br. 92, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

92

92

Andrić, Arapović, Benović, Dragić, Duran, Ešić, Kelava, Krajišnik, Lukšić, Matanović,

Matković, Mijović Kočan, Muselimović, Najev, Nedić, Pehar, Sanko Rabar, Sivrić,

Škarica, Stanić, Topić, Zelenika, Zorić, Župarić

Č a s o p i s M o t r i š t a r e f e r i r a n j e u C e n t r a l a n d E a s t e r n E u r o p e a n O n l i n e L i b r a r y / Fr a n k f u r t a m M a i n / - h t t p : / / w w w. c e e o l . c o mčasopis za kulturu, znanost i društvena pitanja • studeni-prosinac 2016. • issn 1512-5475

U organizaciji Matice hrvatske Mostar, u hotelu Mepas, održana je hercegovačka premijera fi lma Jakova Sedlara „Nisam se bojao umrijeti – domoljubna misija Antuna Kikaša iz 1991.“ o hrvatskom iseljeniku iz Kanade, kojega je, 1991. godine, uhitila JNA, nakon što je sletio u zračnu luku Pleso u Zagrebu, s oružjem namijenjenim obrani Hrvatske.Film iznosi detalje njegove domoljubne misije, a oružje je bilo svojevrstan dar Hrvatske zajednice Toronta MUP-u i Zboru narodne garde Republike Hrvatske.Kada se, u ljeto 1991. godine, u Hrvatskoj počeo osjećati miris rata, Kikaš je odlučio pomoći domovini i svome narodu, koji se nije imao čime braniti od agresora.Uz novčanu pomoć Hrvatske zajednice Toronta, stavljajući život na kocku, zrakoplovom iz Južnoafričke Republike

Domoljubna misija A. Kikaša– B oeingom 707, dopremio je oružje u zagrebačku zračnu luku, koje je bivša jugoarmija prisilno zaplijenila.Njega su, pod torturom, odveli u vojni zatvor u Beograd, gdje je tri mjeseca odležao u samici, da bi, nakon toga, bio razmijenjen za uhićenoga generala JNA Milana Aksentijevića.Neke od njegovih pjesama motivirane su upravo tim zbivanjima. Premijeri su nazočile brojne poznate osobe iz političkog, društvenog i javnog života Hrvata u BiH. U fi lmu kanadske produkcije Kikaša igra Andrej Dojkić, a trgovca – slavni američki glumac Armand Assante.Inače, Anton Kikaš je građevinski poduzetnik i pjesnik te jedan od najuglednijih Hrvata u Kanadi, gdje je bio proglašen i za osobu godine.Film je, nakon Mostara, prikazan i u Širokom Brijegu i Međugorju.

Foto: Stojan Lasić Stole

Utemeljitelj i nakladnik: Matica hrvatska MostarSunakladnik: Hrvatska akademija za znanost i umjetnost u Bosni i HercegoviniRealizacija i distribucija: Zdravo društvo MostarZa nakladnike: Ljerka OSTOJIĆ i Jakov PEHARGlavni urednik: Josip MUSELIMOVIĆOdgovorna urednica: Ljerka OSTOJIĆTajnica: Vanja PRUSINAUredništvo: Mladen BEVANDA, Misijana BRKIĆ MILINKOVIĆ, fra Ante MARIĆ, Dragan MARIJANOVIĆ, Šimun MUSA, Mira PEHAR, Božo ŽEPIĆLektura i korektura: Misijana BRKIĆ MILINKOVIĆ Grafičko oblikovanje: SHIfT kreativna agencija, Mostar

Telefon/faks: +387 36 323 501E-mail: [email protected]: Ulica kralja Zvonimira b.b., 88000 MostarŽiroračuni: 338 100 220 201 2542 UniCredit Bank d.d. Mostar 161 02 000 115 000 30 kod RAIffEISEN BANK BiHUplata iz inozemstva: UniCredit Bank d.d. Mostar SWIfT UNCR BA 22 IBAN: BA 39 338 060 481 699 95 75

Cijena: 10 KM, dvobroj 20 KM, za inozemstvo dvostruko

Mišljenjem federalnog ministarstva prosvjete, znanosti, kulture i športa br. 08-91-4/97. od 3.3.1997. glasilo Motrišta upisano je u evidenciju javnih glasila pod br. 661 i oslobođeno plaćanja poreza na promet proizvoda.

br. 92 časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

rukopisLjubica BENOVIĆ: Rukopis . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7

književna radionicaLjubica BENOVIĆ: Iznimno . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9Ivo Mijo ANDRIĆ: Danas . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13Vera ARAPOVIĆ: Hercegovina. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 16Tomislav NAJEV: Treptaj prvi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 17Anto STANIĆ: Savez vina i poezije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 18Stjepan ZELENIKA: Za Iliju Ladina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 19Bruno ZORIĆ: Podne je . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 20Nela ŽUPARIĆ: Ljubavni kolopleti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 21Sanijela MATKOVIĆ: Bajke u šetnji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 22Šimo EŠIĆ: Novogodišnja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 24

učilišteProf. dr. sc. Marko DRAGIĆ: Povijesne i etiološke predaje o ljubuškom kraju. . . . . . 25Josipa KELAVA: Advent u tradicijskoj kulturi posuškoga kraja . . . . . . . . . . . . . . . . . 62

mozaikJulijana MATANOVIĆ: Kad zapišti para ispod poklopca. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 73mr. sc. Matej ŠKARICA: Neiskorištene mogućnosti i potencijali kulturno-povijesnog nasljeđa ramskog kraja . . . . . . . . . . . . 78

čitaonicaLuciano LUKŠIĆ: Logos, um i grad . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 85Ivan SIVRIĆ: O mnogim je pojavama riječ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 92Josip SANKO RABAR: Rekonstrukcija prolaznosti Ljubice Benović. . . . . . . . . . . . . . 95Nela ŽUPARIĆ: Rađanje staroga vremena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 98Mato NEDIĆ: Riječju zagrliti svjetove . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 100Matej ŠKARICA: Čitav život je borba za ostanak na životu… . . . . . . . . . . . . . . . . . . 103

ljetopisProf. dr. franjo TOPIĆ: Mr. sc. Vladan Lalović: Zbirka pjesama „fragmenti zaboravljene nade“ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 107Đorđe KRAJIŠNIK: Književni opus i mecenstvo Ante Stanića . . . . . . . . . . . . . . . . . 109Senad DURAN: Pisac u čovjeku i čovjek u piscu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 112Josip MUSELIMOVIĆ: Advokatske godine Tomislava Dedića . . . . . . . . . . . . . . . . . 116Stijepo MIJOVIĆ KOČAN: Dolje, psovači! . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 119Mira PEHAR: Kronika kulturnih događanja u Mostaru, studeni – prosinac 2016. . . 121

Ljubica Benović

Motrišta br. 92, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 9

književna radionica

Ljubica BENOVIĆ

Iznimno

I.

1.Sad treba zatvoriti sva čula.Odvojiti se od sebe i odvojeno lebdjeti.

2.Prerušene pričeZbor anđelaŠutljivi domaćin

3.Ja ne bih željelau svojim pjesmama pjevatikako je pjesma nit od zlataPustit ću pticu u pustinjuI neka zlatnim nitimaTuguje veze i uzdišePrenijet će ona zamah glavenjihaje beduinamisli koje se predu u nedogled

Čemu poezija

Bajke u uhu šapuće Lagana kantata Na krilima maštePlošno i okomito Kao klokotanje vode i završecipjesama o, ooj! Sve uzvišeno je U etire

10 | Motrišta br. 92, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

U prirodi i idejama

Tu dan umire Odškrinuli smo malo vatru suncaZavršetak i kraj Kao u nekoj predstavi Samo simboliZgusnuto esencijalno

***U zelenoj zabiti podno Hektorovih pohoda, nebitno,kao neki lagani proljetni stolnjak, prostrte kitepoljskoga cvijeća Treperi i pjeva u tome sve Sitno jes puno mašte i sklada Savršen sklad

Iznimno

Sad bismo mogli otići na vrhove iznad kućaiznad juga gdje mirišu plastovi sijena na obroncimaa sjenokoše sjede s podignutim obodomi puštaju da stane sve Uskoro će noć

***Vlaga kapljice kaplju nakon svega što je biloIzgleda simboličnokao da priroda plače Plač sjedinjuje

Čisto, kako jestStanice svemira Stoji lađa otvorena Prozračno jeMlada proljetna šuma, naznačena okomica Izgubila samse sva u pogledu toga

II. Nije za čitanje

1.Kao da nikog nema Kao da je samo Bog I bol izbija izkapljica mora koje se unedogled iskri


2.Poznajem nekog tko treperi i mijenja se poput vala,iskre i zlaćanog traka leta nad timVidi se bol I poniranje

3.Glavno u postojanju osobe nipošto nije to da je njeno postojanje svrhovito, glavno je da je njeno postojanje bolna sudbina, da je antinomijski spoj slobode i predodređenja neodredivoga (Nikolaj Berdjajev)

4.Bura na otoku ulazi kroz sve zaklone. I kroza se. Jauci bure klikću sa galebovima, a na brdima se bijele sela. Tako je bura naglašena i povezana sa svim i svačim, i s brodovi-ma, i pjenom. I tako je bura upletena u nježna postojanja svega: lepršanje (nestvarno) leptira i trak nebeskih krilaU podnožje gdje umiče svijet misli u kojem se moje jadno ja spaja i napaja

5.Ljuljanje vode donosi mir u tijelu I drugi zvukovi dopiru Sunce silazi Na dnu bića stoji, a ja o tome ništa ne znam, golemi kamen boli. Odlepršali su sad ždralovi kao prema nekom zaostalom i možda preciznom scenariju. U uvali mir. U uvali ne postoji nitko tko s mojega lica može skinuti i jednu misao. Posljednje zrake. Toliko o tom.

6.Sveci šute. Polutama crkvice. Otok nevelik. Malena lađa. Davno, davno je to bilo, prešli smo s jednoga kraja na drugi. U polju su nas sretali napušteni dvorci. Boljerečeno villae rusticae, ako su ikada bile tako nazvane. Naslonjene na čamu unutrašnjosti poslijepod-neva otoka. Zapušteno, s travama, dopiranjem ćuha vjetra. Hodanje. I, mislim, stari ma-slinici. I nekakve neuređene prezide, možda smokve. Prelaženje s jednoga kraja otoka na drugi. Neko trebanje bez potrebe.A za me sva ta napuštena ljepota i ljupkost, mislim, nije značila. Puno je važnije od svega da smo se našli kao neka posjeta tomu. Podatak po sebi. I sve se odvijalo kao skup različitih simbola.

7.Kopno je potpuno zaogrnuto tamom Ora pro nobis Ne dopire trak

8.Treperenje lišća. Kako divan znak. Kako nježan trak. S morske strane, kao suzica, kao suzica, dodir bljeska i nježne posve mlade zelene boje. Tek proljeće je. Proljetno nježno jutro. U zraku miris mora i plešu sitne sitne mušice i čabrka voda. Sve bez ijedne misli.

9.Prema Teofrastu, izvanredno osjetljiva bića i ona osjetljiva povezana su vezom zajedništva. Ova veza ne može biti matematika, pa tako mora po svoj prilici biti Bog. (Eduard Zeller)


Nije za čitanje

Kao netko tko tiho odlazi a prati ga pučina I kao netko tko je sam odasvud Sjene sa-moće A odavno sve minulo je I žita su zrela Bez ptica Kao u podne Pjeva zrelo užareno sunce (kao kruška) Stabla stopljena Zemlja stoji A dano je sve kao na dlanu I postoji grofica Krasnaja Ispija čaj u sutonu života i slaže misli o komunizmu i socijalizmu Jed-nu po jednu Minuo događaj Žuti listovi List po list Može podsjetiti na listanje duhana u davnoj i minuloj događajima rodnoj Hercegovini Ne ubraja se ništa što je bilo prije i poslije tog Samo večer za dugim stolom žuti snopovi duhana Sjedi se kao na Posljed-njoj večeri Kontemplacija Povremeno se prepriča neki događaj Nešto se doda tom Ili se ispriča priča Od početka do kraja Može nestvarna I netko se nekada izlane Može uslijediti prijekor Može izostati Simbolika i obred Trak svijeće padao bi pretežno po žutom I u tom se je šutjelo Gust i opor miris duhana Miris duhana i misli Kako riječima točno izraziti miris duhana

Nedjeljivost

Raskoš stabla ponesena/malo se prelijeva U nama žuti lišće i sjene se naginju malo naniže Blagost neba tako skida šešir U ponekom času spojeno sve je Tako otkriveno Božje nebo kao lice


Ivo Mijo ANDRIĆ

DANAS

Danas neće biti nepredviđenih događajaNiti pojava koje se dugo pamteOsvanuo je sunčan i dalekovid danOči su danas zaljubljene u beskonačnu svjetlostI ništa ih ne može odvesti u nepoznati smjerDanas ptice nesebično pjevaju pjesmu koju nisam Zapamtio u prošlome životuVjetar je izgubio snagu kao bolesnikOsjetljiv na iznenadnu promjenu zvukaPčela nečujno sakuplja pelud strogo pazeći da svakaLatica ostane na svome mjestuDanas je svečanost tišine koju slaveSvi koji neizmjerno vole proljećeMikrobi se danas raduju rosi koja se izleglaIz prerano zatrudnjele kapiDanas na vijestima nije spominjan ratNiti su se vidjeli tragovi eksplozija mržnjeVoditelj je govorio poeziju o cvijeću čiji se mirisŠirio u staklene misli slušačaSportski susreti održani su uz smijeh djeceSa školskih igralištaPublika je grlila svoje bližnje ne sluteći Koliko se ljepote nalazi u šutnjiPrognoza vremena danas je bila suvišna Ratarima koji su nestrpljivo očekivali kišuOvaj je dan darovan svijetu kao nagrada Za propuštenu radost donesenu vjetromIz predjela o kojima nikada nećemo sanjatiO Bože kako si sve tako lijepo složioDa nema mjesta mržnji ni u jednome srcuKako si učinio da drvo sliči čovjekuA grane našim rukamaKako si stvorio sklad kakvoga nije biloO Bože zadrži ovaj trenutak toliko dugoDa život osjetim kao priznanje svega o čemu


Mladi sanjaju dok u obilju trave traže djetelinuS četiri listaOdagnaj Bože pohlepu i želju za nedostižnimPoništi razlike što su ušle na naša zatvorena vrataOjačaj slabe snagom koja se zove ljubavUzmi moćnima žezlo iz neosvijetljenih rukuI budi uz nas do trenutka odlaska u nepoznatoJutros sam ušao u dan kao u svoju kućuDok me grlilo sunce zrakama neobjašnjive toplineTako je rođena pjesma iz čijih riječi Zrači sveopće izmirenjeBudimo danas bića sreće što šire mir i dobroTako će ovaj dan trajati koliko i naši životi.

TUŽALJKA ZA HALEP

Bilo te ili ne biloKriv si Svevišnji za stradanje Halepa.Korov ljudski što milost tvoju Poganim ustima zazivaBezumno razara domove nedužnih.Koga to brane asadiKoga oslobađaju pobunjeniU čije ime Ameri i RusiPrazne krcata ratna skladištaMjereći snagu i domete ubojnih oružjaDaleko od vlastitih državnih granicaIma li Svevišnji smisla molitiIdiote koji se igraju našim životimaKao plišanim dječjim igračkamaIli je barem psovka dobrim načinom Bijega od istine.Sinoć sam vidio curicu oblivenu krvljuIznenađeno je gledala svijetBez budućnostiPraznu lisnicu od koje bole očiI pucaju kosti.Jesu li djeca kriva što ludi roditeljiBičuju nedužnu savjest?Jesu li zidovi građeni znojem I žuljnim rukama zaslužni za osvetuIstočnozapadnih satrapa?Kome se moli usnuli Sveti OtacKad ni bog ne čuje njegove molitve?Kuda to ide svijet u koga


Iz majčine utrobe goli izlazimo?Kamo su prljave vode odnijele častVladara naših sudbina?Grozim se pomisli da odličnici tvorca dinamitaPoshumno dijele nagrade za mir Onima koji dinamit stavljaju pod naše temeljeI koji se cere u nevina lica smrtnika.O prokleta crna slutnjoKoja si uroke bacila na SirijuO ugašena nado koja se čudišTeško bolesnoj Libiji!Egipat ima bogatu prošlostA bijednu budućnostPerzija, visi između izlaska I zalaska sunca.A sprema se kišaA kiša se spremaRazorna kiša ognja i šrapnela.Zemlja je zalivena mržnjom ljudskih izrodaDa se i zvijeri čude prljavom mozgu.O ptice nebeske možda već sutraNećete letjeti prema juguBespilotna čudovištaNe vole stvarna krilaKoja se predaju vjetruUmjesto razornoj munji.Zima je njima draža od proljećaJer im bjelina zameće prljave tagove ludila.Bilo te ili ne bilo SvevišnjiSvrstaj se u HalepuNa stranu nemoćnihRaskini obruče ljudskog ludilaPogasi svjetla ratilištaOduzmi svemoć silnikaNahrani gladneNapoji žednePokaži da si na našoj strani.Tako će ova pjesmaBiti himnom životaNasuprot odi smrtiKoja nas krvnički prati.Hvala ti otrovna biljkoŠto mi daruješ bolestI što mi ponizno nudišIzlaz u vječni san.


Vera ARAPOVIĆ

Hercegovina

Polako napuštamo bremenitu zemlju punu vidljiva života i sjemena. Ostaju iza nas jarke zelene, zagasito masne vegetacije.

Kao raskoline otvaraju se pejzaži uramljeni u oštre ivice.Bjeličasto sive utapaju se u ljubičaste izmaglice. Kao žutepjege povijaju se s mukom izrasle, teško opstale rijetke travke .

Onda bljesak. K`o poljubac rumen, između dva procjepa.

Već odmičemo. Raste u meni mir. Stapam se s vjetrinom, sušim s kamenom. Postajem nabrekla rijeka. Otječem.Otječem.

Doskočila sam tvojoj vječnosti: svaki put jedan tvoj dioponesem, svaki put cijela u tebiostanem.


Tomislav NAJEV

TREPTAJ PRVI

Prepoznati tren bezumlja,dotjerati kraj do početka,produljiti užitak žvakanja iuživjeti se u dobru scenu

starog, dobrog filma,otjerati poglede sa zatiljka

u punom autobusu,cilj je onoga koji

trepće.

TREPTAJ DRUGI

Iza poluotvorenih vratnicaništa.

A sve je trebalo biti tu.Postoji scenarij.Ljudi i neljudi,

dobro i zlo,zemlja i nebo,svjetlost i mrak

bol i ljubav.Sve je to u meni bilo,

piše na kraju scenarija.

TREPTAJ TREĆI

Prah s neba pada, pokriva sne.Aladin razbija svoju beskorisnu lampu.

Zbor prokletih pjeva pjesmu sreće.Ulovljene zvijeri laju s osmijehom.

Ljubice mirišu samo za tebe.Hodaš natraške ne spotičući se o mene.

Crvi. Mali crvi, mira ti ne daju,a ja sanjam, budim se

i grlim.

SNOVI NEDOSANJANI

I frula odrvenjelaod sviranja tuge

i milozvukpotpetica po vrelom betonu,

i zvuk glasovirašto netko istresa kao mrvice

poslije nedjeljnog ručka,kroz prozor, pticama,

snovi su moji nedosanjani.


Anto STANIĆ

Savez vina i poezije(Admiralu Mahiću)

Veliki književnik – pjesnik, još veći recitator,bijaše Admiral Mahić.Kad je govorio stihove, osvajao je srca slušatelja.Voljele ga Sarajlije i svi njegovi poznanici iz cijeloga svijeta,A on je volio samo Barbaru iz Graca.

Admiral je posvećivao sve književne manifestacije,A i svoju Barbaru.Bio je dobar organizator i koordinator,Izuzetno dobar ekonomist:Preživljavao s minimumom novca.Neka se stidi društvo, vlastZbog nebrige o takvim umjetnicima.

Rekoh mu jednom da ne pije više,A on će meni:

– Ako ne pio, onda ja nisam ja,Izgubit ću boemstvo.Vino i pjesnik su jedno biće.Tako mi odgovori Admiral i nastavi:

– Kreševski hrast i franjevci u KreševuImaju duboke korijenje, ne može ih nitko isčupati;Tako nitko ne može prekinuti savez vina i poezije.

Kreševo, svibanj 2015.


Stjepan ZELENIKA

Za Iliju Ladina

Njegov život je bio pećina puna ukrasaU kojoj je imao svoje svjetlo i svoju tamuSvoje stihove i svoje rime.

Stihovima je pleo trenutke i daneJa više ne mogu izdržati,Govorio bi, pa ustajaos pogledom zanesenjakaI kazivao stihove u Parkušii diljem grada od

Jedne do druge kavaneJa sam svoj život opjevao,Kazao bi danas,Vlastitu priču sam u stihove utkaoOne korake na kamenu hercegovačkomSarajevske dane na suhom kruhuVlastitu tišinu sam opjevao(iako mu u duši bura pjesnika bila)Svoju smrt sam stihovima nadjačao…

Pa i kada više snage nije imaoSrce mu je stihove kucaloi nakon što je jednom zapisaoJutros sam uzeo olovku za drugi krajPa danas pišem prazno.Slutio je, tišina opet nadolaziI mir, i spokoj, i stihovi postaju tiši.Ili samo žive ritmomnekog drugog svijetau njegovoj duši.


Bruno ZORIĆ

PODNE JE

I.Samo čujem kako zrikavci se ljute,masline su pune tih čudesnih bića,stigli izdaleka, to je duga priča,a podne je vruće i sudbine krute.

II.Ljeto je već dugo stiglo na sve strane,usahlo je lišće i cvjetovi žuti,u mojem su vrtu polomljene granea plodova nema, sve to me baš ljuti.

III.Obrazi crveni, znoj na zemlju kaplje,teturam k’o pijanac, ne znam gdje ću pasti,na prozoru mome, odavno su ruže,već prestale rasti.

IV.Tamo negdje, susjed na nekog se ljuti,vrućina po licu, znoj sa čela pada,dosta nam je ljeta, želim malo hlada.


Nela ŽUPARIĆ

Ljubavni kolopleti

(Nadahnuto pričom Ljubavni kolopleti Mate Nedića)

Starina nevjerojatne čuva priče, a ova se Mare Tolišanke tiče. Udovica lijepa bila je Mara,

sudbinu joj krojila vremena stara.Niti stara, niti odveć mlada, gorke suze lila je Mara tada,

rad’ sudbine gorke i teške muke, na lice je uplakano stavljala ruke.

Odluči opet naći ljubav jednog dana,

njezina ljepota svima bila znana. Naći će selo, ak’ ne nađe sama,

onoga kome će ona postat’ dama.

Pripremila miraz pa razmišljati stala, kojem momku bi sve svoje dala. Nijedan dorastao, čini joj se, nije,

bit će siromašnija negoli prije.

I dva sina, najveća Božja dara, Petra i Iliju imala je Mara.

Ne samo muž neg’ i otac treba usto, da se zemlja obradi, da nije pusto.

Šimo Trgovčev je odabran na kraju, i njega k’o i Maru u Tolisi svi znaju.

Žrtvom razočarenja u mladosti posta, samac zato Šimo jako dugo osta.

Nije bio sretan zbog novca u ruci,

bez ljubavi on je živio u muci. Htio je s nekim dijeliti sreću, i tako stvoriti radost još veću.

Vjenčanje je rečeno za mjesec dana, u dogovoru njihovom nije bilo mana.

No sreća dugo trajala nije, tamo gdje je mir i vrag se krije.

Jedne nedjelje vidje ga Mara kako jaše,

ženskar, sin feudalca, Tahir-beg ga zvaše. Makar oženjen i dalje gladan žena, lijepu Maru zamijetio istog je trena.

Tahirbegovicu ostavljao u suzama ljutim,

dok se provodio na svojim putim’. A Mara istog dana pozvana bila, da upozna čari begovoga krila.

Postala je ljubavnicom preko noći,

shvatila da se udat’ neće moći. Cijelo selo je sramotu njenu znalo,

danima mira Mari nije dalo.

Za čin svoj kajala se nije, ono što osjeća neće da krije,

Mara sad postelju s begom dijeli, pa neka priča tko što želi.

Šimo je u piću utopio strašnu tugu,

a Mara doživjela s begom starost dugu. Kao hadži-Mara ostala je znana, naviklo se selo nakon par dana.


Sanijela MATKOVIĆ

BAJKE U ŠETNJI

Šetale se po suncu dvije bajkenaravno nisu bile rođene od iste majke. Majke su im bile sestrei zato su obje imale iste veste.

Po suncuu iste majice odjevene,bajke su se šetale

I u san odšetale.

FRA DIDAKU BUNTIĆU

gladna nahrani, žedna napoji…

I još k tomumnogo togaodradila je i doradilatvoja ponizna duša.

Tebi i Brijegurijeke sužanja su dolazile,

odlazećis punim košarama s „pet kruhova i dvije ribe“

s pjesmom svjesnikako su hodili po GORI BLAŽENSTAVA.

GRAD NE NASTAJE ODJEDNOM

Otkan suncemposred mnogih ljetazorom umivanburom zibanžuljavim rukama povijanosmijehom nebrojeno puta uskrisivan

stasao si!

A neki su mislili da možeš nestati,prestati…

I zato,s ponosomugraviranog u zjenamanosim Te

jer, znam ti IME!

PUT OKO SVIJETA

Oko svijeta pčela letaOko nosa leta osaOko mora stoji gora

A na gori Leptir leti

I traži gdje da sleti.


LJUDI O TEBI NIŠTA NE ZNAJU

Koliko god da kažem o tebibivaš nedorečen,nedokučivneopisivskriven

u brazdama kamenau huku burerođene ponad tvojih zvonika

ljudi o tebi ništa ne znaju

jer, da bi se tebe poznavalotreba te voljeti

u danas,u sutra,

…već jučer!

TAJ BRIJEG

Dok ga promatram spoznajem kako se nekoć pod stoljetnim hrastom rodila duga i svojim bojama otkala Brijeg umivajući ga zorama hranila molitvomčvrsnući ga za nadolazeće nevere i olujeodrastao je poput feniksa nadrastajući uvrede i boli prerastao u izvorište smirajaTaj Brijeg pod kojim se sanja, živi, rađa, umire, putuje, moliTaj Brijeg – pod kojim jesam i bit ću!

TI NE STANEŠ U SJEĆANJE

Tebe je nemoguće obuhvatit sjećanjem,jer izvireš svedneviceu pogledu,iskoraku,stihu…

Ti si stalna mijena proljeća i ljeta pa i kad si borom protkana

Hercegovino

Dok se prkosno otimaš nedaćama,tvojim prkosom poučenaja te živimuvijek i iznova u nekom sretnijem sutra!


Šimo EŠIĆ

NOVOGODIŠNJA Sve je novo na početku Nove, novi dani i novi mjeseci, svi sanjaju neke nove snove, nove želje javljaju se djeci. Čekaju nas i nova drugarstva, malo tuge, mnogo nove sreće, i cipele trebat će nam nove, ali barem za pola broja veće. Sve je novo, sve je ispočetka, u životu – divnoj lagariji, sve je novo od srijede do petka, samo mi smo malčice stariji. Nek’ vam se dani u novoj godini što ljepše i što stretnije troše, nek’ vas pogodi sve što je lijepoi nek’ vas promaši sve što je loše.


učilište

Prof. dr. sc. Marko DRAGIĆfilozofski fakultet Sveučilišta u SplituSinjska 221 000 [email protected]

Povijesne i etiološke predaje o ljubuškom kraju

U puku stoji prava sila naroda, on je od svega naroda najviše spojen sa zemljom, a bude li u njega obrazovanja i samosvijesti, ni sve sile svijeta neće narod krenuti s puta kojim udariti mora; zaman su sve tuđe spletke, zaman su vanjski pokušaji da navuku narod na svoje – on stoji čvrsto kao dub, jer je dubu silan korijen, a taj korijen je puk.

(…) al dobro je da narod sam zaviri u dušu, da otvori krvavu knjigu minulih dana, jer je prošlost vazda zrcalom sadanjeg doba. Dobro je da narod sazna gdje je zgriješio i posrnuo, gdje li se proslavio i podičio. To neka mu je naukom za buduća vremena.

August Šenoa, Naša književnost; Seljačka buna

Sažetak

Ljubuški kraj zauzima iznimno važno mjesto u povijesti Hrvata. Kralj Stipan Dabiša (1391. – 1395.), poznat po proročanstvu koje se obistinilo, svojoj kćerki Stani darovao je Veljake.

Povijesne i etiološke predaje, kao i uopće nematerijalna kulturna baština ljubuškoga kraja, iznimno su nedostatno istražene. Stoga se u radu navodi i multidisciplinarno interpretira četrdesetak povijesnih i etioloških predaja o ljubuškom kraju koje su zapi-sivane su od 2004. do 2013. godine. Te predaje govore o nastanku imena Ljubuški, a u najvećem broju tih predaja u središtu pozornosti su Ljubuša i herceg Stipan Vukčić Kosača. U narodnoj memoriji Ljubušaka do naših dana sačuvane su predaje o herce-


govoj ženi Ljubi (Ljubuši) kojoj je herceg Stipan sagradio grad koji se po njoj prozvao Ljubuški. Tako je herceg Stipan nesmetano mogao živjeti sa svojom ljubavnicom Mle-čankom u Blagaju. Također se pripovijeda o hercegovoj kuli Herceguši, o hercegovu blagu, o sukobu sa sinom Vladislavom kojemu je herceg Stipan obljubio nevjestu, itd.

Do naših dana – put od Vitine, preko Slivna do Lovreća zove se Jankov put, jer je tim putem Janko Sibinjanin (Janos Hunyadi) prolazio sa svojom vojskom. Put od Vitine do Vida narod i danas zove Sekulan put prema sestriću Janka Sibinjanina koji je 1448. godine prodro na Kosovo. U tom boju Sibinjanina je izdao despot Đurađ Branković, a Sekula je poginuo.

Mnoge su predaje vezane uz četiri stotine sedam godina turske okupacije Ljubuško-ga. Duvanjskoga biskupa Danijela Vladimirovića Turci su mučki pogubili 1570. godine u Ljubuškome. Mnoga su stradanja Hrvati podnijeli pod turskim ropstvom. Uz danak u krvi najteži turski zločin bio je – pravo prve bračne noći. Groblje Bludnice ime baštini jer su na tome mjestu Turci napali kršćanske svatove kako bi oteli mladu da bi beg s njom proveo prvu bračnu noć. Zametnuo se krvavi boj i svi su svatovi izginuli, a uspomenu na to stradanje čuva živa predaja i ime groblja. Groblje Krvnica prozvano je jer su na tome mjestu Turci, na božićnoj misi, pobili sve Hrvate katolike. O stradanju svatova svjedoče predaje o krematonimu Mladi i hidronimu Mlade, kao i o svatovskim grobljima.

Među povijesnim predajama u ljubuškome kraju su i one koje pripovijedaju o haram-baši Andrijici Šimiću.

Ljubušaci pripovijedaju i o neobičnom dubu na kojemu su Švabe objesili nedužnoga čovjeka, a od tada taj dub niti raste u visinu niti u širinu.

Ključne riječi: Ljubuša, herceg Stipan Vukčić Kosača, Turci, stradanja Hrvata.

Uvod

Ljubuški zauzima iznimno važno mjesto u povijesti. Bakula piše da se Ljubuški nekoć zvao Malim Solinom. Drevni su Rimljani voljeli Humac na kojemu su imali svoj hram. To svjedoče dvije kamene ploče napisane latinskim slovima koje su nađene blizu rijeke. Bakula u svome Šematizmu navodi da su te ploče ugrađene u pročelje samostana na Humcu. Na mjestu Gradčine, ima mnogo vješto obrađenoga kamenja, pregradnih zidova zgrada, crijepa i opeke. Rimljani su na Humcu imali svoju bazu Bigeste, logor četvrte legi-je. Ona je štitila most na Trebižatu ispod logora i sigurnost ceste iz Narone (Vida) prema Saloni (Solinu). Do te baze Rimljani su doveli vodu iz vrela Vrioštica u Vitini. Na Humcu su najjasnije vidljivi ostaci toga rimskog vodovoda. Znamenita je Humačka ploča.

Godine 1395. kralj Stipan Dabiša Veljake je darovao svojoj kćeri Stani. Povijesne predaje govore o sudbonosnim povijesnim događajima i povijesnim oso-

bama. Etiološke predaje nastaju na temelju povijesnih događaja i osoba i iz ljudske po-trebe za objašnjenjem uzroka i podrijetla nastanka naziva pokrajina, mjesta, lokaliteta, grobova, groblja, prezimena; nastanka i nestanka jezera, vrela, bunara, čatrnja, virova, ponora te uzroka različitih pojava u prirodi i među ljudima. Težnja k objašnjavanju i tumačenju etioloških predaja, stara je koliko i ono što one tumače. Etiološke predaje nastaju na povijesnoj, mitskoj, eshatološkoj, demonološkoj, legendnoj razini. Stoga se u radu navodi i nekoliko mitskih i demonoloških predaja te jedna legenda.


U memoriji Ljubušaka sačuvano je najviše predaja o nastanku ekonima Ljubuški. U najvećem broju tih predaja u središtu su pozornosti Ljubuša i herceg Stipan Vukčić Ko-sača. Prema nekim predajama, Ljubuša je bila žena hercega Stipana Vukčića Kosače, a po nekim –Ljubuša je bila hercegova ljubavnica.

Put od Vitine, preko Slivna do Lovreća zove se Jankov put, jer je tim putem Janko Sibinjanin (Janos Hunyadi) prolazio sa svojom vojskom. Put od Vitine do Vida zove se Sekulan prema sestriću Janka Sibinjanina koji je 1448. godine prodro na Kosovo. U tom boju Sibinjanina je izdao despot Đurađ Branković, a Sekula je poginuo.

Mnoge su predaje vezane uz četiri stotine sedam godina turske okupacije Ljubuško-ga. Duvanjskoga biskupa Danijela Vladimirovića Turci su mučki pogubili 1570. godine u Ljubuškome. Mnoga su stradanja kršćani u ljubuškome kraju, kao i diljem Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Crne Gore, Srbije podnijeli pod turskim ropstvom. Uz danak u krvi najteži turski zločin bio je – pravo prve bračne noći. Groblje Bludnice ime baštini jer su na tome mjestu Turci htjeli oteti mladu kako bi beg s njom proveo prvu bračnu noć. Zametnuo se krvavi boj i svi su svatovi izginuli, a uspomenu na to stradanje čuva živa predaja i ime groblja. Groblje Krvnica prozvano je jer su na tome mjestu Turci, na božićnoj misi, pobili sve Hrvate katolike. O stradanju svatova svjedoče predaje o kre-matonimu Mladi i hidronimu Mlade, kao i o svatovskim grobljima.


Ljubušaci pripovijedaju i o neobičnom dubu na kojemu su Švabe objesili nedužnoga čovjeka, a od tada taj dub niti raste u visinu, niti u širinu.

Ljubuška tradicijska kultura, kao i općenito tradicijska kultura Hrvata, posebice u Bo-sni i Hercegovini, iznimno je nedostatno istražena. Stoga se u radu navode suvremeni izvorni zapisi predaja koji su nastajali od 2004. do 2013. godine. Navedene predaje navode se dijakronijski i multidisciplinarno interpretiraju.

1. Kralj Stipan Dabiša

Rački, Klaić, Šišić, Stanojević, Perojević, Ćirković i dr. pišu da je Dabiša najvjerojatnije nezakoniti sin Ninoslavov i da mu se žena zvala Jelena, nadimkom Gruba. U Veljacima se život odvijao i u srednjemu vijeku. Kralj Stipan Dabiša, darovnicom koju je napisao u Kraljevoj Sutjesci 26. travnja 1395. godine, darovao je Veljake svojoj kćeri Stani, a poslije njezine smrti posjed će pripasti mužu Stanine kćeri Vladice, humskom knezu Jurju Radivojeviću, i njihovim nasljednicima. Darovnica počinje katoličkom invokacijom. Višestruka je vrijednost te Dabišine Darovnice.1

1 Kraljeva Sutjeska, 26. travnja 1395.U ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Amen. Mi Stjepan Dabiša po milosti Gospoda Boga kralj Srba, Bosne, Primorja, Humske zemlje, Donjih krajeva, Zapadnih strane, Usore, Soli i Podrinja, dajemo na znanje sva-kom čovjeku koji to treba znati da izvolje kraljevstvo mi po običaju gospodstva blag i dobar primjer dati i učiniti vjernim slugama, a osobito rođacima i djeci svojoj. Čineći milosti i izdajući povelje svakomu po vjernosti i zaslugama njegovim, također učini milost kraljevstvo mi, od Boga danom mi kraljicom Jele-nom, kraljevstva mi nadasve poštovanom djetetu, mojoj kćeri Stani. Dadosmo njoj naše selo gospodsko u Humskoj zemlji, po imenu Veljake, sa svim pravima, zemljama i međama i da se to selo ne oduzme gospođi Stani nikada za njezina života, a po njezinoj smrti to selo dajemo knezu Jurju Radivojeviću


Znamenito je proročanstvo kralja Dabiše: Doći će vrijeme kad će kršćanske vladare mučiti silna tuga što, sapeti svojim nevoljama, nisu u prikladno vrijeme pritekli u dužnu pomoć Bosancima u nevolji. Juraj Rattkaj dodaje: “A zbog toga ovo naše doba uistinu lije suze. I to jao! Kolike: No poput Trojanaca, prekasno!“ 2

Kralj Dabiša, napadnut groznicom, samo nakon nekoliko dana bolesti, napustio je ovaj svijet, 8. rujna 1395. godine, bez potomaka.

Nakon smrti kralja Stipana Dabiše, bosanski su velikaši izabrali za kraljicu Jelenu Grubu koja je bila na prijestolju od 1395. do 1398. godine.3

2. Herceg Andrijina nevjesta Ljubuška uzidana u zidine grada

Ljubav prema svome mjestu ogleda se i u više predaja koje Ljubušaci i danas pripo-vijedaju o nastanku imena Ljubuški. Prema predaji, noću bi bile srušene zidine koje bi danju bile ozidane. Stoga je u zid živa uzidana Ljubuška, najmlađa snaha hercega Andrije. Prema toj Ljubuški, kažu, prozvao se Ljubuški:

Kada je posta Ljubuški ne znamo tačno. Legenda kaže da je najprije Andrija Herceg ima pet sinova. Bio je siromašan. Ima je vola i jedne noći kada je Andrija spava neko ga je zva: “Andrija, Andrija”.

On se odazove, a ovaj mu reče: „Otraj vola u Vrgorac na Pazar i cijeni svaku dlaku dukat.“Tako Andrija otra vola i cijenio dlaku dukat. Dođe jedan gospodin u šeširu i upita: „Po-

što vo?“ A Andrija kaže: „Dlaka – dukat“.Gospodin kaže: „To niko platit ne more nego Andrija Herceg“.Andrija će njemu: „Andrija nema ni za hranu, a kamoli platiti dlaku dukat!“Gospodin mu reče: „Da ti znaš šta je u Andrije pod ognjištem, sve bi on moga platit“.Kad je Andrija doša kući počne kopati ognjište. Sinovi se počnu buniti: „Jesi li poludio,

što raskopaješ ognjište?“On kaže: „Vidiće te!“Kada je doša do zlata svi se začude, iskopaju 12 mazgi zlata i počnu graditi kulu.Kada su počeli zidat, koliko bi priko dana ozidali, ujtru bi došli da nastave, sve bi bilo

srušeno opet priko noći. Kažu Andriji: „Moraš žrtvovati jednu nevistu da je uzidaš u zid i kula ti se više neće rušiti“. Andrija to reče sinovima i reče im da ženama ne smiju reći, jer koja ujtru prva donese ručak uzidaće je.

Priko noći svaki svojoj kaže, a samo mlađi Stjepan svojoj nije. Najmlađa snaha imala je malo dite. Snahi je bilo ime Ljubuška. Uhvatiše je i uzidaše u zid i dok je živa bila donosili su joj tu dite da doji. I više se kula nije rušila, a po Ljubuški se nazvao grad.4

i njegovoj ženi, a njezinoj kćeri, gospođi Vladici i njihovoj djeci i njihovim nasljednicima da im bude nasljedstvo u vjeke vjekova. (zatim ide nabrajanje svjedoka te završni dio) Ako tko to porekne, bilo naš potomak ili tuđinac, neka je proklet od Boga Oca i Sina i Svetoga Duha i dvanaest apostola i četiri evanđelista i sedamdeset izabranih i od svih koji su Bogu omiljeni.Pisano u dvoru kraljevstva mi u Sutjesci rukom kraljevskoga kancelara Tomaša Lušca, mjeseca travnja 26. dan godine od rođenja Kristova 1395.

Citirano prema: Ljubuški kraj, ljudi i vrijeme, Ziral, Mostar, 1996., 49.2 RATTKAJ 2001, 181.3 PEROJEVIĆ 1942. – 1991. – 1998, 350.4 Aniti Kežić 2004. god. kazao je Mirko Macan, rođ. 1935., selo Proboj, općina Ljubuški. Anita Kežić


Motiv uziđivanja najmlađe nevjeste nalazi se u pjesmi Zidanje Skadra na Bojani. U toj su pjesmi tri brata Mrnjačevića: Vukašin, Uglješa i Gojko, tri godine sa trista majstora gradili Skadar na Bojani, ali nisu mogli ni temelja podignuti, jer – što bi majstori obdan sagradili, vila bi obnoć sve porušila. Kad je nastala četvrta godina, vila je, s planine, vikala kralju Vukašinu da se uzaludno trudi i da neće grad sagraditi dok ne nađe brata i sestricu Stoju i Stojana i zazida ih u temelje kule. Vukašin je pozvao svoga vjernog slugu Desimira i rekao mu da uzme šest tovara blaga i ide po svijetu tražiti brata i sestricu, da ih uzidaju u temelje kule. Uzaludno je Desimir tražio brata i sestricu. Kralj je uzaludno pokušavao graditi grad Skadar. Ponovno mu je vila viknula da u temelje uzida nevjestu koja sutradan donese ručak majstorima. Vukašin je to kazao braći, zaklevši ih da to ne smiju kazati svo-jim ljubama. Vukašin i Uglješa pogazili su zakletvu. Ručak je donijela najmlađa nevjesta Gojkovica. Uzidali su je u grad. Tanana nevjesta molila je Radu neimara da joj ostave prozor na dojkama, da može podojiti nejakoga Jova. Rade joj je ispunio želju. Ponovno je nevjesta molila da joj ostave prozor na očima da gleda prema bijelomu dvoru kada će joj donositi Jova i ponovno dvoru odnositi. Nedjelju je dana dojila Jova, a onda je izgubila glas. Međutim hrana je Jovu išla do godinu dana. Kako tade, tako i ostade, / da i danas onđe ide hrana: / zarad čuda i zarad lijeka, / koja žena ne ima mlijeka.

Motiv zaziđivanja žive osobe u zidove građevina poznat je u tradicijskoj kulturi Hrva-ta. Taj motiv nalazi se u predaji o sestri ilirskih kraljevića Čeha, Leha i Meha koji su sto-lovali u Krapini. Bili su odlučili, kad im otac umre, povesti rat protiv Rimljana. Međutim, njihova sestra Vilina bila je zaljubljena u rimskoga namjesnika i otkrila mu je namjeru svoje braće. Kada su braća saznala da ih je sestra prokazala, živu su je zazidali u toranj koji se prozvao Vilin toranj. Žene koje nemaju mlijeka pri porodu, idu tome tornju, stružu prah s tornja, piju ga i kažu da im pomaže. Braća su pobjegla na sjever. Čeh je osnovao Češku, Leh je osnovao Lešku (Poljsku), a Meh je osnovao Mešku (Rusiju). Ta je predaja kod Hrvata, Čeha, Poljaka i Rusa, bila raširena u romantizmu.

Vila brodarica u romanu „Na Drini ćuprija“ noću je rušila ono što su majstori danju sagradili na ćupriji.5 Tada je „nešto“ progovorilo iz vode i savjetovalo Rada Neimara da ako želi sagraditi most, mora pronaći dvoje djece – blizance, brata i sestru, i uzidati ih u srednje stupove mosta. Odmah je počelo traženje takve djece i obećana je nagrada onome tko ih nađe i dovede. U jednom udaljenom selu pronašli su dvoje blizanaca, Stoju i Ostoju, i oteli ih od majke. Majka se nije htjela odvojiti od njih, već je, posrćući i plačući, krenula za njima. Unatoč majčinom plaču i molbi da joj ne odvode djecu, Rade Neimar je uzidao djecu u stupove mosta. Međutim, Neimar se sažalio i ostavio otvo-re na stupovima kroz koje je nesretna majka mogla dojiti svoju žrtvovanu djecu. Kao spomen na to stotinama godinama iz zidina je teklo majčino mlijeko koje je ostavljalo neizbrisiv trag na kamenu koji su ljudi strugali sa zidova i prodavali kao ljekovit prah ženama koje poslije porođaja nisu imale mlijeka.

pod mojim je mentorstvom napisala i 23. 3. 2005. godine na filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mosta-ru, ocjenom izvrstan obranila diplomski rad „Žanrovi predaja, vjerovanja i običaji u ljubuškome kraju“.5 Tako se tih jesenjih dana proneo glas, najpre među radnicima pa zatim i po kasabi, da se vila brodar-ica umešala u posao na ćupriji, da ruši i razvaljuje prekonoć što se za dan sagradi, i da od gradnje neće moći ništa biti. U isto vreme počele su zaista preko noći da se javljaju neobjašnjive štete na zajaženim mestima, pa i na samim zidarskim radovima. Alat koji su zidari dosada ostavljali na započetim krajnjim stubovima počeo je da se gubi i nestaje, zemljani radovi da se provaljuju i osipaju. ANDRIĆ 1989., 36.


3. Legenda o Ljubi

Legenda je vrsta priče koja ima vjerski karakter. U njezin se sadržaj vjeruje. U legenda-ma su sudionici: Isus Krist, sveci, svetice, crkveni dostojanstvenici, mučenice i mučeni-ci. Legenda se dugo poimala kao pripovijest iz života svetaca, te o Božjim i svetačkim čudesima. Legende su fakturom bliske predaji i katkad su teško odvojive od njih, ali je ipak element čuda njihov genus specificum što ih, donekle, izdvaja. Legende unose red i harmoniju u život. Božja i svetačka čuda ispravljaju nepravde, nagrađujući dobro, a kažnjavajući zlo.

Legende i predaje se prepleću. Takav je fabulat o nastanku Ljubuškoga, koji je zapi-sao i 1890. godine objavio Ivan Zovko:

Kako je postao Ljubuški i njegovo imeLjuba, žena Ercega Stjepana, šetala se jednom sa svojijem dvorskim gospođama, te se malko od njih udalji i zađe u neku malu šumicu. No što je ona dublje zalazila, sve ju je nešto dalje vuklo, a šumica je sve više rasla i širila se i napokon postane gustom i nepre-glednom šumom. Sva u strahu i upravo izvan sebe, lutala svijetla gospođa neprestano po šumi, ne bi li kako tako našla put i izlaz, da se odavle po što po to ispriprosti. Dok je ona tako tumarala, tražeći svoj spas, dotle su je njezine gospođe, pune brige i straha iskale i dozivale, te napokon, kad im nije pošlo za rukom, da je nađu, otiđu u dvorove ercega Stjepana i kažu sve što je i kako je. Namah s mjesta bude naređeno najboljijem junacima ercegovim, da je traže i da premetnu i obigraju brda i doline ne bi li je gdje god našli. Ali svaki trud bio im je izlišan i uzaludan. Nje nema, te nema. Već se stalo i sunoća-vati, ali od vojvotkinje ni glasa ni traga, kao da ju je more popilo. Vas dvor bio je u crno zavit i u najvećoj žalosti. Svašta se nagađalo i opet pogovarala. Jedni su je čak držali i mrtvom, ko da je nikad ni Bog nije dao. Ovo je mnijenje za najviše maha preotelo, kad se saznalo, kako se nenadano iz nebuha i na jednoč stvorila ona velika i strahovita šuma, koju je priča brzo napunila najužasnijim i najgoropadnijim dusima. Od te šume svak je odsle zazirao više nego od smrti. Plač i lelek orio se po cijelom dvoru i po svojkolikoj vojvodini jer se bio glas već svuda raznio o tom nemilom i nenadnom događaju. Dok se sve ovo ovako zbivalo i dok su hrabreni junaci i prvi dostojanstvenici vojvodstva obijali gore i bregove, tražeći nesretnu gospođu, ljubu svoga gospodara, dotle je ona sva izne-mogla i poništena u najvećem očajanju na pola mrtva pala pod jedan hrast. Ovaj hrast bio je nekoć nasred srijede današnjeg Ljubuškoga, a ona čudnovata šuma protezala se na sva četiri kraja okolo njega. U kasno već doba noći usnije kneginja vrlo lijep san, koji ju je čisto da reknem, oživio i ozdravio, a malo za tijem se probudi i okrene ponešto na desnu stranu. Sjajna mjesečina već je bila povisoko odskočila na obzor i čarobno je provirivala kroz gusto granje. Čim se ona okrenula na desnu stranu, odmah primijeti, kako malo dalje od nje zemlja postepeno raste i visi se. Čas prije tu je bila ravna čistina, od koje je narastao najprije omalešan brežuljak, koji se sve više i više uspinjao, dok se napokon ne rastvori i zasja se svuda iz njega naokolo velika i divna svjetlost. U najve-ćem strahu i uzbuđenosti, od koje se malo prije lijepim snom okrijepila, gledala je sada smrtnijem pogledom hercegova ljuba ovaj prizor. A još, kad se ukazala u onoj svjetlosti čudnovata i prelijepa gospogja, koja je bila Blažena Djevica Marija sa silnom množinom angjela, tada ona nije više znala, gdje je. Smrtni strah bio je posvema obuzeo. Tresla se,


kao šiba na vodi. Na to će joj reći sveta Bogorodica: ,,Ne treba, draga, ni najmanje da se bojiš”. Sami je Bog htio, da ti ovamo zađeš i da se sve stvori, te da me izbaviš iz crne zemlje. Mnogo je godina, otkako čamim pod zemljom. Ja sam bila prilika same Djevice Marije; pa kad su navalili na crkvu i razorili je, spasla sam se pod zemlju od griješne ruke. Bog mi je bio još onda naredio, da će me izbaviti nekakva kraljica, koju eto u tebi vidim. Lijepa nek ti je hvala i prosto ti bude zaželjeti, što se samo pomisliti može, a ja ću ti to odmah ispuniti“. Kad je to čula i razumljela kneginja, malo se povratila i došla sebi i zaželi da na onom mjestu postane grad. Odmah čim je ona to i pomislila, istoga onog časa stvori se lijep grad, a one šume nestane, ko da je nije nigda ni bilo. Kneginja, kako je bila dobra i pobožna, pokupi iz cijele svoje zemlje sve siromahe i jadnike, što ih je bilo, te im pokloni onaj grad i u njem ih nastani. A ti siromasi i jadnici, da se što zahvalnijim pokažu prema svojoj dobročiniteljici, prozovu taj poklonjeni im grad, Ljubuški» po njezinom imenu Ljuba i što ih je kao rođena majka ljubila, pa se tijem imenom taj grad još i sada zove.6

Stotinu dvadeset dvije godine nakon navedenoga fabulata, memoriji Ljubušaka saču-vala se znatno skraćena predaja u kojoj je lajt motiv – Blažena Djevica Marija koja se, s mnoštvom anđela, ukazala Ljubi koja se izgubila:

Ljuba se jednog sunčanog dana šetala sa svojim dvorkinjama, te zađe ona u šumicu. Šumica sve više i više rasla, i postala ona gusta. Ljuba se onda jadna izgubila. I tražila ona izlaz, a dvorkinje je zvale i nisu je našle. I otišle u dvorove ercegu reć to. On poslao najbolje junake svoje da je traže. Ni oni je nisu našli. Dvor bio u crno zavit. Neki je sma-trali mrtvom, a od straha i šuma strašna postala. Vijest se širila, a Ljuba u očaju napola mrtva pala pod jedan hrast. On bio na sredini i šuma bila oko njeg. Kad se okrenula ona na desno, shvati da zemlja postepeno raste i širi se. Od ravnice nasta brežuljak iz kojeg je zasjala velika svjetlost. Gledala Ljuba taj prizor.

