antitijela (dosije x)

[email protected]

1 | S t r a n i c a

mailto:[email protected]

[email protected]

2 | S t r a n i c a

Kevin J. Anderson – Dosje X -Antitijela O DOSJEIMA X Dosjei X pravo su remek djelo. Na televiziji ne postoji ni jednadna toliko izazovna serija, koja je istovremeno i toliko i kivna.« Hoivard Rosenberg LosAngeles Times »Dosjei X neporecivo su izrazito dobri.« Matt Roush USA Today »Najizazovnija serija na televizijskom programu.« Dana Kennedy Entertainment Weekly »Dosjei X pružaju najuzbudljivijih sat vremena na televiz-i|i neo čekivani su, zastrašujući, zabavni, maštoviti, smiješni, i ludi, predivno ludi.« Jef Jarvis TVGuide »Gledanjem Dosjea X nesumnjivo pratite najrje đu pojavu na televiziji; originalni dragulj, iskopan s mnogo strasti, vidljivo uglačan.« Andreiv Denton Rolling Stone Svim agentima, istražiteljima, znanstvenicima i svim ostalim zaposlenicima u Federalnom istražnome birou. Tijekom istraživanja za ovu knjigu susreo sam nekolicinu agenata i promatrao kako FBI istražuje prave slu čajeve. Ti ljudi ni najmanje ne nalikuju niti Mulderu, niti Scully, ali se ponose svojim profesionalizmom i predanoš ću kojom obavljaju svoje zadaće.

ZAHVALE Pisati ovakvu knjigu povremeno je složeno poput neke tajne vladine urote. Za. Antitijela, skupina ljudi iz sjene koji su kopali po tajnama bili su: Kristine Kathrin Rusch, Chris Carter, Mary Astadourian, Jennifer Seiree, Frank Spotnitz, Caitlin Blasdell, John Silbersack, Jr. Robert V. Stannard iz veterinarske bolnice Adobe, fbm Stutler, Jason C. Williams, Elton Elliot, Andrew Walsch, Lil Mitchell, Catherine Ulatowski, Angela Kato, Sarah Jones, i, (kao i uvijek) moja supruga, Rebecca Moesta.

JEDAN Ruševine Laboratorija DyMar Nedjelja, 23:13 Kasno u noći punoj hladne izmaglice i ustajaloga zraka, oglasio se alarm. Sustav za uzbunjivanje bio je primitivan, nabrzinu postavljen oko napuštenog zgarišta, a Vernon Ruckman bio je jedini čuvar koji je stražarske dužnosti obavljao tijekom noćne smjene... iako, plaćali su ga iznenađujuće dobro da se pobrine kako se niti jedan uljez ne bi uvukao među ruševne ostatke Laboratorija DyMar, koji je stajao na rubnim dijelovima Portlanda u Oregonu.


[email protected]

3 | S t r a n i c a

Zavezao je svoju napola hrđavu Buickovu limuzinu uz mokri šljunčani prilaz. Izlizane gume škriputale su, dokje vozio laganom padinom prema mjestu gdje je Laboratorij za istraživanje raka stajao do prije desetak dana. Vernon je parkirao automobil, otkopčao sigurnosni pojas, te se izvukao van i pošao istraživati. Morao je biti budan, pozoran. Morao je pregledati čitavo područje. Svjetlom svoje baterije koju je dobio kao dio čuvarske ' 'preme, bila je dovoljno teška da se njome mogao polaziti kao oružjem, kao kakvim mlazom šarao je po pocrnjelim ruševinama koje su prekrivale zemljište. Vernonu njegovi poslodavci nisu dali službeno čuvarsko vozilo, ali su ga opskrbili odorom, značkom i nabijenim revolverom. Morao je biti samouvjeren i zastrašujuć ukoliko je htio rastjerati razuzdanu mladež koja je svoju hrabrost pokazivala ulazeći u pougljenjelu nutrinu laboratorijske zgrade. Otkako je prije desetak dana, u Laboratoriju eksplodirala bomba, Vernon je već nekoliko puta morao loviti prijestupnike, mladež koja je, uz kikot nestajala u noći. Nikada mu nije uspjelo uhvatiti niti jednoga od njih. Ustvari, sve to nije bilo ni najmanje zabavno. Ruševine Laboratorija DyMar jedva su se još držale, rušenje je trebalo započeti za nekoliko dana. Već je sva građevinska mehanizacija, buldožeri, parne kopaćice i maleni bageri, bila pripremljena i parkirana oko nekoliko velikih spremnika za gorivo. U čvrstome ormariću koji je bio zabravljen lokotom nalazili su se upaljači i eksplozivi. Nekome se uistinu žurilo da izbriše sve tragove, sve preostalo od Centra za medicinska istraživanja. U međuvremenu, to je mjesto samo zazivalo nesreću. A Vernon Ruckman nije niti najmanje priželjkivao da se nezgoda dogodi upravo tijekom njegove straže. Blještavo svjetlo iz njegove baterije širilo se kroz maglu u stožac, probijajući se kroz labirint svijenih potpornih stupova, pougljenjenih drvenih greda i otpalih dijelova krovišta. Laboratorij DyMar izgledao je poput napuštene filmske scenografije iz starih filmova strave i užasa; Vernon je mogao zamisliti celuloidna čudovišta kako izviru iz magle i ruševina u kojima su se skrivala. Nakon požara, zgradu su okružili unajmljenom zaštitnom ogradom; Vernon je primijetio da su ulazna vrata napola otvorena. Lančana ograda tiho je zveckala pokretana povjetarcem, vrata su škripala; tada se zrak umirio, poput zadržanoga daha. Pričinilo mu se daje iz unutrašnjosti zgrade do njega dopro zvuk kretanja, otpaci su zašuštali, kamen i drvo zaškripali su. Vernon je otvorio vrata koliko mu je trebalo da se provuče u ograđeni dio. Zastao je, pozorno osluškivao, a tada oprezno krenuo dalje, baš kako inu je to preporučivao službeni priručnik. Lijevom je i rukom držao baterijsku svjetiljku, dok mu je desna ležala nad teškim policijskim revolverom koji mu je visio o boku. U malenoj su torbici, koja mu je bila pričvršćena na službenome opasaču, bile spremljene lisice te, iako je vjerovao da zna kako se one upotrebljavaju, nije još nikoga i ispio uhititi. Služba noćnoga čuvara u sebi je sadržavala najviše čitanja koje bi prekidala nekolicina lažnih uzbuna, osobito su ih veliki broj čuli čuvari obdareni bujnom maštom - i gotovo ništa više. Vernonova je djevojka također bila noćna ptica, studirala je engleski kao glavni predmet, i namjeravala je postati pjesnikinja te je veći dio noći provodila čekajući da je nadahnu Muze, ili već netko, dok je odrađivala noćnu smjenu u danonoćno otvorenoj kafeteriji u kojoj je radila. Vernon je svoj biološki sat uskladio kako bi mogao biti uz nju te mu se ovaj noćni posao učinio savršenim rješenjem, iako je prvih tjedan dana bio poprilično izmoren i mamuran. Sada je, ulazeći u spaljeni labirint, Vernon bio potpuno budan. Netko je uistinu bio u ruševinama. I Pod njegovim je nogama škripao stari pepeo, komadići razbijenoga stakla i zdrobljenoga betona. Vernon se sjećao kako je Istraživački centar nekada izgle-l.io, zgrada izgrađena u neobičnome suvremenome icverozapadnom arhitektonskome stilu; mješavina i nturistički blještavoga stakla i čelika i raskošnoga latastoga drveta dovučenoga iz priobalnih oregonskih šuma. Nakon žestokih demonstracija, paljevine i eksplozije, Laboratorij je vrlo brzo izgorio do temelja. Vernona ne bi iznenadilo daje ovaj kasnonoćni uljez bio netko drugi, a ne hrpa dječurlije -vjerojatno neki član Skupine za zaštitu prava životinja koja je objavila svoju odgovornost za požar. Možda je neki aktivist skupljao suvenire, ratne trofeje njihove krvave pobjede. Vernon to nije mogao znati. Samo je osjećao da mora biti osobito pozoran. Zakoračio je dublje u unutrašnjost, pognuo je glavu kako bi izbjegao srušenu drvenu gredu, crnu i kvrgavu, prekrivenu sivobijelim pepelom na mjestima gdje ju je snažna vrelina rascijepila. Pod u središnjoj zgradi činio mu se nestabilnim, kao da će se svakoga trenutka urušiti u podrum. Neki su se zidovi urušili, pregrade su pocrnjele, prozori su u trenutku eksplozije izletjeli van.


[email protected]

4 | S t r a n i c a

Začuo je kako se netko prikrada. Vernon je baterijom šarao naokolo, bijelo se svjetlo zarivalo među sjene, stvarajući neobične kosine, crne prikaze koje su skakale prema njemu i klizale zidovima. Nikada se nije plašio zatvorenih prostora, ali mu se sada činilo kao da se čitava zgrada priprema srušiti ravno na njega. Zastao je i ponovno snopom svjetla prešao po okolini. Ponovno je začuo zvuk, tiho pučke tanje koje je proizvodio netko tko je namjerio pronaći nešto među ruševinama. Dopiralo je iz najudaljenijega kuta, zagrađenoga uredskoga prostora, sa stropom djelomično urušenim na mjestima gdje su ojačane zaštitne ploče izdržale gotovo čitavo uništenje. Ugledao je sjenku koja je tamo kopala po otpadu. Vernon je progutao slinu i iskoračio. - Hej ti! Ti tamo! Ovo je privatni posjed. Ulaz je strogo zabranjen! - Ruku je položio na dršku revolvera. Nemoj pokazivati strah. Neće dopustiti da mu i ovaj uljez pobjegne. Vernon je svjetlo baterije upravio prema pojavi. Tamo je stajao krupan muškarac širokih ramena koji se polagano okretao prema njemu. Uljez nije bježao, izgledao uspaničeno - to je samo pojačalo Vernov nemir. Uljez je bio neobično odjeven, odjeća koju je nosio, osim stoje bila nasumce nabačena na njega i bila prekrivena čađom; izgledala je kao da ju je izvukao iz nečije izgubljene putne torbe ili strgao s vješalice u trovini. - Što radite ovdje? - zapitao je Vernon. Snop svjetla ispravio je ravno u čovjekovo lice. Uljez je bio prljav, neuredan - nije izgledao ni najmanje dobro. Upravo krasno, pomislio je Vernon. Skitnica koji raskapa ruševine kako bi pronašao nešto što bi mogao negdje prodati. - Ovdje nema ništa što bi mogao uzeti sa sobom. - O, ima, ima - odvratio je čovjek. Glas mu je bio neobično snažan i čvrst, stoje zaprepastilo Vernona. - Vi ne biste smjeli biti ovdje - ponovio je Vernon upozorenje, osjećao je kako ga strpljenje pomalo napušta. - Smijem biti ovdje - odgovorio je čovjek. - Ovlašten sam za to. Ja sam radio sam u DyMaru. Vernon je načinio još jedan korak. Ovome se nije nadao. Snop svjetla nije micao s čovjekovoga lica, računao je na zastrašujući učinak svjetla. - Zovem se Dorman. Jeremy Dorman. - Čovjek je počeo kopati po džepu košulje, Vernon je posegao za revolverom. - Samo vam želim pokazati svoju DyMaru službenu iskaznicu - rekao je Dorman. Vernon mu se još više približio; u sjaju snažne baterijske svjetiljke zamijetio je da uljez izgleda bolesno, Kupao se u znoju... - Mislim da vam je potreban liječnik. - Ne. Ono što ja trebam... nalazi se ovdje – rekao je Dorman upirući prstom. Vernon je shvatio da je krupni čovjek uklonio dio otpada kako bi pod njime otkrio skriveni vatrootporni sef. Dormanu je konačno uspjelo iz džepa iskopati iskrivljenu i zgužvanu iskaznicu - ulaznu dozvolu u DyMarov laboratorij. Tip je radio ovdje... ipak, to mu nije dalo pravo da dolazi i raskapa spaljeni otpad. - Ona ne znači ništa - rekao je Vernon. - Morat ću vas privesti, i ako uistinu imate dozvolu za prilaz ovome mjestu, sve ćemo raščistiti. - Ne! - viknuo je Dorman tolikom silinom da mu je pljuvačka poletjela s usana. - Vi trošite moje vrijeme. - Vernonu se na trenutak pričinio da se koža na Dorma-novom licu pomakla i namreškala, i onda vratila u staro stanje. Progutao je slinu, i pokušao zadržati čvrsti stav. Dorman na njega nije obraćao pozornost, okrenuo mu je leđa. Sada već potpuno razbješnjen, Vernon je zakoračio naprijed i izvukao službeni revolver. - Gospodine Dorman, mislim da to neće ići. Uza zid; odmah. - Vernon je odjednom ispod muškarčeve masne košulje ugledao velike nabrekline. činilo se kao da se, trzajući, pomiču same od sebe. Dorman ga je pogledao stisnutim tamnim očima. Vernon je mahnuo revolverom. Ne pokazujući ni najmanji znak straha ili poštovanja, uputio se do jednoga neoštećenoga betonskoga zida, oprženoga i pocrnjeloga od vatre. - Rekao sam vam, trošite moje vrijeme - zarežao je Dorman. - Nemam mnogo vremena. - Imat ćemo vremena koliko će biti potrebno - odvratio mu je Vernon. S uzdahom, Dorman se raširenim rukama upro o začađeni zid i čekao. Koža na njegovim rukama izgledala je kao uvoštena, poput nekakve plastike... nekako sluzava. Vernon se upitao nije li čovjek bio izložen nekakvim otrovnim tvarima, kiselinama, industrijskom otpadu. Unatoč svoj sigurnosti službenoga revolvera, Vernonu se to nije ni najmanje svidjelo. Krajičkom oka primijetio je da se pokrenula jedna oteklina pod Dormanovom košuljom. - Stoj mirno . dok te pretražujem! Dorman je iskezio zube i zabuljio se u betonski zid pred sobom, izgledao je kao da broji čestice pepela. - To n ne bih preporučio - rekao je. - Nemojte mi prijetiti - brzo je odgovorio Vernon.


[email protected]

5 | S t r a n i c a

- Onda me nemoj pipati - odrapio je Dorman. i umjesto odgovora, Vernon je nabio svjetiljku između hlača i boka, i tada brzo prepipao muškarca, pretražujući ga jednom rukom. Dormanova je koža na dodir bila vrela i neobično kvrgava - u tome je trenutku Vernonova ruka prešla preko neke mokre i klizave tvari. - To niste smjeli dotaći. - Dorman se okrenuo, bijesno ga promatrajući. - Što je ta stvar? - Vernon je vratio revolver u korice, s nemirom promatrajući svoj dlan; pokušao je sluz njega otrti o nogavicu hlača. Uzmaknuo je, prestrašeno je promatrao nemirne kretnje koje su potresale Normanovo tijelo. Odjednom mu je dlanom prošla vrelina. Osjetio je Liko kiselina zagriza duboko u njegovo meso. - čekaj! -Zateturao je unatraške, posrtao je preko hrpica otpadaka. U Vernonovom se dlanu probudio osjećaj peckanja i rorenja; kao da su sićušni mjehurići pojurili uz njegov zglavak, malena tanad prolijetala je njegovim živcima, kroz njegove ruke, ramena, grudi. Dorman je spustio ruke, okrenuo se i promatrao ga. - Rekao sam vam, ne dodirujte me - rekao je. Vernon Ruckman osjetio je kako mu se svi mišići grče. Tijelo su mu lomili grčevi, tisuću malenih vatrometa praskalo mu je u glavi. Više nije mogao vidjeti, pred očima su mu prolazili samo psihodelični bljeskovi, a nakon toga samo sivilo. Ruke i noge trzale su mu se, mišići su se grčili i uvijali. Začuo je kako mu pucaju kosti u unutrašnjosti lubanje. Njegove kosti. Padajući na leđa, vrisnuo je, u tome se trenutku čitavo njegovo tijelo pretvorilo u aktivirano minsko polje. Čuvareva je baterija, još uvijek svjetleći punim sjajem, pala na pepelom prekriveno tlo. Dorman je nekoliko trenutaka promatrao još uvijek uzdrhtalo stražarevo tijelo, a onda je svoju pozornost upravio napola otkrivenome sefu. žrtvina je koža pucala i bujala, velike crveno-crne otekline izrastale su iz razorenoga mišićnoga tkiva. Stražareva je svjetiljka još uvijek preko poda bacala blještavo bijelu lepezu svjetla; Dorman je mogao vidjeti nabrekle izrasline, fistule, tumore, kvrge. Ništa nova. Dorman je iščupao posljednji okvir pregradnoga zida i praskaste gipsane pregradne ploče kako bi dopro do vatrootpornoga sefa. Brojčanu je kombinaciju dobro znao, brzo je namještao brojeve slušajući kako cilindri sjedaju na svoja mjesta. Mesnatom i umrtvljenom šakom udario je nekoliko puta po vratima kako bi izbio pocrnjelu boju koja se zapekla na rubovima. Otvorio je vrata. Sef je bio potpuno prazan. Netko je već prije počistio sav njegov sadržaj, sve bilješke i ispravne uzorke. Okrenuo se i zagledao u mrtvoga čuvara, kao daje Vernon Ruckman na neki način bio povezan s tom krađom. Zaječao je kada mu je tijelom prostrujao još jedan grč. Njegova posljednja nada ležala je u tom sefu. Ilije barem tako vjerovao. Dorman se bijesno uspravio, što sada može učiniti? Zagledao se u svoju šaku, koža na dlanu treperila je i mijenjala se, izgledalo je kao da oluja potresa njegove stanice. Zadrhtao je dok su nešto slabiji grčevi nastavili potrestati njegov mišićni sustav, ali je, duboko dišući, n .pio ponovno ovladati svojim tijelom. Svakoga dana bivalo je sve teže, ali se samome sebi i kleo da će učiniti sve potrebno kako bi se održao na životu. Dorman je uvijek činio ono stoje trebalo činiti. Obuzet gotovo bolesnim beznađem, besciljno je lutao ruševinama DyMarove laboratorijske zgrade. Računalna oprema bila je u potpunosti uništena, sve laboratorijske zalihe propale su. Pronašao je rastaljen i uništeni radni stol. Prema mjestu na kojem se nalazio, Dorman je znao da je stol nekoć pripadao Davidu Kennesyu, glavnome istraživaču. - Davide, proklet bio - promrmljao je Dorman. Upotrijebivši svu svoju snagu, iščupao je jednu od dolnjih ladica; raskapajući otpad, pronašao je staru uokvirenu fotografiju - spaljenu po rubovima, zaštitno staklo bilo je napuklo - i zagledao se u nju. Izvukao ju je iz raspadnutoga okvira. David, tamnokos i privlačan, smiješio se pokraj jedne mlade žene snažnoga izgleda, crvenkasto plave kose i svjetlokosoga dječaka. Pred njima sjedio je, isplaženoga jezika, Kennesyev crni labrador. Naravno, uvijek s psom... Obiteljski je portret bio načinjen kada je dječaku bilo jedanaest godina - prije nego stoje obolio od leukemije. Patrice Jody Kennessy. Dorman je uzeo fotografiju i ustao. Vjerovao je da zna gdje su oni mogli otići, i bio je siguran da ih može pronaći. Morao je. Sada, kada su sve ostale bilješke nestale, jedino je pseća krv sadržavala odgovor koji mu je bio potreban. Mogao se kladiti na mjesto kamo su otišli, i[c se Patrice mislila prikriti. Niti ona nije znala za veliku tajnu koju je njihov kućni ljubimac nosio u svome tijelu. Dorman se osvrnuo prema mrtvome stražaru. Ne i ?kraćajući pozornost na krvave otekline na njegovoj koži, izvukao je stražarev revolver i strpao ga u džep na hlačama. Ako dođe do napete situacije, možda će mu revolver biti potreban da dobije ono što traži.


[email protected]

6 | S t r a n i c a

Ostavljajući za sobom otekli leš koji se polagano hladio, uzevši oružje i fotografiju, Jeremy Dorman udaljavao se od spaljenih ostataka Laboratorija DyMar. U njegovoj je nutrini biološka bomba neprekidno otkucavala. Nije mu preostalo još mnogo dana.

DVA FBI-ev stožer Washington, D.C. Ponedjeljak, 07:43 Medvjed je stajao, golem, pet puta veći od najvećih lovačkih zvijezda. S njegovoga, poput čeličnih ploča čvrstog, mišićja stršalo je kratko brončano smeđe krzno medvjed Kodiak; bio je to jedinstveni primjerak. Kandže su mu stršale dok se sagibao da bi ulovio lososa planinskome brzacu; izgledao je iskonski smireno. Mulder se zagledao u pandže, očnjake, neskrivenu iskonsku moć. Bio je sretan stoje stvorenje izloženo u Hoovero-I zgradi, napunjeno, ipak, unatoč svemu, bio je zado-Ijan što ih dijeli staklena pregrada. Punjenje ovakve (eri mora daje predstavljalo noćnu moru svih prepa-i >ra. Kapitalni je trofej FBI zaplijenio tijekom akcije ićenja jednoga od kraljeva droge. Taj je spiskao više dvadeset tisuća dolara kako bi opremio svoj lovački bod na Aljasku, da bi nakon toga potrošio još i više ko bi napunio svoj lovački trofej. Kada su ga agenti ? I-a uhitili, zaplijenili su golemoga medvjeda suklad- Zakoniku o korupciji i ucjenjivanju. Budući da je lj droge novac za pohod osigurao protuzakonitim načinima, punjeni medvjed postao je plijen državne uprave. Ne znajući što bi učinili s njim, FBI-evi su ga službenici izložili uz ostale vrijedne predmete: posebno uređeni Harlev-Davidsonov motocikl, smaragdne i dijamantne ogrlice, naušnice, narukvice, zlatne poluge. Mulder je ponekad izlazio iz svojega tihoga podrumskoga ureda, u kojem je čuvao Dosjee-X, i dolazio gore razgledati izložbu. Promatrajući snažnoga medvjeda, Mulder nije prestao razmišljati; zabrinjavalo gaje vrlo neobično izvješće o smrti, koje mu je nedavno poslao terenski agent iz Oregona. Kada bi čudovište poput ovoga medvjeda ubilo svoj plijen, uzrok smrti bio je u potpunosti nesumnjiv, čudna je bolest otvarala mnoga pitanja, a osobito nepoznata zaraza otkrivena na zgarištu Laboratorija za medicinska istraživanja, nedavno uništenoga paležom. Pitanja za koja nije postojao odgovor oduvijek su privlačila pozornost agenta Foxa Muldera. Dizalom se ponovno spustio u svoj ured, gdje je mogao sjesti i ponovno proučiti izvješće o smrti. Nakon toga će otići i sastati se sa Scully. Ona je stajala u odjeljku između debelih zvučno izoliranih obloga od pleksiglasa, u krugu FBI-evoga vježbenoga strelišta. Specijalni agent Dana Scully izvukla je svoje kratko oružje, novi 9-milimetarski Sig Sauer. U spremnik je ubacila produljeni nosač s petnaest metaka; šesnaesti se nalazio u cijevi. S njezine lijeve strane stajala je računalna tipkovnica u koju je unijela propisnu zaporku; hidraulika je zazu-jala, a žica je odvukla crni obris mete koja je predočavala »zločinca« na dvadeset metara udaljenosti. Zakočila je metu i rukom posegla za štitnicima za uši. štitnike je navukla preko glave, most koji je držao slušalice pritisnuo je njezinu crvenozlatnu kosu. Tada je zgrabila svoj pištolj i namjestila se u propis-iii položaj raznoške, te naciljala u metu. Stišćući oči i oštravala je sliku niz ciljnike, gotovo nesvjesno, sa-. im refleksno stisnula je okidač i ispalila prvi hitac, -lije marila gdje je zrno udarilo, ponovno je naciljala i palila, ne prekidajući niz hitaca. Potrošene čahure let-le su zrakom poput metalnih kokica, zveckale su i \ i-ketale udarajući u betonski pod. Nosnice joj je ispunio vonj spaljenoga crnoga baruta. Mislilaje na ljude bez lica, sjene koje su ubile njezi-iiii sestru Melissu, pojedince koji su neprekidno po-I i išavali ušutkati ili obezvrijediti Mulderov ugled i nje-. >ve nedvojbeno neortodoksne tvrdnje i ideje. Scully je morala ostati smirena, zadržati položaj za I uljbu, zadržati prisebnost. Ako dopusti da gnjev i očaj i ruje njezinom nutrinom, izgubit će usredotočenost na ciljanje. Zagledala se u crni obris cilja, vidjela je samo bezoblične pojedince koji su se toliko duboko ugnijezdili u njezinome životu. Ožiljci od malih boginja, implantati u nosu, bilješke o cijepljenju, zagonetni nestanci — poput njezinoga - i rak koji je gotovo sigurno bio posljedica onoga što su joj činili dok je bila oteta. Nije u nula sredstava kojima se mogla suprotstaviti zavjera, nije imala cilj u koji bi mogla pucati. Nije joj ostalo ništa osim nastaviti potragu. Scully je zaškurgutala zubima i nastavila pucati sve dok nije ispraznila čitav spremnik. Skidajući štitnike s ušiju, pritisnula je gumb kako bi približila žućkastobijelu papirnatu metu. FBI-evi agenti imali su obvezu pristupiti provjeri sposobnosti na streljani u Quanticu barem jednom u svaka tri mjeseca.


[email protected]

7 | S t r a n i c a

Scully je preostalo još četiri tjedna, ali je ona oduvijek voljela ovamo dolaziti rano izjutra i vježbati. Streljanaje u to doba bila prazna, nitko je nije ometao. Kasnije tijekom dana, na strelište bi dolazile skupine posjetitelja da bi promatrale demonstracije koje bi im priređivali specijalni agenti koje su silom pretvorili u turističke vodiče, te bi tamo prikazivali svoje streljačko umijeće sa Sig Sauerom, puškom M—16, ponekad čak pucajući iz Thompsonovih automata. Scullyje željela već biti daleko u trenutku kada prve skupine mladih skauta ili učiteljica sa strahopoštovanjem u očima budu ulazile u oknima ograđen prostor za promatrače. Privukla je uništenu metu, proučavala učinak svojega streljačkoga umijeća, bila je zadovoljna kada je vidjela da se svih šesnaest hitaca okupilo oko središta na prsima mete. Instruktori u Quanticu poučavali su agente da o osobi na koju ciljaju ne razmišljaju kao o živome biću, već kao o meti. Ona nije ciljala u glavu, srce ili bok. Ciljala je u »središte mase«. Izvući službeno oružje iz korica svakome je dobrome agentu bio posljednji mogući izlaz, nikako propisan način za zaključivanje istrage; naravno, osim u slučaju da su svi ostali mogući načini zakazali. A i količina pa-pirologije bila je upravo zastrašujuća. Kada bi federalni agent izvukao oružje i zapucao, morao je podnositi izvješće o svakome pojedinome utrošenome metku - što im je ponekad stvaralo izvjesne poteškoće usred potpuno podivljale pucnjave. Scully je papirnatu metu izvukla iz držača i ostavila mecima izbušen komad kartona koji je služio kao postolje na njegovome mjestu. Ponovno je na tipkovnici unijela naredbe da bi metu vratila na njezinu prosječnu udaljenost. Tada je podigla pogled, bila je zatečena što svojega partnera Muldera vidi kako stoji oslonjen o zid u odjeljku za promatrače. Zapitala se, koliko je dugo čekao na nju. - Dobra pucnjava, Scully - rekao je. Nije zapitkivao je li samo vježbala ciljanje, ili je tim načinom pokušavala istjerati svoje osobne demone. - Mulderu, ti me uhodiš? - rekla je nevezano, pokušavajući prikriti svoju iznenađenost. Nakon jednoga trenutka prilično neugodne tišine nastavila je - Dobro, o čemu je riječ? - Novi slučaj. Taj će ti u potpunosti probuditi zanimanje, u to ni najmanje ne sumnjam. - Nasmiješio se. Spremila je zaštitne naočale na njihov stalak i pošla /.i njim. Iako ne uvijek i vjerojatna, Mulderova su otkrića uvijek bila zanimljiva i neobična.

TRI Kafeterija Khe Sanh Koffee Shoppe Washington, D.C. Ponedjeljak, 08:44 Dok ju je Mulder izvodio iz Hooverove zgrade, Scully je razmišljala o novome slučaju na kojega je naišao, s jezom gotovo jednakom onoj koju je osjećala pri pomisli na kavanu u koju ju je namjeravao odvesti, čak je niti njegovo obećanje -Ja častim - nije u potpunosti uspjelo pridobiti. Prošli su kroz okvir detektora kovina, kroz izlazna vrata i spustili se granitnim stubištem. Na svim uglovima velike zgrade koja je nalikovala kutiji, FBI-eve postrojbe osiguranja stražarile su u stražarskim kućicama koje su svojim izgledom izazivale strahopoštovanje. Mulder i Scully prošli su pokraj reda turista i posjetitelja koji se počeo stvarati za prvi grupni posjet toga dana. Iako je većina prolaznika bila odjevena u službenu odjeću, toliko uobičajenu u birokratskome okružju koje je vladalo Washingtonom, značajni pogledi otkrili su Scully da su ih turisti već prepoznali i označili kao federalne agente. Druge zgrade državnih službi okruživale su ih, bogato ukrašene i veličanstvene - arhitektura u središtu Washingtona natjecala se sama sa sobom. Na gornjim katovima tih zgrada smjestile su se brojne savjetničke tvrtke, odvjetnički uredi i moćne lobističke organizacije. Prizemlja su ugošćavala kavanice, prodavaonice delikatesa i kioske s tiskovinama. Mulder je otvorio staklena vrata kafeterije Khe Sanh Koffee Shoppe. - Muldere otkuda ti ta želja da me tako često dovodiš ovamo? - upitala je, promatrajući tek nekoliko gostiju u prostoriji. Mnoge doseljene korejske obitelji, u Washingtonu D.C., otvarale su gostionice nalik ovoj - obično kavane sa specijalitetima, kafeterije i restorane. Vlasnici Khe Sanh Koffee Shoppe tvrdokorno su oponašali osrednju američku kuhinju, s istinski po-ražavajućim učinkom. - Sviđa mi se ovo mjesto - rekao je Mulder sliježući ramenima. - Poslužuju kavu u onim lijepim šalicama od stiropora. Scully je bez daljnje rasprave ušla unutra. Smatrala je da ih čekaju važniji poslovi... a i nije osjećala glad. Na bijeloj ploči postavljenoj na tronošcu pokraj velike i prasne svilaste biljke bila je izložena rukom ispisana ponuda dnevnih specijaliteta. Pokraj blagajne stajao je hladnjak s vodom u bočicama i


[email protected]

8 | S t r a n i c a

bezalkoholnim napicima. Prazni stol s parnim grijačima zauzimao je veći dio kafeterije; u vrijeme ručka vlasnici su posluživali jeftinu ponudu raznih amerikaniziranih istočnjačkih specijaliteta jednako jeftinoga okusa. Mulder je torbu za spise odložio na prazan stol, dok jc Scully sjedala, on je otišao do blagajne i stao u red za kavu. - Scully, želiš li nešto? -viknuo je. - Samo kavu - rekla je, ne želeći izazivati sudbinu. Podigao je obrve. - Nude sjajna pržena jaja i tamne kolačiće za doručak. - Samo kavu – ponovila je. Mulder se vratio s dvije velike šalice od stiropora. Scully je namirisala gorak vonj prije nego što je on stavio šalicu pred nju. Uzela ju je s obje ruke, uživajući u toplini koja joj je strujala prstima. Mulder je otvorio svoju torbu za spise, pripremao se za posao. - Mislim da će te ovo zanimati. - Izvukao je smeđu omotnicu. - Portland, Oregon - započeo je. -Ovo je Laboratorij DyMar, centar za izučavanje raka, financira ga Vlada. Pružio joj je knjižicu u sjajnome omotu na kojem je fotografija prikazivala prekrasnu suvremenu laboratorijsku zgradu s lijepim drvenim oblogama, potpornim gredama i podovima od tvrdoga drveta. Prijamna dvorana bila je bogato ukrašena blještavim zlatnožutim drvenim oblogama i lončanicama; laboratoriji su bili čisti, bijeli i sterilni. - Lijepo mjesto - rekla je Scully sklapajući prospekt. - Čitala sam prilično mnogo o najnovijim istraživanjima raka, ali DyMarova izvješća nisam pronašla nigdje- - DyMar je pokušavao ostati što neprimjetniji - rekao je Mulder - sve donedavna. - što se promijenilo? - upitala je Scully, odlažući prospekt na maleni stol. Mulder je izvukao sljedeću snimku, sjajnu crno -bijelu fotografiju koja je prikazivala isto mjesto. Ovaj je puta zgrada bila srušena, uništena u požaru, ograđena metalnom ogradom - nalikovala je opustjeloj bojišnici. - Pretpostavlja se daje riječ o diverziji i paljevini - rekao je Mulder. - Istraga je još u tijeku. Događaj se zbio prije deset dana. Jedne portlandske novine primile su pismo jedne protestne skupine - Oslobođenje sada - koja preuzima odgovornost za uništenje. Samo, nitko nikada nije za njih čuo. Navodno je riječ o Skupini za zaštitu prava životinja koju su uznemirila neka istraživanja koje je provodio DyMarov vodeći znanstvenik, doktor David Kennessy. Istraživanja su bila neobično složena, veći dio predstavljao je službenu tajnu. -1 tako su demonstranti spalili Laboratorij? - Zapravo, minirali su ga i podmetnuli požar nakon eksplozije. - Mulderu, to zvuči prilično ekstremistički - takve skupine obično su zadovoljne kada izjave ono što imaju i dobiju malo mjesta u vijestima. - Scully se zagledala u spaljenu građevinu. - Upravo tako. Mislim daje netko jako želio zaustaviti ispitivanja. - stoje to Kennessy istraživao daje toj skupini toliko podiglo tlak? - Podaci o istraživanjima vrlo su šturi - odgovorio je Mulder; čelo mu se nabiralo. Glas mu je zazvučao zabrinuto. - Posve novi pristup terapijama u liječenju raka - stvar je sasvim nova - godinama je radio sa svojim bratom, Darinom; taje suradnja predstavljala teško zamisliv znanstveni pristup. David je biolog i farmaceut, a Darin je u istraživanja ušao s diplomom elektronike. - Elektroničar ima veze s istraživanjima raka? -upitala je Scully. - To dvoje obično ne ide ruku pod ruku, stoje radio, razvijao nove uređaje za terapiju, ili dijagnostičku opremu? - To ostaje nepoznanicom - rekao je Mulder. -Darin Kennessy otvoreno se razišao s bratom prije nekih šest mjeseci. Napustio je posao u DyMaru i pridružio se ekološkoj skupini koja preživljava u oregon-skoj divljini. Nepotrebno je spomenuti da ga se ne može dobiti telefonom. Scully se ponovno zagledala u brošuru, ali u njoj nisu bili navedeni članovi istraživačkoga tima. - Tako, a David Kennessy nastavio je istraživanja bez bratove pomoći? - Tako je - rekao je Mulder. - On i njihov mlađi suradnik u istraživanjima, Jeremy Dorman. Pokušao sam pronaći njihove dosjee i izvješća u kojima bih mogao pronaći točne pojedinosti o njihovim istraživanji ma, ali je većina bilješki i spisa uklonjena iz dosjea. Koliko znam, Kennessy se usredotočio na neke mračne tehnike koje se još nikada nisu koristile u istraživanju raka. Scully se namrštila. -1 zašto bi se itko zbog toga toliko uzbudio? Jesu li istraživanja pokazivala napredak? Mulder je otpio kavu. - Pa, očevidno je da su pripadnici Skupine bili zaprepašteni nekim, navodno okrutnim i neodobrenim ispitivanjima koje je doktor Kennessy vršio na ispitnim životinjama. Nisam našao nikakve pojedinosti, ali mi se čini daje striko-doktor malo zastranio od propisa navedenih u ženevskoj


[email protected]

9 | S t r a n i c a

konvenciji. - Mulder je slegnuo ramenima. - Najveći dio bilješki uništenje i spaljen, a do bilo kakve određenije obavijesti gotovo je nemoguće doći. - Obojica su, i Kennessy i Dorman prijavljeni kao poginuli u požaru, iako su istražitelji imali prilično muka prilikom identifikacije - bolje rečeno, prebrojavanja - svih dijelova tijela. Nemoj zaboraviti, Laboratorij nije samo izgorio, eksplodirao je. što znači daje netko podmetnuo nekakve bombe. Scully, ta Skupina uistinu zna svoj posao. - Muldere, sve je to zanimljivo, ali ne mogu shvatiti zašto to tebe toliko zanima. - Upravo ti se spremam objasniti. Scullyna se obrva namreškala dokje promatrala sjajnu fotografiju spaljenoga Laboratorija. Vratila je sliku Mulderu. Za drugim su stolovima gosti u poslovnim odijelima nagnuti sjedili, zadubljeni u vlastite razgovore, zaboravljajući da ih itko sluša. Scully je, vodena nagonom federalnog istražitelja, držala svoja osjetila na oprezu. Skupina NASA-inih zaposlenika sjedila je za jednim stolom, raspravljajući o prijedlozima i izmjenama predviđenima za novu međuplanetarnu sondu, dokje druga skupina za drugim stolom prigušenim glasovima raspravljala o najboljem načinu kojim će srezati sredstva za program svemirskih istraživanja. - Kennessy je očevidno i prije toga primao razne prijetnje - rekao je Mulder - ali se ova Skupina doslovno stvorila niotkuda i podigla priličnu buku. Sve do nesreće u DyMaru, dok Portland Oregonian nije primio pismo kojim se preuzima odgovornost za atentat, nisam pronašao nikakve podatke o skupini Oslobođenje sada. - Dobro, zastoje Kennessy nastavio raditi u takvim okolnostima? - Scully je podigla i raširila šarenu brošuru, letimice čitajući predvidljive promidžbene izjave o »novim otkrićima u borbi protiv raka«, »značajnim novim mogućnostima liječenja«, te o »lijeku kojega samo valja otkriti«. Duboko je udahnula; napis je probudio odjeke u njoj. Onkolozi svoju frazeologiju nisu izmijenili od pedesetih. Mulder je izvukao još jednu fotografiju. Na njoj je bio dječak, jedanaest ili dvanaest godina star. Dječak se smiješio gledajući u kameru, ali je izgledao poput kostura, slabo, lice mu je bilo upalo, koža je imala sivkastu boju papira, gotovo nije imao kosu. - Ovo je njegov dvanaestogodišnji sin Jody, neizlječivo obolio od raka - akutne limfoblastične leukemije. Kennessy je očajnički pokušavao pronaći lijek, naravno da nije mislio dopustiti da mu nekoliko demonstranata uspori istraživanja. Niti za trenutak. Scully je bradu naslonila na dlanove. - Ipak, još uvijek ne uviđam kako običan palež i uništavanje imovine mogu privući tvoju pozornost. Mulder je iz ovitka izvukao i posljednju fotografiju. Muškarac u odori Službe sigurnosti ležao je raskreče-nih udova, u spaljenome otpadu; iskrivljen izraz njegovoga lica govorio je o patnji, koža mu je bila posuta pjegama i nabrekla zloćudnim izraslinama, ruke i noge bile su mu iskrivljene u neprirodnim položajima. Izgledao je poput pauka kojega je netko zasuo insekticidom. - Ovaj čovjek pronađen je sinoć u spaljenome Laboratoriju -rekao je Mulder. - Pogledaj simptome. Još ih nitko nije uspio prepoznati. Scullyje zgrabila fotografiju i pozorno se zagledala u nju. Njezine oči otkrivale su uzbuđenje. - Čini se da je podlegao nekakvom neobično brzome i veoma snažnom virulentnom uzročniku bolesti. Mulder je čekao dok nije pregledala sve odvratne pojedinosti, a tada je progovorio - Pitam se, može li za to biti odgovorno nešto stoje Kennessy istraživao? Nešto što vatra nije dokraja uspjela uništiti... Scully se lagano namrštila pokušavajući se usredotočiti. - Ustvari, mi ne znamo što su palikuće učinili prije nego što su uništili Laboratorij. Možda su oslobodili nekolicinu pokusnih životinja... možda se time oslobodilo nešto opasno. Mulder je ponovno srknuo, te je iz ovitka izvukao list papira, čekao je da Scully izvuče vlastite zaključke. Scully je otvoreno pokazivala svoje zanimanje dok je nastavljala proučavati fotografiju. - Pogledaj ove tumore. .. Kako brzo su se pojavili simptomi? - Žrtva je bila naizgled normalna i zdrava prilikom prijavka na dužnost, nekoliko sati prije toga. - Napet, nagnuo se bliže njoj. - što misliš, na stoje ovaj jadnik naletio? Scully je zabrinuto napućila usne. - Ne mogu reći dok ga sama ne pregledam, žrtvino tijelo spremili su u karantenu? - Da. Mislio sam da bi mogla poći sa mnom i pregledati ga. Scully je tek tada prvi puta skrnula svoju kavu; odvratnost okusa potvrdila je njezina ranija strahovanja. - Muldere, idemo - rekla je, pridižući se od stola. Vratila mu je šareni prospekt koji je sadržavao optimističke proglase.


[email protected]

10 | S t r a n i c a

Kennessy mora daje izvodio nekakva gadna i neuobičajena ispitivanja na pokusnim životinjama, razmišljala je. Postojala je mogućnost daje, nakon nasilnoga uništavanja zgrade, i ovom mogućom provalom zaraze, nekolicina životinja uspjela pobjeći. Vjerojatno u sebi noseći nešto smrtonosno.

ČETIRI Državni autoput broj 22 Oregonsko priobalno podru čje Ponedjeljak, 22:00 Pas se zaustavio na sredini ceste, smeten u njegovome nastojanju da dopre do šume. Jarak je mirisao na vlagu kojoj je opalo lišće dodavalo svoj mirisni začin. Stupici s mačjim očima izvirivali su iz jaraka, pokraj šljunčanih ugibališta i seoskih poštanskih sandučića. Za razliku od guste šume cedra i omorike, cesta je zaudarala na vozila, gume, ugrijane motore i smrad koji je dopirao iz automobilskih ispuha. Prednja svjetla automobila koji mu se približavao nalikovala su sjajnim novčićima. Pas se zaustavio zatečen prizorom; u njegovim, na tamu priviklim, očima, bljesnule su točke. Pasje čuo kako zvuk automobila nadjačava noćne zvukove kukaca i zanjihanih grana stabala koja su ga okruživala. Automobil je bio glasan. Zvučao je kao da se ljuti. Cesta je bila mokra i mračna, natkriljivala su je debela stabla. Djeca su bila razdražljiva nakon čitavoga dana provedenoga na putu... u tome se trenutku praznici sa zabavom nisu činili ni najmanje dobrom idejom. Stjenovita i živopisna obala bila je udaljena još najmanje dvadesetak kilometara, a nakon toga čekat će ih još jedan, nepoznat, broj kilometara koje će morati prijeći prije nego naiđu na jedno od brojnih turističkih središta natrpanih kavanama, galerijama, prodavaonicama suvenira i odmorištima — koja su se sva nazivala »svratištima« ili »konačištima«, niti jedno od njih nije sebe nazivalo motelom. Prije šesnaest kilometara bili su prošli pokraj osamljenoga raskrižja pokraj kojega je stajala benzinska crpka, prodavaonica s hamburgerima i ruševan motel podignut negdje u pedesetima s ružičastim neonskim natpisom »Nema«, koji je treperio pokraj natpisa »slobodne sobe«. - Mislim da smo trebali bolje pripremiti ovo putovanje - oglasila se Sharon koja je sjedila na suvozačevom sjedištu, pokraj njega. - Mislim da si to već pripomenula - odvratio je razdražljivo Richard. -Jednom, ili dva puta. Na stražnjem su sjedištu Megan i Rory svoju ubitačnu dosadu iskazivali na prilično neuobičajen način. Rorvje bio toliko nemiran, daje čak isključio svoju elektronsku igricu, a Megan je, shrvana umorom, prestala /.idirkivati brata. - Ne možemo ništa raditi - oglasio se Rory. - Tata, ti ne znaš nikakvu drugu igru? - zapitala ga i Megan. - Kada si bio mali je li ti bilo dosadno? Prisilio se na osmijeh, a tada je pogledao u retrovizor u kabini i ugledao ih kako mračni sjede na stražnjem sjedištu Subaruovoga karavana. Richard je za praznike iznajmio auto, zadivile su ga njegove dobre gume i sjajna boja, potrebna za ovakve planinske puteve. Na samom početku dugoga puta, osjećao se kao Supertata. - Pa, sestra i ja smo se znali igrati »Silosa«, živjeli smo u Illinoisu, gdje ima puno farmi. Promatrali bismo okolinu i viknuli bi svaki puta kada bi netko spazio silos pokraj staje. Onaj tko bi izbrojao više silosa, bio bi pobjednik. - Pokušavao je zvučati zanimljivo, ali je i tada samo i jedino jednoličnost krajobraza na Srednjem zapadu igru »Silosa« činila malo življom zabavom. - Mislim da se toga ne možemo igrati po ovom mraku -javio se Rory. - Da, a vjerojatno ovdje baš i nema silosa, staja i farmi - priključila se i Margaret. Tamna su se stabla tiskala uz uski autoput, letjela su pokraj njih, a blještava automobilska svjetla probijala su tunele pred njima. Nastavio je voziti, i dalje je pokušavao smisliti način kako bi zabavio djecu. Obećao je samome sebi da će, unatoč svemu, oni provesti lijepe praznike. Sutra će otići na izlet do Vražjega ždrijela, gdje su oceanski valovi poput gejzira iskakali iz rupe u stijeni, a onda će se zaputiti prema brzacima na rijeci Columbia, gdje će promatrati jedan vodopad za drugim. Sada je najviše želio pronaći mjesto gdje će provesti noć. - Pas! - vrisnula je njegova supruga. - Pas! Pazi! U jednom zaleđenom trenutku, Richard je pomislio daje započela nekakvu podlu inačicu igre »Silosa«, ali je tada spazio crno četveronožno obličje kako neodlučno stoji na sredini ceste, njegove blještave oči kao dva bazena puna žive u kojima su se zrcalila automobilska svjetla. Nagazio je kočnice, i nove gume unajmljenoga Su-barua proklizale su po klizavome sloju opaloga lišća. Automobil se zanio, usporio, ali se nastavio kretati naprijed poput lokomotive; jedva gaje uspijevao obuzdati. Na stražnjemu su sjedištu djeca počela vrištati. Zaglušila ih je škripa kočnica i guma.


[email protected]


Pasje u posljednjem trenutku pokušao odskočiti u stranu, ali ga je Subaruov odbojnik uspio zahvatiti s jezivim prigušenim udarom. Crni labrador odskočio je na poklopac motora, pa na vjetrobran, i kliznuo niz bok u jarak ispunjen korovom. Automobil se zaustavio uz glasnu škripu, orući vlažni šljunak kojim je bio nasut rubnik puta. - Isuse Kriste! - viknuo je Richard, prebacujući mjenjač u položaj za parkiranje tako brzo da se čitavo vozilo zaljuljalo. Zgrabio je sigurnosni pojas, petljao je, udarao po kopči, borio se sve dok jezičac nije konačno izletio iz ležišta. Na stražnjem sjedištu Megan i Rory skutrili su se, utihnuli su, preneraženi. Richard je naglo otvorio vrata i iskočio van. Osvrnuo se sjedne strane na drugu, sa zakašnjenjem je pomislio da treba provjeriti vozi li iza njih kakav kamion ili auto. Ništa. Na cesti nije bilo nijednog vozila, samo noć oko njih. Duboko u šumi čak su i kukci-noćnici za-mukli, kao da i oni promatraju. Obišao je automobil s prednje strane, bio je gotovo bolestan od strave. Ugledao je udubljenje u odbojniku unajmljenoga automobila. Far je bio smrskan, poklopac motora bio je zagreban. U pamćenju mu je bljesnula neobično živa slika u kojoj je on, nehajno i duhovito odbio Policu dodatnoga osiguranja koju mu je nudio službenik tvrtke od koje je unajmio automobil. Sada je Zagledao u tlo, pitajući se koliko će stajati popravci. Stražnja vrata otškrinula su se, kroz procjep je izvirila vrlo blijeda Megan. - Tatice? Je li on u redu? -Osvrnula se, zatreptala je gledajući u tamu. - Hoće li pas biti dobro? Progutao je slinu, a tada je bučno zaškripao hodajući po šljunku prema mokrome korovu. - Samo malo, sunce. Još ga tražim. Pasje ležao ispružen, drhtao je, velikome crnome labradoru napukla je lubanja. Richard je primjećivao povaljanu travu na mjestima gdje se pas kotrljao preko raslinja. Pas se još uvijek micao, pokušavao se odvući prema niskome grmlju, prema ogradi od bodljikave žice i gušćem raslinju koje je bujalo iza nje. Ipak, tijelo mu je bilo previše ozlijeđeno da bi se moglo pokretati. Pasje pištavo disao, rebra su mu bila polomljena. Iz crne njuške curila mu je krv. O, Isuse, zašto to stvorenje nije krepalo na licu mjesta? Daj, smiluj mu se! - Bolje da ga odvedemo veterinaru -javio se Rory; sinovljev glas iznenadio gaje. Nije čuo kada se dječak izvukao iz auta. Sharon je stajala na suvozačevoj strani. Promatrala gaje raširenih očiju, pogledao ju je i jedva primjetno odmahnuo glavom. - Mali, mislim da mu niti veterinar neće moći pomoći - rekao je sinu. - Pa ne možemo ga ostaviti ovdje - rekla je nezadovoljno Megan. - Moramo ga odvesti veterinaru. Spustio je pogled na ranjenoga psa, udareni unajmljeni automobil, osjetio se potpuno bespomoćnim. Supruga se naslonila na otvorena vrata. - Richarde, otraga u autu imamo deku. Kovčege možemo ugurati između djece, možemo raščistiti prostor. Odvest ćemo psa do najbliže veterinarske ambulante. Prvi grad na cesti pred nama trebao bi imati barem jednu. Richard je pogledao djecu, svoju suprugu, psa. Nije imao izbora. Gutajući slinu, znajući da to neće nimalo poboljšati čitavu situaciju, otišao je izvući deku dok je Sharon premještala njihovu prtljagu. Prvi sljedeći veći grad, Lincoln City, ležao je, prema karti, uz samu obalu. Sva svjetla bila su pogašena osim slaboga osvjetljenja koje je probijalo kroz zavjese stražnjih soba u kojima su stanovnici gledali televizore. Vozeći gradom, očajnički tragajući za veterinarskom ambulantom, razmišljao je zašto se stanovnici nisu potrudili i sa zalaskom sunca smotali i nogostupe. Konačno je zamijetio neosvijetljeni natpis Hugarto-va porodična veterinarska klinika. Skrenuo je na opustjelo parkiralište. Megan i Rory cmoljili su na stražnjem sjedištu; supruga je sjedila pokraj njega na prednjem sjedištu, tiha i stisnutih usnica. Richard je preuzeo svu odgovornost, uspeo se betonskim stubištem i pritisnuo zvonce. Gotovo je do krvi oderao zglobove lupajući po prozoru kada je konačno u predsoblju zasjalo svjetlo. Kada je ugledao obris staroga čovjeka s druge strane stakla, Richard je zavikao - Imamo ranjenoga psa u autu. Trebamo vašu pomoć. Stari veterinar nije izgledao ni najmanje iznenađen; činilo se kao daje očekivao upravo nešto takvo. Otključao je vrata dokje Richard rukom pokazivao prema Su-baruu. - Udarili smo ga autom, na autoputu. Mislim... daje prilično gadno. -Vidjet ćemo što se može učiniti - rekao je veterinar, prilazeći stražnjem dijelu automobila. Richard je podigao zadnja vrata, a Rory i Megan uspenjali su se na vrh stražnjega sjedišta, bili su dokraja napeti, oči su im bile raširene i prepune nade. Veterinar je bacio pogled na djecu, nakon toga je pogledao Richarda u oči, savršeno razumijevajući sve stoje ostalo neizrečeno.


[email protected]


Pas je ležao u prtljažniku, krvav i teško ozlijeđen, iako još uvijek živ. Richarda je zaprepastilo stoje crni labrador izgledao nekako snažniji nego prije; disao je ravnomjerno, bio je u dubokome snu. Veterinar se zagledao u njega, a iz izraza lica koji je stari čovjek pokušavao prikriti, Richard je znao da za psa nema ni najmanje nade. - Pas nije vaš? - upitao je veterinar. - Ne, gospodine - odgovorio je Richard. - Čak nije imao niti značkice. Nisam primijetio nijednu. Megan se popela na sjedište kako bi bolje vidjela. -Gospodine, hoće li on biti dobro? - upitala je. — Tata, hoćemo ga posjetiti kada se budemo vraćali? - Sunčice, morat ćemo ga ostaviti ovdje - rekao joj je. - Ovaj čovjek zna najbolje kako može pomoći psu. Veterinar joj se nasmiješio. - Naravno da će biti dobro - rekao je. -Ja ti imam nekakve jako posebne zavoje. - Pogledao je Richarda. - Samo mi ga pomozite prenijeti gore u dvoranu za operacije, nakon toga možete nastaviti put. Richardovo grlo se steglo pred pogledom kojim je stari veterinar dopirao ravno do njegove duše. Znao je da stari čovjek svakoga tjedna naiđe na ovakav slučaj, ranjenu životinju prepuštenu njegovoj skrbi. Dvojica muškaraca zajedno su ruke postavili ispod deke, podižući teškoga psa. Stenjući, počeli su svoj nesiguran hod do stražnjega ulaza u ambulantu. - On je vreo - rekao je veterinar dok su ulazili kroz vrata. Položivši psa na operacijski stol, veterinar je pošao uokrug, po sobi, paleći svjetla. Željan da bude što dalje, Richard se primaknuo vratima, neprestance zahvaljući starome doktoru. Na prijamnom je šalteru ostavio svoju poslovnu posjetnicu, zastao i na trenutak razmislio. Strpao je posjetnicu natrag u džep i izjurio kroz glavni ulaz. Pohitao je do Subarua i uskočio unutra. - On će se pobrinuti za sve - rekao je nikome određenome, ubacujući vozilo u brzinu. Ruke su mu bile prljave, sluzave, prekrivene krznom i zgrušanom psećom krvlju. Automobil je jurio dalje, dok je Richard vozeći pokušavao ponovno pronaći mir i veselje obiteljskoga odmora. Kukci-noćnici u šumi ponovno su zapjevali svoju pjesmu.

PET Bolnica Merey Portland, Oregon Utorak, 10:03 Sredina jutra jednoga sivoga dana. Rana magla koja se ovjesila preko grada viseći u zraku, činila je dan hladnijim i vlažnijim nego stoje trebao biti. Oblaci i izmaglica trebali bi nestati do podneva, poklanjajući nekoliko blagoslovljenih trenutaka sunčanoga vremena, prije nego se oblaci i kiša ponovno ne dovaljaju. Uobičajeno jutro u sasvim običnome Portlandu. Scully je tvrdila da vrijeme i onako neće učiniti ni-I.I bitno drugačijim, budući da će ona i Mulder čitav ? I.in ionako utuci u bolničkoj mrtvačnici. U podrumskim katovima bolnice, tihi hodnici na-11 kovali su grobnicama. Scully je isto to viđala već mno-'.'.'» puta u bezbrojnim bolnicama u kojima je obavljala nitopsije, ili nastavljala pregledavati ohlađene leševe I" »spremljene u ladicama hladnjaka. Iako su joj takva ni|('sta bila savršeno dobro poznata, nikada ih neće 11 nitrati ugodnima. Doktor Frank Quinton, portlandski gradski mrtvozornik, bio je ćelav muškarac s paperjastim čupercima sijede kose koja je okruživala njegov potiljak. Na svome kamenome kerubinskome licu nosio naočale s metalnim okvirima. Daje sudila po njegovome prijateljskome osmijehu svačijeg djeda, Scully bi povjerovala daje šarmantan i dobroćudan čovo - ipak, nije mogla previdjeti umornu tvrdoću skrivenu u kutevima njegovih očiju. Tijekom svojega radnog vijeka u mrtvačnici, Quintonje sigurno vidio previše mladeži koje su izvukli iz slupanih automobila, previše samoubojstava i besmislenih nesreća, previše primjera koji su prikazivali pomalo perverznu prirodu umiranja. Čvrsto se rukovao sa Scully, a i s Mulderom. Mul-der je glavom pokazao na svoju partnericu, obraćajući se mrtvozorniku. - Gospodine, kao što sam vam već rekao preko telefona, agentica Scully sama je doktor medicine i ispitivala je već mnoge neobične smrtne slučajeve. Možda bi ona mogla ponuditi neka rješenja. Mrtvozornikju je pogledao, osmijeh mu se razvu-kao od uha do uha; Scully je jedino preostalo osmijehom uzvratiti tom čovjeku blagoga izraza lica. - U kakvome je stanju sada tijelo? - Upotrijebili smo sva sredstva za dezinfekciju, i čuvamo tijelo u hladnjaku kako bismo zaustavili širenje bilo kakvih bioloških agensa - odgovorio je mrtvozornik. Njegov mu je pomoćnik pružio ploču s imenima i smiješio se Quintonu promatrajući ga poput štenca. Iako mlad i koščat, pomoćnik je bio ćelav gotovo kao i mrtvozornik. Iz pogleda prepunoga obožavanja


[email protected]


kojim je promatrao doktora, Scully je zaključila da mu Frank Quinton mora biti mentor, te da je mladi pomoćnik žarko želio i sam jednoga dana postati gradski mrtvozornik. - On je u ladici 4E - rekao je pomoćnik, iako je Scully bila uvjerena da mrtvozornik i sam dobro zna gdje su spremili čuvarevo tijelo. Pomoćnik je požurio do zida od nehrdajućeg čelika sastavljenoga od nizova blistavo čistih hladioničkih ladica. Većina, Scully je to dobro znala, u sebi sadrži ljude koji su umrli od prirodnih uzroka, srčanih udara, poginulih u automobilskim nesrećama, dopremljenih iz bolnica gdje su umrli zbog greške načinjene tijekom operacije, ili stare umirovljenike koji su se, poput mrtvoga lišća, spustili na tlo u staračkim domovima. Ipak, jedna je ladica bila označena žutom trakom i zapečaćena naljepnicama na kojima je bio otisnut krug S natpisom Biološka opasnost. Na ladici je stajala oznaka 4E. - Edmunde, hvala ti - rekao je mrtvozornik dok su Mulder i Scully išli za njim prema hladnjacima. - Osigurali ste sve propisane uvjete za karantenu? -upitalaje Scully. Quinton se zagledao u nju. - Imali smo sreću. Policija se, ugledavši stanje u kojem je bio leš, dovoljno prestravila, pa su poduzeli sve predostrožnosti; zaštitne rukavice, antikontaminacijska odjeća. Sve smo uništili ovdje u bolničkoj palionici. Edmund se zaustavio pred čeličnom ladicom i zgulio naljepnicu s natpisom Biološka opasnost. Na prednjoj ploči ladice stajao je papirić s natpisom Pristup samo s ovlaštenjem. Policijski dokazni materijal. Navukavši sterilne gumene rukavice Edmund je Zgrabio ručku na ladici i povukao je. - Evo ga. Obično nam ne pristižu ovakvi zanimljivi tipovi kao stoje ovaj jadnik. - Otvorio je ladicu, iz koje je izišao zapah ledenoga zraka. Objema je rukama Edmund izvukao leš čuvara umotan u plastičnu vreću. Poput manekena koji na automobilskim sajmovima otkriva novi športski automobil, pomoćnik je povukao plahtu. Ponosno je zakoračio U stranu kako bi propustio mrtvozornika, Muldera i Scully da se približe mrtvome. Pomiješan s ledenim zrakom iz hladnjaka, vonj teških kaustičkih dezinfekcijskih sredstava zaplovio je zrakom, peckajući Scullyne nosnice i oči. Nije bila sposobna spriječiti samu sebe da se zaprepaštena, ne nagne naprijed. Ugledala je mrlje zgrušane krvi pod čuvare-vom kožom, nalikovale su pocrnjelim modricama, kvrgave, mekane izrasline koje su u njegovome tkivu nicale poput gljiva. - Nikada nisam vidjela ovako brz rast tumora - rekla je. - Ograničena brzina staničnog razmnožavanja trebala bi ovako brzo širenje učiniti nemogućim. - Prignula se i spazila tanki sluzavi sloj koji je prekrivao neke dijelove kože. Neka vrsta prozirnoga iscjetka... poput sluzi. - Odnosimo se prema ovome kao slučaju visoke kontaminiranosti. Sutra očekujemo ishode laboratorijskih testova koje su vršili u Centru za nadzor zaraznih bolesti - rekao je Quinton. -Ja sam provodim vlastite analize, i vrlo ih pomno provjeravam, ali ovo je uistinu nešto neobično. Mislim, sva ispitivanja ne možemo provesti unutar bolnice. Scully je nastavila proučavati tijelo uvježbanim okom kojim liječnik promatra i raščlanjuje simptome, uzorke, pokušavajući zamisliti bolesnikovu patologiju. Pomoćnik joj je pružio kutiju s gumenim rukavicama. Izvukla je jedan par, navukla ga, protegla prste i pružila ih kako bi dotakla mrtvačevu kožu. Očekivala je osjetiti hladnoću i ukočenost mrtvačkoga grča - umjesto toga, tijelo je bilo toplo, svježe i meko. - Kada su ga dopremili ovamo? - upitala je. - U nedjelju, tijekom noći - odgovorio je Quinton. Mogla je u zraku onjušiti ledenu hladnoću koja je izvirala iz hladnjaka, osjetiti je na svojoj ruci. - Koja mu je tjelesna temperatura? Još uvijek je topao - rekla je. Mrtvozornik je znatiželjno prišao tijelu i položio svoju, rukavicom zaštićenu ruku na mrtvačevo ozlijeđeno rame. Okrenuo se i strogo zagledao u svojega pomoćnika. - Edmunde, kakve to gluposti izvode sustavi za rashlađivanje? Pomoćnik je uzmaknuo poput uspaničene vjeverice, bio je potpuno smožden činjenicom što mu se mentor obratio tako strogim glasom. - Gospodine, sve je u najboljem redu. Jučer sam natjerao ljude iz Održavanja da ih ponovno pregledaju. - Pohitao je do pokazivača. -Imam očitanja izjednačene temperature u svim ladicama. - Opipaj sam njegovu temperaturu - presjekao ga je mrtvozornik. Edmund je zamucao - Ne, hvala, gospodine, mislim da ću vam vjerovati. Odmah idem prijaviti kvar u Održavanje. - Idi - rekao je Quinton. Zgulio je rukavice i prišao umivaoniku da pomno izriba ruke. Scully je učinila isto. - Samo se nadam da nam hladnjaci ponovno ne polude - promrmljao je Quinton. -Još mi samo treba da ta tipčina počne zaudarati.


