VISOKA ŠKOLA ZA MENADŽMENT

U TURIZMU I INFORMATICI U VIROVITICI

Seminarski rad

AUTOHTONE I ALOHTONE VRSTE U RH

Predmet: Upravljanje okolišem

Predmetni nastavnik: Student:dr.sc. Ljiljana Matulec Matea Kubin

Virovitica, 2014./2015.god.

SADRŽAJ

1. UVOD.................................................................................................................1

2. AUTOHTONE VRSTE......................................................................................2

2.1. Autohtone životinjske vrste........................................................... 2

2.2. Autohtone biljne vrste ...................................................................11

3. ALOHTONE VRSTE.......................................................................................13

3.1. Alohtone životinjske vrste..............................................................13

3.2. Alohtone biljne vrste.......................................................................15

4. ZAKLJUČAK...................................................................................................17

5. POPIS LITERATURE......................................................................................18

6. POPIS ILUSTRACIJA......................................................................................19

1. UVOD

Tema ovog seminara su autohtone i alohtone vrste u lijepoj našoj RH. U prvom

poglavlju opisane su autohtone životinjske i biljne vrste. Koje je njihovo porjeklo, njihov

izgled te njihova autohtonost. Od ovdje opisanih životinja nalaze se boškarin,

istarski kratkodlaki gonič, posavski gonič, dalmatiner, Hrvatski hladnokrvnjak,

Hrvatski posavac, Lipicaneri, Turopoljske svinje, te crne slavonske svinje. Od

biljaka tu su Velebitska degenija, Biokovsko zvonce, Dubrovačka zečina,

U drugom poglavlju također su opisane alohtone vrste. One koje su uvezene

namjerno ili ne namjerno u RH. Od nabrojanih i opisanih vrsta su one koje

na bilo koji način štete prirodi ili poljoprivrednim usjevima. To su krumpirova

zlatica, kukuruzna zlatica, te mungosi, mačkolika životinja koja se hrani

kukcima i namjerno je donešena sa drugih kontinenata u Hrvatsku.

Tema je vrlo opsežna tako da su izdvojene samo neke životinjske i

biljne vrste koje su nam i onako svima poznate.

1. AUTOHTONE VRSTE

Autohtone vrste u biogeografiji su vrste nekog geografskog područja prilagođene

uslovima života tog područja ili ekosustava ako je njihova prisutnost u toj regiji

rezultat isključivo prirodnih procesa bez ikakve čovjekove intervencije.

http://hr.wikipedia.org/wiki/Autohtone_vrste (3.1.2015.)

1.1. Autohtone životinjske vrste

Neke od poznatih autohtonih životinjskih vrsta u Republici Hrvatskoj koje su

zaštićene i koje mogu obitavati samo na tom određenom području. Pretežno su to

govedarske pasmine. Neke od autohtonih vrsta su: Boškarin (istarsko govedo),

istarski kratkodlaki gonič (pas), posavski pas, dalmatiner (pas), Hrvatski Posavac

(konj), Hrvatski Hladnokrvnjak (konj), Međimurski konj, Lipicaner, Čovječja ribica,

Turopoljska svinja, Crna slavonska svinja.

Boškarin ili istarsko govedo pripada skupini europskih primitivnih primigenih

goveda osteološki vrlo bliskih ishodišnoj fosilnoj vrsti Bos primigenius (Brajković i

sur., 1994.), a uobičajeno ga je nazivati podolskim. http://www.hpa.hr/odjel-

govedarstva/istarsko-govedo. (3.1.2015.). Porijeklo istarskog goveda nije do kraja

razjašnjeno, a korijene ima u govedu koje je u ove prostore došlo prije dvije i pol

tisuće godina iz stepa južne Rusije i Besarabije (Šmalcelj i sur., 1958.).

http://www.hpa.hr/odjel-govedarstva/istarsko-govedo. (3.1.2015.). Najčešće su

jednobojno svijetlosive do bijele boje s prijelazima u tamnije sive nijanse. Bikovi su u

pravilu tamniji od krava i junica. Jedna od specifičnosti (kod bikova je češća) da imaju

tamniji pigment na vratu, plećki, donjem dijelu rebara i trbuha, po nosnom hrptu,

falangama, dijelu lica, oko očiju, na rubovima i unutar uški i donjem unutarnjem dijelu

repa. Sluznice na očnim kapcima i trepavice su tamnosive do crne boje, kao i sluznice

analnog otvora, ženskog spolovila i koža jakog epidermisa. ://www.hpa.hr/odjel-

govedarstva/istarsko-govedo. (3.1.2015.). Visoka otpornost, skromnost te

prilagodljivost uvjetima istarskog podneblja, daje mogućnost iskorištavanja loših

marginalnih pašnjaka obraslih drvenastom vegetacijom koja za vrijeme suše postaje

glavna hrana. Istarsko govedo uzgaja se na području Istre i Primorsko-goranske

županije. ://www.hpa.hr/odjel-govedarstva/istarsko-govedo. (3.1.2015.). Kako

boškarin izgleda možemo vidjeti na slici 1.

Slika 1.: Boškarin, http://www.pula.hr/hr/medunarodna-suradnja/o-odsjeku/novosti/prikaz-

novosti/article/odobren-eu-projekt-le-boeuf-a-la-patate-boskarin-s-krumpirom/.