U svjetlosti se ukaza Blažena Divica Marija s anđelim. Ljuba se počela trest od straha. „Ne trebaš se bojat! Bog je htio da ti ovdje dođeš i izbaviš me iz crne zemlje. Mnogo godina čamim pod ovom zemljom. Ja sam bila prilika same Djevice Marije, pa kad su navalili na crkvu i razorili je, spasila sam se pod zemlju. Bog mi onda naredio da će me izbavit neka kraljica. Vidim je u tebi. Hvala ti, što god želiš ja ću ti ispunit.“

Ljuba zaželi na tom mistu da bude grad. Istog časa stvori se to, a šume odjednom nestalo. I Ljuba kneginja poklonila svim stanovnicima taj grad. Oni u znak zahvalnosti nazvali grad po njoj.7

6 “O postanku i imenu Ljubuškoga, moj vrijedni prijatelj gosp. J. Tominac, sadanji školski upravi-telj u Mostaru ima u svojijem rukopisima između ostalijeh radnja i jednu sasma drugojačiju o ovome hercegovačkom brdovitom mjestancu”. ZOVKO 1890., 237-238. U priči sam promijenio znakove gj u đ.7 Lidija Palac zapisala je 2012. godine. Kazao joj je umirovljeni agronom Jakov Mlinarević, rođen 1932. godine u Ljubuškom. Lidija Palac pod mojim je mentorstvom napisala i 14. rujna 2012. godine na filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru ocjenom izvrstan obranila završni rad „Etnofilološka baština Ljubuškoga u teološkom kontekstu“.


4. Herceg Stipan Vukčić Kosača

Obitelj Kosača vuče podrijetlo od Vuka Hrane, rođenog oko 1317. godine, sina nekoga grofa iz Rudina. Vuk se cijeloga života bavio lovom. Dok je jednom lovio na “livadi neku zvijer, u društvu Vladislava Rastisalića, sluga nekog Branka razbi glavu jednom Vukovu hrtu, a ovaj se zbog toga prvo posvadi, a zatim i potuče s Brankom. Smrtno ranivši Branka u prepone, Vuk pobježe u Ugarsku, gdje se zadrža neko vrijeme”.8

Vuk se potom nagodio s Brankovim rođacima i otišao na dvor srpskoga cara Stefa-na. Istaknuo se u ratu pa su mu Nemanjići dodijelili visoke položaje na svom dvoru, a okrugu Rudine pridodali mu velike posjede. Vuk se zatim povukao na te posjede, na kojima su ga 1359. godine mučki ubili Brankovi rođaci. Iza Vuka je ostao njegov sin Vlatko, koji je postao vojskovođom kralja Tvrtka I. Kralj ga je 1389. godine poslao s vojskom u pomoć knezu Lazaru, koji se sukobio s Turcima na Kosovu. Nakon poraza kršćanske vojske, Vlatko se spasio s nekolicinom vojske. Tada su Ugri harali Tvrtko-vim kraljevstvom, pa je Vlatko otišao na ugarsku granicu i u dva okršaja porazio je ugarsku vojsku. Vlatko je, sa sedam tisuća vojnika, kod Bileće sasjekao osamnaest tisuća turskih vojnika koje je predvodio Šain. Nakon toga, turska vojska nije napada-la Bosnu i Hum, a zbog toga je kralj Tvrtko nagradio Vlatka darujući mu Vojvodstvo svetog Save. Vlatko se povukao na svoje posjede i ubrzo umro od neke stare rane. Iza njega su ostala četiri sina: Sandalj (kojega je Vlatko ostavio na bosanskom dvo-ru), Vukac, Vuk i Vukić. Sandalj je bio vješt ratnik, pa su mu bosanski kraljevi često prepuštali zapovjedništvo u vojnim pohodima. Godine 1415. Sandalj je s bosanskom vojskom pritekao u pomoć srpskom despotu Stefanu. Kralj Ostoja je 1410. godine ra-tovao protiv Ugara, a bosanskom je vojskom zapovijedao Sandalj. U toj je borbi pre-trpio poraz, ali je iduće godine porazio ugarskoga vojskovođu Ivana Sokolovića. Nije poznato iz kojih je razloga kralj Tvrtko II. posumnjao u njega, a potom i zaratio protiv njega. Nakon toga, Sandalj se povukao na svoje posjede. Bio je u stalnom prijatelj-stvu s Dubrovčanima te im je 1419. godine prodao polovicu, a 1427. drugu polovicu Konavala. Godine 1430. Radoslav Pavlović je krenuo u rat protiv Dubrovčana kako bi osvojio Konavle. Sandalj je, sa svojom vojskom, pritekao u pomoć Dubrovčanima i porazio Pavlovića i neke plemiće koji nisu priznavali dubrovačku vlast. Tada je osvojio utvrdu Sokol i predao je Dubrovčanima. Umro je 1434. godine bez poroda. Ubrzo je umrla njegova žena Marija, kćerka Konstantina Masereka.

Naslijedio ga je nećak Stipan, sin Vukca, budući su druga dva brata Vuk i Vukić pogi-nuli. Stipan je, stupivši na vlast, promijenio prezime Hranić u Kosača, vjerojatno po svom rodnom mjestu Kosač. Stipan Vukčić Kosača (1405. – 1466.) naslijedio je 1435. od svoje-ga strica Sandalja Hranića Hum, Podrinje, dio Zete, Krajinu (Makarsku) i Poljica.

Pod sultanovom zaštitom bio je gotovo nezavisan gospodar, pa je stao prijetiti Du-brovniku i oteo kralju grad Omiš 1440., a Mlečanima neke zemlje u Zeti. Mlečani su mu opet oteli Omiš i Poljica u siječnju 1444. godine. Ženio se tri puta. Prva mu je žena Jelena, kći Balše III. Druga mu je žena bila parmska plemkinja Barbara de Raugo, a treća Cecilija, rodom iz Senja. U prvom braku je imao kćerku Katarinu9, buduću

8 ORBINI 1999, 440.9 Posljednja bosanska kraljica Katarina, kćerka hercega Stipana Kosače, rođena je 1424. godine u Blagaju kod Mostara. Prešla je s bogumilstva na katoličanstvo i postala franjevkom Trećega reda. Ka-


bosansku kraljicu, i Maru10, udatu za Ivana Crnojevića. Također je u tome braku imao sinove Vladislava (Ladislava) 11 i Vlatka. Treći sin Stipan rođen je u braku s Barbarom de Raugo. (O sinu Stipanu bit će riječi u daljnjem tekstu.) Godine 1448. počeo se nazivati hercegom, a po tome je i njegova zemlja dobila ime Hercegovina. Potpuno su pogrešne tvrdnje da su Hercegovinu prozvali Turci prema riječi hersong što znači kamen.

4.1. Kula hercega Stipana u Dobrču i Blagaju

Mnoštvo ostataka tvrđava (dvoraca) što još strše iz zemlje, kao i onih koje su vrijeme i zla događanja prekrila zemljom i zaboravom diljem Bosne i Hercegovine, nijemim su svjedokom burna višestoljetnog života u toj zemlji. Međutim, o tim tvrđavama narod stoljećima pripovijeda predaje i legende kojima želi sačuvati spomen i produljiti život i trajanje. Narod ostatke tih dvoraca naziva kulama.

Herceg Stipan sagradio je četiri dvorca. Prema predajama, prvi dvorac sagradio je u selu Dobrču na visoravni Podveležja. Kada je herceg Stipan preselio u dvorac u Blagaju, dvorac u Dobrču naslijedio je pobočnik hercega Stipana, Jakov Vladić. Potomci Jakova Vladića su tu kulu pedesetih godina dvadesetoga stoljeća prodali Đulimanima.

4.2. Kula hercega Stipana u Blagaju

Herceg Stipan Kosača sagradio je dvore u Blagaju i u njima stolovao. Te dvore herceg Stipan sagradio je 99 metara iznad vrela Bune. Narod ostatke tih dvora zove Stjepan grad.12 Ostatke tih dvora narod naziva i Gradinom.

tarina se 1446. godine udala za bosanskoga kralja Stipana Tomaša. Do pada Bosne pod Turke, ova je kraljica izgradila šest samostana i crkava. Kraljičinu djecu Sigismunda (12-14 godina) i Katarinu (10 go-dina) oteli su Turci na vrelu rijeke Bosne, gdje se kraljica zaustavila, bježeći nakon pada Bobovca, da još jednom vidi vrelo na kojemu su se zaustavili i njezini svatovi dok ju je kralj vodio u Sutisku. Djeca su tom prigodom ubrala cvijeće i igrala se. Tada su Turci oteli kraljičinu djecu odveli ih u Carigrad i islamizirali. Kraljica Katarina je svoju oporuku sastavila u nazočnosti sedam svjedoka, od kojih je šest bilo franjeva-ca. U svojoj oporuci “imenovala je papu Siksta IV. i njegove zakonite nasljednike baštinicima bosanskog kraljevstva i zamolila ih da ga u potpunosti predadu njezinu sinu Sigismundu, ako se vrati na kršćanstvo, a ako Sigismund ne bi ponovno postao kršćaninom, da kraljevstvo predaju njezinoj kćeri Katarini, bude li se ona ponovno vratila na kršćansku vjeru. Ako bi, pak, oboje ustrajalo u muslimanskoj vjeri, Sveta Stolica postaje vlasnica Bosanskog kraljevstva i o njemu može odlučivati prema svojoj uviđavnosti.” Pet dana poslije sastavljanja oporuke (25. listopada 1478.), kraljica Katarina je umrla. Pokopana je, po vlastitoj želji, u franjevačkoj crkvi Aracoeli. Grob joj je bio postavljen pred glavnim oltarom crkve. S jedne i druge strane glave urezan je po jedan grb, kraljevski bosanski i obitelji Kosača. Ispod nadgrobne ploče bio je postavljen i natpis bosančicom. Kraljičin sin Sigismund je poznat kao Ashak Kral Oglu – Isak Kra-ljević. Kraljičina kćerka Katarina udala se za turskog velikaša. Pokopana je u Skoplju (Makedonija), gdje se dugo pokazivalo na njezino turbe kao mjesto počinka bosanskog kraljevskog potomka.10 Ne zna se kad je rođena ni kad je umrla Mara. Bila je udana za Ivana Crnojevića.11 Najstariji sin hercega Stipana, Vladislav, rođen je 1426. godine. Oženio se 1455. Anom Kanta-kuzinom i s njom imao sina Petra Balšu i još jednog sina. Ugarski kralj Matija Korvin darovao mu je u Slavoniji posjede s gradovima Velikim i Malim Kalnikom. Umro je prije 3. veljače 1489. godine, nekako u isto vrijeme kad i brat mu Vlatko. Potomci mu se spominju do početka 17. stoljeća.12 Dinko Šimunović u svojoj antologijskoj pripovijetki spominje Stjepan grad.


U jednom dijelu blagajskoga dvorca do 1970. godine živjela je obitelj Omera Dizda-revića, zvanoga Drina. (Omer Dizdarević rođen je koncem 19. stoljeća, a umro je 1970. godine. Otac mu je bio muftar, pa su i njega tako zvali.) Grede kuće u kojoj je živio Omer Dizdarević i danas se vide.13

Kad je vedro, iz Stjepan grada vidi se kula iznad Ljubuškoga.

4.3. Grad Ljubuški

Ljubuški se prvi put spominje 1444. godine pod nazivom Lubussa ili Lubusia. Zna se da je imao predgrađe i crkvu, vjerojatno na predjelu oko današnje crkve svete Kate u središtu grada, gdje je pronađena dobro klesana kamena nadgrobna ploča.

Postoje tvrdnje da je herceg Stipan, tridesetih godina 15. stoljeća, htio grad Ljubuš-ki sagraditi pod brdom Ljubečom u selu Tihaljini kod Ljubuškoga. To mjesto nije bilo pogodno za izgradnju jer se nije nalazilo na velikoj uzvisini, niti je na tom mjestu bilo vode. Informanti u Ljubuškom tvrde da se i danas vide ostaci zidina toga započetoga grada. Herceg Stipan je to mjesto napustio i pokraj vrela Ljuba (danas Gožulj), na brdu Butorovici, 1444. godine sagradio grad Ljubuški. U ljubuškoj je tradiciji brdo Butorovica mitsko brdo. Pripovijeda se da su stari Ljubušaci zbog mitoloških i demonoloških bića iselili s toga brda. Pripovijeda se da je, u davnim vremenima, na Butorovici živio Zmaj od Huma, a da je neprohodnu šumu na Mrljanovcu čuvao sedmoglavi poskok:

U pećini ispod kule je, kako ljudi kazuju, u davnim vremenima živio Zmaj od Huma. Još ljudi pričaju da je gustu i neprohodnu šumu na Mrljanovcu čuvao sedmoglavi Poskok. Taj Poskok, kako mu ime bilo, je znao ubijat i stoku i prolaznike. Kad je nastala moderna država Rvacka, i jedan i drugi su se prijavili u Vrgorac, zapravo u misto pored njeg, koje se Dusina zove i dan-danas. I od tada im se izgubio svaki trag. Niko poslije nije čuo za nji.14

U doba turske uprave dvorac je opasan zidovima sa svih strana. U ljubuškoj je tradiciji sačuvana predaja o tome:

Kulu herceg Stjepana ziđali su Turci i to puno puta, jer vazda je se sorila. Čim je oziđu, ona se sorije. I undana su ti oni čuli da trebaju ujtit mladu katolkinju sa diteton i da je zazidaju u tu kulu i da se ta kula neće više sorit.

I oni su ujtili tu ženu i to dite, i to muško dite. I oni su nju zaziđali odvojeno od diteta, zaziđali u zid, živu. I kroz taj zid njoj je iz prsiju proteklo, kažu, mliko. I kula se više nije rušila.15

Po nekim predajama, Turci su, nakon mučkoga pogubljenja, uzaludno nastojali dvo-rac opasati zidinama. Prema tim predajama to su uspjeli tek kada su tijelo biskupa Vladimirovića prenijeli u tvrđavu i brižno ga čuvali.

Kula je napuštena 1835. godine. Unutar zidova vide se ostaci: stražarnice, pekarnice, barutane i četiri čatrnje.

13 Mustafa Golub, zvani Mujo, kazao mi je u Blagaju, 15. travnja 2003. godine.14 Lidija Palac zapisala je 2011. godine. Kazao joj je spomenuti Jakov Mlinarević.15 DRAGIĆ 2008., 321.


4.4. Kule hercega Stipana u Vrgorcu i Mostaru

Herceg Stipan četvrti je dvorac sagradio iznad Vrgorca. Kule iznad Blagaja, Lubuškoga i Vrgorca, sagrađene su tako da bi se u slučaju napada zapalila vatra u blagajskoj kuli, što bi se vidjelo na ljubuškoj kuli te bi i oni zapalili vatru, a to bi vidjeli na vrgoračkoj kuli i zapalili bi vatru koja je bila znak za uzbunu.

Osnutak grada Mostara vezuje se uz izgradnju dviju utvrda, sredinom 15. stoljeća. Utvrda na desnoj obali Neretve zvala se Tara, a na lijevoj Helebija. Kula Herceguša je sa-građena neposredno uz kulu Taru. Služila je u obrambene svrhe i za čuvanje nekadaš-njeg visećeg drvenog mosta. Izgrađena je za vrijeme herceg Stipana, po kome je dobila i ime. Prvi pisani spomen Mostara vezan je uz kule Taru i Hercegušu. U dubrovačkom izvještaju od 3. travnja 1452. opisuje se kako se Vladislav Hercegović pobunio protiv oca Stipana, otevši mu Blagaj i dvije utvrde na mostu na Neretvi: „(…) ha preso quello di (…) Blagay et do castelli al ponte de Neretva“. (Uzeo je (…) Blagaj i dvije utvrde na mostu na Neretvi.)

a. Herceg Stipan i Mlečanka

Ljubušaci pripovijedaju o Mlečanki koju je herceg Stipan primio u svoju ložnicu, a svoju ženu Ljubušu ostavio je u Blagaju. Mlečanki je sagradio grad kojemu je po svojoj ženi Ljubuši nadjenuo ime Ljubuški:

Priča o Ljubuškom i tome kako je on dobio ime kazuje da je herceg Stipan jednom otputova u Carigrad da bi posjetio sultana koji je tada bio tamo na vlasti. I dok je Stipan tako putova tamo, Mlečani uputili sultanu u Carigrad vrlo lipu balerinu. Kad je ju Stipan vidija, on onako otvoren za ženska, odma mu se ona svidila i zadrža je on za se. Iako je ima već Stipan ženu Ljubušu i s njon puno dice, nije tija odustat od Mlečanke. S njom je uživa u Blagaju, ali nije tija da ga Ljubuša otkrije i dozna za njegovu tajnu. I šta će on, odluči Ljubuši sagradit grad. Valjda se on nada da će se tad njegov grij manji činit. Uradi Stipan to, i nadi gradu ime po njoj, znači grad dobi ime Ljubuški.16

***

(...) Do danas dosta sačuvanu kulu toga grada narod zove Herceguša. Herceg je ova-mo doselio i svoje stočare, te osnovao selo Gradsku, naselje blizu hercegova grada. A čitav taj predio oko kule dobio je ime Grad.17

U Radišićima je živa tradicija o hercegu Stipanu i Mlečanki:Jedna priča kazuje da su Mlečani uputili sultanu u Carigrad jednu vrlo lijepu balerinu,

za njegov harem. Mlečanka je putovala kroz Hercegovinu preko veza hercegovih. Kad je Stipan vidio ovu ženu, toliko mu se svidjela da je ljepoticu zadržao za sebe – kraj žive žene Ljubuše (Libuše) i mnogo djece. Da bi nesmetano uživao s Mlečankom i u svojim gradovima Blagaju i drugim, sagradio je za svoju zakonitu ženu Ljubušu i djecu novi tvrdi grad Ljubuški koji se po Ljubuši i prozvao. 18

16 Milijan Pandžić, rođen 1959. godine, živi u Ljubuškom, 2012. godine kazao je Lidiji Palac.17 KONJHODŽIĆ 1974, 42.18 Dajani Vukojević 2010. kazala je Mladenka Vukojević, rođena 1959. god. u Radišićima. Dajana


Sličan je i sljedeći kronikat:Postoji priča da se hercegu Stipanu toliko svidjela jedna Mlečanka, te je htio tu lje-

potu za sebe zadržati. Pošto mu je žena Ljubuša još bila živa, odlučio se da sagradi ženi Ljubuši grad koji se po njoj i prozvao, kako bi mogao nesmetano uživati sa svojom ljubavnicom u Blagaju.19

b. Herceg Stipan obljubio nevjestu

Kada se ženio sin hercega Stipana Vladislav, herceg je obljubio nevjestu. O tome se i danas pripovijeda u Ljubuškom, Mostaru i drugim mjestima u Hercegovini, te u Crnoj Gori. U Ljubuškom je živa tradicija o hercegu Stipanu koji je obljubio sinovu mladenku na planini Ljubišnji:

Po čem je naš Ljubuški dobio ime? – E, ima ti o tom puno legendi i priča među na-rodom. Jedna od nji vezana je za planinu Ljubišnju. Ona ti se nalazi na području naše zapadne Ercegovine. Ta predaja tvrdi da su se erceg Stipan i njegov sin na toj planini sukobili oko sinove izabranice, ercegove snahe. Erceg Stipan našao sinu ženu, ali mu je ubrzo nakon toga i oteo. Planina bila misto sukoba, ali se na području današnjeg Ljubuškog erceg Stipan nastanio sa svojom novom izabranicom. I po tome Ljubuški dobi ime. Je li dobio ime po njiovoj ljubavi ili po ljubomori koja je nikla u srcu ercegova sina?20

U usmeno-književnoj baštini ljubuškoga kraja je i kronikat o hercegu Stipanu koji je u Ljubuškom sinu oteo nevjestu:

Herceg Stjepan htio je da ženi sina, pa mu poš’o po nevjestu. Naš’o je tamo neđe. Te kad su se vraćali kući svatovi, u Imotskom prvi put vidio snahu, tamo konake činili. Pa budi na konaku u Ljubuškom, tu je oteo od sina, ne dao je sinu, pa se mjesto prozvalo Ljubuški.21

Uz hercega Stipana, osim Ljubuše, narod vezuje i Libušu, rodom iz malenog sela pored Livna. U toj predaji, herceg Stipan je sinu oteo djevojku Libušu:

Herceg Stjepan ostao je udovac nakon što je Ljubuša umrla, te je zaprosio iz sela Komorana kod Livna neku djevojku, ali je ta djevojka u nesvijest pala kad je ugledala svog starog đuvegiju i za hercega se nije udala. Poslije dvije godine zaprosio je herceg Stjepan tu istu djevojku za svog sina Stipana. Pokupio je svatove i poveo djevojku Libu-šu. Kad su svatovi bili u Golinjevu nedaleko od Livna, tu se svidjela nevjesta hercegu Stjepanu i on se odluči njome oženiti. Na tom mjestu je herceg sagradio bazen od milje-vine. Taj bazen i vrelo narod je nazvao Svekar kao uspomenu na taj događaj. To vrelo i danas je dobro sačuvano ali naš narod malo zna o njemu. Kad je herceg Stjepan došao

Vukojević je pod mojim mentorstvom napisala i ocjenom izvrstan, 8. listopada 2010. Godine, na filo-zofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, obranila diplomski rad „Suvremeni zapisi duhovne baštine u Ljubuškom“. 19 Jure Rupčić iz Hardomilja, rođen 1937. godine, kazao je Martini Matić, 2012. godine. Martina Matić, pod mojim mentorstvom, napisala je i napisala je ocjenom izvrstan, 28. rujna 2012., obranila završni rad „Kulturna tradicija Ljubuškoga“.20 Lidiji Palac 2012. godine kazao je spomenuti Jakov Mlinarević.21 Dajani Vukojević 2010. godine kazao je Mića Medić, rođen 1961. god. u Radišićima.


u ljubuško polje rekao je svom sinu, koji se isto zvao Stjepan, da je ta mlada njegova, a da on sebi traži drugu.22

Prema drugim predajama (…) Kad je Herceg Stjepan stigao u ljubuško polje poručio je svom sinu Stjepanu u Blagaj: Ovo je moja, a ti sebi traži drugu.23

U prethodne dvije predaje navodi se da je herceg Stipan ženio sina Stipana24. To ne odgovara povijesnim činjenicama. Herceg Stipan ženio je najstarijeg sina Vladislava.

Prema sljedećoj predaji herceg Stipan je sina ženio iz Zvornika, a na putu je prijeva-rom sagriješio s nevjestom:

Herceg Stipan ženio sina iz Zvornika, nu na putu je nekako prijevarom sagriješio s nevjestom. […]25

i. Oronim Ljubišnja u Crnoj Gori

U Crnoj Gori živa je tradicija da je herceg Stipan obljubio nevjestu „prelijepu Latinku“ na planini koja se po tome prozvala Ljubišnja. Pripovijeda se da na toj planini ima 77 vrela. Ta prelijepa planina nalazi se u općini Pljevlje, na tromeđi Crne Gore, Srbije i Bo-sne i Hercegovine.26

c. Bijeg hercega Stipana u Dubrovnik

Vladislav je otišao u Dubrovnik i izložio Senatu sve opačine koje je činio njegov otac. Prema povijesnim izvorima, herceg Stipan se posvadio i 1450. godine zaratio s Dubrov-čanima jer nisu htjeli otjerati iz svojega grada njegovu ženu Jelenu, koja ga je ostavila jer je u ložnicu primio neku pohotnu firentinku. Herceg Stipan je, saznavši da će ga sin

22 Lidija Palac zapisala je 2012. godine, a kazala joj je Zdenka Pandžić (djevojačko Boras), 1959. god., živi u Ljubuškom.23 Dajani Vukojević 2010. kazala je Antonija Medić, rođena 1965. god u Ljubuškom.24 Stipan je rođen 1459. godine. Njegova je majka Barbara umrla ili rodivši njega ili prilikom drugog porođaja, tri godine kasnije. Herceg Stipan je svoga najmlađega sina Stipana ostavio u Dubrovniku kod Andruška franova Sorkočevića, kako bi ga odgajao s ostalom vlastelinskom djecom. Stipan se odgajao kod hercegova dijaka kneževića Stipana Sanka, a zatim i kod brata Vlatka. Po očevoj posljednjoj želji, Stipan je ostao s bratom Vlatkom. Zamršen je njegov odlazak u Tursku i prelazak na islam. Stipan se, kao kršćanin i s Vlatkom, posljednji put spominje krajem studenoga 1473. godine. Do ljeta 1474. godine Stipan je otišao sultanu i primio islam. (ĆIRKOVIĆ 1964, 336.) Razlozi tomu su – ili spor s Dubrovčanima oko očeve ostavštine ili, pak, običan avanturizam. Oženio se fatom, kćerkom turskog cara Bajazita, s kojom je izrodio sinove Mahmeta, Ahmeta i još jednog sina kojemu se ne zna ime i kćeri Humu, Kameru i još jednu kćer kojoj se ne zna ime. Jedna je Ahmetova kćer bila udata za Mehmed-bega Alibegovića i jedno je vrijeme živjela u Mostaru kao sandžak-begovica Hercegovine. (S. Ćirković, nav. dj., str. 216.) Imenovan je Kapetan-pašom, kasnije vezirom, a sedam je godina obnašao dužnost velikoga vezira. Na njegovu želju sultan je dopustio da se Dilhamer prozove Hercegovinom. Tu je na ulazu u Mazmaru pokopan u posebnom turbetu. Na njegovu su dvoru bili Hrvati: Grgur Desisalić, Radić, Bagašinović i Dubrovčanin Andrija Sorvočević. Bio je prijatelj Dubrovčanima i njihove je interese zagovarao na Viso-koj Porti. (HERCEGOVIĆ u: DIZDAR 1997, 270.-273.). Posljednji Ahmetov potomak, njegov praunuk ili možda čukununuk umro je prije prosinca 1585. godine bez legalnih nasljednika. (ATANASOVSKI 1979, 219.) Umro je 21. srpnja 1517. godine. (ATANASOVSKI 1979, 214.)25 PALAVESTRA 1968, 136. – 137.26 Tu sam predaju slušao 2010. godine u Nikšiću.


uz pomoć Dubrovčana napasti, skupio je veliku vojsku i poharao dubrovačko područje. Tada su Dubrovčani poslali izaslanika kralju Tomašu, zetu hercega Stipana. Tomaš je poslao svoga brata, vojvodu Radivoja, hercegu Stipanu s molbom da položi oružje i prepusti njemu brigu oko svih sporova. Dubrovčani su, također, poslali nekog redovni-ka u Rim s molbom da odvrati Mlečane od Kosače. Dubrovčani su pružili veliku pomoć Vladislavu, te je on skupio vojsku i udario na Počitelj, Vrgorac i Ljubuški.

Prema živoj tradiciji Hrvata u mostarskom kraju, Vladislav je nadmudrio oca tako što je vojsci koju je doveo zapovjedio da zapale što više vatra, da svaki vojnik nosi po dvi-je-tri baklje i da svakom volu i ovnu u rogove zabiju po svijeću. Vidjevši sve to herceg Stjepan se jako preplašio jer je vjerovao da svakoj vatri odgovara jedan vojnik, te da im njegova vojska ne bi mogla ni ručak zasoliti. Tako je herceg Stipan bez borbe morao prepustiti svome sinu imanje i kulu u Blagaju. Našavši se u bezizlaznoj situaciji herceg Stipan je konje i mazge potkovao naopako da bi njegov sin mislio da je on pobjegao prema Sarajevu. Stipan Kosača, pak, pobjegao je prema Dubrovniku. Na putu prema Dubrovniku, u Dubravama kod Stoca, dubravski knez Ivan Raguž savjetovao mu je da ne bježi pred sinovom vojskom, jer ona nije tako brojna i moćna, te da se može odupri-jeti nadolazećoj sili, no herceg Stipan nije to poslušao i nastavio je put prema Dubrovni-ku. Kada je stigao pred gradska vrata Dubrovnika tražio je prolaz od dubrovačkog kne-za ili samo da se privremeno skloni i zaštiti. Dubrovački knez mu je to dopustio uz uvjet da napiše iznad vrata na jednoj ploči: „Prođe herceg i protjera blago“. Herceg Stipan je to učinio i nakon toga je prošao kroz Dubrovnik i nastavio put prema Boki Kotorskoj i Herceg Novom. Kada je došao u (Herceg) Novi sjetio se da je blago ostavio u Dubrov-niku, te se vratio u Dubrovnik i tražio od kneza dubrovačkog da mu vrati oteto blago. No on mu je odgovorio da je blago ostavio na ulazu, odnosno na gradskoj kapiji, te da pođe na kapiju. Kada su stigli do dubrovačkih vrata, knez je prstom pokazao hercegu na ploču iznad vrata na kojoj je pisalo: „Prođe herceg i protjera blago“.27

U ljubuškoj je tradiciji herceg Stipan pobjegao jer su ga Turci tražili:Priča se da su herceg Stjepana tražili Turci, ali ga nisu mogli naći jer on je svoga konja

naopako potkova. I oni će po tragu, snjig je bija, mislili su ga po tragu uvatit. Ali, mudri Stjepan ostavlja je krive tragove, jer je konja naopako potkova i nisu ga našli.28

Motiv potkivanja konja naopako bilježimo i u predajama o bježanju kraljice Katarine; baba je u Drežnici i Rami nagovorila Turke da konje potkuju naopako i tako zavaraju domaće i poraze ih. Prije bježanja herceg Stipan je svoje zlato natovario na mazge:

Dok je Stjepan vlada Hercegovinom njegov mlađi sin se s njim svadi, ode u Bosnu i iskupi vojsku, te objavi Stjepanu rat. Kada je Stjepan uvidio da mora napustiti grad on utovari sedam mazgi zlata, pobjegne u Dubrovnik.

Htjede kasnije Stjepan uzeti svoje zlato da ode u Herceg Novi, ali zlato su prisvojili Dubrovčani i napisali na ulazu u grad:„Doša Stjepan i dotjera zlato“, a na izlazu: „Proša Stjepan i otjera zlato“.29

27 DRAGIĆ 2001, 183-184.28 DRAGIĆ 2005, 107.; BOŠKOVIĆ-STULLI 1963, 303. 29 Aniti Kežić kazivao je 2004. godine spomenuti Mirko Macan.


TuganjiPo predaji toponim Tuganji baštini ime jer se u tome mjestu mlada žena hercega Stipa-na odmarala tugujući za Hercegovinom:

Bježeći herceg Stipan sa svojom obitelji preko sela Tuganje, mlada mu se žena od-marala na jednome kamenu s bešikom, te je rekla: Tužno ti mi je srce danas za Sokolom gradom postojbinom svom Ercegovinom. I od tada su ostali Tuganji. Na onome kamenu i danas se jasno vidi kako je sjedila s bešikom. Kamen se umečio gdje je ona dohvaćala. […]30

Prema predaji (…) Vidjevši da je prevaren, herceg Stipan skoči u more i pretvori se u kamen.31

Ignjat Đurđević (Dubrovnik, 1675. – Dubrovnik, 1737.) u Suzama Marunkovim (1724.) bilježi povijesnu predaju o blagu hercega Stipana Vukčića Kosače.

Živa je predaja da su Dubrovčani blagom hercega Stipana Kosače šezdesetih godina 15. st. popravljali i dograđivali gradske bedeme.

d. Herceg Stipan u Dubrovniku i Novom (Herceg Novom)

Stipan je neuspješno nastojao biti dubrovačkim knezom te se vratio kući ostavivši u Du-brovniku grb “na kojem bijaše kristalni križ usred crvenog stijega, s tri bijele poprečne crte na svjetlocrvenom polju”.32 Pored ostaloga i to nedvojbeno pokazuje da je herceg Stipan 1452. godine, kada je boravio u Dubrovniku, bio katolik. Dakle, herceg Stipan je barem zadnjih dvadeset i četiri godine svoga života bio katolik i nisu u pravu oni koji tvrde da nije bio katolik.

Kada su Turci sve više pritiskali i Tomaša i hercega Stipana, Mlečani im obećaju pomoć pod uvjetom da se međusobno izmire (1461.). Tako je došlo do neke sloge između njih, ali ne protiv Turaka nego protiv dalmatinskoga bana kojemu su namjeravali oteti Klis, ali to im nije uspjelo. Herceg se izmirio i s Tominim sinom kraljem Stipanom Tomaševićem. Go-dine 1464. sklonio se herceg Stipan sa svojom obitelji u Dubrovnik. Kasnije je morao veći dio svoje zemlje ustupiti sultanu. Herceg Stipan je, pak, stolovao u Novom33 (Herceg-No-vom) gdje je 21. svibnja 1466. godine izdiktirao „svoj testament u kojem je skoro potpuno zaobišao Vladislava“ osuđujući ga do posljednjega dana što je „doveo velikog Turčina u Bosnu na smrt i uništenje sviju nas.“34 Herceg Stipan je umro 22. svibnja 1466. godine.

30 PALAVESTRA 1968, 136. – 137.31 Isto.32 ORBINI 1999, 447.33 Grad Novi zidao je 1373. godine bosanski ban Stipan Tvrtko, koji je sin Vladislava Kotromanića i Jelene Šubić, a unuk Stipana I. Kotromanića i Elizabete, kćeri kralja Dragutina. Tvrko je zavladao 1353. godine u petnaestoj godini života. Tri godine kasnije raškoga kralja Vukašina umorio je njegov sluga kako bi se domogao zlatnoga križa koji je visio kralju na prsima. Poslije Vukašinove smrti Tvrtko Stipan postade bosanskim kraljem. Okrunjen je kraljevskom krunom Bosne, Srbije i Zapadnih strana 26. listopada 1377. godine u crkvi franjevačkog samostana sv. Nikole u mjestu Mile kod Visokoga. Orbini i Lašvanin pišu da kralj Tvrtko ni s drugom ženom Jelicom nije imao poroda, te da je imao nezakonitog sina Tvrtka kojega mu rodi bosanska plemkinja Vukosava. Perojević piše da je kralj Tvrtko imao zakonitoga sina Tvrtka i ne-zakonite Ostoju i Vuka. Kralj Tvrtko je umro 10. ožujka 1391. godine. PEROJEVIĆ 1942.–1991.–1998. 349.34 ĆIRKOVIĆ 1964, 336.


5. Krematonimi Jankov put i Sekulan put

Put od Vitine preko Slivna do Lovreća nazvan je prema Janku Sibinjaninu35 Jankov put. Čitava slivanjska dolina naziva se Jankov put. Slivno je bilo u sastavu Hercegovine kojom je vladao herceg Stipan Vukčić Kosača. Pripovijeda se da je tim putem prošla Jankova vojska:

Bio jedan stari put što je vodio kroz Slivno, a zvao se Jankov put. Priča se da je neki Sibi-njanin Janko tuda nailazio i velika vojska njegova. Išli su neki ‘ajduci u ‘Ercegovinu i orobili age i begove i doveli silnu stoku sa sobom. Kad su stigli do Slivna, nisu više mogli o’ žeđi. Kod zaseoka Čale bila jedna kamenica, zvala se Žambasulja, a vojnika bio velik broj. Popili oni cili bunar vode, a Janko je ostavio za zahvalu mnogo živine i tako je Slivno preživilo od gladi. U Slivnu bilo siromaštvo. Bilo je sedamnejst kuća, tad se crkva počela radit, radila se dio po dio. Poslije Drugog svjetskog rata ja san iša radit taj put, sad je to asvaltirano, put ide za Ljubuški i Čapljinu, a tad je bio konjski put. Glavni je saobraćajni put bio Radovan grab. 36

Put od Vitine do Vida nazvan je Sekulan, prema sestriću Janka Sibinjanina.

35 Ivan Hunjadi (Janoš Hunyadi, Hunyad, Erdelj, 1387. ili 1407. - Zemun,1456.) bio je jedan od naji-staknutijih i najuspješnijih boraca protiv Turaka. Proslavljen je kao veliki ugarski junak i uopće kao junak kršćanskoga svijeta. Na Duhove ili na Duhovski ponedjeljak 5. ili 6. lipnja 1446. god. Janko Sibinjanin proglašen je gubernatorom Ugarske, te odmah ili vjerojatno u drugoj polovici te godine svoga sestrića Ivana Sekelja (banović Sekulu) imenovao banom cijeloga Hrvatskoga Kraljevstva, kojemu su se morali pokoravati i slavonski banovi fridrik i Ulrik Celjski. Sibinjanin je početkom rujna 1448. god. sa 24.000 vojnika Hrvata i Ugara krenuo osloboditi Kosovo. Međutim Sibinjanina je izdao despot Đurađ Branković. Na Kosovu je poginuo Sekula, a Sibinjanin je morao bježati. Sultan Murat II. umro je 5. veljače 1451. god., a naslijedio ga je sin Mehmed (Muhamed) II. koji je imao dvadeset dvije godine. Mehmed II. je 29. svibnja 1453. god. osvojio Carigrad. Turci su 13. lipnja 1456. god. opsjeli Beograd sa 150.000 vojnika, s 200-300 topova i oko 200 lađa na Dunavu. Opsjednutom Beogradu u pomoć su priskočili Janko Sibi-njanin i Ivan Kapistran s do 60.000 ljudi. Obranu Beograda Sibinjanin je povjerio svome šurjaku Mihajlu Silađiju koji je imao jedva 7.000 vojnika (KLAIĆ, 1974, 335). Tijekom priprema za oslobađanje Beograda i za vrijeme njenog trajanja, papa Kalist III. zapovjedio je da crkvena zvona svakoga dana u podne zvone pozivajući sve vjernike na molitvu za pobjedu kršćana. Od tada pa do danas na svim kršćanskim crkva-ma oglašavaju se podnevna zvona. Kad je Kapistran misu govorio, dogodilo se čudo – sa nebesa je pred Ivana na oltar pala strijela na kojoj je pisalo „Dobićete Turke.“ Dana 22. srpnja Kapistran je sa 6.000 križara udario na carev tabor, pogubio mnoge age, spahije i mlađanoga vezira s agom janjičarskim, te u potpunosti protjerao Turke iz varoši. Car Mehmed je ranjen u noći od 22. do 23. srpnja i sramotno je po-bjegao u Sofiju (PEROJEVIĆ 1942-1991-1998, 537). U odlučnoj bitci poginulo je 24.000 turskih vojnika. Toliko ih je stradalo bježeći prema Sofiji, koljući se međusobno. Tom pobjedom Sibinjanin je osigurao mir narednih šezdeset pet godina. Turci su Beograd osvojili 1521. godine. Legendarni branitelji Beogra-da ubrzo su umrli. U vrućim srpanjskim danima tisuće leševa opasno su širile zaraznu bolest. Obolio je i legendarni Sibinjanin. Ležeći na samrtnoj postelji u Zemunu pozvao je sinove, suprugu, šurjaka i prijatelje. Posljednja mu je želja bila da ga odnesu u crkvu da se pričesti. Želja mu je ispunjena. Pričestio ga je njegov prijatelj i suborac Ivan Kapistran. Ubrzo je na Kapistranovim grudima izdahnuo. Bilo je to 11. kolovoza 1456., samo tri tjedna nakon slavne obrane Beograda. Zemni ostatci Janka Sibinjanina premješteni su u katedralu u Beogradu, gdje legendarni junak počiva uz svoga starijega brata. Ivan Kapistran je umro 28. listopada 1456. godine. Relikvije svetoga Ivana Kapistrana počivaju u samostanu koji je svetac za života osnovao u Iloku. 36 Slivno, list župe Presvetog Trojstva – Slivno, br. 2., Božić, 2008., str. 15.


6. Turska okupacija, stradanja Hrvata

Hercega Stipana naslijedio je njegov drugi sin Vlatko37 i vladao ostatcima Hercegovine do kraja 1481. godine. Unukom Alfonsa Aragonskog, Margaretom Marzano oženio se 1474. godine i s njom imao dva sina od kojih se spominje samo Ivan.

Godine 1465. Isa-beg Isaković je počeo s osvajanjem Hercegovine. Već je u kolovozu došao nedaleko od Dubrovnika. Tada je hercegu ostalo nešto zemlje u Primorju, oko donje Neretve te Novi s Risnom i bližom okolicom.

Ubrzo nakon hercegove smrti Turci su osvojili Blagaj. U to su vrijeme oko Počitelja bili Ugari, a Vlatko je 1467. vladao Imotskim. Kralj Korvin nije od 1466. nekoliko godina vodio ofenzivniju politiku prema Turcima, te su prilike za oslobađanje Bosne naglo pale.

Vlatko nije dobivao značajniju pomoć. Venecijanci su mu neuredno isplaćivali do-hotke na koje je imao pravo u Veneciji i Kotoru. S ugarskim kraljem nije imao skoro nikakve veze, a Dubrovčani su mu pravili smutnje ne htijući mu predati novac iz očeve zaostavštine. Vlatko se početkom 1470. godine izmirio s Turcima. Tada su Turci postali ofenzivniji te su 1471. godine osvojili Počitelj. Vlatko se ubrzo odvojio od Turaka, pose-bice od kako mu je mlađi brat prešao na islam. Vlatko se tada pomirio s Dubrovčanima i potisnuo Vlatkoviće iz Neretve i Krajine. Vratio je naklonost Venecije i vezao se „uz napuljski dvor ženidbom s Margaretom Marcano, unukom kralja Alfonsa.“38

Tada se Vlatko pomirio s bratom Vladislavom i pripremao se za oslobađanje zemlje. Saveznik mu je bio i njegov zet Ivan Crnojević. S njim je Vlatko poduzeo vojni pohod u prvoj polovici 1476. godine kada se odmetnuo vazalni kralj Matija Vojsalić i kada je Turke u Bosni napao Vuk Grgurević. Iznenada ga je napustio Crnojević. Poslije toga se pohod završio katastrofalno. Turci su ubrzo zauzeli izgubljene gradove, a Vlatka su tjerali sve do Novog. Poslije toga mu je sultan nudio da osvoji zemlju Ivana Crnojevića.

Nakon smrti Mehmeda II.39 Vlatko je u proljeće 1481. godine, na poziv stanovnika, prodro u Bosnu. Ne dobivši pomoć u lipnju je poražen, te je teško uspio pobjeći u Novi. U tome gradu je imao 400 ugarskih vojnika koje mu je poslao kralj Korvin.

Sandžak-beg Ajaz je u studenome 1481. godine opsjeo Novi. Tada je napuljski kralj ferante poslao dvije galije i jedan brod s hranom, a Matija Korvin je poslao tisuću voj-nika. Dubrovčani su, također, potajno pomagali Vlatku. Međutim, Vlatko je 14. prosinca 1481. godine odustao od borbe. Kada su ugarski vojnici bili nadomak Novoga, Vlatko je sklopio sporazum sa Ajaz-begom i sa svojom obitelji otišao u Tursku. Tako je pao posljednji slobodni kraj bosanske države.40

Orbini piše da je nakon pada Novog otišao u Dubrovnik, a potom na Rab u kuću Crnotića gdje je ubrzo i umro.41

37 Ne zna se kada je rođen Vlatko. Godine 1455. oženio se rođakom Ulricha Celjskoga.38 ATANASOVSKI 1979, 340.39 Mehmed II. el fatih sin je cara Murata II. i Mare, kćeri despota Đurđa Brankovića. Koncem svibnja 1463. godine za tjedan dana služeći se prijevarama pokorio je moćno Bosansko kraljevstvo.40 ATANASOVSKI 1979, 341.41 ORBINI 1999, 449.


Nakon pada Hercegovine (14. prosinca 1481.42) Vlatko sa obitelji prelazi u Tursku odakle se početkom 1487. godine sklonio na Rab i ondje umro 1489. godine.43 Potomci mu se spominju do prve polovice 17. stoljeća.44

a. Patnje, progoni i stradanja Hrvata u ljubuškome kraju

Život s Turcima i pod Turcima bio je glavna tema narodnim pričama. Već pet i pol sto-ljeća žive predaje i legende o porušenim crkvama, samostanima, skrnavljenju sakralnih objekata i predmeta, ubijanju svećenika i biskupa. U Ljubuškom su Turci mučili i pogu-bili biskupa Danijela Vladimirovića:

Stradanje biskupa fra Danijela VladimirovićaČetiri su samostana u Hercegovini u 14. stoljeću prema pismu generala franjevačkog reda knezu Vladimiroviću45, a narodna predaja u tome smislu kazuje o samostanu i crkvi u Čerinu o samostanu u Duvnu, koji su Turci srušili, kao i o crkvi svetog Ivana Krstitelja i samostanu u Konjicu, o samostanu sv. Ante u Mostaru i Ljubuškome, čije je rušenje vezano uz stradanje biskupa Vladimirovića. Turci su bijesno tjerali duvanjskoga biskupa fra Danijela Vladimirovića te su, saznali da se sakrio u samostan sv. Ante u Mostaru, a kako ga ondje nisu našli, okrivili su redovnike samostana, okrutno ih pobili i samostan pretvorili u ruševine 1570. godine.

Kada su Turci iste godine pronašli biskupa Vladimirovića u samostanu Svete Katarine u Ljubuškome, okrutno su ga mučili i ubili, a samostan opustošili. Biskup Vladimirović je pokopan u crkvi sv. Kate u Ljubuškom. Bakula je zabilježio da se ondje može vrlo malo vidjeti ostataka spomenute crkve. Tada je prema predaji neka nadnaravna sila priječila Turcima ulazak u kulu iznad Ljubuškoga pa su Turci tijelo ubijenoga biskupa prenijeli u kulu, gdje su ga najbrižnije čuvali i pobožno štovali. 46

O stradanjima ljubuškoga naroda svjedoče i slijedeće povijesne predaje:

Turska kulaU selu Crvenom Grmu, kod Matića kuća, blizu granice imaju i danas ostaci turske kule i sad se vide puškarnice. I kad bi neko nešto zlo učinija, samo bi priša priko granice i niko nikom.47

42 Neki povjesničari navode da su Turci osvojili Novi 1482. godine.43 ATANASOVSKI 1979, 155.44 ĆIRKOVIĆ 1964, 341.45 Godine 1343., Odo, general cijeloga franjevačkog reda, putujući po Hercegovini, u svome pismu plemiću Rodoziju, knezu iz slavne obitelji Vladimirović, piše ovo: “Slično i četiri samostana koje je Vaše gospodstvo osnovalo i vlastitom zemljom obilato nadarilo u Vašoj prebogatoj kneževini i vojvodini, nai-me, u Neretvi na školju (hridini) Osinj, koje je mjesto označio (kako kažu) naš patrijarh franjo prigodom posjeta Naroni i Vašoj sjajnoj, u katoličkoj vjeri ondje prvorođenoj, kući u Ljubuškom, posvećen sv. Kati, djevici i mučenici, u Anderiju, tj. Mostaru, posvećen sv. Anti, i u Konjicu, posvećen sv. Ivanu Krstitelju.” BAKULA 1970, 29.-30.46 BAKULA 1970, 30.47 Aniti Kežić 2005. kazivao je Mate Bilić rođ. 4. travnja 1933., selo Crveni Grm, općina Ljubuški.


Begov dvoracNa izlazu iz Vitine bio je prije begov dvorac i nijedan katolik nije smija u taj dvorac pogledati jer bi Hrvat odma’ bio zatvoren u tamnicu.48

Zatvor za katolike u Begovoj kuli u VitiniU Vitini imaju i danas ostaci begove kule. U toj kuli je bija i zatvor za katolike ako nisu štogod poslušali. Hrvati su morali slušat, bili su kmetovi, a beg ako ti šta dadne, dadne. Beg ujaši na našeg čovika, kmeta katolika, i taj je ga mora nosit uzbrdo. Ka-tolici su nosili ječerme. I beg, kaže, za nož, raskuči ti ječermu, proriže je tu pri kraju i tu metne nogu i mora si se slegnut četveronoške i beg uđaši i triba si ga nosit di god njemu padne na pamet u šetnju, jer on je tako šeta, a ako nećeš unda u zatvor.