[email protected]


Scully je ponovno pogledala leš; pokušavala je zamisliti što su to proizvela tajanstvena istraživanja u Dy-Maru. Ako je nešto izmaklo nadzoru, možda će imati posla s mnogo više leševa koji će nalikovati ovome, što je to Darin Kennessy znao, ili pretpostavljao, što gaje natjeralo da pobjegne i sakrije se što dalje od svih istraživanja? - Muldere, idemo, čeka nas veliki posao. - Scully je obrisala ruke i maknula kosu s lica. - Moramo pronaći na čemu je to Kennessy radio.

ŠEST Obiteljska kuća Kennessyeviri Tigard, Oregon Utorak, 12:17 Kuća je nalikovala svim drugim kućama u ulici -uobičajeno prigradsko naselje, izgrađeno tijekom sedamdesetih godina, s aluminijskim olucima, olabavje-lom krovnom sindrom, sasvim prosječno uređenom tratinom; ništa je nije izdvajalo od drugih kuća pripadnika srednje klase u gradiću-spavaonici podignutom na rubovima Portlanda. - Nekako sam očekivao da će dom mladoga i genijalnoga istraživača raka biti malo više... uočljiviji - rekao je Mulder. - Recimo, laboratorijska kuta obješena na poštanskome sandučiću, prednji prilaz obrubljen epruvetama... - Mulderu, istraživači nisu slavne osobe. Ne provode vrijeme igrajući golf i ne žive u dvorcima. Uostalom - dodala je - Kennessyevi su bili opterećeni nekim dodatnim davanjima za liječenje, budući da osiguranje nije pokrivalo neke terapije. Prema dokumentaciji koju su dobili, leukemija od koje je Jody Kennessy bolovao, pogoršanja i već suludi pokušaji liječenja požderali su njihovu ušteđevinu i natjerali ih na podizanje i druge hipoteke. Mulder i Scully zajedno su pošli prilaznom stazom prema kućnim vratima. Dvije stube koje su vodile na trijem bile su obrubljene ogradom od kovanoga željeza. Zaboravljeni, vodom natopljeni kaktus koji je stajao pokraj garažnoga oluka izgledao je potpuno neprikladno. Mulder je izvukao svoju bilježnicu, Scully je dlanove otrla o jaknu. Zrakje bio hladan i vlažan, ali je ona drhtala više od misli koje su joj prolazile glavom. Vidjevši čuvarevo tijelo i zastrašujuće posljedice bolesti koja gaje dotukla nevjerojatnom brzinom, Scully je znala da pod svaku cijenu mora doznati stoje to David Kennessy istraživao i proizvodio u DyMarovim laboratorijima. Svi dostupni podaci nestali su u požaru, a Mulder nije do sada uspio pronaći nikoga zaduženoga za istraživanja; čak nije mogao niti odrediti tko je uime Državne uprave nadgledao priljev sredstava u DyMar. Sve slijepe ulice i lažni tragovi vukli su ga naprijed, tjerali ga da lovi dalje, dok su Scully privlačile medicinske nepoznanice. Nije očekivala da će znanstvenikova supruga znati mnogo pojedinosti o njegovome radu, ali su u ovome slučaju postojale neke olakotne okolnosti. Ona i Mulder odlučili su da će njihov sljedeći korak biti razgovor s Kennessyevom udovicom Patrice - pametnom i neovisnom ženom. U svojoj je nutrini Scully priželjkivala vidjeti Jodya. Mulder je, približavajući se, razgledao kuću. Garažna vrata bila su zatvorena, zastori na kućnim prozorima navučeni, sve je bilo mračno i tiho. Debeli smotak nedjeljnoga izdanja Portland Oregoniana zaštićen plastičnim omotom ležao je nedirnut na prilaznome putu. A danas je utorak. Mulder je ispružio ruku prema zvoncu; Scully je u tome trenutku uočila polomljen jezičac ključanice. — Muldere... Prignula se ispitati ključanicu. Bila je polomljena prilikom provale, drvo na vratnicama popucalo je. Promatrala je udubine oko kvake, zaglavljen jezičac, istrgnute vratnice. Netko je nabrzinu vratio dijelove na mjesto, tek kozmetički zahvat koji je mogao zavarati prolaznike na ulici. Mulder je zakucao na vrata. - Hej! - viknuo je. Scully je zakoračila u cvijetnu lijehu kako bi provirila kroz prozor; kroz otvor među zavjesama ugledala je prevrnuto pokućstvo u dnevnoj sobi, smeće razasuto po podu. - Muldere, imamo dovoljan razlog za ulazak unutra. Mulder je pogurnuo vrata, s lakoćom su se otvorila. - Federalni agenti -viknuo je; Kennessyeva im je kuća odgovorila samo tihim, prigušenim odjekom njegovog uzvika. Mulder i Scully ušli su u predsoblje, u istome trenutku zaustavili su se i zagledali u uništenu unutrašnjost.


[email protected]


- Ništa ljepše od obzirnosti - rekao je Mulder. Kuća je bila temeljito pretražena, namještaj prevrnut, presvlake razrezane, kroz proreze provirivalo je izvučeno punjenje. Zidne ploče visile su otrgnute, topli pod bio je rastrgan dok su nepoznati tragači podizali podne obloge. Ladice i ormarići bili su pootvarani, police s knjigama srušene, knjige i sitnice bile su razasute posvuda. - Nešto mi govori da ovdje nećemo pronaći nikoga - rekla je Scully uprijevši se rukama o bokove. - Zapravo, trebali bismo potražiti kućepazitelja - odvratio joj je Mulder. Ipak su, za svaki slučaj, pretražili sobe. Scully se nije mogla prestati čuditi zašto je netko tako poharao kuću. Je li Protestna skupina, čiju krvožednost nisu utažile pogibije Davida Kennessya i Jeremya Dormana, i spaljivanje čitavog DyMarovoga laboratorija, udarila i na Kennessyevu obitelj? Jesu li se Patrice i Jody zatekli u kući u vrijeme napada? Scullyje plašila pomisao da će njihova tijela pronaći u stražnjim prostorijama, ugušene, pretučene, ili ustrijeljene tamo gdje su ih napadači pronašli. Kuća je bila potpuno prazna. - Morat ćemo pozvati Odjel za prikupljanje dokaza da ispita krvave tragove - rekla je Scully. - Moramo zapečatiti mjesto i odmah pozvati ekipu. Ušli su u Jodyevu sobu. Zidne obloge bile su smrskane, vjerojatno su napadači pretraživali šupljine u zidovima. Dječakov krevet bio je prevrnut, sa strunjače su strgnuli plahte i presvlake. - Ovo nema nikakvoga smisla - rekla je Scully. — Vrlo nasilno... i neobično pomno izvedeno. Mulder je podigao smrskani model izvanzemaljskoga svemirskoga broda iz filma Dan nezavisnosti. Scul-lyje mogla zamisliti s koliko gaje pažnje i ljubavi dvanaestogodišnji dječak morao sastavljati. - Ovo je gotovo jednako napadu na DyMar prije dva tjedna - rekao je Mulder. Mulder se prignuo i podigao komadić polomljene gipsane ploče, počeo ju je vrtjeti među prstima. Scully je podigla model lovačkoga zrakoplova koji je nekada, obješen o najlonsku nit, visio sa stropa. Sada je ležao na podu, polomljenih krila, netko je otvorio spremnike za gorivo kako bi zavirio unutra. Netko je nešto tražio. Scully se uspravila, osjećala je hladnoću. Razmišljala je o dječaku koji je, dok mu je rak razarao tijelo, znao daje osuđen na smrt. Jody Kennessy već je i previše patio, a sada je morao pretrpjeti i ovo što se dogodilo. Scully se okrenula i otišla u kuhinju, koračala je oprezno, izbjegavajući krhotine na podu i plastičnim oblogama. Tragači nisu mogli ništa naći u staklenim čašama za vodu. Jednostavno, uživali su u razaranju. Mulder je zastao pokraj hladnjaka, prignuo se i zagledao u narančastu posudu za pseću hranu. Podigao ju je, okrećući posudu kako bi Scully pokazao ime Vader, ispisano debelim flomasterom na prednjoj strani posude. Posuda je bila prazna, ostaci hrane osušili su se i stvrdnuti. - Scully, pogledaj ovo - rekao je. -Ako se nešto dogodilo Patrice iJodyju Kennessyu... stoje s psom? Scully se namrštila. - Možda je zajedno s njima. -Dugim, sporim pogledom prelazila je preko uništene kuhinje. Scullyno grlo se steglo. - Čini mi se da nam istraga postaje sve zamršenija.

SEDAM Oregonsko priobalno podru čje Utorak, 14:05 Nitko ih nikada neće pronaći u ovoj kolibi, izdvojenoj usred divljine oregonskdh obalnih planina. Nitko im neće pomoći, nitko ih neće poći spašavati. Patrice i Jody Kennessy bili su sami, očajnički pokušavajući održati barem nekakav privid normalnoga življenja, držeći se za njega kao posljednje slamke spasa. Kada je u pitanju bila Patrice, taj je način u potpunosti zakazao. Iz dana u dan živjeti u strahu, skakati pri pojavi svake sjene, skrivati se pred nepoznatim zvukovima... ipak, za preživljavanje im je to bio jedini izbor. Patrice je čvrsto odlučila da će njezin sin preživjeti. Otišla je do prozora na zidu malene kolibe i rastvorila prljave zavjese da bi promatrala Jodya koji je nabijao tenisku lopticu o vanjski zid. Svatko gaje mogao ugledati, ali se nalazio dovoljno blizu gustoj šumi koja je okruživala proplanak. Svaki udarac loptice zvučao je poput pucnjeva upravljenih na nju. Svojevremeno je taj komadić zemlje značio dragocjenost, u vrijeme kada je projektirala kućicu za svojega šogora, mjesto na koje je on mogao pobjeći iz Dy-Mara. Darinje uvijek bio nadaren za bijeg, pomislila je. Raštrkana opustjela mjesta na strmim padinama u daljini označivala su mjesta na kojima su, prije nekoliko


[email protected]


godina, skupine drvosječa uklanjale hektare i hektare tvrdoga drveta, ostavljajući za sobom samo opustošene četvorine koje su nalikovale krastama na planini. Koliba je trebala biti skriveno odmorište i mjesto za opuštanje i samoću. Darin je tvrdoglavo odbijao uvesti telefon i prijaviti se poštanskoj službi; natjerao ih je da položaj kućice drže u tajnosti. Nitko nije smio saznati za nju. Sada ih je ta izdvojenost štitila poput kakve utvrde. Nitko nije znao gdje se nalaze. Nitko ih u ovome kraju nikada neće pronaći. Maleni dvomotorni zrakoplov zazujao joj je nad glavom, letio je besciljno, jedva vidljiv na nebu; nesta-jući iz vidokruga, utihlo je i njegovo zujanje. Svakoga je dana Patrice, pomislivši na nevolje koje su ih snašle, bila na samome rubu strave i paralize. Jody, bio je toliko hrabar, da joj se grlo steglo svaki puta kada bi pomislila na to, koji je prošao već toliko toga - potjeru, napad na DyMar... a prije toga liječničke dijagnoze - neizlječivi rak, leukemija, još samo malo života. Bilo je to poput sječiva giljotine koje juri prema dječakovom vratu. Nakon što su joj liječnici priopćili da joj sin boluje od leukemije, čime su im mračni urotnici mogli još zaprijetiti? stoje moglo biti strasnije od demona uJodye-vom samo dvanaest godina starome tijelu? Svaka druga strahota blijedila je u usporedbi s time. Dok se teniska loptica odbijala od zida kolibe, padajući u visoki korov, Jody je trčao za njom, neuspješno se pokušavajući zabaviti. Patrice je prišla pro-zorskome rubu kako bi ga otamo mogla promatrati. Nakon požara i napada, Patrice ga nije ni trenutka ispuštala iz vida. Sinjoj se sada činio mnogo zdravijim. Patrice se nije usuđivala uzdavati u nastavak remisije. On bi trebao biti u bolnici u koju ga ona nije mogla odvesti. Nije se usuđivala. Jody je ponovno bacio tenisku lopticu, nekako bezvoljno, i još je jednom potrčao za njom. Prešao je značajnu prekretnicu - nakon dva tjedna krize, njihovo stanje postalo je uobičajeno, te je njegova dosada nadjačala njegov strah. Izgledao je mlad, bezbrižan; nakon svega stoje preživio. Dvanaest godina, to bi za njega trebalo biti čarobno razdoblje, na rubu rane zrelosti, kada brige koje sa sobom nosi pubertet poprimaju najveću važnost. Samo, [ody više nije bio običan dječak; porota je još oklijevala s odlukom hoće li živjeti, ili ne. Patrice je otvorila mrežasta vrata i, osvrćući se preko ramena, izišla na trijem, brižljivo prikrivajući izraz zabrinutosti na svome licu. Iako je, dosad, Jody svaku zabrinutost koju je ugledao na njezinome licu smatrao nečim sasvim običnim. Sivi oregonski oblačni pokrov razišao se, kako bi dopustio suncu sjati njegov jedan sat dnevno. Livada je izgledala svježe od sinoćnjih pljuskova, kada su udari kišnih kapi zvučali poput koraka koji se prikradaju uz prozor. Patrice je ležala budna satima, zagledana u strop. Sada su visoki borovi i breze bacali poslijepodnevne sjene preko blatnoga prilaznoga puta koji je s uzvisine vodio prema udaljenome autoputu. Jody je tenisku lopticu zavitlao u zid prevelikom Žestinom, odbila se i odletjela sve do prilaznoga puta, te odskočila u gusto zarasli pašnjak. S gnjevnim uzvikom koji je konačno otkrio njegovu napetost, Jody je za njom bacio i teniski reket, te je zapuhan, zastao. Nagao je, pomislila je Patrice. Jody je svakim danom sve više nalikovao ocu. -Jody! - pozvala gaje, skrivajući stoje bolje mogla, oštrinu u glasu. On je podigao reket i pošao prema njoj, oči je držao uprte u tlo. čitavoga dana bio je nemiran i neraspoložen. - stoje s tobom? Jody je odvratio pogled, okrenuo se i zagledao u suncem obasjanu gustu borovu šumu. U daljini je začula duboko mumljanje teško natovarenoga kamiona s trupcima koji je stenjao kotrljajući se autocestom, s druge strane zaklona od stabala. - Vader- konačno je odgovorio, podigao je pogled i zagledao se u majku, tražeći razumijevanje. - Nije se vratio jučer, čitavo ga jutro nisam vidio. Patrice je shvatila, osjetila je kako ju preplavljuje olakšanje. Na trenutak se pribojala daje ugledao nekog neznanca ili čuo nešto o njima na radijskim vijestima. - Samo se strpi, vidjet ćeš. Psu se ništa neće do goditi - nikada nije. Vader i Jody bili su otprilike jednako stari, čitavog života bili su nerazdvojni. Usprkos brigama, Patrice se nasmiješila prisjetivši se pametnoga i dobroćudnoga crnoga labradora. Prije jedanaest godina, vjerovala je daje svijet sazdan od zlata. Njihov jednogodišnji sin sjedio je, umotan u pelene, na drvenome podu, puzao je naokolo. Odbacio je svoje figurice i igrao se s psom. Dječak je znao izgovoriti ma i da, pokušavao je reći Vader, ali je pseće ime iz njegovih usta zvučalo kao krkljavo drrrrr. Patrice i David zajedno su se cerekali promatrajući crnoga labradora kao se igra s Jodyem. Vader je teturao naprijed-natrag, šape su mu se klizale po ulaštenome podu. Jody je oduševljeno vrištao. Vader je zalajao i trčao oko dječaka koji se pokušavao okretati sjedeći na peleni.


[email protected]


To su bila smirena vremena, sretna vremena. Sada, pak, nije pronašla niti jedan mirni trenutak, sve od one strašne noći kada je začula supruga koji je iz okruženoga laboratorija očajnički poziva u pomoć. Do toga je trenutka saznanje da joj sin umire od raka bilo nešto najstrašnije u životu. - Mama, a što ako Vader ranjen leži negdje u nekom jarku? - upitao je Jody. Ugledala je suze u kutevi-ma sinovljevih očiju; pokušavao ih je suspregnuti. - što ako je upao u zamku za divljač, ili gaje nastrijelio lovac? Patrice je odmahnula glavom, pokušavala je umiriti sina. - Vader će se vratiti kući živ i zdrav. Uvijek se vraćao. Još jednom, Patrice je osjetila mrazni drhtaj. Da, uvijek se vraćao.

OSAM Bolnica Mercy Portland, Oregon Utorak, 14.24 Čak i kroz debelu tkaninu njezinih nezgrapnih rukavica, mogla je osjetiti klisku mekoću unutrašnje šupljine lesa. Scullyni su pokreti bili upravo izluđujuće spori i neprecizni - doduše debelo ju je odijelo štitilo od izlaganja onome stoje ubilo Vernona Ruckmana. Sustav za disanje upuhivao je stlačeni hladni vjetar ravno u njezino lice. Oči su joj se osušile, pekle su. Poželjela je da ih može protrljati, ali, zatvorena u antikon-taminacijskome odijelu, Scully nije imala izbora, već trpjeti neugodu sve dok ne okonča autopsiju mrtvoga čuvara. Njezin diktafon stajao je na stolu, sustav glasovnog uključivanja bio je spreman da snimi sve pojedinosti koje će zamijetiti tijekom obdukcije. Iako, ovo nije bila uobičajena autopsija. Letimičnim je pogledom ugledala desetke zbunjujućih tjelesnih oštećenja, i zagonetne i zastrašujuće pojave simptoma koji su postajali sve zagonetniji stoje pozornije pregledavala leš. Ipak, proces obdukcije bio je s dobrim razlogom podijeljen na niz povezanih koraka. Sjetila se kako je studente u Quanticu podučavala tome, kratko vrijeme tijekom kojega je Odjel Dosjea-Xbio zatvoren, a Mul-der i ona razdvojeni. Neki njezini studenti već su završili svoje obrazovanje na FBI-evoj Akademiji i postali specijalni agenti poput nje. Samo, sumnjala je da će itko od njih ikada raditi na ovakvome slučaju. U takvim je trenucima prepuštanje navikama bio jedini mogući način kojim je zadržavala bistrinu uma. Prvi korak. - Test - rekla je; zatreptalo je crveno svjetlo koje je označavalo daje glasom pokrenula snimanje. Nastavila je govoriti svojim prirodnim glasom, koji je prigušivalo prozirno plastično okno zaštitnoga odijela. -Žrtvino ime; Vernon Ruckman. Trideset dvije godine star; težina, otprilike devedeset dva kilograma. Opće vanjsko tjelesno stanje čini se dobrim. Izgleda da je bio dobroga zdravlja prije nego gaje ova bolest pokosila. - Sadaje izgledao kao da su mu sve stanice u organizmu u istome trenutku potpuno podivljale. Zagledala se u mrtvo tijelo prekriveno pjegama, u nakupine pocrnjele krvi u džepovima pod njegovom kožom. Muškarčevoje lice bilo smrznuto u samrtnome grču, usnice su se povukle s njegovih zubi. - Sretna je okolnost da su ljudi koji su pronašli ovo tijelo i gradski mrtvozornik, odmah uspostavili karantenu. Ovaj leš nitko nije dodirivao nezaštićenim rukama. - Pretpostavljalaje, daje oboljenje, ma kakve naravi bilo, bilo izuzetno zarazno. - Vanjski simptomi, pjege, potkožne otekline, podsjećaju na učinke bubonske kuge. - Iako, Crna je Smrt, koja je pobila trećinu europskoga stanovništva svojim haranjem kroz najveća gradska središta srednjovjekovne civilizacije, za potpuni razvoj zaraze trebala nekoliko dana, čak i u svojem najsmrtnosnijem obliku plućnoga oboljenja. - Ovaj muškarac čini se kao daje trenutno podlegao bolesti. Meni nije poznato nijedno oboljenje, osim izravnoga otrovanja živčanim bojnim otrovima, koje može biti toliko smrtonosno. Scully je dodirnula kožu na Ruckmanovim rukama koje su se ovjesile poput mlohavih nabora gumiranoga platna prebačenoga preko kostiju. - Epiderma pokazuje veliku razinu proklizavanja, što bi moglo ukazivati daje na neki način došlo do uništavanja veznoga mišićnoga tkiva. - Sama mišićna vlakna... - Prstima je uprla u meso, osjetila je neobičnu mekoću, vlažnost. Srce joj je zastalo. - Mišićna vlakna čine se razdvojenima... kao da su se pretvorila u tijesto. Dio kože razdvojio se, Scully je zaprepašteno uz-maknula. Potekla je prozirna, bjelkasta tekućina, oprezno ju je dodirnula vrhovima prstiju zaštićenima rukavicom. Tvar je bila ljepljiva, gusta i sirupasta. - Otkrila sam nekakvu vrstu... tvari koja nalikuje gnoju, koja istječe ispod žrtvine kože. čini se da se uvukla i skupila unutar potkožnoga tkiva. Moj pregled ju je oslobodio. Spojila je vrškove prstiju, sluz se zalijepila i nakon toga otkapala na leš. - Ovo mi nije ni najmanje jasno -priznala je Scully diktafonu. Tu izjavu vjerojatno neće navesti u svome izvješću.


[email protected]


- Prelazim na tjelesnu šupljinu - rekla je, privlačeći čelični pladanj s pilama, skalpelima, retraktorima i pincetama bliže sebi. Uzela je skalpel i pažljivo, da ne zareže tkaninu zaštitnoga odijela, zarežala mrtvačevu tjelesnu šupljinu, te se pomogla retraktorom za rebra kako bi otvorila prsni koš. To je bio veliki napor; niz čelo curio joj je znoj, škakljajući je po obrvama. Promatrajući uništenu nutrinu stražarevog prsnoga koša, rukom je posegla u vlažnu šupljinu, zaštićenim prstima opipavajući unutrašnjost. Započevši svoj posao, Scullyje počela slagati popis, izvuklaje pluća, jetru, srce, crijeva; svim izvađenim organima izmjerila je masu na vagi. - Teško je razlučiti pojedine organe, zbog neobično velike nazočnosti - možda je preplavljenost bio prikladniji izraz - tumora. Unutar i okolo Ruckmanovih organa kvrge su bujale, tumori su se širili poput gnijezda zmijolikih crva, debelih i zloćudnih. Dok je promatrala, tumori su se kretali, klizali i premještali se, uznemirujućim vijugavim pokretima. Ipak u tako oboljelome i uništenome tijelu, bez sumnje da i tako jednostavan postupak poput obdukcije može izazvati burnu reakciju, da se i ne spominju grče-nja izazvana toplinskim promjenama koje je tijelo pretrpjelo prijenosom iz hladnjaka u mrtvačnici, u zagrijanu sobu. Među izvađenim organima, Scullyje pronašla još više džepova ispunjenih gnojem. U nutrini, pod plućima, otkrila je veliku vreću sluzave, kliske tvari — nalikovala je na nekakav biološki otok, nekakvo spremište. Uzela je uzorak neobične tekućine i zapečatila ga u spremnik s oznakom Opasno po život. Sama će obaviti vlastite analize uzoraka, te još jedan odaslati u Centar za nadzor zaraznih bolesti, da bi im dopunila uzorke koje im je već poslao mrtvozornik. Možda su specijalisti za patogene oganizme već vidjeli nešto slično tome. Sada je imala daleko većih briga. - Moj prvotni zaključak, koji bi se mogao smatrati čistim nagađanjem - nastavila je Scully - glasi da su biološka istraživanja vršena u Laboratoriju DyMar proizvela nekavoga uzročnika bolesti. Nismo bili u mogućnosti u potpunosti ispitati otkrića do kojih je doktor David Kennessy došao svojim ispitivanjima i istraživačkim tehnikama, te sada imam otegotne okolnosti pri sastavljanju službenoga izvješća bogatijega pojedinostima. Zagledala se u otvoreno Ruckmanovo tijelo, osjetila je nemir. Diktafon je čekao da ponovno progovori. Ako je stanje bilo onoliko loše koliko se Scully pribojavala, morat će zatražiti pomoć veću od one koju su ona i Mulder mogli sami priskrbiti. - Kvrge i deformirani dijelovi unutrašnjosti tijela Vernona Ruckmana izgledaju kao daje ubrzani rast stanica velikom brzinom progutao njegovo tijelo. - Doktor Kennessy istraživao je rak. Je li on mogao na neki način proizvesti genetski ili mikrobiološki temelj te bolesti? - pitala se. Je li oslobodio nekakav zastrašujući viru-sni oblik raka? Progutalaje slinu, vlastita pomisao ju je prestrašila. - Sve to su samo nagađanja, ali ih je teško odbaciti uzimajući u obzir simptome koje sam uočila na ovome tijelu - osobito ako je taj čovjek bio sasvim zdrav samo nekoliko sati prije nego je njegovo tijelo pronađeno. Razdoblje koje je proteklo od prvoga dodira do smrti moglo je trajati najviše dio večeri, vjerojatno daleko kraće. Nije bilo vremena za liječenje, nije čak imao vremena shvatiti što ga čeka... Vernonu Ruckmanu ostaloj e samo nekoliko minuta života prije nego gaje pokosila smrtonosna bolest. Najvjerojatnije se nije stigao niti pomoliti.

DEVET Hughartova obiteljska veterinarska ambulanta Lincoln City, Oregon Utorak, 01:11 Doktor Elliott Hughart nije se mogao odlučiti između dvije mogućnosti; treba li teško ranjenoga crnoga labradora uspavati injekcijom, ili ga jednostavno pustiti da umre. Kao veterinar već je godinama i godinama, u bezbrojnim prilikama morao donositi takvu odluku. A s godinama, donositi je, nije bivalo nimalo lakše. Pasje ležao najednom od čeličnih operacijskih stolova, još uvijek živ, unatoč svim ozljedama. Ostatak Veterinarske klinike bio je miran i tih. Još nekoliko životinja čučalo je u svojim žicanim kavezima, nemirno i sumnjičavo. Vani je vladala tama, kiša je cmoljila kao i uvijek u ovo doba noći, ali je bilo dovoljno toplo da veterinar odškrine stražnja vrata. Vlažni je povjetarac miješao mirise kemikalija i životinjskih strahova koji su zrak činili teškim. Hughartje oduvijek vjerovao u ljekovita svojstva svježega zraka, za životinje jednako kao i za ljude.


[email protected]


Njegove privatne odaje bile su na katu, ostavio je televizor uključen, posuđe od večere ostalo je neoprano - ionako je većinu vremena provodio u uredu, ordinaciji i laboratoriju. To je bio njegov dio kuće - prostorije na katu bile su samo mjesto gdje se hranio i spavao. Nakon svih ovih godina, Hughart je svoju veterinarsku praksu obavljao više iz navike, nego u nadi da će postići nekakav neizmjeran uspjeh. Vukao se zajedno s godinama. Ljudi iz gradića redovno su dolazili k njemu, iako je mnogo njih očekivalo besplatno liječenje; susjedsku ili prijateljsku uslugu. S vremena na vrijeme, turisti bi mu donosili svoje ozlijeđene ljubimce. Hughart je već imao bezbroj slučajeva nalik ovome crnome labradoru; krivnjom tjerani turist donosio bi tijelo još živuće, ali teško ranjene životinje, očekujući od Hug-harta da učini čudo. Takve obitelji ponekad bi ostajale. Ipak, najviše njih - kao i u ovom slučaju - bježalo je, kako bi nastavili svoje prekinute praznike. Crni labrador ležao je, drhtao, njuškao, cvilio. Krv je umrljala čelični stol. Hughart je prvo učinio sve stoje mogao da pokrpa ozljede, zaustavi krvarenje, stavi zavoje na najgore rane - nije trebao rendgen da ustanovi kako pas ima slomljenu zdjelicu i napuklu kralješnicu, kao i teške unutarnje povrede. Crni labrador nije imao značkicu, nikakvih podataka. Nikada se neće oporaviti od takvih ozljeda, a čak i da se, nekim čudom, izvuče, Hugart neće imati izbora, morat će ga predati skloništu za životinje, u kojem će nekoliko dana sjediti i bezdnadno očekivati slobodu, prije nego ga radnici skloništa sami ubiju. Propalo. Sve je propalo. Hughartje duboko udahnuo i ispustio uzdah. Pasje drhturio pod njegovim rukama, ali mu je tjelesna temperatura bila viša nego što je veterinar ikada osjetio kod bilo koje životinje. Iskreno znatiželjan, uveo je toplomjer i zapanjeno promatrao kako se digitalno očitanje penje s 39,5 na 40 stupnjeva Celzija. Uobičajena tjelesna toplina kod pasa bila je 38,5 do najviše 39 stupnjeva Celzija - štoviše, šok koji je doživio, psu je morao sniziti tjelesnu toplinu. Brojka na zaslonu pokazivala je 41 stupanj Celzija. Izvukao je uobičajeni uzorak krvi, pozorno tragao za nekim drugim znacima oboljenja ili zaraze, nekim uzrokom ove groznice koja je psu palila tijelo. Ono što je otkrio, još gaje više zaprepastilo. Učinilo mu se kao da teške i velike povrede brzo zacjeljuju, da se rane stišću. Podigao je zavoj koji je pričvrstio na razderotinu na psećim rebrima; iako je gaza bila natopljena krvlju, rana se više nije nazirala. Od rane je preostalo samo ljepljivo krzno. Veterinar je znao da to on samo zamišlja; njegove puste nade da bi, ipak, nekako mogao spasiti psa. To se neće dogoditi. Hughart je to shvaćao, ali se njegovo srce nastavljalo nadati. Pseće je tijelo zadrhtalo, zacvilio je jedva čujno, žuljevi tim palcem, Hughart je podigao jedan od čvrsto stisnutih očnih kapaka, vidio je da pseće oko, izvrnuto uvis, pokriva mliječna skrama, nalik djelomice skuhanome jajetu. Pasje bio u dubokoj komi. Gotov je. Jedva je disao. Temperatura mu je dosegla 41,5 stupanj Celzija. čak i bez ozljeda, takva vrućica predstavljala je sigurnu smrt. Kroz mokre, crne nozdrve potekao je potočić krvi. Primjećujući novu ranu, tanku vrpcu crvene krvi koja je tekla preko crnoga krzna lijepe njuške, Hughart je odlučio da psa oslobodi patnji. Bilo je dosta. Promatrao je svojega psećeg pacijenta neko vrijeme, a tada je otišao do ormarića s lijekovima, otključao vrata i izvadio veliku špricu s iglom i bočicu Eutha-nola, koncentriranoga natrijevoga pentabarbitola. Pasje težio tridesetak, četrdesetak kilograma; preporučena doza bilaje otprilike jedan kubični centimetar na svakih pet kilograma tjelesne težine. Izvukao je deset kubika, što bi trebalo biti i više nego dovoljno. Ako se labradorovi vlasnici ikada vrate, u spisima će pronaći oznaku U, skraćenicu za uspavan - što je pak predstavljalo eufemizam za ubijanje životinja... ili skraćivanje njihovih muka, kako su vječito ponavljali profesori tijekom studija veterine. Kada je jednom odlučio, Hughart više nije oklijevao ni trenutka. Nagnuo se nad psom, iglu je žabo iza psećega vrata, i mirno, ali odlučno, ubrizgao smrtonosnu dozu. Nakon svih teških ozljeda, labrador na ubod igle nije niti trepnuo. Prohladan, vlažan povjetarac dopirao je kroz odškrinuta vrata, ali je pas i dalje ostao vreo i grozničav. Doktor Hughart odbacio je upotrijebljenu špricu i ispustio težak uzdah. - Mali, žao mije - rekao je. - Spavaj, i u snu lovi zečeve... tamo gdje nećeš morati paziti na jureće automobile. Sredstvo će uskoro početi djelovati, zaustavit će pseće disanje, i konačno mu zapriječiti rad srca. Neumoljivo, ali milosrdno. Hughart je prvo odnio uzorak krvi u maleni laboratorijski odjeljak koji se nalazio u pokrajnjoj prostoriji. Zbunjivala ga je visoka temperatura. Takav slučaj još nikada prije nije vidio, životinje koje bi udarila vozila često su padale u traumatski šok, ali niti jedna nije imala tako visoku temperaturu.


[email protected]


Stražnja je prostorija bila savršeno uređena prema sustavu kojega je desetljećima razvijao, iako bi neupućenome promatraču ona nalikovala potpunome kaosu. Upalio je svjetiljke koje su stajale iznad malenoga laboratorijskog radnoga prostora presvučenoga plastikom, i kapljicu krvi istisnuo na staklenu pločicu. Prvi korak bio je provjera broja bijelih krvnih tjelešaca i ustanovljavanje pati li pas od nekakve vrste infekcije, moguće i krvnih parazita. Prije nego što ga je udario automobil, pas je već mogao biti teško bolestan, možda i na samrti. Ustvari, to bi moglo biti objašnjenje zašto se pas tako vukao preko ceste, ne primijetivši veliki automobil koji je jurio na njega. Tako snažna vrućica mora da mu je bila neizdržljiva. Ako je pas bolovao od neke teške bolesti, Hug-hart je morao načiniti bilješke u svezi s time. U pokrajnjoj prostoriji koja je služila kao dvorana za operacije i oporavak, dva druga psa počela su lajati i cviliti. Mačka je zatulila; kavezi su se počeli tresti. Hughart na to nije obratio gotovo nikakvu pozornost. Psi i mačke ispuštali su svoje uobičajene kaotične zvukove, koje nakon tolikih godina više nije primijeći-vao. Ustvari, uvijek bi ga iznenadilo koliko su životinje, kada se nalaze zajedno u za njih neobičnoj situaciji, tihe, u svojim kavezima u kojima su noćile u ambulanti. Već su predosjećali sterilizaciju, ili kastraciju, ili koje već liječenje bolesti koje su ih dovele ambulantu. Jedina životinja za koju je brinuo bio je umirući crni labrador; do sada bi Euthanol već trebao djelovati. Uznemiren sjenama koje su mu odvraćale pozornost, Hughart je uključio i fluorescentnu svjetiljku pričvršćenu ispod ormarića, a tada je staklenu pločicu umetnutu u njezino ležište na mikroskopu osvijetlio malenom svjetiljkom. Protrljavši oči, zagledao se u krvavu mrljicu, izoštravajući sliku. Pas je dosad već trebao otploviti u svoje vječne snove - iako, krv mu je bila potpuno živa. Uz uobičajena crvena i bijela krvna tjelešca, i pločice, Hughart je zamijetio sićušne točkice, majušne sre-brnaste djeliće... nalikovali su četvrtastim blještavim kristalićima koji su se sasvim neovisno kretali. Ako je pas patio od nekakve teške infekcije, takve mikroorganizme još nikada nije vidio. Čudni su oblici bili veličine krvnih tjelešaca; kretali su se zasljepljujućom brzinom. - Ovo je nevjerojatno - rekao je, glas mu je zazvonio u tijesnome prostoru laboratorija. Prije je često znao razgovarati sa životinjama ili sa samim sobom; to ga nikada nije smetalo. Sada je ipak poželio da nije sam; želio je da netko s njime dijeli njegovo zadivljujuće otkriće. Koja zaraza ili infekcija izgledaju ovako? Nakon dugoga radnoga vijeka u veterini, bio je uvjeren da je već vidio gotovo sve. Ipak, nikada prije nije svojim očima ugledao nešto ovako čudno. Nadao se da to, stoje već, nije zarazno. Ova obnovljena zgrada Elliottu Hughartu bila je njegov dom, radno mjesto, i to već desetljećima; sada mu se pričinila potpuno nepoznatom i mračnom. Ako pas boluje od neke sasvim nepoznate zaraze, mora izvijestiti Centar za nadzor bolesti. Znao je što mora učiniti ako se zaraza bjesnoće otme nadzoru, znao je i za ostale bolesti koje su obično napadale kućne ljubimce - ali ova mikroskopski sićušna, nepoznata... tjelešca? To mu je predstavljalo potpunu nepoznanicu. U operacijskoj dvorani straga životinje u kavezima podigle su pravu buku, tuleći i lajući. Stari ju je čovjek čuo negdje u podsvijesti, ali niti tolika buka nije bila dovoljna da ga istrgne iz zadivljenosti onim stoje ugledao pod mikroskopom. Hughart je protrljao oči i ponovno izoštrio mikroskopsku sliku, zamućujući je preko osnovne neoštrine, i ponovno je izoštrujući. Blistavi komadići i dalje su bili u krvi, zujali naokolo, pomicali stanice. Pokušao je progutati slinu; grlo mu je bilo suho, kao obloženo pamukom, što sada? Tada je zamijetio daje mijaukanje i lavež u operacijskoj dvorani preraslo u pravu grmljavinu, zvučalo je kao kada lisica uleti u kokošinjac. Hughart se okrenuo, zabio se u metalni stolac, prevrnuo ga, i skakao na jednoj nozi dok mu je bol sijevala koljenom. Kada je napokon utrčao u operacijsku dvoranu, prvo je pogledao prema kavezima i tamo ugledao zatvorene životinje koje su se zalijepile za stražnje rešetke svojih kaveza, kao da su željele biti što udaljenije od središta sobe. Crnoga labradora nije niti pogledao; dosad je pas već trebao biti mrtav - tada je začuo zvuk šapa koje su stru-gale po kliskoj površini nehrdajućega čeličnoga stola. Pas se pridigao na noge, protresao i skočio sa stola ostavljajući samo mrlju osušene krvi na njegovoj čistoj površini. Na psu se nisu primjećivale nikakve rane, nikakve ozljede. Drhturio je prepun snage, potpuno izliječen. Hughart je zastao potpuno zaprepašten, nije bio u stanju povjerovati da pas, ne samo stoje došao k svijesti


[email protected]


- usprkos svim teškim ranama i sredstvu za eutanaziju - već daje i skočio sa stola. To je bilo jednako nevjeroja-j tno kao i ona jureća tjelešca u uzorku krvi. Došao je do daha i zakoračio naprijed. - Dečko, dođi, daj da te pogledam. Drhtureći i dalje, pasje zalajao na njega i uzmakao.

DESET Ruševine Laboratorija DyMar Utorak,16:50 Nedugo prije sumraka, komadić blještave nebeske modrine nad brdima koja su okruživala Portland predstavljao je rijetkost. Mulder je žmirkao, požalio je stoje zaboravio svoje sunčane naočale, vozeći unajmljeni automobil strmim prilaznim putem koji je vodio do zgrade Laboratorija DyMar. Veći je dio same zgrade ostao netaknut, iako je unutrašnjost u potpunosti progutao plamen. Zidovi su pocrnjeli, drvene potporne nadgradnje bile su potpuno pougljenjene, grede su pale, dok su se one preostale grčevito držale betonskih zidova i metalnih spojnica. Polomljeno staklo ležalo je razasuto među pepelom i polomljenim betonom. Kada su došli do vrha, i zastali pred nakrivljenom ogradom koja je okruživala predio, Mulder je zaustavio automobil i zagledao se kroz vjetrobran. - Sjajna prilika za renoviranje - rekao je. - Moram se odmah javiti svome agentu za nekretnine. Scully je izišla iz auta i pogledala ga. - Muldere, nažalost prekasno je za ponude; za nekoliko dana sravnit će sa zemljom čitav kompleks, i očistiti prostor za poslovne zgrade. - Promatrala je velika debla tamnih borova i čitav Portland koji se prostirao pod njima, sa svojom zavojitom rijekom i niskama mostova. Mulderje shvatio daje tvrtka koja je obavljala rušenje, radila svoj posao upravo uznemirujuće brzo. On i Scully, u ono malo vremena što im je preostalo, vjerojatno neće uspjeti dovesti istragu do kraja. Otvorio je ulazna vrata; dijelovi ograde popustili su, ostavljajući za sobom velike otvore. Ogradu su ukrašavali znakovi s natpisima Pozor i Opasnost, upozoravajući na pogibelji kojima je prijetila napola urušena zgrada. Sumnjao je da su ti znakovi bili u stanju otjerati ikoga osim najvećih strašljivaca. - Očevidno da je smrt Vernona Ruckmana znatiželjnike rastjerala učinkovitije od svih znakova i stražara - rekla je Scully. Za trenutak se uhvatila za stup ograde, a onda je pošla za Mulderom prema spaljenim zgradama. - Nazvala sam lokalnu policiju, pokušavajući doznati dokud su dospjeli u svojoj istrazi o podmetanju požara. Sve što sam od njih uspjela saznati bilo je daje istraga još u tijeku; nikakvoga napretka. Mulder je podigao obrve. - Skupina demonstranata je bila dovoljno brojna da se pretvori u hordu koja je uništila čitav Laboratorij, a oni nisu u stanju pronaći niti jednoga člana? FBI-ev je laboratorij ispitivao poruku kojom se preuzimala odgovornost za palež. Do kasne večeri očekivali su da će saznati ishod istrage, tko je to stajao iza skupine Oslobođenje sada. Prema viđenome, Mulder je zaključio daje pismo djelo nekog amatera. Zagledao se na trenutak u pocrnjele zidove DyMa-rovoga laboratorija, a tada su oba FBI-eva agenta oprezno koračajući, ušla u spaljenu školjku zgrade. - Prizor rađa slike seljaka koji nose baklje, nije li tako Scully? - Pogledao je ruševan strop, napukle stupove, pale zidove. Oprezno je zakoračio u prostor koji je nekoć vjerojatno bio glavno predvorje. - Ta se razgnjevljena masa sjurila nizbrdo da spali zlokobni laboratorij i uništi ludoga učenjaka. Stojeći pokraj njega, Scully je izgledala duboko uznemirena. - Samo, zbog čega su se oni toliko zabrinuli? - rekla je. - što su oni znali o tome? Ovdje se istraživao rak. Mislim, od svih mogućih grana znanosti, istraživanje raka zasigurno je nešto što bi podržavali i najžešći demonstranti. - Mislim da ih nije uznemirio taj dio s rakom- rekao je Mulder. - Sto onda? - zapitala je Scully, mršteći se. - Ispitivanja koja su vršili na životinjama? Ne znam kakve je pokuse izvodio doktor Kennessy, ali sam nekoć proučavala djelovanja Skupina za zaštitu životinjskih prava - s obzirom da su povremeno upadali u laboratorije i pritom oslobodili nekoliko pasa i štakora iz kaveza, nisam pronašla bilješke o njihovom djelovanju koje bi bilo ovako nasilno. - Mislim da je u pitanju bila sama priroda istraživanja - rekao je Mulder. - Nešto u svezi s njom bilo je zastrašujuće. Mislim, zašto bi inače sve njegove bilješke bile tako pomno uklonjene? - Mulderu, vidim da ti je već nešto palo na pamet. - David Kennessy i njegov brat uzvitlali su prašinu među znanstvenim istraživačima, iskušavajući neortodoksne, nove pristupe, i načine liječenja koje su svi drugi odbacili. Prema Kennessyjevom životopisu, bio je stručnjak za abnormalne biokemijske pojave, a njegov brat, Darin, godinama je radio u Silicijskoj dolini. Scully, reci mi, kakva bi povezanost mogla postojati između elektronike i istraživanja raka?


[email protected]


Scully mu nije dala nikakav odgovor, nastavilaje razgledavati, tražeći mjesto na kojem su pronašli čuvara. Ugledala je prostor ograđen žutom vrpcom i zagledala se u nejasan otisak tijela otisnut u mekanome pepelu, dok je Mulder obilazio područje. Pomaknuo je palu i iskrivljenu metalnu ploču, i spotaknuo se na vatrootporni sef, čija su vrata bila pocrnjela, ali otvorena. Pozvao je Scully. - U njemu nema ničega? - upitala je. Mulder je podigao obrve i počeo kopati po začađe-nome otpadu. - Otvorenje, i prazan. Unutrašnjost je uprljana, ali nije izgorena. - Pričekao je da riječi dopru do nje, a tada ju je pogledao. Izraz na njezinome licu rekao mu je da misle jednako. Sef je bio otvaran nakon požara, ne prije njega. - Te noći je ovdje bio još netko, a taj netko je došao pregledati sadržaj sefa. - I to je razlog zastoje čuvar zašao među ruševine. Ugledao je nekoga. Scully se namrštila. - Time možemo objasniti njegovu nazočnost na ovome mjestu. Samo, to nam još uvijek ne otkriva što gaje ubilo. Nije ga pogodio metak, nije zadavljen. Ne znamo je li uopće susreo uljeza. - Moguće, štoviše, vrlo vjerojatno - rekao je Mulder. Scully se sa zanimanjem zagledala u njega — Dakle, ta druga osoba uzela je sve bilješke i podatke koje tražimo? Slegnuo je ramenima. - Scully, ne gnjavi. Najveći dio preostalih podataka o Kennessyevim istraživanjima raka uklonjen je i klasificiran kao tajna. Ne možemo do njih. Moguće je daje ovdje pronađeno i nešto dokaznoga materijala, ali je i on nestao, a čuvar je mrtav. - Muldere, njega je ubila neka zaraza. - Umro je od dodira s nekakvim otrovnim patogenom. Mi ne znamo njegovo porijeklo. - Želiš reći, tko god daje te noći bio ovdje, ubio je stražara i ukrao podatke iz sefa? Mulder je nakrivio glavu. — Osim, ako ih netko nije pokupio prije njega. Dok su prolazili pokraj spaljenoga zida Scullyne usnice bile su stisnute; provukli su se ispod srušene potporne grede, te su polagano, škripeći, ušli u unutrašnjost. Ono što je preostalo od laboratorijskih prostorija, sada se protezalo poput pogibeljnoga labirinta, crnoga i ruševnoga. Dio poda se urušio na podrumske sterilne prostorije, skladišta i odlagališta uzoraka. Ostali dio poda škripao im je pod nogama, očevidno oslabljen požarom. Mulder je podigao komad stakla. Snažna je vrelina savila i zaoblila oštre rubove. - čak i kada je brat napustio i njega i istraživanja, mislim daje Kennessy bio vrlo blizu nekakvoga veličanstvenoga otkrića; zbog sinovljeve bolesti bio je spreman zaobići nekoliko pravila. Netko je saznao za njegove radove i pokušao gaje zaustaviti prije nego što sve objavi. Mislim da je to navodno spontano protestno okupljanje, koje je izvela potpuno nepoznata skupina, ustvari čin nasilja kojim ga se ušutkalo i izbrisalo sva njegova dostignuća. Scully je svoju crvenkastu kosu sklonila s lica, na licu joj je ostao maleni trag čađi. Zvučala je vrlo umorno. - Muldere, ti uistinu u svemu vidiš zavjere. Rukom je obrisao prljavštinu s njezinoga lica. -Tako je, Scully, iako, ponekad sam u pravu. A, u ovom slučaju, dvoje je ljudi već izgubilo živote; bit će ih možda i više.

JEDANAEST Pod mostom Burnside Portland, Oregon Utorak, 23:21 Pokušavao se sakriti, pokušavao je spavati - umjesto sna na oči su mu sjedale sve strasnije noćne more, jedna za drugom. Jeremy Dorman nije znao uzrokuju li takve snove napadi mikroskopski sićušnih osvajača koji su mu rovali po glavi, po mislima... ili su more bile samo odjek nečiste savjesti. Mokar i ljepljiv, odjeven u poderanu odjeću koja mu nije pristajala, skutrio se u zaklonu koji mu je pružio most Burnside, uz vlažnu i raznim otpacima zasutu obalu rijeke Willamette. Blatnjava modrozelena voda pjenušala se u svojem veličanstvenom toku. Prije mnogo godina, portlandska je Gradska uprava počistila park oko rijeke, načinila ga privlačnim, dobro osvijetljenim, stvorila slikovit krajobraz po kojemu su trčali mladi poslovni ljudi, a turisti su sjedili na betonskim klupama i promatrali drugu obalu. Mladi parovi slušali bi ulične svirače, i srkali svoje vrhunski pripravljene kave. Iako ne i u ovo mračno doba. Sada je većina stanovnika sjedila u svojim toplim domovima, ne razmišljajući o hladnoj i samotnoj noći izvan njih. Dorman je osluškivao tiho grgljanje sporoga riječnoga toka čiji su valići udarali o stijene na kojima su stajali potporni stupovi mosta. Voda je odisala toplinom,


[email protected]


bogatim mirisom i životom, ali je hladna izmaglica preko svega toga bacala koprenu metalnoga zadaha. Dorman je protrnuo. U nadgrađu mosta nad njegovom glavom gnijezdili su se golubovi, šuškali su i gugutali. Sa šetališta je dopirala buka; još jedan beskućnik kopao je po kantama za smeće, tražeći boce i limenke za reciklažu. Oko zeleno obojenih kanti ležalo je nekoliko smeđih papirnatih vrećica s ispražnjenim bocama jeftinoga vina i raženog viskija. Dorman se zavukao medu sjene, tijelo mu je preplavila bol, um mu je osjećao težinu jada. Boreći se protiv grčeva u nutrini pobunjenoga tijela, otkotrljao se u blatnu lokvu, za leđa mu se priljepio sloj blata; nije ga ni primijetio. Mostom iznad njega projurio je teški kamion; zvučalo je poput prigušene eksplozije. Poput eksplozije u DyMaru. Ta mu se noć, ta posljednja noć, nepodnošljivo živo vraćala u sjećanje; tama koju su ispunjavali plamen, krici i eksplozije. Ljudi koji su ubijali i uništavali; bez lica, bezimeni ljudi koje je okupio netko tko je, nevidljiv, iz sjene, vukao sve konce. Bili su zloćudni, razarali su. Mora daje zaspao... ili gaje nešto prebacilo u prošlost. Poput nekakve neobične i okrutne kazne, u sjećanje su mu navirale sve, pa i najmanje, pojedinosti, možda je to bio još jedan nepredviljivi učinak njegove bolesti. - Žičana ograda i nekolicina unajmljenih čuvara nije moja ideja sigurnosti i spokoja - rekao je Dorman Davidu Kennessyu. Zgrada u kojoj su radili nije imala osiguranje najvišega stupnja - uostalom, Davidu je unutra uspjelo prokrijumčariti svojega psa ljubimca i revolver. - Nekako počinjem vjerovati daje tvoj brat imao pravo kada je prije šest mjeseci otišao odavde. DyMar je od Državne policijske uprave zatražio dodatno osiguranje, odbili su ih. Navodni razlog ležao je u nekom zakopanome Statutu koji je policiji dopuštao da odgovornost za »unutarnje poslovne nesporazume« prebaci na privatne zaštitarske tvrtke. David je šetao po podrumskome laboratoriju, i dok mu se iz ušiju dimilo, zahtijevao je da sazna kako policija rulju demonstranata može smatrati unutarnjim poslovnim nesporazumom. Tada mu nije padalo na pamet da je netko želio Laboratorij DyMar ostaviti nezaštićenim. Uz svu svoju biokemičarsku genijalnost, David Ke-nnessv nije shvaćao težinu situacije. Njegov brat Darin nije bio toliki politički naivac, te je Darin uspio zdimiti iz grada - prije pucnjave. David je bio ostao - zbog svojega sina. Nijedan od braće nije shvaćao rizik koji su njihova istraživanja nosila sa sobom. Kadaje uništavanje uistinu počelo, Jeremy se sjećao kako je vidio Davida koji očajnički pokušava doći do svojih bilježaka, uzoraka; prizor je nalikovao scenama iz starih filmova u kojima su ludi znanstvenici pokušavali jednu jedinu bilježnicu spasiti iz plamena. David je djelovao bijesno, nije izgledao uplašen. Nogom je odbacio nekoliko olovaka i progovorio, naprežući se da zadrži hladnokrvnost u glasu. - Neki zatupljeni fanatik uvijek pokušava zaustaviti napredak; samo, nijedan nikada nije uspio. Ovu novu tehnologiju nitko nikada neće uspjeti sakriti. - Nakon toga je zarežao. Uistinu, proizvodnja bioloških uzoraka i submikro-skopska tehnologija, već su godinama napredovale zamjetnom brzinom. Genetički inženjering koristio se programiranjem DNK-a u određenim vrstama bakterija za proizvodnju umjetnoga inzulina. Tvrtka u Svracusi, u državi New York, patentirala je tehnologiju za spremanje i čitanje podataka u kockama načinjenima od bakteriorodopsina, genetski promijenjenoga proteina. Previše je ljudi radilo na prevelikom broju dijelova te zagonetke. David je imao pravo - nitko više nije mogao sakriti tehnologiju. Samo, Dormanje znao daje nekolicina pojedinaca u Vladi odlučna učiniti upravo to. Unatoč svim prijašnjim planiranjima i nijemim sporazumima, nisu Dor-manu dali vremena za bijeg, unatoč svim njihovim obećanjima. Dok je David svoju pozornost usmjerio na druge stvari, žureći prema telefonu ne bi li svoju ženu obavijestio o napadu i upozorio je na opasnost kojajoj prijeti, Dorman nije mogao pronaći nijedan od čistih i izvornih nanostrojeva, samo prototipove, ostatke i uzorke dvojbene vrijednosti koje su upotrebljavali - s različitim ishodima - na drugim ispitnim životinjama, prije nego što su uspjeli izvesti pokus na psu. Ipak, i prototipovi su radili... do određene granice. Oni su ga spasili, u neku ruku. Tada je Dorman začuo da na gornjim katovima pucaju prozorska stakla, čuo je viku ubojica koji su se sve više približavali; znao je daje došao trenutak. Ti su prototipovi bili njegov posljednji izlaz, jedino stoje mogao pronaći. Bili su dovoljno djelotvorni kada su ih ispitivali na laboratorijskim štakorima, zar ne? A i pas je bio dobro, zdravlje mu je bilo savršeno, što je drugo mogao učiniti, osim da pokuša? Ipak, taje mogućnost Dormana na trenutak ispunila jezom, nesigur-nošću; ako to učini, povratka nema. Nije mogao otići u ljekarnu i zatražiti protuotrov.


[email protected]


Ipak, pomisao na one ljude koji su ga izdali, koji su ga namjerili ubiti i time riješiti sve svoje probleme, dala mu je svu potrebnu odlučnost. Dorman je dodao aktivacijski hormon i samoob-navljajuću nosačku tekućinu, očekivao je da će se prototipovi prilagoditi, izmijeniti svoje osnovne programe. Molotov koktel eksplodirao je u predvorju, tiho ši-šteći. Dorman je začuo zvuk nogu u trku. Začuo je i prigušene glasove koji tiho raspravljaju, zvučali su hladno i profesionalno; savršena suprotnost protestnim pjesmama i uzivicima koji su dopirali izvana, buci demonstracija za koje je Dorman znao da su namještene. Brzo i tiho, Dorman je sam sebi ubrizgao sadržaj injekcije, trenutak prije nego se vratio David Kennessy. Vođa istraživanja sada je konačno izgledao preplašen -imao je za to itekako dobre razloge. Četiri puščana hica pogodila su Kennessya u prsa, odbacivši ga unatrag, na laboratorijske stolove. Tada je čitava zgrada DyMarovih laboratorija buknula — daleko brže nego što je Jeremy Dorman mogao zamisliti. Pokušao je pobjeći, ali je plamen gutao sve, paleći zidove, dostizao gaje. Udarni val još jedne snažne eksplozije odbacio gaje ravno u podrumski betonski zid. Okno sa spiralnim stubištem pretvorilo se u plameno grotlo, plamen mu je palio kožu. Gledao je kako mu meso bubri i crni. Dorman je preneraženo vrisnuo ugledavši tu prevaru... Probudio se vrišteći, pod mostom. Odjeci njegovih vriskova treperili su nad rijekom, odbijajući se o površinu vode i o donju stranu mosta. Dorman se pridigao na noge. Oči su mu se prilagodile slabome osvjetljenju koje su bacale ulične svjetiljke i mjesec koji se probijao kroz oblačnu koprenu. Tijelo mu se grčilo i uvijalo. Osjećao je kako izrasline plaze njegovom nutrinom, ključaju, oživljavaju vlastitim životom. Stisnuo je zube, laktove čvrsto pripio uz rebra, boreći se da ponovno zavlada svojim vlastitim tijelom. Teško je disao kroz nos. Zrak je bio hladan, kovinast, vonjao je gorkim sjećanjima na spaljenu krv. Uspravljajući se, Dorman je pogledao stjenovitu obalu na kojoj je tako nemirno spavao. Tamo je ugledao pet mrtvih golubova, polomljenih krila, očupanoga perja, očiju staklasto sivih. Kljunovi su im bili otvoreni, iz njih su curili potočići krvi. Dorman se zabuljio u mrtve ptice, želudac mu se stegao, osjetio je kako mu mučnina okreće utrobu. Nije znao što je njegovo tijelo učinilo, kako je uspio nad njim izgubiti vlast tijekom noćnih mora. To su znali jedino golubovi. Posljednje sivo pero nečujno je sletjelo na tlo. Dorman je oteturao, uspinjući se prema cesti. Morao je pobjeći iz Portlanda. Morao je pronaći ono za čime traga, pronaći psa, prije nego bude prekasno za sve njih.