Istarski kratkodlaki gonič je stara autohtona pasmina iz Istre. Tipičan je lovački pas, vrlo brz

i spretan, te se koristi u lovu na zečeve i lisice. Zbog svojih dobrih osobina jedan je od

omiljenih suputnika lovcima u našim krajevima. Danas se Istarskog kratkodlakog goniča često

može susresti u Istri i okolnim područjima, ali se kao lovački pas ili kućni ljubimac sreće

širom Europe. http://www.mojljubimac.hr/pasmine-pasa/istarski-kratkodlaki-gonic.

(3.1.2015.). Pogodan je za lov na krškom terenu. Koristi ga se u lovu na lisice, zečeve, divlje

svinje i razne kraške kokoške (jarebice, prepelice, fazane...). Istarski kratkodlaki gonič je

visok i plemenitog izgleda, uske glave, te snježnobijele boje sa žutim ili narančastim

oznakama. Njegovo je tijelo vitko s prilično tankim repom blago zavijenim prema gore. Glas

mu je visok i zvonak, pa ga se može čuti izdaleka. Zbog kratke dlake nije pogodan

za život na otvorenom prostoru, niti na hladnijim i vlažnim područjima.

http://www.mojljubimac.hr/pasmine-pasa/istarski-kratkodlaki-gonic. (3.1.2015.).

Slika 2.: Istarski kratkodlaki gonič, http://www.mojljubimac.hr/pasmine-pasa/istarski-

kratkodlaki-gonic

Posavski gonič također pripada rijetkoj hrvatskoj autohtonoj pasmini lovačkog psa. Spada u

skupinu kratkodlakih goniča. Uzgaja se još od 16. Stoljeća i to posebno na prostoru sisačke

Posavine. Najstariji pisani dokumenti o toj pasmini potječu iz dalekoh 14. Stoljeća i čuvaju se

u Đakovačkoj biskupiji. http://www.pasoddy.com/dog/Posavski%20gonic_.htm (3.1.2015.).

Posavski gonič ima smiren temperament, ali još uvijek živ da ne bude previše trom pri

gonjenju. Pri traženju koristi se isključivo njuhom. Radi nešto sporije od istarskog

kratkodlakog goniča. Pri radu ne gubi kontakt sa lovcem iako goni dosta daleko od divljači.

Vrlo je poslušan i sam se nakon gonjenja vraća lovcu. Javlja se srednjevisokim glasom. Može

se podjednako dobro koristiti u gorskim šumovitim predjelima kao i u kamenjaru. Najbolji je

za lov na zečeve lisice i divlje svinje. http://www.pasoddy.com/dog/Posavski%20gonic_.htm

(3.1.2015.).Zbog svoje brzine i pokretljivosti , a posebno zbog poslušnosti i privrženosti

gospodaru iznimno je cijenjen u Hrvatskoj i Bosanskoj Posavini.

Slika 3.: Posavski gonič, http://www.pitaj.osvojito.com/posavski-gonic/

Dalmatinac ili dalmatiner  veoma je stara pseća pasmina lako prepoznatljiva po bijeloj dlaci s

karakterističnim crnim mrljama ili mrljama boje jetre. Poznati točkasti sloj dlake jedinstven je

za dalmatinske pse; nijedna druga čistokrvna pasmina nema ovakve jedinstvene točkaste

oznake. http://hr.wikipedia.org/wiki/Dalmatinski_pas (3.1.2015.). Pasmina je dobila ime po

hrvatskoj pokrajini, Dalmaciji, za koju se vjeruje da je izvorno mjesto dalmatinskog psa.

Neki drže da je njegov rodni kraj Egipat, gdje su lovački psi s točkicama po koži uklesani u

prizorima na faraonskim grobnicama. Drugi ga pak, smještaju u Indiju, no najpopularnija ga

teorija ipak pripisuje našoj Dalmaciji. Neke zbunjujuće rasprave o njegovu podrijetlu

najvjerojatnije imamo zahvaliti i brojnim zemljama koje su kroz povijest vladale

dalmatinskom obalom. Bilo kako bilo, pas dalmatiner spominje se 1737. i u arhivima

đakovačke biskupije, opisom koji mu posve odgovara, pod ime-nom Canis dalmaticus.

http://www.pasoddy.com/pasmine/dalmatiner_.php (3.1.2015.).

Slika 4.: Dalmatiner, http://veterina.info/ribarstvo/62-psi/rase-pasa/1092-dalmatinski-pas

Hrvatski posavac je autohtona pasmina konja nastala na području hrvatske posavine,

nekontroliranim križanjem kobila slavonsko-posavskog konja tzv. bušaka i drugih lokalnih

kobila. Prvotno s toplokrvnim (arapskim, lipicanskim, nonius, engleskim punokrvnim), a

kasnije i s hladnokrvnim (barbantskim, ardenskim, prešeronskim i noričkim)

pastusima. http://www.gospodarski.hr/Publication/2013/16/hrvatske-autohtone-pasmine-

konja/7855#.VKu0byOG_fJ(3.1.2015.).

Ekološki čimbenici utjecali su naoblikovanje pasmine konja hrvatski posavac. Današnje

uzgojno načelo ove pasmine je uzgoj u čistoj krvi. Zbog različitih početnih matičnih stada

kobila te pastuha različitih pasmina koji su djelovali u području Posavine uz doprinos

okolišnih čimbenika tog kraja, hrvatski posavac je relativno

heterogena populacija u pogledu fenotipskih značajki.