Uz Begovu kulu vezuje se i sljedeća predaja kojom Nediljko Grizelj čuva obiteljsku tradiciju o svome prašukundjedu koji se suprotstavio begu:

Turčin nije da našin ljudima pušit, da te on vidi, ma kakvi, mora si se krit ako ćeš ti pušit. I moj ti lipo prašukundid otiša doli u čaršiju, u gostjonu, jer moga si ti pit ako si ima para za to, nisu oni to smetali ali nisi smija pušit – meračit, oni su to merak zvali. I on u čaršiju, naručija u kafani i napunija lulu, nabija je punu duvana, on ukreše onaj trut, nije bilo šibica, i iskrice se zametnu i unda ti pušeš i unda se uvati i zapali se duvan. I odma neko jedva dočeka i kaza begu eno ga, taj i taj u kafani puši. Doša odma beg, dašta. A šukundid nije pometa, on i dalje puši i pije kavu. I pita ga beg: „Jesi li završija?“ Kaže: „Nisan još!“

I sad valjda pija kavu, a sad će još i rakiju, kaže: „Nisan ja džaba doša! Ja ću se namirit!“ „Dobro“, kaže, „nastavi“.

On, dakako, rakiju i jopet nabija lulu i puši, merači. I beg kaže: „Dosta, daj lulu vamo“. I taj jamija lulu i baci u šparet. I kaže: „Aj sad vani.“

I izaša on vani i kaže mu beg: „Sleginji se“.On se slega i odma tute prid gostjonon na nj ujašija i naredija mu da ga nosi uz

Kule di je bilo najstrmije, uz brdo. I kad je on donija njega di no najdublje, usko, a doli duboko, litica. I njega stari donija dotle i kaže: „Silazi sa mene il’ ću te bacit“. I saša beg od stra, jerbo nije tu bilo žive duše, sami nji dvojica i ispribija ga stari dobro.

I nije ti ga više taj beg ujašija ni na koga.49

b. Pravo prve bračne noći

„Pravo prve bračne noći“ (Ius primae noctis) je pravo po kojem su begovi i age imali „pravo“ provesti noć sa mladom i seksualno privlačnom, budućom ženom svoga kmeta. Pravo prve bračne noći vrijedilo je za nevjeste kmetova, ili slugu, jer su one bile kršćanke (vlahinje), a muslimani nisu bili kmetovi.

48 Aniti Kežić 2005. kazivao je spomenuti Mirko Macan.49 Anita Kežić zapisala je 2005. godine. Kazao joj je Nediljko Grizelj, rođ. 30. ožujka 1941., selo Gornja Vitina.


To pravo je široko prakticirano u Europi50 i posebno u zemljama Osmanskoga Car-stva: Grčka, Bugarska, Makedonija, Srbija, Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Hrvatska.

Na dan udaje kršćansku mladu bi posjetio begov ili agin predstavnik, obično u po-časnoj pratnji jednog odjeljenja vojnika. Predstavnik bi zatim odveo mladu do begove (agine) kuće gdje bi provela dan i noć a zatim bi je otpratio nazad njenoj kući u jutro na dan vjenčanja. Za vrijeme boravka kod bega ili age kršćanska djevojka bi bila odjeve-na u tradicionalnu tursku odjeću. Bile bi odjevene u dimije skrojene od tankog, često zlatom prošaranog tkanja koje ističe ženstvenost. Kosa im je bila prekrivena maramom.

Groblje KrvnicaBolno je ljubuško pamćenje o agi koji sa svojom četom je došao u Radišiće i na silu odveo katolkinju. Iz Dalmacije su roditeljima otete djevojke došli prijatelji i osvetili se ubivši bega. Međutim, Turci su došli na Božić i sve koje su zatekli na misi pobili su. O tome svjedoči kronikat i groblje koje je nazvano Krvnica:

Turski aga zamirio djevojku katolkinju u Radišićima i došao je sa svojom četom i na silu je odveo i to je bilo teško podnijeti roditeljima. Imali su prijatelje u Dalmaciji. Skupe se Dalmatinci da se revanširaju agi. I dođu s četom Dalmatinci u Radišiće i dočekaju bega i ubiju njega i njegovu vojsku i kasnije se njima osvetili Turci.

Kad je bila misa na Božić na tom groblju, došli su Turci priko brda i što su god zatekli na misi u groblju – ljudi, djece, žena – sve su poklali. I tu se silna krv prolila, i zbog toga se to groblje nazvalo Krvnica.51

Rijeka MladeU blizini grudskoga zaseoka Peć-Mlini izvire rijeka Tihaljina koja se nizvodno od Klobu-ka zove Mlade, a od Humca pa do ušća u Neretvu zove se Trebižat52. Rijeka Trebižat, dakle, u svom toku nosi četiri imena. Jedan dio rijeke nosi ime Mlade, a protječe kroz selo Veljake.

50 To se pravo prakticiralo i u nekim drugim zemljama. Zaplet u operi Le Nozze di figaro (figarova ženidba) od Wolfganga Amadeusa Mozarta, je zasnovan na pravu prve bračne noći. figaro i Susanna se spremaju za vjenčanje ali grof Almaviva gospodar dvorca kraj Seville u Španjolskoj želi iskoristiti svoje pravo i provesti jednu noć sa Sussann prije figaroa. To pravo je prestalo u Rusiji u 19. stoljeću. U Americi je to pravo (neslužbeno) postojalo sve do građanskog rata, u vezi sa robovlasništvom u južnim državama u Americi. 51 Aniti Kežić 2004. god. kazivao je spomenuti Mirko Macan.52 Kako je postalo ime „Tribižetu“ priopćio Ivan ZovkoDesna pritočica pećinaste i vrtložne Neretve, što protječe ubavim ljubuškim poljem, a slijeva se kod Ga-bele, koju hrvatski neprežaljeni romansijer i pjesnik pok. August Šenoa u jednoj svojoj velepojnoj pjesmi ovjenča i proslavi – zove se „Tribižet“ ili kako mu neki i drugačije reknu „Trebižet“. Po pričanju duhovi-tog i osobitijem darom pamćenja i pripovijedanja nadarenog seljaka Mate Pehara iz Humca, pomenuta pritočica dobila je svoje ime od nasilne provale za vrijeme povodnja i kad bi se prokop provalio, što je u prijašnje vrijeme češće bivalo, te bi tako tom nepogodom sva žita, što bi se zavrnula ili u vršaju ili na guvnu, ili kako mu već bilo, postradala i potrjebljena vodom bila. Najskoli s ova elementarne nepogode stradala bi žita u Berišu, kao npr. kukuruz i sijerak. Pritočica dakle istrjebila bi i potrjebila tako žita i odnijela ih svojom bujicom i poplavom. I baš s toga, po tom svom bije-snom i navalnom napadaju iznebljuštila (iznenadila) bi i ucvjelila do zla boga radane i jadne obdjelavaoce polja, potrjebivši im sve gotovo, što bi se god tu zavrnulo od žita, zbog čega joj i nadjenuše ime „Tribižet“, jer trjebi i plavi žito, što je već bilo nepravarljivi nagovještač crne i gladne godine. Na moj dalji upit, kada i ko joj najprvi nadjenu tako ime, da li je i od kog čuo pripovjedati, ne znade mi čestiti naš Mate ni bijele ni crne o tome objeliti ni opepeliti. ZOVKO 1892 a, 94-95.


Pored krematonima Mladi i hidronim Mlade svjedoči o stradanju ljubuške katolkinje koja je radije odabrala smrt nego se dala Turčinu, te se bacila u rijeku koja se prozvala Mlade:

Turci su nas tlačili i stvarali nam probleme, i harač nan zadavali. Ali nije to sve, mada to niko baš i ne priča, jer nije to ugodno čut. Turci bi, kad bi se neka naša cura udavala, uzeli curu i odveli je svom glavnom čoviku, nekom agi, da je obeščasti i iskoristi tu noć i unda je vratili njezinom mladoženji. Ma bili su Bože ti sačuvaj. A jadne cure bi se čuvale za udaju, da čiste odu. Tako ti je u to vrime, kako su nan pričali naši stariji, bila jedna cura koja je bila lipa, ko i svaka Ercegovka, crne kose i očiju, a biloga lica. I pročulo se među Turcima da se ta cura iđe udavat. A Turci ko Turci, oće lipu curu da uzmu. I kad su svatovi vodili curu na vinčanje, Turci su požurili brže-bolje s konjima i zgrabili curu od svatova i tili je odvest. I tuda kuda su išli, morali su prić most da odu do tog svog tabora. Jadna cura je mislila o tome kako je čista i neokaljana i kako oće da se takva uda, a ne da se dadne nekom Turku i da se više ne more pogledat u oči. Kad su prilazili priko mosta, ona se skoči s tog konja i baci u rijeku. I eto, otada se ta rijeka zove ‘Mlade’, i to ime je ostalo eto sve do dana današnjega.

Mogu vam reći da se tu donese vinac i zapale sviće na Dan Mrtvih, na uspomenu mnogi svatova što su izgubili živote. A još nešto, tu se niko ne kupa, niti se usuđuje jer je tu propunta. 53

U Vrgorcu se pripovijeda da su Turci „mlade vinčane parove koji su bili iz Hercegovi-ne bacali s mosta u rjeku Trebižat s ciljem da ne bi bilo potomaka. Turci su ih bacali u rjeku vezane lancima za kamen.“ 54

Postanak izvora Zvizda U usmeno-književnoj baštini susreće se i motiv suza od kojih je nastalo vrelo ili potok. U Boko-kotorskom kraju mnogi toponimi i danas u svom nazivu imaju Teutino ime kao što je Teutina pećina, odakle izvire Sopot, vrelo koje se javlja samo dva puta godišnje.55 U ljubuškoj je tradiciji predaja o svatovima koje su Turci pobili kako bi oteli mladenku zbog „Prava prve bračne noći“. Mladenka je preživjela. Prevrtala je svoje mrtve svatove, sjela na vrh brijega i plakala. Od njenih suza nastalo je vrelo koje nikada ne presušuje:

Bilo je to davno. Niko ne zna kad, al se sigurno zna da je to bilo u vrime turskog zu-luma u našin krajevin. Turci su bili na Studencin. O ton svidoče nazivi zaselaka Potkule i Albegovca i njiva Turske ploče.

53 Antonela Vukojević zapisala je 2013. godine. Kazala joj je njezina baka Stojka Vukojević rođena 1931. godine. Antonela Vukojević pod mojim mentorstvom napisala je i ocjenom izvrstan 27. rujna 2013. godine na filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu obranila završni rad Suvremeni zapisi usmeno-književne baštine u Vašarovićima kod Ljubuškoga.54 Petra Zoranović, studentica filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Splitu zapisala je 2008. godine u Vrgorcu. 55 Taj bujni izvor koji je doduše kratkoga vijeka od svega par dana, to su ti suze kraljice Teute. To ti ona plače za vojnicima poginulim protiv Rimljana. Kad je Agron umro, bio je strašan potres i mnoge rijeke koje su tad tekle njegovim kraljevstvom postale su ponornice zauvijek. Ispod risanskih planina postoji sedam podzemnih jezera. Niti jedna od rijeka nije još izbila na površinu a to će se desit jedino kada žena slične božanske ljepote bude stolovala u Risan, na Carine. O Teutinim suzama pripovijedaju i Crnogorci. Hrvati u Tivtu pripovijedaju da je taj grad dobio ime po Teuti.


Turski je beg bio u Vinici. Bio je nemilosrdan i ugnjetava je naš narod, kaure, kako su nas zvali. Nametnio mnoge poreze i daće, a najteže je bilo to što je beg ima pravo prve bračne noći. Stoga su se naši momci ženili krijomice, da ne bi beg dozna. Cure su se krale. Puno puta ni mater ni ćaća nisu za to znali. Kako se srcu ne more zapovidat, za-ljubi se kršno momče iz duvanjskog kotara, iz obitelji Tomića, u lipotu-divojku, Sinjanku iz Udovičića. Bijaše zor-divojka, lipa da je se dva oka nagledaju. Zadadoše viru da će jedno drugon pripadat i da će se volit do greba, te da ji niko neće rastavit.

Prolazio dan za danon. Mladi Tomić je skuplja svatove u najvećoj tajnosti, Duvnjake, sve po izbor junake. Jednog dana, nakon roditeljskog blagosova, zaputiše se u Cetin-sku krajinu po kićenu divojku. Nisu smili ić Livanjskin poljen, jer bi ji opazili i već na od-lasku po divojku napali. Krili su se brdovitin studenačkin pridilin i zapadnin dilon Imocke krajine. Sritno dođoše u ravno Sinjsko polje, isprosiše divojku, blagovaše i gostiše se tri dni, a unda se zaputiše kući, na radost mladoženjinu i njegovi roditelja.

Putovanje je bilo dugo i naporno. Ipak se pivalo i popivalo, razigravali se bisni konji i junaci. Išli su priko Dobranja, Sviba i priko Musinca spušćali se u polje da napasu i napoje konje i da se odmore. Ni slutili nisu šta ji čeka.

Turci su ipak saznali za svatove, okupili se, predvođeni begon, i postavili zasidu. Turska se vojska utaborila u Klancu i nije se mogla primitit, iako je izvidnica išla prid svatovin.

Kad su se svatovi spustili niz Aljevac, Turci jurnuše iz Klanca i započeš boj. Sraz je bijo silan. Sukobi se krst i nekrst, jedni braneć svoju viru, čast i domovinu, drugi otimajuć i ubijajuć. Čula se samo vika i zapomaganje, jauci pomišani s rzanjen konja, zveketon sabalja i bojni kopalja. Sve je tutnjilo, treslo se ko da se samo tlo ugibalo pod nogon. Boj je traja skoro tri sata. U smiraj dana bojište je utinulo. Čuli su se samo bolni uzdasi i prigušeni jecaji umirući. Sve je bilo prikriveno leševin junaka i mrtvi konja. Svi svatovi pogiboše, ali se i turska sila slomi. Ono što ostade pobiže glavon kud mogaše.

Osta samo lipota-divojka, neobljubljena, nemilovana, neudomljena. Oda jadna bojnin poljen i privrće junake tražeć svoju nesuđenu ljubav. Pronašla je njega, kuma, divera, starog svata i barjaktara. Srce joj se skamenilo. Zanimila je, ostala bez jauka na usna-ma, bez suze u oku, poput stine.

A unda je pa mrak. Sve je bilo pusto, tamno i prazno. Čuli su se samo gaktaji gavra-nova, a zvizde su treperile na nebu ko nimi svidoci, dajuć tračak svitla i nade. Sila je na vr’ briga i gorko proplakala. Njezine suze potekoše niz brig i pritvoriše se u bistri izvor. Ljudi ga prozvaše Zvizdon, sićajuć se zvizdanog neba u noći nakon boja koji je dobro zapantila nesritna divojka.

Od tada pa do danas taj izvor nikad nije prisušijo. Napaja žedne širon Sudenaca i još deset okolni sela u vrime najteži suša. Na ton se izvoru odmara putnik i namirnik. Tu taže žeđu domaće i šumske životinje. To je vrutak života.

Nesritna divojka i žitelji bliži zaselaka pokopaše tila poginuli na brižuljku povr Zvizde. Danas se taj brižuljak zove Stećci. Divojka je svaki dan oblazila grebe i oplakivala svoje mile. Čuvajuć ovce i ispredajuć konce, na glavi je donosila ogromne kamenove koji su bili nadgrobni spomenici. Nemoj se ton čudit! Bog jon da nadljucku snagu. Te se stine i danas nalaze na Stećcin i svidoče o junačkoj smrti svatova koji obraniše čast divojačku i cilog njezina roda.

Divojka je živila dugo. I nakon smrti oblazila je misto svoje nesriće i životne žalosti. To se i danas događa svake noći oko ponoći, samo je svak ne more vidit. Niki Studenčani


su i danas živi svidoci koji su vidili divojku u narodnoj nošnji kako sidi na Zvizdi nogu umočeni u izvorsko korito. Kažu da će bit tako do kraja svita i vika.56

U navedenom fabulatu je vjerovanje kako se svake noći oko ponoći može vidjeti dje-vojku u narodnoj nošnji kako sjedi na Zvizdi nogu umočenih u vrelo. Taj motiv nalazi se i u predaji o Dioklecijanovoj kćeri Valeriji.57

Selo BritvicaEkonim Britvica svoje ime baštini zbog „Prava prve bračne noći“:

Prija turskog vakta selo se zvalo Medov Dol. Kažu da je bio običaj da turski aga posle svatova prvu noć spava s mladon. A ženio se neki kršan momak i on ti rekne: „E s mo-jon neće spavat!“ I bila svadba. Kad je došlo vrime svatovi da se razađu doša aga da obavi svoje. A morali oni njima prija sobu pripremit. Mladoženja ode u sobu i sakrije se da dočeka agu. Kad je aga uša u sobu s mladon, ovi ti njemu iza leđa i prikolje ga. Prikla ga britvon. I tako je selo dobilo ime Britvica. A nji dvoje utekli daleko da ne nastradaju od turskog zuluma.58

56 Ana Leko zapisala je u prosincu 2005. godine u Studencima. Kazala joj je Matija Babić Duduković, rođ. Udiljak 1940. u Studencima u zaseoku Kašin Okrajak. Ana Leko je pod mojim mentorstvom napisa-la i 23. listopada 2008. godine na filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu ocjenom izvrstan obranila završni rad Usmeno-književni žanrovi u suvremenoj etnografiji i paremiografiji iz Studenaca i Proložca kod Imotskoga.57 Mater i dite pozva car Dioklecijan, a to je značilo da se više dite ne će vratiti. Mater se pripala pa je malome od svog mlika napravila kolač i dala mu da ga ponese. I tako joj je sin otiša caru Dioklecijanu koji ga je onda posla da ga se pogubi. On je prije svoje smrti poželija samo da pojede kolač kojeg mu je mater pripremila. Onda ga je car pita šta mu je to, a dječak ga ponudi da proba, i pošto je car pojeo komadić, žačudi se okusu i pita ga od čega je spravljen. Mali mu je reka da je od materinog mlika i tada je car reka da ga je dječak privarija jer da ga sad ne može ubit. I pusti ga tako da se vrati doma materi, ali da nikom ne kaže ništa. I još mu je reka da ako ne može izdržat da nikom ne kaže da prišaplje zemlji.I dite je tako i napravilo. Otiša je iza kuće i prišaplja travi: “U cara Dioklecijana praseća glava, koziji rozi i magareće uši!”Na tom mistu izrasla je zovina (trstika) i dica su od toga napravila svirala i ona su svirala ono šta je dječak bija reka.Car Dioklecijan je to čuo i naredio da se pobije pesto dice u Šelima (tu je bija amfiteatar).To je čula Dioklecijanova kćerka koja je bila naklonjena kršćanima, i ona nije tila dopustit svom ocu da pogubi svu tu dicu. I kad je rekla car joj je tad uzvratija: “Đava te nosa!” I tad je doša vitar i odnija mu ćer skupa sa kočijom i ona se nikad više nije vratila.Legenda kaže da dvaput godišnje sablasna kočija obiđe Solin. To Dioklecijanova kćer traži nekog da joj pomogne i da je spasi. I jedan od mnogih koji su je pokušali spasit skoro je i uspija. Kad je kočija došla triba je uhvatit i nije je smija pustit do zore, a to nije lako jer tada su ga napadali vrazi, zmije su ga grizle, vitrovi su ga nosali. I on je sve to izdrža, i taman prid zoru vidija je svoja crijeva kako ispadaju iz utrobe, pripa se i zgrabija ih obima rukama. I pustija je kočiju, tako da još i danas ta kočija obilazi Solin u nadi da će biti spašena. DRAGIĆ 2007, 153-171. 58 Ana Zelenika zapisala je 2012. godine u Gornjoj Britvici, a kazao joj je Vlado Crnjac rođen 1941. godine. Ana Zelenika je pod mojim mentorstvom napisala i 30. rujna 2013. Godine na filozofskom fakul-tetu Sveučilišta u Mostaru ocjenom izvrstan obranila završni rad Etno-filološka baština u Gornjoj Brtivici i Gornjem Gracu kod Širokoga Brijega.


c. Djevojke mučenice

Mnogo je predaja o djevojačkim grobovima. Skoro sve predaje o djevojačkim grobovi-ma kazuju kako su djevojke bile kršćanke, a napasnik koji im je oduzeo život, jer mu se nisu htjele dati, ili udati za njega, bio je Turčin. Hrvatski katolički puk u Bosni i Hercego-vini hodočasti grobovima djevojaka mučenica.

Mučenica u Crvenom GrmuU Crvenom Grmu je živa tradicija o mučenici koju su Turci svezali za konje i rastrgali:

Turci su, kažu, neku djevojku mladu rastrgali s konjima. Svezali jednu nogu za jedno-ga konja, a drugu za drugoga. I zakopana je. I jedan čovik je za vrime drugog svjetskog rata, kad je bija u logoru, zavitova da će ako se vrati živ izlit križ i grob toj djevojci, jer mu je dolazila na san. I kad je taj križ izlija od betona nikad mu se više nije o njoj sa-njalo.59

Isti zločin dogodio se i u Rakitnu kod Posušja.60

d. Svatovska groblja

Predaje Hrvata govore o tome kako bi Turci napali svatove da otmu nevjestu, te bi se zametnuo krvavi boj u kojemu bi svatovi izginuli pa bi na tome mjestu ostali grobovi s uklesanim nadgrobnim spomenicima, sličnim kamenim svatovima.

Groblje BludniceU župi Humac, u selu Crveni Grm postoji groblje zvano Bludnice. Prema predaji na mjestu Bludnice Turci su napali svatove kako bi oteli djevojku. Tako se zametnula bitka i veliki prostor zemlje bio je pokriven leševima koji su tu pokopani. Na tome mjestu ima mnogo stećaka. U ljubuškoj je memoriji sačuvan kronikat o tome:

Bludnice se zovu tako jer su tu nekad svatovi izginuli, za vrime Turčina. Iša krst na vin-čanje, a mlada je morala prvu noć s agon spavati, a onda sa svojim mužem.61

Stradanje svatova u Plinčevoj grediLjubuška je tradicija da su stećci u Plinčevoj gredi u Crvenom Grmu svjedoci stradanja svatova:

U Plinčevoj gredi u Crvenom Grmu imaju stećci i tu su svatovi od Turaka izginuli. U tim stećcima uklesane su pogače.62

59 Aniti Kežić 2005. kazivao je spomenuti Mate Bilić.60 U Rakitnu kod Posušja nalazi se Katin greb. Predaja kaže kako su djevojku Katu Turci rastrgali ko-njima prije dvjesto godina jer je branila svoju katoličku vjeru i nevinost. Grob je ograđen i njemu mnoštvo vjernika sa svojim svećenicima hodočasti 16. kolovoza služeći svetu misu. (Predaju sam zabilježio 1994. godine u Rakitnu, po kazivanju tamošnjih mještana.)61 Aniti Kežić 2005. kazivao je spomenuti Mate Bilić.62 Isto.


Most MladiUz krematonim Mladi, također se vezuju stradanja hrvatskih katoličkih svatova:

Ovo je isto istinit događaj. To je bilo u stari vakat prije moga rođenja. Kad je jedan mo-mak tija da se ženi i on zaprosi jednu mladu divojku. Pošto je tada vlada turski zulum pa se moralo davati begu novac, blago ili zlato, a ovi jadan siroma nije ima okle da dadne Turčinu, već on skupi svate po noći da dovede sebi ljubav svoga života, ali je ipak bila neka izdaja.

Kad su svati otišli po divojku i da se vinčaju po našem kršćanskom običaju tada su tek nagrabusili. Pošto su tribali prići priko jednog mosta priko rijeke Trebižat tada su na mostu sa druge strane bili turske vođe i zaustavili svate na mostu, a još su ih čekali u zasjedi tako da nisu mogli nikuda pobići. Kako je go koji naniša tako su ga ubili iz oružja, pa su sve svatove pobili i u vodu ubacili. I zato se danas taj most zove Mladi.

7. Potajno služenje svete mise

Progonjeni, mučeni i ubijani, Hrvati katolici u Bosni i Hercegovini stoljećima su se morali potajno okupljati na zvuk roga, trube, klepet zvona, na zabitnim i skrovitim mjestima, gdje su sa svojim svećenicima držali svete mise. Kada su pak vrlo rijetko, dajući Turci-ma mnogo dukata, uspijevali izmoliti odobrenje da od drveta načine kapelicu, tada su Turci zabranjivali da se stavi križ na nju govoreći: “Ovo vaše /križ/ ne smije biti gore!”

U puku bekijskoga kraja ostala je i danas živjeti predaja o skrovitome mjestu na ko-jemu se u doba turskoga zuluma govorila sveta misa. Na tromeđi triju župa Ružića, Drinovaca i Tihaljine (koje su u to doba vjerojatno bile jedna župa), na sjeverozapadu brda Gradine, nalazi se jedna udolina s malom livadom na čijemu rubu i danas postoji kamen koji je služio kao oltar na kojemu su svećenici, krijući se od Turaka, krišom držali svetu misu. Narod toga kraja priča kako su na okolnim uzvisinama motrili naoružani stražari i kada bi opazili dolazak Turaka, pucnjem iz kubure upozorili bi okupljene koji bi se razišli i posakrivali u okolnoj šumi. To mjesto Bristovica (vjerojatno nazvano tako po gustim brijestovima koji su tu rasli) zavjetno je mjesto pučanstva toga kraja koje je, pod vodstvom ružićkoga župnika fra Bonifacija Barbarića te župnika iz Drinovaca i Tihaljine u lipnju 1971. godine obnovilo sjećanje na te dane održavši svetu misu na koju je došlo mnoštvo svijeta iz spomenutih župa, a i iz udaljenijih mjesta. Tada je na tome kamenu pučanstvo toga kraja podignulo spomen-ploču, s tekstom koji je čitljiv i danas, premda su ondašnje komunističke vlasti uskoro zabranile održavanje skupova i svetih misa na tome mjestu, a samu ploču oštetili njihovi podložnici pucnjima iz lovačkih pušaka. 63

U ljubuškom kraju potajno se služila sveta misa u Bristovici:U stara vrimena, dok još Turci držaše našu zemlju, naš narod je bio u teškim vrime-

nima. Turci su prožimali svoj režim kroz vjeru našeg naroda. Nisu dali narodu da ide u crkvu niti da se prekrste. Branila im se vjera i pivanje vjerskih i hrvatskih pjesama. Zbog toga su se naši ljudi, koji su bili čvrsti u svojoj vjeri, unatoč tom, sastajali i održavali misu. Usađivali su tako svoju vjeru svojoj dici, koje su učili kršćanstvu ne želeć da se pokole-

63 Predaju po sjećanju, kako ju je čuo od starijih mještana, ispričao u siječnju 1999. prof. Zdravko Nikić (rođ. 1953.) iz Ružića, općina Grude.


baju i padnu pod turski režim. Jedno od takvih skrovišta bješe stara ledina u brdu koja se zvala Bristovica. Tu su se sastajali i pripovijedali Božiju riječ sve dok to Turci otkriše. Kad ih nađoše, poubijaše dosta našeg naroda. Danas je na tom mjestu podignut spomenik i mali oltar od kamena i jednom godišnje se održi velika misa u čast jake vjere našeg naroda koji nije poklekao ni pod velikim najezdama turskog naroda.64

Osim toga lokaliteta, puk u Bekiji kazuje kako su postojala još najmanje dva mjesta gdje su svećenici, krijući se od Turaka, govorili svetu misu. Jedno je takvo mjesto brdo Nečajno iznad Sovića (župa Gorica), a drugo u Pejića dragi, koju tamošnji puk zove Svetigora, kao i poznatu Svetigoru iznad Sovića, koja je pripadala Imoti.

8. Ekonimija ljubuškoga kraja

Običan je čovjek uvijek tražio kakvo slaganje između zvuka (glasa) i značenja, kao što je znao za brojne primjere slaganja između izgovora i značenja u onomatopejskim rije-čima koje su bile sastavni dio njegova života.

Narod je ime nekom mjestu davao prema sudbonosnom događaju ili sudbonosnoj povijesnoj osobi. Nadjenuto ime usmenom predajom prenosi se kroz stoljeća i tisućlje-ća. Narod toj tradiciji vjeruje.

Crveni GrmEkonim Crveni Grm u starim dokumentima navodi se kao Crni Grm. Vjerojatno je neki pisar pogriješio i u dokumentima umjesto Crveni Grm zapisao Crni Grm. 65 Tradicija je da se to selo prozvalo prema crvenom hrastu kojega je u tom mjestu nekoć bilo mnogo. Kad se ujesen list hrasta osuši dobije jaku crvenu boju: Crvena šuma. Selo Crveni Grm prozvalo se je po crvenom hrastu, kažu da ga je bilo prije u ovom mistu da je to čudo jedno. I jeseni kad se list osuši, to se crveni i crveni.66 KukaviceU mnogim mjestima Bosne i Hercegovine Hrvati pripovijedaju o kužnim grobljima. Ta su groblja nastajala poslije velikog pomora koji bi učinila kuga. Tako je groblje Kukavice prozvano: Za vrime kuge, mrtva tila se nisu nosila već bi se zakačila nekon kukon i tilo se vuče do groblja ton kukon, ne smi se u to rukon krenut i zato se tako prozvalo groblje – Kukavice.67

VeljaciŽupa Veljaci spominje se u 14. st. te 1599., 1623. i 1670. Tada joj je pripadao i susjedni dio Dalmacije. O nastanku ekonima Veljaci pripovijeda se: Veljaci su prozvani po ljudi-

64 U Klobuku kod Ljubuškoga 2004. god. zapisala je Katarina Tomas. Kazala joj je Marseljeza Petro-vić-Tomas (rođ. 1935. g. u Klobuku). Katarina Tomas je pod mojim mentorstvom napisala i 4. svibnja 2007. Godine na filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru ocjenom izvrstan obranila diplomski rad Hrvatska tradicijska kultura i književnost u bekijskom kraju.65 100 godina muzeja na Humcu, zbornik radova, Ljubuški, 1985., str. 190.66 Anita Kežić zapisala je 2005. godine. Kazivao joj je spomenuti Mate Bilić.67 Isto.


ma za koje se govorilo da su – vele jaki. Imali su najstarije groblje, prije su se tu kopali svi naši stari iz cilog ovog kraja. Imaju i jednu od najstariji crkava na ovom području, crkvu svetog Ilije.68

O nastanku imena Veljaci pripovijeda se i: Prije mnogo godina to je mjesto bilo bez imena. Onda bi momci išli na silo i ako si se

išta protivija dobija bi mnogo batina. Tu su momci bili krasni i jaki pa ko bi god nešto reka protiv toga mjesta dobija bi mnogo batina. Tako su pitali jednoga mladića, kad su ga vidili krvava: „Di su te tako izmlatili?“ A on im odgovori: „Onamo di no su momci velejaki.“ I tako su ostali velejaki, a to su sadašnji Veljaci.69

9. Oronimi

Ljubuša Pored navedenih predaja o nastanku imena Ljubuški pripovijeda se da se Ljubuški prozvao po oronimu Ljubuši:

Ljubuški je se prozva po Ljubuši. Čobani na Ljubuši, u nekoj lokvi (izvoru) gori su pojili ajvan i vodu nosili i jednom čobanu upadne svirala. Nakon dugo vrimena ta se je svira-la pojavila na izvoru te iste vode zvanom Gožulj u mjestu koje se poslje toga prozvalo Ljubuški.70

ZmijinacO nazivu brda Zmijinac u Crvenom Grmu pripovijeda se:

Kaže se da je tu bilo puno zmija i tu su dolazili neki što su lovili zmije. I oni su imali neki ćuk i kad oni ćuknu iz pištaljke skupe se gomile zmija, izvirale bi na sve strane. I unda su oni te zmije kupili i odvajali ji u različite vriće. I to rukama bi oni kupili ote zmije, uvlačili bi rukama u vriću crnostrige i ništa im nije moglo biti.71

10. Etimološke predaje o ljubuškim ekonimima

Radišići su se prozvali prema vrijednim radnicima – radišama. Vašarovići su dobili ime jer je u tom mjestu dugo bio vašar. Teskera baštini ime prema turskoj riječi teskera, = tezkere cedulja, list, pismo, pismena dozvola, potvrda, svjedodžba, isprava72. Prema predaji tako je nazvana za vrijeme Turaka, jer je u tom mjestu bila carina. Ekonimi Lisice i Zvirovići motivirani su zoonimima: Oba sela su prozvana tako što je tu bila velika zvirad, velika divljač, te jazbine od lisica. Mostarska Vrata prozvana su tako jer je tu izlaz za Mo-star ili ulaz u Ljubuški. Oraovlje se nazvalo tako jer su u tom mjestu prije bili silni orasi ispod koji su se skupljale vištice.

68 Anita Kežić zapisala je 2005. godine. Kazivao joj je spomenuti Mirko Macan.69 Anita Kežić zapisala je 2005. godine. Kazivao joj je Drago Bradvica, selo Veljaci, općina Ljubuški. 70 Anita Kežić zapisala je 2005. godine. Kazivao joj je spomenuti Mate Bilić.71 Isto.72 KLAIĆ 1990, 1346.


Prema nekim predajama Ljubuški nazvan jer je „ljupki grad“. Klobuk je ime dobio jer izgleda kao šešir. Klobuk je tako nazvan, kaže Bakula, po obliku brežuljka koji se nad tim selom visoko diže iz polja, i sa svih je strana strm kao stog sijena.

VitinaVitina je prozvana jer su u tom mjestu ljudi gajili vitinu – drveće od kojeg se pravila konoplja za vezanje žita i kukuruzovine.73 Prema nekim predajama Vitina se prozvala tim imenom jer je u tom mjestu herceg Stipan održavao vijeća. Ivan Zovko objavio je predaju o nastanku ekonima Vitina:

Prekrasno i pitomo mjesto, starodrevna Vitina, koju ljubakaju veseli vali dražesne Vrio-štice, niže se uz drum, koji vodi iz Ljubuškog put stare i nekad slavne Imote a današnjeg Imotskog. Visoki i tanani kavadžici (jablani) i zeleno-tamne masline, još više uljepšavaju ovo neznatno mjestence. Osobito se čovjeku strancu lakome oči, kad gleda sa vrioštić-ke ćuprije, te mu se upravo i srce mami onim divotnim pogledom na prekrasno imanje tamošnjih begova. I nehotice čovjek pomišlja, e je ovo Eden – pravi zemaljski raj.

Žitelji su većim dijelom muhamedovci i katolici, uz to ima jedna ili najviše dvije kuće hrišćanske. Pa kako je ovo mjestance svoje ubavo ime „Vitina“?

O tome najbolje mi je kazao ondašnji čestiti i vrijedni trgovac i posjednik Anto Babić, kako i što narod u tom pogledu misli. Po tome mišljenju, za vremena hercegovih ovo je bilo vrlo znamenito mjesto. Što se je god zamašnije događalo u hercegovini zemlji, to se je ovdje pretresalo i o tome se ovdje raspravljalo i vijećalo. Ovdje je bio zbor i sasta-nak prvijeh vijećnika herceg Stjepana, kao i njihova stalna rezidencija. Pa pošto se je ovdje vijećalo o svemu i svačemu, o dobrom ili zlom udesu hercegove zemlje, i pošto su ovdje stalno stanovali njegovi vijećnici, to je dobilo od toga „vijeće, vijećnici“ ili kako sam narod kaže: „vitnici“ – i ovo pitomo mjesto svoje ime „Vitina“.74

11. Petronim Ravlića pećina

Ravlića pećinu narod, prema harambaši Kostrešu, još zove i Kostrešova pećina. Ta je pe-ćina jedno od najznačajnijih prapovijesnih pećinskih naselja području zapadnoga dijela Hercegovine. Arheološkim istraživanjima obavljenim od 1978. do 1980. godine pronađene su: ukrasni predmeti, keramičke posude, oruđe od kremena, kamena i kosti, te dječji grob.

U živoj ljubuškoj tradiciji je da je ta pećina bila stanište vila: Govorilo se da su tu živile vile i da su bile lipe, prilipe, samo što su jadne sakrivale

jednu magareću nogu jer bi jih to otkrilo. Prema ljudima su one bile dobre iako su kružile priče kako su vatale zgodnije muškarce i držale ih u pećini do sedan godina. Žene su se na to ljutile, ali bolje im je bilo da šute nego da naljute vile. Kad je ljudima to dodijalo pozvali su nekog fratra da ih zakune. On ih je valjda zakunijo na rok od sto godina. Samo jednu vilu, koja je bila sakata i koja ga je molila da je ne zakune, on poštedi. Od tada ih ljudi nisu vidilii na tom prostoru. Govori se da su vile bile zapritile svima na tom području govoreći: „Kuku vama kad se mi vratimo!“.75

73 Anita Kežić zapisala je 2005. godine. Kazivao joj je spomenuti Mirko Macan.74 ZOVKO 1892 b, 90-91.75 Monika Rašić zapisala je 2010. godine. Kazala joj je Ljubica (djev. Boban) Akmadžić, Ljubuški, rođ.


12. Hajduci

Padom Bosne pod Turke 1463. godine, u njoj se javljaju uskoci i hajduci. Hajduci su neprestano i iznenada napadali Turke po planinama i gudurama. “Koji put prodirali bi viteški hajduci do careva šatora, pa bi onda opet u planine uzmakli.”76

U povijesnim izvorima hajdučiju i četovanje spominje 1550. godine putopisac Zeno, a za vrijeme Kandijskoga rata (1645.-1669.) bili su na vrhuncu. Mnogi su Hrvati iz Bosne i Hercegovine bježali u Dalmaciju. Mletačka ih je vlast, nemajući dovoljno vojnika, poti-cala da uskaču u Bosnu i Hercegovinu i napadaju i hvataju Turke kao robove za galije.

Dok su četovanja činjena u skupinama, na poticaj ili sa znanjem vlasti, hajduci su bili više samostalni. Među hajducima bili su “hajduci zulumćari” (“turski hajduci”). Šeh Gaibija je bio vođa “kupreških turskih hajduka” koji su u Rami 4. siječnja 1557. zapalili i opljačkali samostan, a franjevce pobili.

Uz hajduke zulumćare bilo je i hajduka osvetnika, za koje ferdo Šišić piše da su oni odvažni ljudi koji su “kroz cijelo vrijeme turskog ropstva, podržavali smisao za slobodu i oslobođenje.”77 Ta junačka borba “za zbacivanje turskog jarma najljepša je naša epo-peja, u kojoj su hajduci i uskoci glavnim junacima”.78

Postojali su, također, muslimanski hajduci osvetnici. Naime, od 17. stoljeća musli-manski su seljaci bili izloženi stalnim povećavanjima nameta, zulumima spahija i turske vlasti. Zbog toga se javljao otpor muslimana seljaka prema vlasti što je uzrokovalo pojavu hajduka muslimana. Poznato je da su 1639. godine ti hajduci predvođeni ha-rambašom Abdurahmanom napali karavanu trgovaca od 400 ljudi u Ravnom (na putu iz Splita preko Duvna, Rame do Visokog) i ubili 19 trgovaca.79

Budući da hajduke i uskoke osvetnike nije poticala pljačka nego osveta prema tur-skim zlodjelima, narod ih je držao junacima i zaštitnicima pa je o njima ispjevano mnoš-tvo pjesama i ispričano mnogo predaja.

Djelovanje hajduka u ljubuškome kraju pored petronima Kostrešova pećina, svjedoči i petronim Ajdučka rupa:

U nas ima Ajdučka rupa di su ajduci kuvali ovcu, šilježe, ukrali i tu kuvali. Kad su ga skuvali odman izvalili pleće, lopaticu. I jedan zna’ gatat u tu lopaticu. „Biži – kaže - samo što nisu banili“, toji što su i’ gonili. I onda oni nisu imali kad ni izist. Razbigli se i otišli. Gori je toja Ajdučka rupa.80

O hajducima u ljubuškom kraju svjedoči i petronim Ravlića pećina (zvana još i Kostre-šova pećina, prema harambaši Kostrešu).

Među glasovitijim hajducima koji su djelovali u Bosni i Hercegovini bili su: Mijat Tomić, Roša-harambaša i Andrijica Šimić.

1937. Monika Rašić je pod mojim mentorstvom napisala i 17. rujna 2010. godine na filozofskom fakul-tetu Sveučilišta u Mostaru ocjenom izvrstan obranila diplomski rad „fakcija i fikcija u kulturnoj baštini Zapadne Hercegovine“.76 DŽAJA, DRAGANOVIĆ 1994, 88.77 Isto, str. 93.78 Isto, str. 93.79 ČEHIĆ 1985, 19.80 Ana Zelenika zapisala je 2012. godine. U Gornjoj Britvici, kazala joj je Anđa Crnjac rođena 1935. godine


a. Harambaša Andrijica Šimić

Harambaša Andrijica Šimić rodio se 2.10.1833. u Alagovcu kod Gruda. Već u 10. go-dini otišao je u Mostar agi Tikvini u službu i služio ga punih 10 godina. Zulum i neprav-de otjeraše ga u planinu godine 1859. Oteo je oružje nekom begu, kome je iznenada sasuo šaku prašine u oči. Hajdukovao je po Rakitnu, Doljanima, Imotskom, Kupresu, Livnu, Glamoču i Vrlici. U okolici Livna ima nekoliko lokaliteta koji podsjećaju na njega. Narod ga opisuje kao branitelja sirotinje i zaštitnika potlačenih. Progonio je i bogatije kršćane.

Andrijica Šimić uhićen je izdajom 1866. godine, te je izručen turskim vlastima. Na-kon dvije godine tamnovanja u Splitu, Imotskom, Duvnu, Livnu i Ljubuškom, uspio je, prepilivši okove, pobjeći iz ljubuškog zatvora 1868. godine nakon čega se ponovno odmetnuo u hajduke.81

Hajdučka družina harambaše Andrijice Šimića 18. studenoga 1869. godine u Kara-manovcima dočekala je Derviš-bega Huseinova Kopčića s njegovih 30 čivčija i Halila Osmanova Muratbegovića iz Žovnice i ogulila ih na putu. Predaja i povijesni izvor kažu da je u svoj toj družini Šimić bio najčovječniji te ga Derviš-beg i Halil Muratbegović nisu htjeli optužiti pred okružnim sudom u Splitu.82

O tome poznatom hajduku i hajdučkome harambaši postoji više predaja, a neke i danas žive u njegovu rodnom kraju, ali i u drugim mjestima.

U Ružićima kod Gruda, pak, i danas žive predaje o junaštvu i neustrašivosti toga hajduka. Tako se u jednoj od njih govori kako su Turci Andrijicu opkolili u kući jednog njegova prijatelja i tražili da se preda. Prijetili su da će zapaliti kuću ako on ne iziđe iz nje. On im je odgovorio kako je sramota i grjehota tuđu kuću zapaliti, nego da će on uskoro sam pred njih izići. Stavio je na glavu naćve u kojima se kuha kruh, u jednu ruku uzeo svojega vjernog “džeferdara” (pušku) te pucajući izjurio među Turke koji su se razbježali glavom bez obzira, a on pobjegao u obližnju šumu i tako se spasio.

Druga predaja govori o tome kako je Andrijica nakon izlaska iz tamnice, u kojoj je odležao punih trideset godina i četrdeset dana, sa svojih šezdeset osam godina života još uvijek bio snažan, te je preskakao magarca s mjesta, a kako bi onima mlađima od sebe, koji su se junačili, pokazao što je pravo junaštvo, u jednom je “dućanu” u pod stavio nož, s oštricom okrenutom prema gore. Sjeo je na pod, uhvatio se rukama za nožne palce i tako preskočio nož, što se nitko drugi nije usudio učiniti.83

U hrvatskoj tradicijskoj kulturi čest je motiv izdaje. Andrijicu Šimića izdao je njegov kum Ante Garac. Kada je nakon tridesetogodišnjega sužanjstva harambaša Andrijica Šimić pušten na slobodu ispričao je san koji je sanjao uoči izdaje nakon koje je zasu-žnjen:

Snieg mete kao lopatom. Gazim ga do koljena, a na nekim mjestima do pasa. Primih se gore. Obijem se na pomrki o drvlje i kamenje. Noge su mi izranjene i otekle. Iznemo-žen, stignem u selo Runović i pokucam na vrata u Garca. Sami su u kući muž i žena. Je li vjera? Jest! Tu mi naložili vatru, pa se raspokojih. Založih, napih se i zaspah kao zaklan na Garčevoj slamici. U snu vidim rieku Vrliku, oko nje mnoštvo kokošiju, pataka i pilića.

81 Župa Tihaljina, Sveta baština, Duvno, 1989., 130.82 ŠIMČIK 1933, 51. – 52.83 Predaju sam zapisao 1999. prema kazivanju Zdravka Nikića iz Ružića kod Gruda.


Nad njima se naviju orline. Život mi je težak. Svaka mi se noga čini kao greda. U tom se probudim, pa da ću skočiti, ali, što vide jadne oči moje? Imade ih dvadeset oko mene, pa me drže za ruke, za noge i za trup.

Tako propade Šimić na tvrdoj vjeri.84

U proljeće 1878. godine nedaleko od Imotskoga pao je u zasjedu, u kojoj mu je izgi-nula sva družina, a on se jedva spasio. Stigao je u Runoviće kod Imotskoga nekom Anti Garcu, koji ga je okrijepio umorna, ali pogazio vjeru da ga ne će izdati. U snu ga sveza i predade austrijskim vlastima za ucjenu koja je raspisana za njegovu glavu. Vidjevši da je prevaren Andrijica je kumu Anti Garcu izrekao kletvu: Dabogda moje noge nad tvojom glavom bile.

Iste godine Andrijica Šimić osuđen je na doživotnu robiju. Odležao je nešto preko 29 godina u tamnici u Kopru.

U 68. godini života 16. prosinca 1901. pomilovao ga je car franjo Josip. Mnoštvo naroda dočekalo ga je na Splitskoj rivi. Neki kažu da je NK Hajduk nazvan po njemu. (Rođak je Antunu Branku i Stanislavu Šimiću, Dariju Šimiću.)

Slobode se nije nauživao. Krenuo je 5. veljače 1905. godine na ispovijed kod župnika u Runoviće. Nedaleko od kuće izdajice Ante Garca, koji je umro tri dana prije Andrije, od kapi je umro Andrijica Šimić.

U sjeverozapadnom dijelu groblja u Runovićima počivaju harambaša Andrijica Šimić i njegov izdajnik Ante Garac. Andrijičine noge su nad Garčevom glavom. Andrijičina kletva se ostvarila!

13. Legenda o izvoru na Oriovniku

U hrvatskoj tradicijskoj kulturi izniman je utjecaj biblije. fabula sljedeće predaje biblij-ske je provenijencije:

Davno je to bilo. Išla neka žena iz Mostara. Trudna bila i na se još brime uprtila. I kad je tu došla ožednila i pomislila Gospe moja samo da mi je kap vode. Dočin je ona to pomislila Gospa joj na uvo prišaplje da se slegne i malo zaprpa i bit će voda. I ona tako malo štapon zaprpala i poteče voda. Eno i dan danas teče85.

Sličan motiv nalazi se i u splitskoj legendi.86

84 To je Andrijica Šimić ispričao 2. siječnja 1902. g. novinaru Pučkoga lista Juraju Kapiću u Splitu. Za izdaju Garci su dobili 477,40 fiorina i kupili nekoliko volova, ali su im pokrepali. (Milas, 1996, 58.)85 Ana Zelenika zapisala je 2012. godine u Gornjem Gracu, a kazala joj je Milka Zelenika djev. Čuljak rođena 1929. godine86 Splitski biskup Ivan Ravenjanin je 650. prenio moći svetoga Dujma iz Solina u Dioklecijanov ma-uzolej koji je postao katedralom: Kad se svijet, sakupio da ga prenose, izabraše nekoliko ljudi, koji ponosno pristupiše i htjedoše ga podići, ali ni maći s mjesta.Narod mišljaše, da se svetac ne da od grješnih ljudi nositi, pa povjeriše taj časni posao svećenicima, a kad tamo ni oni ne mogoše.Neko napokon smisli, da izaberu nevinu djecu da ona pokušaju nositi, jer djeca nisu grješna. I zaista čim se djeca prihvatiše, podigoše i ponesoše sveca. No pošto je velika vrućina bila, ožednješe djeca, a i drugi pratioci, pa pred Spljetom, sjedoše kraj ceste, da se odmore, ali pošto ih žeđ žestoko morila, pomoliše se svecu i u taj čas izbi iz zemlje lijepa hladna voda, a oni se napiše i pođoše dalje. Na tom


14. Ostale predaje

O nekadašnjem teškom životu svjedoči kronikat:

Tri grebčićaTudan je bio put. Ta nije bilo ceste. Imali planinu i oni su ti pošli u planinu tudan. Gonili krave, ovce i šta su god imali. I zateklo i’ nevrime. I tu troje da i’ je poginilo od leda. Dvoje dice i jedno odraslo. I tu i’ zakopalo. A oni bili od Ljubuškoga, doli negdi. Imaju i sad tu toja tri grebčića.87

Vištičin mostVištičin most je mali bajer tj. malo kupalište gdje su se djeca dolazila kupati ljeti. Tu protječe rijeka Trebižat, i voda je vrlo hladna. O postanku toga mjesta Ljubušaci pripo-vijedaju:

Prije 150 godina se napravio most, to su napravile Vištice. Ivan Vištica tzv. Brko, tri puta je zavija brkove zato su ga tako zvali, bio je glavar 30 godina. Oženija se iz Grabov-nika, zvala se Božica, imala je jedno dite i ono je umrlo. Na tom mostu su bila skakala, kao stine postavljene. Božica je na sebe nosila brime i gazila je preko vode, bila je jako osjetljiva žena i u tom periodu dobije temperaturu i umre ta Ivanova žena Božica. I tadan su se oni svi k’o braća dogovorili da naprave taj most i danas taj most služi da preko njega prilaze vozila, to nije napravija nikakav ‘žinjer, nema projekta za taj most, to su oni ćemirili kamenjem, kao stari ljudi iz svoje glave i zato se zove Vištičin most.88

Neobični dub Prokletstvo drveta (stabla) najčešće se izriče, u kršćanskom kontekstu, ukoliko neko drvo nije bilo sklono nemoćnome i potrebnom pomoći. Prokletstvo drveta poznato je u više hrvatskih usmenih tekovina: pjesama, pričica i legendi koje su mogle biti pota-knute i Biblijom.89 U Crvenom Grmu postoji neobični dub koji svjedoči o zločinu koji se dogodio na tome drvetu:

Za vrime Drugog svjetskog rata Švabe su obisile jednog nevinog čovika o dub na Zvirićin. I kako su ga obisili tu prava – zdrava, taj dub se nije ni centa zdeblja, ni centa naresta, samo što prozeleni. I taj dub niko ne dira.90

mjestu, gdje je voda izbila, sagradiše Spljećani kapelicu, koja i danas stoji, a pod njom je izvor bistre i hladne vode, koja je, vele, i ljekovita.ŠTRODL-SRIJEMAC 1901, 452-453.87 Ana Zelenika zapisala je 2012. godine u Gornjoj Britvici, a kazala joj je Anđa Crnjac rođena 1935. godine.88 Amandi Matić 2013. godine kazala je Dragica Vištica, djev. Grbavac, rođena 1935. god, živi u Ve-ljacima. Amanda Matić je pod mojim mentorstvom napisala i 17. listopada 2013. godine na filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru ocjenom izvrstan obranila završni rad Usmeno-književna baština u Ve-ljacima.89 BOTICA 1995, 70.90 Aniti Kežić 2004. god. kazivao je spomenuti Mate Bilić.