DVANAEST Glavni poštanski ured Milwaukie, Oregon Srijeda, 10:59 Dok su Scully i on stajali u predvorju Glavnoga poštanskoga ureda, Mulder se nije osjećao ni najmanje bezličnim i neupadljlivim. šetkali su amo-tamo, pravili se da čekaju u redu, vraćali se do pulteva, da bi tamo ispunjavali nepotrebne priznanice za ekspresne pošiljke. Poštanski službenici za šalterima zabrinuto su ih promatrali. Čitavo to vrijeme Mulder i Scully držali su na oku zid odjeljaka s vratima, obrojčanih poštanskih pretinaca, osobito onaj broj 3733. Svaki je odjeljak nalikovao sićušnoj zatvorskoj ćeliji. Svaki puta, kada bi nova stranka ušla, i zaputila se prema određenom odjeljku s pretincima, Mulder i Scully pogledali bi se. Bili bi napeti, a nakon toga bi se opustili kada stranka ne bi odgovarala opisu, ili bi se uputila prema pogrešnome pretincu, ili otišla obavljati one uobičajene poslove, potpuno nesvjesna daje nadziru FBI-evi agenti. Konačno je, nakon sata i dvadeset minuta provedenih u zasjedi, koščati muškarac otvorio teška staklena vrata i uputio se ravno prema zidu s poštanskim pretincima. Lice mu je bilo usko, lubanja mu je bila potpuno izbrijana, sjajila se kao daju je svakoga jutra glačao laštilom za namještaj. Na bradi mu se ipak pokazivao čuperak crne oštre bradice. Oči su mu bile uvučene, jagodične kosti visoke i izbačene. - Scully, to je on - rekao je. Mulder je pregledao nekoliko fotografija iz policijskoga dosjea Alphonsea Gurika; ipak, na njima je imao dugu kosu i nije imao bradu. Ipak, čovjekov izgled bio je jednak onome na fotografijama.


[email protected]


Scully mu je kratko kimnula, a tada je brzo odvratila pogled ne bi li sa sebe otklonila sumnje. Mulder je nehajno uzeo raznobojni prospekt koji je opisivao zbirku poštanskih maraka s čuvenim sportašima; pregledavao gaje podižući obrve u hinjenom zanimanju. Savezni kriminalistički obavještajni centar, brzo je i lako dovršio i upotpunio njihove analize pisma kojim se preuzimala odgovornost za uništenje DyMarovoga Laboratorija. Oslobođenje sada poslalo je svoju poruku na memorandumu kojemu su lako ušli u trag; poruka ispisana rukom, velikim tiskanim slovima, na sebi je zadržala i dva mutna otiska prstiju. Neuredno. Sve što je okruživalo slučaj bilo je izvedeno neuredno i amaterski. SKOC-ovi i FBI-evi kriminalistički laboratoriji proučili su poruku, služeći se analizom rukopisa i programima za usporedbu otisaka prstiju. Alphonse Gurik; bez stalnoga prebivališta; bio je umiješan u demonstracije mnogih poznatijih protestnih skupina. Njegov je dosje poimence nabrajao mnogobrojne organizacije, čija su imena zvučala toliko jezivo da nikako nisu mogle biti stvarne. Gurikje osoba koja je napisala pismo kojim se preuzima odgovornost za palež i uništenje DyMara. Iako, Mulder je već izrazio svoje sumnje. Posjetivši spaljene ostatke DyMarove zgrade, oboma je bilo jasno daje taj posao profesionalno izveden, bilo je to jezovito precizno, i potpuno hladnokrvno uništavanje. Alphonse Gurik nalikovao je amateru, možda zaluđenom, zasigurno predanom. Mulder nije vjerovao daje on sposoban učiniti ono što se dogodilo u DyMaru. Kada je čovjek prišao pretincu broj 3733, upisao zaporku, i otvorio malena vratašca da bi izvukao pristiglu poštu, Scully je kimnula Mulderu. Oboje su krenuli, s rukama u unutrašnjosti ogrtača iz kojih su izvlačili svoje službene iskaznice. - Gospodine Alphonse Gurik - rekla je čvrstim glasom, ton je odavao da bilo kakva rasprava ne dolazi u obzir - mi smo federalni agenti, uhićujemo vas. - Ja nisam ništa učinio! - rekao je, na licu mu se čitao užas. Dva poštanska službenika nagnula su se naprijed istežući vratove da bi bolje vidjeli. Scully je iz unutarnjeg džepa izvukla presavijeni list papira. - Ovo je nalog za uhićenje s vašim imenom. Identificirali smo vas kao osobu koja je napisala pismo kojim se preuzima odgovornost za požar i eksploziju u Laboratoriju DyMar, koja je prouzročila smrt dvojice istraživača. - Ali, ali - Gurikovo je lice pobijelilo. Dok je pokušavao naći prikladne riječi, između usana razvukla mu se nit sline. Mulder mu je prišao vadeći lisice, te je zgrabio ruku ćelavoga čovjeka. Scully je uzmakla, stala je u raskorak, oprezna i spremna za bilo kakav neočekivani potez koji bi uhićenik mogao poduzeti. FBI-ev agent uvijek mora biti na oprezu, bez obzira koliko je pokorno uhićenik mogao djelovati. - Gospodine Gurik, bit ćemo presretni ako ćemo moći poslušati i vašu priču - rekao je Mulder. Iskoristio je Gurikovu smetenost da mu ruke svine iza leđa i sveže ih lisicama. Scullyje uhićenome čitala njegova prava, koja je, kako se činilo, Alphonse Gurik vrlo dobro znao. Prema njegovome dosjeu, Gurik je bio uhićivan sedam puta za manje prekršaje i optužbe zbog demonstracija - bacanje kamenja kroz prozore, ispisivanje jezično nepravilnih prijetnji na upravnim zgradama tvrtki koje mu se nisu sviđale. Mulderje procjenjivao daje Gurik čovjek čvrstih načela, dobar poznavatelj svojega polja rada. Gurik je imao hrabrosti boriti se za svoja uvjerenja, iako je svoju vjeru olako poklanjao. Dok je Mulder okretao uhićenika, vodeći ga prema staklenim vratima, Scully se prignula da pokupi Guri-kovu poštu koja se rasula po podu. Izveli su ga van. Trebalo je trideset sekundi, gotovo na sekundu točno, prije nego je Gurik počeo blebetati, pokušavajući pronaći ispriku. - Priznajem, poslao sam pismo! Priznajem, poslao sam ga - ali nisam podmetnuo požar. Nisam nikoga ubio. Nisam minirao tu zgradu. Mulder je bio uvjeren da čovjek govori istinu. Gu-rikovi prethodni manji prekršaji učinili su ga davežom, ali se oni, ni u kom slučaju, ne bi mogli smatrati pripremama za uništenje čitavoga Istraživačkoga centra. - Nije li trenutak savršen za promjenu iskaza, ne mislite li tako? -javila se Scully. - Dvoje ljudi je mrtvo, a vi ćete biti optuženi za umorstvo. To nije nekolicina protestnih gluposti za koje su vas u prošlosti uhićivali. - Ja sam samo demonstrant. Već smo nekoliko puta organizirali demonstracije oko DyMara... ali tada je čitava zgrada jednostavno eksplodirala! Svi su vrištali i trčali naokolo, ja nisam počinio nikakav zločin. - Onda, zašto ste napisali pismo? - upitao je Mulder. - Pa, netko je morao preuzeti odgovornost - rekao je Gurik. - čekao sam, nitko nije poslao nikakvo pismo, nitko nije za sebe prisvajao zasluge. Mislim, to je bilo uistinu strašno. Samo, sve to bilo bi potpuno besmisleno ukoliko nitko ne objavi protiv čega smo se bunili.


[email protected]


Vjerovao sam da ćemo osloboditi pokusne životinje iz laboratorija, zato sam poslao pismo... - Nekolicina nas okupila se oko toga, bilo je neko liko različitih nezavisnih skupina. Bio je jedan tip koji je uistinu pobjesnio zbog ispitivanja u DyMaru - on je sastavio pismo za novine i provjeravao jesmo li svi do bili kopije prije demonstracija. Pokazivao nam je video-snimke, prokrijumčarena izvješća. Ne biste vjerovali što su činili životinjama tijekom ispitivanja. Trebali ste vidjeti što su učinili onome jadnome psu. Scully je prekrižila ruke na grudima. -1 stoje bilo s tim čovjekom? - Više ga nismo mogli pronaći; vjerojatno se ipak usrao od straha. Tako sam ja poslao pismo. Netko je to morao učiniti. Svijet je morao saznati. Izašavši iz poštanskoga ureda, Gurik se obeznađeno zagledao u stari karavan s drvenim oplatama, zgulje-noga laka ispod kojega se u mrljama nazirala temeljna boja. Kutije s lecima, zemljovidima, izrezanim novinskim člancima i drugim tiskovinama, gotovo su zatrpale izlizana sjedišta u karavanu. Karoseriju, osobito njezin stražnji dio, prekrivale su naljepnice i preslikači. Mul-der je primijetio da je na automobilu slomljen jedan brisač, na sreću, onaj na suvozačevoj strani. - Slušajte, ja nisam podmetnuo nikakav požar — i dalje je tvrdoglavo ustrajao Gurik. - čak nisam ni bacao kamenje. Samo smo urlali i mahali transparentima. Ne znam tko je bacao zapaljive bombe. Ja nisam. - Zašto nam pobliže ne ispričate o skupini Oslobođenje sada? - upitao je Mulder, prepuštajući se pravilima istrage. - Na koji su način oni povezani s događajima? - Tu sam organizaciju ja izmislio. Stvarno. To nije nikakva službena skupina - ja sam njezin jedini član. Mogu osnovati skupinu kakvu poželim. To sam i prije činio. Te se noći okupio velik broj aktivista, druge skupine, neke ljude nikada prije nisam vidio. - Dakle, tko je organizirao demonstracije pred Dy-Marom? - rekla je Scully. - Ne znam. - Gurikje i dalje stajao oslonjen o bok svojega automobila; okrenuo je glavu preko ramena kako bije pogledao. - Znate, imamo svoje veze. Mnoge protestne skupine međusobno su povezane; mi raspravljamo. Ne složimo se uvijek, ali kada se možemo ujediniti, onda smo snažniji. - Mislim da su demonstracije u DyMaru organizirali predvodnici nekolicine manjih skupina; borci za prava životinja, protivnici genetskoga inženjeringa, nekoliko sindikata, vjerojatno i neke fundamentalističke vjerske skupine. Naravno, nisu me se usudili zaobići zbog mojih djelatnosti u prošlosti. - Naravno da ne - rekao je Mulder. Nadao se da će ih Gurik povezati s ostalim članovima skupine Oslobođenje sada; sada mu se činilo daje Gurik bio cjelokupno članstvo svoje malene separatističke skupine. Nasilni su se demonstranti brzo okupili, njihovi vođe i prošlost bili su potpune nepoznanice, te su se prikladno preobrazili u bijesnu rulju koja je spalila laboratorije i uništila sve spise i podatke o istraživanjima... da bi nakon toga nestali bez traga. Tko god daje osmislio te krvave demonstracije, tako je mudro okupio različite skupine, da čak niti njihovi najugledniji članovi nisu shvatili da su ih na to mjesto, istovremeno dovukli poput ovaca. Mulder je vjerovao da je gotovo očevidno da je čitav taj događaj bio unaprijed smišljen. - Protiv čega ste demonstrirali u DyMaru? - upitala je Scully. Gurikje uvrijeđeno podigao obrve. - Kako to mislite, protiv čega smo se bunili? Bunili smo se protiv jezivih pokusa koje su tamo izvodili na životinjama, što mislite! DyMar je bio medicinski istraživački centar. I sami vjerojatno dobro znate što u takvim centrima znanstvenici čine. - Ne - odvratila je Scully. - Ne znam. Ono što znam jest da pokušavaju pronaći nove načine kojima će pomoći ljudima. Ljudima koji umiru od raka. Gurik je prezrivo zafrktao i okrenuo glavu. - Naravno, a životinje imaju manja prava na život od ljudi, zar ne? Kojim pravom možemo mučiti životinje, samo da bi ljudi mogli živjeti dulje? Scully se s nevjericom zagledala u Muldera. Kako je bilo moguće raspravljati s takvim čovjekom? - Ustvari -javio se Mulder - tijekom naših istraga nismo pronašli nikakve dokaze da su za pokuse iskorištavane bilo koje druge životinjske vrste osim laboratorijskih štakora. - Molim? - rekao je Gurik. - Lažete. Mulder se okrenuo prema Scully, zanemarujući demonstranta. - Scully, mislim da su i njega navukli. Tip nema pojma ni o čemu. Netko je htio uništiti DyMar i ukloniti Davida Kennessya, istovremeno prebacujući krivnju na druge. Scully je podigla obrve. - Tko bi to htio napraviti, i zašto? Mulder se ozbiljno zagledao u nju. - Mislim da Pa-trice Kennessy zna odgovore na ta pitanja, i to je razlog zastoje ona u nevolji.


[email protected]


Scully se na spomen nestale žene na licu pojavio izraz bola. - Moramo pronaći Jodyja i Patrice - rekla je. - Predlažem da ispitamo i izgubljenoga brata, Darina. Dječaka ne bi trebalo biti pretjerano teško pronaći. Slab je od terapija, ubrzo će morati potražiti liječničku pomoć. Moramo doprijeti do njega. - Lijekovi za rak! - zaurlao je Gurik. -Je li vam poznato kako ih usavršavaju? Znate što rade u laboratorijima? - Iz grla mu je dopro krkljav zvuk, kao daje želio pljunuti. - Trebali biste vidjeti operacije, lijekove, uređaje koje povezuju na te jadne životinje. Psi, mačke, koriste sve što se izgubi; kradu ih s ulica. - Poznato mije... kako jezivo mogu izgledati terapije za izliječenje raka - rekla je hladno Scully, razmišljajući o svemu što je sama pretrpjela, kako liječenje može biti gotovo jednako ubojito kao i bolest. Samo, sada nije za to imala strpljenja. - Istraživanja su neophodna da bi se u budućnosti moglo pomoći ljudima. Ne slažem se s namjernim izazivanjem boli i zlo-uporabom pokusnih životinja, ali ta istraživanja pomažu ljudima, pomažu pri otkrivanju novih načina liječenja smrtonosnih bolesti, žao mije, ali ne mogu suosjećati s vašim uvjerenjima i vašim vrijednosnim sustavom. Gurik se s naporom okrenuo kako bije mogao pogledati u oči. - Naravno, a uvjereni ste da ta ispitivanja ne provode na ljudima, nije li tako? - U očima mu više nije bilo straha, ostao je samo gnjev. Znalački joj je kim-nuo. Koža na obrijanoj glavi naborala mu se kao daje uŠtavljena. - Prokleti sadisti - rekao je. - Ne biste tako govorili da znate kako se neka istraživanja provode. - Duboko je udahnuo. - Niste vidjeli ono što sam ja vidio.

TRINAEST Zgrada Državne uprave Crystal City, Virginia Srijeda, 11:30 Adam Lentz sjedio je u bezličnome, oskudno namještenome uredu, za svojim radnim stolom, zagledao se u videokasetu koja je ležala pred njim na stolu. Plastična kutija i dalje je vonjala po dimu paljevine DyMara; bio je željan pregledati snimke. Na uredskim vratima nije bilo ispisano Lentzovo ime, na novome stolu nije stajala pločica s njegovim imenom; nedostajale su sve one sitnice koje su odavale moć i važnost. Beznačajne sitnice. Adam Lentz posjedovao je mnoge titule, mnoge položaje, kojima se mogao koristiti prema potrebama. Jednostavno, odabirao je titulu i položaj koji bi mu omogućavao najbolje i najbrže izvršiti svoj stvarni zadatak. Uredski zidovi bili su bijeli i pusti, bila je to unutarnja prostorija bez prozora, bez rebrenica; tako je bilo doslovno nemoguće uhoditi ga. Sama zgrada Državne uprave bila je potpuno neupadljivoga izgleda, još jedna u nizu izgrađenih državnih zgrada prepuna ureda, nalik košnicama u kojima su se odvijale teško shvatljive djelatnosti razmiljene birokracije. Svake večeri, po završetku radnoga dana, Crvstal City pretvarao se u grad sablasti, nakon što su državni službenici - činovnici, pisari i bezbrojni pomoćnici -odjurili svojim domovima u Gaithersburgu, George-townu, Annapolisu, Silver Springu... ostavljajući nenastanjenim najveći dio gradskoga područja. Lentz je često ostajao dulje da bi mogao promatrati običaje ljudskoga plemena. Dio njegove uloge u bezimenome državnome uredu bio je nadgledati istraživanja koja su David i Darin Kennessy provodili u laboratorijima DyMar. Još neke skupine; u Kalifornijskom tehnološkom institutu, u NASA-inom centru u Amesu, u Institutu za molekularni inženjering, caki u Japanu, u Mitsubishijevom Centru za napredna tehnološka istraživanja i razvoj; napredovale su sa svojim pokušajima. Ipak, Kennessyevima se nekoliko puta uistinu posrećilo - iako, moguće je da su i pravilno odlučili - te je Lentz bio uvjeren da je Laboratorij DyMar najvjerojatnije mjesto novoga otkrića. Pratio je radove, nadgledao očevidan napredak koji su braća postizali, hrabrio ih je, zadržavao kada je to bilo potrebno. Neki raniji pokusi koje su provodili na štakorima i manjim pokusnim životinjama dali su upravo zadivljujuće ishode - drugi su bili zastrašujući. Svi uzorci i prototipovi bili su zaplijenjeni, i, nadao se, uništeni. David Kennessy, koji je nastavio s istraživanjima čak i kada je njegov brat otišao, pokazao se previše uspješnim da bi bio bezopasan. Njegova istraživanja izmakla su nadzoru, Kennessy je sve to previđao. Lentz se nadao daje oduzeta vrpca ostala neoštećena nakon požara koji je uništio DyMar. Njegove postrojbe za čišćenje pročešljale su ruševine tragajući za dokaznim materijalima, sačuvanim uzorcima, bilješkama; pronašli su ih u skrivenome vatrootpornome sefu, uklonili njegov sadržaj, te tako vrpcu dostavili njemu. Na njegovome radnome stolu stajao je maleni televizor s ugrađenim videorekorderom. Privukao ga je i uključio u utičnicu na podu. Uredska je vrata zatvorio i zaključao ih, ali je svjetla, oštre i treperave fluorescentne cijevi ugrađene u strop, ostavio upaljenima. Zavalio se u svoj uredski stolac izrađen po


[email protected]


vladinim propisima i mjerama- Lentz nikada nije zahtijevao neuobičajene udobnosti - i ubacio kasetu u rekorder, čuo je priče o toj nesvakidašnjoj snimci, ali je nikada osobno nije vidio. Podesivši sliku i glasnoću, Lentz se zavalio i gledao. U čistome i jarko osvjetljenome laboratoriju, u povećem kavezu načinjenome za držanje većih životinja, šetkao je pas. Dva puta je zacvilio, mahanjem repa izražavao je nesigurnost; izgledao je kao da se nada brzome svršetku svojega zatočeništva. - Dobri, Vader, dobri - rekao je David Kennessy prolazeći kroz vidno polje kamere. - Sjedi, sjedi. Kennessy je šetkao prostorijom, rukom je prolazio kroz tamnu kosu, brisao tanku znojnu koprenu s čela. Naravno, nervozan je, naravno - prenemagao se kako bi izgledao samouvjereno. Darin Kennessy, vjerojatno onaj pametniji od dvojice braće, napustio je istraživanja i prije pola godine doslovno ispario. David, ne, on nije bio toliko mudar. Nastavio je kopati. Ljude je neobično zanimalo što su njegova ekipa i on postigli, očevidno je osjetio potrebu da im to prikaže na videu. Kennessy nije bio svjestan činjenice da će taj uspjeh značiti njegovu propast. Već je previše toga dokazao mogućim, uplašio je ljude koji nikada nisu bili uvjereni da je on u stanju uspjeti. Lentzuje bilo poznato daje znanstvenikov sin bio na umoru; to gaje možda navelo da pristane na sve neprihvatljive rizike; stoje značilo opasnost. Kennessy je sam podesio oštrinu, ruka mu se pojavila u vidnome polju kamere, slika se zatresla. Pokraj njega, nedaleko kaveza s psom, stajao je njegov krupni pomoćnik, tehničar Jeremy Dorman, nalikujući nekakvome slugi Igoru koji stoji pokraj svojega obožavanoga Frankensteina. - Dobro - progovorio je Kennessy ravno u ugrađeni mikrofon. Iz pozadine je dopiralo mnogo šumova; zujala je dijagnostička oprema, pročišćivači zraka, glodavci u svojim kavezima šuškali su. - Noćas ćete vidjeti nešto jaaaako veeelikol Kao da se još netko sjeća Eda Sullivana, pomislio je Lentz. Kennessy se namjestio pred kamerom. - Već sam okupio sve podatke, i poslao svu potrebnu, vrlo podrobnu, dokumentaciju. Moja prva ispitivanja koja sam proveo na glodavcima pokazuju zadivljujuće mogućnosti. Ipak, ta su izvješća o napretku ili ostala nepročitana, ili ih, u najmanju ruku, nadležni pojedinci nisu razumjeli. Pun mi je nos da moji dopisi i izvješća nestaju u vašim hrpama papira. Uzimajući u obzir činjenicu da će ovo otkriće izmijeniti nama poznati svijet, mislim da bi bilo vrijeme da se netko odrekne svoje stanke za kavicu i pročita ovo. Doktore Kennessy, niste u pravu, pomislio je Lentz gledajući snimku, vaša izvješća nisu nestajala, štoviše, njima smo obraćali izuzetno veliku pozornost. - Davide, sve su to papirološki seronje - zamumljao je Dorman. - Ne možeš očekivati da razumiju ono što plaćaju. - Tada je prekrio usta, izgledao je zaprepašten činjenicom daje imao snage izgovoriti nešto takvo u dosegu ugrađenoga mikrofona. Kennessy je pogledao na sat, pa Dormana. - Herr Dorman, jeste li pripravni? Krupni laborant meškoljio se, položio je ruku na žičani kavez. Veliki crni labrador njuškom je pogurnuo Dormanov dlan, njuškajući ga. Dorman je doslovno iskočio iz kože. - Jesi li siguran da trebamo to učiniti? - upitao je. Kennessy je svojega pomoćnika počastio pogledom koji je izražavao čisti prijezir. - Naravno da nisam, Je-remy. Imam jaku želju dići ruke od svega, strpati čitav projekt u ladicu i ostaviti Jodya da umre. Možda bih se trebao povući i otići na računovodstveni ispit. Dorman je smeteno podigao obje ruke; pokazivao je da se predaje. - Dobro, dobro, samo sam pitao. U pozadini je na zidu od lijevanoga betona stajao plakat koji je prikazivao Alberta Einsteina kako pruža svijeću čovjeku kojega bi tek nekolicina mogla prepoznati - K. Ericu Drexleru. Eric Drexler ispružio je ruku sa svijećom prema promatraču. Priđi i uzmi je! Drexler je bio jedan od prvih velikih vizionara koji su se prije nekoliko godina pojavili u genetičkim istraživanjima. Šteta, nismo na vrijeme doprli do njega, pomislio je Lentz. Vader se s očekivanjem zagledao u svojega gospodara, nakon toga sjeo je na sredinu kaveza. Rep mu je udarao po podu. - Dobar dečko - promrmljao je Kennessy. Jeremy Dorman nestao je iz vidnoga polja, nekoliko trenutaka poslije vratio se noseći revolver, nezgrapan, ali snažan Smith & Wesson. Prema izvješćima do kojih je Lentz lako došao, Dorman je sam otišao u Port-land i kupio revolver plativši ga gotovinom. Dobro, barem revolver nije opteretio proračun istraživanja. Dok je njegovoga pomoćnika oblij evao znoj, Kennessy je ponovno progovorio gledajući u kameru. Dorman se nakratko zagledao u revolver; nakon toga ponovno je pogledao psa u kavezu.


[email protected]


- Ono što vam se spremam prikazati za vas će predstavljati šok. Mislim daje nepotrebno ponavljati daje ovo stvarno, da se nismo služili nikakvim trikovima niti prijevarom, te da nismo provodili nikakve pripreme. -Prekrižio je ruke na prsima i čvrstim se pogledom zagledao u objektiv. - Namjeravam vas tako temeljito prodrmati da ćete nakon toga biti spremni preispitati sva svoja ranija uvjerenja. Okrenuo se Dormanu. - Kauboju, ako si spreman, pucaj! Dorman je izgledao smeten, kao da se pita kome to Kennessy govori; tada je podigao revolver. Adamova jabučica poskakivala mu je, bio je vidljivo uznemiren. Revolver je uperio prema psu. Vader je osjetio da nešto nije u redu. Uzmaknuo je u dno kaveza, a tada je zarežao, duboko i dugo. Tamnim se očima zagledao u Dormana, ogolio je očnjake. Dormanova je ruka zadrhtala. Kennessy je bljesnuo očima. -Jeremy, kvragu, daj već jednom! Ne pogorštavaj stvar; dovoljno je jezivo. Dorman je dvaput opalio. Na snimku su hici za-zvučali limeno i prigušeno. Oba zrna pogodila su velikoga crnoga psa, udar ga je odbacio u žičanu mrežu u dnu kaveza. Jedan hitac pogodio je Vadera u prsni koš; drugi mu je smrskao kralješnicu. Iz rupa je potekla krv, natapajući mu krzno. Vader je zaskičao, sjeo je zaprepašten udarima. Teško je dahtao. Dorman se tupo zagledao u revolver. - Moj Bože! -promrmljao je. - Davide, skupine za zaštitu životinja raspet će nas na križ. Ali Kennessy nije dopustio da se na snimci odulji tišina. Stupio je pred kameru, i započeo svoj očevidno uvježbani govor. On je bio voditelj ove predstave; ma koliko je sve to izgledalo poput kakve melodrame, bio je siguran da će upaliti. - Moja medicinska otkrića otvaraju puteve brojnim drugim primjenama. To je razlog zašto je istraživačka ekipa bila tako brojna, i što su istraživanja toliko dugo trajala. Prvi istraživači koji su zaslužni za ovo otkriće, njime će zatresti same temelje društva, snagom koju niste u stanju ni zamisliti. - Kennessy je zvučao kao da drži predavanje Upravnome odboru, za to je vrijeme njegov pas ležao nastrijeljen i krvario u kavezu. Lentz se i protiv volje morao diviti tome čovjeku. Kimnuo je samome sebi i nagnuo se naprijed, bliže televizoru. Laktovima se upro o ploču radnoga stola.Još jedan razlog više zašto se ta tehnologija morala strogo nadzirati, te se upotrebljavati samo u slučajevima krajnje prisile. Na ekranu se Kennessy okrenuo prema kavezu, gledajući nadolje s liječničkom nepristranošću. - Nakon teških ozlijeda, poput ovih, prvo što se događa jest da nanostrojevi u psu zatvaraju sve živčane centre za bol. Vaderje sjedio u kavezu, djelovao je smeteno. Jezik mu se ovjesio. Nespretno se pokušavao uspraviti, činilo se kao da ne zamjećuje dvije zjapeće rupe u svojim leđima. Nedugo zatim, crni je labrador legao na pod kaveza, namočivši svoje krzno krvlju koja je još tekla niz njegove bokove. Kapci su mu otežali, utonuo je u duboki san, glavu je položio na prednje šape. Udahnuo je duboko, polagano ispuštajući dah. Kennessy je kleknuo na pod pokraj kaveza, ispružio je ruku i Vadera potapšao po glavi. - Tjelesna temperatura mu se već podiže od toplinskoga vala. Gledaj, krv je prestala istjecati. Jeremy, dođi bliže s kamerom, moramo uhvatiti krupni plan. Dormanje izgledao otupjelo, tadaje požurio po kameru. Slika na vrpci poskočila je i potresla se; tada se u središtu pokazao pas, zumirali su prema ranama. Kennessy je nekoliko trenutaka pustio da slike govore za sebe, nakon toga nastavio je svoje predavanje. - Teške tjelesne ozljede, poput ovih, lakše je zaliječiti od bolesti koja se širi čitavim organizmom, primjerice, raka. Rana od vatrenoga oružja iziskuje malo vezivanja, staničnih zavoja i nešto rekonstrukcija. - Genetska oboljenja, naprotiv, zahtijevaju popravak svake pojedine stanice, ispravke i popravke svih anomalija, čišćenje pacijenta koji boluje od raka može trajati tjednima, mjesecima. Ove rane od metaka... - pokazao je rukom na nepomičnog crnoga labradora. - Vader će već sutra ponovno loviti vjeverice. Dorman je gledao psa pogledom punim nevjerice i divljenja. - Davide, ako se novine dočepaju ovoga, ostali smo bez posla. - Mislim da se to neće dogoditi - odgovorio je Kennessy i osmjehnuo se. - Kladim se u kutiju psećih kolačića. U sljedećih se sat vremena pas probudio, mamuran, ali se oporavljao nevjerojatnom brzinom. Vader se uspravio u kavezu, protresao se, i zalajao. Zdrav. Izliječen. Potpuno zdrav. Kennessy gaje pustio iz kaveza, pas je iskočio van, gladan pozornosti i hvale. Kennessy se glasno nasmijao i počeo ga gladiti.


[email protected]


Lentz je zaprepašteno promatrao, u tome je trenutku u potpunosti shvatio daje Kennessyev rad bio daleko više zastrašujuć, još uspješniji nego se on pribojavao. Njegovi ljudi imali su potpuno pravo što su uzeli uzorke, pospremili ih na sigurno, te uništili sve preostale dokaze. Ako nešto ovakvo postane dostupno svima, posljedice koje bi potresle čitav svijet bile su mu potpuno nezamislive. Ne, sve se moralo uništiti. Lentz je izvukao videokasetu i zaključao je u sef s tajnim spisima. Vatrootporni sef u DyMaru zaštitio je vrpcu i još neke spise, nažalost, bio je potpuno siguran, da njegovi ljudi nisu prikupili sve djeliće, sve uzorke. Sada, nakon svega viđenoga, Lentz je konačno shvatio očajnički telefonski poziv koji su prisluškivali one noći kada je David Kennessy nazvao svoj kućni broj, noći bijesnih demonstracija, noći kada je buknuo požar. Kennessyev je glas zvučao luđački, isprekidano. Nije dopustio supruzi da progovori niti riječi. - Patrice, uzmi Jodya i Vadera i bježite iz kuće; odmah! Događa se sve čega sam se najviše plašio. Morate bježati. Ja sam zarobljen u DyMaru, vi možete pobjeći. Ne zaustavljajte se! Nemoj dopustiti... da te pronađu! Telefonski se razgovor prekinuo prije nego su i Kennessy i njegova supruga uspjeli reći išta više. Patrice Kennessy poslušala je svoga supruga, djelovala je brzo. Kada je postrojba za čišćenje stigla do njihove prigradske kuće, već je bila spremila sve, povela dječaka i psa sa sobom; nestali su. Nakon pregleda videozapisa, Lentz je shvatio daje teško pogriješio. Prije toga, strahovao je daje Patrice sa sobom ponijela nekoliko bilješki, podatke o istraživanjima koje je Lentz morao prikupiti. Sada, shvatio je daje opasnost nemjerljivo veća. Kako mu je to prije moglo promaći? Pas nije bio samo kućni ljubimac kojega Kennessyevi, u žurbi, nisu mogli ostaviti. Taj crni labrador bio je jedinstven. On je bio pokusna životinja, u svome je krvotoku nosio nano-strojeve koji su drijemali u njemu, čekali su trenutak kada će se rasuti čitavim svijetom. Lentzovo grlo se steglo, zgrabio je telefonsku slušalicu. Nakon trenutka premišljanja, sledio se i polagano vratio slušalicu u ležište. Ovu grešku nije želio priznati čovjeku koji je vodio operaciju. Sam će se pobrinuti za to. Sve ostalo uništili su u požaru - sada je Adam Lentz morao okupiti sve svoje snage, pozvati pojačanja, nemilosrdno trošiti vrijeme i novac; koliko bude potrebno. Morao je pronaći ženu, dječaka, a osobito, njihovog psa ljubimca.

ČETRNAEST Koliba KennessyevUi Oregonsko priobalno podru čje Srijeda, 13:10 Podnevno je sunce obasjavalo opustjela mjesta po obroncima oregonskih brda, preostala od sječe drveta. Patrice i Jody sjedili su za stolom u dnevnoj sobi, zastori su bili rastvoreni, svjetla pogašena; slagali su sla-galicu od tisuću dijelova koju su pronašli u jednoj od cedrovih klupa postavljenih pod prozorima. Završili su ručak koji se sastojao od hladnih sendviča i vrećice čipsa pomalo užegle od vlažnoga zraka. Jody se nikada nije požalio. Patrice je bila presretna što se njezinome sinu vratio tek. Zagonetno poboljšanje u njegovoj bolesti bilo je zamjetno, ipak, nije si smjela dopustiti nadati se. Uskoro, a to je u njoj izazivalo jezu, uskoro će zdravo rumenilo izblijedjeti, Jody će ispono-va otpočeti razgovore s Crnim Koscem. Sada, sada je hvatala svaki trenutak koji je provodila s njime. Jody joj je jedini preostao. Sada su sjedili pogrbljeni nad razasutim dijelovima slagalice. Kada je dovrše, prikazivat će Zemlju kako se uzdiže nad mjesečevim liticama, fotografija koju je načinio jedan od astronauta iz programa Apollo. Modroze-lena kugla prekrivala je najveći dio malenoga drvenoga stola, nedostajalo je samo nekoliko nazubljenih komadića kontinenata koje još nisu ispunili. Sastavljanje ih nije pretjerano zabavljalo, jedva su njime uspijevali skretati misli. Jednostavno, ubijali su vrijeme. Patrice i Jody malo su razgovarali, dijelili su tišinu kako je dijele dvoje ljudi koji dugo vremena imaju za društvo samo jedno drugoga. Dostajale su im djelomično izgovorene rečenice, nejasna dobacivanja, samo njima jasne šale. Jodyje ispružio ruku držeći nazubljeni komadić antarktičke ledene kape, okrećući ga da vidi kako sjedaju vezni zupci. - Mama, znaš li nekoga tko je otišao na Antarktik? - upitao je. Patrice se usiljeno osmjehnula. - Mali, to mjesto baš i nije u prospektima turističkih agencija. - Je li tata ikada tamo išao? Zbog istraživanja? A stric Darin?


[email protected]


Zategla je mišiće prije nego je bolno mrštenje moglo prijeći njezinim licem. - Misliš, je li išao ispitivati novi lijek na pingvinima? Ili polarnim medvjedima? Uostalom, zašto ne? Isprobavao gaje na Vaderu... - Mama, polarni medvjedi žive na Sjevernome polu. - Jodyje s glumljenim prijezirom odmahivao glavom. - Daj, sredi si podatke. Ponekad je zvučao na dlaku poput oca. Ona je sinu objasnila zašto se moraju skrivati od ljudi, zašto moraju čekati dok ne saznaju neke odgovore, i otkriju tko stoji iza ubojstava i požara u DyMaru. Darin se razišao s bratom nakon divljačke svađe oko opasnosti koje njihova istraživanja mogu prouzročiti, oko kliskoga ruba po kojem teturaju. Napustio je svoj posao u DyMaru, prodao kuću, ovu kućicu za odmor ostavio neka propadne, te se otišao pridružiti izdvojenoj skupini zaštitara prirode koja je obitavala u oregonskoj divljini. Od toga je trenutka David o Darinu govorio samo prezrivo, odbacujući sve uobičajene, na pogrešne adrese usmjerene pritužbe koje su upućivale grupe za prirodni život, poput one kojoj se pridružio njegov brat. Darin je tvrdoglavo tvrdio da će im životi visiti o niti u trenutku kada veći broj ljudi sazna za njihova istraživanja, ali David jednostavno nije želio povjerovati da bi itko, osim potpuno znanstveno nepismenih, mogao ne razumjeti sav značaj otkrića do kojega su doprli. - Lijepo je vidjeti da neki ljudi razumiju više nego što ti misliš - govorio je David. - Samo, ne bih se pretjerano oslanjao na to - odvratio mu je Darin. Patrice je znala koliko je David naivan. Njegovo otkriće uistinu nije bilo nešto što bi izazvalo provale veselja među običnim ljudima - sve to bilo je previše složeno, iziskivalo je gotovo proročanski dar uvida u svijet koji će se izmijeniti, da bi se nabrojale sve opasnosti koje su prijetile od čuda koje im je on nudio. Ipak, neki su ljudi obraćali svoju pozornost. Darin je imao sve razloge za strah i za bijeg. Patrice se pitala, tko je stajao iza svega toga? Skupina demonstranata pred DyMarom bila je sastavljena od neobične mješavine vjerskih skupina, sindikalnih predstavnika, boraca za životinjska prava i bog zna koga još. Neki su bili šašavi, neki, nasilni. Njezin suprug poginuo je tamo, s njom se oprostio samo kratkim upozorenjem. Idi! Bježi! Nemoj dopustiti da te uhvate! Gonit će te. Nadajući se daje to upozorenje samo privremene prirode, izazvano pojačanim bijesom rušilački raspoloženih demonstranata, ubacila je Jodya i psa u auto; satima je vozila bez cilja. U daljini je ugledala plamen požara u DyMaru, uplašila se najgorega. Još uvijek ne shvaćajući sav opseg urote, pojurila je kući, nadajući se da će tamo pronaći Davida, u nadi da je barem ostavio nekakvu poruku. Umjesto toga, kuću je pronašla potpuno ispreme-tanu. Neki ljudi tragali su za nečim, tragali su za njima. Patrice je pokupila nekolicinu njima neophodnih sitnica i pobjegla; mozak joj je grozničavo radio dok su bježali iz Tigarda, što dalje iz portlandskih gradskih područja, sve dublje u divljinu. Na mračnim je parkiralištima nekoliko puta zamijenila registracijske pločice, čekala je gotovo do ponoći, te je iz bankomata u središtu Eugenea, grada u Orego-nu, podigla dnevni maksimum gotovine. Tada je ponovno sjela u auto i prevezla se preko čitavoga grada do drugoga bankomata; ponoć je već prošla, dakle bio je novi dan, te je novce izvadila još jednom. Tadaje počela bježati prema obali, prema Darinovoj staroj i napuštenoj kolibi; tamo se ona i Jody mogu prikriti i čekati dok stanje ponovno ne postane sigurno. Godinama je radila kao arhitekt-slobodnjak, projekte je izrađivala kod kuće, osobito tijekom posljednjih nekoliko mjeseci kada se Jodyeva bolest sve više pogoršavala, i kada mu je bivalo sve lošije od uobičajenih ke-moterapija i zračenja. Patrice je ovo maleno zaklonište prije nekoliko godina projektirala za dar svome šogoru. S unajmljenom je opremom Darin, sam, uveo električne vodove, poravnao prilaznu cestu, posjekao nekoliko stabala, ali gotovo nikada nije stizao odmarati se i uživati u njoj. Bio je prezauzet svojim osmodnevnim istraživačkim radnim tjednom. Nesumnjivo, David gaje zarazio. Za ovo mjesto nitko drugi nije znao, nitko ih neće tražiti ovdje, u nikada korištenoj kućici za odmor, izgrađenoj godinama prije, za brata koji je nestao prije šest mjeseci. Mjesto je bilo savršeno da ona i Jody tamo dođu do daha, smire se, smisle svoje sljedeće poteze. Sada je nestao i pas. Vader je bio Jodyijeva posljednja iskra radosti, mirna luka usred svih oluja. Crni labrador bio je izvan sebe kada su napustili grad i došli na mjesto gdje je ponovno mogao trčati po šumi. Toliko je vremena proveo kao gradsko pseto, okruživale su ga ograde; odjednom se našao oslobođen usred oregon-skih šuma. Vaderov nestanak nije iznenadio Patrice, ipak, očekivala je da će se vratiti kući. Mogla gaje svezati - samo, nije imala srca učiniti to; ona i njezin sin već su bili zarobljenici ove divljine. Zarobljenici u


[email protected]


vlastitome skro-vištu? Patrice se toliko bojala daje psu s vrata skinula pločice s oznakama. Ako Vadera uhvate, ili ozlijede, neće ih ni na koji način moći povezati - ni na koji ih način neće moći pronaći. Jodyje to teško primio, davao je sve od sebe da ne izgubi nadu. Sve svoje misli upravljao je prema povratku svojega ljubimca. Osim mračnoga raspoloženja, izgledao je sve zdraviji; gotovo sva kosa, otpala tijekom kemoterapija, ponovno mu je izrasla. Toliko snage već odavna nije imao. Ponovno je izgledao poput zdravog dječaka. Ipak, žalost za nestalim Vaderom bila je vidljiva na njemu poput otvorene rane. Nakon svakoga položenoga djelića slagalice sa slikom Mjeseca i Zemlje, kroz zavjese na prozorima pogledao bi prema rubu čistine. Odjednom je poskočio. - Mama, vratio se! -viknuo je Jody, iskačući iz svojega stolca. Patrice je na trenutak u svojoj nutrini osjetila znak za uzbunu, pomislila je na goniče, pitala se tko ih je mogao pronaći, stoje učinila čime su se otkrili. Tada je, kroz otvorena vrata sa zaštitnom mrežom do nje dopro pseći lavež. Ustala je od stola, zaprepašteno se zagledala u crnoga labradora koji je istrčao iz šume. Jody je odskočio od stola i izjurio kroz vrata. Pojurio je prema crnome psu takvom brzinom daje Patrice očekivala da će joj sin licem zarovati tlo na šljunčanome prilazu, ili se spotaći na opale grane u dvorištu. -Jody, budi oprezan! - doviknula mu je. Samo joj je još i to trebalo - ako dječak slomi ruku, time će pokvariti sve. Dosad je uspjela izbjeći sve dodire s liječnicima i svim drugim osobama koje su bilježile imena i podatke. Jody je u tome trenutku zaboravio na sve osim na radost zbog povratka svojeg ljubimca. Dječakje neozlijeđen stigao do psa; obojica su pokušavali svojim veseljem nadjačati onoga drugoga. Vader je lajao i jurio u krugovima, skakao je u zrak. Jody je zagrlio psa oko vrata, te su obojica pali na vlažnu zemlju u kovitlacu crnoga krzna, blijede kože i travki. Mokar i umrljan travkama, Jody je trčao za Vade-rom prema kolibi. Patrice je brisala ruke u kuhinjsku krpu, izišla je na trijem da bi ih dočekala. - Rekla sam ti da će s njim sve biti u redu - rekla je. Lud od sreće, Jody je kimnuo i nastavio gladiti psa. Patrice se sagnula i prstima prošla kroz crno krzno. Vjenčani prsten koji još nije skinula, blještao je među crnim vlasima. Crnome labradoru stajati mirno predstavljalo je napor; premještao se stojeći na sve četiri šape, jezik mu je visio. Rep mu je vitlao zrakom poput poludjeloga kormila, zamasi su mu tijelo gotovo izbacili iz ravnoteže. Osim nekoliko blatnjavih mrlja i čičaka nije pronašla ništa loše. Nikakvih rana, nijednu ozljedu. Niti jedan ožiljak. Potapšala je psa po glavi, Vader je prema njoj podigao svoje smeđe oči. Odmahujući glavom, rekla je - željela bih da nam možeš ispričati sve.

PETNAEST Hughartova obiteljska veterinarska ambulanta Lincoln Gity, Oregon Srijeda, 17:01 Dok su se približavali veterinarskoj ambulanti smještenoj u pospanome priobalnome gradu Lincoln Ci-tyu, Scully je začula pseći lavež. Zgrada je bila velika obiteljska kuća, pregrađena za poslovne potrebe. Aluminijski oluci bili su obojeni u bijelo, ponegdje zamrljani s plijesni; rebrenicamaje trebao novi premaz boje. Dva agenta popela su se betonskim stubištem do glavnog ulaza i otvorili zaštitna vrata. Tijekom potrage za Kennessyevim bratom, ljubiteljem prirode, Mulderovu je pozornost privuklo izvješće iz ove veterinarske ambulante. Kada je Scully zatražila hitnu analizu uzorka nepoznate tekućine koju je izvukla tijekom autopsije mrtvoga čuvara, laboranti iz Centra za kontrolu bolesti odmah su uočili veliku sličnost s jednim drugim uzorkom - također poslanim iz ruralnoga dijela države Oregon. Elliot Hughart liječio je psa, crnoga labradora, koji je također bio zaražen istom tvari. Podudarnosti u ishodima pretraga privukle su Mulderovu pozornost. Sada su barem pronašli neko mjesto otkuda mogu započeti svoju potragu. U predvorju ambulante, veterinarova je pomoćnica na prijamnome odjelu izgledala zabrinuto. Vlasnici su sjedili uza zidove pokraj kaveza sa životinjama. U jednom su se kavezu hrvali mačići. Psi su cviljeli, vezani na povocima. Na zidovima su bili pričvršćeni plakati koji su upozoravali na gliste, mačju leukemiju i buhe; pokraj njih stajao je stalak s časopisima Time, CatFancy i People. Mulder je prišao službenici i izvukao svoju iskaznicu. - Agent Fox Mulder, Federalni istražni biro. Trebamo doktora Hugharta.


[email protected]


-Jeste li se najavili? - Mulderove riječi do službenice nisu doprle nekoliko trenutaka, a tada je žena zabrinutoga lica zatreptala. - Ovaj, vi ste FBI? - Moramo ga upitati nekoliko pitanja o psu kojega je liječio prije dva dana - rekla je Scully. - Poslao je uzorak krvi Centru za kontrolu bolesti. - Dovest ću doktora čim bude slobodan - odgovorila je službenica. - Mislim da sada sterilizira životinju u operacijskoj dvorani. Želite li otići i pričekati ga tamo? Mulder se premještao s noge na nogu. - Ne, hvala, radije ćemo čekati ovdje. Tri četvrt sata kasnije, kada je Scully od buke i nereda koje su stvarale uznemirene životinje dobila neizdrživu glavobolju, stari je veterinar izišao iz dvorane. Treptao je očima usađenima ispod čupavih obrva; izgledao je smeteno, ali znatiželjno. U čekaonici je bilo lako prepoznati FBI-eve agente. - Molim vas, dođite otraga u moj ured - rekao je veterinar, pokretom ruke pozivajući ih u malu ordina ciju. Zatvorio je vrata za njima. U središtu sobe stajao je stol od nehrđajućeg čelika, u zraku je visio vonj mokroga krzna i sredstava za dezinfekciju. U ormariću su, iza staklenih vrata, stajali toplomjeri i igle s cjepivom protiv crijevnih glista, bjesnoće i štenićaka. - Dakle - Hughart je progovorio tihim i blagim glasom, iako se u njemu osjećala smetenost. - Nikada još nisam imao posla s FBI-em. Kako vam mogu pomoći? - Prekjučer ste u Centar za kontrolu bolesti poslali uzorak koji ste izvukli iz crnoga labradora koji je ovdje bio na liječenju - rekla je Scully. - U svezi s njim željeli bismo vam postaviti nekoliko pitanja. Mulder je izvukao Vaderovu fotografiju koju su uzeli iz obiteljskoga albuma pronađenoga u opustošenome domu u Tigardu. - Gospodine, možete li prepoznati ovoga psa? Je li to životinja koju ste liječili? Veterinar je iznenađeno podigao obrve. - Slušajte, to je gotovo nemoguće reći, mislim, samo na temelju ove fotografije. Ipak, veličina i dob odgovaraju. Mogla bi biti ista životinja. - Starije veterinar žmirnuo. -Je li u pitanju kriminalistička istraga? Zašto se umiješao i FBI? Scully je izvukla fotografije Patrice i Jodya Kennes-sya. - Pokušavamo pronaći ovo dvoje ljudi, i imamo temelje za vjerovanje da su oni vlasnici ovoga psa. Doktor je odmahnuo glavom i slegnuo ramenima. - To nisu oni koji su ga donijeli. Psa je u ambulantu dovezao turist koji gaje udario autom. Tome se čovjeku žurilo što prije otići odavde. U karavanu kojim se dovezao plakala su djeca. Bilo je kasno. Iako nije bilo gotovo nikakve nade za psa, pregledao sam ga i liječio. -Zatresao je glavom. - Mislim, uvijek, nekako, znate ka-daje životinja osuđena na smrt, životinje to znaju. Vidite im u očima. Ali, taj pas... taj je stvarno bio čudan. - Kako mislite, čudan? - upitala je Scully. - Pasje pretrpio teške povrede - rekao je stari liječnik. - Velike ozljede, slomljena rebra, zdrobljena zdjelična kost, smrskana kralješnica, ozlijeđeni unutrašnji organi. Nisam očekivao da to može preživjeti, pasje trpio teške bolove. - Rastreseno je prste obrisao o svježe očišćen čelični stol, ostavljajući na stolu otiske prstiju. - Zakrpao sam ga, iako za njega nije bilo nade. Bio je vreo, tjelesna temperatura bila je viša nego kod ikoje vrućice koju sam sreo u svojoj veterinarskoj praksi. Za to sam uzeo uzorak krvi. Ono što sam otkrio, ne bih očekivao nikada. Mulderove obrve poskočile su uvis. Scully je pogledala svojega partnera; ponovno se okrenula veterinaru. - Uzimajući o obzir teške povrede koje je zadobio u prometnoj nesreći, porast temperature prilično je neočekivan - reklaje. - Naročito ako je pas pretrpio šok i padao u stanje kome. Veterinar je strpljivo kimnuo glavom. - Upravo zato sam i bio toliko znatiželjan. Vjerujem da se životinja zarazila nečim prije nezgode. Možda je zato bio tako smeten, te je automobil naletio na njega. - Hughart je izgledao uistinu uznemireno, gotovo posramljeno. - Kada sam vidio da nema ni najmanje nade, ubrizgao sam psu injekciju Euthanola - natrijevoga pentabar-bitola - kako bih ga uspavao. Deset kubika, stoje i više nego dovoljno za tjelesnu masu crnoga labradora. U takvim slučajevima jedino što možemo učiniti je... osloboditi životinju muka. A taj se pas uistinu mučio. - Možemo li vidjeti tijelo? - upitala je Scully. - Ne. -Veterinar joj je okrenuo leđa. - Bojim se da je to nemoguće. - Zašto?- upitao je Mulder. Hughart se zagledao u njih ispod svojih čupavih sivih obrva, nakon toga ponovno je spustio pogled prema svojim čistim, izribanim prstima. - Radio sam u laboratoriju, proučavao sam svježi uzorak krvi, tada sam


[email protected]


začuo buku. Vratio sam se u ordinaciju i ugledao psa koji je skočio sa stola. Kunem vam se, prednje noge bile su mu slomljene, imao je i prijelom rebara. Scully je uzmakla, nije bila sposobna povjerovati onome stoje čula. -1 jeste li pregledali psa? - Nisam imao priliku - Hughart je odmahivao glavom. - Kada sam mu se pokušao približiti, zalajao je na mene, okrenuo se, otvorio vrata i izjurio van. Potrčao sam za njim, ali je taj crni labrador odjurio u noć, svjež i snažan kao kakav štenac. Scully se, podižući obrve, zagledala u Muldera. Veterinara kao daje zbunilo vlastito sjećanje. Zbunjeno je češao tjeme. - Mislim da sam vidio sjenu kako nestaje prema šumi, ali ne mogu biti siguran. Zvao sam ga da se vrati, ali je taj pas savršeno dobro znao kamo se uputio. Scully je bila zapanjena. - Dakle, želite reći daje pas kojega je udario auto, nakon čega ste mu dali injekciju koncentriranoga natrijevog pentabarbitola... nekako uspio skočiti s operacijskoga stola i pobjeći kroz vrata? - Poprilično snažna životinja -javio se Mulder. - Slušajte - rekao je veterinar ~ ne mogu objasniti kako, ali to se dogodilo. Pretpostavljam da je pas nekako... da nije bio ozlijeđen. Iako, ne mogu vjerovati da sam pogriješio u postavljanju dijagnoze. Satima sam za njim tragao po okolnim šumama, po ulicama, tražio sam ga po dvorištima. Očekivao sam da ću tijelo pronaći na parkiralištu, nedaleko odavde... nisam pronašao ništa. Nitko mi ništa nije dojavio. Ljudi u ovome kraju pričaju o takvim neobičnim događajima. Scully je promijenila temu. - Imate li još uvijek izvorni uzorak krvi? Mogu li ga pregledati? - Naravno - odgovorio je veterinar, izgledao je kao da ga usrećuje prilika da se opravda. Poveo je dva agenta do malenoga laboratorija u kojem je vršio jednostavna testiranja crijevnih nametnika i ispitivanja krvne slike. Na jednoj je stolnoj ploči, pod nisko postavljenim fluorescentnim svjetlima stajao veliki mikroskop. Hughart je iz kutijice izvukao staklenu pločicu s osušenim uzorkom krvi koji je poprimio smeđu boju. Ubacio ga u ležište ispod leća, uključio svjetiljku pod uzorkom, i s vijcima izoštravao sliku. Stari se čovjek maknuo u stranu, mahnuo rukom Scully da priđe i pogleda. - Kada sam prvi puta ovlaš pregledao uzorak - rekao je veterinar - krv je bila preplavljena tim malenim pjegicama. Nikada nisam vidio ništa nalik tome, a tijekom prakse nailazio sam na uistinu velik broj krvnih parazita u životinjama. Nematode, amebe, svi ostali nametnici. Ali, ove... bile su tako neobične. Zato sam Centru za kontrolu bolesti poslao uzorak krvi. - Oni su izvijestili nas. - Scully je pogledala u oku-lare i vidjela pasja krvna tjelešca, kao i brojna sićušna tjelešca koja su joj se činila previše uglatima, previše geometrijski pravilna; nisu nalikovala niti jednome mikroorganizmu kojega je ikada vidjela. - Dok su se kretala i bile aktivna, ta su tjelešca izgledala gotovo kao... ne, nisam to u stanju opisati - rekao je stari veterinar. - Sada su stala, možda su hibernirala na neki način. Ili su mrtva. Scully je proučavala sićušne točkice, niti ona ih nije mogla shvatiti. Mulder je stajao pokraj nje, strpljivo čekajući, konačno gaje pustila da pogleda. Uputio joj je značajan pogled. Scully se okrenula veterinaru. - Doktore Hughart, zahvaljujem na vašem vremenu. Možda ćemo se ponovno vratiti ili javiti. Ako doznate ikakve podatke o mjestu gdje se nalaze pas, ili njegovi vlasnici, molim vas, javite nam. - Ali, o čemu se radi? - upitao je doktor, slijedeći Scully i Muldera koji su pošli prema vratima. - Mislim, zastoje FBI krenuo u potragu? - Slučaj nestale osobe - odgovorio je Mulder — i prilično smo u žurbi. Dva su agenta prošla pokraj prijamnoga ureda, gdje su susreli širok izbor pasa, mačaka i kaveza. Vrata nekih ordinacija bila su zatvorena, a iza njih su dopirali čudni zvukovi. Veterinar kao daje oklijevao vratiti se svojem uobičajenom kaosu životinjskoga zavijanja, naslonio se na dovratak i promatrao ih kako silaze stubištem. Mulder je držao jezik za zubima sve dok nisu ušli u automobil, i spremili se za nastavak puta. - Scully, mislim da su braća Kennessy izvodili vrlo neobična istraživanja u DyMarovim laboratorijima. - Muldere, priznajem, riječ je o nekakvoj stvarno neobičnoj infekciji, ali to i dalje ne znači... - Scully, razmisli malo. - Oči su mu zasjale. - Ako je DyMar razvio neki čudotvorni sustav regeneracije organizma, David gaje vrlo lako mogao ispitati na svojem psu. - Scully se ugrizla za usnicu. - Uzimajući u obzir stanje u kojem se nalazio njegov sin, mislim daje bio dovoljno očajan da poduzme bilo što.


[email protected]


Zavalila se u sjedište i pričvrstila sigurnosni pojas. -Muldere, samo, kakvo to liječenje može izliječiti psa od strahovitih ozljeda koje je zadobio u automobilskoj nesreći, i nakon toga poništiti djelovanje natrijevoga pen-tabarbitola kojim se veterinar poslužio da uspava psa. - Možda nešto stoje proizvod zajedničkih istraživanja i stručnosti Darina i Davida Kennessya – odvratio je Mulder i pokrenuo motor. Rastvorila je cestovnu kartu, tragajući za sljedećim ciljem njihove potrage; područjem u kojem se skrivao Darin Kennessy. - Muldere, samo, ako su uistinu proizveli takav... čudotvoran lijek, zašto bi Darin napustio istraživanja? Zašto bi netko želio uništiti laboratorije i spaliti sve podatke? Mulder je izvezao automobil s parkirališta i čekao sve dok se kolona turističkih vozila nije provezla niz Obalni autoput, prije nego je skrenuo udesno i pratio cestu koja je vodila kroz maleni slikoviti gradić. Razmišljao je o mrtvome čuvaru, podivljalim i neobjašnjivim izraslinama, o sluzi. - Možda svi uzorci iz DyMara nisu bili tako djelotvorni. Možda se nešto daleko strasnije otelo nadzoru. Scully se zagledala u cestu pred njima. - Muldere, moramo pronaći toga psa. Ne odgovorivši ništa, pritisnuo je papučicu gasa i ubrzao.

ŠESNAEST Mrtvačnica bolnice Mercy Portland, Oregon Četvrtak, 02:04 Neki ljudi vjeruju daje biti sam kasno noću u mrtvačnici nešto jezivo - ili, u najmanju ruku, dobar razlog za uznemirenost. Edmund je tihu i slabo osvijetljenu bolnicu smatrao najboljim mjestom za učenje. Imao je vrijeme ispunjeno tišinom i osamljenošću, imao je svoje medicinske udžbenike, kao i popularne knjige koje su opisivale prave zločine i mrtvozornički posao. Nadao se da će i on jednoga dana upisati studij medicine i studirati forenzičnu medicinu. Taj gaje studij oduševljavao. Tako će, ako bude vrijedno radio, možda postati u najmanju ruku prvi ili drugi pomoćnik okružnome mrtvorzorniku, Franku Quintonu. To je bio najuzvišeniji cilj koji se Edmund nadao dostići. Učenje mu je teško polazilo za rukom, znao je da studij medicine za njega predstavlja neizmjerni izazov. Zato je nastojao sam naučiti najviše stoje mogao, proučavajući ilustracije i dijagrame, istražujući svaku i najmanju pojedinost prije nego uzmogne dobiti priliku da polaže prijamni ispit. Uostalom, i Abraham Lincoln bio je samouk, nije li? U tome nije bilo ništa loše, nikako, ni najmanje. A Edmundu nije nedostajalo vremena niti volje, odlučio je naučiti najviše što uzmogne. Fluorescentne svjetiljke bacale su bijele bazene svjetla oko njega, po čistome popločanome podu i bijelim zidovima. Čelik i krom sjajili su se. Uređaji za pročišćavanje zraka zvučali su poput dubokoga disanja čovjeka u mirnome snu. Bolnički hodnici utihnuli su. In-terfoni su zanijemili, zvonca dizala, zamukli su svi koraci gumenih potplata po hodnicima. Bio je sasvim sam tijekom noćnoga dežurstva u mrtvačnici - to mu se sviđalo. Edmund je okretao listove jednoga od svojih medicinskih priručnika, osvježavao je pamćenje prisjećajući se razlike između perforativne i penetrativne ozljede. Kod penetrativne ozljede zrno bi uletjelo u tijelo i zadržalo se unutra, dok bi kod perforacijske ozljede, zrno probilo čitavo tijelo do druge strane, gdje bi, na izlaznoj rani, otkinulo velik komad tkiva, za razliku od čistoga kružnoga oblika ulazne rane. Edmund se počešao po ćelavome tjemenu dok je ponovno prečitavao navedene različitosti, pokušavajući točno upamtiti pojmove. Na drugoj je stranici pregledavao dijagrame hitaca, pregledavao isprekidane crte koje su prikazivale prodor zrna kroz tjelesne šupljine, kako jedna putanja može prouzročiti trenutačnu smrt, dok je druga razmjerno bezopasna i jednostavno izlječiva. U mrtvačnici je bilo dovoljno tiho da se mogao usredotočiti, a kada bi Edmund konačno stjerao i raščistio sva objašnjenja u svojoj glavi, ona bi obično ostajala tamo. Potiljak mu je bubnjao sve jačom glavoboljom koju je izazivala napetost, ali Edmund nije htio uzeti aspirine ili popiti još jednu kavu. Razmišljanjem će pobijediti glavobolju. U trenutku kada je pomislio daje na samome rubu otkrića, bio je pripravan razvući lice u pobjednički osmijeh, začuo je kako se nešto pomiče... meškolji. Edmund je podigao glavu, skutrio ramena i ogledao se po prostoriji. Prije samo tjedan dana, jedan od čuvara mrtvačnice ispričao mu je nekakvu glupost o lesu - o čovjeku kojemu je u automobilskoj nezgodi odrubljena glava - koji se, prema čuvarevoj priči, navodno pridigao i išetao iz bolničkoga centra Allegheni Catholic. U lijevome uglu prostorije jedna je cijev zatreperila, ali Edmund nije primijetio nikakve posrćuće obezglavljene leševe... niti bilo koju drugu pojavu iz besmislenih gradskih priča.


