DANIELLE TRUSSONI

ANGELOLOGIJA

Sestra Evangeline bila je tek djevojka kada ju je otac povjerio Franjevkama od vječnoga

klanjanja u unutrašnjosti New Yorka. Sada, u 23. godini, njezino otkriće pisma slavne filan-tropistice Abigail Rockefeller, pokojnoj nadstojnici samostana sv. Ruže, iz 1943. godine, uvodi Evangeline u tisućljetnu tajnu povijesti, sukob Društva angelologa i nevjerojatno prek-rasnih potomaka anđela i ljudi, nefila. Tajne koje ta pisma skrivaju žudnja su nekad moćnih nefila, koji žele nastaviti vječni rat, srušiti svo dobro u čovječanstvu i zavladati ljudima. Ge-neracija za generacijom angelologa posvetila je svoje živote zaustavljanju pohoda nefila, a njihova zajednička misija, priključivanje kojoj je Evangeline bilo odavno zapisano u zvijez-dama, prostire se od idiličnoga samostana na rijeci Hudson do samih vrhova bogatstva mik-rokozmosa New Yorka, groblja Montparnasse u Parizu pa do planina Bugarske.

Evangeline, uz svesrdnu pomoć Verlainea, povjesničara umjetnosti, ulazi u svijet stoljetne borbe protiv nefila – borbe čiji su sudionici nekada bili i njezini pokojni roditelji. Bogata po-viješću, očaravajućim likovima i čudesno osmišljena, “Angelologija” povezuje biblijski nauk, mit o Orfeju i miltonovske vizije Izgubljenog raja u priču koja će vas ostaviti bez daha, priču o običnim ljudima uključenima u borbu koja će odrediti sudbinu svijeta.

Jedna od originalnih grana teologije, angelologija, utjelovljena je u angelologu, osobi či-

ja stručnost uključuje kako teorijsko proučavanje anđeoskih poredaka tako i njihovu proro-čansku djelatnost kroz ljudsku povijest.

Špilja Đavolje ždrijelo, Rodopi, Trigrad, Bugarska ZIMA 1943. Angelolozi su proučavali tijelo. Bilo je netaknuto, bez tragova propadanja, kože glatke i

bijele poput pergamenta. Beživotne oči boje akvamarina zurile su u nebo. Svijetle kovrče pa-dale su preko visoka čela i oblikovanih ramena stvarajući aureolu zlatne kose. Čak je i odje-ća, istkana od bijela svjetlucavog metalik materijala, koji nitko od njih nije mogao točno identificirati, bila čitava, kao da je biće umrlo u sobi pariške bolnice, a ne u spilji duboko pod zemljom.

Nije ih trebalo začuditi što su pronašli tako dobro očuvana anđela. Nokti sedefasti poput unutrašnjosti ostrige; dug, gladak trbuh bez pupka; sablasno prozirna koža – na stvorenju je sve bilo upravo onakvo kao što su pretpostavljali da će biti. Čak je i položaj krila bio bespri-jekoran. Pa ipak, bilo je previše lijepo i djelovalo je previše živo naspram onoga što su prou-čavali samo u zagušljivim knjižnicama, s pretisaka slika iz 15. stoljeća raširenih ispred njih poput autokarata. Čitav svoj profesionalni život čekali su da to vide. Iako to nitko od njih ne bi priznao, potajice su sumnjali da će naći stravično truplo, same kosti i dronjke, poput neče-ga iskopanog na arheološkom nalazištu. No umjesto toga gledali su u nježne tanke ruke, or-lovski nos i ružičaste usnice stisnute u zamrznutu poljupcu. Stajali su nad tijelom, očekujući da će stvorenje trepnuti i probuditi se.

PRVA SFERA

Vas ova priča se tiče Što duh vam želite uzdić' Do višnjeg bijelog dana. Ko svladan u Tartara Dubinu usmjeri oči, Što god da vrijednoga nosi, Gubi čim Donji ugleda svijet.

– Boetije, Utjeha filozofije (prijevod s latinskog dr. sc. Marko Višić, Podgorica ITP –

UNIREKS, 2008)

Samostan Svete Ruže, dolina rijeke Hudson, Milton, New York 22. prosinca 1999., 4:45 Evangeline se probudila prije izlaska sunca, dok je četvrti kat još bio tih i mračan. Kako ne

bi probudila sestre koje su se molile cijelu noć, potiho je pokupila cipele, čarape i suknju i bosonoga otišla do zajedničke kupaonice. Još pospana, brzo se odjenula ne pogledavši se u ogledalo. Kroz maleno i usko staklo prozora promatrala je samostanski posjed prekriven ju-tarnjom sumaglicom. Golemo dvorište pod snijegom protezalo se do ruba vode gdje je golo drveće krasilo rijeku Hudson. Samostan Sv. Ruže uzdizao se blizu rijeke, toliko blizu da se za danjeg svjetla činilo da postoje dva samostana – jedan na tlu, a drugi treperav na vodi, prvi koji se prelijeva u drugi – iluzija koju bi ljeti uništavali brodovi, a zimi oštrina leda. Gledala je rijeku, široku crnu prugu u bijelome čistom snijegu, kako teče. Uskoro će jutro pozlatiti vodu sunčevim svjetlom.

Sagnuvši se nad porculanski umivaonik, umila je lice hladnom vodom i raspršila ostatke sna. Nije se sjećala sna nego tek dojma koji je ostavio, vala predosjećaja koji joj je zacrnio misli, osjećaja samoće i zbunjenosti koje nije mogla objasniti. Još snena, skinula je tešku fla-nelsku spavaćicu i zadrhtala od hladnoće. Stojeći u bijelim pamučnim gaćicama i pamučnoj potkošulji (standardnom rublju koje se naručivalo naveliko i svakih pola godine dijelilo svim sestrama u Sv. Ruži), promatrala se procjenjivačkim, analitičkim okom: tanke ruke i noge, ravan trbuh, razbarušena crna kosa, zlatan privjesak koji joj je počivao na prsima. Odraz koji je lebdio pred njom bio je slika pospane mlade žene.

Ponovno se stresla od hladnoće i okrenula prema odjeći. Posjedovala je pet jednakih crnih suknji do koljena, sedam crnih dolčevita za zimske mjesece i sedam ljetnih pamučnih košulja na kopčanje kratkih rukava, jednu crnu vunenu vestu, petnaest kompleta bijelog pamučnog rublja i nebrojeno mnogo crnih najlonki: ni manje ni više od onoga što je bilo neophodno. Navukla je dolčevitu i namjestila vrpcu preko kratke smeđe kose. Prije nego je stavila crni veo čvrsto ju je stegnula na čelu. Uvukla se u najlonke i vunenu suknju, zakopčala, povukla patentni zatvarač i poravnala nabore brzim, nesvjesnim pokretom. U nekoliko je sekundi nje-zino privatno ja nestalo i postala je sestra Evangelina, franjevka od vječnog klanjanja. S kru-nicom u ruci preobrazba je bila potpuna. Stavila je spavaćicu u kantu u dnu kupaonice i bila spremna suočiti se s danom.

Svakoga je dana, otkad je s osamnaest godina završila novicijat i položila zavjete, u pet sa-ti ujutro sudjelovala u jednosatnoj molitvi. Živjela je u samostanu Sv. Ruže od svoje dvanaes-te godine i poznavala gaje dobro kao što netko poznaje narav voljena prijatelja. Imala je svoju jutarnju rutu od zajedničkih prostorija do biblioteke. Dok se penjala, njezini su prsti ostavljali trag na drvenoj ogradi, a cipele prelazile odmorišta. Samostan je u to doba uvijek bio prazan, u plavičastim sjenama i tih, no oživio bi nakon izlaska sunca pretvarajući se u napučeno mjesto rada i predanosti, a svaka bi soba prštala od duhovnih aktivnosti i molitvi. Tišina će uskoro nestati. Dolaskom sestara, stubište, dnevna soba, knjižnica, blagovaonica i niz spava-onica veličine ormara uskoro će opet oživjeti.

Tri niza stuba prešla je u trku. Mogla je doći do kapelice zatvorenih očiju. Stigavši na prvi kat, ušla je u velik središnji hodnik, okosnicu samostana Sv. Ruže. Na zi-

dovima su visjeli uokvireni portreti davno preminulih nadstojnica, istaknutih sestara, te razli-čiti crteži same zgrade. Stotine žena gledale su iz okvira i podsjećale svaku sestru, koja bi prošla ovuda na svom putu do molitve, da je dio stara i otmjena matrijarhata gdje su sve žene, bile žive ili mrtve, prisegle zajedničkoj misiji.

Premda je znala da bi zbog toga mogla zakasniti, zastala je na sredini hodnika. Ovdje je u pozlaćenu okviru visjela slika Ruže iz Viterba, svetice po kojoj je samostan dobio ime. Siću-

šne ruke bile su sklopljene u molitvi, a nepostojana aureola sjajila joj je nad glavom. Život Svete Ruže bio je kratak. Odmah nakon njezina trećeg rođendana anđeli su joj počeli šaputati, požurujući je da prenese njihovu poruku svima koji žele slušati. Ruža im se pokorila i zaslu-žila status svetice kao mlada žena, nakon što su je kao vješticu osudili na smrt jer je pogan-skome selu propovijedala o dobroti Boga i njegovih anđela. Mještani su je osudili na lomaču i zapalili vatru. Na veliko zaprepaštenje mnoštva Ruža nije izgorjela već je tri sata stajala u plamenu, razgovarajući s anđelima dok su joj plamenovi lizali tijelo. Neki su vjerovali da su anđeli okružili djevojku napravivši od svojih tijela nevidljiv oklop. Na kraju je umrla u vatri, no čudotvorna je intervencija ostavila tijelo netaknutim. Neoskvrnuto tijelo Svete Ruže noše-no je ulicama Viterba stotinama godina nakon njezine smrti, a na mladenačkom se tijelu nije mogao vidjeti ni najmanji znak patnje.

Sjetivši se koliko je sati, krenula je dalje. Došla je do kraja hodnika gdje je velik drveni portal s izrezbarenim prizorom navještenja odvajao samostan od crkve. S jedne strane stajala je u jednostavnosti samostana, a s druge se uzdizala veličanstvena crkva. Primijetila je da zvuk koraka postaje glasniji kada je tepih pod nogama zamijenio blijedo-ružičasti mramor sa zelenim šarama. Za prijelaz preko praga bio je potreban tek korak, ali je razlika bila golema. U zraku se osjećao miris tamjana, a svjetlost je dala punoću plavoj boji na oknima. Bijele gipsane zidove zamijenili su veliki komadi kamena. Strop je postao viši. Oko se prilagodilo zlatnom obilju neorokokoa. Ostavivši za sobom samostan, Evangelinine ovozemaljske obve-ze zajednice i milosrđa su nestale. Ušla je u sferu božanskog: Boga, Marije i anđela.

Prvih godina u Sv. Ruži broj anđeoskih slika u Crkvi Sv. Marije Anđeoske djelovao joj je pretjerano. Kao djevojčica doživljavala ih je nadmoćnima, preprisutnima i prenakićenima. Ta su stvorenja ispunjavala svaki kut i pukotinu, ostavljajući malo prostora za bilo što drugo. Usred središnje kupole nalazio se serafin. Mramorni arkanđeli držali su uglove oltara. U stu-pove su bili ugrađene zlatne aureole, trube, harfe i sićušna krila. Uklesana lica putta, hipnoti-zirajuća i zbijena poput šišmiša, zurila su s krajeva crkvenih klupa. Iako je znala da je to bo-gatstvo bilo zamišljeno kao žrtva Gospodinu, kao simbol štovanja, potajno je više voljela je-dnostavnu funkcionalnost samostana. Tijekom novicijata kritički se odnosila prema sestrama utemeljiteljicama, pitajući se zašto nisu toliko bogatstvo iskoristile u bolje svrhe. Ali, kao i još mnogo toga, i njezine primjedbe i želje nestale su kada je odjenula habit. Kao da ju je sa-ma redovnička odjeća malo ublažila i podarila joj nov, prikladniji karakter. Nakon pet godina koje je provela kao zavjetovana sestra, djevojka koja je nekad bila gotovo je sasvim nestala. Zaustavivši se da bi umočila kažiprst u škropionicu sa svetom vodom prekrižila se (čelo, srce, lijevo rame, desno rame) i ušla u usku romaničku baziliku, prolazeći pokraj četrnaest postaja križnog puta, klupa uspravnih naslona od crvena hrasta i mramornih stupova. Budući da je u to doba dana svjetlo još slabo, slijedila je široku središnju lađu do sakristije gdje su, zaključa-ni u ormar, kaleži, zvona i crkvena ruha čekali misu. Došla je do vrata na samom kraju sakris-tije. Duboko je uzdahnula i zatvorila oči kao da ih želi pripremiti na jače svjetlo. Položila je ruku na hladnu mjedenu kvaku i dok joj je srce snažno lupalo otvorila vrata.

Pred njom se pojavila Kapelica vječnog klanjanja. Zidovi su svjetlucali zlatom, kao da je ušla u središte Fabergeova jajeta. Privatna kapelica sestara franjevki od vječnog klanjanja imala je visoku kupolu i goleme vitraje koji su ispunjavali sve zidove. Središnje remek-djelo bio je niz bavarskih vitraja obješenih iznad oltara na kojima su bila naslikana tri anđeoska reda: u prvome redu su bili serafini, kerubini i prijestolja, u drugome gospodstva, sile i vlasti, a u trećem poglavarstva, arkanđeli i anđeli. Redovi su sačinjavali rajski kor, zajednički glas raja. Svakog jutra Evangeline je zurila u anđele koji su lebdjeli u raju svjetlucavih stakala i pokušavala zamisliti njihov prirodni sjaj, čisto blistavo svjetlo koje je, poput topline, izlazilo iz njih.

Sestra Evangeline kriomice je promatrala sestre Bernice i Boniface, čiji je red za klanjanje bio svakoga jutra od 4 do 5 sati, kako kleče pred oltarom. Sestre su složno prstima prelazile

po izrezbarenim drvenim perlicama svojih krunica od sedam desetica, jednako predane od prve do zadnje riječi. U svako doba dana i noći mogle su se vidjeti dvije sestre kako odjevene u habit kleče jedna pokraj druge. Usne su im se usklađeno pomicale u molitvi, ujedinjene is-tim ciljem ispred bijela mramornog oltara. Predmet obožavanja ovih sestara bio je zatvoren u zlatnoj monstranci – u obliku ražarena sunca sa zrakama – smještenoj visoko iznad oltara, bijela posvećena hostija u eksploziji zlata.

Sestre franjevke od vječnog klanjanja molile su se svake minute, svakog dana, otkada je majka Franceska, nadstojnica i osnivačica, započela klanjanje početkom 19. stoljeća. Gotovo dvije stotine godina kasnije klanjanje je i dalje trajalo čineći tako najdužu, najustrajniju moli-tvu na svijetu. Sestrama je vrijeme prolazilo u klečanju i nježnom prebiranju krunice te u svakodnevnim odlascima iz samostana u Kapelicu klanjanja. Stizale su u Kapelicu sat za sa-tom, prekrižile se i kleknule ponizno pred Gospodinom. Molile su se danju i noću. Molile su se za mir i dobro, i za kraj ljudskih patnji. Molile su se za Afriku i Indiju, Kinu i Europu, za Amerike. Molile su se za mrtve i za žive. Molile su se za svoje posrnule, za posrnule u svije-tu.

Prekriživši se jedna za drugom, sestre Bernice i Boniface napustile su Kapelicu. Crne suk-nje njihovih habita, dugih teških odijela tradicionalnijeg kroja od Evangelinina, odobrenog nakon Drugog vatikanskog koncila, vukle su se ulaštenim mramornim podom oslobodivši mjesto sestrama koje su bile na redu da ih zamijene.

Sestra Evangeline utonula je u mekani jastuk klecala čija je tkanina još bila topla od sestre Bernice. Desetak sekundi kasnije pridružila joj se njezina svakodnevna partnerica u molitvi, sestra Philomena. Zajedno su nastavile molitvu započetu generacijama ranije, molitvu koja je poput vječne nade strujala svim sestrama njihovog reda. Zlatni sat s njihalom, malen i zaku-čast, sa zupčanicima i kotačićima koji su ispod zaštitne staklene kupole otkucavali mekom pravilnošću, oglasio se pet puta. Evangeline je preplavilo olakšanje: na nebu i na zemlji sve se odvijalo po planu. Pognula je glavu i počela moliti. Bilo je točno 5 sati.

* * *

Posljednjih godina Evangeline je radila u knjižnici Sv. Ruže kao asistentica sestre Philo-

mene. Nije to bio niti uzbudljiv, niti odgovoran, posao poput rada u misiji ili pomoći u nova-čenju sestara, a nije bilo ni zadovoljstva koje je donosio dobrotvorni rad. Ne bi li se naglasila jednostavnost posla, Evangelinin je ured bio smješten u najtrošnijem dijelu samostana – na kraju hodnika prema samoj knjižnici, u dijelu prvoga kata gdje je vječito puhalo, gdje su cije-vi puštale vodu a prozori bili iz vremena Građanskog rata – spoj koji je rezultirao vlagom, plijesni i čestim prehladama svake zime. U stvari, Evangeline je proteklih mjeseci bolovala od nekoliko infekcija dišnih puteva koje su joj otežavale disanje, a za to je u potpunosti krivi-la propuh.

Svijetla točka njezina ureda bio je pogled. Radni stol nalazio se do prozora koji je gledao na sjeveroistočnu stranu posjeda, odakle se pružao pogled na rijeku Hudson. Ljeti bi se pro-zor zamagljivao ostavljajući dojam da je vanjski svijet zaparena prašuma, a zimi bi se pak zaleđivao i gotovo bi očekivala da joj se pred očima pojavi gegajuće jato pingvina. Strugala bi tanak led nožem za pisma i gledala van dok se teretni vlak kotrljao uz rijeku, a na njoj leb-djele teglenice. Sa svog je stola mogla vidjeti debeo kameni zid koji je okruživao posjed, nep-robojnu granicu između sestara i vanjskog svijeta. Budući da je zid bio ostatak iz 19. stoljeća, vremena kada su se sestre i fizički držale podalje od svijeta, ostao je značajno zdanje u njiho-voj mašti. Oko metar i pol visok i šezdesetak centimetara širok, zid je bio čvrsta prepreka iz-među svetog i profanog.

Svakog jutra, nakon jednosatne molitve u pet, doručka i mise, Evangeline bi se smjestila za trošni stol ispod prozora u svom uredu. Taj je običan stol nazivala radnim, iako nije imao

ladice niti je bio raskošan poput stola od mahagonija u uredu sestre Philomene. Pa ipak, nje-zin je radni stol bio širok i uredan, sa svim uobičajenim potrepštinama. Svaki bi dan označila datum na kalendaru, posložila olovke, uredno skupila kosu pod veo i počela raditi.

Možda zato što se većina korespondencije samostana Sv. Ruže odnosila na zbirke anđeos-kih slika, čiji se glavni popis čuvao u knjižnici, sva je samostanska korespondencija bila Evangeline na brizi. Svakoga bi jutra uzimala poštu iz ureda misije na prvome katu, napunila crnu platnenu vreću pismima i vratila se do svog radnog stola razvrstati ih. Njezina je dužnost bila posložiti pisma po utvrđenom redu (prvo po datumu, a zatim abecednim redom po pre-zimenima) i odgovoriti na upite na memorandumima Sv. Ruže. Taj je rutinski posao odrađi-vala na električnom pisaćem stroju u uredu sestre Philomene, mnogo toplijoj prostoriji koja se nastavljala na knjižnicu.

Posao je bio jednostavan, jasan i uvijek jednak, a te su osobine odgovarale Evangeline. S dvadeset i tri godine zadovoljno je vjerovala da su i njezina pojava i njezin karakter postojani. Imala je velike zelene oči, tamnu kosu, svijetli ten i zamišljen izraz lica. Nakon polaganja do-životnih zavjeta odlučila je nositi jednostavnu crnu odjeću, odoru koju će zadržati do kraja života. Nije nosila nakit, osim naravno, svog zlatnog privjeska, malene lire koja je pripadala njezinoj majci. Iako je privjesak bio prekrasan, antikna lira izrađena od čistog zlata, za nju je imala isključivo emocionalnu vrijednost. Naslijedila ju je nakon majčine smrti. Njezina baka, Gabriella Levi Franche Valko, donijela ju je na majčin pogreb. Vodeći Evangeline do škropi-onice, očistila je privjesak svetom vodom i pričvrstila joj ogrlicu oko vrata. Evangeline je vidjela da identična lira svjetluca oko Gabriellinog vrata. – Obećaj mi da ćeš je uvijek nositi, i danju i noću, baš kao što ju je i Angela nosila, rekla je Gabriella. Njezina baka izgovorala je majčino ime kao da pjeva, progutavši prvi slog i naglasivši drugi; An-ge/-la. Bakin joj se iz-govor sviđao više od svih drugih i naučila ju je savršeno imitirati još dok je bila djevojčica. Poput Evangelininih roditelja, Gabriella je bila tek nešto više od snažne uspomene. Privjesak je, međutim, osjećala kao nešto stvarno, kao čvrstu povezanost sa svojom majkom i bakom.

Evangeline je uzdahnula i posložila dnevnu poštu ispred sebe. Došlo je vrijeme da krene na posao. Nakon što je odabrala pismo, rasparala je omotnicu srebrnom oštricom noža za ot-varanje pisama, stavila presavinuti papir na stol i počela čitati. Odmah je shvatila da ovo pis-mo nije poput onih koja je najčešće dobijala. Nije, kao većina uobičajene samostanske kores-pondencije, započinjalo pohvalama sestrama na njihovoj dvjestogodišnjoj neprestanoj molit-vi, brojnim dobročinstvima, ili pak zalaganju za mir u svijetu. Pismo nije sadržavalo donaciju ili obećanje nasljedstva. Započinjalo je zahtjevom bez okolišanja:

Dragim predstavnicima Samostana Sv. Ruže,

tijekom istraživanja koje provodim za privatnog klijenta otkrio sam da

se gospođa Abigail Aldrich Rockefeller, glava obitelji Rockefeller i mece-na, kraće vrijeme dopisivala s nadstojnicom Samostana Sv. Ruže majkom Innocentom, između 1943. i 1944. godine, četiri godine prije smrti gospo-đe Rockefeller. Nedavno sam naišao na niz pisama majke Innocente koja upućuju na vezu između ove dvije žene. Budući da ne mogu pronaći nika-kve podatke o njihovom poznanstvu u znanstvenim radovima o obitelji Rockefeller, pišem kako bih vas upitao jesu li pisma majci Innocenti arhi-virana. Ukoliko jesu, molio bih Vas da mi dopustite posjet Samostanu Sv. Ruže da ih pregledam. Uvjeravam vas da ću imati u vidu Vaše vrijeme i da će moj klijent podmiriti sve troškove. Hvala Vam unaprijed na pomoći.

Vaš, V. A. Verlaine

Evangeline je dva puta pročitala pismo, no umjesto da ga arhivira kao što je običavala, od-

šetala je ravno u ured sestre Philomene, uzela list papira s hrpe na stolu, umetnula ga u pisaću mašinu energičnije nego inače i počela tipkati:

Dragi gospodine Verlaine,

iako Samostan Sv. Ruže iznimno cijeni trud vezan uz povijesna istraži-vanja, naša sadašnja politika ne dopušta pristup arhivu i kolekciji slika anđela u privatne svrhe ili u svrhu objavljivanja. Molim Vas primite naše najiskrenije isprike.

Uz blagoslove, Evangeline Angelina Cacciatore SFVK

Potpisala se na kraju pisma, udarila službeni pečat SFVK i stavila ga u omotnicu. Nakon

što je na omotnicu otipkala njujoršku adresu, nalijepila je marku i odložila pismo na hrpu ko-ja je na rubu ulaštenog stola čekala da je odnese u poštanski ured u New Paltzu.

Nekome se odgovor mogao činiti oštrim, međutim sestra Philomena izričito joj je naglasila da odbije pristup arhivu svim amaterima-istraživačima. Činilo se da ih je posljednjih godina sve više zbog newageovske zaluđenosti anđelima čuvarima i tome slično. Zapravo, Evangeli-ne je odbila sličan zahtjev turističkom autobusu punom muškaraca i žena prije samo šest mje-seci. Nije voljela omalovažavati posjetitelje, ali sestre su se prilično ponosile svojim anđelima i nije im se sviđalo da amateri s kristalima i špilovima tarot karata umanjuju ozbiljnost njiho-ve misije.

Zadovoljno je pogledala hrpu pisama. Poslat će ih još danas poslijepodne. Odjednom, sje-tila se nečeg neobičnog u pismu gospodina Verlainea. Izvadila gaje iz džepa suknje i ponov-no pročitala rečenicu u kojoj se spominjalo da se gđa Rockefeller između 1943. i 1944. godi-ne kratko dopisivala s nadstojnicom samostana Sv. Ruže, časnom majkom Innocentom.

Datumi su zapanjili Evangeline. Nešto se vrlo značajno dogodilo u Samostanu Sv. Ruže 1944. godine, nešto toliko važno za njihov nauk da je bilo nemoguće da joj to promakne. Ho-dala je kroz knjižnicu prolazeći pored ulaštenih stolova od hrastovine ukrašenih malim svje-tiljkama za čitanje, do crnih, metalnih, protupožarnih vrata na drugom kraju prostorije. Izva-divši svežanj ključeva iz džepa otključala je arhiv. Dok je otvarala vrata pitala se nisu li do-gađaji iz 1944. godine na neki način povezani s molbom g. Verlainea?

S obzirom na količinu građe, arhiv je zauzimao vrlo malo prostora u knjižnici. Metalne police bile su nanizane duž uske prostorije, a na njima su stajale uredno posložene arhivske kutije.

Sistem je bio jednostavan i organiziran: novinski su se članci pohranjivali u kutije na lije-voj strani prostorije, a samostanska korespondencija i osobne stvari poput pisama, časopisa i umjetnina pokojnih sestara, na desnoj. Na svakoj kutiji bio je natpis s godinom i kronološki su se odlagale na policu. Taj niz započinjao je godinom osnivanja, 1809, a završavao teku-ćom, 1999. godinom.

Evangeline je dobro poznavala sadržaj novinskih članaka jer joj je sestra Philomena dodi-jelila zahtjevnu zadaću konzerviranja osjetljivih novinskih članaka čistim acetatom.

Nakon što je utrošila toliko vremena na izravnavanje, lijepljenje i arhiviranje članaka u kartonske kutije otporne na kiselinu, osjetila je razmjerno razočarenje što ih nije mogla od-mah pronaći.

Sjetila se u detalje događaja koji se dogodio početkom 1944. godine – tijekom zime požar je uništio velik dio gornjih katova samostana. Upamtila je požutjelu fotografiju samostana, krov progutan plamenom, dvorište prekriveno snijegom puno starih Seagrave vatrogasnih

vozila i stotine časnih sestara u habitima od serža – gotovo jednakim onima sestre Bernice i Boniface – koje stoje i gledaju kako im gori dom.

Evangeline je priče o požaru slušala i od starijih sestara. Tog hladnog jutra u veljači, stoti-ne časnih sestara je drhtalo na snijegom prekrivenom tlu, gledajući kako samostan nestaje. Nekolicina nepromišljeno hrabrih sestara vratila se u samostan i popela stubištem u istočnom krilu samostana, jedinim prolazom kojeg još nije zahvatila vatra, i pobacala željezne okvire kreveta, stolove i posteljinu, koliko su mogle, kroz prozore četvrtoga kata, ne bi li spasile vrednije stvari. Sestrinsku zbirku nalivpera, zaštićenu metalnom kutijom, bacile su u dvorište. Uslijed udarca o smrznutu zemlju kutija je pukla, a tintarnice su se raspršile poput granata. Porazbijale su se ostavljajući velike obojane mrlje na zemlji. Crvene, crne i plave modrice koje su natapale snijeg. Ubrzo je dvorište bilo ispunjeno ostacima deformiranih opruga kreve-ta, madraca natopljenih vodom, slomljenih radnih stolova i zadimljenih knjiga.

Samo nekoliko minuta kasnije požar se proširio glavnim krilom samostana, poharao sobu za šivanje proždirući bale crna muslina i bijela pamuka. Zatim se proširio na sobu za vezenje gdje je spalio svežnjeve ručnih radova i engleske čipke koje su sestre čuvale za prodaju na uskršnjem sajmu, da bi na kraju došao i do ormara s umjetničkim radovima punih karbon pa-pira u obliku sunovrata, narcisa i stotina raznobojnih ruža. Praonicu, veliku sauna nastanjenu valjcima za izažimanje rublja industrijskih dimenzija i vrućih pegli na ugalj, vatra je potpuno progutala.

Staklenke bjelila su eksplodirale i dodatno potpirile vatru, a otrovni dim se proširio nižim katovima. Pedeset netom opranih habita od serža nestalo je u trenu. Do kasnog poslijepodne-va, kada je plamen postao tek tanak tračak dima, od Samostana Sv. Ruže ostala je gomila po-ugljenjela drveta i pocrnjela krovnog lima.

Evangeline je napokon pronašla tri kutije označene s 1944. godinom. Pretpostavivši da su se vijesti o požaru vjerojatno protezale do polovice 1944. spustila je sve tri, naslagala ih jed-nu na drugu, i zatim odnijela iz arhiva zatvorivši vrata bokom. Polako je odšetala natrag u svoj hladni, turobni ured proučiti sadržaj kutija.

Prema opširnom članku izrezanom iz poughkeepspieških novina vatra je buknula negdje na četvrtom katu samostana i od tamo se proširila čitavom zgradom. Zrnata crno-bijela fotog-rafija prikazivala je ostatke samostana potpuno pougljenjenih greda. U naslovu je pisalo: – Miltonski samostan opustošen jutarnjim plamenom. Pročitavši članak ustanovila je da je šest žena, uključujući i majku Innocentu, nadstojnicu samostana koja se navodno dopisivala sa gđom Abigail Rockefeller, umrlo od gušenja.

Duboko je uzdahnula i protrnula od prizora voljenog doma progutanog plamenom. Otvori-la je iduću kutiju i prolistala snop zaštićenih novinskih članaka. Sestre su do 15. veljače živje-le u podrumu samostana i spavale na pomoćnim krevetima kako bi mogle pomagati u obnovi životnog prostora. Nastavile su svakodnevnu molitvu u Kapelici klanjanja, koja je u požaru ostala netaknuta, posvećujući se višesatnoj molitvi kao da se ništa nije dogodilo. Prelazeći preko članka pogled joj se iznenada zaustavio na retku na dnu stranice. Zaprepašteno je čita-la:

Usprkos potpunom uništenju samostanske imovine, obaviješteni smo

da će velikodušna donacija obitelji Rockefeller omogućiti SFVK popravak samostana Sv. Ruže i Crkve Marije Anđeoske, te ih dovesti u prvobitno stanje.

Pospremila je novinske članke u kutije, složila ih jednu na drugu, te ih vratila u arhiv na

svoje mjesto. Približavajući se dnu prostorije pronašla je kutiju na kojoj je pisalo EPHEME-RA 1940 – 1945. Ako se majka Innocenta zaista dopisivala s nekim tako slavnim kao što je Abigail Rockefeller, pisma bi trebala biti arhivirana ovdje. Spustila je kutiju na hladan pod od

linoleuma i sjela podvitih nogu ispred nje. Pronašla je svakojake zapise samostana – račune za odjeću, sapun i svijeće, božični program proslave samostana iz 1941. godine i mnogo pi-sama između majke Innocente i uprave biskupije zbog novačenja novih sestara. Ostala je ra-zočarana što nije pronašla ništa više.

Dok je vraćala dokumente u kutije pitala se je li moguće da su Innocentine osobne stvari pohranjene negdje drugdje. Bilo je mnogo kutija u kojima ih je mogla naći. Kutije naslovlje-ne – Korespondencija misije – ili – Strane dobrotvorne udruge – činile su se posebno obeća-vajućima. Upravo kada se spremala prijeći na iduću kutiju ugledala je blijedu kovertu zamet-nutu ispod snopa računa za crkvene potrepštine. Izvlačeći ga vidjela je da je naslovljeno na majku Innocentu. Povratna adresa bila je ispisana krasopisom: – Gđa A. Rockefeller, 10 W. 54. ulica, New York, New York – . Krv joj je jurnula u glavu.

Ispred nje bio je dokaz da je gospodin Verlaine bio u pravu. Veza između majke Innocente i Abigail Rockefeller doista je postojala.

Evengeline je pažljivo promotrila omotnicu i zatim je lagano lupnula prstom. Tanak papir pao joj je u ruke.

14. prosinca 1943.

Najdraža majko Inocenta,

šaljem dobre vijesti o našim interesima u Rodopima, gdje po svemu

sudeći naš trud postiže uspjeh. Vaše je vodstvo iznimno doprinijelo razvo-ju ekspedicije, no usudila bih se reći da je i moj doprinos bio koristan. Celestine Clochard stići će u New York početkom veljače. Uskoro stižu nove vijesti.

Do tada srdačan pozdrav, A. A. Rockefeller

Evangeline je buljila u papir u svojim rukama. Ništa nije razumijela. Zašto bi netko poput

Abigail Rockefeller pisao majci Innocenti? Sto znači – dobre vijesti o našim interesima u Ro-dopima"? I zašto je obitelj Rockefeller platila obnovu nakon požara? Nije imalo nikakva smi-sla. Rockefellerovi, koliko je znala, nisu bili katolici i nisu imali veze s biskupijom. Za razli-ku od ostalih bogatih obitelji zlatnog doba – Vanderbilti su joj odmah pali na pamet – nisu imali značajne posjede u blizini. No sigurno je postojalo neko objašnjenje za tako velikodu-šan dar.

Evangeline je presavinula pismo gđe Rockefeller i stavila ga u džep. Došavši iz arhiva u knjižnicu odmah je osjetila razliku u temperaturi – kamin je previše zagrijao sobu. Iz hrpe odlaznih pisama uzela je pismo što je napisala gospodinu Verlaineu i odnijela ga do kamina. Dok je plamen zahvaćao rub omotnice, ostavljajući crn tanki trag na ružičastoj pamučnoj ve-zici, Evangeline se sjetila slike mučenice Ruže iz Viterba – nepostojane ideje visoke i vitke djevojke koja se odupire rasplamsaloj vatri – i zatim je slika nestala kao u oblaku dima.

Linija A podzemne željeznice, 8th Avenue Express, stanica Columbus Circle, New York

City Automatska vrata su se otvorila propustivši nalet hladnog zraka u vlak. Verlaine je zakop-

čao kaput i izašao na stanicu gdje ga je dočekala buka božične glazbe, reggae verzija – Zvon-

čića – koju su izvodila dva muškarca s dreadlocksima. Ritam se miješao s toplinom i pokre-tima mnoštva duž uskog platoa. Prateći gomilu do širokih, prljavih stepenica, Verlaine se us-peo do snijegom prekrivena svijeta na površini, a njegove naočale zlatnih okvira potpuno su se zamaglile od hladnoće. Ušao je u zagrljaj ledom okovana zimskog poslijepodneva i polus-lijep instinktivno koračao kroz uskomešanu hladnoću grada.

Čim su mu se naočale odmaglile Verlaine je ugledao blagdansku groznicu kupovanja u punome jeku – imela je visjela na ulazu u podzemnu, a sve samo ne veseli Djed Mraz Vojske spasa zvonio je mjedenim zvoncem, a uz njega je stajala crvena limena kantica za novac. Bo-žična su svjetla, crvena i zelena, nadjačala uličnu rasvjetu. I dok su gomile Njujorčana, zašti-ćene od ledena vjetra šalovima i debelim kaputima, žurile kraj njega, Verlaine je provjerio datum na svom satu. Iznenađeno je shvatio da nedostaje još samo dva dana do Božića.

Svake godine horde turista spuštale su se u grad za Božić i svake godine Verlaine se zakli-njao da će se čitav prosinac kloniti centra, skriven u udobnoj tišini svoje garsonijere u Greenwich Villageu. Nekako je godinama proživljavao menhetenske Božiće a da u njima uis-tinu nije sudjelovao. Njegovi roditelji, koji su živjeli na srednjem zapadu, svake bi mu godine poslali paket darova koji bi otvorio dok je telefonom razgovarao s majkom i tu je njegov bo-žični duh prestajao. Na sam Božić otišao bi na piće s prijateljima, a zatim bi, lagano opijen martinijima, pogledao akcijski film. To je postao običaj kojem se veselio, pogotovo ove go-dine. Proteklih je mjeseci toliko radio da mu je pomisao o odmoru bila ugodna.

Gurao se kroz mnoštvo, a bljuzga mu se hvatala na iznošene cipele dok je hodao pločni-kom posipanim solju. Nije mu bilo jasno zašto je njegov klijent inzistirao da se nađu u Cen-tral parku, a ne u toplom, ugodnom restoranu. Da projekt nije bio tako važan – i da mu to tre-nutno nije bio jedini izvor prihoda – inzistirao bi da mu pošalje svoj rad i završio bi s tim. Ali mjesecima je sređivao rezultate istraživanja i bilo je neophodno da sam ispravno objasni svo-ja otkrića. Osim toga, Percival Grigori je zahtijevao da se striktno drži uputa. Kada bi se Gri-gori poželio naći na Mjesecu, Verlaine bi našao način da do tamo dođe.

Čekao je da se raščisti gužva. Pred njim se u sredini Columbus Circlea uzdizao kip. Mar-kantna figura Kristofora Kolumba, uokvirena vijugavim ogoljelim drvećem Central parka, postojano je stajala na vrhu mramorna stupa. Smatrao ga je ružnom, izvještačenom skulptu-rom, kićastom i neumjesnom. Prolazeći pokraj nje ugledao je kamena anđela uklesanog u po-dnožje s mramornom Zemljinom kuglom u rukama. Anđeo se doimao toliko živ da se činilo da bi se mogao odvojiti od kipa, podići iznad taksija koji su jurili i uspeti se u oblačno nebo nad Central parkom.

Odjednom se ispred njega našao park – koloplet golih stabala i puteljaka prekrivenih sni-jegom. Verlaine je prošao kraj prodavača hot-doga koji je grijao ruke nad oblakom pare, da-dilja što guraju kolica, kioska s novinama. Klupe na rubu parka bile su prazne. Nitko norma-lan ne ide u šetnju kada je ovako hladno.

Ponovno je pogledao na sat. Kasnio je, ali ga to u normalnim okolnostima ne bi zabrinja-valo. Uvijek je na sastanke kasnio pet do deset minuta i pripisivao je to svojoj umjetničkoj naravi. Međutim, danas je točnost bila važna. Njegov će klijent brojati minute, ako ne i se-kunde. Popravio je kravatu, svijetloplav Hermesov model iz šezdesetih s uzorkom ljiljana ko-ji je kupio na aukciji e-Baya. Kada bi bio nesiguran ili osjećao da bi mu moglo biti neugodno, posezao bi za najneobičnijom odjećom u svom ormaru. Bio je to nesvjesan impuls, mala sa-botaža koju bi primijetio tek kada bi već bilo prekasno. Prvi ljubavni sastanci i poslovni raz-govori bili su posebno loši. Pojavio bi se kao da je došao iz cirkusa, nijedan odjevni predmet ne bi se slagao i sve bi bilo predrečavo. Ovaj sastanak ga je očito činio napetim: uz vintage kravatu imao je crvenu prugastu košulju na kopčanje, bijelu sportsku jaknu od samta, traperi-ce i svoje omiljene čarape s likom Mickey Mousea, dar bivše djevojke. Zaista je nadmašio samoga sebe.

Stisnuvši jače kaput, sretan što se može sakriti u njegovoj neutralnoj sivoj vuni, duboko je udahnuo hladan zrak. Čvrsto je stisnuo fascikl da mu ga vjetar ne odnese i ušetao dublje u vrtlog pahuljica u Central parku.

Jugozapadni prolaz, Central park, Manhattan, New York City Daleko od vreve božičnih kupaca, skrivena u ledenom miru, figura nalik duhu čekala je

kraj klupe u parku. Visok, blijed i krhak poput porculana, Percival Grigori izgledao je gotovo poput lepršave pahuljice. Iz džepa kaputa izvadio je bijelu svilenu maramu i grčevito se is-kašljao. Sa svakim napadajem zamutilo bi mu se i zatitralo pred očima, no nakon predaha, vid mu se ponovno izoštrio. Svilena marama bila je umrljana kapljicama svjetlucave plave krvi, sjajne poput safira razmrvljenih u snijegu. Više nije mogao poricati. Njegovo stanje posljed-njih je mjeseci postajalo sve ozbiljnije. Dok je bacao zakrvavljenu maramu na pločnik zasvr-bila ga je koža na leđima. Bilo mu je toliko neudobno da mu je i najmanji pokret bio poput mučenja.

Percival je pogledao na sat, zlatan Patek Phillipe. Razgovarao je s Verlaineom dan ranije ne bi li potvrdio dogovor i bio je vrlo jasan što se tiče vremena – točno u podne. Sada je bilo podne i pet. Iznerviran, izvalio se na hladnu klupu i počeo lupkati štapom po zaleđenom pu-teljku. Nije mu se sviđalo nikoga čekati, a kamoli čovjeka kojega je toliko plaćao. Njihov ju-čerašnji razgovor bio je kratak, učinkovit i neduhovit. Nije volio razgovarati o poslu telefo-nom – nikada nije mogao u potpunosti vjerovati takvim razgovorima – no morao se savlada-vati da ne ispituje o detaljima. Tijekom godina on i njegova obitelj prikupili su dosta infor-macija o mnogim samostanima i opatijama duž kontinenta, no Verlaine je tvrdio da je naišao na nešto zanimljivo uzvodno uz Hudston. Pri njihovu prvom susretu Percival je zaključio da je Verlaine tek izašao iz poslovne škole i da se sada kao početnik pokušava ubaciti na tržište umjetnina.

Verlaine je imao poprilično neukrotivu kovrčavu kosu, samoomalovažavajuće držanje i neprikladnu odjeću. Veoma ga se dojmio zbog umjetničkog stila koji muškarci njegovih go-dina posjeduju – sve na njemu, od njegove kićaste odjeće do njegova ponašanja, bilo je vrlo mladenačko i vrlo pomodno kao da još nije našao svoje mjesto u svijetu. Definitivno nije li-čio na ljude koji su radili za njegovu obitelj. Kasnije je saznao da je Verlaine, osim što je bio stručnjak za povijest umjetnosti, bio i slikar koji honorarno poučava na fakultetu, radi dodat-no na dražbama i pruža konzultantske usluge da preživi. Sebe je očito doživljavao kao boe-ma, s boemskim nedostatkom točnosti. Bez obzira na to, mladić se dokazao vještim u svom poslu.

Napokon gaje ugledao kako juri kroz park. Čim je stigao do klupe Verlaine je pružio ruku. – Gospodine Grigori, rekao je bez daha, – oprostite što kasnim.

Percival je prihvatio Verlainovu ruku i hladno je stisnuo. – Prema mom iznimno pouzda-nom satu kasnite sedam minuta. Ako želite nastaviti raditi za nas očekujem da idući put bude-te točni. – Pogled im se susreo no mladić se nije činio nimalo poniznijim. Percival je pokazao u smjeru parka. – Hoćemo li prošetati?

– Zašto ne? – dodao je Verlaine gledajući u Percivalov štap, – Ili bismo mogli sjesti ovdje, ako želite. Možda bi vam bilo ugodnije.

Percival je ustao i slijedio snijegom pokriven pločnik Central parka dok je metalni vrh šta-pa lagano kuckao po ledu. Ne tako davno i sam je bio zgodan i jak poput Verlainea i nisu mu smetali ni vjetar ni led ni hladnoća. Sjetio se da je jednom za zimske šetnje Londonom, za

smrzavice 1814, kada se Temza zaledila i puhao polarni vjetar, besciljno šetao kilometrima, i uopće mu nije bilo hladno. Tada je bio drugačije biće – bio je na vrhuncu svoje snage i ljepo-te. Sada gaje od hladnoće boljelo tijelo. Bol u zglobovima tjerao ga je naprijed usprkos grče-vima u nogama.

– Imate li nešto za mene? – Upitao je nakon nekog vremena ne podigavši pogled. – Kao što sam obećao, odgovorio je Verlaine dok je ispod ruke izvlačio fascikl. Pokazao

gaje sa zadovoljstvom, a crne kovrče padale su mu preko očiju. – Sveti pergamenti. Percival je zastao ne znajući kako da odgovori na Verlaineov humor, a zatim je desnim

dlanom pokušao odrediti težinu omotnice – bila je široka i teška poput velika, plitkog tanjura. – Uistinu se nadam da imate nešto čime ćete me zadiviti.

– Mislim da ćete biti prilično zadovoljni. Izvještaj počinje poviješću reda o kojem sam vam govorio preko telefona. Uključuje osobne podatke o članovima, filozofiju franjevačkog reda, bilješke o neprocjenjivo vrijednoj kolekciji knjiga i slika u knjižnici SFVK i sažetak njihova misionarskog rada u inozemstvu. Katalogizirao sam svoje izvore i napravio fotokopi-ju originalnih dokumenata.

Percival je otvorio kovertu i površno preletio stranice. – To su sve prilično poznate informacije, rekao je nezainteresirano. – Ne shvaćam što vas

je uopće u tome moglo privući. No zatim ga je nešto zainteresiralo. Izvukao je snop papira iz omotnice i počeo ih listati, a

vjetar je mrsio rubove stranica dok je otvarao crteže samostana – pravokutni tlocrti, kružne kule, uski hodnici koji su povezivali samostan sa crkvom, široki ulazni hodnik.

– Arhitektonski crteži, reče Verlaine. – Kakvi arhitektonski crteži? – upita Percival grickajući usnicu i listajući papire. Na pr-

vome je bio otisnut datum: 28. prosinca 1809. – Prema onome što ja znam ovo su originalni nacrti Sv. Ruže sa žigom koje je odobrila

nadstojnica i osnivačica samostana. – – Pokrivaju i samostanska dobra? – upitao je Percival pomnije proučavajući crteže. – I njegovu unutrašnjost, odgovorio je Verlaine. – A gdje ste to pronašli? – U okružnom arhivu. Nitko nije znao kako su onamo dospjeli i vjerojatno nikad neće

opaziti da su nestali. Nakon kratkog istraživanja, otkrio sam da su nacrti bili prebačeni u tu zgradu 1944, nakon požara u samostanu.

Percival ga je pogledao prezirno, bez imalo oduševljenja. – I vi smatrate ove crteže zna-čajnima?

– Ovo baš i nisu reprezentativni primjerci. Pogledajte ovo. – Verlaine je usmjerio Percivalovu pažnju na blijedu skicu osmerokutne zgrade na vrhu koje

je stajao natpis Kapelica klanjanja. – Ovo je posebno dojmljivo. Crtač je imao izvrsno oko za omjer i dubinu. Struktura je tako precizno i tako detaljno nacrtana da se nimalo ne uklapa među ostale crteže. Isprva sam mislio da im i ne pripada jer je stilski toliko različita. No ima žig i datum, kao i ostale.

Percival je buljio u crteže. Kapelica klanjanja bila je nacrtana s mnogo truda – pogotovo oltar i ulaz. Na nacrtu kapelice bio je ucrtan i niz prstenova, koncentričnih krugova koji su se širili jedan iza drugoga. U središtu krugova, poput jajeta u zaštitnoj ovojnici, bio je zlatni pe-čat. Gledajući crteže Percival je zaključio da je pečat na svakom crtežu.

– Recite mi, rekao je pokazavši pečat prstom. – Što po vašem mišljenju znači ovaj pečat? – To je i mene zanimalo, reče Verlaine i izvadi drugu omotnicu iz kaputa. – Zato sam još

malo istraživao. To je reprodukcija tračanskog novčića iz petog stoljeća prije Krista. Original je pronađen početkom 20. stoljeća u arheološkim iskapanjima koja su financirali Japanci i to na području današnje Bugarske, nekadašnjem središtu Trakije. Ona je bila nešto poput kul-

turnog centra Europe u 5. stoljeću. Originalni novčić nalazi se u Japanu, pa nemam ništa za usporedbu osim ove reprodukcije. –

Verlaine otvori omotnicu i pokaže Percivalu fotokopiju uvećane slike novčića. – Pečat je na crteže stavljen više od stotinu godina prije negoli je novčić pronađen. Zbog

toga su i pečat i sami crteži prilično nevjerojatni. Prema mom istraživanju izgleda da je ova slika jedinstvena među tračanskim novčićima. Dok se na većini nalaze glave mitoloških bića poput Hermesa, Dioniza ili Posejdona, na ovome je novčiću instrument: Orfejeva lira. U Me-tu postoji nekoliko tračanskih novčića. Išao sam ih pogledati. Nalaze se u Grčkoj i Rimskoj galeriji, ako vas zanima. Nažalost ništa slično ovome novčiću nije izloženo. Jedinstven je.

Percival Grigori naslonio se na bjelokosnu dršku štapa sklisku od znoja i pokušavao sus-pregnuti ljutnju. Debele, mokre pahulje letjele su zrakom, a vjetar ih je nosio kroz granje sve dok se ne bi smirile na pločniku. Očito Verlaine nije shvatio koliko su crteži i pečat bili neva-žni za njegove planove.

– Vrlo dobro gospodine Verlaine, rekao je Percival uspravivši se najviše što je mogao i fiksirajući Verlainea strogim pogledom. – No siguran sam da imate još nešto za mene.

– Još nešto?, upitao je Verlaine začuđeno. – Ovi su crteži zanimljiva umjetnička djela, rekao je Percival vraćajući ih bez oduševlje-

nja, – no nisu važni za ovaj posao. Ako ste došli do informacija koje povezuju Abigail Roc-kefeller s ovim samostanom, vjerujem da ste zatražili dozvolu za pristup. Ima li vijesti o to-me?

– Tek sam jučer poslao zamolbu, reče Verlaine. – Čekam odgovor. – Čekate? – Precival nervozno podigne glas. – Potrebno mi je dopuštenje da uđem u arhiv, odgovorio je Verlaine. Mladić je na trenutak oklijevao, obrazi su mu se malo zacrvenjeli i na sekundu se smeo, no

Percival, ljut i sumnjičav, jedva je dočekao tu nesigurnost. – Nema čekanja. Ili ćete pronaći potrebne informacije za koje vam je bilo dano dovoljno vremena i novaca – ili nećete.

– Ne mogu više ništa bez dozvole pristupa samostana. – Koliko će vam trebati da dobijete dozvolu? – Neće biti lako. Za ulazak će mi trebati službeno dopuštenje. Ako me i puste unutra, mog-

lo bi potrajati tjednima dok ne pronađem nešto vrijedno pažnje. Planiram otputovati onamo nakon Nove godine. To je dugotrajan proces.

Grigori je presavinuo planove i vratio ih Verlainu. Tresle su mu se ruke. Zatim je izvadio je omotnicu s gotovinom iz unutarnjeg džepa kaputa.

– Što je ovo? – upitao je Verlaine pogledavši unutra, vidno se začudio ugledavši svežanj novih novčanica od sto dolara.

Percival je stavio ruku na Verlainovo rame i osjetio ljudsku toplinu koja mu je bila strana i privlačna.

– Malen poticaj, odgovorio je vodeći Verlaina stazom prema Columbus Circleu, – no vje-rujem da ćete stići prije nego što padne noć. Ovaj bonus bit će vam naknada za neugodnosti. Kada dovršite svoj posao i donesete mi potvrdu o povezanosti Abigail Rockefeller s tim sa-mostanom, nastavit ćemo razgovor.

Samostan Sv. Ruže, Milton, New York Evangeline je hodala prema samom kraju hodnika na četvrtom katu, još dalje od sobe s te-

levizorom, do trošnih željeznih vrata koja su vodila do pljesnivih stepenica. Imajući na umu trošnost stepenica penjala se uz krivine vlažna kamenog zida sve dok nije došla do uska ok-

ruglog tornja visoko iznad samostanskih dobara. Toranj je bio jedini dio gornjih katova pre-ostao od originalne građevine. Izdizao se iz same Kapelice klanjanja, uspinjao spiralnim ste-penicama na drugi i treći kat i završavao na četvrtom, omogućavajući sestrama pristup Kape-lici iz njihovih spavaonica. Premda je toranj izgrađen ne bi li sestrama omogućio direktan prolaz do njihovih ponoćnih dužnosti, dugo je bio zanemarivan zbog glavnog stubišta koje je imalo grijanje i struju. Iako požar 1944. nije došao do tornja, Evangeline je osjećala miris di-ma koji se zavukao u krovne grede, kao da je prostorija udahnula ljepljivi katran dima i pres-tala disati. Struju nisu nikada proveli, a jedino svjetlo dopiralo je iz nekoliko prozora šiljastih lukova s teškim ručno izrađenim staklima koji su se nalazila na istočnome dijelu tornja. Čak i u podne, kao sada, prostoriju je obavijala ledena tama, a nemiran sjeverni vjetar udarao je u prozore. Evangeline je pritisnula ruke na hladno prozorsko okno. Anemično zimsko sunce u daljini je zalazilo iza okruglih brežuljaka. I najsunčaniji prosinački dani bacali su samo blije-do svjetlo, kao kada sunce prolazi kroz mutna stakla. Za ljetnih mjeseci poslijepodnevno je sunce obasjavalo stabla dajući lišću nijanse duginih boja koje zimsko sunce, ma kolikogod bilo jako, nije moglo dostići. Prije mjesec dana, ili možda pet tjedana, lišće je bilo sjajno smeđe, crveno, narančasto, žuto, raznobojni prekrivač što se odražava u smeđoj površini rije-ke. Zamišljala je izletnike iz New Yorka kako se voze putničkim vlakom duž istočne obale rijeke Huston i gledaju ljupko lišće na svom putovanju prema berbi jabuka i bundeva. Sada su stabla bila gola, a brežuljci pokriveni snijegom.

Rijetko je odlazila u toranj, najviše jednom ili dvaput godišnje kada bije misli odvukle iz zajednice i poslale u potragu za tihim mjestom gdje može razmišljati. Budući da nije bilo uo-bičajeno da se neka od sestara kradom odvoji od grupe da bi kontemplirala, Evangeline se često danima kajala. Pa ipak, nije se u potpunosti mogla kloniti tornja. Pri svakom posjetu osjećala je da joj se um opušta. Već dok se penjala misli bi joj postajale bistrije i čišće, a dok bi gledala krajolik oko samostana čak i jasnije.

Dok je stajala uz prozor prisjetila se sna što ju je tog jutra probudio. Sanjala je majku koja joj se obraćala na nerazumljivom jeziku. Bol koju je osjetila kada se ponovno pokušala pris-jetiti majčinog glasa pratila ju je cijelo jutro, no nije osjećala grizodušje zato što je mislila na nju. To je bilo prirodno. Danas 23. prosinca bio je Angelin rođendan.

Evangeline se sjećala samo njezinih djelića – duge, plave kose, zvuka njezina glasa dok je brzo i slatkorječivo na francuskome pričala na telefon, njezine navike da ostavlja cigaretu u staklenoj pepeljari, kolutova dima što su se nagomilani razilazili pred njezinim očima. Sjećala se nevjerojatno visoke majčine sjene, te prozirne tame koja se pomicala zidovima njihova stana u četrnaestom okrugu.

Onoga dana kada je majka umrla, otac ju je dočekao u njihovom crvenom citroenu DS. Bio je sam i to je samo po sebi bilo neobično. Njezini su se roditelji bavili istim poslom, zva-njem za koje je znala da je izrazito opasno, i rijetko su nekamo išli jedno bez drugoga. Od-mah je primijetila da je plakao. Oči su mu bile natečene, a lice blijedo. Nakon što se smjestila na stražnje sjedište automobila, složila kaput i zavezala pojas, otac joj je rekao da njezina majka više nije s njima.

– Otišla je? – upitala je Evangeline osjetivši stravičan nemir dok je pokušavala shvatiti što je time mislio.

– Kamo je otišla? Otac je odmahnuo glavom kao da je odgovor nerazumljiv. – Uzeli su nam je, rekao je. Kasnije, kada je u potpunosti shvatila da su Angelu oteli i ubili, nije mogla posve razumje-

ti zašto je njezin otac odabrao baš te riječi. Njezinu majku nisu samo uzeli: ubili su je, izbri-sali je iz svijeta kao što svjetlost nakon zalaska sunca na horizontu napusti nebo.

Dok je bila djevojčica, nije mogla pojmiti koliko je njezina majka bila mlada kada je umr-la. Ipak, s vremenom je počela mjeriti vlastite godine u odnosu na Angelin život, smatrajući svaku godinu vrijednom reprizom. U dobi od osamnaest godina njezina je majka upoznala

Evangelininog oca. U dobi od osamnaest godina ona je položila zavjete sestara franjevki od vječnog klanjanja. Kada je imala dvadeset i tri godine, kao Evangeline sada, udala se za nje-zinog oca. Majku su joj ubili kada je imala trideset i devet godina. Uspoređujući tijek njiho-vih života, Evangeline je isplela svoje postojanje oko majke, kao što drvo glicinije prianja uz sjenicu. Bez obzira na to koliko se uvjeravala da joj je bez majke dobro i da je njezin otac na-pravio najbolje što je mogao, znala je da svake minute, svakoga dana, Angelino odsustvo živi u njezinom srcu.

Evangeline se rodila u Parizu. Živjela je s ocem i majkom u stanu na Montparnassu. Sobe stana bile su joj toliko urezane u sjećanje da joj se činilo kao da je još jučer živjela ondje.

Stan je vijugao, sve sobe nastavljale su se jedna na drugu, i imale visoke, urešene stropove i goleme prozore koji su prostor ispunjavali zrnatim sivim svjetlom. Kupaonica je bila og-romna, barem poput zajedničkog toaleta u Sv. Ruži. Evangeline se sjećala majčine odjeće što je visjela na zidu kupaonice – lagane proljetne haljine, svjetlucava crvenog svilenog šala za-vezanog oko vrata vješalice, i ispod svega, sandala od crne kože, a sve je bilo posloženo kao da ih nosi nevidljiva žena. Porculanska kada šćućurila se u središtu kupaonice, čvrsta i teška poput životinje, s usnama sjajnim od vode i naboranim stopalima s kandžama.

Drugo sjećanje koje je brižno čuvala, stalno ga iznova vrteći u glavi poput filma, bila je šetnja na koju ju je odvela majka one godine kada je umrla. Držeći se za ruke hodale su ploč-nicima i kamenim ulicama i kretale se tako brzo da je Evangeline morala trčati da bi je sustig-la.

Bilo je proljeće ili joj se barem tako činilo zbog gomile šarena cvijeća u teglama koje su visjele s prozora duž blokova zgrada.

Angela je to popodne bila zabrinuta. Držala je Evangeline čvrsto za ruku i vodila je kroz dvorište sveučilišta – barem je pretpostavljala da je to bilo sveučilište zbog velika kamenog trijema sa stupovima i mnoštva ljudi u dvorištu koji su ljenčarili. Zgrada se doimala iznimno starom, no sve se u Parizu, posebno na Montparnassu i u Latinskoj četvrti, činilo starim u od-nosu na Ameriku. No u jedno je ipak bila sigurna: Angela je nekoga tražila. Vukla ju je kroz gomilu stišćući joj ruku dok nije utrnula, što je bio znak da bi trebala požuriti. Napokon ih je pozdravila sredovječna žena, prišla im bliže i poljubila njezinu majku u oba obraza. Žena je imala crnu kosu i lijepe, kao isklesane crte lica njezine majke, koje su tek nešto omekšale s godinama. Evangeline je prepoznala svoju baku, Gabriellu, ali je znala da ne smije s njom razgovarati. Angela i Gabriella su se svađale kao što su to i inače često činile, a Evangeline je naučila ne postavljati se između njih. Mnogo godina kasnije kada su i ona i njezina baka živ-jele u Sjedinjenim Američkim Državama, Evangeline je počela bolje upoznavati Gabriellu. Tek tada uspjela je shvatiti svoju baku.

Iako je prošlo puno godina još uvijek ju je mučilo da je jedino čega se jasno sjećala u vezi te šetnje bilo nešto strašno obično – sjajne kože majčinih smeđih čizama do koljena koje je nosila preko izblijedjelih traperica. Iz nekog se razloga sjećala čizmama do detalja: visokih potpetica, zatvarača koji je sezao od gležnja do lista, zvuka potplata na cigli i kamenu. No uopće se nije sjećala oblika majčine ruke ili njezinih oblih ramena. Kroz sumaglicu vremena izgubila je njezin lik.

Možda ju je najviše smetalo što se nije mogla sjetiti majčinog lica. Zbog fotografija znala je da je Angela bila visoka, mršava i svijetle puti, i da je često znala ugurati kosu ispod kape, što je Evangeline podsjećalo na francuske glumice dječačkog izgleda iz šezdesetih. Ali na svakoj slici njezino liceje bilo toliko drukčije da nije mogla stvoriti pravu sliku. Nos joj je iz profila bio šiljast, a usnice tanke. Obrazi su joj bili puni i visoki, gotovo poput azijatskih. No kada je gledala ravno u fotoaparat njezine velike plave oči zasjenile bi sve ostalo. Evangeline se činilo da se kompozicija majčinog lica mijenjala ovisno o tome kako je padalo svjetlo i pod kojim kutem je bio aparat.

Otac nije želio razgovarati o Angeli nakon njezine smrti. Ako bi ga i upitala nešto o njoj, često bi se jednostavno okrenuo na drugu stranu kao da je nije čuo. U drugim je prilikama, kada bi uz večeru otvorio bocu vina, znao ispričati neku zanimljivu pojedinost o njoj; kako bi provodila cijelu noć u laboratoriju i vraćala se kući u svitanje, kako je postala toliko zaokup-ljena poslom da bi ostavljala knjige i papire ondje gdje bi pali; kako je željela živjeti uz oce-an, daleko od Pariza, o sreći koju joj je donijela Evangeline. Za vrijeme čitava njihova zajed-ničkog života uporno je odbijao bilo kakav ozbiljan razgovor o njoj. Pa ipak, kada bi se raspi-tivala o majci, nešto bi se u njegovom ponašanju promijenilo, kao da je pozdravljao duha koji mu je istovremeno donosio i bol i utjehu. Mrzeći i ljubeći prošlost, činilo se da njezin otac priziva Angelin duh, ali i da se istovremeno uvjerava da on uopće ne postoji. Bila je sigurna da je nikada nije prestao voljeti. Nije se ponovno oženio i imao je malo prijatelja u Sjedinje-nim Američkim Državama. Godinama je jednom tjedno telefonirao u Pariz i satima razgova-rao jezikom koji je Evangeline bio toliko divan i muzikalan da bi samo sjedila u kuhinji i slu-šala ga.

Otac ju je doveo u samostan kada je imala dvanaest godina i povjerio je ženama koje su postale njezine mentorice. Poticale su je da vjeruje u njihov svijet kada joj se, ako je htjela biti iskrena prema sebi, vjera činila vrijednom, ali nedostižnom stvari koju mnogi posjeduju, a koja je njoj bila uskraćena.

S vremenom je shvatila da je njezin otac više cijenio poslušnost od vjere, uvježbanost od kreativnosti, suzdržanost od osjećaja. S vremenom je zapala u rutinu i dužnosti. S vremenom je izgubila sliku o majci, baki, sebi.

Otac ju je često posjećivao u Sv. Ruži. Sjedio bi s njom u zajedničkoj sobi ukipljen na ka-uču i gledao je s velikim zanimanjem kao da promatra neki pokus i sada želi vidjeti konačan rezultat. Buljio bi u njezino lice kao da je teleskop kroz koji će, ako napregne oči, moći vidje-ti crte lica svoje voljene supruge. No ona uopće nije nalikovala majci već baki Gabrielli. Tu je sličnost njezin otac odlučio zanemariti. Umro je prije tri godine, no za života je uporno vje-rovao da njegovo jedino dijete nalikuje duhu.

Evangeline je stiskala lančić dok joj se oštar vrh lire nije zabio u kožu dlana. Znala je da se mora požuriti. Trebali su je u knjižnici i sestre bi se mogle pitati gdje je. Zbog toga je prestala razmišljati o svojim roditeljima i usredotočila se na zadatak koji ju je čekao.

Sagnuvši se prema podu klizila je prstima preko hrapavih cigli sve dok nije osjetila sitni pomak u trećem redu od poda. Uguravši prst u žlijeb, sistemom poluge podigla je labavu cig-lu i izvukla je van. Iz zida je izvadila usku metalnu kutiju. Sam dodir hladna metala djelovao je smirujuće, njegova čvrstoća bila je u opreci s krhkom prirodom sjećanja.

Stavila je kutiju pred sebe i otvorila poklopac. Unutra je bio malen dnevnik povezan kož-nom trakom i učvršćen zlatnom kopčom u obliku duguljasta, vitkog anđela. Na mjestu anđe-lova oka bio je plavi safir. Pritisnuvši njegova krila otvorila se brava i dnevnik se rastvorio u njezinom krilu. Koža je bila otrcana i izgrebana, a traka razvučena. Na prvoj stranici zlatnim slovima je bila otisnuta riječ ANGELOLOGIJA. Listajući stranice pogled joj se zaustavljao na rukom iscrtanim kartama, bilješkama napisanim tintom u bojama, skicama anđela i crte-žima glazbenih instrumenata nacrtanim na marginama. Glazbena postignuća nalazila su se u sredini. Povijesna analiza i biblijski nauk ispunjavali su većinu stranica, a zadnji dio dnevnika sadržavao je mnoštvo brojeva i izračuna koje nije razumjela. Dnevnik je pripadao njezinoj baki, a sada je pripadao njoj. Prešla je rukom preko kožnatih korica želeći otkriti tajne koje su u njemu bile zapisane.

Zatim je izvadila fotografiju umetnutu u stražnje korice, snimku na kojoj su se majka i ba-ka grlile. Slika je nastala one godine kada se rodila – usporedila je datum otisnut na rubu fo-tografije i svoj rođendan i zaključila da je u to vrijeme njezina majka, iako se to na njezinoj liniji nije vidjelo, bila trudna tri mjeseca. Srce joj se paralo dok je gledala fotografiju. Na slici

su Angela i Gabriella bile sretne. Bila bi dala sve, mijenjala sve što ima, samo da ponovno bude s njima.

Pobrinula se da se u knjižnicu vrati vesela, zatomivši svoje osjećaje najbolje što je mogla.

Vatra se ugasila. Nalet hladnog zraka zapuhao je iz kamene peći koja se nalazila u sredini sobe i podigao rubove njezine suknje. Uzela je crni pulover s radnog stola i omotala ga oko ramena prije nego je krenula istraživati u knjižnicu. Peć se za hladnih mjeseci puno koristila, a neka je od sestara zasigurno ostavila otvorena vratašca. Umjesto da ih zatvori, širom ih je otvorila. Zatim, je s hrpe iz košare za drva uzela komad čvoraste borovine, stavila ga u sredi-nu željezne rešetke i oko njega zapalila papir za potpalu. Uhvativši mjedene ručke mjehova, nekoliko puta je puhnula sve dok se vatra nije primila i zapalila.

Evangeline je provodila vrlo malo vremena proučavajući tekstove o anđelima koji su Sa-mostanu Sv. Ruže donijeli toliku slavu u teološkim krugovima. Neki od tih tekstova, poput umjetničkog prikazivanja anđela kroz povijest i radova ozbiljnih angelologa, uključujući suv-remene kopije srednjovjekovnih angeloloških shema i studija Tome Akvinskoga i Svetog Augustina o ulozi anđela u svemiru, bili su u kolekciji od utemeljenja 1809. U zbirci se tako-đer moglo naći mnogo studija o amorfnosti anđela. No bile su prilično učene pa mnogim ses-trama, posebno onima mlađe generacije koje (iskreno govoreći) nisu uopće trošile mnogo vremena na anđele, nisu bile zanimljive. Zastupljena je bila i popularnija strana angelologije, usprkos neodobravanja zajednice prema pobornicima new agea. Bilo je knjiga o različitim kultovima štovanja anđela u starom i modernom svijetu, kao i o fenomenu anđela čuvara. Bi-lo je također i mnogo knjiga o umjetnosti, nadopunjenih slikama u boji, uključujući i izvanre-dan svezak anđela Eduarda Burnea-Jonesa koji joj se jako sviđao.

Nasuprot peći stajao je stalak za knjigu posudbi. Ovdje su sestre upisivale naslove knjiga koje bi uzele s polica. U svoje ćelije mogle su ponijeti knjiga koliko su željele i vratiti ih kada su htjele. Bio je to kaotičan sistem koji je ipak uspijevao savršeno institucionalno funkcioni-rati. No nije uvijek bilo tako. U 19. stoljeću, prije upisivanja u glavnu knjigu posudbi, knjige su dolazile i odlazile, gomilajući se na slobodnim policama bez sistematizacije. Običan zada-tak pronalaženja djela koje nije pripadalo književnosti bio je stvar sreće i nenadana čuda. U knjižnici je vladao kaos sve dok na prijelazu u 20. stoljeće sestra Lucrezia (1851 – 1923) nije uvela alfabetizaciju. Kada je sestra Drusilla (1890 – 1985), knjižničarka koja ju je naslijedila, predložila decimalni sustav, nastupio je opći protest. Umjesto da objeručke prihvate potpunu sistematizaciju, sestre su se odlučile za knjigu posudbi u koju su na tvrd papir plavom tintom ispisivale naslov svake knjige.

Evangelinini interesi bili su praktičnije prirode i radije bi se posvetila nekolicini lokalnih dobrotvornih udruga koje su vodile sestre – Banci hrane u Poughkeepsiu, Grupi za učenje Duh svjetskog mira u Miltonu, i Godišnjoj rasprodaji odjeće Vojske spasa Svete Ruže koja se održavala od Woodstocka do Red Hooka. No kao i ostale sestre koje su se zaredile u Sv. Ruži i ona je naučila osnovne činjenice o anđelima. Znala je da su stvoreni prije nastanka Zemlje, da su im glasovi odzvanjali prazninom dok je Bog stvarao Raj i Zemlju (Knjiga postanka 1:1-5), znala je da su anđeli nematerijalni, nebeski, ispunjeni svjetlošću, ali da ipak govore ljuds-kim jezikom – hebrejskim prema židovskim učenjacima, latinskim i grčkim prema kršćan-skima. Iako je u Bibliji bilo tek nekoliko napomena o postojanju anđela, kao što je Jakovljevo hrvanje s anđelom (Knjiga postanka 32:24-30), Ezekielova vizija (1:1-14), navještenje (Luka 1:26-38), ti su trenuci bili začudni i božanski, slučajevi kada se rasparala tanka zavjesa izme-đu neba i zemlje i cijelo je čovječanstvo svjedočilo čudesnosti nadzemaljskih stvorenja. Cesto je zamišljala taj susret čovjeka i anđela kao dodir materijalnog i nematerijalnog, poput vjetra na koži. Na kraju je zaključila da je zamišljanje anđela beskorisno. No sestre u Sv. Ruži nisu odustajale. Stotine i stotine knjiga o anđelima bile su složene na policama njihove knjižnice.

Na Evangelinino iznenađenje sestra Philomena pridružila joj se pokraj vatre. Philomenino tijelo bilo je okruglo i pjegavo poput kruške, a osteoporoza ju je učinila nižom. U posljednje vrijeme, otkada je počela zaboravljati sastanke i zametati ključeve, Evangeline se zabrinula za njezino zdravlje. Sestre Philomenine generacije, koje je mlađa generacija nazivala starijim sestrama, nisu mogle biti umirovljene do poznih godina, pa se broj redova drastično smanjio nakon Drugog vatikanskog koncila. Sestra Philomena je uvijek djelovala posebno zauzeto i uznemireno. Na neki su način dvije vatikanske reforme ukrale mirovinu staroj generaciji.

Evangeline je reforme smatrala povoljnima u mnogočemu – mogla je odabrati između udobne uniforme i staromodne franjevačke halje, uključiti se u moderno obrazovanje te dip-lomirati povijest na obližnjem Bard Collegu. Suprotno tome, stavovi starijih sestara bili su zamrznuti u vremenu. Pa ipak, ma koliko se činilo čudnim, njezina su stajališta često bila konzervativna poput onih starijih sestara čiji su se stavovi oblikovali u Rooseveltovo doba, doba Depresije i Drugog svjetskog rata. Zaključila je da se divila razmišljanjima sestre Ludo-vike, najstarije sestre kojoj su bile 104 godine, koja bi joj naredila da sjedne pokraj nje i pos-luša priče iz starih dana. – Nije postojalo ništa od ovog laissez-faire, gluposti poput čini-što-hoćeš-sa-svojim-vremenom, govorila bi joj naginjući se iz svojih kolica dok su joj se ruke lagano tresle u krilu. – Poslali su nas u sirotišta i župne crkve podučavati prije nego što smo i same znale taj predmet! Radile smo cijele dane i molile cijele noći! U našim ćelijama nije bilo grijanja! Kupale smo se u hladnoj vodi, a za večeru smo jele kuhanu zob i krumpire! Bu-dući da nije bilo knjiga, naučila sam cijeli Izgubljeni raj John a Miltona napamet ne bih li mogla recitirati njegove divne, divne riječi svome razredu: Paklena Zmija; on to bješe, njego-vo lukavstvo,/ zavišću potaknuto i osvetom, zavara/ tu majku čovječanstva, kada gaje oho-lost/ izagnala iz Neba, sa svom vojskom njegovom/ Anđela pobunjenih, s čijom pomoći, u žudnji/ da svrh parnjaka svojih zasjedne u slavi,/ on povjerova da bi jednak bio Svevišnjemu,/ kad bi se odupro i s preuzetnom nakanom,/ usuprot Božjem prijestolju i kraljevstvu,/ bezočan rat i oholu bitku poveo na Nebu. Jesu li i djeca naučila Miltona napamet? Jesu! Žao mi je re-ći, ali obrazovanje je danas zabava i igra!

No usprkos velikim razlikama u stavovima o promjenama, sestre su živjele poput skladne obitelji. Bile su zaštićene od promjena vanjskog svijeta kako svjetovnjaci nisu bili. Zemlja i zgrade Sv. Ruže u potpunosti su kupljene krajem 19. stoljeća i usprkos iskušenju da moderni-ziraju posjede, ništa nisu davale u zajam. Uzgajale su voće i povrće, u njihovom je kokošinj-cu dnevno bilo četiri tuceta jaja, a smočnice su bile pune zaliha. Samostan je bio tako osigu-ran, tako izdašno opskrbljen hranom i lijekovima, i tako dobro opremljen za njihove intelek-tualne i duhovne potrebe da su se sestre ponekad šalile da bi u slučaju da drugi potop zahva-tio dolinu rijeke Hudson, žene iz Sv. Ruže mogle jednostavno zakovati prednja i stražnja ula-zna vrata od teškog željeza, zapečatiti prozore, i nastaviti moliti dugi niz godina u svojoj sa-moodrživoj arci.

Sestra Philomena primila je Evangeline za ruku i vodila je prema svom uredu. Zaustavila se kod svog radnog mjesta, i dok su joj rukavi halje brisali tipke pisaće mašine, tražila je neš-to među papirima. Takva potraga nije bila ništa neobično, Philomena je bila gotovo slijepa i nosila je naočale debelih stakala koje su bile prevelika za njezino lice. Evangeline joj je često pomagala pronaći predmete koji su bili na vidljivim mjestima, a koje njezine oči nisu vidjele.

– Možda bi mi mogla pomoći, izgovorila je napokon sestra Philomena. – Drage volje ću vam pomoći, rekla je Evangeline, – samo mi recite što tražimo. – Mislim da smo dobili pismo vezano uz našu anđeosku zbirku. Majka Perpetua primila je

telefonski poziv mladića iz New Yorka, istraživača, konzultanta ili nešto tome slično. Tvrdi da nam je poslao pismo. Je li to pismo dospjelo do tebe? Znam da mi ne bi promakao takav zahtjev. Majka Perpetua želi provjeriti slijedimo li stav Sv. Ruže. Željela bih da mu se odmah pošalje odgovor.

– Pismo je stiglo danas, rekla je Evangeline.

Sestra Philomena žmirkala je kroz stakla svojih naočala, velike i vodenaste oči naprezale su se da vidi Evangeline. – Znači, pročitala si ga?

– Naravno, odgovorila je. – Svu poštu otvaram čim stigne. – Jesu li tražili neke informacije? Evangeline nije bila naviknuta da je se tako izravno ispituje o njezinu poslu. – U stvari, reče, – bila je to zamolba za ulazak u naš arhiv u potrazi za informacijama o

majci Innocenti. Tamna sjena prešla je preko Philomeninog lica. – Odgovorila si na to pismo? – Našim standardnim odgovorom, odgovorila je Evangeline, izostavivši činjenicu da je pi-

smo uništila prije negoli ga je poslala. Laganje joj je i dalje bilo jako strano. Njezina sposob-nost da laže Philomeni takvom lakoćom bila je uznemirujuća. No svejedno je nastavila, – Svjesna sam toga da ne dopuštamo amaterska istraživanja u našem arhivu. Napisala sam da je naša uobičajena politika odbiti takve zamolbe. Naravno, bila sam pristojna.

– U redu, Philomena je ispitivala Evangeline s osobitim zanimanjem. – Moramo biti vrlo oprezni kada svoj dom otvaramo strancima. Majka Perpetua dala je posebne upute da se odbi-ju svi upiti.

Evangeline nije uopće iznenadilo da majku Perpetuu tako osobno zanima njihova kolekci-ja. Bila je mrzovoljna i rezervirana osoba, koju se nije često viđalo u samostanu. Imala je tvr-de stavove i čvrstu ruku kojoj su se starije sestre divile zbog njezine štedljivosti, a krivile je zbog modernih vizija. I zaista, majka Perpetua tjerala je starije sestre da usvoje one bolje va-tikanske promjene, preporučujući da odbace svoje teške vunene odore i zamijene ih onim la-ganijima, no prijedlog nije prihvaćen.

U trenutku kada je Evangeline željela napustiti ured sestra Philomena je pročistila grlo što je bio znak da još nije završila i da Evangeline treba još malo ostati. – Dijete moje, godinama sam radila u arhivu i svaki smo zahtjev pomno proučavali. Odbila sam mnoge nesretne istra-živače, pisce i pseudovjernike. Velika je odgovornost biti čuvar vrata. Voljela bih da me oba-vijestiš o svoj neobičnoj korespondenciji.

– Naravno, odgovorila je zbunjena žarom u Philomeninom glasu. Svladana znatiželjom dodala je: – Jedna stvar me zanima, sestro.

– Da?, odvratila je Philomena. – Postoji li nešto neobično u vezi majke Innocente? – Neobično? – Nešto što bi potaknulo privatno istraživanje konzultanta čija je specijalnost povijest um-

jetnosti. – Nemam pojma što bi moglo interesirati takve ljude, draga, sestra Philomena pucketala je

jezikom dok je pratila Evangeline do vrata. – Mislila sam da je povijest umjetnosti ispunjena dovoljnim brojem slika i skulptura da

zauvijek zaokupi povjesničare umjetnosti. No, očito je da je naša kolekcija anđeoskih slika neodoljiva. Opreza nikad dosta, dijete. Obavijestit ćeš me bude li kakvih zahtjeva?

– Naravno, odgovorila je, a srce joj je tuklo neprirodno brzo. Zacijelo primijetivši rastresenost svoje mlade pomoćnice sestra Philomena je prišla bliže –

Evangeline je mogla namirisati nešto neprepoznatljivo, možda puder ili kremu protiv artritisa – uzela Evangelininu ruku i stavila je među svoje debeljuškaste dlanove. – Nema razloga za brigu. Nećemo ih pustiti unutra. Ma koliko pokušavali, vrata ćemo držati zatvorena.

– Naravno, sestro, Evangeline se smiješila usprkos zbunjenosti. – Zahvaljujem na brizi. – Nema na čemu, dijete, Philomena je rekla zijevajući. – Ako još nešto iskrsne, ostatak po-

slijepodneva bit ću na četvrtom katu. Uskoro će moje vrijeme za poslijepodnevni odmor. Čim je sestra Philomena izašla iz knjižnice Evangeline je zapala u vrtlog krivnje i speku-

lacije zbog svega što se upravo dogodilo. Zažalila je što je tako obmanula svoju nadređenu, no zainteresirala ju je Philomenina čudna reakcija na pismo i njezina jaka želja da posjetitelje

zadrži podalje od vlasništva Sv. Ruže. Naravno, Evangeline je shvaćala potrebu da se zaštiti okružje kontemplativnog mira za koji su sve mukotrpno radile. Pa ipak, reakcija se činila pre-tjeranom. No što ju je potaknulo da joj tako hrabro i neopravdano laže? A to je bila činjenica: lagala je starijoj sestri. Ali čak ni taj prekršaj nije utažio njezinu znatiželju. Kakva je bila veza između majke Innocente i gđe Rockefeller? Što je sestra Philomena mislila kada je rekla da – vrata svog doma neće otvarati strancima"? Kakvo zlo bi se dogodilo ako bi s drugima podije-lile svoju prelijepu kolekciju knjiga i slika? Sto su skrivale? Svih godina koje je provela u samostanu, a bilo je to gotovo pola njezinog života, nije se dogodilo gotovo ništa neobično. Sestre franjevke od vječnog klanjanja vodile su uzorne živote.

Uvukla je ruku u džep i izvukla tanko otrcano pismo od tankog čvrstog prozirnog papira. Rukopis je bio kićen i čitljiv pa su joj oči s lakoćom klizile preko lukova i udubljenja.

– Vaše je vodstvo iznimno pomoglo napretku ekspedicije, a usuđujem, se reći da je i moj doprinos također bio koristan. Celestine Clochard će stići u New York početkom veljače. Us-koro stižu nove vijesti. Do tada, srdačan pozdrav, A. A. Rockefeller

Ponovno je pročitala pismo želeći shvatiti smisao. Pažljivo je presavinula tanki papir i sta-vila ga u džep na sigurno. Znala je da ne može nastaviti s radom dok ne shvati značenje pis-ma Abigail Rockefeller.

Peta avenija, Upper East Side, New York City Percival Grigori lupkao je vrškom svoga štapa dok je čekao lift, ritam oštrih metalnih uda-

raca odbrojavao je sekunde. Hrastovinom popločeno predvorje njegove zgrade, ekskluzivno predratno zdanje s pogledom na Central park, bilo mu je toliko poznato da ga više uopće nije primijećivao. Stan na zadnjem katu bio je u vlasništvu obitelji Grigori više od pola stoljeća. Ako je nekoć i primjećivao poslušnost vratara, raskošan aranžman orhideja u predvorju, pro-zor dizala od ulaštene ebanovine i sedefa, vatru koja je lagano osvjetljavala i grijala mramor-ni pod, sada nije primjećivao ništa osim bola u pucketavim zglobovima i koljena koje je iska-kalo pri svakom koraku. Kada su se otvorila vrata dizala, šepajući je ušao unutra. Letimice je pogledao svoju pognutu sliku u ulaštenom mjedu kabine dizala i zatim brzo odvratio pogled.

Izašao je u mramorno predvorje na 13. katu i otključao vrata. Iznenada su umirujući pred-meti njegova privatnog života — dijelom starinski, dijelom moderni, neki od sjajna drveta, a neki od blještava stakla – ispunili njegova osjetila i napetost u ramenima je popustila. Bacio je ključeve na svilen jastuk ispod porculanske kineske posude, zbacio težak kaput od kašmira na tapeciran naslon stolice i prošao kroz sedrenu galeriju. Pred njim su se pružale prostrane sobe: dnevni boravak, knjižnica, blagovaonica s četverorednim venecijanskim lusterom. Mnoštvo prozora otkrivalo je kaotičnu baletnu predstavu snježne oluje vani.

Na samome kraju stana bile su široke stepenice koje su vodile u odaje njegove majke. Gledajući prema njima, razabrao je grupu njezinih prijatelja okupljenih u službenom dnev-nom boravku. Gotovo svakodnevno prijatelji su dolazili na ručak ili večeru. Improvizirana

okupljanja njegovoj su majci omogućavala druženje sa svojim omiljenim prijateljima iz susjedstva. Bio je to ritual na koji se postepeno sve više navikla, prvenstveno zbog moći koju joj je davao: odabrala bi ljude koje bi željela vidjeti, zatvorila ih u tamno popločanu mrežu privatnih odaja, a ostatak svijeta prepustila njegovoj dosadi i bijedi. Već godinama je napuš-tala svoj stan samo u rijetkim prilikama, i to noću kada bi je pratili Percival ili njegova sestra. Njegova se majka toliko na to navikla, i njezina druženja su postala toliko redovita, da se ri-jetko bunila protiv zatočeništva.

Tiho, da ne privuče pozornost, Percival je otišao u kupaonicu na kraju hodnika. Polako je zatvorio i zaključao vrata. Jedno za drugim, skinuo je ogrtač, po mjeri sašiven vuneni sako i svilenu kravatu, i bacio ih na keramičke pločice. Drhtavim prstima otkopčao je šest sedefastih puceta krenuvši od prsa. Skinuo je košulju i stao potpuno uspravan pred veliko ogledalo na zidu.

Prelazeći prstima preko prsiju opipao je teksturu kožnih traka. Konstrukcija omotana oko njega poput pažljivo izrađena oklopa sličila je stezniku, a kada je bila sasvim svezana, izgle-dala je kao crn korzet. Vrpce su bile tako čvrsto stegnute da su mu se urezale u kožu. I bez obzira koliko ih labavo stegnuo, uvijek je bilo prečvrsto. Boreći se za dah prvo je otpustio jednu traku, pa zatim drugu, izvlačeći vrpce kroz srebrne kopčice sve dok s posljednjom kon-strukcija nije pala na pod i udarila o pločice.

Prsa su mu bila glatka, bez pupka ili bradavica, a koža tako bijela da se činila da je izreza-na iz voska. Osvrnuvši se preko ramena mogao je vidjeti odraz svog tijela u ogledalu – rame-na, duge, mršave ruke i oblikovan torzo. Posred kralježnice, prekrivene znojem i iskrivljene pod težinom oklopa, stršale su dvije nježne križne kosti. U čuđenju i boli primijetio je da su mu krila, nekad puna, jaka i zaobljena poput zlatnih sablji, i dalje na istome mjestu, samo potpuno uništena. Ono što je od njih ostalo pocrnilo je od bolesti, perje je ispalo, a kosti atro-firale. Na sredini leđa dvije otvorene rane, plave i krvave od trljanja, držale su pocrnjele kosti u želatinoznoj lokvi skorene krvi. Ni zavoji, ni stalna čišćenja, ništa nije pomagalo da rane zacijele ili da se ublaži bol. No znao je da će prava agonija nastupiti kada od njegovih krila više ne bude ostalo ništa. Nestat će sve po čemu je bio drugačiji i sve na čemu su mu drugi zavidjeli.

Prvi simptomi bolesti pojavili su se prije deset godina kada su se slabi tragovi plijesni po-javili na unutarnjim batrljicama i čijama perja, fosfornozelena plijesan koja se širila poput patine na bakru. Mislio je da se radi o običnoj infekciji. Dao je očistiti i dotjerati krila, istak-nuvši da svako pero treba premazati uljem, no bolest je ostala. Idućih mu se mjeseci raspon krila prepolovio. Svjetlucanje zlatna praha zdravih krila je blijedilo. Nekada je s lakoćom mogao zatvoriti krila i bez problema skupiti svoje veličanstveno perje uz leđa. Prozračna ma-sa zlatnih perca uvukla bi se u ležišta duž kralježnice, bila je to taktika koja je krila činila ne-vidljivima. Iako su bila od tvarne materije, struktura zdravih krila imala je vizualna obilježja holograma. Jednako kao i tijela, anđeoska krila bila su važna i potpuno nemjerljiva zakonima prirode. Percival je jednakom lakoćom mogao podići svoja krila ispod debelog sloja odjeće jednako kao i kada ih je podizao u zraku. Sada je znao da ih više uopće ne može uvući, pa su tako bila stalna pojava, podsjetnik na njegovu slabost. Preplavila ga je bol; više nije mogao letjeti. Uznemirena je obitelj pozvala specijalista koji je potvrdio ono čega su se najviše boja-li: Percival je naslijedio degenerativan poremećaj koji se širio njihovom zajednicom. Liječni-ci su predviđali da će prvo odumrijeti njegova krila, a zatim i mišići. Potom će biti osuđen na kolica, a kada mu se krila sasvim osuše i njihov se korijen rastvori, Percival će umrijeti. Go-dine liječenja usporile su napredovanje bolesti, ali je nisu zaustavile.

Odvrnuo je slavinu i polio lice hladnom vodom, pokušavajući raspršiti groznicu koja ga je obuzimala. Oklop mu je pomagao držati kralješnicu uspravno, što je bivalo sve teže kako su mu mišići slabili. Od vremena kada je postalo neophodno nositi oklop, bolje bivao sve jači. Nikada se nije sasvim navikao na rane na svojoj koži, na kopče oštre poput igala, na osjećaj peckanja razderana mesa. Mnogi njegove vrste odlučili su se skloniti od svijeta kada bi se razboljeli. To je bila sudbina koju Percival nije želio prihvatiti.

Uzeo je u ruke Verlaineovu omotnicu. Zadovoljno osjećajući težinu, izvadio je papire kao mačka koja se naslađuje nad ulovljenom pticom, i pažljivo trgao papir slažući stranice na mramorni umivaonik. Pročitao je izvješće nadajući se da će pronaći nešto što će mu koristiti. Verlainov je sažetak bio detaljan i metodičan dokument, četrdeset stranica jednostruka prore-

da koje su tvorile crnu, gustu kolonu ravnih margina, no koliko je on vidio, u njemu nije bilo ničega novog.

Grigori je vratio Verlainove dokumente u omotnicu, duboko uzdahnuo i navukao oklop na tijelo. Kada mu se vratila boja i prsti se umirili čvrsta gaje koža mučila mnogo manje. Nakon što se odjenuo, shvati da je izgubljena svaka nada da će izgledati pristalo. Odjeća mu je bila zgužvana, s mrljama od znoja, kosa mu je padala na lice u neurednom plavom pramenu, a oči podlivene krvlju. Majci će biti neugodno vidjeti ga takvog. Zagladivši kosu, izašao je iz ku-paonice potražiti majku. Dok se uspinjao velikim stubištem zvuk kucanja kristalnim čašama, cika gudačkog kvarteta i prodoran smijeh majčinih prijatelja postajali su sve glasniji. Zausta-vio se na rubu sobe da dođe do daha. I najmanji ga je napor iscrpljivao.

Majčine sobe uvijek su bile ispunjene cvijećem, poslugom i tračevima, poput grofice na noćnom kružoku. No Percival je shvatio da je društvo bilo veće nego što je očekivao, pedeset ili više uzvanika. Nad zabavom se uzdizao strop s nosivim gredama, a uobičajeno svjetlo s krovnih prozora prigušivao je napadali snijeg. Zidove gornjeg kata krasile su slike koje je njegova obitelj sakupljala više od pet stotina godina. Grigorijevi su ih za svoj osobni užitak prikupili većinom iz muzeja ili od kolekcionara. Većina slika bila su remek-djela i sve su bile originali. Kvalitetne bi kopije puštali da cirkuliraju naveliko, a originale su uzimali za sebe. Njihova je zbirka zahtijevala veliku brigu – sve, od klimatskih uvjeta do ekipe profesionalnih čistača, no za takvu se kolekciju trud isplatio. Imali su dosta nizozemskih majstora, nekoliko renesansnih i nešto gravura iz 19. stoljeća. Na središnjem mjestu u dnevnom boravku nalazio se glasovit triptih Hieronymusa Boscha Vrt zemaljskih užitaka, prekrasna i zastrašujuća slika raja i pakla. Percival je odrastao proučavajući njegovu grotesknost, a veliki središnji dio, koji prikazuje zemaljski život, rano mu je dao lekciju o ljudskom ponašanju. Posebno mu je fasci-nantan bio Boschov prikaz pakla koji je sadržavao morbidne glazbene instrumente, lutnje i bubnjeve u različitim stupnjevima raspadanja. Savršena kopija te slike nalazila se u madrids-kome Museo del Prado, Percivalov otac osobno ju je darovao muzeju.

Probijao se kroz gužvu stišćući dršku štapa od bjelokosti. Obično se mogao prilagoditi ta-kvoj dekadenciji, no s obzirom na to kako se trenutno osjećao, shvatio je da će mu to danas biti teško. Kimnuo je ocu svog nekadašnjeg školskog kolege, članu njihovog obiteljskog kru-ga mnogo stoljeća, koji je stajao izdvojen iz gomile. Njegova su besprijekorna bijela krila bila rastvorena. Percival se lagano nasmiješio manekenki koju je jednom izveo na večeru, dražes-nom stvorenju bistrih plavih očiju, koja je potjecala iz ugledne švicarske obitelji. Bila je još premlada da bi joj krila narasla stoga nije ni mogla u potpunosti pokazati svoje podrijetlo, ali je Percival znao da je njezina obitelj stara i utjecajna. Prije negoli je obolio, majka ga je po-kušala uvjeriti da se oženi tom djevojkom. Jednoga bi dana postala moćnim članom njihove zajednice.

Percival se mogao nositi s njihovim prijateljima iz starih obitelji – bilo je u njegovu vlasti-tu interesu da to čini – no njihove je nove poznanike, kolekciju nouveau riche menadžera pro-izvođača novaca, medijskih magnata i ostalih skorojevića koji su se ubacili zbog velikoduš-nosti njegove majke, smatrao odvratnima. Oni, naravno, nisu bili poput njihove obitelji, no većina je posjedovala dovoljnu količinu delikatne ravnoteže između pokornosti i diskrecije koju je obitelji Grigori zahtijevala. Okupljali bi se oko njegove majke zasipajući je kompli-mentima i laskajući njezinom osjećaju za noblesse oblige, osiguravajući si tako pozivnicu u dom Grigoria iduće poslijepodne.

Da se pitalo Percivala, njihovi bi životi bili skriveni od javnosti, no majka nije mogla pod-nijeti samoću. Sumnjao je da se okružila zabavom ne bi li se obranila od strašne istine da je njihova vrsta izgubila svoje mjesto u svijetu. Njihova je obitelj generacijama stvarala veze i njihov je položaj i napredak ovisio o mreži prijateljstava i veza. U starom su svijetu bili du-boko, nepogrešivo povezani s poviješću svoje obitelji. U New Yorku su je morali ponovno stvarati ma kamo krenuli.

Otterley, njegova mlađa sestra, stajala je kraj prozora i na nju je padalo slabo svjetlo. Otterley je bila prosječne visine, mršava i utegnuta u možda previše dekoltiranu haljinu, ali ipak u granicama ukusa. Zategnula je plavu kosu u oštru punđu i našminkala usnice svjetlo ružičastom što je za nju bilo i suviše mladenački. Otterley je nekoć bila divna, čak ljepša od švicarske manekenke koja je stajala u blizini, no potrošila se stogodišnjim bučnim tulumima i lošim vezama koje su znatno umanjili i nju, a i njezino bogatstvo. Sada je bila srednjih godi-na, u svojim dvjestotima, i usprkos vlastitim nastojanjima da to prikrije, izgledala je plastič-no. Uz sav trud nije ponovno mogla izgledati kao u devetnaestom stoljeću.

Ugledavši Percivala, Otterley je doteturala, provukla svoju dugu golu ruku kroz njegovu, i odvela ga u gomilu kao da je invalid. Svi muškarci i žene u sobi su je promatrali. Ako nisu poslovali s njegovom sestrom, znali su je po radu u različitim obiteljskim odborima ili ispu-njenom društvenom kalendaru. Njihovi prijatelji i poznanici bili su oprezni s njegovom ses-trom. Nitko si nije mogao priuštiti da ozlovolji Otterley Grigori.

– Gdje si se skrivao?, upita Ottery Percivala suzivši oči u zmijski pogled. Odrasla je u Londonu gdje je njihov otac obitavao, a njezin uvijeni britanski naglasak postajao je iznimno zajedljiv kada bi bila nervozna.