15. Svjedočanstva o čudesnim izlječenjima u humačkom svetištu

Mladi Ibrahim Zurić Omerov iz Ljubuškog, po zagovoru svetoga Ante ozdravio je od duge neizlječive bolesti. Nakon toga prihvatio je katoličku vjeru. fra Jure Nižić krstio ga je na blagdan Svetoga Ante 13. lipnja 1883. godine u crkvi na Humcu, nadjenuvši mu ime Jure. Jure se sljedeće godine oženio i podigao brojno potomstvo.

Svjedočanstvo iz 1927. govori o jednoj inovjerki kojoj se po zagovoru svetoga Ante u humačkom svetištu vratio potpuno izgubljeni vid.

Zaključak

Nematerijalnu kulturnu baštinu čine: jezik, dijalekti, govori, toponimija, sve vrste usme-ne književnosti, folklorno stvaralaštvo u području glazbe, plesa, igara, običaja, obreda, ophoda, tradicijska umijeća i obrti. Nematerijalna kulturna baština narodima i čovje-čanstvu pruža osjećaj identiteta i kontinuiteta, promiče poštovanje kulturnih različitosti i prihvaćanje različitosti i vrijednosti kultura drugih naroda. Usmena književnost i kulturna tradicija imaju najveći značaj u očuvanju vjerskoga i nacionalnoga identiteta.

Povijesne, etiološke, mitološke, demonološke, eshatološke predaje i pričanja iz života iznimno su važna sastavnica nematerijalne kulturne baštine. Povijesne predaje i etio-loške predaje koje su nastale na povijesnoj razini mogu se promatrati kao domaštana povijest, usmena povijest ili literalizirana povijest.

U memoriji Ljubušaka sačuvan je značajan broj povijesnih i etioloških predaja o nastanku imena Ljubuški. U najvećem broju tih predaja u središtu pozornosti su her-ceg Stipan Vukčić Kosača i njegova žena Ljubuša. Grad se, prema tim predajama, po Ljubuši prozvao Ljubuški. Ne odgovara povijesnim činjenicama da je Ljubuša bila žena hercega Stipana Kosače. Prva žena hercega Stipana Kosače bila je Jelena. U to vrijeme se prvi put spominje Ljubuški. Druga hercegova žena bila je Barbara de Raugo, a treća Cecilija. Po nekim predajama Ljubuški se prozvao po oronimu Ljubuši, a po nekima prozvao se tim imenom jer je to ljupko mjesto. Također se pripovijeda o hercegovoj kuli Herceguši, o hercegovom blagu, o sukobu sa sinom Vladislavom kojemu je herceg Stipan obljubio nevjestu itd.

Uspomenu na legendarnoga borca protiv Turaka, Janka Sibinjanina, čuva ime puta od Vitine, preko Slivna do Lovreća koji se zove Jankov put, jer je tim putem Janko Sibi-njanin (Janos Hunyadi) prolazio sa svojom vojskom. Put od Vitine do Vida narod i da-nas zove Sekulan put prema sestriću Janka Sibinjanina koji je 1448. godine prodro na Kosovo. U tom boju Sibinjanina je izdao despot Đurađ Branković, a Sekula je poginuo.

Mnoge su predaje vezane uz četiri stotine sedam godina turske okupacije Ljubuško-ga. Duvanjskoga biskupa Danijela Vladimirovića Turci su mučki pogubili 1570. godine u Ljubuškome.

Mnoga su stradanja Hrvati podnijeli pod turskim ropstvom. Uz danak u krvi najteži turski zločin bio je „Pravo prve bračne noći“. Groblje Bludnice ime baštini jer su na tome mjestu Turci napali kršćanske svatove kako bi oteli mladu da beg s njom proveo prvu bračnu noć. Zametnuo se krvavi boj i svi su svatovi izginuli, a uspomenu na to strada-nje čuva živa predaja i ime groblja. Groblje Krvnica prozvano je jer su na tome mjestu


Turci na božićnoj misi pobili sve Hrvate katolike. O stradanju svatova svjedoče predaje o krematonimu Mladi i hidronimu Mlade, kao i o svatovskim grobljima.


Ljubušaci pripovijedaju i o neobičnom dubu na kojem su Švabe objesili nedužnoga čovjeka, a od tada taj dub niti raste u visinu niti u širinu.

Četrdesetak suvremenih predaja navedenih i interpretiranih u radu svjedoči vitalnost usmene književnosti u ljubuškom kraju. Te predaje imaju višestruku vrijednost, a neke od njih imaju antologijsku vrijednost.

Patnje, progoni i stradanja Hrvata katolika u ljubuškom kraju za vrijeme turske okupa-cije ostavili su najbolniji trag u predajama Ljubušaka, te uopće kršćana u Bosni Herce-govini, Hrvatskoj, Crnoj Gori, Srbiji, Makedoniji itd. Kolektivno narodno pamćenje o tim tragičnim događanjima prenosili su stoljećima naši preci, zaodjenuvši ga s vremenom u veo priča, predaja i legendi i sačuvavši ih tako do naših dana. Mnoge predaje i le-gende utemeljene su na povijesnim i arheološkim izvorima, jer su arheološka iskapanja potvrdila navode iz legendi, a neki od grobova, temelja porušenih crkava, samostana i župnih kuća, kula, o kojima one govore, ili njihovi ostatci, postoje i danas.

Stara groblja, te predaje i legende o njima, utemeljena u povijesnim i arheološkim izvorima, bitna su sastavnica hrvatske duhovne i materijalne kulture u Bosni i Herce-govini. Zorno prikazuju život Hrvata na tim prostorima do dolaska Turaka i pod višesto-ljetnom turskom okupacijom. Narod je pod turskom okupacijom bio stoljećima izložen patnjama, stradanjima i pogibelji pa je pripovijedajući priče o tim grobljima upućivao naraštajima jasne poruke. Kroz stoljeća je hrvatski katolički puk te priče domaštavao, kitio i bogatio, te bogatne, kitne i maštovite sačuvao do danas.

Opći je trend u svijetu čuvanje nematerijalne kulturne baštine (predaja, običaja, obre-da, tradicijskih obrta), koja je prema UNESCO-voj Konvenciji iz 2003. godine ključni segment prepoznavanja i definiranja kulturnih identiteta koji su osobito ugroženi.

***

Mojim studenticama: Aniti Kežić, Katarini Tomas, Petri Zoranović, Dajani Vukojević, Moniki Rašić, Ani Leko, Lidiji Palac, Martini Matić, Antoneli Vukojević, Ani Zelenika, Amandi Matić i njihovim kazivačicama i kazivačima iskazujem najsrdačniju zahvalnost. Svi su oni dionici ove duhovnosti.

Literatura

1. Andrić, Ivo: Na Drini ćuprija, Svjetlost, Sarajevo. 1989.2. Atanasovski, Veljan: Pad Hercegovine, Beograd. 1979.3. Bošković – Stulli, Maja: Narodne pripovijetke, PSHK, 26. Matica hrvatska, Zagreb.

1963.4. Botica, Stipe: Biblija i hrvatska kulturna tradicija, Vlastita naklada, Zagreb. 1995.5. Čehić, Namik: Prozorski kraj u oslobodilačkom ratu i revoluciji, Prozor. 1985.6. Ćirković, Sima: Istorija srednjovjekovne bosanske države, Beograd. 1964.


7. Dragić, Marko: Zbilja o Janku Sibinjaninu u „Razgovoru ugodnom“ i tradiciji, Zadar-ska smotra, časopis za kulturu znanost i umjetnost, LIX, 1-2, Matica hrvatska Zadar, Zadar, 2010. 199-234.

8. Dragić, Marko: Poetika i povijest hrvatske usmene književnosti, filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu, Split. 2007.

9. Dragić, Marko: Ilirske teme u suvremenom narodnome pripovijedanju. Osmišljava-nja Zbornik u čast 80. rođendana akademika Miroslava Šicela, Sveučilište u Zagrebu filozofski fakultet, ff-PRESS, Zagreb, 2007. 153-171.

10. Dragić, Marko: Hrvatska usmena književnost Bosne i Hercegovine, lirika, epika, re-torika. Sarajevo: MH u Sarajevu, HKD Napredak Sarajevo. 2006.

11. Dragić, Marko: Hrvatska usmena književnost Bosne i Hercegovine: proza, drama i mikrostrukture, MH, HKD Napredak, Sarajevo. 2005.

12. Dragić, Marko: Od Kozigrada do Zvonigrada, Hrvatske predaje i legende iz Bosne i Hercegovine (II). Mala nakladna kuća Sveti Jure i Zajednica izdanja ranjeni labud (ZIRAL), Baška Voda – Mostar – Zagreb. 2001.

13. Dragić, Marko: Zbilja o harambaši Andrijici Šimiću u usmenoj i pučkoj epici. Andrija Šimić - izuzetna pojava među hajducima. Logos-tours, Split 2005. 65 -92

14. Dragić, Marko: Povijesne predaje o hercegu Stipanu Vukčiću Kosači, Motrišta, 20. Mostar 2001. 67-77.

15. Dragić, Marko: Deset kamenih mačeva (Hrvatske predaje i legende iz Bosne i Her-cegovine), Mala nakladna kuća Sv. Jure, Baška Voda, 1999.

16. Dragić, Marko, Zakopano zvono, Mala nakladna kuća Sveti Jure, Baška Voda, 1996.17. Džaja, Miroslav – Draganović, Krunoslav: Sa Kupreške visoravni, II. izdanje, Baško

Polje – Zagreb. 1994.18. Hercegović, Ahmet: „Ako mnite da sam ja zaboravio prvo naše prijateljstvo Bog zna

nijesam (…)“ u: Mak Dizdar, Antologija starih bosanskih natpisa, Sarajevo. 1997.19. Hercegovina prije 100 godina ili topografsko-historijski šematizam Franjevačke ku-

stodije i apostolskog vikarijata u Hercegovini za godinu Gospodnju 1867. (preveo dr. Vencel Kosir) Mostar. 1970.

20. Klaić, Bratoljub Rječnik stranih riječi, Nakladni zavod MH, Zagreb. 1990.21. Klaić, Vjekoslav Povijest Hrvata (knjiga četvrta), MH, Zagreb. 1974.22. Konjhodžić, Mahmud Kronika o Ljubuškom kraju, knjiga prva Ljubuški. 1974.23. Orbini, Mavro: Kraljevstvo Slavena. prevela Snježana Husić, priredio i napisao uvod-

nu studiju franjo Šanjek, Golden marketing Zagreb, Narodne novine, Zagreb. 1999.24. Palavestra, Vlajko: „Nekoliko nepoznatih stihova o hercegu Stjepanu“. GZM BiH

NS, sv. XXIII. Sarajevo, 1968. 136. – 137.25. Perojević, Marko: Povijest Bosne i Hercegovine, HKD Napredak, Sarajevo. 1942.-

1991.-199826. Rattkaj, Juraj: Spomen na kraljeve i banove kraljevstva Dalmacije, Hrvatske i Slavo-

nije. Zagreb. 2001.27. Slivno, list župe Presvetog Trojstva – Slivno, br. 2., Božić, 2008.28. Šimčik, Ante: „Begovi Kopčići“. Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena,

JAZU, knj. XXIX., sv. 1., Zagreb, 1933. 51. – 52.29. Štrodl-Srijemac, Stjepan: „Đački izlet u Bosnu, Dalmaciju i Hercegovinu za jedana-

est dana“. Školski vjesnik, VIII. Sarajevo, 1901. 452-453.


30. Zovko, Ivan: “Kako je postalo ime Trebižetu“. Glasnik zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, Knjiga I, Godina IV, Sarajevo 1892, 94-95.

31. Zovko, Ivan: Odakle je postalo ime Vitina“. Glasnik zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, Knjiga I, Godina IV, Sarajevo, 1892. 90-91.

32. Zovko, Ivan: „Kako je postao Ljubuški i njegovo ime“. Glasnik zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, Knjiga II, Godina II, Sarajevo, 1890. 237-238.

33. Župa Tihaljina. 1989. Duvno: Sveta baština.34. 100 godina muzeja na Humcu. Zbornik radova, 1985. Ljubuški.

full Professor Marko Dragić, PhDUniversity of Split, faculty of Philosophy 2 Sinjska Street21 000 [email protected]

Historical and etiological tales about Ljubuški province

Summary

Ljubuški province has an extremely important place in the history of Croats. King Stipan Dabiša (1391 – 1395) known for the prophecy that came to be truth, bestowed Veljake upon his daughter Stana.

Historical and etiological tales as well as immaterial cultural heritage of Ljubuški pro-vince in general are extremely insufficiently explored. Therefore, this paper lists and multidisciplinary interprets about forty historical and etiological tales about Ljubuški province which have been written down during the period from 2004 to 2013. Those tales talk about the origin of the name Ljubuški and the majority of them has Ljubuša and Stipan Vukčić Kosača in their focus. Memory of Ljubuški folk has preserved tales up to our time of duke’s wife Ljuba (Ljubuša) for whom duke (herceg) Stipan built a burg that was named Ljubuški after her. That way duke Stipan was able to live undisturbed in Blagaj with his Venetian mistress. Tales are also told about duke’s tower Herceguša, duke’s treasure, duke’s conflict with his son Vladislav whose bride duke Stipan laid with, etc.

Up to our days a path going from Vitina, across Slivno and to Lovreć is called Janko’s path, because Janos Hunyadi (known as Janko of Sibinj) and his army passed along that path. Even nowadays people call a path from Vitina to Vid Sekulan path after Janos Hunyadi’s nephew who led an army to Kosovo in 1448. In that battle Hunyadi was be-trayed by despot Đurađ Branković, and Sekula died.

Many tales are related to the four hundred and seven years of Turkish occupation of Ljubuški. Danijel Vladimirović, the bishop of Duvno, was treacherously executed by Turks in Ljubuški in the year 1570. Croats endured a lot of suffering under the Turkish slavery. Along with the tribute in blood, the gravest Turkish crime was jus primae noctis.


Harlot’s graveyard inherits its name because in that place Turks attacked a Christian wedding procession to abduct the bride so that the bey could spend the wedding night with her. There was a bloody battle and all the wedding guests were killed. The memory of that suffering is kept by the existing tale and the name of the graveyard. Graveyard Krvavica was named that way because in that place Turks killed all the Croatian Cat-holics attending the Christmas mass. Tales about chrematonym Mladi and hydronym Mlade, as well as tales about wedding processions’ graveyards are all testimony of the suffering of wedding processions.

Among the historical tales in the Ljubuški province are those about harambaša Andri-jica Šimić. Ljubuški folk also tell tales of a strange oak which Germans used to hang an innocent man and that oak didn’t grow in height or width anymore.

Key words: Ljubuša, Duke Stipan Vukčić Kosača, Turks, Croatian suffering.


Josipa KELAVAPoslijediplomski doktorski studij filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu [email protected]

Advent u tradicijskoj kulturi posuškoga kraja SažetakBožićno vrijeme u crkveno-pučkoj kulturi započinje adventom. Kršćani ovo razdoblje od četiri nedjelje pred Božić doživljavaju kao vrijeme priprave za rođenje Isusa Krista, a obilježeno je odlaskom na mise, posebno na mise zornice te molitvom i postom. Ad-ventski običaji poput darivanja, sijanja pšenice, kićenja domova, sačuvani su do danas te nose tragove prošlih vremena, dok su pojedini običaji potpuno potisnuti iz naroda te su ostali samo u sjećanjima starijih osoba. U Posušju se, na poseban način, štuju blagdani svete Barbare, svetoga Nikole, Bezgrješnoga začeća Blažene Djevice Marije i svete Lucije. Uz dane Materica i Očića, vezuje se običaj davanja cine pa su tako ovi dani poprimili nazive Ženska i Muška cina. U novije vrijeme sve više je u posuškim domovima prisutan i adventski vijenac.

Na temelju prikupljenih suvremenih zapisa, u radu su prikazani adventski običaji na području Posušja. Navedeni zapisi običaja zauzimaju važno mjesto u folklornoj baštini posuškoga kraja, a svrha rada je očuvanje hrvatske tradicijske kulture na ovom području.

Ključne riječi: advent, adventski vijenac, hrvatska tradicija, mise zornice, narodni običaji.

Uvod Običaji koji su vezani za božićne blagdane, imaju vrlo staru i duboku tradiciju kod svih kršćanskih naroda. Ta tradicija ispunjena je raznovrsnim božićnim obredima i običajima u koje je svaki narod unosio ponešto svoga. Hrvatski je narod stoljećima izgrađivao svoje božićne obrede i običaje, a zahvaljujući raznim utjecajima često su ti obredi i obi-čaji doživljavali i preinake u svojim izvođenjima. Zbog toga je došlo do razlika u načinu izvođenja božićnih običaja u svakom kraju Hercegovine, tako i u istom selu dolazi do različitog izvođenja pojedinih božićnih običaja.

U posuškom kraju pripreme za Božić počinju već u mjesecu studenom, zagovara se odlazak po vino u donje krajeve ili Dalmaciju, zakolje se meso kako bi se moglo osušiti do Božića. Već tada se počinje brojati koliko je dana ostalo do Božića.


Božićno vrijeme započinje adventom1 koji se sastoji od četiri tjedna koja prethode Božiću. Ovo razdoblje od četiri tjedna pred Božić kršćani doživljavaju kao pripravu za jedan od najvećih kršćanskih blagdana i to postom, molitvom te drugim pobožnostima. Početkom adventa počinju se slaviti i svete mise zornice. U posuškoj su se općini mise zornice počele slaviti svakim danom2 u adventu tek prije dvadesetak godina. Do tada se misa zornica na području Posušja slavila samo na božićno jutro.

Vrijeme adventa obuhvaća nekoliko crkvenih blagdana koji su vezani za božićne narodne običaje. U Posušju se uz dane svete Barbare, svetoga Nikole, svete Lucije, Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije, Materice, Očiće i Tušti dan, veže nekoliko narodnih običaja. U ovom vremenu se nisu održavale svadbe niti se veselilo: „Od Sv. Vrane3 do Sv. Kate i od Božića do Poklada, tako su bili svatovi prije svakome.“ Tako je u narodu nastala izreka: „Proljićna mlada i jesensko štene ništa ne valja.“4 Kao i u mno-gim ostalim krajevima Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske, tako se i na području Posušja spominje izreka: Sveta Kata, snig na vrata.5 Osim dana svete Kate, u zapadnoj Hercegovini se navodi i dan svetoga Andrije kao prestanak održavanja svadbi o čemu svjedoči izreka: „Sveti Andrija svadbi zavezanija“ (Dragić 2008: 416). Iznimka je bio blagdan Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije kada bi se, nakon mise u Posušju, mladići i djevojke iz različitih sela sastajali i šetali. Na taj način su se mogli dogovoriti tko će kome doći na sijelo te vidjeti koji se mladić kojoj djevojci sviđa i obratno.6

Na osnovi zapisanih tekstova, uočavaju se razlike u načinu izvođenja običaja i op-hođenja u prošlosti i danas. Dok su se neki običaji modificirali, drugi su pak potpuno nestali iz naroda. Starih tradicijskih običaja na našim prostorima sve brže nestaje. Stoga je nužno prikupljati podatke, snimati i zapisivati običaje kako ih ne bismo nepovratno izgubili.

1. Mise zornice Vrijeme adventa je vrijeme priprave i radosna iščekivanja Isusovoga rođenja, a kako bi se postigla prava božićna radost, potrebno je imati čisto srce i savjest. Molitvom, postom i drugim pobožnostima nastoji se što skrušenije pripremiti za jedan od najvećih kršćanskih blagdana. U ovo vrijeme se u posuškom kraju redovito ide na mise zorni-ce. Adolf Adam navodi kako su mise zornice izvorno nastale kao zavjetne mise u čast Majke Božje u subote došašća (Adam 1993: 305). „Na zornicama se molilo i pjevalo u čast Majke Marije. Zora je simbol Kristova dolaska, a znakom je i Kristove prolivene krvi kojom je nadvladan grijeh i ostvaren vječni spas“ (Dragić 2008: 415).

1 „Slavljenje adventa potječe iz 4. stoljeća. Podrijetlo je riječi advent od lat. riječi adventus, -us, m. što znači dolazak, dohod, početak. (...) Advent se sastoji od četiri nedjelje koje prethode Božiću, a simboli-ziraju četiri tisućljeća od stvaranja svijeta do dolaska Isusa Krista. Nedjelja koja je najbliža svetkovini sv. Andrije prva je nedjelja Adventa (Došašća)“ (Dragić 2008: 415). 2 Osim nedjeljom kada se ne slave mise zornice.3 Ispričao frano Širić rođen 1933., Cerovi Doci, Posušje, a umro u lipnju 2016. godine.4 Ljubica Bakula (djev. Penava), rođ. 28.8.1928. Batin, Posušje.5 Dunja Rihtman Auguštin navodi kako je ovu istu izreku 1994. godine navela i kustosica Gradskog muzeja Jana Mihalić iz Karlovca te kako ova, a uz nju i izreka: Nema više pirov, dodatno određuju blagdan svete Katarine u pučkom kalendaru, s time da prva označuje najavu početka zime, a druga prethodnicu Došašća (Rihtman-Auguštin 1995:24).6 Ana Širić (djev. Bešlić), rođ. 20.10.1956 u Rastovači, Posušje.


U prošlosti se u posuškoj župi sveta misa zornica održavala samo na božićno jutro da bi se, nakon 90-ih godina, za vrijeme župnika fra Mladena Leke, mise zornice počele održavati svakoga jutra u došašću. Svete mise zornice u svim župama posuške općine započinju u šest sati ujutro. S početkom misa zornica započinje i božićna sveta ispovijed. Kršćani se mogu ispovjediti svakoga jutra prije i tijekom svete mise. Ispovjediti se može sve do na Badnjak, pa i na sam Badnjak za one koji se nisu uspjeli ispovjediti za vrijeme ostalih dana u adventu. Međutim, svećenici bi uvijek upozoravali da se sveta ispovijed ne ostavlja za zadnje dane pred Božić.7 Koliko je važna duhovna priprava u razdoblju adven-ta za Posušane, svjedoči i svako jutro popunjena crkva za vrijeme misa zornica.

Misna liturgija četiriju nedjelja određena je bitno njihovim evanđeljem pa se drugi tek-stovi, u većoj ili manjoj mjeri, odnose na tu tematiku. Daje se prednost čitanjima iz Izaije te odlomcima o Ivanu Krstitelju (Adam 1993: 304). Za vrijeme došašća svećenici nose ljubičaste misnice, a treću nedjelju se može upotrijebiti i ružičasta misnica i time se još više naglašava tema pokore (Quinn 2005: 223).

2. Adventski vijenac U novije vrijeme obilježje adventa je i adventski vijenac. Hermann Bausinger upućuje na to da podrijetlo današnjega adventskoga vijenca potječe iz sjeverne Njemačke. Godine 1833. u Hamburgu je osnovana tzv. Rauhe Haus koja je pružala utočište nezbrinutoj djeci. Nedugo nakon osnivanja spomenute kuće, evangelički svećenik Johann Hinrich Wichern je na poseban način slavio adventsko razdoblje koje je započinjalo slavljem prvoga dana adventa u molitvenoj sali. Pri tom slavlju spominje se prvo adventsko svjetlo. Prvo su svijeće postavljene na orgulje te su za vrijeme čitanja tekstova paljene (Bausinger 1892: 48). Iz Wichernova dnevnika saznajemo da se, godine 1838., za vrije-me slavlja koristio svijećnjak u obliku vijenca, da bi se od 1840. godine zabilježio običaj paljenja svijeće svakog dana u adventu.8 Vijenac se sastojao od 28 svijeća, i to od 24 male svijeće koje su se palile uzastopce svakoga dana u adventu, te od četiri velike koje su se palile nedjeljom (Bausinger 1970: 13).

Iako današnji adventski vijenac nije identičan gore navedenome, pretpostavlja se da je upravo od ovoga vijenca širenjem došlo do adventskog vijenca kakav danas imamo.

Prema mišljenju nekih autora, ovaj običaj su proširili krugovi evangeličkog Pokreta mla-dih između dva svjetska rata (Bieritz 2010: 99). Uz to, Bausinger navodi kako su lazareti9 tijekom Prvoga svjetskog rata bili ukrašeni adventskim vijencima i na taj način vijenac postaje kako kršćanskim, tako i nacionalnim simbolom. Zatim je adventski vijenac polako ulazio i u domove građana te se počeo širiti od sjevera prema jugu (Bausinger 1982: 48).

Četiri svijeće u adventskom vijencu simboliziraju četiri adventske nedjelje, četiri go-dišnja doba, odnosno stvaranje, utjelovljenje, otkupljenje i svršetak. Adventski vijenci

7 U novije vrijeme svećenici na zasebne dane ispovjedaju školsku djecu i mlade. Također, za stare i nemoćne bude zasebno ispovijed, a ako netko od ukućana ne može zbog bolesti doći u crkvu na ispovijed, a želi se ispovjediti, netko iz obitelji ode do župnoga ureda te prijavi tu osobu za ispovijed. Zatim svećenici odlaze njihovim domovima te ih ispovijedaju. Ana Širić (djev. Bešlić), rođ. 20.10.1956., Rastovača, Posušje.8 Adventskranz, http://www.theology.de/kirche/kirchenjahr/adventskranz.php (pristupljeno: 27.10.2016.).9 Ovdje se misli na vojničke bolnice tijekom Prvoga svjetskog rata. U Klaićevom rječniku riječ lazaret ima dvostruko značenje: 1. ustanova gdje se smještaju bolesnici od zaraznih bolesti: karantena, te 2. vojna bolnica (u blizini bojišta) (Klaić 2007: 791).


se nalaze u crkvama i domovima te na taj način predstavljaju poziv na molitvu. Vijenac se plete od zimzelenoga lišća ili grančica, tako da nema ni početka ni kraja, što simbo-lizira vječnoga Boga (Dragić 2010: 468).

Može se ustvrditi da je adventski vijenac na području Posušja više prisutan u gradu, nego na selu. Iako je običaj korištenja adventskoga vijenca u Posušju dosta mlad, on postaje sve više prisutan u domovima Posušana i ostalih dijelova Hercegovine. Ad-ventske vijence izrađuju i učenici u posuškim školama te se od novca dobivenoga pro-dajom adventskih vijenaca pomaže potrebitima. Za vrijeme adventa posuški park od 2014. godine krasi veliki adventski vijenac.10

3. Sveta Barbara Barbara je rođena u 3. st. u Heliopolisu, u Egiptu, ili u Nikoziji, u Maloj Aziji. Njezin otac, poganin, jako ju je volio te se bojao da će je netko oženiti i odvesti od njega. Sagradio je za nju kulu, gdje su čuvari pazili da joj se nitko ne približi. Međutim, kada je Barbara saznala za kršćanstvo, pozvala je vjerskoga učitelja prerušenoga u liječnika, te tako zavoljela i prihvatila kršćanstvo. Zapovjedila je radnicima da na kuli probiju i treći pro-zor. Kada je propovijedala ocu o kršćanstvu, te o tome kako duša prima svjetlo kroz tri prozora: Oca, Sina i Duha Svetoga, on se razljutio, te joj na kraju odrubio glavu (Dragić 2008: 417).

Sveta Barbara je zaštitnica rudara, dobre smrti i protiv groma i vatre. Dan svete Bar-bare se slavi 4. prosinca. „Sv. Barbara kao zaštitnica rudara spominje se u srednjem vijeku, a njezin kult kao zaštitnice rudara u Hrvatsku je došao iz Austrije i Njemačke“ (Dragić 2015: 148).

U vrijeme kada se u posuškom kraju iskapala ruda, uvijek bi se oko blagdana svete Barbare organizirao domjenak za radnike (rudare) tadašnjeg Boksita na kojem bi se dijelila takozvana trinaesta plaća, a i drugi darovi.11 Razlog zbog kojeg se nije moglo slaviti točno na dan svete Barbare, bila je tadašnja vlast. Iako je većina rudara u svo-joj svijesti proslavljala dan svoje zaštitnice, zbog prirode tadašnje vlasti to nisu smjeli izgovarati naglas. Iako se ne može točno utvrditi kada su rudari počeli proslavljati dan svete Barbare na ovim prostorima, stanovnici ovoga mjesta tvrde da se blagdan svete Barbare proslavljao već prije komunističke vlasti.12

Crkva posvećena svetoj Barbari nalazi se u mjestu Cerovi Doci koje pripada župi Posuški Gradac. Sagrađena je 1983. godine,13 a u unutrašnjosti crkve se nalazi svetičin kip. Sveta misa se u crkvi svete Barbare slavi svake prve nedjelje u mjesecu. Mjesto je u svojoj prošlosti bilo poznato po iskopu rude, rudnicima i rudarima. Međutim, skoro svi mještani su iselili iz ovoga mjesta,14 a rudnici su utihnuli, tako da je i slavlje za svetu Barbaru na ovom području sačuvano samo u sjećanjima ljudi.

10 Za izradu ovoga vijenca zaslužni su pripravnici općine Posušje. Vijenac je ispleten zimzelenim lišćem i grančicama, a kao postolje za svijeće postavljeni su trupci drveta. Poštujući tradiciju, svake nedjelje se pali po jedna svijeća. 11 Ivan Širić, rođ. 18.01.1951., Cerovi Doci, Posušje.12 Matija Naletilić (djev. Širić), rođ. 1939. u Cerovim Docima u Posušju, udala se u Široki Brijeg, ali se nakon smrt supruga vratila živjeti u Cerove Doce.13 Crkva je izgrađena u lipnju 1983. godine, a iznutra i izvana je preuređena 1991. godine za vrijeme župnikovanja fra Ljube Čuture (Jolić 1998: 196).14 Ukupan broj stanovnika koji još stanuju u Cerovim Docima je jedanaest.


4. Sveti Nikola Sveti Nikola je rođen u 4. st. u Patari, u Maloj Aziji. Nakon što su mu roditelji umrli, sveti Nikola je razdijelio svoj imetak siromašnima. Nakon smrti nasljednika njegova strica, izabran je za biskupa u Miri. Postoji nekoliko predaja i legendi o djelima svetoga Niko-le. Jedna od njih je kako je sveti Nikola pribavio miraz za kćeri nekoga plemića koji je ostao bez novca, da bi ih sačuvao od nevolje. Nadalje, postoji legenda o tome kako je sveti Nikola smirio more, pa je tako postao zaštitnikom mornara i putnika. Sveti Nikola je i zaštitnik djece. Prema legendi, otkrio je kako jedan gostioničar krade djecu, ubija ih i služi njihovo meso gostima, a kada je našao troje djece, prekrižio ih je i vratio u život (Dragić 2008: 419). Istraživači navode mnoštvo legendi i značajnih kultova vezanih uz svetoga Nikolu te ga svi smještaju u područje svetosti (Rihtman-Auguštin 1995: 34).

Milovan Gavazzi navodi kako običaja za Sv. Nikolu nema u seoskim sredinama, već u gradskim, te da su običaji darivanja zabilježeni dosta davno u srednjoj Europi pa su se tako širili i do nas (Gavazzi 1939: 5-6).

Sveti Nikola se slavi 6. prosinca, a tada roditelji, njemu u spomen, darivaju djecu. U Posušju je za blagdan svetoga Nikole zabilježen običaj nošenja darova za djecu na konjima kroz selo: „Na dan svetoga Nikole prije bi ljudi upregnili konje i kroz selo. Prije Svetoga Nikole, skupilo bi se čega je tada imalo, orašaka, lišnjaka, a ako bi bio i digdi kakvog slatkiša i onda bi se to konjima kroz selo, di su mogla kola proć i to je ko posla sveti Nikola dici. A po kućan bi se večer prije reklo dici da sutra dolazi sveti Nikola i da će dobroj dici dat slatkiše, a poganoj šibu. Međutim, nije nikad nijedno dite dobilo samo šibu, ako bi bilo malo i poganije dobilo bi i slatkiš i šibu, nikad samo šibu.“15 Na područ-ju Hercegovine zabilježeni su i običaji darivanja u Crnim Lokvama, selu u zapadnome dijelu Širokoga Brijega: „Njegov lik prikazivali su mladići i djevojke koji su obilazili do-move na dan svetoga Nikole, donoseći djeci darove, najčešće voće: smokve, jabuke, orahe, a znali bi i plašiti nestašnu djecu. Poslije su tu ulogu, kao što je to danas, preuzeli sveti Nikola i njegov pomoćnik Krampus, pri čemu je Nikola donosio darove dobroj, poslušnoj djeci, a Krampus bi plašio neposlušnu djecu.“ (Dragić 2014: 13).

Običaji darivanja za Svetoga Nikolu su se sačuvali do danas, tako i danas djeca čiste svoje čizmice večer prije Svetoga Nikole, kako bi im dobri svetac ostavio dar. U pratnji svetoga Nikole dolazi Krampus, koji zločestoj djeci daruje šibe. U novije vrijeme se ovaj svetac na poseban način proslavlja u školama i dječjim vrtićima. Održavaju se priredbe na kojima djeca recitiraju pjesme i različite tekstove te izvode igrokaze u čast ovoga sveca, a na kraju obično dođe netko prerušen u svetoga Nikolu i djeci podijeli darove.

Djeca su se veselila danu svetoga Nikole što potvrđuju i riječi: „Sveti Niko, dođi skoro, vrijeme nam prolazi sporo“ (Alilović 1970: 87).

5. Bezgrješno začeće Blažene Djevice Marije Slaveći blagdan Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije, Crkva izražava svoju vjeru da je Blažena Djevica Marija u trenutku svoga začeća sačuvana od istočnoga grijeha. Ova vjerska istina je utvrđena od blaženoga pape Pija IX., 1854. godine.16 Ovaj blagdan narod u zapadnoj Hercegovini naziva i Neoskvrnjeno začeće (Dragić 2008: 422).

15 Ispričao spomenuti frano Širić (1933.-2016.). 16 Tilošanec, Marko: Bezgrješno začeće http://www.katolik.hr/krscanstvomnu/marijaisvecimnu/626-bezgreno-zaee/ (pristupljeno 29.10.2016.). (v. Dragić 2012)


Za razliku od ostalih dana u adventu na koje se nisu održavale svadbe niti se veselilo, na dan Bezgrješnog začeća bi se u posuškom kraju, nakon završetka mise, momci i djevojke sastajali na dernecima i dogovarali tko će kome doći na sijelo.

Također, na dan Bezgrješnoga začeća zabilježen je i običaj sijanja pšenice.17

6. Sveta Lucija Dan svete Lucije se slavi 13. prosinca. Ime Lucija u prijevodu znači svjetlo pa na taj na-čin možemo reći kako Blagdan svete Lucije naviješta veliko svjetlo božićne noći.

Sveta Lucija je živjela u 3. st., a potječe iz Sirakuze na Siciliji. Zbog svoje vjere sveta Lucija je bila osuđena na mučeničku smrt. Prema legendi, kada su je vojnici pokušali odvesti, iako je bila upregnuta u jaram volova, nisu je mogli pomaknuti s mjesta. Poku-šali su je spaliti, ali je ni vatra nije dotaknula. Na kraju ju je jedan vojnik ubio tako što joj je zabio bodež u vrat. Poznata je legenda o svetoj Luciji kako je sama sebi iskopala oči da ne bi navela mladića na zlo koji je bio zanesen ljepotom njezinih očiju (Dragić 2008: 425-426). Međutim, Marija je svetu Luciju obdarila još ljepšim očima. Zbog toga se sveta Lucija prikazuje kao nebeska ozdraviteljica očiju. Umjetnici je prikazuju s pliticom, očima i često nožem (Rihtman-Auguštin 1995: 25).

Na blagdan svete Lucije, može se zabilježiti nekoliko običaja u Posušju. Milovan Gavazzi navodi kao mogući razlog pojavljivanja više različitih običaja na dan svete Lucije taj što je trinaesti prosinac bio sve do uvođenja sadašnjega gregorijanskoga kalendara držan za najkraći dan godine, te je kao takav smatran kao prekretnica u novu astronomsku godinu, pa i folklorno nešto više zaokupljen (Gavazzi 1939: 6). Prema povijesnim izvorima, štovanje svete Lucije prvo se proširilo po Siciliji te zatim po cijeloj Italiji i Mediteranu (Šipić 2006: 107).

Za blagdan svete Lucije karakteristične su divinacije18 i običaji apotropejskog i pan-spemijskog19 karaktera. Po sadržaju su pretkršćanskog podrijetla, a vezuju se uz kr-šćanske blagdane (Dragić 2015: 159). Elementi pretkršćanskog podrijetla satkani su u gotovo svim glavnim znakovima božićnih narodnih običaja: u zelenilu, darivanju, pa-ljenju vatre i svijeća. Kristijanizacija nije potpuno ugasila nekršćanske običaje, ali se ni nekršćanski elementi ne mogu dokazivati u nekom kontinuitetu (Rihtman-Auguštin 1991: 9). Na taj način božićni, odnosno adventski običaji, poprimaju novo značenje.

Dan svete Lucije se slavi točno 12 dana prije Božića, a ovi dani se nazivaju Lucijini dani, Lucini dani, Brojanice, Vidioci (Dragić 2010). Svaki dan od Svete Lucije do Božića predstavlja mjesec u sljedećoj godini. Kakav je prvi dan Lucijinih dana, takav bi vre-menski trebao biti i prvi mjesec u godini, kakav je drugi dan, takav bi trebao biti i drugi mjesec pa sve tako do Božića.20

Posušani se svetoj Luciji mole za zdravlje očiju: „Na Svetu Luciju bi se bio običaj zavitovati kako bi Bog po njezinom zagovoru sačuva narod od očnih bolesti.“21 Dragić navodi kako se u ovome kraju katolici preporučuju sv. Luciji i Apoloniji: „Sveta Lucija i

17 Iva Marić (djev. Galić) rođ. 1.6.1926. u Vinjanima, udala se i živjela u Marića Docima do smrti, u lipnju 2016. godine.18 Divinacija je riječ nastala prema latinskoj riječi divinatio, onis, f. = proricanje, slutnja, pogađanje; gatanje, vračanje, predviđanje, vidovitost (Preuzeto iz: Dragić 2015: 150).19 Naziv panspermijski nastao je od grčkih riječi: pan = sve, svako, sperma = sjeme. Taj naziv može se kroatizirati u naziv plodonosni, obiljenosni itd (Preuzeto iz: Dragić 2015: 149).20 Kazao Ivan Širić, rođen 1951. u Cerovim Docima u Posušju.21 Iva Penava (djev. Penava) rođ. 4. 10. 1922. u Batinu, Posušje.


Apolonija, / divice i mučenice, /čuvajte me od sljepoće, /gluhoće, nemara i bedastoće. /Amen“ (Dragić 2008: 429-430).

Na Svetu Luciju je trebalo okititi čarape i ukupiti oraške za cinu koju bi djevojke treba-le dati momcima kada dođu Materice.22

Danas je najrašireniji običaj vezan za blagdan svete Lucije sijanje božićne pšenice. U prošlosti se pšenica ne bi sijala23, već bi se samo žito stavilo u posudu i kada bi došao Badnjak, onda bi se u tu posudu sa žitom stavile tri svijeće,24 a ponegdje i jabuka između svijeća, zatim bi se ta posuda ukrasila bršljanom.25 U posuškom kraju bi se pšenica obič-no sijala na dva načina; Prvi je takav da se u posudicu stavi malo kamenja kako ne bi bilo previše vlage, pa sloj zemlje, zatim sloj pšenice i na kraju tanki sloj zemlje. Drugi i rašireniji običaj sijanja pšenice je takav da se u malu posudu stavi vate koja se natopi vodom te se ona prekrije pšenicom. Pšenica bi se obvezno stavila na mjesto na kojem je toplo i koje je izloženo svjetlosti. Na takav način bi pšenica mogla izrasti – visoka i gusta do Božića.26

Uz sijanje pšenice postoji vjerovanje da će, ukoliko pšenica izraste do Božića visoka i gusta, sljedeća godina biti uspješna i plodna.

Dragić navodi nekoliko običaja vezanih uz otkrivanje vještaca i vještica. Na području Like vjerovalo da će onaj tko pravi tronoščić od svete Lucije te ga završi na Badnjak i ponese na polnoćku i za vrijeme podizanja stane na tu stolicu, moći otkriti tko su vješci i vještice. Ta osoba nije smjela dočekati svršetak mise jer bi ga u tom slučaju vještice i vješ-ci rastrgali. Nadalje, u Slavoniji su oni koji su mogli vidjeti vještice i more morali sa sobom nositi puno pšenice koju bi posipali bježeći iz crkve. Tako bi se vještice zadržale kupeći je, a onaj tko ih je vidio, uspio bi se spasiti. U Poljicima se stočić pravio od bršljanova drveta te je onaj tko je sjedio na njemu, mogao vidjeti vještice (Dragić 2007: 370-371).

Izrada stolice u svrhu otkrivanja vještica spominje se i u Tomačancima kraj Đakova, franjetićima, Barilovićkom Leskovcu i Loviću Gornjem, pri čemu su svi koji za vrijeme podizanja gledaju prema oltaru vjernici, a one koje se okrenu prema van – vještice. Tada treba što prije pobjeći te na prvoj vatri do koje se stigne zapaliti stolac, u suprot-nom bi vještice uhvatile tu osobu te je rastrgale (Rihtman-Auguštin 1995: 26-27).

Slično vjerovanje je zabilježeno i na području Posušja. Vještice bi se otkrivale tako što bi se na crkvena vrata donijelo drveni križ, krštena voda i blagoslovljena sol (v. Dragić 2007) te se čekalo dok se ne počne dizati tijelo i krv. Vjerovalo se, dok se diže tijelo i krv, da će se svaka vještica okrenuti prema vratima, a ne prema oltaru. Međutim, osoba koja želi na takav način otkriti identitet vještice, mora stići kući prije svršetka mise, jer bi ga, u suprotnom, vještica stigla i ubila (Širić 2015: 392).

7. Materice Materice se slave uvijek dvije nedjelje pred Božić. Na ovaj dan običaj je da se cine djevojke i žene muškarcima, odnosno da ih daruju. Alilović navodi kako su se u selima

22 Spomenuta Matija Naletilić (djev. Širić), rođ. 1939. u Cerovim Docima.23 Kao mogući razlog tome navodi se tadašnje siromaštvo, ako bi se pšenica sijala, kasnije bi se mo-rala baciti, a na ovakav način bi se mogla iskoristiti. Ispričala Iva Gavran (djev. Bešlić) rođ. 18. 4. 1954. čija je majka Kata Bešlić (djev. Martić), rodila trinaestero djece. 24 Ana Širić (djev. Bešlić), rođ. 20. 10. 1956., Rastovača, Posušje.25 Spomenuta Iva Marić (djev. Galić) 1. 6. 1926. – 24. 6. 2016. u Vinjanima.26 Spomenuta Ana Širić.


zapadne Hercegovine na Materice sastajali oni momci i djevojke koji su se po Božiću odlučili vjenčati (Alilović: 1970: 88).

Tako je bilo i u posuškom kraju. Djevojke bi prije obično oplele čarape i terluke te bi na Svetu Luciju okitile te čarape kako bi ih mogle dati momcima u cinu kada dođu na sijelo na Materice. Djevojke bi čarape i terluke darivale onim momcima s kojima su mislile ozbiljno, dok bi se ostalim muškarcima cinile šakom orašaka ili lješnjaka.27

U Rakitnu se Materice još zovu i Ženska cina: „Tada su majke, bake, strine, cure i susjede darivale djecu orasima, lješnjacima, rogačima i suhim smokvama, a muževe i ostale uku-ćane čarapama, pečenicom, sirom, uštipcima i kavom. Djevojke su darivale svoje momke ispletenim čarapama i terlucima. Momci bi pjevali: Idu, idu materice, / pleti mala čarapice. Iđe Božić, primiče se cina, / Pleti mala štogod čarapina“ (Dragić: 2008: 431,432).

8. Očići Četvrtu se nedjelju u došašću obilježavaju Očići. Na ovaj dan muškarci se cine, odno-sno darivaju ženski svijet, ali i djecu. Kad se znalo da je neko dijete siromašno, onda bi se tome djetetu darovao i komad mesa, tako bi poneko dijete došlo kući s punom torbom mesa. Ipak, bilo je i onih koji nisu lako darivali druge: „Tako je bio jedan u nas i on bi moli i moli, samo da dica odu, pa najposlije moli: 300 očenaša da se ne suši gora naša, pa 300 krunica za naših 300 rupica.28 I onda dica odu kući, šta će, ne smiju okasnit na ručak, ako si doša kasnije, nije ti bilo ručka, pojelo bi se.“29

U Rakitnu se Očići zovu i Muška cina: „Očevi, djedovi i stričevi darivali su djecu: šnalama, maramicama, češljićima, napravljenim zviždaljkama, zvrkovima, loptama kr-penjačama, lješnjacima i orasima. Svi su se radovali poklonima. Djevojke su od mladića dobivale ljepše marame, kopče, ogledala, a bilo je i poljubaca. Svi odrasli ukućani u ovom vremenu bi se ispovjedili“ (Dragić 2008: 434).

Na ovaj dan su se sastajali momci i djevojke poslije mise kod crkve. Ako bi neka djevojka dobila opanke od momka, to bi značilo da on ima ozbiljne namjere s njom.30

Nikola Miličević navodi da su običaji darivanja odjevnih predmeta za Materice i Očiće prisutni u i cijeloj Dalmaciji te da bi s Očićima završavala sijela te se do Nove godine više ne bi održavala (Miličević 1967: 490).

9. Tušti dan Dan prije Badnjeg dana naziva se Tušti dan, a u Posušju se još koristi i naziv Turnji dan: „Uturi u kuću sve što triba za Božić.“31 Na ovaj dan je trebalo obaviti sve detaljnije pripreme za Božić. Trebalo je spremiti meso za Božić, do tada je trebalo i vino donijeti iz donjih krajeva.32 Posušani bi obično prije za Božić po vino išli u donje krajeve i Dal-

27 Matija Naletiliić (djev. Širić), rođ. 1939. u Cerovim Docima.28 Ovdje se misli na njive. 29 Ispričao spomenuti frano Širić (1933. – 2016.)30 Kada bi djevojka dobila opanke od nekog momka, to bi toj djevojci bio znak da on ima ozbiljne namjere s njom. O tome svjedoči i sljedeća životna priča: „Meni je pokojna .... pričala kako je se imala namjere udati za jednoga momka i da joj je on i opanke kupio (...) to je je tada bio znak curi da se mom-ku jako sviđa jer to je prije bio veliki dar.“ Ispričala spomenuta Ana Širić.31 Tomica Galić (djev. Topalušić) rođ. 4. 1. 1925., a umrla 27. 1. 2012., Vir, Posušje32 Donji krajevi su: Grude, Sovići, Ružići, Vitina, Čitluk, Čapljina, Ljubuški i ostali zaseoci oko tih mjesta.


maciju: „Po vino je se išlo konjima s mišinama, jedna mišina s jedne, a druga s druge strane, a mi čobani ih dočikaj, iđu ljudi nose vino i pivaju.“33 Također, na ovaj dan je trebalo pripremiti i drva i svijeće koje će se staviti na stol. Na Tušti dan bi se plelo i prelo: od vune haljine, čerme, arari.34

U Posušju je postojalo vjerovanje, ako bi se djeca na Tušti dan tukla, da će biti zloče-sta cijelu godinu.35

ZAKLJUČAKU crkvenom i u narodnom životu razdoblje od četiri nedjelje pred Božić naziva se vrijeme došašća ili adventa. Vrijeme adventa kršćani doživljavaju kao pripremu za jedan od naj-većih kršćanskih blagdana i to postom, molitvom, odlaskom u crkvu te drugim pobožno-stima. U ovom razdoblju slavi se više blagdana koji su vezani za narodne običaje. Nakon prve nedjelje Adventa, u Posušju se počinju slaviti mise zornice koje su se, nakon 90-ih godina, počele slaviti i svakim radnim danom, a ne samo na božićno jutro. Za ovo vrijeme u prošlosti nisu se smjela održavati nikakva veselja, a pogotovo ne vjenčanja, izuzev blag-dana Bezgrješnoga začeća Blažene Djevice Marije koji se slavi 8. prosinca.

Svetu Barbaru su u posuškom kraju štovali na poseban način rudari, čija je i zaštitnica.U mjestu Cerovi Doci nalazi se crkva posvećena ovoj svetici, a u unutrašnjosti crkve

se nalazi i kip svete Barbare. Sveti Nikola se slavi 6. prosinca, a običaji za Svetoga Nikolu se obično vežu uz dariva-

nje djece. Djedovi i bake se sjećaju kako se u prošlosti, na Sv. Nikolu, prolazilo konjima kroz selo, dijeleći djeci oraške i lješnjake. U novije vrijeme se ovaj svetac proslavlja u vrtićima i školama na priredbama na kojima djeca nastupaju u njegovu čast.

Uz blagdan svete Lucije veže se više narodnih običaja panspermijskog i apotropej-skog karaktera, kao i divinacije. Na području Posušja zabilježeni su običaji sijanja pše-nice koja je, ukoliko bi narasla visoka i gusta, proricala bogatu i plodnu godinu. Poznato je i vjerovanje u narodu o vremenu kroz svaki mjesec sljedeće godine. Kakav bude prvi Lucijin, takav bi trebao vremenski biti čitav mjesec siječanj, i tako redom; svaki Lucijin dan odgovara svakom mjesecu sljedeće godine. U prošlosti bi se na Svetu Luciju ukra-šavali i čarapi i terluci koje bi djevojke davale momcima u cinu kada dođu Materice.