[email protected]


Zagledao se u umiruću žarulju, shvativši da ga je omelo titravo svjetlo. Uzdahnuo je i na papiru ostavio poruku Službi održavanja. Ljudi iz Održavanja već su dva puta provjerili temperaturu u ladicama hladnjaka, dodali još freona, te izjavili daje sve u malenim odjeljcima - uključivo i odjeljak 4E - upravo onako kako treba biti. Budući da se zvuk nije ponovio, Edmund je prešao na sljedeće poglavlje koje je govorilo o raznim vrstama ozljeda izazvanima tupim predmetima. Tada je ponovno začuo zvuk kretanja - grebanje, meškoljenje... tada je začuo glasan udarac. Edmund se uspravio ravan poput svijeće, kapci su mu nezaustavljivo žmirkali. Bio je siguran da to nije bio proizvod njegove mašte, nikako, ni najmanje. Već je dovoljno dugo radio u mrtvačnici da ga zvukovi zgrade koja je sjedala, ili šumovi pomoćnih pogona nisu plašili. Još jedan udarac. Nešto je udaralo u kovinu. Ustao je, pokušavajući odrediti izvor zvuka. Pitao se nije li netko povrijeđen, ilije neki mračnjak, kliznuv-ši u tihu mrtvačnicu, tražio zaklon... ali zašto? Edmund je na svome mjestu bio već tri sata, nije čuo niti vidio ništa. Mogao se sjetiti svih koji su ušli unutra. Zvuk se ponovio, začuo je udarce, lupu i grebanje. Od tišine više nije preostalo ništa. Netko je udarao u mrtvačnici, sve bješnje i bješnje. Edmund se povukao u stražnji dio svoje sobe; osjećao je kako u njemu buja jeza - negdje u nutrini znao je gdje će pronaći izvor te buke. U jednome odjeljku hladnjaka - u kojem se nalazilo mrtvo tijelo. U školi je čitao priče strave i užasa, osobito Edgara Allana Poea, priče koje su govorile o preuranjenim sprovodima, ukapanjima ljudi koji još nisu umrli. Slušao je zastrašujuće priče o žrtvama koje su pale u komu, te su ih strpali u hladnjake mrtvačnica u kojima bi umirali od hladnoće, ne od ozljeda - o pacijentima za koje su liječnici pogrešno dijagnosticirali; koje je pogodio dijabetički šok ili epileptički napadaj, te su se činili mrtvima. Iz svojega ograničenoga medicinskoga iskustva, Edmund je odbacio sve duhovite priče, gradske legende i bapska naklapanja... ipak, u ovome trenutku nije mogao griješiti. Netko je udarao po unutrašnjim stijenkama jednoga odjeljka u hladnjaku. Otišao je do hladnjaka, osluškujući. - Hej! - viknuo je. - Izvući ću vas. - To je bilo najmanje stoje mogao učiniti. Odjeljak iz kojega su dopirali zvukovi bio je označen natpisom ZABRANJEN PRISTUP!, žutom vrpcom i oznakom za biološku opasnost. Odjeljak 4E. Onaj koji je u sebi čuvao tijelo mrtvoga čuvara, Edmund je znao daje natekli, kvrgavi, gnojem prekriveni leš već danima u ladici. Danima! štoviše, agentica Scullyje na mrtvome tijelu izvršila obdukciju. Taj tip ne može više biti živ. Nakon njegovog uzvika buka je utihnula, tada je začuo grebanje, nalikovalo je... štakorima koji puze unutar zidova. Edmundovo grlo se stegnulo. Je li to mogla biti samo šala, netko gaje pokušavao preplašiti? Ljudi su ga često bockali, nazivali ga štreberom. Ako su mu pripremili psinu, vratit će im istom mjerom. Ali, ako je netko uistinu trebao pomoć, Ed-mund je morao pokušati. -Jeste li unutra? - upitao je, naginjući se bliže zapečaćenim vratima hladnjaka. - Izvući ću vas van. -čvrsto je stisnuo pobijeljele usnice kako bi potjerao još malo hrabrosti u sebe; tada je čvrsto povukao ručku odjeljka 4E. Vrata su se otvorila, nešto iznutra pokušavalo je osloboditi se. Nešto stravično. Edmund je vrisnuo, pokušavajući zatvoriti vrata. Ugledao je neobičnu, izobličenu pojavu koja se trzala u nutrini komore, udarajući zidove od nehrđajućeg čelika. Ladica je podrhtavala i poskakivala na klizačima. Iz nje je provirila mesnata izraslina, svijajući se na način koji niti jedan spojeni zglob nikada ne bi dopustio. .. nalikovala je više nekom odsječenome pipku. Edmund je ponovno zajaukao i oslonjen leđima pokušao zatvoriti vrata, izvijajući se kako ga palucava izraslina ne bi dodirnula. Sama njegova težina bila je i više nego dovoljna da nadjača napad. Druge izrasline koje su izbijale iz trupla, iskrivljene kvrge koje su nekada vjerojatno bile ruke i šake, grebale su i borile se tražeći uporište na kliskim metalnim vratima, pokušavajući se probiti van. Iz unutrašnjosti odjeljka prokuljao je ljepljivi sloj sluzi, poput sline. Edmund je gurnuo dovoljno snažno, vrata su se gotovo zatvorila. Dva pipka i jedan prst s previše zglobova ukliještili su se u procjepu. Ostali udovi, kojih je bilo previše za prirodni broj ruku i nogu - mahali su i udarali, boreći se za izlaz.


[email protected]


Edmund nije začuo nikakav zvuk koji bi dopirao iz glasnica. Nikakve riječi. Niti jedan bolni krik. Samo bjesomučno udaranje. Edmund je jače pritisnuo, lomeći lažne prste. Konačno su popustili i povukli se, uvlačeći se u prividnu sigurnost odjeljka u hladnjaku. Ugušivši vrisak, Edmund se čitavom svojom težinom oslonio o čelična vrata, gurao je sve dok nije začuo kako jezičac škljoca sjedajući u svoj utor. Drhtureći, ispustivši težak uzdah olakšanja, petljao je oko ključanice kako bi se uvjerio da čvrsto drži. Tada se još uvijek u šoku uspravio, zabuljen u utihnuli odjeljak hladnjaka. Imao je svoj trenutak blažene tišine - tada je ponovno začuo kako stvorenje zatvoreno unutra ponovno bjesomučno udara. Edmund se panično izderao na njega - Tišina tamo unutra! Najbolje čega se mogao sjetiti bilo je da otrči do kontrolne ploče, na kojoj je podesio najnižu moguću temperaturu - okrenuo je termostat na potpuno smrzavanje. Time će srediti to stvorenje, umiriti ga. Hladnjake su toga dana napunili svježim freonom, rashlađivači će brzo spustiti temperaturu. Bili su načinjeni da čuvaju dokazni materijal i uzorke tkiva, bez i najmanje mogućnosti daljnjega raspadanja ili oštećenja prilikom rukovanja. Unutar odjeljka veličine lesa, hladna struja zraka pojačat će se, obeznanjujući toga stvora koji se nekako uvukao u odjeljak u kojem su čuvali stražarevo tijelo. Za nekoliko trenutaka začuo je kako se bjesomučno nabijanje počinje stišavati - ipak, to je mogla biti varka. Edmund je žarko želio pobjeći, ali se nije usuđivao otići. Nije znao što učiniti. Na pamet mu nije padao niti jedan drugi način kojim bi mogao riješiti taj problem. Hladno... hladnoća. Ona će zamrznuti to stvorenje. Udari i grebanje usporili su se, Edmund je konačno skupio hrabrosti i otrčao do telefona. Pozvao je Službu osiguranja. Kada su se dva bolnička čuvara konačno pojavila -sumnjičavi, probuđeni iz slatkog drijemeža, budući da su primali više lažnih uzbuna od bolničara tijekom noćnih dežurstava u mrtvačnici od bilo kojih drugih bolničkih odjela u drugo doba dana - stvorenje u odjeljku potpuno je utihnulo. Vjerojatno se do tada već potpuno smrznulo. Smijali su se Edmundu, uvjereni daje to plod njegove bujne mašte. Podnosio je njihovo ruganje. Kada su se čuvari spremili otvoriti odjeljak 4E uzmaknuo je, ne želeći biti u blizini. Ponovno ih je upozorio, oni su, ne obazirući se na njega, ipak otvorili odjeljak. Kada su ugledali stravične ostatke, smijeh je zamro u trenutku.

SEDAMNAEST Most Eoss Island Portland, Oregon Četvrtak, 07:18 Most je zakrivala ranojutarnja magla. Njegovi lukovi i čipkaste metalne grede nestajale su u magli kao u nekakvom beskrajnome tunelu. Jeremyu Dormanu onje bio samo prijelaz preko rijeke Willamette, dio njegove duge i iscrpljujuće šetnje koja je vodila iz grada, prema divljini... prema mjestu gdje je mogao pronaći Patrice i Jodya Kennessya. Načinio je jedan korak, i još jedan, zateturao je. Nije osjećao stopala; ona su bila samo udaljene mesnate kvrge, ovješene o njegove noge, koje su same postajale gumene; kao da mu se čitavo tijelo mijenjalo, prerađivalo, zglobovi su izrastali na najnemogućijim mjestima. Na sredini mosta, osjećao se kao obješen u zraku, iako mu je tmina u svitanje priječila vidjeti rijeku koja je tekla daleko pod njim. Svjetla koja je grad bacao iz nebodera, i ulične svjetiljke nisu bile veće od krijesnica. Dorman je teturao dalje, usredotočujući svoj um na točku nestajanja, na mjesto na kojem je most nestajao u magli. Prvi cilj bio mu je stići do drugoga kraja mosta. Jedno po jedno. Kada uspije izvršiti taj zadatak, tada će si postaviti sljedeći, pa još jedan, sve dok ne ostavi Portland za sobom. Pošumljene priobalne planine; dragocjeni pas; sve mu se to činilo kao da leži neizmjerno daleko. Jutarnji je zrak bio hladan i vlažan; nije ga mogao osjetiti, nije primijećivao svoju promočenu i ljepljivu odjeću. Koža mu se ježila, iako to nije imalo ništa s vanjskom toplinom, samo je razarajuća bolest divljala njegovim stanicama. Kao znanstveniku, ta mu je pojava trebala biti zanimljiva - kao žrtvi te promjene, uviđao je samo njezin užas.


[email protected]


Progutao je gvalju sline. Grlo mu je bilo klizavo, kao daje obloženo sluzi, gnojem kojije curio iz njegovih pora. Kada je stisnuo zube, oni su mlitavo zaklepetali u desnima. Njegovo vidno polje obrubljivao je crni prsten statičkih smetnji. Nastavio je hodati. Drugog izbora nije imao. Dostavni kamionet projurio je izazivajući grmljavinu prelazeći preko ploča na mostu. Jeka motora i udari guma treperili su mu u ušima. Promatrao je kako stražnja crvena svjetla iščezavaju u magli. Dormanov se želudac odjednom stegao, kralježnica mu se trzala poput pobješnjele zmije. Pribojavao se da će se raspasti na licu mjesta, pretvoriti u bazen raspadajućeg mesa i trzavog mišićja, želatinastu masu koja će kapati preko hrapavoga pješačkoga prijelaza preko mosta. - Neeeee! - zaurlao je; oglasio se tulećim neljudskim glasom kojije proparao tišinu. Dorman je, ispruživši jednu klizavu, uvoštenu ruku, zgrabio ogradu mosta da bi se zadržao, želeći da mu se tijelo prestane grčiti. Ponovno je osjetio kako gubi nadzor nad njim. Bivalo mu je sve teže i teže zauzdavati vlastito tijelo. Svi njegovi tjelesni sustavi odbijali su pokoriti se naredbama njegovoga uma; oživjeli su vlastitim životima. Obim je šakama stegnuo ogradu mosta, stiskao ju je sve dok nije pomislio daje počeo svijati čelik. Bio je uvjeren da je nalikovao mogućem samoubojici koji samo čeka skok preko ograde u beskrajnu tamu voda koje su šaputavo tekle pod mostom - samo, Dorman nije imao ni najmanju namjeru da si oduzme život. Ustvari, sve stoje činio predstavljalo je očajnički napor da se održi na životu, bez obzira na sve. Bez obzira na cijenu. Nije mogao otići u bolnicu ili zatražiti bilo kakvu liječničku pomoć - niti jedan liječnik na svijetu nije znao kako i čime liječiti njegovo oboljenje. A u trenutku kada bi dao svoje osobne podatke, vjerojatno je da bi time privukao pozornost... onih, neželjenih očiju. Nije mogao riskirati. Sada je morao izdržati bol. Kada je grč napokon uminuo, i za sobom ostavio samo slabašne drhtaje, Dorman je pošao dalje. Njegovo se tijelo nećejoš raspasti. Ne još. Morao se usredotočiti, morao je u svome umu ponovno postaviti svoj cilj. Morao je pronaći ono prokleto pseto. Rukom je posegnuo u džep svoje poderane košulje i s naporom izvukao smežuranu, s plijesni umrljanu fotografiju, koju je izvukao iz slomljenoga okvira s Kennessyevoga radnoga stola. Ljupka i mlada Patrice sa svojim lijepim crtama lica i svijetlocrvenkastom kosom, i mršavi Jody raskuštrane kose koji se cerekao u objektiv fotoaparata. Na njihovim licima zrcalilo se vrijeme mira i spokoja prije nego je Jodya napala leukemija, prije Davidove očajničke potrebe za istraživačkim radom. Dorman je stisnuo oči i sliku uklesao u vlastito pamćenje. Kennessyevima je bio blizak prijatelj. Jodyu je bio drugi ujak, bio je doslovno član obitelji - zasigurno daleko više od nesigurnoga i otresitoga Davidovog brata Darina. Budući da ju je tako dobro poznavao, Dorman je bio gotovo siguran koje je mjesto Patrice odabrala kao skrovište. Vjerojatno će misliti da je na sigurnome, budući daje Darin tako volio svoju tajnovitost. U dubokome džepu otrcane jakne, revolver kojega je pokupio s mrtvoga čuvareva tijela, objesio se poput teške palice. Kada je konačno stigao na drugu stranu mosta Ross Island, Dorman je pogledao prema zapadu. Maglom prekrivene priobalne planine obrasle gustim šumama ležale su daleko od njega. Dorman se nadao da će, kada ih jednom pronađe, moći uzeti psa i pobjeći, neprimjećen od Patrice ili Jodya. Nije ih želio ubiti - k vragu, mali je već bio gotovo sama kost i koža, na rubu smrti od leukemije - ali, ako bude neizbježno, pobit će i njih i psa. Zapravo, nije mario koliko i što osjeća za njih. Već je na rukama imao dovoljno krvi. Još jednom je prokleo Davida i njegovu naivnost. Darin je shvatio, pobjegao je i propao u zemlju. Ali David, usijana glava, očajnički pokušavajući pomoći Jo-dyu, bio je slijep za prave izvore iz kojih je pritjecao novac za njihova istraživanja. Je li David uistinu vjerovao da su u DyMar pritjecali toliki milijuni samo zato da bi ih tamo neki David Kennessy mogao razbacivati i odlučivati o moralnoj odgovornosti njihove upotrebe? David je uletio u političko minsko polje, i sam je pokrenuo sve događaje koji su uzrokovali toliku štetu -među njima i Dormanovu očajničku borbu za vlastiti život. Borba koju je polagano gubio. Iako su ga prototipski uzorci isprva održavali na životu, sada mu se čitavo tijelo doslovno rastapalo, a on je bio nemoćan učiniti išta. Nemoćan sve dok ne pronađe psa.

OSAMNAEST


[email protected]


Oregonsko obalno podru čje Četvrtak, 12:25 Mulder je zaustavio automobil pokraj stare i ruševne benzinske crpke Mini Serve. Izlazeći iz auta, pogledao je prema zastakljenome uredu i visokome, neosvijetljenome znaku tvrtke Conoco. Jednim je dijelom očekivao da će ugledati starce kako na trijemu sjede u stolicama za ljuljanje, ili, u najmanju ruku, nekoga tko će izići iz ureda i pružiti im istinsko američko gostoprimstvo. Scully je izišla iz kola i protezala se. Već su se satima vozili autocestom broj 101, promatrajući nazubljenu crtu obale, malena naselja i osamljene kuće napola skrivene na gusto pošumljenim padinama. Negdje u ovome području brat Davida Kennesva pridružio se izdvojenoj skupini koja je preživljavala u prirodi, a šire gledano, to je bilo područje u kojem je crni labrador nastradao u automobilskome udesu. Mulder je primjećivao previše dodirnih točaka da bi o tome mogao razmišljati kao o slučajnoj podudarnosti, želio je pronaći Darina i od njega dobiti neke nedvosmislene odgovore o istraživanjima u DyMaru. Ako je Darin znao zbog čega je uništen DyMar, možda bi mogao znati i gdje se nalazi nestala Patrice. Ipak, bilo kakve pobliže obavijesti o toj skupini prirodnjaka bile su veoma oskudne. Sama je skupina svoje prebivalište držala u tajnosti; nisu bili povezani nikakvim telefonskim ili električnim vodovima. Pronaći njihov tabor moglo bi biti jednako teško kao i pronaći Patrice i Jodya. Mulder je otvorio poklopac automobilskoga spremnika za gorivo i izvukao crijevo za gorivo iz ležišta na crpki. Tada su se uredska vrata s treskom otvorila, ali je umjesto nasmiješenog službenika, izjurio oniži pode-blji muškarac s raskuštranom sijedom kosom. - Stani, ostavi to! - viknuo je debeli, s mračnim izrazom na licu. - Ovo nije samoposluživanje. Mulder je pogledao crijevo za gorivo koje je držao u ruci, onda je svrnuo pogled prema oznaci Mini Serve. Debeli mu je muškarac prišao i Mulderu iz ruke oteo crijevo kao daje ono opasna igračka u djetetovim rukama. Službenik je stavio vrh u otvor spremnika za gorivo, stisnuo i zakočio ručku za istakanje, a tada je ponosno otkoračio, kao da se jedino iskusnome profesionalcu može povjeriti ovako složen i osjetljiv zadatak. - Oprostite, u čemu je problem? - zapitala je Scully. Trbušasti se muškarac zabuljio u nju, nakon toga u Muldera, kao da su upravo nevjerojatno glupi. - Prokleti tipovi iz Kalifornije. - Pogledao je registarske pločice i odmahnuo glavom. - U Oregonu ste. Ovdje ne dopuštamo amaterima da toče gorivo. Mulder i Scully izmijenili su poglede preko automobilskoga krova. - Ovaj, ustvari, nismo iz Kalifornije - rekao je Mulder, kopajući po unutrašnjim džepovima svoga ogrtača. - Mi smo federalni agenti. Radimo za FBI, te vas uvjeravam daje natakanje goriva dio stroge obuke koju smo obvezatni pohađati u Quanticu. - Izvukao je svoju službenu iskaznicu, te rukom pokazao na Scully. - Ustvari, agentica Scully osposobljena je za natakanje goriva gotovo kao ja. Trbušasti se čovjek sumnjičavo zagledao u Muldera. Njegova flanelasta košulja bila je iznošena i umrljana uljem. Obrazi su mu bili neujednačeno izbrijani, mjestimično su se primjećivala obraslija mjesta. Nije izgledao kao čovjek koji bi prljao ruke vezivanjem kravate. Scully je izvukla fotografiju na kojoj su bili Patrice i Jody Kennessy. - Tražimo ove ljude - rekla je. — žena u srednjim tridesetima, i njezin sin, dvanaestogodi-šnjak. - Nikad ih vidio - odvratio je čovjek, a tada je svu svoju pozornost posvetio crijevu za gorivo. Na brojačima su brojevi neprekidno rasli. - Putuju s psom - dodao je Mulder. - Crnim labradorom. - Nikad ih vidio - ponovio je čovjek. - Gospodine, niste niti pogledali fotografiju. - Scully mu je pružila fotografiju preko krova automobila. Čovjek je pozorno promotrio fotografiju, nakon toga okrenuo je glavu. - Nikad ih vidio. Imam ja pametnijih stvari na koje moram paziti nego da gledam svakog stranca koji ovuda prođe. Mulder je podigao obrve. Njemu se čovjek učinio kao daje upravo one vrste koja neobično pozorno pogleda svakog stranca ili kupca koji prođe - i bez i najmanje sumnje, prije večeri, svi će, u krugu od dvadeset kilometara, čuti glasine da su federalni agenti tragali za nekim tipovima, i to ovdje, na zabačenome dijelu ore-gonske obale. - Oprostite, možda biste mogli znati gdje bismo u ovome području mogli potražiti skupinu koja obitava u prirodi? - dodao je Mulder. - Moguće je da su ih odveli tamo, kako bi bili s članom obitelji. Trbušasti je čovjek podigao obrve. - Znam neka mjesta koja su razasuta po brdima i duboko u šumi, ali nitko pri zdravoj pameti ne bi im prilazio previše blizu.


[email protected]


Scully je izvukla svoju službenu posjetnicu. -Gospodine, ukoliko išta vidite, ustinu bismo cijenili da nam javite. Ne pokušavamo uhititi to dvoje - nisu počinili nikakav zločin. Samo im je potrebna pomoć. - Naravno, uvijek sam presretan što mogu izvršiti građansku dužnost - odvratio je čovjek i strpao posjetnicu u džep na košulji, niti je ne pogledavši. Napunio je spremnik do okrugloga iznosa, i tada, činilo se pomalo zlobnim, nacijedio benzina za još nekoliko centi. Mulder mu je platio, uzeo račun, te su se Scully i on ponovno uvukli u auto. - Ovdašnji ljudi očevidno cijene vlastiti mir - rekao je. - Osobito izvan gradova, Oregon je poznato područje koje pruža sklonište prirodnjacima, osamljenicima i svima koji ne žele biti ometani. Scully je spustila pogled na fotografiju koju je držala u ruci; zagledala se u Jodyevo nasmiješeno lice. Mulder je znao da ih ona ne može smetnuti s uma. -Pitam se zašto je Davidov brat tako žarko želio nestati svima iz vidokruga - rekla je. Nakon još nekoliko sati provedenih u kucanju po vratima, zastajanjima po kavanama, prodavaonicama suvenira i umjetničkim galerijama razasutima po nekim zabačenim cestama, Mulder više nije bio siguran da će išta doznati svojom pomnom istragom, osim ako ne pronađu neki čvršći trag koji je vodio do Darina Kennessya. Preostalo im je ili sjediti i hladiti tabane u njihovim motelskim sobama u Lincoln Cityu, ili poduzeti nešto. Mulder je obično više volio poduzeti nešto. Uključio je svoj mobitel i pokušavao dobiti Franka Quintona, okružnoga mrtvozornika, i provjeriti jesu li stigli kakvi ishodi pretraga neobične sluzi; telefon je bio izvan dosega. Uzdahnuo je. Do sada je vjerojatno propustio nekih desetak telefonskih poziva. Šumovite planine bile su rijetko naseljene, naselja često nisu imala priključke na električnu mrežu. Repetitorske postaje za telefonsku mrežu bile su međusobno predaleko postavljene da bi mogle omogućiti prijam signala. Spustio je antenu i strpao mobitel u džep. - Scully, čini mi se da smo prepušteni sebi samima - rekao je. S obje strane ceste nadvijali su se visoki borovi, cesta je nalikovala katedralnoj lađi. Mokro lišće, crnogo-rične iglice i klizava vlaga pokrivala je cestu. Netko se potrudio i podigao neprekinutu ogradu od bodljikave žice s koje su u pravilnim razmacima visile ploče s natpisom Neovlaštenim osobama prolaz zabranjen! Mulder je usporio, vozio je gledajući sjedne strane na drugu. - Nisu pretjerano prijateljski raspoloženi, zar ne? - Čini mi se da su ipak malo pretjerali - složila se Scully. - Svatko tko toliko zahtjeva da ga se ne ometa, zasigurno nešto prikriva. Misliš da smo blizu obitavalištu skupine koju tražimo? Krajičkom oka Mulder je spazio crno obličje koje se kretalo, neka životinja trčalaje usporedo s njima. Pozorno se zagledao u nju, tada je nagazio kočnice. - Scully, gledaj! - Pokazao je rukom, bio je siguran u ono stoje ugledao među stablima iza bodljikave žice; crni pas, velik otprilike poput nestale životinje, znatiželjno se zagledao u njih - tada se okrenuo i pojurio natrag među drveće. - Idemo provjeriti. Možda je to Vader. Zatjerao je automobil na usko šljunčano ugibalište i iskočio iz kola. Scully je izišla u jarak, pokušavala je održati se na nogama. Mulder je potrčao do ograde, raširio je zahrđale žice i provukao se. Okrenuo se i podigao jednu žicu da bi se Scully mogla provući. Negdje s ruba šume, pas ih je ponovno pogledao prije nego stoje nemirno otrčao dalje. - Dečko, dođi! - pozvao gaje Mulder, nakon toga pokušao je zviždanjem dozvati psa. Potrčao je za psom glasno lomeći nisko raslinje. Pasje zalajao, okrenuo se i odjurio. Scully je trčala za Mulderom. - Muldere, ovako nikada nećeš plašljivoga psa dozvati k sebi - rekla je. Mulder je zastao i osluškivao, pasje ponovno zalajao. - Scully, dođi. Na stablima, čak i ovako duboko u šumi, često su nailazili na ploče s natpisima Zabranjen prolaz! i Privatni posjed - Pozor! -prekršitelji će biti gonjeni. Nekolicina znakova bila je izbušena krupnom sačmom. Scully je žurila, ali je i dalje sva svoja osjetila držala na oprezu, bila je svjesna stvarne opasnosti kojom su prijetile brojne zamke i druge nedopuštene mjere zaštite kojima su se ovakve ekološke skupine često služile. U svakome su trenutku mogli upasti u lovačku jamu, zaplesti se u napete žice ili završiti u čeljustima opru-žnih klopki. Mulder je konačno, nastavljajući se uspinjati uz padinu, provlačeći se između stabala, stenjući od nedostatka zraka u plućima, dospio do vrha padine. Područje je bilo označeno brojnim pločama s natpisom OPASNOST! Scully mu se primakla, sva zarumenjena od potjere, te su se zajedno uspeli navrh. -Ajoj, Muldere!


[email protected]


Odjednom su deseci pasa počeli lajati i zavijati. Ugledala je ogradu od lanaca s bodljikavom žicom na vrhu, koja je okruživala čitavo naselje napola ukopanih nastambi, bunkera, tvornički proizvedenih koliba i stražarskih kućica. Crni je pas trčao prema naselju. Mulder i Scully zaustavili su se na mekome šum-skome tlu kada je skupina naoružanih ljudi izjurila iz stražarskih kućica podignutih na uglovima naselja. Iz koliba je izišlo još ljudi, žene su provirivale kroz prozore, skupljajući djecu i štiteći ih od onoga što su oni smatrali neočekivanom racijom. Muškarci su vikali, podizali puške, ispucavali u zrak upozoravajuće hice. Mulder je u trenutku podigao ruke. Iz naselja je izjurilo još pasa; njemački ovčari, rotvveileri, dober-mani. - Muldere, mislim da smo pronašli skupinu za kojom smo tragali - rekla je Scully.

DEVETNAEST Naselje Survivalističke skupine Četvrtak, 17:09 - Mi smo federalni agenti - predstavio ih je Mulder. - Izvući ću svoju službenu iskaznicu. - Upravo bolesnom sporošću uvukao je ruku u unutarnji džep ogrtača. Nažalost, svoje naoružanje ostalo upereno u njega, vjerojatno s još većim bijesom nego prije. Shvatio je da radikalna Survivalistička skupina ne želi imati ništa niti s ijednom Vladinom službom. Sredovječni muškarac duge brade prišao je ogradi i zagledao se u njih. - Dakle, federalni agenti ne znaju čitati? - progovorio je čvrstim glasom koji je odavao njegovu inteligenciju. - Prošli ste barem deset oznaka zabrane prolaza prije nego što ste stigli ovamo. Imate li službeno ovjeren i ispravan nalog za pretres? - Oprostite, gospodine - rekla je Scully. - Pokušavali smo zaustaviti jednog vašeg psa. Crnoga. Tragamo za Darinom Kennessyem. Imamo razloga vjerovati da bi on mogao imati neke obavijesti o ovim ljudima. -Rukom je posegla u sako i izvukla fotografije. - Ovoj ženi i njezinome sinu. - Načinite li još jedan korak, naći ćete se u min-skome polju - rekao je bradati čovjek. Ostali pripadnici pokreta promatrali su Muldera i Scully s još većom dozom sumnjičavosti. - Ostanite gdje ste! Mulder nije mogao zamisliti da bi survivalisti uistinu pustili pse da slobodno trče po području na kojem su ukopali mine... ipak, to nije bilo sasvim neuvjerljivo. Nije se želio prepirati s tim čovjekom. - Tko su oni? - upitala je žena koja je držala pušku velikoga kalibra. - To dvoje za kojima tragate? - Izgledala je opasno kao i muškarci. -1 zašto morate razgovarati s Darinom? Mulder je pokušavao lice zadržati bezizražajnim, ne pokazati uzbuđenje saznanjem da su napokon otkrili Davidovoga brata. - Dječak je Darinov nećak. On očajnički treba li ječnički nadzor - rekla je Scully, podižući glas. - S njima je i pas, crni labrador. Ugledali smo vašeg psa i pomislili da bi mogao biti onaj kojega mi tražimo. Bradati čovjek se nasmijao. - Naš pas je španijel, nikako crni labrador - rekao je. - Što se dogodilo s dječakovim ocem? - upitala je žena. - Ubijen je, nedavno - odgovorio je Mulder. - Laboratorij u kojemu je radio - isti u kojem je radio i Da-rin - uništenje u požaru, žena i dječak nestali su. Vjerovali smo da su možda došli ovamo, pridružiti vam se. - A zašto bismo vam vjerovali? - upitao je bradati čovjek. - Vi ste vjerojatno oni ljudi na koje nas je upozorio Darin. - Idi i dovedi Darina - viknula je žena preko ramena, nakon toga pogledala je bradonju. - On mora odlučiti. Uostalom, imamo dovoljno naoružanja da se pobrinemo za ovo dvoje, ako dođe do gužve. - Ne tražimo nevolje — razuvjeravala ih je Scully. -Samo trebamo neke podatke. Iz jedne napola ukopane nastambe izišao je mršavi čovjek kuštrave kose boje cimeta. Nesigurno im se približio, prišavši bradatome čovjeku i ženi bijesnoga izgleda. - Ja sam Darin Kennessy, Davidov brat. Sto želite? Dovikujući preko ograde, Scully je ukratko objasnila. Darin Kennessy izgledao je duboko uznemiren. -Vi ste vjerojatno nešto posumnjali još prije, niste li -prije nego što je DyMar uništen, a vaš brat ubijen? -upitao je Mulder. - Napustili ste istraživanja prije nekoliko mjeseci i došli ovamo... tražili ste skrovište? Darin je na lice navukao prezriv izraz. — Svoja istraživanja napustio sam zbog filozofskih razloga. Smatrao sam da se tehnologija koju smo razvijali kreće u vrlo opasnome pravcu, te mi se nisu svidjeli neki izvori financija... kojima se koristio moj brat. želio sam se odvojiti od istraživanja i ljudi povezanih s njima. Jednostavno, potpuno prekinuti. - Pokušavamo se kloniti takvih ljudi - rekao je bradati čovjek. - Pokušavamo se držati podalje od svega, ovdje izgraditi vlastiti život, želimo stvoriti zaštićenu sredinu u kojoj ćemo živjeti uz susjede koji se skrbe


[email protected]


jedni za druge, podići snažne obiteljske zajednice. Mi smo samodostatni. Ne trebamo nikakve upade vas i vama sličnih - tipova u odijelima i kravatama. Mulder je podigao bradu. -Jeste li kojim slučajem pročitali proglas Unabomber? Darin Kennessy je zarežao. - Uporaba bombi koju promiče Unabomber podjednako mi je odvratna kao i sve strahote suvremene tehnologije. Doduše, ne sva tehnologija; samo i osobito jedan njezin djelić. Nanoteh-nologija. Darin je bacio mamac i čekao. Mulder je pomislio da primjećuje kako se otrcana odjeća i primitivan izgled toga čovjeka gotovo neprimjetno mijenja; pod tom krinkom vidio je jednoga od najpametnijih istraživača na području tehnologije računalnih čipova. – Sićušni samoobnavljajući strojevi, dovoljno maleni da mogu prodrijeti i djelovati unutar ljudske stanice, prilagodljivi da sklope gotovo sve... i dovoljno pametni da sami znaju točno što čine. Mulder je pogledao Scully. - Velike stvari stižu u malenim zavežljajima. Darinove oči bljesnule su. - Budući daje svaki na-nostroj tako malen, on svoje dijelove može pokretati velikom brzinom; sjetite se rada kolibrijevih krila. Roj nanostrojeva može projuriti hrpom otpada, ili spremnikom morske vode i odvojiti svaki atom zlata, platine, srebra i pospremiti ih u prikladne posude, i sve to izvesti u potpunoj tišini, ne ostavljajući za sobom nepotreban otpad i nered. Scully je nabrala obrve. - Dakle, to je bio predmet vaših istraživanja u DyMaru? - Taj sam projekt započeo davno prije toga - odgovorio je Darin. - Samo, David i ja smo naše zamisli prenijeli na daleko uzbudljivije područje. Unutar ljudskoga tijela, nanoizviđači mogu djelovati na isti način kao što djeluju bijela krvna tjelešca boreći se protiv bolesti, bakterija i virusa. Samo, za razliku od njih, na-nodoktori mogu pregledavati i vrpce DNK-a, pronaći svaku pojedinu stanicu koja je postala kancerogena, tada reprogramirati njezinu DNK, popraviti sve greške i miitacije koje pronađu, što bi se dogodilo da proizvedemo neuništive strojeve koje bismo ubrizgavali u tijelo il.i u njemu djeluju kao nekakva biološka policija; roboti mikroskopske veličine koji tragaju i popravljaju oštećenja na celularnoj razini? - Lijek za rak - rekao je Mulder. -1 sve ostalo. Scully gaje pogledala pomalo sumnjičavo. - Gospodine Kennessy, čitala sam neke teorijske rasprave u znanstvenim časopisima, ali tamo nisam pronašla ništa što bi me navelo na zaključak da smo od bilo kakvoga značajnijega proboja u nanotehnologiji udaljeni manje od nekoliko desetljeća. - Napredakje često veći nego što mislite – odvratio je Darin. - Istraživači na Sveučilištu u Wisconsinu po služili su se litografskom tehnologijom da proizvedu seriju uređaja promjera desetine milimetra. Inženjeri u laboratorijama AT&T Bell-a stvorili su poluvodiče iz grozdova sastavljenih od šest do dvanaest atoma po skupini. U Istraživačkome centru IBM-a, Almadenu, pomoću tunelske mikroskopije i skenera, znanstvenici su iscrtali zemljovid zapadne hemisfere veličine jedne pedesetine promjera vlasi ljudske kose. - Ipak, mora postojati granica veličine do koje možemo upravljati alatkama i kružnim sklopovima - rekao je Mulder. Psi su počeli glasnije lajati, bradonja ih je otišao umiriti. Darin Kennesv se namrštio, izgledao je smeten, razapet između svoje potrebe za skrivanjem i poricanjem svih svojih znanstvenih dostignuća, i čiste z znanstveničke strasti za radom kojega je napustio. - To što ste rekli, jednostrano je gledanje na problem. Mislim, David i ja također smo počeli graditi sustav naopačke. Samosastavljanje, onako kako to priroda radi. Na Harvardu su se služili aminokiselinama i proteinima kao uzorcima za nove sklopove koji su bili manji od stanica. - Udružujući našu stručnost u mikrominijaturi-zaciji silicij skih sklopova i biološke samosastavljivosti, pokušali smo izjednačiti sva dostignuća kako bismo dostigli nagli proboj. - I, jeste li uspjeli? - Možda, činilo se da dobro radi, sve do trenutka kada sam izišao iz projekta. Moj blesavi brat vjerojatno je nastavio kopati; igrao se vatrom. - I zašto ste napustili istraživanja koja su toliko obećavala? - Agente Mulder, postoji i ona mračnija strana -nastavio je Darin, pogledavajući ostale članove skupine. - Događaju se pogreške. Istraživači obično desecima puta zabrljaju prije nego što postignu uspjeh; mislim, to je dio procesa učenja. Pitanje je, možemo li sebi, s nanotehnologijom dopustiti takav proces? žena sa sačmaricom nešto je progunđala, ali je svoje izravne primjedbe zadržala za sebe. - Pretpostavite samo da je jedan od naših prvih nanostrojeva; najjednostavniji model, bez zaštitnih programa, slučajno pobjegao iz laboratorija - rekao je Darin. - Ako on sam sebe počne umnožavati, a svaka kopija načini druge, za otprilike deset sati dolazimo do brojke od šezdeset osam bilijuna nanostrojeva. Za manje od dva dana, jureći nanostrojevi mogli bi rastaviti čitavu Zemlju - molekulu po molekulu! Samo dva dana; od


[email protected]


početka do samoga kraja. Razmislite, kada je ijedna vlada donijela ikoju odluku tom brzinom, čak i u slučajevima najveće opasnosti. Nije bilo nimalo čudno stoje Kennesvevo istraživanje predstavljalo toliku prijetnju pojedincima u čvr-Isto utvrđenim krugovima moćnika. Nimalo čudno što su ti pojedinci pod svaku cijenu željeli zaustaviti ta istraživanja. - Vi ste napustili DyMar prije nego što ste doprli do točke na kojoj ste mogli objaviti vaša otkrića? - upitala je Scully. - Nitko nikada nije namjeravao objaviti naša otkrića - odvratio je Darin, glas mu je bio prepun prezira. - Znao sam da to nikada neće postati dostupno čovječanstvu. David je galamio o izlasku u javnost, da će prijaviti ishode prvih pokusa na laboratorijskim štakorima i manjim životinjama, ali sam ga uvijek od toga odgovarao; to isto činio je i naš pomoćnik, Jeremy Dorman. - Duboko je udahnuo. -Vjerojatno smo bili previše blizu konačnome rješenju, budući da su oni tipovi konačno bili prisiljeni spaliti čitavu zgradu i uništiti sve naše podatke i izvješća. - Patrice i Jody nisu s vama, nije li tako? - rekla je Scully, potvrđujući svoje sumnje. - Znate li možda gdje se nalaze? Darin je zafrktao. - Ne, mi smo se razdvojili. Nisam razgovarao niti s jednim od njih otkako sam došao ovamo i pridružio se ovoj skupini. - Rukom je pokazao na pse, stražarske kućice, bodljikavu žicu. - Mislim da ovo za njih ne bi bilo dovoljno živopisno. - Ipak, vi ste Jodyev ujak- rekao je Mulder. -Jedini čovjek s kojim je taj klinac provodio vrijeme bio je Jeremy Dorman. On je bio pojava najbliža pravome ujaku kakvoga je dječak trebao. - Samo, i Dorman je poginuo u požaru - rekla je Scully. - On je bio sitna riba - rekao je Darin Kennesv -samo znao je dobro sklapati poslove. On nam je pribavio prva sredstva i brinuo se za njihov neprestani dotok. Kada sam ih napustio i otišao ovamo, mislim daje bio savršeno sretan što može uskočiti na moje mjesto i raditi s Davidom. Darin se namrštio. - Niti tada više nisam imao ništa s njima, nemam niti sada. - Izgledao je duboko uznemiren, kao da su mu u svijest tek sada prodrle vijesti o bratovoj pogibiji. - Nekoć smo bili bliski, znali smo provoditi vrijeme duboko u šumi. - Gdje? - upitao je Mulder. - Patrice je za mene projektirala malenu kolibu, mjesto na koje sam bježao od svega. Scully je pogledala Muldera, zatim Darina. - Gospodine, možete li nam reći kako možemo pronaći tu kolibu? Darin se ponovno namrštio, izgledao je neodlučan i nemiran. - Nalazi se u planinama, nedaleko Colvaina, do nje se dolazi zavojitim vatrogasnim putevima. - Ovo je moja posjetnica - rekao je Mulder. — U slučaju da saznate nešto, ili se oni pojave ovdje. Darin gaje smrknuto pogledao. - Ovdje nemamo telefona. Scully je zgrabila Muldera za rukav. - Hvala vam na vašem vremenu. - Pazite, minsko polje! - upozorio ih je bradati muškarac. - Pripazit ćemo gdje stajemo - odvratila je Scully. Osjećajući se umornim i oznojenim, Mulder je unatoč tomu bio uzbuđen zbog podataka do kojih su došli. Vraćali su se kroz šumu, prolazeći pokraj desetak znakova upozorenja; konačno su stigli do ruba ceste gdje su ostavili svoj automobil. Scully nije mogla povjerovati kako je ta skupina živjela. - Neki ljudi učinit će sve, ne bi li preživjeli -promrmljalaje.

DVADESET Koliba Kennessyevth. Oregonsko priobalno podru čje Četvrtak, 23:47 Začuvši Jodyev plač, Patrice se trgnula iz nemirnih snova. Uspravila se na uskome ležaju u jedinoj spavaćoj sobi u kolibi, i odgurnula sa sebe pokrivače koji su vo-njali po plijesni. - Jody! Koliba je bila mračna i previše tiha - sve dok pas nije jednom zalajao. Zatreptala je; napola probuđena nije se snalazila u prostoru, rukom je maknula svijetlocr-venkastu kosu s očiju. Oslobodila se posljednjih


[email protected]


ostataka pokrivača, koji su joj se činili poput nekakve mreže koja ju je prikovala, nemoćnu da priđe dječaku. On ju je trebao. Putem prema dnevnoj sobi, spotakla se na staru drvenu stolicu. Povrijedilaje nogu kadaju je udarcem odbacila, nakon toga je naslijepo pojurila u tamu. -Jody! Mjesečina joj je, svojim srebrnastim sjajem, davala dovoljno svjetla da može sigurno ići dalje. Na ležaju u dnevnoj sobi ugledala je dječaka koji je ležao, kupajući se u znoju. Posljednji ostaci vatre na ognjištu sjajili su crvenkasto-narančastim sjajem, ispunjajući prostor vo-njem, ne dajući više gotovo nikakvu toplinu. Vjerovala je da nakon sumraka nitko neće moći primijetiti dim. Na trenutak su je zadimljeni ugarci podsjetili na požar u DyMaru, koji je svojim bijesnim plamenovima progutao njezinoga supruga. To ju je sjećanje natjeralo da zadrhti, sjećanje na nasilje. David je bio ambiciozan, nagao, vjerojatno je povlačio loše procijenjene poteze. Ipak, strastveno je vjerovao u svoja istraživanja, pokušao je učiniti najbolje. Sada je zbog svojih otkrića bio mrtav... a Jody je izgubio oca. Vader je sjedio uspravan pokraj Jodya; crni je stra-žar zabrinuto njuškao dječakova prsa. Kada je ugledao Patrice, Vader je zabubnjao repom po podu, sjedeći pokraj jastuka koji je pao s postelje. Crni je labrador svoju njušku zavukao u pokrivač, zacvilivši. Jodyje zajauknuo, proizveo je još jedan zvuk koji je u njoj probudio stravu. Patrice je zastala, promatrala je svojega sina. Vader je podigao glavu i zagledao se uvis svojim bistrim smeđim očima; još je jednom tiho zacvilio, kao daje pita zašto ništa ne čini. Pustila je dječaka da spava. Ponovno noćne more. Jody se, tijekom proteklih sedam dana, nekoliko puta budio u osamljenoj i tihoj kolibi, preplašen i izgubljen. Otkako su započeli njihov očajnički bijeg, imao je uistinu dobre razloge za strašne snove. Ipak, je li njegove more rađao strah.. . ili nešto drugo? Patrice je kleknula, Vader se, prepun snage, počeo meškoljiti, gurajući njušku uz njezin bok, željan da ga ona umiri. Potapšala gaje po glavi, čvrsto ga lupkajući, upravo onako kako je on to oduvijek volio. - Vadere, sve je u redu - rekla je, tim riječima pokušavajući više umiriti sebe nego psa. Dlanom je dodirnula Jodyevo čelo, osjetila je vrelinu. Dječak se promeškoljio, pitala se treba li ga probuditi. Njegovo tijelo bilo je bojišnica u kojem su stanice međusobno ratovale. Iako je David neprestance poricao ono stoje učinio, ona je dobro znala što uzrokuje vrućicu. Patrice bi se ponekad upitala ne bi li bilo bolje da joj je sin mrtav - nakon toga je mrzila samu sebe stoje mogla nešto takvo pomisliti... Vader je otapkao preko sobe do kamina, njuškom kopkao oko staroga izblijedjeloga naslonjača, te se vratio do Jodyeve postelje noseći slinom natopljenu staru tenisku lopticu u čeljusti, želio se igrati, kao daje vjerovao da će time sve ponovno dovesti u red. Patrice gaje pogledala, namrštila se i okrenula leđa ležaju. — Imaš prokleto puno energije, znaš to? Vader je zacvilio, i počeo žvakati lopticu. Sjetila se kako su sjedili u dnevnoj sobi njihovoga doma, stare prigradske kuće u Tigardu; sada potpuno razrušene i temeljito pretražene; ona i David. Jody, kojemu je njegov rak izazivao nepodnošljive bolove, natapao se u vrelim kupkama, uzimao prepisane lijekove protiv bolova. Otišao je rano u postelju, ostavljajući roditelje same. Vader se nikako nije želio smiriti; ako se njegov dječak nije želio igrati s njim, tada je napastovao starije. David se napola rastreseno natezao s crnim labradorom, dok ih je Patrice promatrala s pomiješanim osjećajima divljenja i nelagode. Obiteljskome ljubimcu bilo je već dvanaest godina, bio je Jodyeve dobi, i ni u kom slučaju nije smio biti ovako svjež. - Vader se ponovno ponaša kao štene - rekla je Patrice. Prije toga, crni je labrador utonuo u sredovječno životarenje koje se sastojalo od dugoga spavanja, prekidanoga lizanjem i mahanjem repa kojim je pozdravljao ukućane koji su se vraćali kući. Odnedavna, pas je postao pun snage i razigran; takav nije bio već godinama. - Pitam se, što mu se dogodilo - rekla je. Davidu su njegovo cerekanje, kratka tamna kosa i guste teške obrve davali pomalo bezobrazan izraz. -Ništa. Patrice se uspravila i izvukla svoju ruku iz njegove. - Opet si vodio Vadera u laboratorij? Sto si mu učinio? - Podigla je glas, riječi su joj s hladnim bijesom izlije-tale iz usta. - Što si mu učinio!? Vader je ispustio igračku iz usta, zagledao se u nju kao daje poludila. Koga vraga se dere kada se njih dvojica pokušavaju igrati?


[email protected]


David se ozbiljno zagledao u nju. Podigao je obrve, pokušavao je izgledati iskreno. - Nisam učinio ništa, časna riječ. Zalajavši, Vader mu je ponovno pružio igračku za navlačenje. Mašući repom, režao je zarivajući šape u sag. David se natezao s njim, upirući se o sofu kako bi dobio na ravnoteži. - Pogledaj ga samo! Kako možeš pomisliti da s njime nešto nije u redu? Tijekom godina njihovog braka, Patrice je otkrila jednu svoju sposobnost, koju je kasnije sama zamrzila. Uvijekje znala kada David laže... Njezin je suprug bio usredotočen na svoja istraživanja, rovao je po laboratoriju, zanemarivao propise i ograničenja. S njome se savjetovao o maločemu, jed-^ nostavno bi nastavljao dalje, radio je ono za što je on tvrdio da je ispravno. David Kennessy jednostavno je tako prolazio životom. Bio je previše usredotočen, previše predan svome radu da bi zamijetio sumnjive pojave i događanja u Dy-Maru, sve dok nije bilo prekasno. Ona sama zamjećivala je neke stvari, ljude koji su noću motrili na njihovu kuću, nadzirali su je kada bi izlazila s Davidom, iz tele-fonaje dopiralo čudno pucketanje... David je sve njezine strepnje jednostavno odbacivao. Tako sjajan čovjek, a tako slijep. Tek ju je u posljednjem trenutku, najzad, pozvao; upozorio je. Zgrabilaje Jodya, te su pobjegli, još dok su demonstranti spaljivali DyMarovu zgradu, zarobivši njezinog supruga s Jeremyem u vatrenome paklu; jedva je nekako sa sinom doprla do ovoga skrovišta. Njezinim zdravim sinom. Na ležaljki, Jody se umirio u snu. Njegova tjelesna temperatura ostalaje visoka, ali je Patrice znala daje nikako ne može sniziti. Pokrila ga je i obrisala ljepljivi znoj koji je u potočićima curio s njegovoga čela. Vader je iz čeljusti ispustio tenisku lopticu koja je pala na pod; odrekao se mogućnosti igre. Pasje duboko uzdahnuo, načinio tri kruga pred ležaljkom. Tada se sklupčao u udoban položaj, stražario je nad svojim mališanom. Ispustio je još jedan, težak, zvjerinji uzdah. Umirena psećom odanošću, Patrice je otišla natrag do svojega ležaja; bila je sretna što nije probudila sina. Uspjela je to sve ne paleći niti jednu svjetiljku... koja bi, u tami, bila uočljiva iz velike udaljenosti. Ostavljajući Jodya da spava, ležala je budna u svome krevetu, naizmjence su je preplavljivali valovi vreline i hladnoće. Patrice je žudila za počinkom, iako, znala je da ne smije prestati stražariti. Niti jednoga trenutka. Zatvorenih je očiju Patrice nijemo proklinjala svojeg supruga, osluškujući zvukove koji su izvana dopirali do nje.

DVADESET JEDAN Mrtvačnica bolnice Mercy Portland, Oregon Petak, 05:09 Edmunda je zadivila brzina kojom su službenici pristigli, s obzirom daje bio uvjeren da su stigli čak iz Atlante, u Georgiji. Samo njihovo držanje toliko gaje uznemirilo da se nije usudio niti pomisliti da ih upita za njihove ovlasti. Bio je sretan stoje barem netko, tako mu se činilo, povjerovao u njegovu priču. Nakon sinoćnjega incidenta, Edmund je zapečatio odjeljak 4E, pojačavši hlađenje dokle je išlo, budući da nitko nije pokazao neko određenije zanimanje da ode tragati za čudovištima koja su ga tako prestravila. Čekao je da razgovara sa svojim mentorom, doktorom Quintonom, koji je bio zauzet ispitivanjem uzorka sluzi koji su izvukli tijekom obdukcije. Edmund je očekivao daće mrtvozornik ubrzo doći, i skinuti ljagu s njega. Ipak, prvi su se pojavili službenici, njih trojica, neupadljivi, ali učinkoviti, videći ih, Edmund je naglo poželio odvratiti pogled s njih. Izgledali su uredno, bili dobro odjeveni, ali mračni. - Mi smo iz Centra za kontrolu bolesti - progovorio je jedan iz trojke, izvlačeći iskaznicu sa zlatnom značkom i nejasnom fotografijom. Iskaznicu je sklopio i spremio takvom brzinom da Edmund nije dospio pročitati niti jednu riječ. - Centar za kontrolu bolesti? - zamucao je. - Vi ste došli zbog... - Neophodno je da mi preuzmemo organsko tkivo koje ste pohranili u vašem hladnjaku - rekao je čovjek s lijeve strane. - Saznali smo za sinoćnju nezgodu. - Nezgoda, svakako - rekao je Edmund. -Jeste li vi ikada vidjeli nešto takvo? Pregledavao sam medicinske priručnike... - Iz sigurnosnih razloga, prisiljeni smo uništiti uzorak -javio se onaj zdesna. Edmund je osjetio olakšanje; netko je preuzeo nadzor, netko drugi pobrinutće se za to.


[email protected]


- Moramo pregledati sve vaše bilješke koje ste načinili u svezi sa žrtvom, bilješke načinjene tijekom autopsije i sve uzorke koje ste moguće izvukli - rekao je srednji. - Također poduzet ćemo mjere najveće sigurnosti kako bismo sterilizirali svaki milimetar vaših hladnjaka. - Oprostite, je li moguće da sam se i ja zarazio? -upitao je Edmund. - Gospodine, to je gotovo nemoguće. Simptomi bi se pokazali trenutno. Edmund je progutao slinu. Ipak, znao je svoje odgovornosti. - Ovaj, oprostite, ali ja moram dobiti dopuštenje - rekao je. - Okružni mrtvozornik ima svoje jasno određene odgovornosti. - Tako je, ja sam odgovoran - javio se Frank Quinton, ulazeći u mrtvačnicu, procjenjujući situaciju. Mrtvozornikovo se lice, obično nalik licu nekakvoga djedice, sada smrklo. - što se ovdje događa? Javio se čovjek zdesna. - Gospodine, uvjeravam vas, da za naša djelovanja posjedujemo sve ovlasti i odobrenja. Ovaj slučaj je moguća prijetnja javnome zdravlju i nacionalnoj sigurnosti. Veoma smo zabrinuti. - I ja sam - odvratio je Quinton. - Surađujete li s federalnim agentima koji su bili ovdje? - Ovaj... ovaj dio operacije nalazi se izvan njihovih ovlasti, gospodine. Ova zaraza predstavlja izuzetnu opasnost, ukoliko se ne primijene propisana djelovanja kojima bi se ona spriječila. Oči čovjeka u sredini bile su bezizražajne, čak je i mrtvozornik izgledao preplašen. - Gospodine - rekao je prvi - morat ćemo ovamo dovesti čitavu ekipu kako bismo uklonili... biomasu iz hladnjaka. Omest ćemo vas što manje možemo. - Pa, pretpostavljam daje... - Quintonov glas utihnuo je, zvučao je smeteno dok su ih tri čovjeka iz Centra za kontrolu bolesti izvodili iz tihe i čiste prostorije. - Edmunde, idemo na kavu - rekao je Quinton, nemirno se osvrćući preko ramena. Presretan što ga je mrtvozornik pozvao - takva sreća nikada prije nije mu se dogodila; Edmund je ušao u dizalo i neko vrijeme proveo u bolničkoj kavani, još uvijek pokušavajući sabrati utiske. Pred očima mu se neprestano pojavljivala slika mnogorukog stvorenja koje je pokušavalo pobjeći iz odjeljka u hladnjaku. U uobičajenim bi okolnostima Edmund već mrtvo-zorniku postavljao tisuće pitanja, provjeravao pojedinosti, pokazujući sve znanje koje je prikupio tijekom svojih noćnih učenja u mrtvačnici. Ovaj je puta Quinton sjedio tih i zatvoren. Promatrao je svoje ruke; u nutrini ga je nešto izjedalo. Izvukao je posjetnicu koju su mu dali FBI-evi agenti, i neprekidno je vrtio među prstima. Kada su se, sat vremena kasnije, vratili u podrum, pronašli su mrtvačnicu čistu i steriliziranu. Odjeljak 4E bio je iščupan, njegov sadržaj nestao je. Njihovi posjetitelji nisu ostavili nikakve potvrde, nikakve papire. - Sada ih nikako nećemo moći pronaći i čuti ishode njihove istrage - rekao je Edmund. Okružni je mrtvozornik samo odmahnuo glavom. - Možda je tako najbolje.

DVADESET DVA Vražje grotlo Oregonska obala Petak, 10:13 Ocean je udarao o crne hridi, mračnim udarima koji su zvučali poput sudaranja kamenih gromada. Povjetarac na slikovitome vidikovcu šibao je vlagu i sol u Scullyno lice. - Ovo nazivaju Vražjim grotlom - rekao je Mulder, iako je Scully vjerojatno to već pročitala u turističkome vodiču države Oregon. Pod njima voda je bila mliječno bijele boje, kovitlajući se u podivljalim virovima koje su stvarali valovi uvlačeći se u prošupljenu nutrinu litice. Podvodne pećine su se urušile, stvarajući grotlo; kada su valovi udarali u njegovu nutrinu, uski prolaz usmjeravao bi silinu vode, izbacujući je u stupu koji je nalikovao mlazu iz vodenoga topa, nadvisujući okolne litice, zalijevajući neoprezne izletnike. Prema upozorenjima, već je desetak ljudi poginulo na tome mjestu: nepromišljeni turisti koji bi ušli u usta Grotla, i našli se na pogrešnome mjestu kada bi vodeni gejzir neočekivano pojurio uvis. Nekolicinu tijela pronalazili bi izudarane na algama obraslim, skliskim stijenama, ostala je more povuklo za sobom. Karavani, kamioneti, unajmljeni automobili bili su parkirani po čitavome području; obitelji iz drugih država, kao i one iz Oregona, dolazile su promatrati more. Dosadni galebovi kriještali su im nad glavama. Slupani kamionet stajao je s otvorenim bočnim dijelom, aluminijski držači koji su pridržavali poklopac zveketali su na vjetru; nasmiješeni čovjek s golfskom kapicom prodavao je podgrijane hot-dogove, ukiseljenu kavu, čips u vrećicama i sokove u limenkama. Na drugoj se strani parkirališta, žena s kosom vezanom u pletenice skutrila u svojoj pernatoj lovačkoj jakni; pro-matralaje kako vjetar lamata njezinim ručno izrađenim sagovima koje je objesila na konopac za rublje.