– Zaista sumnjam da si bila usamljena, reče Percival i pogleda gomilu. – Nitko nije osamljen uz majku, odgovori Otterley ljuto. – Svaki tjedan ima sve više ljudi. – Pretpostavljam da je ovdje negdje? Otterley se zlovoljno namrgodi. – Zadnji put kada sam provjerila, primala je obožavatelje

na svom tronu. Odšetali su na udaljeni kraj sobe do francuskih prozora koji su izgledali kao da pozivaju

da se zakorači u njihove guste, prozirne dubine i odlebdi nad zamagljenim gradom pod snije-gom. Anakim, tip sluge koji su Grigorievi i ostale fine obitelji imale, stao im je na put. Još šampanjca, gospodine? Gospođo? Odjeveni potpuno u crno, anakimi su bili niži i nježnije građe od staleža kojemu su služili. Osim što je inzistirala na crnim uniformama, njegova je majka tražila da im krila budu raširena kako bi se razlikovali od gostiju. Razlika u veličini i rasponu bila je vidljiva. Dok su gosti kao čista vrsta imali mišićava, perjem prekrivena krila, krila slugu bila su tanka poput opne, mreže tankog tkiva koja je izgledala kao prevučena slo-jem sive boje. Zbog strukture krila – najviše su nalikovala krilima insekata – sluge su letjele precizno, brzo i točno. Imali su velike žute oči, visoke jagodice i blijedu put.

Percival je svjedočio letu anakima za vrijeme Drugog svjetskog rata, kada se gomila slugu sručila na karavanu u kojoj su ljudi bježali od bombardiranja Londona. Rastrgali su jadnike s lakoćom. Nakon te epizode Percivalu je postalo jasno zašto se vjerovalo da su anakimi hiro-vita i nepredvidiva bića prikladna samo da služe svojim nadređenima.

Svakih nekoliko koraka prepoznao bi nekog od obiteljskih prijatelja i poznanika sa sjajnim kristalnim čašama za šampanjac. Razgovori su se topili u zraku ostavljajući dojam neprekinu-ta baršunastog žamora ogovaranja. Prisluškivao je priče o praznicima, jahtama i poslovnim dostignućima, razgovore koji su pristajali majčinim prijateljima kao i blještavilo dijamanata i blistava okrutnost njihova smijeha. Gosti su ga gledali iz svakog ugla, zaustavljajući se na njegovim cipelama, satu, štapu i na kraju bi – kada bi ugledali Otterley – shvatili da je taj bo-lesni, neuredni gospodin Percival Grigori III, nasljednik imena i bogatstva Grigorijevih.

Napokon su stigli do majke, Sneje Gregori, koja je ležala na svom omiljenom kauču, prek-rasnom impozantnom gotičkom komadu s zmijama izrezbarenim na drvenom okviru. Sneja se udebljala desetljećima provedenim u New Yorku i na sebi je imala laganu, lepršavu tuniku koja joj je u svilenima naborima padala oko tijela. Malo ukoso iza sebe postavila je svoja bo-gata, sjajna krila, namještena u najljepšu pozu kao da pokazuje obiteljski nakit. Percivala je skoro oslijepilo njihovo blještavilo, svako pero svjetlucalo je poput komadića šarene folije. Snejina krila bila su ponos obitelji, a veličina njihove ljepote dokaz čistokrvne loze. Bio je to znak da je Percivalova baka s majčine strane bila obdarena raznobojnim krilima koja su raši-

rena imala više od deset metara, raspon neviđen tisuću godina. Pričalo se da su ta krila služila kao model za anđele fra Angelica, Lorenza od Monaca i Botticinia. Krila su, Sneja je jednom rekla Percivalu, simbol njihove krvi, njihove vrste, njihova dominantnog položaja u zajednici. Njihovo primjereno pokazivanje donosilo im je moć i prestiž, i nije bilo malo razočaranje što ni Otterley ni Percival nisu podarili nasljednika koji bi nastavio obiteljsku lozu.

Upravo je zato Percivala smetalo što je Otterley skrivala svoja krila. Umjesto da ih poka-zuje, kao što se od nje očekivalo, ona ih je držala skupljena uz tijelo, kao da je bila neki mje-šanac a ne član jedne od najprestižnijih anđeoskih obitelji u Sjedinjenim Američkim Država-ma. Shvaćao je da sposobnost uvlačenja krila bilo odlično oruđe, pogotovo u miješanome društvu. To im je omogućavalo kretanje u ljudskom društvu a da ne budu otkriveni. No, bilo je uvredljivo ne pokazati krila u privatnome okruženju.

Sneja Grigori ih je pozdravila podigavši ruku na poljubac. – Moji kerubini, rekla je dubo-kim glasom s njemačkim naglaskom, ostatkom iz djetinjstva koje je provela u habsburškom domu u Austriji. Neko vrijeme je šutjela i stisnutim oči promatrala ogrlicu oko Otterleyina vrata – okrugao ružičasti dijamant u antiknom okviru. – Kakav prekrasan nakit, rekla je kao da ju je iznenadilo što takvo blago visi oko vrata njezine kćeri.

– Zar ga ne prepoznaješ? – tiho je rekla Otterley. – To je jedan od bakinih primjeraka. – Uistinu? – Sneja je uzela dijamant između palca i prstenjaka i podigla ga, a svjetlo se po-

igravalo na izbrušenoj površini. – Mislim da bih ga trebala prepoznati, no sasvim mi je stran. Iz moje je sobe?

– Ne, Otterley odgovori oprezno. – Nisi li ga uzela iz sefa?, upitao je Percival. Otterley je skupila usnice i dobacila mu pogled koji mu je odmah dao do znanja da ju je

razotkrio. – No dobro, to objašnjava njegovu tajnu, reče Sneja. – Nisam otišla do sefa tako dugo da

sam posve zaboravila što u njemu ima. Jesu li svi majčini dragulji krasni poput ovog? – Svi su divni, majko, rekla je u strahu. Godinama je već uzimala nakit iz sefa bez majči-

nog znanja. – Ovaj mi se komad posebno sviđa, reče Sneja. – Mogla bih upriličiti ponoćni odlazak do

sefa. Možda je vrijeme za inventuru. Bez oklijevanja, Otterley je otkopčala ogrlicu i stavila je u majčinu ruku. – Na tebi će iz-

gledati prelijepo. Zatim se, ne čekajući majčinu reakciju ili ne bi li prikrila jad što se morala odreći takvog dragulja, okrenula na tankim potpeticama i odšuljala u gomilu u pripijenoj ha-ljini koja je bila toliko uska da je izgledala kao da je mokra.

Sneja je držala ogrlicu na svjetlu – zabljesnula je kao obasjana zrakama sunca – prije nego što ju je bacila u perlama optočenu večernju torbicu. Zatim se okrenula prema Percivalu, uvi-djevši da je njezin jedini sin bio svjedok njezine pobjede.

– To je stvarno smiješno. Otterley misli da ne znam da mi krade nakit zadnjih dvadeset i pet godina.

Percival se nasmijao. – Nisi joj pokazala da znaš. Da jesi, Otterley bi već odavno prestala. Njegova majka odmahnula je rukom na tu primjedbu kao da je riječ o muhi. – Znam sve

što se događa u obitelji, rekla je namještajući se na kauč tako da joj luk krila zahvati svjetlo. – Uključujući i činjenicu da se ti nisi dobro brinuo za sebe. Moraš se više odmarati, više jesti, više spavati. Stvari se ne mogu odvijati kao obično. Vrijeme je da se pripremimo za buduć-nost.

– Upravo to i radim, odgovorio je ojađen što mu majka govori kao da je u prvom stoljeću života.

– Shvaćam, Sneja je procjenjivala sinovu zlovolju. – Bio si na sastanku. – Kao što smo planirali, odgovori Percival.

A zato si došao gore s tako kiselim licem. – Želiš li mi reći novosti, zar sastanak nije dob-ro prošao?

– Zar ikada jesu? – odgovorio je iako je njegovo nezadovoljstvo bilo očito. – No prizna-jem da sam od ovoga imao veća očekivanja.

– Da, reče Sneja. – Svi smo imali. – Dođi. – Uzeo je majčinu ruku da joj pomogne ustati s kauča. – Volio bih s tobom nasamo porazgovarati. – Zar ne možeš sa mnom ovdje razgovarati? – Molim te, reče Percival gledajući zabavu s gađenjem. – To je potpuno nemoguće. Okružena pažnjom obožavatelja, Sneja je od ustajanja napravila sjajnu predstavu. Raširila

je krila i odmaknula ih od ramena tako da ih može omotati oko sebe poput plašta. Percivala je obuzela ljubomora. Krila njegove majke bila su divna, sjajna, zdrava i punih pera. Boje iz vrškova, na kojima su bila sićušna i ružičasta, sjajila su sve jače prema središtu leđa gdje su pera postajala golema i sjajna. Percivalova krila, dok ih je imao, bila su veća čak i od majči-nih, oštra i dramatična, pera oblikovana poput mačeva, sjajne, zlatne prašine. Nije mogao gledati majku, a da ne poželi ponovno biti zdrav.

Sneja Grigori malo je zastala ne bi li dopustila gostima da se dive ljepoti njezinih nebeskih kvaliteta, a zatim je s otmjenošću kojoj se Percival divio, povukla krila k tijelu i skupila ih na leđima kao gejša koja zatvara lepezu od rižina papira.

Percival je ruku pod ruku vodio majku niz veliko stubište. Stol u blagovaonici bio je ispu-

njen cvijećem i porculanom iščekujući majčine goste. Malo pečeno prase s kruškom u ustima ležalo je usred buketa, a na stranama je bilo izrezano na sočne ružičaste komade. Percival je kroz prozor mogao vidjeti ljude, malene i crne poput glodavaca, kako se žurno probijaju kroz ledeni vjetar. Unutra je bilo toplo i ugodno. Vatra je gorjela u kaminu, a blijedi zvuk priguše-nog razgovora i nježne glazbe dolazio je odozgo.

Sneja se namjestila u stolcu. – Dakle reci mi, što si me trebao?, upitala je i više nego ljuto zato što je morala otići sa zabave. Izvadila je cigaretu iz platinaste tabakere i zapalila. – Ako je ponovno novac u pitanju, znaš da o tome moraš pričati s ocem. Ne znam kako trošiš

toliko. – Odjednom se popustljivo nasmiješila. – Kad bolje razmislim, dragi, možda i znam. No o tome ćeš morati razgovarati s ocem.

Percival uzme cigaretu iz majčine tabakere i dopusti joj da mu pripali. Znao je da je pogri-ješio čim je udahnuo – pluća su mu gorjela. Zakašljao je pokušavajući disati. Sneja mu je do-dala pepeljaru od žada da ugasi cigaretu.

Kad je došao do daha, reče: – Moj se izvor pokazao beskorisnim. – To je bilo očekivano, reče Sneja i povuče dim. – Otkriće za nas nema nikakvu vrijednost, reče Percival. – Otkriće?, Snejine oči su se raširile. – Kakvo točno novo otkriće? Dok je raspredao o sastanku naglašavajući Verlaineovu smiješnu opsjednutost arhitekton-

skim crtežima samostana u Miltonu u New Yorku, kao i podjednako iritantnu zaokupljenost tim hirom oko starih novčića, majka je prelazila svojim dugim snježnobijelim prstima po ula-štenu lakiranom stolu, a zatim je naglo prestala.

– Pa to je divno, rekla je naposljetku. – Zar zaista misliš da nije pronašao ništa korisno? – Kako to misliš? – Nekako si u svojoj žarkoj želji da uđeš u trag kontaktima Abigail Rockefeller, sasvim

promašio cilj. – Sneja ugasi cigaretu i zapali drugu. – Možda tražimo baš te crteže. Daj mi ih. Željela bih ih sama pogledati.

– Rekao sam Verlaine da ih zadrži, i u trenu dok je to izgovarao shvatio je da će je te riječi razbjesniti. – Osim toga, vladali smo Samostanom Sv. Ruže nakon napada 1944. Nakon po-žara nije ostalo ništa. Valjda ne misliš da nam je nešto promaklo.

– Voljela bih se u to sama uvjeriti, nije se trudila prikriti nezadovoljstvo. – Predlažem da odmah odemo do samostana.

Percival je poskočio na mogućnost iskupljenja. – Pobrinuo sam se za to, reče. – U ovom trenu moj izvor je na putu prema Sv. Ruži da bi provjerio ono što je pronašao.

– Tvoj izvor je jedan od nas? Pogledao je na trenutak u majku, nesiguran kako da nastavi. Sneja će biti bijesna kad shva-

ti da je imao toliko povjerenje u Verlaina koji ne pripada krugu njihovih doušnika. – Znam što misliš o pridošlicama, no nema razloga za brigu. Temeljito sam ga provjerio.

– Naravno, reče Sneja ispuhujući dim. – Kao i sve prije. – Ovo je novo doba, odgovori Percival. Pažljivo je vagao riječi odlučan ostati miran una-

toč majčinoj kritici. – Nas nije lako izdati. – U pravu si, novo doba, ponovila je Sneja. – Živimo u eri slobode i udobnosti, slobodni

od razotkrivanja, i sjajna zdravlja. Slobodni smo da radimo što želimo, putujemo gdje želimo, živimo kako želimo. No ovo je također i doba u kojem su najbolji od naše vrste postali samo-zadovoljni i slabi. Doba bolesti i degeneracije. Ni ja, ni ti, niti bilo koje od ovih smiješnih bi-ća u mom dnevnom boravku nismo pošteđeni izdaje.

– Misliš li da sam ja spokojan? – glas mu se podizao usprkos trudu. Uzeo je štap u ruku i spremio se za odlazak.

– Ne vjerujem da možeš biti išta drugo u svom stanju, reče Sneja. – Otterley ti mora po-moći.

– Naravno, odgovori Percival. – Otterley na ovome radi jednako dugo koliko i ja. – A tvoj otac i ja smo na tome radili još davno prije, reče Sneja. – I moji su roditelji radili

na tome prije negoli sam se rodila, baš kao i njihovi roditelji prije njih. Ti si samo jedan od mnogih.

Percival je drvenim vrškom štapa lupkao po podu. – Nekako mislim da moje stanje prido-nosi žurnosti.

Sneja pogleda štap. – Istina, tvoja bolest daje novo značenje potrazi. No tvoja te opsjednu-tost izlječenjem zaslijepila. Otterley se nikada ne bi odvojila od tih crteža, Percivale. Zapra-vo, Otterley bi sada bila u samostanu i provjeravala ih. Pogledaj samo koliko si vremena pot-ratio! Sto ako nas tvoja glupost bude stajala bogatstva?

– Onda ću umrijeti, odgovori. Sneja Grigori stavi glatku bijelu ruku na njegov obraz. Neozbiljna žena koju je otpratio sa

sofe preobratila se u čvrstu osobu ispunjenu ambicijom i ponosom. Zbog toga joj se divio i zavidio joj. – To se neće dogoditi. Neću dopustiti da se to dogodi. Sada se idi odmoriti. Ja ću se pobrinuti za g. Verlaina.

Percival je stao, snažno se oslonio na štap i odšepao iz sobe. Samostan Sv. Ruže, Milton, New York Verlaine je parkirao svoj automobil, polovni Renault iz 1989. koji je kupio za vrijeme stu-

dija, ispred Sv. Ruže. Na putu prema samostanu ispriječila su mu se vrata od kovana željeza, nije bilo druge nego da se popne preko debelog vapnenačkog zida koji je opasivao imanje. Izbliza je Sv. Ruža izgledala baš kako je zamišljao, izolirana i mirna poput dvorca na koji je bačena čarolija vječnog sna. Neogotički lukovi i tornjevi uzdizali su se do sivog neba, a breze i zimzeleno drveće sa svih su strana stvarali čvrst klauster koji je bio poput zaštite. Mahovina i puzavac penjali su se po ciglama kao da je priroda započela polaganu i nezaustavljivu misi-

ju osvajanja zgrade. Na samome kraju posjeda uz obalu okovanu snijegom i ledom tekao je Hudson.

Hodajući kamenim, popločenim putem Verlaine je drhtao. Osjećao je stravičnu hladnoću od trenutka kada je napustio Central park i taj ga je težak i zagušljiv osjećaj pratio za vrijeme čitave vožnje do Miltona. Upalio je grijanje u automobilu da se oporavi od zime, no ruke i stopala i dalje su mu bili zaleđeni. Nije znao da će sastanak tako djelovati na njega niti da će ga toliko uznemiriti spoznaja da je Percival Grigori zaista vrlo bolestan. Bilo je nešto jezivo i uznemiravajuće u Gregoriu, nešto što on nije mogao dokučiti. Verlaine je posjedovao jaku intuiciju – nekoliko minuta nakon što bi upoznao čovjeka imao bi jasnu sliku o njemu, prvi dojam rijetko gaje prevario. Već na prvome sastanku Grigori je u njemu izazvao takvu fizič-ku reakciju da bi se u njegovoj prisutnosti osjećao slabim, praznim i beživotnim, bez tračka topline.

Njihov sastanak ranije popodne bio je drugi po redu, i možda, pretpostavljao je s olakša-njem, i posljednji. Ako sam ne okonča taj dogovor – što bi se uskoro moglo dogoditi nastavi li se ovo putovanje po planu – postojala je realna mogućnost da Grigori uskoro više ne bude na ovome svijetu. Njegova je koža bila tako tanka da je kroz nju mogao vidjeti mrežu plavih vena. Njegove oči gorjele su u groznici i mogao je hodati uspravno samo uz pomoć štapa. Bilo je potpuno nelogično da taj čovjek izlazi iz kreveta, a kamoli vodi poslovne razgovore na snježnoj mećavi.

Pa ipak, još nelogičnije je bilo poslati ga u samostan bez potrebnih priprema. Bilo je to nepromišljeno i neprofesionalno, baš ono što je mogao očekivati od strastvenog sakupljača umjetnina kakav je bio Grigori. Uobičajeni protokol za istraživanje tražio je dopuštenje za posjet privatnoj knjižnici, a ova je sigurno bila konzervativnija od većine. Knjižnicu Sv. Ruže zamišljao je malenom i staromodnom, ispunjenom papratima i ružnim slikama janjadi i djece – svim onim jeftinim dekorom koji su religiozne žene smatrale šarmantnim. Pretpostavljao je da će knjižničarka imati oko sedamdeset godina, da će biti natmurena i izborana, strogo i bli-jedo stvorenje koje uopće ne cijeni zbirku slika koju čuva. Ljepotu i užitak, glavne elemente koji život čine podnošljivim, definitivno neće naći u samostanu. Verlaine u stvari nikada nije bio u samostanu. Potjecao je iz obitelji agnostika i znanstvenika, ljudi koji su svoja uvjerenja zadržavali za sebe, kao da bi ih pričanje o vjeri moglo zauvijek izbrisati s lica zemlje.

Uspeo se širokim kamenim stepenicama na ulazu u samostan i pokucao na drvena vrata. Pokucao je drugi put, treći put, a zatim je krenuo tražiti zvono ili portafon, nešto što bi moglo skrenuti pažnju sestara, ali nije pronašao ništa. Budući da je većinu vremena vrata svoga sta-na ostavljao otključanima, bilo mu je čudno da grupa kontemplativnih časnih sestara koristi takvo osiguranje. Ozlovoljen, otišao je do bočne strane zgrade, izvadio fotokopiju nacrta iz džepa i počeo proučavati crtež u nadi da će pronaći drugi ulaz.

Koristeći rijeku kao polazište, zaključio je da bi glavni ulaz trebao biti na južnoj strani zgrade. No ulaz je bio na zapadnoj strani i gledao je na glavna vrata. Prema mapi (mislio je na crteže), crkva i kapelica trebale su biti na stražnjoj strani, dok je samostan u obliku uskog krila trebao biti sprijeda. Ako je točno tumačio crteže, zgrade bi trebale biti posve drugačije raspoređene. Polako mu je postajalo sve jasnije da se crteži ne podudaraju sa zgradom ispred njega. Znatiželjan, prošetao je do vanjskog zida samostana uspoređujući zidove od cigle s onim nacrtanima. I zaista, dvije zgrade nisu bile ondje gdje su trebale biti. Umjesto dvije od-vojene zgrade bila je jedna, izgrađena od mješavine starih i novih cigli i žbuke, kao da su dvi-je zgrade izrezali i spojili u nadrealan zidni kolaž.

Nije znao što bi na to rekao Grigori. Prvi puta susreli su se na aukciji umjetnina gdje je Verlaine asistirao u salonu slika, namještaja, knjiga i nakita koji je pripadao obiteljima Zlat-nog doba. Bio je ondje krasan komplet srebrnine u vlasništvu Andrewa Carnegia, komplet pozlaćenih palica za kriket s ugraviranim inicijalima Henrya Flaglera i mramorna figura Nep-tuna iz Breakersa, dvorca Corneliusa Vanderbilta II u Newportu. Aukcija je bila mala, a po-

nude niže od očekivanih. Percival Grigori privukao je njegovu pozornost kada je ponudio ve-liku svotu za nekoliko predmeta koji su nekoć pripadali supruzi Johna D. Rockefellera, Lauri – Cettie – Celestiji Spelman.

Znao je dovoljno o obitelji Rockefeller da mu je bilo jasno da većina predmeta koju je Percival Grigori kupio nije ništa posebno. No unatoč tome Grigori ih je žarko želio i podizao cijenu daleko iznad početne. Kasnije, nakon što su svi predmeti prodani, čestitao mu je na kupovini. Ušli su u raspravu o Rockefellerima, a svoje seciranje Zlatnog doba nastavili uz bocu vina u baru preko puta. Grigori se divio Verlainovom poznavanju činjenica o Rockefel-lerima. Izrazio je svoje zanimanje za njegovo istraživanje u MMU-u i upitao ga bi li ga zani-malo privatno istraživanje na tu temu. Grigori je uzeo njegov telefonski broj. Ubrzo nakon toga je postao njegov zaposlenik.

Verlaine je gajio posebnu naklonost prema Rockefellerima. Pisao je doktorat o ranim go-dinama Muzeja moderne umjetnosti, instituciji koja ne bi postojala bez vizije i pokrovitelj-stva Abigail Aldrich Rockefeller. Isprva je Verlaineovo proučavanje povijesti umjetnosti pro-izašlo iz interesa za dizajn. Odabrao je nekoliko kolegija na Odsjeku za povijest umjetnosti na Columbiji, pa još neke druge, sve dok nije otkrio da se njegovo zanimanje s dizajna okre-nulo prema nečemu mnogo starijem – primitivizmu, punomoći za raskid s tradicijom, revalo-rizaciji sadašnjosti preko prošlosti – i na kraju do žene koja je pomogla u izgradnji jednog od najboljih svjetskih muzeja moderne umjetnosti, Abigail Rockefeller. Verlaine je bio posve svjestan, a i njegov ga je mentor na to podsjećao, da zapravo nije znanstvenik. Nije bio spo-soban sistematizirati ljepotu, reducirajući je na teorije i fusnote. Više mu se sviđala Matissova živa boja od koje je zastajao dah, nego intelektualna krutost ruskih formalista. Za vrijeme studija nije promijenio način na koji je gledao na umjetnost. Umjesto toga naučio je cijeniti motivaciju koja je stajala iza samog stvaranja.

Radeći na svojoj disertaciji počeo se diviti ukusu Abigail Rockefeller, a nakon godina is-traživanja još uvijek se osjećao tek minornim stručnjakom o utjecaju obitelji Rockefeller u svijetu umjetnosti. Dio njegove disertacije bio je objavljen prošle godine u prestižnom časo-pisu o umjetnosti, a to gaje dovelo do mjesta vanjskog predavača na Columbiji.

Ako bi sve išlo po planu, pojednostavnio bi disertaciju, pronašao način da je učini općeni-tijom, i kada bi se zvijezde posložile, jednoga bi je dana objavio. U sadašnjem je obliku bila kaotična. Dokumenti su prerasli u zbrku informacija u kojoj su se činjenice i različiti dijelovi slike spojili ujedno. Imao je na stotine kopiranih dokumenta spremljenih u fascikle i Grigori ga je nekako uvjerio da za njegove osobne potrebe kopira gotovo svaki podatak, svaki doku-ment i svako izvješće koje je sakupio istražujući. Verlaine je vjerovao da su ti dokumenti is-crpni pa gaje tim više iznenadilo kada je otkrio da je tih godina za koje se specijalizirao, u vrijeme kada je Abigail Rockefeller svestrano sudjelovala u Muzeju moderne umjetnosti, postojala korespondencija između gđe Rockefeller i Samostana Sv. Ruže.

Vezu je otkrio ranije te godine kada je otišao na istraživanje u Rockefeller Archive Center. Vozio je 40 km na sjever od Manhattana do Uspavane doline, pitoresknog grada bungalova i drvenih kuća na rijeci Hudston. Iz Centra koji se nalazio na brežuljku pružao se pogled na desetak hektara zemlje, i bio je smješten u golemom kamenom dvorcu koji je pripadao Mar-thi Baird Rockefeller, drugoj supruzi Johna D. Rockefellera mlađeg. Verlaine je parkirao Re-nault, prebacio ruksak preko ramena i uspeo se stepenicama. Bilo je čudo koliko novaca je prikupila obitelj i kako se uspjela okružiti naizgled beskrajnom ljepotom.

Arhivar je provjerio njegovu istraživačku akreditaciju – iskaznicu Sveučilišta Columbia s jasno naznačenim statusom vanjskog predavača – i poveo ga do čitaonice na drugome katu. Grigori je dobro plaćao. Jedan dan istraživanja pokrio bi Verlainovu mjesečnu stanarinu. Sto-ga je iskoristio svoje vrijeme uživajući u miru knjižnice, mirisu knjiga, urednom arhivskom sustavu raspoređivanja dokumenata i papira. Arhivar je donio kutije dokumenata iz sefa s kontroliranom temperaturom, velikog betonskog produžetka dvorca, i stavio ih pred njega.

Papiri Abby Rockefeller bili su podijeljeni u sedam serija: Korespodencija Abby Aldrich Rockefeller, Osobni dokumenti, Umjetnička kolekcija, Filantropija, Obiteljski dokumenti Al-drich/Greene, Smrt Abby Aldrich Rockefeller, Biografija Chaseovih. Svaki je dio sadržavao stotine dokumenata. Za pregled svih papira bili su potrebni tjedni. Verlaine je prekopavao, bilježio i kopirao.

Prije nego je krenuo na put, ponovno je pročitao sve što je mogao pronaći o njoj, namjera-vajući otkriti nešto što bi mu moglo pomoći, neku informaciju koju drugi povjesničari mo-derne umjetnosti još uvijek nisu imali. Pročitao je različite biografije i znao je dosta toga o njezinu djetinjstvu u Providenceu, na Rhode Islandu, o udaji za Johna D. Rockefellera mla-đeg i životu u njujorškom društvu koji je uslijedio. Pročitao je opise njezinih večernjih zaba-va, njezinih pet sinova i jedne buntovne kćeri. Sve se to činilo dosadnim u usporedbi s njezi-nim umjetničkim interesima i strastima. Iako pojedinosti njihovih života nisu mogle biti raz-ličitije – živio je u garsonijeri i imao rizičnu i nepouzdanu financijsku egzistenciju kao vanj-ski predavač na fakultetu, dok je ona bila udana za jednog od najbogatijih ljudi 20. stoljeća – osjećao je neku prisnost. Vjerovao je da razumije njezin ukus i zagonetnu strast prema mo-dernom slikarstvu. Nije bilo ničega u njezinom privatnom životu što nije provjerio tisuću pu-ta. Vrlo dobro je znao da postoje male šanse da otkrije nešto novo za Grigoria.

Kada bi imao sreće i kada bi otkrio barem komadić nečega što bi moglo pomoći njegovom šefu, bi bila to luda sreća.

I tako je prelazio gomile papira i pisama koje su znanstvenici poharali, križajući s popisa dokumente o biografiji Chaseovih i okrećući se kutiji s podacima o skupljanju umjetnina i planovima za MMU – Umjetničke kolekcije, serija III: Inventar kupljenih, doniranih, posu-đenih ili prodanih umjetnina; Informacije o kineskim i japanskim otiscima te američkoj tradi-cionalnoj umjetnosti; Bilješke prodavača o umjetničkoj kolekciji Rockefellerovih. No nakon sati čitanja nije pronašao ništa iznimno.

Napokon je poslao natrag kutije iz serije III i zamolio arhivara da mu donese seriju IV: Fi-lantropiju. Za to nije imao pravi razlog osim što su dobrotvorne donacije Rockefellerovih bile jedino što nije ponovno pregledao jer su to obično bili suhoparni izvještaji o brojevima. Kada su kutije stigle i kada ih je počeo pregledavati, otkrio je da ga je, usprkos tome što je tema bila dosadna, glas Abigail Rockeffeler intrigirao gotovo koliko i njezin ukus za slike. Čitao je sat vremena prije negoli je otkrio čudan niz pisama, četiri pisma sakrivena u hrpi papira. Pis-ma su bila umetnuta u izvješća o dobrotvornim donacijama, uredno presavijena u originalnim omotnicama bez komentara ili dodataka. U stvari, otvorivši katalog te serije, shvatio je da pisma uopće nisu bila dokumentirana. Nije to mogao objasniti, no bila su ovdje, požutjela od vremena, osjetljiva na dodir, i ostavljala su prašnjav trag na njegovim prstima kao da je dota-kao krila moljca.

Otvorio ih je i izravnao pod svjetlom da ih bolje pogleda. Odmah mu je postalo jasno zašto ih je previdio: pisma uopće nisu imala izravne veze s obitelji Abigail Rockefeller, s njihovim društvenim životom ili umjetničkim radom. Za ta pisma nije postojala jasna kategorija. Nije ih čak ni napisala Abigail Rockefeller nego žena imenom Innocenta, nadstojnica samostana u Miltonu, u New Yorku, gradiću za koji nikada nije čuo. Pogledavši u atlas, shvatio je da se Milton nalazi samo nekoliko sati sjeverno od New Yorka, na rijeci Hudson.

Sto je dulje čitao pisma, Verlaine se sve više čudio. Innocentin rukopis bio je paučinast i staromodan i ispisivao je uske brojke i tanka, zavijena slova, očito naškrabana perom i tin-tom. Prema onome što je uspio shvatiti, majka Innocenta i gđa Rockefeller dijelile su interes za religijsko djelovanje, dobrotvorni rad, aktivnosti prikupljanja novčane pomoći, jednako kao što su to mogle i bilo koje dvije žene njihovih položaja. Innocentin ton isprva je bio pun poštovanja i ljubazne poniznosti, no svakim je pismom postajao topliji i upućivao da je među ženama uspostavljena redovna komunikacija. U pismima nije mogao pronaći ništa eksplicitno što bi to potvrdilo, no osjećao je da se u pozadini svega nalazi neko crkveno umjetničko dje-

lo. Bio je sve sigurniji da će ga ta pisma nekamo odvesti, samo ako ih uspije shvatiti. Ona su bila upravo onakvo otkriće koje bi mu moglo pomoći u karijeri.

Brzo, prije nego što bi arhivar mogao vidjeti, stavio je pisma u unutarnji džep ruksaka. Deset minuta kasnije jurio je prema svom domu na Manhattanu, a ukradeni papiri bili su ra-suti u njegovome krilu. Cak ni tada nije znao zašto ih je uzeo. Nije imao drugi razlog osim što ih je očajnički želio shvatiti. Znao je da bi ovo otkriće trebao podijeliti s Grigoriem, čovje-kom koji je, na kraju krajeva, i platio njegovo putovanje, no činilo mu se da je premalo pravih informacija na koje bi se oslonio, stoga je odlučio da će mu za pisma reći tek kasnije, nakon što potvrdi njihovu važnost.

Sada, dok je stajao ispred samostana i uspoređivao arhitektonske nacrte s građevinom is-pred sebe, ponovno se iznenadio. Zrake zimskog sunca padale su na crteže, a sjene breza širi-le su se površinom snijega. Temperatura je brzo padala. Podigao je ovratnik kaputa i krenuo u drugi obilazak u cipelama koje su promočile od bljuzge. Grigori je u jednome imao pravo: bez pristupa samostanu nije mogao doznati ništa više.

Na pola puta otkrio je zaleđene stepenice. Sišao je pridržavajući se za metalni rukohvat da se ne bi poskliznuo. Vrata su se nalazila u udubljenome svodu kamena ulaza. Pritisnuvši kva-ku, shvatio je da su otključana i trenutak kasnije našao se u tamnom, vlažnom prostoru koji je mirisao na mokar kamen, trulo drvo i prašinu. Kada su mu se oči prilagodile na slabo svjetlo, zatvorio je vrata i čvrsto ih gurnuo prije nego je napuštenim hodnikom ušao u Samostan Sv. Ruže.

Knjižnica anđeoskih slika, Samostan Sv. Ruže, Milton, New York Kad god bi se najavili posjetitelji, sestre su se oslanjale na Evangeline kao na vezu između

kraljevstva svetog i zemaljskog. Znala je kako umiriti one neinicirane, imala je dašak mlados-ti i suvremenosti koji je nedostajao ostalim sestrama i zbog toga je često tumačila interne pos-love zajednice pridošlicama. Gosti bi očekivali da ih dočeka časna sestra u halji, s crnim ve-lom i turobnim kožnim cipelama na vezanje, Biblijom u jednoj, a krunicom u drugoj ruci, sta-ricu koja je na licu nosila svu tugu svijeta. No umjesto toga upoznali bi Evangeline. Mlada, lijepa i oštroumna, uskoro bi ih oslobodila njihovih vlastitih predrasuda. Našalila bi se ili ko-mentirala članak u novinama i razbila sliku strogog samostana. Dok je vodila goste vijugavim hodnicima, razjasnila bi im da je njihova zajednica moderna i otvorena novim idejama. Obja-šnjavala im je da usprkos tradicionalnim haljama sredovječne sestre nose nikice za jutarnjih jesenjih šetnji uz rijeku, a ljeti dok plijeve cvjetnjak birkenstockice. Prema njezinim riječima, vanjski je izgled značio malo. Rutina utemeljena prije dvjesto godina, poštovanje i zadržava-nje rituala nepokolebljivom upornošću, bili su ono najznačajnije. Kada bi se laici začudili ti-šini hodnika, pravilnosti molitvi i uniformnosti časnih sestara, Evangeline je imala sposob-nost prikazati to prilično normalnim. No tog je popodneva njezino ponašanje bilo sasvim drugačije. Nikada se prije nije toliko iznenadila vidjevši nekoga na vratima knjižnice. Šuška-nje koje je dopiralo iz samog kraja prostorije privuklo joj je pažnju. Okrenula se i ugledala mladića naslonjenog na vrata koji ju je promatrao s neobičnim zanimanjem.

Kao da ju je stresla struja. U sljepoočicama joj je otkucavalo, maglilo joj se pred očima i lagano zvonilo u ušima. Ispravila se, nesvjesno prihvativši ulogu čuvarice knjižnice, suočila se s uljezom.

Iako nije mogla reći kako, znala je da je čovjek na vratima knjižnice bio isti onaj čije je pi-smo jutros pročitala. Bilo je čudno što prepoznaje Verlainea. Autora pisma zamišljala je kao smežurana, trbušastog profesora sijede kose, no čovjek pred njom bio je puno mlađi nego što je očekivala. Naočale tankih metalnih okvira, neobuzdana crna kosa i oklijevanje na vratima djelovalo joj je dječački. Bio joj je potpuni misterij kako je uspio ući u samostan, i što je bilo još čudnije, kako je pronašao put do knjižnice, a da pri tome nije susreo ni jednu od sestara.

Pažljivo je popravila suknju i odlučila izvršiti svoju dužnost kako treba. Na putu prema vratima fiksirala ga hladnim pogledom. – Mogu li vam kako pomoći, g. Verlaine? – Glas joj je zvučao čudno, kao da prolazi kroz vijugav tunel.

– Znate tko sam? – upitao je Verlaine. – Nije teško zaključiti, odgovorila je oštrije nego što je namjeravala. – Onda znate, reče Verlaine zarumenivši se, što je bio znak da je svjestan da ga se promat-

ra, a to ju je smekšalo unatoč njezinoj namjeri, – da sam razgovarao telefonom s nekim – Perpetuom, mislim da se tako zvala – o posjetu knjižnici u svrhu istraživanja. Napisao sam pismo da bih dogovorio posjet.

– Ja sam Evangeline. Primila sam vaše pismo i poznat mi je vaš zahtjev. Znam i da ste ra-zgovarali s majkom Perpetuom o svojim namjerama da provedete istraživanje kod nas. No, koliko je meni poznato, pristup knjižnici nije vam odobren. U stvari nije mi baš jasno ni kako ste ušli, posebno u ovo doba dana. Shvaćam da netko može zalutati nakon nedjeljne mise, javnost je pozvana da se moli zajedno s nama, pa se i prije događalo da neki znatiželjnici raz-gledaju naše privatne odaje. No usred popodneva? Čudi me što putem do knjižnice niste sus-reli ni jednu od sestara. U svakom slučaju morate se prijaviti u Ured misije što je protokol za sve posjetitelje. Mislim da je najbolje da odmah odemo tamo ili da bar razgovarate s majkom Perpetuaom za slučaj da...

– Ispričavam se, prekinuo ju je. – Znam da je ovo nedopustivo i da uopće nisam smio doći bez dopuštenja, no nadam se da ćete mi pomoći. Vaša bi me stručnost mogla izvući iz popri-lično nepovoljne situacije. Uistinu nisam došao izazvati nevolje.

Pogledala ga je na trenutak kao da pokušava procijeniti njegovu iskrenost. Zatim je, poka-zujući rukom na drveni stol kraj peći, rekla: – Ne postoji problem s kojim se ne bih mogla nositi, g. Verlaine. Sjednite, molim vas, i recite mi kako vam mogu pomoći.

– Hvala vam. – Verlaine je skliznuo u stolac, a Evangeline sjela njemu nasuprot. – Iz mog pisma vjerojatno znate da pokušavam pronaći dokaze da su se Abigail Rockefeller i nadstoj-nica samostana dopisivale zimi 1943.

Evangeline kimne, prisjetivši se teksta pisma. – Da, no u svome pismu nisam spomenuo da pišem knjigu o tome. U stvari je to moja dok-

torska disertacija, no nadam se da će prerasti u knjigu o Abigail Rockefeller i Muzeju moder-ne umjetnosti. Pročitao sam gotovo sve što je o toj temi napisano, kao i mnoge neobjavljene dokumente, no nigdje se ne spominje veza između Rockefellera i Samostana Sv. Ruže. Kao što možete zamisliti takva bi korespondencija mogla biti značajno otkriće, bar u mome aka-demskom krugu. To je nešto što bi u potpunosti moglo promijeniti moju karijeru.

– To je vrlo zanimljivo, odvrati Evangeline, – no ne vidim kako vam ja mogu pomoći. – Pokazat ću vam nešto. – Prekopavši unutarnji džep kaputa stavio je svežanj papira na

stol. Papiri su bili ispunjeni crtežima koji su na prvi pogled izgledali tek nešto više od niza pravokutnih i kružnih oblika, no pogledavši bolje, shvatila je da je prikazuju zgradu samosta-na. Poravnavajući papire prstima, Verlaine reče: – Ovo su arhitektonski planovi Sv. Ruže.

Evangeline se nagnula nad stol da ih bolje pogleda. – To su originali? – Da, okretao je stranice da bi joj pokazao različite crteže samostana. – Datirani su 1809. i

potpisala ih je nadstojnica osnivačica.

– Majka Francesca, reče Evangeline privučena starim, zamršenim crtežima. – Francesca je podigla samostan i osnovala naš red. Sama je projektirala veći dio crkve. U potpunosti je os-mislila Kapelicu klanjanja.

– Njezin je potpis na svakoj stranici, reče Verlaine. – To je posve normalno, odgovori Evangeline. – Bila je nešto poput renesansne žene. Inzi-

stirala bi na tome da sama odobri nacrte. – Pogledajte ovo, Verlaine je raširio papire na stolu. – Otisak prsta. Evangeline se nagnula još bliže. I uistinu, malen, zamrljani ovalni kružić tinte, s uskim i

čvornatim središtem poput jezgre starog drveta, pečatio je požutjelu stranicu. Zabavljala ju je misao da je sama Francesca ostavila otisak.

– Pažljivo ste proučili crteže, primijetila je. – No jedna stvar mi ipak nije jasna, Verlaine se ponovno zavalio u stolac. – Raspored

zgrada znatno je drugačiji od onog u nacrtima. Malo sam prošetao uokolo i usporedio ih, no razlikuju se već u samim osnovama. Na primjer, samostan je nekad bio smješten na drugom dijelu posjeda.

– Da, reče Evangeline. Toliko se zadubila u crteže da je zaboravila koliko je na početku bi-la oprezna zbog Verlaina. – Zgrade su popravljene i ponovno sagrađene. Sve se promijenilo nakon požara koji je samostan sravnio sa zemljom.

– Požar iz 1944, reče Verlaine. Evangeline podigne obrvu. – Znate za požar? – To je razlog zbog kojeg su crteži maknuti iz samostana. Našao sam ih zakopane u spre-

mištu nacrta starih zgrada. Samostan Sv. Ruže dobio je građevinsku dozvolu u veljači 1944. – Dopušteno vam je da iznesete te nacrte iz spremišta javnih dokumenata? – Da ih posudim, reče Verlaine posramljeno. Pritisnuo je pečat rubom nokta tako da se od

pečata stvorio uski polumjesec i upitao: – Znate li što označava ovaj pečat? Pažljivo je pogledala zlatni pečat. Bio je smješten u središtu Kapelice klanjanja. – Nalazi

se otprilike gdje i oltar, odgovori. – No čini se da nije posve precizno nacrtano. Procjenjivala je Verlainea proučavajući ga sa zanimanjem. Iako je u početku bio tek nešto

više od uljeza koji je došao poharati njihovu knjižnicu, shvatila je da posjeduje nevinost i is-krenost tinejdžera u lovu na blago. Nije mogla dokučiti zašto ju je to smekšalo, ali jest.

Zasigurno mu nije namjeravala pokazati tu toplinu. No on se doimao sigurnijim kao da je prozreo njezine osjećaje. Zurio je u nju kroz prljava stakla svojih naočala s velikim zanima-njem. – Što je to?, upitao je ne skidajući pogled s nje.

– Što je što? – Vaš lančić, približio joj se. Odmakla se u strahu da bi je mogao dotaknuti i pri tome gotovo pala sa stolca. – Oprostite, reče Verlaine. – Samo sam... – Nemam vam više što reći, g. Verlaine, odgovorila je, a glas joj je drhtao. – Pričekajte tren. – Verlaine je pregledavao crteže. Zatim je izvukao jedan list i pokazao

ga Evangeline. – Mislim da je vaš lančić sve rekao. Uzela je papir i poravnala ga na stolu ispred sebe. Otkrila je nevjerojatnu sličnost nacrtane

Kapelice klanjanja, njezinog oltara, njezinog oktogonalnog oblika s izvornikom koji je gleda-la svaki dan tako puno godina. Na crtežu, u samom središtu oltara, bio je zlatni pečat.

– Lira, reče Verlaine. – Vidite li je? Jednaka je. Prsti su joj se tresli dok je skidala privjesak s vrata i oprezno ga stavila na papir. Zlatni je

lančić visio kao sjajni rep meteora. Privjesak njezine majke bio je identičan zlatnom pečatu. Izvadila je iz džepa pismo koje je pronašla u arhivu – službeno pismo iz 1943. koje je

Abigail Rockefeller slala majci Inoccenti – i stavila ga na stol. Nije joj bila jasna veza između pečata i ogrlice, a mogućnost da to on zna učinila ju je nestrpljivom da podijeli s njim svoje otkriće.

– Što je to? – Verlaine je upitao podigavši pismo. – Možda mi vi to možete reći. No dok je Verlaine otvarao zgužvani papir i pregledavao retke, Evangeline je odjednom

počela sumnjati. Prisjetivši se upozorenja sestre Philomene pitala se ne izdaje li možda uisti-nu svoj red pokazujući ovakav dokument pridošlici. Imala je loš predosjećaj da radi veliku pogrešku. Pa ipak, dok je čitao pismo gledala ga je sa sve većim iščekivanjem.

– Ovo pismo potvrđuje vezu između Innocente i Abigail Rockefeller, napokon reče Verla-ine. – Gdje ste ga pronašli?

– Jutros sam neko vrijeme provela u arhivu nakon što sam pročitala vašu zamolbu. Nisam sumnjala da ste u krivu u vezi majke Innocente. Bila sam sigurna da ta veza nije postojala. Sumnjala sam da u našem arhivu postoji išta što se odnosi na svjetovnu ženu poput gđe Roc-kefeller, a kamoli dokument koji bi potvrdio korespondenciju – jednostavno bi bilo nevjeroja-tno da takav dokaz postoji. U stvari, otišla sam u arhiv dokazati da nemate pravo.

Verlaine je i dalje gledao u pismo, a ona se pitala je li uopće čuo išta što je rekla. Napokon je uzeo komadić papira iz džepa i napisao na njega telefonski broj. – Rekli ste da ste pronašli samo jedno pismo Abigail Rockefeller?

– Da, odgovorila je. – Ovo koje ste upravo pročitali. – No sva su Innocentina pisma Abigail Rockefeller bila odgovori. To znači da negdje u

vašem arhivu postoje tri, a možda čak i četiri njezina pisma. – Zaista vjerujete da smo mogli previdjeti takva pisma? Verlaine joj je dao svoj telefonski broj. – Hoćete li me nazvati ako nešto pronađete? Uzela je papir i pogledala ga. Nije znala što bi mu rekla. Nije ga mogla nazvati čak i kada

bi našla ono što je tražio. – Pokušat ću, odgovorila je na kraju. – Hvala, zahvalno ju je gledao. – U međuvremenu, smijem li ovo fotokopirati? Uzela je lančić i ponovno ga pričvrstila oko vrata, a zatim ga je povela do vrata knjižnice.

– Pođite sa mnom. Prateći ga do Philomeninog ureda, uzela je s hrpe jedan memorandum Sv. Ruže i dala mu

ga. – Možete ga prepisati na ovo, reče. Verlaine je uzeo olovku i bacio se na posao. Nakon što je prepisao original i vratio ga, os-

jećala je da želi nešto pitati. Znala ga je tek deset minuta, no već je osjećala kamo mu misli lete. – Odakle vam ti papiri? – upitao je.

Evangeline je s druge gomile kraj Philomeninog radnog stola uzela debeli ružičasti papir i zadržala ga među prstima. Gornji je dio memoranduma bio ispunjen baroknim ružama i anđe-lima, slikama koje je vidjela tisućama puta do sada. – To su naši standardni službeni papiri sa zaglavljem, odgovorila je. – Zašto?

– Jednake papire koristila je Innocenta za svoja pisma Abigail Rockeffeler, reče Verlaine i uzme prazan papir da bi ga bolje pogledao. – Koliko je star dizajn?

– Nikada nisam razmišljala o tome, odgovorila je. – No zasigurno je star dvjestotinjak go-dina. Zaglavlje Sv. Ruže osmislila je nadstojnica osnivačica.

– Mogu li? – upitao je uzevši nekoliko listova memoranduma i presavinute ih stavio u džep.

– Naravno, odgovorila je začuđena njegovim interesom prema nečemu što je smatrala ba-nalnim. – Uzmite koliko želite.

– Hvala, rekao je i nasmiješio se po prvi puta za vrijeme razgovora. – Vi mi vjerojatno ne biste trebali ovako pomagati.

– U stvari, trebala sam nazvati policiju onoga trena kada sam vas ugledala, rekla je Evan-geline.

– Nadam se da vam se mogu nekako zahvaliti. – Naravno, rekla je prateći ga do vrata. – Možete otići prije nego što vas otkriju. A ako vas

slučajno zatekne koja od sestara, niste me sreli niti ste stupili nogom u ovu knjižnicu.

Samostan Sv. Ruže, Milton, New York Još je snijega napadalo dok je Verlaine bio u samostanu. Padao je u naletima, skupljao se

po nježnim rukama breza i skrivao od pogleda kamenom popločeni put. Žmirkajući, pokušao je promaći svoj plavi Renault u tami pokraj zaključanih vrata od kovanog željeza, no svjetlo je bilo slabo, a vid mu se nije mogao natjecati sa sve gušćim snijegom. Iza njega samostan je nestajao u magli. Ispred sebe je vidio tek sve dublju bjelinu. Svladavajući novi led pod no-gama najbolje što je mogao, polako je napuštao samostanski posjed.

Svjež zrak u plućima, toliko ukusan nakon zagušljiva i topla zraka knjižnice, dodatno je pridonosio veselju koje je osjećao zbog uspjeha. Na vlastito čuđenje i divljenje nekako je us-pio sve izvući. Evangeline – o njoj nije mogao razmišljati kao o sestri Evangeline jer postoja-lo je nešto previše primamljivo, previše intelektualno, nešto previše ženstveno u njoj da bi bila časna sestra – nije mu samo dopustila pristup knjižnici nego mu je pokazala ono što je priželjkivao pronaći. Pročitao je pismo Abigail Rockefeller vlastitim očima i sada je sa sigur-nošću mogao reći da je ta žena doista radila na nečemu sa sestrama iz Samostana Sv. Ruže. Iako nije mogao fotokopirati pismo, prepoznao je autentičnost rukopisa. Rezultat će zasigur-no zadovoljiti Grigoria i, što je još važnije, potaknuti njegova vlastita istraživanja. Jedino što bi ovo moglo nadmašiti, bilo bi da mu je Evangeline dala originalno pismo. Ili, još bolje, da je našla onoliko pisama Abigail Rockefeller koliko je on posjedovao Innocentinih i da mu je odmah dala sve originale.

Naprijed, iza rešetaka dvorišnih vrata, svjetlo farova probijalo se kroz guste pahuljice. Po-javio se mat crni Mercedes SUV i parkirao pokraj Renaulta. Verlaine se sklonio u stranu me-đu borove, instinktivno se zaštitivši od neugodnih svjetala. Iz bodljikava procijepa između stabala promatrao je čovjeka koji je nosio skijašku kapu, iza kojeg je bio još krupniji plavo-kosi čovjek sa željeznom polugom. Fizička odbojnost koju je osjetio nešto ranije tog dana i od koje se tek sada bio u potpunosti oporavio, vratila se čim ih je ugledao. Pod svjetlom faro-va muškarci su se doimali još strašnijima i krupnijima nego što su bili, a siluete su im sjajile srebrnom bojom. Kontrast svjetla i sjene sakrivao im je oči i obraze tako da su im lica popri-mila ukočen izgled karnevalskih maski. Čim ih je vidio, znao je da ih je poslao Grigori, no nije znao zašto je to učinio.

Koristeći vrh željezne poluge, prelazeći metalnim vrhom po staklu, viši muškarac je ski-dao snijeg s prozora. Zatim je, u demonstraciji nasilja koje je Verlainea zapanjilo, primaknuo šipku prozoru i razbio ga jednim udarcem. Počistivši prvo komadiće stakla drugi muškarac je zatim pružio ruku i otvorio vrata. Pokreti su mu bili brzi i učinkoviti. Zajedno su pretražili pretinac za rukavice, stražnja sjedala i prtljažnik koji su otvorili iznutra. Dok su mu pretraži-vali stvari – kopajući po njegovoj sivoj torbi i uzimajući knjige, od kojih su mnoge bile posu-đene iz biblioteke fakulteta Columbia, u SUV – Verlaine je shvatio da ih je sigurno poslao Grigori da mu ukradu nacrte.

Bilo je sigurno da se neće vratiti u New York svojim Renaultom. Nastojeći pobjeći što je dalje moguće od onih ubojica, spustio se na sve četiri i počeo puzati po zemlji, dok se mekani snijeg udubljivao pod njegovom težinom. Dok je puzao kroz gusto zimzeleno raslinje, oštar miris borovine preplavio mu je osjetila. Ako uspije ostati u okrilju šume i slijediti sjenoviti put do samostana, mogao bi pobjeći neprimijećen. Na kraju šume je stao. Teško je disao i od-jeća mu je bila puna snijega. Otvoren prostor između šume i rijeke nije mu ostavljao izbor i morao se izložiti. Sve je nade polagao u to da su muškarci previše zaokupljeni uništavanjem

njegovog automobila da bi ga primijetili. Trčao je prema rijeci Hudson i osvrnuo se tek nakon što je došao do ruba obale. U daljini su ubojice ulazile u SUV. Nisu se odvezli. Čekali su ga.

Riječno korito bilo je zamrznuto. Pogledavši svoje cipele, čija koža je sada bila već potpu-no mokra, postao je ljut i živčan. Kako bi se trebao vratiti kući? Zaglavio je usred ničega. Grigorievi su mu majmuni uzeli bilježnice, bilješke, sve na čemu je radio zadnjih godina i pri tome mu uništili auto. Je li Grigori imao pojma koliko je teško pronaći rezervne dijelove za Renault R5 iz 1984? Kako je mogao hodati kroz ovu snježnu mećavu i led u paru vintage ci-pela u kojima mu se klizalo?

Išao je uz obalu rijeke grabeći velikim koracima na jug i pazio da ne padne. Uskoro se na-šao ispred bodljikave žice. Pretpostavio je da je žica označavala granicu samostanskih posje-da, tanak i oštar nastavak masivnog kamenog zida koji je okruživao zemljište Sv. Ruže, no njemu je to bila samo još jedna prepreka u bijegu. Stao je na bodljikavu žicu i popeo se pri čemu je zakačio kaput.

Tek nakon što je neko vrijeme hodao, zamijenivši samostanske posjede tamnom, snijegom pokrivenom cestom, primijetio je da je prelazeći ogradu porezao ruku. Od mraka nije mogao vidjeti ranu, no činilo mu se da je ozbiljna i da će mu trebati nekoliko šavova. Skinuo je svoju omiljenu Hermesovu kravatu, podvinuo zakrvavljeni rukav i zamotao kravatu u čvrst zavoj oko rane.

Verlaine se vrlo loše snalazio u prostoru. Uz snježnu oluju koja je zatamnila noćno nebo i potpuno nepoznavanje malih gradova uz Hudson, nije imao pojma gdje se nalazi. Promet je bio rijedak. Kada su se u daljini pojavili farovi automobila, sišao je sa šljunka uz rub ceste u šumu ne bi li se sakrio. Mogao je izaći na bilo koju od stotina malih cesta i autocesta, no nije mogao prestati brinuti da bi se Grigorievi ljudi, koji su ga do sada već sigurno tražili, mogli provesti ovuda. Koža ga je zatezala i boljela od vjetra, stopala su mu utrnula, a u ruci mu je pulsiralo pa je zastao da je bolje pogleda. Dok je stezao kravatu oko rane, zadivljeno je primi-jetio eleganciju kojom je svila upijala i zadržavala krv.

Nakon nekog vremena, činilo mu se da su prošli sati, došao je do veće i prometnije ceste, dvije trake ispucala asfalta sa znakom ograničenja brzine od 90 km/h. Okrenuo se u smjeru Manhattana, ili u smjeru za koji je mislio da vodi do Manhattana, i krenuo uz zaleđeni i poš-ljunčani rub ceste dok mu je vjetar šibao lice. Sto je duže hodao, promet je postajao sve gušći. Kamioneti s reklamama na prikolicama, šleperi, kombiji i jednovolumenski brzi automobili jurili su kraj njega. Ispušni su se plinovi miješali sa svježim zrakom, gusta i otrovna smjesa otežavala mu je disanje. Naizgled beskrajan dio ceste pred njim, ledeni vjetar, zatupljujuća ružnoća krajolika – činilo mu se kao da je upao u djelo zastrašujuće postindustrijske umjet-nosti. Ubrzavši korak, proučavao je promet pored sebe nadajući se da će zamijetiti policijski auto, autobus ili bilo što što će ga skloniti s hladnoće. No promet je pretjecao u neumoljivoj, neprijateljskoj karavani. Napokon Verlaine podigne palac.

Uz zapuh topla, ispušnog plina šleper je usporio i zaustavio se stotinjak metara ispred nje-ga. Kočnice su zaškripale. Suvozačeva su se vrata otvorila, a Verlaine je potrčao prema osvi-jetljenoj kabini. Vozač je bio debeo čovjek s dugom zamršenom bradom i kapom za bejzbol. – Kamo idete? – pogledao je suosjećajno Verlaine.

– U New York City, odgovorio je već uživajući u toplini grijanja. – Toliko daleko ne idem, ali vas mogu odbaciti do idućeg grada ako želite. Verlaine je zabio ruke duboko u kaput. – A gdje je to? – upita. – Oko 25 km na jug u okrugu Milton – odgovorio je vozač gledajući ga. – Izgledate kao da

ste imali dan iz pakla. Uskočite. Vozili su se petnaestak minuta prije negoli je vozač zakočio i ostavio ga na staromodnoj,

snijegom prekrivenoj glavnoj ulici punoj malih trgovina. Ulica je bila potpuno pusta kao da se cijeli grad zatvorio zbog snježne oluje. Izlozi trgovina bili su zamračeni, a parkiralište is-

pred pošte prazno. Mala krčma na uglu sa znakom piva osvijetljenim u izlogu bila je jedini znak života.

Provjerio je džepove tražeći novčanik i ključeve. Omotnicu s novcem stavio je u unutarnji džep sportskog sakoa i zakopčao ga. Izvadio je omotnicu i provjerio da bude siguran da nije izgubio novac. Osjetio je olakšanje jer je sve bilo ondje. Pri samoj pomisli na Grigoria obu-zeo bi ga bijes. Sto mu je bilo da radi za tipa koji gaje pratio, uništio mu auto i nasmrt ga pre-plašio? Počeo se pitati je li poludio što se uopće upleo u nešto s Percivalom Gregoriem.

Grigoriev penthaus, Upper East Side, New York Obitelj Grigori kasnih je četrdesetih kupila penthouse od kćeri američkog tajkuna u dugo-

vima. Bio je ogroman i veličanstven, no prevelik za diplomirana studenta s averzijom prema velikim zabavama. Kada su majka i Otterley zauzele gornje katove, nastupilo je nešto slično olakšanju. Dok je bio sam provodio je sate igrajući biljar, zatvorivši vrata da ga sluge što su čistile po hodnicima ne uznemiruju. Navukao bi teške zelene zavjese, prigušio svjetlo i pio scotch jedan za drugim, ciljajući štapom i udarajući ulaštene kugle u rupe s mrežicama.

S vremenom je preuredio nekoliko soba, no sobu s biljarom ostavio je točno onakvu kakva je i bila 1940. – lagano pohabana kožna garnitura, plastični bakelitski radio s gumbima, per-zijski tepih iz 18. stoljeća, gomila starih knjiga s mirisom plijesni, od kojih nijednu nije nam-jeravao pročitati, na policama od trešnjina drveta. Knjige su bile na polici isključivo kao de-koracija, da bi im se divili zbog njihove starosti i vrijednosti. Bilo je naslova uvezenih u tele-ću kožu koji su govorili o njihovom porijeklu i razvoju različitih odnosa među njima – pripo-vijetke, memoari, epovi, romani. Neke od knjiga bile su poslije rata prevezene brodom iz Eu-rope, a neke kupljene od respektabilnog antikvara u susjedstvu, obiteljskog prijatelja koji je došao iz Londona. Čovjek je imao dobar nos za želje obitelji Grigori – priče o europskim os-vajanjima, kolonijalnoj slavi i moći civilizacije zapadne kulture.

Čak je i prepoznatljiv miris sobe za biljar ostao jednak – deterdžent i politura za kožu, slab miris cigara. Percival je još uvijek uživao u njoj, provodeći sate u dokolici, i samo bi tu i ta-mo pozvao sluškinju da mu donese novo piće. Ona je bila mladi anakim, savršeno tih. Ostavi-la bi čašu viskija pokraj njega, a praznu bi brzo odnijela ne remeteći njegov mir. Otpustio bi je pokretom ruke i nestala bi u sekundi. Sviđalo mu se što je uvijek odlazila tiho, zatvarajući velika drvena vrata iza sebe nježnim klikom.

Preselio se u udobnu fotelju, vrteći kristalnu čašu u ruci. Polako i nježno ispružio je noge na otoman. Razmišljao je o svojoj majci i njezinom nepoštivanju truda koji je uložio u istra-gu. Barem su joj informacije koje je prikupio o samostanu Sv. Ruže trebale uliti neko povje-renje. No usprkos tome, Sneja je poslala Otterley da predvodi stvorenja koja je poslala uzvo-dno uz rijeku Hudson.

Polako ispijajući viski pokušao je nazvati sestru. Budući da se nije javljala, pogledao je ljutito na sat. Do sada se već trebala javiti.

Unatoč svim svojim manama Otterley je bila poput oca, točna, metodična i pouzdana u kritičnim situacijama. Ako je doista poznaje, onda se konzultirala u Londonu s ocem i napra-vila plan kako spriječiti i eliminirati Verlainea. U stvari, ne bi ga začudilo da je njegov otac iz svog ureda osmislio plan i obećao Otterley štogod želi samo da ispuni njegove želje. Otterley je bila njegova miljenica i u njegovim očima nije nikada mogla učiniti nešto pogrešno.

Pogledavši ponovno na sat, shvatio je da su prošle samo dvije minute. Možda se nešto do-godilo pa se zato Otterley ne javlja. Možda im je trud propao. Bio bi to prvi put da su ih na-mamili u prividno bezopasnu situaciju samo da bi ih nasamarili.

Noge su mu se tresle i pulsirale kao da se mišići bune protiv odmaranja. Popio je još jedan gutljaj nadajući se da će ga to primiriti, no ništa nije pomagalo kada je bio u ovakvom stanju. Ostavivši štap iza sebe, ustao je s fotelje i odšepao do police s knjigama s koje je skinuo jed-nu uvezenu u kožu i nježno je spustio na biljarski stol. Kada je dotaknuo korice, hrbat je za-pucketao kao da bi uvez mogao iskočiti van. Nije otvorio Knjigu generacija jako, jako dugo, od vjenčanja jednog od svojih bratića koji ga je zamolio da provjeri u njoj obiteljske veze njegove nevjeste – uvijek je bilo neugodno doći na vjenčanje i ne znati tko je važan, a tko ne, pogotovo kada mladenka pripada danskoj kraljevskoj obitelji.

Knjiga generacija bila je mješavina povijesti, legendi, genealogije i proročanstava koja su bila važna za njegovu vrstu. Na kraju školovanja sva djeca Nefila dobivala bi primjerak uve-zan u kožu, poput dara za odlazak. Priče o bitkama, osnivanju zemalja i kraljevstva, o pove-zivanju u paktove, o Križarima, vitezovima, ekspedicijama i krvavim osvajanjima – bile su to velike priče nefilske loze. Percival je često žalio što se nije rodio tada, kada njihovo djelova-nje nije bilo tako vidljivo, kada su mogli raditi svoj posao mirno, bez opasnosti da ih tko promatra. Njihova moć mogla je rasti uz pomoć tišine, svaka pobjeda nadograđivala se na onu prije. Svo nasljeđe njihovih predaka bilo je ovdje, zapisano u Knjizi generacija.

Čitao je prvu stranicu ispunjenu boldanim slovima na kojoj se nalazio popis imena doku-mentirajući dugu povijest nefilskih porodica, katalog obitelji koje su se pojavile u Noino vri-jeme i razvile se u vladajuće dinastije. Noa, Japetov sin, imigrirao je u Europu, a njegova dje-ca naseljavala su Grčku, Parthiu (sjeverno-istočni Iran), Rusiju i istočnu Europu te branila obiteljsku prevlast. Percivalova obitelj potjecala je izravno od Javana, četvrtog Jafetovog si-na, prvoga koji je naselio otoke, za koje su neki vjerovali da je Grčka, a drugi da je britansko otočje. Javan je imao šestoro braće, čija imena su zabilježena u Bibliji, i mnoštvo sestara čija se imena nisu sačuvala, no svi oni čine temelje njihovog utjecaja i moći u Europi. U mnogo čemu Knjiga generacija je ponavljanje povijesti svijeta. Ili, kako su voljeli smatrati moderni Nefili, opstanak najjačih.

Gledajući popis obitelji shvatio je da je njihov utjecaj nekoć bio ogroman. Međutim, u proteklih tri stotine godina nefilske obitelji su oslabile. Nekada je postojala ravnoteža između njih i ljudi. Nakon potopa bilo ih je gotovo jednak broj. No ljudi su ih snažno privlačili i po-čeli su s njima sklapati brakove, uzrokovavši time genetsko propadanje. Sada je bilo uobiča-jeno da Nefili posjeduju većinom ljudske kvalitete, dok su čistokrvni anđeli bili rijetki.

S tisuću pripadnika ljudske vrste rođenih na jednog Nefila, između poznatih obitelji je postojala diskusija o važnosti njihovih veza s ljudima. Neki su ih željeli isključiti, izgurati ih u njihovo ljudsko kraljevstvo, dok su drugi vjerovali u njihovu vrijednost ili barem njihovu korist općem dobru. Njegovanje odnosa s ljudskim članovima nefilskih obitelji bio je taktički potez koji je mogao dati velike rezultate. Dijete nefilskih roditelja bez i najmanjeg traga an-đeoskih atributa, moglo je donijeti na svijet nefilskog potomka. Nije bilo previše uobičajeno da se to desi, no postojali su takvi slučajevi. Ne bi li uključili tu mogućnost, Nefili su ustano-vili klasni sistem, kastu koja se nije odnosila samo na bogatstvo i socijalni status – premda su i ti kriteriji vrijedili – već i na fizička obilježja, vrstu, sličnost s precima, na grupu anđela koju su prozvali Promatrači. Za razliku od ljudi koji su posjedovali genetski potencijal za nefilsko dijete, Nefili su utjelovljivali anđeoski ideal. Samo je Nefil mogao imati krila, a Percivalova su bila do te mjere veličanstvena da tako nešto nije bilo viđeno već pola milenija.

Listajući knjigu nasumice se zaustavio oko sredine na bakrorezu trgovca plemića odjeve-nog u baršun i svilu, s mačem u jednoj, a vrećom zlata u drugoj ruci. Beskonačna procesija žena i robova klečala je pred njim iščekujući njegovu zapovijed, a na kauču pokraj njega le-žala je konkubina i grlila samu sebe rukama. Milujući sliku, pročitao je biografiju od jedne

rečenice koja je opisivala trgovca kao – nepoznata plemića koji je organizirao mornaricu po svim dijelovima necivilizirana svijeta, kolonizirajući divljake i organizirajući domoroce. U proteklih stotinu godina svijet se toliko promijenio, toliko je potlačenih u njemu, da ga trgo-vac danas ne bi prepoznao.

Okrenuvši drugu stranicu naišao je na svoju najdražu priču, priču o svom slavnom ujaku s očeve strane – sir Arthuru Grigoriu, Nefilu velika bogatstva, poznatom po sjajnom pripovije-danju. Rođen na početku sedamnaestog stoljeća, sir Arthur je mudro ulagao u neke od tek stvorenih brodskih kompanija britanskog carstva. Njegovo povjerenje u Istočnoindijsku kom-paniju donijelo mu je ogromno bogatstvo, što se vidi iz njegove vikendice, kuće u planinama, imanju i nekretnina u gradu. Iako nikada nije bio izravno upleten u njegova prekooceanska poslovanja, Percival je znao da je njegov ujak putujući svijetom prikupio veliko blago. Puto-vanja su mu uvijek bila užitak, pogotovo kada bi istraživao egzotičnije krajeve, no posao je bio njegov glavni razlog dalekih putovanja. Sir Arthur je bio poznat zbog svoje svengalske sposobnosti da uvjeri ljude u sve što želi, Percival namjesti knjigu u krilo i počne čitati:

Sir Arthurov brod stigao je samo nekoliko tjedana prije zloglasna ustanka u

svibnju 1857. Od oceana do visoravni Gangetic, u Meerutu, Delhiu, Kanpuru, Lucknowu, Jhansiu i Gwalioru širio se nemir, stvarajući razdor među vladarima. Seljaci su napali svoje gospodare. Ubijali su Britance i zadavali im teške ozlijede štapovima, mačevima ili bilo kakvim oružjem koje im je bilo pri ruci ili koje su ukrali, a moglo im je poslužiti u njihovom naumu. Dojavljeno je da je u samo jed-no jutro u Kapuru ubijeno dvije stotine žena i djece te da su u Delhiu seljaci ba-cali barut po ulicama dok ih nisu posve prekrili. Neki mladi idiot kresnuo je šibi-com da zapali svoj bidi (cigareta) i raznio je sve u komade.

Uvidjevši da je Istočnoindijska kompanija u kaosu i da postoji opasnost da to utječe na njegovu zaradu, sir Arthur je jedno poslijepodne pozvao guverner-generala u svoj stan da rasprave što bi njih dvojica mogli učiniti da poprave stra-šne događaje. Guverner-general, krupan muškarac ružičasta tena koji je jako vo-lio chutney, došao je u najtoplije doba dana. Iza njega je išla četa djece – jedan je držao kišobran, drugi lepezu, a treći balansirao s čašom hladna čaja na pladnju. Sir Arthur ga je primio s navučenim zavjesama ne bi li se zaštitili od sunca i zna-tiželjnih prolaznika.

– Moram vam reći, guverner-generale, počeo je Arthur, – da nemiri i nisu neka dobrodošlica.

– Ne gospodine, odgovorio je guverner-general namještajući sjajan zlatan mo-nokl na buljavo plavo oko. – No također nisu ni ugodan rastanak.

Shvativši da se odlično razumiju započeli su razgovor. Satima su raspravljali o uzrocima i posljedicama bune. Na kraju je sir Arthur predložio: – Moramo im pružiti primjer, rekao je posežući za cigarom iz kutije pokraj koje se nalazila slika grba obitelji Gregori. – Trebamo im utjerati strah u kosti. Moramo izvesti preds-tavu koja će ih natjerati na poslušnost. Izabrat ćemo selo zajedno. Kada završimo, neće više biti ustanaka.

Što se tiče lekcije, Sir Arthur je znao da su britanski vojnici poznati u nefilskim krugovima – provodili su slične privatne taktike zastrašivanja već stotinama go-dina – no rijetko ih se prakticiralo s tako velikim grupama. Pod sir Arthurovim čvrstim vodstvom vojnici su opkolili stanovnike odabranog sela – muškarce, žene i djecu – i odveli ih na trg. Zatim je odabrao dijete, djevojčicu bademastih očiju, svilene crne kose i kože boje lješnjaka. Djevojčica je znatiželjno promatrala tog visokog, uspravnog i mršavog muškarca. Čak je i medu netipičnim Britancima bio čudan. No djevojčica gaje pokorno slijedila.

Ne obazirući se na poglede urođenika sir Arthur je doveo djevojčicu pred ratne zarobljenike – tako su se sada zvali stanovnici sela – odigao je u svoje ruke i pos-tavio je pokraj napete puške. Puška je bila dugačka i široka i u potpunosti je zak-rilila dijete. Vidjele su se samo njezine ruke koje su visjele tik uz željezni okvir za koji se držala kao da je bunar u kojem bi se mogla utopiti.

– Zapalite fitilj, zapovjedio je sir Arthur. Dok je palio šibicu prsti su mu se tre-sli kao mladom vojniku. Djevojčičina majka vrištala je u gomili.

To je bila samo prva od mnogih eksplozija tog jutra. Dvije stotine djece iz sela – točan broj ubijenih u kampurskom masakru – odvedeno je pred zid jedno po je-dno. Željezo se tako zagrijalo da je vojnicima palilo prste dok su tijela teturajući padala u hrpe mesa, sve samu kosu i nokte, na tlo. Seljaci su gledali pod prijet-njom streljanja. Nakon krvavog pokolja vojnici su okrenuli svoje puške prema se-ljacima i naredili im da počiste trg. Dijelovi njihove djece visjeli su na šatorima, u grmlju i po teretnim kolima. Krv je zacrvenila zemlju.

Vijest o pokolju proširila se susjednim selima, a zatim je stigla i do visoravni Gagentic, Meeruta, Delhia i Kanpura, Lucknowa, Jhansia i Gwaliora. Ustanak je, kao što je sir Arthut pretpostavio, utihnuo.

Percivalovo čitanje prekinuo je Snejin glas nad njegovim ramenom. – Oh, rekla je Sneja, –

sir Arthur, a sjena njezinih krila pala je na listove knjige. – On je bio jedan od najboljih prim-jeraka obitelji Grigori, meni najdraži od braće tvoga oca. Kakav čovjek! Štitio je naše interese diljem svijeta. Da je barem završio slavno kao što je i živio.

Percivalu je bilo jasno da njegova majka misli na Arthurovu tužnu i patetičnu smrt. Sir Ar-thur bio je jedan od prvih iz obitelji koji se zarazio bolešću koja je sada pogodila Percivala. Njegova, nekoć slavna, krila pretvorila su se u male, pocrnjele grudice i nakon desetljeća stravične patnje zatajila su mu pluća. Umro je ponižen, prepustivši se bolesti u petom stoljeću života, kada je trebao uživati u mirovini. Mnogi su vjerovali da se razbolio zbog čestog izla-ganja nižim vrstama ljudi – jadnim domorocima iz različitih kolonijalnih luka – no istina je bila da obitelj nije znala porijeklo bolesti. Znali su samo da možda postoji lijek.

Sneja je osamdesetih godina došla u posjed zbirke radova ljudske znanstvenice koja je svoje djelo posvetila terapeutskim mogućnostima određenih glazbenih djela. Njezino ime bilo je Angela Valko i bila je kći Gabrielle Levi Valko, jedne od najpoznatijih angelologinja u Eu-ropi. Prema njezinim teorijama postojao je način da Percival i svi njegove vrste ponovno oz-drave.

Kao da je to htjela, Sneja je pročitala misli svoga sina. – Unatoč tvome nastojanju da sabotiraš svoje izlječenje nadam se da nas je tvoj povjesni-

čar umjetnosti dobro usmjerio. – Našli ste Verlainea? – upitao je Percival zatvorivši Knjigu generacija i vratio je majci.

Osjećao se poput djeteta koje je željelo majčino odobravanje. – Je li imao sa sobom crteže? – Čim se čujemo s Otterle znat ćemo točno, odgovorila je uzevši knjigu i počevši listati. –

Očito smo predvidjeli nešto za vrijeme naših potraga. Ali da ne bi bilo pogreške, pronaći će-mo predmet našeg istraživanja. A ti ćeš, anđele moj, prvi imati koristi od toga. Nakon što te izliječimo, spasit ćemo našu vrstu.

– Veličanstveno, odgovorio je Percival zamišljajući kako će sjajna biti njegova krila kada jednom ozdrave. – Sam ću otići u samostan. Ako je to tamo, želim to sam otkriti.

– Ti si previše slab. – Sneja je pogledala u čašu scotcha. – I pijan. Pusti da to riješe Otterley i tvoj otac. Nas dvoje ćemo ostati ovdje. – Stavila je Knjigu generacija pod ruku, po-ljubila Percivala u obraz i izišla iz sobe.

Ljutilo ga je što je zarobljen u New Yorku za vrijeme najvažnijih trenutaka svog života. Uzeo je štap i odšepao do telefona da bi još jednom otipkao Otterleyin broj. Dok je čekao da mu se javi, uvjeravao se da će mu se snaga sigurno brzo vratiti. Opet će biti lijep i jak. Kada mu se oporave krila, sva patnja i poniženje koje je pretrpio pretvorit će se u slavu.

Samostan Sv. Ruže, Milton, New York Hodajući kroz gomilu – sestre koje su išle raditi i koje su išle moliti – Evangeline se trudi-

la zadržati ravnotežu pod ispitivačkim pogledima svojih nadređenih. U Samostanu Sv. Ruže nije se baš toleriralo javno iskazivanje osjećaja poput užitka, straha, boli ili žaljenja. No do-kazalo se da je sakriti nešto u samostanu gotovo nemoguće. Dan za danom sestre su jele, mo-lile, čistile i spavale zajedno, tako da bi se i najmanja promjena raspoloženja bilo koje od ses-tara odmah osjetila, kao da ju je provodila nevidljiva žica. Evangeline je, na primjer, znala da je sestra Carla nervozna jer bi joj se od živciranja pojavile tri bore pokraj usana. Znala je da je sestra Wilhelmina spavala za vrijeme svoje jutarnje šetnje uz rijeku po specifičnoj zamu-ćenosti u pogledu za vrijeme mise. Privatnost nije postojala. Mogla se samo staviti maska na lice u nadi da će druge biti previše zauzete da bi primijetile.

Ogromna vrata od hrastovine što povezuju samostan s Kapelicom bila su otvorena i danju i noću, razjapljena poput gladnih usta. Sestre su putovale između dvije zgrade kako su htjele, prelazeći iz turobnog samostana u veličanstveno osvjetljenje Kapelice. Za Evangelinu je vra-ćanje kroz Kapelicu Marije Anđeoske bilo poput povratka kući, kada duh malo opusti kočni-ce tijela.

Pokušavajući smanjiti paniku zbog onoga što se dogodilo u knjižnici, stala je pokraj ogla-sne ploče koja je visjela kraj crkvenih vrata. Jedno od njezinih zaduženja, osim posla u knjiž-nici, bio je raspored klanjanja, ili skraćeno RK. Svakoga tjedna pisala je točno vrijeme kla-njanja svake sestre, pažljivo bilježeći sve promjene i izmjene, a zatim bi na plutenu ploču za-lijepila RK i listu zamjenskih partnera u molitvi u slučaju da se neka od sestara razboli. Sestra Philomena je uvijek govorila: – Nikada nemoj potcijenjivati naše povjerenje u RK! – Evange-line je tu tvrdnju smatrala točnom. Sestre koje su po rasporedu imale klanjanje kasno navečer hodale su hodnikom između samostana i crkve u pidžamama i papučama, a sijeda kosa bila im je skupljena u pamučnim maramama. Provjerile bi RK, zatim bi pogledale na sat i požuri-le na molitvu, uvijek određenu pouzdanošću rasporeda koji je održao molitvu živom dvije stotine godina. Tražeći utjehu u preciznosti svog posla, Evangeline je otišla od RK-a, umočila prst u svetu vodu i počela moliti. Dok je hodala kroz crkvu, rutina pokreta ju je opuštala, i prije nego što je ušla u Kapelicu, ponovno je pronašla mir. Unutra su sestre Divinia i Davida klečale pred oltarom, zadužene za molitvu od tri do četiri. Sjela je iza njih da ih ne bi omela, uzela krunicu i počela moliti. Ubrzo je njezina molitva uhvatila ritam.

Evangeline, koja se uvijek trudila uskladiti svoje misli s kritičkim i pronicljivim okom, molitva je bila prilika za samoispitivanje. Za vrijeme svog djetinjstva u Sv. Ruži, mnogo prije nego što je položila zavjete i time preuzela odgovornost za molitvu u smjeni od pet ujutro, posjećivala je Kapelicu klanjanja više puta dnevno, pokušavajući shvatiti anatomiju svojih uspomena, ukočenih i zastrašujućih sjećanja koje je često željela zaboraviti. Mnogo joj je go-dina ovaj ritual pomagao da zaboravi.

No popodnevni susret s Verlaineom dobro ju je uzdrmao. Njegova su joj pitanja po drugi put toga dana svratila misli na događaj koji je željela zaboraviti.

Nakon majčine smrti, Evangeline i otac preselili su iz Francuske u Sjedinjene Američke Države, iznajmivši uzak stan u Brooklynu s hodnikom koji je prolazio kroz sve prostorije.

Ponekad bi vikendom sjeli na vlak do Manhattana još za dana i stigli bi rano ujutro. Gurajući se kroz križne rampe slijedili su tunele napučene ljudima dok ne bi izašli na svjetlost ulice. Kada bi dospjeli u grad, nikada ne bi koristili taksi ili podzemnu, već bi hodali. Dok su prola-zili avenijama i ulicama njezine oči su se zaustavljale na slatkišima koje su rezali na ulicama, aktovkama i vrećicama, neprestanom kretanju ljudi koji su žurili na ručkove, sastanke, dogo-vore – frenatičan život koji se toliko razlikovao od mirnog života koji su ona i otac vodili.

Došli su u Ameriku kada je imala sedam godina. Za razliku od njezina oca koji se mučio s engleskim, Evangeline je s lakoćom naučila nov jezik, upijajući ga poput spužve. Američki naglasak hvatala je nešto teže. Učitelj joj je pomagao sa strašnim th, zvukom koji bi zapeo na njezinom jeziku poput kapi ulja i ne bi joj dopuštao da se izrazi. Ponavljala je riječi this, the, that i them opet i opet dok ih ne bi točno izgovorila. Čim je prebrodila tu teškoću njezin izgo-vor je postao jasan i čist kao u djeteta rođenog u Americi. Kada su bili sami, pričali su na tali-janskome, očevom materinjem jeziku, ili na francuskome, što je bio materinji jezik njezine majke, kao da su još uvijek živjeli u Europi. Uskoro je međutim počela željeti engleski kao što se želi hrana ili ljubav. U javnosti je očeve riječi na pjevnom talijanskom izgovarala no-vim tečnim engleskim naglaskom.

Kada je bila dijete njihovi odlasci na Manhattan nekoliko puta na mjesec nisu joj bili ništa više od ugodnih izleta. Otac nije govorio ništa o njihovoj svrsi, samo bi joj obećao da će je odvesti na vrtuljak u Central parku, na njihovu omiljenu večeru ili u Prirodoslovni muzej, gdje se mogla diviti ogromnome kitu koji je visio sa stropa, pri čemu je ostajala bez daha gle-dajući u izložen trbuh. Premda su joj ti izleti bili pustolovina, porastavši malo shvatila je da se prava svrha njihovih putovanja vrtila oko sastanaka njezinog oca s njegovim kontaktima – razmjena dokumenta u Central parku, šaputanja u baru blizu Wall Streeta ili ručak za stolom stranog diplomata. Svi su oni, dok su točili vino i razmjenjivali informacije, pričali brzo na nerazumljivim jezicima. Kada je bila dijete nije razumjela ni očev posao ni njegovu ovisnost o njemu nakon majčine smrti. Ona je jednostavno vjerovala da su izleti na Manhattan bili očev dar.

Ta iluzija nestala je jedno popodne kada je imala devet godina. Bio je prekrasan sunčan dan s prvim znakovima nadolazeće zime. Umjesto uobičajene rute, hodali su preko Bruklin-skog mosta. Otac ju je vodio pokraj debelih metalnih sajli, a sunce u daljini zalazilo je nad menhetenskim neboderima. Hodali su kilometrima dok se napokon nisu zaustavili u Washington Square parku gdje je otac inzistirao da se na trenutak odmore na klupi. Tog pos-lijepodneva njegovo joj je ponašanje bilo vrlo čudno. Bio je vidno nervozan, dok je palio ci-garetu tresle su mu se ruke. Poznavala ga je dovoljno dobro da je znala da i najmanji znak nervoze – grčenje prstiju ili drhtanje usana – otkriva dobro skrivenu napetost. Znala je da neš-to nije u redu, ali nije ništa rekla.

Njezin je otac kao mlad bio zgodan. Na slikama iz Europe njegova crna kovrčava kosa pa-dala je preko očiju, nosio je besprijekorno skrojenu odjeću. No tog popodneva, dok se tresao na klupi u parku, odjednom je izgledao staro i umorno. Izvadivši rupčić iz džepa na hlačama obrisao je znoj sa čela. Ona je još uvijek šutjela. Da je progovorila prekršila bi njihov prešutni dogovor, šutljivu komunikaciju koju su razvili nakon majčine smrti. To je bio njihov način – tiho poštivanje uzajamne usamljenosti. Nikada joj ne bi rekao istinu o onome što ga muči. Nije joj vjerovao. Možda je zbog čudnovata očevog stanja tog popodneva poklonila posebnu pažnju detaljima ili je to stalno iznova proživljavala zbog onoga što se kasnije dogodilo, no to joj se poslijepodne toliko usjeklo u pamćenje da se sjećala svakog trenutka, svake riječi i ges-te, pa čak i najmanje promjene u raspoloženju, kao da je još uvijek tamo.

– Dođi, rekao je otac spremivši rupčić u jaknu i iznenada ustao kao da kasne na dogovor. Lišće je šuštalo pod njezinim cipelama Mary Jane s remenčićem – otac je inzistirao da se

odijeva, kako je on smatrao, prikladno za djevojčicu, što je njezin ormar ispunilo bijelim pre-gačama, ispeglanim suknjama, sakoima po mjeri i skupim talijanskim cipelama, odjećom

zbog koje se razlikovala od svojih prijatelja iz razreda koji su nosili traper, majice s kratkim rukavima i najnovije modele tenisica. Ušetali su u prljavu četvrt s reklamama svijetlih boja na kojima je pisalo CAPUCCINO, GELATO, VINO. Evangeline je odmah prepoznala četvrt – prije su često dolazili u Malu Italiju. Dobro je poznavala taj dio grada.

Zaustavili su se ispred kafića s metalnim stolovima postavljenima na pločniku. Otac ju je primio za ruku i odveo u napučenu prostoriju gdje ih je zapuhnuo topao miris slatke pare. Zi-dovi su bili ispunjeni crno-bijelim fotografijama Italije u zlatnim, kićenim okvirima. Čovjek za šankom pio je espresso, ispred njega su bile otvorene novine, a kapu je spustio nisko na oči. Izlog pun kolača privukao je Evangeline – stajala je pred njima gladna, nadajući se da će joj otac dopustiti da izabere jedan od kolača sa sladoledom koji su na mekom svjetlu bili aranžirani poput buketa. Prije nego što je stigla nešto reći, iza šanka se pojavio muškarac koji je, nakon što je obrisao ruke u crvenu pregaču, stisnuo očevu ruku kao da su stari prijatelji.

– Luca, rekao je toplo se smiješeći. – Vladimire, rekao je otac uzvrativši osmijeh i ona je znala da uistinu moraju biti stari pri-

jatelji jer je otac vrlo rijetko javno iskazivao osjećaje. – Dođi, pojedi nešto, rekao je Vladimir na engleskom s jakim naglaskom. Izvukao je jednu

stolicu. – Ja ne bih ništa, ali mislim da je moja kći bacila oko na slatkiše, i pokazao je prema

Evangeline. Na njezino zadovoljstvo Vladimir je otvorio izlog i dopustio joj da izabere štogod želi.

Izabrala je mali kolač od sladoleda s nježnoplavim cvjetićima od marcipana na vrhu. Čvrsto je držala tanjur kao da bi se mogao razbiti i odšetala do visokog metalnog stola. Sjela je, nje-zine Mary Jane cipele visjele su preko nogu metalnog stolca, a parket se pod njima sjajio. Vladimir je donio čašu vode i stavio je pokraj kolača zamolivši je da bude dobra djevojčica i ostane tamo dok on ne porazgovara s njezinim ocem. Vladimir joj je djelovao staro – kosa mu je bila potpuno sijeda, a lice jako izborano – no u njegovu je ponašanju bilo nešto živah-no. Namignuo joj je i shvatila je da njih dvojica imaju posla.

Uzela je žličicu kolača i otkrila, sretna da može pomoći ocu, da je sredina punjena kre-mom gustom poput putra koja je imala okus lješnjaka. Otac je bio štedljiv što se tiče prehrane – nisu trošili novac na tako ekstravagantne slatkiše – pa je odrastala bez neobičnih okusa. Ko-lač je bio luksuz pa ga je željela jesti jako polako ne bi li što dulje trajao. Što je duže jela, njezina se pažnja više usmjeravala na sam užitak. Topao kafić, buka gostiju, sunčeva svjetlost koja obasjava pod – sve joj se pomalo vraćalo. Sigurno se ne bi sjećala očevog razgovora s Vladimirom da nije bio tako intenzivan. Sjedili su nekoliko stolova dalje, uz prozor, dovoljno blizu da ih može čuti:

– Nemam izbora nego ih vidjeti, rekao je njezin otac i zapalio cigaretu. – Prošlo je gotovo tri godine otkako smo izgubili Angelu. – Bilo je tako rijetko čuti ga da spominje majčino ime da se ukočila.

– Nemaju nikakvo pravo sakrivati istinu od tebe, rekao je Vladimir. Njezin otac povukao je dug dim i zatim odgovorio. – Imam pravo znati što se dogodilo,

pogotovo jer sam za vrijeme istraživanja cijelo vrijeme pomagao Angeli kada bi bila u svom laboratoriju. Pa stres za vrijeme trudnoće. Ja sam bio s njom od početka, ja sam joj davao po-dršku u odlučivanju. Žrtvovali smo se i ja i Evangeline.

– Naravno, odgovorio je Vladimir. Pozvao je konobara i naručio kavu. – Imaš pravo znati sve. Ja te samo molim da razmisliš je li ta informacija vrijedna rizika koji nosi. Razmisli što bi se moglo dogoditi. Ovdje si siguran. Imaš nov život. Zaboravili su te.

Evangeline je proučavala svoj kolač nadajući se da njezin otac neće primijetiti velik inte-res koji je u njoj potaknuo njihov razgovor. Nisu pričali samo o majčinom životu i smrti. No kada se nagnula ne bi li ih bolje čula, izbacila je stol iz ravnoteže. Čaša vode pala je na pod, a komadi sladoleda proklizali su parketom. Čovjek ju je iznenađeno pogledao. Pokušala je za-

maskirati svoj sram brišući maramicom vodu sa stola i vratila se kolaču kao da se ništa nije dogodilo. S izrazom kritike na licu otac se namjestio u stolcu i nastavio razgovor ne znajući da njegovi pokušaji tajnovitosti samo pojačavaju njezin interes.

Vladimir je duboko uzdahnuo i rekao, – Ako baš želiš znati drže ih u skladištu. – Govorio je tako tiho da gaje Evangeline jedva čula. – Noćas sam se čuo s njima. Imaju ih troje, jednog ženskog i dva muška.

– Iz Europe? – Ulovili su ih u Pirinejima, rekao je Vladimir. – Stigli su jučer kasno navečer. Ja sam baš

bio na putu kući, ali, da budem iskren, ne mogu to više raditi. Luca, zar starimo? Konobar je došao do njihovog stola i donio dva espressa. Njezin je otac srknuo svoj. – Jesu li još živi? – Vrlo, rekao je Vladimir zatresavši glavom. – Čuo sam da su to zastrašujuća bića, vrlo bi-

stra. Ne razumijem kako ih uspijevaju transportirati do New Yorka. U stara vremena bio je potreban brod i čitava posada da bi ih dopremili tako brzo. Ako su uistinu čista rasa kao što tvrde, bit će gotovo nemoguće.

– Angela bi znala više o njihovim fizičkim mogućnostima od mene, rekao je otac prekri-živši ruke ispred sebe dok je gledao kroz prozor kao da bi se Evangelinina majka mogla poja-viti u suncem obasjanom staklu ispred njega. – To je bila glavna tema njezinih istraživanja. No vjerujem da postoji opći konsenzus o tome da Slavni polako slabe, pa čak i najbolji od njih. Možda su tako slabi da ih se lako može uhvatiti.

Vladimir se nagnuo bliže prema njezinom ocu, oči su mu se raširile. – Želiš li reći da odumiru?

– Ne baš da odumiru, odgovorio je otac. – Ali postoje spekulacije da im je zdravlje ozbilj-no narušeno. Nestaje im snage.

– Ali kako je to moguće? – upitao je Vladimir u čudu. – Angela je govorila da će se jednoga dana njihova krv previše izmiješati s ljudskom. Vje-

rovala je da će postati poput nas, previše poput ljudi da bi zadržali svoja jedinstvena fizička obilježja. Ja vjerujem da je to nešto povezano s negativnim razvojem evolucije – reproducira-li su se previše često s nižim bićima, ljudima.

Otac je odložio cigaretu u plastičnu pepeljaru i popio još jedan gutljaj espressa. – Oni mogu zadržati svoja anđeoska obilježja samo i jedino ako se ne miješaju između se-

be. Doći će vrijeme u kojem će njihova ljudska strana prevladati i kada će se njihova djeca početi rađati s obilježjima koja se mogu opisati samo kao slabija – kraći životni vijek, sklo-nost bolesti, tendencija ka smrtnosti. Njihova zadnja šansa bit će da se pomiješaju s čistom anđeoskom vrstom, a to je kao što znamo, iznad njihovih mogućnosti. Otrovani su ljudskom vrstom. Angela je vjerovala da su Nefili počeli osjećati poput ljudi. Suosjećajnost, ljubav, dobrota – sve što definira nas moglo bi se početi pojavljivati kod njih. U stvari, oni to smatra-ju velikom slabosti, zaključio je otac.

Vladimir se zavali u svoj stolac i prekriži ruke na prsima kao da razmišlja onome što je re-kao otac. – Njihov kraj nije moguć, reče naposljetku. – A opet, tko smo mi da kažemo što jest, a što nije moguće? Čitava njihova egzistencija zasniva se na intelektu. No nas dvojica smo ih vidjeli. Izgubili smo puno zbog njih. – Vladimirov pogled sreo se s očevim.

Njezin otac je na to rekao, – Angela je vjerovala da njihov imunološki sustav negativno reagira na kemikalije i zagađenje koje su ljudi stvorili. Tvrdila je da umjetni elementi koji rade na tome da slome strukture stanica naslijeđene od Promatrača stvaraju smrtonosan rak. Druga njezina teorija jest da je promjena u prehrani u posljednjih dvije stotine godina promi-jenila kemijski sastav njihovih tijela, utječući tako na reprodukciju. Angela je proučavala brojne vrste s degenerativnim bolestima koje su ozbiljno smanjile njihov životni vijek, no nije došla do nikakvih konačnih zaključaka. Nitko ne zna što točno to uzrokuje, no kojigod razlog bio, očajnički to pokušavaju spriječiti.

– Dobro znaš što će to zaustaviti, reče Vladimir tiho. – Točno. Angela je počela testirati mnoge tvoje teorije ne bi li vidjela imaju li tvoja muzi-

kološka promišljanja i biološki učinak. Pretpostavljam da je bila na tragu nečeg velikog i da su je zato ubili.

Vladimir je primio svoju šalicu. – Nebeska muzikologija nije nikakvo oružje. Njezina je upotreba u najbolju ruku građenje kula od pijeska, a da ne spominjem koliko ju je opasno ko-ristiti. Ipak je Angela od svih ljudi to trebala znati.

– Ona je možda jako opasna, rekao je njezin otac, – ali zamisli što će se dogoditi ako pro-nađu lijek. Ako to možemo spriječiti oni će izgubiti svoja anđeoska obilježja i postat će bliži ljudskim bićima. Razboljet će se i umrijeti.

– Ja ne vjerujem da je već došlo do toga, kazao je Vladimir i zatresao glavom. – To je ono što bismo željeli.

– Možda, odgovori njezin otac. – A i kada bi se to desilo. Sto bi to nama značilo? Ili tvojoj kćeri? Zašto bi riskirao svoju

sreću za nešto tako nesigurno? – Zbog jednakosti, odgovorio je otac. – Bili bismo slobodni od njihove izdajničke vlasti

nad našom civilizacijom. Imali bismo kontrolu nad našom sudbinom po prvi puta u modernoj povijesti.

– Predivan san, ali neostvariv, rekao je Vladimir. – Mi ne možemo kontrolirati našu sudbi-nu.

– Možda je njihovo slabljenje dio božjeg plana, rekao je otac ignorirajući svog prijatelja. – Možda ih je odlučio uništiti postupno, a ne jednim glatkim potezom.

– Umorio sam se od božjih planova prije mnogo godina, rekao je Vladimir potišteno. – A i ti Luca.

– Znači nećeš nam se pridružiti? Vladimir je neko vrijeme gledao u njezinog oca kao da važe njegove riječi. – Reci mi iskreno je li Angela radila na teoriji muzikologije kada su je odveli? Evangeline je čekala budući da nije znala je li dobro čula. Angele nema već godinama no

ona još uvijek nije znala pravi uzrok njezine smrti. Malo je primaknula stolac da bolje vidi očevo lice. Na njezino iznenađenje oči su mu bile pune suza.

– Radila je na teoriji genetike odumiranja Nefila. Angelina majka, koju krivim za sve ovo, kao što krivim i sve ostale, sponzorirala je najveći dio, pronalazila je sredstva i poticala An-gelu da preuzme projekt. Pretpostavljam da je to Gabriella smatrala najsigurnijim mjestom u organizaciji – zašto bi se inače skrivala u učionicama i knjižnicama ako nije mislila da je to pametno? Angela je pomagala razvoju modela u laboratorijima, naravno, pod majčinom pas-kom.