Hrvatski posavac je srednje teški, širok i plemenit nizinski konj, s niskom točkom težišta,

sigurnog koraka i ravnoteže, čvrste konstitucije, formata položenog pravokutnika. Poželjna

visina do grebena u pastuha 140 – 150 cm, kobila 135 – 140 cm. Suhe i male glave, širokog

čela, ravnog profila, plemenitog izražaja, malih ušiju, velikih i izraženih očiju i nozdrva.

Srednje dugog do kratkog ali masivnog vrata, čvrsto nasađenog na trup, kratke donje linije.

Grudni koš širok i dubok, plećke duge i srednje koso položene, dobro obrasle mišićjem i

čvrsto povezane s trupom. http://www.gospodarski.hr/Publication/2013/16/hrvatske-

autohtone-pasmine-konja/7855#.VKu0byOG_fJ (3.1.2015.). Trup zbijen i s dobrim

pokrivanjem tla. Noge suhe i snažne s dobro izraženim zglobovima, cjevanica kratka s jasno

izraženim zglobovima i tetivama. Kičice slabo obrasle s kratkim i nakostriješenim dlakama.

Stavovi pravilni, prednje noge pokrivaju zadnje, i obrnuto. Kopita široka, rožina srednje

tvrdoće, griva i rep dobro obrasli valovitom srednje dugom dlakom. Boje najčešće dorata u

svim varijantama, rjeđe se pojavljuju vranci, alati, kulaši, izabela i druge boje te šarena svih

varijanti koja je nepoželjna u uzgoju. Spolni dimorfizam treba biti jasno izražen, odnosno

spolna svojstva pastuha i kobila. http://www.gospodarski.hr/Publication/2013/16/hrvatske-

autohtone-pasmine-konja/7855#.VKu0byOG_fJ (3.1.2015.). Mirnog temperamenta, poslušan

i dobroćudan konj s voljom za rad. Zbog nasljednosti, grla lošeg temperamenta i ćudi neće biti

prihvaćena u uzgoj. U područjima gdje nama mogućnosti ekstenzivnog uzgoja grla, se drže u

stajama tijekom cijele godine. Ipak, u većini slučajeva hrvatski posavac uzgaja se

ekstenzivnom tehnologijom što značajno doprinosi ekonomičnosti uzgoja i izvornosti pasmine

čemu će se i dalje težiti. http://www.gospodarski.hr/Publication/2013/16/hrvatske-autohtone-

pasmine-konja/7855#.VKu0byOG_fJ (3.1.2015.).

Slika 5.: Hrvatski posavac, http://www.etnoselo-staralonja.com/ako-vas-zanima/biljke-i-

zivotinje/

Hrvatski hladnokrvnjak danas predstavlja najrasprostranjeniju pasminu konja u Hrvatskoj.

nastao je na području sjeverozapadnog dijela Hrvatske, oplemenjivanjem domaćih kobila s

pastusima hladnokrvnih pasmina iz Austrije, Mađarske, Belgije i Francuske.  Hrvatski

hladnokrvnjak uzgaja se na širem području Hrvatske. – uzgojno područje proteže se od

istarske do Osječko-baranjske županije sa središtem uzgoja u Moslavini.

http://www.gospodarski.hr/Publication/2013/16/hrvatske-autohtone-pasmine-konja/

7855#.VKu0byOG_fJ (3.1.2015.). Uzgoj hrvatskog hladnokrvnjaka dijeli se na tri

subpopulacije: uzgoj u 12 udruga, uzgoj u Ergeli Kričevački Lemeš – Centra za reprodukciju

u stočarstvu Hrvatske (CRSH) i uzgoj izvan udruga (samostalni uzgajivači). Hrvatski je

hladnokrvnjak krupnije građe nego posavac. Poželjna visina u grebenu je oko 170 cm (vrpca),

uglavnom je dorat boje, a u manjoj mjeri može se javiti i kao vranac, rjeđe kao sivac,

odnosno alat. Glava mu je ravna i široka, razmjerno velika.

http://www.gospodarski.hr/Publication/2013/16/hrvatske-autohtone-pasmine-konja/

7855#.VKu0byOG_fJ (3.1.2015.). Kratkog je vrata uz neizražen greben, leđa su duža s dobro

zaobljenim rebrima uz kratak spoj. Sapi su dobro obrasle mišičima, rascijepljene i lijepo

zaobljene. Prsa su široka i duboka, noge snažne i umjereno obrasle dlakama, hod mu je

siguran i snažan. U ekonomskom smislu, kao pasmina radnih konja, izgubio

je s pojavom mehanizacije u poljoprivredi svoju vrijednost.

http://www.gospodarski.hr/Publication/2013/16/hrvatske-autohtone-pasmine-konja/

7855#.VKu0byOG_fJ (3.1.2015.). Kao i hrvatski posavac ima mogućnosti opstanka samo na

područjima koja imaju dovoljno pašnjačkih površina. Danas se prvenstveno uzgaja zbog

proizvodnje mesa i specifičnih proizvoda od mesa. Također je pogodan za proizvodnju

kobiljeg mlijeka kao vrlo vrijedne sirovine u kozmetici. Kao krovno uzgojno udruženje

autohtone pasmine konja hrvatski hladnokrvnjak, SSUUHH osnovan je upravo iz razloga

reorganizacije uzgoja konja i prilagodbe hrvatskog konjogojstva uzgoju konja u

EU. http://www.gospodarski.hr/Publication/2013/16/hrvatske-autohtone-pasmine-konja/

7855#.VKu0byOG_fJ (3.1.2015.).