[email protected]


Boreći se s glavoboljom, duboko udišući prohladni i slankasti zrak, Scully je zakopčala svoj ogrtač da bi se ugrijala. Mulder je otišao ravno do ruba litice, znatiželjno se zagledao niz nju, čekajući da voda pojuri uvis. Scullyje izvukla svoj mobitel, bila je sretna kada je ustanovila daje ovdje signal dovoljno snažan. Nazvala je portlandskoga okružnoga mrtvozornika. - A, to ste vi, agentice Scully - javio se doktor Quinton. - čitavo jutro pokušavam vas nazvati. - Imate li neke nalaze? - upitala je. Nakon pregleda stakalca s uzorkom zaražene pseće krvi u veterinarskoj ambulanti, nazvala je mrtvorzornika i zamolila ga da pregleda uzorak sluzi kojega su izvukli tijekom autopsije Vernona Ruckmana. Mulder je stajao pokraj prilično rasklimane zaštitne ograde, zadivljeno promatrajući kako visoki stup hladne pjene uzlijeće u zrak, kovitla se do najviše točke, i pada natrag u more. Mahnula je Mulderu da joj se pridruži dokje mobitel čvrsto pritiskala na uho, pokušavajući kroz smetnje uhvatiti mrtvozornikove riječi. - Očevidno se nešto... neobično dogodilo sa zaraženim tijelom u hladnjaku. - Quinton je zvučao kao da oklijeva, tražio je riječi. - Moj je pomoćnik prijavio nekakve zvukove, kao da se nešto micalo u zapečaćenome odjeljku. Odjeljak smo zapečatili odmah nakon vašeg odlaska. - To je nemoguće - rekla je Scully. - Nemoguće da jc taj čovjek mogao još biti živ. čak i da gaje ta zaraza bacila u nekakvo stanje teške kome, ja sam na njemu izvela obdukciju. Mrtvozornikje progovorio. - Poznajem Edmunda, on nije plašljiv. Ponekad zna gnjaviti, ali nije tip koji bi i/mislio ovakvu priču. Sam sam mu mislio reći da sumnjam u to, ali... - Quintonje ponovno oklijevao, Scully jc još čvršće pritisnula mobitel uz uho, naprežući se da čuje sve prizvuke u njegovome glasu. - Nažalost, prije nego sam to osobno mogao provjeriti, nekolicina gospode iz Centra za kontrolu bolesti upala je u mrtvačnicu i sve sterilizirala. Kao mjeru opreza, izvukli su čitav odjeljak iz hladnjaka i odnijeli ga sa sobom. - Iz Centra za kontrolu bolesti? - upitala je s nevjericom Scully. S ljudima iz Centra surađivalaje mnogo puta, njihovi su službenici bili strogi profesionalci, koji su se doslovno pridržavali propisa. Ovo je zvučalo kao daje posrijedi nešto sasvim drugo; netko sasvim drugi. Sada je postala još zabrinutija, budući daje ono što jc saznala jutros, kada je nazvala Atlantu da bi provjerila Stoje s uzorkom kojegaje osobno poslala. Njihov laboratorijski tehničar je nekako uspio izgubiti uzorak. Mulder joj je prišao, namještajući svoju ovlaženu kosu, budući da ju je vjetar i dalje mrsio. Pogledao ju je, podigavši obrve. Promatrala gaje i dalje razgovarajući, naprezala se daje ne oda ton njezinoga glasa. - Doktore Quinton, vi ste sačuvali uzorak tvari za vlastite pretrage. Jeste li vi pronašli nešto? Mrtvorzornikje na trenutak zašutio. Čula je pučke -tanje veze, krckanje, zavijajuću pozadinsku buku. Mora da su se nalazili na samome rubu dometa celularnih veza. - Mislim daje riječ o nekoj vrsti zaraze - napokon se oglasio Quinton. - Sićušne točkice, ali takve još nikada nisam vidio. Uzorak je doslovno preplavljen njima. Pod najsnažnijim uvećanjem ne nalikuju nijednome, meni poznatome mikroorganizmu. Četvrtaste kutijice, kocke, geometrijski pravilni oblici... Začuvši mrtvozornikove riječi, Scully je osjetila mraz, riječi su nalikovale odjeku onoga što im je Darin Kennessy rekao u logoru. - Agentice Scully, jeste li vi ikada vidjeli nešto slično? - nastavio je mrtvozornik. - I sami ste liječnik. Scully se nakašljala. - Gospodine, o tome ćemo popričati jednom zgodom. Sada moram porazgovarati sa svojim partnerom i usporediti naše bilješke. Hvala vam na obavijestima. - Isključila je mobitel i pogledala Mul-dera. Nakon stoje ukratko prepričala razgovor, Mulder je kimnuo. - Uistinu su se željeli riješiti čuvarevoga tijela. Ukloniti sve tragove. Scully se zamislila slušajući grmljavinu oceana koji je udarao u stijene pod njima. - Ovo nimalo ne nalikuje načinu rada Centra za kontrolu bolesti. Nisu ostavili nikakve priznanice, nikakav telefonski broj u slučaju da doktor Quinton dođe do novih saznanja. Mulder je zakopčao ogrtač da bi se zaštitio od hladnoga povjetarca. - Scully, ne vjerujem daje taj posao obavio Centar. Mislim da su to pripadnici iste one skupine koja je sredila uništenje Laboratorija DyMar i krivnju za to prebacila na namjerno žrtvovane grupe za zaštitu prava životinja. - Muldere, zašto bi itko poželio izvesti nešto tako radikalno? - Čula si stoje rekao Kennessyev brat. Nanotehno-loška istraživanja - rekao je. - Uzorci su se nekako oteli nadzoru, Možda je pobjegla koja od pokusnih životinja, koja u svome tijelu nosi nešto izuzetno opasno. Rezultati pretraga sluzi izvučene iz čuvareva lesa čine mi se neobično nalik onome što smo vidjeli u uzorku pseće krvi...


[email protected]


Scullyje šake uprla o bokove, morski joj je povjetarac mrsio kosu. - Muldere, mislim da moramo pronaći psa, te Patrice i Jodya Kennessya. Iza njih Vražje je grotlo uz glasnu grmljavinu ponovno izbljunulo vodeni stup. Pjena je poletjela visoko u zrak. Skupina djece stajala je iza zaštitne ograde, pokraj njihovih roditelja, vrištanjem i smijehom popratili su taj prizor, činilo se kao da nitko ne obraća pozornost na prodavača hrane i njegov kamionet, niti na ženu s pletenicama i njezine ručno izrađene sagove. - Scully, u pravu si - samo, nakon mrtvozorni-kovoga izvješća, mislim da nismo jedini koji tragamo za njima.

DVADESET TRI Okrug Tillamook Oregonsko obalno podru čje Petak, 10:47 Ledena se kiša spuštala u vodenim zastorima, natapajući njega, rub ceste i čitav okoliš; ipak, Jeremy Dorman imao je problema daleko većih nego što je bilo malo lošije vrijeme. Vanjski je svijet za njega bio hrpa suvišnih podataka, nevažna tupost. Suma živaca u njegovoj nutrini proizvodila je boli dovoljno za jedan čitav novi svijet. Odjeća i cipele bile su promočene, koža je imala sivkastu boju i bila ljepljiva - te su neugodnosti bile nevažne u usporedbi s ratom koji je bjesnio u dubini njegovih stanica. Klizave mrlje zaštitne prijenosne tekućine prekrivale su mu kožu, u njima su bujali nano-strojevi. Mišićje mu se treslo i podrhtavalo, ali je nastavljao podizati noge, koračati, kretati se. Dormanov mozak sada kao daje postao samo slučajan prolaznik u vlastitome tijelu. Dorman je morao uložiti velik svjesni napor kako bi svijao zglobove, pokretao udove; sam je sebi nalikovao na lutkara koji, vezanih očiju i s debelim zaštitnim rukavicama, upravlja novom i složenom marionetom. Pokraj njega projurio je automobil, zalijevajući ga vodom. Kotač je upao u lokvu na cesti i čitavoga ga zalio ledenom kišnicom. Stražnja svjetla na trenutak su za-svijetlila crvenim bljeskom; vozač je nedvojbeno shvatio stoje učinio, da bi tada, zlobno, zatrubio nekoliko puta i nastavio vijugati cestom. Dorman se vukao blatnim rubom, nije mario. Usredotočio se na ono pred njim. Duga cesta vijugala je prema šumovitim planinama. Nije imao pojma koliko e kilometara prešao od Portlanda, ipak, nadao se da će iznaći način kako bi požurio. Novca nije imao, nije se usuđivao unajmiti auto - morao bi pokazati isprave, to bi bilo opasno. Nitko nije znao daje on još živ, želio je stanje zadržati takvim. Uostalom, svome podivljalome tijelu i varavome osjećaju dubine ionako nije mogao vjerovati... Proteturao je pokraj malene okružne mosne kamionske vage, kućice s ulaznim vratima i crvenim zaus-tavnim svjetlom za kamione. Neprozirne rebrenice zatvarale su prozore, a na ploči, koja je izgledala mjesecima nedirnuta, stajalo je Postaja za vaganje zatvorena. Prolazeći pokraj postaje, Dormanje čeznutljivo pogledao prema zaklonu. Bilo bi hladno, nedostajalo bi hrane i zaliha, ali barem bi bio na suhome, žudio je da se, barem nakratko, skloni s kiše, da zaspi... iako se vjerojatno više nikada ne bi probudio. Njegovo vrijeme brzo je nestajalo. Nastavio je hodati, prošao je pokraj postaje. Potopljena krumpirišta pružala su se u jednome pravcu, s druge strane ceste širila se močvara. Dorman se zaputio prema blagoj padini koja je vodila prema planinama. Vidnim poljem, nalik električnim smetnjama, prelijetala su mu neka čudna i neprepoznatljiva obličja. Nanostrojevi u njegovome tijelu ponovno su kopali po njegovim očnim živcima, popravljali ih, usavršavali... ili su se samo igrali s njima. Već danima bio je nesposoban vidjeti boje. Dormanje stisnuo čeljusti, kroz kosti mu je blje-snula bol. Gotovo daje u njoj uživao - u pravoj, tjelesnoj boli, ne u sablasnim posljedicama koje su za sobom ostavljali samoprogramirajući strojevi koji su osvajali njegovo tijelo. Ubrzao je korak, bio je toliko usredotočen na kretanje naprijed da nije niti primijetio glasan šum kamiona koji se približavao. Zvuk vozila postajao je glasniji, bio je to veliki tegljač, napola nakrcan borovim deblima čija je kora bila oguljena, a većina velikih grana otpiljena. Dorman se okrenuo, zagledao u kamion, i odmaknuo se od ruba ceste. Vozač je zabljeskao farovima. Dormanje začuo grmljavinu motora dok je vozač prebacivao u niže stupnjeve prijenosa. Zračne su kočnice zasiktale dok se tegljač zaustavljao na nekih desetak metara od Dormana. Zaustavio se i zabuljio, nije mogao povjerovati u to što se dogodilo, u toliku sreću. Ovaj tip će ga povesti. Dorman je požurio, koracima je istiskivao vodu iz cipela. Ruke je čvrsto pritisnuo oko prsnoga koša.


[email protected]


Vozač se nagnuo preko sjedišta i otvorio suvozačeva vrata. Kiša je nastavila pljuštati, natapajući promočena debla, isparavajući na vreloj kamionskoj maski. Dormanje zgrabio ručicu i otvorio vrata. Dok je podizao nogu da bi je stavio na papučicu, ona je zadrhtala sama od sebe. Konačno je uhvatio ravnotežu i povukao se gore. Bio je potpuno mokar, promrzao, iscrpljen. - Stari, ti stvarno izgledaš jadno - rekao je vozač. Bio je oniži i krupan, prljavo plave kose i modrih očiju. -Ja jesam jadnik- odvratio je Dorman, iznenađen kakvoćom vlastitoga glasa. - Dobro, možeš biti jadan i unutra u kabini. Ideš li nekamo, ili samo lunjaš? - Idem nekamo - odgovorio je Dorman. - Samo pokušavam tamo stići. - Slušaj, možeš sa mnom do skretanja na Obalni autoput. Ja sam Wayne, Wayne Hykaway Dorman se sumnjičavo zagledao u vozača. Nije želio otkrivati svoje pravo ime. -Ja sam... David - rekao je. Zatvorio je vrata, strpao šake u promočene džepove svoje otrcane jakne, zgrbio se i skutrio. Hykaway je pružio ruku, ali ju je brzo povukao kada je postalo očevidno da Dorman nema namjeru uzvratiti pozdrav. Unutra u kabini bilo je toplo i vlažno. Iz otvora strujala je toplina. Brisači su mahali amo-tamo, pokušavajući vjetrobran održavati čistim. Iz zvučnika pretjerano skupocjenoga auto-radija dopirale su vijesti, probijajući se kroz smetnje i loš prijem ovdje u divljini. Vozač je zgrabio ručicu mjenjača i ponovno ubacio u brzinu. Motor je mučno zarežao, te je tegljač ponovno krenuo mokrom cestom, uzbrdo, prema šumama. Kako je kamion sve više ubrzavao, Dormanu se po glavi motala samo jedna pomisao; daje svakom minutom, svakim kilometrom, sve bliži svome cilju. Ovaj čovjek nije imao pojma u kakvu se pogibelj upustio; ali, Dorman je morao sve svoje misli upraviti svome konačnome cilju, nalaženju Patrice, Jodya i psa. Bez obzira na cijenu. Dorman se zavalio u sjedište, stisnuo se uz vrata kamiona, pokušavao je smetnuti s uma osjećaj krivnje i strah. Niz lice mu se slijevala voda, treptanjem ju je izbacivao iz očiju. Gledao je kroz vjetrobran, promatrao je brisače kako se pomiču amo-tamo. Pokušavao se smjestiti stoje dalje mogao od Waynea Hykawaya. Nije se usuđivao dopustiti čovjeku da ga dodirne. Nije smio dopustiti da netko pronađe još jedno mrtvo tijelo. Srdačni je vozač isključio radio i uzaludno pokušavao zapodjenuti razgovor; kada je Dorman odbio uzvratiti, vozač je počeo pričati o sebi. Brbljao je o knjigama koje je volio čitati, o tai-chiju koji mu je bio hobi, kako je neko vrijeme nezaposlene poučavao tehnikama opuštanja. Hykaway je volan golemoga kamiona držao jednom rukom, dok je drugom petljao po prekidačima ventilacije i grijača. Kada više nije mogao smisliti ništa čime bi nastavio razgovor, ponovno je uključio radio, ugađao prijamnik na drugu postaju; konačno gaje zlovoljno isključio. Dorman se usredotočio na svoje tijelo, misli je upravio prema vlastitoj nutrini. Osjećao je kako mu se koža ježi i pomiče, kako mu se izrasline u mišićju kreću po vlastitoj volji. Laktovima je čvrsto pritisnuo rebra, osjetivši ljepljivu tkaninu svoje jakne, kao i klisku prijenosnu tekućinu s nanostrojevima koja je istjecala iz pora njegove kože. Nakon petnaestak minuta Dormanovoga nijemoga transa, vozač gaje počeo pogledavati iskosa, kao da se pita kakvoga je to psihopata nepromišljeno pokupio s ceste. Dorman je izbjegavao njegov pogled; zagledao se kroz bočni prozor - a tada mu se utroba zgrčila. Zgbio se naprijed, dlanovima je pritisnuo želudac. Kroz zube je siktavo ispuštao dah. Osjetio je kako mu se nešto trza pod kožom, nešto nalik krtici koja ruje po njegovom prsnome košu. - Jesi li dobro? - zapitao je vozač. - U redu je - odvratio je Dorman, trgajući riječi iz svojega grkljana. Pojačao je stisak, sve dok konačno nije ponovno zavladao svojim pobunjenim tijelom. Udisao je dubokim raskidanim udasima. Trzaji su se napokon mirili. Još je uvijek osjećao kako mu se u utrobi organi pomiču, ispituju vlastitu slobodu, osjećao je drhtaje na mjestima koja bi morala biti nepomična. Nutrinom mu je vitlala oluja. Wayne Hykaway ponovno ga je pogledao, nakon toga odvratio je pogled i usredotočio se na mokru cestu pred njim. Sada je upravljač držao objema rukama na kojima su zglobovi bili sasvim bijeli. Dorman je nastavio sjediti u tišini, pripio se uz tvrda kamionska vrata. Na sjedalu oko njega počela se stvarati lokvica sluzi. Znao je da svakoga trenutka može izgubiti vlast nad tijelom. A svakoga sata bilo je to sve teže i teže...

DVADESET ČETIRI Maxova prodavaonica i umjetni čka galerija Colvain, Oregon Petak, 12:01


[email protected]


Scully je već bila umorna od vožnje, bila je sretna što im se pružila prilika da stanu i još nekoliko ljudi ispitaju jesu li vidjeli Patrice iJodya Kennessya. Mulder je sjedio na suvozačevom sjedištu, iz vrećice u krilu vadio je rezance sira i žvakao ih; nekoliko mrvica završilo je na ogrtaču. Zabio je nos u složenu službenu autokartu države Oregon. - Ovaj grad ne mogu pronaći na karti -javio se Mulder. - Colvain, Oregon. Scully je zaustavila automobil pred starom kućom prekrivenom sindrom, na kojoj je, na lancu visio rukom oslikan znak: Maxova prodavaonica i umjetnička galerija. - Muldere, mi jesmo u gradu, a ja ga ne mogu pronaći. Na teškim drvenim vratima bila je pričvršćena reklama za cigarete Morlev; kada su ih otvorili i zakoračili po škripavome drvenome podu Maxove radnje, zazvonilo je zvonce. - Naravno, moraju imati zvonce - rekao je Mulder, podižući pogled. Hladnjaci i frižideri iz pedesetih - bijeli emajl s kromiranim rubnicima - u sebi su čuvali nareske, bočice s bezalkoholnim napicima i smrznute obroke. U kutijama oko blagajne stajali su golemi štapići Slimjima i naizgled beskrajna ponuda sušene govedine. Na vješalici su visile majice, pokraj nje stajale su police pune koještarija, većinom izrađenih od cedrovine slatkoga mirisa, te oslikane šaljivim narodnim izre-kama o kišnome vremenu u Oregonu. čaše, podmetači, karte i lanci za ključeve upotpunjavali su ponudu. Scully je zamijetila nekoliko jednostavnih akvarela koji su neravno obješeni visili na zidu iznad hladnjaka s pivom; na pozlaćenim okvirima njihale su se ceduljice s cijenom. - Pitam se, postoji li nekakav oblasni zakonik koji propisuje da svaki grad mora posjedovati određen broj galerija - promrmljala je. Iza blagajne, zatrpana postoljima s tiskovinama i žicanim držačima za žvakaće gume, slatkiše i mentol-bombone, sjedila je stara žena. Kosajoj je bila zastrašujuće crvene boje, stakla na naočalama debela i zamrljana otiscima prstiju. Čitala je tabloid čiji su naslovi oglašavali otkriće jetija u Newjerseyu, aferu s izvanzemaljskim zamecima koje Vlada zamrznute čuva u svojim laboratorijima, te ljudožderski kult pronađen u Arkansasu. Mulder je preletio preko naslova, pogledao Scully i podigao obrve. Crvenokosa žena pogledala ih je preko okvira naočala. - Mogu li vam pomoći? Trebate li au-tokarte ili sokove? Mulder je izvukao iskaznicu i pokazao značku. — Gospođo, mi smo federalni agenti. Htjeli smo vas upitati biste li nas možda mogli uputiti do kolibe koja je negdje ovdje u blizini, vlasnikje Darin Kennessy. Scully je izvukla već nebrojeno puta pokazivane fotografije i poredala ih po pultu, žena je brzo smotala tabloid i strpala ga pod blagajnu. Kroz nečiste leće zagledala se u slike. - Tragamo za ovo dvoje ljudi - rekla je Scully, ne pružajući nikakve daljnje obavijesti. Na fotografiji se vedro osmjehivao Jody Kennessy, iako mu je lice bilo omršavjelo i upalo, kosa gotovo sva otpala, a koža je imala sivkastu boju koju su uzrokovale teške kemoterapije i radio-terapije. Žena je skinula naočale, obrisala ih papirnatom maramicom, i vratila ih natrag na nos. - Da, mislim da sam to dvoje vidjela. Mislim, ženu, sigurno. Bili su ovdje prije tjedan ili dva. Mulder je podigao glavu. - Da, to je otprilike razdoblje koje nas zanima. Scully se nagnula naprijed, nije se mogla suzdržati da ne ispriča sve pojedinosti, kako bi pridobila ženu da im pomogne. - Ovaj dječak je teško bolestan. Umire od leukemije, i hitno mu je potrebna liječnička njega. Otkadaje snimljena ova fotografija, stanje mu se moglo uvelike pogoršati. Žena se ponovno zagledala u Jodyevu sliku. - Pa, u tom slučaju, možda griješim - rekla je. - Koliko se sjećam, dječak koji je bio s ovom ženom činio mi se prilično zdrav. Može biti da su otišli u Kennessyevu kolibu. Već je dugo vremena prazna. Žena se zavalila u stolac koji je zvonko zaškripao. Debele naočale namjestila je na nosu. - Znate, ovdje se ništa ne može provući, a da mi to ne znamo. - Gospođo, možete li nas uputiti dotamo? – upitala je Scully. Crvenokosa žena izvukla je olovku, ali se nije potrudila zapisati upute. - Vratite se nekih deset, dvanaest kilometara, skrenite na put koji se zove Locust Springs, nakon otprilike petsto metara skrenite lijevo na cestu za vuču trupaca - to je treći prilazni put s vaše desne strane. - Igrala se svojom ogrlicom od umjetnih bisera. - Ovo je najveći trag na koji smo dosad naišli – tiho je rekla Scully, nestrpljivo promatrajući svojega partnera. Pomisao da će spasiti Jodya Kennessya, pomoći mu u njegovoj slabosti, davala joj je novu snagu. Od Scully se, kao FBI-evoga agenta, očekivalo zadržati nepristranost i emocionalno se ne vezivati za slučaj da joj to ne bi umanjilo sposobnost prosudbe. Ovaj puta nije se mogla suzdržati. S Jodyem Kenne-syem dijelila je sjenu raka, osjetila je povezanost s dječakom kojega nikada prije nije susrela; bila je previše


[email protected]


snažna, želja da mu pomogne bila je moćnija nego što je Scully mogla pretpostaviti u trenutku kada je s Mul-derom odlazila iz Washingtona istražiti požar u DyMaru. Zvonce navratima ponovno se javilo, u prodavaonicu je ušao pripadnik Državne prometne policije, čizme su mu teško zaškripale na izlizanome drvenome podu prodavaonice. Scully se osvrnula preko ramena kada je policajac opušteno otišao do hladnjaka s bezalkoholnim napicima i izvadio veliku bocu narančade. -Jarede, kao i obično? -javila se žena s blagajne, već otkucavajući cijene. - Maxie, misliš li da ću se ikada promijeniti? — odgovorio je, te mu je ona dobacila vrećicu umjetno obojanih krekera sa sirom koje je izvukla s police s grickalicama. Policajac je uljudno kimnuo Mulderu i Scully; tada je spazio fotografije, kao i Mulderove korice s iskaznicom. - Mogu li vam ja pomoći? - Gospodine, mi smo federalni agenti - rekla je Scully. Podigla je fotografije i zamolila ga za suradnju. On bi im možda mogao pokazati put do izdvojene kolibe u kojoj je netko držao Patrice iJodya kao svoje zatočenike - u tome je trenutku zapištao prijamnik na Jaredovome pojasu. Javio se radist s centrale, zvučao je zabrinuto, ali istovremeno suho i profesionalno. -Jarede, javi se. Imamo velik problem. Motoristje, prolazeći, otkrio mrtvo tijelo na otprilike kilometar od Dovleovoga posjeda. Policajacje zgrabio svoj prijamnik. - Govori policajac Penvvick -javio se. - što želite reći, kakvo mrtvo tijelo? U kakvome je stanju. - Vozač kamiona - odgovorio je vezist. – Njegov tegljač s trupcima napolaje sletio s ceste, čovjekje nalegao na upravljač, slušaj... stvarno je ludo. Za takve povrjede nikada još nisam čuo. Mulder se, naglo razbuđen, zagledao u Scully. Oboje su shvatili da ovo neobično nalikuje njihovoj istrazi. - Scully, ti idi! Ja ću se s policajcem Penwickom odvesti do mjesta na kojem je pronađeno tijelo, i malo razgledati okolinu. Ukoliko nije ništa, nagovorit ću ga da me odveze do kolibe i tamo ću te pronaći. Scully je osjetila nelagodu što će se razdvojiti od njega, iako je shvaćala da neodložno moraju istražiti obje mogućnosti. Kimnulaje. - Samo, nemoj zaboraviti poduzeti sve zaštitne mjere. - Neću, Scully. - Mulder je požurio prema vratima. Zvonce je zazvonilo kada je policajac izišao, jednom rukom držeći grickalice i napitak, a drugom svoj prijamnik preko kojega je poslao potvrdu prijama. -Maxie, stavi na moj račun; platit ću kasnije. Scully je požurila za njima, za njom su vrata ponovno udarila po zvoncu i bučno se zatvorila. Mulder i policajac žurili su prema patrolnome automobilu, parkiranome poprijeko ispred prodavaonice. Mulder je viknuo za njom - Scully, samo provjeri možeš li ih pronaći. Saznaj što možeš! Nazvat ću te mobitelom. Dvoja automobilska vrata bučno su se zatvorila, te je patrolni automobil naglo krenuo podižući za sobom repove mokroga šljunka. Na krovu su se uključile crvene rotirajuće svjetiljke; auto je pojurio niz cestu. Uputila se prema njihovome unajmljenome automobilu vadeći ključeve iz džepa. Kada je pogledala telefon koji je ležao na suvozačevom sjedištu, shvatila je da mobiteli ne rade. Ponovno su bili izvan dometa postaje.

DVADESET PET Koliba Kennessyeviri Oregonsko priobalno podru čje Petak, 12:58 Vader je zalajao ispred kolibe. Stajao je na trijemu i šetkao, iz grla mu je dopiralo tiho rezanje. Patrice se sledila; požurila je prema čipkastim zavjesama. Usne su joj se osušile. Vader je kod njih bio već dvanaest godina, znala je da ovaj puta pas ne laje na neku vjevericu. Ovaj je lavež na nešto upozoravao, čitavo vrijeme očekivalaje nešto poput toga. Strahovala je. Vani su stabla okružujući čistinu, stajala visoka i tamna, brda koja su ih okruživala izazivala su klaustrofobiju. Izbrazdana debla kao da su im se primicala bliže, poput neke nemilosrdne vojske... poput one rulje koju je zamišljala kako opkoljava DyMarovu zgradu. Travnata čistina obrasla korovom njihala se pod povjetarcem, kapi od nedavnoga proloma oblaka otežale su travke. Nekoć je tu livadu smatrala lijepom, mjestom upravo savršenim da se na njemu podigne koliba usred divljine. - Mjesto je sjajno - bio je rekao Darin; ona je dijelila njegovo oduševljenje. Sada joj se činilo daje ta velika čistina čini izloženom i ranjivom. Vader je ponovno zalajao i prišao rubu trijema, njuškom je pokazivao prema prilaznoj cesti koja je nestajala u šumi. Crne nozdrve su mu podrhtavale.


[email protected]


- Mama, što se događa? - upitao je Jody. Napetost koju je primjećivala na njegovome licu govorila joj je da se on plaši jednako kao i ona. Tijekom dva posljednja tjedna dobro gaje obučila. - Netko dolazi - rekla je. Nasilu hrabreći samu sebe, prigušila je rasvjetu u unutrašnjosti kolibe, navukla zavjese, te tada otvorila ulazna vrata kako bi stražarila na trijemu. Do ove su kolibe došli u žurbi, ne pripremajući se, nestali u bespuću. Sve svoje nade moralaje položiti u njihovo skrovište, budući da nije imala niti puške, niti bilo kakvoga naoružanja. Patrice je pretražila čitavu kolibu; Darin nije vjerovao vatrenome oružju. Preostale su joj gole ruke i vlastita dosjetljivost. Vader ju je pogledao preko ramena, te se ponovno okrenuo prema prilaznoj cesti. Jody se stisnuo uz nju, pokušavao je nazrijeti nešto, ali gaje ona gurnula natrag u kolibu. - Mama! - uvrijeđeno je rekao; ali je ona samo podigla prst opominjući ga, na licu joj se ocrtavala strogost. Hitro je uzmakao unutra. Patrice je osjetila majčinski zaštitnički nagon koji je njome strujio poput narkotika. Sučeljena s dječakovim rakom bila je bespomoćna, bila je jednako bespomoćna kada su neki ljudi bez lica, pretvarajući se da su ekološka skupina, ubili dječakovoga oca, oni isti ljudi koji su prisluškivali njihove telefone, slijedili ih, vjerojatno ih čak i sada pokušavalpronaći. Ona je poduzela sve stoje bilo u njezinoj moći da sina smjesti na sigurno; dosad gaje održala na životu. Patrice Kennessy nije imala niti najmanju namjeru odustati u ovome trenutku. Između stabala pojavilo se obličje, približavalo im se dugim prilaznim putom kojega su obrubljivali tamni borovi, bližilo se, idući ravno prema kolibi. Patrice nije imala vremena za bijeg. Jodya je povela u ovu priobalnu divljinu budući da ju je nastavalo obilje vjerskih kultova i drugih ekstremističkih skupina - koje su sve željele da ih svi drugi ostave na miru. Davidov brat pridružio se jednoj takvoj skupini, napustio je čak i ovu kolibu da bi se još više udaljio od ljudi; Patrice se ipak nije usuđivala potražiti Darina i zamoliti ga da ih zaštiti. Ljudi koji su ih gonili vjerojatno su već ispitali mogućnost da je otišla potražiti Davi-dovoga brata. Morala je povlačiti neočekivane poteze. Sada su joj misli jurile umom, pokušavala se prisjetiti nekih sićušnih propusta koje je počinila; otkrivajući svoj i Jodyev identitet na mjestima gdje su zastajali. Toga trenutka prisjetila se da kada je posljednji puta išla u prodavaonicu, daje zamijetila naslovnicu oregonskih tjednih novina na kojoj je bila fotografija ograđenih spaljenih ruševina DyMarovih laboratorija. Zatečena prizorom, zateturala je, pokušala zadržati ravnotežu, i spasiti namirnice da ne padnu na televizijske tjednike, sušenu govedinu i slatkiše. Stara žena, zapanjujuće crveno obojane kose, pogledala ju je preko svojih zamrljanih naočala. Ne, nitko, uvjeravala je Patrice samu sebe, nitko ne bi povezao te dvije slučajnosti, zamijetio ženu koja sama putuje s dvanaestogodišnjim dječakom; ne, ne bi povezao sve pojedinosti. Ipak, blagajnica je tako napadno zurila u nju... - Mama, tko je to? - usiljenim šaptom upitao je Jody skrivajući se pokraj hladnoga ognjišta. - Vidiš li ga? - Patrice je bila sretna što toga jutra nije zapalila vatru, budući da bi izdajnički stup sivobijeloga dima mogao privući mnogo više pozornosti. Za ovakvu su situaciju imali pripravljen plan; oboje će se pokušati neprimijećeno izgubiti i nestati među dr-većem, te se skrivati u šumovitim brdima. Jody je dovoljno dobro poznavao okolnu šumu. Ipak, ovaj ih je uljez sasvim iznenadio. Došao je pješice, nije ga izdao nikakav zvuk motora. Sada nijednome od njih nije preostalo vremena za bijeg. - Jody, ostani unutra. Uzmi Vadera, idi prema stražnjim vratima, sakrij se! Budi spreman za bijeg prema šumi, ali sada bi se time samo izdao. Uznemireno je treptao promatrajući je. - Mama, ali ja te ne mogu ostaviti samu. - Ako ih ja neko vrijeme uspijem zadržati, imat ćeš prednost u bijegu. Ako nemaju nikakvih zlih namjera, nemaš zašto brinuti. - Lice joj se okamenilo, Jody se zacrvenio kada je konačno shvatio što ona želi reći. Okrenula se prema vratima, stiskala je oči. - Sada se drži izvan vidokruga, čekaj pravi trenutak. S mračnim izrazom na licu, Patrice je prekrižila ruke na prsima i stala na trijem da na njemu dočeka neznanca koji se približavao. Hitnja i strava gotovo su je potpuno paralizirali. Došao je onaj trenutak sučeljavanja kojega se plašila otkada je primila Davidov očajnički telefonski poziv. Uljez je bio krupan muškarac širokih ramena koji je šepao kao daje teže povrijeđen. Izgledao je kao daje pješice prošao kroz automatsku praonicu automobila, pritom držeći u rukama dvije kante s motornim uljem. Teturao je prema kolibi, ali se ukočio zamijetivši je kako stoji na trijemu.


[email protected]


Vader je zarežao. Čak i iz te daljine Patrice je mogla vidjeti kako svoje tamne oči upire u nju, kako im se pogledi spajaju. Promijenio se, crte lica su mu se nekako iskrivile - ipak, uspjela gaje prepoznati. Osjetila je kako je preplavljuje olakšanje, osjećaj njoj nepoznat posljednjih tjedana. Napokon jedan prijatelj. - Jeremy - izgovorila je to, riječi su zazvučale poput uzdaha. -Jeremy Dorman!

DVADESET ŠEST Koliba Kennessyevlh Oregonsko priobalno podru čje Petak, 13:14 - Patrice! - zavikao je Dorman hrapavim glasom, tada je pošao prema njoj ubrzanim, nekako zlokobnim korakom. Patrice je novine nabavljala iz kutija s tiskovinama na mračnim uličnim uglovima, i u njima je pročitala da je i suradnik njezinoga supruga također nestao u požaru koji je progutao DyMarov Laboratorij; da su ga ubili ljudi koji su Davidova istraživanja nanotehnologije željeli skriti pred javnošću. -Jeremy, ti ljudi progone i tebe, je li tako? Kako si uspio pobjeći? Činjenica daje Jeremy Dorman nekim čudom pobjegao, u njoj je probudila bljesak nade daje i njezin suprug nekako uspio preživjeti. Ipak, tu misao uspjela je zadržati tek jedan trenutak; pobjegla joj je. Imala je tisuće pitanja za njega, ipak, najviše od svega, bila je sretna što vidi jedno poznato lice, još jednoga čovjeka koji se suočio sa sudbinom jednakom njezinoj... Ipak, Jeremyev dolazak ovamo nije bio kako valja; nešto je bilo užasno pogrešno. On je znao da će nju i Jodya pronaći ovdje, u kolibi. Znala je da je David oduvijek bio lajavac. Čak i ovo skrovište koje je njegov brat podigao, nije moglo zadugo ostati tajnom; David i Jeremy sate i sate proveli su u laboratoriju, takvim pričicama pokušavajući ubiti dosadu. Odjednom ju je obuzela nekakva zebnja. -Jesu li te pratili? Ako dođu ovamo i nađu nas, nemamo nikakvo naoružanje... - Patrice - prekinuo ju je - očajan sam. Molim te, pomozi mi. - Progutao je slinu... grlo mu se nastavilo pomicati daleko duže nego stoje trebalo. - Moram ući unutra. Kada joj se približio, zamijetila je da krupni čovjek izgleda teško bolestan, kao da ga je napalo stotinu boleština. Na koži mu se ljeskao neobičan vlažan pokrov — koji nije potjecao samo od vlage u zraku, bio je nekako klizak. Poput sluzi. - Jeremy, što ti se dogodilo? - Mahnulaje rukom, pokazujući prema vratima; pitala se zašto osjeća toliki nemir. Dorman je s njezinom obitelji provodio veći dio vremena, osobito nakon što je Darin napustio istraživanja i pridružio se survivalistima. - Izgledaš uistinu grozno. - Mnogo toga moram ti objasniti, ali nemam vremena. Pogledaj me, pogledaj kako izgledam. Slušaj, uistinu je važno -je li i pas ovdje s vama? Sledila se na mjestu; nakon toga, jedino stoje mogla učiniti bilo je zakoračiti naprijed i zgrabiti vlažni, mahovinasti rukohvat. Zastoje on želio znati za Vadera koji se u kolibi skrivao s Jodyem? Iako je pred njom stajao Jeremy, Jeremy Dorman, osjetila je da mora biti na oprezu. - Prvo od tebe hoću čuti neke odgovore - rekla je ne mičući se s trijema. Zastao je neodlučno u pola koraka. - Kako si preživio požar u DyMaru? Vjerovali smo da si poginuo. - Trebao sam tamo umrijeti - rekao je Dorman, glas mu je zvučao otežalo. - Trebao si tamo umrijeti, što time želiš reći? Kada me je posljednji put nazvao, David mije rekao da su demonstracije oko DyMara namještene, da to nisu bili borci za zaštitu životinja. Dorman je pogledom svojih tamnih, zasjenjenih očiju svrdlao po njezinome licu. - Izdali su me, jednako kao i Davida. - Načinio je dva koraka prema njoj. - Što to govoriš? - Nakon svega stoje prošla, Patrice je smatrala da sve što čuje može zvučati uvjerljivo. Dorman je kimnuo. - Dobili su naredbe da nitko i ništa ne smije preživjeti, da ne ostanu nikakve bilješke o našim nanotehnološkim istraživanjima. Samo pepeo. Patrice je nepomično stajala, nijemo ga upozoravajući da joj se ne primiče. - David je rekao da zavjera ima korijene daleko dublje u vladinim organizacijama nego stoje on mislio. Nisam mu vjerovala sve dok se nisam vratila u kuću - pronašla sam je potpuno ispre-metanu. Dorman je zateturao i zaustavio se tri metra od trijema, stajaoje u korovu. Odmaknuvši se od raščišćene prilazne ceste, stupio je na ugaženu stazu koja je vodila prema ulazu u kolibu. - Patrice, oni i tebe progone. Možemo si međusobno pomoći. Samo, potreban mije Vader. On u svojemu krvotoku nosi stabilne prototipove.


[email protected]


- Prototipove? O čemu ti to govoriš. - Prototipove nanostrojeva. Ja sam morao upotrijebiti ranije generacije koji su u sebi imali grešku, uzorke koje smo davali malim ispitnim životinjama; većina rezultata imala je... zastrašujući ishod. Slušaj, nisam imao izbora. Laboratorij je bio u plamenu, sve je gorjelo. Trebao sam imati izlaz, to je bio jedini način da preživim. — Molećivo ju je pogledao, stišao je glas. -Samo, nanostrojevi ne rade onako kako bi trebali. S Vaderovom krvlju možda postoji mogućnost da ih reprogramiram u sebi. U umu joj je tutnjalo. Znala je kakvim se istraživanjima bavio David, sumnjala je da s njihovim crnim labradorom nešto nije u redu. - Gdje je Jody? - upitao je Dorman, gledajući preko njezinoga ramena, pokušavajući vidjeti kroz zavjese na poluzatvorenim vratima. - Hej, Jody! Dođi ovamo! Sve je u redu. Jody je Dormana oduvijek smatrao tatinim prijateljem, nekakvim poluujakom - osobito nakon Darino-vog odlaska. Zajedno su igrali videoigre; Jeremy je bio jedini među odraslima koji je poznavao trikove za Nintendo 64 gotovo poput Jodya. Izmjenjivali su trikove za Wawe Race, Mortal Kombat Trilogy, Shadoivs ofthe Empire i mnoge druge videoigre. Prije nego što se Patrice uspjela sabrati, shvatiti što se uistinu događa, Jodyje otvorio vrata, pratio gaje crni pas. - Jeremy! Dorman se, s olakšanjem i prepun sreće, zagledao u Vadera; pas je podigao svoje tamne laloke i pokazao očnjake. Njegovo duboko rezanje zvučalo je poput zujanja motorne pile ugrađene u pseće grlo, kao da je Vader imao nešto protiv Dormana. Dorman na njegovo rezanje nije obraćao pozornost. S čuđenjem se zagledao u Jodya - ozdravljenoga Jodya. Koža na Dormanovome licu nabirala se i pomicala. Zaječao je, i nekako je vratio na njezino mjesto. -Jody, ti si... ti si ozdravio od raka. - Čudo - ukočeno je rekla Patrice. - Neka vrsta spontane remisije. Dormanovo je, neprirodno sjajno lice u trenutku poprimilo izraz nekakve grabežljive zvijeri. Želudac joj se svezao u čvor. - Ne, to nije spontana remisija, nije li tako, Jody? Bože moj, ubrizgao ih je i tebi. Dječakje problijedio, uzmaknuo je. - Znam što ti je tata učinio. - Iz nekog, samo njemu, poznatoga razloga, Dorman nije skidao pogled s Jodya i psa. Patrice se zbunjeno zagledala u Jodya, a tada je u jednome trenutku jeze koja se rađala u njezinoj nutrini shvatila sve razmjere onoga što je David učinio, rizik koji je preuzeo, pravi razlog zašto se njegov brat toliko uplašio istraživanja. Jodyevo nedavno poboljšanje nije bilo posljedica još jednoga povlačenja bolesti. Sav Da-vidov naporan rad i njegova bezumna predanost istraživanjima isplatili su se. Ne govoreći ništa svojoj ženi, pronašao je čudotvorni lijek protiv raka. Ipak, u vremenu jednoga udisaja, njezina nevjerojatna sreća i olakšanje pomiješali su se sa strahom od Je-remya Dormana, neprirodne pomičnosti njegovoga obličja, nedostatka vlasti nad samim sobom. - Ovo je još bolje od Vadera. - Dormanove tamne oči bljesnule su, pokušavajući izoštriti iskrivljenu sliku. - Patrice, potreban mi je uzorak Jodyeve krvi. Nešto njegove krvi. Ne mnogo. Uzdrmana i smetena Patrice je osjetila kolebanje, ali je i dalje ostala neustrašivo stajati na trijemu, nije se pomakla. Neće dopustiti da itko dotakne njezinoga sina. - Njegovu krv?! Koga vraga... zašto? - Patrice, nemam ti vremena objašnjavati. Nisam znao da oni namjeravaju ubiti Davida. Namjestili su demonstracije, mislili su spaliti laboratorij, ali su istraživanja željeli preseliti na neko manje poznato mjesto. - Lice mu se iskrivilo od gnjeva. -Ja sam trebao biti šef istraživanja u novome laboratoriju, ali su htjeli ukloniti i mene! Patricein je um radio kao lud; njezino sagledavanje stvarnosti odjednom je bilo napadnuto sa svih strana. - Ti si čitavo vrijeme znao da namjeravaju spaliti laboratorij? Ti si bio dio urote. - Ne, nisam to htio reći! Sve je trebalo biti pod nadzorom. I meni su lagali. - Prokleto smeće, dopustio si da ubiju Davida. Htio si zasluge, htio si mu preoteti istraživanja. - Patrice,... Jody, bez vaše ću pomoći umrijeti. Ubrzo. - Dorman je zabrzao prema kolibi, ali je Patrice stala na trijem i zapriječila mu put. - Jody, vraćaj se u kolibu — odmah! Ne možemo mu vjerovati! On je izdao tvoga oca! - Glas joj je bio hladan poput leda, dječakje otprije bio prestrašen. Brzo je pošao izvršiti njezine naredbe. Dorman je zastao na metar i pol od nje, gledao ju je. - Ne čini to. Ti ne razumiješ.


[email protected]


- Razumijem da moram zaštiti svojega sina, nakon svega stoje prošao. Ti vjerojatno još uvijek radiš za te propalice, loviš nas. Neću te pustiti u njegovu blizinu. - šakama se uprla o bokove; bila je pripravna Dormana ubiti golim rukama. - Jody, bježi i sakrij se u šumi! Znaš kamo trebaš ići, onako kako smo planirali — viknula je kroz poluotvorena vrata. - Bježi! Nešto se promeškoljilo pod Dormanovim prsnim košem. Zgrbio se naprijed, dlanovima je pritisnuo želudac i rebra. Ispravio se, oči su mu bile staklaste, zamućene bolom. - Patrice... ja ne mogu... dulje čekati. - Približavajući joj se, zateturao je. Iz kolibe se začuo tresak vrata koja su se zalupila. Jody je istrčao van, trčao je ravno prema šumi. Patrice je nijemo sinu zahvalila što joj se nije protivio. Pribojavala se da će stati na Jeremyevu stranu, želeći mu pomoći. Vader je odjurio iza kolibe, pojurio je lajući za Jodyem. Zaboravljajući na Patrice, Dorman se okrenuo prema drugome kraju kolibe. - Jody! Dečko, dođi ovamo! - Teturavo je krenuo s trijema prema stražnjoj strani kolibe. Patrice je osjetila kako joj u grlu buja životinjski urlik. - Ostavi moga sina na miru! Dorman se naglo okrenuo i iz džepa na hlačama izvukao revolver. Držao gaje nesigurnim rukama, držao gaje dok gaje Patrice promatrala s nevjericom. - Patrice, nemaš pojma što radiš - rekao je. - Nemaš pojma o tome što se događa. Mogu jednostavno upucati psa - ili Jodya, i doći do krvi koju trebam. Možda bi to bio najjednostavniji način. Tekje s vremena na vrijeme uspijevao ovladati vlastitim mišićjem, nije je više mogao držati na nišanu. Patrice nije vjerovala da bi on mogao pucati. Ne, Jeremy Dorman, nikako. S uzvikom, navalila je preko ograde trijema, bacila se poput bornoga ovna da bi srušila Dormana na tlo. Kada ju je ugledao kako juriša, zateturao je unatrag, na licu mu se očitavao užas. - Nemoj! Ne dodiruj me! Tada se zabila u njega, revolver mu je ispao iz ruke, srušila gaje na tlo. -Jody, bježi! Nemoj stati! Dorman se izvijao i trzao, pokušavao ju je zbaciti sa sebe. - Patrice, nemoj! Dalje od mene! Ne prilazi mi! -Ona se nastavila tući s njime, grebla ga, udarala. Koža mu je bila kliska i sluzava... Bez riječi, Jody i pas pojurili su u šumu.

DVADESET SEDAM Koliba Kennessyevlli Oregonsko priobalno podru čje Petak, 13:26 Gusta šuma opkoljavala gaje. Grane su mu grebale lice, vukle ga za kosu, derale mu majicu - Jody nije prestajao trčati. Posljednje majčine riječi koje je čuo bile su njezin očajan uzvik. -Jody, bježi! Nemoj stati! Tijekom posljednja dva tjedna Patrice gaje vježbala da se boji i strahuje. Stvarali su planove za nuždu. Jody je znao da ga traži gomila ljudi, moćnih i smrtonosnih. Netko je izdao njegovoga oca, spalio čitav istraživački kompleks. On i majka odvezli su se u noć, automobilom bi sišli s ceste, parkirali ga i prespavali u njemu, vozili se od mjesta do mjesta prije nego što su doprli do kolibe. Majka mu je neprekidno ponavljala da ne smiju vjerovati nikome - sada je shvatio da se to odnosilo čak i na samog Jeremya Dormana. Jeremy koji mu je bio poput ujaka, koji se s njime igrao kad god bi se on i njegov otac uspjeli nakratko osloboditi poslova. Jody sada nije razmišljao; djelovao je sukladno naredbama. Otrčao je do stražnjih vrata, pa preko tratine do šume. Vader je ujurio među guste jele pred njim, lajući kao da izviđa sigurnu stazu. Koliba mu je ubrzo nestala za leđima, Jody je skrenuo oštro ulijevo, uputio se uzbrdo. Preskočio je srušeno stablo, lomeći napuklo granje; zaorao je kroz trnoviti guštik. Oko nogu su mu se plele puzavice, ipak, produžio je posrćući. Posljednja dva tjedna istraživao je šumu iza kolibe. Majka je bdjela nad njim, neprekidno provjeravajući nije li upao u kakvu nevolju, ili predaleko odlutao, ipak, Jody je uvijek nalazio vremena da zalazi među stabla. Shvaćao je gdje je trebao poći kako bi najbolje izbjegao potjeru. Znao je put. Znao je i nekolicinu skrivenih mjesta u šumi, ali, nije se mogao sjetiti koje bi skrovište sada bilo dovoljno dobro i sigurno. Majka mu je rekla da bježi, nije je mogao iznevjeriti. Ako uspijem dobiti na vremenu, imat ćeš prednost u polasku, bila mu je rekla. - Jody, čekaj! - začuo je glas Jeremya Dormana, koji je u sebi nosio nepoznate i grgljave prizvuke. - Hej, Jody, sve je u redu. Neću ti učiniti ništa nažao. Jody je na trenutak zastao, ipak je produžio. Vader je glasno zalajao i provukao se ispod jednog oborenoga debla, nakon toga zavioje uz kamenitu padinu. Jody je posrtao slijedeći ga.


[email protected]


- Jody, dođi ovamo. Moram razgovarati s tobom -dozivao ga je Dorman izdaleka, stojeći pokraj kolibe. Jodyje znao daje Dorman toga trenutka zašao među drveće, slijedio gaje. Zastao je na trenutak hvatajući zrak. Zglobovi su ga još uvijek znali zaboljeti, u njima bi tada osjetio neobično titranje, kao da su neki dijelovi njegovoga tijela zaspali - ipak, ta nelagoda bila je ništavna u usporedbi s onim stoje ranije iskusio, kada je proživljavao najgore napade leukemije, kada je uistinu priželjkivao smrt ne bi li mu ona zaustavila bolove u samoj koštanoj srži. Sada se Jody osjećao dovoljno zdravim da nastavi s ovim naporom - ipak, nije želio da sve to potraje dugo. Koža mu se naježila, znoj mu je curio po leđima, niz vrat. Čuo je Dormana kako lomi granje i probija se među stablima; bio je opasno blizu. Kako se Dorman mogao kretati tako brzo? - Mama te želi vidjeti, čeka te dolje, u kolibi. Jody se sjurio niz padinu u malenu udolinu u kojoj je potočić tekao preko stijena i polomljenih grana. Prije dva dana igrao se skačući s kamena na deblo i izbojke, prelazeći brzicu, pokušavajući ne pasti. Sada je dječak žurio najviše stoje mogao. Na polovici prijelaza poskliznuo se na mahovinom obrasloj gromadi, desna mu je noga upala u ledeno hladnu vodu koja je milovala rubove stijene. Ispustio je iznenađeni siktaj, povukao namočenu nogu iz brzice, i nastavio prelazak. Mama gaje uvijek opominjala da ne smije smočiti cipele... Jodyju je bilo jasno daje bijeg sada daleko važniji, te da vrijedi riskirati. Dorman je ponovno zavikao - Jody, dolazi ovamo! - Zvučao je razljućeno, riječi su mu zvučale sve oštrije. - Dođi, molim te! Samo mi ti možeš pomoći. Jody, dođi, molim te! Promočene obuće, Jody se uspeo na obalu. Duboko je udahnuo kako bi mogao nastaviti trk. Zgrabio je borovu granu, na dlan mu se zalijepila smola. Povukao se iz udubine na ravnije tlo, na kojemu je mogao bolje potrčati. Na boku je imao šavove koji su mu oko bubrega i želuca izazivali oštre valove bola; pritisnuo je dlanom bolno mjesto kako bi mogao nastaviti bijeg. Jody nije shvaćao što se događa, iako, vjerovao je vlastitome strahu, vjerovao je majčinome upozorenju. Zakleo se da ga Jeremy Dorman neće uloviti. Zastao je, zadihan naslonio se na drvo; pozorno je osluškivao zvukove potjere. Na dnu padine, na drugoj obali potoka, ugledao je krupnu pojavu Jeremya Dormana u njegovoj poderanoj košulji. I na tako velikoj razdaljini, u sjenovitoj šumi, pogledi su im se sreli. U dubini Jeremyevih očiju Jody je ugledao potpunoga neznanca, potrčao je iz sve snage. Srce mu je udaralo, hvatao je dah. Probijao se kroz guštik koji gaje zadržavao. Iza njega, Dorman se bez teškoća probijao kroz nisko raslinje. Jody se uzverao uz padinu, kližući se na mokrome lišću. Znao je da neće još dugo moći izdržati ovako veliko naprezanje, činilo mu se da Dorman nije ni najmanje usporio. Dotrčao je do malene udoline, s gusto posijanim mrtvim stablima i kamenim izbojcima obraslima mahovinom. Stabla i sjene stajali su gusto oko njega. Znao je da ga Dorman tamo neće primijetiti, imao je priliku uskočiti u vlažnu jazbinu smještenu između natruloga debla i napukle stijene. Grančice, puzavice i raslinje pucketalo je dok se smještao u svojemu skrovištu. Sjedio je u tišini, pluća su mu se napinjala, bilo mu je udaralo. Osluškivao je Dormanove korake. Nije čuo majku, pobojao se da leži ranjena u kolibi, što joj je Dorman učinio, stoje morala žrtvovati da bi njemu omogućila bijeg? Teški koraci lomili su šumsko tlo, ali gaje Dorman prestao dozivati. Jody se sjetio kako su se na njegovome Nintendu igrali lovice, kako su on i Jeremy bili najveći protivnici u smrtonosnim utrkama na zemlji, ili na nekim drugim svjetovima. Ovo sada bilo je stvano, na kocki je bilo daleko više od broja osvojenih bodova. Dorman se primicao, razmicao je guštik, naprezao je vid gledajući kroz šumsku polutamu. Jody je sjedio u napetoj tišini, molio se da njegovo skrovište ostane neotkriveno. Vader je zalajao negdje u daljini, Dorman je zastao i okrenuo se u drugome pravcu. Jody je uvidio mogućnost za bijeg i pokušao se izvući, ali je odgurnuo jednu otpalu granu, te se pomno uravnotežena cjepanica stro-poštala na suhe grančice. Dorman se ponovno ukočio, a tada je svom brzinom pojurio prema Jodyevome skrovištu. Dječak se ponovno sklupčao pod srušeno deblo, pripio se uz klizavu stijenu, gmizao je prema drugome kraju udoline. Pridigao se i ponovno potrčao, držeći glavu nisko, odgurujući grančice dok je Dorman vikao za njim, mučno se probijajući kroz guštik. Jodyje pogledao preko ramena da vidi koliko mu se primakao njegov progonitelj.


[email protected]


Dorman je podigao i ispružio svoju mesnatu ruku, upirući je prema njemu. Jody je revolver primijetio u trenutku kada je ugledao kako iz usnika cijevi suklja plamen. Glasan prasak odjeknuo je šumom. Komad od-lomljene kore i komadići borovoga stabla odletjeli su u zrak samo pola metra iznad njegove glave. Dorman je pucao na njega! - Dolazi ovamo, i to odmah, proklet bio! - zaurlao je Dorman. Prigušujući krik, Jodyje uskočio u gusto grmlje iza drveta koje gaje zaštitilo. Kroz šumski polumrak čuo je Vadera kako laje i cvili, kao da gaje životinja hrabrila. Jodyje svome psu vjerovao mnogo više nego što je ikada vjerovao Je-remyu Dormanu. Jodyje ponovno potrčao, dlanom je pritiskao bok. U glavi mu je bubnjalo, srce mu je tuklo poput motora trkaćega automobila. Iza njegovih leđa Dorman je pljuskao prelazeći ledeni potok, nije se niti potrudio preskakati preko stijena. -Jody, dolazi ovamo! Jody je očajnički trčao prema zvuku psećega laveža - i prema, nadao se, sigurnosti.

DVADESET OSAM Oregonska divljina Petak, 13:03 Tegljač s trupcima zaustavio se napola sletjevši s ceste u plitki jarak, kabina mu je bila nagnuta pod neprirodnim kutem; nalikovao je nekakvome pretpovije-snome čudovištu slomljenoga vrata. Kada su se policijskim patrolnim automobilom dovezli do kamiona, Mulderu je u trenutku postalo jasno da nešto nije u redu. Prizor je bio nešto više od obične prometne nezgode. Pokraj tegljača, na ugibalištu, stajao je crveni Fordov kamionet, iz kojega se", dokje policajac l.irred Penwick zaustavljao patrolni automobil, izvukao muškarac u plastičnoj kabanici. Promatrajući prizor, Mulder je zapazio vijugave tragove guma na mokroj travi. Tegljač s trupcima vijugao je bez nadzora prije nego što se s mukom zaustavio na ovome mjestu. Vjetrobran patrolnoga automobila poprskale su prve kapljice kiše, Jared je uključio brisače. Uzeo je mikrofon, pritisnuo prekidač za odašiljanje i radiovezom javio postaji da su stigli na poprište. Čovjek s kamionetom čekao ih je pokraj svojega vozila, stajao je zgrbljen u plastičnoj kabanici dokje policajac krenuo prema njemu. Mulder je pošao za njim, stezao je ogrtač kako bi se ugrijao. Vjetar i kiša mrsili su mu kosu, iako, protiv toga nije mogao učiniti ništa. - Dominic, sigurno nisi dirao ništa? - zapitao gaje Jared. - Nemam ni najmanju namjeru približavati se tome - odgovorio je čovjek s kamionetom, sumnjičavo pogledavajući Muldera. - Taj tip u tegljaču stvarno je strašan. - Ovo je agent Mulder, FBI - rekao je Jared. - Vozio sam cestom - progovorio je Dominic, ne skidajući pogleda s Muldera; nakon nekog vremena pogled mu je skrenuo i zaustavio se na nakrivljenome tegljaču. - Kada sam ugledao tegljač, pomislio sam daje vozač izgubio nadzor zbog kiše. Moglo je biti to, ili je učinio što vozači kamiona često rade, siđu s ceste i spavaju — na ovome potezu promet nije pretjerano gust, ipak, ovako parkirano vozilo opasno je za promet; nije postavio sigurnosni trokut, a trebao je to učiniti. Mislio sam ga malo gnjaviti. Dominic je rukom s lica otresao kišne kapi prije nego stoje odmahnuo glavom. Zastao je. - Onda sam pogledao unutrašnjost kabine. Zaboga, nešto takvo još nikada nisam vidio. Mulder je ostavio Jareda pokraj vlasnika kamioneta i uputio se prema tegljaču. Uhvatio je kvaku navratima s vozačeve strane i oprezno se podigao zakoračivši na stubu. U kabini, vozač tegljača ležao je izvaljen na leđima, raširenih ruku, prekriženih nogu, koljena su mu se uk-liještila ispod upravljača; izgledao je poput žohara kojega je istrebljivač poprskao otrovom. Vozačevo punašno lice bilo je iskrivljeno i oteklo, na njemu su izbile kvrge, čeljust mu se ovjesila. Bjeloočnice su mu bile posivjele i zamućene, bile su obrubljene crvenilom koje je bilo jezivije od popucalih očnih kapilara. Purpurno-crne mrlje, nalik leopardovima izbile su mu svuda po koži, kao da se u njegovome krvotoku eksplodirale sve stanice. Prozor kabine bio je dokraja podignut. Kiša je neprekidno curkala s nakrivljenoga krova kabine niz suvozačev prozor. S nutarnje je strane vjetrobransko staklo bilo mjestimično zamagljeno. Mulderu se učinilo da iz tijela izlaze rijetki stupovi pare. Još uvijek stojeći na stubi, Mulder se okrenuo prema prometniku koji gaje znatiželjno promatrao stojeći pokraj kamioneta. - Možete li provjeriti registracijske brojeve? - zapitao gaje Mulder. - Provjerite možete li saznati tko je bio taj tip i kamo je vozio!