– Zar kriviš Angelu za njezinu otmicu? – upitao je Vladimir. – Tko može reći tko je kriv? Svugdje je bila u opasnosti. Njezina je majka nije zaštitila.

No svaki dan se pitam da li da krivim Gabriellu ili sebe. Jesam lije mogao zaštititi? Je li bilo pogrešno što sam joj dopustio da nastavi s radom? Zbog toga, dragi moj prijatelju, sada želim upoznati ta bića. Ako postoji netko tko razumije tu bolest, tu užasnu ovisnost otkrivanja isti-ne, onda si to ti.

Iznenada se ispred Evangelininog stola pojavio konobar i zaklonio joj pogled. Toliko se uživjela u ono što je njezino otac pričao da je posve zaboravila na kolač. Stajao je napola po-jeden, a sladoled se topio u sredini. Konobar je očistio stol, obrisavši podsjetnik – prolivenu vodu s okrutnom efikasnošću – i odnio kolač. Zatim je vratila pogled na očev stol. Vladimir je zapalio cigaretu, no očevo je mjesto bilo prazno.

Primjetivši njezin nemir mahnuo joj je da dođe k njemu. Skočila je sa stolca u potrazi za ocem.

– Luca me zamolio da pripazim na tebe dok njega nema, rekao je Vladimir ljubazno. – Ti se najvjerojatnije toga ne sjećaš jer si bila jako mala, ali upoznali smo se kada te je majka je-dnom dovela na Montparnasse. Dosta sam se družio s njom u Parizu. Kratko smo radili zaje-dno i bili smo dobri prijatelji. Ako možeš vjerovati, prije nego što sam počeo raditi kolače bio sam znanstvenik. Pričekaj trenutak, pokazat ću ti Angelinu fotografiju.

Čim je Vladimir nestao u stražnjoj prostoriji kafića, Evangeline je požurila do vrata i istr-čala van. Dva bloka dalje, među mnoštvom, ugledala je očevu jaknu. Bez razmišljanja o tome što će reći Vladimir ili otac ako ga dostigne, požurila je jureći kraj dućana, maloprodajnih trgovina, parkiranih automobila i štandova s povrćem. Na uglu, dok je skretala u ulicu zamalo je pala na rub pločnika. Njezin otac bio je ispred nje, mogla gaje vidjeti u gužvi.

Skrenuo je iza ugla i krenuo na jug. Slijedila ga je kroz Kinesku četvrt i ulazili su sve dub-lje među industrijske zgrade. Tijesne cipele stiskale su joj stopala.

Otac se zaustavio na kraju prljave ulice, pune smeća. Pokucao je na valovita željezna vrata skladišta. Zaokupljen svojim mislima nije primijetio da ga slijedi. Bila je gotovo toliko blizu da ga je mogla dozvati, a onda su se vrata otvorila. Ušao je u skladište. Sve se dogodilo tako brzo i neočekivano da je Evangeline na trenutak zastala u potjeri.

Gurnuvši teška vrata ušla je u prašnjav hodnik. Tiho se popela aluminijskim stepenicama, pažljivo raspoređujući ravnotežu da je zvuk njezinih potplata ne bi odao ocu ili bilo kome drugome u skladištu. Na vrhu stepenica je čučnula stavivši bradu na koljena, u nadi da je neće otkriti. Svih ovih godina otac se trudio držati Evangeline podalje od svog posla. Bio bi vrlo ljutit kada bi otkrio da gaje slijedila do tamo.

Trebalo je nekoliko trenutaka da joj se oči priviknu na mračan, zagušljiv prostor, a zatim je pred sobom vidjela prazno i ogromno skladište u kojem je grupa ljudi stajala ispred tri ka-veza velika poput automobila. Kavezi su visili na željeznim lancima sa željeznih nosača na stropu. Zatočeni poput ptica u kockama čelične mreže unutra su bila stvorenja u svojim kave-zima. Jedan od njih bio je gotovo lud od bijesa – tresao je rešetke i urlao prostote. Drugo dvo-je bilo je nepomično. Ležali su beživotni i namrgođeni kao da su ih nadrogirali ili istukli ne bi li ih pokorili.

Pogledavši bolje, primijetila je da su posve goli, iako je tekstura kože, sjajna i svjetlucavo zlatna, ostavljala dojam kao da su odjeveni u čisto svjetlo. Jedno stvorenje bilo je ženskoga spola – imala je dugu kosu, male grudi i uzak struk – a druga dva muškog. Mršavi, bez kose i ravnih prsiju bili su viši od ženskog anđela, no barem pola metra viši od prosječnog čovjeka. Rešetke kaveza bile su zamrljane svjetlucavom i poput meda ljepljivom tekućinom koja je kapala na pod.

Otac je stajao kraj muškarca prekriženih ruku. Izgledalo je kao da grupa radi na nekom znanstvenom eksperimentu. Jedan muškarac je držao rokovnik, a drugi kameru. Imali su i veliku svjetleću ploču s tri rendgenske slike torza – mrtvačka bijela pluća i rebra isticala su se na blijedosivoj pozadini. Na stolu se nalazila medicinska oprema – injekcije, zavoji i različiti alati kojima nije znala imena.

Ženski anđeo počeo je hodati po kavezu i vikati, čupajući svoju bujnu plavu kosu. Pokreti su joj bili toliko snažni da je lanac kojim je bila vezana zacvilio i zaurlao kao će puknuti. Za-tim se u žestokom trzaju naglo okrenula leđima. Evangeline nije mogla vjerovati svojim oči-ma. Posred njezinih dugačkih leđa nalazio se par krila koja su se šepureći micala. Stavila je ruku na usta da ne bi ispustila glas od iznenađenja. Biće je pokrenulo mišiće i krila su se ras-tvorila duž cijelog kaveza. Bijela i u pokretu, sjala su jakom svjetlošću. Kavez se nagnuo pod anđelovom težinom ustalasavši ustajali zrak, a Evangeline je osjetila kako joj se čula izoštra-vaju. Osjećala je otkucaje srca u ušima, dah joj se ubrzao. Stvorenja su bila istovremeno ljup-ka i zastrašujuća. Bila su to prekrasna, blješteća bića.

Evangeline je promatrala ženskog anđela kako šeta kavezom rastvorenih krila kao da je muškarac ispod nje miš na kojeg bi mogla skočiti i proždrijeti ga.

– Oslobodi me, zurlalo je stvorenje, a glas joj je bio hrapav, grlen i tjeskoban. Oštri i us-pravni vršci krila virili su kroz rupe na rešetkama.

Evangelinin otac se okrenu prema čovjeku s rokovnikom. – Što ćete učiniti s njima?, upi-tao je kao da se radi o mreži punoj rijetkih leptira.

– Ne znamo gdje ćemo poslati njihove ostatke dok ne dobijemo zadnje rezultate testova. – Najvjerojatnije ćemo ih poslati u naše laboratorije u Arizoni na analizu, dokumentaciju i

čuvanje. Stvarno su prekrasni. – Imate li ikakve rezultate o njihovoj snazi? Vidite li ikakve znakove propadanja? – upitao

je otac. Mogla je osjetiti tračak nade u njegovu glasu i iako nije mogla biti sigurna, osjećala je da to ima nekakve veze s majkom. – Nešto u testovima njihovih tjelesnih tekućina?

– Ako me pitate imaju li snagu svojih predaka, odgovorio je muškarac, – odgovor je – ne-maju. Ovako snažne primjerke njihove vrste nisam vidio godinama, no njihova osjetljivost na naše podražaje je jaka.

– Prekrasne vijesti, rekao je Evangelinin otac i približio se kavezu. Kada im se obratio glas mu je postao zapovjednički, kao da priča sa životinjama. – Vragovi, reče.

To je prenulo jednog muškog anđela iz letargije. Bijelim prstima primio je rešetke i uspra-vio se u svojoj čitavoj visini.

– Anđeli i vragovi, jedan je sjena drugoga. – Doći će dan kada ćete nestati s lica zemlje, rekao je Evangelinin otac. – Jednoga vas da-

na više neće biti. Prije nego što se Evangeline mogla sakriti otac se okrenuo i žurno krenuo prema stepeni-

cama. Iako se pažljivo sakrila nije još mislila otići. Nije joj preostalo drugo nego sjuriti se niz stepenice, kroz vrata, i izići u prekrasno sunčano poslijepodne. Trčala je i trčala zaslijepljena suncem.

Milton Bar and Grill, Milton, New York Verlaine se gurao kroz prepun bar, a lupanje u njegovoj glavi miješalo se s country rit-

mom. Sav se ukočio, pekla gaje rana na ruci i nije ništa jeo od doručka. Da je bio u New Yorku uzeo bi hranu iz svog omiljenog tajlandskog restorana ili bi se našao s prijateljima na piću u Villageu. Ne bi imao druge brige nego što će gledati na televiziji. Umjesto toga bio je zatočen u ronilačkom baru usred ničega i pokušavao je otkriti kako će se izvući. No barem je bio na toplom i mogao u miru razmišljati. Trljao je ruke da oživi prste. Ako se odledi možda će dovraga shvatiti što učiniti.

Sjeo se za stol koji je gledao na ulicu – to je bilo jedino izolirano mjesto u baru – i naručio hamburger i bocu Corone. Brzo je popio pivo da se što prije zagrije i naručio drugo. Drugo je pijuckao sporije, dopuštajući alkoholu da ga malo po malo vrati u stvarnost. Ruke su mu drh-tale, a stopala su i dalje bila ukočena. Bol zbog rane se smanjivao. Kada je stigla hrana, već je bio ugrijan i spreman riješiti probleme.

Izvadio je papir iz džepa, stavio ga na stol od laminata i ponovno pročitao rečenice koje je fotokopirao. Blijedo zadimljeno svjetlo obasjavalo je njegove ruke iznurene od zime, a polu-puna boca Corone i svijetlo ružičasti papir bili ispred njega. Tekst je bio kratak, samo četiri izravne jednostavne rečenice, no njemu je otvorio čitav niz novih mogućnosti. Veza između majke Innocente i Abigail Rockefeller i dalje je naravno bila misterij – očito su surađivale na nekakvom projektu i imale uspjeha u radu u Rodopima – no već je mogao vidjeti veliki rad, ili čak čitavu knjigu o predmetu koji je Abigail Rockefeller donijela iz Rodopa. Ono što gaje

zanimalo, gotovo jednako kao i sam predmet, bila je treća osoba u pustolovini, netko tko se zvao Celestine Clochette. Pokušao se sjetiti je li već naišao na to ime u nekome od svojih is-traživanja. Je li Celestine mogla biti jedna od partnerica Abigail Rockefeller? Je li ona bila europski trgovac umjetnina? Nada da će shvatiti ovaj trokut bilo je ono što je volio u povijesti umjetnosti: u svakome djelu leži misterij njegova nastanka, pustolovina njegove distribucije i zanimljivosti o njegovom očuvanju.

Grigoriev interes za Samostan Sv. Ruže sve je učinio još kompleksnijim. Čovjek poput Grigoria nije mogao vidjeti i pronaći ljepotu i značenje umjetnosti. Ljudi poput njega provo-dili su živote, a da nisu shvatili da je Van Gogh više od rekordnih prodaja na aukcijama. Zbog toga je predmet sigurno imao neku novčanu vrijednost, inače Grigori ne bi potrošio ni trenutak svog vremena da ga nađe. Uopće mu nije bilo jasno kako se mogao spetljati s takvim čovjekom.

Gledajući kroz prozor proučavao je tamu. Temperatura se sigurno opet spustila jer se na staklu pojavio sloj mraza. Vani je tu i tamo prošao automobil, ostavljajući za sobom naran-časti trak u hladnoći. Gledao je i čekao, razmišljajući kako da se vrati kući.

Na trenutak je pomislio nazvati Samostan. Možda bi prelijepa časna sestra imala neki pri-jedlog. No zatim mu je sinulo da bi i ona mogla biti u opasnosti. Uvijek je postojala šansa da su progonitelji ušli u Samostan. No svakako ga ne bi mogli naći u Samostanu niti bi mogli znati da je pričao s Evangeline. Nije bila sretna kada gaje vidjela i vjerojatno nikada o njemu neće progovoriti ni riječ. U svakome slučaju je bilo bitno biti praktičan. Morao je naći željez-ničku stanicu ili autobus koji će ga odvesti do grada i bio je siguran da će to pronaći u Milto-nu.

Samostan Sv. Ruže, Milton, New York Evangeline nije dobro poznavala sestru Celestine. Imala je sedamdeset i pet godina, bila je

vezana za invalidska kolica i nije provodila mnogo vremena s mlađim sestrama. Iako je svaki dan dolazila na misu, jedna od sestara gurala je kolica kroz crkvu, Celestine bi se, neoskvr-njena poput kraljice, zaustavila na izoliranome i zaštićenome mjestu. Uvijek je dobivala ob-roke u svoju sobu, a s vremena na vrijeme Evangeline bi poslali iz knjižnice u njezine odaje u koje bi nosila hrpe poezije i povijesnih romana. Povremeno bi naručivala francuska djela me-đuknjižničnom razmjenom. Te su je knjige, primijetila je Evangeline, činile posebno sretnom.

Dok je prolazila prvim katom gledala je kako sestre rade. Gomila crno-bijelih halja kretala se kroz slabo svjetlo zidnih svijećnjaka izvodeći svoj dnevni ritual. Ispunile su hodnike otva-rajući ostave za metle, mahale su metlama od resa, krpama i bocama deterdženta, pripremaju-ći se za večernje zadatke. Oko struka su stavile pregače, zasukale su rukave svojih halja i na-vukle gumene rukavice. Čistile su prašinu sa zavjesa i otvarale prozore da uklone vječnu pli-jesan i mahovinu nastale od vlage, posljedice hladne klime. Ponosile su se što same uspijeva-ju napraviti većinu posla u samostanu. Veselje s kojim su izvršavale svoje večernje poslove nekako je kamufliralo činjenicu da ribaju, stavljaju vosak i čiste prašinu, umjesto toga stvara-lo je iluziju da doprinuse nekom veličanstvenom projektu koji je bio mnogo veći od njihovih sitnih individualnih zadataka. Da, to je bila istina, svaki očišćeni kat i svaka ispolirana balus-trada bili su dar i prinos velikome Bogu.

Evangeline je hodala uskim stepenicama Kapelice klanjanja prema četvrtome katu. Celes-tinina odaja bila je jedna od najvećih u samostanu. Imala je četverokutnu spavaću sobu s pri-vatnom kupaonicom opremljenom velikim tušem i plastičnim stolcem na sklapanje. Evange-line se često pitala nije li Celestine zatočeništvo oslobodilo sudjelovanja u svakodnevnim po-slovima zajednice, dajući joj ugodno formalno oslobođenje od dužnosti, ili je izolacija Celes-tinina života u samostanu pretvorila u zatvor. Takva nepokretnost činila joj se strašno ograni-čavajućom.

Tri puta je polako zakucala na vrata. – Da? – rekla je Celestine slabim glasom. Bila je porijeklom Francuskinja i još se osjećao

jak francuski naglasak, iako je živjela u Americi već pola stoljeća. Evangeline je ušla u sobu i zatvorila za sobom vrata. – Tko je to? – Ja sam, rekla je tiho, bojeći se da je ne prestraši. – Evangeline. Iz knjižnice. Celestine je sjedila u invalidskim kolicima pokraj prozora. Imala je pleteni prekrivač u kri-

lu. Budući da više nije nosila veo, lice joj je uokvirivala kratko ošišana bijela kosa. Na dru-gome kraju sobe ovlaživač zraka je ispuštao paru. Na suprotnoj strani topli radijatori grijali su sobu kao da je sauna. No činilo se da je Celestine hladno unatoč prekrivaču. Na krevetu je bio sličan prekrivač, tipični primjerak kakve su mlađe sestre radile starijima. Celestine je stisnula oči da bolje vidi. – Imaš nove knjige za mene, zar ne?

– Nemam, odgovorila je Evangeline i sjela pokraj Celestine. Kraj njih je stajao stol od ma-hagonija pun knjiga na vrhu kojih je bila lupa. – Čini se da ih imate dosta.

– Da, da, odgovorila je Celestine gledajući kroz prozor, – uvijek postoji još nešto za proči-tati.

– Žao mi je što vas ometam, sestro, no željela sam vas nešto pitati. – Izvukla je pismo koje je gđa Rockefeller pisala majci Innocenti i stavila ga u sestrino krilo.

Celestine je sklopila svoje duge bijele prste u krilu, zlatni prsten SFVK sjao je na njezi-nom prstenjaku, i hladno je odmjeravala. Dešavalo se da sestra Celestine zaboravi što je dan prije jela za ručak, a kamoli da se sjećala događaja od prije nekoliko desetljeća.

Evangeline je pročistila grlo. – Jutros sam radeći u arhivu pronašla pismo koje vas spomi-nje. U stvari ne znam kamo bih ga pohranila, pa sam se nadala da biste mi mogli objasniti o čemu se radi, da ga znam staviti na odgovarajuće mjesto.

– Odgovarajuće mjesto? – Celestine je upitala sumnjičavo. – Nisam sigurna mogu lija u posljednje vrijeme puno pomoći da se nešto stavi na odgovarajuće mjesto. Sto piše u pismu?

Predala je pismo sestri Celestine, a ona ga zatim okrenula na pravu stranu. – Povećalo, rekla je tražeći prstima po stolu. Evangeline joj je u ruke stavila lupu, koja je čvrst papir pretvarala u lelujave krugove is-

punjene slovima, i pažljivo promatrala dok je Celestine čitala. Njezin izraz lica odavao je borbu s mislima, premda Evangeline nije znala reći je li pismo bilo uzrok tome. Malo kasnije Celestine je odložila lupu u krilo i Evangeline je odmah shvatila – prepoznala je pismo.

– Jako je staro, napokon je progovorila presavinuvši papir i položivši svoje ruke prošarane venama na njega. – Napisala gaje žena koja se zove Abigali Rockefeller.

– Da, rekla je Evangeline. – Pročitala sam potpis. – Iznenađena sam da ste to pronašli u arhivu, mislila sam da su sve odnijeli sa sobom. – Nadala sam se, nastavila je Evangeline, – da biste mi možda mogli pojasniti njegov sa-

držaj. Celestine je duboko uzdahnula i odvratila pogled, njezine oči bile su uokvirene naboranom

kožom. – Ovo je bilo napisano prije nego što sam došla u Sv. Ružu. Došla sam ovdje tek po-četkom 1944, oko tjedan dana prije velikog požara. Bila sam umorna od puta i nisam znala ni riječ engleskoga.

– Znate li možda zašto bi gđa Rockefeller poslala takvo pismo majci Innocenti? – Evange-line je bila uporna.

Celestine se povukla dublje u kolica i poravnala pokrivač na nogama. – Gđa Rockefeller me dovela ovdje, rekla je i zastala kao da razmišlja nije li previše otkrila. – Stigli smo Bentleyem mislim, iako nikada nisam puno znala o automobilima proizvedenim izvan Fran-cuske. To je definitivno bio automobil koji je pristajao Abigail Rockefeller. Ona je bila debe-ljuškasta, starija gospođa u krznenom kaputu, a ja sušta suprotnost. Bila sam mlada i nevjero-jatno mršava. U stvari, budući da sam bila obučena u svoju staromodnu franjevačku halju – kakvu još uvijek nose u Portugalu, gdje sam se zavjetovala prije nego što sam krenula na pu-tovanje – izgledala sam kao sestre kada se poredaju u oblik slova u na prilazu u samostan, u svojim crnim kaputima i crnim šalovima. Bila je Pepelnica. Sjećam se jer su crni križići kra-sili njihova čela, blagoslovi jutarnje mise.

– Neću nikada zaboraviti dobrodošlicu svojih sestara. Dok sam prolazila, gomila sestara Sv. Ruže šaputala je svojim blagim i ritmičnim glasovima, nešto poput pjesme dobro nam došla. Dobro došla, dobro došla kući.

– I mene su sestre slično pozdravile kada sam došla, rekla je Evangeline i prisjetila se da je samo željela da se od nekuda pojavi njezin otac i odvede je natrag u Brooklyn.

– Da, sjećam se, rekla je Celestine. – Bili ste tako mladi kada ste došli. – Zastala je kao da uspoređuje Evangelinin dolazak sa svojim vlastitim. – Majka Innocenta me pozdravila, no tada sam shvatila da su se te dvije žene već poznavale. Onda je gđa Rockefeller rekla: – Dra-go mi je da vas napokon mogu upoznati, odjednom sam se zapitala jesu li sestre uistinu došle pozdraviti mene ili je njihovu pažnju privukla gđa Rockefeller. Bila sam svjesna svoga izgle-da. Imala sam debele podočnjake i bila sam pothranjena. Ne bih znala reći što mi je učinilo veću štetu – odlazak iz Europe ili putovanje preko Atlantika.

Evangeline je pokušavala zamisliti scenu Celestininog dolaska. Bilo joj je teško zamisliti je kao djevojku. Celestine je bila mlađa od Evangeline kada je došla u Samostan. – Abigail Rockefeller sigurno je brinula za vaše dobro, rekla je Evangeline.

– Glupost, odgovorila je Celestine. – Gđa Rockefeller stavila me pod Innocentin nadzor poput matrone koja je dovela svoju kćer na prvi bal. No Innocenta je jednostavno širom otvo-rila teška drvena vrata, pridržavajući ih svojom težinom, ne bi li se sestre mogle vratiti na po-sao. Dok su prolazile osjetila sam miris svakodnevnih poslova na njihovim haljama – politure za drvo, sredstva za čišćenje, voštane svijeće – no činilo se da gđa Rockefeller nije za to ma-rila. Ono što je nju zanimalo, sjećam se, bio je mramorni kip arhanđela Mihaela koji stoji na zmijinoj glavi. Stavila je ruku u rukavici na nogu kipa i lagano je prelazila prstom pritisnuvši taman toliko da slomi demonsku glavu. Primijetila sam dvostruki niz bisera oko njezinog vra-ta, žućkasti kružići što su svjetlucali na slabom svjetlu, lijepi predmeti koji su, unatoč mojoj uobičajenoj slaboj percepciji materijalnog svijeta, na trenutak privukli i zadržali moju pažnju. To nije moglo pomoći, no primijetila sam koliko je nepošteno da u Europi toliko mnogo dje-ce božje pati, bolesno i nemoćno, dok se neki u Americi ukrašavaju krznima i biserima.

Evangeline ju je pomno gledala nadajući se da će nastaviti. Ne samo da je ova žena znala nešto o vezi između Innocente i Abigal nego je i sama bila dio nje. Željela ju je zamoliti da nastavi no bojala se da bi Celestine svako direktno pitanje moglo učiniti sumnjičavom. Napo-sljetku je rekla, – Vi sigurno puno znate o tome što je gđa Rockefeller pisala Innocenti.

– Moj trud nas je odveo u Rodope, rekla je Celestine pogledavši Evangeline u oči tako strogo da se uznemirila. – Moj nas je trud doveo do onoga što smo pronašli u klancu. Pazili smo da sve ide po planu. Nisu nas pretekli, što je bilo veliko olakšanje našem vođi, dr. Serap-hini, najviše smo se brinuli da nas ne ulove prije negoli stignemo do klanca.

– Kakvog klanca? – upitala je zbunjeno. – Pripreme su bile vrlo detaljne, nastavila je Celestine. – Imali smo najmoderniju opremu i

kamere koje su nam dopuštale da dokumentiramo naša otkrića. Brinuli smo se oko zaštite

kamera i filma. Otkriće je bilo dobro zbrinuto. Zamotano u pamučnu tkaninu i odjeću. Uisti-nu vrlo sigurno. – Celestine se zagledala kroz prozor kao da mjeri vodostaj rijeke.

– Nisam sigurna jesam li shvatila, rekla je Evangeline nadajući se da će je potaknuti na po-jašnjenje. – Kakav klanac, kakva otkrića?

Pogledi su im se ponovno susreli. – Vozili smo se kroz Rodope u koje smo ušli preko Grčke. To je za vrijeme rata bio jedini put. Amerikanci i Britanci započeli su bombardiranja na zapadu, u Sofiji. Šteta je svakim tjednom rasla i znali smo da postoji mogućnost da pogode klanac, iako to nije bilo vrlo izgledno, naravno – šanse su bile jedan naprema tisuću. No ipak smo krenuli u akciju. Nakon što su stigle donacije Abigail Rockefeller, sve se vrlo brzo deša-valo. Bili su pozvani svi angelolozi da ujedine svoje snage.

– Angelolozi? – upitala je Evangeline. Premda joj je riječ bila poznata nije to htjela prizna-ti.

Ako primijeti neku promjenu Celestine neće nastaviti. – Naši neprijatelji nisu nas napali u Đavoljem ždrijelu, već su nas slijedili do Pariza. Celestinin glas postao je energičniji i okre-nula se prema Evangeline širom otvorenih očiju. Odmah su nas počeli progoniti. Pokrenuli su svoju mrežu špijuna i uhvatili mog voljenog učitelja. Nisam više mogla ostati u Francuskoj. U Europi je bilo previše opasno. Morala sam otići u Ameriku iako to uopće nisam željela. Na mene je pala odgovornost da spremim predmet na sigurno – naše otkriće povjereno je meni, shvaćate, i nisam mogla učiniti ništa drugo nego pobjeći. Još uvijek se osjećam kao da sam izdala naša uvjerenja time što sam otišla, ali nisam imala izbora. To je bio moj zadatak. Dok su drugi umirali, ja sam se ukrcala na brod za New York. Sve je bilo spremno.

Evangeline je pokušavala ne pokazati osjećaje koje su u njoj izazvali ovi bizarni detalji Celestinine priče. No što je duže slušala, sve joj je teže bilo šutjeti. – Gđa Rockefeller vam je u tome pomagala? – upitala je.

– Ona je organizirala moj put iz pakla u koji se pretvorila Europa. – To je bio prvi izravan odgovor koji je dala Evangeline. – Prokrijumčarili su me u Portugal. Drugi nisu bili takve sreće – kada sam odlazila znala sam da su oni koji ostaju gotovi. Čim bi nas pronašla, ta bi nas strašna bića ubila. To je bio njihov stil – okrutna, zla, neljudska bića! Neće biti mirni dok nas ne unište. Do tada će trajati lov na naše glave.

Evangeline ju je promatrala u šoku. Nije znala puno o Drugom svjetskom ratu ni kako je utjecao na Celestine, ali se zabrinula da bi joj daljnje nerviranje moglo naštetiti. – Molim vas sestro, sve je u redu. Uvjeravam vas da ste sada sigurni.

– Sigurna? – Celestinine oči su se ukočile od straha. – Nikad nisi siguran. Jamais. – Recite mi, upitala je mirnim glasom, – na kakvu opasnost mislite? Celestinin glas gotovo se pretvorio u šapat, – A cette epoque-la, ily avait des geants sur la

terre, et aussi apres que les fils de Dieu se furent unis auxfilles des hommes et qu'elles leur eurent donne des enfants. Ce sont ces heros sifameux d'autrefois.

Razumijela je francuski. Ipak je to bio materinji jezik njezine majke i Evangeline je s njom pričala isključivo na francuskom. No nije ga čula više od petnaest godina.

Glas joj je postao oštar, brz i gorljiv dok je ponavljala iste riječi na engleskome: – U ona su vremena – a i kasnije – na zemlji bili Nefili, kad su Božji sinovi općili s ljudskim kćerima pa im one rađale djecu. To su oni od starine po snazi glasoviti ljudi.

Evangeline je znala odlomak na engleskome, kao i gdje se nalazi u Bibliji. – To je iz Knji-ge Postanka, rekla je osjetivši olakšanje što je razumjela barem djelić onoga što je sestra Ce-lestine govorila. Poznajem taj odlomak. To je odmah prije Potopa.

– Oprostite? – Celestine ju je pogledala kao da je nikad prije nije vidjela. – Citirali ste odlomak iz Knjige Postanka, rekla je Evangeline, – znam ga vrlo dobro. – Ne, odjednom reče Celestine s pogledom punim netrpeljivosti. – Vi ne shvaćate. Evangeline je stavila svoju ruku na njezinu da je smiri, no bilo je prekasno – Celestine je

bila ljutita. Šaptala je – u početku su odnosi između ljudskih i božanskih stvorenja bili u har-

moniji. U kozmosu je postojao red. Mnoštvo anđela bilo je podijeljeno u točno određene re-dove; muškarac i žena, božji miljenici stvoreni na njegovu sliku, živjeli su u raju, slobodni od boli. Patnja nije postojala, smrt nije postojala, vrijeme nije postojalo. Nije bilo razloga za to. Svemir je bio prekrasno miran i čist u svom odbijanju da krene naprijed. No anđeli nisu mog-li živjeti u takvom svijetu. Postali su ljubomorni na ljude. Zli anđeli stavili su na kušnju ljudski ponos ne bi li nanijeli bol Bogu. I tako su pali anđeli, kao što su pali i ljudi.

Uvidjevši da će biti samo gore po Celestine ako nastavi s tom pričom Evangeline je izvuk-la pismo iz njezinih drhtavih prstiju. Nakon što ga je presavinula i stavila u džep ostala je sta-jati pred njom. – Oprostite sestro, rekla je. – Nisam vas mislila ovako uznemiriti.

– Idite! – povikala je Celestine snažno drhteći. – Smjesta otiđite i pustite me na miru! Zbunjena i u strahu Evangeline je zatvorila vrata sobe i prvo hodajući, a zatim trkom, po-

jurila kroz uski hodnik do stepenica. Većinu poslijepodneva sestra Philomena bi drijemala dok je ne bi pozvali na večeru. Zbog

toga nije bilo neobično da je knjižnica bila prazna kad je Evangeline stigla. Nije gorjela vatra, a kolica su bila puna knjiga koje su čekale da ih se vrati na police. Ignorirajući nered u kojem su bile knjige samo je željela zapaliti vatru i ugrijati hladnu sobu. Stavila je dvije cjepanice na rešetku, napunila peć zgužvanim novinama i zapalila šibicu. Čim se vatra počela hvatati po-čela je popravljati suknju malim, hladnim rukama, kao da će joj poravnata tkanina pomoći da se usredotoči. Jedno je bilo jasno, trebat će joj sva koncentracija da shvati Celestininu priču. Izvadila je pismo iz džepa na suknji, otvorila ga i ponovno pročitala pismo gospodina Verlai-nea:

Tijekom istraživanja koje provodim za privatnog klijenta otkrio sam da se gospoda Abigail

Aldrich Rockefeller; glava obitelji Rockefeller i mecena, kraće vrijeme dopisivala s nadstoj-nicom Samostana Sv. Ruže majkom Innocentom, između 1943-1944. godine.

Pismo nije bilo ništa više od bezopasne molbe za posjet Samostanu Sv. Ruže, formalno pi-

smo koje se šalje institucijama koje posjeduju rijetke zbirke i slike, pismo na koja je odgova-rala brzom i efikasnom odbijenicom koja se zauvijek zaboravljala nakon što je jednom posla-na. Međutim, obična zamolba sve je izokrenula naglavce. Bila je istovremeno zabrinuta i vrlo znatiželjna zbog sestre Celestine, gđe Abigail Rockefeller, majke Innocente i angelologije. Željela je shvatiti čime su se bavili njezini roditelji, no jednako tako žudjela je za ljepotom neznanja. Celestinine riječi usijekle su joj se kao da je došla u Sv. Ružu samo da bi ih čula. Kada bi bilo tako, moguća veza između Celestinine i njezine priče ispunjavala ju je ogrom-nim nemirom.

Jedina utjeha bila joj je to što je knjižnica još uvijek bila otvorena. Sjela je pokraj peći, stavila šiljate laktove na stol i naslonila glavu na ruke ne bi li razbistrila misli. Premda je gor-jela vatra, hladni zrak je curio kroz peć, stvarajući neobičnu mješavinu intezivne vrućine i hladnoće koja grize kožu. Pokušavala je rekonstruirati Celestininu priču najbolje što je mog-la. Uzela je iz ladice stola komad papira i crveni marker i napisala:

Đavolje ždrijelo Rodopi Postanak 6 Angelologija Dok se koncentrirala bila je sličnija kornjači nego djevojci, povukla bi se u sebe na hladno

osamljeno mjesto, potpuno nepomična, i čekala da zbunjenost prođe. Pola sata zurila je u ri-ječi koje je napisala: Đavolje ždrijelo, Rodopi, Postanak 6, Angelologija. Da joj je netko dan

prije rekao da će napisati te riječi samo bi se nasmijala, uhvatile su je nespremnu. No baš te riječi bile su stupovi priče sestre Celestine. S ulogom gđe Abigail Rckefeller u tom misteriju i s pismom koje je pronašla, nije mogla drugo nego otkriti kakav je bio odnos između njih.

Iako joj je prva ideja bila analizirati popis dok joj se nekom čarolijom ne objasni sam od sebe, palo joj je na pamet nešto bolje. Odšetala je sada već zagrijanom prostorijom do police i skinula s nje veliki atlas svijeta. Otvorila gaje, pronašla Rodope u kazalu, i okrenula na stra-nicu negdje na sredini atlasa. Ispostavilo se da su Rodopi manji planinski lanac u jugoistočnoj Europi koji se protežu od sjeverne Grčke do južne Bugarske. Proučavala je mapu nadajući se da će pronaći neki znak o Đavoljem ždrijelu, no cijela je regija bila mrlja različitih kvrga i trokuta, što je označavalo uzdignut teren.

Sjetila se da je Celestine spomenula ulazak u Rodope kroz Grčku, pa je prstom išla prema jugu do morem okruženog grčkog kopna. Pronašla je mjesto na kojem su se Rodopi uzdizali iz visoravni. Zelena i siva boja prekrivale su područja uz planine, upućujući na slabu stopu naseljenosti. Sve glavne ceste išle su iz Kavale, lučkog grada na tračkome moru odakle se mreža autocesta širila prema manjim gradovima i selima na sjeveru. Gledajući prema južno-me dijelu planinskog masiva i niže prema poluotoku, ugledala je poznata imena Atene i Spar-te o kojima je čitala na satovima klasične književnosti. Tu su bila drevni gradovi koje je uvi-jek povezivala s Grčkom. No nikada nije čula za daleki komadić planine koji se pružao duž granice na dalekom sjeveru s Bugarskom.

Shvativši da iz karte neće više ništa naučiti, bacila se na pouzdan komplet enciklopedija iz 1960. i pronašla Rodope. Usred stranice nalazila se crno-bijela fotografija spilje. Ispod fotog-rafije je pisalo:

Đavolje ždrijelo je jama duboko urezana u planinski lanac Rodopa. Uska pukotina

u ogromnoj stijeni, jama se spušta duboko pod zemlju formirajući ventilaciju u čvrstoj granitnoj stijeni koja oduzima dah. U prolazu se pruža pogled na ogroman vodopad koji se u slapovima spušta po stijeni, stvarajući podzemnu rijeku. Niz prirodnih peći-na na dnu ždrijela dugo je bio izvor legendi. Prvi istraživači govorili su o neobičnom svjetlu i osjećaju euforije koji su osjetili nakon što su ušli u skrivenu jamu, fenomen koji se može objasniti šupljinama u zemlji koje su pune prirodnih plinova.

Evangeline je nastavila dalje. Otkrila je da je Đavolje ždrijelo uvršteno na UNESCO-vu

listu pedesetih. Zbog svoje vrtoglave ljepote te povijesnog i mitološkog značenja za Tračane, koji su živjeli na tom području između 5. i 6. stoljeća prije Krista, smatra se međunarodnim blagom. Zatim je otvorila knjigu grčke i tračke mitologije i nakon nekoliko poglavlja koja su opisivala nedavna arheološka iskapanja tračkih ruševina pročitala sljedeće:

Stari Grci vjerovali su da je Đavolje ždrijelo bio prolaz u mitološki podzemni svijet

kroz koji je Orfej, kralj tračanskog plemena Kikoni, putovao da bi spasio svoju ljubav Euridiku iz zaborava Hada. Prema grčkoj mitologiji Orfeju se pripisuje da je ljude poučio umjetnosti glazbe, pisma i medicine, a često se spominje i kao promicatelj Di-onizova kulta. Apolon je Orfeju dao zlatnu liru i naučio ga svirati tako da je svojom glazbom mogao pripitomiti životinje, pokretati predmete i olakšati bol svim bićima, uključujući i stanovnike podzemlja. Mnogi arheolozi i povjesničari tvrde da je promi-cao ekstatične i mistične obrede među običnim ljudima. Uistinu se vjeruje da su Tra-čani prinosili ljudske žrtve za vrijeme ekstatičnih dionizijskih rituala, ostavljajući ras-komadana tijela da počivaju u krškim prolazima Đavoljeg ždrijela.

Zaintrigirala ju je priča o Orfeju i njegovom mjestu u grčkoj mitologiji, no te informacije nisu bile povezane s Celestininom pričom. Ona nije spomenula ni Orfeja ni Dionizov kult. Međutim, na njezino iznenađenje, sljedeći odlomak posve ju je zaokupio:

Dolaskom kršćanstva počelo se vjerovati da je Đavolje ždrijelo bilo mjesto na ko-

jem su završili anđeli nakon izgona iz raja. Kršćani koji su živjeli u blizini vjerovali su da je oštra okomita gudura na ulazu u jamu nastala od Luciferova gorućeg tijela dok je padalo kroz zemlju u pakao, pa otuda ime same jame. Osim toga, dugo se vje-rovalo da je jama bila zatvor, ne samo za pale anđele nego i za – Sinove božje, često poricana stvorenja iz pseudoepigrafske Knjige Enoha. Poznati kao – Promatrači – po Enohu ili – Sinovi božji – prema Bibliji, ovi neposlušni anđeli pali su u božju nemi-lost nakon združivanja sa ženama i stvaranja hibridnog potomstva anđela i ljudi naz-vanog Nefili (vidi Knjiga Postanka 6). Promatrači su bili zatvoreni pod zemljom na-kon počinjenog zločina. Njihov podzemni svijet spominje se u Bibliji. Vidi Juda 1:6.

Ostavivši knjigu otvorenu otišla je po Novi zavjet koji je ležao na hrastovom stalku u cen-

tru knjižnice. Listajući prošla je stvaranje, pad, ubojstvo Abela i zaustavila se na Postanku 6: 1 Kad su se ljudi počeli širiti po zemlji i kćeri im se narodile, 2 opaze sinovi Božji

da su kćeri ljudske pristale, pa ih uzimahu sebi za žene koje su god htjeli. 3 Onda Jah-ve reče: – Neće moj duh u čovjeku ostati dovijeka; čovjek je tjelesan, pa neka mu vi-jek bude stotinu dvadeset godina. – 4 U ona su vremena – a i kasnije – na zemlji bili Nefili, kad su Božji sinovi općili s ljudskim kćerima pa im one rađale djecu. To su oni od starine po snazi glasoviti ljudi. 5 Vidje Jahve kako je čovjekova pokvarenost na zemlji velika i kako je svaka pomisao u njegovoj pameti uvijek samo zloća. 6 Jahve se pokaja i u svom srcu ražalosti što je načinio čovjeka na zemlji. 7 Reče Jahve: – Ljude koje sam stvorio izbrisat ću s lica zemlje – od čovjeka do zvijeri, puzavce i pti-ce u zraku – jer sam se pokajao što sam ih napravio.

Ovo je bio odlomak iz kojeg je Celestine citirala. Iako je pročitala taj odlomak iz Knjige

Postanka već stotinu puta – još kada je bila dijete majka joj je na glas to čitala i to je bila nje-zina prva velika ljubav, najdramatičnija, kataklizmička, zastrašujuća priča koju je ikada čula – nikada nije zastala i razmislila o čudnim detaljima u njoj. O rođenju neobičnih bića Nefila, o osudi da ljudi mogu živjeti samo 120 godina, o razočaranju Stvoritelja u njegove potomke, o zlim posljedicama Potopa. Za vrijeme svih njezinih učenja, pripreme novicijata, za vrijeme svih sati u kojima je sa sestrama iz Sv. Ruže diskutirala o Bibliji, ovaj se odlomak nije nikada analizirao. Ponovno je pročitala odlomak zastavši kod rečenice U ona su vremena – a i kasni-je – na zemlji bili Nefili, kad su Božji sinovi općili s ljudskim kćerima pa im one rađale djecu. To su oni od starine po snazi glasoviti ljudi.

Zatim je okrenula na poslanicu Jude apostola: I anđele, koji nisu čuvali svojeg dostojan-stva nego su ostavili svoje prebivalište, sačuvao je za sud velikoga Dana, okovane u mraku vječnim okovima.

Počela ju je boljeti glava i zatvorila je Bibliju. Čula je u glavi očev glas i ponovno se pope-la stepenicama hladnog, prašnog skladišta, tiho hodajući u cipelama Mary Jane po metalnim stubama. Oštar zvuk krila, svjetlucanje tijela, neobična i prekrasna bića u kavezima koja su se pojavila – to su bile vizije za koje je dugo željela da su samo posljedica njezine mašte. Sama pomisao da su te zvijeri žive i da su one razlog zbog kojeg ju je otac doveo u Sv. Ružu, bilo je nešto što trenutno nije mogla podnijeti.

Uputila se prema redu knjiga iz 19. stoljeća koje su bile složene na polici zaključana stak-lenog kovčega. Iako su to bile najstarije knjige u knjižnici, došle su u Samostan kada je osno-

van, bile su moderne u usporedbi s tekstovima koji su se analizirali i tumačili na njihovim stranicama. Uzevši ključ s kuke na zidu, otvorila je kovčeg i uzela jednu, noseći je pažljivo u naručju dok je hodala prema velikom hrastovom stolu pokraj peći. Pregledala je knjigu – Anatomiju palog anđela – prešavši prstima po mekom kožnom uvezu u strahu da ne bi, nes-trpljiva da je otvori, oštetila naslovnicu.

Nakon što je navukla tanke pamučne rukavice, nježno je otvorila korice. Pronašla je stoti-ne stranica ispunjenih podacima o mračnoj strani anđela i njihovom potomstvu. Svaka strani-ca, svaki dijagram, svaki crtež na neki je način bio povezan s pobunom anđela koji su se us-protivili prirodnom poretku. Knjiga je sadržavala sve, od biblijske egzegeze do franjevačkog odnosa prema egzorcizmu. Listala je sve dok se nije zaustavila na propitivanju uloge demona u crkvenoj povijesti. Premda o tome nije nikada razgovarala sa sestrama, niti je o tome sama išta znala, demonske sile nekada su bile tema mnogih teoloških rasprava. Sv. Toma Akvinski, na primjer, tvrdio je da je vjerska dogma da demoni imaju moć za stvaranje vjetra, oluja, kiše i vatre s neba. Demonska populacija, prema talmudskim proračunima njih 7,405,926 podije-ljeno u 72 organizacije, nije bila direktno opisana u kršćanskim djelima. Nije vjerovala da je taj broj išta više od pukog nagađanja, no ipak ju je zadivio. Prva poglavlja u knjizi sadržavala su povijesne informacije o pobuni anđela. Kršćani, Zidovi i muslimani svađaju se već tisuću godina o postojanju palih anđela. Najkonkretniji podatak o njima može se naći u Knjizi Pos-tanka, no ti tekstovi, koji se smatraju apokrifnim i pseudografskim, počeli su cirkulirati sto-ljećima poslije Krista stvorivši židovsko-kršćanski koncept anđela. Priča o njihovom povrat-ku bilo je u obilju, a krivih podataka o njihovoj prirodi jednako mnogo u starome svijetu, kao i u novo doba. Zajednička pogreška, na primjer, bila je brkati Promatrače – za koje se mislilo da ih je Bog poslao na zemlju da bi špijunirali ljudski rod – s pobunjenim anđelima, onim an-đeoskim bićima koja su postala popularna zbog Izgubljenog raja, koji su slijedila Lucifera i zbog toga bili otjerani iz raja. Promatrači su pripadali desetom redu časnog Elohima, dok su Lucifer i pobunjeni anđeli, vrag i njegovi demoni, potjecali od Malakima, a to je značilo da su pripadali višim anđeoskim redovima. Dok je Sotona bio osuđen na vječnu vatru, Promat-rači su bili samo zatočeni na neodređeno vrijeme. Zatvoreni u nešto što se različito prevodilo kao jama, rupa, spilja i pakao, čekali su slobodu.

Nakon što je neko vrijeme čitala, primijetila je kako nesmotreno zaravnava stranice. Pog-ledala je prema vratima na kojima je samo nekoliko sati ranije ugledala Verlainea. Bio je to tako čudan dan, prijelaz od njezinog jutarnjeg rituala molitve do trenutnog nelagodnog stanja koji se činio više kao san nego stvarnost. Verlaine je uletio u njezin život tako naglo da joj se činilo da je kao i njezina obitelj, kreacija njezina uma, istovremeno realan i nerealan doživ-ljaj.

Izvadila je pismo iz džepa, stavila ga na stol i ponovno pročitala. Bilo je nešto u njegovo karakteru – njegova direktnost, familijaran ton i inteligencija – što ju je izvuklo iz oklopa u kojem je živjela proteklih godina. Njegov dolazak podsjetio ju je da izvan samostanskih do-bara postoji drugi svijet. Dao joj je svoj telefonski broj na komadiću papira. Znala je da una-toč poštovanju prema sestrama i opasnosti da bude otkrivena, mora s njime ponovno razgova-rati.

U žurbi je hodala hodnicima na prvome katu. Projurila je kroz informativni sastanak moli-tvenih partnera koji se odvijao u predvorju Vječnog mira i kroz predavanje o obrtima u Um-jetničkom centru Sv. Ruže od Viterba. Nije se zaustavila u zajedničkoj garderobi da uzme svoju jaknu, niti je stala u Uredu za misije i novačenje da uzme dnevnu poštu. Nije čak stala ni da pogleda je li sve u redu s rasporedom klanjanja. Jednostavno je išetala kroz glavna vrata do velike garaže od cigle na južnoj strani posjeda u kojoj je izvadila ključeve iz sive metalne kutije na zidu i upalila samostanski automobil. Iz iskustva je znala da je za franjevku vječnog klanjanja u Samostanu Sv. Ruže jedino izolirano mjesto bilo u smeđem sedanu s četiri vrata.

Bila je sigurna da se nitko neće buniti zato što je uzela automobil. Odvoženje pošte bio je zadatak koji bi obično unaprijed pripremila. Svako poslijepodne spakirala je poštu u pamučnu vreću i skrenula na Route 9W, cestu s dvije trake koja je vodila duž rijeke Hudson. Samo je nekoliko sestara imalo vozačku dozvolu, pa se Evangeline dobrovoljno javila za obavljanje ostalih zadataka vezanih uz prijevoz. Odlazak u ljekarnu, dućan i kupovinu poklona kada bi koja sestra slavila rođendan.

Nekad bi poslijepodne vozila preko rijeke, po željeznome Kingston-Rhinecliff mostu do Dutchess okruga. Usporivši dok bi prelazila most, otvorila bi prozor i promatrala posjede ras-pršene poput ogromnih gljiva s obaju strana rijeke – samostanska dobra različitih religijskih zajednica uključujući i tornjeve Sv. Ruže, i negdje oko zavoja, Vanderbilt Mansion, zaštićenu hektarima zemlje. S te visine mogla je vidjeti miljama daleko. Osjetila je kako se automobil lagano naginje u zavoju i na čas je obuzme panika. Bila je visoko iznad vode, tako visoko da je pogledavši dolje na tren osjetila kakav bi osjećaj bio letjeti. Oduvijek je voljela osjećaj slo-bode koji ju je obuzimao svaki put kada bi hodala preko vode, još od mnogih šetnji preko Brooklyn Bridgea s ocem. Kada bi došla do kraja mosta polukružno bi se okrenula i nastavila voziti nazad, puštajući da joj pogled klizi po ljubičasto-plavoj pozadini brežuljaka Catskills koji su se uzdizali na zapadnome nebu. Počeo je padati snijeg, lepršajući gore-dolje po zraku. Još jednom, most ju je vodio sve više i više iznad zemlje, i stupovi su je dizali. Osjetila je ugodno odvajanje od tijela, vrtoglavicu koju je ponekad osjećala ujutro u Kapelici klanjanja, čisto poštovanje prema veličini Stvoritelja.

Evangeline su popodnevne vožnje pomagale da razbistri um. Ranije toga dana mislila je na budućnost koja joj se činila razvučena ispred nje poput beskrajna, zagušljivog hodnika kroz koji je mogla zauvijek besciljno hodati. Sada, skrenuvši na 9W, nije mislila na ništa dru-go osim Celestinine bizarne priče i Verlaineova neočekivana ulaska u njezin život. Željela je da je njezin otac živ pa da ga može upitati, zbog njegova životna iskustva i mudrosti, što bi on napravio u ovakvoj situaciji.

Spustila je prozor i ispunila automobil ledenim zrakom. Unatoč činjenici da je usred zime i da je ostavila jaknu u samostanu, koža joj je gorjela. Jako se znojila i osjećala se ljepljivo. Pogledala se u retrovizor i ugledala bezbroj crvenih točkica na vratu u obliku ameba na blije-dom ružičastom mesu. Posljednji put to joj se desilo one godine kada je umrla majka, kada je razvila listu neobjašnjivih alergija koje su nestale dolaskom u Sv. Ružu. Godine kontemplaci-je razvile su oko nje balončić sigurnosti i ugode, no slabo su je pripremile na suočavanje s prošlošću.

Izašavši s glavne autoceste izbila je na usku, zavojitu cestu koje je vodila u Milton. Uskoro je drveće nestalo i šuma je uzmaknula da bi otkrila veliko nebo prekriveno pahuljama. Ploč-nici na Main Streetu bili su pusti kao da su hladnoća i snijeg sve potjerali unutra. Stala je na benzinskoj crpki, napunila automobil bezolovnim benzinom i krenula prema telefonskoj go-vornici. Prsti su joj drhtali dok je stavljala novčić. Otipkala je broj koji joj je Verlaine dao i čekala, a srce joj je snažno lupalo u prsima. Zvonilo je pet, sedam, devet puta prije nego se javila automatska sekretarica. Slušala je Verlaineov glas na sekretarici, no zaklopila je sluša-licu a da nije ni riječ progovorila. Izgubila je kovanicu. Verlaine nije bio tamo.

Upalila je automobil i pogledala u sat pokraj brzinomjera. Bilo je skoro sedam sati. Propu-stila je popodnevne dužnosti i večeru. Sestra Philomena sigurno čeka objašnjenje njezinog nestanka. Ozlovoljena, pitala se što joj je bilo da se odvezla u grad da bi nazvala čovjeka ko-jeg nije poznavala, da porazgovaraju o nečemu što će on smatrati apsurdnim, ako ne i potpu-no ludim. Ugledala ga je u trenutku kada se već željela vratiti nazad u Sv. Ružu. Preko puta ceste, uokviren velikim, zaleđenim staklom sjedio je Verlaine.

Milton Bar and Grill, Milton, New York Kako je Evangeline znala da je treba – da je krvav, u nevolji i sada već poprilično pijan od

meksičkog piva – Verlaine je pripisivao čudu i intuiciji, a možda čak i triku koji je naučila tijekom godina provedenih u samostanu, nečemu što nije mogao pojmiti. U svakom slučaju, bila je tu. Polako je hodala prema vratima lokala, a uspravno držanje, bobi frizura s kosom iza uha i crna odjeća, podsjetila gaje na one mračne, umjetničke duše s kojima je izlazio za vrijeme koledža i koje je ismijavao, ali koje nikada ne bi uspio uvjeriti da s njime spavaju. Za tren je došla do bara i sjela njemu nasuprot. Žena-vilenjak s velikim zelenim očima koje si-gurno nikada prije nisu bile na mjestu poput Milton bar and Grilla.

Promatrao ju je dok je mjerkala preko njegovog ramena, provjeravajući teren, biljarski stol, džuboks i pikado. Izgledalo je ili da nije svjesna ili da je nije briga što se ističe medu os-talim ljudima. Pogledala gaje kao što se pregledava ranjena ptica, a zatim se namrštila i pri-čekala da joj ispripovijeda što mu se desilo nakon njihovog sastanka.

– Imao sam problema s automobilom, rekao je Verlaine izbjegavajući kompliciraniju ver-ziju događaja. – Došao sam pješice.

Iskreno začuđena upitala ga je, – Po ovoj oluji? – Većinu sam puta išao uz autocestu, no malo sam se izgubio. – Dug put za šetnju, odgovorila je s trunkom sumnjičavosti u glasu. – Čudim se da se niste smrznuli. – Na pola puta sam ustopirao šleper. Da nisam, još bih uvijek bio vani i smrzavao se. Evangeline ga je malo predugo promatrala pa se počeo pitati ne zamjera li mu nešto od

onoga što je rekao. Ipak je ona bila časna sestra i trebao bi se pokušati kontrolirati, no nikako je nije mogao pročitati. Previše se razlikovala od njegove, naravno stereotipne, ideje časne sestre. Bila je mlada, i cinična, i previše lijepa da bi se uklopila u njegov profil strogih i uko-čenih sestara od vječnog klanjanja. Nije znao kako joj je to uspijevalo, no zbog nečega je os-jećao da joj može sve reći.

– I zašto si došla? – upitao je nadajući se da će njegov humor pogoditi pravo mjesto. – Ne bi li se trebala moliti, baviti dobrotvornim radom ili nečim sličnim?

Nasmijala se njegovoj šali i odgovorila, – U stvari, došla sam u Milton nazvati vas. Sada se on iznenadio. Nikada ne bi mislio da će ga htjeti vidjeti ponovno. – Šališ se. – Ne, nimalo, odgovorila je uklonivši pramen smeđe kose s očiju. Uozbiljila se. – U Sv.

Ruži nema privatnosti. Nisam vas mogla nazvati od tamo. Moram vas pitati nešto što želim da ostane među nama. Posve je privatne naravi i nadam se da ćete mi moći pomoći. Radi se o pismima koja ste pronašli.

Verlaine je popio gutljaj Corone, iznenađen njenom ranjivošću – sjedila je na rubu stolca, oči su joj se crvenjele od gusta dima, a dugački prsti bez nakita ispucali su od hladnoće. – Ne postoji ništa o čemu bih radije razgovarao.

– Onda vam neće biti problem reći, rekla je nagnuvši se malo više nad stol, – gdje ste pro-našli ona pisma?

– U arhivu s osobnim papirima gđe Abigail Rockefeller, rekao je Verlaine. – Pisma nisu bila katalogizirana. Potpuno su ih previdjeli.

– Zar ste ih ukrali? – upitala je Evangeline. Osjetio je da se zacrvenio. – Posudio sam ih. Vratit ću ih kada shvatim njihovo značenje. – A koliko ih imate? – Pet, i sva su napisana u pet tjedana 1943.

– I sva pripadaju Innocenti? – Nema niti jednog od gđe Rockefeller. Gledala gaje u oči i čekala da nastavi. Njezin gaje snažan pogled posve zbunio. Možda

zbog zanimanja koje je pokazala za njegov posao – podcjenjivali su njegovo istraživanje, čak i Gregorio – ili zbog njezine iskrenosti, no imao je snažnu potrebu da joj udovolji. Sav njegov strah, frustracija i osjećaj beskorisnosti koji su ga morili, nestali su.

– Moram znati postoji li u pismima nešto o sestrama Sv. Ruže, rekla je Evangeline. – Nisam siguran, ali mislim da ne – rekao je Verlaine i povukao se još više u stolac. – Postoji li bilo kakav podatak o bilo kakvom suradniku Abigail Rockefeller? Nešto o sa-

mostanu, crkvi ili sestrama? Začudio ga je smjer kojim je Evangeline krenula. – Ne sjećam se napamet pisama, ali ko-

liko sam zapamtio ne postoji ništa o sestrama Sv. Ruže. – Ali u pismu Abigail Rockefeller Innocenti, rekla je Evangeline nadglasavši džuboks i

uskomešavši se, – posebno se spominje sestra Celestine – 'Celestine Clochette stiže u New York početkom veljače'.

– Celestine Clochette je časna sestra? Čitavo popodne pokušavam otkriti tko je bila Celes-tine.

– Tko jest Celestine, odgovorila je Evangeline tako tiho da se jedva čulo od muzike. – Ce-lestine je časna sestra. Ona je živa. Bila sam je posjetiti nakon vašeg odlaska. Starija je i nije baš dobra zdravlja, no sjeća se dopisivanja između Innocente i Abigail Rockefeller. Zna za ekspediciju iz pisma. Rekla mi je brojne zastrašujuće stvari o...

– O čemu? – upitao je Verlaine koji je svakoga trenutka postajao sve zabrinutiji. – Što je točno rekla? – Nisam baš najbolje razumjela, odgovorila je Evangeline. – Kao da je pričala u zagonet-

kama. Sto više pokušavam otkriti značenje, ima sve manje smisla. Verlaine je bio rastrgan između snažne želje da je zagrli – Evangeline je bila mrtvački bli-

jeda – i da je prodrma. No samo je naručio još dvije Corone i pružio joj preko stola svoju ru-čno napisanu kopiju Rockefelleričinog pisma. – Pročitaj ga ponovno. Možda je Celestine Clochette prenosila umjetninu iz Rodopa u Samostan Sv. Ruže? Je li ti rekla išta o ekspedici-ji? – Zanijevši se i zaboravivši da je jedva poznaje, nagnuo se preko stola i primio je za ruku. – Želim ti pomoći.

Evangeline je odmaknula svoju ruku i dobacila mu sumnjičav pogled, a zatim je pogledala na sat. – Moram ići. Već sam predugo odsutna. Vi očito ne znate ništa više o tim pismima od mene.

Kada je konobarica donijela dva piva Verlaine reče, – Sigurno ima još pisama, barem još četiri. Innocenta je uredno odgovarala Abigail Rockefeller. Ti bi ih mogla potražiti. Ili možda Celestine Clochette zna gdje bismo ih mogli naći.

– G. Verlaine, rekla je Evangeline zapovjednim tonom koji ga je pogodio kao grom iz ved-ra neba, – Sklona sam pomoći vam u vašem istraživanju i u vašoj težnji da udovoljite željama svog klijenta, noja u tako nečemu ne mogu sudjelovati.

– Ovo nema nikakve veze s mojim klijentom, odgovorio je Verlaine i popio velik gutljaj piva. – Njegovo ime je Percival Gregori i nevjerojatno je grozan. Nisam uopće trebao pristati raditi za njega. U stvari, danas su mi neki njegovi banditi provalili u auto i uzeli sve moje ra-dove. On za nečime traga, a ako je to korespondencija koju smo otkrili – o čemu mu, onako usput, još ništa nisam rekao – onda bismo što prije njega trebali pronaći i drugu polovicu.

– Provalili su u vaš automobil? – upitala je u nevjerici. – Jeste li zbog toga zapeli ovdje? – Nije važno, odgovorio je Verlaine nadajući se da ne izgleda zabrinuto. – U stvari da, va-

žno je. Zamolio bih te da me odbaciš na željezničku stanicu. I moram saznati što je Celestine Clochette donijela sa sobom u Ameriku. Samostan Sv. Ruže jedino je mjesto na kojem bi to

moglo biti. Kada bi to mogla pronaći – ili barem potražiti pisma – mogli bismo shvatiti o če-mu se tu radi.

Evangeline je malo popustila kao da pažljivo odvaguje njegovu molbu. – Ne mogu vam ništa obećati, no pogledat ću, naposljetku je odgovorila.

Verlaine ju je poželio zagrliti, reći joj koliko je sretan što ju je sreo i zamoliti je da pođe s njim u New York da odmah počnu s radom. No kad je vidio koliko je to čini nervoznom, odustao je.

– Idemo, rekla je i pokupila ključeve automobila sa stola. – Odvest ću vas do željezničke stanice.

Samostan Sv. Ruže, Milton New York Evangeline je propustila zajednički obrok u kantini baš kao što je propustila i ručak, i bila

je jako gladna. Znala je da ako želi može nešto pojesti u kuhinji – industrijski hladnjaci bili su uvijek puni ostataka – no od same pomisli na hranu bilo joj je loše. Ignorirajući glad hodala je stepenicama do kantine i nastavila prema knjižnici.

Kada je otvorila vrata i upalila svjetla shvatila je da je za vrijeme njezina izbivanja netko počistio sobu – knjiga posudbe (to poslijepodne ostavljena otvorena na drvenom stolu) bila je zatvorena, knjige iz hrpe na kauču bile su uredno posložene na svoja mjesta, brižna ruka usi-sala je luksuzne sagove. Očito ju je neka od sestara pokrivala. Zbog toga se osjetila krivom pa se zavjetovala da će sljedeći dan čistiti dva puta više, a možda će se dobrovoljno javiti za pranje rublja – gomila velova koje su ručno prali bio joj je najomraženiji posao. Nije smjela ostaviti svoj posao drugima. Kada netko nedostaje drugi moraju potegnuti.

Odložila je torbu na kauč i čučnula ispred peći da zapali vatru. Ubrzo se svjetlo raspršilo po sobi. Utonula je u meke jastuke na kauču, prekrižila nogu preko noge i pokušavala spojiti dijelove svog kaotičnog dana. Saznala je toliko zanimljivih informacija da se morala truditi da ih sve ne zaboravi. Budući da je bilo toplo, a danje bio tako naporan ispružila se na kauču i ubrzo zaspala.

Iznenada ju je probudila ruka na ramenu. Nakon što se pridigla ugledala je strog pogled sestre Philomene. – Sestro Evangeline, rekla je Philomena držeći je još uvijek za rame, – Što to radite?

Evangeline je trepnula. Spavala je tako dubokim snom da nije mogla doći k sebi. Iako je sjedila u knjižnici u kojoj je bila polica s knjigama i topla peć, činilo joj se kao da je duboko pod vodom. Zatim je hitro stavila stopala na pod i sjela.

– Kao što sigurno znate, rekla je sestra Philomena nakon što je sjela do Evangeline na ka-uč, – Sestra Celestine je jedna od najstarijih članica naše zajednice. Ne znam što se dogodilo ovo popodne, no sestra Celestine je vrlo uzrujana. Čitavo poslijepodne sam provela s njom. Nije ju bilo lako smiriti.

– Jako mi je žao, rekla je Evangeline koja se na spomen Celestininog imena odmah probu-dila. – Bila sam kod nje jer sam imala pitanje u vezi nečega što sam pronašla u arhivu.

– Stvarno je bila u jako lošem stanju večeras kada sam je posjetila, rekla je Philomena. – Što ste joj točno rekli?

– Nisam je željela uznemiriti, odgovorila je Evangeline i odjednom shvatila koliko je bilo glupo pokušati razgovarati s Celestinom o pismima. Stvarno je bila naivna misleći da će nji-hov živahni razgovor ostati tajna.

Sestra Philomena promatrala ju je kao da odmjerava koliko je spremna surađivati. – Došla sam vam reći da Celestine želi ponovno razgovarati s vama i zamoliti vas da me izvijestite o svemu što će se dogoditi u Celestininoj odaji.

Evangeline je Philomenino ponašanje bilo čudno, no budući da nije mogla otkriti zašto, samo je potvrdno kimnula glavom.

– Ne smijemo dopustiti da se opet onako uzbudi. Molim vas, imajte to na umu dok s njom razgovarate.

– U redu, odgovorila je dok je stojećki namještala prekrivač na kauču, dolčevitu i suknju. – Idem odmah k njoj.

– Želim da mi date svoju riječ, rekla je Philomena strogo dok je pratila Evangeline do vra-ta knjižnice, – da ćete me obavijestiti o svemu što će vam Celestine reći.

– Ali zašto? – upitala je Evangeline iznenađena osornim Philomeninim ponašanjem. Na to je Philomena zašutjela kao da se obuzdava. – Celestine nije onako jaka kao što iz-

gleda, dijete moje. Ne želimo je dovesti u opasnost. Od Evangelinine zadnje posjete Celestine se premjestila u krevet. Njezina večera – pileća

juha, krekeri i voda – stajala je netaknuta na pladnju pokraj stolića za jelo. Ovlaživač zraka je puštao paru ispunjajući sobu vlažnim zrakom. Invalidska kolica stajala su napuštena pokraj prozora u kutu sobe. Navučene zavjese davale su sobi izgled dezinficirane i tmurne bolničke sobe, efekt koji se pojačao čim je Evangeline nježno zatvorila vrata i ostavila iza sebe buku koju su sestre stvarale po hodnicima.

– Uđite, uđite, rekla je Celestine pokazujući rukom da priđe bliže. Celestine je držala ruke prekrižene na prsima. Evangeline je odjednom osjetila snažan po-

riv da njezine bijele, nježne prste pokrije svojima i da ih zaštiti. Zbog čega, nije znala. Philo-mena je imala pravo, Celestine je bila jako slaba.

– Željeli ste me vidjeti, rekla je Evangeline. S teškom mukom Celestine se pridigla na jastucima. – Željela bih vam se ispričati zbog

mog ponašanja ranije popodne, rekla je gledajući je u oči. – Ne znam kako da vam to objas-nim. Nisam govorila o tome puno, puno godina. Jako me iznenadilo da su, unatoč svim tim godinama, događaji iz mladosti još uvijek tako živi i da me mogu do te mjere uznemiriti. Ti-jelo možda stari, ali duh ostaje mlad kakvim gaje Bog stvorio.

– Ne morate se ispričavati, rekla je Evangeline i stavila svoju ruku na Celestininu, mršavu poput štapića ispod tkanine spavaćice. – Ja sam kriva što sam vas uzrujala.

– Iskreno, rekla je Celestine glasom koji je u sebi susprezao ljutnju, – samo sam bila zate-čena. Nisam se već jako dugo suočila s tim događajima. Znala sam da će doći vrijeme kada ću ti reći. No mislila sam da će to biti kasnije.

Još jednom ju je zbunila. Znala je kako izbaciti Evangeline iz ravnoteže, uznemiriti njezi-nu osjetljivu emotivnu stabilnost na najgori način.

– Dođi, rekla je Celestine vrludajući pogledom po sobi. – Privuci onaj stolac i sjedni pok-raj mene. Imam ti puno toga za ispričati.

Evangeline je uzela drveni stolac iz kuta sobe i donijela ga do kreveta. Zatim je sjela i pomno slušala Celestinin slabi glas.

– Mislim da znaš, počela je Celestine, – da sam rođena i školovana u Francuskoj i da sam došla u Samostan Sv. Ruže za vrijeme Drugog svjetskog rata.

– Da, znam, rekla je Evangeline. – Onda možda također znaš ... – Celestine je zastala i pogledala je u oči kao da u njima

traži odobravanje – ... da sam ostavila sve – svoj posao i svoju zemlju – u rukama nacista. – Pretpostavljam da je rat prisilio mnoge da pobjegnu u Sjedinjene Države. – Ja nisam tražila utočište, rekla je Celestine naglašavajući svaku riječ. – Ratna su strada-

nja bila ozbiljna, ali vjerujem da bi ih preživjela da sam ostala. – Ovo možda nisi znala, ni-

sam položila zavjete u Francuskoj. Zakašljala je u rupčić. – Zavjetovala sam se u Portugalu na putu u Sjedinjene Države. Prije toga pripadala sam drugoj zajednici koja je imala mnogo ciljeva jednakih našima. Samo smo se – Celestine je na trenutak zastala – razlikovali u pris-tupu. Napustila sam ih u prosincu 1943.

Evangeline ju je promatrala dok se pridizala u krevetu i pila gutljaj vode. – Napustila sam ih, ali oni nisu do kraja završili sa mnom. Prije nego što sam otišla morala

sam izvršiti posljednji zadatak. Dali su mi da u Ameriku odnesem kovčeg i predam ga kon-taktu u New Yorku

– Abby Rockefeller, rekla je Evangeline. – U početku gđa Rockefeller nije bila ništa više od bogate donatorice koja je dolazila na

njujorkške sastanke. Poput mnogih žena iz visokog društva sudjelovala je poput običnog promatrača. Mislim da se amaterski bavila anđelima kao što se bogataši bave orhidejama – s puno entuzijazma i malo pravog znanja. Uistinu ne znam kakvi su joj bili interesi prije rata. Kada je počeo rat postala je vrlo aktivna. Ona je naš posao održavala na životu. Slala je op-remu, vozila i novac za istraživanja u Europi. Naši znanstvenici nisu stajali ni na jednoj strani – mi smo u dušama bili pacifisti s privatnim sredstvima, kao što smo bili oduvijek.

Celestine je trepnula kao da joj je prašina ušla u oči i nastavila. – I tako su, možeš već zaključiti, privatne donacije bile esencijalne za naše preživljavanje.

Gđa Rockefeller pružila je u New Yorku sklonište našim članovima. Nabavljala im je pasoše da mogu ući u Europu, nalazila se s njima na dokovima i davala im utočište. S njezinom po-drškom uspjeli smo izvesti našu najveću misiju — ekspediciju u unutrašnjost zemlje, u sam centar zla. Putovanje se planiralo puno godina, od otkrića pisanih dokumenata koji su preciz-no opisivali prijašnju ekspediciju. Ti dokumenti otkriveni su 1919. Druga ekspedicija bila je 1943. Bilo je riskantno voziti se u planine dok su bombe padale po Balkanu, no – zahvaljuju-ći velikim donacijama gđe Rockefeller – bili smo jako dobro opremljeni. Može se reći da je gđa Rockefeller bila naš anđeo čuvar za vrijeme rata, iako mnogi to ne bi priznali.

– Ali vi ste otišli, rekla je tiho Evangeline. – Da, ja sam otišla, ponovila je Celestine. – Ne želim iznositi potankosti o svojim motivi-

ma, no dovoljno će biti ako kažem da više nisam željela sudjelovati u našoj misiji. Znala sam da je sa mnom gotovo i prije nego što sam stigla u Ameriku.

Celestine je ulovio kašalj. Evangeline joj je pomogla da sjedne i dala joj gutljaj vode. – U noći kada smo se vraćali iz planina, nastavila je, – doživjeli smo strašnu tragediju. Seraphina, moja mentorica, žena koja me uzela pod svoje i obučavala me kada sam imala petnaest godi-na, bila je kompromitirana. Jako sam voljela dr. Seaphinu. Dala mi je mogućnost obrazovanja i napredovanja koje je imala samo nekolicina djevojaka iz moje generacije. Dr. Seraphina je vjerovala da ću biti jedna od najboljih. Naši su članovi tradicionalno bili svećenici i znan-stvenici, pa im je moje akademsko znanje – bila sam vrlo napredna u školi – mnogih drevnih jezika bilo vrlo privlačno. Dr. Seraphina mi je obećala da će me poslije ekspedicije primiti kao punopravnog člana s pravom pristupa svim izvorima, i duhovnim i materijalnim. Bila je jako draga prema meni. Nakon te noći, sav moj rad više nije značio ništa. Krivim se zbog to-ga što joj se dogodilo.

Evangeline je primijetila koliko se Celestine uznemirila, ali nije znala kako je utješiti. – Sigurna sam da ste učinili sve što ste mogli.

– Tugovali smo se tih dana zbog mnogih stvari. Tebi je to možda teško zamisliti, no u Eu-ropi su umirali milijuni. Tada sam mislila da je naša misija u Rodopima najbolje što u tom trenutku možemo učiniti. Nisam shvaćala do koje mjere je bilo ozbiljno ono što se dešavalo u svijetu. Brinula sam samo za svoj posao, svoje ciljeve, svoj osobni napredak i svoje dobro. Nadala sam se da ću impresionirati članove vijeća koji su odlučivali o mladim znanstvenici-ma poput mene. Naravno, bila sam potpuno u krivu.

– Oprostite sestro, rekla je Evangeline, – ali ne shvaćam. Kakva misija? Kakvo vijeće?

Mogla je vidjeti kako na Celestininom licu raste napetost dok razmišlja o pitanju. Prešla je svojim suhim prstima po svijetlom pletenom pokrivaču.

– Reći ću ti izravno kao što su meni rekli moji učitelji, samo što su oni imali mogućnost upoznati me s ostalima poput mene i pokazati mi posjede Društva angelologa u Parizu. Meni su predočili čvrst, neupitan dokaz koji sam mogla vidjeti i dotaknuti, moraš mi vjerovati na riječ. Moji su me učitelji, dijete moje, polako uvodili u svijet koji ću ti otkriti, a to je nešto što ja za tebe ne mogu učiniti.

Evangeline je željela nešto odgovoriti, no Celestinin ju je pogled zaustavio. – Jednostavno rečeno, rekla je Celestine, – bili smo u ratu. Budući da nije bila u stanju ništa odgovoriti, Evangeline ju je samo gledala. – Duhovni rat vodi se nad ljudskom civilizacijom, rekla je Celestine. – Nastavljamo ono

što smo započeli davno prije kada su se rodili Titani. Živjeli su na zemlji tada, a žive i danas. Ljudi su se borili s njima nekad, a bore se i danas.

– Govorite to iz Knjige Postanka, rekla je Evangeline. – Vjerujete li u pisanu riječ Biblije, sestro? – Upitala je Celestine oštro. – Moji se zavjeti temelje na njima, odgovorila je s dozom kritike u glasu, iznenađena živa-

hnošću kojom se Celestine obrušila na nju. – Ima ih koji Postanak 6 interpretiraju kao metaforu, kao parabolu, no to nije moja inter-

pretacija, ni moje iskustvo. – Ali mi nikada nismo razgovarale o tim bićima, tim Titanima. Niti jednom nisam čula da

su ih sestre Sv. Ruže spomenule. – Titani, Nefili, Slavni, to su sve drevna imena za anđeosku djecu. Rani kršćanski učenjaci

tvrdili su da anđeli nemaju materiju. Opisivali su ih kao svjetlucava, eterična, sjajna, nevidlji-va, bestjelesna, uzvišena bića. Anđeli su bili glasnici božji kojih ima beskonačno mnogo, stvoreni da njegovu volju prenose iz nebeskog kraljevstva u zemaljsko. Ljudi koji su bili stvoreni kao nesavršena bića – stvoreni na božju sliku, ali iz gline – mogli su samo u strahu promatrati zastrašujuće razdvajanje vojske anđela. Oni su bili viša bića, svjetlucavih brzih tijela i s duhovnim ciljem, a njihova ljepota odgovarala je njihovoj ulozi posrednika između Boga i njegovih stvorenja. A zatim se nekolicina pobunjenih anđela pomiješala s ljudima. Titani su nesretni rezultat toga.

– Pomiješali su se s ljudima? – upitala je Evangeline. – Žene su anđelima rađale djecu – , napravila je stanku da vidi je li je mlada žena razumje-

la. – Tehnički detalji druženja odavno su predmet intezivna proučavanja. Crkva je stoljećima poricala da je uopće bilo reprodukcije. Odlomak u Knjizi Postanka sramota je za one koji vje-ruju da anđeli nemaju fizičkih atributa. Ne bi li objasnila taj fenomen Crkva je tvrdila da je reproduktivni proces između anđela i ljudi aseksualan – miješanje duša koje ženu ostavlja trudnu – vrsta obrnuta bezgrešnog začeća Djevice u kojem je potomstvo zlo, a ne sveto. Moja mentorica, dr. Seraphina o kojoj sam ranije govorila, vjerovala je da je to potpuna glupost. Općeći sa ženama, tvrdila je, anđeli su dokazali da su tjelesna bića sposobna za seksualni od-nos. Ona je smatrala da je anđeosko tijelo mnogo sličnije ljudskom nego što se očekivalo. Za vrijeme našeg istraživanja dokumentirali smo anđeoske genitalije tako što smo ih fotografira-li, da bismo jednom zauvijek dokazali da su anđeli – kako da kažem? – opskrbljeni jednakom opremom kao i ljudi.

– Imate li koju fotografiju anđela? – upitala je znatiželjno Evangeline. – Fotografiju muškog anđela ubijenog u desetom stoljeću. Anđeli koji su se zaljubili u že-

ne bili su, po svemu sudeći, muški anđeli. Ali to nije sprječavalo ženske anđele da se zaljub-ljuju. Pričalo se da se jedna trećina Promatrača nije zaljubila. Ta poslušna stvorenja vratila su se u nebo, u svoj nebeski dom, gdje su ostala do dana današnjeg. Pretpostavljam da su to bili ženski anđeli koji nisu pokleknuli iskušenju poput muških pripadnika svoje vrste.

Celestine je s mukom duboko uzdahnula i namjestila se u krevetu prije nego što je nastavi-la.

– Anđeli koji su ostali na zemlji bili su u mnogo aspekata posebni. Uvijek me oduševljava-lo koliko su slični ljudima. Njihova pobuna bila je čin slobodne volje – ljudska kvaliteta koja se nadovezuje na Adamov i Evin grijeh začet u Edenskom vrtu. Pobunjeni anđeli bili su spo-sobni i za jedinstvenost raznolikih ljudskih ljubavi – voljeli su potpuno, slijepo, divlje. Izdali su raj zbog ljubavi, zamjena koju je teško razumjeti pogotovo nama dvjema koje smo potpu-no odustale od takve ljubavi.

Celestine joj se suosjećajno nasmiješila zbog života bez ljubavi koji je stajao pred njom. – Nisu li zanosni zbog toga? Njihova sposobnost da osjećaju i pate zbog ljubavi dopušta

empatiju za njihove pogrešne poteze. Nebo, međutim, nije pokazalo takvo suosjećanje. Pro-matrači su bili nemilosrdno kažnjeni. Potomci nastali iz veza anđela i žena bila su monstruo-zna stvorenja koja su svijetu nanijela velike patnje.

– I vi vjerujete da su oni još uvijek među nama? – upitala je Evangeline. – Ja znam da jesu, odgovorila je Celeste. – No kroz stoljeća su evoluirali. U moderno doba

zaštitili su se novim i različitim imenima. Sakrili su se pod pokroviteljstvom starih obitelji, ogromnih bogatstava i korporacija kojima je nemoguće ući u trag. Teško je zamisliti da žive u našem svijetu među nama, ali ja ti garantiram – jednom kada otvoriš oči shvatit ćeš da su po-svuda.

Celestine ju je pažljivo promatrala kao da provjerava njezinu reakciju. – Da smo u Parizu mogla bih ti dati konkretne i nepobitne dokaze – pročitala bi svjedoče-

nja ljudi i vidjela fotografije ekspedicije. Objasnila bih ti velike i sjajne zasluge angeloloških mislioca kroz stoljeća – Sv. Augustina, Tome Akvinskog, Miltona, Dantea – sve dok ti se na-ša misija ne bi pojavila pred očima jasna i blještava. Vodila bih te kroz mramorne hodnike do prostorije u kojoj se čuvaju povijesni dokumenti. Mi čuvamo najopsežnije, najkompleksnije nacrtane sheme koje se zovu angelologije, a koje točno određuju svakog postojećeg anđela. Takva djela daju red svijetu. Francuski umovi su posebno organizirani – Descartesov rad je dokaz, ali ne i početak – postoji u tim sustavima nešto što na mene djeluje smirujuće. Baš me zanima bi li i na tebe tako djelovali?

Budući da nije znala što da na to odgovori Evangeline je čekala daljnje objašnjenje. – Ali vremena su se promijenila, rekla je Celestine. – Angelologija je nekada bila jedna od

najvažnijih grana teologije. Nekoć su kraljevi i svećenici autorizirali rad teologa i plaćali ve-likim umjetnicima da slikaju anđele. Nekoć su o anđeoskim redovima i ciljevima raspravljali najučeniji znanstvenici Europe. Sada u našem svijetu nema mjesta za anđele.

Celestine se nagnula prema Evangeline kao da joj je pripovijedanje dalo novu snagu. – Iako su anđeli nekoć bili utjelovljenje ljepote i božanskog, sada, u naše vrijeme, oni su

nevažni. Materijalizam i znanost iskorijenili su ih do nepostojanja, do nesigurnog mjesta po-put čistilišta. Prije su ljudi bezuvjetno i intuitivno vjerovali u anđele, ne glavama, već svojim dušama. Sada nam je potreban dokaz. Potreban nam je materijal, znanstveni dokaz s kojim ćemo bez sumnje potvrditi njihovo postojanje. A kakva katastrofa bi nastala kada bi se dokaz pojavio! Sto misliš, što bi se dogodilo kada bi se dokazalo da anđeli postoje?

Celestine je zašutjela. Možda se umorila, a možda se samo izgubila u svojim mislima. S druge strane, Evangeline se zabrinula. Zaokret koji je poprimala Celestinina priča zastrašuju-će se slagao s mitologijom koju je Evangeline usvojila ranije tog popodneva. Nadala se da će naći argument da ta monstruozna bića ne postoje, a ne suprotno. Činilo se da je Celestine opet uhvatila ona vrsta uzbuđenja kao i ranije toga dana.

– Sestro, rekla je Evangeline nadajući se da će Celestine priznati da je sve ono što je rekla laž, metafora nečeg praktičnog i nesvjesnog, – recite mi da ne mislite ozbiljno.

– Vrijeme je za moje lijekove, rekla je Celestine pokazujući na noćni ormarić. – Možeš li mi ih donijeti?

Okrenuvši se prema stoliću Evangeline je na trenutak ostala nepomična. Na mjestu gdje su ranije popodne bile knjige sada su stajale hrpe i hrpe bočica s lijekovima što je ukazivalo da je Celestine patila od ozbiljne i duge bolesti. Uzela je jednu od narančastih plastičnih bočica da je prouči. Etiketa je sadržavala Celestinino ime, doziranje i ime lijeka – mnoštvo nerazum-ljivih slogova za koje nikada prije nije čula. Uvijek je bila zdrava, a nedavni problemi s diš-nim putevima bili su jedino iskustvo bolesti koje je do sada imala. Otac joj je bio zdrav do posljednje minute života, a majka nestala u naponu snage. Evangeline uistinu nikada nije vid-jela nekoga tako narušena zdravlja. Palo joj je napamet da nikada nije razmišljala o komplici-ranim kombinacijama lijekova koje su potrebne da bi bolesno tijelo održale na životu i olak-šale mu patnje. Posramila se zbog pomankanja suosjećanja.

Otvorila je ladicu ispod noćnog ormarića. Pronašla je ondje papirić koji je objašnjavao moguće nuspojave lijekova za rak i za njega pričvršćen uredan popis i raspored doziranja li-jekova. Ostala je bez daha. Zašto joj nitko nije rekao da Celestine ima rak?

Zar je moguće da je bila toliko sebično zaokupljena svojom vlastitom znatiželjom da joj je to promaklo? Sjela je pokraj Celestine i odredila točnu dozu lijekova.

– Hvala, rekla je Celestine popivši tablete s vodom. Evangeline je bilo strašno žao što je bila slijepa. Odustala je od novih pitanja, no istovre-

meno je očajnički željela saznati više od stare sestre. Cak i sada, dok je gledala kako se Ce-lestine bori da proguta lijekove, imala je strašnu želju da popuni rupe. Željela je shvatiti vezu između samostana, njihove bogate donatorice i proučavanja anđela. A posebno je morala saz-nati na koji način je ona sama bila dio te čudne mreže udruženja.

– Oprostite što vas požurujem, rekla je Evangeline osjećajući se krivom što tvrdoglavo na-stavlja dalje. – Ali zašto nam je gđa Rockefeller pomagala?

– Naravno, rekla je Celestine blago se smiješeći, – zanima te i gđa Rockefeller. Dobro. No možda ćeš se iznenaditi kada shvatiš da si čitavo vrijeme znala odgovor.

– Kako bi to bilo moguće? – rekla je Evangeline. – Tek danas sam saznala za njezin inte-res za Sv. Ružu.

Celestine je duboko uzdahnula. – Dozvoli da počnem ispočetka. Jedan od vodećih znan-stvenika u našoj grupi 1920. bio je dr. Raphael Valko, muž moje mentorice dr. Seraphine Valko...

– Moja baka bila je udana za čovjeka koji se zvao Raphael Valko, prekinula ju je. Celestine ju je mirno pogledala. – Da, znam, iako su se oženili nakon što sam ja otišla iz

Pariza. Puno prije toga, dr. Raphael je otkrio povijesne dokumente koji su dokazivali da je jedan od naših osnivača, otac Clematis, pronašao staru liru u spilji. Lira je do tada bila pred-met iscrpnog istraživanja i proučavanja naših znanstvenika. Znali smo za legendu o njoj, no nismo znali je li uistinu postojala. Sve do otkrića dr. Raphaela spilja se povezivala samo s mitom o Orfeju. Nisam sigurna jesi li toga svjesna, no Orfej je bio stvarna osoba kojoj je sla-vu i moć donijela njegova karizma, kreativnost, i naravno, njegova glazba. Poput mnogih sli-čnih njemu, postao je simbol nakon svoje smrti. Gđa Rockefeller saznala je za liru preko na-ših kontakata unutar grupe. Osnovala je našu ekspediciju vjerujući da bismo je se mogli do-kopati.

– Njezini interesi bili su umjetničke prirode? – Imala je mnogo smisla za umjetnost, no razumjela se u vrijednost umjetničkih djela.

Vjerujem da je postepeno počela vjerovati u našu misiju, no njezin je prvi interes nastao iz financijskih poriva.

– Ona je bila vaš poslovni partner? – Takvo uplitanje ne umanjuje važnost ekspedicije. Mi smo ekspediciju lire planirali godi-

nama. Njezina pomoć iskorištena je da bi se sve privelo kraju. Uvijek smo imali naš plan. No bez pomoći gđe Rockefeller nikada ne bismo uspjeli. Ratna opasnost, okrutnost i moć naših

neprijatelja; nevjerojatno je što smo uopće krenuli na put do spilje. Vjerujem da smo uspjeli uz pomoć i zaštitu Svevišnjega.

Vidjeviši kako Celestine hvata dah Evangeline je shvatila da se stara sestra umorila. No ipak je nastavila.

– Čim sam stigla u Sv. Ružu, predala sam kovčeg s našim otkrićem iz Rodopa majci Inno-centi koja je zatim liru povjerila gđi Rockefeller. Obitelj Rockefeller imala je jako puno no-vaca – mi u Parizu nismo to mogli ni zamisliti – a menije laknulo što će se gđa Rockefeller brinuti o instrumentu.

Opet je zašutjela kao da razmišlja o pogibeljima vezanim uz liru, a zatim je nastavila. – Moj dio u priči s blagom tu je prestao, ili sam barem tako mislila. Vjerovala sam da će in-strument biti zaštićen. Nisam znala da će nas Abigail Rockefeller izdati.

– Izdati vas? – upitala je Evangeline ostavši bez daha. – Kako? – Gđa Rockefeller složila se da pruži utočište artefaktima iz Rodopa. Napravila je odličan

posao. Umrla je 5. travnja 1948, četiri godine nakon što ih je dobila. U biti nije otkrila svoje skrovište nikome. Mjesto na koje je sakrila liru umrlo je zajedno s njom.

Evangeline su utrnule noge od sjedenja. Ustala je, otišla do prozora i navukla zavjese. Dva dana ranije bio je pun mjesec, no te noći nebo je bilo crno i oblačno. – Zar je toliko vrijedila?

– Iznad svih očekivanja. Više od tisuću godina istraživanja ugrađeno je u naše otkriće u spilji. Stvorenja koja su tako dugo uživala u mukotrpnome ljudskom radu, živjela od napor-nog rada čovječanstva, jednakom snagom su iskoristila naš trud. Promatrali su nas, pručavali naša kretanja, ubacili špijune među nas, i povremeno – samo da zadrže nivo zastrašivanja – kidnapirali i ubijali naše agente.

Evangeline se odmah sjetila svoje majke. Već je dugo sumnjala da joj se dogodilo nešto gore od onoga što joj je otac otkrio, no sama pomisao da su bića koja je Celestine opisala mogla biti za to odgovorna, bila je prestrašna. Odlučna u želji da sazna sve, Evangeline je upitala, – ali zašto samo neke? Zašto vas nisu ubili sve? Zašto jednostavno nisu uništili cijelu organizaciju?

– Istina je da su nas mogli uništiti s lakoćom. Definitivno su imali snagu i sredstva da to učine. No nije im u interesu da svijet angelologije nestane.

– Zašto?, upitala je Evangeline. – Unatoč njihovoj moći, imaju velik nedostatak. Oni su senzualna bića, potpuno zatupljena

tjelesnim užicima. Imaju bogatstvo, snagu, fizičku ljepotu i teško pojmljivu okrutnost. Imaju stare obiteljske veze koje su ih spasile za vrijeme nesigurnih razdoblja u prošlosti. Imaju raz-vijen financijski monopol u gotovo svakom kutu svijeta. Oni su pobjednici sustava moći koji su sami stvorili. Ali nemaju intelektualne vještine i velik opseg akademskih i povijesnih teks-tova koje imamo mi. U biti, trebaju nas da za njih mislimo. – Celestine je ponovno uzdahnula kao da joj je ta tema nanosila bol. S teškom mukom je nastavila: – Taje taktika skoro uspjela 1943. Ubili su moju mentoricu, a kada su shvatili da sam pobjegla u Sjedinjene Države, uniš-tili su naš i stotine drugih samostana u potrazi za mnom i za predmetom koji sam sa sobom donijela.

– Lirom, rekla je Evangeline kojoj su se odjednom počeli slagati komadići slagalice. – Da, rekla je Celestine. – Željeli su liru, ali ne zato što su znali što ona može, već zato što

su znali da je mi štujemo – i da se bojimo da ne dođe u njihove ruke. Naravno, bilo je uopće riskantno pokušati doći do blaga. Trebali smo pronaći nekoga tko će ga moći zaštititi. I tako smo ga povjerili jednoj od najpoznatijih osoba u New Yorku, moćnoj i bogatoj ženi koja se zaklela da će služiti našoj misiji.

Bolje preletio Celestininim licem. – Gđa Rockefeller bila nam je zadnja velika nada u New Yorku. Uopće ne sumnjam da je

svoju ulogu ozbiljno shvatila. U stvari, bila je toliko profesionalna da je njezina tajna ostala sakrivena do danas. Stvorenja će ubiti svakog preostalog člana grupe u želji za otkrićem.

Evangeline je dotakla privjesak lire i osjetila toplo zlato pod jagodicama prstiju. Napokon je shvatila značenje bakinog dara.

Celestine se nasmijala. – Vidim da me razumiješ. Privjesak te obilježava kao jednu od nas. Tvoja je baka imala pravo dati ti ga.

– Poznavali ste moju baku? – Znala sam Gabriellu godinama, rekla je s tugom u glasu. – No čak ni tada je nisam uisti-

nu poznavala. Gabriella je bila moja prijateljica, sjajna znanstvenica koja se strastveno borila za našu misiju, no za mene je uvijek bila zagonetka. Njezino srce bilo je nešto što nitko, pa čak ni njezini najprisniji prijatelji nisu mogli dokučiti.

Prošlo je mnogo vremena otkako nije razgovarala sa svojom bakom. Kako su godine pro-lazile vjerovala je da je njezina baka umrla. – To znači da je živa? – upitala je.

– I više nego živa, odgovorila je Celestine. – Daje tvoja baka ovdje, znam da bi ti sve ob-jasnila. Buduči da nije, ja ti mogu pomoći da shvatiš samo na svoj način.

Malo se uspravila u krevetu i dala joj znak da ode na drugi kraj sobe do antikne škrinje na kojem je poput neke voćke, visio lokot. Evangeline se približila i uzela hladnu bravu u ruku. Sićušan ključ bio je u bravi.

Pričekavši trenutak da bude sigurna da ima Celestinino dopuštenje, okrenula je ključ. Bra-va je škljocnula. Otvorila je lokot, odložila ga nježno na drevnu ploču i otvorila teški drveni poklopac s mjedenim šarkama koje su zbog godina nepodmazivanja zacvilile poput mačke što mijauče. Sobom se proširio miris ustajala znoja i prašine pomiješan sa sofisticiranijim mi-risom parfema s notom mošusa koji je oslabio s godinama. Unutra su bili smotuljci požutjelih maramica uredno složenih po cijeloj površini, tako tankih da su izgledale kao da plutaju. Va-deći ih pregledavala je jedan po jedan: crna pamučna pregačica, smeđe jahaće hlače s crnim uzorkom na koljenima, par ženskih kožnih čizama s izlizanim drvenim potplatom. Rastvorila je par širokih vunenih hlača koje bi bolje pristajale mladoj djevojci nego Celestine. Prelazeći rukom po tkanini, noktima je zapinjala za čvoriće. Osjećao se miris prašine.

Kopajući dublje po škrinji prstima je dotakla nešto baršunasto i mekano na dnu. U kutu je zamotana ležala hrpica satena. Nakon što ga je odmotala pred njom se rastvorila dugačka, sjajna grimizna tkanina. Stavila ju je na ruku. Nikada nije osjetila tako mek materijal na svo-joj koži. Klizio joj je kožom poput vode. Haljina je podsjećala na one iz crno-bijelih filmova – dijagonalno krojena da bolje pada, duboki dekolte, uzak struk i pripijena suknja što se spuš-ta do poda. Na lijevoj strani imala je gumbe presvučene satenom. Pronašla je etiketu na kojoj je pisalo Chanel. Ispod natpisa bilo je otisnuto mnogo brojeva. Dok ju je tako držala pokušala je zamisliti ženu koja ju je nosila. Kakav bi bio osjećaj obući tu prekrasnu haljinu?

Vraćajući haljinu u škrinju pronašla je mnoštvo pisama među starom odjećom. Bila su bo-žićnih boja, zelena, crvena i bijela, i zavezana uskom svilenom trakom. Prešla je prstom po sjajnoj, glatkoj i mekanoj vrpci.

– Donesi ih, rekla je tiho Celestine, a u glasu joj se osjećao umor. Ostavivši škrinju otvorenu, donijela je pisma Celestine. Drhtavim prstima Celestine je od-

vezala traku i vratila ih njoj. Gledajući ih primijetila je da je datum slanja uvijek bio Božić, od 1988. kada je otišla u Sv. Ružu, do 1998. Na njezino iznenađenja ime pošiljatelja bilo je – Gabriella Levi-Franche Valko. To su bila pisma koja je njezina baka slala Celestine.

– Poslala ih je za tebe, rekla je Celestine drhtavim glasom. – Skupljala sam ih mnogo go-dina, jedanaest, da budem preciznija. Došlo je vrijeme da ti ih predam. Voljela bih da ti mogu više reći no bojim se da sam već prešla granicu. Teže mi je pričati o prošlosti nego što uopće možeš zamisliti. Objasniti kompliciranu prošlost mene i Gabrielle bilo bi još teže. Uzmi pis-ma. Sigurna sam da će odgovoriti na mnoga tvoja pitanja. Nakon što ih pročitaš, dođi. Imat ćemo mnogo toga za pričati.

Evangeline je pisma vrlo pažljivo ponovno zavezala trakom. Celestine je za vrijeme raz-govora jako problijedila i jedva je držala oči otvorenima. Na trenutak Evangeline je htjela

pozvati pomoć, no brzo je uvidjela da se ona samo treba odmoriti. Namjestila je pokrivač preko Celestininih sitnih ramena i ruku da joj bude toplo i ugodno. S naramkom pisama u ru-kama ostavila je Celestine da spava.

Odaja sestre Celestine, Samostan Sv. Ruže, Milton New York Celestine je prekrižila ruke na prsima ispod pletenog pokrivača i naprezala se da vidi dalje

od njegovih svjetlih boja. Soba je bila samo nešto više od sjene. Iako je obrise sobe gledala svaki dan više od pedeset godina i znala točno koji je predmet na kojem mjestu, soba joj se danas činila drugačijeg oblika i to ju je zbunjivalo. Osjetila su joj bila slaba. Klokotanje vode u radijatorima bilo je prigušeno i tiho. Kolikogod da se trudila nije uspijevala vidjeti škrinju na drugome kraju sobe. Znala je da je tamo i da čuva njezinu prošlost poput vremenskog stro-ja. Prepoznala je odjeću koju je sestra Evangeline izvadila: iznošene čizme koje je čuvala od ekspedicije, neudobnu pregačicu kojom su je mučili dok je bila djevojčica, i prekrasnu crvenu haljinu u kojoj je bila predivna jedne posebne večeri. Još je uvijek osjećala miris parfema ka-ko se druži s tamom, dokaz da je kristalna bočica koju je donijela sa sobom iz Pariza – jedno od dva blaga koja je ponijela sa sobom u frenetičnim trenucima prije leta – još uvijek bila ta-mo, zakopana u prašini, ali živa. Da ima snage otišla bi do škrinje i uzela hladnu bočicu u ru-ku. Skinula bi kristalni čep i udahnula miris prošlosti, tako fin i zabranjen da je s teškom mu-kom i pomišljala na njega. Po prvi puta nakon toliko godina srce ju je zaboljelo pri pomisli na studentske dane. Sličnost sestre Evangeline Gabrielli bila je toliko velika da ju je na trenutke zbunjivala, već izmučenu i slabu od bolesti. Godine su prolazile i na njezino razočaranje nije mogla odrediti vrijeme ni mjesto, a ni razlog svog zatočeništva. Čim je utonula u san, slike prošlosti počele su se buditi u blijedim slojevima njezina uma, pojavljujući se i nestajući po-put boja na ekranu, prelijevajući se jedna u drugu. Ekspedicija, rat, fakultet, dani nastave i učenja – Celestine se njezina mladost činila jasnom i živom poput sadašnjosti. Gabriella Le-vi-Franche, njezina prijateljica i suparnica, djevojka čije je prijateljstvo toliko promijenilo njezin život, pojavila se pred njom. Kako je disala tako su nestajale prepreke vremena i vidje-la je svoju prošlost još jednom.