Slika 6.: Hrvatski hladnokrvnjak, http://selo.hr/portal-koji-pisu-citatelji-14/

Lipicanski konj nastao je na bivšoj ergeli bečkog dvora u Lipici, na području Krasa.  Izvorno

uzgojno područje je Lipica u Sloveniji, a uzgoj se proširio na Hrvatsku, i druge zemlje.

http://www.gospodarski.hr/Publication/2013/16/hrvatske-autohtone-pasmine-konja/

7855#.VKu0byOG_fJ (3.1.2015.). Uzgoj lipicanske pasmine konja u nas predstavlja

tradicionalni uzgoj koji je u svojem jednom dijelu izvorno naš (linija Tulipan), dakle ona je

baštinjena pasmina.  U Hrvatskoj danas imamo 11 živućih rodova kobila: Traviata, Siglavy,

Rendes, Margit, Gidran, Famosa, Almerina, Spadiglia, Wanda, Africa i Englanderina. Leđa su

duga, cesto nešto spuštena, ali vrlo široka i jaka, s kratkim, širokim spojem.

http://www.gospodarski.hr/Publication/2013/16/hrvatske-autohtone-pasmine-konja/

7855#.VKu0byOG_fJ (3.1.2015.). Sapi su mišićave, okrugle i duge s visoko nasađenim

repom. Prsni koš je dosta širok i dubok, a rebra zaobljena. Lopatica je duga i dobro položena,

a podlaktica kratka izazivajući visok hod, akciju prednjih nogu, što je posebna odlika

lipicanaca, a naslijeđena je od španjolskih konja. Noge su koščate i jake, zglobovi su vrlo

dobro razvijeni, široki, čvrstih tetiva kao i kopita. Rep i griva imaju snažnu i gustu strukturu.

Lipicanci su najčešće sive boje dlake, koja u dobi od 8 do 10 godina potpuno izbijeli. 

Karakterizira ga dobra ćud, velika poslušnost, sposobnost za dresuru, izvanredni

hodovi te sigurnost. Prirodno je nadaren za španjolski korak.

http://www.gospodarski.hr/Publication/2013/16/hrvatske-autohtone-pasmine-konja/

7855#.VKu0byOG_fJ (3.1.2015.). Prvobitno se uzgajao na teškom kraškom terenu i njemu se

prilagodio, ali je isto tako pokazao da se može dobro prilagoditi i drugim terenima, prije

svega ravničarskim. U sportskom smislu danas nije posebno interesantan zbog manjeg

tjelesnog okvira, osim u zaprežnom sportu, ali zato je izvanredan školski konj, te konj za

vožnju i rekreativno jahanje.  Kako se radi o tradicionalnoj pasmini u Hrvatskoj čiji se uzgoj

proteze i na druge zemlje, smatramo da nije ugrožen, no s obzirom na

njezin kulturološki značaj i broj grla, pasmina je vrijedna zaštite.

http://www.gospodarski.hr/Publication/2013/16/hrvatske-autohtone-pasmine-konja/

7855#.VKu0byOG_fJ (3.1.2015.). Očuvanje baštinjenih linija i rodova lipicanske pasmine

konja se provodi kod nas putem državne ergele lipicanaca, odnosno udruga uzgajivača. Uzgoj

je potrebno poticati putem novčanih poticaja te

sam uzgoj – pasminu promovirati kao konja

pogodnog za rekreativno jahanje, vožnju

u zaprezi ili pak kao grlo za dresurno jahanje.

Slika 7.:Lipicaner u trku, http://www.mojnet.com/korisnik/jagi/slika/lipicaner-u-trku/180045

Turopoljska svinja je hrvatska autohtona pasmina domaće svinje. U 6. stoljeću došlo je do

križanja slovenske krško-poljske pasmine sa šiškom na području Turopolja. U pisanom obliku

prvi se put spominje 1352. godine. http://hr.wikipedia.org/wiki/Turopoljska_svinja

(3.1.2015.). Razvoj je polagao tekao, a napredak se dogodio, kada je Miško pl. Lederer iz

Kurilovca početkom četrdesetih godina 19. stoljeća, krizao svoje turopoljske svinje s

nepoznatom pasminom te dobio nove bolje odlike. Turopoljska svinja je srednje velika

pasmina domaće svinje, masnoga tipa. Ima srednje dugu glavu s jakim rilom i poluklempavim

ušima.

Ima guste kovrčave čekinje bijelo-sive boje.http://hr.wikipedia.org/wiki/Turopoljska_svinja

(3.1.2015.). Otporna je na bolesti, vremenske prilike i promjene prehrane. Koža je bez

pigmenta. Ima ravna leđa. Obično ima 6-7 prasadi. Krmača ima 10 do 12 sisa. Meso je sočno i

ružičasto, dobre strukure i boje. Uzgaja se u Turopoljskom lugu, Škiljakovečkoj

dubravi i parku prirode Lonjsko polje te kod privatnih uzgajivača.

http://hr.wikipedia.org/wiki/Turopoljska_svinja (3.1.2015.). Pod zaštitom je Nacionalnog

programa za očuvanje autohtonih i ugroženih domaćih životinja u Hrvatskoj te Programa

ugroženih pasmina u srednjoj i istočnoj Europi.