[email protected]


Mulderaje prizor još jednoga ovako zastrašujućega mrtvoga tijela, toliko blizu mogućega mjesta na kojemu su se nalazili Patrice i Jody Kennessy ispunio osjećajem nemira - bilo je toliko blizu mjestu kamo ih je Scully otišla potražiti. Prometni mu se policajac približio, popeo se i kroz vozačev prozor pogledao unutrašnjost kabine; izgledao je kao da se nalaze u peep-showu. —Ovo je odvratno -rekao je. - što mu se dogodilo? - Nitko ne smije dodirivati tijelo sve dok ovamo ne dovedemo stručnjake - hladno je rekao Mulder. -Okružni mrtvozornik iz Portlanda već se susreo s ovakvim slučajem. Trebali biste pozvati njega, budući da on zna što treba činiti. Prometnik je oklijevao. Izgledao je kao da mu se glavom motaju još stotine pitanja; ipak, šutke je otišao do patrolnoga automobila i javio se radiom u centralu. Mulder je obišao kamion sprijeda,; promatrao je kako se kabina nagnula udesno, umalo prevrnuvši kamion. Trupci su bili lancima pričvršćeni za dugačku prikolicu. Možda su vozača obuzeli grčevi, te je s teškim vozilom sišao s ceste; na sreću nogu je nekako uspio maknuti s papučice gasa. Tegljač s trupcima sam se zaustavio na ovoj uzbrdici, nije se zabio ni ujedno stablo, niti se prevalio preko strmije padine na drugoj strani ceste. Mulder se zagledao u rešetku hladnjaka, kiša je ponovno ojačala. Vodene kapi klizale su mu niz leđa. Podigao je ramena; stegnuo je ovratnik ogrtača pokušavajući ostati barem malo suh. Mulder je nastavio šetnju oko kamiona. Sišao je u jarak. Cipele su mu zapljuskale po vodi; oko poruba na hlačama počeo mu se petljati korov. Kada potpuno pro-kisne, vjerovao je, vjerojatno će mu biti posve svejedno pojačava li kiša ili ne. Tada je primijetio da su vrata na suvozačevoj strani otvorena. Sledio se; odjednom je počeo razmišljati o mogućnostima, što ako je u kamionu bio još netko, nekakav putnik - netko tko je putovao s vozačem, možda kakav autostopist? Nositelj ovoga smrtonosnog biološkog agensa. Mulder je oprezno prišao pritvorenim suvozačevim vratima. Osvrćući se preko ramena, pregledavao je nedaleki rub šume, visoki korov, pitajući se hoće li ugledati još jedan leš, tijelo putnika koji je podlegao sličnim grčenjima, alije nekako uspio isteturati iz kabine i srušiti se na otvorenome. Nije ugledao ništa. Kiša je počela jače padati. - Agente Mulder, što ste otkrili? - viknuo je prometni policajac. - Još uvijek provjeravam - odvratio je. - Ostanite gdje ste! Prometnik se ponovno javio. - Dobio sam port-landskoga mrtvozornika i još nekolicinu ovdašnjih redarstvenika; svi su na putu ovamo. Još malo i možemo ovdje napraviti tulum. - Tada je, sretan što Muldera može ostaviti da istražuje na miru, pozornik Penwick svoju pozornost upravio na razgovor s vlasnikom kamioneta. Mulder je oprezno otvorio teška vrata na suvozačevoj strani, šarke su zaškripale dok se kovina zanjihala prema van. Otkoračio je i zagledao se u unutrašnjost kabine. S mjesta s kojega je promatrao, mrtvi je vozač izgledao još više izvijen i iskrivljen. Na vjetrobranu i prozoru na vozačevoj strani nahvatala se para koja je stvorila aureolu. Zrak je imao vlažan zadah, ali se nije osjećao onaj oštar vonj smrti. Unatoč zastrašujućem stanju, smrt je nastupila nedavno. Ipak, Muldera je najviše zanimalo suvozačevo sjedište. Ugledao je niti i krpice tkanine koje su ostale od košulje koju je netko razderao ili poderao. Potočići čudne svjetlucave i ljepljive tvari nahvatali su se na presvlaku sjedišta. Neka vrsta skrutnute... sluzi, nalik onoj koju je Mulder vidio na tijelu mrtvoga čuvara. Progutao je slinu. Nije se želio približavati; pazio je da ne dodirne ništa. Prizor je bio uistinu jednak onome koji su vidjeli u okružnoj mrtvačnici. Mulder je bio uvjeren da je taj nepoznati otrov, ta smrtonosna tvar, posljedica Kennessyevih nekontroliranih istraživanja. Nesretni je vozač kamiona vjerojatno pokupio nekoga koji gaje, u ovako stiješnjenome prostoru inficirao. Nakon što je kamion sletio s ceste, a vozač umro, tajanstveni je putnik krišom kliznuo iz kabine i pobjegao. Samo, kamo je mogao poći? Mulder je ugledao četvrtasti komad nečega nalik papiru koji je ležao na podu pod suvozačevim sjedištem. Isprva je pomislio da je riječ o omotnici ili nekakvoj markici, tada je shvatio da je to fotografija, svijena i napola skrivena u sjeni koju je bacalo sjedalo. Mulder je iz džepa izvukao kemijsku olovku. Nagnuo se naprijed, pazeći da ni u kojem trenutku ne dodirne sluzavi sloj. Bio je to riskantan potez, ali je u svojoj nutrini osjetio da mora požuriti. Ispružio je ruku s olovkom, te s njome povukao svijenu fotografiju prema sebi. Na rubovima fotografije nahvatale su se niti, kao da je ispala iz džepa na košulji tijekom nekakve borbe ili tučnjave.


[email protected]


Olovkom je okrenuo fotografiju. Tu sliku Mulder nikada prije nije vidio, ali je nedvojbeno prepoznao ženu i dječaka. Proteklih nekoliko dana viđao ih je prilično često, pokazujući njihove snimke stotinama ljudi tijekom njihove potrage za Patrice i Jodyem. To je značilo samo jedno; tkogod je bio putnik u kamionu, tkogod daje u sebi nosio nanotehničku kugu, bio je na tragu, također nekako povezan sa ženom i njezinim sinom. Kretao je istim pravcem kojim se zaputila i Scully. Mulder je odbacio olovku u kabinu, ne usuđujući se vratiti je u džep. Dok se žurno uspinjao na cestu, prometni gaje policajac pozvao iz svojega automobila, mahao mu je. -Agente Mulder! Mulder se udaljio od kamiona, bio je promrzao i mokar, osjećao je sve veću napetost. Smeten pozivom, Mulder je krenuo prema patrolnome automobilu da bi vidio što želi pozornik Pemvick. - Nekoliko kilometara od nas na ovoj cesti nalazi se mosna vaga za kamione. Rijetko je otvorena, ali prometna policijaje na njoj postavila automatske kamere za nadzor. Natjerao sam svoje u centrali da premotaju snimke nekoliko sati unatrag, da vide hoće li pronaći snimku prolaska kamiona. - Penwick se osmjehnuo, Mulder je kimnuo, pozdravljajući time čovjekovo zdravo razmišljanje. - Na taj način možemo postaviti pravilan vremenski okvir događaja. - I jeste li pronašli nešto? - upitao je Mulder. Pozornik se ponovno osmjehnuo. - Dvije slike. Na jednoj je, u 10:52, snimljen prolazak tegljača s trupcima. Na drugoj, nekoliko minuta prije, uhvatili smo čovjeka kako prolazi pokraj postaje. Na ovoj je cesti promet vrlo rijedak. - Možemo li dobiti snimke? - živo je upitao Mulder, smještajući se na prednje sjedište patrolnih kola, i promatrajući maleni zaslon postavljen ispod ploče na kojoj je bio smješten računalni sustav. - Mislio sam si da biste ih željeli pregledati – rekao je Penwick, petljajući po kontrolnoj ploči. - Sad sam je imao... aha, evo je. Prva je snimka prikazivala tegljač s trupcima kako prolazi cestom, bio je to očevidno onaj isti koji je završio u jarku. Digitalni sat na dnu zaslona potvrđivao je prometnikovu izjavu. Ipak, Muldera je daleko više zanimalo nešto drugo. - Želim vidjeti onoga drugoga, autostopista. - Obrve su mu se nabrale dok je pokušavao izmisliti neke druge mogućnosti. Ako je nanotehnološki virus bio uistinu toliko smrtonosan, zaraženi vozač kamiona nije mogao dugo preživjeti u zatvorenome prostoru. Sljedeća je snimka bila pomalo mutna, ali je prikazivala čovjeka koji je pješačio blatnjavim rubom ceste; činilo se kao da mu kiša ni najmanje ne smeta. Pogledao je ravno u objektiv kamere smješten na postaji, kao da žudi zastati tamo i skloniti se, ali je trenutak poslije ipak produžio. Mulder je vidio dovoljno. Pregledao je slike iz dosjea, pregledao je DyMarovu kartoteku u kojoj je pronašao snimke dvojice istraživača koji su navodno poginuli u požaru koji je uništio sve. Bio je to Jeremy Dorman — pomoćnik Davida Kennessya. I još je uvijek bio živ. Ako je Dorman u DyMaru bio izložen nečemu, u tom je slučaju u svome organizmu nosio neku tvar koja je dosad ubila najmanje dvojicu ljudi. Izvukavši se iz patrolnoga automobila, nemirno je promatrao prometnika. - Prometnice Pemvick, morate ostati ovdje i osigurati mjesto nesreće. Ovo mjesto je izuzetno pogibeljno. Ne puštajte nikoga blizu tijela, čak niti u kabinu, bez propisne zaštitne opreme! - U redu, agente Mulder - odgovorio je policajac. - Gdje ćete vi biti? Mulder se okrenuo Dominicu. - Gospodine, ja sam federalni agent. Morat ću se poslužiti vašim vozilom. - Mojim kamionom? - rekao je Dominic. - Moram pronaći svoju partnericu. Bojim se da bi mogla biti u velikoj opasnosti. - Prije nego što se Dominic uspio pobuniti, Mulder je otvorio vrata kabine Fordovoga kamioneta i ispružio lijevu ruku. - Ključeve, molim. Dominic se upitno zagledao u prometnoga policajca, ali je Penwick samo slegnuo ramenima. - Pregledao sam njegove isprave. On je pravi agent. - Tada je Pen-wick nabio šešir kako bi se zaštitio od kiše. - Dominic, ne brini! Ja ću te odvesti kući. Vlasnik kamioneta namrštio se kao da to pitanje prijevoza nije izvor njegove zabrinutosti. Mulder je bučno tresnuo vratima, stari se motor pokrenuo s ugodnim brujanjem. Malo se mučio s mjenjačem, pokušavajući se prisjetiti kako se upotrebljava kvačilo, te je pritisnuo papučicu gasa. - Pazite mi na kamion! - zaurlao je Dominic. - Nemam ni najmanju želju petljati se s osiguravajućim društvima!


[email protected]


Mulder je dokraja nagazio gas, nadajući se da će na vrijeme pronaći Scully.

DVADESET DEVET Koliba Kennesvevih Oregonsko priobalno podru čje Petak, 13:45 Scully se počela gubiti na zavojitim blatnim putevi-ma koje su usjekli drvosječe, ali nakon opreznoga i složenoga skretanja u obliku slova Ykojeje izvela na uskome putu, konačno je pronašla prilaznu cestu točno kako ju je opisala Maxie u prodavaonici koja je ujedno bila i umjetnička galerija. Nije primijetila poštanski sandučić, samo metalnu ploču sa zagonetnim brojem koji je mogao označavati mjesto za nadzor požara, ili za odvoz otpada. Bio je to neupadljiv puteljak, izrovan kroz gusto nisko raslinje. Penjao se preko ruba padine i nestajao negdje u skrivenoj udolini. Dakle, to je bilo mjesto - mjesto na koje su Patrice i Jody Kennessy vjerojatno odvedeni, ili možda sami otišli da bi se sakrili. Scully je vozila puteljkom najbrže što se usuđivala, prelazeći blatne jamice i grbe. Na uzvisini, šuma joj se opasno približila s obje strane automobila. Grane su udarale i greble njezine retrovizore. Ubrzala je prelazeći veliku izbočinu, vjerojatno neki davno zakopani trupac i došla do vrha uspona. Spuštajući se padinom, dno automobila greblo je po šljunku. Pred njom, na očišćenoj tratini, sa svih strana okruženoj gustom šumom, stajala je osamljena koliba. Savršeno skro-vište. Skromna i ponešto grubo izrađena kuća činila joj se još izdvojenijom i gotovo nevidljivom; čak i više od prebivališta ekološke skupine koje su ona i Mulder jučer posjetili. Nastavila je oprezno voziti naprijed, zamijetila je blatom poprskani automobil parkiran uz bok kolibe, gdje ga je valovita limena nadstrešnica štitila od kiše. Bio je to Volvo, automobil kakav bi vozio mladi istraživač na polju medicine, pomalo vuppie; to nije bio stari kamionet ili terenski automobil kakve su nabavljali ljudi stalno nastanjeni u ovim planinama. Srce joj je počelo brže udarati. Osjećala je daje došla na pravo mjesto; izdvojeno, zastrašujuće. Bila je kilometrima udaljena od bilo kakve pomoći, kilometrima izvan dometa i najslabijega telefonskoga signala. Ovdje se mogao sakriti bilo tko, na ovakvom se mjestu moglo dogoditi bilo što. Zaustavila je automobil pred kolibom i nekoliko trenutaka čekala. Situacija je bila pogibeljna. Do kolibe je došla sama, bez podrške. Ni na koji način nije mogla saznati skrivaju li se Patrice i Jody ovdje svojevoljno, ili ih na ovome mjestu netko drži zatočene kao taoce, netko naoružan. Dok je izlazila iz automobila, osjećala je kako joj bubnja u glavi. Boje su joj bljesnule pred očima. Zastala je na trenutak, umirujući se dubokim udisajima; bučno je zatvorila automobilska vrata. - Hej?! Nije se približavala potajno. Itko, tko je bio u kolibi vjerojatno je već čuo kako dolazi, vjerojatno čak i prije nego što se automobilom uspela na vrh padine. Nije mogla ostati neprimijećena. Morala je igrati otvoreno. Scully je nekoliko sekundi stajala pokraj automobila, iščekujući. Lijevom je rukom izvadila korice s iskaznicom, desnu je držala na svojemu službenom pištolju Sig Sauer, koji je nosila o boku. Bila je pripravna na sve. Najviše od svega željela je vidjeti Jodya i srediti da dječak dobije svu potrebnu liječničku njegu i skrb. - Hej? Ima li koga? - viknula je, dovoljno glasno da je čuju i u unutrašnjosti kolibe. Načinila je dva koraka udaljujući se od automobila. Scully je koliba podsjećala na kuću prepunu duhova. Prozori su bili zatamnjeni, neki su bili zaklonjeni zavjesama. Unutra se ništa nije micalo, do nje nije dopirao nikakav zvuk... ali su vrata bila pritvorena. U drvenome okviru vrata Scully je spazila svježe udubljenje, svijetle strugotine... tragovi malokalibarskoga zrna. Stupila je na klizav drveni trijem. - Ima li koga u kući? - ponovila je. -Ja sam federalni agent. Dok je neodlučna stajala pred ulaznim vratima, okrenula se i na lijevoj je strani, u visokoj travi pokraj kolibe spazila tijelo. Ljudsko tijelo; nepomično. Sledila se, svi osjeti su joj se dokraja probudili; tada je prišla rubu trijema, pogledala je preko ograde. Žena je na prsima ležala u visokoj travi. Dok joj je, čak i u smrti, ostao izraz mraka i beznađa. Koža joj je bila prošarana brojnim krvavim podljevima, posljedicama potkožnih oštećenja; površinu kože iskrivljavale su podivljale izrasline svih oblika i veličina. Oči je imala čvrsto stisnute; na kapcima je Scully uočila sićušne krvave mrlje. Ruke je ispružila poput kandži; kao da je umrla, do posljednje kapi krvi boreći se protiv neke strahote. Scully je ostala zatečena. Stigla je prekasno.


[email protected]


Uzmaknula je; znala je da se ne smije približiti, niti dodirnuti vjerojatno zaraženo tijelo. Patrice je bila mrtva. Sada joj je još samo preostalo pronaći Jodya i čuvati ga - osim ako se i njemu već nije nešto dogodilo. Slušala je vjetar koji je šaputao u krošnjama visokih jela, šuškanje koje su proizvodile iglice trljajući se jedna o drugu. Oblaci su bili teški, prijetili su kišom. Začula je nekoliko ptica i nekolicinu šumskih zvukova, ali ju je tišina i opustjelost mjesta okruživala, pritiskala. Tada je začula pseći lavež daleko u šumi, oštar zvuk koji je odavao uzbuđenje - trenutak kasnije zazvonio je prasak hica. - Dolazi ovamo, proklet bio! - Začula je riječi; glas je bio zamućen udaljenošću, grub od prijetnji. - Jody, dolazi ovamo! Scully je izvukla pištolj i pošla prema šumi, slijedila je glasove. Jody je još uvijek bio tamo, borio se za život - a čovjek, kugonoša, onaj koji je zarazio Patrice Ken-nessy, gonio je dječaka. Scully gaje morala pronaći prije njega. Potrčala je prema šumi.

TRIDESET Koliba Kennessyev, Oregonsko priobalno podru čje Petak, 13:59 Bez obzira kamo se Jody trčeći zaputio, Dormanje trčao za njim. Jedino preostalo sklonište kojega se mogao sjetiti bilaje koliba, sada izgubljena u beskraju guste šume. Malena zgrada nije bila neko savršeno sigurno mjesto, ali se Jody nije mogao sjetiti ničega boljega. U njoj bi barem mogao pronaći nekakvo oružje, nešto čime bi mogao uzvratiti napad. Majka mu je bila snalažljiva; Jody bi mogao biti poput nje. Posljednjih nekoliko tjedana naučila ga je mnogočemu. Jodyje počeo skretati u širokome luku, zaobišao je tratinu i kolibi počeo prilaziti straga. Vader je i dalje la-jao negdje u šumi; povremeno bi trčao pokraj Jodya, nakon toga bi odlutao, kao da je spreman za lov, ili za igru. Jody se pitao ne smatra li crni labrador sve ovo nekakvom igrom. Nastavio je posrtati; u nogama je osjećao bol kao da mu je netko u koljena umetnuo oštre metalne klinove. Bok mu je od bolova gorio. Oštre grane i borove iglice izgrebale su mu lice, ali dječak svoju pozornost nije posvećivao tim manjim ozljedama; one će brzo zacijeliti. Grlo mu je bilo suho, nije mogao uhvatiti zrak. Najtiše stoje mogao, teturao je besciljno, nasumce, iako je, nakon tjedana tijekom kojih mu je jedina moguća zabava bila lutanje po šumi, dobro znao kako će pronaći kolibu. Vader će ga slijediti. Njih dvojica zajedno mogli bi se izvući, i majka... ukoliko je još uvijek bila na sigurnome. S uzvisine Jody je vidio malenu zgradu i čistinu pred njom. Stigao je dalje nego stoje mislio; u tome je trenutku primijetio još jedan automobil na prilaznoj cesti. Taj auto bio mu je nepoznat. Preplavila ga je hladna jeza. Još netko uspio ga je otkriti! Netko od onih ljudi na koje gaje njegova majka upozoravala. Čak i ako mu uspije nadmudriti Jeremya Dormana i pobjeći natrag, u kolibu, hoće li ga tamo čekati netko drugi? Hoće li mu taj drugi možda pomoći? Takvo nešto nije mogao znati. U ovome trenutku opasnost koja mu je najviše prijetila bila mu je daleko bliža. Dorman je jurio za njim poput teškoga kamiona, trčao je između stabala, rovao kroz grmlje, sve mu se više primicao. Jody nije mogao vjerovati kako se brzo kretao taj krupni muškarac, osobito što veliki laboratorijski asistent nije izgledao nimalo zdrav. -Jody, molim te! Neću ti nauditi, hoću samo razgovarati s tobom. Jody nije trošio dah na odgovor. Potrčao je, ravno prema stražnjem ulazu u kolibu, ali se u tome trenutku našao na strmoj padini, na kojoj je blatno klizište odsje-klo blagu kosinu. Dva divovska debla srušila su se iz korijena, otkotrljala, te u zemlji ostavila rupu nalik otvorenoj rani. Jody nije imao vremena zaobilaziti udubinu. Dorman mu se približavao prebrzo, sjurivao se niz padinu, pridržavajući se za stabla i održavajući se na nogama. Padina je izgledala previše strma. Nije se mogao spustiti niz nju. Tada je ponovno začuo pseći lavež. Na polovici puta, slijeva od klizišta, stajao je Vader raširenih šapa; na krznu su mu se nahvatali čičci i korov. Veselo je zalajao videći svojega mališana. Ne imajući drugoga izbora, Jody je odlučio poći za njim. Prešao je preko ruba klizišta i počeo se spuštati. Pomagao se rukama, prste je zarivao u hladno tlo, služeći se kamenim izbojcima kao uporištem, gledao je tražeći siguran put. čuo je kako nad njim krčkaju grančice, kako se grane svijaju ustranu, Dorman mu se primicao. Jody se pokušao brže kretati. Podigao je glavu i pogledao krupnu pojavu na gornjem rubu padine. Za-dahtao je - tada mu je ruka prokliznula.


[email protected]


Nogom je nagazio na labavu stijenu koja je iskočila iz tla poput truloga zuba iz desni. Započinjući svoj pad, pokušao je prigušiti vrisak. Prstimaje grebao po tlu, zarivao ih u blato, ali je tijelo klizilo, kotrljalo se, prevrtalo, odjeću su mu prekrivali blato i zemlja. Oko njega kotrljalo se kamenje. Kližući se i poskakujući po tlu, Jody je vidio Dor-mana koji je stajao na rubu klizišta, ruke su mu bile raširene poput kandži. Bio je pripravan sagnuti se i zgrabiti ga - ipak, dječak je bio predaleko, još uvijek je padao, sve brže i brže. Jody se kotrljao, udario je bok, a tada glavom o tlo; nije izgubio svijest, plašio se pomisli da bi mogao slomiti nogu, te više ne bi mogao bježati pred Dorma-nom. Oko njega letjela je zemlja i kamenje. Nije vikao, nije pustio ni glasa - konačno se zaustavio na dnu klizišta, udarivši o jedno srušeno stablo. Njegovo zapetljano korijenje stršalo je poput prljavštinom prekrivene žičane četke. Snažno je udario o deblo, ostao je ležati dašćući, boreći se za dah; pokušavao se pomaknuti. Leđa su ga boljela. Tada gaje obuzeo užas, ugledao je Jeremya Dorma-na kako trči niz strnu padinu, nekim čudom održavao se na nogama. Ispod nogu prštalo mu je kamenje i grude zemlje dok je za sobom ostavljao duboke tragove u mekom tlu padine. U ruci je imao revolver, mahao je njime kako bi Jodya natjerao da ostane gdje je pao -Jody se ionako nije mogao dovoljno brzo podići i potrčati. Dorman se zaustavio nad dječakom. Lice mu je bilo crveno... koža je izgledala kao da se miče, steže, topi poput posude s voskom koji se sprema proključati. Iscrpljenost i bijes iskrivili su mu crte lica. Podigao je revolver, zgrabivši ga objema rukama, usmjerio je cijev ravno prema Jodyu. Otvor cijevi nalikovao je kiklopskome oku, razjapljenim ustima smrtonosne otrovnice. Tada je Dorman objesio ramena. Nekoliko je trenutaka promatrao dječaka. - Jody, zašto mi sve ovo moraš toliko otežavati? Nisam li već dovoljno propatio - i ti, ti si isto tako mnogo propatio. - Gdje mije mama? - zapitao je Jody, dubokim udisajima hvatajući zrak. Srce mu je udaralo poput pneumatičkog čekića, dah mu je bio hladan poput mraza, u plućima je osjećao hladnoću koja ga je bola poput noževa. Mučno se pokušavao pridići na koljena. Dorman je mahnuo revolverom. -Jody, potrebno mije samo malo tvoje krvi i to je sve. Samo malo krvi. Svježe krvi. - Pitao sam, gdje je moja mama? - zaurlao je Jody. Dorman je izgledao kao da mu je licem prešao tornado. I dječak i čovjek bili su toliko usredotočeni jedan na drugoga da nisu čuli kako se približava još netko. - Stoj! Federalni agent! Dana Scully stajala je među stablima, udaljena pet metara od njih, raširila je noge, ruke je ispružila držeći u njima službeni pištolj, ciljajući u njih. - Ne miči se! - rekla je. Scully je bez daha slijedila zvukove potjere, pseći lavež, gnjevno izviknute riječi. Kada je naletjela na krupnoga čovjeka koji se nagnuo previše blizu Jodyu Ken-nessvu, znala je da mora spriječiti toga nositelja nečega nalik smrtonosnome virusnome raku - da ne dodirne dječaka. Obojica su, i čovjek koji je prijetio, i dvanaestogodišnji Jody pogledali u stranu, prema njoj, zatečeni. Jodyevo je lice preplavio izraz olakšanja, koji se u trenutku pretvorio u sumnjičavost. -Vi ste jedna od onih! - tiho se javio dječak. Scully je razmišljala koliko je Patrice Kennessy rekla svome sinu, koliko Jody zna o očevoj smrti i mogućoj zavjeri koja je obuhvaćala i uništavanje DyMara. Ipak, najviše ju je iznenadio dječakov izgled. Dječak je izgledao zdrav, nimalo mračan i iscrpljen, niti najmanje blijed ili boležljiv. Do sada bi prema svemu trebao biti u posljednjim fazama limfoblastičke leukemije. U svakom slučaju Jody je izgledao iscrpljeno, bio je iz-greban... vjerojatno gaje neprekidno progonila strava, patio je od nedostatka sna. Iako, nimalo nije izgledao kao netko tko umire od raka. Prije samo mjesec danaJodyje bio prikovan za postelju, nalazio se na rubu smrti. Sada je dječak trčao kroz šumu; Ovaj ga je muškarac uspio uhvatiti samo zato što se spotakao i pao niz strmu padinu. Krupnije muškarac Scully uputio kletvu, okrenuo se od nje i pokušao se primaći dječaku. - Gospodine, rekla sam, ne mičite se! — rekla je Scully Videći kako mu pištolj visi u ruci, pribojavala se da bi on mogao Jodya uzeti za taoca. - Spustite pištolj -rekla je - i predstavite se. Muškarac ju je pogledao pogledom prepunim iskrenoga gađenja i nestrpljenja; od njegovoga je pogleda osjetila studen. - Nemate pojma što se ovdje događa -rekao je. -1 prestanite se miješati. - Gladno se zagledao


[email protected]


u zarobljenoga Jodya, tada je još jednom pogledao Scully. -Jeste li vi jedna od onih? Odgovorite dječaku! Jeste li došli ukloniti nas obojicu? Prije nego stoje mogla odgovoriti, ili postaviti neko drugo pitanje, crna pojava koja je nalikovala na bornoga ovna koji se približavao brzinom rakete, izletjelaje iz niskoga raslinja i bacila se na čovjeka koji je prijetio Jodyu. U tomu je trenutku Scully prepoznala psa, crnoga labradora koji je nekim čudom preživio prometni udes, pobjegao iz veterinarske ambulante i pobjegao pridružiti se Patrice i Jodyu u bijegu. -Vader! -viknuojeJody. Pasje napao. Crni labradori obično nisu psi čuvari, ali je Vader zacijelo mogao osjetiti strah i napetost. Znao je tko je neprijatelj i napaoje. Krupni se muškarac okrenuo. Neočekivana prijetnja natjerala gaje da podigne pištolj i prst stavi na okidač - pas se zabio u njega, režeći i frkćući, zario mu je zube u ruku. čovjekje vrisnuo, podigao je slobodnu ruku pokušavajući se obraniti od navale - prst mu je stegnuo okidač. Prasakje zagrmio kroz divljinu udaljenu od glavnih cesta. Zrno kalibra .38 Jodya nije pogodilo u glavu, već mu se žarilo u prsa prije nego što se mogao baciti u stranu. Dječaku je krv prsnula iz leđa, zrno je njegovo krhko tijelo zabilo u srušeno drvo; kao da gaje netko nevidljivom niti naglo povukao unatrag. Jody je vrisnuo, tada je skliznuo niz kišom natopljeno deblo. Vader je. strijelca srušio na tlo. čovjek se pokušavao boriti s psom, ali je, odjednom pobješnjeli, crni labrador zagrizao u njegovo lice, njegovo grlo. Scully je pojurila prema ranjenome dječaku; pala je na koljena i, Jodyevu glavu položila u svoje krilo. - O, Bože moj! Dječak je zatreptao očima, raširenima od zaprepaštenja; pogled mu je već bio odlutao. Na usnama su mu se stvarali krvavi baloni, ispljunuo je krv. - Tako sam umoran. - Milovala gaje po kosi, nije se mogla prisiliti da ga ostavi i krene spašavati krupnoga muškarca koji ga je nastrijelio. Pasje nastavio režati; škljocaoje čeljustima, njušku je gurao u čovjekovo grlo, očnjacima mu je derao tetive. Čovjekuje iz ruke ispao pištolj iz čije se cijevi još uvijek dimilo. Šakom je udarao psa po prsnome košu pokušavajući ga time zbaciti sa sebe; bivao je sve slabiji. Scully se zagledala u rupu na dječakovim prsima iz koje se pjenila tamnocrvena krv. Rupa ravnih rubova stajala je usred nabujalog, titravog bazena krvi. Znalaje, prema položaju rane, daJodyu obična prva pomoć neće nimalo poboljšati njegovo stanje. - Ne, ne - rekla je. Prignula se, razderala je Jodyevu kt >šulju i zagledala se u ranu na lijevome plućnome kri-lu; zrno je zacijelo prošlo i kroz srce. Rana je bila teška smrtonosna. Dječak neće preživjeti. Jodyeva koža postala je sivkastoblijeda. Gubeći svi-|i\st, sklopio je oči. Iz rane je nastavila istjecati krv. Naginjući se nad dječakom, Scullyje iz sebe istjerali svo sažaljenje koje je za njega osjećala; umje prebacila n.i program hitne medicinske pomoći - dlan je položila ni ranu i pritisnula. Svom je težinom pritisnula tkaninu 11 Hgove košulje kako bi zaustavila krvarenje, čulaje kako p.is i dalje napada čovjeka kojega je srušio - napadao ga H pun gnjeva; bila je to njegova osobna osveta, izgledalo |i kao da je taj čovjek psu nanio nekakvo veliko zlo. 1M ully se koncentrirala da pomogne dječaku. Bilo kako, 11 n >rala je usporiti to strašno krvarenje iz rane.

TRIDESET JEDAN Koliba Kermessyeviri Oregonsko priobalno podru čje Petak, 14:20 Taj nenadani pokolj zaprepastio je Scully, dok je stajala tamo okružena gustom šumom činilo joj se da je vrijeme zastalo; njušila je miris krvi i crnoga baruta. Ptice i povjetarac zamrli su. Oklijevala je samo trenutak prije nego što se prebacila u svoj uobičajeni način razmišljanja, urođen federalnim agentima. Pritisnuvši svoj privremeni zavoj, uspravila se nad smrtno ranjenim dječakom i potrčala prema psu koji je još uvijek režeći ujedao čovjeka kojega je srušio. Zgrabila je Vadera za krzno na vratu, on joj se opirao svom snagom ramenih mišića i prednjih šapa. Njegova okrvavljena žrtva ležala je trzaj ući se u blatu, prekrivena lišćem i grančicama. Potegnula je psa i odvukla ga. Pas je nastavio režati. Scully je u tome trenutku shvatila koliko je bilo pogibeljno baciti se na pobje-šnjelu životinju koja je maloprije čovjeku iščupala grkljan. Ne čovjeku, ubojici. Crni se labrador, začudo, pokorio i oteturao, poslušno sjedajući na šumsko tlo. Gubicu mu je prekrivala krvava pjena, njegove sivkas-tosmeđe


[email protected]


oči bile su bistre i gnjevne; nije skidao pogled s paloga čovjeka. Scully je primijetvši njegove okrvavljene zube, protrnula. Spustilaje pogled prema čovjeku koji je prijetio Jo-dyu, koji je ustrijelio dječaka, čovjekovo grlo bilo je rastrgano. Košulja mu je visila u dronjcima, izgledala je kao da ju je razderala neka eksplozija koja se zbila u čovjekovoj utrobi. Iako je bio očito mrtav, čovjekova se ruka trzala i poskakivala poput žabe na stolu za seciranje, koža mu se nabirala kao da živi nekim vlastitim životom, kao da pod njom obitava kolonija žohara. Izloženi dijelovi njegove kože blistali su, mokri, sluzavi... sluz je nalikovala onoj koju je Scully pronašla tijekom obdukcije Vernona Ruckmana. Put mu je bila nejednako potamnjela... iako, tamne su se mrlje pomicale, blijedile, bili su to nekakvi pokretni podljevi koji su liječili prolazeći njegovom kožom. Taj je čovjek sigurno bio nositelj bolesti koja je u trenutku ubijala, od koje su umrli Patrice Kennessy i Vernon Ruckman, a vjerojatno i vozač kamiona čiju je smrt Mul-der otišao istražiti. Nije imala pojma tko je taj čovjek, ali joj je izgledao neobično poznat. Mora da je imao neke veze s DyMarovim Laboratorijem, s istraživanjima koje je provodio David Kennessy s neuobičajenim liječenjem raka kojega je želio razviti da izliječi svojega sina. Činilo joj se da vrijeme stoji. Scully je preko ramena pogledala crnoga labradora da vidi pati li i on od posljedica zaraze - očevidno, stanično razaranje nije se prenosilo na druge žive vrste. Vader je strpljivo sjedio, nije mahao repom, bio je sav usredotočen na njezine reakcije. Zacvilioje, kao daje pitao može li ona učiniti koliko i on da spasi dječaka. Okrenula se prema Jodyu koji je dahtao; krvario je iz rane u prsima. Otrgnula je rukav njegove košulje i taj privremeni kompres čvrsto pritisnula na otvorenu ranu. Bila je to ulazna rana - zrno nije prošlo i izišlo na Jodyevim leđima, ostalo je negdje u njegovim plućima, njegovome srcu... Scully nije mogla zamisliti kako je dječak još uvijek bio živ - unatoč svemu, nastavila ga je liječiti, čineći ono što je najbolje znala. I prije su joj njezini kolege, agenti, umirali na rukama, tijekom istrage ginuli su mnogi - ipak, osjećala je daje nešto sasvim posebno veže uz Jodya. Dvanaestogodišnjak je poput nje bolovao od neizlječivog oblika raka; oboje su, i on i Scully, bili žrtve igre sudbine, samo jedne stanice koja je pogrešno mutirala. Jodyu je njegov vlastiti ustroj već bio potpisao smrtnu presudu. Scully nije namjeravala dopustiti da ova strašna nesreća dječaku otme tih nekoliko posljednjih mjeseci života. To je bilo nešto stoje mogla nadzirati. Zarila je ruku u džep, kopala po njemu i izvukla mobitel. Drhtavim, okrvavljenim prstima pozvala je Mul-derov broj upisan u memoriju - sve stoje čula bio je statički šum. U ovim izdvojenim šumovitim brdima bila je izvan dosega. Tri puta je pokušavala, nadajući se i najslabijem signalu, slučajnome otvoru u elektromagnet-skome pokrovu ionosfere... ipak, nije imala sreću. Kao da joj je netko ometao vezu. Scully je ostala sasvim sama. Razmišljala je ne bi li otrčala do auta, te ga preko neravne tratine dovezla najbliže što uzmogne do klizišta, a tada odjurila do Jodya i odnijela ga do automobila. To bi bilo jednostavnije, samo kada bi automobil mogao prijeći preko mokre i neravne tratine. Ali, to bi također značilo da bi morala ostaviti Jodya. Pogledala je svoje ruke pokrivene krvlju koja se na njima nahvatala dok mu je pritiskala ranu, pogledala njegovo blijedo lice, poslušala njegovo slabo i isprekidano disanje. Ne, ne može ga ostaviti. Jody bi mogao umrijeti prije nego što se doveze natrag; sama je sebi obećala da dječaka neće ostavljati samoga. - Čini mi se da ću te morati nositi sama - mracnoje rekla, prignuvši se da podigne dječaka. - Iako mi to nije u opisu radnoga mjesta. Jodyjevo tijelo bilo je sitno i krhko. Iako se činilo da se uspio oduprijeti najgorim napadajima smrtonosne bolesti, nije dobio na težini; uspjelo joj je podići ga. Na sreću bili su nedaleko kolibe. Pokraj nje Vader se javio cviležom, želio im se pri-maći. Kada ga je pomaknula, Jody je zaječao. Pokušala mu je nanijeti što manje boli, iako nije imala izbora; morala ga je odnijeti do auta, a tada se vratolomnom brzinom sjuriti do najbliže bolnice... ma gdje se ta nalazila. Za njom je, na izgaženom šumskome tlu, ostalo ležati unakaženo i krvavo napadačevo tijelo. Krupni je čovjek bio mrtav, umro je pred njezinim očima. Kasnije će tehničari iz Odjela za dokazni materijal doći ovamo i proučiti dva mrtva tijela, muškarčevo i Pa-triceino. Samo, ti su događaji ležali u budućnosti. Tada će imati dovoljno vremena da poveže sve niti istrage, da objasni sve pojedinosti.


[email protected]


Zasad, jedino važno bilo joj je osigurati ovome dječaku liječničku skrb. Osjećala se potpuno bespomoćnom. Bila je sigurna da će bilo kakva prva pomoć koju mu može pružiti -čak i bilo koja neviđena operacija koju će nakon dolaska u neku bolnicu izvesti kirurzi u Hitnoj službi - stići samo jedan trenutak prekasno. Ipak, odbijala je predati se. Noseći ga u naručju, osjećalaje kako je dječak vruć, u groznici. Zapravo, bio je nevjerojatno vreo. Ipak, Scully nije mogla gubiti vrijeme razmišljajući o uvjerljivim objašnjenjima. Trčala je najbrže što je mogla, noseći ga negdje gdje će mu pomoći. Crni labrador trčao joj je za petama, tih i zabrinut. Jody nije prestajao krvariti, kapi rubinove boje ostajale su na šumskome tlu, na travi, na čistini koja je okruživala kolibu. Scully je svu svoju pozornost usmjerila na put pred sobom; žurila je prema unajmljenome automobilu. Morala je krenuti odavde, morala je žuriti. Dok je zaobilazila okuženo tijelo Patrice Kennessy, odvratila je pogled. Bila je sretna da Jody nije vidio svoju majku u ovome stanju. Možda čak nije niti znao što joj se dogodilo. Scully je stigla do auta i dječaka nježno položila na tlo; leđima gaje oslonila o stražnji odbojnik, te je otišla otvoriti stražnja vrata. Vader je zalajao i uskočio unutra, ponovno je zalajao kao daje time želi požuriti. Scully je podigla Jodyevo mlitavo tijelo i nježno ga smjestila u automobil. Priručni kompresni zavoj otpao je, natopljen krvlju. Ipak, krvarenje iz velike rane vidljivo je usporilo, krv se grušala. Scully se zabrinula, budući daje to moglo značiti daje Jodyevo srce usporilo rad, da je na rubu smrti. Na ulaznu ranu pritisnula je novi komad tkanine. Bacila se na vozačevo sjedište i pokrenula auto. Bezumnom se brzinom odvezla niz grbavi zemljani prilaz i prešla uzvisinu. Uputivši se prema cesti za prijevoz trupaca, grebla je dnom automobila po tlu, ali nije prestajala ubrzavati, nije više marila. Usamljena koliba okružena smrću i ubojstvima nestala im je iz vida. Na stražnjem je sjedištu Vader gledao kroz okno, ne prestajući lajati.

TRIDESET DVA Zgrada Državne uprave Crystal City, Virginia Petak, 12:08 U oskudno namještenome uredu Adama Lentza zazvonio je telefon; on je istoga trenutka podigao slušalicu. Vrlo mali broj ljudi znao je njegov izravni telefonski broj, dakle, pozivje morao biti važan, iako gaje prenuo iz njegovoga tihoga i usredotočenoga proučavanja zemljovida i detaljno izrađenih karata oregonske divljine. - Halo - rekao je. Glas mu je bio bezbojan. Lentz je slušao što govori njegov sugovornik na drugome kraju veze, osjetio je naglu navalu jeze. - Da, gospodine - odgovorio je. - Upravo sam za vas pripremao izvješće o napretku. To je bila istina, pozorno je pripremio zemljovid s oznakama pretraženih mjesta, popis svih pokušaja koje je načinio; profesionalni su lovci i istražitelji češljali planinsko područje zapadnoga Oregona. - Ustvari - nastavio je Lentz - spremio sam prtljagu, imam rezerviranu kartu. Za sat vremena letim za Portland. Tamo ću podići pokretni taktički stožer. Hoću biti na mjestu događanja kako bih se osobno mogao pobrinuti za to. Nastavio je slušati glas u kojem nije otkrivao nezadovoljstvo i prijekor, negdje u njegovoj pozadini začuo je jedva primjetan prizvuk sarkazma. Lentzov sugovornik nije tražio službeno izvješće. Ne u ovome trenutku. Ustvari, pokušavao je izbjeći sve pisane dokumente, tako da mu je Lentz telefonom ukratko priopćio stoje učinio kako bi otkrio mjesto na kojem su se skrivali Patrice i Jody Kennessy i njihov pas. Lentz se zagledao u topografske karte. Bezizražajn- t im je glasom nabrojio mjesta na kojima je njegovih šest skupina tragalo, češljajući područje jedna za drugom. Nije bilo potrebe da svoje napore preuveličava, da ikoga njima zadivi - trebao je samo pokazati svoju profesionalnost. Na krajuje do njega s druge strane žice dopro prijekoran ton. - Vjerovali smo da su svi podivljali uzorci Kennessyevih nanostrojeva već uništeni. To su potvrđivala vaša prijašnja izvješća. To uništenje bilo je jedan od naših najvažnijih ciljeva, te sam veoma razočaran što se to još nije dovršilo. Jednako tako i uništenje psa - i to stoje živ jedna je od vaših većih pogrešaka. Lentz je progutao slinu. - Vjerovali smo da su, nakon požara u DyMaru, naši napori urodili plodom. Tamo smo poslali postrojbe za sterilizaciju koje su pokupile sve neizgorjele spise. Pronašli smo sef i video-kasetu, ali ništa više.


[email protected]


- Točno -javio se čovjek s druge strane - ali, sudeći po tijelu mrtvoga čuvara, kao i po još nekolicini leševa, moramo pretpostaviti daje izvjesna količina nanostrojeva nekako uspjela pobjeći. - Gospodine, pronaći ćemo ih - rekao je Lentz. -Dajemo sve od sebe da pronađemo bjegunce. Pronaći psa ne bi trebalo biti odviše složeno. Kada završimo naš zadatak, neće ostati niti jedan preživjeli uzorak, uvjeravam vas. - To ne smije biti prijedlog - začuo je odgovor. -Tako mora biti. - Razumijem, gospodine - odvratio je Lentz. -Suzio sam opseg potrage, usredotočili smo se na samo jedno područje u oregonskoj divljini. Govoreći razmotavao je zemljovide, slagao ostale spise spremajući ih u svoju torbu. Bacio je pogled na sat. Zrakoplov će uskoro poći. Sa sobom je nosio samo neoznačenu ručnu prtljagu, a njegove isprave omogućavale su mu zaobići uobičajene postupke prilikom ulaska u zrakoplov. Lentz je mogao iskoristiti sve pogodnosti praznih avionskih sjedišta koja su na svim letovima čuvali za važne vojne ili vladine dužnosnike. Njegove isprave omogućavale su mu putovati po vlastitome nahođenju, ne ispunjavajući nikakve obrasce kojima bi opravdavao svoja kretanja. Njegov posao iziskivao je takve slobode. - Da, samo još nešto - rekao je čovjek s druge strane. - To sam već i prije predlagao, ali sada vam ponavljam. Postupit ćete mudro ako dio vaše postrojbe pošaljete da nadzire agenta Muldera. Dijelu svojih tragača naredite da se zalijepe za njegove tragove, da ga slijede bilo kamo se uputi. Prisluškujte sve njegove razgovore. - Imate svo potrebno ljudstvo, ali agent Mulder je osobito, kako bih rekao... nadaren za neočekivane poteze. Ako mu se dovoljno približite, vjerojatno će vas odvesti točno kamo trebate stići. - Hvala vam, gospodine - odgovorio je Lentz, ponovno je pogledao na sat. - Moram stići u zračnu luku. Javit ću vam se, ali sada uistinu moram uhvatiti taj let. - I završiti zadatak - odvratio mu je čovjek u čijem glasu nije bilo ni trunka osjećaja.

TRIDESET TRI Koliba Kennessyevlh Oregonsko priobalno podru čje Petak, 15:15 Crveni kamionet, kojega je Mulder oduzeo, ponašao se iznenađujuće dobro. Svojim velikim kotačima i visokim podvozjem poput parnoga valjka prelazio je preko rupa, lokvi i polomljenih grana, vozeći po staroj cesti za prijevoz trupaca i zaraslome, napola ograđenom prilaznome putu koji je vodio prema osamljenoj kolibi. Nakon stoje vidio mrtvoga vozača i snimku navodno mrtvoga Jeremya Dormana snimljenu policijskom kamerom, osjećao je da što prije mora pronaći Scully i upozoriti je. Koliba je bila tiha, prazna i napuštena. Izašavši iz vozila i obišavši okolinu, ugledao je svježe tragove urezane u meko tlo i šljunak. Netko se nedavno dovezao ovamo i maloprije otišao odavde. Je li Scully već mogla otići odavde? Kamo bi mogla ići? Kada je u visokoj travi pronašao ženski leš, znao je bez trunka sumnje daje to tijelo Patrice Kennessy. Namrštio se i odmaknuo od nje. Patrice je na koži imala tragove zaraze jednake onima koje je maloprije vidio na mrtvome vozaču. Progutao je slinu. - Scully! - Počeo se brže kretati. Crvene kapljice krvi na tlu bilo je lako primijetiti, sjajni crveni kružići razasuti u nejednakim razmacima. Čela orošenoga znojem, Mulder je ubrzao hod. Pregledavao je prostor pred sobom. Tada se ponovno spustio niže prateći krvavi trag koji je vodio prema šumi. Sada je ugledao otiske. Scullyne cipele. Otiske psećih šapa. Srce mu je počelo brže udarati. Mulder je došao do podnožja strme padine, do mjesta na kojem je blatno klizište zasijecalo kosinu. Pokraj jednoga srušenoga stabla Mulder je ugledao muškarca oblivenoga krvlju, širokih ramena, poderane odjeće, grla koje je bilo razderano sve do vratnih kralj ešaka. Krupnoga muškarca prepoznao je po slikama iz DyMarove kartoteke i snimke načinjene policijskom kamerom postavljenom na kamionskoj vagi. Bio je to Jeremy Dorman - mrtav, u to nije bilo nikakve sumnje. Mulder je osim krvi namirisao i vonj baruta. Mrtvi je čovjek u ruci stezao službeni revolver. Po mirisu Mulder je zaključio daje oružje nedavno opalilo - iako Dorman nije izgledao kao će iz njega ikada više pucati. Sagnuo se da pregleda zjapeću ranu na Dormano-vome vratu. Možda gaje napao crni labrador?


[email protected]


Dok je Mulder promatrao, Dormanov su razderani grkljan, mišićje i koža izgledali rastopljeni, kao da su se razmekšavali; kao da ih je netko polijevao voskom. Rana na grlu bila je ispunjena svjetlucavim gnojem, sluz je tekla preko razderane kože. Oko njega Mulder je zamijetio tragove borbe, kamenje i blato skliznuli su niz padinu. Izgledalo je kao daje netko pao preko ruba, a tada bio progonjen. Ugledao je još psećih tragova. Još otisaka Scullynih cipela. A ovi manji tragovi - dječakovi? - Scully! - ponovno je viknuo, ali nije dobio odgovor; do njegaje samo doprlo šuštanje borova, oglasilo se i nekoliko ptica. Suma je ostala tiha; nije znao šuti li iz straha ili iz gnjeva. Mulder je osluškivao, ali odgovora nije bilo. Tada se mrtvi muškarac pridigao s tla kao da mu je u tijelu bila opruga. Njegova kandži nalik lijeva ruka zgrabila je rub Mulderovoga ogrtača. Mulder je vrisnuo i pokušao se otrgnuti, ali očajnik nije puštao njegov kaput. Dorman, koji je i dalje nalikovao lesu, podigao je revolver koji je držao u ruci i prijeteći ga uperio u Muldera. Mulder je spustio pogled i ugledao zgrčenu ruku, njezin oživjeli potkožni pokrov koji se micao, stezao - zaražen nanostrojevima? - prekriven sluzavim pokrovom. Zaraznom sluzi... nositeljem smrtonosne nanotehničke kuge.

TRIDESET ČETIRI Oregonska divljina Petak, 16:19 Najmanje osamdeset kilometara do najbliže bolnice, vožnja krivudavom i zamršenom mrežom puteva po šumovitim planinama - a Scully nije imala pojma kamo ide. Jurila je najbrže stoje mogla dok je zalazeće sunce sjalo kroz krošnje; ubrzo su sve ponovno prekrili oblaci. Nastavila je voziti, držala je papučicu gasa pribijenu uz pod, boreći se sa zavojima na uskoj cesti, vozila je prema sjeveru. S obje strane automobila tamni borovi bljesnuli bi poput zidova tunela. Na stražnjem sjedištu cvilio je uznemireni Vader. S njuške su mu padale krplje krvi i pjene. Nije ga stigla očistiti. Njuškom je gurkao nepomičnoga dječaka koji je ležao pokraj njega. Scully se sjećala s kakvom je okrutnošću pas navalio na velikoga čovjeka, nositelja kuge koja je ubila Patrice Kennessy; onoga koji je prijetio Jodyu. Sada je, usprkos mrljama suhe krvi koje su na njegovome krznu ostali poput dokaza, izgledao do kraja odan i predan čuvanju svojega gospodara. Prije nego se odvezla od kolibe, provjerila je Jo-dyevo bilo. Bilo mu je slabo, udisao je plitko - ipak, dječakje još uvijek živio, krajnim snagama, činilo joj se daje dječak pao u komu. Posljednjih dvadeset minuta Jody nije ispustio ni zvuka, niti jednom nije ni zagun-đao. Pogledala je u retrovizor kako bi se umirila. Iz šume, njoj zdesna, pas je izjurio na cestu ravno pred nju; spazila gaje krajičkom oka. Scullyje nagazila kočnice i smotala volan. Pasjoj je nestao iz vida, pobjegavši u grmlje. Automobil se zanio. Umalo je nad njima izgubila nadzor na skliskoj cesti; u posljednjem je trenutku uspjela izravnati vozilo. Iza sebe je, u retrovizoru, ugledala tamnu pseću pojavu kako polagano prelazi preko ceste, potpuno neuznemiren bliskom pogibelji. Na stražnjem je sjedalu Jody počeo dahtati, nekakvi su mu grčevi počeli svijati kralješnicu. Scully je naglo zakočila nasred ceste i otkopčala sigurnosni pojas kako bi se mogla okrenuti; bojala se da će otkriti da se dječak predao smrti, da je dostigao krajnje granice svoje izdržljivosti. Dodirnula gaje. Jodyeva koža bila je vrela i grozničava, natopljena znojem. Koža mu je gorjela. Niz čelo mu se slijevao znoj. Očni kapci bili su mu čvrsto stisnuti. Unatoč svemu medicinskome znanju, Scully još uvijek nije znala što treba učiniti. U sljedećem je trenutku grčenje prestalo; Jodyjevo se disanje umirilo. Vader je njuškom gurkao dječakovo rame; tada mu je liznuo obraz i zacvilio. Videći kako se na trenutak dječakovo stanje stabiliziralo, Scully se nije usuđivala gubiti više ni trenutka. Ubacila je u brzinu i odjurila; gume su proklizavale na lišćem prekrivenome asfaltu. Stabla su skrivala zavoje pred njom; bila je prisiljena usredotočiti se više na cestu nego na bolesnika. Pokraj nje je ležao mobitel na čijem je malenom zaslonu i dalje stajala poruka Izvan dosega. Osjetila se neizmjerno osamljenom, poput one skupine u kojoj je Jodyev ujak potražio skrovište. Ti su ljudi željeli biti izdvojeni, Scully je sada najviše od svega priželjkivala veliku, blještavo osvijetljenu bolnicu s mnoštvom liječnika i drugih specijalista koji bi mogli pružiti pomoć. Željela je daje Mulder s njom. željela je da ga barem može nazvati.


[email protected]


Kada je Jody zakašljao i uspravio se na stražnjem sjedištu, izgledajući pomalo omamljeno, ali savršeno /drav, Scullyje umalo sletjela s ceste. Vader je zalajao i njuškom gurkao mladića, plazio po njemu, oblizivao ga, savršeno sretan što vidi Jodya zdravog. Scully je nagazila na kočnice. Automobil se zanio n.i meki rub ceste; zaustavila se pokraj neoznačenoga zri uljanoga puta. - Jody! – vrisnula je. - Ti si dobro. - Gladan sam - rekao je, trljajući oči. Ogledao se oko sebe po stražnjem sjedištu. Košulja mu je još uvijek bila kopčana visila, te, iako mu se osušena krv zalijepila za kožu, Scullyje vidjela da se rana zatvorila sama od sebe. Otvorila je vrata i pojurila u stražnji dio auta, ostavljajući vozačeva vrata otvorenima. Zvonce za uzbunu u njezinoj glavi opominjalo juje daje ostavila klju-? ? \ e u kontakt-bravi. Uvukavši se odotraga, nagnula se i 111 ivatila Jodya za ramena. - Ispruži se. Jesi li dobro? - Dodirnula ga je, prepipavaala njegovu kožu. Vrućica mu je opala, ali je i dalje bio topao. - Kako se osjećaš? Primijetila je da mu se preko rane na prsima navukla nova koža, čista i meka, pomalo nalik plastici. -Ja ovo ne mogu vjerovati - rekla je Scully. - Ima li što za jelo? - upitao je Jody. Scully se sjetila daje Mulder na prednjem sjedalu da je dohvati. Dječak je zgrabio vrećicu i pohlepno počeo gutati, trpajući hranu u sebe, dok mu je prašinas-ti narančasti začin pokrivao usta i prste. Crni se labrador meškoljio i premještao na sjedištu, tražeći svu pozornost koju mu je njegov dječak mogao dati, iako je Jody bio zauzet jelom. Rastreseno, potapšao je Vadera po leđima. Završivši s jelom, Jody se nagnuo naprijed da razgleda oko sebe. Scully je ugledala nešto sjajno. S tihim je zvukom komad kovine pao s njegovih leđa. Scullyje posegla rukom iza njega, Jody se zbunjeno odmakao kako bi joj dao mjesta. Rukom je podigla zdrobljeno... zrno koje je uletjelo u njega. Podigla mu je majicu na leđima, ugledala crvenkastu mrlju, zarasli ožiljak koji je nestajao pred njezinim očima. Potpuno smetena prstima je držala spljošteno revolversko zrno. - Jody, znaš li što se događalo s tobom? - zapitala ga je- Dječak ju je pogledao, lice mu je bilo zamrljano ostacima začina od sira. Vader je sjedio pokraj njega, položivši glavu na dječakovo rame. Žmirkao je velikim smeđim očima i izgledao savršeno smiren, veseo što se njegov dječak vratio i stoje spreman posvetiti mu svoju pozornost. Jodyje slegnuo ramenima. - Nešto je moj tata napravio. - Zijevnuo je. - Nanoteh... ne, on ih je nazivao nanožderima. »Biološkim policajcima« koji će popraviti leukemiju u meni, koji će mene dovesti u red. Natjerao me je da mu obećam da nikome neću reći - čak niti mami. Prije nego što joj je na pamet palo još neko pitanje, Jody je zijevnuo, pogled mu je postao mutan. Sada, kada se najeo, ophrvao ga je težak umor. - Moram se odmoriti - rekao je. Iako gaje Scully željela još štošta upitati, Jody nije više mogao davati odgovore. Zatreptao je teškim kapcima nekoliko puta, duboko udahnuo zavalivši se u sjedište, te zapao u dubok i oz-dravljujući san, ne u šokom izazvanu komu kakvu je prije gledala. Taj je san dječakovome tijelu bio potreban, ozdravljivao gaje. Scully se uspravila i otkoračila od kola, osjećajući kako joj se um zakovitlao od onoga stoje vidjela. Tupo zvonce u glavi i dalje ju je podsjećalo daje zaboravila zatvoriti vrata i ostavila ključeve u kontakt-bravi. Učinci su je zaprepastili, bila je potpuno izgublje-ii.i. Mulder je nešto ovakvo već i prije smatrao mogu-i mi. Ona je ostala sumnjičava, nije bila sposobna povjerovati da je stanični inženjering toliko odmakao u svome razvoju - ali, sama je, vlastitim očima, vidjela snagu ozdravljenja u Jodyu Kennessyu, ne spominjući njegov vidljiv oporavak od stravičnoga raka koji ga je učinio invalidom, slabim, nalik kosturu, sudeći po fotografijama i spisima koje je pregledavala. Scully se kretala polagano, kao u snu; tako je sjela za upravljač. U glavi joj je bubnjalo. U zglobovimaje osje-i il.i bol, pokušavala je uvjeriti samu sebe daje to po-? ln'dica mučnih nekoliko dana prospavanih po hotel-•.l.nn sobama, a ne još jedna dodatna skupina simptoma iinzinoga raka, oboljenja koje je ostalo kao posljedica n H zine otmice, bezbrojnih ispitivanja koje su na njoj I 'i c >vodili... ne ispitivanja, pokusa. Scully je pričvrstila sigurnosni pojas i zatvorila vrata kao da time pokušava zaustaviti ono izluđujuće lice. Na stražnjem sjedištu Vader je duboko uzdahnuo i položio svoju glavu na Jodyevo krilo. Rep mu je eksplodirao po presvučenom rukohvatu stražnjih vrata. Ponovno je krenula, ovaj puta vozila je sporije, ni kako besciljno.


[email protected]


David Kennessy otkrio je i razvio nešto lijepo, nešto zadivljujuće - shvaćala je na kakvu je silnu moć on slučajno naišao istražujući u DyMarovim laboratorijima. DyMar je bio državni laboratorij za istraživanje raka, Kennessyevje rad imao neizmjernu važnost za milijune ljudi koji su svake godine obolijevali od raka -ljude poput nje. Doktor Kennessy, dajući svome sinu jedan neprovjeren i opasan lijek, počinio je zapanjujuć i neetičan čin. Kao liječnik, Scully je osjećala odbojnost prema samoj pomisli daje taj čovjek zaobišao sve provjere i ispitivanja, ispitne skupine, ispitivanja Odbora za lijekove, neovisna ispitivanja. Ipak, duboko u sebi razumijevala je bol, Kennessyevu očajničku potrebu da učini nešto, bilo što, da poduzme očajničke korake u trenutku kada su zakazali svi uobičajeni načini liječenja. Je li taj Kennesvev korak bio toliko različit od laetrilne terapije*, molitava za izlječenje, meditacije s kristalima, ili već bilo koje od onih posljednjih slamki spasa kojih su se hvatali neizlječivi bolesnici? Shvatila je, što je manje nade preostalo, to je rasla količina lakovjernosti. Budući da nije imao što izgubiti, zašto ne bi pokušao bilo što? A Jody Kennessy je uistinu umirao. Nije imao drugu priliku. Ipak, molitve za ozdravljenje i meditacija s kristalima nisu predstavljale nikakvu veću pogibelj za ostatak čovječanstva; Scully je shvatila, s gotovo bolesnom na-petošću u utrobi, da je Kennessyeva nanotehnologija predstavljala veliku opasnost. Daje načinio i najmanju pogrešku u izgradnji i prilagođavanju svojih »bioloških policajaca« ljudskoj DNK, oni bi mogli postati najveća opasnost na staničnoj razini. Nanožderači su se mogli razmnožavati i prenositi se s čovjeka na čovjeka. Kod laetril (l'mandelonitril) kontroverzni lijek kojem se pripisivala moć izliječenja raka; pripravljan od breskvinih i marelicinih koštica, u sebi sadržavao 6% cijanida po težinskoj jedinici. Zabranio ga je Američki odbor za lijekove, (op. prev.) zdravih bi ljudi mogli uzrokovati radikalno bujanje tkiva, unoseći nered u njihovu genetičku strukturu. Da nanostrojevi nisu radili kako valja, to bi svakako predstavljalo ozbiljan razlog za zabrinutost... ipak, Kennessy je stavio sve na kocku, i vjerovao da nije pogriješio. Scully je zagrizla usnicu i nastavila voziti. Spustila je štitnik ne bi li njime uklonila neugodno treptanje sjena stabala koje su se preklapale i prelijetale preko vjetrobrana. Nakon žrtava zaraze koje su ona i Mulder vidjeli, bila je uvjerena da je nešto pošlo pogrešno - veoma pogrešno.