DRUGA SFERA

Hvalite ga zvucima roga slavite ga harfom i citarom! Hvalite ga igrom i bubnjem slavite ga glazbalima zvonkim i frulom! Hvalite ga cimbalima zvučnim, slavite ga cimbalima gromkim!

Psalam 150

Angelološka akademija, Pariz, Montparnasse JESEN 1939. To se dogodilo tjedan dana nakon invazije na Poljsku, jednog poslijepodneva tijekom mo-

je druge godine studija angelologije, kada me dr. Seraphina poslala da pronađem moju izgub-ljenu kolegicu Gabriellu i dovedem je u Athenaeum. Gabriella je kasnila na nastavu, a tu je naviku razvila za vrijeme ljeta i na razočarenje naše profesorice nastavila s njom i za vrijeme hladnijih rujanskih dana. Nije bila na fakultetu – ni u dvorištu kamo je često odlazila sama za vrijeme odmora, ni u bilo kojoj od učionica gdje je često učila – pa sam zaključila da spava. Moja je soba bila do njezine. Znala sam da to jutro nije došla kući prije tri jer je tada pustila ploču na fonograf i do zore slušala svoju omiljenu operu Manon Lescaut.

Hodala sam uskim ulicama groblja, prošla pored kafića u kojem su muškarci slušali nove vijesti o ratu i zatim prečicom skratila put do našeg zajedničkog stana u Rue Gassendi. Živje-le smo na trećem katu. Ispred prozora rasla su stabla lješnjaka, a visina nas je dijelila od buke s ulice, imale smo puno svjetla. Popela sam se širokim stubištem, otključala vrata i ušla u tih, sunčan stan. Imale smo puno prostora – dvije velike spavaće sobe, usku blagovaonicu, djevo-jačku sobu s ulazom u kuhinju i veliku kupaonicu s porculanskom kadom. Čim sam kročila nogom na ispoliran parket znala sam da je stan bio daleko luksuzniji nego što je to bilo potre-bno dvjema studenticama. Veze Gabrielline obitelji osigurale su joj najbolje što je naša škola nudila. No kako sam završila s Gabriellom u takvome stanu za mene je bila nepoznanica.

Naš stan na Montparnasseu za mene je bio velika promjena. U mjesecima poslije useljenja utonula sam u njegov luksuz i brinula se da sve bude u savršenom redu. Prije nego što sam došla u Pariz ni kada nisam vidjela takav stan, za razliku od Gabrielle koja je tako živjela ci-jeli život. Bile smo posve drugačije u mnogim stvarima, a i fizički smo to potvrđivale. Ja vi-soka i blijeda, velikih očiju boje lješnjaka, uskih usnica i male brade što sam pripisivala obi-lježju svojih sjevernih gena. Gabriella je, potpuno suprotno, bila tamnoputa, klasične ljepote. Bilo je nešto u njoj zbog čega su je ljudi doživljavali ozbiljno, iako nije slijedila modu niti čitala romane o Claudine. Ja sam imala stipendiju, a ona je dolazila iz jedne od najstarijih i najprestižnijih pariških angeloloških obitelji. Ja sam bila ushićena što mogu učiti od najboljih u našoj struci, Gabriella je odrastala s njima, upijajući njihovu genijalnost kao da je sunčeva svjetlost. Dok sam se ja probijala kroz tekstove pamteći i kategorizirajući gradivo poput vola što ore, Gabriella je imala elegantan, sjajan intelekt koji je upijao bez puno truda. Ja sam u teke pisala sve, crtajući dijagrame i grafikone da bolje zapamtim, a Gabriella, koliko je meni poznato, nikada nije ništa zapisivala. Pa ipak, znala je odgovoriti na teološka pitanja ili sudje-lovati u diskusiji o mitologiji i povijesti s lakoćom koju ja nisam posjedovala. Zajedno smo bile najbolje, no svejedno sam se stalno osjećala kao da sam se prokrijumčarila u elitne kru-gove u kojima je ona rođena.

Stan je bio kakav sam i ostavila. Debela, kožom ukoričena knjiga Sv. Augustina ležala je otvorena na stolu uz tanjur s ostacima doručka, korice kruha i ostataka jagoda. Očistila sam stol, odnijela knjigu u svoju sobu i stavila je usred nereda razbacanih papira na mome stolu. Bilo je tu knjiga koje su čekale da ih pročitam, bočica s tintom i mnogo napola ispunjenih bilježnica. Požutjela fotografija mojih roditelja – dvoje snažnih i suncem opaljenih seljaka iza kojih su se uzdizali brežuljci s našim vinogradima – stajala je uz izblijedjelu fotografiju moje bake, babe Slavke, koja je kosu pokrila maramom kao što su to činile žene u njezinom selu. Toliko sam bila zaokupljena školom da nisam bila kod kuće godinu dana.

Bila sam kći vinogradara, osamljena, povučena djevojčica sa sela sa željom za učenjem i jakim nepokolebljivim religijskim uvjerenjima. Moja majka dolazila je iz obitelji Vignerons

čiji su preci preživljavali teškim radom i upornošću, berući auxerrois blanc i pinot gris i čita-vo vrijeme obiteljsku uštedu stavljali u zidove kuće, spremajući novac za dan kada počne rat. Moj otac je bio stranac. Imigrirao je u Francusku iz istočne Europe poslije Prvog svjetskog rata, oženio se mojom majkom i uzeo njezino prezime prije nego što se počeo brinuti za vi-nograd.

Iako otac nije bio obrazovan, prepoznao je moj talent. Čim sam prohodala dao mi je u ruke knjige od kojih je mnogo bilo s područja teologije. Kad sam imala četrnaest godina poslao me u školu u Pariz. Odveo me vlakom na testiranje, a zatim, čim sam dobila stipendiju, u školu. Zajedno smo spakirali sve moje stvari u drvenu škrinju koja je pripadala baki. Kasnije, kada sam saznala da je moja baka išla u istu školu koju ću ja pohađati, shvatila sam da je moja sudbina angelologinje bila određena godinama prije. Dok sam tražila svoju prijateljicu koja je kasnila, zamišljala sam kako bi bilo da zamijenim svoj život s onim koji vodi moja obitelj. Ako Gabriella nije u stanu, jednostavno ću se naći sama s dr. Seraphinom.

Kada sam izašla iz svoje sobe, hodajući prema kraju hodnika primijetila sam da se nešto zbiva velikoj kupaonici. Vrata su bila zatvorena, no sjene iza zamagljena stakla upućivale su da je netko unutra. Mislila sam da se Gabriella kupa, iako je to bilo malo neobično za nekoga tko bi trebao biti u školi. Vidjela sam obris velike kade koja je sigurno bila do vrha napunjena toplom vodom. Oblaci pare širili su se sobom stvarajući na staklu vrata debelu, kremastu su-maglicu. Čula sam Gabriellu kako govori i premda sam smatrala čudnim da razgovara sama sa sobom, bila sam uvjerena da je sama. U času kad sam podizala ruku da pokucam na vrata ne bih li joj dala do znanja da sam tu, zaslijepilo me blještavo zlatno svjetlo. Ugledala sam ogromnu spodobu iza stakla. Nisam mogla vjerovati svojim očima, no činilo mi se da se da je slaba svjetlost ispunila i prostoriju.

Prišla sam bliže pokušavajući shvatiti prizor ispred sebe i otvorila napola vrata. Šarena od-jeća bila je razbacana po pločicama na podu – bijela lanena košulja i bluza od umjetne svile koja je pripadala Gabrielli. Pokraj odjeće moje prijateljice primijetila sam par hlača okrenutih naopako, zgužvanih poput vreće brašna, koje su očito u žurbi završile na podu. Bilo je jasno da Gabriella nije sama, no unatoč tome nisam otišla, već sam se primaknula još malo bliže. Ušavši u kupaonicu prisustvovala sam sceni koja me toliko šokirala da nisam mogla učiniti ništa drugo nego nastaviti gledati potpuno užasnuta.

U dnu kupaonice obavijena parom stajala je Gabriella u naručju muškarca. Njegova koža bila je sjajno bijela i učinilo mi se – bila sam zatečena – neprirodno sjajna. Pritisnuo je Gabri-ellu uza zid kao da je želi zgnječiti svojom težinom, no ona se nije pokušavala braniti. Štovi-še, njezine su blijede ruke bile oko njegova tijela i držale ga.

Iskrala sam se oprezno iz kupaonice da me ne bi čula i pobjegla iz stana. Na putu do Aka-demije neko vrijeme sam hodala labirintima hodnika, pokušavajući doći do daha prije nego se nađem s dr. Seraphinom Valko. Zgrade su se protezale duž nekoliko blokova, a povezivali su ih uski hodnici i podzemni prolazi koji su školi davali zaštitničku nepravilnost koja je za me-ne bila neobično smirujuća – kao da je asimetrija škole odgovarala mom stanju uma. Zgrade nisu bile velike, no premda sobe često nisu bile u skladu s našim potrebama – predavaonice su bile premale i učionice nisu imale grijanje – moja predanost radu odvraćala mi je pažnju.

Hodajući kroz mračne, prazne urede znanstvenika koji su već otišli iz grada, pokušavala sam shvatiti zašto me tako šokiralo što sam zatekla Gabriellu s njezinim ljubavnikom. Osim što muškim gostima nisu bile dopuštene posjete, u samom muškarcu bilo je nešto uznemiru-juće, nešto jezivo i nenormalno što nisam mogla identificirati. Zbog kaotične mješavine lojal-nosti i suparništva koju sam osjećala prema Gabrielli i moje nesposobnosti da shvatim ono što sam vidjela, ništa nisam mogla reći dr. Seraphini, mada sam duboko u sebi osjećala da bi to bilo ispravno. Umjesto toga, razmišljala sam o Gabriellinom činu, o moralnoj dilemi koju je njezina afera prouzročila u meni. Trebala sam reći dr. Seraphini što me mučilo, no što sam

trebala reći? Nisam mogla izdati Gabriellinu tajnu. Iako je bila moja jedina prijateljica, Gab-riella Levi-Franche bila je i moja najgorljivija suparnica.

No moje nerviranje u stvari nije imalo smisla. Kada sam došla do ureda dr. Seraphine Ga-briella je već bila tamo. Sjedila je na stolcu Luisa XIV, svježa i smirena kao da je jutro prove-la ležeći u parku i čitajući Voltairea. Imala je finu zelenu pamučnu haljinu, bijele svilene ča-rape i težak miris Shalimar, njezin najdraži parfem. Kada me pozdravila, na svoj uobičajen način poljubivši me automatski u oba obraza, odmah sam odahnula shvativši da ne zna ništa.

Dr. Seraphina pozdravila me srdačno i brižno i upitala što me zadržalo. Bila je na dobrome glasu ne samo zbog svojih postignuća već i zbog kvalitete svojih studenata i strahovala sam da će moja potraga za Gabriellom biti protumačena kao kašnjenje. Nisam gajila iluzije o ne-dodirljivom statusu na Akademiji. Za razliku od Gabrielle i njezinih obiteljskih veza, bila sam zamjenjiva, premda to dr. Seraphina nikada ne bi otvoreno rekla.

Popularnost Valkovih među studentima nije bila tajna. Seraphina Valko bila je udana za jednako sjajnog znanstvenika dr. Raphaela Valka, i oni su često držali zajednička predavanja. Ta predavanja bila su popunjena svake jeseni jer su ih osim studenata prve godine, kojima su predavanja bila obavezna, pohađala ih i gomila starijih znatiželjnih studenata. Naša dva naj-poznatija profesora specijalizirala su se za angelologiju prije Potopa, malu ali vitalnu granu anđeoske arheologije. Njihova predavanja uključivala su više od njihove specijalizacije, sa-žimajući povijest angelologije od njezinih teoloških izvora do modernih učenja. Znali su u svojim predavanjima tako oživjeti prošlost da su drevni savezi i bitke – i njihova uloga u pro-blemima modernog doba – postali jasni svima prisutnima. Uistinu, dr. Seraphina i dr. Rapha-el znali su pokazati da prošlost nije daleko mjesto mitova i bajki, kratak sadržaj života unište-nih ratovima, bolestima i nesrećama, već da povijest živi i diše u sadašnjosti, da je svaki dan među nama i da nam pruža pogled u oblačan pejzaž budućnosti. Sposobnost Valkovih da svo-jim studentima prošlost učine opipljivom, priskrbila im ie popularnost i položaj u našoj školi.

Dr. Seraphina je pogledala na sat. – Trebali bismo krenuti, rekla je sređujući papire na sto-lu i pripremajući se za nastavu. – Već kasnimo.

Seraphina nas je vodila uskim mračnim hodnicima brzim korakom, visoke potpetice kuc-

kale su po podu do Athenaeuma. Iako je ime upućivalo na nekoć poznatu knjižnicu s ko-rintskom stupovima i visokim, suncem ispunjenim prozorima, Athenaeum je bio mračan po-put tamnice, a njegovi bijeli zidovi bez prozora i mramorni pod jedva su se nazirali u vječnoj tami sumraka. Mnogo učionica nalazilo se u sličnim prostorijama, zakopanima duboko u us-ku zgradu na Montparnasseu. Raspršene prostorije zadržale su se kroz godine i bile su pove-zane kaotičnim hodnicima. Ubrzo nakon dolaska u Pariz, naučila sam da naša sigurnost ovisi o tome da budemo skriveni. Labirintska priroda prostorija osiguravala nam je da se naš rad odvija neometano, mir koji je sada narušavala ratna prijetnja. Mnogi znanstvenici već su na-pustili grad.

Pa ipak, usprkos ozbiljnom okruženju Athenaeum mi je pružao veliku utjehu za vrijeme moje prve godine školovanja. Imao je veliku zbirku knjiga od kojih su mnoge već desetljeći-ma počivale na policama bez uznemiravanja. Dr. Seraphina mi je predstavila našu Anđeosku zbirku godinu dana ranije, istaknuvši da posjedujemo tekstove na kojima bi nam i Vatikan pozavidio, iz prvih godina poslije Potopa, premda nikada nisam čitala tako stare tekstove bu-dući da su se čuvali u riznici, daleko izvan dohvata studenata. Cesto sam je posjećivala usred noći. Zapalila bi malu uljanu lampu, sjela u kut pokraj police pune knjiga, okružena slatkim i prašnim mirisom starog papira, i čitala. Za mene učenje nije bilo dokaz ambicije, iako je si-gurno tako izgledalo studentima koji bi me zatekli tamo u zoru. Za mene je stalna opskrblje-nost knjigama služila kao most u moj novi život – kao daje, dok sam hodala do knjižnice, po-vijest svijeta izašla iz magle i davala mi osjećaj da nisam radila samo ja već i široka mreža

znanstvenika, koja je te iste tekstove proučavala mnogo stoljeća prije mene. Za mene je At-henaeum predstavljao sve što je na svijetu bilo civilizirano i stabilno.

Međutim, baš je zato bilo teško gledati sobe oko knjižnice u stanju potpune napuštenosti. Dok nas je dr. Seraphina vodila sve dalje, ugledala sam grupu asistenata koja je dobila u za-datak spremiti kolekciju. Postupak se izvodio sistematski – s tako velikom i vrijednom kolek-cijom bio je to jedini način – no činilo mi se da je Athenaeum pretvoren u potpuni kaos. Knjige su stajale u hrpama na stolovima i velikim drvenim kištrama od kojih su mnoge, ispu-njene do vrha, stajale razbacane po prostoriji. Samo nekoliko mjeseci ranije studenti su tiho sjedili za stolovima i učili za ispite, radeći kao i generacije prije njih. Sada sam se osjećala kao da je sve izgubljeno. Što će ostati ako sakrijemo naše tekstove? Skrenula sam pogled jer nisam mogla gledati kako rastavljaju moje utočište.

Stvarnost i prijetnja rata više nisu bile iznenađenje. Budući da su se Nijemci približavali, nije bilo sigurno biti u tako nesigurnoj četvrti. Znala sam da će nastava uskoro prestati i da ćemo započeti s privatnim satovima u malim, dobro skrivenim grupama izvan grada. Posljed-njih tjedana većina predavanja je bila otkazana. Interpretacija nastanka i anđeoska psihologija bila su moja najdraža predavanja, a sada su bila otkazana na neodređeno vrijeme. Samo su se predavanja Valkovih i dalje održavala, no bili smo svjesni da će i to uskoro prestati. No opas-nost rata nije mi se činila realnom sve dok Athenaeum nisam zatekla u neredu.

Dr. Seraphina je bila napeta i žurila se dok nas je vodila u prostoriju iza knjižnice. Njezino raspoloženje bilo je slično mom – nisam se mogla smiriti nakon scene koju sam vidjela ujut-ro. Kriomice sam pogledavala Gabriellu ne bih li otkrila nešto drugačije u njezinom ponaša-nju, no bila je mirna kao uvijek. Dr. Seraphina je zastala, stavila odbjegli pramen iza uha i poravnala haljinu, vidno nervozna. Prvo sam mislila da je moje kašnjenje na njezino preda-vanje uzrok te nervoze, no kada smo došli u stražnju prostoriju Athenaeuma, i kada sam vid-jela da je upravo u tijeku nekakav sastanak, shvatila sam da je dr. Seraphina uzrujana zbog nečeg drugog.

Grupa poznatih angelologa sjedila je oko stola zadubljena u žučnu raspravu. Poznavala sam članove vijeća jer su svi bili poznata imena – mnogi od njih držali su nam predavanja godinu ranije kao vanjski predavači – no nikada ih nisam vidjela sve, okupljene u tako intim-nom okruženju. Vijeće se sastojalo od poznatih muškaraca i žena koji su radili na visokim pozicijama diljem Europe – političari, diplomati i predsjednici stranaka čiji se utjecaj prote-zao mnogo dalje od naše škole. To su bili znanstvenici čije su knjige nekada stajale na poli-cama Athenaeuma, njihovi radovi o fizičkim mogućnostima i kemijskom sastavu anđela su našu disciplinu učinili modernom. Časna sestra odjevena u tešku crnu halju od serža – ange-lologinja koja je podijelila svoje vrijeme između teoloških nauka i istraživanja – sjedila je do Gabriellinog ujaka, dr. Levi-Franchea, starijeg angelologa koji se specijalizirao za umijeće prizivanja anđela, opasno i intrigantno polje koje sam željela proučavati. Najveći angelolozi gledali su nas dok smo dolazili s dr. Seraphinom.

Dala nam je znak da sjednemo malo dalje od članova vijeća. Od silne znatiželje zbog tako neobičnog sastanka čiji mi je povod bio nepoznat, jedva sam se kontrolirala da ne počnem nepristojno zuriti. Zato sam pažnju usmjerila na mnoge karte Europe koje su bile na zidu. Cr-vene točke obilježavale su važne gradove – Pariz, London, Berlin i Rim.. No ono što mi je uistinu privuklo pažnju bila je količina slabo poznatih gradova označenih duž granice između Grčke i Bugarske, a koja je formirala crvenu liniju između Sofije i Atene. To mi je područje bilo posebno zanimljivo jer je u tom nepoznatom predjelu, na samome kraju Europe bio ro-đen moj otac.

Dr. Raphael je stajao kraj karte i čekao da počne govoriti. On je bio ozbiljan čovjek, jedan od malobrojnih članova vijeća koji je već niz godina gradio karijeru ne bi li postao predsjed-nik vijeća, a istovremeno je radio kao profesor na Akademiji. Dr. Seraphina jednom je spo-menula da je dr. Raphael imao dvostruku ulogu – administrativnu i znanstvenu – poput Roge-

ra Bacona, engleskog angelologa iz 13. stoljeća koji je predavao Aristotela na Oxfordu i teo-logiju u Parizu. Baconova usklađenost između intelektualne snage i duhovne skromnosti bilo je postignuće na koje se u društvu gledalo s velikim poštovanjem. Nisam si mogla pomoći, no za mene je dr. Raphael bio njegov nasljednik. Čim se dr. Seraphina smjestila, dr. Raphael je počeo govoriti, rezimirajući što je do tada rečeno.

– Kao što sam govorio, rekao je dr. Raphael pokazujući na polu prazne police i asistente koji su zamatali i pakirali knjige raspršene po čitavoj knjižnici, – imamo još malo vremena. Uskoro će sve naše knjige biti zapakirane i spremljene na sigurno izvan grada. Naravno, to je jedini način – štitimo se od nadolazećih problema. No selidba se događa u najgore moguće vrijeme. Naš rad ne može prestati zbog rata. Nema nikakve sumnje da sada trebamo donijeti odluku.

Nastavio je ozbiljnim glasom. – Ne vjerujem da će naša obrana pasti – sve indikacije govore u prilog tome da smo

spremni na bilo kakvu bitku koja nas očekuje – ali moramo se pripremiti na najgore. Ako bu-demo čekali, riskirat ćemo da nas opkole.

– Profesore, pogledajte kartu, rekao je Vladimir, član vijeća, mladi znanstvenik kojeg su poslali iz tajne Angelološke akademije u Lenjingradu, a za kojeg sam znala samo iz priča. Bio je mlad i zgodan, svijetlih plavih očiju i krhke građe. Smireno i samouvjereno držanje davalo je dojam da je stariji, no nije mogao imati više od devetnaest godina. – Čini se da smo već opkoljeni.

– Postoji jasna razlika između strategija sila Osovine i naših vjerskih neprijatelja. – Moramo biti spremni suočiti se s oboje, rekao je Vladimir. – Točno, odgovorila je dr. Seraphina. – A da bismo to učinili, moramo dati sve od sebe da

pronađemo i uništimo liru. Prijedlog dr. Seraphine popratio je muk. Članovi vijeća nisu znali kako da reagiraju na ta-

ko hrabru izjavu. – Vi znate što ja o tome mislim, rekao je dr. Raphael. – Slanje ekipe u planine je naša je-

dina nada. S velom koji joj je zakrivao lice časna sestra se obratila vijeću. – Područje koje je dr. Rap-

hael predložio preveliko je za bilo koga – uključujući i naše ljude – da bi ga se pretražilo bez točnih koordinata. Mjesto se mora točno locirati prije nego se krene u ekspediciju.

– S pravim pokroviteljima, sve je moguće, rekla je dr. Seraphina. – Dobili smo velikoduš-nu pomoć od naše američke dobročiniteljice.

– I oprema koju smo dobili od Zaklade obitelji Currie bit će i više nego dovoljna, dodao je dr. Raphael.

– Razmotrimo malo bolje činjenice, hoćemo li? – rekao je dr. Levi-Franche vidno skepti-čan oko projekta. – Koliko je veliko područje o kojem razgovaramo?

– Trakija je bila dio Istočnog Rimskog Carstva, koje se kasnije zvalo Bizantsko Carstvo, a čiji teritorij je pokrivao današnju Tursku, Grčku i Bugarsku, rekao je dr. Raphael. – Deseto stoljeće bilo je vrijeme velikih teritorijalnih promjena za Tračane, no iz izvještaja o ekspedi-ciji prečasnog Clematisa možemo malo suziti našu potragu. Znamo da se Clematis rodio u gradu Smolyanu usred planinskog lanca Rodopa u Bugarskoj. Clematis je za vrijeme ekspe-dicije napisao da je putovao u zemlju svog rođenja. No mi možemo suziti područje samo na sjevernu Trakiju.

– Ovo što je moj kolega tako lijepo objasnio i dalje je ogromno područje, rekao je dr. Le-vi-Franche. – Zar vjerujete da ćemo uspijeti istražiti komad te zemlje a da nas ne otkriju? Cak i s ogromnim sredstvima i tisućama agenata trebale bi nam godine, a možda i desetljeća da pretražimo površinu, bez silaska u spilju. Nemamo sredstva ni ljude za takav pothvat.

– Misiji neće nedostajati dobrovoljaca, rekao je Vladimir.

– Važno je zapamtiti, rekla je dr. Seraphina, – da opasnost rata ne prijeti samo našim teks-tovima i našoj školi. Mogli bismo izgubiti puno više ako podaci o spilji i blagu tamo skrive-nom, izađu u javnost.

– Možda, rekla je časna sestra. – Ali naši neprijatelji promatraju planine stalno. – To je istina, rekao je Vladimir čije je polje proučavanja bila nebeska muzikologija. – I

baš zbog toga moramo to sada učiniti. – Zašto sada? – upitao je dr. Levi-Franche snizivši glas. – Tražili smo i štitili manje važne

nebeske instrumente dok smo onaj najveći ostavili na slobodi. Zašto ne bismo pričekali da prestane rat?

– Nacisti su postavili ljude po čitavoj regiji. Obožavaju antikvitete, pogotovo one koji ima-ju mitološko značenje za njihov režim, a Nefili će iskoristiti priliku da se dočepaju moćnog oružja.

– Moć lire je na zlu glasu, rekao je Vladimir. – Od svih nebeskih instrumenata njezina upotreba može dovesti do katastrofalnih posljedica. Njezina destruktivnost možda je opasnija od svega što nacisti mogu učiniti. S druge strane, suviše je dragocjena da bismo je ostavili. Znate, kao i ja, da su Nefili oduvijek priželjkivali liru.

– Ali je isto tako jasno, lagano uznemireno je rekao dr. Levi-Franche, – da će nas Nefili slijediti kolikogod se mi trudili. Ako budemo imali ogromnu sreću da nađemo liru i dalje ne znamo što ona može učiniti. Moglo bi biti opasno. Ili još gore, mogli bi nam je oduzeti. Sve što učinimo moglo bi koristiti samo našim neprijateljima, a tada bismo mi bili odgovorni za užase koje njezina glazba može uzrokovati.

– A što ako nije moćna kao što mislite, rekla je časna sestra ukočena u svom stolcu. – Nit-ko je nikada nije vidio. Sve o njezinim užasnim djelima saznajemo iz poganskih legendi. Pos-toji mogućnost da je zlo koje joj se pripisuje samo legenda.

Dok su angelolozi razmišljali dr. Raphael je rekao, – Imamo, dakle, dvije mogućnosti – ili ćemo djelovati ili nećemo.

– Nepromišljeno djelovanje gore je od pametnog mirovanja, rekao je dr. Levi-Franche. Ni-je mi se dopao njegovo arogantan odgovor jer je bio toliko drukčiji od iskrenog uvjeravanja moje profesorice.

– U našem slučaju, rekao je dr. Raphael uzbuđujući se sve više, – nedjelovanje je nepro-mišljenije. Naša će pasivnost imati tragične posljedice.

– I zbog toga moramo djelovati sada, rekao je Vladimir. – Na nama je da pronađemo i zaš-titimo liru.

– Ako smijem prekinuti, rekla je blago dr. Seraphina, – predložila bih nešto. Hodajući do mjesta na kojima smo sjedile Gabriella i ja, dr. Seraphina nas je predstavila, a zatim nastavila: – Mnogi od vas su ih već upoznali, ali za one koji nisu, voljela bih predstaviti naše dvije naj-bolje mlade angelologinje, Gabriellu i Celestine. One su mi pomagale urediti naše papire za vrijeme selidbe. Marljivo su katalogizirale tekstove i prepisivale bilješke. Njihov nam je rad bio od velike koristi. U stvari, pažnja koju su poklanjale detaljima naše zbirke i informacije koje su pažljivo izvlačile iz naših povijesnih spisa dale su meni i dr. Raphaelu ideju kako nas-taviti u ovom važnom trenutku.

– Kao što svi znate, nastavio je dr. Raphael, – uz naše dužnosti na Akademiji, dr. Seraphi-na i ja radili smo i na nekoliko privatnih projekata, uključujući i preciznije lociranje spilje. Istražujući smo skupili mnoštvo podataka i bilješki koje su prije bile previđene.

Pogledala sam u Gabriellu u nadi da ću pronaći neku vrst podrške u situaciji u kojoj smo se nalazile, ali okrenula je glavu, arogantna kao i uvijek. Odjednom sam se počela pitati je li shvatila detalje o kojima su govorili članovi vijeća. Postojala je šansa da joj je netko već dao povjerljive informacije, dok sam ja bila isključena. Dr. Seraphina mi nikada nije pričala o liri, niti da je moramo čuvati podalje od neprijatelja. Pomisao da je Gabriella stekla njezino pov-jerenje ispunila me ljubomorom.

– Kada smo shvatili da prijeti rat koji bi mogao prekinuti naš rad, odlučili smo se pobrinuti da naši dokumenti budu sigurni štogod da se desi. S tom idejom zamolili smo Gabriellu i Ce-lestine da nam pomognu u sortiranju i pisanju bilježaka. Počele su prije nekoliko mjeseci. Zadatak je bio naporan, dosadno sakupljanje činjenica, no pokazale su se bistrima i odlučni-ma da završe projekt prije polaska. Bili smo oduševljeni njihovim napretkom. Njihova mla-dost pruža im određeno strpljenje za ono što se većini nas čini običnim tajničkim poslom, ali njihova radišnost polučila je izvrsne rezultate. Bilješke su nam mnogo pomogle i uspjeli smo pregledati ogromnu količinu informacija koja je desetljećima bila skrivena.

Dr. Seraphina je odšetala do karata, izvadila kemijsku olovku iz džepa pletene veste i na-crtala trokut preko Rodopa, od Grčke do Bugarske.

– Znamo da je mjesto koje tražimo smješteno negdje između ovih granica. Znamo da je već bilo istraživano i da su već mnogi znanstvenici pokušali opisati geološke i prirodne ljepo-te koje okružuju klanac. Naši su znanstvenici bili vrlo pažljivi u svom radu, no naše organi-zacijske metode možda su bile manje savršene. Dok ne budemo imali točne koordinate, vje-rujem da ćemo, ako pretražimo sve tekstove koje imamo na raspolaganju, uključujući i teks-tove koje nismo prije istražili u ove svrhe, dobiti nove podatke o lokaciji.

– I vi vjerujete, rekla je časna sestra, – da ćete tom metodom doći do koordinata spilje? – Naš prijedlog je sljedeći, rekao je dr. Raphael uzevši riječ svojoj ženi. – Ako uspijemo

suziti našu potragu na radijus od sto kilometara, želimo pristanak za drugu ekspediciju. – Ako ne budemo uspjeli suziti potragu, rekla je dr. Seraphina – sakrit ćemo se najbolje

što možemo, pobjeći iz zemlje i moliti da naše karte ne završe u neprijateljskim rukama. Bila sam šokirana kada sam vidjela kako su spremno članovi vijeća prihvatili plan nakon

tako gorljive debate. Možda je dr. Seraphina znala da je Gabriellin napredak adut kojim može pridobiti odobrenje dr. Levi-Franchea. No koju god strategiju imala, upalila je. Iako nisam znala kakva je priroda blaga kojeg tražimo, moja ambicija se probudila. Bila sam presretna. Gabriella i ja nalazile smo se u samom središtu potrage Valkovih za spiljom zatočenih anđe-la.

Sljedeće jutro došla sam u ured dr. Seraphine sat vremena ranije od dogovorenih devet sa-

ti. Spavala sam loše jer je Gabriella hodala u pokrajnjoj sobi, otvarala prozor, pušila, puštala svoju omiljenu snimku Debussyeve Douze Etudes i šetala s jednog kraja sobe na drugi. Nje-zinu tajnu vezu pripisivala sam i njezinoj i svojoj nesanici, iako su u stvari Gabriellini osjeća-ji za mene bili misterij. Znala sam je bolje od bilo koje druge osobe u Parizu, a ipak nisam je uopće poznavala.

Bila sam toliko pod dojmom popodnevnih događaja da nisam stigla razmišljati o važnom zadatku potrage za spiljom koju su nam povjerili Valkovi. To što sam mogla misliti jedino na Gabriellu kako grli čudnog muškarca povećalo je moj oprez prema prijateljici. Rezultat je bio da sam napustila postelju prije izlaska sunca, skupila knjige i otišla rano učiti u svoj kut knji-žnice.

Sama i okružena našim tekstovima, imala sam priliku razmisliti o sastanku vijeća prethod-nog dana. Bilo mi je teško povjerovati da bi se krenulo u ekspediciju s takvim posljedicama bez točne lokacije klanca. Nedostajala je karta, najvažniji element svake potrage. Čak je i prosječno inteligentan student prve godine znao da ekspedicija ne može biti uspješna bez potpune kartografije. No bez precizne geografske lokacije puta budući znanstvenici nisu imali mogućnost da ponove misiju. Ukratko, bez karte nije bilo čvrstog dokaza.

Ne bih bila osjetljiva na značenje karti da nije bilo godina koje sam provela s Valkovima, čiji je test o kartografiji i geološkim formacijama bio na granici opsesije. Koliko se znanstve-nici oslanjaju na ponavljanja da bi potvrdili eksperiment, toliko se rad Valkovih na glacijalnoj geologiji temeljio na njihovoj strasti za preciznom i konkretnom reprodukcijom prijašnjih ekspedicija. Njihove znanstvene rasprave o mineralima i formacijama stijena, vulkanskoj ak-

tivnosti, razvoju slojeva, promjenjivosti tla i topografiji krša nije ostavljala dvojbe da su bili znanstvenici. U tome nije bilo nikakve greške. Ako je trebalo naći neku lokaciju, dr. Raphael bi je pronašao. Konstruirao bi putovanje korak po korak, stijenu po stijenu.

Poslije izlaska sunca pokucala sam nježno na vrata dr. Seraphine. Otvorila sam vrata za-čuvši njezin glas. Na moje iznenađenje Gabriella je sjedila s našom profesoricom na sofi uk-rašenoj skrletnom svilom. Ispred njih je bila poslužena kava. Mogla sam vidjeti da su se udu-bile u razgovor. Nervozna Gabriella od jučer navečer je nestala. Umjesto nje ispred mene je sjedila Gabriella aristokratkinja, namirisana, napudrana i besprijekorno odjevena, crne, sjajne i počešljane kose. Još jednom me porazila. Budući da nisam znala sakriti razočaranje stajala sam na dovratku ne znajući kamo da krenem. – Celestine, što radiš? – upitala je dr. Seraphina pomalo nervozno. – Uđi i pridruži nam se.

Budući da sam već mnogo puta posjetila ured dr. Seraphine znala sam da je to jedna od najboljih prostorija u školi. Nalazila se na zadnjem katu zgrade Haussmannovog tipa i imala je ogroman pogled na susjedstvo – dominantni trg ispred škole s fontanom i golubovima koji su beskonačno kružili. Jutarnje sunce obasjavalo je zid kroz francuske prozore, od kojih je jedan bio otvoren hladnom jutarnjem zraku što je ispunjavao sobu mirisom zemlje i vode, kao da je cijelu noć padala kiša ostavivši lokvicu blata iza sebe. Soba je bila velika i elegantna s ugrađenim policama, ukrasnim reljefima i pisaćim stolom s mramorom. Bio je to ured koji bi se očekivao na desnoj obali prije nego na la rive gauche. Ured dr. Raphaela bio je prašan i mirisao na duhan – bezbojna soba potpuno ispunjena knjigama koja je bolje predstavljala na-šu školu. Njega se često moglo zateći kako uživa u sunčanim zrakama ulaštenog ureda svoje žene, diskutirajući kako poboljšati predavanje ili – što je Gabriella činila tog jutra – ispijajući kavu iz šalica Sevres dr. Seraphine.

Koliko me porazilo to što sam zatekla Gabriellu u Seraphininom uredu, pokazala sam ma-nje nego što me uznemirilo. Nisam znala zašto bi to učinila, no činilo mi se da je dogovorila privatan sastanak i namjerno me isključila. Naposljetku, mogla je iskoristiti priliku da popriča s dr. Seraphinom o našem pothvatu. Možda je željela saznati kakvi nas zadaci čekaju. Znala sam da bi rezultat našega rada mogao promijeniti naš status u školi. Ako Valkosovi budu za-dovoljni rezultatima, bit će mjesta za nas u timu, ali samo za jednu.

Dodijelili su nam zadatke u skladu s našim znanstvenim mogućnostima koje su se razliko-vale baš kao i naš fizički izgled. Ja sam voljela tehničke komponente našeg rada – fiziologiju anđeoskih tijela, kompoziciju odnosa omjera supstance i duha u stvorenjima, i matematičku savršenost rane taksonomije – dok su Gabriellu više privlačili umjetnički elementi angelolo-gije. Voljela je čitati velike epske romane o bitkama između Nefila i angelologa, znala je gle-dati slike i u njima pronaći simbole koji bi meni sigurno promakli, analizirala je stare teksto-ve tako pomno kao da značenje jedne riječi može promijeniti tijek čitave budućnosti. Vjero-vala je u moć dobra i za vrijeme naše prve godine učenja uspjela me u to čak uvjeriti. Zbog toga je dr. Seraphina Gabrielli dala u zadatak čitanje mitoloških tekstova, dok je meni prepus-tila sustavniji zadatak sortiranja empirijskih podataka prijašnjih pokušaja lociranja klanca, prikupljanje geoloških informacija različitih epoha i pronalaženje starih karata.

Po zadovoljnom izrazu na Gabriellinom licu sigurno su neko vrijeme čavrljale. Nekoliko drvenih kutija stajalo je u sredini ureda i svojim grubo istesanim nogama pritiskalo orijentalni sag. Sve kutije bile su napunjene bilježnicama i papirom kao da su spremane u žurbi.

Moje iznenađenje zbog Gabriellinog prisustva, kao i znatiželja zbog kutija s bilježnicama, nisu prošle nezapaženo. Dr. Seraphina mahnula mi je da uđem u sobu, zatvorim vrata i prid-ružim im se. – Uđi, Celestine, rekla je ponovno dok mi je davala znak da sjednem na sofu pokraj police s knjigama. – Pitala sam se kada ćeš doći.

Kao podrška njezinoj opaski, sat s klatnom na drugom kraju susjednog ureda otkucao je osam sati. Došla sam sat vremena ranije. – Mislila sam da ćemo početi u devet, rekla sam.

– Gabriella je željela steći prednost, rekla je dr. Seraphina. – Prolazile smo kroz neke nove materijale koje ćete katalogizirati. U ovim kutijama su Raphaelovi papiri. Donio ih je sinoć iz svog ureda.

Odšetavši do svog stola, uzela je ključ i otključala ormar. Police su bile ispunjene knjiga-ma, a svaka polica bila je uredno i pedantno složena. – A ovo su moji radovi. Posložila sam ih po predmetima i datumima. Moji studentski radovi su na donjim policama, a recentnije bi-lješke – većinom citati i skice članaka – na vrhu. Godinama sam se suzdržavala od katalogi-zacije mojih radova. Jedan od faktora bila je tajnovitost, no što je važnije, čekala sam prave asistente. Vas dvije ste pametne i imate osnovno znanje o granama angelologije – teologiji, transcendentalnoj frekvenciji, teorijama morfističke angelologije, taksonomije. Dok ste učile o tome na početnom stupnju, učile ste također malo i o glacijalnoj geologiji. Marljive ste i pedantne, znate mnogo toga i na različite ste načine talentirane, ali nemate specijalizaciju. Nadam se da će par svježih očiju pomoći. Ako smo išta propustili u ovim kutijama, ja sam sigurna da ćete vi to otkriti. Također ću vas zamoliti da ponovno dolazite na moja predavanja. Znam da ste uvod položile prošle godine, no to je od posebne važnosti za naš zadatak.

Prešavši rukom po hrpi časopisa, izdvojila je njih nekoliko i stavila ih između nas na stolić s kavom. Iako sam instinktivno željela uzeti jedan od časopisa, pričekala sam željno očekuju-ći Gabriellin potez. Nisam željela ispasti previše živčana.

– Možda ćete htjeti početi s ovim, rekla je Seraphina smjestivši se polako na sofu. – Mis-lim da će sortiranje Raphaelovih spisa biti popriličan izazov za vas.

– Koliko ih ima, rekla sam očarana ogromnom količinom papira kroz koju ćemo morati proći i znatiželjna kako ćemo dokumentirati tako veliku količinu informacija.

– Gabrielli sam već dala precizne upute o metodologiji sortiranja dokumenata, rekla je Se-raphina. – Ona će ti prenijeti upute. Ja ću ponoviti samo jedno – morate znati da su ove bilje-žnice neizmjerno dragocjene. One čine većinu našeg prvog istraživanja. Iako smo neke dije-love materijala objavili, ništa nije bilo u potpunosti kopirano. Molim vas da budete posebno pažljive s bilježnicama u lošijem stanju, pogotovo s onima koje sadrže tekstove o našim eks-pedicijama. Na žalost, ovi dokumenti ne smiju napustiti moj ured. No dokle god budete radile na njima možete ih čitati koliko želite. Mislim da se iz njih može puno naučiti, kolikogod dje-lovali kaotično. Nadam se da će vam ovaj posao pomoći da shvatite povijest naše borbe i, ako budemo imali sreće, da će nam pomoći pronaći ono što tražimo.

Uzela je bilježnicu i dala mi je u ruke. – Ovo su neki moji radovi iz studentskih dana. Sa-drže i bilješke s predavanja i neka razmišljanja o angelologiji i njezinom razvoju kroz povi-jest. Toliko je vremena prošlo otada da se ne sjećam što se sve može unutra naći. Ja sam ne-kada bila ambiciozan učenik poput tebe, Celestine, i provela sam puno, puno sati u Athenae-umu. S tako mnogo informacija o povijesti angelologije mislila sam da trebam napraviti nešto malo kompaktnije. Bojim se da su unutra i moje neke pomalo naivne spekulacije što biste trebale uzeti s rezervom.

Pokušavala sam zamisliti dr. Seraphinu kao studenticu koja je učila jednake stvari koje mi sada učimo. Bilo ju je teško zamisliti naivnom u bilo čemu.

– Možda će biti više bilješki iz kasnijih godina. Prepisala sam materijal iz ovog časopisa u – kako da to kažem? – kraći spis o povijesti našeg rada. Cilj koji su naši znanstvenici i ange-lolozi željeli postići time jest taj da je angelologija potpuno funkcionalna, mi koristimo naše proučavanje kao konkretan alat. Teorija je dobra kao i njezino provođenje, a u našem slučaju povijesna istraživanja igraju veliku ulogu u našoj borbi s Nefilima. Ja sam empirijski mozak. Uopće nisam u stanju razumjeti apstrakcije, pa se služim pripovijedanjem da angelološke teo-rije učinim što opipljivijima sebi. Na isti način slažem i predavanja. Dok je korištenje naracije uobičajeno u mnogim aspektima teologije – alegorije i tome slično – Crkva takav pristup iz-bjegava kada se radi o angelološim sustavima. Kao što možda znate, hijerarhijski sustavi čes-to su se konstruirali zbog argumenata crkvenih otaca. Oni su vjerovali da je Bog napravio hi-

jerarhiju među anđelima, pa je tako napravio i hijerarhiju na zemlji. Dat ću vam primjer: kao što su serafini bili superiornija anđeoska inteligencija od kerubina, tako je pariški nadbiskup superiorniji od seljaka. Vidite kako je funkcioniralo, Bog je stvorio hijerarhije, pa zato svi moraju ostati na mjestima koja im je odredio. I plaćati poreze, bien sûr. Crkvena, anđeoska hijerarhija uspostavila je društvene i političke strukture. Ponudili su i priču o svemiru, koz-mologiju koja postavlja u red očit kaos života običnih ljudi. Angelolozi su, naravno, potekli iz toga. Mi promatramo horizontalnu strukturu koja dopušta intelektualnu slobodu i napredo-vanje zbog zasluga. Naš sustav je dosta jedinstven.

– Kako takav sustav može preživjeti? – upitala je Gabriella. – Crkva to sigurno neće dopu-stiti.

Iznenađena Gabriellinim besramnim pitanjem gledala sam u svoje ruke. Nikada ne bih mogla propitivati Crkvu na tako direktan način. Možda je bilo pogrešno moje bezgranično povjerenje u nju.

– Vjerujem da se ovo pitanje postavilo već mnogo puta u prošlosti, rekla je dr. Seraphina. – Osnivači angelologije razvili su parametre našega rada na velikome sastanku angelologa u desetome stoljeću. Postoji prekrasni zapisi o sastanku koje je zabilježio jedan od osnivača. –

Dr. Seraphina se vratila do ormara i izvadila knjigu. – Predlažem vam da pročitate ovu knjigu kada budete imale vremena, što nije sada, budući da je jutros pred vama velik posao, rekla je listajući. Zatim ju je odložila na stol. – Kada jednom počnete čitati povijest našeg društva, vidjet ćete da ima više toga za čitanje o angelologiji od proučavanja i diskusija. Naš rad razvijao se mudrim odlukama grupe pametnih, duhovnih ljudi. Prva angelološka ekspedi-cija, uistinu prvi pokušaj u kojem su angelolozi željeli otkriti mjesto na kojem su zatvoreni anđeli dogodio se kada su presveti oci na poziv svoje tračke braće organizirali Koncil u So-zopolu. Bio je to sastanak na kojem je rođena naša disciplina i prema presvetom ocu Bogumi-lu, jednom od najvećih od otaca što su osnovali angelologiju. Koncil je postigao velik uspjeh, i to ne samo zbog uspostavljanja načela našeg djelovanja već i zbog okupljanja najpoznatijih religioznih mislioca tog vremena – od Koncila u Nici nije bilo okupljanja takvih iznimnih stručnjaka u tako velikom broju. Svećenici, đakoni, akoliti, rabini i sveti čovjek Mainyu sud-jelovali su u uzbudljivoj debati o dogmi u glavnome hodniku. Tajno okupljanje bilo je negdje drugdje. Tada je jedan stari svećenik po imenu Clematis, biskup tračanskog porijekla koji je živio u Rimu, sazvao grupu istomišljenika koji su dijelili njegovu strast da pronađu spilju Promatrača. Zapravo, on je razvio čitavu teoriju oko lokacije spilje, tvrdeći da bi se, kao i os-taci Noine arke, trebala naći u blizini obala Crnog mora. Naposljetku je Clematis otišao u planine iskušati svoju teoriju. Dr. Raphael i ja pretpostavljamo – iako nemamo nikakav dokaz – da je nacrtao kartu.

– Ali kako možete biti sigurni da tamo nešto postoji? – pitala je Gabriella. – Kakav dokaz imamo? Sto ako spilja uopće ne postoji i sve je samo legenda?

– Mora biti istine u tome, rekla sam osjetivši da je Gabriella previše ishitreno željela izaz-vati našu profesoricu.

– Clematis je našao spilju, rekla je dr. Seraphina. – Presveti otac i njegov tim jedini su koji su saznali pravu lokaciju, jedini koji su se u nju spustili i jedini ljudi koji su u nekoliko tisuća godina vidjeli pobunjene anđele. Clematis je umro privilegiran. Na sreću, prije smrti je izdik-tirao kratak dokument o ekspediciji. Dr. Raphael i ja smo koristili taj dokument kao naš pola-zni tekst u istraživanju.

– Taj dokument sigurno govori o lokaciji, rekla sam želeći što prije saznati detalje o Cle-metisovoj ekspediciji.

– Da, u Clematisovom dokumentu se spominje lokalitet, rekla je dr. Seraphina. Uzela je komad papira i naliv-pero, napisala nekoliko slova na ćirilici i predala nam papir.

ΓяypcκoTo Бърло

"'Gjurskoto bjrlo' ime je koje je Clematis napisao u dnevniku, što na starobugarskome zna-či 'Zatvor Nevjernih', ili slobodnije 'Tajno mjesto Nevjernih', što je točan opis Stražara koje su tadašnji kršćani nazivali pobunjenicima i nevjernicima. Turci su držali područje oko Ro-dopa od 14. stoljeća pa sve dok Rusi nisu pomogli Bugarima da ih se oslobode 1878. godine, a to je dodatno zakompliciralo potragu. Naime, muslimani su bugarske kršćane smatrali nev-jernicima tako da je drugi naziv potisnuo originalno značenje imena spilje. Dvadesetih smo godina nekoliko puta putovali u Grčku i Bugarsku, no na naše veliko razočaranje nismo pro-našli niti jednu spilju pod tim imenom. Ljudi koje smo ispitivali ime su povezivali s Turcima ili za spilju nisu uopće čuli. Nakon godina nismo pronašli to ime niti na jednoj karti u regiji. Bilo zbog nemara ili kartiranja, spilja na papiru ne postoji.

– Možda bi bilo bolje zaključiti, rekla je Gabriella, – daje Clemetis pogriješio i da karta ne postoji.

– Netočno, brzina kojom je dr. Seraphina odgovorila pokazala je koliko je ta tema zanima. – Zatvor pobunjenih anđela postoji. Kladim se u svoju karijeru.

– Onda mora postojati način da ga nađemo, rekla sam i po prvi puta shvatila koliko silno Valkovi žele riješiti tu zagonetku. – Moramo proučiti Clemetisove dokumente.

– To ćete ostaviti za neki drugi put, nakon što završite s ovim zadatkom – rekla je dr. Se-raphina i ponovno odšetala do ormara.

Otvorila sam knjigu ispred sebe, znatiželjna da vidim što skrivaju korice. Nisam si mogla pomoći, no bila sam sretna što su moja razmišljanja bila slična Seraphinim i što je Gabriella ovaj put došla u konflikt s našom profesoricom. No na moje razočaranje njezino neodobrava-nje Gabriellu nije nimalo diralo. Naprotiv, činilo se da je posve zaokupljena nečim drugim. Bilo mi je jasno da Gabriella nije osjećala jednako rivalstvo kao ja. Nije imala nikakvu potre-bu za dokazivanjem.

Uvidjevši koliko sam nestrpljiva da počnem dr. Seraphina je rekla, – Ostavit ću vas vašem poslu. Možda vidite nešto što ja nisam. Sigurna sam da naši tekstovi mogu nekome reći i neš-to i ništa. Um i duh sazrijevaju na neki svoj način i svojom vlastitom brzinom. Svako uho ne može čuti prekrasnu muziku koja svira.

Od svojih prvih školskih dana dolazila sam na Valkova predavanja ranije da bih uhvatila

mjesto. Iako smo i Gabriella i ja sjedile na njihovim predavanjima prošle godine, nastavile smo ih pohađati i ove. Mene je vukla ambiciozna želja za istraživanjem i privid znanstvene zajednice koju su predavanja odražavala, dok je Gabriella uživala u svom statusu učenika druge godine iz poznate obitelji. Mlađi studenti zurili bi u nju kao da su odmjeravali njezinu reakciju na predavanje. Predavanja su se odvijala u maloj bijeloj kapelici koja je bila sagra-đena na ostacima rimskog hrama. Imala je debele vapnenačke zidove koji su izgledali kao da se uzdižu od prozorskih stakala što su se nalazila ispod njih. Strop kapelice bio je načinjen od cigle u raspadnom stanju pa su ih pridržavale drvene grede koje su izgledale tako nestabilno da sam vjerovala da će se čitava zgrada srušiti na nas ako se vani pojača promet.

Gabriella i ja sjele bismo u dno kapelice, a dr. Seraphina bi posložila svoje papire i zapo-čela predavanje.

– Danas ću vam ispričati priču koja vam je svima poznata na ovaj ili onaj način. Budući da je ta priča temelj naše discipline, o njezinoj povijesnoj važnosti, kao ni o njenoj poetskoj lje-poti, ne treba raspravljati. Počela je u godinama prije Potopa kada je nebesko kraljevstvo pos-lalo više od dvije stotine anđela, zvali su ih Stražari, da promatraju što rade ljudi. Glavni Stražar, prema tim zapisima, bio je Semjaza. Semjaza je bio lijep i moćan, pravi primjerak anđeoskog stvorenja. Njegova blijeda put, svijetle oči i zlatna kosa bile su ideal nebeske lje-pote. Provevši dvije stotine anđela kroz nebeske svodove, Semjaza se na zemlju došao odmo-riti. Pod njegovim vodstvom bili su Araklba, Rameel, Tamlel, Ramlel, Danel, Ezequeel,

Baraquial, Asael, Batarel, Ananel, Zaquiel, Samsapeel, Satarel, Tutel, Jomjael, Kokabiel, Araquiel i Sariel.

Anđeli su hodali nevidljivi među potomcima Adama i Eve. Živjeli su tiho u sjeni i skrivali se u planinama, spavajući na mjestima gdje ih ljudi nisu mogli pronaći. Putovali su od jednog do drugog mjesta slijedeći ljudske migracije. Tako su otkrili naseljene civilizacije između Gangesa, Nila, Jordana i Amazone. Živjeli su mirno i povučeno, promatrajući ljudske pos-tupke.

Jedno jutro za vrijeme Jaredovog doba dok su bili na planini Armon, Semjaza je ugledao ženu kako se kupa u rijeci. Smeđa joj se kosa obavijala oko tijela. Pozvao je Stražare da dođu do ruba planine i tako su veličanstvena bića zajedno promatrala ženu. Prema mnogobrojnim znanstvenim izvorima Semjaza je tada predložio Stražarima da odaberu žene ljudskog porije-kla.

No čim je to učinio, zabrinuo se. Svjestan kazne za takav neposluh – svjedočio je padu an-đela – promijenio je svoj plan i rekao, – Ljudske kćeri trebale bi pripadati nama. No ako me ne želite slijediti ja ću sam snositi posljedice tog velikog grijeha.

Stražari su se dogovorili sa Semjazom da će zajedno podijeliti kaznu. Znali su da je zdru-živanje zabranjeno i da je njihov pakt prekršio svaki nebeski i zemaljski zakon. No svejedno su se spustili s planine Arrmon i pokazali se ženama. Žene su uzele neobična bića za svoje muževe i uskoro su zatrudnile. Nakon nekog vremena rodila su im se djeca. Ona su prozvana Nefili.

Stražari su gledali kako im djeca odrastaju. Vidjeli su da se razlikuju od svojih majki, kao i od anđela. Njihove kćeri bile su više i elegantnije od ljudskih žena, bile su intuitivne i imale nadnaravne sposobnosti, a posjedovale su i anđeosku ljepotu. Dječaci su također bili viši i jači od normalnih muškaraca i bili su bistri jer su imali inteligenciju nebeskih stvorenja. Stra-žari su im poklonili umijeće vođenja ratova. Naučili su ih tajnama vatre — kako da je zapale i zadrže — kako da je kontroliraju za kuhanje i grijanje. Taj je dar bio tako dragocjen da o njemu postoje mitovi, najpoznatiji je onaj o Prometeju. Poučili su svoje sinove metalurgiji, umijeću koje su anđeli usavršili, ali su ga do tada čuvali podalje od ljudi. Pokazali su im kako se izrađuju ogrlice i prstenovi od plemenitih metala. Vadili su zlato i drago kamenje, brusili ih i od njih izrađivali vrijedne predmete. Nefili su spremali svoje blago, zgrtali zlato i drago kamenje. Pokazali su kćerima kako se boji tkanina i kako da namažu svoje trepavice sjajnim prahom od minerala. Kitili su ih stvarajući ljubomoru kod žena.

Poučili su svoju djecu kako napraviti oružja koja će ih učiniti jačima od ljudi, naučili su ih kako taliti željezo i kovati mačeve, noževe, štitove, oklope i vrškove strijela. Kada su naučili koristiti oružje, Nefili su napravili zalihe kvalitetnog hladnog oružja. Lovili su i konzervirali meso. Štitili su svoja dobra silom.

Stražari su djeci dali i mnoge druge darove. Poučili su svoje žene i kćeri tajnama još moć-nijima od vatre ili željeza. Odvojili bi žene od muškaraca, odvodili ih iz grada duboko u pla-nine i ondje im pokazali kako čarati i služiti se ljekovitim travama. Pokazali su im tajna umi-jeća magije i naučili ih kako da pamte čarolije. Uskoro su zamijenili uloge. Žene koje su do tada ovisile o muškoj snazi postale su jake i opasne.

Stražari su sve više i više nebeskih tajni povjeravali svojim ženama i kćerima. Baraquijal ih je poučio astrologiji. Kokabiel ih je naučio čitati znamenja zviježđa. Ezequeel im je dao praktično znanje čitanja oblaka. Araquiel ih je poučio simbolima zemlje. Shamsiel im je nacrtao Sunčevu putanju. Sariel im je nacrtao Mjesečeve mjene.

Aramos ih je poučio skidanju čarolija. S tim vještinama Nefili su se organizirali u pleme. Naoružali su se i preuzeli kontrolu nad

zemljom i hranom. Doveli su do savršenstva vođenje ratova. Imali su sve veću i veću moć nad ljudima. Smatrali su se gospodarima zemlje, uzimali su velike posjede i proglašavali kra-ljevstva svojima. Imali su robove i napravili zastave svojim vojskama. Podijelili su muškarce na vojnike, trgovce i sluge. Svojim tajnama i gladi za moći Nefili su zagospodarili ljudima.

Dok su vladali zemljom, a ljudi umirali, čovječanstvo je zatražilo nebesku pomoć. Mihael, Uriel i Gabriel, arkanđeli koji su nadzirali Stražare od njihovog prvog odlaska na zemlju, promatrali su i kako Nefili napreduju.

Arkanđeli su na zapovijed opkolili Stražare u vatrenom obruču. Razoružali su svoju braću. Nakon što su ih porazili, bacili su ih u okove i prebacili u daleku, omraženu spilju visoko u planinama. Na rubu provalije naredili su im da se bace u nju. Stražari su padali kroz procjep zemljine kore, a olovni okovi vukli su ih sve dublje i dublje dok nisu stigli u zatvor tame. Iz dubina su cvilili za zrakom, svjetlom i svojom izgubljenom slobodom. Čekajući dan oslobo-đenja, odvojeni od neba i zemlje, molili su oprost od nebesa. Zazivali su djecu da ih spase, no Gospod se oglušio na njihove molbe. Nefil nije došao.

No anđeo Gabriel, vjesnik dobrih vijesti, nije mogao trpjeti njihove muke. U trenutku sa-žaljenja bacio je liru svojoj paloj braći ne bi li glazbom ublažili svoje patnje. Lira nije još sti-gla do njih, a Gabriel je shvatio da je pogriješio. Glazba koju je proizvodila bila je zavodljiva i moćna. Mogli bi je iskoristiti u svoju korist.

Nakon nekog vremena zatvor od granita počeo se nazivati podzemnim svijetom, zemljom mrtvih u koju su dolazili heroji u potrazi za vječnim životom i mudrošću. Tartar, Had, Kur-nugia, Annwn, Pakao – mitovi su rasli dok su Stražari, okovani u rupi, žudjeli za slobodom. Još i dan danas negdje duboko pod zemljom plaču zazivajući spas.

– Puno se spekuliralo o tome zašto Nefili nisu spasili svoje očeve, rekla je dr. Seraphina na kraju. – Nefili bi sigurno bili jači uz pomoć Stražara, kao što bi im i pomogli da su mogli. No zatvor Stražara i dalje ostaje na nepoznatom mjestu. U tom misteriju leži temelj našega rada.

Dr. Seraphina je bila darovit govornik i znala je svojim predavanjima potaknuti brucoše, imala je talent koji nisu posjedovali mnogi naši profesori. Zbog toga je često na kraju preda-vanja djelovala iscrpljeno, kao što je bio slučaj i danas. Podigla je pogled sa svojih bilješki i najavila kratku pauzu. Gabriella mi je dala znak da je slijedim i napustile smo kapelicu kroz bočni izlaz. Prošle smo kroz nekoliko uskih hodnika dok nismo došle do praznog dvorišta. Padao je mrak, obavijala nas je topla jesenja večer, a sjene su se širile zidovima. Veliko stab-lo bukve, kore umrljane kao da je gubava, nagnulo se nad dvorište. Predavanja Valkovih zna-la su trajati satima, a nekada bi se protegnula i do noći, pa sam bila željna svježeg zraka. Htjela sam upitati Gabriellu što misli o predavanju – postajala bih joj prijateljica u takvim diskusijama — no shvatila sam da nije raspoložena.

Gabriella me ponudila cigaretom izvadivši tabakeru iz džepa jakne. Kada sam odbila, kao i uvijek, samo je slegnula ramenima. Slijeganje je bila njezina nesvjesna sitna gesta kojom mi je jasno davala do znanja da osuđuje to što se ne znam opustiti. Slijeganje kao da je govorilo, Celestine naivka, Celestine dijete iz provincije. Gabriella me mnogo naučila svojim sitnim odbijanjem i svojim tišinama zato sam je uvijek pomno promatrala – od toga kako je odjeve-na, što čita, kako se češlja. Posljednjih par tjedana počela se više dotjerivati, više je pokaziva-la. Njezina uvijek neprimjetna šminka postala je jača i naglašenija. Scena kojoj sam prisus-tvovala prošlo jutro objasnila mi je te promjene, no njezino mi je ponašanje i dalje bilo za-nimljivo. Unatoč tome, gledala sam je kao stariju sestru.

Upalila je cigaretu lijepim zlatnim upaljačem i povukla dim duboko kao da mi želi poka-zati što propuštam.

– Kako je lijep, rekla sam uzevši joj upaljač. Vrtila sam ga u ruci, zlato što se pod tamnim večernjim svjetlom sjajilo grimiznim sjajem. Htjela sam je upitati odakle joj tako skupocjen upaljač, ali sam se suzdržala. Bilo me strah pitati i najbanalnije stvari. I nakon godinu dana u kojoj smo svaki dan provodile zajedno, pričale smo vrlo malo o svojim privatnim životima. Na kraju sam se odlučila za jednostavnu tvrdnju, – Nisam ga nikada prije vidjela.

– Nije moj nego prijateljev, rekla je izbjegavajući moj pogled. Nije imala prijatelja osim mene – jela je sa mnom, učila sa mnom, a kada bih ja bila zauzeta radije je ostajala sama ne-go stvarala nova prijateljstva – tako da mi je odmah bilo jasno da pripada njezinom ljubavni-ku. Sigurno je primijetila moju znatiželju, no nisam se mogla suzdržati da joj ne postavim direktno pitanje.

– Kojeg prijatelja? Pitam jer mi se činiš jako rastresenom u posljednje vrijeme. – Angelologija je puno više od proučavanja starih tekstova, rekla je Gabriella. Njezin mi je

pristup pokazao da je moja vizija našeg truda u školi posve pogrešna. – Ja sve dajem za svoj posao.

– Tvoja pažnja zaokupljena je u zadnje vrijeme nečim drugim, Gabriella, rekla sam budući da nisam znala sakriti osjećaje.

– Ti ne znaš ništa o autoritetima koji me kontroliraju, odgovorila je. Iako se trudila odgo-voriti tipično arogantno, naslutila sam trunku očaja. Moje ju je pitanje iznenadilo i pogodilo.

– Znam više nego što misliš, rekla sam nadajući se da će je direktno suočavanje dovesti do toga da sve prizna. Nikada prije nisam s njom razgovarala takvim tonom. Greška je bila očita prije nego što sam zatvorila usta.

Zatražila je upaljač, spremila ga u džep, zagasila cigaretu u ravan zid i otišla. Kada sam se vratila u kapelicu moje mjesto do Gabrielle je bilo slobodno. Stavivšijaknu

na stolac sačuvala mi je mjesto, no nije me se ni udostojala pogledati kada sam sjela. Vidjela sam da je plakala – imala je crne tragove na rubovima očiju, od sjenila koje se pomiješalo sa suzama. Željela sam razgovarati s njom. Očajnički sam željela da mi se povjeri i stvarno sam joj htjela pomoći da prebrodi štogod je mučilo. No nije bilo vremena za razgovor. Dr. Rapha-el Valko zauzeo je poziciju za katedrom i upravo je slagao papire iz kojih je namjeravao pre-davati. Stavila sam joj ruku na rame i nasmiješila se da zna da mi je žao. Moja gesta naišla je na odbijanje. Gabriella je povukla ruku odbijajući me pogledati. Povukla se dublje u težak drveni stolac i čekala da dr. Raphael počne.

Tijekom mojih prvih mjeseci u Akademiji naučila sam da postoje dva tipa razmišljanja o Valkovima. Većina učenika ih je obožavala. Privlačio ih je njihov smisao za humor, njihovo rijetko znanje i predanost poučavanju te su upijali svaku njihovu riječ. Ja sam, kao i većina, pripadala toj grupi. No manji dio naših kolega nije im bio naklonjen. Njihove metode smatrali su sumnjivima, a njihova zajednička predavanja pretencioznima. Iako Gabriella nije dopušta-la da je se svrstava u bilo koju od te dvije grupe i iako nije nikada javno izrekla što misli o predavanjima dr. Raphaela i dr. Seraphine, sumnjala sam da je bila kritična jer je njezin ujak bio u vijeću Athenaeuma. Valkovi su bili autsajderi koji su za svoj status naporno radili dok je Gabrielli njezina obitelj status dala odmah. Cesto sam slušala kako govori o našim profeso-rima i znala sam da se njezino razmišljanje razlikuje od njihovih ideja.

Dr. Raphael je dao znak da se smirimo i počeo svoje predavanje. – Često se raspravljalo o porijeklu Prve anđeoske kataklizme. U stvari, pregledavajući raz-

ličite izvore kataklizmičke bitke u našoj kolekciji, pronašao sam trideset i devet različitih teo-rija samo o tome kako je počela i kako je završila. Kao što većina vas zna, promijenile su se znanstvene metode za proučavanje takvih povijesnih događaja, evoluirale su – neki bi rekli da su se razvile – pa ću biti iskren s vama. Metode poput mojih i moje supruge s vremenom su se promijenile i sada uključuju različite povijesne perspektive. Naša čitanja tekstova, kao i tekstovi koji nastaju iz fragmenata, odraz su našeg višeg cilja. Vi ćete, naravno, kao budući

znanstvenici, izvoditi svoje vlastite teorije o Prvoj anđeoskoj kataklizmi. Ako smo uspjeli, otići ćete s ovog predavanja sa zrncem sumnje koje potiče individualno i originalno istraživa-nje. Zato slušajte pažljivo – vjera i sumnja, prihvaćanje i odbijanje, prepišite i prilagodite sve što ste danas ovdje naučili. Tako će se budućnost angelološkog znanja testirati.

Dr. Raphael je držao u rukama kožom uvezanu knjigu. Nakon što ju je otvorio počeo je či-tati ozbiljnim i mirnim glasom.

– Visoko u planinama pod stijenom koja ih je štitila od kiše stajali su Nefili zazivajući pomoć Samjazinih kćeri i Azazelovih sinova. Smatrali su ih svojim nasljednicima nakon što su Stražari završili pod zemljom. Azazelov najstariji sin bio je predvodnik i za sobom je vo-dio gomilu bijelih divova koji su punili dolinu podno planine.

Rekao je, – moj otac poučio nas je tajnama vođenja ratova. Naučio nas je služiti se mačem i nožem, praviti lukove, ratovati s neprijateljima. No nije nas naučio kako da se zaštitimo od nebeskih stvorenja. Uskoro će nas sa svih strana opkoliti voda. Čak i s našom snagom i toli-kim mnoštvom nije moguće sagraditi brod poput Noina. Jednako je tako nemoguće napasti ga i oduzeti mu brod. Arkanđeli paze na njega i njegovu obitelj.

Bilo je poznato da je Noa imao tri sina koja su odabrana da mu pomognu izgraditi arku. Azazel je rekao da će otići do obale gdje je Noa ukrcavao životinje i biljke u brod i da će po-kušati pronaći način da se ukrca. S njima je ostavio najmoćniju čarobnicu, najstariju Semja-zinu kći, i otišao od njih s ovim riječima, – Braćo i sestre, ostanite ovdje na samome vrhu planine. Postoji mogućnost da voda neće doći tako visoko.

Po neumornoj su se kiši Azazelovi sinovi i Semjazine kćeri spuštali niz strmu planinsku stazu, hodajući prema obali. Na Crnome moru sve je bilo u kaosu. Noa je upozoravao na Po-top nekoliko mjeseci, no njegovi sunarodnjaci nisu na to uopće obraćali pažnju. Nastavili su slaviti, plesati, spavati, sretni usprkos blizini potpunog uništenja. Rugali su se Noi, a neki od njih što su stajali blizu arke, zviždali su mu dok je ukrcavao hranu i vodu.

Azazelovi sinovi i Samjazine kćeri nekoliko su dana gledali kako Noini sinovi dolaze i od-laze. Zvali su se Šem, Ham i Jafet i svi su bili različiti. Najstariji, Sem, imao je tamnu kosu i zelene oči, elegantne ruke i bio je vješt govornik; Ham je bio tamnija tena, imao je smeđe oči, veliku snagu i osjećaj za humor; Jafet je bio bljedolik, plavokos i plavook, najkrhkije građe i najmršaviji od sve trojice. Za razliku od Šema i Hama koji se nisu umarali pomažući ocu ukr-cavati životinje, vreće hrane i vrčeve vode, Jafet je radio polako. Sem, Ham i Jafet bili su oženjeni i Noa je imao mnogo unuka.

Shvativši da je Jafet izgledom vrlo sličan njima, Samjazina je kći odlučila da njezin prati-telj mora uzeti njegov oblik. Nefili su dugo čekali u zasjedi, sve dok Noa nije ukrcao i poslje-dnju životinju. Azazelov sin se približio brodu. Njegova velika sjena gaje sakrila, potpuno ga prekrivši dok je zazivao Jafeta.

Noin najmlađi sin nagnuo se preko ruba arke dok su mu plave kovrče padale preko očiju. Azazelov sin pozvao ga je da mu pravi društvo. Otišli su daleko od obale putem koji je vodio duboko u šumu. Arkanđeli, koji su na provi i palubi držali stražu i pregledavali svaki ukrcani predmet i bili na arci po božjem naputku, nisu primijetili da je Jafet otišao s broda i slijedio svjetlom obasjana stranca u šumu.

Što je Jafet dublje slijedio Azazelovog sina u šumu, kiša je jače padala spuštajući hrpe liš-ća na njegovu glavu i prizivajući glasnu grmljavinu. Sustigavši veličanstvenog stranca Jafet je ostao bez daha. Jedva govoreći upitao gaje, – Što želiš od mene?

Azazel nije odgovorio već je stezao svoje prste oko njegovog vrata dok nije osjetio da su tanke koščice pukle. U tom je trenutku, prije nego je poplava izbrisala zla stvorenja sa zemlje, božji plan pročišćenog svijeta propao. Budućnost Nefila bila je sigurna, a novije poredak stu-pao na svijet.

Semjazina kći izašle su iz šume i stavile ruke na lice Azazelovog sina. Zapamtila je čini kojima ju je poučio otac. Čim ga je dotakla on se promijenio. Njegova ljepota je nestala, a

anđeoska obilježja su izblijedjela. Šapnula mu je na uho i pretvorio se u Jafeta. Oslabljen od metamorfoze oteturao je u smjeru Noine arke.

Noina žena bacila je jedan pogled na sina i odmah je znala da se promijenio. Njegovo lice i kretnje bili su jednaki, no nešto je u njegovom ponašanju bilo drugačije pa ga je upitala gdje je bio i što mu se dogodilo. Budući da nije znao govoriti ljudskim jezikom, šutio je, što je još više uznemirilo majku. Poslala je po Jafetovu suprugu, dragu ženu koja ga je poznavala još od djetinjstva. I ona je opazila razliku u njegovom ponašanju, no kako je izgledao kao čovjek za kojeg se udala, nije znala reći što se promijenilo. Jafetova braća su se povukla u strahu. No Jafet je ostao u arci kada je voda počela nadirati. Bio je sedamnaesti dan drugoga mjeseca. Počeo je Potop.

Kiša je padala po arci i punila doline i gradove. Voda je prvo narasla do podnožja planina, a zatim i do vrhova. Nefili su promatrali kako se voda sve više diže, dok nije posve prekrila tlo. Užasnute čimpanze i leopardi visjeli su s drveća, zrakom se širilo strašno zavijanje umi-rućih vukova. Zirafa je stajala na izoliranom proplanku, a voda joj je pokrila tijelo, stigla do nosa i dizala se sve više i više i više, dok je nije potpuno prekrila. Životinjska, ljudska i nefil-ska tijela plutala su poput vilinskih konjica površinom svijeta, valjajući se s plimom i ose-kom, dižući se i tonući na oceansko dno. Hrpe kose i udova udarale su o provu Noinog broda koji se talasao na vodi. Zrak se ispunio slatkim mirisom na suncu ispečena mesa.

Lađa je besciljno plovila svijetom do dvadeset i sedmog dana drugoga mjeseca iduće go-dine, sve ukupno tri stotine i sedamdeset dana. Noa i njegova obitelj gledali su samo smrt i beskonačnu vodu, sivu zavjesu kiše i valove na horizontu dokle je sezao pogled. Samo vodu i još vode, svijet bez kopna osuđen na samoću. Plovili su tako dugo da su potrošili zalihe vina i hrane i živjeli su od kokošjih jaja i vode.

Kada je arka stala, a voda se povukla, Noa i njegova obitelj oslobodili su životinje iz utro-be broda, uzeli svoje vreće sa sjemenjem i zasadili ih. Noini sinovi odmah su počeli iznova naseljavati svijet. Arkanđeli su im po božjoj volji došli pomoći. Učinili su plodnima životinje, zemlju i žene. Usjevi su imali vode i sunca, životinje dovoljno hrane, a žene nisu umirale pri porodu. Sve je raslo. Ništa nije umiralo. Svijet je bio ponovno stvoren.

Sve što su vidjeli Noini su sinovi proglašavali svojim. Postali su starješine i svaki je začeo jednu ljudsku rasu. Migrirali su u daleke krajeve planeta i osnivali dinastije koje i danas pre-poznajemo kao posebne. Sem, Noin najstariji sin, otputovao je na Bliski Istok i osnovao se-mitsko pleme; Ham, Noin drugi sin, odselio je blizu ekvatora, u Afriku, i osnovao hamitsko pleme; i Jafet – ili radije stvorenje prerušeno u Jafeta – zauzeo je područje oko Mediterana i Antlantika te osnovao ono što će se jednom zvati Europa. Jafetovi potomci od tada nas prep-lavljuju. Kao Europljani moramo promisliti naš odnos anđeoskog porijekla. Jesmo li slobodni od takvih đavoljih konotacija? Ili smo na neki način povezani s Jafetovom djecom?

Predavanje dr. Raphaela naglo se prekinulo. Prestao je govoriti, zatvorio bilježnicu i žurno krenuo na sljedeće predavanje. Znala sam iz iskustva da je držao ovakva predavanja namjer-no, ne bi li učenici željeli čuti još. To je bila njegova pedagoška metoda koju sam naučila ci-jeniti nakon njegovih predavanja na prvoj godini. Nisam propustila niti jedno. Zvuk listanja papira i koraci ispunili su prostoriju dok su učenici odlazili u grupicama, pripremajući se za večeru ili učenje. Pokupila sam svoje stvari. Predavanje me ostavilo u nekom transu i bilo mi je teško pridružiti se nekoj od grupa jer su mi mnogi đaci bili potpuno nepoznati. Gabriellina blizina bila mi je ugodna i bliska. Zatim sam se okrenula prema njoj da je upitam želi li da odemo kući napraviti večeru.

Smrzla sam se kada sam je ugledala. Izgledala je užasno. Kosa joj se slijepila od znoja, li-ce blijedo. Izgledala je kao da je bolesna. Crno, masno sjenilo na očima – ukras kozmetike koji sam smatrala Gabriellinim morbidnim detaljem – razmrljalo se ispod očiju od znoja ili od suza. Nisam mogla ocijeniti. Njezine velike zelene oči gledale su u prazno. Bila je zastra-šujuće neprepoznatljiva, kao da boluje od tuberkuloze. Dok je držala zlatni upaljač u ruci,

primijetila sam crvene opekline na njezinoj podlaktici. Pokušala sam joj nešto reći, upitati što joj je, no jasno mi je dala do znanja da je pustim na miru. U njezinim očima vidjela sam sna-gu i odlučnost koju ja nisam posjedovala. Znala sam da mi neće ništa reći. Kakvu god mračnu i strašnu tajnu čuvala, jaje neću saznati. Iz nekog razloga, iako to nisam mogla shvatiti, to me istovremeno tješilo i plašilo.

Kasnije kada sam se vratila u naš stan Gabriella je sjedila u kuhinji. Škare i bijeli zavoji leželi su ispred nje na stolu. Misleći da možda treba pomoć, otišla sam k njoj. U stanu, pod danjim svjetlom, opeklina je izgledala strašno – bila je crna i iz nje je izlazila prozirna teku-ćina. Uzela sam zavoj i počela ga odmotavati.

– Hvala, ali mogu sama, rekla je Gabriella. Postajala sam sve jadnija kada mi je uzela zavoj iz ruke i počela zamatati ranu. Neko vri-

jeme sam je promatrala, a onda sam rekla, – Kako si uspjela to učiniti? Što se događa s to-bom?

Nasmijala se kao da sam rekla nešto što ju je zabavilo. Na trenutak sam pomislila da mi se možda ruga. – Ti to ne bi shvatila, Celestine. Ti si predobra, previše neiskvarena da bi shvati-la što mi je, rekla je i nastavila zamatati ruku.

U danima što su uslijedili, što sam više pokušavala shvatiti Gabrielline zagonetne postup-

ke, to je ona bila tajnovitija. Počela je često izbivati iz našeg stana u Rue Gassendi, ostavlja-jući me zabrinutu. Dolazila je samo kada mene nije bilo, što bih otkrila po odjeći koju bi os-tavila ili uzela iz ormara. Ušla bih u stan i pronašla čašu s otiskom crvena ruža, crnu dlaku, ili bih osjetila miris Shalimar na njezinoj odjeći. Shvatila sam da me izbjegava. Svoju prijatelji-cu viđala sam samo preko dana dok smo radile zajedno u Athenaeumu, s gomilama kutija pu-nih papira i bilježnica ispred nas, no čak se i tada ponašala kao da me nema.

Osim toga počela sam sumnjati da gleda u moje bilješke dok mene nema, čita moje biljež-nice i provjerava knjige ne bi li znala kako napredujem i kako stoji u odnosu na mene. Bila je previše pametna da bi ostavila dokaz svojeg špijuniranja i nikada nisam pronašla bilo kakav dokaz da je bila u mojoj sobi. Postala sam dvostruko opreznija i pazila sam što ostavljam na svom stolu. Nisam dvojila da bi ukrala sve što bi joj moglo trebati, iako je za vrijeme našeg rada u Athenaeumu zadržala bezbrižnu apatičnost.

Vrijeme je prolazilo i ja sam se počela gubiti u našoj rutini. Naš zadatak je u početku bio dosadan i manje više se sastojao od iščitavanja bilježnica i slaganja izvještaja s potencijalno korisnim informacijama. Gabrielli je bilo povjereno ono što joj je ležalo – mitološki i povije-sni aspekti angelologije – dok sam ja dobila zadatak matematičke prirode – kategoriziranje spilja i klanaca – ne bih li pronašla lokaciju na kojoj se nalazi lira.

Jednog poslijepodneva u listopadu, dok je sjedila meni nasuprot a crne kovrče su joj oba-vijale obraze, izvukla sam bilježnicu iz jedne od mnogih kutija i pažljivo je počela pregleda-vati. Bila je neobična, malena i podeblja, s izlizanim, čvrstim koricama koje je držala kožna traka sa zlatnom kopčom. Proučivši kopču izbliza shvatila sam da ima oblik zlatnog anđela ne većeg od malog prsta. On je bio duguljast i uzak, stilizirana lica ukrašena s dva plava safi-ra umjesto očiju, imao je ljupku tuniku i par zaobljenih krila. Stavila sam prst na hladan me-tal. Pritisnuvši krila osjetila sam otpor i uz jedan klik mehanizam se pokrenuo. Bilježnica se otvorila, a ja sam je stavila u krilo i počela listati. Pogledala sam zakratko u Gabriellu da vi-dim je li primijetila moje otkriće, no ona je bila zadubljena u čitanje i na moje olakšanje nije vidjela prekrasnu bilježnicu u mojim rukama.

Odmah sam shvatila da je to bio jedan od dnevnika koji je Seraphina spomenula, iz njezi-nih kasnijih godina studija. Njezine zabilješke sakupljene i izvučene u kratkim osnovnim cr-tama. Dnevnik je uistinu sadržavao mnogo više od običnih bilješki s predavanja. Na prvoj je stranici zlatnom bojom bila otisnuta riječ ANGELOLOGIJA. Stranice su bile ispunjene bilje-škama, razmišljanjima i pitanjima koje je zapisivala tijekom predavanja ili kada se pripremala

za ispite. Čitajući dnevnik otkrila sam njezinu veliku ljubav prema glacijalnoj geologiji – kar-te Grčke, Makedonije, Bugarske i Turske bile su pažljivo nacrtane kao da je crtala s mapom ispred sebe i pratila svaku granicu, planinski lanac i jezero. Imena spilja, planinskih prijelaza i klanaca pojavljivala su se na grčkom, latinskom i ćirilici ovisno o pismu koje se koristilo u regiji. Sitne opaske stajale su na marginama i uskoro sam shvatila da su crteži nastali kao pri-prema za ekspediciju. Dr. Seraphina razmišljala je o drugoj ekspediciji još od svojih stu-dentskih vremena. Zaključila sam da bih možda mogla otkriti misterij Clematisove ekspedici-je ako sažmem njezin rad.

Čitajući dalje pronašla sam skice, tu i tamo razbacane između gustih redaka teksta. Bilo je tu aureola, truba, krila, harfi i lira – crtarije rastresenog đaka za vrijeme predavanja, stare tri-deset i jednu godinu. Zatim stranice pune crteža i citata izvučenih iz starih angeloloških djela. Kada sam došla do sredine bilježnice naišla sam na kvadrate s brojevima, poznatije pod ime-nom magični kvadrati. Sastojali su se od slijeda brojeva koji su u svakome nizu davali jedna-ki zbroj i dijagonalno i okomito – magična konstanta. Naravno, poznavala sam magične kva-drate – postojali su u Perziji, Indiji i Kini, a njihovo prvo pojavljivanje u Europi bila je zaslu-ga grafika Albrechta Diirera, umjetnika čijem radu sam se divila – no nikada nisam imala pri-liku vidjeti ih.

Riječi dr. Seraphine bile su napisane blijedom crvenom tintom. Jedan od najpoznatijih, onaj koji smo najčešće koristili, je Sator-Rotas kvadrat čiji je

najstariji primjerak otkriven u Herculaneumu ili Ercolanu, kako mu je ime danas, tali-janskome gradu djelomično razrušenom u eksploziji Vezuva 79. n. e. Sator-Rotas je la-tinski palindrom, akrostih koji se može čitati na mnogo načina. Obično se kvadrat u an-gelologiji koristio da bi pokazao postojanje principa. Kvadrat nije šifra, kao što se često pogrešno mislilo, već simbol koji upozorava angelologe da postoji šire shematsko zna-čenje. U određenim slučajevima kvadrat upozorava da je nešto skriveno – možda poru-ka ili pismo. Kao i drugi, i ovaj magični kvadrat ima svoju ulogu u religijskim obredi-ma. Njihova je upotreba vrlo stara, no naša organizacija nije zaslužna za njegov razvoj. Pronađeni su u Kini, arapskim zemljama, Indiji i Europi, a slagao ih je i Benjamin Franklin u Sjedinjenim Državama u 18. stoljeću.

S A T O R

A R E P O

T E N E T

O P E R A

R O T A S Na sljedećoj stranici bio je Marsov kvadrat s brojevima koji su me privukli poput magneta.

11 24 7 20 3

4 12 25 8 16

17 5 13 21 9

10 18 1 14 22

23 6 19 2 15

Seraphine je ispod napisala: Mihaelov znak. Sigil dolazi od latinskog sigilum, što znači – simbol, ili od heb-

rejskog segulah što znači – svijet duhovnog postignuća. U ritualu svaki znak preds-tavlja duhovno biće – ili bijelo ili crno – koje angelolog može prizvati, najvjerojat-nije više redove anđela i demona. Prizivanje se izvodi čaranjem, znakovima i nizom istovrsnih razmjena između duha i onoga koji ga priziva. Nota bene – magijsko pri-zivanje je vrlo opasno i često završi fatalno po medij. Prizivanju se pribjegava samo u krajnjem slučaju.

Na sljedećoj stranici pronašla sam mnogo crteža glazbenih instrumenata – lutnje i lire i

prekrasno ukrašene harfe – slične prijašnjima. Meni to nije puno značilo. Nisam znala kakav zvuk imaju ti instrumenti, niti sam znala čitati note. Bila sam dobra s brojevima i zbog toga sam studirala matematiku, ali o glazbi nisam znala ništa. Nebeska muzikologija o kojoj je Vladimir, angelolog iz Rusije, znao tako puno, zbunjivala me. Nisam razumjela tonalitete i ljestvice.

Neko vrijeme bila sam zaokupljena tim mislima, a zatim sam napokon podigla pogled. Gabriella se sjela kraj mene na kauč, glavu je podbočila rukama i polako čitala. Na sebi je imala odjeću koju nikada prije nisam vidjela – svilenu bluzu i hlače širokih nogavica koje su izgledale kao da su po njoj krojene. Zavoj na njezinoj lijevoj ruci nazirao se kroz prozirni svi-leni rukav, jedini preostali dokaz nezgode kojoj sam svjedočila nakon predavanja dr. Raphae-la prije nekoliko tjedana. Više nije izgledala poput preplašene djevojčice koja je ispekla ruku.

Pogledala sam naslov knjige koju je čitala i na hrptu pročitala naslov – Knjiga Enoha. Znala sam da je bolje da je ne prekidam, pa sam ponovno zatvorila zlatnu kopču na dnevniku, pritisnuvši zaobljena krila dok nisu kliknula. Odlučila sam nastaviti s našim katalogiziranjem, svezala sam kosu u rep – dugu, ravnu plavu kosu koju sam željela odrezati i napraviti strogu bobi frizuru poput Gabrielline – i sama započela dosadan posao sortiranja dokumenata.

Dr. Seraphina bi dolazila svaki dan oko podneva i donosila nam za ručak košaricu s kru-

hom i sirom, staklenku s gorušicom i bocu hladne vode. Obično sam jedva čekala da dođe, no tog sam se jutra toliko zadubila u posao da nisam primijetila da je vrijeme za pauzu dok dr. Seraphina nije došla i odložila košaricu na stol. Do tada nisam primjećivala ništa osim bes-krajne gomile papira, pogotovo bilješki s terena njihovih ranijih ekspedicija, iscrpljujućeg putovanja po Pirinejima, s mjerama spilja, njihovim gradacijama i gustoćama granita koje su ispunjavale deset terenskih dnevnika. Tek kada je dr. Seraphina sjela do nas i kad sam se us-pjela odlijepiti od posla, shvatila sam da sam užasno gladna. Raščistila sam stol skupivši pa-pire i zatvorila bilježnice. Udobno sam se namjestila na kauč, moja suknja od gabardina klizi-la je po purpurnom prekrivaču, i spremila se za ručak.

Nakon što je smjestila košaricu na stol dr. Seraphina se okrenula prema Gabrielli i upitala je, – Kako ide?

– Čitala sam Enohovu knjigu o Stražarima, odgovorila je Gabriella. – Ah, trebala sam znati da će te privući Enoh. To je jedan od naših najinteresantnijih ka-

nonskih tekstova. I jedan od najčudnijih. – Najčudnijih? – upitala sam gledajući u Gabriellu. Ako je Enoh bio tako sjajan zašto to

nije podijelila sa mnom? – To je sjajan tekst, rekla je Gabriella, a lice joj je zračilo inteligencijom, onim strastvenim

sjajem kojem sam se obično divila. – Nisam znala za njega. – Kada je napisan? – upitala sam ljubomorna što je Gabriella ponovno bila u prednosti. –

Je li suvremen?

– To je apokrifno proročanstvo koje je napisao direktan Noin potomak, rekla je Gabriella. – Enoh je tvrdio da su ga odveli na nebo i da je imao izravan kontakt anđelima.

– U moderno doba Knjiga Enoh a je prozvana sanjarijom ludog patrijarha, rekla je dr. Se-raphina. – No to je naša prva referenca o priči o Stražarima.

Budući da sam otkrila sličnu priču u njezinom dnevniku pitala sam se nije li to isti tekst. Dok sam o tome razmišljala dr. Seraphina je rekla, – Celestine, ja sam prepisala neke dijelove iz Enoha u dnevnik koji čitaš. Zatim je uzela dnevnik s kopčom anđela. – Sigurno si naletjela na neke odlomke. No Knjiga Enoha je tako razrađena i sadrži toliko prekrasnih informacija da ti preporučam da je cijelu pročitaš. Na trećoj godini čitat ćete je kod dr. Raphaela. Ako ćemo dogodine uopće imati predavanja.

– Postoji dio koji me se posebno dojmio, rekla je Gabriella. – Da? – upitala je oduševljeno dr. Seraphina. – Sjećaš li ga se? – I tada se ispred mene pojaviše dva stvorenja takve visine što nikada ne vidjeh na zemlji.

Lica su im sjajila poput sunčeve svjetlosti, oči su im gorjele poput ognja, a iz usta izlazila ži-va vatra. Odjeća im bijaše od perja, imali su purpurna stopala i krila sjajnija od zlata, a ruke bjelje od snijega.

Obrazi su mi se zagrijali. Gabriellina darovitost kojoj sam se nekada divila sada je imala suprotan efekt.

– Odlično, rekla je dr. Seraphina koja je istovremeno djelovala i zadovoljno i oprezno. – A zašto te se tako dojmio taj odlomak?

– Zato što anđeli nisu prikazani kao slatki kerubini što stoje na nebeskim vratima, niti kao veličanstvene figure koje gledamo na renesansnim slikama, odgovorila je Gabriella. – Čitaju-ći sam otkrila da su oni zastrašujuća, stravična stvorenja, opasna i gotovo monstruozna. Da budem iskrena bojim ih se.

Gledala sam u nju u nevjerici. Uzvratila mi je pogled i na trenutak mi se učinilo da mi je željela nešto reći, no na kraju je ipak odustala. Iako sam žarko željela da mi se povjeri, samo me hladno pogledala.

Dok je dr. Seraphina kratko razmišljala o onome što je Gabriella rekla, ja sam se pitala zna li ona možda više o mojoj prijateljici od mene. Zatim je odšetala do ormara, otvorila ladicu i uklonila bakreni cilindar. Nakon toga je navukla bijele rukavice, okrenula kutiju, skinula ta-nak poklopac i izvukla svitak. Razvukla ga je na stolu, uzela težak kristalni držač za papir i stavila ga na jedan kraj svitka. Drugi je kraj držala svojom dugačkom, mršavom rukom. Bu-ljila sam u žut naborani pergament dok ga je dr. Seraphina odmatala.

Gabriella se približila i dotaknula ga. – To je Enohovo proročanstvo? – upitala je. – Kopija, odgovorila je dr. Seraphina. – Postojalo je na stotine takvih rukopisa koji su kru-

žili u 2. stoljeću prije naše ere. Prema našem glavnom arhivaru, mi imamo nekoliko originala koji se svi donekle razlikuju, što je uobičajeno za rukopise. Počeli smo ih čuvati kada ih je Vatikan počeo uništavati. Ovaj nije dragocjen poput onoga što čuvamo u riznici.

Svitak je bio od debele kože i na njemu su bile čitko napisane latinske riječi. Margine su bile ukrašene malim zlatnim anđelima čija se srebrna odjeća obavijala oko skupljenih zlatnih krila.

Dr. Seraphina ga je okrenula prema nama i upitala, – Znate li ovo pročitati? Ja sam učila latinski, kao i grčki i aramejski, no rukopis je bilo teško odgonetnuti, latinski

mi je djelovao čudno i nepoznato. – Kada je svitak prepisan? – upitala je Gabriella. – Negdje u 17. stoljeću, odgovorila je dr. Seraphina. – To je moderna kopija mnogo stari-

jeg rukopisa koji prethodi tekstovima od kojih je nastala Biblija. Original je zaključan u našoj riznici, kao i stotine drugih rukopisa koji su tamo na sigurnom. Mi smo lovci na tekstove ot-kada je naš posao započeo. To je naša najveća snaga, mi smo čuvari istine i te nas informacije

štite. U stvari, vidjet ćete da su mnogi dijelovi Biblije, kao i mnogi dijelovi koji su trebali biti umetnuti, ali nisu u našem vlasništvu.

Približivši se svitku upitala sam, – Teško se čita. Je li to Vulgata? – Pročitat ću vam, rekla je prošavši ponovno rukavicom po svitku. – I muškarac me odveo

i poveo u drugi svijet i pokazao mi je tamu, i tamo sam vidio grešnike kako pate i čekaju vje-čni sud. I ti anđeli bijahu mračniji od zemaljske noći. I cviljahu stalno, i rekao sam muškarcu pokraj sebe: zašto ih stalno mučite?

Razmišljala sam o onome što je pročitala, ništa takvo prije nisam čula iako sam već godi-nama čitala stare tekstove. – Što je to?

– Enoh, rekla je odmah Gabrielle. – Na ulazu u drugi svijet. – Drugi?, upitala sam zbunjeno. – Ima ih sedam, odgovorila je Gabriella autoritativno. – Enoh ih je sve posjetio i napisao

što je tamo vidio. – Hajde, rekla je dr. Seraphina pokazujući na policu koja je zauzimala čitavu dužinu zida u

prostoriji, – na najdonjoj polici pronaći ćeš Biblije. Slijedila sam njezine upute i nakon što sam odabrala primjerak koji mi se učinio posebno

lijep – imao je debele kožne korice, rukom izrađen hrbat i bio je težak – donijela sam ga na stol i odložila pred svoju profesoricu.

– Odabrala si meni najdražu, rekla je kao da je moj izbor potvrdio povjerenje u moju pro-sudbu. – Vidjela sam ovu Bibliju kao djevojčica, prvi puta kada sam objavila vijeću da ću biti angelologinja. To je bilo na njihovom poznatom kongresu 1919, nakon što je Europu poharao rat. Ta me profesija instinktivno privukla. Sto je neobično, u mojoj obitelji prije nije bilo an-gelologa – angelologija se zadržava u obiteljima. Kada sam imala šesnaest godina točno sam znala što ću biti i nisam se sramila to reći! – Zašutjela je na trenutak i kada se pribrala nasta-vila. – Priđite bliže. Moram vam nešto pokazati.

Stavila je Bibliju na stol i polako i pažljivo listati. – Ovo je Knjiga Postanka 6. Čitajte. Pročitale smo odlomak iz prijevoda Guyarta des Moulinsa iz 1297.

Tada su se ljudi počeli širiti zemljom i kćeri su im se naredile lijepe i pristale. I anđeli, sinovi božji ih ugledaše i počeše žudjeti za njima i govoraše jedan drugom: – Hajdmo i uzmimo žene među njima i napravimo s njima djecu.

"To sam danas čitala, rekla je Gabriella. – Ne, ispravila ju je. – To nije Enoh. Iako postoji jako slična verzija u Knjizi Enoha, ovo je

drukčije. To je iz Postanka i to je jedino mjesto na kojem se prihvaćena verzija događaja – ona koju suvremeni znanstvenici prihvaćaju kao istinitu – susreće s apokrifnom. Naravno, apokrifna djela su najbogatiji izvor angelološke povijesti. Nekoć se Enoh intenzivno prouča-vao, no kao što je često slučaj s dogmatskim institucijama poput Crkve, počeli su ga smatrati prijetnjom pa su ga uklonili iz kanona.

Gabriella se činila tužnom. – Ali zašto? – upitala je. – Taj bi materijal mogao biti koristan, pogotovo znanstvenicima.