Slika 8.: Turopoljska svinja, http://hr.wikipedia.org/wiki/Turopoljska_svinja.jpg

Crna slavonska svinja Crna slavonska svinja ili fajferica je hrvatska autohtona pasmina

svinja.Nastala je, zbog potrebe za pasminom svinja za ispašu, koja će ranije sazreti, biti

produktivnija i otpornija. Na imanju grofa Pfeiffera u Orlovnjaku kraj Osijeka krajem 19. i

početkom 20. stoljeća, križale su se krmače pasmine lasaste (buđanovačke) mangalice s

nerastovima crnih pasmina Berkshire i Poland China (najstarija američka pasmina svinja).

http://hr.wikipedia.org/wiki/Crna_slavonska_svinja (3.1.2015.). Dobivene najbolje krmače,

godinama su se križale s uvezenim nerastovima pasmine Poland China, a kasnije i s Cornwall

pasminom. Tako je s vremenom, dobivena crna slavonska svinja. To je svinja

skromnih zahtjeva za hranom, pogodna za držanje na otvorenom.

http://hr.wikipedia.org/wiki/Crna_slavonska_svinja (3.1.2015.). Hrani se žitaricama,

kukuruzom, bundevama, djetelinom i dr. Ima sposobnost konzumacije veće količine

voluminozne hrane u odnosu na moderne plemenite pasmine. Ima mirnu, dobroćudnu narav,

visoku otpornost i pigmentiziranu kožu, koja je boje pepela, prekrivena obično srednje dugim

čekinjama. http://hr.wikipedia.org/wiki/Crna_slavonska_svinja (3.1.2015.). Papci i rilo crne

su boje. Ima kratko tijelo i kratke i tanke noge. Prasi oko 7-8 praščića, koji su sivi, gotovo bez

dlake. Meso je dobre kvalitete, s visokim sadržajem unutarmišićne masti, dobrom

sposobnošću vezanja vode te okusa. Zbog tih svojstava koristi se za dobivanje kvalitetnih

suhomesnatih proizvoda kao što su kobasice, šunke, kuleni te čvarci i svježeg

svinjskog mesa. Brojčano stanje neprekidno raste. Godine 2001., bilo je 237 krmača i 26

nerasta, a 2011., bilo je 896 krmača i 109 nerasta, najviše u Slavoniji.

http://hr.wikipedia.org/wiki/Crna_slavonska_svinja (3.1.2015.).

Slika 9.: Crna slavonska svinja, http://www.sbplus.hr/opcine/nova_kapela/gospodarstvo

/poljoprivreda/iz_zagreba_za_bajom_dosla_zivjeti_i_gajiti_fajferice.aspx

2.2 Autohtone biljne vrste

Neke od poznatih autohtonih biljnih vrsta u Republici Hrvatskoj koje su zaštićene i

koje se mogu naći samo na tom određenom području su: Velebitska degenija, Dubrovačka

zečina, Biokovsko zvonce, Hrvatska sibireja, Maslina (črnica, istarska bjelica. buža,

rašinjola).

Velebitska degenija javlja se na istočnim i sjeveroistočnim ekspozicijama i to na

nadmorskoj visini od 1200 do 1300 metara. Stabljika joj je visoka maksimalno 10-tak cm.

Cijela je biljka prekrivena gustim i prileglim srebrnastim dlačicama. Cvjetovi su joj izrazito

žuti. Cvate odmah nakon što okopni snijeg (5. - 6. mjesec). Plodovi su sivkasti.

http://www.hercegovina.info/vijesti/zanimljivo/zanimljivo-velebitska-degenija-degenia-

velebitica (3.1.2015.). Ova biljka predstavlja najinteresantniji reliktum i endemičnu vrstu naše

flore. Najrjeđa je biljka u Hrvatskoj. Zaštićena je zakonom od 1964. godine.

Nalazimo je samo na tri određena mjesta na Velebitu pa je možemo smatrati simbolom

Velebita i Hrvatske. Isto tako valja napomenuti da se kao hrvatski simbol nalazi na kovanici

od 50 lipa, na hrvatskim poštanskim markama, a po njenom je imenu nazvana novinarska

nagrada „Velebitska degenija" koja se svake godine na Dan planeta Zemlje 22.

travnja dodjeljuje za najbolji autorski rad o zaštiti okoliša.

http://www.hercegovina.info/vijesti/zanimljivo/zanimljivo-velebitska-degenija-degenia-

velebitica (3.1.2015.). Ime joj je nadjenuto po mađarskom prirodoslovcu Arpadu von Degenu

koji ju je i otkrio.

Slika 10.: Velebitska degenija, http://www.sveosvemu.com/velebitska-degenija-degenia-velebitica

 Biokovsko zvonce (lat. Edraianthus pumilio) je endemska biljka iz porodice Campanulaceae.