Materice se uvijek slave dvije nedjelje pred Božić, dok Očići zauzimaju četvrtu ne-djelju došašća. Za oba ova blagdana daje se cina. Za Materice se žene i djevojke cine muškarcima, odnosno daruju muškarce, a za Očiće muškarci daruju djevojke.

Tuštim danom se naziva dan prije Badnjaka. Na Tušti ili Turnji dan se unosi u kuću sve što je potrebno za proslavu Božića.

Veliki je broj narodnih običaja ostao samo u sjećanjima starijih osoba, stoga ih je nužno zapisivati.

33 Iva Penava (djev. Penava) rođ. 4. 10. 1922., Batin, Posušje.34 Bratoljub Klaić navodi da je arar (tur. harar) vreća od kostreti, polovica konjskog tovara (obično teret na živinčetu visi u dvije vreće, svaka s jedne strane sedla) (Klaić 2007: 94).35 Ispričao Ivan Bešlić, rođen 30. 11. 1938., u Zagorju, u Posušju.


LITERATURA

1. Adam, Adolf: Uvod u katoličku liturgiju, hrvatsko izdanje uredio BENVIN, Anton, II. izdanje, Hrvatski institut za liturgijski pastoral, Zadar, 1993.

2. Alilović, Ivan: Hrvatski narodni običaji u Hercegovini, Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda, Zagreb, 1970.

3. Bausinger, Hermann: „Der Adventskranz - ein uralter Brauch?“ u: Blümcke, Martin: Abschied von der Dorfidylle? Konrad Theiss Verlag, Stuttgart 1982., str. 46–53.

4. Bausinger, Hermann: „Der Adventskranz - ein methodisches Beispiel,“ u: Württem-bergisches Jahrbuch für Volkskunde 1970., str. 9-31.

5. Bieritz, Karl-Heinrich: Crkvena godina: svetkovine, blagdani i spomendani u povijesti i danas [prijevod Robert Vukoja], Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2010.

6. Braica, Silvio: Božićni običaji, Ethnologica Dalmatica, 13 (1), Etnografski muzej Split, 2004., 5-26.

7. Dragić, Marko: Hrvatski panspermijski običaji, ophodi, obredi i divinacije u europ-skom kontekstu, Croatica et Slavica Iadertina, 11 (1), Odjel za kroatistiku i slavistiku, Sveučilišta u Zadru, Zadar, 2016, 149-179.

8. Dragić, Marko: Sveti Nikola - biskup u hagiografskoj baštini Hrvata, Ethnologica Dalmatica, 22 (1), Etnografski muzej, Split, 2015., 5-42.

9. Dragić, Marko: Kult sv. Barbare u kršćanskoj tradiciji Hrvata, Nova prisutnost: časo-pis za intelektualna i duhovna pitanja, 13 (2), Zagreb, 2015., 141-163.

10. Dragić, Marko: Ljubavne divinacije u kulturnoj baštini Hrvata, Bošnjaka, Srba i Po-ljaka, Ethnologica Dalmatica, 21 (1), Etnografski muzej, Split, 2014., str. 103.-123.

11. Dragić, Marko: Sveta Bernardica u hrvatskoj usmenoj lirici, Suvremena pitanja, 14, časopis za prosvjetu i kulturu, Matica hrvatska Mostar & fakultet prirodoslovno-ma-tematičkih i odgojnih znanosti, Mostar, 2012., 85-99.

12. Dragić, Marko: Sveta Katarina Aleksandrijska u katoličkoj tradicijskoj baštini Hrvata, HUM časopis Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, br. 7, Mostar, 2011., 260.-287.

13. Dragić, Marko: Sveta Lucija u katoličkoj sakralnoj i svjetovnoj baštini Hrvata, Herce-govina, godišnjak za kulturno i povijesno nasljeđe, br. 24, Mostar, 2010., 129-153.

14. Dragić, Marko: Svijeća u kulturnoj baštini Hrvata, Crkva u svijetu, Katolički bogo-slovni fakultet Sveučilišta u Splitu, 45 (4), Split, 2010., 467-488.

15. Dragić, Marko: Apotropejski obredi, običaji i ophodi u hrvatskoj tradicijskoj kulturi, Croatica et Slavica Iadertina, Vol. 3 No. 3, Odjel za kroatistiku i slavistiku, Sveučilišta u Zadru, Zadar, 2008., 369-390.

16. Dragić, Marko: Advent u liturgiji i narodnoj kulturi Hrvata, Crkva u svijetu, Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Splitu, 43 (3), Split, 2008., 414.-440.

17. Dragić, Marko: Sveta tri kralja u hrvatskoj tradiciji, Crkva u svijetu, Katolički bogo-slovni fakultet Sveučilišta u Splitu, 42 (1), Split, 2007., 96-117.

18. Dragić, Marko: Poetika i povijest hrvatske usmene književnosti, filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu, Split 2007.

19. Gavazzi, Milovan: Godinu dana hrvatskih narodnih običaja II. (oko Božića), Matica hrvatska, Zagreb, 1939.

20. Jolić, Robert: „Posuške župe u novije doba“, u: Ljetopis posuški, Matica hrvatska Posušje, Posušje-Zagreb, 1998., str. 167-270.


21. Klaić, Bratoljub: Rječnik stranih riječi, Školska knjiga, Zagreb, 2007.22. Miličević, Josip: „Narodni običaji i vjerovanja u Sinjskoj krajini,“ u: Narodna umjet-

nost, hrvatski časopis za etnologiju i folkloristiku, Vol. 5 i 6. No. 1, lipanj 1967.23. Quinn, Joseph: „Došašće/Advent“, u: Glazier, Michael; K. Hellwigg, Monika: Suvre-

mena katolička enciklopedija A-E, Slobodna Dalmacija, Marjan tisak, 2005.24. Rihtman-Auguštin, Dunja Knjiga o Božiću, Božić i božićni običaji u hrvatskoj narod-

noj kulturi, Golden marketing, Zagreb 1995.25. Rihtman-Auguštin, Dunja: „Božićni običaji i pučka pobožnost“; Etnološka tribi-

na, Vol. 21, No. 14, prosinac 1991.26. Šipić, Igor: „Kult svete Lucije u pomorski snažnim krajevima istočnoga Jadrana,“

Senjski zbornik: prilozi za geografiju, etnologiju, gospodarstvo, povijest i kulturu, Vol. 33, No. 1, prosinac 2006.

27. Širić, Josipa: Motivski svijet demonoloških predaja u suvremenoj etnografiji posuš-koga kraja, Croatica et Slavica Iadertina, Vol. 10/2, Odjel za kroatistiku i slavistiku, Sveučilišta u Zadru, Zadar, 2015, str. 387-398.

28. Adventskranz, http://www.theology.de/kirche/kirchenjahr/adventskranz.php (pristu-pljeno - 27.10.2016.).

29. Tilošanec, Marko: Bezgrešno začeće, http://www.katolik.hr/krscanstvomnu/marijaisvecimnu/626-bezgreno-zaee/ (pristupljeno - 29.10.2016.).

ADVENT IN TRADITIONAL CULTURE OF POSUŠJE AREA

SummaryChristmas time in church and folk culture begins with Advent. This period of four Sun-days before Christmas Christians experience as a time of preparation for the birth of Jesus Christ. This period is characterized by going to the masses, especially morning services, prayers and fasting. Advent customs such as gift giving, sowing wheat, de-corating homes have been preserved to this day and they carry the traces of the past while some other customs do not exist anymore and are remained only in memories of the elderly persons. People in Posušje in a special way worship the holidays of St. Barbara, St. Nicholas, the Immaculate Conception of the Blessed Virgin Mary and St. Lucia. The days of Materice and Očići are associated with giving cina so they took the names Ženska (female) and Muška (Male) cina. Lately is the custom of advent wreath more and more present in the homes of people of Posušje.

Based on the collected contemporary records this paper represents the Advent cu-stoms in the area of Posušje. These records of customs take an important place in the folk heritage of Posušje area and the aim of this paper is to preserve the Croatian culture in this area.

Key words: Advent, advent wreath, Croatian tradition, folk customs, morning services.


mozaik

Julijana MATANOVIĆ

Kad zapišti para ispod poklopca(oraški kazan i lijepa književnost)

Magdaleni

Jedna dvanaestina godine rezervirana je za razgovor o knjigama, piscima i čitateljima. U trideset dana nakladnici žele predstaviti sve što su napravili u proteklih tristo šezde-set i pet dana. Podsjećaju na svoje pisce klasike i upozoravaju na one koji tek dolaze, zahvaljuju strpljivim urednicima, žale se na književne kritičare i antologičare koji nemaju oštar vid i dobar sluh, ljute se na političare i poreznu politiku, prozivaju novinare koji su medijski prostor rezerviran za ocjenu knjiga ustupili modnim i gastro stručnjacima, bri-nu se o budućnosti školaraca koji više ne žele čitati lektiru. I na kraju, ogorčena i neve-sela lica, zaključuju kako je stanje zabrinjavajuće. Voditeljice knjižnica, kroz taj mjesec dana, uporno – kao da su sve odreda Šenoine jako daleke rođakinje – ponavljaju da u nas, iz dana u dan, sve više čitatelja imade. Njih pak rijetki žele čuti. Statistika o posu-đivanim knjigama mogla bi unijeti svijetle trenutke u rasprave o knjizi i čitanju, mogla bi uveliko smanjiti glavobolje, a sve je to neprihvatljivo u stvaranju željene slike iscrtavane isključivo tamnim bojama. Jer, neveselost je potrebna kreatorima priče o današnjem jadnom stanju knjige. U nepovjerljivim, tjeskobnim, bijednim, čak i zlim vremenima uvi-jek su kreativniji glasovi koji izgovaraju loše vijesti. Mjesec knjige, mudro su to osmislili, ne započinje prvim danom u mjesecu. Početak je u sredini jednog, a završetak u sredini drugog. Listopad i studeni, druga polovica prvog i prva polovica drugog, povezana su riječju knjiga. Čovjeku se tako može učiniti da se knjiga slavi čak dva, a ne samo jedan mjesec. U tom se razdoblju organiziraju promocije, tribine i okrugli stolovi. Pisci na-kratko postaju zanimljivi televizijskim kamerama. Prodavači na sajmovima preuzimaju ulogu književnih kritičara. Oni nepogrešivo uspijevaju – u samo nekoliko riječi – izdvojiti karakteristična mjesta štiva, znaju ukratko opisati strukturu, prepričati sadržaj i ocije-niti karakerizaciju likova. Završne brojke o prodaji i broju posjetitelja bit će izgovorene usput u nekoj informativnoj emisiji i već će sutradan biti zaboravljene. I one su, baš kao


i podaci o kojima svjedoče knjižničarke, u suprotnosti s predodžbom koja je strpljivo stvarana i u koju svi trebamo povjerovati.

Ako se knjige ne prodaju, ako čitatelja nema, ako su mediji ravnodušni, a nakladnici siromašni, onda o književnosti ne možemo govoriti kao o nečemu važnom za naše

živote. I kad književnost, koja je udomila sudbine nalik našima, postaje nevažnom, onda razmišljanje o svijetu u kojemu istovremeno i sve može i sve je nevažno, postaje valjano. Baš zbog toga je potrebno što hitnije pojačati glasove onih koji imaju uvid u liste čekanja u narodnim knjižnicama i čitaonicama i onih koji znaju koliko je osnovnoškolaca posjetilo posljednji sajam knjiga. Kad na stranicama nekog romana prepoznamo likove, događaje, motive, rečenice, opise usporedive s trenucima svojih života, naši će životi i nama sami-ma – koliko god nas političari, svjetski poredak i ideologije uvjeravali u suprotno – ponov-no postati vrijedni vlastite i tuđe pozornosti. Oni koji inzistiraju na stavu kako književnosti nema i kako ona nikome nije potrebna, nisu ni svjesni posljedica koje mogu izazvati. U vremenima nesklonima plemenitim imenicama tradicionalnog rječnika, književnost pre-uzima ulogu i učitelja i psihoterapeuta. Ne posežemo mi danas za Andrićevim pismom samo zbog toga da bismo porazgovarali i o vraćanju samog pisca jednoj nacionalnoj književnosti kojoj neupitno i pripada, nego i zbog toga što se vremena u kojima se međa između dobra i zla više ne razaznaje – a kapelica i križ se na prirodnu među odavna ne stavljaju – mogu ponajbolje razumjeti čitajući njegove novele i romane koji tematiziraju snagu i nelogičnost zla. Zlo u svijetu koji poznajemo ne podnosi zašto. Književni tekst tematizira to isto zlo isključivo zbog toga da bi dao odgovor na upitnu zamjenicu.

Književno štivo preslikava, ali i tumači. To znači da je on u sendviču zbilje. Da bismo ga uopće prihvatili i prepoznali, ono treba nalikovati našoj dotadašnjoj zbilji, a zatim nam ono - čim se mi nađemo u novom iskustvu te iste zbilje - mora pomoći u razlaganju i izdržavanju nje same. Jer, književnost je sve opisala, sve usustavila i svemu dala smi-sao. Nenadane pojave, nenajavljeni dolasci, neplanirani susreti, ishitrene odluke, sve to u stvarnom životu nema uvijek vidljive uzroke i jasne posljedice, dok u književnom tekstu svaki zašto, ponovimo, provocira svoje zato.

I kad Mjesec knjige stigne na po puta, ulazi u Dane u kojima se sjećamo onih koji su nas napustili prije godinu, možda desetljeće, a možda i više. Neke smo od njih već počeli i zaboravljati. Na samom kraju listopada i u prvim danima studenoga, napisane i objavljene knjige nakratko ustupe mjesto usmenim kazivanjima. Dan uoči Svih svetih groblja postaju cvjetni trgovi i tihe razgovaraonice. Živi svjedoci; suvremenici i potomci onih čija se počivališta uređuju, izmjenjuju činjenice iz pokojnikove života; nadograđu-ju, ispravljaju, opravdavaju, povezuju, upituju. Na prostoru mira nastaju stotine biograf-skih priča u kojima se spominju herojstva i slabosti, strahovi i sumnje, ljubavi i porazi. Oni koji su ostali kao da se natječu u čijoj je oporuci zabilježeno pravo na pričanje priče o životu umrlog. Svi kao da postaju pisci. Kradu ono što je najdojmljivije. S groblja od-laze polako, stopala na tlo prislanjaju oprezno i samo nakratko zastaju pred imenima uklesanim u kamen.

Groblje Karaula u velikom katoličkom selu Bosanske Posavine čuva priče o bosan-skim fratrima, o udovicama, o prerano oboljelim muškarcima i naivcima, o braniteljima iz ovog ili onog rata, svejedno je.

Kapijica koja se otvara prema cesti i kroz koju se s groblja ulazi u prostor čiji su sta-novnici isto tako mrtvi samo čekaju da se redom sahrane, iako je iskovana od čelika,


čini se nekako neprimjetnom. Ne želi predstavljati granicu dvaju svjetova; lako se otvara prema prometnici, ali će se sličnom lakoćom ponovno – čim to zatreba – odškrinuti pre-ma mirnom počivalištu. Korak naprijed, okret, krug, korak unatrag. I gdje si bio, niđe, šta si radio ništa. Poravnato. Jednako i živim i mrtvima.

*Iz smjera groblja, na cesti prema sjevernom dijelu Mahale, učenici se svakog dana

vraćaju iz škole. Oni rijetki što su ovdje ostali. Djeca su to roditelja koji – bez Save, stra-hova od poplava, nedjeljnih misa, igranja prstena u zimskim noćima, masne pogače, zvuka šargije izrađene iz javorova drveta i pečenja rakije – ne bi mogli zamisliti život, čak ni tamo gore gdje je neusporedivo urednije, bogatije i sigurnije. Djeca idu jedno za drugim. Niz je kratak i lako ga je saviti u krug.

Krajem listopada i početkom studenog domaćini organiziraju pečenje rakije. Najče-šće to pada baš u dane sjećanja. U ostavljenim dvorištima onih koje sada čuva čelična kapijica, križ, kapelica, molitve i fratarski humci, potomci kušaju još toplu šljivovicu i nazdravljaju dušama predaka.

Tog posljednjeg dana u listopadu, moja kći i ja – nakon što smo zapalile svijeće na grobovima – ukoračile smo u dvorište bliskih rođaka. Susjedna kuća, nekada najljepša i najbogatija u cijelom kraju, sada je prazna. Moja maloljetna M., njezina vlasnica, zna godinu izgradnje, zna imena žena koje su u njoj živjele i u njoj umrle, zna – bez zastaj-kivanja i razmišljanja – godine rođenja i godine smrti svih ukućana. Zna i da je njezin pokojni otac volio tu kuću kao svoju dušu. I M. voli da se to zna. Kuću ne mogu, čak ni za nju, sačuvati ni od plijesni, ni od vlage, ni od prolaznosti, ali je mogu i dalje čuvati u pričama koje najčešće započinjem i završavam na prostoru odakle smo nas dvije upravo stigle.

Otac i sin pekli su rakiju. Sin, na početku prve zrelosti, preuzeo je sav posao na sebe. Otac u sedamdesetima stajao je i podsjećao na nešto na što i nije trebalo podsjećati. Mlađi je spretniji, obavlja sve s lakoćom, istresa uskuhali kom i nastavlja novi kazan, nudi fildžan s rakijom i šuti. Čeka reakciju, a otac hvali; i sina, i šljive, i kraj, i sunčan dan. Mlađi baca cjepanicu u ložište, razgrće žar, boji se da vatra ne bude prejaka. Otac ga opominje da pogleda je li blato na kazanu čitavo, da nije ispucalo, jer kazan je stari, a takvi su bolji. Zatim se okreće prema mojoj kćeri i kaže joj da je kazan prenesen iz onog tam dvorišta. Spominje njezina oca, djeda joj, najstarijeg strica, sve koji su i prije, ali i ne tako davno, radili ovaj isti posao; na posve isti način, s istim užitkom i u isto doba godine. Samo što je Karaula tada bila siromašnija pričama. Dok se sin bavi vatrom i po-gađa koliko će dana još pečenje trajati, u dvorište je utrčao desetogodišnjak, jedan od onih koji su se upravo vraćali iz škole. Cestom kojom smo i mi došle. Dječak nosi ime svoga pretka. Djed ga je pogladio po svilenkastoj kosi, onako kako je prije tri desetljeća gladio svoga sina. I onako kako će dječak za šest desetljeća gladiti svoga unuka. Samo ako njegov otac ostane dovoljno hrabar i tvrdoglav i ne napusti rodno pradjedovsko tlo. Gledam ih i prisjećam se svoga oca i njegova gradačačkog kazana. Bojala sam se kad je kofom grabio vodu iz bare i donosio je prema kotlu. Bojala sam se i da će zagalamiti na mene u trenutku kad ga, onako zaspalog u pantolama i kaputu, budim jer je došao njegov red. Mora zamijeniti dežurne uz kazan. Bojala sam se da će para iz cijevi zapi-šćati i da će opeći očevo lice, a onda i moje, samo zbog toga jer je jako nalik njegovu.


I dok se tako isprobavala rakija, spominjali otišli, proučavalo čiju su tjelesnu građu, boju očiju i pokrete naslijedili najmlađi, stare običaje prekinula je zvonjava mobitela. Očev i sinovljev zazvonio je u istim sekundama. Mobitel se – istina je – nimalo nije ukla-pao u sliku oko starog kazana. Sin je ostavio vrata ložišta otvorenima, otac je odgrabio nekoliko koraka prema magazi i prstima počeo prolaziti kroz kosu. I neosjetljivi proma-trač vidio bi da je vijest koju su obojica dobili teška i uznemirujuća.

Sin je prvi završio razgovor. U vatru je bacio još jednu cjepanicu. Potom još jednu. Više nije brinuo da će kom zagorjeti. Glasno je izgovorio da su desetorica uhićeni u gra-du. I nabrajao je redom njihova imena i prezimena, glasom davno naučene litanije. Otac se pridružio i krenuo u nagađanja. Bilo bi ih i više da nisu tamo gdje jesu. Uz Savu, uz svijeće i uz priče onih koji baš danas uređuju njihove grobove. Otac je spomenuo oraški džep, zajedništvo Bošnjaka i Hrvata, čudio se u nevjerici, prozivao pravdu i onoga koji to vidi odozgo vidi, i što je još gore, dopušta. Sin je kazao kako je znao da će biti tako. Dječak je prepoznao njihovu zabrinutost. Upitao ih je koliko moraš imati godina da bi s velikima pekao rakiju.

Na povratku prolazimo kroz grad. U centru nema nikoga. I granični prijelaz je pust. Carinici nam daju znak za prolaz. I njih je zakočila vijest. Ne zaustavljaju, ne provjera-vaju putnike. Plastična boca s novopečenom šljivom pleše po prtljažniku našeg auto-mobila. Prije deset godina moja je kći na ovom istom mjestu – kad su nam provjeravali putovnice – pitala je li Bosna ostala na nebu. Danas šuti. Možda razmišlja o onome o čemu su govorili rođaci oko kazana njezina pokojnog oca.

Na autocestu se spustila lagana magla. Stihovi ništa se strašno ne desi kad nebo zemlji oprosti javljaju se na nekoj od radiopostaja. Kome ponovno treba oprostiti Bo-sna, pitam se i – čim se magla malo podigla – stišćem gas. Na jednoj drugoj, državnoj, radiopostaji, ovjereni književni teoretičar ocjenjuje domaću književnost. Razočaran je i piscima i čitateljima. Sve mi je jasno, bisto. Ako nema ni prvih ni drugih, onda on može govoriti o sebi. I samo tako može biti važan i postati velikim. Dobro ga poznajem i opra-štam mu pod uvjetom da nije svjestan posljedica svojih rečenica. Bojim se da bi neke čitateljice – poslušavši znanstvenikov autoritativan bas – mogle odustati od odlaska u kvartovsku knjižnicu, da bi mogle nazvati dežurnu knjižničarku i reći joj da neće doći posuditi roman na koji su čekale tri mjeseca. Ako književnosti nema i ako i ona koja je ovdje nije dobra, kako onda u njoj možemo tražiti smislove svojih života? Ne želimo se ni prepoznavati u nečemu što je loše. Da nisam ranije stisnula papučicu, i da u autu nije i moja kći, krenula bih desnim stopalom prema dolje. Do kraja. Jer, ja jedva čekam doći u zagrebački stan i ponovno pročitati Andrićevu priču Kod kazana, jednu od onih najsnažnijih iz fratarskog ciklusa. Želim se iznova uvjeriti u snagu književnosti. Da bi je mogao napisati, Andrić je morao znati i kako se gazi po zemlji iz koje u istom luku izviruju nesreća, ljubav i mržnja, ali i može li se ikada nadoknaditi neispavanost natalo-žena u noćima pečenja rakije. Možda bi Andrićevi fratri i razumjeli zbog čega su po njih desetoricu došli baš u danu prije Svih svetih.

Priča Kod kazana Ive Andrića objavljena je prvi put 1930. godine. Ne znam ni sama koliko sam je puta pročitala. Na Kazanu sam naučila kako ne postoji dva ista čitanja jednog teksta. Željela sam, u danu u kojem me sudbina ponovno gurnula u dan velike povijesti, provjeriti može li se iznova drugačije čitati. I još dalje, može li mi Andrićev tekst ponuditi instrumente kojima ću lakše objasniti i prihvatiti dan koji je polako izmicao pre-


ma prvom u idućem mjesecu, dan koji će u povijesti zemlje koju smo tog predvečerja napustile, biti označen drukčijim slovima. Priča Kod kazana je dobar primjer pripovije-danja na međi dviju zbilja. Prva je prethodila tekstu i zaslužna je za njegovo nastajanje, a druga je uslijedila poslije napisanog teksta i bit će razumljiva samo – kao što smo već i zabilježili – kroz njegovo tumačenje.

U svim dosadašnjim čitanjima nisam se pozabavila slikom i značenjima samog kaza-na. Marko Krneta, fratar koji je najviše bio blizak narodu i narodskim poslovima, upucan je uz kazan. Ubio ga je Turčin Kezmo, naopak i zlovoljan čovjek. Još mamuran od sna i tople rakije, Kezmo je počeo kruniti ilovaču kojom je bio oblijepljen poklopac na kaza-nu. Sasušenu zemlju odbijao je komadić po komadić. Nije se osvrtao na fra Markove opomene i strahove da će odčepiti kazan i upropastiti toliki kom. Kezmo je nastavio mahati mašicama sve dok nije otparao svu zemlju s jedne strane (Zapišta para ispod poklopca, i u isti mah vrisnu fra Marko u kom je krv uzavrela). fra Marko isti čas uzima nagorjelu cjepanicu i kreće prema Kezmi. Kezmo izvadi malu pušku ispod pojasa i puca u fra Marka (Pogođen na razmak od pedlja, fratar se odjednom ispravi u svoj svojoj visini i mahnu dvaput onom glavnjom kao da nekom u daljini daje znak, pa odmah zatim pade svom težinom po kazanu koji je branio. Zaprašta vatra od prolivene džibre i poče da se gasi).

Bosna, zemlja u kojoj se zlo, o kojem su pisali i Andrić, i Mlakić, preplitko zakopava i koje može svakog trenutka – i u danu pred blagdan Svih svetih – izbiti na površinu, nije ništa drugo nego li nastavljeni kazan. Ložište se neprestano održava. Jedni su posve budni i održavaju vatru kako bi kom u kazanu ravnomjerno kuhao, a oni koji su završili sa smjenom – i čekaju svoju sljedeću šihtu – odmaraju polubudni. San im nije ni dubok, ni miran. Snovi su isprekidani i teški; baš onakvi kakvi posjećuju čeljad rođenu u zemlji koja je možda već i sama poželjela otići na nebo. Ilovača kojom se obljepljuje poklopac žuta je i masna, lako se hvata za đonove i najjasnije se vidi u danima kad se snijeg – koji je nakratko Bosnu prekrio mirom i čistoćom – počinje topiti. Ona se, na uzavrelom kotlu, lako suši, i lako puca. Pa ako oko čuvara kazana nije dovoljno budno, a ruke dovoljno spretne, para svakog trenutka može zapištati i opeći one koji su se kazanu previše približili. Jednako djeda kao i sina, kao i unuka. Nakratko se – pred zimu – sam kazan počinje zaboravljati. Vatra, otpala bosanska zemlja i ukuhali kom ublijede pred čašicom šljive kojom se liječi tuga i umiruje bol za onima koji su iza kapijice otišli prije vremena i preko reda. Našeg, ali ne i božjeg. A onda se ciklus počinje ponavljati. Poberu se šlji-ve, napuni kaca i iznova naloži kazan koji svakog trenutka, dirne li netko u zemlju koja spaja kotao i poklopac, može eksplodirati.

I tog dana s kazana po dvorištima Bosanske Posavine mašicama je parana zemlja. Hoće li ispečena šljiva biti dovoljno jaka da nagovori na zaborav, ne znaju čak ni oni koji su sljedećeg dana među međama Karaule poznate priče nadopunjavali novim tra-umatičnim detaljima. Uvijek iznova. Korak naprijed, okret, krug, korak unatrag. I gdje si bio, niđe, šta si radio ništa. Poravnato. Jednako i živim i mrtvima. A da bi se povijesni dan prihvatio, potrebno je ući u književnost. I pritom zatvoriti kapijicu pred onima koji prostor oko svog ja žele održati čistim od svake osjećajnosti, svakog prepoznavanja, svake pomisli da bi književnost mogla nekome biti istinski važna.


mr. sc. Matej ŠKARICA

Neiskorištene mogućnosti i potencijali kulturno-povijesnog nasljeđa ramskog krajaUvodKulturno-povijesne vrijednosti ramskog kraja nedovoljno su istražene, zapuštene, uni-štavane ljudskim nemarom, zubom vremena ili u ratnim sukobima koji Ramu nisu za-obilazili u proteklom stoljeću. Zasigurno, Rama posjeduje posebno kulturno-povijesno nasljeđe iz prošlosti koje do danas, nažalost, nije prepoznato, poglavito kao posebna prilika za razvoj potencijala koji bi mogli koristiti čitavoj društvenoj zajednici. Naravno, potrebna su ulaganja u daljnji rad na kulturnoj promidžbi, prepoznavanju, zaštiti i ure-đenju svih navedenih nalazišta, kao i konačno uvrštavanje istih u kulturno-turističku ponudu općine Prozor-Rama.

U ovom radu prikazani su primjeri nalazišta Gradac kod Ljubunaca, srednjovjekovne Prozorske kule i pripadajućeg okolnog područja Pograđe kao dva istaknuta primjera. Tu su i neka određena originalna istraživanja i otkrića na koje sam naišao, poput susta-va napajanja Prozorske kule vodom i dvora Gradac u Ljubuncima, koji je bio jedna od glavnih strateških točaka u srednjovjekovnoj Rami.

Ključne riječi: Rama, povijest, nasljeđe, Prozorska kula, Ljubunci, Gradac, srednjovje-kovlje, potencijali.

1. Nalazište Gradac u Ljubuncima – slučajno veliko otkrićeKulturno-povijesne vrijednosti ramski kraj ima, ali su nedovoljno istražene, uništene ljudskim nemarom ili u ne tako davnim ratnim sukobima. U selu Ljubunci, smješte-nom u istočnom dijelu Rame, nedaleko od gradića Prozora, nalazi se uzvišenje koje nosi ime Gradac. Na brdu Gradac danas mogu se naći urušene zidine, točnije ostaci građevnog materijala i pravilna gradnja u obliku suhozida s određenim lukovima.1 Na-lazište je otkriveno sasvim slučajno, tijekom hrvatsko-muslimanskog sukoba, 1993. godine. Tada su, kopajući rovove, vojnici naišli na podzemnu prostoriju i ulegnuća u zemlji. Sve do danas, ovom nalazištu nije bila posvećena pozornost koju zaslužuje,

1 Navodi obitelji Kolakušić iz Ljubunaca, Rama, kolovoz 2011.


a poražavajuća je činjenica kako je nedavno bilo na udaru nesavjesnih pojedinaca i tragača za blagom.

Na samome brdu Gradac, točnije na maloj zaravni ispod drvene kapelice novijeg da-tuma gradnje, nalaze se tako ostaci vrlo stare građevine zatrpane zemljom i kamenjem, djelomično obrasle u korov. Ispod zemlje vide se kameni lukovi, isklesani znalački i pomalo grubo, ali elementarno stilski. To su dva ili tri mala svoda visine oko dva metra (u vidljivom dijelu), pod kojima se naziru ostaci žbuke, naizgled blijedo-crvenkaste boje. Iznad lukova su kamene horizontalne linije, nalik na nosače greda. Ponovno iznad njih su tanje kamene ploče prekrivene zemljom.

Nakon kraćeg razgledavanja može se zaključiti kako se radi o višeslojnoj građevini koju tek treba dodatno istražiti. Zbog izloženosti vremenskim uvjetima, vrućini, ledu, vjetru, vodi, potrebno je zaštititi nalazište u vidu drvene ili metalne konstrukcije koja natkriva izloženi dio. Ovdje je moguće da se radi o određenom srednjovjekovnom utvr-đenju s pratećim bogato ukrašenim objektima, plemenitaškom dvoru, antičkoj vili ili nekom sakralnom objektu. To kroz daljnja stručna iskopavanja treba utvrditi.

Ono što se vidi jesu pravilno klesani, u nosivi luk složeni komadi kamena, stupovi i zidovi. Dosta kamena odbačeno je u stranu, na jednu manju gomilu, a dijelovi zida su srušeni kako je, po navodima mještana, nalazište nedavno bilo izloženo devastaciji. Na ovom mjestu dosad su pronađeni novčići iz antičkog doba – iz razdoblja prije Krista, ostaci keramike, pa čak i crijep koji možebitno podsjeća na rimski.

Valja napomenuti kako je još fra Jeronim Vladić u svome djelu Uspomene o Rami i ramskom franjevačkom samostanu, naveo da bi, u blizini sela Kute, trebali postoja-ti ostaci – …kakovog vlastelinskog dvora s tvrđavom.2 Vladić je izgleda nenamjerno pogrešno naveo na Kute umjesto na Ljubunce, iako su to susjedna sela, no njegova tvrdnja, nedvojbeno, ima veze s ovim novopronađenim lokalitetom za koji on tada nije znao. Barem ne u ovolikoj mjeri.

Sl. 1. Nalazište Gradac u Ljubuncima. Vidljivi dio kamenog zida i lukova. foto: M.Škarica, 2011.

2 VLADIĆ, Jeronim, Uspomene o Rami i ramskom franjevačkom samostanu, franjevački samostan Rama-Šćit, Rama, 2008.


Općenito, odmah se može zaključiti kako je ovo iznimno i posebno nalazište za Ramu, koje mora biti pažljivo istraženo i zaštićeno. Istovremeno, žalosno je i neodgovorno što nitko iz općine Prozor-Rama do danas nije učinio ništa kako bi se Gradac zaštitio od daljnjeg propadanja i raskopavanja. Nedvojbeno je kako se radi o vrijednom i bogatom nalazištu koje može samo donijeti korist Rami i njenim ljudima.

U Ljubuncima je i velika nekropola stećaka pored koje je smještena i lijepa novoobnovlje-na zavjetna kapelica. Odmah ispred kapelice nalazi se grob neimenovanog biskupa kojeg su, po narodnoj predaji, ubili neki turski svatovi. Samo skupište stećaka je, makadamskim putem, podijeljeno na dva dijela. Napravljeno je od većih i manjih kamenih blokova od kojih je dosta njih oštećeno ili pomaknuto s mjesta. Veličina pojedinih kamenih blokova isprva iznenađuje, no pomalo razočarava otkriće da na njima nema vidljivih i finijih ukrasa. Stećci su rađeni grubo, što svjedoči o siromaštvu tadašnjeg puka ili običajnosti življenja kod tadaš-njih kršćana, a koja se svjesno odriče raskoši. Tek dva se ističu oblikom od kojih je jedan u obliku kućice, a drugi na stranama ima isklesan okvir podijeljen na dva jednaka polja.

Sve ovo dokazuje koliko je ramska kulturna baština ugrožena te vapi za zaštitom. Time bi se dodatno oplemenio i obogatio život u Rami, omogućili daljnji promidžbeni i turistički potencijali, omogućilo dodatno obrazovanje novih mladih naraštaja u pogledu povijesti i kulture svoga kraja. S druge strane, zanimljivo je kako se isprepliće ratno i povijesno nasljeđe, a to je u BiH vrlo česta pojava.

2. Srednjovjekovna kula na uzvišenju iznad ProzoraSrednjovjekovna prometno-nadzorna utvrda s kraja 14. ili početka 15. stoljeća, pretr-pjela je dosta oštećenja kroz prošlost. Danas stoji kao nijemi svjedok nemirne i nasilne prošlosti prozorsko-ramskog kraja. Narod ovu građevinu zove još i Kula na Gradini, a naselje ispod kule zove se Pograđe (Podgrađe). U pojedinim povijesnim zapisima navodi se kao Kula Matije Korvina. Taj ugarsko-hrvatski kralj koji je vladao od 1458. do 1490., velike napore je poduzimao da bi suzbio sve učestalije i brojnije osmanlij-ske upade na širokom istočnom području (od Mađarske i Slavonije do Bosne, Huma i Dalmacije). Primjerice, u Povelji od 6. prosinca 1463. godine, kralj Matija Korvin dariva Vladislavu Vukčiću i njegovu sinu Balši, grad Veselu Stražu, s čitavom župom Uskoplje, te grad Prozor sa župom Rama.3 Vladislav je bio sin hercega Stipana Vukčića Kosa-če. Kao saveznik ugarsko-hrvatskog kralja, borio se protiv osmanlijske vojske sultana Mehmeda II., koja je prodrla u Hercegovinu nedugo nakon pada Bosne.

Što se tiče same utvrde koju je Vladislav dobio od kralja Matije Korvina za vojničke za-sluge, treba naglasiti kako su temelji te utvrde mnogo stariji, a u Korvinovo doba mogla je biti samo nadograđena ili dodatno utvrđena. No ona se tu jasno spominje sa župom Rama ili kao njeno upravno ili obrambeno središte. Već se ljeta 1366. spominje grad Prozor u župi Rami. Točnije, za vrijeme vladavine bosanskog bana Tvrtka u jednoj po-velji izdanoj vojvodi Vukcu Hrvatiniću, savezniku u borbi protiv ugarskog kralja Ludovika koji je krenuo s vojskom na Bosnu,4 navod je koji ukazuje na mjesto „…pod gradom Prozorom u Rame“.5 Samo po sebi, to je kratak, ali vrlo zanimljiv navod lokacije.

3 Usp. POPARIĆ, Bare, Tužna povijest zemlje Hercegove, Izdanje Matice hrvatske, Zagreb, 1942., str. 94-96.4 ŠIŠIĆ, ferdo, Vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić i njegovo doba 1350. – 1416., Naklada Hrvoje, Zagreb, 2004., str. 17.5 Usp. KLAIĆ, Nada, Srednjovjekovna Bosna, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1989., str. 308.


…

S druge strane, kada danas promatramo ovu utvrdu ili, bolje rečeno – njene ostatke, pri pažljivijem pogledu može se uočiti skoro savršen prirodni položaj i okoliš, koristan za dodatnu obranu od napadača. Skoro tri četvrtine okružja oko nje čini duboki klanac i strma udolina uz koju se gotovo nemoguće popeti. Graditelji su, očito, znali svoj posao u davna vremena, odabirući ovo izdvojeno i posebno mjesto za smještaj navedenog utvrđenja. Primjer je to promišljene i sustavne strategije vremena. Isto tako, kao manju, ali znatno utvrđenu te prirodno zaštićenu stratešku točku, zasigurno ju je bilo teško za-uzeti jer je imala i svoj neovisni sustav napajanja vodom pomoću – u zemlju ukopanih (skrivenih) glinenih cijevi.6 Voda je dolazila iz obližnjih visinskih područja, s druge strane usjeka. Taj jednostavan, ali ujedno i krajnje domišljat način, funkcionirao je na principu ‘’spojenih posuda’’ te je braniteljima nudio mogućnost održanja tjednima i mjesecima pod neprijateljskom opsadom.

Sl. 2. Pogled na srednjovjekovnu Prozorsku kulu s jugoistoka i njena oštećenja. foto: M. Škarica 2011.

6 Pripovijest članova obitelji Brizar s Paljika koji su, još šezdesetih godina prošlog stoljeća, prilikom obrađivanja zemlje, pronašli navedene glinene cijevi. Iste te cijevi poslije je, na daljnji pregled, odnio nepoznati stručnjak u Sarajevo, gdje su najvjerojatnije i ostale.


Naime, voda je plitko ukopanim glinenim cijevima pristizala braniteljima u kulu s obro-naka nasuprot – od gorskog mjesta Kolivret7 – gdje je bilo izvorište, udaljeno neka četiri kilometra. Moguće da je tadašnji kraljevski ili vojvodski namjesnik u Rami, naložio da se izvedu radovi koji će omogućiti opskrbu kule pitkom vodom i samim time, zahtjevnim zahvatom, načine od nje skoro pa neosvojivo mjesto. Kad su bile oblikovane i ispečene, cijevi su se potom spajale čineći cjevovod. Jedna cijev bi imala širi kraj, odnosno zglob, a druga – uža, lako je upadala u proširenje koje bi se potom dodatno izoliralo kudjeljom i zemljom kako voda ne bi obilnije istjecala. Potom bi se tako cijevi spajale od izvora pa sve do rezervoara, ukopavajući se radi krajnje zaštite u zemlju. Visinska razlika i izjed-načavanje tlaka dalje su ‘’radili svoje’’, omogućavajući svakoj budućoj posadi učinkovit i za održavanje minimalno zahtjevan sustav opskrbe vodom.

Kroz povijest su tako u oštećivanju kule sudjelovali i talijanski fašisti i to tijekom oku-pacije, 1942. godine. Tada su vježbovno svojim lakim topništvom gađali zidine. Tako-đer, kameni materijal od kojih je ista napravljena, koristili su za gradnju svojih bunkera i obrambenih pozicija oko grada kako bi se zaštitili od napada Titovih partizana. „I u Domovinskom ratu Kula na Gradini nije ostala pošteđena te su različita artiljerijska zrna znala udarati u nju ili oko nje“, navode Prozorani.

Iako predstavlja simbol grada, navedena utvrda je danas jako oštećena te kao takva doslovno vapi za zaštitom i obnovom. Iako su, u posljednje vrijeme, općinske vlasti i razni uredi dosta radili na unaprjeđenju kvalitete života u općini Prozor-Rama, sama općinska vlast učinila je malo na daljnjoj zaštiti ove srednjovjekovne građevine koja predstavlja svojevrsni simbol grada Prozora kao središta ramske regije. Posebno treba napomenuti kako općina dobiva dosta velika sredstva od JP Elektroprivreda HZHB, te bi stoga, dio sredstava, zasigurno trebala odvajati i za navedeno kulturno-povijesno nasljeđe.

3. Pojedina izdvojena nalazišta i mjesta u Rami– Nalazište Gradac kod Ljubunaca – ostaci utvrde i zidina na uzvišenju s nekropo-

lom stećaka, niže u selu.– Srednjovjekovna Prozorska kula i pripadno okolno područje Pograđe.– Izvor Didovača kod Uzdola, skupište stećaka Mašete i dolina Banjalučica sa sta-

rim riječnim prijelazom Kameni most, istočni dio Rame.– Druga nalazišta poput raštrkanih skupišta stećaka kod mjesta Lug, u dolini Rame.– Kamena Kraljeva stolica na Klečkoj stijeni, istočni dio Rame.

3.1. Mogućnosti zaštite i uređenja srednjovjekovnih nalazišta u Rami: – Zaštita spomenutih područja posebnim konstrukcijama poput ograda, natkrivnih

konstrukcija koje štite od padalina…;– Uređivanje rasvjete, ukrasnog osvjetljenja i prilaznih staza.– Postavljanje ploča s posebnim objašnjenjem za posjetitelje i turiste.– Upoznavanje javnosti i stručnih krugova putem medija: na internetskim portalima,

u tisku, u sklopu posebnih televizijskih emisija.

7 Kolivret ili Kolivrat, kako se ponegdje navodi, mala je visoravan smještena u središtu Gornjo-ramske doline. Visoravan je, jednim dijelom, dobro vidljiva s planinskog prijevoja Makljen na sjeveru.


– Organiziranje obrazovnih posjeta i ekskurzija za mlade, osnovnoškolce, sred-njoškolce i studente.

– Ostvarivanje suradnje i poziv istraživačkim skupinama s drugih Sveučilišta u BiH i Hrvatskoj. Primjerice: povjesničari, arheolozi, novinari sa Sveučilišta u Mostaru, Zagrebu, Splitu, Zadru i sl.

– Dodatno, u suradnji s općinskim vlastima, raditi na privlačenju novca od međuna-rodnih fondova za obnovu i zaštitu kulturne baštine.

– Suradnja s lokalnim stanovništvom i razvijanje svijesti o potrebi zaštite navedenih područja.

– Razne druge aktivnosti manjega opsega.

ZaključakRamski kraj, nedvojbeno, posjeduje zanimljive kulturno-povijesne vrijednosti iz prošlo-sti. One do danas, nažalost, nisu prepoznate kao posebna prilika, primjerice za razvoj kulturno-turističkih potencijala, a koji bi, kao dio opće ponude posjetiteljima, mogli biti korisni široj društvenoj zajednici. Danas, u vremenu opće gospodarske krize i nezapo-slenosti, treba razvijati i različite pomalo netipične gospodarske grane. Naravno, uz pre-duvjet ulaganja u daljnji rad i to na kulturnoj promidžbi, prepoznavanju, zaštiti i uređenju svih navedenih nalazišta, kao i konačnog uvrštavanja istih u kulturno-turističku ponudu općine Prozor-Rama.

Neosporno, važni su tu i odnosi s javnošću, kao i pažljiva razrada pristupa osjetljivim područjima. Ne smije se zaboraviti učinak negativnih ratnih događanja, kao i činjenica kako lokalno stanovništvo nerijetko zna biti vrlo osjetljivo na savjete izvana te uplitanje u njihovu svakodnevicu, makar se tu radilo i o dobronamjernoj stručnoj pomoći u vidu po-kretanja određenog projekta. To bi, u ovom slučaju, bilo prepoznavanje i zaštita kultur-ne baštine, određeni oblici međunarodnog ulaganja te razmjena iskustava i podataka općenito. Osim stručnih skupina, organizacija i društava, ne smije se nimalo zanemariti ni pojedinačna djelatnost – freelancerski i pojedinačni doprinos može biti iznenađujuće koristan u stvaranju pozitivnog javnog mišljenja8 oko ovakvih tema. Stoga, uz razradu plana istraživanja i pripreme za dugoročniju strategiju, važno je razumijevanje samog trenutka i praćenje rada svih zainteresiranih - postoje li uopće pogodni uvjeti za ovakvu specifičnu plansku djelatnost u istraživanju kao i općenito, prijateljski, ali odmjeren PR9* pristup, u komunikaciji s mjesnim stanovništvom i vlastima.

S druge strane, prema ramskom povijesnom nasljeđu i baštini, dugo vremena su se pojedinci i različite vlasti odnosile uglavnom loše, s vidljivim nemarom ili čak i krajnjom odbojnošću. Kako bi se to, ionako već uvelike okrnjeno nasljeđe hrvatskog naroda u ovom dijelu BiH, očuvalo te unaprijedila svijest pojedinaca o vlastitom podrijetlu, treba-lo bi prvotno utjecati na promjenu odnosa stanovništva i političkih prvaka prema istom tom nasljeđu, ponajviše kroz obrazovanje i zdravu suradnju, a potom biti spreman na ulaganje i određenih sredstava - kako je primjerice gore u prijedlogu navedeno. Osim što je to pitanje očuvanja kulture, tradicije, naslijeđa i okoline, to je doista pitanje osob-nog identiteta, časti kao i poštovanja prema nasljeđu naših predaka!

8 Usp., TOMIĆ, Zoran, Odnosi s javnošću – teorija i praksa, Synopsis, Zagreb – Sarajevo, 2008., str. 84. i 85.9 * eng. Public relations – hrv. Odnosi s javnošću


Literatura:1. KLAIĆ, Nada, Srednjovjekovna Bosna, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1989.2. POPARIĆ, Bare, Tužna povijest zemlje Hercegove, Izdanje Matice hrvatske, Zagreb,

1942.3. ŠIŠIĆ, ferdo, Vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić i njegovo doba 1350.-1416., Naklada

Hrvoje, Zagreb, 2004.4. VLADIĆ, Jeronim, Uspomene o Rami i ramskom franjevačkom samostanu, franje-

vački samostan Rama-Šćit, Rama, 2008.5. TOMIĆ, Zoran, Odnosi s javnošću – teorija i praksa, Synopsis, Zagreb - Sarajevo,

2008.6. ŠKARICA, Matej, «Ramska kulturna baština izložena je propadanju», u: Večernji list

BiH, kolovoz 2011.


čitaonica

Luciano LUKŠIĆUmirovljeni profesor filozofije, XV. gimnazija, [email protected]

Logos, um i grad(Razmišljanja uz dvije knjige Predraga Fincija)

SažetakOvim radom, a tragom misli Predraga fincija iznesenih u knjigama O kolodvoru i put-niku i Kratka, a tužna povijest uma, nastojim istaknuti bitnu međuovisnost povijesne i društvene uvjetovanosti uma te povijesti grada i inherentne mu strukture – od grčke mitologije do suvremene filozofije, a kroz prizmu Aristotelova određenja čovjeka kao zoon logon ehon i zoon politikon.

Istovremeno, dok čovjek teži za racionalnom spoznajom radi umnog uređenja svog života, on je ograničen prirodnom ovisnošću svoga uma o tijelu određenom porivima, osjetilnošću, afektivnošću i strastima, od kojih se um rijetko i teško uspijeva ograditi.

Ključne riječium, grad, logos, zoon logon ehon, zoon politikon, putovanje, emocije

I

U ovom tekstu je riječ o dvije nove knjige Predraga fincija. Prva je O kolodvoru i putniku (Rabic, Sarajevo 2015.), a druga Kratka, a tužna povijest uma (Rabic, Sarajevo 2016.). Ove su knjige pisane za one kojima je stalo do promišljanja, do razgovora s misliocem, do sumišljenja, do novih spoznaja, do intelektualnog izazova, do suočavanja s grani-com, do prelaska prijeko, u neizvjesnost novoga pitanja. filozof ne odgovara na pitanja, on ih postavlja.

Jer dok čitate te knjige, imate osjećaj da je autor tu, pokraj vas, da s njim raspravljate o svim tim otvorenim pitanjima, ravnopravno. Autor vas ne obeshrabruje svojim en-ciklopedijskim znanjem i akribičnom analizom najznačajnijih filozofema, već naprotiv, uvodi u njihovo razumijevanje jasnim izlaganjem problema. Qui bene distinguit, bene docet, smatrali su stari Latini, po čemu Predrag finci ne samo dubinom svojim misli,


nego svojim istančano poetičnim i ironičnim, ali uvijek elegantnim stilom, spada u same vrhunce filozofijskih pisaca.

No, te dvije knjige neću razmatrati odvojeno, sukcesivno, već ću naglasak staviti na Kratku, a tužnu povijest uma, te povlačiti bitne paralele i analogije, s knjigom O kolod-voru i putniku, jer su razvoj uma i njegova povijest u potpunosti isprepleteni razvojem grada, o čemu je riječ u potonjoj.

II

Italo Calvino knjigu Ako jedne zimske noći neki putnik započinje opisom jednog ko-lodvora i nekog putnika za kojega se ne zna – odlazi li ili čeka nekoga. Calvino nam ukazuje na ograničenost naših spoznajnih mogućnosti, o kojima je, između ostalog, riječ u drugoj knjizi.

Na kolodvoru započinju i završavaju putovanja. Svaka knjiga je, kao i ljudski život, svojevrsno putovanje. Svi smo mi putnici – od rađaonice do groblja. O tome riječ u prvoj knjizi, dok druga ukazuje na to kako je čovjek to svoje povijesno putovanje nas-tojao ispuniti smislom.