– Koristan? Ne vidim kako. Bilo je prirodno da Crkva zaustavi takvu informaciju, kratko je odgovorila. – Knjiga Enoha bila je opasna za njihovu verziju povijesti. Ova verzija, rekla je i skinula svitak da bi stavila drugi, – napisana je nakon mnogo godina usmenih legendi. Dolazi iz istog izvora. Autor ju je napisao u isto vrijeme kada su napisani tekstovi biblijskog Starog zavjeta – drugim riječima, onda kada su napisani talmudski tekstovi.

– Ali to ne objašnjava zašto ih je Crkva potiskivala, rekla je Gabriella. – Razlog je očit. Enohova verzija povezana je sa svim vrstama ekstatičnog jezika – religi-

oznih i vizionarskih ekstrema koje su konzervativni učenjaci smatrali pretjerivanjem, ili još gore, znakom ludila. Enohova osobna promišljanja o onome što on naziva – odabranim – bila

su posebno uznemiravajuća. Ima mnogo odlomaka s Enohovim osobnim razgovorima s Bo-gom. Kao što možete pretpostaviti, većina teologa smatrala je djelo blasfemičnim. Iskreno, Enoha su smatrali kontroverznim u prvim godinama kršćanstva. Međutim, to je najvažniji angelološki tekst koji imamo. Riječ je o jedinom dokumentu o istinskom zlu na zemlji koje je čovjek napisao i širio među ljudima.

Moja je ljubomora prema Gabrielli nestala, zamijenila ju je znatiželja da vidim što će nam dr. Seraphina reći. – Kada su se oci ponovno zainteresirali za Knjigu Enoha, škotski istraži-vač James Bruce pronašao je verziju ovog teksta u Etiopiji. Druga kopija pronađena je u Be-ogradu. Kao što možete zamisliti ta otkrića priječila su Crkvi da u potpunosti izbaci tekst. No možda će vas iznenaditi kada saznate da smo im mi pomogli. Uzimali smo kopije iz opticaja i spremali ih u našu knjižnicu. Vatikanska želja da Nefili i angelolozi ne postoje, jednaka je našoj želji da ostanemo skriveni. Naš je obostran dogovor da se pretvaramo da drugi ne pos-toji, rekla bih da to dosta dobro funkcionira.

– Iznenađujuće je da ne radimo s njima, rekla sam. – Pa ne baš, nadovezala se dr. Seraphina. – Nekoć je angelologija bila u centru pažnje reli-

gijskih krugova, jedna od najštovanijih grana teologije. To se brzo promijenilo. Nakon Kri-žarskih ratova i bijesa Inkvizicije znali smo da je vrijeme da se udaljimo od Crkve. Čak smo i prije toga uklonili većinu naše zbirke, u vrijeme kada smo lovili Slavne. Uvijek smo bili pok-ret otpora – partizanska grupa, ako želite – koji se borio s njima iz daljine. Što smo nevidljivi-ji to bolje, pogotovo jer su Nefili postigli gotovo savršenu tajnovitost. Vatikan je svjestan na-šeg djelovanja, ali je odabrao pustiti nas na miru, barem zasada. Nefilsko napredovanje u pos-lovnim i državnim operacijama učinilo ih je anonimnima. Njihovo najveće postignuće u pos-ljednjih tri stotine godina je to što su sakriveni pred našim očima. Stavili su nas pod neprestan nadzor i pojavljuju se samo da bi nas napali ili da bi profitirali od ratova ili sumnjivih poslo-va, a zatim tiho nestanu. Naravno, oni su napravili izvrstan posao razdvojivši znanstvenike od crkvenjaka. Osigurali su da na svijet ne dođe novi Newton ili Kopernik, mislilac koji bi poš-tivao i znanost i Boga. Ateizam je njihov najveći izum. Izokrenuli su i propagirali Darwinovo djelo unatoč velikoj ljudskoj ovisnosti o religiji. Nefili su uspjeli uvjeriti ljude da su nastali sami od sebe, da su sami sebi dovoljni, slobodni od božanskog, sui generis. To je iluzija koja naš posao čini puno težim i njihovo razotkrivanje gotovo nemogućim.

Dr. Seraphina je oprezno zamotala svitak i stavila ga u bakreni tuljac. Okrenuvši se prema pletenoj košarici s ručkom, izvadila je francuski kruh i sir ispred nas ne bi li nas potakla da jedemo. Bila sam gladna kao vuk. Kruh je bio topao i mekan, a kada sam otrgnula komadić ostavio je tanak sloj maslaca na mojim prstima.

– Otac Bogumil, jedan od naših osnivača, stvorio je našu prvu neovisnu angelologiju u 10. stoljeću kao pedagoški alat. Kasnije su angelološke knjige koristile nefilske taksonomije. Bu-dući da je većina naših ljudi bila u samostanima diljem Europe, angelologije su se rukom prepisivale i čuvale u samostanskim zajednicama, obično unutar samog samostana. To je bilo plodonosno razdoblje. Izvan ekskluzivne grupe angelologa, čija misija je bila usko orijentira-na na naše neprijatelje, sakupljanje bogatstva, moć i anđeoski ciljevi su cvjetali. Za angelolo-ge je srednji vijek bilo vrijeme velikog napretka. Svijest o anđeoskim moćima, kako dobrim tako i lošim, došla je do vrhunca. Svetišta, kipovi i slike otkrivali su osnovne principe anđeo-ske prisutnosti masama. Ljepota i nada postale su dio svakodnevnog života unatoč bolestima koje su uništavale narod. Iako je bilo čarobnjaka, gnostika i katara – različitih sekti koje su slavile ili izmjenjivale anđeosku realnost – uspjeli smo se obraniti od spletki hibridnih stvo-renja ili Titana, kao što ih često nazivamo. Crkva je unatoč svom zlu koje je bila u stanju uči-niti, štitila civilizaciju pod pokroviteljstvom vjere. U stvari, to je bio zadnji put da smo imali prevlast nad Nefilima.

Prestala je pričati i gledala me kako jedem. Možda je zaključila da sam jako ogladnjela od učenja, za razliku od Gabrielle koja nije pojela ništa. Bilo mi je malo neugodno zbog moga nepristojnog ponašanja, pa sam obrisala ruke u laneni rupčić u krilu.

– Kako su Nefili to postigli? – upitala sam. – Kako su postali nadmoćni? – upitala je dr. Seraphina. – Vrlo jednostavno. Nakon sred-

njeg vijeka ravnoteža moći se promijenila. Nefili su počeli nabavljati izgubljene poganske tekstove – djela grčkih filozofa, sumeransku mitologiju, perzijske znanstvene i medicinske tekstove – i dijeliti ih po intelektualnim centrima Europe. Rezultat je, naravno, bio katastrofa-lan za Crkvu. A to je bio samo početak. Nefili su dokazali da je bogatstvo bilo popularno me-đu elitnim obiteljima. Habsburgovci su samo jedan primjer kako su se Titani infiltrirali i pre-uzeli obitelji, a Tudori drugi. Iako se mi slažemo s prosvjetiteljstvom to je bila najveća nefil-ska pobjeda. Francuska revolucija – u kojoj je razdvajanje crkve i države te iluzija da bi se ljudi trebali oslanjati na um umjesto na duhovnost – bila je druga. Vrijeme je prolazilo, a ne-filski program je osvajao zemlju. Promovirali su ateizam, sekularni humanizam, darvinizam, i ekstremni materijalizam. Oni su uveli ideju napretka. Stvorili su novu religiju za mase – zna-nost.

– Do dvadesetog stoljeća naši su geniji postali ateisti, a naši umjetnici relativisti. Vjera se razbila na tisuće posvađanih sekti. Podijeljenima je bilo lako manipulirati. Nažalost, naši nep-rijatelji su se integrirali u društvo razvivši mreže u vladi, industriji, novinama. Stotinama go-dina hranili su se ljudskim trudom, ne dajući ništa zauzvrat. Samo su uzimali i grabili stvara-jući svoje carstvo. No njihova najveća pobjeda bila je sakriti se od nas. Uspjeli su nas uvjeriti da smo slobodni.

– Pa zar nismo? – upitala sam. – Celestine, pogledaj oko sebe, rekla je dr. Seraphina iznervirana naivnim pitanjem. – Na-

ša cijela Akademija se raspada i prisiljena je skrivati se. Potpuno smo nemoćni pred njihovim napredovanjem. Nefili traže ljudske slabosti uzimajući od onih željnih moći i ambicije, a za-tim preko njih dolaze do svojih ciljeva. Na sreću, njihova je moć ograničena. Može ih se na-dmudriti.

– Kako možete biti tako sigurni? – upitala je Gabriella. – Možda će ljudi biti nadmudreni. – I to je moguće, odgovorila je proučavajući Gabriellu. – No Raphael i ja ćemo učiniti sve

što je u našoj moći da to spriječimo. Prva angelološka ekspedicija bila je početak. Otac Cle-matis, učen i hrabar čovjek koji je vodio ekspediciju, ostavio je zabilješke o svom pokušaju da nađe liru. Te su bilješke stoljećima bile izgubljene. Raphael ih je, kao što znate, pronašao. Upotrijebit ćemo ih da nađemo klanac.

Važno otkriće Clematisove ekspedicije bilo je legendarno među učenicima koji su oboža-vali Valkove. Dr. Raphael Valko je pronašao dnevnik oca Clematisa 1919. u selu u sjevernoj Grčkoj, gdje je stoljećima bio zametnut među papirima. U to vrijeme Raphael je bio mlad istraživač, još nepoznat. Otkriće ga je izbacilo u najviše redove angeloloških krugova. Tekst je bio vrijedan dokaz ekspedicije no, što je još važnije, rodilo je nadu da bi Valkovi mogli ponoviti putovanje. Da su se iz teksta odgonetnule točne koordinate spilje oni bi već sigurno krenuli prije puno godina.

– Ja mislim da Raphaelov prijevod nije više popularan, rekla je Gabriella što mi se, koli-kogod bilo istinito, činilo bezobraznim. No dr. Seraphina se nije činila uvrijeđenom.

– Taj tekst se mnogo proučavao i pokušavalo se shvatiti što se točno dogodilo za vrijeme ekspedicije. No imaš pravo. Naposljetku smo zaključili da je Clematisov tekst beskoristan.

– Zašto? – upitala sam iznenađena da tako važan tekst može biti neupotrebljiv. – Zato što je neprecizan. Najvažniji dio teksta zapisan je za vrijeme posljednjih sati njego-

va života, kada je već bio napola lud od nevolja na putovanju. Otac Deopus, čovjek koji je napisao Clematisov dnevnik nije mogao točno zapisati svaki detalj. Nije nacrtao kartu, a ori-

ginal koji je Clematisa doveo do pećine nije pronađen u dnevniku. Nakon mnogih pokušaja prihvatili smo činjenicu da se karta izgubila u pećini.

– Ne shvaćam, rekla je Gabriella, – kako Clematis nije napravio kopiju. To je osnovna procedura svake ekspedicije.

– Sigurno je nešto pošlo po zlu, rekla je dr. Seraphina. – Otac Clematis vratio se u Grčku neuračunljiv i preostale tjedne svog života proveo u teškom psihičkom stanju. Njegova čitava istraživačka grupa je nestala, čak su i magarci bili ukradeni ili su ih prodali. Prema zapisima njegovih suvremnika, pogotovo oca Deopusa, Clematis je izgledao poput čovjeka koji se pro-budio iz bunila. Vikao je i molio tako zastrašujuće kao da je poludio. Dakle, odgovor na tvoje pitanje bi bio, znamo da se nešto dogodilo no ne znamo točno što.

– Ali imate teoriju? – upitala je. – Naravno, odgovorila je smiješeći se. – Sve je zapisano u njegovom dnevniku koji je iz-

diktirao malo prije svoje smrti. Moj suprug se jako namučio da dobro prevede tekst. Vjerujem da je Clematis u pećini našao ono što je tražio. Njegovo otkriće anđela odvelo gaje u ludilo.

Ne znam zašto su me riječi dr. Seraphine tako potresle. Čitala sam mnogo sekundarne lite-rature o Prvoj angelološkoj ekspediciji, no ipak me zastrašivala slika Clematisa zatočena du-boko pod zemljom i okružena stvorenjima s drugog svijeta.

Dr. Seraphina je nastavila, – Neki tvrde da je Prva angelološka ekspedicija bila glupa i ne-potrebna. Ja, kao što obje znate, vjerujem da je bila neophodna. Naša je dužnost bila potvrditi je li legenda koja obavija Promatrače i nefilsko potomstvo istinita. Prva ekspedicija primarno je bila misija otkrivanja istina; jesu li Stražari bili zatvoreni u Orfejevu špilju, i ako jesu, ima-ju li još uvijek liru.

– Čudno je da su ih zatvorili zbog običnog neposluha, rekla je Gabriella. – Neposluh nije nimalo običan, odgovorila je dr. Seraphina strogo. – Sjetite se da je Luci-

fer nekoć bio najmoćniji anđeo – slavni serafin sve dok nije prekršio Božju zapovijed. Ne samo da Stražari nisu poslušali zapovijed nego su i donijeli na zemlju božanska znanja, pou-čavajući svoju djecu umijeću ratovanja koje su ona zauzvrat prenijela ljudima. Grčki mit o Prometeju oslikava antičku percepciju tog grijeha. Učilo se da je to najgori od grijeha i to je saznanje poremetilo ravnotežu društva nakon Pada. Budući da imamo Knjigu Enoha dopusti-te mi da vam pročitam što su učinili jadnom Azazelu. To je bilo poprilično strašno.

Dr. Seraphina je uzela knjigu koju je Gabriella proučavala i počela čitati. – Arkanđelu Gabrielu bilo je rečeno: zaveži Azazelove ruke i noge i baci ga u tamu i ras-

koli ga u pustoši, koja se nalazi u Dundaelu, i ostavi ga tamo. I napuni jamu grubim i teškim kamenjem, i zavij ga u vječnu tamu, neka živi zauvijek, a na lice neka mu nikada ne dođe svjetla. Na dan Posljednjeg suda završit će u vječnoj vatri.

– Zar se nikada ne mogu osloboditi? – upitala je Gabriella. – U stvari, mi ne znamo kada i da li se oni mogu osloboditi. Nas kao znanstvenike Stražari

zanimaju samo zbog onoga što nam mogu reći o našim zemaljskim, smrtnim neprijateljima, rekla je skidajući bijele rukavice. – Nefile ništa neće zaustaviti da ponovno uzmu ono što su izgubili u Potopu. To je katastrofa koju smo mi pokušali spriječiti. Presveti otac Clematis, najhrabriji od naših utemeljitelja, uzeo je na sebe početak bitke protiv naših zlih neprijatelja. Njegove metode nisu bile savršene, no ipak ima još toliko toga što se može naučiti iz dnevni-ka njegovog putovanja. Nadam se da ćete ga jednoga dana pažljivo pročitati.

Gabriella je pažljivo slušala našu učiteljicu stisnutih očiju. – A može li biti da ste nešto previdjeli u Clematisu?

– Nešto novo u Clematisu? – odgovorila je dr. Seraphina kao da je pitanje zabavlja. – To je vrlo ambiciozno, ali ne i vjerojatno. Dr. Raphael je najbolje proučio Prvu ekspediciju. On i ja prešli smo svaku riječ Clematisova teksta tisuću puta i nismo pronašli ništa novo.

– Ali jest moguće, rekla sam da me Gabriella ponovno ne isključi. – Uvijek postoji mogu-ćnost da se pojavi neka nova informacija o lokalitetu spilje.

– Iskreno mislim da bi bilo puno bolje da svoje vrijeme iskoristite koncentrirajući se na si-tnije detalje, rekla je dr. Seraphina i ubila nam nadu jednim pokretom ruke. – Podaci koje ste dosada skupile i organizirale pružaju najveću nadu za pronalazak pećine. Naravno da možete okušati sreću i s Clemetisom. Međutim, moram vas opomenuti da je on velika zagonetka. Da-je znak da će odgovoriti na misterij Stražara, no zatim zašuti. On je angelološka sfinga. Ako uspijete otkriti nešto novo u Clematisu onda ćete, drage moje, biti prve koje ćete me pratiti na Drugoj angelološkoj ekspediciji.

Preostale listopadske dane Gabriella i ja provele smo u Seraphininom uredu i odlučno ra-

dile na katalogiziranju i organiziranju mnoštva informacija. Zbog našeg intenzivnog raspore-da i strasti s kojom sam se bacila na proučavanje materijala, bila sam previše iscrpljena da bih pratila Gabriellino sve čudnije ponašanje. Provodila je malo vremena u našem stanu i nije više pohađala predavanja Valkovih. Njezin rad na katalogizaciji sveo se na to da bi došla u ured samo nekoliko dana tjedno, dok sam ja bila tamo svaki dan. Bilo mi je olakšanje što sam bila tako zaokupljena poslom da sam mogla zaboraviti na jaz koji se među nama stvorio. Mjesec dana sam radila dijagrame s matematičkim podacima koji su se odnosili na dubinu balkanskih geoloških formacija, zadatak koji je bio tako zamoran da sam se počela pitati ima li smisla. No unatoč naoko beskonačnoj gomili činjenica koje su Valkovi prikupili, nastavila sam bez kukanja znajući da postoji viši cilj. Pritisak selidbe koja nam je prijetila samo je do-datno stvarao napetost.

Jednog pospanog poslijepodneva početkom studenog, dok su se sivi oblaci prijeteći širili prozorima Seraphininog ureda, posjetila nas je naša profesorica i objavila da nam želi nešto pokazati. Gabriella i ja smo bile zakopane papirima i imale toliko posla da smo se prvo us-protivile.

– Hajde, rekla je lagano se smiješeći, – naporno ste radile čitav dan. Kratka pauza će vam razbistriti glavu.

Bila je to čudna izjava – često nas je upozoravala da nam vrijeme istječe – no u isto vrije-me bila je i olakšanje. Ja sam prihvatila stanku, a činilo se da je bila potrebna i Gabrielli, koja je cijeli dan bila uzbuđena iz meni nepoznatih razloga.

Odvela nas je iz ureda kroz široki hodnik do najudaljenijeg dijela škole gdje su se duž mračnog podzemnog hodnika nalazili napušteni uredi. Unutra su pod slabim svjetlom elektri-čnih žarulja zaposleni asistenti slagali slike, kipove i druga umjetnička djela u drvene kutije. Piljevina je pokrivala mramorni pod pa je u slabom popodnevnom svjetlu prostorija izgledala poput uništene izložbe. Gabriellin interes prema vrijednim djelima vodio ju je od predmeta do predmeta i svaki je pažljivo pregledala kao da ih je željela zapamtiti prije nego odu.

Okrenula sam se prema dr. Seraphini u nadi da će nam objasniti razlog posjete, no ona je bila potpuno koncentrirana na proučavanje Gabrielle. Pratila je svaki njezin pokret i svaku njezinu reakciju.

Na stolovima su ležali brojni otvoreni rukopisi koji su čekali da ih se spakira. Pri pogledu na toliko vrijednih predmeta na jednome mjestu poželjela sam da Gabriella i ja imamo odnos kao prije godinu dana. Tada se naše prijateljstvo temeljilo na intenzivnom druženju i uzajam-nom poštovanju. Prije godinu dana stale bismo i počele raspravljati o egzotičnim zvijerima koje su nas ispod oka gledale sa slika – mantikora s ljudskim licem i tijelom lava, harpija, zmajolika zmija koja se pomiče i naprijed i nazad i lascivni kentaur. Gabriella bi objasnila sve do posljednjeg detalja – kako su te slike bile umjetničko doživljavanje zla i kako su poka-zivale đavolju grotesknost. Ja bih se divila njezinoj sposobnosti enciklopedijskog katalogizi-ranja angelologije i demonologije, znanstvenog i vjerskog simbolizma koji su toliko puta zbunjivali moj matematički um. No sada, čak i da dr. Seraphina nije bila prisutna, Gabriella bi svoja promišljanja zadržala za sebe. Potpuno se odvojila od mene, a ja sam žudjela za pri-jateljstvom koje je prestalo postojati.

Seraphina je stajala pokraj nas i posebnu pažnju poklanjala Gabrielli. – Ovo je polazište svog blaga s ove strane borbene linije, rekla je dr. Seraphina napokon. –

Kada ih dobro zapakiraju i slože, poslat će ih na sigurno po čitavoj zemlji. Jedino što me bri-ne je – , rekla je i zastala pred izrezbarenim diptihom od slonovače što je ležao na postolju od plavog baršuna, a na čijem rubu je stajala lepeza od blijedog papira, – da ih ne pošaljemo prekasno.

Njezina uzrujanost zbog moguće njemačke invazije vidjela joj se u ponašanju – posljed-njih mjeseci se dosta postarala, a njezinu ljepotu umanjile su brige i umor.

– Ove će, rekla je pokazavši na mnogobrojne, već zatvorene, drvene kutije, – biti poslane na sigurno mjesto u Pirineje. A ova slatka slika Mihaela, rekla je stavivši ispred nas sjajnu baroknu sliku anđela u rimskoj odori s uzdignutim mačem i sjajnim srebrnim štitom, – bit će prokrijumčarena kroz Španjolsku i poslana privatnom kolekcionaru u Ameriku zajedno s mnogim drugim vrijednim slikama.

– Prodali ste ih? – upitala je Gabriella. – U vremenima poput ovih, rekla je dr. Seraphina, – nije bitno tko ih posjeduje, već da bu-

du na sigurnom. – Ali neće li poštedjeti Pariz? – upitala sam i istog trenutka spoznala koliko je moje pitanje

smiješno. – Zar smo uistinu u takvoj opasnosti? – Drago dijete, rekla je i jasno mi odgovorila, – ako uspiju u svom naumu od Europe neće

ostati ništa, a kamoli Pariz. Dođite imam nešto što bih vam voljela pokazati. Možda će proći godine prije nego što to ponovno vidimo.

Zastavši ispred napola punog sanduka, izvadila je pergament umetnut između komada sta-kla i očistila ga od piljevine. Prišli smo bliže, a ona je odložila dokument na stol.

– Ovo je srednjovjekovna angelologija, rekla je dok joj se lik odražavao u staklu. – Podro-bno je i pažljivo proučena poput naših modernih angeloloških knjiga, samo što je dizajn dru-gačiji, s više ukrasa kao što je bilo moderno u to doba.

Prepoznala sam srednjovjekovne oznake na rukopisu – točnu hijerarhiju kora i redova, prekrasne ukrase na zlatnim krilima, glazbene instrumente, aureole, pažljivu kaligrafiju.

– A ovo malo blago, rekla je dr. Seraphina ispred slike veličine dlana, – datira s početka stoljeća. Prilično je zgodna, naslikana modernim stilom i fokusirana samo na Prijestolja – red anđela koji je bio u središtu interesa angelologa kroz mnoga stoljeća. Prijestolja čine prvi red anđela, zajedno sa serafinima i kerubinima. Oni su posrednici između fizičkog svijeta i imaju veliku mogućnost kretanja.

– Nevjerojatno, rekla sam gledajući sliku zadivljeno. Dr. Seraphina se počela smijati. – Da, jest, rekla je. – Naša kolekcija je ogromna. Radimo

mrežu knjižnica po svijetu – Oslo, Budimpešta, Barcelona – ne bismo li ih udomili. Nadamo se da ćemo jednoga dana imati čitaonicu u Aziji. Ovakvi rukopisi podsjećaju nas na povijes-nu osnovu našeg posla. Sav naš trud je ukorijenjen u tim tekstovima. Mi ovisimo o pisanoj riječi. Svjetlost je stvorila svijet i ona nas vodi kroz njega. Bez Riječi ne bismo znali odakle smo došli, ni kamo idemo.

– Jesmo li zbog toga toliko zainteresirani da sačuvamo te tekstove? – upitala sam. – Jesu li oni smjernice za budućnost?

– Bez njih bili bismo izgubljeni, rekla je dr. Seraphina. – Ivan kaže da je u početku bila Ri-ječ i da je Riječ bila od Boga. Ono što nije rekao jest da Riječ zahtijeva interpretaciju da bi imala značenje. To je naše pravilo.

– Jesmo li ovdje da bismo interpretirali naše tekstove? – upitala je Gabriella tiho. – Ili da bismo ih zaštitili.

Dr. Seraphina je gledala Gabriellu hladnim, pronicavim pogledom. – Što ti vjeruješ, Gab-riella?

– Mislim da ako ne zaštitimo našu tradiciju od onih koji je žele uništiti uskoro nećemo imati što interpretirati.

– Oh, znači da si također ratnica, rekla je izazivajući. – Uvijek postoje oni koji će uzeti oružje i krenuti u bitku. No pravi dar imaju oni koji do cilja stignu živi.

– U vremenima poput ovog jedan nema šanse, rekla je dr. Seraphina hodajući ispred nas. U tišini smo pregledale hrpu predmeta dok nismo stigle do debele knjige u sredini stola.

Dr. Seraphina pozvala je bliže Gabriellu, pažljivo je promatrajući kao da, iz meni nepoznata razloga, proučava njezine pokrete.

– Je li to angelologija? – upitala sam pregledavajući redove ucrtanih dijagrama. – Ima pu-no ljudskih imena.

– Nisu sva ljudska, rekla je Gabriella prišavši bliže. – Vidim Tzaphkiela, Sandalphona i Raziela.

Virkajući prema rukopisu vidjela sam da je u pravu. Anđeoska imena bila su pomiješana s ljudskim. – Imena nisu poredana u vertikalnu hijerarhiju redova i korova, već na drugačiji način.

– Ovi dijagrami su spekulativni, rekla je dr. Seraphina glasom koji me uvjeravao da nas je dovela do ovog labirinta s blagom samo da bi nam ovo pokazala. – Otkada postojimo imali smo židovske, kršćanske i muslimanske angelologe – sve tri religije zaslužuju središnje mjes-to u svojoj anđeoskoj kozmologiji – a mi imamo malo neobičnije učenjake, gnostike, sufije i brojne delegate u azijskim religijama. Spekulativne angelologije djela su grupe sjajnih židov-skih učenjaka iz 17. stoljeća. Oni su mnogo pridonijeli slaganju genealogija nefilskih obitelji.

Ja sam potjecala iz tradicionalne kršćanske obitelji i malo toga sam znala o doktrinama drugih religija. No znala sam da su moji mnogi kolege dolazili od svukud. Gabriella je na primjer bila Židovka, a dr. Seraphina – možda najbolji i najskeptičniji empirijski um od svih mojih profesora osim njezina supruga – agnostik, na razočaranje mnogih profesora. To je, doduše, bio prvi put da sam u potpunosti razumjela opseg različitih religijskih grupa inkorpo-riranih u povijest i kanon naše discipline.

Dr. Seraphina je nastavila, – naši angelolozi vrlo brižno su proučavali židovsku genealogi-ju. S povijesne strane, židovski su učenjaci imali vrlo temeljite genealoške zapise zahvaljuju-ći zakonima o nasljeđivanju, ali i zato što su shvaćali koliko je važno poznavanje nečije povi-jesti od samog početka, tako su ti dokumenti puni referenci i vjerodostojni su. Kada sam bila vaših godina i kada sam proučavala šire područje angelologije, proučavala sam i židovske geneološke dokumente. Ustvari preporučujem svim ozbiljnim studentima da nauče njihove metode. Nevjerojatno su detaljne.

Okrenula je stranicu i zaustavila se na prekrasno izrađenom dokumentu od zlatna papira. – Ovo je Isusovo geneološko obiteljsko stablo koje je u 12. stoljeću napravio jedan od naših znanstvenika. Prema kršćanskoj teoriji Isus je bio izravan Adamov potomak. Ovdje vidimo Marijino obiteljsko stablo koje je napisao Luka – Adam, Noa, Sem, Abraham i David. – Se-raphinin prst je pratio stablo. – A ovo je obiteljska povijest Josipa koju je napisao Matej – Solomon, Jehoshaphat, Zerubbabel, i tako dalje.

– Takva obiteljska stabla su uobičajena, zar ne? – upitala je Gabriella. Ona je sigurno vid-jela na stotine takvih genealogija. Budući da sam ja tako nešto vidjela prvi put, moja reakcija je bila drugačija.

– Naravno, odgovorila je dr. Seraphina, – postoje mnoge genealogije koje prate krvna srodstva zapisana u tekstovima Starog zavjeta – obećanja dana Adamu, Abrahamu, Judi, Jiša-ju i Davidu. Ovo je ipak malo drugačije.

Imena su bila napisana jedno do drugoga i stvarala su veliku mrežu odnosa. Meni je bilo neobično zamisliti kako je svako ime moglo odgovarati osobi koja je živjela i umrla, oboža-vala i borila se, možda bez ikakvog poimanja koja je njegova ili njezina uloga u široj povijes-noj slici.

Dr. Seraphina je dotakla papir, a nokat joj je sjajio na mekom svjetlu. Stotine je imena bilo zapisano tintama raznih boja, toliko grana se pružalo iz samo jednog debla. – Nakon Potopa Noin sin Šem začeo je semitsku rasu. Iz nje, naravno, potječe Isus. Ham je začeo rasu u Afri-ci. Jafet je, ili kako ste prošli tjedan učili na Raphaelovom predavanju, stvorenje koje se pret-varalo da je Jafet, dobio u zadatak širenje europske rase, uključujući i Nefile. Ono što Rapha-el nije naglasio u svom predavanju, a što smatram da je jako važno i da bi napredni studenti trebali znati, jest činjenica da je genetska rasprostranjenost ljudi i Nefila mnogo kompleksnija nego što se to čini na prvi pogled. Jafet je imao puno djece sa svojom ženom što je rezultiralo čitavom četom potomaka. Neka djeca su bila Nefili, a neka su bila miješana. Jafetova djeca – ljudskog Jafeta koje je ubilo stvorenje i pruzelo njegovo tijelo – bila su čisti ljudi. Znači da su Jafetovi potomci bili čisti ljudi, Nefili i miješani. Njihovo međusobno spajanje stvorilo je po-pulaciju Europe.

– To je tako komplicirano, rekla sam pokušavajući se snaći u tim različitim grupama. – Je-dva se snalazim.

– Sada znate pravi razlog čuvanja ovih genealoških dijagrama, rekla je dr. Seraphina. – Bez njih bili bismo u škripcu.

– Čitala sam da mnogi znanstvenici vjeruju da su Jafetovi potomci u krvnome srodstvu sa Semom, rekla je Gabriella i pokazala na granu spekulativne genealogije izdvojivši tri imena: Eber, Nathan i Amon. – Tu i tu i tu.

Približila sam se da pročitam imena. – Kako to mogu znati? Gabriella se nasmijala i u njezinom sam ponašanju osjetila nešto okrutno, kao da je samo

čekala moje pitanje. – Vjerujem da postoje nekakvi dokumenti o tome, no definitivno ne mo-gu biti sto posto sigurna.

– Zato se i zove spekulativna angelologija, rekla je dr. Seraphina. – No mnogi znanstvenici vjeruju u to, dodala je Gabriella. – To je legitiman i stalan dio

angelološkog posla. – Sigurna sam da moderni angelolozi u to ne vjeruju, rekla sam trudeći se prikriti svoju re-

akciju. Moja su religiozna uvjerenja tada bila čvrsta i takvo sirovo razmišljanje o Kristovom porijeklu nije bila prihvaćena doktrina. Dijagram koji mi se samo nekoliko sekundi prije činio prekrasnim sada me jako uznemirio. – Ideja da je Isus imao Stražareve krvi potpuno je apsur-dna.

– Možda, potvrdila je dr. Seraphina, – no postoji čitavo područje angelologije koje se time bavi. Zove se angelomorfizam i bavi se isključivo idejom da Isus Krist nije bio čovjek, već anđeo. Naposljetku Djevica je rodila nakon što ju je posjetio anđeo Gabrijel.

– Mislim da sam već ponešto pročitala o tome. Gnostici također vjeruju u Isusovo anđeos-ko porijeklo.

– Postoje – ili je bolje da kažem postojale su – na stotine knjiga o tome. Mene osobno ne zanima tko su bili Isusovi preci. Moj interes je posve drukčije prirode. Ovo je nešto što smat-ram apsolutno fantastičnim, bilo to spekulativno ili ne, rekla i odvela nas do sljedećeg stola na kojem je stajala otvorena knjiga koja je izgledala kao da čeka nas da u nju zavirimo. – To je nefilska angelologija koja započinje s Stražarima, nastavlja s Noinom obitelji i grana se detaljno sve do vladajućih europskih obitelji. Zove se Knjiga generacija

Bacila sam pogled na hijerarhiju imena koja su se spuštala u nizovima kroz generacije. Ia-ko sam shvaćala moć i nefilski utjecaj na ljudsko djelovanje, iznenadilo me otkriće da su se provlačili gotovo svakom obitelji kraljevske krvi u Europi – Capeti, Habsburgovci, Stuarti, Karolinzi. Kao da sam čitala povijest Europe po dinastijama.

– Ne možemo biti potpuno sigurni da su se infiltrirali u sve njih, no postoji dovoljno doka-za da vjerujemo da su velike europske obitelji bile – ili još uvijek jesu – zaražene nefilskom krvlju.

Gabriella je pratila ono što je Seraphina govorila kao da kronološki pamti datume za ispit ili – a ovo je bilo vjerojatnije – da razmišlja zašto nam je uopće pokazala taj čudni tekst. Za-tim je rekla, – Gotovo sva imena aristokratskih obitelji su ovdje. Jesu li oni svi umiješani u strahote za koje su Nefili bili odgovorni?

– Da. Nefili su bili kraljevi i kraljice Europe, a njihove želje oblikovale su živote milijuna ljudi. Držali su monopol ženeći se između sebe, nasljeđujući po obiteljskoj liniji i uz pomoć brutalne vojne sile, rekla je dr. Seraphina.

– Njihova kraljevstva skupljala su poreze, robove, zemlju, različite rude i poljoprivredna dobra, napadajući svaku grupu koja bi zatražila i najmanji stupanj nezavisnosti. Njihov utje-caj za vrijeme srednjeg vijeka bio je tako velik da se nisu ni trudili skrivati kao nekada. Pre-ma angelološkim zapisima iz 13. stoljeća, postojali su kultovi palih anđela koje su predvodili Nefili. Mnoga zla koja su pripisivali vješticama – optužene su uvijek bile žene – bila su u stvari dio nefilskih rituala. Vjerovali su u obožavanje predaka i slavili povratak Stražara. Te obitelji postoje i danas. U stvari, dok je to govorila gledala je u Gabriellu skoro optužujućim pogledom , – mi ih vrlo pozorno promatramo. Te obitelji su pod posebnim nadzorom.

Dok sam gledala u imena u knjizi od kojih mi niti jedno nije ništa posebno značilo, Gabri-ella je posve promijenila ponašanje. Nakon što je pročitala imena napravila je korak unazad u strahu. Izgledala je kao jednom za vrijeme predavanja dr. Raphaela, samo što je sad djelovalo da je na rubu histerije.

– U krivu ste, reče Gabriella podižući glas sa svakom riječju. – Mi ne promatramo njih. Oni promatraju nas.

Nakon tih riječi okrenula se i otrčala iz prostorije. Gledala sam za njom i razmišljala što je moglo prouzročiti takvu provalu osjećaja. Pogledavši ponovno u rukopis, nisam vidjela ništa više od stranice ispunjene obiteljskim imenima od kojih mi je većina bila nepoznata, a neka su bila iz prestižnih, starih obitelji. Stranica je bila obična, kao i bilo koja stranica iz povijes-nih knjiga koje smo zajedno proučavale. No niti jedna je nije tako uznemirila.

No činilo se da dr. Seraphina u potpunosti shvaća Gabriellinu reakciju. U stvari, iz vesela raspoloženja s kojim je proučavala njezine reakcije izgledalo je kao da je tako nešto i planira-la. Uočivši moju zbunjenost zatvorila je knjigu i stavila je pod ruku.

– Što se dogodilo? – upitala sam iznenađena njezinim držanjem kao i Gabriellinim neobja-šnjivim ponašanjem.

– Teško mi je govoriti ti o tome, rekla je vodeći me kroz sobu, – no mislim da se Gabriella uvalila u veliku nevolju.

U prvi tren željela sam priznati sve dr. Seraphini. Bilo mi je previše tereta Gabriellinog dvostrukog života i neraspoloženja koje se posljednjih dana sručilo na mene. No baš u trenut-ku kada sam željela nešto reći na smrt sam se preplašila. Tamna figura koja je izašla iz hod-nika u sjeni, poput demona u crnom ogrtaču, prošla je pokraj nas. Zaustavila sam dah i ostala bez riječi. No nakon kratkog proučavanja shvatila sam da je to bila časna sestra s teškim ve-lom – članica vijeća koju sam vidjela u Athenaeumu prije nekoliko mjeseci. Stala nam je na put.

– Mogu li kratko s vama porazgovarati, dr. Seraphina? – upitala je tihim, šuškavim glasom tako da mi je taj glas, na moje neugodno iznenađenje, odmah bio odbojan. – Imam neka pita-nja u vezi ukrcavanja za Sjedinjene Države.

Utješilo me kada sam vidjela da je dr. Seraphina smireno prihvatila njezinu prisutnost i da joj se obratila uobičajenim autoritetom. – Kakva pitanja sada? Sve je dogovoreno.

– Da, no željela bih biti sigurna da će slike iz galerije otići u Sjedinjene Države zajedno s ikonama.

– Da, naravno, rekla je dok je pratila časnu sestru niz hodnik gdje je gomila sanduka i kuti-ja čekala na odlazak. – Dočekat će ih naša veza u New Yorku.

Pogledavši prema sanducima vidjela sam da su mnogi obilježeni za transportiranje.

– Brod ide sutra. Moramo samo biti sigurni da je sve tu i osigurati da stigne do luke. Dok su njih dvije nastavile razgovor o transportu i evakuaciji naših najvrednijih predmeta,

ja sam se vratila u hodnik. Otišla sam u tišini s riječima koje sam željela podijeliti. Hodajući kroz tamu prolazila sam pokraj praznih učionica i napuštenih predavaonica, a

koraci su odzvanjali kroz tišinu koja se širila hodnicima napuštenim već nekoliko mjeseci. Athenaeum je bio jednako miran. Knjižničari su već otišli. Vrata su bila zaključana i svjetla ugašena. Uzela sam svoj ključ – dala mi ga je dr. Seraphina na početku mog školovanja – i ušla. Čim sam otvorila vrata i zakoračila u dugačku tamnu prostoriju osjetila sam veliko olak-šanje što sam sama. To nije bio prvi put da sam bila zahvalna što je knjižnica prazna – često sam znala tamo provoditi vrijeme nakon ponoći nastavljajući s radom nakon što bi svi ostali otišli iz škole – no ovo je bio prvi put da sam došla iz očaja.

Prazne police širile su se zidovima, tu i tamo stajao je neki naslov nasumice odložen. Pos-vuda su stajale kutije knjiga koje su čekale da odu iz škole na neko sigurno mjesto u Francus-koj. Nisam znala gdje bi to moglo biti, no vidjela sam da će biti potrebni mnogi podrumi da sakriju tako veliku zbirku. Ruke su mi se tresle dok sam prekopavala po jednoj od kutija. Knjige su bile u takvom neredu da sam se počela brinuti da nikada neću pronaći ono što tra-žim. Nakon nekoliko minuta panika je rasla sa svakim razočaranjem, no na kraju sam ipak uspijela pronaći kutiju s originalnim radovima i prijevodima dr. Raphaela Valka. U skladu s njegovom prirodom, radovi nisu bili posloženi po nikakvom redu. Pronašla sam tekst s de-taljnim kartama različitih pećina i klanaca, skice napravljene za vrijeme istraživačkih ekspe-dicija po planinskim lancima Europe – Pirineji 1923, Balkan 1925, Ural 1930. i Alpe 1936. – zajedno s bilješkama koje su se odnosile na povijest svakog pojedinog planinskog lanca. Pre-gledala sam tekstove i gomilu bilježaka s predavanja, komentare i pedagoške smjernice. Pog-ledala sam naslov i datum svega što je dr. Raphael napisao i shvatila da je napisao više knjiga i tekstova nego što sam zamišljala. Pa iako sam otvorila svaki od njegovih tekstova nisam pronašla onaj koji sam se nadala da ću pročitati – prijevod Clematisova putovanja u spilju palih anđela nije bio u Athenaeumu.

Ostavivši knjige razbacane po stolu srušila sam se u težak stolac. Pokušavala sam se sabra-ti od oblaka razočaranja koji se nadvio nada mnom. Mada sam se opirala, suze su mi nagrnule u oči i pretvorile Athenaeum u blijede mrlje. Moja želja za napredovanjem me ubijala. Muči-la me nesigurnost u moje sposobnosti, pozicija u našoj školi i moja budućnost. Željela sam znati svoju sudbinu, uređenu, zatvorenu i definiranu tako da je mogu poslušno slijediti. Više od svega željela sam imati svrhu i biti korisna. Sama spoznaja da nisam dostojna svog poziva, da bi me mogli poslati nazad roditeljima na selo i da možda neću uspjeti pronaći svoje mjesto među znanstvenicima, ispunjala me užasom. Nagnula sam se nad stol, stavila lice na ruke, zatvorila oči i pala u stanje očaja. Ne znam koliko dugo sam tako ostala, no uskoro sam osje-tila neko kretanje u prostoriji, sitnu promjenu u teksturi zraka. Upečatljiv parfem moje prija-teljice – orijentalni miris vanilije i bušina – objavio mi je njezinu prisutnost. Podigla sam pogled i kroz suze ugledala obrise grimizne tkanine koja se sjajila poput niski rubina.

– Što je? – upitala je Gabriella. Tkanina boje rubina se promijenila i kada mi se razbistrilo pred očima, ugledala sam koso krojenu svilenu haljinu tako lijepu da sam mogla samo zuriti u nju. Moje očito divljenje samo ju je iritiralo. Skliznula je u stolac nasuprot meni i odložila torbicu od perlica na stol. Oko vrata je imala ogrlicu od brušenih dragulja, a par dugačkih cr-nih rukavica navukla je do laktova sakrivši ranu na podlaktici. U Athenaeumu je postalo hla-dno, no čini se da Gabrielli nije bilo zima čak ni u njezinoj prozirnoj haljini bez rukava i svi-lenim čarapama. Djelovala je kao da joj je toplo, za razliku od mene koja sam se počela tresti.

– Reci mi Celestine, što se dešava. Jesi li bolesna?

– Ne, dobro sam, odgovorila sam trudeći se pribrati koliko sam mogla. Nisam navikla biti predmet njezina proučavanja – posljednjih tjedana uopće nije obraćala pažnju na mene – pa sam željeći odvući pažnju sa sebe upitala, – Ideš nekamo?

– Na zabavu, rekla je izbjegavajući moj pogled, po čemu sam znala da se ide naći sa svo-jim ljubavnikom.

– Kakvu zabavu? – Nema nikakve veze s našim proučavanjem i tebe to ne bi zanimalo, odgovorila je i time

isključila svaku mogućnost daljnjeg ispitivanja. – Ali reci mi, što ti tu radiš? Zašto si tako lo-še volje?

– Tražim tekst. – – Koji? – Nešto što će mi pomoći s genealoškim tablicama koje radim, dok sam to izgovarala zna-

la sam da zvučim neuvjerljivo. Pogledala je knjige koje sam ostavila na stolu i shvatila da ih je sve napisao dr. Raphael

Valko. Pogodila je moj cilj. – Celestine, Clematisov dnevnik nije tu. – Upravo sam to otkrila, rekla sam žaleći što nisam vratila knjige u sanduke. – Trebala bi znati da nikada ne bi držali takav tekst ovdje na otvorenom. – Pa gdje je onda? U uredu dr. Seraphine? U riznici? – Clematisov dnevnik Prve angelološke ekspedicije sadrži vrlo važne podatke, odgovorila

je smiješeći se zadovoljno zbog svoje prednosti. – Podatak gdje se nalazi je tajna i to znaju samo odabrani.

– Znači ti si ga pročitala? – rekla sam, a ljubomora što je ona imala pristup zabranjenim tekstovima natjerala me da izgubim kontrolu. – Kako to da si ti, koja toliko malo mariš za naše istraživanje pročitala Clematisa, a ja koja sam sve posvetila našoj misiji ne mogu ga niti dotaknuti?

Odmah sam zažalila što sam to rekla. Tišina koju smo stvorile bila je neugodno primirje, no varka mi je dopustila da nastavim s poslom.

Gabriella je ustala, uzela torbicu s perlicama i neprirodno mirnim glasom rekla, – Misliš da si shvatila ono što si vidjela, no puno je kompliciranije nego što se čini.

– Mislim da je dosta očito da si u vezi sa starijim čovjekom i mislim da dr. Seraphina isto to misli.

Na trenutak sam mislila da će se Gabriella okrenuti i otići kao što je uvijek radila kada bi bila stjerana u kut. No umjesto toga stala je prkosno ispred mene.

– Da sam na tvome mjestu, ne bih o tome pričala s dr. Seraphinom, niti s bilo kim drugim. Osjećajući napokon nadmoć nastavila sam. – A zašto ne bih? – Sve bi nas zateklo veliko zlo kada bi itko otkrio ono što ti misliš da znaš. Iako nisam u potpunosti shvatila njezinu prijetnju, iznenadili su me uvjerljivost i iskren

strah u njezinom glasu. Došle smo do slijepe ulice i nismo znale kako dalje. Na kraju je Gabriella prekinula tišinu. – Nije nemoguće doći do Clematisova dnevnika.

Ako ga želiš pročitati samo moraš znati gdje tražiti. – Mislila sam da nije ovdje, rekla sam. – I nije, odgovorila mi je. – I ne bih ti trebala pomoći da ga nađeš pogotovo kad to očito

nije za moje dobro. No čini mi se da bi i ti meni željela pomoći. Susrela sam se s njezinim pogledom pitajući se što bi to trebalo značiti. – Moj prijedlog je sljedeći, rekla je vodeći me iz Athenaeuma u mračan hodnik škole. –

Reći ću ti gdje ćeš pronaći tekst, a ti ćeš zauzvrat šutjeti. Nećeš Seraphini reći ni riječ, niti o meni niti o tvojim spekulacijama. Nećeš govoriti o mojim dolascima i odlascima iz stana. Večeras ću izaći na neko vrijeme. Ako me itko bude tražio reći ćeš da ne znaš gdje sam.

– Želiš da lažem tvojim profesorima? – Ne, želim da kažeš istinu. Ti ne znaš gdje ću ja biti večeras.

– Ali zašto? Zašto to radiš? – upitala sam je. Sitna naznaka umora pojavila se u njezinom držanju, naznaka očaja zbog kojeg sam pomi-

slila da će se otvoriti i priznati mi sve, nada koja je nestala čim se pojavila. – Nemam vreme-na za ovo, rekla je nestrpljivo. – Slažeš li se ili ne?

Nisam trebala ništa reći. Shvatila me u potpunosti. Učinila bih sve da dođem do Clemati-sova teksta.

Niz električnih žarulja osvjetljavao je naš prolaz do srednjovjekovnog krila škole. Gabriel-

la je hodala brzo, pete su lupkale u brzom, nepravilnom ritmu njezinih koraka i kada je stala, zastavši odjednom usred koraka, sudarila sam se s njom bez daha.

Iako ju je živcirala moja nespretnost nije rekla ni riječ. Samo se okrenula prema vratima, jednima od stotinu jednakih vrata u zgradi, svaka jednake veličine i boje, bez imena ili ploči-ca koje bi rekle kamo vode.

– Dođi, rekla je gledajući prema luku iznad vrata, sklop bijelih zidova koji su se izdizali u visinu. – Viša si od mene, možda možeš dohvatiti ključ.

Protegnuvši se najviše što sam mogla, ispružila sam prste na hrapavi kamen. Na moje iz-nenađenje pomaknuo se pod mojim dodirom i uz malo klimanja izašao van, ostavljajući ko-madić slobodnog prostora. Slijedeći Gabrielline upute posegnula sam unutra i izvadila hladan metalni predmet veličine džepnog nožića.

– Imam ga, rekla sam držeći ga u ruci sva zadivljena. – Kako si znala da je ovdje? – Odvest ću te do našeg podzemnog skladišta, rekla je i dala mi znak da vratim kamen na

mjesto. – Iza ovih vrata je stubište. Slijedi ga i doći ćeš do drugih vrata. Ključ će otvoriti ta vrata. Tamo je ulaz u Valkove privatne odaje – Raphaelov prijevod Clematisa je tamo.

Pokušala sam se sjetiti jesam li išta čula o takvome mjestu, ali nisam mogla. Imalo je smisla, naravno, stvoriti sigurno mjesto za naše blago i odgovaralo je na pitanje kamo su bile spremljena knjige iz Athenaeuma. Željela sam znati još – da mi objasni detalje ovog skrive-nog mjesta. No Gabriella je podigla ruku prekinuvši sva ispitivanja. – Kasnim i nemam vre-mena za objašnjavanje. Ne mogu te sama odvesti do knjige, no sigurna sam da će ti tvoja zna-tiželja pomoći da pronađeš to što tražiš. Idi. I sjeti se, kad završiš, vrati ključ na njegovo skrovito mjesto i nemoj nikome govoriti o tome.

S tim se riječima okrenula i odšetala niz hodnik, a njezina crvena svilena haljina je svjet-lucala na slabome svjetlu. Željela sam je zazvati da se vrati i povede me kroz podzemne oda-je, no već je otišla. Osjećao se samo slab miris njezina parfema.

Slijedeći Gabrielline upute otvorila sam vrata i zavirila u tamu. Kerozinska lampa visjela je na stubištu, a njezino izbrazdano staklo bilo je crno od čađi. Upalila sam fitilj na svjetiljci i držala je ispred sebe. Stube od grubo obrađenog vapnenca okomito su se spuštale. Svaka ste-penica bila je obložena mahovinom što ih je činilo opasno skliskima. Vlažan zrak i miris pli-jesni podsjećali su me na podrum moje obiteljske kuće, hladan podzemni bunker ispunjen tisućama boca starog vina.

Na dnu stubišta pronašla sam željezna vrata s rešetkama poput ulaza u zatvorsku ćeliju. I s jedne i s druge strane pružali su se hodnici od opeka u gotovo potpunom mraku. Podigla sam lampu da vidim nešto ispred sebe. Tamo gdje je cigla pukla mogla sam vidjeti komadiće vap-nenca, isti kamen od kojeg je izrađen naš grad. Ključ je s lakoćom otvorio bravu pa je tako jedina preostala prepreka bila da se svladam i ne otrčim nazad u poznati svijet iz kojeg sam došla.

Nije mi trebalo puno da dođem do niza soba. Iako mi lampa nije davala dovoljno svjetla zaključila sam da je prva soba ispunjena sanducima s oružjem – lugeri i koltovi 45 i MI Ga-rand. Također je bilo kutija s lijekovima, deka i odjeće – predmeta koje bi sigurno zatrebali da dođe do nekog dužeg sukoba. U drugoj prostoriji otkrila sam mnogo sanduka koji su tjed-

nima prije čekali u Athenaeumu, samo što su sada bili zatvoreni. Otvoriti ih bez alata bila bi nemoguća misija.

Nastavila sam kroz tamu hodnika od opeke, a lampa je svakim korakom bivala sve teža. Počela sam shvaćati ogromnu težinu preseljenja angelologa u tajnost. Nisam znala kako je razrađen i točno promišljen naš otpor. Sve životne potrepštine odnijeli smo pod zemlju. Imali smo i krevete i privremene zahode i vodu i mnogo malih kuhala. Oružje, hrana, lijekovi – sve što je vrijedilo bilo je pod Montparnasseom, skriveno u rupe i tunele izdubljene u kamenu. Po prvi puta sam shvatila da će mnogi jednom kada bitka započne, umjesto da napuste grad, pre-seliti u ove odaje i boriti se.

Nakon što sam pregledala mnoge odaje, ušla sam u drugu vlažnu prostoriju udubljenu u kamenu koja je nije bila skladište nego labirint uklesan u mekanom vapnencu. Tu sam prona-šla mnoge predmete koje sam poznavala iz ureda dr. Raphaela, tako da sam odmah znala da sam pronašla privatnu odaju Valkovih. U kutu, pod teškim pamučnim platnom stajao je stol pun knjiga. Svjetlost kerozinske lampe padala je na vlažnu prostoriju.

Pronašla sam tekst bez puno muke i na moje iznenađenje više je ličio hrpi uvezanih bilje-žaka nego knjizi. Nije bio veći od brošure, a imao je ručno napravljen uvez i praznu naslovnu stranu. Bio je lagan poput krep papira u mojoj ruci, previše lagan. Zaključila sam da ne sadrži ništa važno. Kad sam pogledala unutra vidjela sam da je tekst napisan tintom na prozirnom folio papiru, svako slovo je bilo urezano u papir prejakim pritiskom nemarne ruke. Prešla sam prstima po tekstu i osjetivši zadebljanja na papiru i obrisavši prašinu, pročitala:

Bilješke o Prvoj angelološkoj ekspediciji godine gospodnje 925, napisao presveti otac Clematis iz Trakije, s latinskog preveo i zabilježio dr. Raphael Valko

Držala sam tekst na prsima i odjednom me obuzeo strah da bi se mogao raspasti prije nego što budem imala šansu da pročitam što u njemu piše. Stavila sam lampu na komadić mekog vapnenačkog poda i sjela do nje. Svjetlo se raširilo po mojim prstima i kada sam ga ponovno otvorila pojavio se rukopis dr. Raphaela. Clematisove zabilješke ekspedicije zarobile su me od prve riječi.

Bilješke o Prvoj angelološkoj ekspediciji godine gospodnje 925, napisao presveti otac Clematis iz Trakije s latinskog preveo i zabilježio dr. Raphael Valko

I.1 Blagoslovljene neka budu sluge Njegove božanske vizije na zemlji! Neka ih do ispu-

njenja dovede Gospodin koji je posijao sjeme naše misije! II. Naše su mazge nakrcane zalihama, a naše duše pune očekivanja. Započeli smo puto-

vanje kroz helenske provincije ispod moćne Moezije prema Trakiji. Dobro održavane i korištene ceste koje su sagradili Rimljani bile su znak da smo stigli na kršćanski terito-rij. Pa ipak, unatoč ljepotama civilizacije, strah od krađe je postojao. Prošlo je mnogo

1 Budući da originalni rukopis presvetog Clematisa nije bio organiziran u odvojene cjeline to je u ovome izdanju učinio

prevoditelj. Takve cjeline služe da bi tekst bio jasniji. Originalni fragmenti – pronađeni dnevnik ne može se drugačije nazvati nego mješavinom osobnih zabilješki misli i refleksija koje su zapisane za vrijeme putovanja ne bi li služile kao podsjetnik eventualnoj kasnijoj knjizi o prvoj potrazi za palim anđelima – zapisani su bez ikakva reda. Predložene cjeli-ne pokušavaju zabilješke podijeliti kronološki i tako im podariti strukturu sličnu rukopisu. R. V.

godina otkako sam posljednji put bio u planinskoj domovini svoga oca i oca njegova oca. Moj materinji jezik sigurno će zvučati čudno budući da sam naviknut na jezik Ri-ma. Čim smo se počeli uspinjati strahovao sam da će nas moja odjeća i crkveni pečat-njak slabo štititi kada napustimo veća naselja. Molio sam da sretnemo seljake na našem putu do planinskih staza. Nemamo oružje i nećemo imati drugog izbora nego ovisiti o dobroj volji stranaca.

III. Kada smo penjući se stali uz cestu, otac Francis, najpredaniji znanstvenik među na-

ma, povjerio mi je brige koje su ga morile u našoj misiji. Odveo me na stranu i povjerio mi da je po njegovu mišljenju misija djelo mračnih sila, buntovnih anđela koji zavode naše umove. Njegova uznemirenost nije bila ništa novo. Uistinu, mnogo naše braće imalo je slično mišljenje o ekspediciji, no Francisova izjava me obeshrabrila. Nisam ga želio ništa ispitivati već sam radije poslušao njegove strahove iz čega sam shvatio da su mu riječi bile samo odraz iscrpljenosti. Poslušavši njegove brige, preuzeo sam dio tereta i olakšao mu umornu dušu. To su teret i odgovornost starijeg brata, no moja uloga, dok se pripremamo za naše najteže putovanje, još je važnija. Oslobodivši se iskušenja da da-lje raspravljam s bratom Francisom, preostalo vrijeme našeg puta proveo sam u tišini.

Kasnije, u svojoj samoći, trudio sam se shvatiti njegovu uznemirenost i molio sam za pomoć i mudrost kako bih mu pomogao svladati sumnje. Poznato je da su znanstvenici u potpunosti promašili u posljednjim ekspedicijama. No siguran sam da će se to uskoro promijeniti. Francisova rečenica – bratovština sanjara – trovala je moje misli. Sitna sumnja počela je kolebati moju nepokorivu vjeru u misiju. Sto ako smo se prevarili, pi-tao sam se. Kako možemo biti sigurni da je naša misija u skladu s Božjim željama? No crv sumnje u mojoj glavi slabio je kada bih razmislio o važnosti našeg djela. Bitka je započela generacijama prije nas i trajat će generacijama poslije. Moramo poticati naše mlade ljude unatoč nedavnim gubicima. Strah je normalan. Prirodno je da se prisjećaju incidenta kod Roncesvallesa2 o kojem su svi učili. No moja mi vjera i dalje ne dopušta sumnjati da iza naših postupaka stoji Bog koji pokreće naša tijela i duše da idu dalje. Ustrajat ću u svom vjerovanju da će nada uskoro ponovno oživjeti među nama. Moramo vjerovati da će ovo putovanje, za razliku od prošlih promašaja, završiti uspješno3.

IV. Četvrte noći putovanja, kada se vatra pretvorila u žeravicu, a naša družina nakon jela

zajedno sjela, poveo se razgovor o povijesti našeg neprijatelja. Jedan od mlađe braće upitao je kako se dogodilo da su našu zemlju od vrha Iberije do Urala4 kolonizirali zli potomci anđela i žena. Kako smo mi, ponizni božji sluge, završili osuđeni na dekonta-minaciju božje zemlje? Brat Francis, čija je melankolija u posljednje vrijeme na mene toliko utjecala, raspravljao je zašto je Bog dopustio da zli budu prisutni na Njegovom teritoriju. Kako čisto dobro, pitao je, može egzistirati u prisutstvu čistog zla? I zatim, dok je noćni zrak postajao hladniji, a zaleđeni mjesec stajao na tamnome nebu, ispričao sam našoj družini kako je to zlo sjeme posijano na svetu zemlju:

2 Incident u prolazu kod Roncesvallesa dogodio se za vrijeme istraživačke misije u Pirinejima 778. n. e. O putovanju se ne zna mnogo osim da je ekspedicija izgubila većinu ljudi u zasjedi. Svjedoci su napadače opisali kao divove nadljudske snage, nadmoćnog oružja i nevjerojatne fizičke ljepote – opis koji se savršeno slaže sa suvremenim opisima Nefila. Postoji svjedo-čanstvo da su se krilata stvorenja sručila na divove u vatrenom plamenu koje ukazuje na protunapad arkanđela. Tu tvrdnju znanstvenici su oduševljeno proučavali budući da bi to moglo upućivati na treću angelofoniju samo u svrhu bitke. Drugačija verzija zabilježena je u Pjesmi o Rolandu, djelu koje se značajno razlikuje od angeloloških zapisa. 3 Potragu presvetog oca za artefaktima i relikvijama po čitavoj Europi zabilježio je Frederic Bonn u Svetim misijama Presve-tog Oca, 925. – 954. n. e. koje uključuju kopije karata, znakove i proročišta koja se koriste na takvim putovanjima. 4 Imena mjesta iz 10. stoljeća zamijenjena su suvremenim imenima kadgod je bilo moguće.

U desetljećima nakon Potopa Jafetovi sinovi i kćeri čistog ljudskog porijekla odvojili su se od sinova i kćeri anđeoskog porijekla lažnoga Jafeta i tako stvorili dvije grane je-dnog stabla, jednu čistu, a drugu zatrovanu, jednu slabu, a drugu jaku. Raspršili su se između velikog sjevernog i južnog mora i puštali korijenje u bogatim aluvijskim zalje-vima. Raspršili su se po Alpama u ogromnim skupinama i naselili se poput šišmiša na najvišim mjestima u Europi. Usidrili su se duž stjenovitih obala i širokih plodnih dolina, prodirali su na obale riječnih prolaza – Dunava, Volge, Rhone, Dniestera, Ebra, Seine – sve dok svi krajevi nije bili ispunjeni Jafetovim potomstvom. Gdjegod su se nastanili rasla su naselja. No unatoč zajedničkim precima, između te dvije grupe ostalo je duboko nepovjerenje. Okrutni, pohlepni i fizički nadmoćni Nefili postepeno su podjarmili svoju ljudsku braću. Europa je, tvrdili su, njihovo pravo stečeno rođenjem.

Prva generacija Jafetovih sramotnih nasljednika živjela je u velikom zdravlju i sreći i vladala svakom rijekom, planinom i ravnicom na kontinentu. Njihova moć nad slabijom braćom je rasla. Međutim, tijekom godina su se pojavile mane u njihovoj rasi, opasne poput napukline na sjajnoj površini zrcala. Rodilo se dijete koje se činilo slabijim od os-talih – maleno i mijaukavo, čija slaba pluća nisu uspijevala uzeti dovoljno zraka da bi zaplakalo. Kako je raslo, vidjeli su da je manje i sporije od ostale djece, neotpornije na bolesti koje njihovoj rasi nisu bile poznate. Dijete je bilo ljudskog porijekla, rođeno na sliku njihove praprabake, ljudske kćeri5. Nije posjedovalo ni anđeosku ljepotu, ni snagu Stražara. Kada je postalo muškarac, kamenovali su ga nasmrt.

Mnogo se generacija to dijete smatralo anomalijom, a zatim je Bog zaželio Jafetov teritorij nastaniti svojom vlastitom djecom. Poslao je Nefilima mnogo ljudske djece, za-zvavši Svetog Duha na neobrađenu zemlju. U prvim pokušajima ta su stvorenja često umrla još u djetinjstvu. No s vremenom su se naučili brinuti za nejaku djecu i čuvali su ih do treće godine prije nego što su im dopustili da se pridruže ostaloj, jačoj djeci6.

Ako bi preživjeli do zrelog doba bili su za četiri glave niži od svojih roditelja. Počeli bi stariti u trećem desetljeću života, a umirali prije osmog. Žene su umirale pri porodu. Bolest i zaraze zahtijevali su razvoj lijekova, no čak i kada bi ih liječili, ljudi su živjeli samo djelićak godina njihove braće Nefila. Neoskvrnjena moć Nefila postala je iskva-rena7.

Kako je vrijeme prolazilo ljudska su se djeca ženila drugima svoje vrste, a njihova su djeca rasla zajedno s nefilskom. Zbog fizičke inferiornosti Jafetova su djeca i dalje bila pod vlašću nefilske braće. Povremene ženidbe koje su se dešavale između grupa dovele su do daljnje hibridizacije rase, no te se veze nisu poticale. Kada bi se Nefilu rodilo ljudsko dijete istjerali bi ga van gradskih zidina gdje bi umrlo među ljudima. Kada se ljudima rodilo nefilsko dijete oduzeli bi ga njegovim roditeljima i asimilirali ga u glav-nu rasu8.

5 Nedavno otkriće i sistematizacija rada Gregora Mendela, augustinskog svećenika i člana Angelološkog društva iz Beča od 1857. do 1866., rasvijetlio je tisućljetni misterij nefilskog i ljudskog razvoja u Europi. Prema teoriji nasljeđivanja Mendelove genetike, recesivni ljudski geni ljudskih kćeri prenosili su se putem nefilske Jafetove linije i čekali da se pojave u budućoj generaciji. Iako su za moderne znanstvenike kromosomske reperkusije miješanja ljudi i Nefila očit rezultat takva miješanja, pojava ljudskih bića u nefilskoj skupini sigurno je bila velik šok za populaciju i smatrala se božjim djelom. U ranijim djelima sam je presveti Clematis napisao da je sam Bog Nefilima podmetnuo ljudsku djecu. Nefili, naravno, imaju posve drugačije tumačenje takve genetske nesreće. 6 Postoje različiti dokumenti koji govore o superiornoj fizičkoj snazi nefilskih potomaka i genetskoj neizbježnosti ljudskog materijala kod nefilske djece i žena. Osobito je zanimljivo istraživanje nefilske demografije dr. G. D. Hollanda u Ljudskim i anđeoskim tijelima, Medicinsko istraživanje, Gallimard, 1926. 7 Među nekim nefilskim plemenima bilo je popularno žrtvovanje djece. Vjerovalo se da je imalo dvojaku ulogu, kontrole porasta ljudske populacije – što je bila prijetnja nefilskom društvu – i vapaja Bogu da oprosti grijehe Stražara zarobljenih pod zemljom. 8 Iako ovo nije tekst u kojem se termin glavna rasa spominje prvi put – postoji bezbroj primjera Nefila obilježenih koncep-tom "glavna rasa" ili "nad-rasa" – to je sigurno najpoznatiji i najčešće citiran izvor. Ironično, Clematisov koncept nad-vrste ili nad-čovjeka – angelolozi drže da je to obilježje nefilske auto-mitologije – koristili su se i u moderno doba, a ponovno su

Uskoro su se Nefili povukli u dvorce i imanja. Izgradili su utvrde od granita, utočišta na vrhu planina, pribježišta luksuza i moći. Iako su bila potlačena, božja su djeca bila obasuta nebeskom zaštitom. Njihovi umovi bili su bistri, duše blagoslovljene, a volja jaka. I tako su živjeli jedni pored drugih, Nefili sakriveni iza bogatstva i zidina, a ljudi u patnji, sapeti uzdama siromaštva i bolesti, robovi nevidljivih i moćnih gospodara.

V. Ustali smo u zoru i nekoliko sati hodali strmim putem prema vrhu planine. Iza viso-

kih kamenih vrhova pojavilo se sunce koje je bacalo prekrasno zlatno svjetlo. Opremljeni jakim mulama, debelim kožnim sandalama i prekrasnim vremenom nas-

tavili smo dalje. Do sredine jutra stigli smo do sela kamenih kuća što su se uzdizale iz-nad litice, a narančasta cigla pokrivala je krov od škriljevca. Nakon što smo se konzulti-rali s kartom zaključili smo da smo došli do najvišeg dijela planine u blizini klanca koji su lokalni mještani nazivali Gyaurskoto Burlo. Sklonivši se u dom nekog seljaka, oku-pali smo se, pojeli i otpočinuli prije nego što smo krenuli u potragu za vodičem koji bi nas odveo u spilju. Brzo su ga doveli. Bio je nizak i debeo poput pravog Tračana iz gor-skih krajeva. Iako mu je brada već bila prošarana sjedinama, bio je jak. Pažljivo je slu-šao dok sam mu objašnjavao put u pećinu. Zaključio sam da je inteligentan, elokventan i voljan, premda mi je jasno dao do znanja da će nas odvesti do početka klanca i ni ko-raka više. Nakon kratka pregovaranja dogovorili smo cijenu. Pastir je obećao da će po-nijeti opremu i rekao da krećemo sljedeće jutro.

Uz klin i suho meso, jednostavan ali snažan obrok koji će nam dati snagu za sutraš-nje putovanje, razgovarali smo o našim očekivanjima. Stavio sam pergament na stol i rastvorio ga da ga i drugi mogu vidjeti. Moja su se braća nagnula bliže trudeći se razab-rati blijede obrise tinte.

– To je ovdje, rekao sam pokazavši prstom na karti dio planine nacrtan tamnoplavom tintom. – Ne bismo trebali imati nikakvih problema.

– Ali kako možemo biti sigurni da je to pravo mjesto? – upitao je jedan od braće čija se duga brada vukla po stolu.

– Već su ih vidjeli, rekao sam. – Vidjeli su ih nekada prije, rekao je brat Francis. – Seljaci gledaju drugačijim očima. Njihove vizije često ne vode nigdje. – Seljaci tvrde da su ih vidjeli. – Kada bismo slušali fantastične priče gorštaka putovali bismo u svako selo u Anato-

liji. – Po mom skromnome mišljenju vrijedi truda, odgovorio sam. – Po onome što kažu

naša braća u Trakiji, ulaz u pećinu spušta se u strmu provaliju. Duboko unutra teče pod-zemna rijeka kao što je opisano u legendi. Seljaci tvrde da su s ruba provalije čuli ema-nacije.

– Emanacije? – Glazbu, odgovorio sam pazeći da budem oprezan s izjavama. – Seljaci ponekad na

ulazu u pećinu prirede zabavu pa bi zato mogli čuti zvukove kolikogod bili tihi. Kažu da ta glazba ima neobičnu moć nad njima. Bolesni ozdravljaju, slijepi progledaju, boga-lji prohodaju.

– To je uistinu nevjerojatno, rekao je brat Francis. – Glazba će izaći iz dubina zemlje i ona će nas voditi naprijed.

ih izmislili znanstvenici poput Counta Arthura de Gobineaua, Fridricha Nietzschea i Antuna Schopenhauera kao oblik filo-zofske misli što se u nefilskim krugovima koristila kao podrška etničkoj teoriji die Herrenrasse, ideje koja je u današnjoj Europi postala popularna.

Unatoč mojoj vjeri u naš cilj ruke bi mi zadrhtale od pomisli na provaliju. Godine priprema ojačale su moju volju, no i dalje sam strahovao od neuspjeha. O kako su me mučili prošli neuspjesi! Koliko sam mislio na izgubljenu braću! Moja nepokolebljiva vjera tjerala me naprijed, a utjeha Božje milosti ublažavala je moju nemirnu dušu9. Sut-ra u ranu zoru spustit ćemo se u klanac.

VI. Kao što se zemlja okreće oko Sunca, tako se pokvarena zemlja okreće prema svjet-

losti Milosti. Kao što zvijezde osvjetljavaju tamno nebo, tako će i djeca Božja jednoga dana izaći iz oblaka nepravde, napokon slobodna od zlih gospodara.

VII. U mraku svog očaja vraćam se Boetiju kao što se pogled okreće prema vatri – Gos-

podine, moja se izvrsnost izgubila u tartarskoj pećini10. VIII.11 Ja sam izgubljen čovjek. Govorim izgorenim usnama dok mi glas tiho bruji u ušima.

Moje tijelo leži slomljeno, spaljeno se rastače od širokih rana. Nadam se da je onaj ne-beski, sjajni anđeo preko čijih krila sam upoznao svoju sramotnu sudbinu, zauvijek mr-tav. Jedino me moja volja tjera da ranjenim, suhim ustima pripovijedam o užasu koji sam vidio. Tebi, akolitu pravednosti koji ćeš tražiti slobodu u budućnosti, pripovijedam svoju nesreću.

Jutro uoči puta bilo je hladno i bistro. Probudio sam se nekoliko sati prije izlaska sunca, ostavivši ostale da spavaju kao što je moj običaj i krenuo prema maloj kući. Go-spodarica skromna doma bila je zaposlena i upravo je lomila granje da zapali vatru. Lo-nac ječma kuhao se na vatri. Budući da sam silno želio biti koristan ponudio sam se da miješam kašu. Dok sam stajao uz ognjište grijući se uz vatru, preplavile su me uspome-ne iz djetinjstva. Prije pedeset godina bio sam dječak ruku tankih poput pruća i poma-gao sam majci u istom poslu, slušajući njezino mumljanje dok je cijedila odjeću pokraj lavora čiste vode. Moja majka – koliko je vremena prošlo otkako se nisam sjetio njezine dobrote? A moj otac i njegova ljubav prema knjizi i odanost našem Gospodinu – kako sam živio toliko godina a da se nisam sjetio njegove nježnosti?

Takve su me misli zaokupljale kada su se moja braća, možda namirisavši doručak, spustila do ognjišta. Jeli smo svi zajedno. Pod odsjajem vatre pakirali smo naše torbe: uže, dlijeto, čekić, tanki pergament i tintu, oštar nož od dobre slitine i komad pamuka za zavoje. Kada je svanulo oprostili smo se s našim domaćinima i otišli se naći s vodičem.

Pastir nas je čekao na samom kraju sela gdje je put zakretao prema strmome nizu stepenica uklesanih u kamenu klisuru. Imao je veliku torbu na ramenu i uglačan štap za hodanje u ruci. Kimnuo nam je za dobro jutro, okrenuo se i krenuo put planine. Bio je spretan i okretan poput koze. Njegovo ponašanje bilo je vrlo uglađeno, no bio je tako

9 Na ovome mjestu Clematisov rukopis postaje nerazumljiva črčkarija. Ta je greška nedvojbeno nastala ili zbog iznimnog stresa misije ili zbog velike iscrpljenosti. Presveti otac je 925. n. e. imao gotovo šezdeset godina i njegovo je tijelo na puto-vanju planinom sigurno bilo izloženo velikom naporu. Prevoditelj se potrudio dešifrirati tekst i učiniti ga prihvatljivim dana-šnjem čitatelju. 10 Ovdje se Clematis referira na poznati stih Utjehe filozofije, 3,55, koji se odnosi na mit o Orfeju i Euridiki: Ko svladan u Tartara/Dubinu usmjeri oči,/Štogod da vrijednoga nosi,/Gubi čim Donji ugleda svijet. 11 Preostale dijelove Clematisova teksta napisao je redovnik, otac Deopus, koji se brinuo za Clematisa nakon ekspe-dicije. Na Clematisovu molbu Deopus je sjedio pored njega i zapisivao ono što mu je diktirao. Iz Deopusovih osobnih spisa u kojima opisuje dane koje je proveo uz Clematisovu samrtnu postelju, saznajemo da mu je, kada nije bio zauzet pisanjem, stavljao tinkture i obloge ne bi li ublažio bol izgorene kože. To što je Deopus u takvim uvjetima – dok su ozljede presvetog oca sigurno otežavale razgovor – uspio zapisati događaje Prve angelološke ekspedicije, velika je zasluga. Otkriće prijepisa oca Deofusa iz 1919. otvorilo je vrata daljnjim znanstvenim istraživanjima Prve angelološke ekspedicije.

zamišljen da sam očekivao da će odustati od svog zadatka i ostaviti nas putem. No, ho-dao je polako i mirno ispred nas vodeći našu družinu do klanca.

Da li zbog lijepog dana i ukusnog doručka, započeli smo putovanje u dobrom raspo-loženju. Braća su razgovarala, skupljala cvijeće koje je raslo uz put i komentirala razli-čite vrste drveća – breze, smreke i vrlo visoke borove. Njihovo veselo raspoloženje bilo je olakšanje koje je uklonilo oblake s naše misije. Potištenost koju smo osjećali prijaš-njih dana je nestala. Započeli smo dan okrjepljena duha. Moj nemir bio je u granicama podnošljivosti, iako sam ga skrivao. Energičan smijeh moje braće potaknuo je i moje veselje i uskoro smo svi bili veselih i bezbrižnih srdaca. No, tada još nismo mogli znati da će to biti posljednji put da se bilo tko od nas smije.

Naš pastir hodao je još sat i pol uz planinu dok nije došao do šume breza. Kroz lišće sam ugledao ulaz u pećinu, duboku usjeklinu u stijeni od čvrsta granita. Zrak u pećini bio je hladan i vlažan. Gljive različitih boja rasle su po zidovima. Brat Francis pokazao je na niz obojanih amfora složenih uza zid pećine. Vrčevi uskih vratova i okruglih tijela počivali su elegantno na tlu poput labudova na prljavome podu. Veći su sadržavali vo-du, a manji ulje što je dalo naslutiti da pećina sada služi kao privremeno skrovište. Pas-tir je potvrdio moje spekulacije, iako mi nije znao reći tko je živio tako daleko od civili-zacije i što bi ga na to natjeralo.

Bez puno oklijevanja počeo je vaditi stvari iz torbe. Na pod je izvadio dvije debele željezne šipke, čekić i ljestve od užeta. Ljestve su bile dojmljive pa su se sva braća sku-pila oko vodiča da ih pogledaju izbliza. Dvije dugačke trake od pletene konoplje činile su vertikalnu os, dok su metalne šipke koje su bile stegnute klinovima u konoplji činile horizontalne prečke. Njihova originalnost bila je nedvojbena. Bile su čvrste i lako pre-nosive. Gledajući u njih moje divljenje prema vodiču je raslo.

Vodič je čekić upotrijebio za zabijanje šipki u stijenu. Zatim je za šipke željeznim kopčama pričvrstio ljestve. Ti mali predmeti, ne veći od novčića, činili su ih stabilnima. Kada je završio s postavljanjem prebacio ih je preko ruba provalije i zakoračio unazad kao da se divi udaljenosti koju su prevalile. U pozadini se čulo hučanje vode koja se sli-jevala niz stijenu.

Objasnio nam je da rijeka teče ispod planine i da prolazeći kroz stijenu napaja jezera i potoke prije nego što provali kroz klanac. Rijeka se nastavljala kroz klanac od vodo-pada odakle se spuštala u labirint podzemnih spilja prije nego što iznova izroni na povr-šinu. Seljaci su je zvali rijeka Stiks, rekao nam je vodič, i vjerovali su da tijela mrtvaca pokrivaju kameni pod

pećine. Vjerovali su da je spilja ulaz u pakao i zvali su je Zatvorom nevjernih. Dok je to govorio lice mu se smrknulo što je bio prvi znak da se možda boji nastaviti. Žurno sam rekao da je vrijeme da se spustimo u rupu12.

IX. Teško se može zamisliti naše oduševljenje što smo napokon silazili u pećinu. Samo

bi Jakov u svom snu velike procesije božjih glasnika mogao veličanstvenije i dobrosti-vije držati ljestve. Zbog našeg božanskog cilja nastavili smo put u strašnu tamu napuš-tene jame, ispunjeni vjerom u Njegovu zaštitu i milost.

Dok sam se spuštao niz čvrste prečke hučanje vode mi je odzvanjalo u ušima. Brzo sam se kretao okružen snažnom privlačnošću dubine dok su mi ruke klizile po vlažnom, hladnom metalu. Koljena su mi se grebla o stijenu, a srce mi je ispunio strah. Molio

12 Prema Deopusovu zapisu Clematis je proveo nekoliko sati buncajući u agoniji prije nego što je u napadu ludila počeo trgati svoje spaljeno tijelo čupajući zavoje i gazu s izgorene kože. Clematisov čin samosakaćenja ostavilo je krvave mrlje u bilježnici, fleke koje se i dan danas još uvijek vide.

sam tražeći zaštitu, snagu i vodstvo u nepoznatome. Glas mi se gubio u zaglušujućoj, uskovitlanoj buci vodopada.

Pastir se spustio zadnji jer je došao nekoliko minuta kasnije. Otvorio je torbu i izva-dio zalihu voštanih svijeća, kremen i kresivo. Za nekoliko minuta obasjalo nas je svjet-lo. Unatoč hladnoći znoj mi je ulazio u oči. Primili smo se za ruke i počeli moliti vjeru-jući da će se naši glasovi čuti i u najdubljoj i najmračnijoj rupi pakla.

Skupio sam svoje stvari i krenuo prema obali rijeke. Ostali su me slijedili, ostavivši našeg vodiča kod ljestava. U daljini je brujao vodopad, gomila neobuzdane, beskonačne vode. Sama rijeka tekla je u poput široke arterije kroz sredinu spilje kao da su se Stiks, Flegeton, Aheron i Kokit – različite rijeke pakla – slile u jednu. Brat Francis je prvi spazio brod, malen drveni čamac zavezan za obalu rijeke koji je plutao u lelujavom ob-laku magle. Uskoro smo svi stajali pred provom i razmišljali na koju stranu da krenemo. Za nama je bio ravan komad stijene koji nas je dijelio od ljestava, a ispred nas saće spi-lja. Odluka je bila jasna: krenuli smo otkriti što se nalazi iza strašne rijeke.

Budući da nas je bilo petoro i da smo svi bili dobro uhranjeni brinulo me da nećemo svi stati u brod. Ušao sam prvi i održao se na nogama usprkos snažnom ljuljanju. Bio sam siguran da bi me nemilosrdna struja odvukla na labirintske stijene kada bi se čamac potopio. Nakon malo manevriranja uspio sam uhvatiti ravnotežu i sjeo sam na provu. Zatim su mi se pridružili i ostali, pa smo uskoro krenuli niz rijeku. Brat Francis je veli-kim drvenim veslom polako gurao brod prema udaljenom zaljevu, a rijeka nas je vodila sve dalje od ulaza u našu propast.

X.13 Čim smo se približili čudovišta su počela siktati iz svojih stjenovitih odaja. Otrovna

poput zmija, buljila su u nas svojim plavim očima dok su krilima udarala u rešetke svog zatvora. Stotine besramnih palih anđela trgalo je svoju sjajnu bijelu odjeću i plakalo za spasenjem, moleći nas, božje izaslanike, da ih oslobodimo.

XI. Moja braća pala su na koljena hipnotizirana stravičnim prizorom koji se ispred nas

odvijao. Duboko u šupljini planine, doklegod nam je sezao pogled stajali su mnogob-rojni kavezi sa stotinama veličanstvenih stvorenja. Približio sam se pokušavajući shvati-ti što se to nalazi ispred mene. Bića nisu bila s ovoga svijeta i bila su tako puna svjetla da ih nisam mogao dugo gledati. Međutim, iako bi me, kada bih pogledao u svjetlo, oči zaboljele od nevjerojatno svijetla plamena, ipak sam nastavio gledati u božanska stvo-renja koja su stajala ispred mene. Nakon par trenutaka shvatio sam da je u svakoj uskoj ćeliji po jedan okovani anđeo. Brat Francis uhvatio me od užasa za ruku i zamolio da se vratimo na brod. Sav obuzet žarom, nisam ga poslušao, već se okrenuh prema ostalima i naredih im da ustanu i da me slijede.

Kada smo ušli u pećinu jauci su oslabjeli. Stvorenja su virila iza debelih željeznih sipki i motrila svaki naš pokret svojim ogromnim očima. Njihova želja za oslobođenjem nije bila nikakvo iznenađenje. Okovani u spilji čekali su tisućama godina da ih netko oslobodi. No nisu izgledali nimalo jadno. Iz njihovih tijela širila se snažna svjetlost u obliku zlatna sjaja koji im je izlazio iz svjetlucave kože i stvarao oko njih zlatan oblak. Fizički su bili superiorniji od ljudi – visoki i elegantni, s krilima koja su se savijala od ramena do zgloba i prekrivala njihova svjetlucava tijela poput bijelih plašteva. Nikada prije nisam vidio takvu ljepotu i napokon mi je bilo jasno kako su zaveli ljudske žene i

13 Narativni skok u ovom odjeljku može se protumačiti rupom u Deopusovu transkriptu r vjerojatnije je to odraz. Clematiso-va pomućena uma. Ne smije se zaboraviti da presveti ot; nije bio u stanju lucidno iznijeti svoje iskustvo. Širina u koju je otac Deopus otišao, ne bi oblikovao priču iz Clematisova strašnog buncanja, govori tome u prilog.

zašto su se Nefili toliko divili njhovim genima. Sto sam se više približavao moje slutnje su rasle sve dok nisam shvatio da naš dolazak u spilju nije imao svrhu kojoj smo se na-dali. Vjerovao sam da je naša misija povratiti anđeosko blago, no sada sam se suočio sa strašnom istinom – došli smo do spilje da bismo oslobodili pale anđele. Iz smrdljive ni-še istupio je zlatokosi anđeo. Držao je sjajnu okruglu liru14 u rukama. Zatim je podigao ruke i počeo prebirati po žicama sve dok ugodna, nebeska glazba nije odjeknula spi-ljom. Ne znam je li to bilo zbog akustičnosti pećine ili zbog instrumenta, no ton je bio tako bogat i pun da je predivna glazba djelovala na moja osjetila do te mjere da sam mi-slio da ću poludjeti od užitka. Uskoro je anđeo počeo i pjevati, a glas mu je pratio me-lodiju lire. Kao na znak božanskog bića i drugi anđeli su se pridružili u zboru, svaki glas digao se stvoriti nebesku glazbu, sjedinjenje slično okupljanju koje je opisao Dani-jel, deset puta deset tisuća anđela. Stajali smo ukočeni, potpuno razoružani nebeskim korom. Melodija mi se urezala u pamćenje. Čujem je čak i sada15.

Promatrao sam anđela sa svog mjesta. Polako je podigao mršave ruke i raširio og-romna krila. Prišao sam vratima ćelije i otvorio tešku kamenu kuku. Dok je otvarao vra-ta, divljačkom me snagom bacio na pod i oslobodio se. Vidio sam užitak koji je u njemu proizvela sloboda. Zatočeni anđeli jaukali su iz svojih ćelija ljubomorni na uspjeh svog brata; zla i gladna stvorenja također su željela slobodu.

Fasciniran anđelima nisam primijetio kako je na moju braću djelovala glazba. Odje-dnom, prije nego što sam shvatio da je začaran đavoljom pjesmom, vidio sam brata Francisa kako trči prema anđeoskom koru. Kao u nekom ludilu ponizno je kleknuo pred njima. Anđeo je tada bacio liru, što je istoga trena zaustavilo kor nebeske glazbe i dota-knuo brata Francisa bacivši na njega tako jaku svjetlost da se izbezumljeni čovjek pret-vorio u brončani kip. Pao je na tlo uzdahnuvši i pokrio oči koje je zasljepljivala snažna svjetlost. Na moj užas vidio sam kako odjeća nestaje i kako mu tijelo gori ostavljajući za sobom samo spaljene mišiće i kosti. Brat Francis koji me minutu ranije primio za rame i molio da se vratimo na brod, umro je od smrtonosna anđeoskog svjetla16.

XII. Ono što se događalo netom poslije Francisove smrti ostalo mi je zbrkano. Sjećam se

anđeoskog šaputanja iz ćelija i Francisova stravičnog leša, crnog i deformiranog. No sve ostalo odnijela je tama. Međutim, anđeoska lira, blago koje me odvelo do jame, ne-kako se našlo u mom dosegu. Najbrže što sam mogao zgrabio sam je od palog anđela i spaljenim sam je rukama neoštećenu spremio u torbu.

Odjednom sam sjedio na provi sav poderan i potrgan. Boljelo me čitavo tijelo. Koža s ruku ljuštila mi se i skidala u krvavim, pougljenjenim komadima. Brada mi je na dije-lovima izgorjela do kože. Tek tada sam shvatio da sam i ja poput brata Francisa bio iz-ložen jakom svjetlu.

14 Referenca o Gabrijelovoj zlatnoj liri je najuzbudljiviji i najprovokativniji odlomak u bilješkama presvetog Clematisa o putovanju u Had. Prema dokumentu koji je napisao otac Deopus, presveti otac je imao malu metalnu pločicu dok je bježao iz spilje koja je nakon njegove smrti poslana u Pariz na ispitivanje. Detaljnim ispitivanjem nebeskih muzikologa otkriveno je da je Clematis otkrio plectrum – metalnu trzalicu koja se koristi za sviranje žičanih instrumenta, najčešće lire. Budući da se plectrum obično veže uz instrumente sa svilenim žicama može se zaključiti da je Clematis bio u kontaktu s lirom ili instru-mentom koji koristi sličnu trzalicu. To pitanje same lire ostavlja otvorenim za promišljanje. Ako je Clematis odnio liru iz spilje možda mu je ispala na ulazu ili na putu kroz planinu. Plectrum negira mogućnost da je lira bila proizvod Clematisova teškog psihičkog stanja, mitološka kreacija njegova opsjednuta uma. 15 Vjeruje se da je Deopus na zamolbu presvetog Clematisa transkribirao melodiju anđeoskog nebeskog kora. Iako partitura nije pronađena postoji nada da čitavo djelo postoji. 16 Poslije pažljiva ispitivanja Clematisovih bilješki o smrti brata Francisa i rana koje su prouzročile Clematisovu smrt, opći zaključak angelologa bio je da je brat Francis preminuo od jake radijacije. Istraživanja radioaktivnih mogućnosti anđela za-počela su nakon velikodušne donacije obitelji Marie Curie i nedavno su ih proveli angelolozi u Mađarskoj.

No ni ostali nisu prošli bolje. Dvojica su bila sa mnom u brodu i očajnički veslala. Odjeća im je bila spaljena, a koža jako opečena. Peti član naše družine ležao je mrtav kod mojih nogu s rukama na licu kao da je umro od užasa. Čim je brod pristao uz obalu, blagoslovili smo našeg brata mučenika i iskrcali se ostavivši brod da klizi niz rijeku.

XIII. Na našu nesreću anđeo ubojica nas je čekao na obali. Njegovo prekrasno lice bilo je

mirno kao da se upravo probudio iz okrepljujućeg sna. Čim su ga vidjela, braća su pala ničice i počela se moliti u strahu, kao da je anđeo bio od zlata. Strah je bio opravdan. Anđeo ih je ubio usmjerivši na njih svoju smrtonosnu svjetlost kao što je ubio i Franci-sa. Pao sam na koljena i počeo moliti za njih znajući da su umrli za viši cilj. Osvrnuo sam se i shvatio da sam ostao sam. Pastir nas je napustio i ostavio u jami. Ostale su sa-mo njegova torba i ljestve. Izdaja je bila gorka. Tražili smo njegovu pomoć.

Anđeo me promatrao bezizražajno poput duha, a zatim progovorio glasom ljepšim od bilo kakve muzike. Iako nisam razumio jezik nekako sam shvatio poruku. Rekao mi je: Naša sloboda platila je veliku cijenu. Zbog toga će tvoja nagrada biti velika i na zemlji i na nebu.

Svetogrđe njegovih riječi pogodilo me više nego što sam mogao zamisliti. Nisam mogao vjerovati da se takav demon usuđuje obećavati nebesku nagradu. U naletu bijesa bacio sam se na njega i srušio ga na tlo. Iznenadio gaje moj bijes i to mi je dalo pred-nost koju sam iskoristio. Unatoč njegovoj ljepoti tijelo mu je bilo drugačije od mojeg. U trenu sam iščupao njegova moćna krila posežući za golom i nježnom kožom na leđima gdje su se spajala.

Iščupavši toplu kost krila gurnuo sam sjajno stvorenje na hladnu, tvrdu stijenu. Bu-dući da me posve obuzeo bijes, ne sjećam se kako sam točno uspio u svom naumu. Znam samo da me Bog blagoslovio nadljudskom snagom u mom nastojanju da svladam čudovište i pobjegnem iz spilje. Srušio sam ga povukavši krila snagom za koju nisam mogao vjerovati da dolazi iz mojih staračkih ruku. Osjetio sam pucketanje pod rukama kao da sam razbio tanko staklo, Iz anđeoskog tijela iznenada je izašao uzdah, nijem znak da je stvorenje ostalo bespomoćno ležati kraj mojih nogu.

Mjerkao sam tijelo ispred sebe. Iščupao sam mu krilo iz ležišta otrgnuvši ružičasto meso tako da su bijela pera zatvarala asimetrični kut u odnosu na tijelo. Anđeo se trzao u agoniji, a bijela tekućina izlazila je iz rana na leđima koje sam mu nanio. Uznemiruju-ći zvuk, kao da se krv puštena iz žila pomiješala u stravičnoj alkemiji, izlazio je iz prsi-ju. Uskoro sam shvatio da se nesretno stvorenje gušilo na smrt i da je zastrašujuće gu-šenje proizašlo iz rane na krilima17. Zato je prestao disati. Nasilje koje sam počinio nad božanstvenim stvorenjem užasno me pogodilo pa sam pao na koljena i stao moliti Boga za milost i oprost što sam uništio jedno od najuzvišenijih božanskih stvorenja.

Tada sam začuo tiho dozivanje pastira koji je čučao iza stijene i dozivao me. Tek na-kon brojnog gestikuliranja shvatio sam da ga trebam slijediti jer će mi pomoći da se us-pnem po ljestvama. Puzeći koliko mi je moje unakaženo tijelo dopuštalo, krenuo sam

17 O fizičkim mogućnostima anđeoskih krila pisano je 1907. u važnoj studiji Fiziologija anđeoskih putovanja. Zbog sjajnih crteža strukture i respiratornih mogućnosti krila, djelo se od tada uzima kao temelj svih diskusija o Stražarima. Iako se neka-da vjerovalo da su spojevi krila bili vanjski dodaci koje su na tijelu držali samo mišići, danas se vjeruje da su anđeoska krila nastavak pluća i da svako krilo ima dvostruku funkciju – kao organ za letenje i kao vrlo delikatan vanjski organ. Zatim, do-kazano je da spojevi krila počinju u kapilarama pluća, a masu i snagu dobivaju od mišića leđa. Krilo odraslog anđela ponaša se poput anatomski uređenog sustava vanjske respiracije u kojoj se apsorbira kisik, a ugljik dioksid se ispušta kroz minija-turne vrećice u obliku alveola na batrljicama krila. Procjena je da se samo deset posto ukupnih respiratornih funkcija odvija kroz usta i dušnik te da da je krilo esencijalno u respiratornom sustavu. To je možda i jedina fizička mana ili Ahilejeva peta jednog tako savršenog organizma, slabost koju je Clematis odlično iskoristio.

prema pastiru koji je, hvala Bogu, bio zdrav i čitav. Podigao me na svoja drhtava leda i iznio iz jame18.

Potpuno smetena, zatvorila sam Clematisov dnevnik. Nisam mogla u potpunosti procijeni-

ti svoje dvojake osjećaje nakon što sam pročitala prijevod dnevnika. Ruke su mi drhtale od uzbuđenja, straha ili slutnje – nisam mogla razlučiti koji je od tih osjećaja bio jači. No ipak, jedno sam bila sigurna, priča o putovanju presvetog Clematisa me zaintrigirala. Osjećala sam istodobno i poštovanje zbog odvažnosti njegove misije i strah od užasnog susreta sa Straža-rima. Nisam mogla pojmiti da je bio u blizini nebeskih stvorenja, da je dodirnuo njihova sjaj-na tijela i slušao njihovu božanstvenu muziku. Da li zbog toga što u prostorijama ispod naše škole nije bilo dovoljno kisika, ubrzo nakon što sam odložila Clematisov tekst ostala sam bez daha.

Zrak u odaji postao je teži, masniji i vlažniji. Mala zagušljiva prostorija od cigle i vapnen-ca na trenutak se pretvorila u ponore anđeoskog podzemnog zatvora. Gotovo da sam mogla čuti huk vodopada i zvuk božanske glazbe Stražara. Iako sam znala da je to samo mračna fan-tazija, nisam ni trenutka više mogla ostati ispod zemlje. Umjesto da prijevod ostavim na nje-govom mjestu, presavinula sam ga i spremila u džep suknje i odnijela ga iz podzemnih odaja skladišta na ugodan prohladni zrak naše škole.

Iako je prošlo podne i škola je bila prazna, nisam mogla riskirati da me otkriju. Brzo sam

pomaknula kamen iznad luka, popela se na prste i ubacila ključ u usku udubinu. Potom sam ga vratila na njegovo mjesto stavivši rubove tako da sjednu uza zid, a zatim sam napravila korak unatrag. Vrata su izgledala kao i bilo koja od stotinjak drugih vratiju u školi. Nitko ne bi pomislio da se nešto skriva iza zidova.

Otišla sam iz škole i kroz prohladnu jesensku noć krenula uobičajenim putem prema stanu u Rue Gassendi. Nadala sam se da ću zateći Gabriellu u njezinoj sobi i da ću je moći sve ispi-tati. Stan je bio u potpunome mraku. Pokucala sam na njezina vrata, ali nije bilo odgovora. Zatim sam se povukla u privatnost svoje spavaće sobe gdje sam u miru po drugi puta pročita-la prijevod dr. Raphaela. Tekst me toliko vukao da sam ga pročitala treći, pa ponovno četvrti put, a da nisam toga bila svjesna. Svakim novim čitanjem presveti Clematis me sve više zbu-njivao. Moja nervoza prvo je bila jedva primjetna – prigušen, no stalan osjećaj nelagode koji nisam mogla definirati – no kako je noć odmicala tonula sam u stanje stravične tjeskobe. Bilo je nešto u rukopisu što se nije poklapalo s mojim idejama o Prvoj angelološkoj ekspediciji, jedan element koji se nije slagao s onime što sam čula na predavanjima. Nisam mogla zaspati iako sam bila umorna od iscrpljujućeg dana. Umjesto toga secirala sam svaku etapu putova-nja i tražila točan razlog svog nemira. Naposljetku, nakon što sam mnogo puta iznova proživ-jela Clematisove patnje, spoznala sam uzrok svoje tjeskobe. Instrument koji je otkrio u spilji nije se spominjao ni u knjigama koje sam mjesecima proučavala u Athenaeumu, ni na preda-vanjima, ni bilješkama iz kojih sam učila, a ni Valkovi ga nisu spominjali. To je bio cilj naše ekspedicije, izvor straha uz nacističko napredovanje, no usprkos tome dr. Seraphina nikada nije objasnila pravu prirodu njegova značenja.