Rasprostranjena je isključivo u vršnim područjima Biokova te u unutrašnjosti na području

Svetog Jure i na Troglavu. Nalazi se između 1400 i 1700 metara nadmorske visine.

http://hr.wikipedia.org/wiki/Biokovsko_zvonce (3.1.2015.). Tercijarni je relikt. Listovi su

linearni, 1 mm široki. Ovojni list je odozgo gusto dlakav. Ima prileglo-jastučast oblik.

Tobolac se nepravilno otvara unutar čaške. Cvijet je u glavičastim cvatovima. Višegodišnja je

biljka. Razmnožava se sjemenom. (3.1.2015.). Teško uspijeva presađena, osim u planinskim

vrtovima. Raste na ogoljelim vapnenačkim ili dolomitnim grebenima, u pukotinama stijena.

Heliofilna je vrsta, podnosi velike razlike u temperaturi. Na ostalim staništima, ima slabu

konkurentnu sposobnost prema drugim vrstama.

Slika 11.: Biokovsko zvonce, http://www.dental-pivac.com/home/linkovi.html

Dubrovačka zečina (lat. Centaurea ragusina) je endemska biljka iz porodice Asteraceae. Raste

u okolici Cavtata te na otocima: Mrkanu, Bobari, Dugom otoku, Kornatima, Čiovu, Šolti,

Braču, Hvaru, Visu, Biševu, Brusniku, Svecu, Kamiku, Sušacu, Palagruži, Lastovu, Lokrumu

i Mljetu. Snježno-bijele je boje i pustenasta izgleda. Stabiljka je u gornjem dijelu bez listova.

Ovojni listovi su blijedozeleni i bijelopustenasti s malenim smeđim ili crnim privjescima.

http://hr.wikipedia.org/wiki/Dubrova%C4%8Dka_ze%C4%8Dina (3.1.2015.). Cvjetovi su

sumporasto žute boje. Plod je roška. Razmnožava se sjemenom. Raste u pukotinama okomitih

karbonatnih obalnih stijena na ekspoziciji jug-jugozapad. Iznimno raste i na stijenama

udaljenima od mora kao npr. na otoku Hvaru ispod vrha sv. Nikole. Prema Zakonu o zaštiti

prirode iz 1969. godine zaštićena je na svim prirodnim staništima.

Slika 12.: Dubrovačka zečina, http://www.ciopa.hr/zecina.htm

2. ALOHTONE VRSTE

Alohtone ili introducirane vrste su koje žive izvan svojeg nativnog ili

prirodnoga distributivnog raspona, a kojesu ondje dospjele čovječjom aktivnošću,

namjerno ili slučajno. Neke introducirane vrste su štetne za ekosustav u koji su

introducirane, dok druge nemaju negativnih učinaka i mogu zapravo biti korisne kako

za ljude tako i za ekosustave, primjerice kao alternativa pesticidima u poljoprivredi pa

su npr. na Novom Zelandu introducirane biljne vrste iz Sjeverne Amerike pridonijele

povećanju bioraznolikosti i bioproduktivnosti.

http://hr.wikipedia.org/wiki/Introducirane_vrste (3.1.2015.).

2.1. Alohtone životinjske vrste

Krumpirova zlatica spada u alohtone životinjske vrste. Najznačajniji je štetnik

krumpira. Može nanijeti veliku štetu znatnim smanjenjem prinosa i do 50%, a pri jačim

infestacijima i cijela biljka može biti u potpunosti ogoljena. Osim krumpira u znatnoj mjeri

napada patliđan, nešto manje rajčicu. Odrasle jedinke ovalnog su oblika tijela, veličine oko 15

mm. Jajašca su u različitim nijansama žute ili narančastožute boje, eliptična, veličine oko 1,5

mm. Odrasla ženka odlaže jajašca s donje strane lista, obično u nakupinama do 30 komada.

Mlade ličinke su tamno narančaste boje veličine 1,5-2 mm, odrasle narastu do

oko 10 mm. http://www.biovrt.com/article/Krumpirove-zlatice.html (3.1.2015.).

Nakon prezimljavanja u tlu, u travnju i svibnju počinju se uočavati odrasle jedinke. Hrane se

cimom krumpira i odlažu jajašca s donje strane lista (obično u svibnju i početkom lipnja).

Razvoj ličinki ovisi o temperaturi. Imaju četiri razvojna stadija, a svi stadiji hrane se lisnom

masom. Zlatica ima dvije generacije godišnje, prva generacija znatno je štetnija od druge.

Slika 13.: Krumpirova zlatica, http://www.prirodna-hrana.info/vrt/stetnici/

Kukuruzna zlatica također je jedna od alohtonih životinjskih vrsta. Kukuruzna zlatica je prvi

put pronađena u Europi 1992. godine, u Srbiji, blizu Surčinskog aerodroma. Vjeruje se da su

odrasli insekti doneseni zajedno sa ručnim prtljagom još 1989. ili 1990. godine.

http://www.agroplod.rs/zemljoradnja/ratarstvo/kukuruzna-zlatica-upoznajte-neprijatelja/

(3.1.2015.). Kukuruzna zlatica je kukac malih dimenzija, dobro leti pa ga nekad u polju nije

lako uočiti. Kod mužjaka su ticala dulja od tijela, a kod ženki dosežu trećinu duljine tijela.