No, kako je sve to započelo? Započelo je u praskozorju civilizacije, u vremenu prije povijesti, jer još nije bilo pisma, u vremenu kad je vladala usmena predaja, kad su priče (tj. mitovi) prenošene s koljena na koljeno, uvijek iznova prerađivane, dotjer-ivane, ukrašavane, interpretirane. Ti su mitovi, za koje Salustije kaže: “Ta se zbivanja nikada ne zbiše, već vazda jesu”1, najdublji i neizbrisivi korijeni europskog kulturnog identiteta.

U tome maglovitome, neodređenom, dugom i plodnom razdoblju grčke pretpovijes-ti, započinje naš autor svoju Priču o umu, o pameti, o mudrosti, ljudskoj i božanskoj2, te spominje redom: boginju mudrosti Atenu/Minervu, mit o Edipu, u kojemu Sfinga neznanje kažnjava okrutnom smrću, dok je znanje spasonosno; Apolonovo svetilište u Delfima, gdje proročica Pitija izgovara zagonetna, često proturječna, „pitijska“ proročanstva, zapravo Božje poruke, samim tim najumnije. I tu, zapravo, započinje priče o mudrosti, o ljudskome umu, jer je te nejasne, zagonetne božje riječi (logos) trebalo razriješiti, protumačiti. Kako kaže Heraklit: „Taj vrhovnik, čije ono vidište jest ono u Delfima, ni ne zbori ni ne krije, nego znamenuje“3. Onaj koji to znamenje zna pretvoriti u jasan i razumljiv izričaj jest mudrac, umnik, znalac. Tu tradiciju interpre-tacije Božje riječi (ali ne više Apolona čije je proročište zatvorio car Teodozije 381. AD, nakon što je kršćanstvo postalo službenom religijom Rimskoga Carstva) preuzima Crkva i drži da je to najviša umnost i mudrost, sve do današnjih dana. Upravo je to jedan od razloga lutanja uma od logičnog, racionalnog mišljenja prema nelogičnome, iracionalnome uvjerenju.

Jer, kako kaže naš autor: „…jednobožačke religije odbacuju grčki, poganski pojam logosa, jer takvoj misaonoj vjeri u logos, u uređenost kozmosa i svega postojećeg, nije potreban personalizirani, patrijarhalni Bog monoteizma.“4

To da čovjek nije samo umno, racionalno biće, već i prirodno, biologijsko, strast-veno, iracionalno, pa i bezumno biće, jasno je prikazano već u jednom od najstari-jih grčkih mitova, iz doba Minojske kulture, mitu o Minotauru. U njemu se, u svim njegovim verzijama, ponavlja prikaz čovjeka kao racionalnog bića koji projektira i kon-


struira jednu od najsloženijih građevina, geometrijski precizan Labirint koji će služiti u iracionalne svrhe, da očuva ono bezumno i zlo. U njemu je umna strana čovjeka podređena bezumnoj, u njemu se simbolički prikazuje čovjeka kao biće kojim uprav-ljaju bezumne emocije (eros, ljubav–mržnja, ljubomora, osvetoljubivost, strah), a ne um. Iracionalna strana čovjeka koja u grčkim tragedijama ima primarnu ulogu (kao u Eshilovoj trilogiji Orestija, u Euripidovim Bakanticama, u Sofoklovoj Antigoni), ima sporednu ulogu u gotovo svoj filozofiji sve do Schopenhauera koji je „dao prednost volji za životom nad umom, a time instinktu i osjećaju, dakle tijelu, koje uvjetuje ljud-sku umnost“5 i Nietzschea koji govori o „teroru uma“, koji potiskuje spontanost ins-tinkta, za što optužuje „bolesnog Sokrata“, s kojim “...započinje dekadencija i zalaz antičke filozofije“.6

finci u poglavlju Osjećaj, razumnost i refleksija naglašava: „...bićem mnogo češće rukovodi volja, želja, osjećaj ili instinkt, nego razum, koji je neka vrsta nadzornika i up-ravitelja ovim jakim, ponekad nepredvidivim i često dominantnim porivima. fiziološko podrijetlo naših sposobnosti i moći kaže da je Um, razbor, mišljenje, refleksija, mu-drost, filozofija – mozak, a da su osjećaji, afekti, strasti i svi čuvstveni doživljaji – srce.“7

Ta podvojenost između duše, sjedišta umnosti (res cogitans) i tijela obilježenog osjetilnošću, afektivnošću i niskim strastima (res extensa), ima središnju ulogu u Des-cartesovoj filozofiji. Vodeću ulogu ima duša koja misli (Cogito, ergo sum), u čijoj filo-zofiji finci prepoznaje utjecaj kršćanstva koje sve tjelesno smatra profanim, banalnim, prolaznim i moralno sumnjivim, dok je duša usmjerena prema duhovnom, vječnom i božanskom. I Spinoza naglašava snagu afekata (laetitia, tristitia i cupiditas) koji uprav-ljaju našima čuvstvima i strastima. Romantici pak emocijama daju važniju ulogu, jer se bez njih ne mogu spoznati „Bog, duša i sloboda“8, iako priznaju da se tim putem zapada u potpunu subjektivnost. Bergson revalorizira intuiciju (instinkt i simpatiju) čime se približava duhu pogubnog antiintelektualizma XX. stoljeća.

Prema freudu, utjecaj emocija na mišljenje i ponašanju je nemjerljiv. One upravljaju podsviješću i instinktima, one oslabljuju i ograničavaju moć uma. Instinkt je urođen, evolucijski obrambeni mehanizam i kao intuitivna težnja, prethodi umovanju. Um na-staje u kasnijem povijesnom antropološkom stadiju formiranja ljudskog bića kao i osobnog razvoja. Nije više sporno da su „instinkt, intuicija i afektivnost konstitutivni dio bića“9, dok se umu daje uloga nadzornika tih ljudskih svojstava. No, sva nam povijest ukazuje na ograničenu moć uma da nadzire strasti koje upravljaju egom. Svaki subjekt koji svoj egoistični interes, „od grabeži preko pohlepe do nasilnosti“10, nameće drugima, i koji svoje emocionalne stavove (moralne, religiozne, političke) uni-verzalizira da bi druge subjekte njima podvrgnuo, izaziva sukobe, ubitačne po sebe i po druge. fanatizam je uvijek negacija svakog logičkog i racionalnog mišljenja, jer on ljubav prema sebi i svom sustavu vrijednosti pretvara u mržnju prema drugima i drugačijima, o čemu, nažalost, svjedočimo gotovo svakodnevno. Značajke svakog fanatizma su: bezrezervna vjera, upornost, strast, agresivnost, koje mogu odvesti po-jedine polupismene „duše“, sljedbenike „alternativne duhovnosti“11, s opravdanjem da umnost ne može „s onu stranu realnog“12, u potpunu propast, a čitave kolektive koje podlegnu zavodljivoj politici populizma, koja podilazi „narodnim osjećajima“13, u dugotrajne krize i ratne klaonice.


III

– Priča o umu je oduvijek bila složena priča14 – piše finci. Od davnina „umnost uvijek stoji u vezi s autoritetom.“15, jer um bez autoriteta nije bogzna što, o čemu nam svjedoče tragične biografije mnogih umnih ljudi: Ta-les, Heraklit, Pitagora, sofisti, Sokrat, Platon, Bruno, Galileo, Descartes, Spinoza, Kierkegaard, de Unamuno.

Međutim, filozofija naglasak stavlja na um, na težnju za spoznavanjem, jer „filozofska moć je pak moć argumenata, uvjerljivosti, zajedničkog, općeg.“16 Već time filozofija do-lazi u sukob s vladajućim političkim autoritetima iz zamka/dvora i onim vjerskim iz hra-ma, jer umjesto moći argumenta, oni rabe argument moći. filozofija pak ne objavljuje apsolutnu istinu, niti je nekritički brani od drugačije istine. Povijest filozofije je, zapravo, povijest kritičkog mišljenja, jer je kritički um protivnik svakog dogmatizma, sve dovodi u pitanje, pa i samoga sebe. Umnost je ono što pripada praktičnom i teorijskom umu, ima prosvjetiteljsku i teleološku funkciju. Ono što utemeljuje ljudske vrijednosti.

Razvoj uma je nerazdvojivo vezan uz razvoj grčke filozofije posebno u pojmovima nusa (razum, duša, ljudski ili božanski duh) i logosa. Pojam logosa je iz grčkog prešao u brojne europske jezike u pojmovima logike, logičkog mišljenja, kao i u imenima raznih znanosti. „Logos je mjera stvari, Riječ i Um; logos je govor, misao, pojam; logos je red, zakon i norma.“...“Logos je svijest, mišljenje, umnost, „duša“, duhovnost.“17

Već se u Platonovoj filozofiji istinito, dobro i lijepo stavljaju u neraskidiv odnos, i otada je umnost, jer zna ono opće, svojevrsni zakonodavac moralnog djelovanja, što će mno-ge filozofe navesti na idealističko izjednačavanje umnoga s etičnim.

Poznato je da Aristotel čovjeka određuje kao racionalnu životinju (zoon logon echon, animal rationale) i kao zoon politikon. No, tu počinju mnogi nesporazumi u vezi čovjeka i njegova uma, jer se zaboravlja da Aristotel ne smatra da svi ljudi jednako raspolažu logo-som, tj. razumom, kao što svi ljudi po prirodi imaju vid, no ima i slijepaca, imaju sluh, no ima i gluhih, imaju glas, ali nemaju svi glas tenora ili soprana, već ima i onih koji ne znaju i ne mogu pjevati. Isto je tako s razumom, imaju ga samo potencijalno, ali ne i aktualno. Stoga, kad Aristotel kaže: „Svi ljudi teže znanju po naravi.“18, ne znači da će svi postati nobelovcima, već da će se u zamišljenoj hijerarhiji znanja podići do određene razine spoznaje, na primjer do iskustva pojedinačnog, da nešto jest, ali ne i do spoznaje onog općeg, uzroka zašto nešto jest, u skladu s njihovim umnim sposobnostima i društveno-povijesnoj sredini u kojoj žive. Što naglašava i finci tvrdnjom da je „čovjek ono što jest kao racionalno i političko biće u društvu, u kome se potvrđuje njegova racionalnost, nje-govo političko biće, a u to je uključen i moralni aspekt bića, sve što je njegova ljudskost“.19

IV

Prema Aristotelu, čovjek postaje čovjekom tek u polisu, tek po njegovom političkom etosu, gdje njegov praktički um dolazi do izražaja, jer je u međuovisnosti s drugim lju-dima, s kojima sudjeluje u diobi rada koja jedino u polisu omogućuje razvoj teorijskog uma i teorijskog života, kao i zajedničko odlučivanje radi boljitka života sugrađana, vođeno umnošću onih koji „čuju logos“.


I tu uvodim fincijevu knjigu O kolodvoru i putniku, u kojoj je riječ o gradu, koji, iako nije polis, ima mnoge sličnosti s njom (polis je imenica ženskog roda). Jedino u gradu se može razvijati subjektivni um u neposrednom kontaktu s objektiviranim umom u školi, čitaonici, biblioteci, knjižari, muzeju, galeriji, kazalištu, kinu. Sve su te obrazovne, kulturne i umjetničke institucije ono po čemu se život u gradu bitno razlikuje od života na selu, za koji već Aristotel tvrdi da u njemu čovjek ne može postati ni zoon logon ehon ni zoon politikon. Na selu vladaju bitno drugačiji, ograničeni odnosi, ovisni o prirodnim nepodopštinama, krvnom srodstvu i strogoj patrijarhalnoj tradiciji. Onaj kome ne treba zajednički život s drugim ljudima, taj je „ili zvijer ili bog.“20, tvrdi Aristotel. Sarajevo i njegovi stanovnici su to krvoločno mahnitanje zvijeri s planina, osjetili na vlastitoj koži. Jer osim ljudi, s brda su namjerno uništavane upravo gradske kulturne, obrazovne i umjetničke institucije. Od prosvjetiteljstva se vjerovalo u razum, postojalo je povjerenje u razvoj ljudskih potencijala, u odvajanje čovjeka od bezumnog životinjskog svijeta, a tako su „govorili pred početak rata i moji sugrađani“: „Prevladat će razum.“21 ALI NIJE! „Granata jedan dan ubi preko stotinu ljudi. Neke sam dobro poznavao.“22, svjedoči finci.

U gradu se čovjek, kroz sve njegove institucije, mnogostruko socijalizira i u potpunosti se s njim poistovjećuje, tako da su imena mnogih autora neraskidivo povezana s gradom u kojem su živjeli i djelovali: Sokrat s Atenom, Machiavelli s firencom, Kant s Königs-bergom, Dostojevski s Petrogradom, Dickens s Londonom, Proust s Parizom, freud s Bečom, Joyce s Dublinom, Kafka s Pragom, Šantić s Mostarom, Krleža sa Zagrebom...

Ta se identifikacija zbiva kroz obostranu komunikaciju, jer „grad je komunikacija“23 koja se zbiva i na njegovim javnim prostorima – na ulici, na trgu, u parku, na tržnici. Jedino u gradu čovjek može postati odgovoran zoon politikon zahvaljujući tome što mu se potencijalni um pretvara u aktualni, gdje se dinamis svojstva logon ehon pretvara u energiju, odnosno entelehiju, um po sebi izlazi iz sebe u svoju drugotnost i postaje um po sebi i za sebe. Time smo od Aristotela preskočili do Hegela. A to je jedno neizvjesno putovanje, jedna Odiseja, od kolodvora do kolodvora, od grada do grada, od luke do luke, „od mora do mora“24. Od Troje do Ithake. Od Atlantide do Utopije. To je stvarni i virtualni prostor našega intelektualnog i emocionalnog putovanja, našeg sazrijevanja, fenomenologija našega duha.

No, sva ta mjesta, svi ti gradovi, postaju nama bitni tek u refleksiji o njima. U toj re-fleksiji, kaže finci, „mora biti uključena apercepcija, shvaćanje, dovođenje do svijesti u kome Ja prati ovo transcendentalno jedinstvo svijesti...U mišljenju je uvijek osob-no.“25 I tako čitajući fincijeva prisjećanja i razmišljanja, u našu svijest izranjaju emocije, zaboravljeni događaji, školski učitelji, susjedi, prijatelji, ljubavi, uspjesi i neuspjesi, dani sreće i dani tuge. Čitajući fincija, otkrivamo sebe; paralelno s njegovom pričom, raz-vija se i naša. Jednu knjigu čitamo, a druga se pojavljuje u mislima, kao prisjećanja na Madeleine u Prousta.

V

Vratimo se povijesti uma, koja, nakon Aristotela, shvaća um kao metafizičko, sup-stancijalno određenje čovjeka, a ne kao povijesno i društveno ovisna osobina, kao što nema „ni svijesti o različitim vrstama umnosti, koje se razlikuju u svojim načinima


odnošenja prema mišljenom, u zahvaćanjima problema kojim se bave, u svojim moral-nim držanjima i interesima.“26 Time što se um odnosi prema svojoj vlastitoj praksi i samom sebi, on postaje kritički um.“27

Tako dolazimo do Kantove Kritike čistog uma, Kritike praktičkog uma te Kritike ra-sudne snage. Ljudski um, prema Kantu, ima sudbinu da ga uznemiruju pitanja koja ne može odbiti, ali na koja ne zna odgovoriti, jer nadilaze njegove moći. Kant pokazuje da je um ograničen kao znanje, kao htijenje i kao osjećanje, ali ni on ne smatra da je um povijesno i egzistencijalno uvjetovan um.

Hegel će o umu reći: „Što je umno, to je zbiljsko, a što je zbiljsko, to je umno“28, jer umno u svojoj zbiljnosti stupa u izvanjsku egzistenciju gdje se javlja u beskrajnom bo-gatstvu oblika.

Um se pojavljuje kao: teorijski, praktički, djelatni/poietički, funkcionalni, tehnološki, instrumentalni, stvaralački, destruktivni, pasivni, i o svim tim aspektima uma ispisane su biblioteke knjiga.

Prema suvremenoj filozofiji, kaže finci, „um može biti pomračen, razoren, ciničan, zarobljen itd., ali je uvijek Um, a kada se otarasi svojih društveno uvjetovanih atributa, svojih okova, svojih zlouporaba, opet će biti ono što jest – Um. Božanski, a ljudski um.“29

Dok je Parmenid tvrdio da su mišljenje i bitak jedno te isto, a Spinoza da su „Red i veza ideja isti kao i red i veza stvari“30, danas se mišljenje odvaja od bitka, ono „napušta svoj predmet i cjelinu mišljenog (bitak), prepušta se dnevnoj koristi i ne haje za duhovno. U tome vidim osnovni simptom duhovne krize i trijumf antiintelektualizma, tiho uzmicanje umnosti i otuđenje bića od njegove vlastite bîti, čime se priprema njegova bezbrižna, a sigurna propast.“31

Da bi se to spriječilo, potrebno je odrediti što je umno i zatim djelovati u skladu s tim: “Umno je najprije ono što može biti, na primjeren način, artikulirano u jeziku, dakle ono što ima logičku zasnovanost i može u mediju jezika podastrijeti potrebnu argumentaciju u obrazloženju svojih sudova; umno je ono što doprinosi ljudskom biću (pragmatični aspekt); umno je ono što je dobro i ispravno (moralni i etički aspekt); umno je ono što je prinos kulturi i civilizaciji (tehnički i stvaralački aspekt); umno je ono što mu otvara nove spoznaje i samo jest spoznaja (epistemološki aspekt); i napokon – umno je ono što otvara uvid u činiti i biti bića, u shvaćanje i unaprjeđenje vlastite egzistencije i razu-mijevanje onoga što jest (egzistencijalni i potom ontološki aspekt); umno je, dakle, ono što ulazi u cjelokupni pojedinačni i društveni život (ideološki aspekt).“32

Ove dvije fincijeve knjige, O kolodvoru i putniku i Kratka, a tužna povijest uma, napi-sane su u nadi da je, unatoč svemu, moguć jedan humaniji svijet, svijet u kojemu će stvaralačke ideje i etika humanizma postati životna stvarnost, a sam svijet uman.

Bilješke

1 Salustie: „Περὶ θεῶν καὶ κόσμου“, „O bogovima i svijetu“2 „Kratka, a tužna povijest uma“, str.7, (ubuduće K.)3 Heraklit, fr. 93, citirano prema Branko Despot: filozofski dnevnik (1978-1982), str. 103, Centar za kul-turnu djelatnost, Zagreb, 1982.4 K. 295 K. 666 Nietzsche: Sumrak idola, paragrafi 1-11


7 K. 938 K. 979 K. 9810 K. 10811 K. 10012 K. 10613 K. 10014 K. 1515 K. 1716 K. 2317 K. 2918 Aristotel: Metafizika, 980 a, SNL, Zagreb, 1988. u prijevodu Tomislava Ladana19 K. 3220 Aristotel: Politika, 1253 a 29, SNL, Zagreb, 1988.21 K 5122 „O kolodvoru i putniku“,89, (ubuduće Kp)23 Kp 3124 Ivo Andrić, Prokleta avlija, Mladost, Zagreb, 1963. str. 3225 Kp 2426 K 6827 K 6928 G. W. f. Hegel, Osnovne crte filozofije prava, preveo Danko Grlić, Sarajevo 1964. str.1629 K 7330 Spinoza, Etika, prevela Ksenija Atanasijević, Beograd 1977., II, postavka 731 K 74-7532 K 188

Logos, Reason and City

Abstract In this paper, following the thought of Predrag finci given in his books O kolodvoru i putniku (On Railway Station and Traveller) i Kratka, a tužna povijest uma (Short, yet Sad, History of Reason), I am trying to stress the essential interdependence between the historical and social conditioning of reason with the history and the inherent structure of the city – from Greek mythology to the contemporary philosophy – through the prism of Aristotle’s definition of man as zoon logon ehon and zoon politikon.

Simultaneously with this urge for rational knowledge, in order to found one’s life on rational basis, human being is restricted with the reason’s natural dependence on body, being subdued to its instincts, emotions, affects, passions; from which reason rarely and hardly succeed in fencing itself from it.

Key wordsreason, city, logos, zoon logon ehon, zoon politikon, journey, emotions


Ivan SIVRIĆ

O mnogim je pojavama riječMiljenko Stojić, Podno križa, Matica hrvatska, Čitluk – Vrgorac, 2015.

Nova knjiga fra Miljenka Stojića jedna je u nizu njegovih ostvarenja koje se nude čita-teljstvu na prosudbu i uporabu. Tako smo i mi, koji knjigu imamo pred sobom, pozvani prihvatiti je kao korisnu za našu osobnu orijentaciju ili je ostaviti sa strane dok se »stvari malo ne slegnu«. Tko je pratio spisateljski rad autora, zacijelo ga je zapazio kao anga-žirana pisca, ali i čovjeka koji, iskreno i dosljedno, slijedi vlastita načela, kako u pisanju, tako i u praktičnom životu.

Pred nama je knjiga kolumni objavljenih na portalu hrsvijet.net u razdoblju od prosin-ca 2012. do siječnja 2014. I ovdje se, kao i u ranijim knjigama, prati aktualitet vremena svojstveno recepciji autora, dakle, na način kako to zahtijeva autorov književni dar i moralni kodeks.

Sam naslov knjige je znakovit. Lijepo je oslikana pozicija suvremenoga umjetnika koji još nije zaveden suvremenim umjetničkim strujanjima i koji još nastoji dosegnuti istinu, dobro i lijepo. Takav stav slijedi primjer sv. Ivana koji je jedini ostao podno križa na Kal-variji, kad su se svi razbježali. Čini se kako je Stojić jedan od rijetkih sljedbenika svoga učitelja koji nije pobjegao od svoje ljudske zadaće.

Čitatelj će vjerojatno knjigu čitati u odvojenim vremenskim razdobljima, na što će ga poticati različiti naslovi, jer je knjiga složena od mnoštva tema, prema tome kako se što događalo u razdoblju o kojemu se piše. Stoga u ovome prikazu, upravo zbog te različitosti tema i sadržaja članaka, nećemo ih nabrajati jer bi to bilo nesvrsishodno, s jedne strane i, s druge, ako bismo se, kojim slučajem, opredijelili za takav pristup, suviše bismo opteretili čitatelja pa se on, možda, ne bi ni snašao u toj teško prohodnoj šumi. Čak se i u jednome članku pojavljuje više tema, jer, forma članka je kolumna koja zapravo teži biti paradigmom javnom mišljenju. To je ta »hitra ponuda stava« o određe-nom događaju, stanju ili zbivanju. Kad smo već kod te vrste nesamostalne promjenljive vrste riječi (glagola), moramo biti načisto što podrazumijevamo pod: radnjom, stanjem, događanjem i zbivanjem. O radnji nećemo dvojiti, jer ona znači da mi svjesno i voljno utječemo, odnosno ostvarujemo nešto, dok stanje može biti aktivno i pasivno i s utje-cajem ili bez utjecaja naše volje na ono o čemu je riječ. Kad je riječ o nekom događaju, trebamo znati da se on veže za vrijeme i mjesto i uvijek je pojedinačan, a zbivanje je ono ukupno događanje u društvu i teško mu je odrediti izvršitelja.


Stojić nam, dakle, nudi prosudbu činjenja određenih kolektivnih i individualnih su-bjekata, nudi nam slike stanja u našemu okruženju, opisuje događaje koji nas zatiču i katkada zaprepašćuju, predstavlja zbivanja koja izmiču našemu utjecaju na njih. Autor nas suočava i s posljedicama koje nam se svakodnevno razbijaju o glavu, bili mi svjesni njihova uzroka ili ne.

O ovoj su knjizi već pisali afirmirani autori na sebi svojstven način, i sažeto i opširno. Recimo, Pero Pavlović ističe u svome prikazu Stojićev stav o jugokomunizmu u kojemu je slobodu riječi uživala povlaštena ili odabrana elita. Osobno bih dodao sve dok su tu slo-bodu koristili u skladu s interesima postojećega sustava. Drugi su svoju slobodu skupo plaćali, katkada i vlastitim životom. Danas je sloboda riječi, čini se, svima dana, ali neki, kako bi rekao Stojić, zasjedoše na odgovorna mjesta, manjina su, ali od njih nikako doći na red. Pavlović je tu prepoznao autorovu ulogu i važnost kao javno svjedočenje o tome da: »Više vrijedi jedna istinska riječ, nego stotine slatkorječivih obmana i laži«.

O autoru je fabijan Lovrić također izrekao svoj sud riječima da Stojić nije pratio jednu određenu temu i podređivao je svojim interesima. On je istaknuo da je svaka, aktualna tema s prizvukom ljudske tragedije, vrijedna da se o njoj dadne mišljenje, kao intelektu-alac i kao čovjek koji živi u svakovrsnoj vremenskoj mijeni.

Vinko Grubišić je sjajno uočio što je sadržaj Stojićeva zanimanja kada kaže kako vjerojatno nitko nije dodirnuo toliko tema svakidašnjeg života kao naš autor počevši od masovnog iseljavanja, preko uvođenja ćirilice u Vukovar, raznih oblika diktature ma-njine, prevelike brige za djecu onih koji ili nemaju svoje djece ili nad svojom djecom ne žele eksperimentirati, do kovača Novoga svjetskog poretka. Svaki će čitatelj lako moći vidjeti ono što je očito, a autor je to želio i reći te na to upozoriti kao npr. kako je »veliki humanist« Soroš rasipao novac šakom i kapom u sprječavanju Tuđmana u stvaranju neovisne Hrvatske, kako je na djelu masovno istrebljivanje kršćana u Siriji, a da nitko protiv toga ne diže svoj glas, kako je neshvatljivo mala zastupljenost kršćana u priopćajnim sredstvima, posebno na TV-u, u zemljama gdje kršćani čine, recimo, dvije trećine pučanstva, o kultu Tita i »jugonostalgiji«, itd. Zanimljivi su i svjetski akteri, čija djela ostavljaju posljedice na hrvatske (ne)prilike. O mnogim je pojavama tu riječ: o pokojnom predsjedniku Hugu Chavezu, koji se usudio nacionalizirati venezuelanska naftna polja; Riječ je i o glasovitoj tvrtki Monsant koja se bavi uzgojem GMO sjemenja i iz tog izvlači ogromne profite »jer kad stekneš nadzor nad sjemenom, stekao si nadzor nad čovjekom« (str. 125). Tu su i nekadašnji vođe maoističkih ili komunističkih stranaka pa i o Britancima ima riječi, kojima su se posebno Milanović i njegovi jugokomunisti nastojali uvući pod skut, itd.

Jedna je od tema knjige demaskiranje neistina vezanih za pitanja hrvatskog žrtvoslov-lja, odnosno stradanja hrvatskoga puka i njegovih duhovnih predstavnika u Drugome svjetskom ratu i poraću. Tu su i sva pitanja koja se tiču položaja hrvatskoga naroda u BiH, pitanja Europe koja je, u svome temelju, kršćanska (njezini su idejni začetnici istaknuti katolici: Konrad Adenauer, Robert Schuman i Alcide De Gasperi koji su se za-lagali za ujedinjenu Europu mira, solidarnosti i napretka) što danas nije ni blizu njezina pravoga temelja djelovanja. To motivira autora upitati se:

– Grade li to ljudi Zapada novi, suvremeni Babilon? Ono što se ne treba zaobići, ako se želi razumjeti Stojićevo pisanje, jest najprije nje-

gov odnos prema govoru u današnjoj uporabi, kao i prema zastrašujućoj zbilji. Autor


želi svojim intervencijama umanjiti utjecaj predrasuda i stereotipa koji su stvoreni u minulom sustavu, a i danas su obilno prisutni u svakidašnjoj komunikaciji. Današnji se prevlađujući sustav ocjenjuje kao totalitaran i malo tko se trudi razumjeti što to, ustvari, znači. Međutim, taj sustav svoju totalnost nameće u svim područjima društvenog života i personalnog funkcioniranja. To autor uočava i izravno upućuje čitatelja na drastične primjere kojima ilustrira stanje i zbivanje na domaćem terenu i svjetskim prostranstvima.

Jednostavno rečeno, Stojić je u ovoj knjizi aktualni povjesničar koji izvješćuje s lica mjesta, iskreno, otvoreno; on je, zapravo, povijesni reporter. Podsjetit će nas na ono što već znamo, ali će nam otkriti i mnoštvo bizarnih nastojanja, događanja i zbivanja za koje bismo željeli da ih nikada nije bilo. Za to je potrebna određena intelektualna i ljudska hrabrost. On je to mogao, jer nije opterećen sekularnim obzirima koji se, uglav-nom, vežu za društvenu karijeru, bilo da je ona politička ili statusna na nekome drugom polju. Neumorno šiba po onome što nema ljudskog opravdanja, poziva na oprez da se služimo vlastitim razumom i normalnom logikom. Zato se njegovi članci mogu čitati, razumjeti i prihvatiti kao dobra orijentacija u svakidašnjem životu.


Josip SANKO RABAR

Rekonstrukcija prolaznosti Ljubice BenovićRiječ je o osebujnoj zbirci poezije Ljubice Benović. Autorica piše: „Oduvijek postojao je i drugi svijet. On je nastajao kao slika postupno. Alterirao je postojećem.“ Njene su pjesme djelomično i otkrivanje drugog svijeta. Tako da se transcendentna onostranost objavljuje zgusnuto u slikama iz ništavila. U mladosti je čovjek ispunjen bitkom da bi mu od njega preostao ritam ništavila. Sje-ćanje, ipak, oživljava sliku iz mladosti. Nostalgija za mladosti i zavičajem. Dvosmislen povratak. Dobitak i gubitak. Pjesme su nabijene snagom (žestokim besmislom), gotovo hermetičnom simbolikom. A ipak je sve čitko, sigurno i često cinično, bez ljubavi. Prem-da je nerijetka ljubavna čežnja. Onostranost nebosklona je čvrsta. Dok piše, želi se osloboditi takva pisanja. Pjesnikinja je svjesna da se iza prividne hermetičnosti krije ispovijest. Kao da okrada samu sebe.Pjesme najčešće karakteriziraju neočekivane, začuđujuće i paradoksalne sintagme, glagoli, imenice i pridjevi; smisao ponekad vodi igra riječi, inventivnost mašte i ori-ginalnost neobičnog pridijevanja. Riječi i rečenice nalaze se u međusobnom sudaru različitog smisla. Ti su kontrasti ključni za ovu poeziju. Kao nizovi iznenađenja vođeni zaumnim značenjima. „Rekonstrukcija prolaznosti“, zbirka pjesama, broj stranica 283, urednik Ivan Lovre-nović, u izdanju sarajevsko-zagrebačkoga Synopsisa, sastoji se od 4 poglavlja – Sad metem ulicu, Izvan pjesama, Košljun i Oduvijek, a svako poglavlje ima zasebno orga-niziranu strukturu. Rekonstrukcija prolaznosti je i lajtmotiv (u značenju neprekidnosti i prisutnosti) i naslov nekoliko ciklusa koji se ciklički, kao vrijeme, pojavljuju u prirodnom ritmu.Značenje teksta počiva na strukturi. Kompozicija cjeline (logika kojom sastavnice i ko-dovi čine značenjsku cjelinu), način na koji su prisutne sastavnice (= znakovi), ostva-rujući uzajamne odnose, stvaraju jedinstveno značenje. U zbirci je bitan odnos prema vremenu, puno toga se ponavlja s malo drukčijim nijansama.Rekonstrukcija prolaznosti omogućava da sama prolaznost sugerira vječnost. Riječ je o imanenciji transcendencije. O prolaznosti koja postaje prozirna za onostrani smisao. Sama je napisala:


– Moj je život „pogled u kojem se taji vječnost. Ili još bolje, čežnja za vječnošću“. Pogled taji vječnost, stoga što je vječnost, sama po sebi, tajna. Do tajne se dolazi če-žnjom za vječnošću koja najviše što može učiniti to je da rekonstruira prolaznost. I u toj rekonstrukciji sjaji tajna. Dojmu kaotičnosti pridodaje i to što ponekad ne ponavlja samo riječi i rečenice, nego i naslove pjesama. Nisu sve sintagme i rečenice originalne i inventivne. Od elemenata koji su ponekad banalni, i ovosvjetski stvara ugođaj ono-stranosti. Ubacuje čak kratke narodne pjesme, stručne opise, opće fraze, citate, eseje i anegdote. Sve to potencira rekonstrukciju. To zajedno stvara stil u kojem su svi stilovi ujednačeni, prisutni i nadopunjujući, od pjesme u stihu, pjesme u prozi, eseja, do rime i haikua. Dominira dojam hermetičnosti i poetski nered.Unatoč tomu, parafrazira narodne pjesme kao okus prevladavane tradicije. Ubacuje čitave eseje, sjećanja, anegdote, filozofske misli ili komentar na televizijsku emisiju. Sofisticirano sjećanje na tužne i radosne trenutke u djetinjstvu. I banalna konstatacija ubačena na neobičan način, zazvuči u čudesnom suzvučju. Pjesme su, sadržajem i formom, vrlo različite, a ipak ostavljaju dojam stilske ujednačenosti. Zbunjujuća pse-udohermetična poezija ponekad je autorefleksija samog pisanja. Ironičnim obratom egzistencijalna pitanja ponekad mogu imati banalni izričaj kao poantu. Rijetko rimuje pjesmu; tek toliko da bude dosljedna u svojoj nedosljednosti.

Prirodne pojave simboliziraju složene i proturječne duševne pojave. Opjeva brige i du-ševne rane, čezne za rasvjetljenjem tih rana. Više pjesama nosi isti naslov – „Povijest hrvatske književnosti“, u kojima iznosi detalje koje ne sadrži ta povijest, kao anegdote pisaca i svoja sjećanja na djetinjstvo ili sudara krajolike. Nježna i nedostupna istina ima zaumnu slučajnost kao kozmičku kategoriju. Piše o licu koje nikad nije vidjela. Nevidljivi svijet očituje se pouzdano. Ponavlja se i tako svjedoči o neprolaznosti. Pjesnik je kip riječi koji strahuje, ne znajući što piše.

Same pojave pjevaju. Što je Bog šapnuo mačku? Kao da nikog nema/ Kao da je samo Bog. Blagost neba tako skida šešir. U ponekom času spojeno sve je. Tako otkriveno Božje nebo kao lice. Ponekad je zanese ushit Bogom. Ne spominje Krista, ali piše: Jedini On nebesa je primakao dolje.Promjene godišnjih doba okreću kotač Božji utkan neprimjetno u sve. Uglavnom su to neočekivane, nekonvencionalne i poetske molitve kojima se obraća Bogu. Mi dio smo zamisli Boga i sami sadržimo onostranost. Čovjek je slika Božja. Opjeva skrivenu astro-nomiju u starohrvatskim crkvicama. Obraća se Bogu koji je rasuo malene zvjezdice.

Pjesme su pune vrlo različitih motiva i sadržaja. Baš kao što je i život pun različitih mo-tiva i sadržaja. I formom se jako razlikuju. Izmjenjuju se kontinentalni i morski krajolici. Piše o turistima, o starcu, ropotarnici, moru, samovaru, pticama, odnosu čovjeka i rije-ke, putovanju autocestom, smrti, samoći pauka, svjetlu u oku, nemoći duge tužne kišne nedjelje, Imotskom, mjestima u Dalmaciji, Hercegovini i Bosni, dalmatinskim otocima, predromaničkim crkvicama, o lokacijama nekropola stećaka i drugim arheološkim na-lazištima, svojoj tuzi i patnji, svom djetinjstvu, životu na selu, veduti grada, o obalama,


moru, lađama, o strahu od mraka, pogledu kroz svoj prozor, životu seljaka, povezanosti boli i ljubavi, radosnom jutru, proljeću, bolesti, časnoj sestri pjevačici, jeseni, Andauto-niji, zmiji i zemlji.

Piše i o „Raspetljavanju (svojih) pjesama“: To nikome ne ide. Moglo bi se dijeliti u paketićima. I tko hoće, nek stoji u tom/ I upija. Tako se ohrabruje i puni jedna nježna duša drugom.


Nela ŽUPARIĆ

Rađanje staroga vremena Mato Nedić, Starinske priče, Zaklada Terra Tolis, Tolisa, 2016.

Može li se čovjek nečime opisati bolje, više i snažnije, nego svojim rodnim krajem čije putove poznaje kao brazde svojega dlana, obrise kuća kao dijelove savršene slagalice, a ljude kao prolazne igrače ustrajne u igri života? Vjerojatno ne može, jer utjecaj okoline na psihu čovjeka veoma je jak i ostavlja neizbrisiv trag prisutan tijekom cijeloga njego-vog života.

Oblikujući svoj opus zasnovan na neiscrpnome vrelu tema o rodnome kraju – ravnoj Posavini, koja je vječna pozornica različitim ljudima, vremenima, vjerama i pričama, a sama trajno nepomična roditeljica svega živoga, Mato Nedić vjerno zauzima svoj dio u šarenoj zbirci pisaca okrenutih rodnoj grudi. Kroz osam pripovjedaka koje se pretapaju jedna u drugu, različite u svojim temama i zbivanjima, a opet tako jednake, ukorijenjene u istome kraju i vremenu, autor svojim širokim no tečnim prepričavanjem, čitateljima približava neka starija, no teža vremena ovih prostora.

Cjelokupno zbivanje događaja sretnih i nesretnih junaka Nedićevih pripovjedaka od-vija se za vrijeme turske vladavine u Bosni, a prije dolaska Austrougarske Monarhije na vlast. Piščevo odlično i detaljno poznavanje društvenih okolnosti toga doba stvorilo je vjernu podlogu za ostvarenje motiva koji su uzrok mnogim zbivanjima, pa tako turski nameti i tlake, grubi odnosi prema seljacima, zahtijevanje trećine prihoda, dovode do pobuna i nezadovoljstva među seljacima (Buna), te težnjama da se sačuvaju unikatne vrijednosti predaka za neka bolja vremena (Sanduk) te tako spase od tuđih sila.

Snažna povezanost pisca s toliškim krajem, svime što on predstavlja, ne samo po-jedincu kao živome biću rođenjem vezanome za mjesto rođenja i odrastanja, nego njegovu značenju koje ima u povijesti cijele Bosne, zasigurno je posljedicom bogate ostavštine očitovane u najvećoj crkvi u Bosni, crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije na Raščici u Tolisi i prvoj pučkoj školi u BiH koju je osnovao fra Ilija Starčević, te domu prvoga ilirca u Bosni fra Martina Nedića koje je ovaj kraj u povijesti dao. Njihova utka-nost u Starinske priče ističe težnju za znanjem i pismenošću koji su temelj napretka.

Izmjenjujući elemente mašte i vjerodostojnih činjenica iz povijesti, Nedić, umijećem oblikovane riječi, ispisuje sudbine ljudi, nama danas drugačijih zbog svojih običaja i uvjerenja, ali istih zbog ljudskih osobina pripisanih svakome čovjeku: oholosti, umi-šljenosti, zavisti kao i mudrosti, znanju, ljubavi i skromnosti. Kroz osnovne interakcije likova, očit je zaključak da su ljudski osjećaji, brige, boli i veselja jednaki kod svih ljudi, neovisno o njihovoj vjeri, statusu, dobi ili pak vremenu u kojemu se nalaze.


No, ono što se, zasigurno, vrlo razlikuje od vremena koje nam je poznato i u kojemu živimo, jesu običaji i društvena pravila koja pojedincu ranije nisu ostavljala širok spektar mogućnosti u pogledu slobode. Otac je u kući taj čija je bila glavna riječ; roditelji su djeci dogovarali brakove pritom gledajući čije ime ima veću čast i obraz, ne obraćajući pozornost na pitanja ljubavi, spremnosti obveze ili pak drugih osjećaja. Stoga, zanimlji-ve priče se stvaraju tamo gdje nije sve med i mlijeko, pa tako nastaju junakinje poput Mare (Ljubavni kolopleti), koja sreću nalazi u zagrljaju muškarca koji nije njezine vjere, a time postaje ruglo sela, Ajše koja se nije predala naučenim normama i ostala potčinjena pred muškarcem (Otkrivanje), Magdalene koju je pobijedila njezina oholost, a dokrajčila zavist (Kuće), Anice koja je otišla korak dalje te promijenila vjeru u kojoj je odrasla zbog ljubavi (Prevjeravanje).

Ipak, jedan se motiv uzdiže iznad svega, sve pobjeđuje, i njega Nedić predstavlja kao iskon života iz kojega se sve rađa i nastaje, a to je motiv ljubavi.

,,Moglo bi se odrediti kao maštanje o nečemu nedostižnom i neuhvatljivom, nečemu nepoznatom, a kao kruh potrebnom, oduvijek željenom, a neodređenom – o ljubavi.‘‘ Pisac tu progovara o ljubavi kao duhovnoj hrani koja ne poznaje vrijeme, te tom pou-kom zaokružuje govor o težnjama svih ljudi – istinskoj sreći i spoznaji o samoostvarenju u ljubavi.


Mato NEDIĆ

Riječju zagrliti svjetoveStijepo Mijović Kočan, Čim umreš rodit ćeš se, Naklada Đuretić, Zagreb, 2016.

1.

Prirodno je da čovjek, u svojemu trajanju, često samome sebi postavlja pitanje o traj-nosti vlastitoga života, o prolaznosti kroz vrijeme, kroz svijet i život, i o neminovnome odlasku. U tome smislu ne treba iznenaditi ni naslov Čim umreš rodit ćeš se, kojim Sti-jepo Mijović Kočan, već s naslovnice, uvjereno umiruje čitatelja (valjda i samoga sebe), predajući mu nadu u novi život, u bezgraničnost rađanja i umiranja, u kruženje života koji je neuništiv.

Promišljajući o prolaznosti, pjesnik promišlja i o Bogu, stvoritelju života i svijeta. Na-suprot crkvenome Vjerovanju, pjesnik već na početku (Riječ unaprijed) donosi vlastito Vjerovanje, u kojemu, među ostalim, kaže: „Putova je bezbroj, mnogo više od vjerā, koliko god ih je.“ ili „Traženje Boga nikoga ne isključuje.“ Ili „Božju milost i suosjećanje – koliko ti je udijeljeno da ih imaš – širiš na sva živa bića. Još i dalje.“ Time se on očituje kao čovjek koji nadrasta dogmu, međutim, koji je spreman promisliti o svojemu položa-ju u svijetu, o svojemu odnosu spram Boga i spram čovjeka.

Zbirka ritmizirane proze Čim umreš rodit ćeš se, donosi duboka promišljanja jednoga pjesnika koji je već nakupio toliko životne mudrosti, iskustva i snage (Kočan je rođen 1940. godine) da se usuđuje promisliti o ključnim pitanjima života, već u početku svje-stan da se konačni odgovori, čak ni pjesničkom riječju, ne mogu dosegnuti, čak se ni poetskim svjetlom ne mogu osvijetliti, ali to ne znači da čovjek treba od svega dići ruke i da se treba prepustiti neradu; to, također, ne znači da pjesnik treba zaploviti u tamu, baš naprotiv, i ta ga spoznaja upućuje da svojim pjesničkim zrnima doprinese sveopćoj ogrlici znanja koju čovječanstvo već stoljećima izrađuje.

2.

Sveobuhvatnost pjesničkih poruka S. Mijovića Kočana ide za tim – čitatelja potaknuti na razmišljanje o iskonskim vrijednostima života. Zato pjesnik u svoj poetski iskaz kreće od samoga početka ljudskoga postojanja, od rođenja. Za njega ni to rođenje, kao ni trajanje koje nazivamo životom, a napose ni smrt, nisu tek činjenice koje je zabilježila administracija; pjesnik ih poetskim okom sagledava daleko šire:


I tako kad si se rodio nisi bio beba/ čim si izdahnuo gledao si pogledom jastreba toliko je bio bistar/ nisi bio ni-star a nikada dotad ni mlad/ od tada svako uvijek bilo je svako sad/ a svako sada uvijek/ nije to tek lijek dok duša jasno sja/gle je pa da pa da (Svako sada je uvijek)

Navedeni stihovi pokazuju kako pjesnik vidi život kao beskrajni vrtlog u kojemu se mi-ješaju smrt i rađanje, i rađanje i smrt, sve je isprepleteno, i u toj isprepletenosti sadržana je tajna postojanja. Zato on ne kaže da je novorođenče udahnulo, nego je izdahnulo (kao što izdahne čovjek koji umre); ono nije bilo ni staro, a nikada dotada ni mlado, ono je bilo ono, bilo je život, bilo je dijete od kojega će postati čovjek. Taj će čovjek rasti i odrasti, suočit će se s razornom prolaznošću, pitat će se i tragat će za odgovorima. Neće ih moći sam pronaći i pitat će druge i oni će mu odgovarati (ako znaju), i šutjet će (ako ne znaju). Opismenit će se i čitat će knjige, i u njima će tražiti znanje. I knjige će mu reći (ako nisu prazne), i knjige će šutjeti (ako su ih pisali njemaci). Čovjek će onda doći do Boga i pitat će Ga, ne samo iz radoznalosti, nego da bi se riješio nespokojstva koje ga muči. I Kočan zaključuje da će to biti ovako:

Tu gdje Bog je rekao laku noć već prošla je i ponoć a graja još traje/ od te silne graje nijedna Božja riječ se ne razaznaje/ budi Bog s nama no bolji bismo bili da je u nama (Tu Bog je rekao laku noć)

3.

Ako u životu ne dosegnemo istinu i ne upoznamo Boga, možda smo sami krivi, no pjesnik Kočan ne želi tražiti krivce – niti je tužitelj, niti sudac. On nudi riječ, i to pjesnič-ku, kojom dotiče istinu, koju uvija u stih da bi ju, kao dar, predao onome tko će taj stih znati pročitati, upiti ga u svoje biće, shvatiti ga i nositi kroz život. Svjestan je pjesnik da u današnjemu vremenu nije lako dosezati istine uvijene u stihove, pogotovu stoga što bi svatko htio biti pjesnik, ne potaknut umjetničkom potrebom, niti potrebom za stvara-njem, nego ponajprije taštinom. Kaže pjesnik:

(…) stihova je više od trenutaka više i od znanih nam milenija a njih više od oblutaka u zavičajnoj dragi/ rojevi pjesnika ovladavaju zametnutim prostorom (…) (Rojevi pjesnika)

Ipak, snaga riječi ima moć zagrliti svjetove, objediniti vremena, unijeti u duše radost. To ne može tek obična, svakodnevna riječ, ali može ona univerzalna, umjetnički obliko-vana, ona koja je uvezana u trajni vez, ona za kojom književnici tragaju. Kada ju nađu, oni ju dugo ljuljaju u svojim mislima, oni ju doje svojim željama, odgajaju i donose na svijet da bi zasvijetlila u svojoj izdašnosti, u svojoj trajnosti.

Promišljajući o snazi riječi, Kočan na jednome mjestu kaže:

U početku dakle bi lišaj ne riječ (Splet lišajeva na stećku)

Pjesnik se ovim stihom osvrće na Bibliju, na Ivanovo evanđelje. Međutim, uviđajući prolaznost, zabilježenu na kamenome stećku koji bi htio posvjedočiti o životu, pjesnik


priznaje da je i kamen prolazan, kao i život, da je, možda, prolazna i riječ, ali lišaj je trajan zato što uvijek iznova obuzima kamen koji bi trebao svjedočiti o životu koji je nekada postojao i koji je pod njime pokopan. Svjestan prolaznosti, pjesnik se upućuje u nadrealni plov da bi, ipak, dohvatio ono što iza svih nas ostaje, ono što živi, a to su plodovi tijela i plodovi duha, u pjesničkome životu prije svega – plodovi duha:

U ovomu ovdje životu upravo si spustio ruke s upravljača i auto klizi u pučinu/ ploviš nadzvučno kroza jata sardela i tuna iz naše uvale u oceanski tunel i dalje/ slike se na-tječu koja li će prije i svaka ti bljesak šalje kao na dalekòglednici u nekoj udaljenoj slici/ ali ti si ovdje i sada i gledaš sve iz bliza/ pored poredanoga niza svih i svojih predaka/ (Tako će i biti)

4.

Pjesnički glas S. Mijovića Kočana uvijen je u poetsko-proznu formu, u prozu koja je ri-tmizirana, često rimovana, u jezik koji je izdašan, u stil kojim se ovaj pjesnik smije dičiti. Njegova je riječ postala simbolom, oslobođena je pravopisne stege, zvuči kroz vrijeme koje mu je darovano da ga provede na ovome svijetu da bi zazvučala i kroz vremena u kojima ga neće biti, u kojima će ta riječ biti uspomena. Zbirka Čim umreš rodit ćeš se, svojevrsno je poetsko svođenje životnih računa. Njezini su umjetnički dosezi visoki, mi-saona protega široka, a pjesnički glas kojim je oblikovana jasan je, blistav i čist. Stijepo Mijović Kočan i ovom se knjigom, zasigurno, potvrdio vrsnim pjesnikom koji čitateljstvu uvijek nudi novi pogled na stvarnost koju živimo.


Matej ŠKARICA

Čitav život je borba za ostanak na životu…Nikola Šimić Tonin, Don Vojvoda, povijesni roman, Hrvatsko književno društvo Ogranak Zadar, Biblioteka Književno pero, Rijeka – Zadar 2016.

Čitav život je, borba za ostanak na životu… (M. Šk.)

Roman bosanskohercegovačkog i hrvatskog pisca Nikole Šimića Tonina zvučnog, go-tovo kazališno-operetnog naslova „Don Vojvoda“, povijesni je osvrt na zbivanja u Her-cegovini iz ustaničkih godina 1875. – 1878. Nakladnik je Hrvatsko književno društvo Ogranak Zadar, a urednik Žaklina Glibo. Djelo opisuje jedno kraće, ali za Hrvate Bosne i Hercegovine posebno važno razdoblje kojemu do danas nije posvećena dovoljna po-zornost, posebice kada se uzme u obzir činjenica da borba za slobodu i jednakoprav-nost hrvatskog naroda još nije završila. Vrijeme je to kada se siromašni i obespravljeni hercegovački kršćanski puk, pod vodstvom katoličkog svećenika don Ivana Musića, podigao na bunu protiv višestoljetnog turskog okupatora i izrabljivača. Ova priča mo-zaičnog karaktera s dosta zanimljivih opisa neretvanskih krajolika, različitih nesvaki-dašnjih ličnosti, narodnih običaja, kao i teških životnih uvjeta iz tog vremena, čitatelju na jedan informativno-sažet, gotovo reporterski način, donosi oslikane prilike u Donjoj Hercegovini, točnije krajevima Donje Neretve gdje je ustanak i započeo, opisujući zatim cijelim tijekom istog tog ustanka brojne nevolje ustanika (ustaša – izraz iz 19. stoljeća) i tamošnjeg hrvatsko-srpskog puka koji se, suživljen u grdnoj nevolji, pokušava riješiti već napuknutih carskih okova što su mu tako okrutno bivali nametnuti da su ga dovodili na egzistencijalni rub, kao pred provaliju snoviđenja.