No kao što je Clematisov dnevnik jasno pokazao, lira je bila u samom središtu ekspedicije. Prisjetila sam se priče da je liru Stražarima darovao arkanđeo Gabrijel, spomenuli su to Val-kovi na jednom od predavanja, no čak i u toj kratkoj verziji ništa se nije govorilo o značenju instrumenta. Bilo mi je čudno da su tako važan detalj držali u tajnosti. Moja nervoza je rasla kada sam shvatila da je Gabriella sigurno pročitala dnevnik i bila svjesna važnosti lire. Da,

18 Prema zabilješkama koje je Deopus ostavio, Clematis je umro prije nego što je završio svoju priču i zbog toga je na kraju tako iznenadan rez.

ona je kao i Valkovi šutjela o tome. A zašto sam ja bila isključena? Počela sam sumnjičavo gledati na vrijeme koje sam provela na Montparnasseu. Clematis je rekao – predivna glazba djelovala je na moja osjetila do te mjere da sam mislio da ću poludjeti od užitka, no kakve je posljedice imala ta nebeska glazba? Nisam mogla prestati razmišljati zašto su me prevarili oni kojima sam najviše vjerovala i kojima sam bila potpuno odana. Ako mi nisu rekli istinu o liri sigurno je bilo još informacija koje su tajili od mene.

Takve misli motale su mi se po glavi kada sam začula škripu automobila pod prozorom. Kada sam rastvorila zavjese iznenadilo me svijetlosivo nebo koje je bojalo ulicu magličastim predosjećajem zore. Noć je prošla, a ja nisam oka sklopila. No nisam bila jedina koja je pro-vela besanu noć. Kroz mrak vidjela sam Gabriellu kako izlazi iz Citroena Traction avant. Ia-ko je imala istu haljinu u kojoj sam je vidjela u Athenaeumu – saten se i dalje svjetlucao u svojoj prozračnosti – izgledala je potpuno drugačije. Bila je raščupana i nekako je čudno po-grbila ramena. Nije više imala crne dugačke rukavice već je otkrila svoje bijele ruke. Okrenu-la se prema zgradi kao da razmišlja što učiniti, a onda se naslonila na automobil, stavila glavu na ruke i počela plakati. Zatim je izašao vozač čije lice nisam uspjela razabrati i učinilo mi se kao da želi Gabrielli učiniti nešto nažao.

Iako sam bila ljuta na nju, moja prva reakcija bila je da joj pomognem. Izletjela sam iz stana i sjurila se niz stepenice u nadi da neće otići prije nego što se dočepam ulice. Kada sam došla do ulaza shvatila sam da sam u krivu. Gabriella je bila u muškarčevom zagrljaju i pla-kala u njegovu naručju. Stajala sam na dovratku i zbunjeno ih gledala. Muškarac ju je nježno milovao po glavi i razgovarao s njom – barem se tako meni učinilo – poput ljubavnika, iako ja s petnaest godina nisam znala što to znači. Gurnula sam polako vrata da me ne bi otkrili i čula sam je kako ponavlja kroz jecaje, – Ne mogu, ne mogu, ne mogu, glasom punim očaja. Iako mi je u prvi tren palo napamet da je možda tužna jer joj je napokon proradila savjest zbog njezinih postupaka, jako su me iznenadile muškarčeve riječi. – Ali moraš, rekao je i pri-vukao je bliže. – Nemamo drugog izbora nego nastaviti.

Prepoznala sam glas, a zatim sam u prvom jutarnjem svjetlu i vidjela muškarca uz nju. Bio je to nitko drugi nego dr. Raphael Valko.

Nakon što sam se vratila u stan otišla sam u svoju sobu i čekala Gabrielline korake na stu-bištu. Dok je otvarala vrata i prolazila hodnikom čula sam njezine ključeve kako zveckaju. Umjesto da ode u svoju sobu kao što sam mislila da će učiniti, otišla je u kuhinju odakle mi je lupanje posuđa dalo do znanja da kuha kavu. Boreći se protiv želje da joj se pridružim, u sje-ni svoje sobe osluškivala sam zvukove nadajući se da će mi pomoći da shvatim što se dogodi-lo na ulici i kakva je njezina veza s dr. Raphaelom Valkom.

Nekoliko sati kasnije zakucala sam na vrata ureda dr. Seraphine. Iako je još uvijek bilo vr-

lo rano, znala sam da će već biti unutra i raditi. Sjedila je za stolom. Kosa joj je bila stegnuta u strogu punđu, kemijska olovka na otvorenoj bilježnici kao da sam je uhvatila usred rečeni-ce. Iako su moji posjeti njezinu uredu postali rutina – radila sam na crvenom kauču svaki dan dugi niz tjedana, katalogizirajući njihove dokumente – moj umor i nemir zbog Clematisova dnevnika očito je bio vidljiv. Odmah je znala da to nije običan posjet. Sjela je do mene na kauč i zamolila me da joj kažem što me dovelo k njoj tako rano.

Stavila sam između nas prijevod dr. Raphaela. Seraphina je uzela snop tankih papira i pre-listala ga, gledajući u riječi što ih je njezin suprug tako davno preveo. Dok ih je čitala vidjela sam – ili sam umislila da vidim — kako joj se na lice vratio sjaj mladosti i sreće, kao da su godine nestajale sa svakom pročitanom stranicom.

Nakon par trenutaka napokon je rekla, – Moj suprug otkrio je dnevnik presvetog Clemati-sa prije gotovo dvadeset i pet godina. Provodili smo istraživanje u Grčkoj, u malome selu u podnožju Rodopa, mjestu koje je Raphael pronašao nakon što je naišao na bilješke redovnika Deopusa. Bilješke su bilo nastale u planinskom selu od samo nekoliko tisuća stanovnika u

kojem je Clematis umro ubrzo nakon ekspedicije. Sve je upućivalo da je Deopus ovdje prepi-sao Clamatisove zadnje bilješke o ekspediciji. Zapisi su bili nejasni, no Raphael je vjerovao svojoj intuiciji i krenuo, po mnogima, u donkihotovsku misiju u Grčku. To je bio prijeloman trenutak njegove karijere – u stvari, naših karijera. Otkriće je imalo velike posljedice po nas, donijelo nam je slavu i pozive da držimo predavanja na gotovo svim većim institutima u Eu-ropi. Prijevod je učvrstio njegov ugled i osigurao nam mjesto ovdje, u Parizu. Sjećam se kako je bio sretan što je ovdje došao, koliko smo optimizma imali.

Naglo je zašutjela kao da je rekla više nego što je željela. – Jako me zanima gdje si to pronašla. – U odajama skladišta ispod škole, odgovorila sam bez oklijevanja. Nisam mogla lagati

svojoj učiteljici čak i da sam željela. – Naša podzemna područja su zabranjena, rekla je dr. Seraphina. – Vrata su uvijek zaklju-

čana. Trebao ti je ključ da uđeš. – Gabriella mi je pokazala gdje je ključ, a ja sam ga vratila u njegovo skrovište ispod ka-

mena. – Gabriella? – upitala je začuđeno. – Kako Gabriella zna gdje se skriva ključ? – Mislila sam. da to možda vi znate. Ili, zastala sam važući svoje riječi da ne bih ishitreno

otkrila previše, – da to možda zna dr. Raphael. – Ne znam, a sigurna sam da ni moj suprug ne zna ništa o tome, odgovorila je. – No, Cele-

stine, reci mijesi li primijetila nešto čudno u Gabriellinu ponašanju u posljednje vrijeme? – Kako to mislite? – upitala sam povlačeći se u hladnu svilu kauča, čekajući s velikim za-

nimanjem da mi pomogne riješiti zagonetku koja je za mene predstavljala Gabriella. – Reći ću ti što sam primijetila, rekla je hodajući gore-dolje uz prozor dok ju je obasjavalo

blijedo jutarnje svjetlo. – Posljednjih je mjeseci Gabriella postala neprepoznatljiva. Popustila je u učenju. Zadnja dva eseja napisala je ispod svojih mogućnosti, iako je ona toliko dobra da to može primijetiti samo profesor koji je, poput mene, dobro poznaje. Provodi dosta vremena izvan škole, pogotovo noću. Promijenila je stil odijevanja tako da sliči onima što stoje u Pi-galleu. I možda najgore od svega, počela se samoozljeđivati.

Okrenula se prema meni kao da je očekivala da joj proturječim. Kada ja to nisam učinila, nastavila je pričati dalje.

– Prije nekoliko tjedana promatrala sam kako se opekla na predavanju mog supruga. Poz-nata ti je epizoda o kojoj govorim. To mi je bilo najgore iskustvo u karijeri, a vjeruj mi, imala sam ih puno. Gabriella je približila vatru svojoj podlaktici i ravnodušno gledala kako joj gori koža. Znala je da je promatram i gledala me izazivački kao da iskušava hoću li prekinuti nas-tavu i spasiti je od same sebe. U njezinom ponašanju bilo je nešto više od očaja, više od obič-ne dječje želje za pažnjom. Bila je potpuno izgubila kontrolu nad svojim djelima.

Željela sam se usprotiviti i reći joj da je u krivu, da nisam primijetila uznemirujuće činje-nice koje je opisala. Željela sam joj reći da se Gabriella opekla nesretnim slučajem, no nisam mogla.

– Nepotrebno je reći da me šokirala, rekla je dr. Seraphina. – Željela sam se odmah suočiti s njom – djevojka je ipak trebala medicinsku pomoć – no imala sam bolji plan. Njezino pona-šanje upućivalo je na simptome psihičke bolesti pa nisam željela pogoršati problem. No boja-la sam se nečega drugoga, nečega što nije imalo nikakve veze s njezinim mentalnim stanjem, nečega što je potpuno drugačije prirode.

Ugrizla se za usnicu kao da razmišlja kako da nastavi. Moja znatiželja da saznam više bila je velika kao i njezina, čak možda i veća.

– Jučer sam, ako se sjećaš, stavila Knjigu generacija među vrijednosti koje šaljemo na si-gurno. Knjigu generacija ne šaljemo u Sjedinjene Države – previše nam je važna. Ostat će kod mene ili kod nekog drugog poznatog znanstvenika – no stavila sam je tamo s ostalim predmetima da bi je ona mogla vidjeti. Ostavila sam je otvorenu na stranici gdje se spominje

obitelj Gregori. Bilo mi je važno uhvatiti je na prepad. Trebala je vidjeti knjigu i pročitati imena, a da nema vremena sakriti osjećaje. I ono što je jednako važno, željela sam vidjeti njezinu reakciju. Jesi li to primijetila?

– Naravno, odgovorila sam prisjetivši se Gabrielline provale osjećaja i fizičke reakcije dok je čitala imena. – Bilo je zastrašujuće i neobično.

– Neobično, rekla je dr. Seraphina, – no predvidljivo. – Predvidljivo? – upitala sam zbunjena. Gabriellino ponašanje za mene je bila potpuna za-

gonetka. – Ne shvaćam. – Na početku joj je bilo samo neugodno. Zatim, kada je prepoznala ime Gregori, a možda i

ostala imena, njezina neugoda je prešla u histeriju, čisti životinjski strah. – Da, istina, Ali zašto? – Gabriella je pokazala sve znakove nekoga tko je otkriven u sumnjivoj spletki. Kao da je

muči krivnja. Vidjela sam to već i kod drugih samo što su oni mnogo bolje znali sakriti svoj sram.

– Zar mislite da Gabriella radi protiv nas? – Ne mogu ništa sigurno tvrditi, odgovorila je. – Čini se vjerojatnije da je zapela u lošoj

vezi u kojoj se izgubila. Kako god se na to gledalo, u kompromitirajućem je položaju. Kada se jednom započne voditi dvostruki život teško je od njega pobjeći. Šteta da je postala primje-rom, no želim da na njega obratiš pozornost.

Bila sam previše zatečena da bih išta odgovorila, pa sam samo gledala u dr. Seraphinu na-dajući da će reći nešto što bi umanjilo moju nervozu. Iako ona nije imala dokaza za svoje sumnje, ja jesam.

– Prostorije ispod škole su zabranjene, a njihovi ulazi zapečaćeni zbog naše sigurnosti. Ne smiješ nikome otkriti što si tamo našla, otišla je do stola, otvorila ladicu i uzela drugi ključ. – Postoje samo dva ključa. Ja imam jedan. Drugi je sakrio Raphael.

– Možda joj je on pokazao gdje je ključ, rekla sam. Sjetila sam se riječi koje su jutros iz-govorili dr. Raphael i Gabriella i znala sam da je to odgovor koji joj nisam imala srca reći.

– Nemoguće, odgovorila je. – Moj suprug nikada ne bi studentu otkrio tako važnu infor-maciju.

Bilo mi je toliko neugodno zbog toga što sam sada vjerovala da je dr. Raphael u intimnoj vezi s Gabriellom, no jednako sam tako bila u nedoumici zbog prirode Gabriellinih djela. S druge strane, na moje razočarenje, osjećala sam perverzno zadovoljstvo zato što sam zadobila Seraphinino povjerenje. Nikada prije moja učiteljica nije tako razgovarala sa mnom, kao da nisam njezin učenik, već kolegica.

No bilo mi je sve teže prozrijeti Gabrielline prevare. Ako su moje sumnje bile opravdane, ona ne samo da je radila protiv angelologa, već je i svojom vezom s dr. Raphaelom izdala dr. Seraphinu. Premda sam vjerovala da se zabavljala s muškarcem koji nije iz škole, sada sam znala da je njezina afera bila ozbiljnija nego što sam mislila. U stvari, možda je i dr. Raphael radio s Gabriellom protiv nas. Znala sam da bih to trebala reći dr. Seraphini no nisam mogla. Trebala sam shvatiti svoje osjećaje prije negoli bilo kome otkrijem ono što sam saznala.

Smatrala sam da je neophodno skrenuti razgovor, pa sam započela s onim zbog čega sam došla u njezin ured.

– Ispričavam se što mijenjam temu, rekla sam tiho i proučavala njezinu reakciju, – no pos-toji nešto što vas moram pitati u vezi Prve angelološke ekspedicije.

– Znači zbog toga si danas došla? – Noć sam provela proučavajući Clematisov tekst. Pročitala sam ga puno puta i svako me

novo čitanje sve više zbunjivalo. Nisam nikako mogla shvatiti zašto me taj tekst toliko muči, a onda sam napokon shvatila – nikada mi niste govorili o liri.

Nasmijala se, a njezina profesionalna strogost je nestala. – Zbog toga je moj suprug odus-tao od Clematisa, rekla je. Proveo je više od desetljeća pokušavajući pronaći informacije o liri

– pretraživao je knjižare i antikvarijate po Grčkoj, pisao pisma znanstvenicima, čak je tražio i kontakte brata Deopusa. Beskorisno. Ako je Clematis pronašao liru u spilji – kao što smo mi vjerovali – bila je ili izgubljena ili uništena. Budući da je se nismo mogli domoći složili smo se da ćemo o njoj šutjeti.

– A da ste je pronašli? – Onda ne bismo šutjeli, odgovorila je. – Da imamo kartu bili bismo u drugačijoj poziciji. – Ali ne trebate kartu, rekla sam. Sve moje brige o Gabrielli i dr. Raphaelu te sumnje dr.

Seraphine su nestale. Uzela sam bilješke i otvorila ih na stranici koju sam pokušavala dokuči-ti. – Ne trebate kartu. Sve je zapisano tu, u Clematisovom dnevniku.

– Kako to misliš? – upitala je promatrajući me kao da sam priznala umorstvo. – Prošli smo svaku riječ i svaku rečenicu u tekstu. Nigdje se ne spominje točna lokacija spilje. Postoji sa-mo nepostojeća planina negdje blizu Grčke, a Grčka je velika, draga moja.

– Možda ste prešli svaku riječ, odgovorila sam, – no riječi su vas zavarale. Postoji li još uvijek originalni rukopis?

– Originalni transkript brata Deopusa? – upitala je. – Da, naravno. Zaključan je u našoj ri-znici.

– Ako mi dopustite pristup originalnom tekstu, rekla sam, – sigurna sam da ću pronaći lo-kaciju spilje.

Đavolje ždrijelo, Rodopi, Bugarska Studeni, 1943. Vozili smo se uskim planinskim cestama, penjući se kroz maglu i visoke, strme kanjone.

Proučavala sam geologiju mjesta prije nego što smo krenuli na ekspediciju, no Rodopi i dalje nisu izgledali kao što sam ih zamišljala. Po bakinim opisima i tatinim pričama zamišljala sam sela okružena vječnim ljetom voćaka, vinovom lozom i ispucanim kamenom. U mojim dječ-jim vizijama vjerovala sam da su planine poput kula od pijeska izloženih naletima mora – blokovi razlomljenih pješčanih stijena puni utora i rupica koje nastaju na njihovoj svijetloj, mekanoj površini. No dok smo se penjali, kroz maglu sam gledala čvrste i nepristupačne pla-nine s granitnim vrhovima. Stajale su na sivome nebu jedna iznad druge poput pokvarenih zuba. U daljini, iznad snježnih dolina, uzdizali su se vrhovi okovani ledom. Mali klifovi čvrs-to su se držali na modrom nebu. Tamni i veličanstveni Rodopi stajali su preda mnom.

Dr. Seraphina je bila vođa ekspedicije, dok je dr. Raphael ostao u Parizu pripremajući sve za naš povratak, što je bio u ozračju rata delikatan zadatak. Na moje iznenađenje, ništa se u njihovu odnosu nije promijenilo nakon mog razgovora s njom – ili mi se tako barem činilo – a proučavala sam ih pažljivo sve dok se rat nije spustio na Pariz. Iako sam se pripremila za nevolje koje bi rat mogao donijeti, nisam znala da će mi se život promijeniti tako brzo nakon njemačke okupacije. Na molbu dr. Raphaela živjela sam sa svojom obitelji u Alsaceu gdje sam proučavala nekoliko knjiga koje sam ponijela i čekala nove vijesti. Komunikacija je bila komplicirana i mjesecima ne bih čula ništa o angelologiji. Unatoč važnosti, naša je misija bila odgođena do kraja 1943.

Dr. Seraphina je sjedila naprijed u džipu i pričala s Vladimirom – mladim ruskim angelo-logom kojem sam se divila otkad sam ga prvi put vidjela – na mješavini ruskog i francuskog. Vladimir je vozio tako brzo i toliko blizu ruba provalije da mi se činilo da bismo mogli otkli-zati u nepovrat kao odraz koji proleti staklom automobila. Kako smo se penjali cesta se pret-

varala u zavojit puteljak koji je prolazio kroz škriljevac i gustu šumu. Svako malo uz cestu bi se pojavilo neko selo. Hrpice planinskih kuća širile su se dolinama poput velikih gljiva. Iz udaljenih planina iza njih uzdizale su se ruševine rimskih zidova, napola prekrivene snije-gom. Kruta i sveprisutna ljepota ispunila me strahopoštovanjem prema domovini moje bake i moga oca.

Povremeno, kada bi gume zapele u snježnom nanosu izašli bismo iz džipa i gurali ga. Od-jevene u debele vunene kapute i sa čizmama od janjeće kože mogli su nas zamijeniti za gor-štake koji su zapeli u snježnoj oluji. Samo smo se kvalitetnim vozilom – skupim američkim K-51 džipom s radiostanicom i lancima na gumama, darom Valkovih darežljivih američkih donatora – i opremom koju smo stavili unutra i pažljivo zavezali grubim platnom i užetom, razlikovali od gorštaka.

Presveti Clematis iz Trakije zavidio bi nam na našem šepavom kretanju. On je čitav put prevalio pješice, a sve potrepštine su nosile mule. Prije sam mislila da je Prva angelološka ekspedicija bila puno manje opasna od druge – mi smo odlučili ući u spilju početkom ratne zime. No Clematis se suočio s preprekama koje mi nismo imali. Osnivači angelologije bili su pod velikim pritiskom kako bi prikrili svoje muke i uspješno obavili svoj posao. Živjeli su u miru, no njihovo su djelovanje stalno promatrali. Posljedica je bila sporije napredovanje bez velikih otkrića kao u modernoj angelologiji. Njihov rad donosio je mukotrpan razvoj koji je kroz stoljeća postao temeljem svega što sam ja naučila. Da su ih otkrili proglasili bi ih hereti-cima, izbacili ih iz Crkve, možda čak i zatvorili. Znala sam da ih proganjanje ne bi spriječilo u misiji – osnivači angelologije mnogo su žrtvovali za viši cilj – no to bi uzrokovalo ozbiljne nevolje. Vjerovali su da su odredbe dolazile od viših autoriteta, baš kao što sam i ja vjerovala da sam izabrana za svoju misiju.

Za razliku od Clematisove ekspedicije koja je bila prepuštena krađama i seljačkoj dobroj volji, naš najveći strah bio je da nas neprijatelji mogu zaustaviti. Nakon okupacije Pariza u lipnju 1940. bili smo prisiljeni skrivati se i to je odgodilo ekspediciju. Pripremali smo je go-dinama, u tajnosti prikupljajući sredstva i informacije o prirodnom okruženju. Stvorili smo usku mrežu provjerenih znanstvenika i članova odbora, angelologa koji su zaslužili naše pov-jerenje mnogim godinama predana rada i žrtvovanja. Međutim, mjere sigurnosti su se promi-jenile kada je dr. Raphael pronašao donatora – bogatu Amerikanku koja nam je iz poštovanja prema našem poslu odlučila pomoći. Prihvativši pomoć autsajdera riskirali smo se da budemo otkriveni. Iako je strah rastao, naši planovi su napredovali, potpomognuti novcem i utjecajem naše dobročiniteljice. Nikada nismo mogli sa sigurnošću znati jesu li Nefili prozreli naše namjere. Nikada nismo mogli znati slijede li nas i prate li svaki naš korak.

Dok smo se penjali po ledu i neravnoj cesti, bilo mi je mučno od jakog treskanja. Trebala sam se smrznuti koliko je bilo hladno, no čitavo mi je tijelo drhtalo od uzbuđenja. Ostali čla-novi grupe – tri iskusna angelologa – sjedili su pokraj mene i tako uvjerljivo pričali o pothva-tu pred nama da mi je bilo teško u to povjerovati. Bili su mnogo stariji od mene i radili zajed-no duže nego što sam ja živjela, no ja sam bila ta koja je otkrila misterij lokacije što mi je pri-skrbilo poseban status. Gabriella koja je nekoć bila moja jedina suparnica za ovu poziciju, napustila je školu 1940. Nestala je jedva se oprostivši. Samo je pokupila svoje stvari iz stana i isparila. Tada sam vjerovala da je bila ukorena, možda čak i izbačena i da je njezin diskretan odlazak bio znak srama. No zapravo nisam znala je li otišla u progonstvo ili se samo sakrila. Iako sam shvaćala da mi je moj trud priskrbio mjesto u ekspediciji, ipak sam bila sumnjičava. Potajice sam se pitala nisam li bila izabrana zato što je ona otišla.

Dr. Seraphina i Vladimir detaljno su analizirali silazak u klanac. Nisam se pridružila nji-hovoj raspravi jer sam bila potpuno izgubljena u svojim mislima. Bila sam svjesna da se svaš-ta može dogoditi. Odjednom je sve bilo moguće. Mogli smo završiti naš pothvat s lakoćom, no jednako smo tako mogli i zauvijek ostati tamo. Međutim, jedno je bilo sigurno. U sljede-ćih nekoliko sati ili ćemo dobiti ili izgubiti sve.

Uz huk vjetra u daljini i slabu avionsku buku iznad nas, nisam mogla a da ne razmišljam o užasima koje je proživio Clematis. Sjetila sam se sumnji brata Francisa. On je ekspediciju nazvao grupom sanjara i pitala sam se, dok smo prolazili zadnji obronak vozeći uz stijenu okovanu ledom, nije li njegova tvrdnja vrijedila i za nas toliko stoljeća kasnije. Sto ako i mi lovimo fantomsko blago? Hoćemo li izgubiti živote zbog beskorisne fantazije? Naše bi puto-vanje moglo biti, kao što je vjerovala dr. Seraphina, kulminacija svih čežnji naših znanstveni-ka. A što ako se dogodi ono čega se brat Francis najviše bojao, razočaranje grupe sanjara koji su se izgubili.

Dr. Raphael i dr. Seraphina, u svojoj su velikoj želji da shvate pojedinosti spisa presvetog Clematisa, previdjeli najočitiju činjenicu: brat Deopus bio je bugarski redovnik iz Trakije, koji je unatoč tome što je znao crkveni jezik i što je u potpunosti mogao zapisati Clematisove riječi na latinskome, poznavao i lokalni jezik, varijaciju starobugarskog, te staro pismo koje su u 9. stoljeću skovali braća Ćiril i Metod. Presveti Clematis također je bio izvorni govornik starobugarskog budući da se rodio i školovao u Rodopima. Nakon što sam ponovno pročitala prijevod one sudbonosne noći prije četiri godine, palo mi je napamet da je Clematisovo mah-nito pripovijedanje o silasku u spilju, zbog prirodnijeg izražavanja, možda bilo na materinjem jeziku. Clematis i brat Deopus sigurno su komunicirali na njemu, pogotovo kada su pričali o tradicijama koje ne bi mogli tako jednostavno prevesti na latinski. Možda je brat Deopus to napisao na ćirilici, svom matičnom pismu, i tako rukopis učinio zagonetnim zbog starobugar-skog. Ako se osjećao posramljenim zbog izražavanja na tako neprimjerenom jeziku – budući da je latinski tada bio jezik obrazovanih – možda je prepisao svoje bilješke na uglađen latin-ski. Pretpostavljajući da se upravo to dogodilo, nadala sam se da je originalna verzija sačuva-na. Ako se dr. Raphael prevodeći koristio tom kopijom, mogla bih provjeriti riječi da budem sigurna da se nisu dogodile pogreške u prijevodu na današnji francuski.

Nakon takvog zaključka prisjetila sam se da je u jednoj od brojnih fusnota dr. Raphaela pi-salo da je rukopis sadržavao izblijedjele krvave mrlje, vjerojatno od Clematisovih ozljeda iz pećine. Ako je to bila istina Deopusov originalni rukopis nije bio uništen. Ako mi daju priliku da ga pogledam sigurno bih shvatila bilješke na ćirilici raspršene po tekstu, pismu koje sam naučila od svoje bake, babe Slavke, obrazovane žene koja je čitala ruske romane u originalu i pisala poeziju na bugarskom. S originalnim rukopisom mogla bih izvući riječi na ćirilici i uz bakinu pomoć napraviti točan prijevod sa starobugarskog na latinski, a zatim naravno, i na francuski. Bila je to samo igra unazad, od modernog prema drevnim jezicima. Misterij spilje mogao bi se otkriti, no samo ako bi mogla proučiti originalni rukopis.

Do tog sam zaključka došla nakon što sam si jednom objasnila taj obrnuti put. Dr. Serap-hina – čije je uzbuđenje raslo još dok sam joj o tome pričala – odvela me ravno dr. Raphaelu i zamolila me da ponovno objasnim svoju teoriju. Kao i ona, složio se s mojom logičnom ide-jom, no upozorio me da je vrlo pažljivo prevodio tekst brata Deopusa te da u tekstu nije pro-našao riječi na ćirilici. No svejedno su me odveli u riznicu Athenaeuma gdje se čuvao origi-nal. Oboje su navukli bijele pamučne rukavice, a zatim i meni dali par. Dr. Raphael je uzeo tekst s police. Nakon što ga je izvadio iz debele pamučne vrećice stavio ga je pred mene da ga mogu pregledati. Kada se odmaknuo sreli su nam se pogledi i nisam mogla ne prisjetiti se njegovog ranojutarnjeg susreta s Gabriellom. Pitala sam se kakve još tajne krije od svih nas, čak i od svoje žene. No izgledao je kao i uvijek – šarmantno, obrazovano i potpuno nedoku-čivo.

Uskoro me rukopis preda mnom posve zaokupio. Papir je bio toliko tanak da me bilo strah da ga ne oštetim. Tinta je bila pomiješana sa znojem, a mrljice tamne krvi šarale su mnoge stranice. No potvrdila sam svoje sumnje, latinski brata Deopusa nije bio točan – njegovo pi-sanje nije uvijek bilo ispravno i brkao je deklinacije – no na moje razočaranje dr. Raphael je imao pravo – nije bilo ćiriličnih znakova u transkriptu. Deopus je napisao cijeli tekst na latin-skome.

Možda bi me uništilo razočaranje – nadala sam se da ću zadiviti svoje učitelje i osigurati svoje mjesto u ekspediciji – da nije bio u pitanju briljantan um dr. Raphaela. Iako sam počela gubiti nadu, njegov me tekst ispunio entuzijazmom. Rekao mi je da je u mjesecima kada je prevodio Deopusov transkript s latinskog na francuski naišao na nekoliko riječi koje su mu bile nepoznate. Mislio je da je Deopus pod ogromnim pritiskom zapisivanja mahnitih Clema-tisovih riječi, bugarske prebacivao na latinski. To je jedino logično, objašnjavao je, budući da je ćirilica tada bila novo pismo koje se potpuno sistematizirano pojavilo tek stoljeće prije ne-go što se Deopus rodio. Dobro se sjećao riječi kao i dijela u tekstu gdje su se nalazile. Izva-divši papir iz džepa skinuo je poklopac naliv-pera i počeo pisati. Napisao je nekoliko latinizi-ranih bugarskih riječi iz rukopisa – zlato, – svijet, – duh – listu od otprilike njih petnaestak.

Objasnio je da se morao oslanjati na rječnike kako bi ih mogao prevesti na latinski, a zatim i na francuski. Proučio je također nekoliko referentnih crkvenoslavenskih tekstova i zaključio da su uistinu postojale bugarske riječi koje su zvukom podsjećale na latinski. Želeći izgladiti nejasna mjesta preveo ih je onako kako je smatrao da je točno, svaku riječ je provjeravao u odnosu na kontekst da bude siguran da ima smisla. Tada mu se nedostatak vjerodostojnosti činio vrlo nesretnim slučajem, no bio je svjestan da je to normalno i neizbježno u radu sa sta-rim rukopisima. Sada je shvatio da je njegova metoda u najmanju ruku promijenila vjerodos-tojnost jezika i što je najgore, da je učinio velike greške u prijevodu.

Pregledavajući zajedno dokument brzo smo izdvojili riječi koje su bile krivo interpretira-ne. Budući da se radilo o elementarnim riječima uzela sam njegovo nalivpero i napisala pog-reške. Deopus je napisao riječ ЗлОТО (zlo) što je dr. Raphael pomiješao sa ЗлаТО (zlato) i frazu – poput anđela kojeg je oblikovalo zlo, preveo je – poput anđela koji je bio od zlata. Slično tome Deopus je napisao riječ Дух (duh) koju je dr. Raphael pogrešno interpretirao kao Дъх (dah) prevevši rečenicu – i tako umire duh – kao – i tako je umro njegov dah. Nama je međutim najvažnije pitanje bilo je li Gyauskoto Brlom, ime koje je Clematis dao spilji, bilo starobugarsko ime spilje ili je to bila neka pogreška. Nalivperom dr. Raphaela napisala sam Gyaurskoto Brio na svojoj pravilnoj ćirilici i zatim rimskom abecedom.

Гяурското Бърло GYAURSKOTO BURLO Buljila sam u papir kao da bi se vanjski oblik slova mogao otvoriti i prosuti značenje po

papiru. Uza sav moj trud nisam mogla spoznati kako bih riječi mogle biti krivo interpretirane. Budući da je etimologija imena Gyaurskoto Burlo bila daleko izvan mojih mogućnosti, znala sam osobu koja će mi znati objasniti povijesnu dimenziju imena i pogrešnu interpretaciju. Dr. Raphael je spakirao rukopis u svoj kožni kovčeg, zaštitivši ga pamučnom vrećicom. Do noći smo Valkovi i ja stigli do mog rodnog sela gdje smo otišli posjetiti moju baku.

Privilegija pristupa njihovim idejama – da ne spominjem rukopise – bilo je nešto što sam odavno željela. Samo nekoliko mjeseci ranije uopće nisu marili za mene, bila sam samo još jedan student željan dokazivanja. Sada smo sve troje stajali u predvorju moje obiteljske kuće vješajući kapute i brišući noge dok su se moji otac i majka predstavljali. Dr. Raphael, kao i uvijek, pravo utjelovljenje pristojnosti, pa sam se pitala je li moja slika njega i Gabrielle toč-na. Nisam uspijevala pomiriti savršenog kavalira ispred sebe s protuhom koja drži u naručju svoju petnaestogodišnju studenticu.

Sjedili smo za drvenim kuhinjskim stolom kamene kuće mojih roditelja dok je baba Slav-ka čitala rukopis. Iako je živjela ovdje već puno godina, nikada se nije izgledom stopila sa ženama koje su ovdje bile rođene. Nosila je svijetli pamučni šal oko glave, velike srebrne na-ušnice i imala jako našminkane oči. Ruke su joj bile pune zlata i dragog kamenja. Dr. Rapha-

el joj je izložio naša pitanja i dao joj je rukopis i listu riječi koje smo izvukli iz Deopusova teksta. Baba Slavka je pročitala popis i nakon što je neko vrijeme proučavala rukopis otišla je u svoju sobu i vratila se sa snopom papira za koje sam ubrzo shvatila da su karte. Rastvorivši jedan pokazala nam je kartu Rodopa. Čitala sam imena napisana na ćirilici: Smolyan, Kesten, Zhrebevo, Trigrad. To su bila imena blizu mjesta u kojemu se rodila moja baka.

Objasnila nam je da Gyaurskoto Burlo znači – Skriveno mjesto nevjernih – ili – Zatvor nevjernih, kao što je dr. Raphael točno preveo s latinskog. – Nije čudno, nastavila je moja baka, – da se mjesto Gyaurskoto Burlo nikada nije pronašlo, zato što to mjesto ne postoji. – Stavivši prst blizu grada Trigrada, baba Slavka je pokazala spilju koja je odgovarala opisu one koju smo tražili, pećinu za koju se dugo smatralo da je mistično mjesto, mjesto na kojem je Orfej započeo svoj put u podzemni svijet, geološko čudo i izvor velike nepoznanice za se-ljake. – Ova spilja ima karakteristike koje ste mi opisali, no ne zove se Gyaurskoto Burlo, rekla je baba Slavka. – Zove se Dyavolsko to Gurlo, Đavolje ždrijelo – Pokazujući na kartu dodala je, – ime nije napisano na ovoj, a ni na bilo kojoj drugoj karti, no ja sam svejedno doš-la do ulaza u pećinu. Čula sam muziku koja je izlazila iz spilje. Zbog toga sam željela da se nastaviš školovati, Celestine.

– Ti si bila u pećini?, upitala sam iznenađena što mi je odgovor na njihovu potragu bio či-tavo vrijeme pred nosom.

Baka se tajanstveno nasmiješila. – Nalazi se blizu bivšeg starog grada Trigrada gdje sam upoznala tvog djeda, a u Trigradu se rodio tvoj otac.

Nakon što sam locirala spilju očekivala sam da ću se vratiti u Pariz kako bih pomogla Valkovima u pripremama za ekspediciju. No zbog invazije koja je opasno prijetila dr. Rapha-el nije za to htio niti čuti. Porazgovaravši s mojim roditeljima, dogovorio je da se moje stvari pošalju vlakom, a zatim su otišli. Gledajući ih kako odlaze osjećala sam da su svi moji snovi i sav moj trud bili uzaludni. Napuštena u Alsaceu čekala sam vijesti o našem budućem putova-nju.

Napokon smo se približavali Đavoljem ždrijelu. Vladimir je zaustavio džip pokraj mrač-nog drvenog znaka s razbacanim crnim ćiriličnim slovima. Po uputama dr. Seraphine slijedio je znak prema selu vozeći uskom, snijegom prekrivenom cestom koja se oštro penjala prema planinama. Uspon je bio zaleđen i strm. Kada je džip proklizao, Vladimir je prebacio u nižu brzinu i zaškripao gumama dok je auto klizio nizbrdo. Gume su se zavrtjele u dubokom sni-jegu i uhvativši silu trenja povele nas u mrak.

Kad smo došli do kraja ceste parkirao je uz greben strme stijene, a pred nama se otvorila snijegom prekrivena divljina. Dr. Seraphina se okrenula da nam da upute. – Svi ste pročitali bilješke s putovanja presvetog Clematisa i svi smo prošli logistiku ulaska u pećinu. Svjesni ste da je opasnost kojoj ćemo se sada izložiti drugačija od svih s kojima smo se prije suočili. Samo spuštanje u pećinu fizički će nas potpuno iscrpiti. Moramo ući unutra precizno i brzo. Nema mjesta za pogreške. Oprema će nam pomoći, no pred nama nije samo fizički napor. Jednom kada budemo u spilji moramo biti spremni suočiti se sa Stražarima.

– Čija snaga je impresivna, dodao je Vladimir. Pažljivo nas je promotrila i rekla, – Impresivno ne opisuje dobro ono što bismo mogli naći.

Generacije angelologa sanjale su da ćemo se jednoga dana uspjeti suočiti sa zatočenim anđe-lima. Ako to učinimo, izvest ćemo nešto što nikome nikada nije uspjelo.

– A što ako ne uspijemo? – upitala sam ne usuđujući se razmišljati o posljedicama. – Nezamislive su moć, destrukcija i patnja koju mogu nanijeti ljudskome rodu, rekao je

Vladimir. Dr. Seraphina je zakopčala svoj vuneni kaput i navukla par vojničkih rukavica i pripremila

se za hladan planinski zrak. – Ako sam u pravu, spilja bi trebala biti na vrhu ovog prolaza, rekla je izlazeći iz džipa.

Prošetala sam od džipa do litice i pogledala neobičan kristalni svijet uokolo. Iznad mene sve do neba uzdizala se crna stijena bacajući sjenu na nas, dok se snijegom pokrivena dolina ispred nas činila nevjerojatno daleko. Bez odugovlačenja dr. Seraphina je krenula prema pla-nini. Hodajući odmah iza nje penjala sam se kroz zapuhe snijega i teškim kožnim čizmama krčila put. Držeći čvrsto kutiju s medicinskim priborom u ruci trudila sam se koncentrirati na ono što nas čeka. Znala sam da moramo biti vrlo precizni u našem pothvatu. Ne samo da će-mo se suočiti sa silaskom niz stijenu u pećinu, nego ćemo možda morati proći prostorom uz rijeku, pokraj saća ćelija u kojima je Clematis pronašao anđele. Tamo neće biti mjesta za po-greške.

Čim smo ušli u pećinu na nas se spustila teška tama. Unutra je bilo pusto, hladno i čula se zastrašujuća jeka podzemnog vodopada kojeg je Clematis spominjao. Ravna stijena na ulazu nije imala nikakvih udubina i okomitih prolaza o kojima sam čitala u radovima o balkanskoj geologiji, ali je bila pokrivena debelim slojem leda koji je mogao biti ostatak iz ledenog doba. Količina snijega i leda na stijeni potpuno je onemogućavala pogled na ono što se nalazilo is-pod.

Dr. Seraphina je upalila bateriju i osvijetlila kamenu unutrašnjost. Stijena je bila pod le-dom, a svod ispunjen šišmišima koji su visjeli u zbijenim hrpicama. Svjetlo je palo na oštre zidove osvijetlivši nabore minerala, grubo izrezan kameni poda i potom nestalo iznad samog ruba pećine. Gledajući okolo pitala sam se što je bilo sa stvarima koje je Clematis opisao. Glinene amfore sigurno su se odavno pretvorile u prašinu, osim ako ih seljaci nisu uzeli da bi u njima držali maslinovo ulje ili vino. No u pećini nije bilo amfora. Ostale su samo stijene i led.

Držeći kutiju s medicinskom opremom u ruci hodala sam prema stijeni, a huk vode svakim je korakom postajao glasniji. Kada je dr. Seraphina pomaknula svoju svjetiljku ispred sebe, ugledala sam nešto maleno i svijetlo na podu. Čučnula sam i dotaknuvši ledenu stijenu osjeti-la hladan metal željezne šipke zabijen u pod pećine. – To je ostatak prve ekspedicije, rekla je dr. Seraphina kleknuvši pokraj mene. Dok sam prstom prelazila preko hladne željezne šipke shvatila sam da je sve što sam pročitala, uključujući i opis ljestava koje je otac Clematis opi-sao, bilo stvarno.

No nije bilo vremena za razmišljanje. Dr. Seraphina je žurno kleknula uz provaliju i pog-ledala prema dolje. Rupa se okomito spuštala u mrak. Kada sam izvadila ljestve od užeta iz torbe, srce mi je počelo jače lupati pri pomisli da ću se spustiti niz stijenu i predati se mračnoj nestalnosti zraka i gravitacije. Prečke na ljestvama bile su zavezane s dvije trake sintetične tkanine kakvu nikada prije nisam vidjela, najvjerojatnije je to bila najnovija tehnologija nas-tala u ratne svrhe. Čučnula sam pokraj nje kada je spuštala uže u provaliju.

Vladimir je uzeo čekić i zabio željezne šipke u stijenu, a zatim uže pričvrstio željeznim kopčama. Dr. Seraphina je stajala nad njim i vrlo pozorno pratila njegove pokrete. Snažno je zatresla ljestve da vidi hoće li izdržati. Budući da je bila zadovoljna, poučila je čovjeka koji je nosio vreće s opremom, teške torbe od gruba platna koje su težile po dvadeset kila, kako da ih pridržava i spusti nas dolje.

Osluškivala sam dubinu pokušavajući otkriti što se nalazi ispod. U pećini je tekla voda udarajući o stijenu. Gledajući preko kamene hridi nisam bila sigurna je li se počelo tresti tlo ispod mene ili sam se tresla ja. Stavila sam ruku na Seraphinino rame ne bi li me zaštitila od mučne čarolije koju je spilja bacila na mene.

Primila me za ruku i rekla, – Moraš se smiriti prije nego što nastaviš dalje. Duboko diši i nemoj razmišljati kamo ideš. Ja ću te voditi. Stavi jednu ruku na prečku, a drugu na uže. Ako se slučajno posklizneš, nećeš posve propasti, a ako i padneš, ja ću biti ravno ispod tebe da te ulovim. – Zatim se bez riječi počela spuštati.

Slijedila sam je čvrsto se držeći za hladan metal. Sjetila sam se radosnog teksta koji je Clematis napisao o ljestvama. Jednostavnost njegovog užitka inspirirala me da zapamtim što

je napisao: – Samo bi Jakov u svojoj viziji velike procesije božjih glasnika mogao veličan-stvenije i dobrostivije držati ljestve. Zbog našeg božanskog cilja nastavili smo put u strašnu tamu napuštene jame ispunjeni vjerom u Njegovu zaštitu i milost.

Poredali smo se u liniju i jedan po jedan se polako spuštali licem okrenutim prema tami. Buka vode postajala je glasnija što smo dublje ulazili. Kada smo se spustili duboko pod zem-lju zrak je postao leden. Odjednom su mi udovi postali nevjerojatno teški, kao da mi je netko u krv pustio bočicu žive. Činilo mi se da su mi oči stalno pune suza ma koliko puta trepnula. U panici sam počela razmišljati da će se uski zidovi pećine spojiti i da ću ostati zatočena u granitnom škripcu, ukopana u zagušljivoj tami. Držeći se za hladno, mokro željezo i oslušku-jući hučanje vode osjećala sam se kao da se spuštamo u samo srce vira.

Brzo sam napredovala prepuštajući se sili teži. Što sam silazila dublje, tama je postajala sve gušća, poput hladne i mračne juhe. Nisam vidjela dalje od svojih bijelih zglobova prstiju koje sam omotala oko ljestava. Drveni potplati mojih čizama klizili su po metalu i svako ma-lo me izbacivali iz ravnoteže. Držeći čvrsto kutiju uz sebe, usporila sam korak da uspostavim ravnotežu. Odmjeravala sam svaki korak i koračala pažljivo, oprezno pomičući nogu za no-gom. Krv mi je šiknula u glavu svaki put kada bih pogledala u odmotani dio ljestava. Bila sam usred ničega i nisam imala izbora nego nastaviti dalje u vodenu tamu. Pao mi je na pa-met odlomak iz Biblije i počela sam šaptati iako sam znala da će vodopad svojom bukom za-glušiti moj glas čim otvorim usta. – Bog reče Noi odlučio sam da bude kraj svim bićima jer se zemlja napunila opačinom; i, evo, uništit ću ih zajedno sa zemljom.

Čim sam sišla sa zadnje klimave prečke i nogama dotakla tlo, znala sam da je dr. Seraphi-na pronašla nešto važno. Angelolozi su brzo raspakirali torbe i zapalili naše svjetiljke, posta-vivši ih u pravilnim razmacima duž ravne stijene na tlu, tako da je razlomljeno gusto svjetlo tjeralo tamu. Rijeka koja je u Clematisovom dnevniku bila opisana kao granica anđeoskog zatvora, tekla je u daljini poput svjetlucave pokretne crne vrpce. Mogla sam vidjeti kako dr. Seraphina ispred mene izdaje naredbe, no od buke vodopada nisam mogla čuti njezine riječi.

Kada sam došla do nje stajala je nad anđeoskim tijelom. Stojeći tako pokraj nje i ja sam pala pod njegov utjecaj. Bio je još ljepši nego što sam zamišljala i neko sam vrijeme mogla samo zuriti u njega potpuno opčinjena njegovim savršenstvom. Njegove fizičke proporcije bile su identične onima o kojima sam čitala u Athenaeumu: dugačak torzo, mršavi udovi, ve-like ruke i stopala. Obrazi su i dalje zadržali svježinu kao da je živ. Odjeća mu je bila savrše-no bijela, slojevi metalik materijala omotani oko tijela u raskošnim naborima.

– Prva angelološka ekspedicija bila je u desetom stoljeću, a tijelo još uvijek izgleda potpu-no vitalno, rekao je Vladimir. Zatim se nagnuo nad stvorenje i podigao bijelu metalik haljinu opipajući materijal među prstima.

– Budi oprezan, rekla je dr. Seraphina. – Razina radioaktivnosti je vrlo visoka. – Uvijek sam vjerovao da oni ne mogu umrijeti, rekao je Vladimir ne odvajajući pogled od

anđela. – Besmrtnost je dar koji se jednako lako može izgubiti kao što se može i dati, rekla je dr.

Seraphina. – Clematis je vjerovao da ga je Bog ubio iz osvete. – I vi u to vjerujete? – upitala sam. – Nakon što je doveo Nefile na svijet, ubijanje ovog đavolčića čini mi se savršeno oprav-

danim, odgovorila je. – Njihova ljepota je neshvatljiva, rekla sam trudeći se shvatiti činjenicu da ljepota i zlo

mogu biti tako pomiješani u jednome tijelu. – Ono što za mene i dalje ostaje nepoznanica, rekao je Vladimir gledajući drugi kraj peći-

ne iza anđelova tijela, – jest kako je drugima dopušteno da i dalje žive. Grupa se podijelila na dva dijela. Polovica je ostala dokumentirati tijelo – vadeći kamere,

objektive i aluminijski kovčeg pun aparata za biološko testiranje iz vreća – a drugi su otišli tražiti liru. Vladimir je vodio grupu koja je tražila liru dok smo dr. Seraphina i ja ostale s an-

đelom. Pokraj nas ostali članovi grupe su pregledavali poluizgorene kosti dvaju ljudskih kos-tura. Tijela Clematisove braće ostala su u jednakom položaju u kojem su završila tisuću godi-na prije.

Stavila sam zaštitne rukavice po naputku dr. Seraphine i podigla anđelovu glavu. Prelazeći prstima po njegovoj sjajnoj kosi pogladila sam ga po čelu kao da tješim bolesno dijete. Osjet mi bio je oslabljen rukavicama no činilo mi se da je topao kao da je živ. Poravnavajući meta-lik haljinu otkopčala sam dva mjedena gumba i rastvorila je na prsima. Pojavila su se ravna prsa, glatka i bez bradavica. Pod čvrstom, svjetlucavom kožom stršala su rebra.

Anđeo je imao više od dva metra, dužina koja bi po starim mjerama naših osnivača iznosi-la 4.8 rimskih lakata. Osim zlaćane kose što mu je padala po ramenima tijelo nije imalo dru-gih dlaka i na zadovoljstvo dr. Seraphine – na tome je problemu stekla svoj profesionalni ug-led – posjedovao je muški spolni organ. Bio je muškoga roda kao i svi zatočeni Stražari. Jed-no mu je krilo bilo iščupano i visjelo je pod čudnim kutom kao što je i tvrdio Clematisov tekst.

Nije bilo nikakve sumnje da je to bio anđeo kojeg je ubio presveti Clematis. Zajedno smo ga podigle i okrenule na bok. Skinule smo mu svu odjeću i izložile kožu ok-

rutnom svjetlu. Bilo je savitljivo, a zglobovi gipki. Počeli smo ga pažljivo fotografirati po Seraphinim uputama. Bilo je važno uhvatiti detalje. Razvoj fotografske tehnologije, pogotovo višeslojni film u boji, ulijevao nam je nadu da ćemo postići veliku preciznost, te da ćemo mo-žda uhvatiti i boju očiju – bile su tako plave da su izgledale nestvarno, kao da je netko stavio plavi pigment u uljanu boju i prošao kistom po suncem obasjanu staklu. Sve smo to bilježile u naše dnevnike u koje smo pisale i bilješke o putovanju, no fotografije su bile najvažnije.

Nakon što smo završile s prvom serijom fotografija, dr. Seraphina je iz torbice fotoaparata uzela metar i kleknula pokraj anđela. Izmjerivši tijelo pretvorila je mjere u laktove da ih može usporediti sa starim mjerama. Čim bi izračunala glasno je izgovarala brojeve da ih mogu za-pisati. Mjere su bile sljedeće:

Ruke = 2,01 lakata Noge = 2,88 lakata Opseg glave = 1,855 lakata Opseg prsa = 2,81 lakata Stopala = 0,76 lakata Ruke = 0,68 lakata

Ruke su mi se tresle dok sam bilježila mjere pa sam napravila gotovo nečitke bilješke.

Zbog toga sam ih morala ponovno zapisati, a to sam radila tako da bi ih prvo pročitala dr. Se-raphini kako bih bila sigurna da sam ih točno zapisala. Po brojevima sam zaključila da je bio trideset posto veći od prosječnog ljudskog bića. Dva metra bila je impresivna visina, izazvao bi strahopoštovanje i u naše moderno doba, no u drevna vremena takva se visina sigurno sma-trala čudom. Takva ekstremna visina objašnjavala je veliki strah koje su stare kulture povezi-vale s Titanima i strahopoštovanje koje je okruživalo Nefile poput Golijata, jednog od najpo-znatijih od njihove vrste.

Iz pećine je dolazio nekakav zvuk, no kad sam se okrenula prema dr. Seraphini činilo se da ona ne primjećuje ništa osim mene. Promatrala me dok sam radila bilješke kao da se boji da me zadatak možda izmorio. Moj nemir je bio sve očitiji. Počela sam se tresti i samo sam se pitala kako to njoj izgleda. Zatim sam se zabrinula da se nisam slučajno prehladila na putu kroz planinu – bilo je hladno i vlažno, a nitko od nas nije bio tako dobro odjeven da bi se zaš-titio od planinskog vjetra. Olovka u ruci mi je drhtala, a zubi cvokotali. Tu i tamo stala bih s pisanjem i okrenula se prema tami koja se ispred mene pružala u naizgled beskonačnoj peći-ni. Ponovno sam nešto čula. Strašan zvuk dolazio je iz dubina.

– Jesi li dobro? – upitala me začuđeno gledajući u moje ruke što su se tresle. – Zar ne čujete? – upitala sam. Prestala je raditi, udaljila se od tijela i otišla do obale. Nekoliko minuta je osluškivala, a

zatim se vratila i rekla, – To je samo šum vode. – Ima tamo još nešto, rekla sam. – Oni nas očekuju. Čekaju da ih oslobodimo. – Oni čekaju tisućama godina, Celestine, rekla je. – I ako budemo uspješni, čekat će još

barem tisuću. Okrenula se prema anđelu i to isto naredila i meni. Iako sam se bojala, privlačila me anđe-

oska ljepota – njegova svjetlucava koža, meko i neprestano svjetlucanje, poza poput kipa koji počiva. Postojale su razne teorije o anđeoskom svjetlu, no prevladavala je ona koja je tvrdila da su anđeoska tijela sadržavala radioaktivni materijal i da zbog toga imaju vječni sjaj. Naša odjeća nije nas u potpunosti mogla zaštititi. Radioaktivnost je objašnjavala stravičnu smrt od koje je umro brat Francis za vrijeme Prve angelološke ekspedicije i bolest koju je opisao Clematis.

Znala sam da bih kontakt s tijelom trebala izbjegavati što je više moguće – to je bilo prvo što se učilo za vrijeme priprema – no nisam se mogla suzdržati da mu se ne približim. Skinula sam rukavice, kleknula pored njega i stavila mu ruke čelo. Pod dlanom sam osjetila hladnu i mokru kožu koja je zadržala elastičnost živih stanica. Osjećala sam se kao da dodirujem glat-ku i sjajnu zmijsku kožu. Iako je više od tisuću godina proveo u dubinama spilje, zlatna kosa je sjajila. Nevjerojatno plave oči koje su na prvi pogled uznemiravale, sada su na mene djelo-vale potpuno suprotno. Gledajući u njih osjećala sam kako me anđeo pored mene smiruje svojom prisutnošću, uklanja sve moje strahove i pruža mi neobično opijajuću ugodu.

– Dođite, – rekla sam dr. Seraphini. – Brzo. Ugledavši moje ruke na anđelu razrogačila je oči – čak i mladi i neiskusni angelolozi po-

put mene trebali bi znati da fizički kontakt uništava naš sigurnosni protokol. No možda je i nju privukao baš kao i mene. Sjela je pokraj mene i stavila ruku na njegovo čelo tamo gdje počinje rasti kosa. Istog trenutka vidjela sam promjenu. Zatvorila je oči i osjećaj sreće prele-tio je njezinim licem. Napetost u njezinome tijelu pretvorila se u potpuni mir.

Odjednom mi je pod dlanovima počela curiti vruća ljepljiva tvar. Maknula sam ruke i po-kušala shvatiti što se dogodilo. Ruke mi je prekrila gumena zlatna tvar, prozirna i sjajna po-put meda. Pod svjetlom anđeoske kože, tvar na mojim rukama prelamala se i svjetlucala u oblaku prašine na tlu spilje, kao da su mi ruke bile prekrivene milijunima mikroskopskih kris-tala.

Brzo, prije nego što su drugi angelolozi mogli opaziti što smo učinile, obrisale smo ruke o stijenu pećine i ponovno navukle rukavice. – Celestine, dođi, rekla je, – završimo s tijelom.

Otvorila sam kutiju s medicinskom opremom i stavila je pokraj nje – skalpeli, vata na šta-piću, paket žileta, male staklene boce s čepom na zavijanje bili su spojeni elastičnom gumi-com. Stavila sam anđelovu ruku u krilo držeći je za lakat i zglob šake tako da dr. Seraphina rubom žileta može postrugati komadić nokta. Iz nokta su izašli listići i skupili su se u grume-nima pokraj male staklene boce poput morske soli. Okrenuvši žilet pod drugim kutom napra-vila je dva paralelna reza s unutrašnje strane podlaktice i zatim pažljivo povukla da ne ošteti kožu. Sloj kože se odvojio i pojavili su se mišići. Kada je uzorak kože umetnula između sta-kalaca, sjajio je zlatno, blještav i reflektirajući na slabome svjetlu.

Postalo mi je mučno od pogleda na goli mišić. Od straha da mi ne pozli ispričala sam se i otišla. Udaljila sam se malo od grupe, duboko udahnula i pokušala se smiriti. Zrak je bio gor-kohladan i pun vlage koja mi je radila pritisak u prsima. Ispred mene je bila spilja. Mnoštvo beskonačnih, mračnih šupljina vuklo me k sebi. Mučninu je zamijenila znatiželja. Sto je ta-mo, skriveno u tami?

Uzela sam malu metalnu bateriju iz džepa i okrenula je u smjeru pećine. Što sam dublje ulazila svjetlo je slabilo kao da ga je osvajala ljepljiva, pohlepna magla. Mogla sam vidjeti

samo metar ili dva ispred sebe. Iza mene je snažan i nestrpljiv glas dr. Seraphine izdavao na-redbe. Ispred mene, nježan, postojan i melodičan glas zvao me naprijed. Stala sam i dopustila da me okruži tama. Ispred mene bila je samo rijeka koja me dijelila od Stražara. Otišla sam predaleko od ostalih i izložila se riziku. No nešto me čekalo u granitnom srcu spilje. Trebala sam to samo otkriti.

Stajala sam na obali. Pokraj mene je crna rijeka tekla dalje u tamu. Hodajući uz obalu od-jednom se pojavio klimav čamac na vesla, jednak čamcu kojim je Clematis prešao rijeku. Njegov lik ili sjena njegovog glasa, dali su mi znak da slijedim njegov put. Nogavice su mi dotakle vodu dok sam gurala brod s obale, a teška vuna potamnila je čim je dodirnula površi-nu. Brod je bio koloturom zavezan za obalu – dokaz da su nekada dolazili drugi, možda lo-kalni povjesničari – tako da sam po konopu mogla otići na drugu stranu bez vesla. Vidjela sam vodopad sa svog mjesta. Debela magla dizala se ispred ogromne pećine i odmah sam shvatila zašto se u legendama rijeka uspoređivala sa Stiksom, rijekom mrtvih. Vukući brod na drugu stranu, osjetila sam nazočnost smrti, mračne praznine koja je bila tako jaka da sam mislila da će me progutati.

Brzo sam došla na drugu stranu. Ostavila sam brod pričvršćen i popela se na obalu. Razli-čiti oblici pećine mijenjali su se kako sam odmicala od rijeke – šiljci od stijena, nakupine mi-nerala, različiti kristalni oblici i otvori pećina sa svih strana. Zagonetni zvukovi koji su me odveli od dr. Seraphine postajali su jasniji. Mogla sam jasno čuti glas kako se diže i pada u ritmu mojih koraka. Ako otkrijem odakle dolazi taj zvuk, vidjet ću stvorenja koja već toliko dugo žive u mojoj mašti.

Odjednom sam izgubila stjenovito tlo pod nogama i prije nego što sam se snašla našla sam se na mokrom, glatkom granitu. Usmjerivši svjetiljku u pod shvatila sam da sam se spotaknu-la na malu kožnatu torbicu. Podigla sam je i otvorila. Materijal je bio toliko oštećen da je iz-gledao kao da će se raspasti od mog dodira. Osvijetlivši unutrašnjost torbice ugledala sam nešto sjajno i metalno. Skinula sam poderanu teleću kožu i lira je zasjala zlatnim sjajem kao da je bila netom ispolirana. Pronašla sam predmet za koji smo molili da ga nađemo.

Jedino na što sam mogla misliti bilo je da je odnesem dr. Serphini. Brzo sam je vratila u torbicu i počela sam se vraćati kroz tamu pazeći da se ponovno ne poskliznem na mokrom granitu. Rijeka je već bila blizu i mogla sam vidjeti brod kako se ljulja na crnoj vodi, kada mi je blještavo svjetlo iz pećine privuklo pažnju. U prvi tren nije mi bilo jasno odakle ta svjet-lost. Mislila sam da sam ugledala članove ekspedicije i njihove svjetiljke što šaraju po zido-vima pećine. Prišla sam ne bih li bolje vidjela i istog trena shvatila da to nije svjetlo od bateri-ja koje smo mi donijeli. Prišla sam još bliže ulazu u spilju želeći shvatiti što se nalazi ispred mene. Unutra je stajalo čudesno biće, krila otvorenih kao da se priprema poletjeti. Anđeo je bio toliko sjajan da sam ga jedva gledala. Pogledala sam iza njega da zaštitim oči. Malo dalje stajao je zbor anđela čija koža je proizvodila blago, prozirno svjetlo što je obasjavalo tamu njihove ćelije.

Nisam mogla skinuti oči s njih. Bilo ih je između pedeset i stotinu, svaki veličanstven i prekrasan. Imali su kožu kao od tekućeg zlata, krila poput izrezbarene bjelokosti, a oči od svi-jetloplava stakla. Sjajne aureole mliječne boje lebdjele su iznad njih okružujući plave kovrče. Iako sam mnogo čitala o njihovu savršenom izgledu i mnogo ih puta zamišljala, nikada nisam mislila da će ovakav dojam ostaviti na mene. Unatoč strahu privlačili su me poput magneta. Željela sam se okrenuti i otići no nisam se mogla pomaknuti.

Pjevali su usklađeno i veselo. Zbor koji je odzvanjao spiljom bio je toliko drugačiji od đa-volje prirode koju sam povezivala sa zatvorenim anđelima da je sav moj strah nestao. Njiho-va je muzika bila nezemaljska i prekrasna. Zbog njihovih glasova vjerovala sam u obećanje raja. Budući da me glazba začarala nisam mogla otići i na moje iznenađenje željela sam zas-virati liru.

Držala sam je na koljenima i prstima trzala nategnute metalne žice. Nikada nisam svirala liru – moje muzičko iskustvo svodilo se na poglavlje u Nebeskoj muzikologiji – no zvuk koji je izlazio iz lire bio je topao i melodičan kao da je instrument svirao sam.

Na zvuk lire Stražari su prestali pjevati. Gledali su ravno u mene, a strah koji sam osjetila dok su zurili bio je pomiješan sa strahopoštovanjem – Stražari su bili jedni od najsavršenijih božjih stvorenja, svjetlucali su i bili lagani poput latica. Paralizirana, držala sam liru uz tijelo kao da bi mi ona mogla dati snagu.

Kada su se približili željeznim rešetkama svojih ćelija obasjalo me zasljepljujući svjetlo i bacilo me na pod. Zapljusnuo me val vrućine, topao i ljepljiv kao da me netko umočio u ki-puće ulje. Zavrištala sam od bola, iako mi se moj glas činio tuđim. Pokrila sam lice torbicom kada me napao drugi nalet vrućine, još bolniji od prvog. Činilo mi se da će se moja debela vunena odjeća koja me trebala zaštititi od hladnoće rastopiti kao što se rastopila odjeća brata Francisa. Ponovno sam čula zbor anđela u daljini. Začarana njihovom glazbom onesvijestila sam se s lirom u naručju.

Prošlo je nekoliko minuta dok se nisam vratila iz dubina zaborava. Zabrinuto lice dr. Se-raphine stajalo je iznad mene i dozivalo me. Dok je izgovarala moje ime na trenutak sam po-mislila da sam umrla i da se sada nalazim na drugom svijetu. Da sam zaspala na našem svije-tu i sada se budim na drugome kao da me Haron prevezao na drugu stranu rijeke Stiks. No zatim me preplavio bol pa sam istog trena shvatila da sam ozlijeđena. Tijelo mi je bilo uko-čeno i vruće i tada sam se sjetila kako sam stradala. Dr. Seraphina mi je uzela liru iz ruku i previše iznenađena da bi govorila, samo ju je gledala. Pomogla mi je da sjednem, stavila je liru pod ruku i sigurno me rukom odvela do broda.

Odvukla nas je nazad preko vode držeći se za uže na koloturu. Dok je brod polako klizio površinom izvadila je voštane čepiće iz ušiju. Opremljena kao i uvijek moja se učiteljica zaš-titila od anđeoske glazbe.

– Što si za ime božje tamo radila? – upitala me bez da se okrenula prema meni. – Ti bi ba-rem trebala znati da ne smiješ samo tako nestati.

– A gdje su ostali? – upitala sam jer sam mislila da sam na neki način ugrozila čitavu eks-pediciju. – Gdje su ostali?

– Upravo izlaze iz spilje i čekaju nas, odgovorila je. – Tražili smo te tri sata. Već sam mis-lila da smo te izgubili. Sigurno će htjeti znati što ti se dogodilo. Ni pod kojim uvjetima ne smiješ ništa reći. Celestine, obećaj mi to, ne smiješ pričati o onome što si vidjela s druge stra-ne rijeke.

Kada smo došle do obale pomogla mi je izaći iz broda. Čim je vidjela da sam ozlijeđena postala je nježnija: – Zapamti, naš posao nikada nije bio vezan uz Stražare, draga Celestine. Mi imamo dužnosti prema svijetu u kojem živimo i u koji se vraćamo. Ima još toliko toga što moramo učiniti. Iako si me jako razočarala svojim prelaskom preko rijeke, otkrila si predmet i time je naša misija ovdje ispunjena. Bravo.

Tijelo me jako boljelo no došle smo do ljestava prošavši anđeoske ostatke. Odjeća je staja-la sa strane dok je tijelo bilo pažljivo izrezano. Iako je sada bio samo nešto više od svoje pro-jekcije, ostaci njegova tijela i dalje su sjajili prigušenim, fluorescentnim sjajem.

Vani je bio potpun mrak. Nosili smo platnene torbe pune vrijednih uzoraka po snijegu. Nakon što smo pažljivo zapakirali opremu u džip, ušli smo unutra i počeli se spuštati. Bili smo iscrpljeni,.pokriveni blatom i ozlijeđeni – Vladimir je imao ogrebotinu preko oka, dubo-ku i krvavu posjekotinu od stijene u koju je udario prilikom spuštanja, a ja sam se izložila ne-zdravom svjetlu.

Dok smo se spuštali niz planinu, krećući se brzo po zaleđenoj cesti, vidjeli smo da je sni-ježilo već neko vrijeme. Novi sloj napadao je po tragovima, a guste pahuljice ispunile su ne-bo. Zbog leda na cesti tu i tamo smo proklizavali. Pogledala sam na sat i iznenadila se kada sam vidjela da je skoro četiri sata ujutro. Bili smo unutar Đavoljeg ždrijela više od petnaest

sati. Toliko smo kasnili da nismo imali vremena stati da odspavamo. Stat ćemo samo da na-punimo kanistere s benzinom.

Usprkos Vladimirovu trudu stigli smo u samu zoru, prekasno da bismo odmah poletjeli. Model 12 Electra Junior s dva motora čekao nas je spreman na pisti, gdje smo ga ostavili pri-je dan i pol. Bilo je toliko hladno da je led visio s krila poput zubiju. Bilo je opasno poletjeti, no voziti do tamo bilo je potpuno nemoguće. Bili smo prisiljeni krenuti drugim rutama do Grčke – da nas ne bi otkrili letjeli smo prvo u Tunis, a zatim u Tursku – a povratak nije tre-bao biti ništa lakši. Avion je bio dovoljno velik da primi šest putnika, opremu i namirnice. Ukrcali smo svoje stvari i uskoro smo poletjeli kroz zrak ispunjen snijegom, leteći visoko prema nebu uz veliku buku.

Dvanaest sati kasnije sletjeli smo na aerodrom izvan Pariza. Vidjela sam da nas Panhard et

Levassor Dynamic čeka u daljini, luksuzan automobil s ispoliranim vratima i širokim rubni-cima, čudo u ovoj ratnoj oskudici. Mogla sam samo nagađati odakle nam takvo raskošno vo-zilo, no pretpostavljala sam da je kao i Modeli 12 i K-51 dolazio od naše strane donatorice. Donacije su nas održavale na životu proteklih godina i bila sam zahvalna kada sam ugledala automobil. No kako smo ga uspijevali sačuvati od Nijemaca bilo je pitanje koje se nisam usuđivala postaviti.

Sjedila sam u tišini dok je automobil jurio kroz noć. Iako sam spavala u avionu još uvijek sam bila iscrpljena od silaska u spilju. Zatvorila sam oči i odmah zaspala. Kotači su poskaki-vali po istrošenoj cesti, čula sam glasove u daljini, no smisao riječi nije do mene dopirao. Moji snovi bili su kolaž svega što sam vidjela u pećini. Sanjala sam dr. Seraphinu, Vladimira i ostale članove ekspedicije; zastrašujuću i duboku jamu; legiju sjajnih anđela s bijelim aureo-lama koji su plesali ispred mene.

Kada sam se probudila prepoznala sam napuštene kamene ulice Montparnassea, zonu ot-pora i potpuna siromaštva u vrijeme okupacije. Prolazili smo pokraj stambenih zgrada i mra-čnih barova, a gola stabla čije su grane bile pokrivene snijegom stajala su s obje strane ulice. Vozač je usporio i skrenuo prema groblju na Montparnasseu, a zatim se zaustavio ispred ve-likih željeznih vrata. Nakon što je kratko potrubio vrata su se otvorila i automobil je uklizao unutra. Unutrašnjost groblja bila je mirna i zaleđena, zarobljena ledom koji se ljeskao pod farovima, pa sam na trenutak pomislila da je ovo blještavo mjesto bilo pošteđeno rugobe i iskvarenosti rata. Vozač je zaustavio motor ispred kipa anđela koji je stajao na kamenom pos-tolju – Le Cénie du Sommeil Éternel, Duh vječnog sna, brončani anđeo čuvar koji je pazio na mrtve.

Izašla sam još uvijek iscrpljena. Iako je bila vedra noć, a nebo ispunjeno sjajem zvijezda, zrak je bio vlažan tako da se činilo kao da grobovi imaju aure od magle. Iza kipa se pojavio muškarac. Bilo je posve jasno da je čekao automobil, no svejedno sam se uplašila. Nosio je svećeničku odjeću. Nisam ga nikada prije vidjela, niti na jednom sastanku ili vijeću, a učili su me da budem sumnjičava prema svima. Samo mjesec dana ranije neki Nefil je pratio i ubio jednog od naših starijih članova odbora, profesora nebeske muzikologije dr. Michaela i uzeo sve njegove tekstove. U sekundi smo izgubili vrijedne informacije. Na takve su prilike vreba-li naši neprijatelji.

Činilo se da dr. Seraphina poznaje svećenika jer je odmah krenula prema njemu. Zamolio je grupu da pođe za njim i odveo nas do trošne kamene građevine na samom kraju groblja, jednoj od preostalih zgrada davno napuštena samostana. Prije mnogo godina zgrada je služila kao čitaonica Valkovih. Sada je bila prazna. Otključao je teška drvena vrata i pustio nas unut-ra.

Nitko od nas, pa čak ni dr. Seraphina, koja je bila u bliskoj vezi s najstarijim članovima vi-jeća – da, dr. Raphael je vodio bitku u Parizu – nije znala gdje ćemo se točno sastajati za vri-jeme rata. Nismo imali nikakav ustaljeni raspored, a sve su se poruke prenosile usmeno poput

ove ili u tišini. Sastanci su se odvijali na improviziranim lokacijama – udaljenim kafićima, gradićima izvan Pariza, napuštenim crkvama. Pa čak i s tako jakim mjerama opreza znala sam da nas najvjerojatnije stalno promatraju.

Svećenik nas je odveo do hodnika, stao ispred vrata i tri puta snažno pokucao. Vrata su se otvorila i ugledala sam kamenu prostoriju osvijetljenu običnim žaruljama – vrijednim pred-metima kupljenim američkim dolarima na crnoj burzi. Uski prozori bili su zamračeni teškom, crnom tkaninom. Izgledalo je kao da je sastanak započeo – članovi vijeća već su sjedili za okruglim stolom. Čim nas je svećenik uveo svi članovi su ustali i znatiželjno nas promatrali. Inače nisam smjela ići na sastanke i nisam poznavala uobičajene procedure, no vijeće je očito čekalo da se ekspedicija vrati.

Predsjedavatelj je bio dr. Raphael Valko i sjedio je na čelu stola. Zadnji put sam ga vidjela kada je odlazio s farme u Alsaceu i ostavio me u progonstvu. Iako sam znala da je tako najbo-lje, nikada mu to neću oprostiti. Jako se promijenio od tada. Kosa na sljepoočicama mu je posijedjela, a njegovo ponašanje je postalo još ozbiljnije. Kada bih ga vidjela na cesti ne bih ga prepoznala.

Srdačno nas je pozdravio, pokazao rukom prema mnogobrojnim praznim stolcima i počeo prvi krug pitanja o ekspediciji. – Sigurno nam imate mnogo toga reći, rekao je stavivši ruke na stol. – Počnite kada želite.

Dr. Seraphina je detaljno opisala klanac, strmi okomiti spust, stjenovite niše koje su zau-zimale donje dijelove spilje i specifičan zvuk vodopada u daljini. Opisala je i tijelo anđela te dala popis preciznih mjera i točnih zapažanja koje je zapisala u svoj dnevnik. S osobitim je ponosom spomenula spolovilo. Izjavila je da će fotografije otkriti nove činjenice o fizičkom izgledu anđela. Ekspedicija je završila veoma uspješno.

Dok su ostali članovi ekspedicije govorili, svatko je naime dao iscrpan izvještaj o putova-nju, ja sam se preispitivala. Gledala sam u svoje ruke na prigušenom svjetlu. Bile su uništene od hladnoće i leda, spaljene od anđeoske svjetlosti. Razmišljala sam o osjećaju koji me obu-zeo. Zar smo uistinu nekoliko sati ranije bili u planinama? Prsti su mi se toliko tresli da sam ih zabila u džepove debelog vunenog kaputa ne bih li ih sakrila. U mojoj glavi, oči boje ak-vamarina zurile su u mene, svijetle i sjajne poput obojanog stakla. Prisjetila sam se kako je Seraphina podizala anđelove ruke i noge mjereći svaki ud kao da komad drveta. Stvorenje se činilo tako živim, tako punim života da nisam mogla prestati misliti da je nekoliko minuta prije nego što smo došli bilo živo. Shvatila sam da nikada nisam do kraja vjerovala da ćemo vidjeti tijelo i da unatoč svom mom proučavanju nisam vjerovala da ću ga zaista vidjeti, do-dirnuti, punktirati mu kožu. Možda sam se u nekom kutu mozga nadala da smo u krivu. Kada smo razrezale kožu ruke i kada se pojavilo živo meso obuzeo me strah. Ta mi se scena stalno ponavljala, žilet koji klizi po bijeloj koži, reže i prodire. Zatim svjetlucanje membrane na sla-bom svjetlu. Budući da sam bila najmlađa u grupi, osjećala sam da moram sve dobro izvesti i preuzela sam na sebe više nego što je bilo potrebno. Uvijek sam se trudila raditi i učiti više od ostalih. Posljednjih deset godina provela sam dokazujući da sam dostojna ekspedicije – čitala sam tekstove, pohađala predavanja, usvajala informacije o putovanju – no sve me to nije do-voljno pripremilo. Na moju žalost reagirala sam poput početnika.

– Celestine, rekao je dr. Raphael trgnuvši me iz mojih misli. Iznenadilo me da me svi gle-daju kao da očekuju da nešto kažem. Očito mi je postavio pitanje.

– Oprostite, rekla sam osjećajući da mi lice gori. – Nešto ste me pitali? – Dr. Seraphina je objašnjavala vijeću da ste vi zaslužni za krucijalno otkriće u spilji, re-

kao je promatrajući me pozorno. – Želite li nešto dodati? U strahu da ne iznevjerim obećanje koje sam dala dr. Seraphini i bojeći se da ne otkrijem

kako sam bila glupa jer sam prešla rijeku, samo sam šutjela. – Očito je da se Celestine ne osjeća dobro, rekla je dr. Seraphina i stala u moju zaštitu. –

Ako nemate ništa protiv voljela bih da je pustite da se odmori. Dopustite mi da opišem liru.

Počela je opisivati liru vijeću sljedećim riječima. – Pronašla sam Celestine uz obalu rijeke s torbicom od teleće kože u rukama. Po iznošenoj koži odmah sam zaključila da to nešto mo-ra biti veoma staro. Ako se sjećate, torbica se spominje u bilješkama o Prvoj angelološkoj ekspediciji presvetog Clemetisa.

– Naravno, odgovorio je dr. Raphael. – Imate pravo. Točno se sjećam rečenice: – Najbrže što sam mogao zgrabio sam je od palog anđela i spaljenim sam je rukama neoštećenu spremio u svoju torbu.

– Tek nakon što sam otvorila torbicu i pregledala liru bila sam sigurna da je to lira o kojoj je govorio Clematis. Presveti Clematis očito je bio previše ozlijeđen pa nije uspio odnijeti liru iz spilje, rekla je dr. Seraphina. – To je torbica koju je Celestine pronašla.

Članove vijeća je iznenadila ova činjenica. Okrenuli su se prema meni i čekali da im po-tanko sve objasnim, no ja nisam mogla izreći niti riječ. I sama sam jedva vjerovala da sam upravo ja, od svih članova naše grupe, pronašla dugo željenu liru.

Dr. Raphael je neko vrijeme šutio kao da procjenjuje veličinu uspjeha ekspedicije. Zatim je energično ustao i obratio se vijeću.

– Možete ići, rekao je i raspustio sastanak. – Malo niže u prostorijama čeka vas hrana. Ce-lestine i Seraphina, možete ostati još trenutak?

Dok su drugi odlazili dr. Seraphina mi je uputila ohrabrujući pogled kao da mi želi reći da će sve biti u redu. Dr. Raphael je izvodio grupu iz prostorije zračeći mirom kojem sam se di-vila. Posjedovao je snagu karaktera kojom je uspijevao suspregnuti emocije, vrlinu koju sam željela imati. – Reci mi Seraphina, rekao je, – jesu li članovi ekspedicije ispunili tvoja očeki-vanja?

– Po mom mišljenju ekspedicija je bila vrlo uspješna, odgovorila je dr. Seraphina. – A kakva je bila Celestine?, upitao je. Osjetila sam da me steže u trbuhu. Zar je ekspedicija bila neka vrsta testa? – Za mladu angelologinju, rekla je dr. Seraphina, – impresionirala me. To što je pronašla

liru dokaz je njezinog talenta. – U redu, rekao je dr. Raphael i okrenuo se prema meni. – Jesi li ti zadovoljna kako si

obavila zadatak? Pogledala sam prvo u dr. Seraphinu, a zatim u dr. Raphaela ne znajući što da kažem. Reći

da sam zadovoljna kako sam obavila zadatak bila bi laž, no ako ispričam što sam učinila pre-kršit ću obećanje koje sam dala dr. Seraphini. Na kraju sam rekla, – Voljela bih da sam se bolje pripremila.

– Čitav se naš život pripremamo za takve trenutke, rekao je dr. Raphael i prekriživši ruke kritički me promatrao. – Kada dođe takav trenutak možemo se samo nadati da smo naučili dovoljno da uspješno obavimo posao.

– Bila si vrlo uspješna, dodala je dr. Seraphina. – Sjajno si obavila posao. – Ne mogu pričati o svojoj reakciji, rekla sam iskreno, – za mene je misija bila vrlo stres-

na. Još uvijek se nisam oporavila. Dr. Raphael zagrlio je svoju suprugu i poljubio je u obraz. Idi k ostalima, Seraphina. Želim

Celestine nešto pokazati. Dr. Seraphina se okrenula prema meni i primila me za ruku. – Bila si jako hrabra, Celesti-

ne i jednoga dana ćeš biti izvrsna angelologinja. Nakon što je to rekla poljubila me u obraz i otišla. Nikada je više nisam vidjela. Dr. Raphael me iz prostorije u kojoj je bio sastanak poveo u hodnik koji je mirisao na

zemlju i gljivice. – Slijedi me, – rekao je i krenuo žurno niz stepenice u tamu. Na dnu je bio drugi prolaz, duži od prvoga. Osjetila sam kako tlo postaje strmije i trudila sam se održati ravnotežu. Sto smo dalje hodali zrak je postajao sve hladniji i sve je lošije mirisao. Vlažan zrak prolazio mi je kroz odjeću, prošao je i kroz debelu vunenu jaknu koju sam nosila u peći-ni. Dotaknuvši rukama vlažne kamene zidove shvatila sam da nepravilni zidovi nisu od ka-

mena već od hrpe kostiju naslagane u šupljine. Odmah sam shvatila gdje smo – kretali smo se kroz katakombe ispod Montparnassea.

Popeli smo se kroz novi hodnik stepenicama i došli u drugu zgradu. Dr. Raphael je otklju-čao nekoliko vrata, posljednja su vodila u svjež, hladan hodnik. Posvuda su se vrzmali štakori ostavljajući za sobom izgrižene ostatke – trule kore krumpira i cikoriju, ratnu zamjenu za ka-vu. Primio me za ruku. Skrenuli smo iza ugla i izašli na ulicu. Uskoro smo se našli nekoliko blokova dalje od groblja, na mjestu gdje nas je čekao Panhard et Levassor. Kada smo se prib-ližili automobilu primijetila sam da je za prozor bio zataknut komadić papira s porukom na njemačkom. Iako nisam razumjela što piše, pretpostavila sam da bi to mogla biti dopuštenje ili dozvola koja će nam omogućiti da prođemo kontrole po gradu. Sada mi je postalo jasno kako možemo imati tako skupocjen automobil i novac za gorivo – Panhard et Levassor je pripadao Nijemcima. Dr. Valko, koji je nadgledao naše tajne operacije u njemačkim bloko-vima, uspio je iz toga izvući korist, barem noćas.

Vozač je otvorio vrata i ja sam uklizala u toplinu stražnjeg sjedala, a dr. Raphael se smjes-tio pokraj mene. Okrenuo se prema meni i primio me svojim hladnim rukama za lice i hladno me pogledao. – Pogledaj me, rekao je proučavajući moje lice kao da na njemu traži nešto po-sebno. Uzvratila sam mu pogled, po prvi puta ga promatrajući iz takve blizine. Imao je oko pedesetak godina i izborano lice. Kosa mu je bila prošarana sjedinama više nego kada sam ga posljednji put vidjela. Uplašila me naša blizina. Nikada prije nisam bila toliko blizu nekom muškarcu.

– Jesu li tvoje oči plave? – upitao me. – Smeđe su, – odgovorila sam iznenađena neobičnim pitanjem. – To će biti u redu, – odgovorio je otvorivši malen putni kovčeg koji je stajao između nas.

Uzeo je satensku večernju haljinu, svilene čarape i podvezicu te par cipela. Odmah sam je prepoznala. Bila je to ona ista haljina koju je nosila Gabriella prije nekoliko godina.

– Odjeni to, – rekao je. Kada je vidio moje zabezeknuto lice dodao je, – uskoro ćeš shvatiti zašto je to neophodno.

– Ali to je Gabriellino, – rekla sam usprotivivši se nekontrolirano. Nisam mogla zamisliti da je odjenem znajući što sve je ta haljina prošla. Sjetila sam se dr. Raphaela i Gabrielle dok je bila s njim u toj haljini, no odmah sam poželjela da nisam ništa rekla.

– I kakve to ima veze? – upitao je. – One noći kada je Gabriella nosila ovu haljinu, izgovorila sam ne smogavši snage da ga

pogledam u oči, – vidjela sam vas zajedno. Bili ste ispred naše zgrade. – I vjeruješ da si shvatila ono što si vidjela, upitao je. – Kako sam to mogla krivo shvatiti? – prošaptala sam gledajući kroz prozor u mračne sive

zgrade, svjetiljke što prolaze, depresivno zimsko lice Pariza. – Bilo mi je posve jasno što se događa.

– Odjeni haljinu, rekao je strogo. – Trebala bi imati više povjerenja u Gabrielline motive. Prijateljstvo bi trebalo biti jače od beskorisnih sumnji. U ovakvim vremenima povjerenje je sve što imamo. Ima mnogo toga što ne znaš i uskoro ćeš shvatiti kakvim je opasnostima izlo-žena Gabriella.

Polako sam se skinula iz svoje debele vunene odjeće. Otkopčala sam hlače i preko glave skinula debelu vestu koje sam imala zbog zaštite od ledenog planinskog vjetra, pa sam na-vukla haljinu pazeći da je ne poderem. Bila mi je prevelika, znala sam to odmah. Prije četiri godine kada ju je nosila Gabriella najvjerojatnije bi mi bila premalena, no za vrijeme rata iz-gubila sam deset kilograma i sada sam bila sama kost i koža.

Dr. Raphael Valko se također presvukao. Dok sam se odijevala izvadio je iz svog kovčega crnu jaknu i hlače SS uniforme i ispod sjedala izvukao sjajne, crne, jahaće čizme. Uniforma je bila u odličnom stanju, neoštećena, i nije mirisala kao iznošena odjeća s crnog tržišta. Pret-postavila sam da je to bio rekvizit jednog od naših dvostrukih agenata u SS-u, jednog s nacis-

tičkim vezama. Prošli su me trnci od uniforme – potpuno ga je izmijenila. Kada se odjenuo, na gornju usnicu je stavio ljepilo i zalijepio tanke brkove. Zatim je briljantinom zalizao kosu i zakačio SS značku na rever, sitan ali važan detalj koji me ispunio gađenjem.

Kada je završio s uređivanjem stisnuo je oči i pomno me proučio. Prekrižila sam ruke na prsima ne bih li se sakrila od njegovog pogleda. Bilo je očito da nisam ispunila očekivanja. Poravnao mi je haljinu i namjestio mi kosu kao što je običavala činiti moja majka kada me kao dijete vodila u crkvu.

Automobil je jurio gradom dok se nije zaustavio uz Seinu. Vojnik na mostu pokucao je na staklo drškom revolvera. Vozač je otvorio prozor i rekao nešto na njemačkom pokazavši hrpu papira. Vojnik je pogledao prema nama zadržavši pogled malo duže na dr. Raphaelu.

– Guten Abend, rekao je dr. Raphael, po mome mišljenju, savršenim njemačkim naglas-kom.

– Guten Abend, promrmljao je vojnik dok je pregledavao papire, a zatim nam dao znak da možemo proći.

Dok smo se penjali širokim kamenim stepenicama glavnog ulaza koje su vodile do niza stupova ispred klasicističke fasade, prošli smo kraj muškarca u večernjem odijelu i prekrasne ženu u njegovu naručju. U usporedbi s njom sigurno sam izgledala bolesno i iscrpljeno. Bila sam premršava i jako blijeda. Stavila sam kosu u punđu i namazala usne ružem koji sam uze-la iz kovčega dr. Raphaela, no nisam se mogla mjeriti s njihovim uređenim frizurama i odmo-renim licima. Tople kupke, puder, parfem i čista odjeća za mene ili bilo koga u okupiranoj Francuskoj nisu postojali. Gabriella je ostavila kristalnu bočicu Shalimara koju sam prisvojila nakon što je otišla, vrijedan podsjetnik na sretnija vremena, no nisam se usuđivala staviti ni kap da ga ne bi potrošila. Udobnosti sam se sjećala iz djetinjstva, nešto što sam osjetila jed-nom i nikada više, poput mliječnih zuba. Teško me se moglo zamijeniti s nekom od ovih že-na. No držala sam se za ruku dr. Raphaela i trudila se ostati smirena. Hodao je brzo i samo-pouzdano i na moje iznenađenje vojnici su nas propuštali bez incidenta. Odjednom smo se našli u toploj, bučnoj, luksuznoj dvorani.

Poveo me stepenicama na drugu stranu dvorane do privatnog stola na balkonu. Trebalo je vremena da se priviknem na buku i čudnu rasvjetu, no čim mi je to uspjelo ispred mene se pružila dugačka i velika blagovaonica s visokim stropom i ogledalima u kojima se odražavalo mnoštvo, negdje uhvativši ženski zatiljak, a negdje svjetlucanje lančića džepnog sata. Crvene zastave sa crnim svastikama visjele su pravilno raspoređene po čitavoj prostoriji. Stolovi su bili prekriveni bijelim stolnjacima, odgovarajućim posuđem i buketima cvijeća koji su se na-lazili na sredini stola – vidjeti ruže u to vrijeme bilo je čudo.

Kristalni lusteri bacali su treperavu svjetlost koja se zaustavljala na satenskim cipelama i tamnom parketu. Šampanjac, nakit i lijepi ljudi okupili su se uz svjetlo svijeća. Prostorija je bila ispunjena rukama koje su podizale čaše i vikale – Zum Wohl! Zum Wohl! Nisam mogla vjerovati koliko se vina točilo od jednog kraja prostorije do drugog. Bilo je teško naći hranu, a vino je bilo nemoguće nabaviti bez veza s okupatorima. Čula sam da su Nijemci oduzeli na tisuće boca šampanjca, a moj obiteljski podrum potpuno opustošili. Za mene je i jedna boca predstavljala luksuz. No ovdje je vino teklo u potocima. Tada sam shvatila koliko su drugačiji životi pobjednika od života gubitnika.

S balkona sam počela pozornije promatrati sudionike zabave. Na prvi pogled su se činili kao i bilo koji gosti što posjećuju elegantne zabave. No pažljivijim promatranjem uočila sam da se dio gostiju razlikovao svojom pojavom. Bili su mršavi i koščati, visokih jagodica i veli-kih, mačkastih očiju koje kao da su bile izrezane iz nekog uzorka. Njihova plava kosa, svjet-lucava koža i neuobičajena visina izdvajala ih je kao nefilske goste.

Zamor se pojačavao dok su konobari hodali kroz gomilu dijeleći čaše šampanjca. – Ovo je, rekao je dr. Raphael pokazavši na stotine gostiju ispod nas, – ono što sam ti htio

pokazati.

Pogledala sam ponovno u mnoštvo i postalo mi je mučno. – Takvo veselje dok Francuska gladuje.

– Dok Europa gladuje, ispravio me. – Odakle im toliko hrane? – upitala sam. – Toliko vina, tako lijepe odjeće i finih cipela? – Sada razumiješ, rekao je blago se smiješeći. – Htio sam da vidiš što mi radimo, što je naš

cilj. Ti si mlada. Možda ti je teško shvatiti protiv čega se borimo. Nagnula sam se nad sjajnu mjedenu ogradu, a ruke su mi gorjele na hladnom metalu. – Angelologija nije samo neka teorijska igra, poput šaha, rekao je. – Znam da se na počet-

ku školovanja, kada se divimo Bonaventuri i Augustinu možda tako čini. No tvoj posao nije samo pobjeda u debatama o holomorfizmu i crtanje taksonimija o anđelima čuvarima. Tvoj posao je i ovdje, u stvarnom svijetu, rekao je i rukom pokazao na mnoštvo.

Primijetila sam strast u njegovom glasu dok je govorio i prisjetila se Seraphinina upozore-nja nakon što sam ušla u Đavolje ždrijelo. Mi imamo dužnosti prema svijetu u kojem živimo i u koji se vraćamo. Ima još toliko toga što moramo učiniti.

– Tebi je jasno da ovo nije samo borba između malog broja onih koji pružaju otpor i oku-patorske vojske. To je rat do potpunog iscrpljenja protivnika koji traje neprekidno od samoga početka. Sv. Toma Akvinski vjerovao je da su anđeli pali nakon dvadesetak sekundi stvaranja – njihova zla priroda je gotovo stalno remetila savršenost svemira, ostavivši veliku pukotinu između dobra i zla. Samo dvadeset sekundi svemir je bio čist, savršen, jedinstven. Zamisli kako bi bilo postojati samo tih dvadeset sekundi – živjeti bez straha od smrti, bez boli, bez sumnji. Zamisli.

Zatvorila sam oči i pokušala zamisliti takav svijet. Nisam uspjela. – Dvadeset sekundi sve je bilo savršeno, rekao je uzevši dvije čaše šampanjca. – Mi smo

dobili ostatak. Popila sam gutljaj hladnog, suhog šampanjca. Bio je tako ukusan da mi se jezik stisnuo od

užitka kao da ga nešto boli. Dr. Raphael je nastavio, – u naše doba zlo je prevladalo. No mi se i dalje nastavljamo bori-

ti. Ima nas na tisuće u svakome dijelu svijeta i tisuće – stotine tisuća – njih. – Postali su toliko moćni, rekla sam promatrajući bogatstvo na plesnome podiju ispred se-

be. – Moram vjerovati da nije uvijek bilo ovako. – Osnivači angelologije posebno su pažljivo planirali uništenje svojih neprijatelja. Među-

tim toliko su to proučavali da su se precijenili, mislili su da će borba brzo završiti. Nisu shva-ćali koliko Stražari i njihova djeca mogu biti hiroviti i kako uživaju u trikovima, nasilju i des-trukciji. Premda su bili anđeli i posjedovali nebesku ljepotu svojih predaka, njihova su djeca bila zaražena nasiljem. Zato su zauzvrat zatrovali sve što su dotakli.

Dr. Raphael je na trenutak zašutio. – Razmisli kakav je očaj obuzeo Stvoritelja kada nas je krenuo uništavati, kakva je tuga

oca koji ubija svoju djecu, produžetak svoga djelovanja. Utopili su se milijuni ljudi, nestala je čitava civilizacija – no Nefili su i dalje opstali. Ekonomska pohlepa, socijalna nepravda, rat – to su bila očitovanja zla u našem svijetu. Jasno je da uništavanjem života na planetu zlo nije iskorijenjeno. Usprkos svoj njihovoj mudrosti presveti očevi to nisu ispitali. Nisu se u potpu-nosti pripremili za borbu. Oni su primjer kako i najpredaniji angelolog može pogriješiti ako ignorira povijest.

– Naš posao je uzeo maha za vrijeme inkvizicije, iako smo ubrzo poslije uspjeli izgubiti posjede. Devetnaesto stoljeće bilo je jednako zabrinjavajuće jer su se teorije Spencera, Darwina i Marxa izokrenule u sustav društvene manipulacije. Ali u prošlosti smo uvijek pov-ratili izgubljeno. Sada se opet počinjem brinuti. Ponestaje nam snage. Kampovi smrti puni su naših ljudi. Nefili su s Nijemcima odnijeli najveću pobjedu. Već su duže vrijeme čekali ova-kvu vrstu političke stranke.

Shvatila sam da je sad trenutak u kojem bih mogla postaviti pitanje koje me već neko vri-jeme kopkalo. – Zar mislite da su nacisti Nefili?

– Ne baš, odgovorio je. – Nefili su paraziti koji se hrane ljudskim društvom. Oni su mije-šani – polu-ljudi, polu-anđeli – i to im daje određenu fleksibilnost u prebacivanju iz jednog društva u drugo. Kroz povijest su se vezali uz grupe poput nacista, promovirali ih i davali im financijsku i vojnu pomoć radeći tako na svom uspjehu. To je vrlo stara i vrlo uspješna prak-sa. Kada bi koja grupa pobijedila, Nefili bi preuzeli nagrade, tiho bi podijelili plijen, a zatim se vratili svojim privatnim životima.

– Ali zovu ih Slavnima, rekla sam. – Da, i mnogi od njih i jesu slavni. Njihovo bogatstvo kupuje im zaštitu i privatnost, nas-

tavio je. – Jako ih puno ima ovdje. U stvari, volio bih te upoznati s jednim jako važnim gos-podinom.

Ustao je i rukovao se s visokim, plavokosim gospodinom u predivnom svilenom smokingu koji mi je djelovao poznato, no nisam se mogla sjetiti otkuda. Možda smo se ranije sreli jer me znatiželjno promotrio od glave do pete, s osobitim je zanimanjem gledao moju haljinu.

– Herr Reimer, rekao je muškarac. Prisno oslovljavanje i lažno ime dr. Raphaela ukazalo mi je da nije znao tko smo. Pričao je s dr. Raphaelom kao da su kolege. – Nisam vas baš vi-đao u Parizu u posljednje vrijeme – zar vam je rat pokvario užitak?

Dr. Raphael se nasmijao i rekao, – ne, samo sam provodio vrijeme s ovom ljupkom mla-dom damom. Ovo je moja nećakinja Christina. Christina, ovo je Percival Grigori.

Ustala sam i pružila mu ruku. Poljubio ju je dotaknuvši me hladnim usnama. – Lijepa djevojka, rekao je iako me jedva pogledao. Svu pažnju usmjerio je na moju halji-

nu. Nakon što je izvadio tabakeru iz džepa i ponudio dr. Raphaela cigaretom, podigao je upa-

ljač kojim se Gabreilla koristila prije četiri godine. U tom času otkrila sam njegov identitet. Percival Grigori bio je Gabriellin ljubavnik, on je bio taj kojega sam vidjela u njezinom naru-čju. Promatrala sam ga u šoku dok je dr. Raphael vodio površan razgovor o politici i kazališ-tu, dodirujući samo najvažnije ratne događaje. Zatim je Percival Grigori kimnuo i napustio nas.