Nitastog su oblika. Boja tijela varira od žute do zelene. Ticala su boje cimeta. Gornja krila su

žuta s uzdužnim tamnim prugama. Širina pruga može varirati. Jaje je dugo oko 0,5 mm,

ovalnog oblika i blijedožute boje. Nalazi se u tlu od kolovoza do svibnja iduće godine.

http://www.agroklub.com/ratarstvo/kukuruzna-zlatica-stetnost-mogucnosti-suzbijanja/4999/

(3.1.2015.). Glavne štete uzrokuju ličinke kukuruzne zlatice ishranom na korijenu. U početku

se ubušuju u korijen potom ga pregrizaju u blizini glavne stabljike. Posljedica ishrane je

znatno skraćivanje korijena zbog čega biljka gubi uporište u tlu te može potpuno polegnuti

kod pojave jačih vjetrova. Mnogo je češća pojava povijanja biljaka koje dobivaju

karakterističan izgled „guščjeg vrata“, a ako okolišni uvjeti nisu naklonjeni moguće je i

potpuno polijeganje biljaka na tlo. http://www.agroklub.com/ratarstvo/kukuruzna-zlatica-

stetnost-mogucnosti-suzbijanja/4999/ (3.1.2015.).

Slika 14.: Kukuruzna zlatica,

http://www.agroklub.com/ratarstvo/kukuruzna-zlatica-stetnost-mogucnosti-suzbijanja/4999/

Mungosi su porodica iz skupine mačkolikih životinja. Oni se dijele na dvije podporodice koje

se mogu dobro međusobno razlikovati. Jedna su Madagaskarski Euplerinae a druga Pravi

(afroazijski) mungosi. Prva skupina je endemična za Madagaskar a druga je raširena najviše u

Africi i Južnoj Aziji. Imaju vrlo dobro organiziran "socijalni život". Kako se hrane pretežno

kukcima, a često i raznim vrstama crvića koje iskapaju iz zemlje, u potrazi za hranom provode

velik dio vremena sa njuškicama priljubljenim uz zemlju, izloženi su svojim najopasnijim

neprijateljima, grabežljivcima iz zraka. http://hr.wikipedia.org/wiki/Mungosi (3.1.2015.). Dok

su mladunci još vrlo mladi i sišu pa ne idu s odraslima kad se družina raziđe u potragu za

hranom, jedna ili dvije životinje uvijek ostaju s mladuncima u blizini podzemnog staništa

vodeći brigu o njima. Kako i te životinje moraju jesti, i na poslu "dadilje" životinje se redovno

smjenjuju. Majke koje doje nisu među dadiljama, odnosno rijetko, i to samo u vrijeme kad

treba nahraniti mladunce. http://hr.wikipedia.org/wiki/Mungosi (3.1.2015.).

Slika 15.: Mungosi, http://www.hlasek.com/mungos_mungo.html

2.2. Alohtone biljne vrste

Ambrozija je podrijetlom iz Sjeverne Amerike, a u Europu je stigla kao slijepi putnik

na brodovima s robnim pošiljkama. Njezino prvo pojavljivanje u Hrvatskoj zabilježeno je

1941. godine. Jednogodišnja je biljka, uspravne i razgranate stabljike, koja izraste do 1,5

metara visine. Stabljika je posuta grubim dlačicama, pa je poželjno staviti rukavice kad je se

uklanja, tj. čupa. Listovi su jajasta oblika, također posuti dlačicama i jako

nazubljeni. Cvjetovi su skupljeni u žute grozdove na vrhu stabljike.

http://www.vasezdravlje.com/izdanje/clanak/702/ (3.1.2015.). Biljka najviše voli napuštena

staništa, poput željezničkih pruga, cesta, puteva te nedovoljno obrađenih zemljišta i polja.

Često raste i kao korov u nasadima suncokreta, šećerne repe, kukuruza,

soje i krumpira. Niče u travnju, a cvjetati počinje sredinom srpnja. Biljka proizvodi pelud u

golemim količinama (zrela biljka stvara i do osam milijuna peludnih zrnaca), a

oprašuje se vjetrom, što je jedna od karakteristika alergogenih biljaka.

http://www.vasezdravlje.com/izdanje/clanak/702/ (3.1.2015.).

Slika 16. Ambrozija,

http://www.pticica.com/oznake/ambrozija

Divlji sirak također je alohtona biljka koja nanosi štetu plodnom poljoprivrednom tlu. Ovaj

korov klija i niče u proljeće. Tokom ljeta može biti visok i do 3 m. Ima izuzetno razvijene

podzemne organe (rizome) koji posjeduju veliku sposobnost razmnožavanja.

Rizomi su podzemni izdanci sa neograničenim rastom. Služe za sakupljanje hrane i

vegetativno razmnožavanje, obrazujući brojne nadzemne izdanke.

http://www.poljoprivrednik.org/poljoprivrednik/index.php/poljoprivredne-teme/ratarstvo/

item/113-divlji-sirak (3.1.2015.). Znači, sirak se razmnožava

sjemenom i rizomima što utiče na njegovo brzo širenje i otežano

suzbijanje. Da bi problem divljeg sirka na parcelama bio uspješno

riješen, potrebno je kombinovati sve raspoložive mjere: plodored,

agrotehniku, mehaničke i hemijske mjere. Kad divlji sirak dostigne

visinu od

15-30 cm, obavezno prije metličenja, primjeniti totalni

herbicid (Glifosat, Herkules, Uragan).

http://www.poljoprivrednik.org/poljoprivrednik/index.php/poljoprivredne-teme/ratarstvo/

item/113-divlji-sirak(3.1.2015.).