TRIDESET PET Koliba Kennessyevlh. Oregonsko priobalno podru čje Petak, 16:33 Rane na Dormanovome vratu zatvorile su se, iz tijela mu je isijavala vrućina, titrajuća vrelina koja je izbijala iz njegove kože. Navodno mrtav čovjek otvorio je usta i počeo oblikovati riječi, ali je iz njegovoga uništenoga grkljana doprlo samo piskavo grgljanje. Mahnuo je revolverom i uspio prosiktati riječi služeći se oblikovanjem daha. -Vaše oružje – bacite ga! Mulder je polagano pošao rukom do drugoga boka i dodirnuo svoj pištolj koji je stajao u pljosnatim koricama. Izvukao gaje i bacio ga na šumsko tlo. Pištolj je pao u blato, prevrnuo se na bok, te se zaustavio na hrpi suhih borovih iglica. - Nanotehnologija - rekao je Mulder, pokušavajući prigušiti čuđenje u glasu. - Zacjeljujete sami od sebe. -Vi ste jedan od onih - rekao je Dorman hrapavim glasom. Glasnice mu još nisu dokraja zacijelile. -Vi ste jedan od onih ljudi. Tada je pustio rub Mulderovoga ogrtača kojega je stezao rukom; na tome je mjestu ostao sluzavi otisak dlana koji se uvlačio u tkaninu, šireći se, krećući se vlastitom voljom, poput amebe. - Mogu li skinuti ogrtač? - upitao je Mulder, pokušavajući prikriti paniku u glasu. - Samo izvolite. - Dorman se pridigao na noge, još uvijek držeći podignut revolver. Mulder je svukao svoj ogrtač. Ostao je samo u svome tamnome sakou športskoga kroja. - Kako ste me pronašli? - upitao je Dorman. – Tko ste vi? - Radim za FBI. Zovem se Mulder. Tragao sam za Patrice i Jodyem Kennessyem. Tragam za njima, ne za vama... iako bih, gospodine Dorman, vrlo rado saznao kako ste preživjeli požar u DyMarovome laboratoriju. Muškarac je zarežao. - FBI. Znam da ste i vi umiješani u čitavu zavjeru. Pokušavate prikriti obavijesti, uništiti naša otkrića. Vjerovali ste da sam mrtav. Bili ste sigurni da ste me ubili. U bilo kojoj drugoj prilici Mulder bi prasnuo u smijeh. - Do sada me nitko nikada nije optužio da sam


[email protected]


umiješan u zavjeru. Uvjeravam vas, sve do požara, nisam čuo za vas, Davida Kennesva, niti DyMarov laboratorij. - Zastao je. - Zarazili ste se nekim od Kennes-svevih ispitnih uzoraka, nije li tako? - Ja sam ispitivanje! - rekao je Dorman podižući glas, još uvijek tvrd i grub. Pod razderanim pokrovom košulje Dormanu se nešto na prsima počelo micati. Dorman je zateturao, umalo se prevrnuo. Mulder je ugledao vijugave zmijo-like izrasline, kvrge neobične uljaste boje koje su se pokrenule pod Dormanovom kožom. Trajalo je to samo trenutak, a tada su se umirile, uvukavši se ponovno u mišićno tkivo. - Čini mi se da ishod istraživanja traži još malo do rade - rekao je Mulder. Dorman je revolverom mahnuo Mulderu da se okrene. - Imate li nekakvo vozilo? Mulder je kimnuo, razmišljajući o starome kamionetu. - Moglo bi se reći. - Sada ćemo krenuti odavde. Pomoći ćete mi da pronađem Jodya, ili barem psa. Oni su zajedno... s nekom ženom. Ona me je ostavila, mislila je da sam mrtav. - Uzimajući u obzir stanje vašeg grkljana, to je vjerojatno bio razuman zaključak - odvratio mu je Mulder, prikrivajući olakšanje zbog saznanja daje Scully bila ovdje i da je još uvijek živa. - Agente Mulder, pomoći ćete mi! - Sada je Dor-manov glas odavao napetost. -Vi ste ključna osoba moje potrage za njima. - Tako da ih oboje možete pobiti kao što ste ubili Patrice Kennessy, vozača tegljača i onoga čuvara? - upitao je Mulder. Dorman se ponovno zgrčio, kao da mu je utrobu zgrčio nekakav vrtlog. - Nisam to htio učiniti. Morao sam. - Tada je ponovno upravio pogled na Muldera. -Ako mi ne pomognete, i vama će se dogoditi isto. Nemojte me pokušavati dotaknuti. - Gospodine Dorman, vjerujte mi! - Mulder je bacio pogled na sluzi slijepljene rane na vidljivim dijelovima Dormanove kože. - Dodirnuti vas bilo bi posljednje što bi mi palo na pamet. - Ne želim nauditi nikome - rekao je Dorman. Bol mu je izobličila crte lica. - Uistinu ne želim. Nisam želio da se išta od toga dogodi... ali, sve mije teže othrvati se da nekoga ne pozlijedim. Ako uspijem doći do nekoliko kapi svježe krvi - dječakova bi bila najprikladnija, ali će poslužiti i pseća -više nitko neće stradati, a ja ću se oporaviti. Jednostavno, zar ne. I svi će biti zadovoljni. Mulder je u tome trenutku dopustio da mu se na licu pokaže tračak sumnje. Znao je da su psa upotrijebili kao pokusnu životinju - ali, stoje dječak imao s time? — I što ćete time postići? Ne razumijem vas. Dorman gaje pogledao, u očima mu se zrcalio iskreni prezir. - Agente Mulder, naravno da ne razumijete. - U tom slučaju, objasnite mi - rekao je Mulder. -U vašem tijelu nalaze se ti nanostrojevi, nije li tako? - David ih je običavao nazivati nanožderačima - nije li to zgodno? - Pas ih ima u svome krvožilnome sustavu - nagađao je Mulder. - Razvili su ih David i Darin Kennessy kako bi izliječili Jodyevu leukemiju. - Očevidno je da nanožderači u Jodyevome tijelu rade svoj posao kako treba. - Dormanove tamne oči bljesnule su. — On je već izliječen od leukemije. Dok je pokušavao shvatiti stoje upravo čuo, Mulder se sledio stojeći pod zapletenim sjenovitim krošnjama. -Ali, ako... ako su i pas i dječak zaraženi, ako se pas oporavlja od ozlijeda, a dječak je ozdravio - ovaj, zašto se vi raspadate? Zašto umire svatko koga dodirnete? Dorman je gotovo zaurlao. - Zato što njihovi nanožderači djeluju savršeno! Za razliku od mojih. -Mahnuo je Mulderu da krene s ruba šume prema osamljenoj kolibi pokraj koje je ostavio kamionet. - Nisam imao vremena. Laboratorij je bio u plamenu, ja sam trebao poginuti, baš kao i David. Oni su me izdali! Uzeo sam... uzorke koji su mi bili dostupni. Mulderove oči su se raširile, okretao se da bi pogledao preko ramena. - Upotrijebili ste nanožderače prve generacije, one koji nisu bili dokraja ispitani. Ubrizgali ste ih u tijelo da bi ono moglo zacijeliti, tako da možete pobjeći, a da vas svi smatraju mrtvim. Dorman je istisnuo kletvu. - Taj je pas bio naš prvi pravi uspjeh. Sada shvaćam daje David najvjerojatnije istoga trenutka uzeo svježu kulturu čistih nanožderača i potajno ih ubrizgao svome sinu. Jodyje gotovo bio mrtav od leukemije, dakle, stoje mogao izgubiti? Vjerujem da Patrice nikada nije saznala. Danas sam ponovno vidio Jodya - on je izliječen. Zdravje. U njegovome organizmu nanožderači rade savršeno. - U slabome šum-skome svjetlu vidjelo se kako se Dormanova koža bora i pomiče. - Za razliku od vaših - primijetio je Mulder. - David je bio previše paranoidan da bi išta uistinu vrijedno i važno ostavljao svima na dohvatu. To je ipak uspio naučiti od brata. Ja sam mogao doći samo do ostataka u kriogeničkim spremnicima. Neki od prototipova koje smo proizveli... ishodi su bili zastrašujući. Znam, trebao sam paziti, ali je čitava zgrada oko


[email protected]


mene bila u plamenu. Kada sam strojeve ubacio u svoje tijelo, oni su se razmnožili i prilagodili mojem genetskome sustavu, mojoj staničnoj strukturi. Vjerovao sam da će sve biti u redu. Približavajući se livadi, Mulderov um radio je punom brzinom, istražujući mogućnosti. - Dakle, Dy-Mar je miniran zato stoje netko financirao vaša istraživanja, a te osobe nisu htjele da se nanotehnologija otme nadzoru. Ti pojedinci nisu željeli daje David Kennessy ispituje na svome psu ljubimcu niti svome sinu. Dormanov je glas zazvučao nekim novim prizvukom. - Lijek za sve bolesti, prilika za besmrtnost; zašto je oni ne bi poželjeli samo za sebe? Namjeravali su uzorke prebaciti u neki skriveni laboratorij u kojem bi u tajnosti nastavili istraživanja. - Nastavio je govoriti hvatajući dah. -Ja sam trebao nastaviti voditi istraživanja, ali su ti ljudi odlučili da uklone i mene, kao i Davida i sve druge. Ponovno je mahnuo revolverom. Mulder je oprezno nastavio koračati, grlo mu se stezalo dok mu se čitava slika uobličavala pred očima. Pokusna serija nanožderača prilagodila se strukturi DNK-a u pokusnim životinjama, ali kada ih je Dorman ne razmišljajući ubrizgao u sebe, stanični su izviđači bili prisiljeni prilagoditi se sasvim drugačijoj genetskoj strukturi; »biološki policajci« dobili su međusobno oprečne naredbe. Taj nagli skok vjerojatno je već nestabilne strojeve potpuno izbacio iz njihovog programa. Mulder je nastavio sa svojim nagađanjima. - Dakle, prototipovi nanožderača dobili su oprečne programe i to ih je zbunilo. Kada su bili uneseni u treću osobu, u novu genetsku strukturu, potpuno su podivljali. I to je uzrok zaraznog oblika raka koji se prenosi dodirom; dolazi do rušenja živčanoga sustava koji se poput požara širi čitavim ljudskim organizmom. -Ako tako vjerujete - tiho je promrmljao Dorman. - Nisam baš imao vremena izvršiti sve provjere. Mulder se namrštio. -Je li ta sluz... - oprezno je prstom upro prema Dormanovome grlu koje je blistalo prekriveno njome -... ona služi kao prijenosna tekućina za nanožderače. Dorman je kimnuo. — Ona je preplavljena njima. Ako se na osobu nanese prijenosna tekućina, nanostro-jevi brzo prelaze u tijelo te osobe... Slupani crveni kamionet stajao je na prilazu, ravno pred njima. Približavajući se vozilu, Dorman je sve snage upro da bi zaobišao mrtvo tijelo Patrice Kennessy. - Dakle, ono što se dogodilo vašim žrtvama, sada se događa vama - rekao je Mulder - samo, proces je daleko sporiji. Vaše se tijelo raspada, a uvjereni ste da će vas na neki način Jodyeva krv spasiti. Dorman je uzdahnuo, bio je na rubu strpljenja. -Nanožderači u njegovome tijelu savršeno su stabilni. Oni su mi potrebni. Oni djeluju onako kako bi trebali, nisu zbunjeni oprečnim uputama, kao ovi u meni. I oni koji su ubrizgani u psa su čisti, ali su se Jodyevi već prilagodili ljudskoj DNK. Dorman je duboko udahnuo, Mulder je shvatio da taj čovjek nema niti najmanjega razloga vjerovati vlastitim tvrdnjama; jednostavno, nadao se da će se njegove pretpostavke pokazati točnima. - Ako uzmognem u sebe ubrizgati stabilne nanožderače, oni će nadjačati oštećene strojeve u meni. Oni će zaustaviti zarazu koju nosim u sebi i načiniti novu genetsku strukturu. - Zagledao se u Muldera, kao daje želio zgrabiti FBI-evoga agenta i protresti ga. -Je li to tako grozno? Kada su dva muškarca došla do staroga kamioneta, Dorman je rekao Mulderu da izvuče ključeve. - Ostavio sam ih u kontakt-bravi - rekao je Mulder. -Vrlo ste samouvjereni. - Kamionet nije moj - odvratio je Mulder, ispričavajući se, oklijevajući, pokušavajući smisliti što sada. Dorman je širom otvorio škripava vrata. - Dobro, idemo. - Uskočio je na sjedište, ali je ostao pripijen uz vrata sa suvozačeve strane, izbjegavajući dodir. - Moramo ih pronaći. Mulder je pokrenuo kamionet, bio je zarobljen u vozilu s čovjekom čiji je dodir mogao prouzročiti trenutačnu smrt.

TRIDESET ŠEST Privremeno zapovjedništvo Taktičke postrojbe Oregonska divljina Petak, 18:10 Adam Lentz i njegova profesionalna postrojba nalazila su tragove koje su za sobom ostavljali bjegunci, jasne poput blatnih tragova na snježnobijelome sagu. Lentz nije poimence poznavao članove skupine, ali je dobro znao njihovo umijeće, da su bili pomno birani za ovaj i neke druge, slične, zadatke. Njegova postrojba mogla je sama srediti sve, ali je Lentz htio osobno biti nazočan na poprištu da bi ih mogao nadzirati, zaprijetiti im ako ustreba... i, naravno, osigurati se da može preuzeti svoje zasluge kada sve ovo završi.


[email protected]


U poslu kojim se bavio nisu postojalajavna izricanja zasluga i unaprijeđenja, nagrade i priznanja. Ustvari, njegovi uspjesi nisu niti najmanje utjecali na povećanje njegovih prihoda, iako mu novac nikada nije bio važan. Postojali su mnogi načini kako ga se mogao domoći. Odletio je do Portlanda, neupadljiv i profesionalan. Dočekali su ga u zračnoj luci i prebacili na mjesto sastanka. Ostali pripadnici postrojbe uputili su se na mjesto s kojegaje došao poziv lokalne policije, bilaje to njihova prva postaja. Njihovo vozilo za sterilizaciju sa potrebnom opremom stiglo je, praćeno crnom limuzinom. Muškarci u crnim odijelima s kravatama izlazili su iz vozila nedaleko mjesta na kojem je tegljač s trupcima sletio s ceste. Izvješće o udesu do njih je doprlo radiovezom, a Lent-zova je postrojba ometala ostale signale. Na poprištu nesreće ostao je pripadnik prometne policije, Jared Penwick. U patrolnome automobilu, sklupčan na suvozačevome sjedištu; očevidno nije bio uhićenik; sjedio je stari čovjek u crvenoj kapi, odjeven u kišnu kabanicu. Izgledao je jadno i zabrinuto. Muškarci u odijelima pokazali su svoje isprave i predstavili se kao operativni djelatnici Državne uprave. Svi su nosili kratko naoružanje. Djelovali su uvježbano i hitro, poput vojničke postrojbe. Otvorila su se vrata na kamionetu za dekontaminaciju, izišli su ljudi u antikontaminacijskim odijelima. Nalikovali su astronautima, s plastičnim vrećama i pištoljima za pjenu. Posljednji koji je izišao, nosio je bacač plamena. - Što se događa? - upitao je pozornik Penwick, krenuvši prema njima. - Mi smo službena postrojba za sterilizaciju - odgovorio mu je Lentz. Nije se niti potrudio izvući svoje isprave. -1 cijenit ćemo vašu punu suradnju. Mirno je stajao izvan dosega opasnosti, ne želeći riskirati kontaminaciju, dok je postrojba otvorila vozačeva vrata i prebacila plastični pokrov preko žrtve, čitavu unutrašnjost kabine zasuli su gustom pjenom i kiselinom, služili su se krajnjim sredstvima za dekontaminaciju. Za nekoliko su trenutaka zapakirali mrtvoga vozača, svezali su mu i savili noge i ruke da bi ga mogli umotati poput umiruće gusjenice u kukuljici. Policajac je čitav taj prizor promatrao bez daha. -Ovaj, ali vi ne možete uzeti samo tako... - Gospodine, ovo činimo kako bismo uklonili svaku moguću opasnost od zaraze. Jeste li vi, ili ovdje nazočni gospodin - glavom je mahnuo prema čovjeku u kabanici - možda otvarali vrata kabine i ulazili unutra? - Ne - odgovorio je policajac Penvvick- ali, s nama je ovdje bio jedan FBI-ev agent. Agent Mulder. Je li on jedan od vaših ljudi? Lentz nije odgovorio. Pozornik je nastavio - Ovome čovjeku oduzeo je kamionet i odvezao se. Rekao je da mora potražiti svojega partnera, i daje sve to povezano s ovom situacijom. Ovdje ga čekam - pogledao je na sat - već gotovo sat vremena. - Gospodine, od ovoga trenutka nadalje mi ćemo se pobrinuti za sve. Nemojte se zabrinjavati. - Lentz je otkoračio, štiteći oči kada je čovjek u zaštitnome odijelu s bacačem plamena poprskao unutrašnjost kabine žela-tinoznim benzinom, te ga tada zapalio, čuo se glasan šum, plamen je zagrmio. - O, jebote! -javio se čovjek u kabanici. Zalupio je vrata patrolnoga automobila kada je val vreline prešao preko vozila, podižući oblake pare s mokroga raslinja i asfalta. - Najbolje je da se udaljite - obratio se Lentz policajcu. - Spremnik s gorivom mogao bi eksplodirati svakoga trenutka. Udaljili su se, hodajući pognuti. Ostatak skupine podigao je umotano vozačevo tijelo, spremili su ga u sterilnu izolacijsku komoru i ubacili u kamionet za dekontaminaciju. Svoja zaštitna odijela svući se sa sebe i spaliti ih čim uđu u vozilo. Tegljač s trupcima planuo je, pretvorio se u blještavo bijelu lomaču u kišnome poslijepodnevnome sivilu. Spremnik s gorivom eksplodirao je sa zaglušujućim praskom. Ljudi u blizini polijegali su po cesti kako bi izbjegli komade koji su se razletjeli; nakon toga vratili su se svojim zadaćama. - Spomenuli ste agenta Muldera - rekao je Lentz ponovno prilazeći policajcu. - Možete li nam reći kamo je otišao? - Naravno, znam kamo se uputio - rekao je pozornik Penwick još uvijek ošamućen vatrenom kuglom, načinom i brzinom kojom su ti ljudi uništavali sve dokaze. Vatra je pucketala i grmjela, crni je dim zaudarao po gorivu, kemikalijama i mokrome drvetu. Policajac je Lentzu dao upute kako pronaći kolibu Darina Kennessya. Lentz nije zapisao ništa; zapamtioje svaku riječ. Morao se suzdržati da ne odmahuje glavom. Trag poput blatnih otisaka na snježnobijelome sagu...


[email protected]


Ljudi su ponovno ušli u crnu limuzinu, dok je ostatak postrojbe zapečatio vozilo za dekontaminaciju; vozač je pokrenuo motor. - Hej! -viknuo je stari čovjek u kabanici otvarajući suvozačeva vrata patrolnoga automobila. Viknuo je Lentzu. - Kada ću dobiti natrag svoj kamionet? Ako je prizor u kojem je agent Fox Mulder sjedio za upravljačem slupanoga seljačkoga kamioneta i vozio se naokolo zabavljao Lentza, njegovo lice nije to ničime odavalo. - Gospodine, učinit ćemo sve stoje u našoj moći. Nemojte se brinuti! Tada je i Lentz ušao u limuzinu, postrojba je pohitala prema Kennessyevoj osamljenoj kolibi.

TRIDESET SEDAM Šumski putevi, Oregon Petak, 18:17 Sa stražnjeg sjedišta do nje je dopro kratak uzdah; Jody se ponovno probudio u sumrak, osvježen, potpuno izliječen, i spreman za razgovor. - Gospođo, tko ste vi? - upitao je Jody, ponovno je iznenadivši. Probudio se u trenu. Vader je sjeo pokraj njega, dahtao je prepun sreće, kao daje baš sve na svijetu ponovno bilo kako treba. -Ja se zovem Dana Scully - rekla je, pozorno gledajući na cestu koju je sve više gutala tama. — Dana, možeš me zvati Dana. Došla sam ovamo da te potražim. Htjela sam te odvesti u bolnicu prije nego se tvoja bolest još više pogorša. -Ja ne trebam ići u bolnicu - odvratio joj je Jody. U glasu mu je bio prisutan neki prizvuk koji je odavao da dječak čvrsto vjeruje daje taj odgovor jasan i konačan. -Nikada više. Scully je nastavila voziti u sumrak. Još uvijek nije uspjela doprijeti do Muldera. - A zašto misliš da ne moraš više ići u bolnicu? -i ipitalaje. -Jody, ja sam pregledala tvoje bolesničke kartone. - Bio sam bolestan. Imao sam rak. - Dječakje sklopio oči, pokušavao se prisjetiti. -Akutna limfoblastična leukemija, tako su to nazivali, tako ili »ALL«. Tata mije pričao da za tu bolest, taj rak krvi, postoje mnoga imena. - To znači da su tvoje krvne stanice pogrešno načinjene - rekla je Scully. - Da one ne rade kako valja, i da uništavaju one koje su zdrave. - Ali, ja sam sada popravljen; mislim, najvećim dijelom - s uvjerenjem je rekao Jody. Potapšao je Vadera po glavi, nakon toga gaje zagrlio. Crni labrador neizmjerno je uživao u tome. Jodyje naglo podigao glavu i pogledao je sumnjičavo. - Jeste li vi jedna od onih ljudi koji nas gone? Onih ljudi kojih se mama toliko bojala? - Ne - odgovorila je Scully - ja sam te pokušala spasiti od tih ljudi. Jody, bilo vas je vrlo teško pronaći. Mama te je jako dobro skrila. - Ugrizla se za usnicu, znajući kako će glasiti njegovo sljedeće pitanje... i bilo je tako, upitao je, osvrćući se po stražnjem sjedištu, kao daje odjednom shvatio gdje se nalazi. - Da, što se dogodilo s mojom mamom? Gdje je ona? Jeremy ju je htio napasti, ona mi je rekla da bježim. - Jeremy? - upitala je Scully; mrzila je samu sebe što tako naivno izbjegava njegovo pitanje. -Jeremy Dorman - rekao je Jody, ton glasa odavao je njegovo mišljenje daje ona već to odavna trebala znati. - Tatin asistent. Vjerovali smo daje i on poginuo u požaru, ali je preživio. Mislim da s njim nešto nije u redu. Rekao je da mu je potrebna moja krv. -Jody je spustio glavu, rastreseno je gladio psa. Grlo mu se stezalo. -Jeremyje nešto učinio mojoj mami, je li tako? Scully je duboko udahnula i usporila vožnju. Nije željela dajoj pozornost odvuku bilo kakvi oštri zavoji ili kojekakve druge opasnosti na cesti, dok Jodyu bude priopćavala da mu je majka mrtva. - Mislim da te je pokušala zaštititi - započela je Scully - ali je taj čovjek, Dorman, onaj koji te lovio... - Zastala je dok joj je um tragao za najprikladnijim riječima. - On je teško bolestan. Mislim da u sebi nosi nekakvu zarazu. Ti si postupio pametno kada nisi dopustio da te dodirne. - Moja mama se zarazila? - zapitao je dječak. Scully je kimnula gledajući ravno pred sebe, nadali ići se da će je on moći vidjeti kako mu odgovara. — Da. - Mislim da to nije bila nikakva zaraza - rekao je Jody. Glas mu je bio čvrst, govorio je hrabro. – Mislim da Jeremy također u sebi nosi nanožderače. Ukrao ih je iz laboratorija... samo što oni u njemu ne rade kako treba. Njegovi nanožderači ubijaju ljude. Vidio sam ga kako izgleda.


[email protected]


- Zbog toga te pokušava uhvatiti? - upitala je Scully. Zadivila ju je dječakova inteligencija i njegovo držanje nakon svih strahota koje je prošao; ipak, njegova joj se priča činila potpuno nestvarnom. Ipak, nakon svega što je vidjela, kako bi on sve ovo mogao izmišljati? Jody je uzdahnuo, ramena su mu se objesila. - Mi-.liin da oni ljudi love i njega. Mi nosimo jedine pre-i istale uzorke, nosimo ih u svojim tijelima. A netko ne /( 1 i da oni izmaknu nadzoru. Zatreptao je; Scully gaje pogledala preko retrovizo-i a; ugledala je njegove bistre oči u svjetlu koje je nesta-I ilo. Izgledao je prestravljen i nevin. Razmišljala je o i aku koji mu je proždirao organizam, kako se sučelio sa ? lunom sudbinom kao i ona, samo stoje njegov rizik I > 11 > neizmjerno veći. - Dana, misliš li ti da sam ja nekakva prijetnja? Da < c drugi ljudi umirati zbog mene? - Ne. - Scully je odgovorila bez trunka sumnje u rlasu. -Ja sam te dodirnula, i sasvim mije dobro. Polu mut ću se da s tobom bude sve u redu. Dječak nije ništa odgovorio - bilo je teško reći jesu h r,.i njezine riječi umirile kao stoje namjeravala. - Jody, ti tvoji nanožderači. Što ti je tata o njima ispričao? - Rekao mi je da su oni »biološki policajci« koji prolaze mojim tijelom i tragaju za oboljelim stanicama, te da ih popravljaju jednu po jednu - rekao je Jody. - Da me nanožderači mogu zaštititi kada se ozlijedim. - Kao sada, kada si bio ranjen - rekla je. Scullyje shvatila da, ako su nanostrojevi bili sposobni popraviti tijelo napadnuto uznapredovalom leukemijom, rana od vatrenoga oružja za njih bi bila najobičnije krpanje. Vjerojatno su s lakoćom bili sposobni zaustaviti krvarenje, začepiti rupe, zapečatiti kožu. Sređivanje akutne leukemije, bilaje neizmjerno teža zadaća. »Biološki policajci« su morali pročešljati milijarde stanica u Jodyevom tijelu, stvoriti sasvim novu strukturu. Razlika je bila jednaka onoj između flastera i cjepiva. - Ti me nećeš odvesti u bolnicu, je li tako? – zapitao je Jody -Ja se ne bih smio pokazivati u javnosti. Moje se ime ne bi smjelo nigdje pojaviti. Scully je razmišljala o tome što je dječak rekao. Poželjela je da o tome može popričati s Mulderom. Ako Kennessyeva nanotehnologija uistinu djeluje - dokaz tomu vidjela je vlastitim očima - Jody i njegov pas bili su jedino stoje preostalo od istraživanja u DyMarovim laboratorijima. Sve drugo bilo je pažljivo uništeno, a ta dvojica, koji su sjedili na stražnjem sjedištu nosili su u sebi žive nanožderače... koje je netko želio uništiti. Odvesti dječaka u bolnicu i povjeriti ga skrbi i njezi nekih dobronamjernih ljudi bila bi velika pogreška. Scully nije ni trenutka sumnjala da bi Jody i Vader ubrzo dospjeli u ruke onih ljudi koji su bili odgovorni za uništenje DyMara. Nastavila je voziti; odlučila je da ne smije dopustiti da dječaka uhvate i odvuku nekamo, da mu izbrišu identitet. Jody Kennessy neće nestati u zaboravu. Prema njemu osjetilaje neizmjernu bliskost. - Ne, Jody - progovorila je Scully - ne moraš brinuti, čuvat ću te.

TRIDESET OSAM Šumski putevl, Oregon Petak, 18:24 Dok je motor kamioneta nastavljao gunđati, spuštao se sumrak, a Mulder je bio sretan što ne mora gledati Jeremya Dormana, promatrati mučne kretnje i neobjašnjive trzaje koji su potresali njegovo tijelo. Nakon dugog razdoblja nemira, nesigurnosti i teško suspregnutih bolova, Dorman kao daje gubio svijest. Mulder je mogao vidjeti kako nekadašnji istraživač, čovjek koji se sučelio - i vrlo vjerojatno poginuo - sa skupinom ljudi umiješanih u zavjeru, pada sve dublje u zebnju. Nije mu preostalo mnogo vremena. S takvim teškim oštećenjima njegovo tijelo nije moglo još dugo živjeti. Ako Dorman ubrzo ne dobije pomoć, čitava stvar neće više imati nikakvog smisla. Ipak, Mulder nije znao kako može povjerovati njegovoj priči. Koliko je Dorman osobno bio odgovoran za požar i uništenje DyMara? Dorman je podigao teške kapke, kada je spazio antenu Mulderovog mobitela koja mu je stršala iz džepa sakoa, u trenutku se uspravio. - Agente Mulder, vaš telefon. Vi imate mobitel! Mulder je zatreptao. - što s mojim mobitelom? - Upotrijebite ga. Izvucite ga i nazovite vašu partnericu. Tako ih možemo pronaći. Do toga je trenutka Mulder izbjegavao na sve moguće načine dovesti ovog jezivo unakaženoga čovjeka u vezu sa Scully i dječakom koji je bio s njom - sada nije znao ni za jedan način kojim bi se mogao izvući iz toga. - Agente Mulder, izvucite mobitel! - zarežao je


[email protected]


Dorman, u glasu mu se jasno čula prijetnja. - Odmah! Mulder je lijevom rukom uhvatio upravljač, motajući ga kako bi se održao na neravnoj cesti. Izvadio je mobitel iz džepa, i zubima izvukao antenu. Obuzelo ga je olakšanje kada je na zaslonu vidio treptavu poruku Izvan dosega. - Ne mogu - rekao je Mulder i zaslon mobitela okrenuo prema Dormanu da ovaj može vidjeti. – Sami znate u kakvoj smo divljini. Ovdje nema nikakvih relejnih postaja, niti antenskih pojačivača. - Duboko je udahnuo. - Gospodine Dorman, vjerujte mi, i sam sam je ne znam koliko puta poželio nazvati. Krupni se čovjek naslonio na suvozačeva vrata svom težinom, rukohvat je zaškripao. Dorman je jagodicom prsta strugao nevidljivu mrlju na prozoru; prst mu je na staklu za sobom ostavljao ljepljiv, svjetlucavi, sluzavi trag. Mulder nije skidao pogleda s ceste. Svjetla farova nestajala su u magli. Kada gaje Dorman pogledao, Mulder je primijetio kako mu oči u tami blješte. -Jody će mi pomoći. Znam, pomoći će mi. - U sumraku su pokraj njih prolijetala mračna stabla. - Bili smo prijatelji. Bio sam mu poput ujaka. Igrali smo se, pričali smo o svemu. Jodyev otac bio je uvijek previše zaposlen, a njegov pravi ujak - taj seronja - rekao im je svima da se gone u vražju mater, posvađao se s Davidom i pobjegao negdje zabiti glavu u pijesak. Jody zna da mu nikada ne bih učinio ništa nažao. On to mora znati, bez obzira što se dogodilo. Ponovno je rukom pokazao prema mobitelu kojega je Mulder odložio na sjedište između njih. - Agente Mulder, pokušajte ponovno! Zovite svoju partnericu! Molim vas. Iskrenost i beznađe u Dormanovome glasu Mulde-ru su izazivali žmarce u leđima. Oklijevajući, bez i najmanje nade u uspjeh, podigao je mobitel i pozvao Scully. Ovaj je puta, na njegovo veliko iznenađenje, telefon zazvonio.

TRIDESET DEVET Privremeno zapovjedništvo Taktičke postrojbe Oregonska divljina Petak, 18:36 Dok su se dva vozila s naporom vukla blatnom iz-lokanom cestom, Lentz nije mogao povjerovati kako im je tako očevidna povezanost mogla čitavo vrijeme izmicati iz vida. Još su prije potajno provjerili ekološko naselje u koje se Davidov brat, Darin Kennessy otišao sakriti, uvjeren daje tamo nevidljiv i zaštićen. Patrice nije pošla za njim. Nije bilo ni traga niti psu, niti dvanaestogodišnjem dječaku. Umjesto toga, došla je ovamo, u ovaj kraj, u kolibu koja je pripadala Kennessyevome bratu, koji ju je davno kupio, i na prvi pogled nije mario za nju. Slijedeći lažni trag koji gaje odveo prema nastambama ekologa, Lentz je tijekom svih računalnih pretraga jednostavno uspio previdjeti mjesto na koje se Patrice mogla zaputiti. Taje koliba bila savršeno mjesto da se tamo sklone Patrice, njezin sin i pas. Ipak, činilo mu se da ih je netko pronašao prije njih.^ Članovi postrojbe ponovno su poiskakali iz vozila, ovaj puta potpuno naoružani, s automatskim puškama, bacačima granata; cijevi su uperili prema malenoj, tihoj zgradi. Čekali su. Nitko se nije micao - niti u kolibi, niti ijedan član postrojbe. Nalikovali su plastičnim vojnicima zauvijek zamrznutima u napadu. - Približite se! - rekao je Lentz ne podižući glas. U zraku ispunjenom maglom riječi su mu odjekivale. Postrojba se razmjestila, ljudstvo je mijenjalo položaje, približavali su se, stezali krug oko kolibe. Drugi su otrčali straga kako bi osigurali mjesto. Lentz je pogledom preletio po okolišu, bio je uvjeren da su svi članovi postrojbe zamijetili dvije grupe svježih otisaka guma na prilaznoj cesti. I agent Mulder, i njegova partnerica, Scully su već bili ovdje. Jedan od njegovih ljudi je viknuo, rukom pokazujući prema gustome komadu visoke trave i korova nedaleko trijema. Lentz i ostatak postrojbe požurili su prema tome mjestu, na njemu su pronašli žensko tijelo ispruženo na tlu, s mrljama koje je prouzročila silovita infekcija nanožderačima. žena je bila zahvaćena zarazom. Bolest je dotukla i nju. Virusna se infekcija širila, svaka nova žrtva povećavala je opasnost od kontaminacije, članovi postrojbe jedva su zaustavili zarazu u mrtvačnici bolnice Mercy, gdje su nanostrojevi nastavili svoj posao u tijelu prve žrtve, grubo oživljujući neke mrtvačeve tjelesne sustave. Lentzov je posao bio osigurati se da se takva opasnost više ne ponovi. - Otišli su - rekao je Lentz - a nas ovdje čeka malo čišćenje.


[email protected]


Izdao je naredbe skupini iz vozila za dekontaminaciju da navuku novu zaštitnu odjeću i pripreme se za još jedan sterilizacijski postupak. Lentz se udaljio, duboko je disao, uvlačeći u pluća oštar miris nedaleke šume, vlažan vonj svježe tratine. Okrenuo se jednome od svojih ljudi. - Kolibu spalite do temelja! - rekao je. - Ne smije biti nikakvih ostataka. Okrenuo se i promatrao kako skupina za sterilizaciju Patriceino tijelo posipa pjenom i umata u plastiku. Jedan član skupine izvukao je pumpu i želatinoznim benzinom zalijevao vanjske zidove kolibe, a tada je, s osobitom pozornošću, polio mjesto na kojem su pronašli Patriceino tijelo. Lentz se nije trudio ostati i promatrati plamen. Vratio se u kola, u kojima su komunikacijski sustavi bili priključeni na satelitske antene i veze, na sustave za prisluškivanje i ometanje mobitelnih komunikacija, na uređaje za dekodiranje tajnih poruka. Ostali članovi proširene Taktičke postrojbe pratili su agenta Muldera; Lentzu su bila potrebna sva njihova saznanja koja su mu oni mogli javiti. Mulder bi mogao biti onaj koji će ih odvesti tamo gdje moraju stići.

ČETRDESET Zabačene ceste, Oregon Petak, 18:47 Scullyn je mobitel, odložen na prednjem sjedištu, zazvonio u tihoj tami; zazvučao je poput cvrkutanja nekakve elektroničke vjeverice. Zgrabila gaje, znala je tko je zove; osjetila je olakšanje stoje ponovno u vezi sa svojim partnerom. U stražnjem dijelu automobila Jody je bio tih, ali znatiželjan. Pas je zacvilio, ali je i on ubrzo utihnuo. Držeći upravljač jednom rukom, izvukla je antenu. - Scully, ja sam - Mulderov glas okruživala je koprena statičkih smetnji, ali gaje uspijevala razumjeti. - Muldere, već te satima pokušavam dobiti - brzo je rekla, prije nego što je on uspio izustiti i riječ. - Slušaj, ovo je važno. Jody Kennessy je sa mnom. On je izliječen od leukemije, posjeduje zadivljujuće sposobnosti oporavka - samo, mali je u opasnosti. Oboje smo u opasnosti. - Dah joj je zastao u grlu. - Muldere, on u sebi ne nosi zarazu; on ima lijek za nju. - Scully, sve znam. To je Kennessyeva nanotehno-logija. Pravi nositelj zaraze je Jeremy Dorman... koji sada sjedi pokraj mene; možda mije malo previše blizu, ali u ovome trenutku nemam previše izbora. Dorman je bio živ! Scully to nije mogla povjerovati. Gledala je krvlju natopljeno tijelo, s rukom koja je trzala. Niti jedno ljudsko biće nije moglo preživjeti takve ozljede. - Muldere, ja sam bila tamo kada gaje pas napao, kada mu je rastrgao grlo... Ipak, Scully je u tome trenu shvatila, da isto tako nije mogla vjerovati da će Jody preživjeti nakon jezive rane koju je zadobio. - Dorman u sebi također nosi nanostrojeve – rekao je Mulder - samo, njegovi nisu ispravni. I to poprilično, rekao bih. Jody se zabrinuto nagnuo naprijed. - Dana, stoje? Jeremy ide za nama? - Ulovio je mojega partnera - tiho je rekla dječaku. Mulder je istovremeno nastavio govoriti. — Ti su nanostrojevi zadivljujuće stvarčice s gotovo savršenom sposobnošću izliječenja; to smo oboje vidjeli. Nije nikakvo čudo da to netko pokušava održati u tajnosti. - Muldere, vidjeli smo što se dogodilo u DyMarovim laboratorijima. Znamo da su neki ljudi upali u portlandsku bolnicu i oduzeli sav dokazni materijal o mrtvome čuvaru iz mrtvačnice. Neću dopustiti da itko ulovi Jodya Kennessya ili psa, da ih privede nekamo, i da ih zbrišu s lica zemlje. - Mislim da to ne želi niti gospodin Dorman - rekao je Mulder. - On se želi sastati s njima. - Do Scully je s druge strane dopro prigušeni razgovor, začula je kako Dorman nešto govori prijetećim tonom. Pamtila je njegov grub, isključiv ton glasa kada se s njime susrela u šumi, trenutak prije nego što je slučajno ranio Jodya. - Ustvari, on to jako želi. Zaustavila je automobil na čistini uz rub ceste, stabla su bila rjeđa, niža, pogledala je niz padinu, vodila je I do udoline u kojoj je ležao gradić. Tijekom vožnje nije primijetila ploču s imenom naselja, ali prema pravcu kojim je vozila, Scully je pretpostavljala da se približava portlandskim prigradskim naseljima. - Muldere, dobro si? - upitala je. - Dormanu treba nešto Jodyevo. Malo njegove krvi. Scully gaje prekinula. - Već sam ga jednom zaustavila... mislim, pokušala sam. Neću dopustiti da ozlijedi Jodya.


[email protected]


Mulder je na nekoliko trenutaka zašutio, tada je začula nekakvo komešanje. - Muldere! Jesi li dobro? -pozvala gaje, pitajući se što se tamo događa i koliko je ona udaljena od njega, koliko bi joj trebalo da mu pri-tekne u pomoć. Nije joj odgovorio. Dok je Mulder pokušavao smisliti što bi rekao, Dorman je konačno popustio svojoj zlovolji i rukom posegao prema mobitelu kojega je Mulder držao u ruci. - Hej! - uzviknuo je Mulder, a tada hitro uzmak nuo kako bi izbjegao dodirnuti sluzavoga čovjeka. Dorman je uzeo mobitel i prislonio ga uz svoje lice koje je treperilo. Koža na njegovim obrazima blistala je i nabirala se. Na crnoj plastici ostali su ljepljivi, sluzavi otisci njegovih prstiju. -Agentice Scully, molim vas, recite Jodyu da mije žao što sam ga ranio - progovorio je Dorman. - Samo, znao sam da će on ozdraviti, baš kao i pas. Nisam ga želio ozlijediti. Nisam htio nikome nanijeti zlo. Dorman je pružio ruku i upalio svjetiljku u kabini kako bi Mulder mogao vidjeti napet izraz na njegovome licu, a i revolver koji nije ispuštao iz ruke. - Molim vas, morate dječaku nešto reći u moje ime. Moram mu nešto objasniti. Mulder je znao daje njegov razgovor sa Scully završio. Više nije smio dodirnuti mobitel, u protivnome bi nanožderači prodrli i u njegovo tijelo, pretvarajući ga u raspadnutu i trzavu ruinu, nalik ostalim Dormano-vim žrtvama. Dorman je progutao slinu, izmučen izraz lica i žućkaste sjene koje je bacalo svjetlo na stropu kabine naveli su Muldera na pomisao daje unakaženome čovjeku uistinu žao da se sve to dogodilo. - Recite mu da mu je majka mrtva - da sam ja to skrivio. Ali, to se dogodilo slučajno. Ona ga je pokušavala zaštititi. Nije znala da će umrijeti ako me samo dotakne. Dorman je stisnuo usne. - Nanožderači u mojem tijelu reagiraju potpuno pogrešno. Oni je nisu izliječili, kao što to čine oni Jodyevi; oni su uništili čitav majčin organizam, ona je umrla. Nisam joj nikako mogao pomoći. - Govorio je sve brže i brže. - Upozoravao sam je da mi se ne približava, ali je ona... - duboko je udahnuo - bila je prebrza. Jody zna kako mu je mama bila žilava. Dorman je podigao pogled, svoje sjajne zasjenjene oči okrenuo je prema Mulderu. Mulder je nastavio voziti. Crveni je kamionet prešao preko rupe na cesti, labavo pričvršćeni ključ poskočio je i zaklepetao. Nadao se da će ga udarac u sljedeću rupu izbaciti iz automobila, tako da više neće morati slušati to dosadno struganje. - Agentice Scully, slušajte me! - Dormanov glas zvučao je umirujuće. Njegove rastrgane glasnice gotovo su potpuno zacijelile. -Jodyevi nanožderači rade kako treba; zato mije potrebna njegova krv. Vjerujem da bi nanožderači koje mu je ubrizgao njegov otac mogli popraviti one koji su u meni. To mi je jedina prilika. Dorman je zastenjao, tijelo su mu ponovno potresli grčevi, pokušavao je ne dahtati u mikrofon. Mulder se nadao da mu prsti neće nesvjesno stegnuti okidač i prosvirati rupu na krovu kamioneta. - Vidjeli ste kako izgledam - nastavio je. — Jody se sjeća kakav sam nekada bio, kako smo bili dobri. Kako smo zajedno igrali Mario Kart i Cruisin' USA. Podsjetite ga na ono kada sam ga pustio da me pobijedi. Tada se zavalio u sjedištu, usne su mu se razvukle u jedva primjetan osmijeh, nostalgičan; možda je to bio osmijeh grabežljive zvijeri. - David Kennessy imao je pravo. Slijede nas ljudi iz Vladinih službi. Žele uništiti sve što smo stvorili - samo, ja sam uspio pobjeći, jednako kao i Jody i Vader. Samo, mi smo označeni za uništenje. Umrijet ću za manje od jednoga dana, ukoliko ne uspijem nekako popraviti nanožderače u svome tijelu. Ukoliko se ne susretnem s Jodyem. Mulder se zagledao u njega. Ovaj krupni čovjek, na samome rubu smrti, zvučao je neobično uvjerljivo. Kroz slušalicu do njega su dopirali jedva čujni glasovi, rasprava; vjerojatno je Jody nešto govorio Scully. Po izrazu Dormanovoga lica, činilo se da je Dormanova priča smekšala Jodya. A zašto i ne bi? Dorman je bio jedina preostala veza s njegovom prošlosti. Dvanaestogo-dišnjakje imao sve razloge povjerovati mu. Dormanova ramena opustila su se s olakšanjem. Mulder je u svojoj nutrini osjetio mučninu, još uvijek nije bio siguran može li vjerovati Dormanu, ili ne. Konačno je Dorman ponovno zarežao u aparat. -Tako je, agentice Scully. Idemo svi u DyMar. Laboratorij je spaljen i napušten, ali je to neutralno mjesto. Znam da me tamo nećete moći prevariti. Spustio je revolver u krilo, postao je mirniji i nekako samouvjereniji. - Morate razumjeti koliko sam očajan - i to je jedini razlog zašto sve ovo činim. Ipak, neću oklijevati. Ako ne dovedete Jodya na sastanak, ubit ću vašega partnera. Podigao je obrve. - čak mi ni revolver nije potreban. Trebam ga samo dodirnuti. - činilo se da pokušava uznemiriti Muldera; spustio je oružje na izlizano sjedalo između njih.


[email protected]


- Samo dođite do DyMara. - Prekinuo je vezu. Zagledao se u ljepljive tragove na crnoj plastici kućišta, razočarano se namrštio. Spustio je prozor i bacio mobitel na cestu. Aparat je odskočio na šljunku i raspao se. - Mislim da nam više neće trebati.

ČETRDESET JEDAN Privremeno zapovjedništvo Taktičke postrojbe Sjeverozapadni Oregon Petak, 19:01 Satelitski tanjuri pod različitim kutevima postavljeni na kamionetu bili su pripravni prislušivati različite komunikacijske satelite. Računalni procesori pročešlja-vali su zamršenu šumu komunikacijskih signala koji su povezivali stotine tisuća ljudi koji nisu niti pomislili da ih netko sluša. Kamionet je stajao zaustavljen na završetku kratkoga zemljanoga puta koji je nestajao u plitkoj jami za odlaganje otpada. Golema hrpa komposta, odsječenih grana, truloga otpada i iščupanoga korijenja stajala je poput kakve revolucionarne barikade. Neki je farmer, ili drvosječa godinama na tome mjestu bacao svoj otpad, radije nego da plaća godišnju naknadu općinskome odlagalištu. Ploče s natpisima Privatni posjed i Ne prilazi! nemoćno su prijetile; Adam Lentz je na raspolaganju imao daleko ozbiljnije načine zastrašivanja. Na to mjesto već neko vrijeme nitko nije dolazio, osobito ne nakon sumraka. Profesionalna postrojba za nadzor i praćenje imali su čitavo područje na raspolaganju - te su, s najsuvremenijim tajnim uređajima natr-panima u kamionetu imali nadzor nad gotovo čitavom Sjevernom Amerikom. Guste isprepletene borove grane pružale su im zaklon odozgo, niski su oblaci pojačavali i zgušnjavali noćnu tamu; zvijezde su nestale, ali niti stabla, niti oblaci nisu zaustavljali satelitske prijenose. Računala u pokretnome zapovjednome središtu Taktičke postrojbe prečešljavala su tisuće frekvencija služeći se algoritmima za glasovno prepoznavanje; tragala su za ključnim riječima. Antene su bile usmjerene prema područjima najveće vjerojatnosti pronalaženja onih za kojima su tragali. Satima su bezuspješno i neprekidno nastavljali svoj nevidljivi nadzor, ali Adam Lentz nije bio čovjek koji se lako predavao. Ukoliko on sam ne započne razgovor, ostatak njegove postrojbe nije se usuđivao raspravljati o toj temi. Lentz štoviše nije bio čovjek koji je lako gubio strpljenje. Godinama je njegovao tu svoju osobinu, čekao |i- trenutak kada će mu njegovo strpljenje, hladnoća nngovih osjećaja, i potpuni nedostatak grižnje savjesti • unogućiti da se uzdigne na neki nepriznati, ali itekako ?tvaran položaj u hodnicima moći. Iako je samo nekoliko ljudi moglo razumjeti njegovu bit, Lentz je bio /.idovoljan svojim mjestom u svijetu, važnošću njegovih djelovanja. Ipak, bio bi neizmjerno zadovoljniji kada bi mogao pronaći agenta Foxa Muldera. - On ne može znati da tragamo za njim - promrm-l| 10 je Lentz. Čovjek za središnjom konzolom okrenuo 11 s;lavu, lice mu je bilo poput kamena, niti jednim trza-H m nije odavalo niti najmanje iznenađenje. - Bili smo i. i tzetno neprimjetni - rekao je čovjek. Lentz je prstima lupkao po ploči; razmišljao je. Znao l< da su se Mulder i Scully razdvojili. Agent Mulder vidio je tijelo mrtvoga vozača kamiona kojega je Lentzo-v.i postrojba uklonila. I Mulder i Scully bili su u Dor-11 i.movoj osamljenoj kolibi, u udolini, koja je - zajedno s mrtvim tijelom Patrice Kennessy - pretvorena u hrpu zadimljenoga pepela. Nakon toga su nekamo pobjegli, Lentz je bio uvjeren da, ili agent Mulder, ili agentica Scully sa sobom vode dječaka Jodya i njegovog psa zaraženoga nano-strojevima. Ipak, zarazu je širilo nešto drugo. Patrice Kennessy, njezin sin, njihov pas; oni su se plašili nečega drugoga. Možda je pas pobjesnio? Jesu li nanostrojevi u njegovome tijelu; Lentz se prisjetio prizora kojega je vidio na videovrpci, bio je tako jasan i okrutan; nekako podivljali i sada uništavaju ljudska bića? Taje mogućnost uplašila čak i njega, znao je da su njegovi nadređeni potpuno u pravu kada traže da se unište i zadrže sva takva pogibeljna istraživanja. Samo su odgovorni, ovlašteni pojedinci mogli znati nešto o tome. Morao je ponovno vratiti red u svijet. Izvan kamioneta kukci-noćnici oregonskih gustih šuma počeli su se glasati zujanjem, zrikanjem. Skakavci, kukci koji su živjeli na stablima... Lentz nije znao njihova latinska imena. Divljina ga nikada nije pretjerano zanimala. Ljudski rod se ponašao kao košnica; to je bilo dovoljno da zaokupi njegovu pozornost. Zavalio se u stolac i čekao; bistrio je um, ne razmišljajući ni o čemu.


[email protected]


Živeći pod takvim pritiskom, do krajnosti opterećen mračnim tajnama, za Lentza je najbolji odmor bio do krajnosti isprazniti vlastiti um. Nije imao nikakvih planova koje je morao činiti djelatnima, nije trebao razmatrati niti jedan prijedlog. Svoje zadaće izvršavao je korak po korak. U ovome trenutku, nije mogao krenuti nikamo, sve dok ne pronađu i povezu se s agentom Mulderom. Čovjek koji je sjedio za središnjom konzolom u trenutku se uspravio. - Imamo vezu - rekao je. Skinuo je slušalice s glave i počeo namještati prekidače na svome prijamniku. - Pozvani broj potvrđen, frekvencija potvrđena. -Gotovo je samome sebi dopustio da se osmjehne, a tada se okrenuo Lentzu. - Uzorak glasa podudaran. To je agent Mulder. Snimamo. Pružio je slušalice Lentzu koji ih je brzo namjestio na glavi. Tehničar je petljao po prekidačima i uređaju za snimanje. Lentz je slušao pucketav razgovor prepun šumova koji su vodili Mulder i Scully. Unatoč gotovo potpunom nadzoru nad svojim reakcijama, Lentzove su se oči raširile, obrve su mu se uzdigle. Tako dakle, Scully je pod zaštitom imala dječaka i psa; dječakje izliječen od smrtonosne rane... ipak, najzanimljivija od sviju, bila je vijest da je organizacijin čovjek, Jeremy Dorman, nekako preživio požar u Dy-Maru. Nisu ga uspjeli ubiti. Bio je živ, predstavljao je prijetnju... štoviše, Dorman je bio onaj koji je u sebi nosio podivljale nanostrojeve. I dječak također. Zaraza se počela širiti. Nakon nekolicine izrečenih prijetnji i objašnjenja, Dorman i agentica Scully uspjeli su dogovoriti vrijeme i mjesto sastanka. Mulder i Scully, Dorman, Jody, pas, svi će mu upasti ravno u naručje - samo ako Lentzova skupina uspije na vrijeme pripremiti zamku. U trenutku kada se mobitelna veza prekinula, Lentz je pokrenuo čitavu svoju postrojbu. Svaki njezin član dobro je znao kako će doći do spaljenih ostataka zgrade Laboratorija. Uostalom, svi su plaćenici bili članovi navodne protestne skupine koja je srušila Laboratorij za istraživanje raka. Sami su bacili zapaljive bombe, postavili katalizatore, čitavu zgradu minirali i digli u zrak; za njima je ostao tek ruševni kostur građevine. - Moramo tamo stići prvi - rekao je Lentz. Kamionet je sa svojega stajališta na kraju slijepe ceste pojurio poput morskoga psa ubojice, izletjevši na skliskim lišćem prekrivenu autocestu, bezglavo jureći obalnim cestama, brzinom koja je bila daleko od sigurne. Ipak, obična prometna nezgoda nije bio dovoljan da u Adamu Lentzu, toga trenutka, probudi osjećaj zabrinutosti.

ČETRDESET DVA Ruševine Laboratorija DyMar Petak, 20:45 Ponovno u kuću strave, pomislila je Scully dok se uspinjala strmom prilaznom cestom do izgorjelih i pocrnjelih ruševina DyMarova laboratorija. Iza oblaka mjesec je bacao biserasti sjaj, treperavo blještavilo na sivome nebu iznad njih. Na brdima koja su okruživala DyMar šume su nekoć bile mirne, stajale su poput nekog zaštitnoga bedema - sada ih je Scully gledala kao prijetnju, zaklon za neprijatelja, možda za još neke nasilne protestne skupine... ili za one, druge ljude kojih se Jody plašio, i koji su slijedili njega i njegovu majku. - Jody, ostani u kolima! - Prišla je ruševnoj željeznoj ogradi koju su podigli kako bi uljeze zadržali što dalje od opasnih ruševina. Sada je nitko nije čuvao. Brežuljak s kojega se širio pogled na Portland predstavljao je dragulj među nekretninama, ali je ona vidjela samo pocrnjele ruševine koje su nalikovale zmajevome kosturu ispruženome pod raspršenim mjesečevim svjetlom. Sve je bilo pusto, opasno, ali i nekako privlačno. Dok je prolazila kroz širom otvorena, pretjerano pozivajuća vrata na ogradi, začula je kako su se zalupila vrata na automobilu. Naglo se okrenula. Očekivala je vidjeti Muldera i njegovog otmičara, krupnoga čovjeka koji je pucao u Jodya; bio je to samo dječak koji je izišao iz automobila i znatiželjno se osvrtao oko sebe. Pokraj njega bio je i crni labrador, željan slobode, sretan stoje njegov dječak ponovno zdrav. -Jody, budi oprezan! - doviknula mu je. - Idem za tobom - rekao je. Prije nego što gaje stigla prekoriti, dodao je - Ne želim ostati sam. Scully nije htjela da s njom zalazi u izgorene ruševine, ali ga, jednako tako, nije mogla ni kriviti. - Dobro, onda, dođi!


[email protected]


Jodyje potrčao prema njoj. Vader gaje, veselo poskakujući, prestigao. - Ne daj psu da nekamo odluta! -upozorila gaje. Sitni zvukovi slijeganja ruševina doprli su do nje iz ruševne zgrade; potporne grede urušavali su vrijeme i gravitacija. Kroz pepeo nije prolazio ni najmanji dah vlažnoga povjetarca, ipak, pocrnjele su grede stenjale i škripale. Neki su od nosivih zidova nekako ostali uspravni, iako su izgledali kao da će se svakoga trenutka urušiti. Dio poda propao je u podrum, ali su na jednome dijelu zidovi od betonskih blokova stajali uspravno, pokrivali su ih, od vatre nabubrila, emajl-boja i Čada. Nedaleko zgrade, nalikujući metalnim čudovištima, stajali su buldožeri. Parnu kopačicu, montažne kućice i ormariće s alatom ostavio je građevinski poduzetnik zadužen za uklanjanje posljednjih tragova postojanja zgrade DyMarovih laboratorija. Scully je pomislila daje nešto čula, te je oprezno nastavila hodati prema buldožeru. Pokraj teških građevinskih strojeva stajali su spremnici s gorivom. Ekipa za rušenje bila je spremna za početak radova - Scully se pitala nije li ta iznenadna žurba da se mjesto sravni sa zemljom na neki skriveni način povezana s planovima za uklanjanje svih preostalih dokaza, o kojima je govorio Dorman. Tada je Scully ugledala metalni ormarić u koji je netko provalio. Srebrnasta sjajna kovina pokazivala je mjesto na kojem je netko šipkom odvalio lokot, upravo ispod natpisa Opasnost - Eksplozivi. Odjednom joj se pričinilo kao daje tama sve jače pritišće, tišina je bila neprirodna. Zrak joj je u nosnicama stvarao vlažnu koprenu koja je odisala gorkim von-jem staroga paleža. - Jody, ostani blizu! - rekla je. Srce joj je udaralo, sva njezina osjetila bila su napeta do krajnosti. Susret dječaka s Jeremyem Dormanom bit će napet i pogibeljan. Ona se željela osigurati da ga Jody preživi. Začula je kako se približava neko vozilo, koje se mučno krkljajući penjalo, čula je kako mu gume škripe na šljunčanome putu. Dvostruki farovi blještali su kroz noć poput sjajnih novčića. - Ostani uz mene! - Zaštitnički je obgrlila Jodya oko ramena, te je njih dvoje stajalo na rubu spaljene zgrade. Bio je to stari crveni kamionet krpan temeljnom bojom, zahrđao na bokovima. Karoserija mu je zacvilila i zaškripala kada su se otvorila vozačeva vrata kroz koja je Mulder izišao van. Od svih nevjerojatnih događaja koje je preživjela s Foxom Mulderom, prizor njezinoga uvijek strogo odjevenog partnera kako vozi stari olupani kamionet zauzimao je jedno od vodećih mjesta na njezinome popisu. - Lijepo te vidjeti, Scully - rekao je Mulder. Sa suvozačeve strane iz kamioneta se izvukla jedna krupnija pojava. Njezine su se oči već privikle na škrtu rasvjetu, tako da ni sjene nisu uspjele prikriti da nešto nije bilo u redu s njegovim pokretima; činilo joj se da čovjekovi udovi imaju prevelik broj zglobova, izgledao je kao da će ga svakoga trenutka bol i umor srušiti na tlo. Jeremy Dorman i prije je izgledao loše, sada je izgledao uistinu jezivo. Scully je iskoračila, ali je ostala stajati pred Jodyem. - Mulderu, jesi li dobro? - Za sada - odvratio joj je. Dorman je zakoračio prema Mulderu, koji se izmakao, pokušavajući održati razmak među njima. Krupni je čovjek u ruci držao revolver... iako je oružje bilo ono najmanje prijeteće u njegovoj pojavi. Scully je izvukla svoj pištolj. Bila je dobar strijelac, nije joj manjkalo samopodanja. 9-milimetarski pištolj uperila je ravno u Dormana. - Udaljite se odmah od agenta Muldera - rekla je. - Muldere, udalji se od njega. Mulder ju je poslušao, načinio je dva, tri koraka, ali se kretao sporo, nije želio ničime izazvati Dormana. - Žao mije, ali vašem partneru ne mogu vratiti njegovo oružje - rekao je Dorman. - Dodirnuo sam ga, tako da ga više nitko ne može upotrijebiti. - Također sam na taj način ostao bez kaputa i mobitela -javio se Mulder. - Pomisli na svu papirologiju koju ću morati riješiti. Jody je oklijevajući zakoračio naprijed, držeći se blizu Scully. - Jeremy, zašto to radiš? - upitao je. - Ti si... zao si... poput onih ljudi. Dormanova ramena su se objesila, Scully se prisjetila jadnoga gorostasa Lennva iz Steinbeckove pripovijetke O miševima i ljudima, koji je uništavao sve stoje volio ne znajući ni kako ni zašto.