Sjela sam na stolac i nije mi bilo jasno odakle bi dr. Raphael mogao poznavati tog čovje-ka, niti kako se Gabriella s njim spetljala. Odlučila sam biti mudra u svojoj zbunjenosti pa sam šutjela.

– Osjećaš li se bolje? – upitao je dr. Raphael. – Bolje? – Bilo ti je loše od puta. – A, da, odgovorila sam gledajući u svoje ruke koji su bile crvene kao da sam dobila opek-

line od sunca. – Sve će biti u redu. Imam svijetlu put. Trebat će par dana da prođe. – Želeći promijeniti temu upitala sam, – niste završili priču o nacistima. Jesu li oni pod kontrolom Ne-fila? I ako jesu, kako bismo ih mi mogli pobijediti?

– Nefili su vrlo jaki, no kada su poraženi – a do sada su svaki puta bili poraženi – brzo nestanu i ostave ljude da sami izdrže kaznu kao

da su oni učinili sva zlodjela. Ima nacista i među Nefilima, no na vlasti su čistokrvni ljudi. Zato ih je tako teško uništiti. Ljudi razumiju, pa čak i žele zlo. Postoji nešto u našoj prirodi što voli zlo. Mi smo povodljivi.

– Damo se manipulirati, rekla sam. – Da, možda je manipulacija bolja riječ. Velikodušnija. Utonula sam u baršunasti stolac, a meka tkanina gladila mi je leđa. Činilo mi se da mi

odavno već nije bilo tako toplo. U prostoriji je započela muzika i parovi su počeli plesati is-punivši podij.

– Dr. Raphael, upitala sam ohrabrivši se od šampanjca, – mogu li vas nešto upitati?

– Naravno, odgovori. – Zašto ste me pitali imam li plave oči? Pogledao me i na trenutak sam pomislila da bi mi mogao reći nešto o sebi, nešto što bi

moglo otkriti njegov unutrašnji život koji je skrivao od svojih učenika. Glas mu je postao mekši dok je govorio, – to je nešto što si trebala naučiti na mojim predavanjima, draga moja. Kako izgledaju Titani? Kakav je njihov genetski kod?

Prisjetila sam se njegovih predavanja i zacrvenila se od srama. Naravno, sjetila sam se. Nefili su imali svijetloplave oči, svijetlu kosu i bili su natprosječne visine. – Da, rekla sam, – sada se sjećam.

– Ti si dosta visoka i mršava. Mislio sam da ćemo lakše proći čuvare ako imaš plave oči. Popila sam sav šampanjac u brzom gutljaju. Nisam voljela biti u krivu, pogotovo ne u dru-

štvu dr. Raphaela. – Reci mi, rekao je dr. Raphael, – znaš li zašto smo tebe poslali u ekspediciju? – Iz znanstvenih razloga, odgovorila sam. – Da pregledam anđela i sakupim empirijske

dokaze. Da napišem informacije o tijelu u naš izvještaj. Da pronađem liru koju je Clematis ostavio.

– Da, lira je bila bit ekspedicije, rekao je dr. Raphael. – No jesi li ikada promislila zašto bi jedan neiskusan angelolog bio poslan u misiju takvog kalibra? Zašto je Seraphina, koja ima samo četrdeset godina vodila grupu, a ne jedan od starijih članova?

Odmahnula sam glavom. Znala sam da je ona imala vlastite profesionalne ambicije, no bi-lo mi je čudno da dr. Raphael nije išao s nama, pogotovo nakon ranijih radova o Clematisu. Znala sam da su mene uključili kao nagradu za pronalazak lokacije spilje, no možda je posto-jao još neki razlog.

– Seraphina i ja željeli smo poslati mladog angelologa u spilju, rekao je gledajući me rav-no u oči. – Ti nisi bila toliko profesionalno izložena. Nisi imala predrasuda.

– Nisam sigurna da shvaćam što želite reći, rekla sam odloživši praznu kristalnu čašu na stol.

– Da sam išao ja, vidio bih samo ono što sam očekivao da ću vidjeti. Ti si pak vidjela ono što je bilo ondje i otkrila si ono što drugi nisu. Reci mi iskreno, kako sije pronašla? Što se do-godilo u spilji?

– Sigurna sam da vam je dr. Seraphina predala izvještaj – odgovorila sam i postala nervo-zna.

– Ona je opisala fizičke detalje, broj fotografija, koliko vam je trebalo od podnožja do vrha planine. Logistiku je dobro obavila. Ali to nije sve, zar ne? Još se nešto dogodilo, nešto što te uplašilo.

– Žao mi je, no ne znam na što ciljate. Zapalio je cigaretu i zavalio se dublje u stolac zabavljajući se ispuhivanjem dima. Bilo mi

je još neugodnije jer je postajao sve zgodniji. Naposljetku je rekao, – Čak i sada, u Parizu, tebe je strah.

Popravila sam satensku haljinu i odgovorila, – ne znam kako bih to točno opisala. Bilo je nešto zastrašujuće u pećini. Dok smo se spuštali u jamu sve je postajalo tako jako.. .mračno.

– To se čini posve normalno, rekao je. – Jama je duboko ispod zemlje. – Ne fizička tama, odgovorila sam ne znajući jesam li tim odgovorom otkrila previše. –

Bilo je to nešto drugo. Neka elementarna tama, čista tama, ona tama koja se osjeća kada se probudimo usred noći u hladnoj, praznoj sobi, dok vani u daljini padaju bombe, noćna mora u nečijoj glavi. Tama koja dokazuje posrnulu narav našeg svijeta.

Dr. Raphael je gledao u mene i čekao da nastavim. – Nismo bili sami u Đavoljem ždrijelu. Stražari su nas tamo čekali. Nastavio me gledati i više nisam mogla reći je li to bio pogled pun divljenja, straha ili kao

što sam se potajno nadala, divljenja. – Drugi bi sigurno to spomenuli, prekinuo me.

– Bila sam sama, rekla sam i prekršila obećanje koje sam dala dr. Seraphini. – Ostavila sam grupu i prešla rijeku. Onesvijestila sam se pa se ne sjećam svih detalja. Znam samo da sam ih vidjela. Stajali su u mračnim ćelijama kao i onda kada ih je vidio Clematis. Jedan me pogledao. Osjetila sam njegovu želju za slobodom, želju da bude među ljudima, da ga vole. Anđeo nas je čekao tisućama godina.

Dr. Raphael Valko i ja otišli smo na hitan sastanak vijeća u jutarnjim satima. Lokacija je

određena na brzinu i svi smo se premjestili s mjesta zadnjeg sastanka u središnji dio naših zgrada na Montparnasseu, Athenaeum. Impozantan i veličanstven, Athenaeum se nije koristio za vrijeme okupacije. Nekada ispunjen knjigama i studentima, zvukom listanja i šaputanjem knjižničara, danas je imao prazne police i kutove pune paučine. Nisam kročila u knjižnicu godinama i kada sam vidjela promjenu zažalila sam za vremenom u kojem nisam imala dru-gih briga od učenja.

Promjena lokacije bila je nužna zbog predostrožnosti no zbog toga smo izgubili dosta vremena. Nakon što smo napustili zabavu mladi vojnik na biciklu predao nam je poruku iz koje smo saznali da je sastanak i da moramo doći. Kada smo došli na dogovoreno mjesto, primili smo drugu poruku sa šiframa koje su nas trebale odvesti na točno mjesto. Bilo je sko-ro dva ujutro kada smo sjeli za stol u Atheaneumu.

Dvije male svjetiljke na sredini stola bacale su slabo prozirno svjetlo na sve okupljene. U zraku se osjećala napetost i neka energija koja mi je davala do znanja da se dogodilo nešto važno. To mi je potvrdila i ozbiljnost s kojom su nas članovi vijeća dočekali. Izgledalo mi je kao da smo prekinuli sprovod.

Dr. Raphael je zauzeo mjesto na čelu stola i dao mi znak da sjednem na klupicu pored nje-ga. Na moje veliko iznenađenje na drugome kraju stola je sjedila Gabriella Levi-Franche. Ni-sam je vidjela četiri godine, no izgledala je gotovo jednako. Nosila je i dalje crnu bobi frizu-ru, usnice našminkane svijetlocrveno, a djelovala je mirno i oprezno. Za razliku od nas koji smo tijekom rata zapali u anemično stanje iscrpljenosti, Gabriella je djelovala poput uhranje-ne i zaštićene žene. Bila je bolje odjevena od bilo kojeg angelologa ovdje.

Primijetivši da sam stigla s dr. Raphaelom optužujući je podigla obrvu iznad zelenog oka. Bilo je očito da naše rivalstvo nije prestalo. Gabriella je bila sumnjičava prema meni, kao što sam i ja bila prema njoj.

– Sve mi ispričajte, rekao je dr. Raphael glasom slomljenim od emocija. – Želim znati ka-ko se točno sve dogodilo.

– Automobil se zaustavio pred kontrolom na mostu Saint-Michel, odgovorila je starija an-gelologinja, časna sestra koju sam već vidjela prije nekoliko godina. Njezin težak crni veo i slabo svjetlo učinili su od nje produžetak mračne prostorije. Nije se vidjelo ništa osim skvr-čenih prstiju kojima se držala za sjajan stol. – Stražari su ih prisilili da izađu iz automobila i pretražili su ih. Zatim su ih odveli.

– Odveli? – upitao je dr. Raphael. – Kamo? – Ne znamo, rekao je dr. Levi-Franche, Gabriellin ujak, a male okrugle naočale stršale su

mu na nosu. – Upozorili smo naše ljude u svakom arrondissementu u gradu. Nitko ih nije vi-dio. Žao mi je što moram reći da bi mogli biti bilo gdje.

– A što se dogodilo sa stvarima koje su vozili?"upitao je dr. Raphael. Gabriella je ustala i stavila težak kožni kovčeg na stol. Položivši na njega svoje sitne prste

rekla je, – lira je ostala sa mnom. Ja sam bila u automobilu iza dr. Seraphine. Čim sam vidjela da su uhapsili naše agente naredila sam vozaču da skrene i odveze nas natrag na Montparnas-se. Nasreću kovčeg sa stvarima je bio kod mene.

Dr. Raphael je opustio ramena od olakšanja. – Znači kovčeg je siguran, no drže naše agen-te.

– Jasno je da nikada neće pustiti tako dragocjene zarobljenike a da ne zatraže zauzvrat neš-to jednako vrijedno, rekla je časna sestra.

– Koji su njihovi uvjeti? – upitao je dr. Raphael. – Razmjena – predmeti u zamjenu za angelologe. – I što se točno misli pod predmetima? – upitao je tiho dr. Raphael. – Nisu bili detaljni, odgovorila je. – No nekako znaju da smo donijeli nešto vrijedno iz

Rodopa. Mislim da bismo im trebali ispuniti želje. – To je nemoguće, rekao je dr. Levi-Franche. – To ne dolazi u obzir. – Moje mišljenje je da oni ne znaju što smo točno pronašli u Rodopima, već da samo na-

gađaju da je nešto vrijedno, rekla je Gabriella uspravivši se na stolcu. – Možda su im agenti već priznali što su pronašli u spilji, rekla je časna sestra. – U takvim

mukama to bi bilo posve normalno. – Vjerujem da će naši angelolozi poštivati pravila, odgovorio je pomalo ljutito dr. Rapha-

el. – Ako imalo poznajem Seraphinu, ona neće dopustiti ostalima da progovore. – Okrenuo se prema meni i mogla sam vidjeti male graške znoja na njegovom čelu. – Ona će izdržati nji-hovo ispitivanje iako znamo koliko ono ponekad može biti okrutno.

Zavladala je tuga. Svi smo znali koliko Nefili mogu biti brutalni prema našim agentima, pogotovo kada žele nešto saznati. Čula sam priče o njihovim metodama i mogla sam samo zamišljati što su sve u stanju učiniti mojim kolegama ne bi li iz njih izvukli informacije. Ni-sam mogla znati što će se dogoditi, no bilo mi je posve jasno da je ova večer bila vrlo važna. Ako izgubimo ono što smo pronašli u pećini, čitav naš trud bit će uzaludan. Otkrića su bila dragocjena, no zar ćemo uistinu žrtvovati čitav angelološki tim zbog toga?

– Jedno sigurno znamo, rekla je časna gledajući na svoj ručni sat. – Još uvijek su živi. Primili smo poziv prije dvadesetak minuta. Ja sam osobno razgovarala sa Seraphinom.

– Je li mogla slobodno govoriti? – upitao je dr. Raphael. – Molila nas je da napravimo razmjenu, odgovorila je. – Posebno je naglasila da dr. Rap-

hael ide naprijed. Dr. Raphael je prekrižio ruke iza leđa. Izgledalo je kao da gleda nešto na stolu. – A što vi

mislite o takvoj razmjeni? – upitao je obrativši se vijeću. – Nemamo puno izbora, odgovorio je dr. Levi-Franche. – Takva se razmjena protivi na-

šem protokolu. Nikada prije nismo učinili nešto slično i vjerujem da ni sada ne bismo trebali napraviti iznimku, kolikogod nam bila dragocjena dr. Seraphina. Jednostavno im ne možemo predati predmete pronađene u spilji. Stotinama godina smo planirali kako da ih se domogne-mo.

Bila sam užasnuta hladnoćom kojom je Gabriellin ujak pričao o mojoj profesorici. Moj bi-jes se malo ublažio kada sam vidjela da ga i Gabriella gleda istim onim netrpeljivim pogle-dom koji je jednom uputila meni.

– S druge strane pak, rekla je časna sestra, – dr. Seraphinina stručnost odvela nas je do ot-krića. Ako je izgubimo kako ćemo nastaviti dalje?

– Nije moguće izvršiti razmjenu, dr. Levi-Franche je nastavio. – Nismo još ni pregledali zabilješke niti razvili fotografije. Bez toga je ekspedicija potpuno besmislena.

– A što je s lirom, dodao je Vladimir, – ne mogu niti zamisliti posljedice kada bi došla u njihove ruke. Posljedice po čitav svijet.

– Slažem se, rekao je dr. Raphael. Instrument im se ne smije predati ni pod koju cijenu. Sigurno postoji neko rješenje.

– Meni je jasno da se vi baš ne slažete s mojim mišljenjem, rekla je časna. – No taj instru-ment nije vrijedan ljudskoga života. Moramo napraviti razmjenu.

– Ali blago koje smo danas pronašli je kruna dugogodišnjeg truda, usprotivio se Vladimir svojim jakim ruskim naglaskom. – Ne mislite valjda da bismo trebali uništiti nešto za što smo toliko naporno radili?

– Točno to mislim, odgovorila je časna. – Ima trenutaka kada moramo shvatiti da nemamo moć u određenim stvarima, da je to van naše kontrole i da je Bog taj koji će odlučiti.

– Smiješno, rekao je Vladimir. Dok su članovi vijeća izmjenjivali argumente ja sam promatrala dr. Raphaela koji mi je

sjedio tako blizu da sam mogla osjetiti kiseloslatku aromu šampanjca koji smo pili samo ne-koliko sati ranije. Vidjela sam da razmišlja i čeka da ostali iscrpe svoje argumente. Napokon je ustao i zamolio tišinu. – Tišina, rekao je strogo kao nikada ranije.

Članovi vijeća su se okrenuli iznenađeni autoritetom u njegovom glasu. Iako je bio pred-sjednik vijeća i naš najcjenjeniji znanstvenik, rijetko je pokazivao svoj autoritet.

– Ranije ove večeri poveo sam ovu mladu angelologinju na druženje. Bio je to bal koji su organizirali naši neprijatelji. I mislim da mogu reći da je to popriličan događaj, zar ne, Celes-tine?

Ostavši bez teksta, samo sam kimnula. Dr. Raphael je nastavio, – razlog zbog kojeg sam to učinio bio je praktične prirode. Želio

sam joj pokazati naše neprijatelje izbliza. Želio sam da shvati da su oni protiv kojih se borimo ovdje, da žive s nama u našim gradovima i kradu, ubijaju i haraju dok mi bespomoćno gle-damo. Mislim da je shvatila lekciju. No čini mi se da bi mnogi od vas trebali jednu takvu po-učnu epizodu. Očito smo zaboravili zašto smo ovdje.

Pokazao je na kovčeg. – Ovo je bitka koju ne smijemo izgubiti. Naši osnivači koji su riskirali da ih proglase here-

ticima kada su započinjali s radom, koji su sačuvali tekstove za vrijeme crkvenih čistki i spa-ljivanja, koji su prepisivali Enohova proročanstva i riskirali živote da prenesu informacije i izvore – to je borba koju mi nastavljamo. Ono o čemu raspravlja Bonaventura i njegovi Ko-mentari sentencija koji tako elokventno govore o osnovama angelološke metafizike te da su anđeli istovremeno i materijalna i spiritualna bića. Nastavljamo se na oca skolastike, Duna Scotta i stotine tisuća drugih koji su se borili da unište spletke zlih. Koliko ih je već žrtvovalo svoje živote za naš cilj? Koliko će ih drage volje učiniti to opet? To je njihova borba. Pa ipak sve te mnoge godine vodile su do ovog trenutka u kojem imamo mogućnost izbora. Teret se nekako zatekao na našim leđima. Imamo moć da odlučujemo o budućnosti. Možemo nastaviti borbu ili se predati. – Zatim je ustao, otišao do kovčega i uzeo ga u ruke. – Moramo odlučiti iz ovih stopa. Glasat ćemo.

Čim je pozvao vijeće na glasanje svi članovi su podigli ruke. Ostala sam šokirana. Gabri-ella, koja prije nije smjela ni pohađati sastanke, a kamoli donositi odluke, imala je pravo gla-sati, dok mene koja sam provela godine pripremajući se za ekspediciju i koja sam riskirala svoj život u pećini nisu ni pogledali. Gabriella je bila angelolog, a ja sam još uvijek bila poče-tnik. Oči su mi se od ljutnje i poraza ispunile suzama tako da sam nazirala samo obrise u pro-storiji. Gabriella je glasala za razmjenu, kao i dr. Raphael i časna. Mnogi su drugi, međutim, željeli ostati vjerni pravilima. Nakon što su se izbrojali glasovi desilo se da je jednak broj bio za i protiv.

– Ima nas jednak broj za i protiv, rekao je dr. Raphael. Članovi vijeća su se počeli pogledavati kao da razmišljaju tko bi od njih mogao promijeni-

ti svoju odluku. – Predlažem, rekla je Gabriella uputivši mi pogled u kojem se nazirala nada, da dopustimo

Celestine da glasa. Nije li samim time što je bila član ekspedicije zaslužila pravo glasa? Svi su uprli svoje poglede u mene. Članovi vijeća su se složili, moj glas će odlučiti. Raz-

mišljala sam što da učinim znajući da sam s ovom odlukom napokon postala njihov član. Vijeće je čekalo moju odluku. Ispričala sam se nakon glasanja, izišla u prazan hodnik i počela trčati koliko su me noge

nosile. Kroz hodnike i široke stepenice izašla sam u noć, a moje cipele slijedile su ritam moga

srca. Znala sam da ću pronaći samoću u dvorištu, na mjestu gdje smo Gabriella i ja često od-lazile, na onom istom mjestu na kojemu sam ugledala zlatni upaljač koji je večeras koristilo nefilsko čudovište. Dvorište je uvijek bilo prazno, čak i danju, a ja sam morala biti sama. Su-ze su mi mutile vid – željezna ograda koja je okruživala staro zdanje topila se, veličanstvena breza slonovske kože je nestajala, a oštar srp mladog mjeseca na nebu zamutio se u neprepo-znatljiv oblak.

Nakon što sam provjerila da me nitko ne slijedi čučnula sam iza zida, sakrila lice u ruke i zaplakala. Plakala sam za dr. Seraphinom i ostalim članovima ekspedicije koje sam izdala. Plakala sam zbog tereta koji je glasanje stavilo na moju savjest. Shvaćala sam da je moja od-luka bila korektna, no ta me žrtva slomila, uništila moju vjeru u samu sebe, svoje kolege i naš posao. Izdala sam svoju učiteljicu, svoju mentoricu. Odrekla sam se žene koju sam voljela kao da mi je majka. Dobila sam pravo glasa, no izgubila sam vjeru u angelologiju.

Iako sam i dalje imala debelu vunenu jaknu, ispod nje nisam nosila ništa osim tanke halji-ne koju mi je dao dr. Raphael. Obrisala sam oči dlanom i drhtala. Noć je bila ledena, potpuno mirna i tiha, postalo je puno hladnije. Polako sam se smirila, duboko uzdahnula i pripremala se vratiti kada sam začula tiho šaputanje koje je dolazilo negdje s bočne strane zgrade.

Povukla sam se dublje u sjenu i čekala pitajući se tko bi mogao izlaziti iz zgrade na taj iz-laz budući da se normalno prolazilo kroz trijem na glavnome ulazu. Tada se u dvorištu poja-vila Gabriella. Šaptala je nešto Vladimiru čiji je izraz lica odavao da je nešto jako važno u pitanju.

Pokušala sam ih bolje vidjeti. Gabriella je bila posebno lijepa na mjesečini – njezina crna sjajna kosa i crveni ruž na usnama bili su u snažnom kontrastu s bjelinom njezine kože. Nosi-la je skupocjen smeđi kaput uskog kroja s pojasom, očito šivan po mjeri. Nije mi bilo jasno gdje je našla takav kaput niti kako ga je platila. Gabriella se uvijek lijepo odijevala, no za mene je odjeća poput njezine postojala samo na filmovima.

Iako je nisam vidjela godinama, dobro sam poznavala njezin govor tijela. Bore na čelu značile su da je razmišljala o onome što ju je Vladimir upitao. Iznenadan bljesak u očima praćen namještenim smiješkom govorio je da mu je odgovorila uobičajeno samouvjereno, duhovito u obliku aforizma, zajedljivo. On ju je pozorno pratio i ni na trenutak nije skidao oči s nje.

Dok su razgovarali jedva da sam disala. Zbog svega što se te večeri dogodilo Gabriella je morala biti uznemirena koliko i ja. Gubitak četvoro angelologa i prijetnja da izgubimo sve što smo pronašli u ekspediciji bilo je dovoljno da uništi atmosferu, iako je odnos između dr. Se-raphine i Gabrielle nije bio tako blizak. No unatoč svemu njih dvije bile su nekoć vrlo bliske i znala sam da je Gabriella voljela našu profesoricu. No sada u dvorištu, Gabriella mi se učinila – teško mi je i izgovoriti tu riječ – veselom. Imala je držanje pobjednika koji je dobio tešku bitku.

Odjednom se pojavio snop svjetala i u dvorištu se zaustavio automobil. Farovi su bili upe-reni u željezna vrata i osvjetljavali veliku brezu čije su se grane pružale kroz vlažan zrak po-put pipaca. Iz automobila je izašao muškarac. Gabriella je pogledala preko ramena, crna kosa joj je uokvirivala lice u obliku kacige. Muškarac je bio zgodan i visok, u sakou s dvostrukim kopčanjem i sjajnim cipelama. Djelovao mi je profinjeno. Takva otmjenost bila je egzotična za vrijeme rata, a te me večeri okruživala sa svih strana. Kada se približio shvatila sam da je to Percival Gregori, Nefil kojeg sam te večeri upoznala. Gabriella ga je odmah prepoznala i dala mu znak da je pričeka kod automobila. Poljubila je Vladimira u oba obraza i krenula prema svom ljubavniku.

Još sam se više povukla u sjenu nadajući se da me neće otkriti. Gabriella mi je bila tako blizu, udaljena samo nekoliko metara, čula bi me da sam joj nešto šapnula u prolazu. Zbog te blizine uspjela sam vidjeti kovčeg koji je sadržavao blago iz Rodopa. Gabriella gaje nosila Percivalu Grigoriu.

Ta spoznaja me tako izbacila iz takta da sam izišla iz sjene. Ugledavši me, Gabriella se nakratko zaustavila. Pogledi su nam se sreli i shvatila sam da me nije briga što će vijeće odlu-čiti. Gabriella je čitavo vrijeme planirala predati kovčeg svom ljubavniku. U tom trenutku njezino čudno ponašanje koje je trajalo godinama – nestanci, nevjerojatan uspon u angelološ-kim krugovima, udaljavanje od dr. Seraphine, novac koji joj je dolazio niotkuda – sve je ima-lo smisla. Dr. Seraphina je imala pravo. Gabriella je radila za naše neprijatelje.

– Što to radiš? – upitala sam je glasom koji kao da nije pripadao meni. – Vrati se unutra, odgovorila je vidno zbunjena mojim prisustvom. Govorila je jako tiho

kao da ju je strah da bi nas mogli čuti. – Ne možeš to učiniti, prošaptala sam. – Ne sada nakon svega što smo prošli. – Ja vas samo želim poštedjeti daljnjih patnji, rekla je i uputila se prema automobilu. Sjela

je na stražnje sjedalo, a Percival Grigori je zatvorio vrata za njom. Na trenutak sam ostala paralizirana, no dok je automobil nestajao u zamršenoj tami uskih

ulica, došla sam k sebi. Otrčala sam preko dvorišta u zgradu, a strah me tjerao sve dalje i da-lje kroz široki, hladni hodnik.

Iznenada sam čula kako me netko zove s kraja hodnika. – Celestine! – viknuo je dr. Rap-hael i prepriječio mi put. – Hvala bogu da si dobro.

– Ne, rekla sam boreći se za dah. – Gabriella je otišla s kovčegom. Upravo se vraćam iz dvorišta. Ukrala gaje.

– Slijedi me, rekao je i bez daljnjih me objašnjenja poveo napuštenim hodnicima natrag u Athenaeum. I Vladimir se vratio. Kratko me pozdravio ozbiljna lica. Pogledala sam iza njega i vidjela da su prozori na kraju prostorije porazbijani. Hladan i neugodan povjetarac padao je na unakažena tijela članova vijeća, njihovi leševi ležali su u lokvi krvi na podu.

Bila sam toliko potresena prizorom da sam mogla samo stajati u nevjerici. Pridržala sam se za stol za kojim smo vijećali nad životom moje profesorice ne znajući je li prizor ispred mene stvaran ili je to samo ružan san. Brutalan način na koji su bili ubijeni bio je stravičan. Časna sestra je ustrijeljena izbliza ravno u čelo, halja sva u krvi. Gabriellin ujak, dr. Levi-Franche, ležao je na mramornome podu razbijenih naočala, također u krvi. Još dvoje članova vijeća ležalo je na stolu.

Zatvorila sam oči i okrenula se. Bilo mi je lakše jedino kada me dr. Raphael čvrsto primio u naručje. Naslonila sam se na njega, a gorkoslatki miris njegova tijela pružio mi je utjehu. Zamišljala sam kako će kad otvorim oči sve biti kao što je bilo nekoć – Athenaeum će biti pun sanduka, papira i zaposlenih asistenata koji pakiraju naše knjige. Članovi vijeća sjedit će oko stola i proučavati karte dr. Raphaela o ratnom stanju u Europi. Škola će biti otvorena, a članovi vijeća živi. No kada sam otvorila oči ponovno me pogodio užasni masakr. Nisam mogla pobjeći od stvarnosti.

– Hajde, dođi, rekao je dr. Raphael i poveo me kroz sobu vodeći me odlučno kroz hodnik do glavnog ulaza. – Diši. U šoku si.

Ogledavajući se kao da sanjam upitala sam, – Što se dogodilo? – Ne razumijem. Zar je to učinila Gabriella?

– Gabriella? – ponovio je Vladimir koji nam se pridružio još u hodniku. – Ne, naravno da nije.

– Gabriella nema nikakve veze s time, rekao je dr. Raphael. – Oni su bili špijuni. Znali smo već duže vrijeme da motre vijeće. To je dio plana da ih ubijemo na ovakav način.

– To ste vi učinili? – upitala sam u nevjerici. – Kako ste mogli? Dr. Raphael me pogledao i vidjela sam kako mu je preko lica preletjela sjena tuge, kao da

gaje pogodilo moje razočaranje. – Celestine, to je moj posao, odgovorio je i primivši me za ruku odveo kroz hodnik. – Jednoga dana ćeš shvatiti. Dođi, moramo te odvesti odavde.

Dok smo se približavali glavnom ulazu Athenaeuma osjetila sam tupilo izazvano krvavim prizorom i uhvatila me mučnina. Dr. Raphael me odveo na hladni noćni zrak gdje nas je če-

kao Panhard et Levassor. Dok smo se spuštali niz velike kamene stube stavio mi je u ruke kovčeg. Kovčeg je bio identičan kovčegu koji je Gabriella imala u dvorištu – jednaki smeđi kovčeg sa sjajnim kopčama.

– Uzmi ovo, rekao je dr. Raphael. – Sve je spremno. Noćas će te odvesti na granicu. Zatim ćemo se, bojim se, morati osloniti na naše prijatelje u Španjolskoj i Portugalu koji će te od-vesti dalje.

– Odvesti gdje? – U Ameriku, odgovorio je dr. Raphael. – Uzet ćeš ovaj kovčeg sa sobom. I ti i blago iz

pećine bit ćete sigurni tamo. – Ali vidjela sam Gabriellu kako odlazi, rekla sam gledajući u kovčeg kao da je utvara. –

Uzela je liru. Nema je. – To je bila replika, draga Celestine, mamac, rekao je dr. Raphael. – Gabriella zavlači nep-

rijatelja tako da ti možeš pobjeći i da oslobodimo Seraphinu. Puno joj duguješ, uključujući i sudjelovanje na ekspediciji. Lira je sada u tvojim rukama. Ti i Gabriella ste se razdvojile no nikada ne smiješ zaboraviti da radite za isti cilj. Njezin će biti ovdje, a tvoj u Americi.

TREĆA SFERA

...javiše mi se dva vrlo velika čovjeka kakovih nikada ne vidjeh na zemlji. Lice

im se sja kao sunce, oči im kao svijeće upaljene, iz usta kao da im oganj izlazi, ru-ho im kao prelijevanje pjene, a ruke im kao zlatna krila...

Tajne knjige o uznesenju Henokapravednoga19

19 Sa staroslavenskog preveo i priredio Marko Grčić; Matica hrvatska, Zagreb, 2006.

Ćelija sestre Evangeline, Samostan Sv. Ruže, Milton, New York 24. prosinca 1999, 12:01 ujutro Evangeline je prišla prozoru, razmaknula teške zastore i zurila u mrak. Sa četvrtog kata

mogla je jasno vidjeti drugu obalu rijeke. Svake večeri u isto vrijeme putnički vlak sijekao je tamu, šaljući svijetli trag mračnim krajolikom. Njegova pojava ju je umirivala – noćni vlak bio je pouzdan kao raspored dužnosti u Samostanu Sv. Ruže. Vlak je prolazio, sestre su odla-zile na molitvu, toplina je isijavala iz radijatora, vjetar tresao prozorskim oknima. Svemir se kretao u pravilnim ciklusima. Za nekoliko sati izašlo bi sunce, a Evangeline započela novi dan u skladu sa strogim rasporedom kojim se ravnala sve dane: molitva, doručak, misa, rad u knjižnici, ručak, molitva, kućanski poslovi, rad u knjižnici, misa, večera. Život joj se kretao u sferama pravilnim poput rasporeda zrnaca na krunici.

Katkada bi promatrajući vlak zamišljala da se prolazom vagona oprezno kreće kakav put-nik. Vlak bi zajedno s putnikom brzo bljesnuo, a potom uz neonsko svjetlo praćeno bukom metalnih dijelova projurio prema nepoznatom odredištu. Zureći u tamu, žudjela je da ugleda Verlainea u vlaku.

Njezina soba je veličine ovećeg ormara te, sasvim prikladno, miriše po svježe opranoj pos-teljini. Nedavno je čitavu sobu očistila od poda do stropa, pod od borovine namazala voskom i uklonila paučinu iz kutova. Izglačane bijele plahte na krevetu mamile su je da izuje cipele i odspava. Umjesto toga, natočila je vodu u čašu na stolu i popila je. Zatim je otvorila prozor i duboko udahnula. U pluća joj je ušao gust i hladan zrak, prijao je poput leda nanesenog na ranu. Bila je toliko umorna da je jedva mogla misliti. Brojke električnog sata pokazivale su da je tek prošla ponoć. Počinjao je novi dan.

Sjela je na krevet i zatvorila oči, sređujući dojmove o svemu što joj se dogodilo proteklog dana. Uzela je svežanj koji joj je dala sestra Celestine te prebrajala pisma. U njemu je bilo jedanaest omotnica, po jedna za svaku godinu, s istom nepoznatom njujorškom povratnom adresom. Njezina baka bila je izvanredno dosljedna u slanju pisama, na svakoj markici bio je otisnut isti datum – 21. prosinac. Svake godine, od 1988. do 1998, stizala je po jedna čestitka. Nedostajala je jedino ovogodišnja.

Pažljivo, da ne razdere prednje strane omotnica, izvadila je čestitke, na brzinu ih proučila, a zatim kronološki poredala preko kreveta, od prve do posljednje . Na njima su se nalazili cr-teži tušem, međutim, jasne plave linije naizgled nisu tvorile neku određenu sliku. Bili su ruč-no dizajnirani, ali Evangeline nije shvaćala njihovu svrhu niti značenje. Jedna čestitka je sa-državala elegantan i moderan prikaz anđela koji se penjao ljestvama – koji, za razliku od an-đeoskih slika u crkvi Sv. Marije Anđeoske, ni u čemu nije bio pretjeran.

Iako se mnoge sestre nisu slagale s njom po tom pitanju, Evangeline je više cijenila umjet-ničke prikaze anđela od njihovih biblijskih opisa, koji su joj na samu pomisao ulijevali strah. Kotači Ezekijelovih kola, primjerice, u Bibliji su opisani nalik kamenu krizolitu, kružnog ob-lika, sa stotinama očiju što su virile s njihovih rubova. Prema Bibliji Kerubini su imali četiri lica – čovječje, volujsko, lavlje i orlovsko. Drevni način zamišljanja božjih glasnika bio je zastrašujući, gotovo groteskan u usporedbi s djelima renesansnih slikara koji su zauvijek iz-mijenili vizualni prikaz anđela. Evangeline je radije zamišljala anđele kao stvorenja koja pušu u trublje, nose sa sobom harfe te se skrivaju iza mekih krila, premda je takva slika bila daleko od njihove biblijske stvarnosti.

Pregledala je čestitke, jednu po jednu. Na prvoj, iz prosinca 1988, nalazio se prikaz anđela u bijeloj halji obrubljenoj zlatom koji je puhao u zlatnu trublju. Kada je otvorila čestitku, u

njoj je pronašla blijedožuti papir. U poruci ispisanoj grimiznom tintom, elegantnim rukopi-som njene bake, pisalo je:

Draga Evangeline, pripazi na sljedeće: pokušaj razumijevanja značaja Orfejeve

lire pokazao se kao kušnja. Sve što znamo o Orfeju temelji se na legendi pa tako ne možemo razabrati precizne obrise njegova smrtnog života. Nije nam poznata godina njegova rođenja, pravo porijeklo niti istinska mjera talenta u sviranju lire. Navodno je bio sin muze Kaliope i riječnog boga Eagra, no to je, naravno, tek mitološka pret-postavka. Naša je dužnost razdvojiti mitološko od povijesnog, razdijeliti legendu i činjenice, magiju i istinu. Je li Orfej ljudima podario poeziju? Je li liru pronašao na svom legendarnom putovanju u podzemlje? Je li zaista za života bio utjecajan kao što tvrdi povijest? Do šestog stoljeća pr. Kr. grčkim se svijetom pronio glas o nje-govoj glazbenoj vještini, no o tome kako je došao u posjed anđeoskog instrumenta naširoko se raspravljalo među povjesničarima. Rad tvoje majke samo je potvrdio ranije teorije.

Evangeline je okretala papir s jedne na drugu stranu, u nadi da se rukopis ispisan crvenom

tintom nastavljao. Poruka je zasigurno bila fragment veće cjeline. S druge strane papira, me-đutim, nije bilo ničega.

Ogledala se po sobi – zbog umora joj se činilo kao da su čvrsti kutovi sobe omekšali – a potom se vratila pismima. Otvorila je sljedeću čestitku, a zatim još jednu. Unutar svake od njih nalazili su se identični blijedožuti papiri ispunjeni porukama koje su počinjale i završa-vale bez nekog logičnog slijeda. Od jedanaest pisama, samo je ono naslovljeno njoj imalo određen početak i završetak. Stranice nisu bile numerirane, a njihov poredak nije se mogao razabrati prema kronologiji slanja. Štoviše, činilo joj se kao da su ispunjene beskonačnom strujom riječi. Da bi stvar bila gora, slova su bila toliko mala da je naprezala oči da ih uspije pročitati.

Nakon što je još neko vrijeme proučavala stranice, vratila je svaku čestitku u svoju omot-nicu, pazeći na datum slanja. Pokušaj razumijevanja zamršenog bakinog rukopisa prouzroko-vao joj je glavobolju. Nije mogla jasno misliti, a u sljepoočnicama joj se skupio snažan bol.

Već je odavno trebala otići na spavanje. Skupivši čestitke u svežanj, stavila ih je ispod jas-tuka, pazeći da ih ne savije i ne zgužva rubove. Ništa više nije mogla učiniti bez barem malo sna.

Ne trudeći se da navuče pidžamu, izula je cipele i bacila se na krevet. Plahte su bile ugod-no hladne i meke. Navukla je pokrivač do visine brade i trljajući nožne prste u najlonskim čarapama utonula u san.

Vlak na željezničkoj liniji Metro-North prema gradu Hudsonu, negdje između Poughke-

epsieja i Harlema – stanica na 125. ulici, New York Verlaine je uhvatio zadnji noćni vlak u smjeru juga. S njegove desne strane, uzduž tračni-

ca, tekla je rijeka Hudson; s lijeve strane brežuljci prekriveni snijegom uzdizali su se prema noćnom nebu. Vlak je bio zagrijan, dobro osvijetljen i prazan. Boce Corone koje je ispio u baru u Miltonu u kombinaciji sa sporim, ljuljajućim ritmom vlaka dovele su ga u stanje smi-renosti, pa čak i zadovoljstva. Iako se nerado rastao od svog Renaulta, znao je da bi ga bilo nemoguće vratiti u vozno stanje. Bio je to monovolumen koji je svojim jednostavnim dizaj-nom nalikovao ranim modelima Renaulta iz prijeratnog doba, automobilima koji su mu – bu-

dući da nikada nisu uvezeni u SAD, a on nikada nije bio u Francuskoj – bili poznati samo s fotografija. Sada je bio slupan i uništen.

Ono što je, međutim, žalio više od gubitka automobila bio je gubitak čitavog istraživačkog rada. Osim brižljivo posloženog materijala koji mu je trebao da obrani doktorsku tezu – sves-ka crteža u boji, bilješki i općenitih informacija o suradnji Abigail Rockefeller s Muzejem suvremene umjetnosti u New Yorku – ondje su se nalazile stotine fotokopija i dodatnih bilje-ški skupljenih tijekom godine rada za Percivala Grigoria. Iako njegove formulacije nisu bili odveć originalne, ništa bolje od njih nije imao. Sve je to ostalo na zadnjem sjedalu automobi-la, u torbi koju su ukrali Grigorievi ljudi. Napravio je kopije većine dokumenata, no pod Gri-gorievom paskom bio je slabije organiziran nego inače. Nije se mogao sjetiti koliko je materi-jala u vezi Samostana Sv. Ruže i A. Rockefeller uistinu kopirao, a koliko je toga ostavio u torbi. Morao je otići do ureda i provjeriti. Ostajala mu je tek nada da je bio dovoljno pažljiv da sačuva kopije najvažnijih dokumenata. Unatoč svemu što se dogodilo u posljednjih neko-liko sati, tješilo ga je barem to što su originalna pisma majke Innocente upućena Abigail Rockefeller bila zaključana u uredu, te činjenica da je arhitektonske nacrte Sv. Ruže nosio sa sobom.

Ranjenom rukom posegnuo je u unutarnji džep ogrtača te iz njega izvukao svežanj nacrta. Pod dojmom Grigorieva omalovažavajućeg stava prema nacrtima na sastanku u Central parku umalo je pomislio da su posve beskorisni. No ako nisu imali nikakvu vrijednost, zašto je onda Grigori poslao svoje grubijane da mu provale u automobil?

Raširio je nacrte na krilu. Pogled mu je zapeo za pečat lire. Podudarnost pečata i Evange-linine ogrlice je zagonetka koju žarko želi razriješiti. Štoviše, sve u vezi lire – od njezine pri-sutnosti na tračkom novčiću do istaknutog položaja na znaku Samostana Sv. Ruže – doimalo se većim od života, imalo je gotovo mitsku dimenziju. Činilo mu se kao da su njegova osobna iskustva poprimila simbolički značaj i slojevito povijesno značenje, jednako kao da je istraži-vao povijest umjetnosti. Možda je pod utjecajem vlastitog obrazovanja situaciji nametao tu-mačenja bez pravog pokrića, povlačeći veze koje nisu postojale, romantizirajući svoj rad i napuhujući cijelu stvar preko mjere. Sada kada se smjestio na sjedalo u vlaku, imao je priliku da u miru promisli o svemu. Počeo se pitati nije li ogrlici s lirom pridao previše značaja. Na-ravno, postojala je mogućnost da Grigori nije imao veze s ljudima koji su mu provalili u Re-nault. Možda je postojalo drugo, posve logično, objašnjenje bizarnih događaja koji su se odi-grali tog dana.

Uzeo je prazne papire s oznakom Samostana Sv. Ruže i njima prekrio arhitektonske nacr-te. Gusti ružičasti papir bio je izrađen od kvalitetna pamuka, s vješto izvedenim zaglavljem s ružicama i anđelima u raskošnom viktorijanskom stilu, koji mu se, začudo, svidio unatoč to-me što je više volio modernije stilove. U razgovoru s Evangeline nije se osvrnuo na jednu činjenicu – Evangeline je, naime, netočno tvrdila da je majka osnivačica dizajnirala pisaći pribor dvjesto godina ranije: otkriće kemijske metode za dobivanje papira iz smjese drveta, tehnološka revolucija koja je pridonijela razvoju poštanske službe te omogućila pojedincima i grupama da kreiraju vlastiti pisaći pribor, dogodila se tek sredinom 1850-ih. Pisaći pribor s oznakom Sv. Ruže vrlo vjerojatno je kreiran krajem devetnaestog stoljeća, a kao zaglavlje mu je poslužio crtež majke osnivačice. Ta je praksa bila iznimno popularna tijekom tzv. Zlatnog razdoblja američke povijesti. Prosvjetitelji poput Abigail Rockefeller ulagali su mnogo truda u kreiranje jelovnika, posjetnica, pozivnica i osobnog pisaćeg pribora. Za njihovu izradu ko-ristio se najkvalitetniji papir, a na svakom su bila otisnuta obilježja pojedinih obitelji i njihovi grbovi. Verlaine je tijekom godina na aukcijama prodao pozamašan broj takvih očuvanih predmeta izrađenih po narudžbi.

Nije ispravio Evangelininu pogrešku, sada je uviđao, zato što ga je zatekla njezina pojava. Da se suočio s kakvom starijom ženom-zmajem, zlovoljnom i prezaštitnički nastrojenom prema arhivu, bio bi savršeno spreman nositi se s njom. Tijekom godina moljakanja pristupa

raznoraznim knjižnicama naučio je kako zadobiti naklonost knjižničarki. Pred Evangeline se, međutim, osjećao bespomoćnim. Bila je lijepa i pametna, širila je oko sebe neku neobjašnjivu ugodu, a kao časna sestra – bila je i posve nedodirljiva. Možda joj se svidio, barem malo. Čak i u trenutku kada ga je namjeravala izbaciti iz samostana, osjetio je neku čudnu povezanost između njih. Zatvorio je oči u namjeri da se prisjeti kako je izgledala dok je sjedila nasuprot njega u baru u Miltonu. Izuzevši čudnu redovničku odoru – činila se kao normalna osoba na normalnom večernjem izlasku. Nije mogao zaboraviti kako se nasmiješila, tek ovlaš, kada joj je dotaknuo ruku.

Dopustio je da ga njihanje vlaka uljulja u sanjarenje o Evangeline, kada ga je iznenada ra-zbudio udarac po prozorskom staklu. Na prozor se prilijepila ogromna bijela ruka, čiji su ši-rom rašireni prsti nalikovali morskoj zvijezdi. Verlaine se preneraženo uvukao u sjedalo, po-kušavajući je proučiti iz drugog kuta. Još je jedna ruka tresnula o staklo, kao da će udarcem izbiti težak plastični kvadrat iz okvira. O prozor se očešalo hitro, crveno pero. Trepnuo je po-kušavajući odrediti je li u međuvremenu zaspao, je li taj bizaran prizor bio san. No kada je bolje pogledao, ono što je vidio pred sobom sledilo mu je krv u žilama: dva ogromna stvore-nja lebdjela su pored vlaka; velike crvene oči prijeteći su zurile u njega, ogromna krila kretala su se paralelno s vagonom. Ne mogavši odvratiti pogled, uplašeno je zurio u njih. Je li pola-gano gubio razum ili su ova bizarna stvorenja doista nalikovala nasilnicima koji su mu uništi-li automobil? Na njegovo veliko zaprepaštenje, zaključio je da jesu.

Naglo je ustao te zgrabivši jaknu potrčao prema zahodu – malenom odjeljku bez prozora koji je smrdio po kemikalijama. Duboko dišući, pokušao se smiriti. Odjeća mu je bila natop-ljena znojem, u plućima je osjećao nedostatak zraka, zbog čega mu se činilo da bi se mogao onesvijestiti. Tako se osjećao samo jednom u životu, kada je popio previše na maturalnoj ve-čeri.

Vlak se približavao rubovima grada. Ugurao je nacrte i pisaći papir duboko u unutrašnjost džepa. Izašao je iz kupaonice i brzo odšetao prema prednjem dijelu vlaka. Tek nekoliko put-nika sišlo je s ponoćnog vlaka na stanici u Harlemu. Kada je sišao na peron, pusta stanica is-punila ga je jezovitim osjećajem da je u nečemu pogriješio – propustio stanicu ili, još gore, sjeo u krivi vlak. Odšetao je peronom do željeznih stepenica kojima se spustio u mračnu i hladnu gradsku ulicu. Činilo mu se kao da je u njegovoj odsutnosti New York pogodila neka vrst kataklizme, kao da se kakvim trikom sudbine vratio u opustošen i prazan grad.

Upper East Side, New York City Sneja je naredila Percivalu da ostane u kući, ali nakon što se satima prešetavao sobom za

biljar iščekujući da se Otterley javi s novostima, nije više mogao podnijeti samoću. Kada je majčina svita uvečer napustila kuću te se uvjerio da je Sneja zaspala, brižljivo je odjenuo smoking i crni ogrtač, kao da se upravo vratio s gala-domjenka – te se dizalom spustio na Pe-tu aveniju.

Kontakt s vanjskim svijetom ranije ga je ostavljao ravnodušnim. Kada je kao mladić živio u Parizu, gdje je bilo nemoguće izbjeći zadah ljudskosti, naučio je posve ignorirati ljude. Ne-prestano ljudsko komešanje bilo mu je posve strano – nije osjećao potrebu za neumornim ra-dom, slavljem, zabavom. Ljudske aktivnosti bile su mu dosadne. Bolest ga je, međutim, pro-mijenila. Počeo je promatrati ljudska bića, proučavajući sa zanimanjem njihove čudne navike. Počeo je suosjećati s njima.

Znao je da su ti simptomi povezani s većim promjenama na koje su ga već upozorili i s ko-jima je bio spreman suočiti se kao s prirodnim slijedom svoje metamorfoze. Rekli su mu da

će se u njemu probuditi novi, začuđujući osjećaji – i doista, s nelagodom bi ustuknuo pred prizorom stradanja tih bijednih stvorenja. U početku ti su ga čudni osjećaji trovali apsurdnim izljevima emocija. Vrlo dobro je znao da su ljudi inferiornija bića te da je njihova patnja u izravnom omjeru s njihovim položajem u poretku svemira. Tako je bilo i sa životinjama, čija je bijeda bila tek nešto naglašenija od one ljudske. Međutim, počeo je uočavati ljepotu njiho-vih običaja, obiteljske ljubavi, posvećenosti štovanju Boga i prkosa spram vlastite tjelesne slabosti. Unatoč tome što je prema ljudima osjećao prezir, počeo je uviđati tragediju njihova položaja: oni su živjeli i umirali kao da je njihovo postojanje nešto značilo. da je svoja razmi-šljanja podijelio s Otterley ili Snejom, ismijale bi ga bez imalo milosti.

Bolno i polako prošao je smrznutim pločnikom pored veličanstvenih zgrada svog susjed-stva, teško dišući i oslanjajući se na štap. Hladan vjetar nije mu predstavljao prepreku – muči-lo gaje, međutim, pucketanje steznika koji mu je gnječio rebra, peckanje u prsima prilikom svakog udaha i izdaha, te škripanje koljena i bokova nalik mrvljenju kosti u prah. Poželio je skinuti ogrtač i osloboditi tijelo, puštajući da hladan zrak ublaži bol. Oštećena, raspadajuća krila na leđima, stisnuta uz odjeću, davala su mu izgled grbavca, zvijeri, deformiranog bića koje je svijet odbacio. Za kasnonoćnih šetnji, poput ove, zamijeniti mjesta s bezbrižnim, zdravim ljudima koji su prolazili pored njega. Gotovo bi pristao da postane čovjek ako bi ga to oslobodilo bola.

Nakon nekog vremena šetnja ga je iscrpila. Zastao je u nekom blještavo uređenom vin-skom baru, s mjedenim površinama i crvenim baršunom. Prostor je bio zagrijan i pun ljudi. Naručio je čašu viskija pa se smjestio za udaljeni stol u kutu bara iz kojeg je mogao promat-rati radost života.

Tek što je ispio prvu čašu, primijetio je ženu na suprotnom kraju prostorije. Bila je mlada, imala je sjajnu crnu kosu ošišanu u stilu 1930-ih. Sjedila je za stolom okružena prijateljima. Iako je bila odjevena u jeftinu modernu odjeću – uske traperice i čipkastu košulju s dubokim izrezom – njezina ljepota imala je odliku klasične čistoće koju je Percival povezivao sa že-nama iz drugog razdoblja. Mlada žena ličila je njegovoj voljenoj Gabrielli Levi-Franche.

Čitavih sat vremena nije skidao oči s nje. Promatrajući njene geste i izraze lica došao je do zaključka da nije samo izgledom nalikovala Gabrielli. Možda je u njoj samo očajnički želio vidjeti Gabriellu: njezinoj šutljivosti pripisao je Gabriellinoj analitičkoj inteligenciji, u nje-nom ravnodušnom pogledu vidio je Gabriellinu sposobnost čuvanja tajni. Mlada žena ponaša-la se rezervirano među prijateljima, kao što je i Gabriella bila rezervirana među gomilom. Nagađao je da njegova lovina više voli slušanje nego govor, puštajući prijateljima da iznose zabavne besmislice dok ona u sebi analizira njihove navike, popisujući im prednosti i mane kliničkom okrutnošću. Odlučio je pričekati da ostane nasamo kako bi mogao popričati s njom.

Nakon što je ispio još mnogo čaša viskija, mlada žena je konačno uzela kaput i krenula prema izlazu. Kada je prošla pored njega, ispriječio je ispred njenih nogu svoj ulašteni štap od ebanovine. – Oprostite na tako izravnu pristupu – rekao je, ustavši tako da se postavio iz-nad nje, – ali inzistiram da vas počastim pićem.

Mlada žena zbunjeno je gledala u njega. Nije mogao reći što ju je više zapanjilo – štap ko-jim joj se ispriječio na putu ili njegova neobična ponuda.

– Vi ste se baš dotjerali – rekla je, promatrajući njegov smoking. Imala je visok i prodoran glas nabijen emocijama, posve suprotan Gabriellinom hladnom, odmjerenom načinu izraža-vanja. Taje činjenica u trenutku rasplinula njegovu maštariju. Želio je vjerovati da je otkrio Gabriellu, no bilo je jasno da joj nije bila onoliko slična koliko se nadao. Unatoč tome, žudio je za razgovorom, želio ju je promatrati, želio je oživjeti prošlost.

Pozvao ju je da sjedne. Oklijevala je tek trenutak, a potom, bacivši još jedan pogled na njegovu skupocjenu odjeću, sjela. Na Percivalovo razočaranje, izbliza je još manje nalikovala Gabrielli. Koža joj je bila prekrivena pjegicama, dok je Gabriellina porculanska koža bila po-

sve čista. Imala je smeđe oči, dok su Gabrielline bile zelene. Međutim, oblik ramena i način na koji joj je oštro odrezana crna kosa padala preko obraza imali su dovoljno sličnosti da odr-že njegovu fascinaciju. Naručio je najskuplju bocu a zatim je počeo govoriti o avanturama u Europi, izmijenivši detalje da sakrije svoju starost, ili, bolje rečeno, nestarenje. U Parizu je, primjerice, živio za vrijeme tridesetih, no prema njegovim riječima ondje je boravio osamde-setih. Poslovnim interesima se u potpunosti bavio njegov otac, no Percival je tvrdio kako vodi vlastiti posao. Ona ionako nije zapažala detalje. Činilo se da joj malo znače njegove priče – pila je šampanjac i slušala, potpuno nesvjesna da mu je uzrokovala tako jaku nelagodu. Ne bi mu smetalo ni da je bila nijema poput lutke – bilo mu je važno samo da je zadrži ondje; dok god je tako u tišini širila oči, napola zabavljena i napola ljupka, s rukom koja joj je bezbrižno počivala na stolu – nalik na Gabriellu. Bila mu je važna jedino iluzija da je vrijeme nestalo.

Ta mu je maštarija omogućavala da se prisjeti slijepe mržnje koju mu je uzrokovala Gab-riellina izdaja. Njih dvoje zajedno su isplanirali krađu rodopskog blaga. Plan je bio precizan i, prema Percivalovu mišljenju, briljantan. Odnos im je bio prožet strašću, ali i uzajamnom ko-rišću. Gabriella ga je obavještavala o radu angelologa – donosila mu izvještaje o njihovim pronalascima i boravištima – a Percival joj je zauzvrat pružao informacije uz pomoć kojih je s lakoćom napredovala na društvenoj ljestvici. Njihove poslovne interakcije – te svjetovne razmjene ne bi se mogle opisati drugim nazivom – njegovo divljenje prema Gabrielli. Njena glad za uspjehom činila ju je još dragocjenijom u njegovim očima.

Preko Gabrielle je obitelj Grigori doznala za Drugu angeološku ekspediciju. Skovali su briljantan plan. Percival i Gabriella zajedno su organizirali otmicu Seraphine Valko, utvrdivši rutu kojom je skupina trebala proći Parizom, osiguravajući da kožni kovčeg ostane u Gabriel-linim rukama. Računali su na to da će Angeološko vijeće smjesta odobriti razmjenu angeolo-ga za kovčeg s blagom. Dr. Seraphina Valko ne samo da je bila angelologinja svjetskog glasa, nego i supruga predsjednika vijeća, Raphaela Valka. Smatrali su da ne postoji mogućnost da vijeće dopusti njenu smrt bez obzira na značaj predmeta u njihovu posjedu. Gabriella mu je obećala da će njihov plan uspjeti. On joj je povjerovao. Uskoro se, međutim, pokazalo da je nešto pošlo po krivu. Kada je shvatio da se razmjena neće ostvariti, Percival je vlastoručno ubio Seraphinu Valko. Umrla je tiho, premda su učinili sve u svojoj moći kako bi je natjerali da progovori o predmetu koji je pribavila. Međutim, gora od svega bila je Gabriellina izdaja.

Prema dogovoru, trebali su se vjenčati iste večeri kada od nje primi kožni kovčeg s lirom. Bio bije uveo u svoj krug, čak i unatoč prigovorima roditelja koji su dugo gajili sumnje da je Gabriella špijunka kojoj je zadatak prodrijeti u obitelj Grigori. Percival ju je branio. Među-tim, kada je Sneja odnijela liru njemačkom stručnjaku za povijest glazbenih instrumenata, kojeg su često pozivali da potvrdi autentičnost nacističkih blaga, otkrili su da se radi tek o vjernoj replici, drevnom sirijskom primjerku načinjenom od životinjske kosti. Lagala mu je. Bio je ponižen i ismijan zbog vjere u Gabriellu, koja je Sneji oduvijek bila sumnjiva.

Nakon izdaje oprao je ruke od nje i prepustio je drugima. Bila je to bolna odluka. Kasnije je saznao da je kažnjena na iznimno okrutan način. Namjeravao ju je usmrtiti – štoviše, nare-dio je da je ubiju umjesto da je muče – ali uz malo sreće i mnogo planiranja njenih kolega bila je spašena. Oporavila se, a potom udala za Raphaela Valka, što je učvrstilo napredak nje-zine karijere. Percival bi prvi priznao da je ona bila najveći stručnjak u svom području, jedan od rijetkih angelologa koji su uspjeli ući u njihov svijet.

U stvari, nije s njom razgovarao više od pedeset godina. I ona je, poput ostalih, bila pod stalnim nadzorom. Njezine profesionalne i osobne aktivnosti nadgledali su u svako doba dana i noći. Znao je da je živjela u New Yorku i da je nastavila raditi protiv njega i njegove obite-lji. Nakon kraja njihove veze obitelj se pobrinula da se sve informacije o Gabrielli Levi-Franche Valko drže podalje od njega.

Znao je jedino da i dalje pokušava spriječiti neizbježno propadanje angelologije, da se ne želi pomiriti s beznadnošću njihova cilja. Zamišljao je kako stari; lice joj je zacijelo i dalje

bilo lijepo, ali sada već načeto zubom vremena. Ni po čemu ne bi nalikovala neozbiljnoj, bu-dalastoj mladoj ženi koja sjedi preko puta. Naslonio se na stolicu i nastavio proučavati njezin smiješno dubok izrez na košulji i neukusan nakit. Postajala je sve pijanija – zapravo, vjerojat-no je bila pijana i prije nego što je naručio šampanjac. Neukusna žena pred njim zapravo ni po čemu nije bila slična Gabrielli.

– Pođi sa mnom – rekao joj je, bacivši svežanj novčanica na stol. Odjenuo je ogrtač, podi-gao štap i odšetao u noć grleći mladu ženu. Bila je visoka, krupnija od Gabrielle. Percival je mogao osjetiti čistu seksualnu privlačnost između njih; tako je bilo od samih početaka – ljudske žene uvijek su padale na anđeoski šarm.

Ni ona se nije razlikovala od ostalih. Nakon što su nekoliko blokova prošli u tišini, primio ju je za ruku i odveo u sjenu zabačene uličice. Neizdrživa, gotovo animalna želja koju je os-jećao za njom rasplamsala je njegovu ljutnju. Ljubio ju je, vodio ljubav, a potom u napadu bijesa okružio njeno krhko, meko grlo svojim dugim, hladnim prstima, pritišćući joj kosti dok nisu počele pucati. Grcala je u agoniji odupirući se njegovu stisku, ali bilo je prekasno: on se posve uživio u ubojstvo. Ekstaza njezina bola i patnje punila gaje sve jačom žudnjom. Zami-sao da u naručju drži Gabriellu činilo je užitak još jačim.

Samostan Sv. Ruže, Milton, New York Evangeline se probudila u tri ujutro u panici. Nakon godina pridržavanja stroge rutine, po-

stala bi dezorijentirana kad god bi odstupila od ustaljenog rasporeda. Pogledavala je po sobi, osjećajući da joj se san nadvio nad osjetila, zbog čega se uvjerila u to da ne gleda svoju sobu, nego malu, urednu prostoriju iz sna, s besprijekornim prozorima i očišćenim policama te opet zaspala.

Pred njom se pojavila blijeda slika njezinih roditelja. Stajali su u pariškom stanu u kojem je provela djetinjstvo. Otac je u snu bio mlad i naočit, sretniji nego nakon majčine smrti. Majka – koju je čak i u snu jedva mogla vidjeti – stajala je u daljini; zatamnjena figura čije je lice zaklanjao ljetni šešir. Pružala je ruke prema njoj, u očajničkom pokušaju da joj dotakne ruku. Zvala ju je iz dubine sna. No kako se napinjala da joj se približi, tako se Angela povla-čila, rasplinjući se poput prozirne, nestvarne magle.

Probudila se po drugi put, zapanjena intenzitetom sna. jarkim crvenim svjetlom sjajile su tri brojke na budilici – 4:55. Ustala je kao gromom ošinuta: shvatila je da će zakasniti na kla-njanje. Nakon što je otvorila oči, shvati da je ostavila zavjese razmaknute zbog čega je soba upila boju noćnog neba. Bijele plahte poprimile su sivkasto purpurnu nijansu, kao da su prek-rivene pepelom. Stojeći pored kreveta, odjenula je crnu suknju, zakopčala košulju i namjesti-la veo preko kose.

Još uvijek je odsutnost roditelja osjećala podjednakim intenzitetom kao kada je bila dijete. Otac joj je iznenada umro prije tri godine, srce mu je u snu prestalo kucati. Iako je svake go-dine obilježavala godišnjicu smrti molitvom u njegovu čast, bilo joj je teško pomiriti se s či-njenicom da on nikada neće saznati kako je odrastala, koliko se promijenila otkada se zavje-tovala, i kako mu je postala sličnija nego što je itko mogao i pomisliti. Nebrojeno puta je po-navljao da je karakterom slična majci – obje su bile ambiciozne i odlučne, usredotočene na cilj a ne na sredstvo. No ona je zapravo nosila pečat njegove osobnosti.

Upravo se spremala poći kada se sjetila bakinih pisama koja su joj prethodne noći zadala toliko brige. Posegnula je ispod jastuka, razvrstala pisma te, unatoč činjenici da je već kasni-la, odlučila još jednom pokušati shvatiti smisao zamršenih bakinih riječi.

Izvadila je čestitke iz omotnica i poredala ih na krevet. Jedna slika zaokupila joj je pažnju. Zbog umora ju je previdjela prethodne noći. Bio je to blijedi crtež anđela s rukama na preč-kama ljestvi. Negdje je sigurno već vidjela tu sliku, iako se nije mogla sjetiti gdje, niti zašto joj se čini poznatom. Sluteći povezanost, primakla je drugu čestitku, a potom joj je sinulo: crteži anđela na čestitkama bili su fragmenti veće slike.

Premještala je čestitke uspoređujući boje i rubove, kao da sastavlja slagalicu, sve dok se pred njom nije pojavila cjelina – skupine sjajnih anđela stupale su elegantnim spiralnim stu-bištem u bljesak nebeskog svjetla. Dobro je poznavala tu sliku. Bio je to akvarel, reprodukci-ja Jakovljevih ljestava Williama Blakea. Otac ju je kao malu djevojčicu vodio u Britanski muzej da je vidi. Majka je voljela Williama Blakea – skupljala je zbirke njegove poezije i cr-teža, a otac joj je jednom prilikom poklonio reprodukciju Jakovljevih ljestava. Nakon Ange-line smrti ponijeli su je sa sobom u Ameriku. Bila je to jedna od rijetkih slika koje su ukraša-vale njihov skromni stan u Brooklynu.

Otvorila je čestitku, koja je bila gornji lijevi ugao slike, i iz nje izvukla komad papira. Za-tim je otvorila sljedeću čestitku i učinila isto. Uspoređujući pisma, shvatila je da je bakina poruka slijedila raspored crteža. Zacijelo je napisana u komadu, a potom razrezana na dijelo-ve i razdijeljena u omotnice koje joj je Gabriella slala jednom godišnje. Kada je na taj način poredala blijedožute stranice, zbrka riječi je stvarala razumljive rečenice. Baka je pronašla siguran način da prenese poruku.

Posložila je papire po redu, sve dok se pred njom nije našla cjelina elegantnog Gabrielli-nog rukopisa. Kada je pročitala dio po dio, shvatila je da je bila u pravu. Fragmenti su se sav-ršeno poklopili. Čitajući rukopis, gotovo je mogla čuti bakin autoritativni glas.

Kada ovo budeš čitala, bit ćeš već žena od dvadeset i pet godina – i ako se sve od-

vilo prema očevim i mojim željama – živjet ćeš sigurnim i misaonim životom pod nadzorom sestara vječnog klanjanja u Samostanu Sv. Ruže. Sada kada ti pišem jest godina 1988. Ti imaš tek dvanaest godina. Zacijelo ćeš se pitati zašto je ova poruka stigla do tebe tek sada, toliko mnogo vremena nakon što je sastavljena. Možda mene više neće ni biti prije nego što je pročitaš. Možda neće biti ni tvoga oca. Čovjek ne može znati što nosi budućnost. Moramo se baviti prošlošću i sadašnjošću. To je ono na što te molim da usmjeriš svoju pažnju.

Možda se pitaš zašto sam posljednjih godina izbivala iz tvog života. Možda se lju-tiš što ti se nisam javljala otkako si došla u Samostan Sv. Ruže. Sjećanje na vrijeme koje smo zajedno provele u New Yorku, u najvažnijim godinama tvog života prije od-laska u samostan, održavalo me na životu za raznih nevolja i previranja; kao i vrijeme provedeno u Parizu, kada si bila tek djevojčica. Možda me se pamtiš iz tog doba, iako u to poprilično sumnjam. Majka i ja vodile smo te u šetnju Luksemburškim vrtom. Bi-la su to sretna popodneva kojih se i danas rado sjećam. Bila si mala djevojčica kada ti je majka ubijena. Velika je šteta što si bez nje ostala tako rano. Često se pitam znaš li koliko je u njoj bilo života i koliko te voljela. Sigurna sam da ti je otac, koji je oboža-vao Angelu, ispričao puno toga o njoj.

Zacijelo ti je također rekao da je neposredno nakon nesreće inzistirao da napustite Pariz, vjerujući da ćete biti sigurniji u Americi. I tako ste otišli na put bez povratka. Ne krivim ga što te odveo sa sobom – s pravom te štitio, pogotovo nakon onoga što se dogodilo tvojoj majci.

Vjerojatno ti je teško to shvatiti, ali bez obzira na to što bih te žarko željela vidjeti, nije moguće da s tobom stupimo u izravnu vezu. Moja prisutnost bi te ugrozila, kao i tvog oca pa i dobre sestre u Samostanu Sv. Ruže, ako si u međuvremenu slijedila oče-ve želje. Nakon onoga što se dogodilo tvojoj majci, ne mogu si dopustiti takav rizik. Mogu se jedino nadati da ćeš s dvadeset i pet godina biti dovoljno stara da se znaš po-

brinuti za sebe te s odgovornošću nositi s istinom o vlastitom porijeklu i sudbini, što su u našoj obitelji dvije grane istog stabla.

Ne mogu procijeniti koliko si upućena u rad svojih roditelja. Sudeći po tome koli-ko poznajem tvog oca, pretpostavljam da ti nije govorio o angelologiji i da te pokušao zaštititi od samih osnova naše discipline. Luca je dobar čovjek i njegovi su motivi ra-zboriti, ali voljela bih da te odgojio drukčije. Možda ni ne slutiš da tvoja obitelj sudje-luje u jednoj od najvećih nebeskih i zemaljskih bitaka, no s druge strane pametna dje-ca vide i čuju sve. Vjerujem da si i ti jedno od njih. Možda si samostalno otkrila očeve tajne? Možda si čak uspjela doznati da je tvoj dolazak u Samostan Sv. Ruže dogovo-ren prije prve pričesti, kada te sestra Perpetua – u skladu sa zahtjevima angeloloških institucija – pristala zaštititi? Možda znaš da si ti, kći i unuka angelologa, naša nada u budućnost. Ako te spoznaje nisu ranije doprijele do tebe, moje pismo moglo bi te zap-repastiti. Molim te da poruku pročitaš do kraja, draga Evangeline, bez obzira na nela-godu koju bi mogle izazvati moje riječi.

Tvoja majka započela je angelološki rad kao kemičarka. Bila je briljantna matema-tičarka i još briljantnija znanstvenica. Bila je izrazito nadarena, mogla se istovremeno nositi s doslovnim i fantastičnim idejama. U svojoj prvoj knjizi koncipirala je izumi-ranje Nefila kao darvinističku nužnost, odnosno logičan slijed njihova parenja s lju-dima, čiji je rezultat svođenje anđeoskih kvaliteta na neučinkovite recesivne osobine. Iako nisam posve razumjela njen pristup – naime, moji interesi i pozadina bili su ve-zani uz društveno-mitološku sferu – bio mi je jasan koncept materijalne entropije i drevna istina prema kojoj duh uvijek nadživljuje tijelo. Njezina druga knjiga o hibri-dizaciji Nefila s ljudima – u kojoj je primijenila genetička istraživanja čije su temelje postavili Watson i Crick – impresionirala je naše vijeće. Angela se brzo popela na društvenoj ljestvici. Do dvadeset i pete postala je profesorica na Sveučilištu, što je bi-la nečuvena čast u našoj instituciji, a to joj je omogućilo pristup najnovijoj tehnologi-ji, najboljem laboratoriju i neograničenim resursima za istraživanje.

Sa slavom je došla i opasnost. Uskoro je postala meta. Pojavile su se brojne prijet-nje njenom životu. Pojačano je osiguranje njenog laboratorija – za to sam se sama po-brinula. Svejedno, oteli su je upravo odande.

Nagađam da ti otac nije pričao o detaljima otmice. O njima je bolno govoriti, pa ni sama nisam uzmogla snage da ih i s kim podijelim. Nisu je odmah ubili. Agenti Nefila odveli su je iz laboratorija i nekoliko tjedana držali zarobljenu u logoru u Švicarskoj. To je bila njihova uobičajena metoda – otmica važnih angeloloških figura u svrhu po-stizanja strateške nagodbe. Mi smo prema dogovorenoj politici odbijali pregovore, ali kada je Angela oteta, ja sam izgubila živce. Bez obzira na pravila institucije, bila bih dala čitav svijet samo da se sigurno vrati.

Tvoj se otac barem jednom složio sa mnom. U njegovu su posjedu bile mnoge bi-lješke vezane uz njezina istraživanja, pa smo ih odlučili ponuditi u zamjenu za Ange-lin život. Iako nisam razumjela sve detalje njezina rada u području genetike, bilo mi je jasno da su Nefili počeli obolijevati, njihov se broj smanjio te su željeli pronaći lijek. Angelinim otmičarima priopćila sam da bilješke sadrže tajne informacije koje bi mog-le spasiti njihovu rasu. Na moju radost, pristali su na pogodbu.

Možda je bilo naivno vjerovati da će se držati dogovora. Kada sam došla u Švicar-sku i predala bilješke, zauzvrat sam dobila drveni lijes s tijelom svoje kćeri. Bila je već dulje vrijeme mrtva. Koža joj je bila prekrivena ožiljcima, kosa umrljana krvlju. Poljubila sam njeno hladno čelo, znajući da sam izgubila ono što mi je bilo najvažnije u životu. Bojim se da je posljednje dane provela u teškoj muci. Užas njenih posljed-njih sati na životu nikada nije daleko od mojih misli.

Oprosti što ti iznosim ovu stravičnu priču. U napasti sam da je prešutim, da te poš-tedim jezivih detalja. No ti si sada žena, a s godinama se moramo suočiti sa stvarnoš-ću. Moramo se uhvatiti u koštac čak i s najmračnijim područjima ljudske egzistencije. Moramo se nositi sa svom silom zla, njezinom prisutnošću u svijetu i neuništivom prevlašću nad čovjekom te našom voljom da je prihvatimo. Zacijelo je slaba utjeha znati da nisi sama u svom očaju. Moje noćne more odjekuju Angelinim glasom i gla-som njezinog ubojice.

Tvoj otac nije mogao nastaviti život u Europi nakon svega što se dogodilo. Odluku o bijegu u Ameriku donio je brzo, ne ostavljajući mogućnost da se predomisli – odre-zao je sve kontakte s rodbinom i prijateljima, uključujući i mene, kako bi te mogao odgajati u miru i samoći. Omogućio ti je normalno djetinjstvo, luksuz koji si mnogi od nas, koji su potekli iz angeoloških obitelji, nismo mogli priuštiti. Postojao je, me-đutim, još jedan razlog zašto je pobjegao.

Nefili nisu bili zadovoljni dragocjenim informacijama koje sam im tako budalasto ustupila. Nedugo potom provalili su u moj pariški stan i otuđili predmete od velike važnosti za mene i za naš cilj, uključujući ijedan od dnevnika tvoje majke. Naime, među zbirkom bilježaka koje sam im trebala predati u Švicarskoj nalazila se i biljež-nica koju sam ostavila u stanu, vjerujući da će biti sigurna među mojim stvarima. Bila je to neobična zbirka teorijskih bilješki koje je tvoja majka skupljala za svoju treću knjigu. Istraživanje je bilo tek u povojima, stoga su i bilješke bile krnje, ali kada sam pregledala bilježnicu, shvatila sam koliko je bila briljantna, opasna i dragocjena. Što-više, vjerujem da su upravo zbog tih teorija Nefili oteli Angelu.

Kada su se dočepali tih informacija, znala sam da su svi moji pokušaji da očuvam tajnost sadržaja bilježnice propali. Bila sam zgrožena gubitkom, ali tješilo me barem to što sam njezin sadržaj od riječi do riječi prepisala u kožni dnevnik koji bi ti morao biti poznat – to je ista ona bilježnica koju sam dobila od dr. Seraphine Valko, a tebi je poklonila nakon majčine smrti. Nekoć je pripadala mojoj mentorici, a sada je u tvojim rukama.

Angela je u njoj iznijela teoriju o fizičkim učincima glazbe na molekularne struktu-re. U početku je eksperimentirala s nižim životnim formama – biljkama, insektima, glistama – a potom je prešla na složenije organizme, uključujući uvojak kose nefil-skog djeteta, ako je vjerovati njenom dnevniku. Angela je, naime, imala slobodan pri-stup nebeskim instrumentima u našem posjedu, a njihov je broj bio popriličan. Testi-rala je njihove učinke na genetskim uzorcima Nefila poput komadića pera s krila i kr-vi. Otkrila je da glazba nekih, navodno, nebeskih instrumenata uzrokuje promjenu ge-netske strukture nefilskog tkiva. Osim toga, određeni harmonijski slijedovi slabili su nefilsku moć, dok su ih drugi povećavali.

Angela je o toj teoriji podrobno raspravljala s tvojim ocem. On je bolje od ikoga shvaćao njezin rad te mi je, unatoč vrlo složenim detaljima i mojoj neupućenosti u njene precizne znanstvene metode, pomogao shvatiti da je posjedovala dokaz nevjero-jatnog učinka glazbenih vibracija na stanične strukture. Određene kombinacije akorda i harmonijskih nizova imale su dubok fizički učinak na materiju. Klavirska glazba re-zultirala je mutacijom pigmenta orhideja – Chopinove etide uzrokovale su pojavu ru-žičaste boje na bijelim laticama, a Beethovenova glazba bojala je žute latice u smeđe. Violinska glazba povećavala je broj segmenata kod glisti. Neprekidno udaranje trian-gla uzrokuje rađanje muha bez krila. I tako dalje.

Možeš zamisliti moju fascinaciju otkrićem da je mnogo godina nakon Angeline smrti japanski znanstvenik Masaru Emoto izveo sličan eksperiment, koristeći vodu kao medij za testiranje glazbenih vibracija. Uz pomoć napredne fotografske tehnolo-gije dr. Emoto je uspio zabilježiti drastičnu promjenu molekularne strukture vode na-

kon izlaganja određenim glazbenim vibracijama. Tvrdio je da određene vrste glazbe stvaraju nove molekularne formacije u vodi. Njegovi su se eksperimenti u osnovi sla-gali s otkrićima tvoje majke te su potkrepljivali tezu da glazbene vibracije djeluju na najosnovnijim razinama organskog materijala tako što mijenjaju strukturalni sastav.

Ovaj naoko neozbiljan eksperiment dobiva sasvim novu dimenziju u svjetlu Ange-lina istraživanja biologije anđela. Tvoj mi otac nije želio reći išta više o njezinim eks-perimentima od onoga što je pisalo u bilježnici. Međutim, i na temelju tako malobroj-nih informacija mogla sam zaključiti da je testirala učinke nekih nebeskih instrumena-ta u našem posjedu na genetske uzorke Nefila, u prvom redu uzorke pera s njihovih krila. Otkrila je da su neki od tih navodno nebeskih instrumenata mogli izmijeniti ge-netsku osnovu nefilskog tkiva. Osim toga, na njima odsvirani određeni harmonijski slijedovi ne samo da su mijenjali staničnu strukturu, nego su također pogubno djelo-vali na cjelovitost nefilskog genoma. Sigurna sam da je Angela dala život za to otkri-će. Napad na moje sjedište uvjerilo je tvog oca da niste sigurni u Parizu. Bilo je jasno da Nefili previše znaju.

Međutim, prava priča u pozadini ovog pisma vezana je uz hipotezu utkanu u mno-ge Angeline dokazane teorije – a ona se pak tiče Orfejeve lire. Bilo joj je poznato da ju je Abigail Rockefeller 1943. sakrila u Sjedinjenim Državama. Iznijela je teoriju ko-jom je povezala svoja znanstvena otkrića o nebeskim instrumentima s Orfejevom li-rom, za koju se vjerovalo da ima jači učinak od svih, navodno, nebeskih instrumenata zajedno. Prije no što su se dokopali bilježnica, Nefili su imali tek nejasne predodžbe o njezinoj važnosti, no iz njih su doznali da se radi o instrumentu primarnog značaja ko-ji ih može povratiti u stanje anđeoske čistoće koja nije viđena na zemlji još od vreme-na Stražara. Glazba lire Stražara, u moderno doba poznate kao Orfejeva lira, možda je posjedovala lijek za njihovo odumiranje.

Draga Evangeline, pripazi na sljedeće: pokušaj razumijevanja značaja Orfejeve lire pokazao se kao kušnja. Sve što znamo o Orfeju temelji se na legendi pa tako ne mo-žemo razabrati precizne obrise njegova smrtnog života. Nije nam poznata godina nje-gova rođenja, pravo porijeklo niti istinska mjera talenta u sviranju lire. Navodno je bio sin muze Kaliope i riječnog boga Eagra, no to je, naravno, tek mitološka pretpos-tavka. Naša je dužnost razdvojiti mitološko od povijesnog, razdijeliti legendu i činje-nice, magiju i istinu. Je li Orfej ljudima podario poeziju? Je li liru pronašao na svom legendarnom putovanju u podzemlje? Je li zaista za života bio utjecajan kao što tvrdi povijest? Do šestog stoljeća pr. Kr. grčkim se svijetom pronio glas o njegovoj glazbe-noj vještini, no o tome kako je došao u posjed anđeoskog instrumenta naširoko se ras-pravljalo među povjesničarima. Rad tvoje majke samo je potvrdio ranije teorije o va-žnosti lire.

Otac ti je možda spomenuo, a možda i prešutio Angelina otkrića i doprinose našem cilju. Ne mogu znati je li ti išta rekao. On se davno preda mnom zatvorio i ne nadam se da će mi se opet povjeriti. S tobom je, međutim, sasvim drugačiji. Ako zatražiš da ti ispriča detalje vezane uz majčin rad, sve će ti reći. Na tebi je da nastaviš tradiciju svoje obitelji. To je tvoje nasljeđe i tvoja sudbina. Luca će te voditi u onome u čemu ja ne mogu, sigurna sam. Moraš ga samo izravno zatražiti. I moraš, draga moja, biti ustrajna. U tome imaš moj puni blagoslov. Ali moraš također biti svjesna svoje uloge u budućnosti naše sve te discipline, kao i ozbiljnih opasnosti koje te očekuju. Mnogi bi s radošću dokinuli naše djelovanje, te se za ostvarenje tog cilja ne libe ni ubiti, ne praveći razlike. Za smrt tvoje majke odgovorna je obitelj Grigori, zahvaljujući kojoj se i dalje vodi bitka između Nefila i angelologa. Svakako moraš biti svjesna opasnosti s kojima ćeš se suočiti te se zaštititi od onih koji ti žele nanijeti zlo.

Evangeline je umalo zaplakala u muci izazvanoj naglim prekidom rukopisa. Okrnjena po-ruka nije sadržavala upute kako bi trebala dalje postupiti. Pregledavala je čestitke i iznova prečitavala bakine riječi u očajničkom pokušaju da otkrije je li štogod previdjela.

Prikaz majčina ubojstva uzrokovao joj je takvu bol da se morala siliti da nastavi čitati ba-kine riječi. Detalji su bili stravični, a u Gabriellinom prepričavanju užasa Angeline smrti kao da je bilo nečeg okrutnog, gotovo bezdušnog. Pokušala je zamisliti majčino tijelo — izmuče-no i slomljeno, njeno lijepo lice — unakaženo. Brišući suze nadlanicom, naposljetku je shva-tila zašto ju je otac odveo tako daleko od zemlje u kojoj se rodila.

Čitajući pisma po treći put, zastala je na rečenici vezanoj uz majčine ubojice. Mnogi bi s radošću dokinuli naše djelovanje, te se za ostvarenje tog cilja ne libe ni ubiti, ne praveći raz-like. Za smrt tvoje majke odgovorna je obitelj Grigori, zahvaljujući kojoj se i dalje vodi bitka između Nefila i angeologa. Ime joj je zvučalo poznato, ali nije mogla odrediti gdje ga je čula odakle sve dok se nije sjetila da je Verlaine radio za čovjeka koji se zvao Percival Grigori. Istog trena shvatila je da je Verlaine – čije su namjere očito bile čiste – radio za njenog najve-ćeg neprijatelja.

Budući da Verlaine nije bio niti svjestan opasnosti u kojoj se nalazio, pitala se kako bi mu uopće mogla pomoći. On bi, štoviše, mogao izvijestiti Percivala Grigoria o svojim otkrićima. Misleći da je najbolje poslati ga natrag u New York te se nastaviti ponašati kao da se ništa značajno nije dogodilo – dovela ih je oboje u ozbiljnu opasnost.

Počela je spremati pisma. Prelijećući retke, jedan joj je zapeo za oči: Kada ovo budeš čita-la, bit ćeš već žena od dvadeset i pet godina. Sjetila se da je Celestini rečeno da joj tada preda pisma. Prema tome, poruka je zacijelo sastavljena prije više od deset godina, kada joj je bilo dvanaest, budući da je svake godine stizala po jedna čestitka. Imala je dvadeset i tri godine. To je značilo da nedostaju još dva pisma, još dva komadića bakine slagalice.

Posložila je omotnice kronološkim redom i provjerila datume slanja. Posljednje pismo bilo je poslano prije prošlog Božića, 21. prosinca 1998. Sva su pisma, štoviše, imala isti datum zaprimanja – bila su poslana tek nekoliko dana prije Božića. Ako je to bio slučaj i s ovogodi-šnjom čestitkom, možda je već stigla u popodnevnoj pošiljci. Skupivši čestitke u svežanj, utr-pala ih je u džep na suknji i pojurila iz ćelije.

Sveučilište Columbia, četvrt Morningside Heights, New York City Šetnja od 125. ulice na stanici Harlem do ureda bila je duga i hladna, ali Verlaine je uspr-

kos tome zakopčao kaput i odlučno krenuo ususret ledenom vjetru. Kada je stigao u kampus Sveučilišta Columbia, ondje je bilo tiše, mirnije i mračnije nego ikada. Svi – pa čak i najrev-niji studenti – otputovali su kućama sve do iza Nove godine. U daljini su automobili prolazili ulicom Broadway, osvjetljujući susjedne zgrade. Podalje je stajala Crkva Riverside, a njezin impozantni toranj, čiji su vitraji bili iznutra osvijetljeni, protezao se iznad najviših zgrada u kampusu.

Za vrijeme šetnje rana na Verlaineovoj ruci opet se otvorila, pa se na svilenoj kravati s cvjetnim uzorkom kojom ju je povezao počela ocrtavati krv. Neko vrijeme tražio je ključeve od ureda, a potom ušao u impozantnu zgradu od opeke poznatu kao Schemerhorn Hali, u ko-joj su se nalazili odsjeci za povijest umjetnosti i arheologiju, a bila je smještena u blizini Ka-pelice Sv. Pavla koja je nekoć udomljavala odsjeke za prirodne znanosti. Verlaine je čak čuo da se ondje odvijala početna faza rada na projektu Manhattan, što je smatrao fascinantnim. Iako je znao da je sam u zgradi, nije želio riskirati da ostane zarobljen u dizalu pa se umjesto toga popeo stepenicama do ureda.

Kada je ušao u ured, zaključao je vrata i sa stola uzeo fascikl s Innocentinim pismima, pa-zeći da ne umrlja krvlju isušeni, krhki papir. Sjeo je na stolicu, upalio stolnu lampu i uz sla-bašno svjetlo pregledao pisma. Pročitao ih je nebrojeno puta, bilježeći svaku moguću aluziju i igru riječi, no čak i sada, nakon sati i sati iščitavanja u sablasnoj tišini ureda, pisma su mu se činila čudnima, čak pretjerano banalnima. Iako su ga jučerašnji događaji nagonili da svaki najmanji detalj prouči u novom svjetlu, nije mogao pronaći mnogo toga što bi upućivalo na tajni plan ovih dviju žena. Pod slabim svjetlom uredske lampe, štoviše, Innocentina pisma su se činila kao pristojne opaske o svakodnevnim običajima u samostanu i nepogrešivom ukusu gospođe Rockefeller.

Ustao je i počeo slagati pisma u torbu koju je držao u kutu ureda, te se upravo spremao poći, kada ga je nešto uznemirilo. Nešto mu je bilo čudno. Nije mogao detektirati neki očig-ledan uzorak – pisma su bila gotovo namjerno ispremiješana, no u njima su se neobjašnjivo često ponavljali čudni komplimenti upućeni gospođi Rockefeller. Na kraju nekoliko pisama Innocenta je hvalila njezin dobar ukus. Ranije je samo preletio preko tih odlomaka, vjerujući da nisu išta više od ustaljenih načina završavanja pisama. Izvadio je pisma iz torbe te ih izno-va pročitao, ovog puta koncentrirajući se na svaki od mnogobrojnih odlomaka u kojima je Innocenta hvalila ukus gde Rockefeller.

Komplimenti su bili usredotočeni na ukus u odabiru određene slike ili nacrta. U jednom od pisama Innocenta je napisala: – Znajte da je Vaša savršena umjetnička vizija, kao i izvršenje Vaše zamisli, primljena na znanje i prihvaćena. – Na kraju drugog pisma stajalo je: – Naša najdraža prijateljice, čovjek se može samo diviti Vašem tankoćutnom odabiru te ga primiti s dubokom zahvalnošću. – U trećem pismu stajalo je pak: – Kao i uvijek, Vaša ruka nepogreši-vo odabire ono što oko najviše želi vidjeti.

Verlaine je mozgao nad tim zapažanjima. Sto je značilo spominjanje umjetničkog odabira? Jesu li pismima gđe Rockefeller bile pridodane kakve slike ili nacrti? Evangeline nije spome-nula da je u arhivi pronašla išta slično, ali na prvi pogled Innocentini su odgovori ipak na to upućivali. Da je Abigail Rockefeller kojim slučajem pismima pridodala svoje originalne crte-že te da ih je Verlaine pronašao, njegova bi karijera doživjela nenadani uzlet. Bio je toliko uzbuđen da je jedva mogao misliti.

Da bi mogao u potpunosti shvatiti Innocentina zapažanja, morao bi pronaći originalna pi-sma. Evangeline je posjedovala jedno od njih. Zacijelo su se i ostala nalazila negdje u Samos-tanu Sv. Ruže, vjerojatno arhivirana u riznici njihove knjižnice. Pitao se je li Evangeline mo-žda pronašla pisma gđe Rockefeller, ali previdjela priložene dodatke ili je možda čak pronaš-la omotnicu zajedno s pismom. Obećala mu je da će potražiti ostala pisma, ali nije imala raz-loga tražiti išta drugo. Da je barem imao svoj automobil, odvezao bi se natrag do samostana i pomogao joj u traženju. Prekopao je stol u potrazi za telefonskim brojem Samostana Sv. Ru-že. Ako Evangeline nije mogla pronaći pisma u samostanu, bilo je malo vjerojatno da će ih ikada pronaći. Bio bi to velik gubitak za povijest umjetnosti, da ne govorimo o Verlaineovoj karijeri. Odjednom se posramio svog straha i oklijevanja da se vrati u stan. Uvidio je da se mora pribrati i kako god zna vratiti u Samostan Sv. Ruže.

Četvrti kat Samostana Sv. Ruže, Milton, New York Samo dan ranije Evangeline je vjerovala svemu što je čula o vlastitoj prošlosti. Vjerovala

je očevim pričama, kao i događajima o kojima su joj sestre govorile. Gabriellino pismo joj je, međutim, uništilo vjeru u priče o vlastitom životu. Sada je u sve sumnjala.

Skupljajući snagu, s omotnicama pod rukom, ušla je u veličanstven i prazan središnji hod-nik. Nakon čitanja bakinih pisama osjećala se slabo i omamljeno, kao da je upravo utekla iz noćne more. Kako to da nikada u potpunosti nije shvaćala važnost majčina rada ili, što je još čudnije, njezinu smrt? Sto joj je još baka željela poručiti? Kako može čekati još naredna dva pisma da sve shvati? Boreći se s porivom da potrči, odšetala je niz kamene stepenice prema jedinom mjestu koje je moglo sadržavati odgovore na njezina pitanja.

Uredi za misije i novačenje sestara nalazili su se u jugozapadnom dijelu samostana. Bio je to niz moderniziranih, međusobno povezanih prostorija s blijedoružičastim tepisima, s tele-fonskom centralom, stolovima od čiste hrastovine i metalnim ormarićima koji su sadržavali dosjee svih sestara: njihove rodne listove, medicinske kartone, potvrde o obrazovanju, pravne dokumente i izvatke iz matice umrlih. Centar za novačenje – zbog manje duhovnih poziva, spojen s uredom sestre zadužene za prijem novakinja – zauzimao je lijevo krilo, dok je misij-ski ured bio smješten u desnom. Zajedno su tvorili dvije otvorene ruke koje su vanjski svijet prigrljavale birokratskom srcu Samostana Sv. Ruže.

Posljednjih godina porastao je promet misijskog ureda, dok je novačenje bilo u opadanju. U prošlim vremenima mlade djevojke koje se nisu željele udavati hrlile su u Sv. Ružu u pot-razi za jednakošću, obrazovanjem i neovisnošću samostanskog života. U modernim vreme-nima prijam djevojaka u samostan se postrožio te se od njih zahtijevalo da se zavjetuju slo-bodno, bez prisile obitelji, i tek nakon dugotrajna duhovnog propitivanja.

I tako, dok je novačenje kopnilo, misijski ured postao je najzaposleniji odjel u Samostanu. Na zidu ureda stajala je velika uokvirena karta svijeta s crvenim zastavicama pridodanim zemljama u kojima su sestre bile misionarke: Brazilu, Zimbabweu, Kini, Indiji, Meksiku, Gvatemali. Bilo je tu i fotografija sestara odjevenih u pončo ili sari koje su pridržavale bebe, davale lijekove i pjevale u zborovima s domaćim stanovništvom. U proteklom desetljeću raz-vile su međunarodni program društvene razmjene sa stranim crkvama, a putem njega u samo-stan su dolazile sestre iz čitavog svijeta ne bi li prisustvovale klanjanju, učile engleski i traga-le za osobnim duhovnim napretkom. Program je bio iznimno uspješan. S vremenom su ugos-tile sestre iz dvanaest zemalja. Njihove fotografije stajale su iznad karte: dvanaest nasmiješe-nih žena s dvanaest identičnih velova koji su im uokvirivali lica.

Budući da je bilo rano jutro, Evangeline je očekivala da će ured misije biti prazan. Tamo je, međutim, u svojim invalidskim kolicima sjedila sestra Ludovica, najstarija članica njihova društva, dok se iz tranzistora u njezinu krilu čuo ranojutarnji program državnog radija. Ona je bila slabašna, ružičaste kože, a ispod rubova vela virila joj je bijela kosa. Letimično je pogle-dala Evangeline. Stakleni sjaj njenih tamnih očiju potvrđivao je slutnje sve više sestara koje su tvrdile da Ludovica polagano gubi razum, povlačeći se iz godine u godinu sve dalje od stvarnosti. Prethodnog ljeta jedan miltonski policajac vidio ju je u ponoć na autocesti 9W ka-ko gura kolica.

U posljednje vrijeme okrenula se botanici. Njeni razgovori s biljkama bili su bezopasni, ali su ukazivali na daljnju dezintegraciju. Dok je prolazila samostanom s crvenom kanticom za zalijevanje, koja se njihala zataknuta za kolica, čulo ju se kako glasno recitira Miltonov Izgu-bljeni raj mrmljavim i izlomljenim glasom: – Devet je puta raspon što dan i noć mjeri / lju-

dima smrtnim, on sa svojom groznom družinom, / pobijeđen ležao, valjajuć u ognjenom se ždrijelu, uništen, premda besmrtan."20

Evangeline je vidjela da su Ludovicinu pažnju zaokupile uredske biljke – zeleni ljiljani ko-ji su izrasli do nevjerojatnih proporcija i puštali izdanke posvuda preko uredskih ormara za odlaganje spisa. Biljka je odlično uspijevala pa su sestre porezale mladice te ih stavile u vodu da puste korijenje. Kada su ih zasadile, nove su biljke također narasle do ogromnih razmjera pa su raspoređene samostanom, prekrivajući svaki od četiri kata svojim zelenim mrežama.

– Dobro jutro, sestro – rekla je Evangeline u nadi da će je Ludovica prepoznati. – Jao meni! – odgovorila je Ludovica prestrašeno. – Baš si me iznenadila! – Oprostite što vam smetam, ali jučer popodne nisam uspjela pokupiti poštu. Je li vreća s

pošiljkama u uredu misije? – Vreća s pošiljkama? – upitala je Ludovica, mršteći čelo. – Koliko ja znam, sva pošta ide

sestri Evangeline. – Da, Ludovica – rekla je Evangeline. – Ja sam Evangeline. Ali jučer nisam mogla podići

poštu. To znači da je dostavljena ovamo. Jeste li je vidjeli? – Svakako! – odgovorila je Ludovica, gurajući kolica prema ormaru iza njezina stola gdje

se nalazila vreća s pošiljkama, obješena na kuki. Bila je, kao i uvijek, dupkom puna. – Molim dostaviti direktno sestri Evangeline!

Evangeline je odnijela vreću u zamračeni kutak na drugom kraju ureda, gdje je imala više privatnosti. Kada je istresla njezin sadržaj na stol, vidjela je da se ondje nalazila uobičajena mješavina osobnih zahtjeva, reklamnih letaka, kataloga i računa. Budući da je nebrojeno puta razvrstavala poštu, prepoznala bi vrstu pisma po veličini, pa joj je trebalo tek nekoliko sekun-di da pronađe Gabriellinu čestitku. Bila je to četvrtasta zelena omotnica adresirana na Celes-tine Clochette. Evangelini nepoznata njujorška povratna adresa bila je jednaka kao i na osta-lim čestitkama.

Uzela je čestitku i stavila je u džep zajedno s ostalima. Potom je odšetala do metalnog or-marića sa spisima. Jedan od Ludovicinih zelenih ljiljana potpuno je prekrio vrh svojim listo-vima pa je morala razmaknuti zelene izdanke da bi otvorila ladicu sa svojim podacima.

Iako je znala za vlastiti dosje, nikad joj ranije nije palo na pamet da ga pogleda. Trebala je dokumente iz dosjea jedino kada je vadila vozačku dozvolu i kada se upisivala na njujorško sveučilište Bard College, a i tada je koristila isprave izdane u biskupiji. Prevrćući po podaci-ma, opet je počela razmišljati o tome kako je čitav život provela prihvaćajući ono što su joj drugi govorili – otac, sestre u samostanu, a sada i baka – a da se nije potrudila provjeriti isti-nitost njihovih tvrdnji.