Doista, opće okolnosti u Hercegovini i Bosni tijekom 19. stoljeća bile su takve da su se tamošnji kršćanski narodi nalazili u situaciji da između „dva zla“ biraju ono manje. Unatoč očiglednim pokazateljima slabljenja vojno-političke moći i brojnim reformama koje se odnose na ljudska prava i vjerske slobode, turska vlast u zapadnim provincija-ma poput Bosne i Hercegovine, bila je i dalje vrlo nehumana prema kršćanima, a tadaš-nje europske sile, među kojima je najbliža bila Austrougarska, gledale su u ovom dijelu Europe svoj geopolitički interes u kojemu se Hrvati, kao podanici Monarhije, mogu ili ne moraju uklopiti.


Razdoblje sredine, nastavno na drugu polovicu 19. stoljeća, općenito je burno, nemir-no, idealistički i romantičarski nastrojeno, na trenutke vrlo nasilno, pale se nove vatre za buduće nove ideologije – no ipak, s puno istinske čežnje za slobodom koja ima, po tko zna koji put, biti krvlju ostvarena. Istovremeno, vrijeme je to protkano velikim iščeki-vanjima pozitivnih socijalnih i političkih mijena s europskog Zapada (daljnje potaknutih famoznim Berlinskim kongresom kojim je dano „zeleno svjetlo“ za upad Austrougarske u nekadašnju najistureniju tursku provinciju ili pašaluk).

I premda Hercegovački ustanak (na drugim, srpskim stranama zvan i Nevesinjska puška) nije kod nas nova tema, mora se priznati kako se Nikola Šimić Tonin, kao autor novije generacije, u ovom djelu vrlo spretno probija kroz šumu podataka, manje pozna-tih činjenica i pojmova iz toga vremena, kada se, na našim nemirnim prostorima, budila i brusila nacionalna svijest. Šimić nam, zapravo, u jednom polaganom pa zatim ubr-zanom tempu, izlomljenom te oscilirajuće napetom zapletu, donosi „naramak“ kratkih opisa ljudskih sudbina, ali i nerazdvojivih sličica kamenite, ogoljene prirode – možemo reći – kako zemaljske, tako i ljudske naravnosti, a u ozbiljnim, pa tako i onim prate-ćim duhovitim zgodama, čak i onom slabije upućenom čitatelju (tako reći – „povijesno potkovanom“), podastire usput brojne strane pojmove kao što su šarenoliki turcizmi, silom prilika ili ponekad od milja uklopljeni u hrvatski jezik. Ujedno se autor dobro služi kontekstualnim opisima tog doba na Balkanu: vremenu zakašnjele industrijalizacije, nagriženih carističkih sustava, istočnjačkog postfeudalizma, zapadnjačkih neoimperi-jalističkih repova, a tu mu, donekle, poslužuju i prepiske stranih izvješća o kretanju turskih trupa, konzularne ili agentske korespondencije po pitanju položaja ustaničkih snaga, zapravo – analiza raznih vanjskih pogleda na značaj toga, naizgled minornog, regionalnog ustanka za ukupni odnos međunarodnih sila u Europi…

Ili kada pak autor donosi opis jadnog položaja izbjeglica smještenih po Dalmaciji, kao da nas vraća u ‚90. godine prošlog stoljeća sa svim onim flashbackovima dese-taka tisuća ojađenih hercegbosanskih izbjeglica, razbacanih po brojnim kampovima i naseljima susjedne Hrvatske. Treba naglasiti kako je, ujedno, autor dobar poznavatelj terena o kojima piše, a s njima i vrletnih područja zemlje Herceg-Bosne, što, zasigurno, doprinosi cjelokupnoj živopisnosti djela dajući mu istodobno jednu crtu koja nas drži u stalnom iščekivanju konačnog obračuna s nepravednom tiranskom vlašću i višesto-ljetnom vlastodržačkom strukturom, a te nepravde je u to doba bilo doista mnogo, pogotovo prema nemuslimanima.

Iskustvo života u nemirnoj bosanskohercegovačkoj sredini koja se do danas nije ri-ješila opterećenja raznih stranih strahovlada ili inozemnih eksperimentalnih političkih nasljeđa, vidljivo je u ovoj knjizi, a autor spretno spaja opise područja Hercegovine i Dalmacije, stvarajući raznovrsnu, ali dostojanstvenu kulisu za pozornicu na kojoj će se konačno odviti epska borba za narodnu (hrvatsku) slobodu. Nije to ni čudno kada uzmemo u obzir četiristogodišnju prisutnost jedne strane kulture u zemlji tri religije i običaja, zemlji isprepletenih, koliko i zavađenih sudbina, a to je, u konačnici, ta Bo-sna i Hercegovina, u svoj svojoj složenosti, bremenitosti, slatkoći i gorčini naslijeđa. A opet, koliko god nije za čuđenja, već za žaljenja sudbine pojedinca koji nastava tu istu neveliku pokrajinu u vremenu dugotrajnog odumiranja velikih carstava, sve vrvi nekom pritajenom začudnošću u kojoj se, s bezosjećajnom pustošćnošću globalističke mašine (hrv. stroj, u-stroj), hrve duh poštenog katoličko-slavenskog, ilirskog s duhom


kapitalističko-zapadnjačkog te onog surovog, balkansko-orijentalnog utjecaja, kojemu iracionalnost, intriga, urota pa i fantazija, nije nimalo strana pojava.

Roman „Don vojvoda“ čitatelju tako donosi jedan koliko blizak i gotovo prepoznat pristup – tkajući pripovjedno štivo na jedan, možda ne toliko uobičajen, ali zasigurno informativan i poučan način, s dosta kratkih opisa prirode, ljudskih portreta i običaja – tako i sasvim nov pogled na događaje od prije 140 godina. Ima u ovom rukopisu i onog Andrićevskog pristupa odabranoj temi (s njime i Araličinog) kroz opise naših naizgled pustošnih krajeva i grubih ljudi kojima se na licu te u duši, očitava svojevrsna gorda plemenitost isklesana s nebrojenim životnim nedaćama (jer životno iskustvo na vlastitoj koži najbolja je škola, ali i najteže nasljeđe koje čovjek može nosit sa sobom, kao putnu torbu), samo što se N. Šimić ovdje okrenuo poglavito Hercegovini i to onoj nizinskoj, Donjoj Neretvi, s potezom prema mitskom Istoku i moru; dakle jednom blago depresivnom, nostalgičnom i vjekovno posvećenom tlu na kojoj se „odjedared“ ovaj novi ljudski, proaustrougarski ustanak, u početku razvio kao stijeg nekoga novog doba, a kasnije pretvorio u nekakav „samo prividni mir“. Opisi zbivanja na mjestima jesu kratki i izlomljeni, ali nas, kao takvi, drže u svojevrsnoj stalnoj pozornosti i odgonetanju tipa „koji bi to bili ljudi, od čijih kuća i kako li će na kraju skončati?“, pogotovo kada pogle-damo opise brižnih kršćanskih svećenika (petrovaca i franjevaca), odlučnih hajdučkih vođa (jesu li sa sjevera i risovačkih strana, s duvanjske ravni, iz Posuškog polja..?) ili pak s druge strane njihovih neprijatelja – bisnih Turaka, lukavih mostarskih begova i proračunatih kapetana stolačkih, zatečenih iznenadnom drskošću buntovnog bosono-gog seljaštva i njihovijeh otacza…

Ne manjka u knjizi ni prigodnih slika akcijskih događaja poput okršaja između haj-dučkih družina i turskih patrola negdje na putu ili pored rijeke, u sivim klancima ili po šumama herceg-bosanskim, tako da roman posjeduje i jedan isprekidan, ali privlačan akcijski tijek, nešto poput western romana u kojima se sve odvija brzo, prebrzo – u bljesku metala sablje krivošije, prasku baruta iz puške kremenjače, šištanju topovske kugle kroz zrak, sjaju ustaničko-hajdučkog oka dok traži osvetu za popaljeno selo, dom, krivca za glad i bijedu ili samo neku usputnu „nevinu“ žrtvu da na njoj iskali svoj nakupljeni pobunjenički bijes.

Sam po sebi, glavni lik Ivana Musića, koji izranja u nemirnim vodama romana kako to prilike dopuštaju, zanimljiv je spoj svećenika i ratnika, poput davnih vitezova templara iz srednjevjekovnih vremena, kada su mač i krunica bili bliski suputnici hodočasnicima prema raznim Jeruzalemima Istoka, u biti – prema duhovnom putu oslobođenja i pro-čišćenja. Tako nekako i don Ivan Musić, mlad i idealističan, silom prilika na istaknutoj poziciji vođe siromašnog ustaničkog hercegovačkog puka, ne bježi od svoje višnje obveze da povede sve one stotine i tisuće nezadovoljnika u borbu za konačno oslobo-đenje, a time i u borbu za bolji, čovjeka dostojniji život, pod svodom nebeskim i kapom Božjom. Jer kao što je napisao A. B. Šimić – Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijez-da… – znači opomenu, ali i trajnu obvezu da se opstoji biti boljim i dostojnijim čovjekom kao slobodnim bićem, stvorenim na sliku i priliku Stvoriteljevu.

Svjedoci smo stalne nepovratne promjene vremena i običaja, no izgleda kako ne-smirena ljudska priroda i ultimativna vječita žeđ za slobodom čine nepobitnu konstantu u pokretačkoj sili na ovoj Zemlji. Ono što biva zajedničko tadašnjem i današnjem vre-menu jest da ta i takva borba nije završila već je samo promijenila oblik – nebrojeno


mnogo puta u pisanoj i nepisanoj povijesti. Na kraju je lik don Ivana zapravo tužan, pomalo i tragičan, koji, uza sve svoje početne uspjehe, ostaje osamljen, izgnan i goto-vo zaboravljen u svojoj životnoj borbi, a sve to nekako oslikava i tužnu povijest zemlje Hercegovine.

I premda ovaj roman neće biti prihvaćen od primjerice ljevičarskih, anacionalnih ili ultraliberalnih kritičara jer se bavi nepravedno obilježenim povijesnim pojmovima kao što su Herceg-Bosna, ustanici ili ustaše, simbolima doma, ognjišta, svojevrsne tragedi-je bh. Hrvata, pa zatim okrutnim i dekadentnim Turcima, prevrtljivim istočnjacima i sl., djelo Nikole Šimića Tonina predstavlja, zasigurno, jedno ugodno iznenađenje na našoj književnoj sceni, a izgleda kako je i vrlo aktualno jer su vremena koje opisuje slična da-našnjim, samo što nas „neki lažni mirotvorci“ uvjeravaju kako nema potrebe za krajnjim metodama borbe, već demokratski treba tražiti prava i pravice u kući europskih naroda, kući ili velikoj kuli koja se dobrano nagnula u svojim prividno slobodarskim temeljima.


ljetopis

Prof. dr. franjo TOPIĆ

Mr. sc. Vladan Lalović: Zbirka pjesama „fragmenti zaboravljene nade“Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore i Hrvatsko kulturno društvo Napredak, Sarajevo – Tivat, 2016. godine

Dame i gospodo, sve vas, ponajprije, srdačno pozdravljam u ime HKD Napretka, po-sebno naše goste iz Crne Gore i Zadra, kao i samoga autora.

Već sami naslovi pjesama dovoljni su da se vide teme i interesi, pa i glavne ideje Vla-dana Lalovića, npr.: Linija, Sjenke, Trag, Requiem neizgovorenoj Riječi, Čežnja, Slutnja, Alchemia, Ispovijed, Kotor, Na obali Jordana, Gral, Eliksir utjehe, Epitaf, itd. Gotovo bi se samo na osnovi njih mogao napisati prikaz ove knjige od pedeset i pet pjesama.

Naravno, ja nisam pjesnik, ni pjesnički sin, ali ću se usuditi iskazati nekoliko misli o pjesmama Lalovića.

Jedna od uočljivih oznaka jest stilska figura paradoksa. Tako da čovjek mora biti pažljiv u čitanju jer će izgubiti nit, da ne kažem da će se izgubiti. Nagli obrati, spajanje naizgled nespojivog (coincidentia oppositorum, Kuzanski), suprotnosti i dijalektike te nekada treba i pravi intelektualni napor da se prati nit, ideja i poruka pjesme.

Na malo prostora i u malo riječi, pjesnik uspijeva izraziti ono za što nekima trebaju stranice…

Ovo je pjesničko formuliranje nekih temeljnih filozofskih ideja: jedno i različito, bitak i vrijeme, krug i linija, odnosno – poimanje vremena pravolinijski ili kružno kao stalno vraćanje i ponavljanje, što je tema budizma i hinduizma, židovstva i kršćanstva.

Na gozbu je pozvan i njemački moderni filozof Heidegger s njegovom idejom bitka i vremena, Sein und Zeit, tako Lalović konstatira: „Vrijeme guta bitak. Čemu traganje za smislom što se krije u iluziji?“ Linija


Tu je prisutan i začudni i mistični mistik Ekhart, Tomino apokrifno evanđelje, stari grčki filozof Epikur, itd.

Kao ilustraciju za ove autore dovoljno je navesti stihove: „One večeri u Gothardu iz stepe prenu me krik: Ljepota će spasiti svijet! Ubogog proročki stih“.

A onda rezignirano veli: „Mi smo s Bogom na distanci“. Sugestija i želja moja je da se u sljedećoj knjizi nađe i veliki španjolski mistik Ivan od

Križa (čiji smo spomendan obilježili prije dva dana).Puno je motiva čežnje, želje i vapaja. „Želja je postojanija nego što smo slutili.“ Ona želja, što bi rekao Meša Selimović, od

koje nema ništa ljepše. Još jedna ideja je naglašeno prisutna, to je krug koji je jedan od znakova savršenstva. On asocira na roman, opet Meše Selimovića, a Lalović se plaši da ne ostane zastalno u začaranu krugu, jer postoji „jednoličnost događajnosti kruga“.

Ova zbirka obiluje sjajnim izričajima kao npr. „noć kad je mjesec vreliji od sunca“, „čežnja pušta suzu na odrom usnulog dana“.

To su one noći kad se misli da više nikad neće svanuti novi dan. Bor je „patrijarh naborana lica“, Bor.

Onda obrat u svoj toj apstraktnoj i nadrealističnoj tematici: „Čujem na večernjem da je pala vlada u nekoj zemlji poluperiferije, i da su gorljivi revolucionari zaprijetili da će promijeniti svijet kad ovaj nestane.“ Sjenke

Vječno je pitanje je stvarnosti i suštine svijeta i čovjeka pa će autor kazati: „Pijanac za jednim od dva kafanska stola na terasi grlio je polupraznu bocu hladnog piva. Ona ga je jedino vezivala sa iluzijom stvarnosti“, Stanica S.

A za pjesnika postoji i „Simfonija savršenog sklada što se ne da čulom osjetiti, već samo duhom koji ne zna za granice i podvojenost“.

Kao pravi sin svoje domovine veli: „O, Maramonte! Ne znam, da li te je prokletstvo nositi u sebi ili božanski dar? A možda je oboje cijena ljubavi prema strašnoj Slobodi tvojoj“. Valja primjetiti da se, u ovo vrijeme kad smo stekli slobodu, ona baš i ne cijeni, kao da se podrazumijeva da je ona tu. Ali ona ne mora biti tu i često nije bila tu i u mnogim mjestima svijeta nema je ni danas. A sloboda spada na bit čovjeka.

Treba se prisjetiti Gundulićeva stiha: O, mila, o draga slobodo, dare u kom nam sva blaga dao je Bog... Sva srebra, sva zlata, ne mogu bit plata tvojoj čistoj ljepoti.

Ne bih želio biti recenzent recenzenata, no, dobro je zapazila recenzentica prof. Ba-bić – skoro da se iz ovih pjesama može nacrtati autorov portret, makar ga i ne poznavali.

Zaključno se može reći da je Lalovićeva poezija i misao ovozemaljska, ali osjeća če-žnju, poput Blaisea Pascala, za onozemaljskim, univerzalnim i transcendentnim.

Prije kraja, da vam odam jednu tajnu. Inzistiranje Vladana Lalovića da govorim na ovoj promociji odbijao sam, između ostalog, iz straha da ne bih postao pjesnik!

Vladane, čestitam na ovoj knjizi! Krug nije zatvoren nego je, da se poslužim Tvojim riječima, otvorena Linija, i stoga se

nadamo da će biti još ovako dobrih pjesničkih ostvarenja. Hvala Tebi i svima.


Đorđe KRAJIŠNIK

Književni opus i mecenstvo Ante Stanića

Književni rad Ante Stanića može se promatrati iz nekoliko posve različitih kutova. Sta-nić je, ponajprije, književni mecena i zakladnik, a ta ga pozicija, zahvaljujući književnoj fondaciji/Zakladi „fra Grgo Martić“ na čijem je čelu, čini, na izvjestan način, čovjekom renesansnog tipa. Jer – u vremenu kada se književnost i općenito kultura na svim mje-stima društva nastoje, pod svaku cijenu, degradirati i učiniti sporednim pojavama života (umjesto da zbog svoje oplemenjujuće prirode zauzimaju veoma visoko mjesto u sfera-ma hranjenja ljudskog duha), Anto je našao načina i motivacije utemeljiti, a njegov sin Svjetlan financirati ovu Zakladu/fondaciju. Tim činom, čiji su prvi temelji udareni prije već više od deset godina, Anto Stanić se upisao na popis onih ljudi koji kulturu osjećaju kao još živu žilu kucavicu svakog društva.

Jer, konačno, što je čovjek bez mogućnosti tog uzleta u polja imaginacije!?Bez mogućnosti da ga fascinira i opčini magija pripovijedanja ili pričanja!?Čini se samo ljuštura, čiji je sadržaj sveden na binarne opozicije života. Ovako, s

prisustvom umjetnosti, i s osjećajem za njenu važnost u našem putovanju kroz često mučnu svakodnevicu, svijet postaje podnošljiviji i razumljiviji.

Posebno je književnost, ta vjerna suputnica čovjeka, blagotvorna u procesu saznava-nja i prihvaćanja onoga što nas okružuje. Jer, književnost ima svoje moćne struje koje se isprepliću sa životom samim, i s njime tvore jedan nerazmrsivi koloplet priče i sluča-ja. Upravo zato jer književnost može slijediti i kreirati život (bar kroz priču), a onaj koji je piše, bar na trenutak postaje demijurško biće sposobno stvarati vlastite imaginacije drugačijih svjetova.

Anto Stanić je u svome radu jako dobro shvatio gore predočenu viziju umjetničkog i književnog rada. Kao misleći čovjek, Stanić je svjestan da kultura zahtijeva i određenu akciju, da se ponekad mora ići ususret onome što vrijeme koje živimo nosi. Jer – da bi se stvari mijenjale i pokretale s mrtvih točaka u koje su ih okolnosti i trakavice našeg društva smjestile, moraju se poduzeti konkretni koraci i biti odlučan u svom nastojanju. Anto Stanić to nesumnjivo jest.

Svojim praktičnim, mecenskim radom kroz Fondaciju/Zakladu Fra Grgo Martić, otvo-rio je prostor za mnoge autore koji su lutali od izdavača do izdavača sa svojim rukopi-som. Prvo jer su natječaj i književne nagrade koje Fondacija/Zaklada Fra Grgo Martić dodjeljuje, jedan od rijetkih književnih događaja u našoj zemlji oko kojeg se nikada nisu


pokretale nikakve afere, niti je rad žirija bio dovođen u sumnju kao motiviran različitim neestetskim kriterijima. Takva atmosfera omogućila je da rad ove zaklade bude, prije svega, usmjeren na potragu za kvalitetnim umjetničkim izrazima u književnosti. Što je u nekoliko desetaka izdanja itekako potvrđeno.

S druge, ali ne manje važne strane, Anto Stanić je i sam veoma plodonosan autor. Po-datak da iza njega do sada stoji gotovo trideset knjiga, govori da Stanić nije svoje kre-ativno vrijeme usmjerio samo na mecenski posao, već da je posrijedi autor koji, nepre-stano i neumorno, producira nove sadržaje. Ako bismo pogledali dosadašnja izdanja Stanićevih knjiga, lako bismo se uvjerili da ona obuhvaćaju veoma širok i raznorodan dijapazon književnih rodova i postupaka. Stanićev opus sadrži – kako pjesničke knjige i romane, tako i novele, priče i eseje. Dakle, jedan veoma obuhvatan autor je posrijedi, koji nastoji u različitim formalnim okvirima propitivati važne teme koje njegovo literarno osjetilo prepozna kao pogodne za umjetničku obradu.

Međutim, Stanić se, u svome književnom radu, ne vodi samo tim umjetničkim po-godnostima; on bira teme kojima nastoji ući u srž nekih od najvažnijih problema naših života u ovom stoljeću. I u tom pogledu Anto Stanić jest autor koji nastoji slijediti nit humanosti.

Njegovi junaci često su posve životnim okolnostima opustošeni ljudi, zateknuti u si-tuacijama koje se čine bezizlaznim i odveć teškim da bi ih jedan čovjek primio na svoja pleća. Ali bez obzira koliko životni slučaj bio težak i koliko njegovo breme pritiskalo junake Stanićevih knjiga, autor ili pripovjedač uvijek nalazi načina kako iz tih teških trenutaka izvući neku pouku o životu. Ne u smislu mirenja s nastalim stanjem, već, prije svega, u pogledu dubljeg propitivanja uzroka i posljedica stihija sudbine.

Ponekad govor Stanićevih junaka jest usmjeren na propitivanje nekih klasičnih motiva čovjekova života. Cijeli dijapazon osjećanja i karaktera se prožima njegovim knjigama, i uvijek nas na kraju čeka uvjerljivo razrješenje situacije. Iz tog razloga moglo bi se kazati da Stanićeva književnost nastoji pratiti niti same egzistencije čovjeka, bačena u jedan kavez s divljim životinjama. Pritom autor iskustveno pokazuje da i njegov vlastiti put nije bio ni najmanje lagodan, ali da se, uz predanu borbu i promišljene korake, ipak može postići mnogo toga. Upravo to neprestano preplitanje i srastanje najrazličitijih i najne-očekivanijih životnih obrata i situacija, fikcije i stvarnosti, koje iskrsavaju kao odbljesci munje pred čitateljem, daju opusu Ante Stanića jednu izrazitu dimenziju ljudskosti.

Sve te sudbine ljudi zarobljenih u različite nemogućnosti i ograničenja, sve te konvul-zije kojima se čovjek (često bezuspješno) pokušava izvući iz zamki, pokazuju nam život u svoj njegovoj surovosti i ljepoti. Tako široko postavljena literarna mreža omogućava da autor uhvati cijeli niz tema u kojima se može pronaći svaki čovjek, posebno čovjek ovih prostora. Kod Stanića ćete naći (bez obzira radilo se o njegovu pjesničkom, ese-jističkom ili romanesknom opusu) sve muke ovdašnjeg čovjeka. Njegovu zarobljenost u surovim ratnim uvjetima, kada, ipak, uspijeva nadići ono barbarsko i ostati dosljedan sebi i ljudskosti, bez obzira na opću katastrofu. Naći ćete i borbu čovjeka u emigraciji, nastojanje da se čovjek, bačen u taj drugačiji prostor, u toj otrgnutosti od svog korijena, snađe i započne novi život.

Uza sve to, Anto Stanić, ipak, veoma često ostaje zagledan i u nutrinu čovjeka. Sve nabrojane teme, ipak, prati položaj jedinke spram svijeta, njegovi unutrašnji porivi i lo-movi. Oni, uz taj opći okvir i društveno-politički kontekst, umnogome određuju kretanje


samog života. Od ljubavnih trokuta, preko odnosa roditelja i njihove djece, pa sve do zamršenih putanja rodbinskih veza i njihova konačnog razrješenja, čitatelj će, u Stani-ćevu djelu, uvijek osjetiti nešto osobno i blisko.

Prvo – jer Anto Stanić nastoji razumjeti čovjeka i njegove postupke. To će se, možda, najbolje očitovati u njegovom esejističkom radu, u kojemu, kroz niz situacija zasnova-nih na vlastitim životnim saznanjima, Stanić nastoji dati neku pouku čitatelju. Ali ne u smislu da je želi nametnuti, već prije svega jer želi upozoriti, možda i pervertirati svojim didaktičkim pogledom, čovjekov susret s različitim nedaćama. Sagledan tako, u svim nabrojanim aspektima, književni rad Ante Stanića, može se na koncu kazati, predstavlja svijetlu i humanu točku ovdašnjeg literarnog života. Koja unosi niz značajnih pogleda i vrijednosti u našu kulturu.


Senad DURAN

Pisac u čovjeku i čovjek u piscuOsvrt na književno stvaralaštvo Ante Stanića

Spasavam sebe. U stihove stavljamSve svoje blago, da u njima zasja;

Svu svoju svjetlost u stihove stavljam.Neka me jednoć klonula obasja.

(Utjeha, Dobriša Cesarić)

Ne postoji jedna univerzalna metoda koja bi bila pouzdana osnova za analizu života i djela nekog pisca, koji su, sami po sebi, teško spoznatljivi i nepredvidljivi. Ako su pisac i njegovo djelo „priča za sebe“, to vrijedi i za kritički pristup toj priči. U svakom pogledu, životni put i književno stvaralaštvo Ante Stanića zahtijevaju da se ta priča za sebe kreira kao osebujan trag iznimnog života i dragocjenog književnog traganja.

Nimalo slučajno u podnaslovu ovog osvrta uzeo sam stihove velikog hrvatskog pje-snika Dobriše Cesarića. Razloga za to je mnogo. Prije svega, oni snažno asociraju na rano iskazanu i opsesivnu Stanićevu predanost i ljubav prema pisanoj riječi. Njegov život je ta riječ, feniks čija krila teže postati sve veća.

Ipak, u svijetlim dubinama ovih stihova koji nose svu povjerljivu blagost i lakoću Cesa-rićeve poezije, mi instiktivno možemo osjetiti spontano i osjetljivo bilo kojim, harmonič-no i poletno, kuca i Stanićeva poezija. Njihova bliskost i srodnost je u tome što su svoje pjesničke puteve oslobodili filozofskih spekulacija i nadmudrivanja, trudeći se da budu jednostavni i čisti. Istine radi, njegovati takav romantičarski zanos i genetiku emotivnog žara, značilo je pjesničku reputaciju ostvarivati kao pjesmu za sebe, to jest, kao nešto izvan aktuelnih modernističkih poetskih struja i pravaca.

Nasreću, cjelokupna svjetska književnost i njena povijest puni su ovakvih osebujnih pjesmi za sebe i već na samom početku ovog osvrta želim istaknuti da književna pojava Ante Stanića nastavlja taj niz pjesničkih težnji okrunjenih nepatvorenim emocijama i magiji stvaranja ljepote, bez zamornih i zamršenih intelektualnih napora.

U njegovoj životnoj i stvaralačkoj stazi nema ničeg slučajnog i zalutalog što bi drama-tično poništilo začuđujuću predodređenost njegova putovanja kroz život i književnost. On će ugledati svjetlo dana u jeku Drugoga svjetskog rata (2. 2. 1942.) u jednom bo-


sanskom gradiću ovjenčanom impresivnom poviješću i stoljetnim duhovnim nasljeđem znamenitih kovača koji su svoj rad i život mjerili vremenom – „od zvijezde do zvijezde“.

Teško je znati u kojoj mjeri je školovanje za učitelja (u to vrijeme dragocjeno i ugledno zanimanje) bilo izraz njegovih urođenih žudnji i htijenja, a u kojoj mjeri je ta prosvjeti-teljska baklja koju je podigao ozračila njegovo potonje stvaralačko izrastanje. Na svaki način, na toj duhovnoj paraboli, trajno će se postaviti glavni fundament Stanićevog života i umjetnosti: nepatvoreno i neraskidivo jedinstvo čovjeka i pisca, konstanta kojoj se sve može sporiti, osim vječnosti. Jer ovdje, ispod dalekih zvijezda koje nas gledaju, umjetnosti je dopušeno ponekad zastranjivati, ali čovjeku nikada.

Kad bi se tražile samo tri riječi koje bi, jasno i točno, mogle opisati Stanićevu stva-ralačku pojavu, one se same nameću: prirodna žudnja života! Za Stanića, kao i kod Kanta, moralnost je prirodna, kao i ljepota, kao nada, te na koncu kao i sam Bog, alfa i omega svega što diše tom prirodnom vječitošću. Svi fundamentalni prirodni zakoni svi-jeta su jednostavni te je za Stanića prirodno da ta jednostavnost prijeđe u riječ i misao čovjekovu:

Odmori krilana putu do neba

visina prijeti,pad svakog vreba

tko dugo leti,jer suncu nitko

baš nitko ne možeodoljeti.

(Iz pjesme Odmori krila)

Kao što vidimo, za Stanića je prirodnost životnog stremljenja sveopća i neopoziva. Gledati u sunce kao najviši božanski simbol i ideal, jedna je od najstarijih metafora svjetske poezije. Sve što stremi, leti, putuje i iskri u cjelokupnom životu, zauvijek je po-etski očovječeno. U toj vizuri i poetska riječ je nezamisliva bez krila i sunca kao vječitog putokaza. Ona u sebi, uistinu, mora imati nešto krilato i anđeosko, kao oreol istine o ljudskoj duši koji, duhovnom bistrinom i jednostavnošću, razotkriva beskrajnu zamrše-nost, otuđenje i sav mrak svijeta.

fascinantno je kakve će književno-etičke posljedice imati ovakva poetska predanost i vjernost ideji da je ljudska i književna riječ bezvrijedna i zaludna, ako u njeno mlado tijelo ne uđe sveti duh Dobrote s kojim se ulazi u kraljevstvo svekolikog ljudskog i bo-žanskog pamćenja:

Pjesniče, ti doljena toj planeti,

piši da mržnja nestane,a ljubav

da od srca do srca leti. (Iz pjesme Tekli su stihovi)

Kao po višim sudbinskim zakonima, dogodit će se uzvišeno osvjedočenje jednog na-dahnuća prožetog ljudskošću, ni manje ni više nego u sudaru s neviđenim dramatskim


ratnim potresima koji su, na multikulturalnoj balkanskoj i slavenskoj duhovnoj pano-rami, ostavili potresne ruševine i čitava zgarišta izgubljenih iluzija, nada i vjere. Nakon višegodišnjeg napornog rada u inozemstvu, taj biblijski usud dovest će Antu Stanića u njegov zavičaj sa srcem osuđenim da njegovu glazbu napokon razigrane i oslobođene pjesničke žudnje obijesno presijeku raspamećeni zvuci ratnih truba 1992. – 1995.

Nema te ocjene i kritičkog suda nekog književnog ostvarenja koji su izvan čovjeka i čiju istinu ne čeka azurno ogledalo praiskonskog smisla življenja i snivanja. Jer, to ogle-dalo, kroz vječnost, isijava onim što čovjek jedino i zauvijek treba:

Treba puške poubijati. Treba smrtusmrtiti. Treba se liječiti

od lijekova. Treba sud osuditi. Trebaprokletstvo prokleti. Treba protiv

rata zaratiti. Treba misaoosmisliti. Treba zdravlje ozdraviti.

Treba istinu dokazati. Trebaživot živjeti.

Treba sunce osunčati. Treba ljudeoljuditi ...

(Iz pjesme Treba ...)

U obijesnoj kakofoniji nacionalizma, sukoba i podjela, u močvarama nemoralnosti, isključivosti i shizofreničnih ambicija da se književna i poetska riječ bace u živo blato golog politikanstva, tijekom godina suludog i krvavog balkanskog ruleta, Anto Stanić će, s dvadesetak knjiga poezije, priča i romana, hrvatsku i bh. književnost zasjeniti nemjerljivom prirodnom blagošću, nježnošću, toplinom jednostavnih misli i humanistič-kom snagom postojanog ljudskog duha.

Oživljena i njegovana praiskonskom svjetlošću ljudskih ideala, njegova lirska duša ispjevala je grandioznu himnu ljubavi, nade i vjere, kakvu je svojevremeno, kao spo-menik ljubavi, ostavio u nasljeđe europskom pjesništvu usamljeni i nezaboravni Paul Eluard, čija poezija srca i ljubavi i danas sija vječnom svježinom trijumfalne emotivne snage nad mračnim baruštinama koje odvajkada stvaraju čudovišta ljudske destrukcije.

Ne treba skrivati neporecivu istinu da je najuzvišenija poezija, istodobno, i najpleme-nitiji učitelj. Cjelokupno Stanićevo djelo i životna htijenja do korijena su prožeti stalnom preispitivanju ljudske savjesti, s kojom se nitko ne rađa, već ju je potrebno učiti i prono-siti kroz vrijeme i naraštaje.

Među stotinama zvučnih ovovremenih književnih imena i njihovih tobože antiratnih marginalija, on će biti jedini koji će se, skromno i skrušeno, pozvati na Dnevnik Ane Frank kao djetinju nježnost i naivnost koja se pretvorila u najteži kamen na srcu čovje-čanstva. Ali, zašto bi nepregledne gomile takvih frustriranih i sujetnih pjesnika i filozofa zanimala snaga bezazlenosti i bezazlenost svake istinske snage!? Svakako, ovo pitanje treba postaviti njihovim srcima, ukoliko se nekom posreći naći ih.

Proživjeti i osjećati simbolsku i duhovnu vrijednost Stanićeve poezije znači biti umo-tan krilima jednog poetskog maestrala koji nam trajno ostaje u pamćenju kao san jedne blage noći u strašnom vremenu, i za koju bi se moglo reći da je to ona Tagorina noć koja je, u svoja njedra, nabrala zvijezde najtananijih ljudskih osjećanja. Nosi taj mae-


stral, u svome okrilju, prastaru narodnu mudrost, epsku snagu predaka, zavještanja svetih spisa, zanosne istine i tajne što ih kriju zemlja, nebo i stoljetna ljudska bdijenja.

Ništa od svega nabrojanog neće izostati ni u Stanićevom prirodnom proznom izriča-ju. Vijenci priča i romana, u kojima okrutno ratno i poratno vrijeme vitla životima glavnih junaka kao sa slamkama, protivno svoj bijedi u koju je palo današnje književno politi-kanstvo, zrače dahom života kome se ništa ne nameće, koji slobodno struji dodirujući klisure patnji, nesreće i zla, ostajući predan vlastitoj unutrašnjoj harmoniji i neukaljanim težnjama.

Pišući romane Bako, zašto plačeš?, Bili su ko braća, I Bogu treba pomoći …,i brojne druge prozne tvorevine, Anto Stanić, u dubinama književne podsvijesti, vjeruje da je svako čitanje unaprijed besmisleno, ukoliko nema iskrene namjere pisca da ga osmisli kao čin obogaćivanja čitatelja onim najdragocjenijim što je pisac uspio sažeti u svoju riječ.

Ne samo simbolski, već i po svim ostalim parametrima, roman za Stanića nije ništa drugo nego pjesma stvarnog života onakva kakav jest život predodređen da se živi, a ne tumači i prosuđuje. A bit svake istinske pjesme jest u tome da je ona najkraći put do srca.

Malo je pisaca takvog altruističnog zanosa i uvjerenja da književno stvaranje mora pratiti najdublje zakone života, njegovu vječitu oslonjenost na ono što je bilo Jučer i nepokolebljivo uzdanje u ono što mora biti Sutra. Tom vrstom prirodne energije, koja ubrizgava krv, spaja i sjedinjuje rastakajuće segmente čovječnosti, osjećanja i ljepote, napajao je Anto Stanić svoje književne svjetove. Stoga nije nimalo slučajno što se u tim svjetovima uzdižu zastave mudrosti življenja koje će, na svaki način, ostati jedini sigurni tragovi i svjetionici čitavih civilizacija na dugom putovanju do sreće.

Dakako da je Anto Stanić shvatio da je pamćenje jedan od najvećih svjetionika i nje-gova zamisao utemeljenja Književne zaklade/fondacije „Fra Grgo Martić“, krležijan-skom širinom, obogaćuje duhovni život naraštaja na našim prostorima.

Iz svega rečenog može se prepoznati sveopća Stanićeva književna ideja vodilja kao sazviježđe ljudskosti koje obasjava njegovu priču za sebe. U njemu trepere zvijezde ne-pomućene i strastvene težnje da svoju književnu Riječ oblikuje kao nešto živo i istinito spram ljudske svijesti i čovjekove prirode. U mjeri u kojoj se takva Riječ slaže sa željama i potrebama većine običnih ljudi, u tolikoj mjeri je njegovo djelo trajno i korisno.

Život je, sam po sebi, životan. Svaki dobar čovjek i pisac trebali bi biti djelići neke ve-like i konačne Istine. A ona traje vječno i, kao i život, nastavlja rasti i cvjetati kroz vrijeme

Ne pristajući na poklonjenje modernih pisaca i pjesnika zlatnom teletu svakovrsnog apsurda i beznađa, Anto Stanić, mojsijevskom snagom i vizijom, donosi Istinu Vječne Obnove, zavjetne ploče nade i vjere da se Čovjek i njegova Riječ, vrate Izvoru svojemu ... kakvi su bili na dlanu Gospodnjem!


Josip MUSELIMOVIĆ

Advokatske godine Tomislava DedićaPoštovani kolega Tomislave, kolegice i kolege, dame i gospodo…

Dok se nalazim u ovoj dvorani i zajedno s vama sudjelujem u obilježavanju Dana crnogorske advokature, dok sjedim za stolom s poštovanim kolegom Tomislavom Dedićem, autorom knjige „Advokatske godine“, i promotorima – Ilijom Radulovićem i Slobodanom Beljanskim, osjećam se sretno i ponosno.

Sretno – zbog toga što sam dočekao da je doajen našeg uzvišenog poziva progovo-rio o životu u odvjetništvu kao svom trajnom izazovu i jedinoj ljubavi, a ponosno zbog toga što me je pozvao da u ovoj svečanoj prigodi, i pred Vama, gospodine Predsjedniče Crne Gore, kažem nekoliko prigodnih riječi.

Kolega Tomislave, hvala Vam za ove trenutke sreće i ponosa!Otkad postoje ljudi, među njima postoje nesporazumi, ali istodobno i osobe koje im

pomažu u razrješenju nastalih sporova. Sv. Augustin, afrički pisac, teolog i vjeroučitelj, prije 1 700 godina, pišući o državi i pravu, kaže:

Kada se od države odmaknu pravo i pravičnost, što je to drugo nego razbojnička družina?

Ili što bi se, na moj hercegovački i vaš crnogorski način moglo reći, što je to drugo nego – hajdučka pećina?

S vremena na vrijeme, dogodi se u ljudskom rodu da se nesporazumi izliju iz svog korita i sve poplave; da zamute razum, nakon čega se čovjek može naći sam i stršiti kao stablo kad oluja prođe.

Da država ne bi postala razbojnička družina ili hajdučka pećina, odvjetništvo stoljećima stoji na braniku zaštite temeljnih ljudskih prava i sloboda. Preko svojih leđa, u ropotarnicu povijesti, ispratilo je moćne imperije, carstva i najrigidnije političke sus-tave i ostalo, kao posljednja nada čovjeku koji se nađe u okolnosti kaznenog progona ili nekog drugog povrijeđenog prava.

Kada u određenoj sredini, kao u ovom slučaju, svjetlo dana ugleda knjiga poznatog autora, bez obzira što se o njemu i temi koju knjiga dotiče sve zna, i takvoj knjizi treba posveti veliku pozornost. Prije svega, zbog toga što ona govori o našoj profesionalnoj stvarnosti i društvenim gibanjima u prijelomnim godinama s konca prošloga i početka novog stoljeća.


I ne samo to.Pred nama je vrijedno djelo, veliki mar autora i poticaj ostalim kolegama – golemom

intelektualnom potencijalu naše profesije, da se na trenutak odmaknu od svakodnevnih uredskih obveza i zabilježe sve što sutra može poslužiti povjesničarima i drugim znanst-venicima u proučavanju okolnosti u kojima smo, iz dana u dan, dosljedno, časno i odvažno, štitili temeljna ljudska prava i slobode. Ciceron, slavni rimski filozof i državnik, prije 2 000 godina, kaže:

Ne bore se samo oni s mačevima u rukama, nego i odvjetnici koji nam,u sudskim bit-kama, iz dana u dan, štite slobodu, dostojanstvo, čast i imovinu.

Obraćajući se studentima beogradskog Pravnog fakulteta, kolega Ilija Radulović kaže:

Kao što se Krist izdvaja među ljudima, kao što se Biblija izdvaja među knjigama, kao što se vječnost izdvaja među vremenima, kao što se Bela Hamvaš izdvaja među književnicima, tako se i advokatska djelatnost izdvaja među svim ljudskim djelatnostima. Advokatska djelatnost dolazi Odozgo, to je Božji dar koji se ne daje mnogima, nego samo malobrojnim…

Pisarnica velikog hrvatskog odvjetnika dr. Ive Politea, od njegove smrti do 1991. go-dine, bila je zatvorena. A onda, kada su se, 1991. godine, počele otvarati kutije raz-vrstane po imenima klijenata, po datumima nastanka i arhiviranja, s opaskama briljant-nog odvjetnika, sveučilišnog profesora i počasnog dopredsjednika Međunarodne unije odvjetnika, na svjetlo dana izbila su vjerodostojna svjedočanstva o tome kako je, i u kojim društvenim okolnostima, branio Josipa Broza Tita, Alojzija Stepinca, Miroslava Krležu, Vladimira Dedijera, Milovana Đilasa, ustaše i četnike, nacionaliste i komuniste, informbiroovce i liberale, pravdu i temeljna ljudska prava čovjeka koje se našao u okol-nostima kaznenog progona i drugog povrijeđenog građanskog prava.

Dr. Ivo Politeo jučer, baš kao i kolega Tomislav Dedić danas, bili su i jesu notari – ja-vni bilježnici svoga vremena i društva u kojemu su živjeli i žive. Da nisu sačuvane ku-tije, spisi i zabilješke Ive Politea, da svjetlo dana nije ugledala knjiga kolege Tomislava Dedića, suvremena historiografija i povijest našeg uzvišenog poziva bili bi uskraćeni za dragocjena svjedočanstva i spoznaje.

Da nema knjige kolege Tomislava, naši suvremenici, osobito mlađe kolege, ne bi imali saznanje o tome kako smo obnovili naše kolegijalne odnose i susrete. Doprinos kolege Tomislava na ovom polju velik je, prevelik, grandiozan. On i svi mi oko njega pokazali smo kako se, s malo napora i malo dobre volje, u životu sve nekako da urediti i uskladiti.

Stoga, ako ijedna profesija zavrjeđuje najviše društveno priznanje, onda je to odvjetništvo našeg vremena i našeg prostora. Haške i druge domaće ćelije pune su optuženih doktora, profesora, inženjera, pjesnika i književnika. Tamo nema nijednog odvjetnika. Ova činjenica čini nas posebno ponosnim.

Listajući stranice knjige u kojoj autor lijepim jezikom i stilom opisuje odrastanje bez oca, smrt sestre Desanke, dječačko oduševljenje Lazarom Boškovićem, prvim post-ratnim advokatom Crne Gore, obranama Veljka Guberine, legendarnog beogradskog advokata, i strahovima koji su ga okovali kada je, u drugoj godini advokatske prakse, trebao braniti osobu optuženu za počinjenje kaznenog djela ubojstva.

Zanimljiva je podudarnost naših životnih i profesionalnih sudbina.


Na početku moje pripravničke prakse, pred Okružnim sudom u Mostaru, vođen je postupak protiv književnika Ivana Alilovića, profesora na mostarskoj Medicinskoj školi. Bio je optužen za počinjenje kaznenog djela Neprijateljske propagande. Ovaj proces izazvao je tektonsko podrhtavanje širih prostora.

Profesora Ivana Alilovića branilo je osam najuglednijih odvjetnika iz Mostara, Du-brovnika, Splita, Zagreba i Beograda. Među njima bio je i pokojni kolega Veljko Gube-rina. Nitko od njih nije došao u Mostar da bi afirmirao svoj ured i ostvario materijalnu korist. Branili su pro bono – bez naknade, a briljantna pravno-poetska obrana kolege Veljka Guberine, opredijelila je moj profesionalni put.

U svom životu nahodao sam se, puno vidio i nešto naučio. Prije dvadeset godina, kao predsjednik Komore, došao sam u Podgoricu na proslavu Dana crnogorske advokature i upoznao kolegu Tomislava Dedića.

Taj susret i to poznanstvo sačuvao sam kao doživljaj koji je u meni ostavio dubok trag, trag koji živi kao neka nevidljiva snaga koja me vuče novom susretu i ugodnom razgovoru.

Zašto?Jednostavno zato što sam upoznao renesanskog intelektualca, čovjeka dubokih

odvjetničkih zasada, kojeme nije stalo do toga što će o njemu misliti susjed i poznanik, pravosudni, politički ili vjerski autoritet.

Zato – što on misli kako misli, što govori kako govori, što piše kako piše i što mu je savjest jedini savjetnik za ono što javno, urbi et orbi, želi reći s braniteljskog i svakog drugog stola. Pa i u vremenima kada su naši životi bili svedeni na nekoliko centi koliko je stajao metak za svakog tko nije slijedio pokret ili je govorio što moćan, zaslijepljen čovjek nije želio čuti o mračnom vremenu naše zajedničke povijesti, o našim zablu-dama, nesrećama, patnjama i moralnom sunovratu.

U sjajnoj knjizi “Kurosawin nemir svijeta“, renesansni kotorski svećenik don Branko Sbutega piše:

– Mi, koji obitavamo ispod prostrijeljenih nada i nebesa, nikada nećemo saznati sve strahote rata, osobnih i kolektivnih zabluda.

Kada, kao pažljiv čitatelj zatvorite posljednju stranicu ove knjige, pred vama će se ukazati lik Tomislava Dedića, časna i umna čovjeka, hrabra branitelja i vješta pisca, odana kolege i draga prijatelja. Na lik i djelo Tomislava Dedića odvjetništvo Crne Gore, i ne samo ono, može biti ponosno.

I na kraju, poštovani kolega Tomislave, upućujem Vam iskrene čestitke i osobno di-vljenje.

Želim Vam dobro zdravlje i britko pero za novu knjigu ili makar prošireno izdanje ove koju danas predstavljate i nudite profesionalnoj i široj društvenoj javnosti.

Iskrene čestitke upućujem gospođi Zoji i mlađim Dedićima – kćerki Milici, sinu filipu i kolegama Crnogorskog odvjetničkog zbora.

U Budvi, 16. studenoga 2016


Stijepo MIJOVIĆ KOČAN

Dolje, psovači!Riječ-dvije o psovkama u kartici moje pripovijesti/romana SIN OTAC SIN, poštovanoga kolege Mata (on bi, moguće, rekao Mate) Nedića: Motrišta 91, str. 97.

Poštovani čitatelju Motrišta!Nije uobičajeno, a nije ni pristojno, ako se autor osvrće na kritika svojega djela; što-

god kritik napisao, valja otrpjeti i – amen! Bolja je i najgora kritika, nego nikakva. No, prešućivanje se meni često događa, jer sam posve usamljen (inokosan) na književnoj i političkoj pozornici. Nemam me tko zagovoriti, osim vas, čitatelja, i rijetkih mi prijatelja.

Ništa dakle ne prigovaram, tim više što sam dobio izvrsnu kritiku svojega djela, vrlo kvalificirano napisanu. Stoga, hvala kolegi Nediću: i na tomu što se zanima za moj roman, i na tomu kako ga je kritički vrednovao: „veoma slojevito djelo“,“djelo vrijedno pozornosti“, „nekoliko pripovjednih stvarnosti vrlo vješto uvezuje u poglavlja“, „svježim jezikom“, “rečenicama koje su jasne, često i duhovite“, itd.

Dakle, hvala! Ovdje je riječ više o onomu što se, u političkomu životu, zove – „ispra-vak pogrešna navoda“. Ne i (Maćešićeva!) „pogrešna naRoda“, što bih osobito rado ispravio, da mogu!

Naime, zapravo mimo ocjene djela, kolega Nedić se osvrće na „psovke, čak i bogop-sovke“ kojih, premda rijetko, doista ima u tomu mojemu romanu. Ispravak je nužan jer bi, na temelju toga, poštovani čitatelj mogao steći dojam da sam ja isti kao i nekakva Rudan (ne mogu joj se trenutno sjetiti imena), pa da se pri pisanju služim psovkama i prostačenjem te da „svoju knjigu zagađujem rječnikom koji je neprimjeren“. Nije tako, ja se pri pisanju, psovkama nikada ne služim (čak ih i osuđujem, kako ispravo uočava i Nedić!). Likovi mojega romana, e, to je već nešto drugo!

Također, Nedić ispravno tvrdi da „pogrde imenu Božjem (...) nažalost postaje svaki-dašnji način općenja, čak i među obrazovanim ljudima“. Jest, tako je.

Doista, jedan lik mojega romana (sin) na jednomu mjestu kaže nešto vrlo ružno (i doista svakidanje korišteno, čak i među intelektualcima, kao da smo u Americi, odakle sve to najviše i uvozimo!), što je drugi lik (otac) jedva preživio pa se prisjeća da tako, kao taj urbani intelektualac (taj sin), ili slično, prostače i psuju i pripadnici jedne ruralne skupine u njegovu zavičaju, te navodi neke njihove bogopsovke. Time je pisac, očito je, „htio reći“ da između suvremenog urbanog intelektualca i već minulih nepismenih ruralnih primitivaca, zapravo nema nikakve kulturološke razlike, nažalost. Psovke doista jesu doslovne, autentične, izvorne...


Nedić kaže da je knjiga (roman SIN OTAC SIN) “time (rječnikom koji je neprimjeren) ponešto izgubila na vrijednosti, a dobila na autentičnosti kazivanja“. To je taj pogrešan navod.