Slika 17.: Divlji sirak, http://www.gospodarstvo-petricevic.hr/kor/index.php?/category/7

3. ZAKLJUČAK

Autohtone životinjske i biljne vrste vrlo su značajne za neku državu jer suone živući suvenir

te države. Jer te vrste potječu iz određenog geografskog područja, te su prilagođene

određenom geografskom prostoru i samo na njemu mogu postati. Dok alohtone su nasilno ili

nenamjerno unesene u neku državu i mogu štetiti njezinoj prirodi ili obogaćivati floru i faunu

države.

Neke od tih autohtonih vrsta prikazani su u seminaru, a to je samo jedan dio onoga što naša

lijepa domovina posjeduje. Boškarin koji može preživjeti samo na istarskom području zbog

svoje prilagodbe, istarski kratkodlaki gonič koji je potekao iz Istre, posavski gonič koji je

potekao iz Posavine, konje kao što su Hrvatski hladnokrvnjak, Hrvatski posavac, Međimurski

konj, Lipicanac, te svinje koje su posebne po svojim vanjskim izgledu (Turopoljska svinja i

crna slavonska svinja). Dok su od biljaka to večinom endemične vrste i koje se također više

nigdje ne mogu naći Velebitska degenija (samo na sjevernom Velebitu), Dubrovačka zečina

(okolica Cavtata, te na večini otoka), Biokovsko zvonce (podrčje Biokova). Dok od alotohnih

vrsta imam nabrojane samo one koje nanose štetu poljoprivredom gospodarstvu. Krumpirova

zlatica koju možemo naći na stabljici krumpira i koja je obavezni stanovnik te biljke, kao i

kukuruzna zlatica koja može prouzrođit veliku štetu na stabljici kukuruza, te mungose koji su

mačkolike životinje uvezene sa drugih kontinenata. Od biljnih vrsta imamo nabrojane korove

sirak koji stvara problem poljoprivrednicima i ambroziju koja stvara problem ljudskom

zdravlju.

Autohtone vrste vrlo su važne kako bi bila sve veča i mnogobrojnija biljna i životinjska

zajednica. Dok alohtone ove koje su nabrojane trebalo bi istrijebiti jer štete poljoprivredi.

4. POPIS LITERATURE

Internet stranice:

1. http://hr.wikipedia.org/wiki/Autohtone_vrste

2. http://www.hpa.hr/odjel-govedarstva/istarsko-govedo.

3. http://www.mojljubimac.hr/pasmine-pasa/istarski-kratkodlaki-gonic

4. http://www.pasoddy.com/dog/Posavski%20gonic_.htm

5. http://hr.wikipedia.org/wiki/Dalmatinski_pas

6. http://www.pasoddy.com/pasmine/dalmatiner_.php

7. http://www.gospodarski.hr/Publication/2013/16/hrvatske-autohtone-pasmine-konja/

7855#.VKu0byOG_fJ

8. http://hr.wikipedia.org/wiki/Turopoljska_svinja

9. http://hr.wikipedia.org/wiki/Crna_slavonska_svinja

10. http://www.hercegovina.info/vijesti/zanimljivo/zanimljivo-velebitska-degenija-

degenia-velebitica

11. http://hr.wikipedia.org/wiki/Biokovsko_zvonce

12. http://hr.wikipedia.org/wiki/Dubrova%C4%8Dka_ze%C4%8Dina

13. http://hr.wikipedia.org/wiki/Introducirane_vrste

14. http://www.biovrt.com/article/Krumpirove-zlatice.html

15. http://www.agroplod.rs/zemljoradnja/ratarstvo/kukuruzna-zlatica-upoznajte-

neprijatelja/

16. http://www.agroklub.com/ratarstvo/kukuruzna-zlatica-stetnost-mogucnosti-

suzbijanja/4999/

17. http://www.agroklub.com/ratarstvo/kukuruzna-zlatica-stetnost-mogucnosti-

suzbijanja/4999/

18. http://hr.wikipedia.org/wiki/Mungosi

19. http://www.vasezdravlje.com/izdanje/clanak/702/

20. http://www.poljoprivrednik.org/poljoprivrednik/index.php/poljoprivredne-teme/

ratarstvo/item/113-divlji-sirak

5. POPIS ILUSTRACIJA

Slika 1.: Boškarin

Slika 2.: Istarski kratkodlaki gonič

Slika 3.: Posavski gonič

Slika 4.: Dalmatiner

Slika 5.: Hrvatski posavac

Slika 6.: Hrvatski hladnokrvnjak

Slika 7.:Lipicaner u trku

Slika 8.: Turopoljska svinja

Slika 9.: Crna slavonska svinja

Slika 10.: Velebitska degenija

Slika 11: Biokovsko zvonce

Slika 12.: Dubrovačka zečina

Slika 13.: Krumpirova zlatica

Slika 14.: Kukuruzna zlatica

Slika 15.: Mungosi

Slika 16.: Ambrozija

Slika 17. Divlji sirak