je to? •— upita uzbuñeno Anñelika. — Polarna svjetlost — reče Peyrac. On mirnim glasom objasni kako je u tim. kraje¬vima vrlo česta u to doba godine ta još neobjašnjiva pojava. Anñelika, koja je stajala kao ukopana, odah¬ne s olakšanjem.

— Prepala sam se. Načas sam pomislila ña se, eto, i nama ukasoije neko nebesko znamenje... To bi me... neču da tajim, bilo prilično uznemirilo. Oboje.se nasmiju. Grof se sagne d ogrne je skutovima svoga ogrtača, jer kao ña se iz provalije odjednom stala dizati stu¬den. On je brižljivo omota prelazeči joj nekoliko puta rukom preko ramena, a onda dlanovima primi njeno hladno lice i stade da je dugo ljubi u usta. Na ma¬hove ah je obasjavala prolazna svjetlost, dok se kiša ružičastih i zelenih krijesnica gubila u mraku nebe¬skog svoda. Stajali su tako nijemi, prožeti neopisivim osje¬čajem da kroz život koračaju udvoje, da su i sarad-nicd i ljubavnici. Toliko su bili svjesni vrijednosti onoga Sto su dobili svojom uzajamnom ljubavi, da su i.shvačali što im drugi zaviñe. Na trenutke, oboje je podilazio neki potajni strah, a tada je Peyxiac još jače privijao Anñeliku k sebi. Gledajuči prema jugu, oboje su mislili na jed¬nog usamljenog >eovjeka, opruženog na ležaju oñ gra¬nja radi kratkog odmora. Kad odbije ponoč, on če 659 ustati i, okružen mrmljajučom svjetinom, .poči do kolibe s podom od utabane zemlje da se pokloni pred oltarom na kojemu bdi crvena svjetiljka. Desno od oltara je zastava sa po četiri crvena srca- i jednim mačem u svakom uglu. U sredini oltara, ispod rasr pela, nalazi se puška iz križarskog rata. Raspelo je drveno. Joffrev de Pevrac je sada bio miran. Pomalo je postajao i radoznao. Kakav če oblik poprimiti pritajena i uporna borba koja se počela voditi izmeñu nje-, ga i njih, a nikada se još nisu ni susreli? Pevrac je bio vješt u svim. mogučim načinima borbe, no imao je utisak da če ova njihova biti sasvim drukčija. Ipak je postojala nada. U svakom neprijateljstvu postoji trenutak susreta, mogučnost da se protivnici sastanu... Vrijednosti koje su uložile i jedna i druga stra¬na bile su dosta velike a da im ta milost ne bi bila udijeljena. — E pa hrabro naprijed! — promrmlja on. SADRŽAJ Prvi dio PRVI DANI 8

Drugi dio IROKEZI 163 Treči dio WAPASS0U 289 Četvrti dio PRIJETNJA 501 Peti dio PROLJEČE , . . 611 660 Za izdavača Drago Crnčevič Štampa i grafička oprema Grafička radna organizacija „Kultura OOUR „Štamparija Kultura", Beograd, Makedonska 4