Naime, ako je knjiga time „izgubila na vrijednosti“, nije mogla dobiti, nego je također morala izgubiti i na „autentičnosti kazivanja“. Ili je „autentičnost kazivanja“ vrijednost per se? Ovisi o gledanju, naravno. I o svakom pojedinom slučaju posebno. No, u sva-kom slučaju, „autentičnost kazivanja“ ne bi smjela biti bez vrijednosti.

Mirjana Smažil Pejaković, čije ste stihove nedavno mogli čitati u Vijencu, a aforizme u knjizi Kratka forma dugi jezik, u privatnom životu Mijović Kočan, moja životna suputnica, pri Hrvatskoj autorskoj agenciji zastupa Anu Bako. Zamolio sam je da kolegi Nediću pošalje njezin roman Mariuchi i Kukuriko (izd. Kvarner, 2015.), pun autentičnih i riječi i zbivanja u minulom Domovinskom ratu, u Dubrovniku, Crikvenici i Rijeci. (Npr. pas siluje djevojčicu, a policajci psa!) Ako preživi, a ja mislim da je to jedan od najboljih i najautentičnijih suvremenih hrvatskih romana, iznimno ozbiljna i dojmljiva slika našega vremena i ljudi, pozivam ga na kavu!

Roman Jane Perkanova, iste autorice (biblioteka HIT, izd. Znanje), ne usudim se pre-poručiti mu! Da ne kolabira! A sve je u njemu autentično, čak naturalistično, uključujući i velikosrbski šovinizam, utjelovljen u jednomu tamošnjem liku, silovatelju...

S osobitim poštovanjem,Stijepo Mijović Kočan

Zagreb, 5. prosinca 2016.


Mira PEHAR

Kronika kulturnih događanja u Mostaru, studeni – prosinac 2016.2. 11. Otvorena izložba fotografija Rat sjećanja. Izložba je dio širega projekta Cen-tra za nenasilnu akciju (Sarajevo – Beograd) – Ratni spomenici u Bosni i Hercegovini (od 1991.), u okviru kojega su, u tiskanoj publikaciji, dokumentirani spomenici i mjesta stradanja sve tri zaraćene strane u BiH. Jedan od autora izloženih fotografija Nenad Vukosavljević kazao je da je rad na projektu počeo zajedničkim posjetima ratnih ve-terana bivših pripadnika zaraćenih vojski, mjestima stradanja. Dodao je da je kultura sjećanja slična, ali su „politike sjećanja međusobno isključive“. O izložbi je govorio i Adnan Hasanbegović, član Centra za nenasilnu akciju. Izložba je otvorena u Galeriji kraljice Katarine.

3. 11. Izvedena prva hrvatska opera u BiH Diva Grabovčeva. U izvedbi je sudjelovalo oko 155 osoba, od čega 115 pjevača. Opera koja je nastala po legendi o Divi Grabovče-voj, glazbeno-scensko je djelo u četrnaest slika i četiri čina. Autor glazbe je don Dragan filipović, stihove (libreto) je napisao fra Ante Marić, dok aranžman potpisuje fedor Vr-tačnik. Solisti, zbor i orkestar nastupili su pod dirigentskom palicom Domenika Briškija, a sve pod paskom redateljice Jasne Žarić. Opera je izvedena u prepunoj velikoj dvorani Hrvatskoga doma hercega Stjepana Kosače.

3. 11. Otvorena izložba tuzlanskog slikara Ćazima Sarajlića. Prisutne posjetitelje pozdravio je Senad Suljić, direktor Centra za kulturu. Izložbu je otvorio akademski kipar Ante Brkić.

3. 11. Otvorena izložba pod nazivom Prostori sjećanja, autora Zlatana Filipovića. Umjetničko-istraživački projekt i izložba autora Zlatka filipovića, umjetnika i pedagoga iz Sarajeva, donosi jedan novi opus radova koji propituje ulogu i utjecaj digitalnih teh-nologija na suvremeni umjetnički izraz. Izložba je otvorena u Galeriji kraljice Katarine.

4. 11. Otvorena izložba umjetničke fotografije pod nazivom Zajedno smo jači, agencije Zoom Photography, autorice Selme Hodžić, koja je dala prikaz svog viđenja


problema koje bh. društvena zajednica ne rješava. O izložbi je govorila Nataša Jekić, koreografkinja Plesnog studija Mo Stars. Projekt edukacije, prevencije i borbe protiv svih vrsta ovisnosti provodi Plesni studio Mo Stars u suradnji s Centrom za kulturu i financijsku potporu federalnog ministarstva obrazovanja i znanosti. Izložba je otvorena u Centru za kulturu.

4. 11. Predstavljena knjiga Nepoznata Osmanska država, autora Ahmeta Argündüza i Saida Öztürka, objavljene u nakladi Izdavačke kuće Dobra knjiga. Uz dvojicu autora, u predstavljanju su sudjelovali i dr. Senad Hasanagić te književnik Hadžem Hajdarević, kao moderator promocije. Promocija je upriličena u amfiteatru fakulteta humanističkih nauka Univerziteta „Džemal Bijedić“.

9. 11. Održana tribina 9. novembar, dan rušenja Starog mosta – Da se ne zaboravi. Govorili su Seid ef. Smajkić, muftija u mirovini, prof. dr. Sanaid Lavić, predsjednik BZK Preporod i Hasan Eminović. Organizator tribine je Vijeće bošnjačkih intelektualaca, Po-družnica Mostar, a tribina je održana u Centru za kulturu.

9. 11. Predstavljena knjiga pod nazivom Zbivanja oteta zaboravu – nesporazumi s Crkvom, autora Vjekoslava Lasića. Uz autora, knjigu su predstavili prof. dr. Hrvoje Lasić, prof. Ivan Baković te fra Mario Knezović. Knjiga je predstavljena u organizaciji Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne u amfiteatru Hrvatskoga doma hercega Stjepana Kosače.

9. 11. U sklopu Književnih susreta, u Otvorenoj čitaonici Društva hrvatskih književ-nika Herceg-Bosne prdstavljen je član Društva dr. sc. Zdravko Kordić, književnik i raniji predsjednik. O Kordićevu stvaralaštvu govorili su fra Miljenko Mića Stojić i Ivan Sivrić, a program je vodio književnik prof. Ivan Baković.

9. 11. Odigrana predstava Rodijaci nastala prema tekstu preminulog književnika i no-vinara Petra Miloša, u režiji Velimara Pšeničnika Njirića, zajedno s Mirom Barnjakom i glumi u predstavi. Predstava je odigrana u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače.

10. 11. Otvorena izložba vrhunskih likovnih djela, u jedinstvenom trostrukom obi-teljskom postavu velikoga Josipa Botterija Dinija, kćerke mu Ane Marije Botteri Perunović i zeta Hrvoja Marka Perunovića. Nazočne je pozdravio Darko Juka, voditelj Galerije Aluminij. Izložene radove nazočnima je približio Marin Ivanović, povjesničar umjetnosti. Izložbu je otvorio Josip Muselimović, počasni predsjednik Matice hrvatske Mostar, kao prijatelj i kolega Josipa Botterija Dinija koji je, baš kao i Muselimović u Mostaru, bio u četiri mandata na čelu splitskog Ogranka Matice hrvatske. Izložbu su zajednički organizirali Galerija Aluminij, filozofski fakultet i fakultet prirodoslovno-ma-tematičkih i odgojnih znanosti Sveučilišta u Mostaru, te je dio programa ovogodišnje Jeseni na FPMOZ-u. Izložba je otvorena u Galeriji Aluminij.

10. 11. Održan koncert pod nazivom Etno u klasičnoj glazbi. Koncert je održao Stu-dij glazbene umjetnosti fakulteta prirodoslovno-matematičkih i odgojnih znanosti Sve-


učilišta u Mostaru, u okviru događaja Jesen na FPMOZ-u. Na programu su bila djela najvećih bh, hrvatskih te europskih glazbenih majstora. Poveznica odabranih djela je inspiracija folklorom, tradicijskim pjesmama i plesom. Koncert je održan u Galeriji kra-ljice Katarine.

10. 11. Premijerno izvedena autorska diplomska predstava O ljubavi, glumaca Niko-line Ljuboje i Ivana Skoke, urađene pod mentorskom palicom prof. ferida Karajice. Mla-di glumci donose priču o sasvim običnom ljubavnom paru koji, baš kao i svi parovi ovoga svijeta, prolaze različite muke i slasti. Predstava je izvedena na Maloj sceni HNK Mostar.

10. 11. Predstavljen Zbornik nagrađenih učeničkih radova Tropletova literarnog natječaja. Zbornik Praštati u milosrđu, donosi deset učeničkih proznih i poetskih ra-dova podijeljenih u dvije tematske skupine. Za osnovne škole Obitelj – škola milosrđa, za srednjoškolce – Radost praštanja. Zbornik su predstavili prof. dr. Anton Lučić i prof. dr. Marko Tokić, profesori sa Sveučilišta u Mostaru, a sudjelovao je Tamburaški sastav mostarskih župa sv. Luke i sv. Marka Evanđelista. Predstavljanje je održano u okviru Tropletovih dana kulture 2016. u amfiteatru Hrvatskoga doma hercega Stjepana Kosa-če, a svi nazočni dobili su primjerak Zbornika.

11. 11. Stand up show pod nazivom Na komadiću Europe, u Hrvatskome domu hercega Stjepana Kosače izveo trenutno sveprisutni Željko Pervan. U svojoj stand up komediji Pervan se dotiče svih aktualnih tema današnjice – od ulaska u EU, pa do obilježja ljudi pojedinih regija.

11. 11. Održana Majstorska glumačka radionica Zijaha Sokolovića u Studijiu 64 u Narodnom pozorištu u Mostaru.

14. 11. Održan koncert duhovne glazbe, a sudjelovalo je dvanaest vokalno-instru-mentalnih sastava i bendova mladih iz devet hercegovačkih župa. Program je vodila Danijela Skoko, članica Upravnog odbora HKZ Troplet, koja je zahvalila mladim glaz-benicima na sudjelovanju i domaćinima na gostoprimstvu. Koncert je održan u okviru Tropletovih dana kulture 2016., u kripti župne crkve sv. Petra i Pavla.

14. 11. Održan Sajam srednjih škola Mostovi prijateljstva 2016. koji se realizira već šestu godinu zaredom. Sajam je organiziran u sklopu obilježavanja Međunarodnog tjedna tolerancije, a organizirali su ga Vijeće mladih Grada Mostara, Ministarstvo ob-razovanja, znanosti, kulture i sporta HNŽ-a, Pedagoški zavod, Zavod za školstvo, te Gospodarska komora Grada Mostara u zgradi Vlade fBiH. Na Sajmu su informacije o školskim zanimanjima, projektima i nastavnim aktivnostima na štandovima predstavile 19 javnih i 3 privatne srednje škole s područja grada Mostara.

14. 11. - 18. 11. Održani XVII. humski dani poezije.

15. 11. Premijera poetsko-scenske izvedba pod nazivom Vjerni rob ljepote, na po-eziju bh. i bošnjačkog pjesnika Muse Ćazima Ćatića, u spomen na stogodišnjicu smrti


pjesnika. Poetsko-scensku izvedbu za scenu je priredio Salko Šarić, uz sudjelovanje glumaca Nedžada Maksumića i Diane Ondelj-Maksumić, a izvedena je na Kamernoj teatarskoj sceni u Centru za kulturu.

15. 11. Svečano otvorena galerija Rondo, koju je otvorilo Društvo hrvatskih likovnih umjetnika (DHLU) u fBiH, u suradnji s Društvom povjesničara umjetnosti Hercegovine i HKD Kosača, u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače. Izloženi radovi su članova DHLU-a u fBiH. Galerija će biti prodajno-izložbenog karaktera, a okupljat će sve umjet-nike, ne samo likovne, s ciljem multimedijalnog karaktera.

15. 11. Održan okrugli stol o temi Uloga kazališta u razvoju regije. Na okruglom sto-lu sudjelovali su predstavnici kazališta iz Mostara (HNK, Narodno pozorište, MTM, MTM 1974). Okrugli stol je organizirala Razvojna agencija Županije zapadnohercegovačke HERAG, u sklopu kapitalizacijskog projekta Adriawealth, financiranog iz IPA fondova. Okrugli stol je održan u City hotelu.

15. 11. Održana promocija novih brojeva časopisa Život (kolovoz – rujan). Promo-tori su bili Goran Karanović, Mirza Sarajkić i Naser Šećerović. Promocija je održana u Ćorovića kući. U broju za kolovoz, Život donosi prilog o nedavno preminulom Zilhadu Ključaninu, velikom bh. književniku, bivšem uredniku časopisa Život. Rujanski broj po-svećen je 55. sarajevskim danima poezije. Predstavljena je ugledna švicarska pjesniki-nja Ilma Rakusa, ovogodišnja dobitnica nagrade Bosanski stećak.

16. 11. Upriličen Deseti ikavski skup na filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, Odjel za hrvatski jezik i književnost (radionica), a navečer u Galeriji kraljice Katarine – Razgovor o narječju i ikavskoj baštini. I. Filološki pogledi na kojima su sudjelovali: Irena Krumes, Antun Lučić i Vice Bošnjak. II. Književni prinosi na kojima su sudjelovali: Ružica Hrnjkaš, Dušan Musa i Živko Ključe. III. Etnostavak - tradicijski instrument s izvedbom (Marko Čolak), a sve u okviru manifestacije XVII. humski dani poezije.

17. 11. Obilježen Svjetski dan filozofije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mo-staru. Nazočnima su se obratili dekan prof. dr. sc. Zoran Tomić i pročelnik Studija filo-zofije doc. dr. sc. Mate Buntić. Nakon uvodnih obraćanja prof. dr. sc. Ugo Vlaisavljević je održao predavanje o temi Aristotel o prijateljstvu: Treba li državi prijateljstvo njenih građana. Poslije predavanja upriličena je promocija marke s likom Aristotela, te prika-zan film Return to Source: Philosophy & The Matrix.

17. 11. Predstavljena knjiga poezije Granica, mostarskog pjesnika Adnana Džolo-te. Uz autora, o knjizi je govorio prof. dr. Safet Sarić, stihove iz knjige je čitao Nedžad Maksumić, dok je moderatorica večeri bila Bea Balta-Manjgo. Promocija je održana u galeriji Centra za kulturu.

17. 11. Predstavljena knjiga aforizama Pomet u glavi Valentina Ćorića. O knjizi su govorili prof. dr. sc. Marko Tokić i akademik Šimun Musa. Ćorić je posljednjih godinu dana objavio više od 700 aforizama u Hrvatskom slovu pod pseudonimom Veselko Po-


met, koji su objedinjeni u njegovu prvu knjigu Pomet u glavi. Knjiga je predstavljena u sklopu obilježavanja 25. obljetnice Hrvatske zajednice Herceg-Bosne (HZ HB) u Galeriji kraljice Katarine, pod pokroviteljstvom HZ HB i Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne.

18. 11. Otvorena izložba apstraktne umjetnosti pod nazivom Segment kruženja, turske umjetnice Betül Burmaz. Na izložbi su predstavljena 33 originalna likovna djela autorice koja je rođena i odrasla na Istoku, a školovana na Zapadu. Izložba je otvorena u Yunus Emre Institutu u Mostaru, a posjetiteljima se obratila autorica.

19. 11. Odigrana hit predstava Snježno kraljestvo - Frozen. Bajkovita zabava ispri-čana na novi način, uz duhovite dijelove predstave i omiljene Disney likove, dovodi do iznenadnih i neočekivanih obrata. Predstava je odigrana u velikoj dvorani Hrvatskoga doma hercega Stjepana Kosače.

19. 11. Carolyn Dorfman Dance iz New Yorka održao masterclass modernog po-kreta za djecu i mladež Mostara u Galeriji kraljice Katarine. Za goste i sudionike održali su jednosatni performans i približili su svoj stil plesa temeljen na klasičnom pokretu, sve u organizaciji baletnog studija Narodnog pozorišta Sarajevo, u suradnji s udrugom Let.ba i Balet Mostar Arabesque iz Mostara.

22. 11. Predstavljena zbirka notnih i tekstualnih zapisa rustikalna imena Stare pi-sme s ušća Neretve, autora Živka Ključe, uglednog mostarskog skladatelja, kon-trabasista, pedagoga i melografa. Uz autora, zbirku su predstavili Mijo Stanić i Duško Šarac, ravnatelj i umjetnički ravnatelj festivala dalmatinskih klapa Omiš, te Darko Juka, voditelj Galerije Aluminij. Zbirka sadrži notne zapise 43 obrađena napjeva s pripadaju-ćim tekstovima. Program su glazbeno obogatili ženska klapa Ar`ja Mostar i muška kla-pa Dobrkovići izvedbom skladbi koje je Ključe spasio od zaborava. Zbirka je objavljena u nakladi Neretvanske riznice umjetnina i inih vrijednosti iz Opuzena, festivala dalma-tinskih klapa Omiš i Zaklade Ljubo Stipišić Delmata iz Zadra. Zbirka je predstavljena u Galeriji Aluminij.

22. 11. Odigrana hit komedija Kod Tita u raju ili Mi smo ga tek najebali. Predstava je potvrdila epitet istinskog humorističnog hita na prostoru bivše Jugoslavje, a nastala je kao produkt popularnosti Indexovaca. Predstava govori o današnjoj političkoj i druš-tvenoj situaciji na prostorima nekadašnje Jugoslavije i povijesnim pogreškama koje su dovele do raspada bivše države. Glume: Andrija Kovač – Tito, Ranko Goranović – fra-njo Tuđman, Ljuba Stanković – Slobodan Milošević i Paja (kao glas naroda). Predstava je odigrana u Kosači.

22. 11. Predstavljena knjiga Knjiga i nakladništvo u odnosima s javnošću, autora doc. dr. Mire Radeljaka, u nakladi Hrvatske sveučilišne naklade Zagreb. Uz autora, knjigu su predstavili dekan filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru prof. dr. sc. Zo-ran Tomić i prof. dr. sc. Božo Goluža. Knjiga je predstavljena na filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru.


23. 11. U Otvorenoj čitaonici Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne gost Književne srijede bio je prof. dr. sc. Antun Lučić, pjesnik i raniji predsjednik Društva. Rad književnika prof. dr. sc. Antuna Lučića predstavila je prof. Tina Laco, a program je vodio književnik prof. Ivan Baković.

24. 11. – 30. 11. Održan 10. Mostar film festival (MOFF). Na prigodnoj svečanosti na otvorenju, uručena su priznanja Stablo ljubavi za životno djelo glumcima Draganu Despotu i Lazaru Ristovskom. Projekcijom filma Mrtve ribe plivaju na leđima, hrvatskoga redatelja Kristijana Milića, otvoren je 10. Mostar film festival (MOff). U natjecateljskom dijelu festivala prikazano je sedam filmova i to: Dnevnik mašinovođe Miloša Radovića, S one strane Zrinka Ogreste, Oslobođenje Skoplja u režiji Danila i Rade Šerbedžije, Smrt u Sarajevu Danisa Tanovića, Ne gledaj mi u pijat – hrvatske redateljice Hane Jušić, Lazar Svetozara Ristovskog, hit komedija Ministarstvo ljubavi Pave Marinkovića. Na svečano-sti zatvaranja dodijeljene su nagrade Stablo ljubavi laureatima i zahvalnice sponzorima. Odlukom stručnog žirija najbolju žensku ulogu ostvarila je Ksenija Marinković za ulogu Vesne u filmu S one strane, dok je najbolju mušku ulogu ostvario glumac Stjepan Perić za ulogu u filmu Ministarstvo ljubavi. MOff je upriličio i premijernu projekciju dokumen-tarnog filma Sve je bio dobar san, uz prisustvo redatelja Branka Istvančića. Potresan, intiman i dirljiv dokumentarac pručava događaj iz vremena početka rata u Hrvatskoj, dolazak mladog francuskog dragovoljca Jean-Michela Nicoliera u Hrvatsku, njegovu borbu, tragiku obrane Vukovara, kao i mučeničku smrt na Ovčari, a sve kroz emotivnu vizuru njegove majke Lyliane fournier koja u filmu traga za informacijama kako bi došla do posmrtnih ostataka svoga sina te ga dostojno pokopala. festival je održan u Hrvat-skom domu hercega Stjepana Kosače.

26. 11. Održan veliki plesni koncert pod nazivom Zajedno smo jači, u organizaciji Plesnog studia MO Stars i Centra za kulturu, pod pokroviteljstvom Ministarstva ob-razovanja i znanosti federacije BiH. Koncert je održan u Narodnom pozorištu Mostar, a ovim koncertom završava projekt Zajedno smo jači, koji je imao za cilj borbu protiv svih vrsta ovisnosti kod djece, mladih i odraslih.

28. 11. Izveden poetski performans pod nazivom Svjedok, koji se sastoji od kazi-vanja poezije velikih domaćih i svjetskih pjesnika (Tina Ujevića, Maka Dizdara, Mike Antića, f. G. Lorce, H. L. Borhesa, Bertolda Brechta), u izvedbi poznatog sarajevskog glumca Miodraga Mikija Trifunova. Performans je izveden u Studiju 64 u Narodnom pozorištu Mostar.

28. 11. Otvorena prodajno-humanitarna izložba studenata i profesora širokobriješ-ke Akademije likovnih umjetnosti. Više od četrdeset studenata i nekoliko profesora predstavilo je svoje radove, a sve u cilju poboljšanja uvjeta rada umjetnika ove Akade-mije. Cilj ove izložbe je prikupljanje novčanih sredstava za nabavu potrebnih materijala studentima širokobriješke ALU, koja se nalazi u teškoj financijskoj situaciji i studenti su primorani i na ovaj način boriti se za kvalitetu svojega obrazovanja. Izložba je otvorena u Galeriji kraljice Katarine.


29. 11. Otvorena izložba pod imenom Nemir, akademskog kipara Tonka Smokvine iz Dubrovnika. Izloženo je ukupno 28 radova suvremene apstrakcije uokvirenih pod imenom Nemir. Izložbu su organizirali: Galerija Aluminij, zagrebačka Moderna galerija, filozofski fakultet i fPMOZ Sveučilišta u Mostaru, Ustanova za kulturu i šport Metković te Gradski muzej Vukovar. O izložbi su govorili povjesničar umjetnosti dr. sc. Antun Ka-raman koji je Smokvinovo stvaranje ocijenio uspješnim spojem suvremenosti i tradicije, te Karamanov mlađi kolega Marin Ivanović koji je postav Nemir nazvao suvremenom apstrakcijom, promišljenom, s jasnim osjećajem za boju i prostor. Izložbu je otvorenom proglasio Darko Juka, voditelj Galerije Aluminij. Izložba je otvorena u Salonu 1 Galerije Aluminij, a prije Mostara gostovala je u Dubrovniku, Metkoviću i Zagrebu.

29. 11. Održana svojevrsna kombinacija predavanja i performansa pod nazivom Mostar – Bez riječi...da Ti kažem, autora Darija Terzića. Ovo je svojevrsna prezentaci-ja o posebnosti neverbalne komunikacije na našim prostorima. Verbalna komunikacija čini tek sedam posto naše sveukupne komunikacije. Ljudi se međusobno mnogo više sporazumijevaju pogledima, gestama. Predavanje odnosno performans je upriličen u Centru za kulturu.

29. 11. Svečano otvorena manifestacija Advent u Mostaru, u organizaciji Udruge građana Advent i tvrtke Mostarski sajam. Mostarske mažoretkinje i Puhački orkestar uz pjesmu i ples te Djed Božićnjak u svojoj kočiji i njegovi pomagači vilenjaci, zajedno su prošetali ulicama Mostara te svečano najavili ovu radosnu manifestaciju. Gradonačelnik Ljubo Bešlić, zajedno s Dalfinom Bošnjak i Želimirom Mariće,m svečano je otvorio prvi Advent u Mostaru. Na igralištu u krugu kampusa Sveučilišta u Mostaru. Na 4 500 metara četvornih, u 42 dana, svoje ručne radove i umjetničke radove, delicije i bogat sadržaj, predstavljaju brojni izlagači, a na dvije pozornice bit će organizirano više od 200 doga-đanja, svakim danom od devet ujutro pa sve do ponoći.

30. 11. Održana promocija knjiga Nekoliko ptica i jedno nebo, najprevođenijeg hrvatskog književnika Mire Gavrana. Roman govori o godinama gladi u Hercegovini, o fra Didaku Buntiću, Slavoniji, Međugorju, o dubokoj sumnji i istinskoj vjeri. O knjizi su, uz autora, govorili prof. dr. Antun Lučić i doc. dr. Marko Tokić, te glumac Robert Pehar koji je čitao ulomke iz knjige. Promociju su organizirali Župni ured Međugorje i Informativni centar Mir Međugorje, a održana je na filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru.

30. 11. Predstavljena knjiga 1991.: Moja sjećanja na stvaranje Hrvatske i Domo-vinski rat“ autora Vladimira Šeksa. Uz autora, knjigu su predstavili: Bosiljko Mišetić, odvjetnik, nekadašnji ministar pravosuđa RH, dr. sc. Marin Sopta, emigrant, povratnik iz Kanade, bivši državni tajnik za iseljeništvo, dr. sc. Ivica Miškulin sa Instituta za povijest i docent na Hrvatskom katoličkom sveučilištu i dr. sc. Ivo Lučić, sa Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu i izvanredni profesor filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru. Promocija je održana u organizaciji Hrvatske zajednice Herceg-Bosne i Hrvatske kultur-ne zajednice Troplet u Galeriji kraljice Katarine.


30. 11. Predstavljena knjiga Rodni identiteti u književnosti romskih autorica na pro-storima bivše Jugoslavije, autorice Hedine Tahirović-Sijarčić. Knjigu su, uz autoricu, predstavili: prof. dr. Elvira Dilberović, federalna ministrica obrazovanja i znanosti, te prof. dr. Dijana Hadžizukić s fakulteta humanističkih znanosti Univerziteta „Džemal Bijedić“ u Mostaru. Predstavljanje knjige je upriličeno u Kongresnoj dvorani zgrade Vlade fe-deracije BiH.

1. 12. Predstavljena knjiga Nisam šutio – otvoreno o crkvi, politici i drštvenim doga-đanjima, autora fra Marija Knezovića. Riječ je o zbirci kolumni fra Marija Knezovića – svećenika, novinara i publicista, koju je redovito, punih pet godina, objavljivao u rubrici Teze i sinteze, u katoličkom mjesečniku Naša ognjišta. O knjizi su uz autora govorili prof. dr. Božo Goluža, Zoran Krešić, Maja Lasić i Ivan Skoko. Predstavljanje je organizirala Hrvatska kulturna zajednica Troplet u Galeriji kraljice Katarine.

1. 12. Odigrana jedna od najgledanijih i najzabavnijih predstava u regiji Dame bira-ju, u režiji Admira Glamočaka i produkciji Altteatra. Ovo je bila jubilarna, stota izvedba, a u mjesecu darivanja odigrana je u humanitarne svrhe a sav prihod doniran je ženama oboljelim od karcinoma dojke iz udruge Novi pogled. Predstava je odigrana u Hrvat-skom domu hercega Stjepana Kosače.

1. 12. Predstavljena knjiga Dominantne i neželjene elite, povjesničarke Latinke Pe-rović iz Beograda. U bilješkamao intelektualnoj i političkoj eliti u Srbiji, na prijelazu iz 20. u 21. Stoljeća, autorica Perović predstavlja trinaest portreta istaknutih srpskih političara i intelektualaca koji su na različite načine obilježili epohu komunizma i zakašnjele demo-kratske tranzicije.Uz autoricu, o knjizi su govorili akademik prof. dr. Slavo Kukić, te prof. dr. Dragan Markovina. Predstavljanje je održano u kongresnoj dvorani hotela Bristol.

2. 12. Otvorena izložba Exhibition photo Graz selection, kojom udruženje Kulturver-mittlung Steiermark/ Cultural City Network Graz, predstavlja presjek aktualne fotografske scene Graza i Štajerske. Izložba prikazuje izbor od 27 pozicija, koje jasno vizualiziraju golemu raznolikost ove fotografske scene, uspoređuje načine rada različitih starosnih grupa i odražava njihove aktualne teme i osobne stavove. Izložba je otvorena u Galeriji kraljice Katarine.

2. 12. U novom izdanju PoligonaOffline u Galeriji Rondo voditelj programa Mirko Božić razgovarao je s nagrađivanom književnicom Lidijom Pavlović-Grgić. Između ostalog, razgovaralo se o prijevodima i njenoj višejezičnoj zbirci Leteći ljudi. Književni opus književnice, publicistice i novinarke Lidije Pavlović-Grgić obuhvaća šest književnih naslova i sto pet priloga (pjesme, kratke priče, kritike, prikazi), objavljenih na deset jezi-ka u 35 publikacija, u čak sedamnaest zemalja svijeta. Književnica živi i radi u Sarajevu.

2. 12. Otvorena izložba 18. anale crteža BiH, Grand Prix Mostar 2016. Na izložbi se predstavilo četrdesetak likovnih umjetnika iz cijele BiH, s ukupno devedeset rado-va. Uz tradicionalnu olovku, tuš i ugljen, ljubitelji likovne umjetnosti mogli su vidjeti i crteže od papira, radove nastale kompjuterskom obradom, kombiniranom tehnikom i


slično. Slikar Adi Karailo dobio je Grand Prix Mostar 2016. U ime žirija, obratila se An-dera Mekić, kazavši kako je nagrada Karailu dodijeljena zbog izvanrednog tehničkog dostignuća i rada u grafitnoj olovci, a riječ je o poticajnoj nagradi jer se radi o mladom umjetniku koji je tek zavšio akademiju. Grand Prix dodijeljen je i Halilu Tikveši za vi-šedesetljetni doprinos likovnoj umjetnosti BiH. Organizatori izložbe su Grad Mostar, Centar za kulturu i Udruženje likovnih umjetnika BiH. Izložba je otvorena u Centru za kulturu.

2. 12. Pod nazivom Vedri vedre s prijateljima, održano je druženje koje je organi-zirala Udruga Vedri osmijeh, u povodu dana osoba s invaliditetom. Središnji dio dru-ženja bila je promocija knjige Male basne, autorice Sonje Jurić. Književnica je poznata po svom humanitarnom radu i većinu svojih izdanja darovala je različitim socijalnim ustanovama ili udrugama. Ovoga puta ukupnu nakladu knjige Male basne, darovala je Udruzi Vedri osmijeh. Druženje je upriličeno u Osnovnoj školi S.S. Kranjčevića.

2. 12. Održan plesni koncert pod nazivom Plešimo za Našu djecu, upriličen da bi se pomoglo Udruženje Naša djeca, koje skrbi o djeci bez roditelja i s posebnim potre-bama. Sudjelovali su: Plesni studio Flash, koji je organizator koncerta, Plesni studio B-dance, Plesni studio Mo Stars, ŠPK Erigo, ŠPK Zrinjski, Mostarske mažoretkinje, Plesni klub Let`s Dance iz Nevesinja. Ovo je bio četvrti koncert u organizaciji Plesnog studia Flash, a moto ovogodišnjeg događaja je Dobro se dobrim vraća. Koncert je organiziran u Hrvatskom domu herceg Stjepan Kosača, a prihod od prodanih ulaznica uručen je udruzi Naša djeca.

2. 12. Održana književna večer mladog i talentiranog pisca Stefana Simića iz Be-ograda pod nazivom Teatar iskrenosti, kako ga sam pisac naziva. Književna večer je upriličena u Ćorovića kući.

2. 12. Održana promocija ilustrirane knjige Čudotvorna prašina sv. Nikole, splitskog autora Jure Topića. O knjizi su govorili fanita Hrepić iz Splita te mostarski pjesnik Ivan Vrljić. U ime Sveučilišta u Mostaru i rektorice prof. dr. sc. Ljerke Ostojić obratio se pro-rektor prof. dr. sc. Ivo Čolak. Program su glazbom oplemenile sopranistica Nina Kadi-jević Deronjić, uz klavirsku pratnju Melihe Kulukčije i mlada glazbenica Sandra Pandža. Promocija je održana u Galeriji kraljice Katarine.

3. 12. Održan 2. sajam učeničkih radova na kojem su mostarski osnovci predstavili svoje talente. Na sajmu je sudjelovalo 14 gradskih i prigradskih škola. Svrha sajma je omogućiti osnovcima izlaganje i prezentiranje njihovih rukotvorina, likovnih i literarnih radova, a to je i prilikada djeca pokažu svojim roditeljima što rade i čime se bave na sekcijama. Organizator sajma je Udruga roditelja Naša djeca, a održan je u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače.

3. 12. Održano četvrto izdanje Mostar rock night – vol. 4. Predstavila su se četiri ben-da. Jufkamental (punk – grunge), PTSP (alternative – progressive rock), Mara & Dario (soft rock) te Goli u sedlu (hard rock). Bendovi su se predstavili u OKC-u Abrašević.


5. 12. Održana svečana sjednica Senata Sveučilišta u Mostaru u povodu 39. obljet-nice Sveučilišta. Svečanoj sjednici u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače na-zočio je veliki broj uzvanika iz društvenog, političkog i javnog života. Nazočne je po-zdravila rektorica dr. sc. Ljerka Ostojić, a prigodne riječi uputili su i neki od uzvanika. Dodijeljene su i Rektoričine nagrade te počasna zvanja profesor emeritus. U glazbenom dijelu programa sudjelovali su: Akademski pjevački zbor Sveučilišta u Mostaru i Monija Jarak, mezzosopranistica, uz pratnju Marijane Pavlović na glasoviru.

5. 12. Održan slavljenički koncert klasične glazbe pod nazivom Večer Mozarta, ko-jim je profesorica glazbe Meliha Kulukčija obilježila zlatni jubilej – pedeset godina umjetničkog i pedagoškog rada. Koncert je posvećen Mozartu. Uz pijanisticu Melihu Kulukčiju, nastupila je i njena unuka Sarah Skopljak, studentica Muzičke akademije. U pratnji pijanistica bio je Simfonijski orkestar Mostar, pod ravnanjem dirigenta Damira Bunoze. Slavljenički koncert održan je u prepunoj Galeriji kraljice Katarine.

7. 12. U Otvorenoj čitaonici Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne gost Književ-ne srijede bio je pjesnik Ljubo Krmek, član Upravnog odbora Društva. O njegovu pjesniš-tvu govorila je dr. sc. Marina Kljajo Radić, a program je vodio književnik prof. Ivan Baković.

9. 12. Održan tradicionalni koncert Gradu s ljubavlju, koji već, dvadeset i četvrtu go-dinu zaredom, daruje Mostaru Hrvatsko kulturno umjetničko društvo Sv. Ante iz Cima. Gosti koncerta bili su: Kulturno umjetničko društvo Sloga iz Crne Gore, klapa Viole iz Drvenika, klapa Hrvoje iz Mostara te mješoviti zborovi iz Gruda i Mostara. Koncert je održan u Kosači.

9. 12. Predstavljena knjiga Ulazeći u Varcar, autora Ivana Lovrenovića. O knjizi su, uz autora, govorili: Elvedin Nezirović, Adnan Repeša i prof. dr. Enver Kazaz. Ovu pro-mociju organizirao je Pavarotti centar u suradnji s nakladničkom kućom Synopsis d.o.o. Sarajevo – Zagreb i Udruženje Kulturtuti. Varcar je staro ime za Mrkonjić Grad, a ovo je roman o nestalom zavičaju i civilizaciji koju je razorio posljednji rat u BiH. To je pišče-vo prisjećanje na djetinjstvo, bosansku multikulturalnost i njezine vrijednosti. Knjiga je predstavljena u sklopu programa književnih večeri u MC Pavarotti.

10. 12.Upriličena svečanost proglašenja pobjednika fotonatječaja portala Dnevnik.ba o temi Čovjek i komunikacije, te otvaranje izložbe 25 najboljih fotografija izabranih od 150 pristiglih na natječaj. Pobjednik fotonatječaja je Almir Panjeta iz Sarajeva s foto-grafijom Zemlja zove Mjesec, a svečanost proglašenja i otvaranje izložbe je upriličeno u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače.

10. 12. – 11. 12. Održana izložba kreativaca u suradnji s udrugama Očima kreativaca i Moje zlatne ruke te Humanitarnom udrugom Fra Mladen Hrkač. Izložba je održana u Mepas Mallu.

10. 12. Premijerno izvedena predstava Zimska bajka o Lani i njezinom plišanom medi. Autor ove priče je Marko Pejović, a redatelj predstave je Boris Čakširan. Predsta-vu je izveo ansambl Lutkarskog kazališta Mostar.


14. 12. Predstavljena zbirka poezije Putnik u vremenu, pjesnički prvijenac prof. Ivana Vrljića. Zbirku su predstavili: Anita Martinac, Tina Laco i Veselin Gatalo. Večer su glazbom oplemenile sopranistica Nina Kadijević Deronjić te Ani Miljko na gitari. Pred-stavljanje je upriličeno u Salonu 2 Galerije Aluminij.

15. 12. Otvorena izložba fotografija pod nazivom Magična Slovačka. Izložba je po-dijeljena u dvije tematske cjeline; prva nam predstavlja upečatljive fotografije jednog od najcjenjenijih slovačkih umjetnika iz ovog područja Ladislava Struhara, koji autentično, objektivom svoga aparata, već dugo godina ilustrira sve ljepote Slovačke, dok drugi segment izložbe ima za temu predsjedavanje ove države Europskom unijom. Izložbu je svečano otvorio Njegova Ekselencija Jan Pšenica, veleposlanik Republike Slovačke u Bosni i Hercegovini. Izložba je otvorena u Centru za kulturu.

15. 12. Premijerno izvedena predstava Quijotanje, autorski projekt ansambla po tekstu Dragana Komadine. Predstava govori o slučaju vršnjačkog nasilja među sta-rijim adoloscentima, koje je oslonjeno na korumpirani sustav gdje su djeca političkih moćnika zaštićena od druge djece te modele vladanja svoijih očeva (ne)svjesno pre-nose na svoj mikrosvijet. Predstavu je premijerno izveo ansambl HNK Mostar na Maloj sceni HNK Mostar.

15. 12. Održan koncert u povodu tradicionalne manifestacije Betlehemsko svje-tlo, u organizaciji Odreda izviđača Radobolja i Plesnog studia B- Dance u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače. Na koncertu su sudjelovali: Plesni studio B-Dance, Grupa Sinergija, bend Kiše jesenje, Romeo Nikolić, Frama Mostar, ples na svili Ver-melho, Željka Bošnjak Zovko i Lola klaunovi. Svake godine, u vrijeme došašća, u Beču se okupe izaslanstva skauta kako bi na ekumenskom slavlju u jednoj od crkava upalili svoje svjetiljke na svijećama donesenim iz Betlehema te svjetlost prenijeli svim ljudima dobre volje diljem Europe, promičući tako na simboličan način mir, slogu i ljubav među ljudima.

15. 12. Upriličena tradicionalna Napretkova Božićnica, u Napretkovu domu u Mo-staru. U programu su sudjelovali: Zbor Sv. Ante Humac, mostarski komorni trio Lux, Plesni klub Erigo Mostar, te Napretkovi mladi glazbenici. Napretkova Božićnica održana je u organizaciji u organizaciji HKD Napredak, Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Mostar i udruge Hrvatska žena. Program je vodila Tina Laco.

16. 12. Premijerno izvedena predstava Odumiranje međeda, po tekstu Branka Ćo-pića i u režiji Emira Kapetanovića. Ovu komediju izveo je ansambl Narodnog pozori-šta Mostar: Saša Oručević, Amela Kreso, Ajla Hamzić, Jasmin Krpo, Mirsad Elezi, Emir Spahić, Šerif Aljić, Goran Lozo, Vedran Vilogorac i Emir Seftić. Adaptaciju i dramaturgiju potpisuje Dženan Medanović, scenografiju i kostime Lana Lončarević, glazbu Nedim Ćišić i Darko Majersky, a koreografiju Plesni studio Mo-Stars, Mostar. Predstava govori o vlasti, pohlepi, mladima koji se bude, koji razmišljajui žele promjene. Izvedena je u Narodnom pozorištu Mostar.


16. 12. Održana Adventska književna večer u organizaciji Društva književnika Her-ceg-Bosne. Predstavljeni su prigodni pjesnički uratci članova Društva, kao i onih koji će to tek postati. Spleli su adventski vijenac i upalili svijeće kojima će pokušati obasjati kulturnu scenu Mostara, kako to reče voditeljica književnica Anita Martinac u uvod-nom dijelu večeri. Na advenskoj književnoj večeri nastupilo je 18 pjesnika podijeljenih u četiri ciklusa, kao četiri svijeće, a svaka će grijati kroz jedno desetljeće djelovanja na književnoj sceni. Adventska književna večer upriličena je u Maloj dvorani – Amfiteatru u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače.

16. 12. – 17. 12. Pod nazivom HT ERONET Zimska bajka u Kosači održan je dvod-nevni program u kojem je posjetiteljima ponuđeno mnoštvo sadržaja, zabave, glazbe, a sve to zahvaljujući sponzoru HT ERONET-u. Mali teatar Mostar, u suradnji s Mostar-skim mažoretkinjama, je, kroz dva dana, uveseljavao sve posjetitelje. U programu su se izmjenjivale razne radionice, druženje s Djedom Božićnjakom, projekcije animiranog filma, čitaonice za djecu i predstave za djecu. Hvala svima koji su sudjelovali i pomogli da „Zimska bajka“ uspije i učini sretnim sve mališane svojom blagdanskom čarolijom. Program je upriličen u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače.

16. 12. – 17. 12. Održan Prvi mostarski strip vikend. festival je predviđen za pred-stavljanje udruge MOSTRIP, tribine, crtanje gostujućih autora za posjetitelje, izložbe ra-dova gostujućih crtača, predstavljanje strip izdanja te nagradnu igru. Cilj je festivala, trenutno marginaliziranistrip, predstaviti kao jedan vrlo zanimljiv, šaren i ekspresivan medij, te kao granu umjetnosti. Prvoga dana otvorena je striparnica Tarantula, te je prošao u neformalnom druženju s gostima, a drugoga dan festival je nastavljen u Hr-vatskom domu hercega Stjepana Kosače.

16. 12. Održana promocija 14. broja časopisa Nestabilnost, službenog lista stu-denata Građevinskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru. Tema broja bila je predstavljaje inženjerskog dijela izgradnje koridora VC. Časopis i temu broja predstavili su dekan Građevinskog fakulteta dr. sc. Ivan Lovrić i urednica časopisa Monika Mlakić. Promocija je održana u prostorijama Građevinskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru.

18. 12. Održan 12. tradicionalni koncert hercegovačkih klapa Hercegovini s lju-bavlju. Nastupilo je devet hercegovačkih klapa i to: Narenta, Ar`ja i Hrvoje iz Mostara, Bratovština iz Sovića, Trebižat iz Trebižata, Diva iz Širokog Brijega, Dobrkovići iz Dobr-kovića, Studenac iz Kruševa i Neretva iz Čapljine. Koncert je organiziralo Hrvatsko glaz-beno pjevačko društvo Hrvoje i Župa Cim–Ilići u crkvi Krista Dobrog Pastira Cim–Ilići.

20. 12. Održan svečani koncert učenika Muzičke škole I. i II. stupnja i učenika Glazbene škole Ivana pl. Zajca, uz potporu Misije OESS-a. Svrha koncerta je promi-canje međusobne suradnje. Na koncertu su nastupili najbolji učenici majstorske klase obje škole, njih 11, koje je odabrao Dragan Opančić, docent na Muzičkoj akademiji u Sarajevu i suradnik Studija glazbene umjetnosti Sveučilišta u Mostaru. Koncert je odr-žan u Galeriji kraljice Katarine.


21. 12. Održan Božićni koncert Hrvatske glazbe Mostar. Ovoga puta Hrvatska glaz-ba, pod dirigentskom palicom maestra Damira Bunoze, ugostila je soliste: Moniku Ja-rak, Karla Miličevića, Pavu Sušca i Tomislava i Danijela Perića. Koncert je održan u Gale-riji kraljice Katarine, a iz Hrvatske glazbe su zahvalili svim sponzorima koji su omogućili da se održi ovaj koncert.

21. 12. Svečano obilježena 19. Obljetnica postojanja i rada MC Pavarotti. Sveča-nost je otvorio ministar obrazovanja, znanosti, kulture i sporta HNŽ-a Rašid Hadžović, kazavši kako centar ima značajnu ulogu – kako za Mostar, županiju, tako i za cijelu BiH. Obilježavanju obljetnice nazočio je i gradonačelnik koji je istaknuo iznimnu važnost postojanja takvog centra. Direktor Elvedin Nezirović izjavio je kako je centar mjesto slo-bode i točka u kojoj se premrežavaju kulture i subkulture, kako domaće tako i svjetske. Ovogodišnja proslava bila je namijenjena djeci i mladeži te su u programu nastupili, između ostalih, Muzička škola I. i II. stupnja, Centar Los Rosales, Udruga Sunce, te najmlađi pjevači i plesači mostarskih vrtića.

21. 12. Otvorena već tradicionalna prodajno-humanitarna izložba radova pacije-nata Klinike za psihijatriju Sveučilišne kliničke bolnice Mostar. Cilj izložbe je pokazati radove izrađene raznim umjetničkim tehnikama i prikupiti sredstva za repromaterijal za budući rad. Izložba je otvorena u predvorju glavne bolnice na Bijelom Brijegu.

21. 12. Izvedena predstava Čarobni napitak djedičin, u izvedbi učenika Srednje gra-đevinske škole Jurja Dalmatinca. Predstava je izvedena na Maloj sceni HNK Mostar.

22. 12. Održan već tradicionalni božićni koncert pod nazivom Sretan ti Božić, na-rode moj. Koncert je održao Simfonijski orkestar Mostar, zajedno s prijateljima, u pre-punoj velikoj dvorani Hrvatskog doma hercega Stjepana Kosače.

23. 12. Učenici Glazbene škole Ivana pl. Zajca i ove godine počastili su svoje su-građane Božićnim koncertom. Zajedno sa svojim nastavnicima, pripremili su i izveli 20 točaka. Publika je uživala u izvedbama na glasoviru, klarinetu, violončelu, flauti te solo i zborskim izvedbama. Koncert je održan u Galeriji kraljice Katarine.

24. 12. Upriličene žive jaslice u povodu blagdana Božića. franjevačka mladež (fRA-MA) Mostar, šestu godinu zaredom, uprizorila je žive jaslice, ovaj put na platou ispred crkve svetog Petra i Pavla. U prigodnom večernjem programu pjevale su se tradicio-nalne hrvatske božićne pjesme, a upriličena je i predstava koja je posjetitelje vratila u drevna vremena kad se rodio Isus. Najmlađima su podijeljeni darovi, a stariji su uživali u kuhanom vinu.

26. 12. Otvorena izložba ručnih radova polaznika tečaja koje je organizacija Kaymek organizirala u zadnjem ciklusu. Radove je predstavilo ukupno 224 polaznika, a izloženo je oko 400 djela. Izložbu su organizirali Yunus Emre Institut Mostar i Kaymek – centar za edukacijske tečajeve i umjetnost u Yunus Emre Institutu u Mostaru.


29. 12. Grupa Hari Mata Hari održala koncert u akustičnoj verziji, za sve ljubitelje dobre glazbe. Ovo je, ujedno, bila najava velike regionalne turneje koja će se održati tijekom sljedeće godine. Na repertoaru akustičnog koncerta bila su i pjesme s novog albuma Ćilim, kao i druge poznate pjesme Harija Varešanovića. Koncert je održan u velikoj dvo-rani Hrvatskoga doma hercega Stjepana Kosače.

9292

Andrić, Arapović, Benović, Dragić, Duran, Ešić, Kelava, Krajišnik, Lukšić, Matanović,

Matković, Mijović Kočan, Muselimović, Najev, Nedić, Pehar, Sanko Rabar, Sivrić,

Škarica, Stanić, Topić, Zelenika, Zorić, Župarić

Č a s o p i s M o t r i š t a r e f e r i r a n j e u C e n t r a l a n d E a s t e r n E u r o p e a n O n l i n e L i b r a r y / Fr a n k f u r t a m M a i n / - h t t p : / / w w w. c e e o l . c o mčasopis za kulturu, znanost i društvena pitanja • studeni-prosinac 2016. • issn 1512-5475

U organizaciji Matice hrvatske Mostar, u hotelu Mepas, održana je hercegovačka premijera fi lma Jakova Sedlara „Nisam se bojao umrijeti – domoljubna misija Antuna Kikaša iz 1991.“ o hrvatskom iseljeniku iz Kanade, kojega je, 1991. godine, uhitila JNA, nakon što je sletio u zračnu luku Pleso u Zagrebu, s oružjem namijenjenim obrani Hrvatske.Film iznosi detalje njegove domoljubne misije, a oružje je bilo svojevrstan dar Hrvatske zajednice Toronta MUP-u i Zboru narodne garde Republike Hrvatske.Kada se, u ljeto 1991. godine, u Hrvatskoj počeo osjećati miris rata, Kikaš je odlučio pomoći domovini i svome narodu, koji se nije imao čime braniti od agresora.Uz novčanu pomoć Hrvatske zajednice Toronta, stavljajući život na kocku, zrakoplovom iz Južnoafričke Republike

Domoljubna misija A. Kikaša– B oeingom 707, dopremio je oružje u zagrebačku zračnu luku, koje je bivša jugoarmija prisilno zaplijenila.Njega su, pod torturom, odveli u vojni zatvor u Beograd, gdje je tri mjeseca odležao u samici, da bi, nakon toga, bio razmijenjen za uhićenoga generala JNA Milana Aksentijevića.Neke od njegovih pjesama motivirane su upravo tim zbivanjima. Premijeri su nazočile brojne poznate osobe iz političkog, društvenog i javnog života Hrvata u BiH. U fi lmu kanadske produkcije Kikaša igra Andrej Dojkić, a trgovca – slavni američki glumac Armand Assante.Inače, Anton Kikaš je građevinski poduzetnik i pjesnik te jedan od najuglednijih Hrvata u Kanadi, gdje je bio proglašen i za osobu godine.Film je, nakon Mostara, prikazan i u Širokom Brijegu i Međugorju.

Foto: Stojan Lasić Stole

br. 92, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

Documents