[email protected]


-Jody, žao mije - rekao je Dorman; ispružio je jednu ruku dok je u drugoj i dalje stezao revolver. -1 sam vidiš što mi se događa. Morao sam doći ovamo. Ti mi možeš pomoći. To je jedini meni poznat način kako se mogu spasiti. Jody nije odgovorio. - Jody, nas gone drugi ljudi - rekao je Dorman. Ponovno je zakoračio prema njima. Scully nije uzmak-la, postavila se poput zapreke između njih. - Love nas ljudi koje plaća Vlada, ljudi koji pokušavaju uništiti istraživanja tvojega tate, tako da svi drugi oboljeli od raka ostanu bespomoćni. Nitko drugi neće ozdraviti kao što si ti ozdravio. Ti ljudi lijek žele zadržati samo za sebe. Osjećaji su ga preplavili tolikom silinom daje njihova snaga počela pomicati kožu na njegovome licu. - Demonstranti koji su ubili tvojega tatu, oni koji su spalili Laboratorij, to nisu bili samo borci za prava životinja. Njih je potkupila skupina ljudi o kojoj ti govorim. Sve je to bilo planirano. To je bila zavjera. Ti ljudi su ubili tvojega oca. U tome su se trenutku, kao na šlagvort, pojavili drugi ljudi; sjenoviti obrisi, ljudi u crnim odijelima koji su dolazili iz pravca zaštitne ograde. Izlazili su između stabala i prilazne ceste kojom se uspinjala još jedna skupina noseći baterijske svjetiljke. - Gospodine Dorman, dokazi kojima raspolažemo govore drugačije - rekao je jedan iz prve skupine. - Agente Mulder, mi smo vaše pojačanje. Od ovoga trenutka mi preuzimamo nadzor. Dorman se divlje osvrtao oko sebe, zagledavao se u Muldera kao da gaje FBI-ev agent izdao. - Kako ste saznali naša imena? - upitao je Mulder. Scully je uzmicala sve dok nije zgrabila Jodyev ručni zglob. - To nije tako jednostavno - rekla je. - Ovoga dječaka odbijamo predati vama na čuvanje. - Bojim se da ćete morati - odgovorio je vođa skupine. - Uvjeravam vas, naše ovlasti u ovome slučaju obuhvaćaju i vaše. Pridošlice su se počele približavati; u sjenama koje su bacale ruševine, njihova tamna odijela djelovala su poput kamuflažnih odora. - Predstavite se! - rekla je Scully. - Scully, ovi tipovi sa sobom ne nose posjetnice -dobacio je Mulder. Jody se zagledao u čovjeka koji je govorio. - što ste time mislili reći? - zapitao je, oči su mu blistale. - što ste mislili reći da niste oni koji su ubili mojega oca? Vođa skupine pogledao je Jodya pogledom kojim sakupljač insekata promatra svoj trofejni primjerak. - Gospodin Dorman dakle nije objasnio što se dogodilo vašem ocu? - U čovjekovome se glasu čula poruga. - Lentz, da se niste usudili! -javio se Dorman. Glas mu je drhtao. Podigao je revolver koji je držao u ruci, ali Lentza kao da ta prijetnja nije ni najmanje uznemirila. -Jody, Jeremyje ubio tvoga tatu. Nismo mi. - Prokleto smeće! - beznadno je zacvilio Dorman. Scullyje bila previše zapanjena da bi odgovorila, ali joj je bilo jasno da Dorman više nikada neće moći uvjeriti dječaka da mu pomogne. Zarežavši, zamahujući svojim pretjerano savitljivim rukama, Jeremy Dorman podigao je revolver koji je držao u ruci i naciljao u Lentza. Ostali članovi skupine pretekli su ga. Izvukli su svoje oružje i zapucali.

ČETRDESET TRI Ruševine Laboratorija DyMar Petak, 21:03 Plotun hitaca iz malokalibarskoga oružja udario je u Jeremya Dormana. On je, bolno zaurlavši, raširio ruke - kao daje u tome trenutku njegovo tijelo podivljalo. Mulder i Scully oboje su se bacili ustranu, djelovali su sukladno njihovoj obuci. Jodyje zacvilio kada gaje Scully povukla za sobom, puzeći prema skloništu koje su im pružali veliki građevinski strojevi. Mulder se uklonio. Vikao je ljudima da prekinu paljbu, ali nitko na njega nije obratio ni najmanju pozornost. Sam Dorman ostao je središnja meta pucnjave. Znao je da ga ti ljudi žele uništiti, iako je sumnjao da su oni znali do toga trenutka daje on i dalje živ. Oni nisu znali što se u njemu promijenilo... koliko je on postao drugačiji.


[email protected]


Adam Lentz izdao gaje i prije: ljudi iz Organizacije obećavali su mu vlastiti laboratorij, mogućnost da nastavi istraživanja nanotehnologije; ti isti su ga već i prije pokušali ukloniti. Sada su došli ovamo dovršiti posao. Dva zrna udarila su u njegovo tijelo, jedno ga je pogodilo visoko u rame, drugo je prodrlo u lijevu stranu prsnoga koša; bol, navala adrenalina i bijes uništili su posljednje tragove nadzora koje je imao nad vlastitim tijelom. Otpustio je sve uzde kojima je držao sustave koji su ludili u njegovim genetskim strukturama, u njegovome mišićju, živcima. Oglasio se životinjskim urlikom bijesa. Njegovo se tijelo izmijenilo. Koža mu se razvukla poput trepereće opne na bubnju. U njegovoj nutrini mišići su se grčili i stezali. Podivljali tumori izrastali su i probijali se kroz njegova rebra, iz kože, vrata, oslobađali se, provlačili se kroz njegovu razderanu košulju. Ta se hrpa izraslina već jednom uspjela probiti, onda kada je bio zarobljen u kamionskoj kabini tegljača s trupcima, s vozačem Wayneom Hykawayem. Iako je taj kratkotrajni gubitak vlasti nad tijelom bio ništavan u usporedbi s oslobođenim biološkim kaosom koji je sada provalio, potpuno nasumičnoj reorganizaciji koju su nanožderači pronašli u njegovim najjednostavnijim kodovima DNK-a. Ramena su mu se napela, bicepsi su nabujali, ruke su mu se krivile i izvijale. Iz korijena jezika i grla izrastao mu je tumor nalik na bič. Koža s lica i vrata curila mu je poput otopljene plastike. Ljudi u crnom nastavili su pucati po njemu, sada već uzbunjeni, u samoobrani, ali se Dormanov tjelesni ustroj rušio, postajao je sposoban primati takve udarce, poput meke gline. Sa svojega položaja predvodnika skupine, Adam Lentz brzo se povukao u zaklon dok se pucnjava nastavljala. Dorman je napao njemu najbližega čovjeka u tamnome odijelu; zahvatio ga je jednom iskrivljenom rukom dok su iz njegovoga tijela, u prvotnoj masi, bujali pipci. Um mu je bio zamagljen, ispunjen bolom i šumovima, međusobno sukobljenim slikama, živčani podražaji koje je pokušavao uputiti u svoje mišićje nisu imali gotovo nikakav učinak. Sada se njegovo smušeno i pobunjeno tijelo oslobodilo, krenulo uništavati. Hladni profesionalizam Vladinoga službenika u trenutku se pretvorio u vrisak kada se masa mesnatih izraslina, pipaka s kandžama, noćna mora bioloških grozota omotala oko njegovih ruku, prsa, vrata. Dor-man je stiskao i stezao, sve dok čovjek u njegovome zahvatu nije prsnuo poput balzine daščice. Jedno je zrno smrskalo Dormanovu bedrenu kost, ali prije nego je stigao pasti, nanostrojevi su ponovno sastavili kost, omogućujući mu da pojuri dalje i napadne još jednu žrtvu. Dormanovo tijelo pokrivala je vrela svjetlucava sluz, koja je bila prijenosna tekućina za podivljale nano-žderače. Bilo mu je dovoljno samo dodirnuti neprijatelja; stanična kuga u trenutku bi uništavala njegov organizam - ali je njegovo podivljalo tijelo nalazilo neizmjeran užitak lomeći im vratove, drobeći dušnike, stišćući prsne koševe poput mijehova na harmonici. Iz usta mu je izletio novi pipak nalik dugome, oštrome, zmijskom jeziku, režući zrak. Nije više bio u stanju samome sebi objasniti svoje osjete. Nije imao pojma koliko mu je - ili, je li imalo - ljudskosti preostalo u njegovoj nutrini. U ovome je trenutku vidio samo neprijatelje, zavjerenike, izdajnike - njegov poludjeli mozak koji se raspadao mislio je samo na njihovu smrt. Iako se nije prestajao boriti, Dorman se osjećao izgubljenim. Vid mu se mutio, slike su postajale iskrivljene. Agenti koji su ga okruživali donijeli su novo oružje. Udarci zrna tjerali su ga, Dorman je počeo posrtati, teturati unatrag. Gotovo umiruća iskra vratila mu je u sjećanje DyMarov Laboratorij, prostorije u kojima su Darin i David Kennessy stvarali svoje jedinstveno djelo - djelo koje ih je sada sve dovelo do praga potpunoga uništenja. Poput ranjene zvijeri koja bježi prema brlogu, Jeremy Dorman pohitao je u spaljene ruševine, među njima tražeći zaklon. Naoružani ljudi pojurili su za njim.

ČETRDESET ČETIRI Ruševine Laboratorija DyMar Petak, 21:19


[email protected]


U trenutku kada su se, toliko prikladno, pojavili pušać i njegovi ljudi, Mulder je znao da oni nisu nikakvo »pojačanje«, već postrojba za čišćenje, sitne ribe u onoj istoj zavjeri protiv koje su se on i Scully neprestano borili. Pronašli su Patrice i Jodya, namjestili lažne demonstracije koje su završile paljevinom u Laboratoriju, pretresli su Kennessyev dom, zaplijenili su dokazni materijal iz bolničke mrtvačnice. Mulder je bio neizmjerno sretniji bez takvih »pojačanja«. Kada su zapraskali prvi hici, obuzeo gaje strah da će njega, Scully i maloga Jodya pokositi kiša metaka. Bacio • '? u stranu, tražeći zaklon. Zahvaljujući Dormanu, os-i i< i je bez službenog pištolja, doduše, Scully je još uvi-i I bila naoružana. - Scully, ostani s malim! - zavikao je. čuo je gnjecav uk zrna koja su prodirala u nečije tijelo. Dorman je I 'dno zaurlao. Mulder je puzao po mračnome tlu, držeći se nisko i/a palih greda i urušenih zidova. Podigao je pogled kada je golemi bjegunac počeo ispuštati tulež, sve divljiji, me manje ljudski. Jeremy Dorman pretvarao se u čudovište pred njegovim očima. Svi užasi nekontroliranoga bujanja stanica, bezobzirno širenje malignih tumora koji su bili obdareni vlastitim umom, protezali su se poput neke neuspjelo stvorene zvijeri koja je drijemala u Dormanovim stanicama. Sada se ona širila, rasla bez ikakvog reda. Poput divljih naselja koje izgrađuje neka podmićena gradska uprava, pomislio je. Tu navalu na stanice oslobodio je um grabežljive zvijeri, sav okrenut napadu i razaranju. S mjesta na kojem se skrivala, Scully nije mogla vidjeti pojedinosti. Svojim je tijelom zaštitila Jodya i trčala prema zaklonu koji je pružao buldožer nedaleko njih. Zvonko odjekujući, meci su udarali o željezo i odbijali se od oklopljenog boka građevinskoga stroja. Scully se sklupčala među sjenama, gurajući Jodya na sigurno. Mulder je trčao pognut, krivudao je između polomljenih cigala i palih potpornih greda. Utrčao je u dvojbenu sigurnost skloništa ruševne zgrade DyMaro-vih Laboratorija. Dorman - točnije, ono preostalo od njega - uspio je zgrabiti još dvojicu agenata koji su ga napadali i ubiti ih, služeći se naizmjence rukama i pipcima, jednako kao i nevjerojatno zaraznom infekcijom koja je prebivala u sluzi na njegovoj koži. Paljba je nastavila odjekivati, sve je zvučalo poput poludjeloga stroja za kokice. Žućkasti svjetleći meci letjeli su poput krijesnica u tamu. Mulder je nazirao crno odjevene ljude kako se razdvajaju kako bi okružili čitavo područje. Približavali su se, tjerajući Dormana natrag u ruševine. Kao da su upravo to namjeravali učiniti. Mulder se stisnuo ispod jednoga luka, načičkanoga komadima razbijenoga stakla, koji se nekim čudom održao uspravnim preživjevši požar i detonacije. Na drugoj je strani, pokraj buldožera, Jody očajnički zavikao kada je njegov pas ispustio dugačak i izluđu-juć niz laveža i rezanja. Podižući glavu, Mulder je primijetio tamnuo sjenu, crnoga labradora, koji je trčao prema ruševinama. Vader je zalajao i škljocnuo zubima, te se dao u potjeru za Dormanom. Preostali Lentzovi agenti također su zašli u ruševni labirint izgorjelih zgrada, iako, sada su bili na oprezu. Dormanje preživio njihovu paljbu, dosad je uspio pobiti nekolicinu. Dvojica su imali baterijske svjetiljke, blještavo bijele oči koje su bacale blistave stupove svjetla u mračnu nutrinu. Na mjestima gdje je Dorman prešao preko ostataka, slijegao se pepeo. Mulder je namiri-sao vonj čađi i spaljene plastike. Jedan od agenata trakom svjetla iz svoje svjetiljke prikovao je Dormana, pokušavajući ga natjerati da zastane, poput jelena koji je ugledao automobilske farove. Zarežavši, čudovišni se čovjek bacio u stranu prema potpornome stupu, srušivši pritom izgorjeli drveni stup koji je pao s čitavim slapom betonskih blokova. Agent sa svjetiljkom pokušao se ukloniti, ali je otpad pao i prignječio mu bedro. Dio zida je popustio. Mulder je začuo šuplji zvuk pucanja kosti. Tada je u tamno odjeveni čovjek, tako miran dok je lovio svoju žrtvu, bolno zavrištao; glas mu je bio visok i vrištav. Negdje u dubini izgorjele zgrade zalajao je pas. Mulder je pokušavao ostati u skrovištu, ali je načinio previše buke spotaknuvši se na pale cigle i smrvljeno staklo. Kada je ponovno začuo hice, sagnuo se iza prevrnutoga, nagorjeloga stola. Zrno je udarilo u uredski stol, Mulder je iznenađeno zasiktao. Iz svojega je skloništa mogao vidjeti Scully osvijetljenu bisernim sivilom mjesečine zamućene maglom. Jody je nastavio dozivati svojega psa; pucnjava je i dalje svojim oštrim praskovima parala noć. Kada je nova kiša metaka počela udarati u buldožer, ScullyjeJodya ponovno gurnula u zaklon. U stol, iza kojega se Mulder skrivao, udario je još jedan metak.


[email protected]


Shvatio je da ti hici ne mogu biti slučajni promašaji, iako će ih kasnije vjerojatno prikazati upravo takvima. Ljudima koji su okružili DyMar, i pokušavali ukloniti Dormana i Jodya, svakako bi bilo dobrodošlo da se agenti Mulder i Scully također »slučajno« zateknu na vatrenoj liniji.

ČETRDESET PET Pakao u DyMaru Petak, 21:38 Zamka se zatvorila. Vjerojatno ne toliko čisto kako se nadao Adam Lentz, ali će ishod ionako biti jednak... možda pomalo neuredniji. Ipak, nered se uvijek mogao počistiti. Paljba je parala noć oštrim zvukovima koji su nav-ještali smrt, ali niti jedan hitac nije prouzročio dovoljno tešku ranu koja bi oborila Jeremya Dormana, njihovu najvažniju metu. Iako su članovi Lentzove postrojbe imali sasvim jasne naredbe da, ako ustreba, upotrijebe sva raspoloživa sredstva da bi ulovili dječaka i psa, agentica Scully zaštitila je mladoga Jodya Kennessya. štitila gaje svim znanjem i umijećem koje je stekla na FBI-e-voj akademiji u Quanticu. Lentz i njegovi ljudi prošli su daleko složeniju obuku, koju su pohađali u... nekim manje poznatim školama. Nakon prvog plotuna Lentz je pomislio daje vidio agenta Muldera kako trči prema spaljenoj zgradi, tražeći sklonište. Nije važno. Sve u svoje vrijeme. Zastrašujuća transformacija Jeremya Dormana privukla je pozornost svih članova postrojbe. Videći kako je to čudovište svojim ubojitim gnjevom pobilo nekolicinu njihovih, krenuli su na njega, mračni i ubojiti. Iako se Lentz uklonio podalje od Dormana i njegove smrtonosne sluzi, osjetio je razočaranje promatrajući kako se hladna učinkovitost njegove postrojbe u trenutku pretvorila u jeftinu osvetoljubivost. Bio je uvjeren da su njegovi ljudi najbolji i najveći profesionalci na svijetu. Budući da su ga razuvjerili, morat će na svijetu potražiti bolje od njih. Iz spaljenih ruševina do njega je dopro prodoran vrisak još jednoga od njegovih ljudi, zapraskalo je još pucnjeva. Postrojba je okružila Dormana u unutrašnjosti ruševne građevine. U tome je smislu, ako išta, sve teklo glatko kako je i očekivao. Lentz se zaustavio kod najbližega taktičkoga vozila, rukom posegao prema prednjem sjedištu i izvukao detonator. Ipak, morao je čekati pravi trenutak. Njegova postrojba ovamo je došla dvadeset pet minuta prije Scully i dječaka, ali Lentz nije poduzeo nikakve nagle korake. Bilo je daleko učinkovitije čekati da se svi okupe na dogovorenome mjestu. Ljudi iz postrojbe za rušenje, koje je Lentz pomno odabirao, poslužili su se eksplozivnim nabojima koje su pronašli u skladištu građevinske opreme, jednako kao i zapaljivim nabojima i eksplozivnim punjenjima koje su držali u svojem vozilu za sterilizaciju. Radeći u nutrini ruševne zgrade, njegovi su ljudi pričvrstili nekoliko zatvorenih spremnika želatinoznoga benzina u napola srušeni podrum. Kada oni eksplodiraju, plamen će se probiti kroz napukle podove i spaliti ostatak DyMarove zgrade. Neće ostati ni najmanji trag. Lentz nije bio osobito željan izgubiti članove postrojbe koji su bezglavo pojurili unutra za Dormanom, loveći ga poput čopora mačaka među ruševnim zidovima. Ipak, oni su bili potrošna dobra. Svaki pojedinac bio je svjestan svih pogibelji u trenutku kada je potpisivao ugovor. Agent Mulder također je nestao negdje u zgradi, Lentz je pretpostavljao da je dio hitaca bio upravljen prema njemu, članovi njegove postrojbe pobrinut će se sami da uklone sve moguće očevice. Lentz je primio jasne naredbe da Mulder ne smije poginuti. On i njegova partnerica Scully već su bili dijelovi jednoga šireg nauma, ali je Lentz morao donositi odluke na samome poprištu događaja. Morao je postaviti skalu vrijednosti - vidjevši tu podivljalu stvar koja se oslobodila iz Dormanovoga tijela, otvrdnuo je do krajnosti. Ako ustreba, Lentz će se ispričati i objasniti sve svojim nadređenima. Kasnije. Oboje su, i Mulder i Scully, već znali previše, i to oružje, taj proboj, prokletstvo podivljale nanotehnolo-gije, sve to moralo se staviti pod nadzor, bez obzira na cijenu. Samo je odabranim pojedincima mogla biti povjerena tolika moć. Sada je došao taj trenutak. Jedan od njegovih ljudi dotrčao je do oklopljenoga sterilizacijskoga vozila. Oči su mu bile staklaste; na čelu mu je blistala znojna koprena. Dahtao je, divlje se osvrćući oko sebe. Lentz gaje pogledao i odsjekao - Smiri se. Učinak njegovih riječi bio je nalik strujnome udaru koji je prošao kroz plaćenika. Zaustavio se, na trenutak oklijevao, a tada progutao knedlu. Ispravio se. Gotovo u istome trenutku njegovo se disanje umirilo. Nakašljao se; čekao je dodatne naredbe. Lentz je podigao detonator koji je držao u ruci. Maleni predajnik. -Je li sve spremno?


[email protected]


Čovjek je pogledao na kontrolnu ploču u unutrašnjosti vozila. Zatreptao je, i tada brzo odgovorio. Govorio je brzo i odsječno, riječi su mu zazvučale poput hitaca koji su prolijetali tamom. - Gospodine, to je sve što trebate. Detonator će pokrenuti upaljače i detonirati preostali eksploziv. Na paralelnome krugu drugi detonatori zapalit će želatino-zni benzin. Samo pritisnite crveni prekidač. Toje sve. Lentz mu je kratko kimnuo. - Hvala vam. - Posljednji puta pogledao je pocrnjeli kostur zgrade i pritisnuo prekidač. Kroz DyMarov Laboratorij provalili su novi plamenovi.

ČETRDESET ŠEST Buševine Laboratorija DyMar Petak, 21:47 Udarni val eksplozije srušio je nekolicinu preostalih nosivih greda i nekoć čvrsti betonski zid. Metalni je stol zaštitio Muldera od najsnažnijeg udara, ali je toplinski val teški komad namještaja pritisnuo uza zid, umalo ga zdrobivši. Plameni jezici suknuli su uvis, blještavo žuti i narančasti, penjali su se gotovo nestvarnom brzinom. Mulder je vjerovao da je najveći dio zapaljivih tvari uništen prilikom prvoga požara, prije dva tjedna, štiteći oči od bljeska i vreloga vjetra, Mulder je prema snazi plamena shvatio daje netko ruševine pripremio kako bi planule u trenutku. To su sve smislili ljudi u crnim odijelima. Začuvši vrisak koji je odavao stravu i bol, Mulder je oprezno podigao glavu, trepćući suznim očima, pokušavajući prodrijeti pogledom kroz tu paklenu pećnicu. Ugledao je jednoga od svojih progonitelja kako posrče kroz ruševine; odijelo mu je bilo zahvaćeno plamenom. Zapraštalo je još hitaca, razvila se bezumna paljba koja je nadglasavala vriskove i urlike - i pseći lavež. Vatra je zahvatila drvene potporne grede. Vrelina je bila toliko snažna da se činilo kako su se zapalili i staklo i beton. Crni labrador uletio je u zgradu, zahvatio gaje udarni val, odbacivši ga u zid. Vaderovo je krzno bilo osmuđeno, ali je i dalje trčao, tražeći nešto. Jedan od nosača s treskom je pao na hrpu otpadaka. Plamenovi su zahvatili otkinuti rub. Mulder se pridigao iza stola, rukom je štitio oči. -Vadere! -viknuo je. - Dođi, ovamo! - Taj crni pas bio je dokaz. Vaderov krvotok u sebi je nosio djelatnu nan-otehnologiju, koju se može proučavati da bi se bezbrojnim ljudima spasio život, bez onih zastrašujućih mutacija koje je pretrpio Jeremy Dorman. Mulder je mahnuo rukom kako bi psu privukao pozornost, ali se umjesto toga jedan pripadnik Lentzo-ve postrojbe, zarobljen medu ruševinama, okrenuo i otvorio vatru na njega. Hitac je udario o ploču stola i odbio se o srušeni betonski zid. Prije nego stoje stigao drugi puta zapucati, neljudsko obličje Jeremya Dormana proletjelo je preko ruševina, čovjek s pištoljem skrenuo je pozornost s Muldera - lake mete - prema čudovišnome stvorenju. Nije imao vremena ni vrisnuti kada gaje nekoliko novih Dorma-novih izraslina zgrabilo. Iskrivljenom, ali snažnom rukom Dorman je čovjeku slomio vrat, a tada ga rastrgao. U tome trenutku Mulder nije osjećao preveliku potrebu da unakaženoga čovjeka zaspe svojom zahvalnošću. I dalje štiteći oči, jedva gledajući kroz dim i plamen, zateturao je prema izlazu, želio je pobjeći. Pasje bio zauvijek izgubljen u zgradi. Mulder nije mogao shvatiti zastoje Vader uopće utrčao u tako opasno područje. Ruševni pod bio je u plamenu. Zidovi, ruševine... čak mu je i sam zrak, svakim isprekidanim, očajničkim udahom, palio pluća. Mulder nije znao kako će se živ izvući van. Scullyje zgrabila Jodya za njegovu odrpanu košulju, ali se tkanina razderala, dječak se oslobodio i potrčao za psom. - Jody, nemoj! Dječak je potrčao za Vaderom. Ljudi iz zasjede nisu prekidali paljbu, ali ih je Dorman ubijao jednoga za drugim. Crni je pas uletio ravno u unakrsnu paljbu. Dvanaestogodišnji dječak - možda malo previše uvjeren u vlastitu besmrtnost, po tome nalik gotovo svim drugim dvanaestogodišnjacima - nekoliko trenutaka kasnije potrčao je za njim. Scully je ispustila beskoristan komad tkanine kojega je stezala u šaci. Obeznađena, uspravila se iza zaklona kojega joj je pružao buldožer. Scullyje promatrala dječaka koji je, nekim čudom, nepovrijeđen trčao prema pocrnjelim zidovima DyMarove zgrade. S glasnim udarom, jedno zrno odbilo se od debelog vučnoga kabela; Scully se nije potrudila sagnuti.


[email protected]


Jodya su pogađali komadići otpada, ali je dječak po-gnuo glavu i nastavio trčati. Zaustavio se na rubu ruševina, vikao je i gledao u plameni zid. Začula je Muldera koji je dozivao psa, a tada su zapraštali novi pucnji. DyMarova zgrada i sve ono u njoj stvoreno nastavilo je gorjeti. Dosad nitko, niti policija, niti vatrogasci, nitko od hitnih službi nije došao istražiti uzroke pucnjave, eksplozija, požara. - Muldere! -viknula je. Nije znala gdje se on nalazi, niti kako će se izvući van. Jodyje bezglavo uletjeo u ruševine. — Jody! - zavikala je. —Vraćaj se ovamo! Dotrčala je do praga i pogledom pokušavala prodrijeti kroz dim. Kada je strop popustio, srušila se noseća greda; iz nje su izbile iskre. Na dijelu poda zjapile su pukotine i rupe nastale od eksplozije u podrumu; pod je puknuo i rušio se poput kuće od karata. Jody je stajao hvatajući ravnotežu, mahao rukama. - Vadere, gdje si? Vadere! Zaboravljajući na svaki oprez, osjećajući da mora spasiti dječaka kako bi na taj način dokazala svoju valjanost da preživi, Scully je pojurila unutra. Mučno se probijala, disala je plitko. Najveći dio vremena oči je držala zatvorene, nakratko zatreptala, i tada nastavila posrtati. - Vadere! - ponovno je začula Jodyev poziv. Nije ga mogla vidjeti. Scully je konačno došla do dječaka i zgrabila ga za ruku. - Jody, moramo ići. Idemo, van! čitava zgrada će se srušiti. - Scully! -viknuo je Mulder, glas mu je bio hrapav i promukao od dima. Okrenula se i ugledala ga kako se probija preko napukloga poda, koračajući kroz plamen stoje brže mogao. Udarcima je ugasio plamen koji mu je zahvatio hlače. Mahnula mu je da požuri - u tome se trenutku srušio zid iza nje. Betonski su se blokovi srušili na stranu, tvoreći humak otpada, kada se rascijepila drvena noseća greda. - Zdravo, Jody... - začuo se izmučeni glas Jeremya Dormana dok se probijao kroz vatru i ostatke zida koji je on maloprije srušio. Unakaženi je čovjek stajao, nesmetan plamenom koji je bjesnio oko njega. Usijani komadi lijepili su mu se za tijelo, pušili mu se na koži, ostavljajući za sobom crne kratere koji su se trzali i zacjeljivali. Tijelo mu je bilo napola otopljeno, poput voska. Odjeća mu je gorjela od požara koji je bjesnio oko njega, koža mu se pomicala i nabirala, izrasline i pipci koji su mu izbijali iz tijela stvarali su zastrašujući prizor. Dorman im je zapriječio izlaz. —Jody, nisi mi želio pomoći kada sam te zamolio -sada gledaj što mi se dogodilo. Jody je u grlu zatomio tihi vrisak, nijemo je gledao jezivo mutirano stvorenje. - Ti si ubio moga tatu. - A sada ćemo svi poginuti u požaru - odvratio mu je Dorman. Scully je sumnjala da bi čak i nanostrojevi koji su preplavili dječakovo tijelo, mogli zaštititi Jodya od plamena koji je gutao sve. Znalaje da Mulder i ona nemaju takvu zaštitu, da su obična ljudska bića, neotporna na vrelinu plamena i dim. Bili su osuđeni na propast, ako ne uspiju nekako proći pokraj ovog čovjeka. Mulder se spotaknuo i pao na koljeno, na gomilu vrelog razbijenoga stakla; pridigao se na noge ne ispus-tivši niti glasa. Scully je još uvijek imala svoj pištolj, iako, dobro je znala da on Dormanu ne znači nikakvu ozbiljniju prijetnju. Vjerojatno bi se smijao njezinim hicima, isto onako kako je ne mareći prolazio kroz unakrsnu paljbu koju su po njemu osuli ljudi u crnom... , isto onako kao što ga niti najmanje nije zabrinjavao : požar koji je bjesnio oko njih. - Jody, dođi k meni — rekao je Dorman, primičući mu se. Koža mu se naborala, pokretala, blistava od sluzi koja mu je istjecala iz svake njezine pore. Jodyje zateturao unatraške, približio se Scully. Ona ' je primijetila opekotine na njegovoj koži, ogrebotine, krvave posjekotine koje je zadobio kada gaje zasuo otpad u trenutku eksplozije. Zapitala se zašto te malene rane ne zacjeljuju onakvom istom nestvarnom brzinom, kao što je zacijelila rana od metka. Možda nešto nije bilo u redu s njegovim nanožderačima. Možda su odusta-I li od posla, ili su se nekako povukli? Dorman se okrenuo, glava mu se zavrtjela i zanji-hala. Njegove slomljene i iskrivljene ruke podigle su se; pokušavao se zaštititi. Tumori i pipci na njegovme tijelu meškoljili su se poput hrpe zmija u košari. Tada je pas, crni krzneni buldožer, oborio Dormana na leđa. -Vader! - vrisnuo jeJody. Pasje zanjihanoga Dormana gurnuo u plamen, tamo gdje su se blještavo svjetlo i plameni jezici dizali iz sve većih rasjeda u podu; kao da se ispod noseće deke otvorilo samo pakleno ždrijelo.


[email protected]


Dorman je vrisnuo, njegovi su se pipci omotali oko psa. Labradorovo je krzno na nekim mjestima planulo, ali se činilo da Vader to ne primjećuje. Otporan na kugu koju je Dorman nosio u sebi, pasje razjapio ralje, zabijajući očnjake duboko u meko titravo meso čovjeka zaraženoga nanostrojevima. Dorman se hrvao s teškom životinjom; obojica su se srušili na ruševne, raspucale podne ploče. Dormano-va lijeva noga propala je kroz otvor iz kojega je kuljao plamen. Vrisnuo je. Pipci su mu se zakovrčali. Pas mu je bijesno grizao lice. Tada je pod popustio pod lavinom plamtećega otpada. Iskre i dim poletjeli su uvis; prizor je nalikovao eksploziji minskoga polja. Urličući i vrišteći, Dorman i Vader propali su u zapaljeni podrum. Jody je zajecao i pokušao potrčati za svojim psom, ali ga je Scully divljački zgrabila za ruke. Odvukla je dječaka prema otvoru, prema sigurnosti. Mulder ju je slijedio, kašljući i posrćući. Plameni jezici podigli su se, još je nekoliko greda popustilo. Još jedan betonski zid srušio se i raspao, a tada je u podrum propao čitav komad poda, umalo ih povukavši za sobom. Doprli su do ulaza u zgradu koja se rušila; Scully nije mogla više misliti ni na što osim kako se domoći svježeg zraka, kako se izvući van, u blaženo olakšanje, što dalje od vatre. Kada su se probili kroz plamen i ruševine i izvukli se van, svježa noć učinila im se nevjerojatno hladnom. Oči su je pekle, od navale suza jedva je nazirala put pred sobom. Scully je držala rastuženog dječaka; zagrlila ga je. Mulder joj je dodiruo rame, privlačeći njezinu pozornost u trenutku kada su se izvukli iz goruće zgrade. Podiglaje pogled i ugledala skupinu ljudi koji su ih čekali, hladno ih promatrajući. Preživjeli članovi Lent-zove postrojbe držali su automatsko oružje podignuto, ciljali su u njih. - Predajte mi dječaka! - rekao je Adam Lentz.

ČETRDESET SEDAM Pakao u DyMaru Petak, 21:58 Mulder je mogao pretpostaviti da će ih ljudi u tamnim odijelima čekati u blizini požarišta. Nekolicina pripadnika Lentzovoga »pojačanja« shvatila je da ne moraju ugrožavati vlastite živote; bilo im je jednostavnije pričekati da preživjeli iziđu ravno pred njih. - Agente Mulder, agentice Scully, stanite tamo! -rekao je vođa skupine. -Još uvijek postoji mogućnost da ovo riješimo na zadovoljavajući način. - Ne zanimaju nas vaši zadovoljavajući načini rješavanja - odvratio mu je Mulder hrapavo se zakašljavši. Scullyne oči bljesnule su dok je zaštitnički zagrlila dječaka. - Jody ne ide s vama. Znamo zašto ga želite za sebe. - Tada vam je također poznata i opasnost - rekao je Lentz. - Naš prijatelj, gospodin Dorman, upravo nam je prikazao sve njezine mogućnosti. Ne možemo dopustiti da se ova tehnologija širi bez nadzora. Nemamo izbora. - Osmjehnuo se, ali su mu oči ostale bezizražajne. - Nemojte nam otežavati. — Vi ga nećete odvesti sa sobom! - Zvučala je gotovo bijesno. Kako bi podvukla svoje riječi, Scully se uspravila. Lice joj je prekrivala čađa; odjeća joj je vonjala po dimu i opekotinama. Neustrašivo se postavila pred Jodyem; bila je prepreka između njega i automatskog oružja. Mulder nije bio siguran može li njezino tijelo zaustaviti plotun visoko-probojnih zrna, ali je pretpostavljao da bi sama njezina odlučnost mogla zaustaviti te ljude. - Gospodine Lentz, ja ne znam tko ste vi — rekao je Mulder, približavajući se Scully kako bije time podržao - ali, ovaj mladi čovjek nalazi se pod našom zaštitom. - Ja mu samo želim pomoći - blago je odgovorio Lentz. - Odvest ćemo ga i pružiti mu liječničku pomoć. Odvest ćemo ga u posebnu ustanovu u kojoj će se o njemu skrbiti ljudi koji mogu... razumjeti njegovo stanje. I sami znate da mu ne može pomoći niti jedna obična bolnica. Scully nije niti trepnula. - Nisam pretjerano uvjerena da bi dječak preživio vaše liječenje. Do Muldera su, odozdo, napokon doprli zvuči sirena i vozila koja su se približavala. Hitne službe sa svojim crvenim i modrim svjetlima jurile su prigradskim ulicama prema podnožju brijega. Drugi požar u Dy-Maru dostigao je svoj vrhunac. Mulder je zakoračio unatrag, približio se svojoj partnerici. Pogled nije skidao s Lentza, nije mario za ostale ljude u odijelima. - Scully, napokon zvučiš poput mene - rekao je. - Predajte nam dječaka, odmah! - rekao je Lentz. Pod njima sirene su postajale glasnije, približavale im se.


[email protected]


- Ni u bunilu - odvratila mu je Scully. Vatrogasna vozila i policijski automobili jurili su uzbrdo, sirene su zavijale. Za nekoliko će trenutaka stići do vatrene stihije na vrhu brijega. Ako je Lentz namjeravao učiniti nešto, to će izvesti sada. Mulder je znao da, ukoliko ih ustrijele, neće imati vremena za čišćenje prije nego što ostaci DyMara postanu prilično napučen prostor. - Gospodine Lentz... - oglasio se jedan od preživjelih plaćenika. Scully je zakoračila, zastala jedan trenutak koji se činio beskrajnim, a tada počela koračati, polagano, korak po korak. Odlučnost joj je bila nepomućena. Lentz se zabuljio u nju. Ostatak njegovih ljudi oružje je držalo upereno. Spasilačke postrojbe i vatrogasci srušili su žičanu ogradu, odmaknuli je ustranu, kako bi vatrogasna vozila mogla proći. - Vi nemate pojma što činite - hladno je rekao Lentz. Promatrao je vozila koja su se približavala, kao da još uvijek procjenjuje može li pobiti dva agenta i ukloniti njihova tijela, te nestati pred nosom spasilačkih ekipa. Adam Lentz i njegovi ljudi stajali su bijesni, potučeni, s leđa osvijetljeni požarom koji je bjesnio i do temelja progutao ostatke Laboratorija DyMar. Scullyje znala da u tome trenutku spašava dječakov život. Nastavila je hodati, držeći Jodya za ruku. On se izgubljeno osvrtao prema plamenome zidu. Dok su ljudi u zaštitnoj odjeći trčali, spajali crijeva i pripremali se za gašenje, Lentzova je postrojba odstupila, nestajući u sjenovitoj šumi. Njih troje nekako se uspjelo dočepati njihovog unajmljenog automobila. - Scully, ja vozim - rekao je Mulder, otvarajući vozačeva vrata. - Mislim da si ti pomalo smetena. -Ja ću paziti na Jodya - odgovorila je. Mulder je pokrenuo motor, napola očekujući da će iz šume poletjeti hici koji će raznijeti vjetrobran, na njemu stvarajući paukovu mrežu pukotina. Umjesto toga, uspio se odvesti; gume su mu razbacivale šljunak na strmome prilaznome putu kojim su se udaljavali od Laboratorija. Nekoliko je puta morao vaditi i pokazivati svoje isprave prolazeći pokraj raznih državnih službenika. Pitao se kako će Lentz objasniti nazočnost svoje postrojbe... ukoliko ih itko ikada pronađe u gustoj šumi koja ih je okruživala.

ČETRDESET OSAM Bolnica Mercy Portland, Oregon Subota, 12:16 U bolnici je Scully više puta provjeravala i pregledavala nalaz laboratorijskih testova; nakon sata provedenoga u razmišljanju ostala je jednako zbunjena kao i kada je prvi puta vidjela nalaz. Sjedila je u natrpanome bolničko me kafiću; bilo je vrijeme ručka, srkala je šalicu gorke kave. Liječnici i sestre motali su se po restoranu, brbljali o bolesnicima načinom kojim su športski fanatici raspravljali o nogometu; pacijenti su izišli iz pretrpanih bolničkih soba i sjedili sa svojim obiteljima. Konačno, zaključivši daj oj laboratorijski ispisi neće otkriti ništa nova, Scullyje uzela još jednu kavu za put i otišla naći se s Mulderom, koji je stražario pred dječa-kovom bolničkom sobom. Izlazeći iz dizala na dnu hodnika, mahnula je smeđom omotnicom koju je držala u ruci. Mulder je podigao pogled; bio je željan potvrde učinkovitosti nanos-trojeva. Časopis koji je čitao, strpao je u običnu smeđu omotnicu. Vrata Jodyeve sobe bila su pritvorena; iznutra je do njih dopiralo zujanje televizijskog programa. Dosad, nijedan zagonetni uljez nije pokušao napasti dječaka. - Ne znam trebam li se više diviti dokazima učinkovitosti nanotehnologije - ili njezinome nestanku. - Scully je odmahivala glavom, pružajući Mulderu laboratorijske nalaze ispisane igličnim pisačem. Uzeo ih je, pogledom preletjeo brojčane nizove, grafikone, tablice, ali očevidno nije znao što tamo treba vidjeti. - Prema tvojim riječima, nisi očekivala ovo? - U Jodyevoj krvi nema ni najmanjeg traga nanostrojevima. - Prekrižila je ruke na prsima. - Pogledaj nalaz laboratorijskih pretraga. Mulder se počešao po tamnoj kosi. - Kako je to moguće? Sama si vidjela kako mu je zarasla rana od metka — mislim, smrtonosna rana. - Možda sam pogriješila - rekla je - možda je zrno nekako zaobišlo vitalne organe... - Scully, molim te, pogledaj ga, puca od zdravlja. Vidjela si njegove slike dok je bolovao od leukemije. Tada mu je preostalo mjesec, najviše dva. Mi znamo da je David Kennessy ispitao svoj lijek na njemu.


[email protected]


Scullyje slegnula ramenima. - Muldere, on je čist. Sjeti se uzorka pseće krvi iz veterinarevog laboratorija. Ostaci nanostrojeva bili su jasno vidljivi. Doktor Quin-ton rekao je isto o tekućem uzorku kojega sam uzela tijekom autopsije na Vernonu Ruckmanu. Tragove nanotehnologije nije teško pronaći ako su nanostrojevi u krvi nazočni u tolikome broju kao što bi trebali biti; njihov broj penje se na milijune milijuna kako bi bili sposobni izvršiti tako očevidne popravke staničnoga ustroja kakvima smo bili očevici. Prvi dokaz da nešto nije onako kako je ona vjerovala da treba biti, bili su Jodyevi svježi ožiljci, ogrebotine i posjekotine koje je zadobio tijekom požara. Iako nimalo ozbiljni, nisu zacjeljivali nimalo brže od bilo kojih običnih ogrebotina. Jody Kennessy izgledao je kao svaki drugi običan dječak, unatoč svemu što je ona znala o njegovoj prošlosti. - U tom slučaju, gdje su nestali nanožderači? - upitao je Mulder. -Je li ihJody mogao na neki način izgubiti? Scully nije imala pojma kako bi to objasnila. Zajedno su ušli u Jodyevu sobu, u kojoj je dječak ležao u krevetu, ne obraćajući gotovo nikakvu pozornost na glasan televizor u pozadini. Uzimajući u obzir sve što je prošao, dvanaestogodišnji dječak izgledao je kao daje sve te strahote podnio dobro. Kada je ugledao Scully, blijedo joj se osmjehnuo. Nekoliko trenutaka kasnije u sobu je upao ravnatelj Onkološkog odjela, držeći spise i odmahujući glavom. Pogledao je Scully; tada je svrnuo pogled na Jodya, u potpunosti zanemarujući Muldera. - Agentice Scully, kod njega nema niti najmanjeg traga leukemiji - rekao je, i dalje odmahujući glavom. -Jeste li sigurni daje to taj isti dječak? - Da, sigurni smo. Onkolog je uzdahnuo. - Pregledao sam sve dječa-kove prijašnje povijesti bolesti i laboratorijske nalaze. U krvi nema malignih stanica, čak sam izveo i punkciju leđne moždine da bih proučio cerebrospinalnu tekućinu i pregledao ima li u njoj malignih stanica - nisam pronašao ništa. Pregledi koje smo izveli uobičajeni su, i daju vrlo sigurne nalaze. Kod uznapredovalog slučaja leukemije, kakvoga bi on trebao imati, mislim, simptomi bi trebali biti vidljivi na prvi pogled - a takvih sam se nagledao. Tada se onkolog konačno zagledao u Jodya. - Dječa-kova leukemija u potpunosti je nestala. Nije riječ o privremenome povlačenju -jednostavno, onaje nestala. Scully iskreno nije očekivala nikakve drugačije vijesti. Onkolog je zatreptao i spustio spise. - Mislim, vidio sam dosta medicinskih čuda... nisu se događala često, ali uzimajući u obzir broj oboljelih na ovome Odjelu, povremeno se događaju stvari koje medicina nije u stanju objasniti. Ovaj dječak, koji je prije mjesec--dva umirao od raka, ne pokazuje nikakve simptome oboljenja. Liječnik je promatrajući Jodya podigao obrve. Dječak je izgledao potpuno nezainteresiran za razgovor, kao daje već unaprijed znao sve odgovore. - Gospodine Kennessy vi ste izliječeni. Shvaćate li značenje takve dijagnoze? Vi ste potpuno zdravi, zanemarimo li ovih nekoliko ogrebotina, posjekotina i manjih opeklina. S vama je sve u savršenome redu. - Javit ćemo vam se ako ćemo imati još neka pitanja - rekla je Scully, a liječnik je izgledao pomalo razočaran činjenicom da ona ne dijeli njegovo divljenje. Malo previše žurno ispratila gaje do vrata bolničke sobe. Kada je onkolog otišao, Scully i Mulder sjeli su na rub Jodyeve postelje. — Jody, ti znaš da u tvojem krvotoku nema ni traga nanožderačima? Mi to ne možemo objasniti. Nanostrojevi su ti zaliječili ranu od metka, izliječili su te od raka - sada ih više nema. - To je zato što sam izliječen. - Jody je pogledao prema zaslonu televizora, ali nije obraćao pozornost na emisiju za domaćice koja je potiho tekla na programu. - Tata mi je rekao da će se oni, kada završe svoj posao, isključiti i rastopiti. On ih je načinio tako da moju leukemiju zaliječe, stanicu po stanicu. Rekao mije da će to potrajati dugo, ali da će mi svakoga dana biti sve bolje. A kada završe... nanožderači su se trebali isključiti sami od sebe. Mulder je pogledao Scully i podigao obrve. - Zaštitni mehanizam. Pitam se, je li Darin ikada doznao za to. - Muldere, to iziskuje upravo nevjerojatnu razinu tehnološke savršenosti... - progovorila je, a tada je shvatila daje čitava ideja upotrebe samoodržavajućih »bioloških policajaca« koji su popravljali ljudsko tijelo, upotrebljavajući za to samo vrpce ljudske DNK kao priručnik s uputama, bila potpuno fantastična i nadilazila sve njoj poznate i vjerojatne mogućnosti suvremene znanosti. - Jody - progovorila je, približavajući se dječaku - mi ove nalaz namjeravamo objaviti čitavome svijetu. Moramo se pobrinuti da svi saznaju da ti u sebi više ne nosiš niti jedan nanostroj. Ako si sada »čist«, ljudi koji su te progonili neće više imati razloga da nastave svoj lov. - Kako hoćeš - rekao je, zvučao je sasvim ravnodušno.


[email protected]


Scully nije trošila snagu na lažno veselje. Dječak će se sam morati suočiti s novonastalom situacijom. Jody Kennessy u sebi je nosio čudotvoran lijek, ne samo protiv raka, već protiv svih bolesti koje su opsjedale čovječanstvo. Nanožderači u njegovoj krvi možda su na neki način bili i ključ besmrtnosti. Sada, kada je DyMarov laboratorij bio uništen, a Je-remy Dorman i pas nestali u paklenome požaru, David Kennessy i svi drugi povezani s istraživanjima mrtvi, slična otkrića na polju nanotehnologije čekat će se još dugo vremena, sve će se morati započeti ispočetka. Scully je već imala ideju kako bi Biro mogao Jodya smjestiti na sigurno mjesto, na dulje vrijeme, na mjesto gdje bi oni mogli doći po njega. Ta joj pomisao nije bila ugodna, ali je bila najbolje čega se mogla dosjetiti. Za to vrijeme Mulder će kao i uvijek opisati čitav slučaj, spremiti sve bilješke, zapisati svoje neobja-šnjene pretpostavke, te ih dodati ostalim spisima prepunima neozbiljnih dokaza. Još jednom nije imao nikakvih čvrstih dokaza kojima bi mogao potkrijepiti svoje tvrdnje. Još samo jedan Dosje-X. Mulder će ubrzo, razmišljala je Scully, morati ugraditi još nekoliko ormara za spise u svoj pretrpani ured, u najmanju ruku, kako bi ih sve mogao držati na jednome mjestu.

ČETRDESET DEVET Zgrada Državne uprave Crvstal Gity, Virginia Nedjelja, 14:04 Adam Lentz svoje je konačno izvješće predao usmeno, licem u lice; između njega i čovjeka kojem je predavao uzvješće nisu postojale nikakve administrativne zapreke. Ova istraga za sobom neće ostaviti nikakva pisana izvješća, ništa što bi neki znatiželjnici mogli otkriti i pročitati. Umjesto toga, Lentz se morao sučeliti sa svojim nadređenim i svoje izvješće predati izravno njemu, vlastitim riječima. To je bilo jedno od najstrašnijih iskustava koje je ikada preživio. Iz pepeljare se izvijao kovrčavi stup dima, ovjesivši se poput neke smrtonosne koprene oko čovjeka. Muškarac je bio koščat, duboko usađenih očiju, nezamjetljivoga lica, tamnosmeđa kosa bila mu je zalizana. Nije izgledao kao čovjek koji je krhke ljuske ljudskih života držao na milosti svojega stiska. Nije izgledao kao čovjek koji je gledao kako umire nekoliko predsjednika, koji je namještao rušenja vlada i postavljanje nekih drugih, koji se nepoznatim ispitnim skupinama ljudi igrao i nazivao ih »stvarima«. Ipak, i dalje se igrao svjetskom politikom onako kako neki drugi ljudi u svojim domovima igraju Rizik. Povukao je dug dim iz cigarete, ispuštajući ga polagano kroz svoje suhe i ispucane usne. Pepeljara na stolu bila je zatrpana grubo ugašenim opušcima. - Kako možete biti tako sigurni? - čovjek je kona čno progovorio. Glas mu je bio varljivo blag, s nekim pjevnim prizvukom u sebi. Iako nikada nije bio u vojsci, barem ne službeno, Lentz je stajao uspravan poput svijeće. - Scully i Mul-der izvršili su ponovljene i vrlo podrobne testove dječa-kove krvi. Došli smo do dječakove potpune bolničke dokumentacije. Prema nalazima ne postoji nikakav dokaz o zarazi nanostrojevima, nikakvih strojeva mikroskopske veličine, nikakvih ostataka - ništa. Dječakje potpuno »čist«. - U tom slučaju, kako objašnjavate njegovo zamjetno ozdravljenje? Ranu od metka? - Gospodine, to nitko nije vidio - odgovorio je Lentz. — Nitko od službenoga osoblja. Čovjek gaje nastavio promatrati, dim se ovijao oko njegovog lica. Lentz je znao da njegov odgovor nije prihvaćen. Ne još. -A stoje s leukemijom? Koliko shvaćam, dječak ne pokazuje nikakve znakove daljnjeg oboljenja. - Doktor Kennessy je znao da nanostrojevi mogu biti moguća prijetnja - nije bio budala - možda je bio u mogućnosti programirati svoje nanožderače da se isključe kada ispune svoju zadaću, kada njegov sin bude izliječen od leukemije. Sudeći prema ispitivanjima obavljenima u bolnici, Jody Kennessy savršeno je zdrav, više ne boluje od akutne limfoblastične leukemije. Obrve su se podigle. - Dakle, on je izliječen, ali više u sebi ne nosi lijek. - čovjekje otpuhnuo dug cigaretni dim. - U najmanju ruku možemo biti zadovoljni. U svakom slučaju, nije nam u interesu da itko drugi dopre do rješenja tog čuda. Lentz nije odgovorio, stajao je, napet i zabrinut. U tajnome spremištu, u zgradi čija je adresa bila nepoznata, u kojoj sobe nisu imale brojeve, ladice nisu imale oznake; Pušač je čuvao uzorke i djeliće


[email protected]


dokaznih materijala skrivene od svih očiju. Te stvari, stvarne, bile bi neizmjerno korisne onima koji su tragali za istinom u svim njezinim oblicima. Samo, taj ih čovjek nikada ni s kime neće podijeliti. - Sto ćemo s agentima Mulderom i Scully? - upitao je Pušač. - što su oni ostavili za sobom? - Hrpu teorija, gomile pretpostavki, nikakve dokaze - odvratio je Lentz. Pušač je ponovno uvukao dim, tada se nekoliko puta zakašljao, bio je to dubok, zlokoban kašalj koji je u sebi nosio odzvuke neizmjerno težih oboljenja. Možda je to progovarala samo njegova nečista savjest... ili nešto nije bilo u redu s njim, zdravstveno. Lentz se promeškoljio, čekao je da ga otpuste, pohvale, ili čak pokude. Tišina je bila najgora od svega toga. - Dakle, da zaključimo - progovorio je Lentz, gledajući čovjeka koji gaje promatrao; osjetio je nelagodu. Teški dim izvijao se i lijepio posvuda, stvarajući zmijolike arabeske koje su plesale u zraku. – Uništili smo tijela svih nama poznatih žrtava zaraze, sterilizirali svako mjesto koje je došlo u dodir s nanotehnologijom. Uvjereni smo da niti jedan od samoobnavljajućih strojeva nije preživio. - Dorman? - upitao je Pušač. - stoje s psom? - Pozorno smo pretražili spaljene ruševine DyMara i pronašli nekolicinu kosti, zubi i dio lubanje. Vjerujemo da su to ostaci Dormana i psa. -Jesu li otisci zuba to potvrdili? - Gospodine, to je neizvedivo - odgovorio je Lentz. - Stanično bujanje uzrokovano nanostrojevima iskrivilo je i izmijenilo koštanu strukturu i zube, strojevi su čak uklonili i plombe iz Dormanovih zubi. Ne možemo izvršiti identifikaciju, čak niti na razini vrste. Ipak, imamo izjave očevidaca. Svi smo vidjeli Dormana i psa kako nestaju u požaru. Pronašli smo kosti. Mislim da u to ne bismo trebali sumnjati. - Uvijek postoje sumnje - odvratio je čovjek po dižući obrve. Tada je, sasvim bezbrižno, zapalio novu cigaretu i popušio je dopola ne izustivši niti riječi. Lentz je čekao. Čovjek je konačno ugasio opušak u već pretrpanoj pepeljari. Još jednom je zakašljao, tada si je dopustio škrt osmijeh. - Gospodine Lentz, vrlo sam zadovoljan. Mislim da svijet još nije zreo za čudotvorne lijekove... u najmanju ruku, to neće biti još neko vrijeme. - Gospodine, slažem se - odvratio je Lentz. Kada gaje čovjek otpustio pokretom glave, Lentz se okrenuo, prisiljavajući se da ne istrči iz ureda. Iza njegovih leđa, čovjekje ponovno zakašljao. Ovaj puta glasnije.

PEDESET Naselje survivalista Oregonska divljina Mjesec dana poslije Ovdje su ljudi tako neobični, pomislio je Jody... ipak, ovdje se osjećao sigurnim. Nakon kaosa kojeg je nedavno prošao, nakon stoje proživio postupno uništavanje čitavoga njemu poznatoga svijeta... prvo leukemija, nakon nje požar u kojem je poginuo njegov otac, a tada beskrajno bježanje u kojem je ostao i bez majke -osjećao je da se sada bez teškoća može prilagoditi svemu. Ovdje u survivalističkome naselju, njegov stric Da-rin bio je malo pretjerano zaštitnički raspoložen, ali, pomagao mu je. Odbijao mu je pričati o svojem radu... Jodyu je to u potpunosti odgovaralo. Svatko je u ovoj, izdvojenoj, ali živoj zajednici pristajao jedan drugome poput dijelova slagalice. Baš poput slagalice sa slikom Zemlje i Mjeseca koju su njegova majka i on sastavljali tijekom jednoga od posljednjih poslijepodneva, skriveni u kolibi... Jodyevo grlo se stisnulo. Neizmjerno mu je nedostajala. Nakon što gaje agentica Scully dovela ovamo, ostali stanovnici strogo čuvanoga posjeda uzeli su ga pod svoje. Jody Kennessy bio im je ikona, zaštitni znak njihove skupine - dvanaestogodišnjak kojega su oteli iz šapa mračnome i nasilnome sustavu, i koji je to preživio. Jodyeva je priča samo pojačala odlučnost stanovnika naseobine da se održe izdvojeni i što dalje od radoznale i razaračke vlasti koju su beskrajno prezirali. Jody, njegov ujak Darin i ostali provodili su dane baveći se napornim radom. Svi stanovnici Jodyu su prenosili svoja znanja, poučavali su ga. Bolne rane u srcu i pamćenju još su mu uvijek zac-jeljivale, Jodyje veći dio slobodnoga vremena provodio šetajući vanjskim rubovima posjeda, kada nije radio u vrtovima ili poljima, pomažući koloniji da očuva


[email protected]


svoju samodostatnost. Survivalisti su često lovili i obrađivali zemlju kako bi popunili i obogatili svoju golemu zalihu konzervirane hrane. Zajednica je izgledala kao da je istrgnuta i presađena ovamo iz nekog drugog vremena, vremena kada su zajednice mogle biti samodostatne. Jody nije mario za to. Sada je bio sam. Nije osjećao bliskost... čak niti prema ujaku Darinu... ipak, i to će preživjeti. Pobijedio je i neizlječivi rak, zar ne? Ostali članovi zajednice dobro su znali da Jodya treba pustiti na miru kada zapadne u jedno od svojih raspoloženja, da mu treba dati svo potrebno vrijeme i prostor. Jodyje lutao uz ogradu od bodljikave žice, promatrao je drveće... uglavnom je bio sasvim sam, šetajući okolinom. Sumu je obavila magla, uvlačeći se u udoline, plutajući poput pamučne koprene, dižući se s danjom toplinom. Na nebu oblaci su ostali visjeti, sivi i teški, jedva vidljivi između gustih krošnji. Oprezno je koračao, iako gaje Darin neprekidno uvjeravao da minska polja ne postoje, da nema nikakvih zamki i tajnih obrambenih sustava. Survivalisti su jednostavno održavali takve glasine kako bi njima održali aureolu straha i sigurnosti oko njihove naseobine. Njihova glavna namjera bila je da ih ostatak svijeta ostavi na miru, i bili su pripravni pribjeći svim sredstvima kako bije ostvarili. Jodyje začuo pseći lavež koji je dopirao iz daljine, jasan i oštar. Hladna vlaga kao daje pojačavala zvučne valove. U naseobini je prebivalo mnoštvo pasa; njemački ovčari, krvosljednici, rotweileri, dobermani. Ali, ovaj je pas zvučao poznato. Jody je podigao glavu. Pasje ponovno zalajao, Jody je sada bio siguran. -Dečko, dođi ovamo! - pozvao je. Začuo je lomljenje grana u guštiku, grane i puzav-ice razmaknule su se kada je veliki crni pas potrčao prema njemu, izranjajući iz magle. Videći ga, pasje zalajao prepun sreće. - Vader! - viknuo je Jody. Srce mu je nabujalo, ali tada mu je glas utihnuo; obuzela gaje briga. Pasje izgledao neozlijeđen, potpuno zdrav. Jodyje Vadera vidio kako nestaje u plamenu. Vidio je kako se DyMarova zgrada ruši i raspada na cigle, ploče i iskrivljene grede. Ipak, Jody je znao da je njegov pas poseban, baš kakavje bio i on prije nego što su iz njegovoga tijela nestali nanožderači. Vader u sebi nije imao taj sigurnosni sustav. Pasje potrčao prema njemu, doslovno je prevrnuo Jodya, lizao mu lice, repom je mahao takvom silinom da mu se njihalo čitavo tijelo. Vader na sebi nije imao ogrlicu, nikakve pločice, ničime nije mogao dokazati tko je. Ipak, Jodyje znao. Pretpostavljao je da bi njegov ujak mogao shvatiti istinu, ali će priča koju će ispričati drugima glasiti daje pronašao drugoga psa, crnoga labradora, onakvoga kakav je bio Vader. Svome novome ljubimcu dat će isto ime. Ostatak survivalista nije znao, a u vanjskome svijetu nikada nitko ne treba saznati. Zagrlio je psa, prstima mu zaorao po krznu, stezao mu vrat. Nije morao dvojiti. Samo je trebao čekati, nadati se, gledati. Uostalom, to mu je rekla njegova mama. Pas će se kad-tad vratiti njemu. Vader se uvijek vraćao. Napomena: Ako vam se knjiga svidjelakupite je. Na taj naći podržavate autore i izdavaće. [email protected]



antitijela (dosije x)

Documents