Na njezino zaprepaštenje, dosje je bio debeo gotovo dva i pol centimetra, puno opsežniji nego što je očekivala. Mislila je da će u njemu pronaći svoj francuski rodni list, potvrdu o američkom državljanstvu i diplomu – nije bila dovoljno stara da bi skupila više podataka – ali kada je otvorila dosje, u njemu je naišla na pozamašan svežanj papira povezanih gumicom. Skinula ju je i počela čitati. U svežnju su se nalazili papiri koji su se njenom laičkom oku či-nili kao laboratorijski rezultati, možda krvni testovi. Bile su to stranice rukom ispisanih povi-jesti bolesti, možda liječničke bilješke, iako je oduvijek bila zdrava i nije se mogla sjetiti da je ikada bila kod doktora. Otac se, štoviše, oduvijek protivio tome da je vodi kod liječnika, vo-dio je silnu brigu da se ne bi razboljela ili povrijedila. Još su je više. začudili prozirni crni pa-piri koje je pogledavši bolje prepoznala kao rendgenske snimke. Na vrhu svake stajalo je nje-no ime: Evangeline Angelina Cacciatore.

Sestrama nije bio zabranjen uvid u vlastite dosjee, ali se ipak osjećala kao da krši stroga pravila ponašanja. Zauzdavši znatiželju da detaljnije prouči medicinske dokumente u dosjeu,

20 Milton, Izgubljeni raj, Knj. prva: 50-53; s engleskog prepjevao Mate Maras. Prijevod Knjige prve objavljenje u časopisu Mogućnosti, br. 7-9 (Književni krug Split, 2008).

okrenula se papirima vezanima uz novicijat. Bio je to niz uobičajenih formulara za primanje novih članova koje je otac popunio. Pogled na očev rukopis ispunio ju je osjećajem boli. Pro-šlo je mnogo godina otkako gaje posljednji put vidjela. Prešla je prstom preko njegova ruko-pisa, prisjećajući se očeva smijeha, mirisa njegova ureda i navike da čita prije spavanja. Kako je neobično, pomislila je vadeći formulare iz dosjea, da puki rukopis ima moć prizvati ga nat-rag u život, pa barem na trenutak.

U formularima je pronašla niz podataka o svom životu. Bila je tu njihova bruklinška adre-sa, stari telefonski broj, mjesto njezina rođenja i majčino djevojačko prezime. Na dnu formu-lara, pod rubrikom kontakta u slučaju nužde, nalazilo se ono što je tražila: njujorška adresa i telefonski broj Gabrielle Levi-Franche Valko. Adresa je odgovarala povratnoj adresi na boži-ćnim čestitkama.

Prije nego što je stigla promisliti o posljedicama, podigla je slušalicu i okrenula Gabriellin broj; očekivanje je zamaglilo sve druge osjećaje. Telefon je zazvonio prvi put, drugi put, a zatim je začula otresit, zapovjednički bakin glas: – Alio?

Verlaineov stan, četvrt Greenwich Village, New York City Dvadeset i četiri sata otkako je napustio stan Verlaineu su se činila kao čitava vječnost.

Prošao je tek jedan dan otkako je zgrabio fascikl s podacima, obuo omiljene čarape i potrčao niz stepenice dok su mu cipele klizile po mokrom podu. Još jučer se zamarao pitanjima kako izbjeći božićne zabave i proslaviti Novu godinu. Nije mogao shvatiti kako su ga skupljene informacije dovele u tako očajno stanje u kojem se sada nalazio.

Spakirao je originale Innocentinih pisama i svežanj svojih bilježaka u torbu, zaključao ured i krenuo prema centru. Jutarnje sunce podiglo se iznad grada; sivim zimskim nebom meko su se raspršile žute i narančaste nijanse. Dugo je hodao kroz hladnoću. Negdje na sre-dini 80. ulice odustao je od šetnje pa se ostatak puta odvezao podzemnom. Do trenutka kada je otključao prednja ulazna vrata svoje zgrade, gotovo je povjerovao da je sve što se dogodilo protekle noći bilo iluzija. Možda je, uvjeravao je samog sebe, sve to samo zamišljao.

Otključao je stan, zalupio vrata petom i spustio torbu na kauč. Izuo je uništene cipele, svu-kao mokre čarape i bos ušetao u svoj skromni dom. Skoro da je očekivao da će stan biti u ne-redu, no činilo se da je u jednakom stanju kao dan ranije. Sjene su padale preko zidova od opeke, laminiranog stola u stilu 1950-ih i knjiga koje su po njemu bile naslagane, preko tirki-znih kožnih klupa i malog stola u obliku bubrega – sav njegov namještaj u modernom ame-ričkom stilu sredine 20. stoljeća, pohaban i nespretno sparen, stajao je i dalje na istom mjestu.

Čitav jedan zid bio je prekriven knjigama o umjetnosti. Bilo je tu golemih izdanja britan-skog izdavača Phaidon Pressa, meko ukoričenih knjiga likovne kritike i blještavih svezaka s crtežima njegovih omiljenih modernista – Kandinskog, Sonie Delaunay, Picassa. Braquea. Posjedovao je više knjiga nego što je uistinu stalo u tako malen stan, ali ipak ih nije želio prodati. Odavno je zaključio da garsonijera nije najbolje stambeno rješenje za osobu s ten-dencijom gomilanja stvari.

Stojeći pored svog prozora na petom katu, polako je odmotao svilenu kravatu marke Her-mes koju je upotrijebio umjesto zavoja, pazeći na ranu. Bila je uništena. Zamotao ju je, a po-tom odložio na prozorsku dasku. U daljini se otkrivalo jutarnje nebo, uzdižući se iznad redo-va zgrada. Snijeg je prekrio grane drveća i iskrivio žljebove, formirajući ledene sige. Vodeni tornjevi na krovovima izgledali su kao točkice na slici. Iako nije posjedovao niti centimetar stana, taj prizor osjećao je kao nešto svoje. Mogao se satima zaokupiti pogledom na svoj ku-

tak grada. Tog jutra, međutim, želio je samo razbistriti glavu i promisliti o tome što učiniti sljedeće.

Uvidio je da bi mu za početak dobro došla kava. Odšetao je u kuhinju, upalio aparat za ka-vu, stavio fino mljevena zrna u filter i nakon što je zapjenio mlijeko – napravio cappucino u jednoj od rijetkih preostalih šalica iz starinskog kompleta, većinu je, naime, razbio. Uzimaju-ći gutljaj, oko mu je zapelo za telefonsku sekretaricu – na njoj je bilo nepreslušanih poruka. Stisnuo je dugme i preslušao. Kada je stisnuo dugme za preslušavanje, shvatio je da su cijelu noć stizali neodgovoreni pozivi. Izbrojao je deset puta kada je pozivatelj samo slušao s druge strane linije, kao da čeka da se on javi. Tek u zadnjoj poruci osoba je progovorila. Bila je to Evangeline. Prepoznao je njezin glas istog trenutka.

– Ako si se ukrcao na ponoćni vlak, trebao bi već biti kod kuće. Brinem se gdje si i jesi li na sigurnom. Nazovi me što prije.

Otišao je u kupaonicu, odakle je izvukao staru kožnu naprtnjaču te u nju ubacio čiste Hugo Boss traperice, bokserice Calvin Klein, majicu s logom sveučilišta Brown University koje je pohađao i dva para čarapa. S poda je pokupio par konversica, obuo čiste čarape i nazuo teni-sice. Nije bilo vremena za razmišljanje o tome što bi mu još moglo zatrebati. Odlučio je unajmiti automobil i smjesta se odvesti natrag u Milton, istim putem kojim je onamo išao ju-čer popodne, preko mosta Tappan Zee, uskim cestama uz rijeku. Ako se požuri, mogao bi ondje stići prije ručka.

Odjednom je zazvonio telefon, čiji ga prodoran zvuk toliko uplaši da ispusti šalicu. Razbi-la se o prozorsku dasku, a njezin se sadržaj razlio po podu. Nestrpljiv da što prije porazgovara s Evangeline, ostavi šalicu tamo gdje je pala i zgrabi telefon.

– Evangeline? – upitao je. – Gospodine Verlaine. – Glas je bio mek i ženstven, a obraćao mu se s neobičnom blisko-

šću. Ženin naglasak – talijanski ili francuski, nije bio siguran – u kombinaciji s blagom pro-muklošću ostavljao mu je dojam da se radi o sredovječnoj, možda čak i starijoj ženi, iako je to bilo tek puko nagađanje.

– Da, ja sam na telefonu – odgovorio je, razočaran. Pogledao je prema razbijenoj šalici, shvativši da je komplet umanjio za još jedan primjerak. – Što mogu učiniti za vas?

– Mnogo toga, nadam se – odgovorila je žena. U jednom vrlo kratkom trenutku glavom mu je prošla misao da razgovara s agenticom te-

le-prodaje. Međutim, njegov broj nije bio u imeniku i obično nije primao neželjene pozive. Osim toga, bilo je jasno da glas nije zvučao kao glas nekoga tko prodaje pretplatu za časopi-se.

– To je prilično drzak zahtjev – mirno se suočio s čudnim manirama pozivateljice. – Zašto mi za početak ne kažete tko ste?

– Mogu li ja vama prva postaviti to pitanje? – rekla je žena. – Pa mogli biste. – Počeo ga je iritirati smiren, nametljiv, gotovo hipnotičan zvuk glasa,

nimalo nalik na Evangelinin. – Vjerujete li u anđele? – Molim? – Vjerujete li u postojanje anđela? – Slušajte, ako ovo ima veze s nekom evangeličkom skupinom – rekao je, naginjući se

pred prozorom i skupljajući ostatke razbijene šalice. Zrnasti bijeli prah s neocakljena središta šalice mrvio mu se pod prstima. – Dobili ste krivu osobu. Ja sam preobrazovan, ultraljevičar-ski orijentiran liberalni agnostik koji pije sojino mlijeko i graniči s metroseksualnošću. U an-đele vjerujem koliko i u uskršnjeg zeca.

– Zanimljivo – odgovorila je žena. – Ja sam stekla dojam da ta fiktivna bića predstavljaju prijetnju vašem životu.

Prestao je skupljati krhotine. – Tko je to? – upitao je.

– Ja sam Gabriella Levi-Franche Valko – odgovorila mu je žena. – Već dugo pokušavam pronaći pisma u vašem posjedu.

To ga je još više zbunilo, pa je upitao – Odakle vam moj broj? – Ja znam mnogo toga. Znam, primjerice, da se stvorenja kojima ste sinoć umakli nalaze

ispred vašeg stana. – Zastala je, kao da pušta da mu se ta informacija slegne, a potom nastavi-la, – Ako mi ne vjerujete, gospodine Verlaine, pogledajte kroz prozor.

Stupio je bliže prozoru; čuperak kovrčave crne kose padao mu je preko očiju. Sve je izgle-dalo kao i ranije.

– Ne znam o čemu govorite – rekao je. – Pogledajte nalijevo – rekla je Gabriella. – Vidjet ćete poznati crni automobil. Verlaine je slijedio njene upute. Doista, s lijeve strane, na uglu s ulicom Hudson čekao je

crni Mercedes. Visok muškarac u tamnoj odjeći – isti onaj kojeg je dan ranije vidio kako mu razbija automobil i kojeg je, ako nije halucinirao, vidio s vanjske strane prozora u vlaku – izašao je iz automobila i hodao pod svjetlom ulične lampe.

– E sad, ukoliko pogledate udesno – rekla je Gabriella, – ondje ćete vidjeti bijeli kombi. Ja sam unutra. Čekam vas ovdje od ranog jutra. Došla sam vam pomoći na zahtjev svoje unuke.

– A tko je vaša unuka? – Evangeline, naravno – odgovorila je Gabriella. – Tko drugi? Verlaine je ispružio vrat i spazio jedva vidljiv bijeli kombi skriven malo dalje u uskoj, po-

krajnjoj uličici. Osoba s druge strane linije kao da je shvatila njegovu zbunjenost: na kombiju se spustio prozor, a iz njega je izvirila i odlučno mahnula majušna ruka u kožnoj rukavici.

– Što se točno događa? – upitao je Verlaine u neprilici. Odšetao je do vrata, zaključao bra-vu i osigurao je lancem. – Možete li mi reći zašto motrite moj stan?

– Moja unuka misli da ste u opasnosti. Ona je u pravu. Želim da sada skupite Innocentina pisma i smjesta siđete – rekla je Gabriella smirenim glasom. – Savjetovala bih vam da izbje-gnete prednji izlaz.

– Nema drugog izlaza – rekao je Verlaine u panici. – Izlaz u slučaju nužde? – Vidljiv je s prednje strane. Primijetit će me istog trena kada se pokušam spustiti – rekao

je motreći metalnu okosnicu postavljenu uz prednju površinu zgrade koja je zamračivala ugao prozora. – Možete li mi reći zašto –

– Dragi moj – prekinula ga je Gabriella toplim, gotovo majčinskim glasom, – jednostavno upotrijebite maštu. Savjetujem vam da iziđete. Smjesta. Za koji trenutak oni će doći po vas. Zapravo, njima uopće nije stalo do vas. Oni samo žele pisma – rekla je tiho. – Kao što vjero-jatno znate, neće ih uzeti nježno.

Kao odgovor na njezinu primjedbu, drugi čovjek – visok i podjednako blijed kao prvi – izašao je iz crnog automobila te se pridružio onom prvom. Zajedno su pošli preko ceste pre-ma Verlaineovoj zgradi.

– U pravu ste. Dolaze. – rekao je Verlaine. Okrenuo se od prozora i zgrabio naprtnjaču u koju je ugurao novčanik, ključeve, laptop i odjeću. Iz torbe je izvukao svezak originalnih In-nocentinih pisama, te ih stavio u knjigu Rothkovih crteža koju je pažljivo smjestio u naprt-njaču i odlučno povukao zatvarač jednim brzim potezom. Na posljetku je upitao – Što da ra-dim?

– Pričekajte trenutak. Odavde imam dobar pogled na njih – odgovorila je Gabriella. – Sa-mo slijedite moje upute i sve će biti u redu.

– Možda bih trebao pozvati policiju? – Nemojte još ništa činiti. Oni još uvijek čekaju kraj ulaza. Vidjet će vas ako sada izađete

– rekla je Gabriella s jezovitom mirnoćom u glasu, upravo u suprotnosti s navalom krvi koja je šumila u njegovim ušima. – Slušajte me, gospodine Verlaine. Iznimno je važno da se ne mičete s mjesta dok vam ne kažem da to učinite.

Otključao je bravu na prozoru i širom ga otvorio. Hladan zrak udario mu je u lice. Nagi-njući se nad prozorom mogao je vidjeti ljude u podnožju zgrade. Tiho su govorili, a zatim, uguravši nešto u bravu, širom otvorili vrata i s nevjerojatnom lakoćom ušli u zgradu. Teška vrata glasno su zalupila za njima.

– Imate li pisma? – upitala je Gabriella. – Da – potvrdio je Verlaine. – Onda pođite. Sada. Niz stepenice u slučaju nužde. Čekat ću vas. Poklopio je slušalicu, prebacio naprtnjaču preko ramena pa se iskrao kroz prozor. Hrđave

metalne ljestve ledile su mu tople dlanove. Svom snagom vukao ih je dok se naposljetku nisu spustile na pločnik. Od istezanja kože zaboljela gaje ruka jer mu se zbog bodljikave ograde opet otvorila rana. Zanemario je bol te se spustio niz prečke, klizeći tenisicama po zaleđenom metalu. Bio je već blizu pločnika kada je začuo prasak drveta odozgora. Grigorievi ljudi pro-valili su vrata.

Skočio je na pločnik, pazeći da ne ošteti naprtnjaču pod miškom. Kada je stupio na ulicu, bijeli se kombi primakao rubniku. Vrata su se otvorila, a sitna žena s jarkim crvenim ružem na usnama i oštro odrezanom bubi frizurom mahnula mu je da uskoči na zadnje sjedalo. – Uđite – rekla je Gabriella, stvarajući mu mjesta. – Požurite.

Ugurao se u kombi kraj Gabrielle dok je vozač prebacivao u brzinu, zaokrenuvši u suprot-nom smjeru od centra.

– Što se dovraga događa? – upitao je Verlaine, bacivši pogled preko ramena, napola oče-kujući da će iza njih ugledati crni automobil.

Gabriella je preko njegove hladne i drhtave ruke stavila svoju tanku ruku omotanu rukavi-com. – Došla sam vam pomoći.

– Pomoći u čemu? – Dragi moj, nemate pojma u kakvu ste nas nevolju doveli. Stan Grigorijevih, Upper East Side, New York Percival je zatražio da se navuku zavjese ne bi li zaštitio oči od svjetlosti. Došetao je kući

u zoru, a već mu je i blijedo jutarnje sunce stvaralo glavobolju. Kada je soba bila dovoljno zamračena, odbacio je odjeću – smoking, umrljanu bijelu košulju i hlače – na pod, te se opru-žio na kožni kauč. Služavka iz reda anakima nijemo mu je otkopčala steznik. Bila je to muko-trpna procedura koju je strpljivo podnosio. Zatim mu je noge namazala uljem pa ih polako izmasirala od gležnjeva do bedara, sve dok ga mišići nisu zapekli. Bila je vrlo lijepa i tiha – ta je kombinacija po njegovu mišljenju odlično pristajala anakimima, posebice ženama, koje je smatrao iznimno glupima. Buljio je u nju dok je svojim kratkim, bucmastim prstima prelazila preko njegovih nogu. Snažna glavobolja bila je proporcionalna toplini u nogama. U deliriju uzrokovanom iscrpljenošću zatvorio je oči i pokušao spavati.

Točno je porijeklo njegova poremećaja još uvijek bilo nepoznanica čak i najvrsnijim obi-teljskim liječnicima. Percival je unajmio najbolji medicinski tim; dovukao je liječnike iz Švi-carske, Njemačke, Švedske i Japana, no svi su mu mogli reći ono što su svi već znali: zarazna virusna infekcija došla je do njega putem generacije europskih Nefila, napavši mu živčani i dišni sustav. Preporučali su mu tretmane i terapije koje su mu trebale zacijeliti krila i opustiti mišiće, ne bi li mogao lakše disati i hodati. Dnevne masaže bile su jedan od njegovih omilje-nih dijelova tih tretmana. Svaki je dan nebrojeno puta zvao anakimku da mu masira noge te postao ovisan o njenoj dnevnoj masaži, kao i o viskiju i sedativima koje mu je usput donosila.

U normalnim okolnostima ni pod koju cijenu ne bi dopustio ulazak bijedne služavke u svoje privatne odaje – tako je postupao stotinama godina prije nego što se razbolio – ali tije-kom posljednje godine bol mu je postao toliko neizdrživa, a mišići tako zgrčeni da su mu se noge počele svijati u neprirodan položaj. Anakimka je istezala noge sve dok mu se tetive ne bi opustile te masirala mišiće, zastajući kada bi ustuknuo od bola. Promatrao je kako njeni prsti uranjaju u njegovu blijedu kožu. Ugađala mu je i za to joj je bio zahvalan. Majka ga je napustila, ponašala se prema njemu kao da je invalid, dok je Otterley obavljala poslove koji-ma se on trebao baviti. Osim anakimke nije bilo nikog drugog da mu pomogne.

Masaža ga je opustila pa je utonuo u lagan san. S užitkom se nakratko prisjetio sinoćnje kasnonoćne šetnje. Kada je njegova žrtva izdahnula, zatvorio joj je oči i zurio u nju, prolazeći prstima po njenom obrazu. U smrti joj je koža poprimila boju alabastera. Na njegovo zado-voljstvo, kao da je pred sobom vidio Gabriellu Levi-Franche, njezinu crnu kosu i porculansku put. Na trenutak ju je ponovno posjedovao.

U tankom prostoru između jave i sna pred njim se pojavila Gabriella kao blještav glasnik. Molila gaje da joj se vrati, rekla mu je da je sve oprošteno, da će nastaviti tamo gdje su stali. Rekla mu je da ga voli – bile su to riječi koje dotad nije izgovorilo niti ljudsko biće niti Nefil. Bio je to neizmjerno bolan san, a Percival je zasigurno govorio u snu – jer se iznenada probu-dio, a služavka je zurila u njega svojim žutim očima, ispunjene suzama kao da je shvatila neš-to značajno o njemu. Dodir joj je postao mekši, a pokušala gaje utješiti i riječima. Sažalijeva-la ga je, a takav ga je stupanj intimnosti naljutio – naredio je zvijeri da ga smjesta napusti. Pokorno je kimnula glavom, zatvorila bočicu s uljem, pokupila umrljanu odjeću i odmah po-tom izašla, ostavljajući ga u mraku i očaju njegove čahure. Ležao je budan, osjećajući na koži žalac njezina dodira.

Uskoro se vratila, donoseći mu čašu viskija na lakiranom poslužavniku. – Gospodine, vaša sestra je ovdje – priopćila mu je. – Reći ću joj da spavate ako želite.

– Nema potrebe za lažima. Vidim da je budan, rekla je Otterley te šmugnula kraj anakimke i sjela pored Percivala. Pokretom ruke

otpustila je služavku. Odvrnula je čep s bočice i izlila malo ulja na dlan. – Okreni se – rek-la mu je.

Pokorio se sestrinoj zapovijedi i okrenuo na trbuh. Dok mu je masirala leđa, pitao se što će biti s njom – i ostatkom obitelji – sada kada je obolio. Percival je bio njihova velika nada; njegova veličanstvena, muževna zlatna krila obećavala su da će se jednog dana uspeti na mo-ćan položaj, nadmašujući čak i očeve pohlepne pretke i majčinu plemenitu krv. Sada je, me-đutim, bio bez krila. Bilo je to teško razočaranje za obitelj. Zamišljao je da će jednog dana postati veliki starješina, otac mnoge nefilske djece. Sinovi bi naslijedili živopisna Snejina kri-la, a njihovo raskošno perje donijelo bi veliku slavu Grigorievima. Kćeri bi bile obdarene an-đeoskim kvalitetama – dubokoumnošću, talentom i vješte u nebeskim umijećima. Sada je, međutim, propadao, a ništa se od toga nije ostvarilo. Shvatio je kako je budalasto potrošio stotine godina na užitke.

Budući da je njegova sestra u jednakoj mjeri bila nedorasla svom porijeklu, bilo mu je još teže suočiti se s vlastitim neuspjehom. Otterley nije na svijet donijela potomka obitelji Grigo-ri, a Percival se nije razvio u anđeosko biće kakvim se majka nadala da će postati.

– Reci mi da donosiš dobre vijesti, obratio joj se, ustuknuvši kada mu je dotakla osjetljivo tkivo na spoju krila i leđa. – Reci mi da si pronašla kartu, ubila Verlainea i da se nemam oko čega brinuti.

– Dragi brate – zaustila je, naginjući se prema njemu dok mu je masirala ramena. – Ovaj put si stvarno uprskao. Kao prvo, unajmio si angelologa.

– Nisam učinio ništa slično. On je tek običan povjesničar umjetnosti – rekao je Percival. – Kao drugo, dopustio si mu da uzme kartu. – Arhitektonske nacrte, ispravio ju je.

– Onda još k tome odbauljaš usred noći i dovedeš se u ovako grozno stanje. – Gladila je oštećene batrljke njegovih krila, što mu je unatoč negodovanju bilo iznimno ugodno.

– Ne znam o čemu govoriš. – Majka zna da si izašao. Zamolila me da dobro pripazim na tebe. Sto bi se dogodilo da si

se srušio na ulici? Kako bismo objasnili tvoje stanje doktorima u Lenox Hillu? – Reci Sneji da nema zašto brinuti, odgovorio je. – Ali ima razloga za brigu – rekla je Otterley, brišući ruke o ručnik. – Verlaine je još uvi-

jek živ. – Mislio sam da si poslala giborime u njegov stan. – Jesam, odgovorila je. – Ali situacija je dobila neočekivan obrat. Dok smo se jučer brinuli

jedino oko toga hoće li Verlaine umaći s informacijama, sada znamo da je mnogo opasniji. Sjeo je nasuprot sestri. – Kako bi on mogao biti opasan? Naša anakimka predstavlja veću

prijetnju od čovjeka poput Verlainea. – Verlaine radi s Gabriellom Levi-Franche Valko – odgovorila je Otterley, likujući nad

svakom izgovorenom riječi. – Očito je jedan od njih. Sve što smo učinili da se zaštitimo od angelologa svelo se ni na što. Ustani, rekla je, oblačeći mu steznik. – Odjeni se. Ideš sa mnom.

Kapelica klanjanja, Crkva Sv. Marije Anđeoske, Milton, New York Evangeline je uronila prste u svetu vodu, prekriživši se prije no što je potrčala širokim sre-

dišnjim brodom crkve. Do vremena kada je stupila u tihi, meditativni prostor Kapelice kla-njanja, disanje joj je postalo otežano. Nikada ranije nije propustila klanjanje – bio je to za nju nezamisliv grijeh. Nije mogla vjerovati što joj se događa. Jučer je lagala sestri Philomeni. Danas je propustila klanjanje. Philomena je sigurno bila zaprepaštena njezinom odsutnošću. Sjela je na klupu pored sestara Mercedes i Magdalene, dnevnih partnerica u molitvi između sedam i osam ujutro, nadajući se da ih njezina prisutnost neće uznemiriti. Sklopila je oči u namjeri da se pomoli, lica ispunjenog sramom.

Spremala se otpočeti molitvu, no tada je otvorila oči i zirnula kapelicom, bacivši pogled na monstrancu, oltar i zrnca krunice u rukama sestre Magdalene. Vitraji s nebeskim sferama – njihova veličina, zamršenost, raskošne žive boje mnogobrojnih anđela – učinili su joj se u tom trenutku kao novi dodaci. Da ih je detaljnije proučila, vidjela bi da su oko njih bile pos-tavljene sićušne halogene svjetiljke koje su ih osvijetljavale kao u činu obožavanja. Napreza-la se da prebroji anđele. Njihova glazbala – harfe, irulice, trublje – činila su se kao zlatni nov-čići na plavim i crvenim oknima. Upravo je ondje uočila pečat koji joj je Verlaine pokazao na arhitektonskim nacrtima. Sjetila se Gabriellinih čestitki i prekrasnih crteža anđela na njiho-vim poleđinama. Kako je bilo moguće da je toliko puta promatrala vitraje ne shvaćajući nji-hovo pravo značenje?

Ispod jednog vitraja u kamenje bio urezan sljedeći ulomak:

Ako se uza nj nađe tad anđeo, posrednik jedan između tisuću, da čovjeka na dužnost opomene, pa se sažali nad njim i pomoli: izbavi ga da u jamu ne ide; za život njegov nađoh otkupninu!

Job 33:23-24

Taj je odlomak iščitavala iz dana u dan, tijekom mnogih godina u Samostanu, no njegov

joj se sadržaj uvijek činio kao nerješiva zagonetka. Značenje rečenice ranije joj je izmicalo. Sada su, međutim, riječi – posrednik, – jama – i – otkupnina – odjednom dobivale smisao. Sestra Celestine bila je u pravu: kada je počela gledati oko sebe, shvati da je angelologija živi princip, utkan u sve što je okružuje.

Mučilo ju je što su joj sestre toliko toga zatajile. Prisjetivši se Gabriellinog glasa preko te-lefona, zapitala se bi li možda trebala spakirati stvari i otići u New York. Možda bi joj baka mogla pomoći da jasnije shvati situaciju. Uporište koje joj je samostan pružao samo dan rani-je nestalo je s novim spoznajama.

Nečija ruka na ramenu prekinula ju je u razmišljanju. Sestra Philomena dala joj je znak da je slijedi. Pokoravajući se njenoj želji, izašla je iz Kapelice klanjanja, osjećajući mješavinu srama i ljutnje. Sestre joj nisu povjerile istinu. Kako bi im onda mogla vjerovati?

– Pođimo, sestro – rekla joj je Philomena kada su već bile u hodniku. Ako je i osjećala ka-kvu ljutnju zbog Evangelinina izostanka, ona je posve nestala. Odnosila se prema njoj s neob-jašnjivom blagošću i pomirljivošću. U njenom je ophođenju, međutim, ipak bilo nešto prijet-vorno. Njena iskrenost nije joj bila sasvim uvjerljiva, iako nije mogla odrediti točan razlog. Prošle su središnjim hodnikom samostana, pored fotografija istaknutih majki, sestara i prika-za Sv. Ruže Viterbske, da bi naposljetku zastale ispred poznatih drvenih vrata. Bilo je posve prirodno da se upute u knjižnicu, jer su ondje mogle nesmetano razgovarati. Philomena je ot-ključala vrata, a Evangeline ušla u sjenovitu sobu.

– Sjedi, dijete, sjedi – rekla joj je. Evangeline se smjestila na baršunastu zelenu sofu preko puta kamina. U sobi je bilo hladno jer je zbog čestih epidemija gripe grijanje bilo isključeno. Philomena je prišla stolu ispred svog ureda i uključila električno grijalo. Kada je voda zakipi-la, natočila ju je u porculanski čajnik. Stavila je dvije šalice na poslužavnik, a zatim se odge-gala natrag do sofe, smještajući poslužavnik na nizak stolić. Sjela je na drvenu stolicu nasup-rot Evangeline, otvorila jedan od božićnih paketa sestara franjevki te je ponudila kolačima iz metalne kutije. Sestre su, naime, svake godine pekle, pakirale i prodavale kolače na božićnom domjenku za skupljanje sredstava za Samostan.

Crni čaj s aromom marelice teško je pao na Evangelinin želudac. – Ne osjećam se baš naj-bolje – rekla je ispričavajući se.

– Sinoć si izostala s večere, a jutros s klanjanja – primijetila je Philomena, uzimajući iz kutije kolač sa zelenom glazurom u obliku božićne jelke. Podigla je čajnik i natočila čaj u šalice. – Ali to me zapravo i ne čudi. Celestine ti je svojom pričom priuštila popriličnu muku, zar ne? – Zatim se uspravila, držeći šalicu nepomično iznad tanjurića. Evangeline je vidjela da se Philomena sprema prijeći na samu srž stvari.

– U pravu ste, odgovorila je, očekujući da će Philomena svakog časa ponovno postati nes-trpljiva i stroga.

Philomena je pucnula jezikom, a zatim nastavila – Znala sam da je neizbježno da kad-tad saznaš istinu o svom porijeklu. Nisam, moram priznati, mogla pretpostaviti na koji način, ali bilo mi je savršeno jasno da se prošlost nikada ne može potpuno zakopati, čak ni u zatvorenoj zajednici poput naše. Po mom skromnom mišljenju, nastavi, završavajući kolač i uzimajući drugi, – šutnja je bila veliko breme za Celestine. Pasivno suočavanje s prijetnjom koja nas okružuje bio je velik teret za sve nas.

– Vi ste znali za Celestininu ulogu u ovoj… – mucala je, pokušavajući pronaći odgovara-juću riječ da opiše angelologiju. Nametala joj se neugodna pomisao da je ona možda bila je-dina franjevka od vječnog klanjanja koja je živjela u neznanju. – Ovoj… disciplini?

– O, da, svakako, odgovorila je Philomena. – Sve su starije sestre upoznate s angelologi-jom. Moja generacija sestara naširoko je proučavala anđele – Knjiga postanka 28:12-17; Eze-

kiel 1:1-14, Evanđelje po Luki 1:26-38. Bože me blagoslovi, bavile smo se anđelima dan i noć!

Philomena se svom težinom namjestila u stolici, od čega je drvo zaškripalo, a zatim je nas-tavila: – U jednom trenutku proučavala sam građu koju su propisali europski angelolozi – na-ši dugogodišnji mentori – a već u sljedećem naš je samostan zamalo bio uništen. Sva naša naobrazba, sve naše zalaganje da uklonimo pošast Nefila s lica zemlje kao da je bilo nizašto. Iznenada smo se svele na obične redovnice posvećene isključivo molitvi. Vjeruj mi, ja sam se ustrajno zalagala da se vratimo u bitku sa silama zla. One među nama koje smatraju da je ta zadaća preopasna samo su budale i kukavice.

– Opasna? – upitala je Evangeline. – Požar koji se dogodio 1944. nije bio slučajan – nastavila je Philomena, mršteći se. – Bio

je to izravan napad. Moglo bi se reći da smo bile odveć nepromišljene, da smo podcijenile krvožednu prirodu američkih Nefila. Oni su bili upoznati s mnogima – ako ne i sa svima – enklavama europskih angelologa. Pogriješile smo misleći da je Amerika još uvijek sigurna kao što je nekoć bila. Nažalost, moram reći da nas je Celestinina prisutnost sve dovela u veli-ku opasnost. Nakon njezina dolaska počeli su i napadi. I to ne samo na naš samostan. Te go-dine bilo je gotovo stotinu napada na američke samostane – Nefili su bili složni u nastojanju da otkriju u kojem se samostanu nalazilo ono što su htjeli.

– Ali zašto? – Zbog Celestine, naravno – odgovorila je Philomena. – Ona je bila dobro poznata neprija-

telju. Kada je stigla u samostan, sama sam vidjela koliko je bila onemoćala, izmučena i upla-šena. Bilo je očito da ju je bijeg umalo dotukao. Najznačajnija, međutim, u toj priči jest po-šiljka koju je Celestine donijela za majku Innocentu, nešto što je trebalo smjestiti u sigurne ruke, ovdje kod nas. To nešto su i Nefili željeli. Znali su da je Celestine prebjegla u Sjedinje-ne Države. Jedino nisu znali kamo točno.

– A majka Innocenta je bila upoznata sa svime time? – upitala je. – Naravno – odgovorila je, podižući obrve u čuđenju – zbog postupka majke Innocente ili

njezinog pitanja – Evangeline nije mogla odrediti. – Majka Innocenta bila je najznačajnija američka znanstvenica svog doba. Poučavala ju je majka Antonia, koja je bila učenica naše drage nadstojnice majke Clare, a nju je pak podučavala sama majka Francesca, koja je – na dobrobit naše velike nacije – došla u Milton izravno iz Europskog društva angelologa, kako bi izgradila američki ogranak. Samostan Sv. Ruže je bio žila kucavica Američkog angelološ-kog projekta, grandiozan pothvat mnogo ambiciozniji od ičega što je Celestine Clochette ra-dila u Europi prije nego što se prikrpala Drugoj angelološkoj ekspediciji. – Philomena je do-tad iznimno brzo govorila, pa je morala zastati da bi uhvatila zraka. – Uistinu, zaustila je spo-ro, – majka Innocenta nikada, ali baš nikada, ne bi odustala od borbe da je nisu ubili Nefili.

Evangeline je primijetila, – Mislila sam da je poginula u požaru. – Tako smo priopćile vanjskom svijetu, ali to nije istina. – Philomena se zacrvenila, a po-

tom problijedila, kao da je pri samom govoru o požaru kožu dotakla nevidljiva vatra. – Bila sam na balkonu Crkve Marije Anđeoske kada je izbio požar. Čistila sam cijevi or-

gulja iz radionice braće Casavant, što je bio iznimno zahtjevan zadatak. Bilo je dovoljno teš-ko očistiti tisuću četiristo dvadeset i dvije cijevi raspoređene u trideset nizova, kao i njihovih dvadeset registara, ali majka Innocenta zadala mi je i poliranje mjedi dvaput godišnje. Zamis-li to! Vjerujem da me zbog nečega kažnjavala, iako ne shvaćam čime sam je mogla toliko naljutiti.

Evangeline je vrlo dobro znala da se Philomena znala strašno uzrujati pri spomenu požara. No umjesto da je prekine, što je zapravo željela učiniti, sklopila je ruke na krilu trudeći se odslušati Philomeninu tiradu za kaznu što je propustila jutarnje klanjanje. – Sigurna sam da niste učinili išta da ikoga razljutite.

– Začula sam neko čudno komešanje – nastavila je, ne obazirući se na Evangelininu po-dršku, – pa sam prišla velikoj rozeti u pozadini kora. Ako si ikada čistila orgulje ili pjevala u našem zboru, znaš da rozeta ima pogled na središnje dvorište. Tog jutra ono je bilo ispunjeno sestrama. Uskoro sam primijetila dim i plamen koji je zahvatio četvrti kat, ali stojeći na bal-konu crkve s pogledom na gornje dijelove samostana nisam mogla vidjeti što se događalo na ostalim katovima. Kasnije sam saznala, međutim, da je šteta bila ogromna. Izgubile smo sve.

– Užasno – primijetila je Evangeline, potiskujući poriv da upita kako se to moglo tumačiti kao napad Nefila.

– Zaista užasno – potvrdila je Philomena. – No još uvijek ti nisam ispričala sve. Majka Perpetua zabranila mi je o tome govoriti, ali ne mogu više šutjeti. Sestra Innocenta je, kažem ti, ubijena. Ubijena.

– Kako to mislite? – upitala je nastojeći dokučiti ozbiljnost Philomenine optužbe. Tek je nekoliko sati ranije doznala da su ta stvorenja bila odgovorna za smrt njezine majke, a sada je doznala da su usmrtila i Innocentu. Samostan Sv. Ruže odjednom joj se činio kao najopasnije mjesto u koje ju je otac mogao smjestiti.

– S kora sam začula udarac vrata. Za nekoliko sekundi u podnožju se pojavila majka Inno-centa. Gledala sam kako žuri središtem crkve, a slijedila ju je skupina sestara – dvije novaki-nje i dvije već zavjetovane sestre. Činilo se da idu prema Kapelici klanjanja, možda u namjeri da se pomole. To je bilo tipično za Innocentu: smatrala je da molitva nije samo obveza ili ri-tual, nego rješenje svih nesavršenosti u svijetu. Toliko snažno je vjerovala u moć molitve da me ne bi čudilo da je bila uvjerena da se njome može zaustaviti požar.

Philomena je uzdahnula, uzela naočale, a potom ih protrljala uštirkanim bijelim rupčićem. Nataknuvši na nos očišćene naočale, oštro je promotrila Evangeline, kao da prosuđuje njezinu spremnost da čuje ostatak priče, a potom nastavila.

– U tom su trenutku iz bočnih lađa iznenada istupile dvije divovske figure. Bili su iznimno visoki i koščati, imali su bijele ruke, a njihova lica kao da su isijavala vatru. Kosa i koža čak i iz daljine zračile su mekom bijelom svjetlošću. Imali su velike plave oči, visoke jagodične kosti i pune ružičaste usne. Lica su im bila uokvirena kovrčavom kosom. Njihova ramena su bila široka, a nosili su hlače i kišne ogrtače – poput onodobne gospode – tako da se nisu raz-likovali od bankara ili pravnika. Premda je njihova svjetovna odjeća odavala da se ne radi o redovnicima, koji su u ono vrijeme nosili duge smeđe halje i izbrijavali tjemena – nisam mogla razabrati tko niti što su bila ta stvorenja.

Sada znam da se nazivaju giborimi, a radi se o ratnicima iz redova Nefila. Oni su brutalna, krvožedna i bezosjećajna bića koja – s anđeoske strane – potječu od velikog ratnika Mihaela. Plemenito porijeklo tih užasnih stvorenja objašnjava njihovu neobičnu ljepotu. Tek sada, osvrnuvši se unatrag s punim znanjem o njihovu porijeklu, shvaćam da je ta ljepota bila užas-na manifestacija zla, hladne, dijabolične privlačnosti koja čovjeku lako može naštetiti. Bili su tjelesno savršeni, ali njihova je savršenost bila odijeljena od Boga – tek prazna ljepota bez duše. Rekla bih da je Eva u zmiji vidjela sličnu vrstu ljepote. Prisutnost giborima u crkvi do-vela me u neprirodno stanje. Moram priznati: njihova me pojava posve zatekla.

Philomena je opet izvadila pamučni rupčić iz džepa, razmotala ga i obrisala znoj sa čela. – S kora sam imala dobar pregled. Giborimi su iz sjene stupili u jaku svjetlost središnje la-

đe. Kroz vitraje je isijavalo sunčevo svjetlo, kao i inače sredinom dana, a odraz njihovih boja raspršio se mramornim podom zbog čega je njihova blijeda koža izgledala prozirno. Majka Innocenta duboko je udahnula kada ih je ugledala. U potrazi za osloncem posegnula je za naslonom klupe i upitala ih što žele. Nešto u tonu njezina glasa uvjerilo me da ih je prepozna-la. Možda ih je čak i očekivala.

– Ne vjerujem da ih je očekivala, primijetila je Evangeline zbunjena Philomeninim opisom ove stravične katastrofe, kao da se radilo o događaju koji se odigrao božjom providnošću. – Upozorila bi ostale.

– U to nisam sigurna – odvratila je brišući ponovno čelo i gužvajući rukom umrljani pa-mučni rupčić. – Prije no što sam se snašla, giborimi su napali moje drage sestre. Ta su ih zla bića fiksirala očima. Izgledale su kao da je na njih bačen urok. Šest žena zurilo je u giborime kao da su hipnotizirane. Jedan od njih dotakao je majku Innocentu svojim rukama, a njenim tijelom je prošao udar struje. Počela se grčiti, a onda se srušila na pod. Sam duh bio je isisan iz nje. Zvijer je uživala u ubojstvu, kao što bi svako čudovište uživalo. Činilo se da je od ubojstva ojačao, dok je Innocentino tijelo bilo sasvim neprepoznatljivo.

– Ali kako je to moguće? – upitala je Evangeline, zdvojno se pitajući nije li i njezina maj-ka dočekala podjednako bijednu sudbinu.

– Ne znam. Pokrila sam oči u užasu, odgovorila je Philomena. – Kada sam naposljetku, zirnula preko ograde, vidjela sam na podu crkve mrtva tijela svih šest sestara. Trebalo mi je petnaestak sekundi da otrčim s galerije u crkvu, a za to vrijeme stvorenja su već nestala, os-tavljajući za sobom oskvrnuta tijela naših sestara. Bila su isušena do kosti, kao da su iz njih iscijeđene ne samo sve vitalne tekućine, nego i sama njihova bit. Tijela su im bila smežurana, kosa spaljena, a koža ogoljena. Tako je, dijete moje, izgledao nefilski napad na Samostan Sv. Ruže. A mi smo na to odgovorile obustavom našega rada protiv njih. Nikada to nisam mogla shvatiti. Majka Innocenta, Bog je blagoslovio, nikada ne bi dopustila da ubojstvo naših ljudi prođe neosvećeno.

– Zašto smo onda prestale s radom? – upitala je Evangeline. – Željele smo ih uvjeriti da smo tek samostan nastanjen običnim redovnicama, odgovorila

je. – Znale smo da će zaustaviti potragu za predmetom u našem posjedu ako ih uvjerimo da smo slabe i da ne predstavljamo nikakvu prijetnju njihovoj moći.

– Ali mi ga ne posjedujemo. Abigail Rockefeller do smrti nije razotkrila njegovu lokaciju. – Jesi li zaista sigurna, draga moja Evangeline? Usprkos svemu što ti je zatajeno? Usprkos

svemu što je meni zatajeno? Celestine Clochette nagovorila je majku Perpetuu da zauzme pacifistički stav. Pronalazak Orfejeve lire nije u njezinu interesu. Ali ja bih se mogla kladiti vlastitim životom, vlastitom dušom da Celestine posjeduje informacije o lokaciji lire. Ako mi pomogneš da je pronađemo, zauvijek ćemo osloboditi svijet od tih monstruoznih zvijeri.

Sunčeva svjetlost ulijevala se kroz prozore knjižnice, skupljajući se oko Evangelininih no-gu i kamina. Zatvorila je oči, razmišljajući o Philomeninoj priči u kontekstu svega što joj se dogodilo proteklog dana. – Upravo sam saznala da su te monstruozne zvijeri ubile moju maj-ku, prošaptala je. Izvadila je Gabriellina pisma iz ogrtača. Prije no što je imala priliku predati ih, Philomena je sama ugrabila pisma iz njenih ruku.

Prebirala je čestitke proždirući njihov sadržaj. Kada je stigla do posljednjeg, rekla je: – Ovo pismo je nepotpuno. Gdje je ostatak?

Evangeline je izvadila posljednju božićnu čestitku, koju je pronašla u jutarnjoj pošti. Ok-renula ju je i počela naglas čitati bakine riječi.

– Rekla sam ti mnogo toga o užasima prošlosti, a ponešto i o opasnostima s kojima se tre-nutno suočavaš, međutim, malo toga sam spomenula o tvojoj budućoj ulozi u našem radu. Ne mogu reći kada će ti koja od tih informacija dobro doći – moguće je i da provedeš život u ti-hoj i mirnoj kontemplaciji, vjerno ispunjavajući svoje dužnosti u Samostanu Sv. Ruže. Ali također je moguće da će tvoj doprinos biti značajan za neku veću svrhu. Otac te s razlogom smjestio ondje, a postoji i razlog zašto si školovana u angelološkoj tradiciji na kojoj se naš rad temelji više od tisuću godina.

Majka Francesca, osnivačica samostana u kojem živiš i odrastaš posljednjih trinaest godi-na, sagradila je Sv. Ružu pukom snagom vjere i predana rada, osmislivši svaku ćeliju i stubiš-te u skladu s potrebama naših angelologa u Americi. Kapelica klanjanja bila je trijumf Fran-cescine mašte, veličanstvena posveta anđelima koje proučavamo. Svaki komad zlata položen je u njihovu čast, svaki komad stakla postavljen u njihovu slavu. Ono što možda ne znaš jest

činjenica da se u središtu kapelice nalazi malen, ali neprocjenjiv predmet velike duhovne i povijesne vrijednosti.

– To je sve – rekla je, sklapajući pismo natrag u omotnicu. – Fragment ovdje završava. – Znala sam! Lira je kod nas. Dođi, dijete, moramo ovu prekrasnu vijest podijeliti sa ses-

trom Perpetuom. – Ali Abigail Rockefeller sakrila je liru još 1944, odvratila je Evangeline, zbunjena Philo-

meninim tijekom misli. – Ovo nam pismo ništa ne govori. – Nitko ne zna što je točno Abigail Rockefeller učinila s lirom, rekla je Philomena na putu

prema vratima. – Požuri, moramo odmah razgovarati s majkom Perpetuom. U srcu Kapelice klanjanja skriveno je nešto što će nam poslužiti.

– Pričekajte – zaustavila ju je Evangeline, glasom promuklim od naprezanja da izgovori ono što je morala reći. – Još nešto moram podijeliti s vama, sestro.

– Reci mi o čemu se radi, dijete – rekla je, zastavši na vratima. – Unatoč vašem upozorenju, jučer popodne sam dopustila nekome da uđe u našu knjižni-

cu. Čovjek koji se raspitivao o majki Innocenti došao je jučer u samostan. Umjesto da ga odvratim, kao što ste me uputili, ja sam mu dopustila da pročita pismo Abigail Rockefeller koje sam otkrila u arhivu.

– Pismo Abigail Rockefeller? Posljednjih pedeset godina tražim takvo pismo. Imaš li ga sa sobom?

Evangeline je izvukla pismo. Philomena joj gaje otela i brzo pročitala. Bila je razočarana njegovim sadržajem. Vraćajući ga, rekla je – U ovom pismu nema niti jedne korisne informa-cije.

– Čovjek koji je došao u arhiv nije tako mislio – odvratila je Evangeline, pitajući seje li Philomena mogla primijetiti njezino zanimanje za Verlainea.

– A kako je taj gospodin reagirao? – bila je znatiželjna Philomena. – S velikim zanimanjem i uznemirenošću – rekla je Evangeline. – On vjeruje da pismo

upućuje na neku veću tajnu, za čije je otkriće bio unajmljen. Philomena je u čudu raširila oči. – Jesi li uspjela saznati zašto se zanima za pismo? – Vjerujem da su njegovi motivi nevini, ali moram vam reći da je čovjek za kojeg radi je-

dan od onih koji nam žele zlo. – Ugrizla se za usnu, nesigurna bi li trebala izgovoriti njegovo ime. – Verlaine radi za Percivala Grigoria.

Philomena je ustala, rušeći pritom šalicu na pod. – Zaboga! – rekla je uplašeno. – Zašto nas nisi upozorila?

– Molim vas, oprostite – odvratila je. – Nisam znala. – Shvaćaš li u kakvoj smo opasnosti? – upitala je Philomena. – Smjesta moramo upozoriti

majku Perpetuu. Sada vidim da smo napravile strašnu grešku. Neprijatelj je ojačao. Jedna je stvar željeti mir, a sasvim druga pretvarati se da rat ne postoji.

S tom rečenicom je skupila pisma i čestitke, a zatim pojurila iz knjižnice, ostavljajući Evangeline samu s praznom kutijom kolača. Philomena je očito imala morbidnu i nezdravu opsesiju osvetom za događaje iz 1944. Njena je reakcija uistinu bila fanatična, kao da je go-dinama čekala na takve informacije. Evangeline je shvatila da joj nije trebala pokazati bakina povjerljiva pisma niti raspravljati o tako opasnim informacijama sa ženom koja joj se oduvi-jek činila pomalo nestabilnom. Očajna, pokušala je dokučiti što dalje učiniti. Iznenada se sje-tila Celestininog naloga da se vrati kod nje kada pročita pisma. Ustala je i požurila prema njenoj ćeliji.

Times Square, New York City Vozač je jurio kroz prometnu gužvu, a zatim stao na uglu Četrdeset druge ulice i

Broadwaya. Zbog priprema za doček novog tisućljeća kod sjedišta njujorške policije bio je zaustavljen promet. U gomili činovnika koji su putovali kućama Verlaine je mogao vidjeti policajce kako zavaruju kanalizacijske šahtove i dogovaraju kontrolne točke. Ako je već u vrijeme božićnih blagdana grad bio pun turista, bilo mu je jasno da će novogodišnja noć biti noćna mora, pogotovo ove godine.

Gabriella mu je naložila da izađe iz kombija. Kada su ušli u gomilu ljudi na ulici, upali su u kaos gibanja, svjetlećih reklamnih panoa i neumornih pješaka. Verlaine je prebacio naprt-njaču preko ramena, u strahu da ne pogubi njezin dragocjeni sadržaj. Nakon onoga što mu se dogodilo u stanu, nije se mogao otresti osjećaja da ih motre, da je svaka osoba u blizini sum-njiva i da Grigorievi ljudi čekaju na svakom uglu. Osvrnuo se i ugledao beskonačno more ljudi.

Gabriella je hodala kroz gomilu brzinom koju je jedva mogao pratiti. Dok su se gibali me-đu valovima ljudi, zapazio je njezinu zanimljivu figuru. Bila je sitna, visoka tek nešto više od metar i pol, iznimno vitka i koščata. Nosila je uzak crni ogrtač edvardijanskog kroja – ručno krojen, elegantan svileni sako s redom sitnih kristalnih gumba. Bio je toliko pripijen da se činilo kao da je krojen da se nosi preko korzeta. Nasuprot tamnoj odjeći, lice joj je bilo por-culanski bijelo, prošarano finim borama – lice starice. Iako je vjerojatno već zašla u sedamde-sete, imala je mladenački stav. Nosila se kao mlada žena. Njena lijepa, sjajna crna kosa bila je savršeno oblikovana, uspravno se držala, hodala je pravilno. Kretala se brzo, kao da ga izazi-va da održi korak.

– Zacijelo se pitate zašto sam vas dovela ovamo, u ovo ludilo, pokazala je prema gomili. Glas joj je bio jednako smiren kao i preko telefona, ton mu se istovremeno činio sablasnim i duboko umirujućim. – Times Square u vrijeme Božića nije najmirnije mjesto za šetnju.

– Obično izbjegavam ovo mjesto – odvratio je, promatrajući neonske prozore dućana i svjetleći pano s novostima koje su klizile ekranom brže nego ih je stigao pročitati. – Nisam ovamo dolazio već skoro godinu dana.

– U opasnosti je najbolje sakriti se u masi – primijetila je. – Ne valja privlačiti pažnju te nikada nije naodmet biti na oprezu.

Nekoliko blokova kasnije usporila je korak. Povela ga je pored Bryant Parka prekrivenog božićnim dekoracijama. Zbog svježe napadalog snijega i jutarnje svjetlosti Verlaineu je pri-zor izgledao kao slika savršenog njujorškog Božića, upravo nalik na scene kakve je slikao Norman Rockwell i koje su ga iritirale. Kada su se približili masivnom zdanju Njujorške gradske knjižnice, Gabriella je opet zastala i, još se jednom osvrnuvši, prešla preko ceste. – Dođite, šapnula mu je, hodajući prema crnom gradskom automobilu koji je bio nepropisno parkiran ispred jednog od kipova lavova na ulazu u knjižnicu. Imao je njujorške tablice s oz-nakom ANGEL27. Čim ih je ugledao, vozač je upalio motor. – Ovo je naš prijevoz, rekla je Gabriella.

Kod Trideset treće su skrenuli desno pa se odvezli Šestom avenijom. Kada su zastali na semaforu, Verlaine se osvrnuo pitajući se hoće li u pozadini ugledati crni automobil. Nitko ih nije slijedio. Bilo mu je čudno što se u njezinoj blizini osjećao tako opušteno. Naime, pozna-vao ju je tek četrdeset i pet minuta. Sjedila je do njega, gledajući kroz prozor, kao da je sas-vim normalno da je netko u devet ujutro proganja ulicama Manhattana.

Kod Kolumbova spomenika vozač se zaustavio, a njih dvoje su pošli ususret hladnom vje-tru koji je puhao Central parkom. Gabriella se žustro kretala prema naprijed, proučavajući promet i promatrajući što se događa iza kružnog toka, umalo gubeći svoju inače neprobojnu smirenost. – Gdje su? – mrmljala je, skrećući uz rub parka pored kioska natrpanog dnevnim

novinama u sjenu zapadnog dijela Central parka. Nekoliko blokova nastavila je hodati jedna-kom brzinom, a zatim je zastala, ogledavajući se. – Kasne, rekla je prigušenim glasom. U tom trenutku iza ugla se pojavio starinski Porsche čija je karoserija boje ljuske jajeta blještala na jutarnjem suncu. Zaustavio se uz glasno škripanje guma. Na tablicama se nalazila oznaka Angell, što je Verlainea zabavilo.

Mlada žena poskočila je s vozačkog sjedala. – Dr. Gabriella, ispričavam se – rekla je, pre-dajući joj svežanj ključeva prije no što se brzo udaljila.

– Upadajte – rekla je Gabriella, smještajući se na sjedalo vozača. Slijedio je njene upute. Ugurao se u mali automobil i zalupio vratima. Blještava kontrolna

ploča bila je načinjena od javora, a volan presvučen kožom. Stisnuo se na sjedalo suvozača i prebacio naprtnjaču kako bi dosegnuo pojas za vezanje, ali ga nije bilo. – Lijep automobil, primijetio je.

Dobacila mu je oštar pogled i upalila motor. – To je 356-ica, prvi model Porschea. Gđa Rockefeller kupila je za naše društvo nekoliko takvih automobila. Nevjerojatno – još uvijek preživljavamo od njenih mrvica.

– Poprilično luksuznih mrvica, primijetio je, prelazeći rukom preko kožnog sjedala boje karamele. – Ne bih nikad pomislio da je Abigail bila ljubiteljica sportskih automobila.

– Mnogo toga o njoj nitko ne bi pomislio, dodala je Gabriella, a zatim se uključila u pro-met, polukružno zaokrenula i nastavila uz Central park prema sjeveru.

Parkirala je u mirnoj ulici duž koje su bila posađena stabla, a izlazila je na sredinu Osam-desete. Između dvije slične zgrade stisnula se kuća smeđe fasade, kao da ju je netko silom ugurao odozgora. Otključala je ulazna vrata, a zatim ga uvela tako odlučnom kretnjom da je jedva uspio provući stvari prije nego što je zalupila vrata i zaključala bravu. Nije odmah ni registrirao da su se makli s hladnoće.

Naslonila se na vrata, zaklopila oči i duboko udahnula. Tek u zrnastoj tami foajea primije-tio je njezinu iscrpljenost. Drhtavim rukama odstranila je s očiju pramen kose i stavila ruku na srce. – Uistinu postajem prestara za ovo, blago je rekla.

– Oprostite što zapitkujem, ali koliko ste stari? – upitao je Verlaine, ne mogavši suspreg-nuti znatiželju.

– Dovoljno stara da izazivam sumnje, odgovorila je. – Sumnje? – O vlastitoj ljudskosti, odgovorila je, sužavajući svoje zapanjujuće plavozelene oči uokvi-

rene sivom sjenom. – Neki ljudi unutar naše organizacije vjeruju da sam jedna od njih. Uisti-nu bih trebala otići u mirovinu. Čitav život borim se s takvim sumnjama.

Verlaine ju je odmjerio, od crnih čizmama do crvenih usana. Želio ju je upitati što je točno mislila, što se dogodilo prethodne noći i zašto je poslana pred njegov stan.

– Dođite, nemamo vremena za moje pritužbe, rekla je okrećući se na peti i penjući se us-kim drvenim stepenicama. – Pođimo gore.

Popeo se za njom škripavim stubištem. Otvorila je vrata na vrhu stepenica pa ga uvela u zamračenu prostoriju. Kada su mu se oči prilagodile na tamu, vidio je da je soba uska i dugu-ljasta, ispunjena foteljama, policama knjiga i niskim stolićima na kojima su bile postavljene svjetiljke Tiffany nalik na ptice s jarkim perjem. Na jednom zidu bila su obješena ulja na pla-tnu u teškim pozlaćenim okvirima, ali zbog mraka nije mogao raspoznati njihov sadržaj. Na neravnom stropu nalazila se žuta mrlja od prokišnjavanja.

Dala mu je znak da sjedne i razmaknula zavjese na nizu uskih visokih prozora. Odšetao je do garniture neogotičkih stolica s ravnim naslonima koja se nalazila pored prozora, lagano spustio naprtnjaču na pod pa se smjestio na tvrdo sjedalo. Noge stolca zaškripale su pod nje-govom težinom.

– Da vam odmah razjasnim, gospodine Verlaine – rekla je Gabriella, zauzimajući stolicu do njega. – Imate sreće što ste živi.

– Tko su bili ti ljudi? – upitao je Verlaine. – Što su htjeli? – Također imate sreće, nastavila je, ne obazirući se na njegova pitanja i sve veću uznemi-

renost, – što ste im uspjeli pobjeći neokrznuti. Bacivši pogled na njegovu svježu ranu na ruci, dodala je – ili gotovo neokrznuti. Imate sreće. Pobjegli ste s nečime što žele.

– Vi ste satima čekali ispred mog stana, Kako biste inače znali da su me promatrali? Kako ste znali da će provaliti u stan?

– Nisam prorok – rekla je Gabriella, – ali mogu predvidjeti da će se vragovi pojaviti, ako dovoljno dugo pričekate.

– Je li vas Evangeline zvala? – upitao je, ali nije ništa odgovorila. Očito nije namjeravala rasipati tajne pred takvima poput njega. – Pretpostavljam da znate što su mi planirali učiniti kada me pronađu – rekao je.

– Naravno, uzeli bi pisma, odgovorila je smireno. – Međutim, kada bi pisma došla u nji-hove ruke, vas bi ubili.

Verlaine je neko vrijeme vrtio tu misao po glavi. Nije mogao shvatiti zašto su pisma bila tako važna. Naposljetku je upitao – Imate li teoriju zašto su to željeli učiniti?

– Ja imam teoriju o svemu, gospodine Verlaine. – Po prvi put u njihovu kratkom poznan-stvu Gabriella se nasmiješila. – Kao prvo, oni kao i ja vjeruju da pisma u vašem posjedu sa-drže važne informacije. Kao drugo, oni se žarko žele dokopati tih informacija.

– Dovoljno žarko da bi za njih ubili? – Svakako, odgovorila je Gabriella. – Već su nebrojeno puta ubili i za manje važne infor-

macije. – Ne shvaćam, rekao je Verlaine, stavljajući naprtnjaču u krilo. Taj zaštitnički potez nije

promakao Gabrielli. – Oni nisu pročitali Innocentina pisma. Gabriella je zastala. – Jeste li sigurni? – Nisam ih dao Grigoriu – odgovorio je Verlaine. – Kada sam ih pronašao, nisam bio sigu-

ran što bi mogla značiti, a osim toga želio sam se uvjeriti u njihovu vjerodostojnost prije nego što Grigoria upozorim na njih. Naime, u mojoj vrsti posla nužno je temeljito provjeriti podat-ke prije nego ih iznesete.

Otvorila je ladicu malena pisaćeg stola, izvukla cigaretu iz tabakere, namjestila je u lakira-ni cigaršpic, a potom zapalila malenim zlatnim upaljačem. Miris aromatizirana duhana ispu-nio je prostoriju. Ponudila je i Verlainea, i on je prihvatio. Dvoumio se bi li je također zamo-lio neko žestoko piće.

– Iskreno, – rekao je naposljetku, – nemam pojma kako sam se uvukao u sve ovo. Ne znam što su ti ljudi, ili što već jesu, tražili u mom stanu. Priznajem da sam radeći za Grigoria o njemu doznao neke čudne stvari, no svi znaju da je ekscentrik. Da vam pravo kažem, poči-njem se pitati je li sa mnom sve u redu. Možete li mi reći zašto sam ovdje?

Odmjerila gaje kao da razmišlja što bi bilo primjereno odgovoriti. Naposljetku je rekla, – Dovela sam vas ovamo, gospodine Verlaine, jer vas trebamo.

– Mi? – upitao je Verlaine. – Mi vas molimo da nam pomognete vratiti nešto vrlo vrijedno. – Rodopsko blago? Gabriella je problijedila. Osjetio je nakratko trijumf nad njom – konačno ju je nečime iz-

nenadio. – Vi ste upoznati s putovanjem u Rodope? – upitala je, pribravši se. – Ono se spominje u pismu Abigail Rockefeller koje mi je Evangeline jučer pokazala. Us-

pio sam shvatiti da je s majkom Innocentom raspravljala o nekoj vrsti antikviteta, možda ko-madu grčke keramike ili primjerku tračke umjetnosti. Premda sada uviđam da se radilo o ne-čemu vrednijem od nekoliko glinenih posuda.

– Radilo se o nečemu mnogo vrednijem od toga, rekla je, gaseći cigaretu u pepeljari. – Međutim, vrijednost tog predmeta procjenjuje se drukčije nego što biste mogli zamisliti. Ono

se ne mjeri novcem, iako je tijekom posljednjih dvjesto godina potrošeno mnogo da bi se doš-lo do tog predmeta. Recimo to ovako: on ima drevnu vrijednost.

– Je li u pitanju povijesni artefakt? – upitao je. – Moglo bi se reći – odgovorila je, prekriživši ruke preko prsa. – Radi se o vrlo starom

predmetu, ali ne o muzejskom primjerku. On je jednako važan danas kao što je bio i u proš-losti. Mogao bi utjecati na živote milijuna ljudi i, što je još važnije, izmijeniti tok budućnosti.

– Zvuči kao zagonetka, primijetio je Verlaine, gaseći cigaretu. – Neću vas zavaravati. Nemamo vremena. Situacija je mnogo zamršenija nego što uviđate.

Ono što vam se jutros dogodilo ima veze s nečim što je započelo mnogo prije. Ne znam kako ste se upleli u sve ovo, ali pisma u vašem posjedu stavljaju vas u žižu zbivanja.

– Ne shvaćam. – Morat ćete mi vjerovati, rekla je. – Ispričat ću vam sve, ali morat ćete i nešto dati zau-

zvrat. U zamjenu za znanje koje ću vam prenijeti, morate se odreći svoje slobode. Nakon toga ili ćete postati jedan od nas ili ćete se skrivati. U svakom slučaju provest ćete život osvrćući se preko ramena. Jednom kada se upoznate s poviješću naše misije i ulogom gđe Rockefeller u njoj – što je tek manji dio duge i zamršene priče – postat ćete dio užasne bezizlazne drame. Možda zvuči ekstremno, ali jednom kada saznate istinu, vaš će se život nepovratno izmijeniti. Nakon toga nema povratka.

Verlaine je gledao u ruke, razmišljajući o njezinim riječima. Premda se činilo kao da je zamoljen da skoči s ruba litice – štoviše, kao da mu je zapovjeđeno – nije se mogao zaustaviti da ne nastavi u tom smjeru vlastitom voljom. Naposljetku je rekao, – Vi vjerujete da pisma sadrže podatke o onome što su otkrili tijekom ekspedicije.

– Ona sadrže podatke – ali ne o onome što je otkriveno, nego o onome što je bilo skriveno, odvratila je. – Uputili su se u Rodope kako bi povratili liru. Kitaru, da budem preciznija. Ima-li smo je neko kratko vrijeme. Sada je ponovno skrivena. Naši neprijatelji – iznimno bogata i utjecajna skupina – žele je jednako grčevito pronaći kao i mi.

– Jesu li oni bili u mom stanu? – Da, ljude u vašem stanu unajmila je ta skupina. – Je li Percival Grigori dio skupine? – Jest, odgovorila je Gabriella. – On je važan faktor u njoj. – Ja sam, dakle, radeći za njega, rekao je Verlaine, – zapravo radio protiv vas. – Kao što sam vam i ranije rekla, vi njima uistinu ništa ne značite. Za Percivala je boravak

u javnosti štetan i riskantan, stoga uvijek unajmljuje potrošne radnike – to je njegov izraz, ne moj – da za njega obavljaju istraživanja. Koristi ih da bi se dokopao informacija, a potom ih ubija. To je iznimno učinkovita mjera sigurnosti. – Zapalila je novu cigaretu. Dim se raspli-nuo u maglicu.

– Je li Abigail Rockefeller radila za njih? – Ne, odgovorila je Gabriella. – Upravo suprotno. Ona je surađivala s majkom Innocen-

tom. Zajedno su tražile prikladno mjesto da sakriju kovčeg s lirom. Zbog razloga koje ne mo-žemo dokučiti, Abigail Rockefeller je nakon rata prekinula svu komunikaciju s nama. To je izazvalo popriličan potres u našoj mreži. Nismo znali kamo je smjestila sadržaj kovčega. Ne-ki smatraju da je skriven u New Yorku. Drugi vjeruju da gaje poslala natrag u Europu. Već dugo očajnički pokušavamo locirati skrivenu liru, pod pretpostavkom da je uopće skrivena.

– Pročitao sam Innocentina pisma – rekao je Verlaine. – Mislim da vam neće otkriti ono čemu se nadate. Imalo bi više smisla otići Grigoriu.

Osjećajući umor, duboko je udahnula. – Nešto bih vam željela pokazati, rekla je. – Možda će vam pomoći da shvatite s kakvim stvorenjima imate posla.

Skinula je sako, a zatim rukama na kojima su se ocrtavale žile otkopčala crnu svilenu ko-šulju, sve dok nije odriješila i posljednji gumb. – Ovo, zaustila je tiho, povlačeći najprije lije-vi, a potom i desni rukav, – jest ono što se događa kada vas uhvate.

Verlaine ju je promatrao dok se okretala na svjetlu obližnjeg prozora. Trup joj je bio prek-riven širokim, dubokim ožiljcima koji su se protezali preko leđa, prsa, trbuha i ramena. Izgle-dali su kao da ju je netko izmrcvario iznimno oštrim mesarskim nožem. Po širini oštećena tkiva i nepravilnim rubovima ožiljaka mogao je zaključiti da rane nisu bile pravilno zašivene. Na slabom svjetlu koža je izgledala ružičasto i sirovo. Uzorak je ukazivao na bičevanje ili, još gore, rezanje britvom.

– Moj Bože, rekao je, zgrožen ožiljcima, čiji su ružičaste brazde izgledale kao unutrašnjost školjke. – Kako se to dogodilo?

– Nekoć sam vjerovala da ih mogu nadmudriti, odgovorila je. – Mislila sam da sam pame-tnija, snažnija i sposobnija od njih. Za vrijeme rata bila sam najbolja angelologinja u čitavom Parizu. Unatoč svojim godinama napredovala sam brže od ikoga. I to je bila činjenica. Vje-rujte mi – bila sam i još uvijek jesam, jako dobra u svom poslu.

– Je li se to dogodilo za vrijeme rata? – upitao je Verlaine, pokušavajući shvatiti što je ikoga moglo nagnati na takvu brutalnost.

– U mladosti sam radila kao dvostruka agentica. Bila sam ljubavnica nasljednika najmoć-nije neprijateljske obitelji. Moj rad su nadgledali i u početku sam bila prilično uspješna, no na kraju su me otkrili. Ako se itko mogao uvući među njih, bila sam to ja. Dobro pogledajte što mi se dogodilo, gospodine Verlaine, pa zamislite što će učiniti vama. Vaše naivno američko vjerovanje da dobro uvijek pobjeđuje zlo vam neće pomoći. Garantiram vam: spasa nema.

Bilo mu je iznimno teško gledati što su joj učinili, ali ipak nije mogao odvratiti pogled. Očima je pratio valovitu ružičastu putanju od ključne kosti do boka, ježeći se od bljedila nje-zine kože. Činilo mu se da bi mu moglo pozliti. – Kako mislite da biste ih mogli pobijediti?

– To ću objasniti, odvratila je, oblačeći košulju i zakopčavajući gumbe, – kada mi predate pisma.

Položio je laptop na površinu Gabriellinog stola, a potom ga uključio. Računalo je počelo

učitavati sadržaj diska. Uskoro su se svi njegovi podaci – uključujući dokumente vezane uz istraživanje i skenirana pisma – pojavili kao ikone na osvijetljenoj površini ekrana, nalik na svijetlocrvene balone koji su plutali plavim elektroničkim nebom. Otvorio je datoteku pod nazivom Rockefeller/Innocenta i odstupio od računala, ostavljajući Gabrielli dovoljno prosto-ra za čitanje. Kroz prašnjavi prozor promatrao je smrznuti park ovijen tišinom. Znao je da se ispod naslaga snijega kriju smrznuta jezerca, prazno klizalište, pločnici, zimski vrtuljak. Četa taksija jurila je Central Park West avenijom u smjeru sjevera, odvozeći ljude iz centra. Grad je i dalje nastavljao u jednakom, maničnom ritmu.

Osvrnuo se prema Gabrielli. Čitala je pisma gotovo bez daha, upijajući usijane riječi na ekranu kao da bi svakog časa mogle nestati. Monitor je bacao zelenobijeli odsjaj na njezinu kožu, naglašavajući bore oko usta i očiju i bojeći njenu crnu kosu u nijansu sličniju purpuru. Uzela je komad papira s pisaćeg stola i načrčkala bilješke, istovremeno čitajući i pišući, ne gledajući Verlainea niti ispisane rečenice. Njena pažnja bila je posve usredotočena na ekran – na tanke krivulje Innocentina rukopisa i nabore papira reduciranog na digitalni zapis. Primije-tila gaje tek kada je stao iznad njenog ramena i bacio pogled na ekran.

– U kutu je stolica, rekla je ne skidajući pogled s ekrana. – Bit će vam udobnije sjesti um-jesto da se naginjete preko mog ramena.

Iz kuta je uzeo starinsku klavirsku klupicu pa se smjestio do nje. Podigla je ruku, kao u očekivanju da je poljubi, i zamolila, – Cigaretu, s'il vous plaît. Izvukao je cigaretu iz porculanske kutije, utaknuo je u lakirani cigaršpic, stavio među nje-

ne prste i pripalio. – Merci, zahvalila je, uvlačeći dim. Naposljetku je otvorio naprtnjaču, izvukao fascikl i, odvaživši se da je omete u čitanju, re-

kao, – Ovo sam vam trebao ranije predati.

Okrenula se od računala i uzela pisma iz njegovih ruku. Prebirući njihov sadržaj, upitala je, – Originali?

– Stopostotni originali ukradeni iz Arhiva obitelji Rockefeller, odgovorio je Verlaine. – Hvala, rekla je listajući pisma iz fascikla. – Naravno, pitala sam se što dogodilo s njima i

nekako sam i mislila da bi mogla biti kod vas. Recite mi – ima li još kopija? – To je sve, odvratio je Verlaine. – Originale držite u rukama. – Potom je pokazao u smje-

ru ekrana. – A na laptopu su pohranjena skenirana pisma. – U redu, tiho je rekla. Činilo mu se da je još htjela nešto dodati. Umjesto toga je ustala, iz ladice izvadila kutiju s

kavom te je skuhala na električnom grijalu. Kada je kava zakipila, odnijela ju je do računala i bez ikakvog upozorenja izlila sadržaj lončića preko laptopa. Vrela tekućina upila se u tipkov-nicu. Ekran je pobijelio, a potom se zacrnio. Računalo je ispustilo užasan zvuk odumiranja elektroničnih dijelova, a potom utihnulo.

Verlaine je lebdio iznad tipkovnice natopljene kavom, pokušavajući ne izgubiti živce – ali mu to nije polazilo za rukom. – Što ste učinili?

– Ne možemo dopustiti postojanje više kopija nego što je uistinu potrebno, odvratila je Gabriella, staloženo brišući ruke.

– Da, ali uništili ste mi računalo. – Pritisnuo je gumb za paljenje u nadi da će računalo oživjeti.

– Tehnološke naprave je lako nadomjestiti, rekla je bez tračka isprike u glasu. Odšetala se do prozora, naslonila na staklo i s bezbrižnim izrazom lica prekrižila ruke na prsima. – Ne možemo dopustiti da itko pročita ova pisma. Ona su prevažna.

Poredala je pisma na nizak stolić sve dok čitavu površinu stola nije ispunila požutjelim stranicama. Bilo ih je ukupno pet, a svako se sastojalo od brojnih stranica. Verlaine je stao kraj nje. Stranice su bile ispunjene kićenim rukopisom. Uzeo je u ruke meki, zgužvani komad papira pokušavajući razabrati elegantne, ali gotovo nečitljive krivulje rukopisa koji se u blije-doplavim valovima protezao preko papira bez crta. Bilo ga je gotovo nemoguće dešifrirati na slabom svjetlu.

– Možete li pročitati što piše? – upitala je, naginjući se preko stola i okrećući stranicu, kao da bi drukčija perspektiva mogla razmrsiti sadržaj pisama. – Teško mi je uopće raspoznati pojedine riječi.

– Treba neko vrijeme da se čovjek privikne – rekao je Verlaine. – Ali mogu se snaći. – Onda mi možete pomoći. Moramo utvrditi može li nam njihova komunikacija kako pos-

lužiti. – Pokušat ću, ali najprije mi recite na što da obratim pažnju. – Na specifične lokacije spomenute u korespondenciji. Lokacije kojima je Abigail Rocke-

feller imala pristup. Institucije u koje je mogla dolaziti i iz njih odlaziti po želji. Naizgled be-značajne aluzije na pojedine adrese, ulice, hotele. Sigurne lokacije, ali ne, naravno, pretjerano sigurne.

– To bi moglo biti pola New Yorka – odvratio je Verlaine. – Ako želite da išta pronađem u tim pismima, morate mi reći na što točno ciljate.

Zurila je kroz prozor. Naposljetku je rekla, – Nekoć davno skupina odmetnutih anđela, po-znatih pod imenom Stražari, osuđena je na boravak u pećini u najudaljenijim predjelima Eu-rope. Zadaća utamničena povjerena je arhanđelima, koji su ih vezali i bacili u duboku špilju. Kada su Stražari padali, arhanđeli su začuli njihove očajničke vapaje. Toliko su patili da je arhanđeo Gabrijel u trenutku sažaljenja mizernim stvorenjima dobacio zlatnu liru koju je kra-sila anđeoska savršenost i čija je glazba bila toliko čudotvorna da su zatvorenici uz njezino umirujuće djelovanje zadovoljno proveli stotine godina. Gabrijelova pogreška imala je oz-biljne posljedice. Lira se pokazala kao izvor utjehe i snage za Stražare. Ne samo da im je pru-

žala zabavu u dubinama zemlje, nego su pod njenim utjecajem postajali sve snažniji i ambi-ciozniji u svojim željama. Shvatili su da im lira pruža nevjerojatnu moć.

– Kakvu moć? – zanimao se Verlaine. – Moć da se igraju Boga. – Zapalila je još jednu cigaretu, a potom nastavila. – O tom se

fenomenu raspravlja isključivo na seminarima iz nebeske muzikologije, i to samo među nap-rednim studentima angeloloških akademija. Naime, budući da je svemir stvoren vibracijom Božjeg glasa – glazbom Njegove Riječi – on se može mijenjati, poboljšavati ili posve uništiti glazbom Njegovih glasnika, anđela. Nebeski instrumenti anđela, od kojih mnoge posjeduje-mo – imaju moć izvršiti takve promjene, ili bar tako nagađamo. Njihov stupanj moći, među-tim, varira. Naši nebeski muzikolozi smatraju da bi se pri određenim frekvencijama moglo zbiti nebrojeno mnogo kozmičkih promjena. Nebo bi moglo pocrvenjeti, more poljubičastiti, a trava poprimiti narančastu boju. Sunce bi moglo hladiti zrak umjesto da ga zagrijava. Vra-govi bi mogli nastaniti kontinente. Također se vjeruje da lira može povratiti zdravlje boles-nima.

Verlaine je zurio u Gabriellu, zabezeknut njenim izjavama, budući da mu se učinila kao racionalna osoba.

– Sada u tome ne nalazite mnogo smisla, rekla je, predajući mu originalna pisma. – Ali pročitajte mi pisma. Željela bih čuti što u njima piše. To će mi pomoći da razmislim.

Pregledao je omotnice i pronašao prvo pismo – datirano 5. lipnja 1943. – i počeo čitati. Ia-ko je Innocentin stil predstavljao izazov – svaka rečenica odisala je grandioznim tonom, sva-ka misao bila je utisnuta u papir kao da je pribijena željeznim čekićem – uskoro je ušao u ri-tam njezine proze.

Prvo pismo bilo je tek pristojna izmjena formalnosti u neodređenom, oklijevajućem tonu, kao da je Innocenta kroz zamračeni hodnik napipavala put prema gđi Rockefeller. Međutim, i u njemu se nalazila čudna aluzija na dobar ukus gđe Rockefeller – Znajte da je Vaša savršena umjetnička vizija, kao i izvršenje Vaše zamisli, primljena na znanje i prihvaćena. – Rečenica je zaokupila njegovu pažnju. U drugom, opširnijem, pismu, napisanom u nešto intimnijem tonu, Innocenta se unaprijed zahvaljivala gđi Rockefeller na važnoj ulozi koju je trebala odig-rati u budućnosti njihove misije, te je u njemu – s određenim ponosom. – zapazio spomen cr-teža koji je gđa Rockefeller zacijelo pridodala pismu: – Naša najdraža prijateljice, čovjek se može samo diviti Vašem tankoćutnom odabiru te ga primiti s dubokom zahvalnošću. – Ton pisma upućivao je da je među dvjema ženama sklopljen neki dogovor, premda se nisu navo-dili konkretni podaci, niti je igdje izričito spomenut kakav plan. U četvrtom se pismu također nalazila aluzija na umjetnost: – Kao i uvijek, Vaša ruka nepogrešivo odabire ono što oko naj-više želi vidjeti.

Verlaine je počeo izlagati teoriju o umjetničkom djelovanju gđe Rockefeller, ali Gabriella mu je rekla da nastavi čitati, očevidno iznervirana prekidom. – Pročitajte mi posljednje pis-mo, naložila je. – Pismo datirano 15. prosinca 1943.

Prekopao je papire dok ga nije pronašao. 15. prosinca 1943.

Draga gđo Rockefeller, Vaše posljednje pismo stiglo je u pravi čas. Naime, upravo smo završile pripreme za

proslavu Božića. Naš domjenak za prikupljanje sredstava za samostan ove je godine bio uspješniji no što je itko od sestara mogao očekivati te se usuđujem reći da ćemo zahva-ljujući njemu prikupiti još donacija. Vaša nam je pomoć izvor velike radosti. Zahvalju-jemo Gospodinu na Vašoj velikodušnosti i spominjemo Vas u našim molitvama. Vaše ime još će dugo ostati na usnama sestara u Samostanu Sv. Ruže.

Dobrotvorna priredba koju ste spomenuli u pismu iz studenog s velikim je odobrava-njem dočekana u našem samostanu te se nadam da će uvelike pridonijeti našem trudu u pridobivanju novog članstva. Bez obzira na teške nedaće izazvane nedavnim bitkama, te na oskudicu i propadanje našeg samostana u posljednjih nekoliko godina, i dalje vjeru-jemo u svijetlu budućnost.

Premda je oštrovidno oko nalik na anđeosku glazbu – precizno, odmjereno i misteri-ozno preko svih granica — njegova moć počiva u sjaju svjetlosti. Draga dobročinitelji-ce, vjerujemo u Vaš mudar odabir. Nestrpljivo iščekujemo Vaše daljnje upute te Vas molimo da nam što prije otpišete, kako bi vijesti o Vašem radu podigle naš duh.

Vaša srodna duša Innocenta Maria Magdalena Fiori Jedna rečenica u petom pismu zapela je Gabrielli za uho. Zamolila je Verlainea da je po-

novi. Vratio se na nju i pročitao: – oštrovidno oko nalik je na anđeosku glazbu – precizno, odmjereno i misteriozno van svih granica – njegova moć počiva u sjaju svjetlosti.

Položio je svežanj požutjelih papira na krilo. – Mislite li da rečenica sadrži neku bitnu in-formaciju?, upitao je, nestrpljiv da iskuša svoju teoriju o značenju odlomaka.

Činilo se da je Gabriella utonula u misli. Zurila je kroz njega u smjeru prozora, s bradom naslonjenom na ruku. – To je prva polovica, naposljetku je izustila.

– Polovica?, upitao je Verlaine. – Polovica čega? – Polovica naše misterije, odgovorila je. Innocentina pisma potvrđuju ono što sam odavno pretpostavljala – u prvom redu, da su ona i gđa Rockefeller surađivale. Morala bih pročitati drugu polovicu njihove korespondencije da bih to mogla tvrditi sa sigurnošću. – Potom je nastavila, – Rekla bih da su njih dvije birale lokacije. Čak mjesecima prije no što je Celestine donijela instrument iz Pariza – mjesecima prije nego što je donesen iz Rodopa – njih su dvije planirale najbolji način da ga sakriju. Pra-vi je blagoslov što su bile dovoljno inteligentne i pronicljive da osiguraju sigurnu lokaciju. Potrebno je samo proniknuti u njihove metode. Moramo pronaći lokaciju lire.

Verlaine je podigao obrvu. – Je li to moguće? – U to neću biti sigurna dok ne pročitam pisma gđe Rockefeller upućena Innocenti. Inno-

centa je očigledno bila briljantna angelologinja, mnogo oštroumnija nego što se to mislilo. Čitavo je vrijeme poticala Abigail Rockefeller da osigura budućnost angelologije. Instrumenti su dospjeli u ruke gđe Rockefeller tek nakon mnogo promišljanja. – Gabriella je prošetala s kraja na kraj sobe, kao da joj hodanje pomaže misliti. Zatim je naglo zastala. – Sigurno je ov-dje, u New Yorku.

– Jeste li sigurni?, upitao je Verlaine. – Nema pouzdanog dokaza, ali vjerujem da je lira u New Yorku. Pretpostavljam da je

Abigail Rockefeller željela pripaziti na liru. – Vi u ovoj komunikaciji očito nalazite nešto što ja ne vidim, dometnuo je Verlaine. – Po

meni, radi se o zbirci prijateljskih pisama dviju starica. Jedini potencijalno zanimljiv detalj spominje se iz pisma u pismo, ali se ondje ne nalazi.

– Kako to mislite? – upitala je. – Jeste li primijetili kako se Innocenta uvijek iznova vraća na temu vizualnih prikaza? Čini

se kao da su pismima gđe Rockefeller bili pridodani crteži, skice ili neka druga vrsta umjetni-na, rekao je Verlaine. – Zacijelo se nalaze u drugoj polovici korespondencije. Ili su izgublje-ni.

– Posve ste u pravu, složila se Gabriella. – Pisma sadrže neki uzorak i sigurna sam da će nam druga polovica korespondencije to i potvrditi. Innocentine ideje zacijelo su poboljšava-ne. Možda su predlagane i nove ideje. Dobit ćemo cjelinu tek kada usporedimo oba kraja ko-respondencije.

Uzela je pisma iz njegovih ruku pa ih još jednom prelistala, iščitavajući njihov sadržaj kao da pokušava upamtiti retke. Zatim ih je spremila u džep. – Moramo biti iznimno pažljivi. Iz-

nimno je važno da pisma, kao i tajne na koje upućuju, sačuvamo od Nefila. Jeste li sigurni da ih Percival nije vidio?

– Vi ste, uz Evangeline, jedina osoba koja ih je pročitala. Međutim, Grigoriu sam pokazao nešto za što bih volio da nikada nije vidio, rekao je vadeći arhitektonske nacrte iz torbe.

Uzela je nacrte i pažljivo ih proučila. Izraz lica postao joj je vrlo ozbiljan . – To je uistinu loša vijest, napokon je izustila. – Nacrti razotkrivaju previše informacija. Je li shvatio njihov značaj?

– Nisu mu se činili važnim. – U redu onda, rekla je Gabriella uz blagi smiješak. – Percival je bio u krivu. Moramo

smjesta poći, prije nego što shvati što ste zapravo pronašli. – A što sam točno pronašao? – upitao je, nadajući se da će mu se konačno razjasniti značaj

nacrta i zlatnog pečata u njihovoj sredini. Smjestila je nacrte na stol, izravnavajući ih rukama. – To su, naime, upute. Pečat u sredini

označava lokaciju. Ako primjećujete, radi se o središtu Kapelice klanjanja. – Ali zašto?, upitao je Verlaine, proučavajući pečat po stoti put i razbijajući glavu nad nje-

govim značenjem. Gabriella je obukla crnu svilenu jaknu i krenula prema vratima. – Pođite sa mnom u Sa-

mostan Sv. Ruže i sve ću vam objasniti. Peta avenija, Upper East Side, New York City Percival je čekao u predvorju svoje zgrade, imao je sunčane naočale ne bi li zaštitio oči od

neizdrživo svijetlog jutra. Utonuo je u razmišljanje o trenutnoj situaciji koja se dodatno za-komplicirala uplitanjem Gabrielle Levi-Franche Valko. Sama njezina prisutnost u Verlaineo-vom stanu bila je znak da su nabasali na nešto važno. Morat će brzo reagirati, prije negoli iz-gube Verlaineov trag.

Pred zgradom se zaustavio crni Mercedes. Percival je prepoznao giborime koje je Otterley rano jutros poslala da ubiju Verlainea. Sjedili su zgureni na prednjim sjedalima – slijepo pos-lušne sirovine, nedovoljno inteligentne ili znatiželjne da bi se zapitale o Percivalovoj i Otterleyinoj nadmoći. Stresao se na pomisao da bi se mogao voziti u istom automobilu s tim stvorenjima – Otterley nije valjda očekivala da će pristati na takvo što. U poslovanju s nižim životnim oblicima postojale su određene granice koje nije želio prijeći.

Otterley, međutim, to nije bio problem. Izašla je sa zadnjeg sjedala staložena kao i uvijek, duge plave kose smotane u urednu pundžu, u skijaškoj jakni obrubljenoj krznom, zakopčanoj do brade, i obraza rumenih od hladnoće. Na njegovo veliko olakšanje, uputila je giborimima nekoliko riječi, nakon čega su se udaljili. Tek tada je izašao iz zgrade da bi pozdravio sestru drugi put tog jutra, srećom sada nije bio u sramotnom stanju kao ranije.

– Morat ćemo uzeti moj auto, rekla je. – Gabriella Levi-Franche Valko vidjela je vozilo ispred Verlaineovog stana.

Sam spomen Gabriellinog imena poljuljao je njegovu odlučnost. – Vidjela sije? – Vjerojatno je već podijelila broj registarskih tablica svim angelolozima u New Yorku –

odvratila je Otterley. – Bolje da se poslužimo Jaguarom. Ne želim riskirati. – A što je sa zvijerima? Nasmiješila se – i ona je nerado surađivala s giborimima, premda to nikada ne bi priznala.

– Poslala sam ih naprijed. Oni pokrivaju određeno područje. Dobili su upute da ščepaju Gab-riellu ako je pronađu.

– Sumnjam da su dovoljno sposobni za to, odvratio je Percival. Otterley je dobacila ključeve vrataru koji je otišao po automobil parkiran u garaži iza ugla.

Percival je stajao na rubu pločnika duge Pete avenije i borio se s disanjem. Što je više poku-šavao uhvatiti zraka, to mu je svaki udisaj bio bolniji. Laknulo mu je kada je ugledao bijeli Jaguar, iz čijeg se repa pušio plin. Otterley je kliznula na vozačko sjedalo, čekajući ga da se on oprezno smjesti na kožno suvozačko mjesto. Tijelo bi ga zaboljelo pri svakom i najma-njem krivom pokretu. Istrošena, trula krila stiskala su mu se uz leđa. Umalo je zaplakao od boli kada je Otterley upalila automobil i brzo krenula.

Kada je zaokrenula u smjeru autoceste West Side Highway, uključio je grijanje, nadajući se da će mu topao zrak omogućiti da lakše diše. Na semaforu se okrenula da vidi kako je. Namrštila se. Ništa nije rekla, ali iz njenog pogleda je bilo jasno da nije znala što učiniti s nemoćnim, izmučenim bićem koje je nekoć predstavljalo budućnost obitelji Grigori.

Percival je izvukao revolver iz odjeljka za rukavice, provjerio je li napunjen i spremio ga u unutarnji džep ogrtača. Bio je težak i hladan. Prelazeći prstima po pištolju, pitao se kakav bi bio osjećaj uperiti ga u Gabriellinu glavu, prisloniti ga uz njezinu meku sljepoočnicu i uplašiti je. Bez obzira na prošlost, bez obzira na to koliko ju je puta sanjao, bio je odlučan da joj ne dopusti da se umiješa. Ovaj će je put sam ubiti.

Most Tap-pan Zee, međudržavna cesta 1-87, New York Zbog starinskog motora i niske šasije Porsche se u vožnji pokazao nesigurnim i glasnim.

Unatoč buci, putovanje je djelovalo duboko umirujuće na Verlainea. Promatrao je Gabriellu za volanom. Jedna ruka nehajno joj je počivala na vratima. Izgledala je kao netko tko planira pljačku banke – držala se usredotočeno, ozbiljno i pažljivo. Činila mu se kao vrlo zatvorena osoba koja ne govori više no što je potrebno. Iako je navaljivao ne bi li došao do informacija, trebalo joj je neko vrijeme da se otvori.

Na njegovo inzistiranje za vrijeme vožnje su raspravljali o povijesti i svrsi njezina bavlje-nja angelologijom te o tome kako se Abigail Rockefeller uplela u to, sve dok Verlaine nije počeo uviđati razmjere opasnosti u kojoj se našao. Njihova prisnost rasla je sa svakom minu-tom koju su proveli zajedno. Do trenutka kada su prešli most između njih se razvilo neko ne-obično razumijevanje.

S vidikovca iznad rijeke Hudson mogao je vidjeti komade leda koji su se zadržavali uz snježne obale rijeke. Krajolik je odozgo izgledao kao da se zemljom raširila velika geomorfna pukotina. Rijeka Hudson blještala je na suncu, isijavajući toplinu i sjaj poput vatre.

U usporedbi sa zakrčenim ulicama Manhattana autocesta je bila pusta. Kada su prešli most, Gabriella je ubrzala na otvorenoj cesti. Porsche je zvučao jednako kao što se Verlaine osjećao – umorno; motor je zujao kao da će svakog časa eksplodirati. Bolio gaje želudac od gladi, a oči su ga pekle od iscrpljenosti. Kada se pogledao u retrovizoru, iznenadio se samom sebi – izgledao je kao da je bio u tučnjavi. Oči su mu bile prošarane crvenim žilicama, a kosa raščupana. Gabriella mu je pomogla previti ranu. Oko ruke mu je omotala gazu, zbog čega je izgledala kao boksačka rukavica. To se u trenutnoj situaciji činilo sasvim u skladu s njegovim stanjem: u posljednja dvadeset i četiri sata pretvorio se u slabog, izmučenog i izmrcvarenog čovjeka.

U blizini neizmjerne ljepote rijeke, ažurna neba, ljeskanja Porschea – Verlaine se prepus-tio iznenadnom širenju vlastite svijesti. Shvatio je koliko mu je život postao skučen posljed-njih nekoliko godina. Iz dana u dan kretao se suženom putanjom između stana, ureda te neko-liko kafića i restorana. Vrlo je rijetko odstupao od tog uzorka. Nije se mogao sjetiti kada je

posljednji put primijetio okolinu ili uistinu pogledao ljude oko sebe. Bio je izgubljen i zbu-njen. Pomisao da se više nikada neće vratiti takvom načinu života ujedno ga je i plašila i odu-ševljavala.

Gabriella je sišla s autoceste na lokalnu cestu. Protegnula se, svijajući leđa poput mačke. – Moramo natočiti gorivo, rekla je, tražeći pogledom mjesto gdje bi se mogli zaustaviti. Kada su ušli u zavoj, spazio je benzinsku crpku otvorenu dvadeset i četiri sata na dan. Gabriella je sišla s ceste i parkirala uz crpku. Nije se bunila kada se ponudio da napuni rezervoar. Samo je dodala da obavezno natoči najbolje gorivo.

Platio je, a zatim još neko vrijeme zurio u uredno složene police – boce sokova, pakiranu hranu, pravilno raspoređene časopise – gledajući kako život može biti jednostavan. Još jučer ne bi mu palo na pamet razmišljati o takvim stvarima. Previše bi ga iritirali dugi redovi i ne-onska svjetla da bi se uopće osvrnuo oko sebe. Sada je osjećao nastrano divljenje prema sve-mu što je nudilo takvu neobičnu prisnost. Računu je dodao kutiju cigareta pa se vratio do au-ta.

Čekala ga je na vozačkom sjedalu. Smjestio se do nje i pružio joj kutiju cigareta. Kratko se nasmiješila, ali bilo mu je jasno da ju je ta gesta oraspoložila. Zatim je, ne čekajući ni trenut-ka, pokrenula automobil i izašla na malu lokalnu cestu.

Otvorio je cigarete, izvadio jednu te joj pripalio. Spustila je prozorsko staklo, a dim se ras-pršio svježim zrakom. – Ne činite se uplašenim, ali sigurna sam da je ono što sam vam rekla na vas ostavilo trag.

– Još uvijek se pokušavam suočiti, odvratio je, istovremeno razmišljajući kako je time još i malo rekao. Bio je zapravo potpuno zbunjen novim saznanjima. Nije mogao shvatiti kako je ona uspijevala ostati tako smirena. Konačno je upitao, – Kako vam to uspijeva?

– Što? – upitala je, gledajući cestu. – Živjeti na ovako. Kao da se ništa čudno ne događa. Kao da ste se pomirili s time. Pazeći i dalje na cestu, odgovorila je, – U ovu sam se bitku uključila tako davno da sam

već otupjela na neke stvari. Ne mogu se sjetiti kako je to živjeti u neznanju. Otkriće njihova postojanja slično je tome da vam netko kaže da je Zemlja okrugla – protivi se svemu što čov-jek smatra istinitim. No, to je stvarnost. Ne mogu zamisliti kakav bi mi bio život da oni ne proganjaju moje misli, da se budim vjerujući da je svijet pravedan, slobodan i ravnopravan. Pretpostavljam da sam svoju viziju svijeta prilagodila ovoj stvarnosti. Sve promatram u opre-ci bijelog i crnog, dobra i zla. Mi smo dobri, oni su zli. Ako mi želimo živjeti, oni moraju um-rijeti. Neki među nama vjeruju u pomirbu – mogućnost da živimo jedni pored drugih – ali mnogi također misle da ne možemo biti na miru sve dok ne budu istrijebljeni.

– Ja bih rekao, zaustio je, iznenađen njezinom nepopustljivošću, – da su stvari ipak slože-nije.

– Svakako, slažem se s vama. Međutim, ja imam svoje razloge za tako snažne osjećaje. Ia-ko se angelologijom bavim čitav život, nisam ih oduvijek mrzila jednakim intenzitetom, rekla je tihim, gotovo ranjivim glasom. – Ispričat ću vam nešto što dosad nisam podijelila s mno-gima. Možda će vam pomoći da shvatite moj ekstreman stav. Možda ćete shvatiti zašto mi je toliko važno da i posljednji Nefil nestane s lica Zemlje.

Bacila je cigaretu kroz prozor i odmah pripalila novu, pazeći i dalje na krivudavoj cesti. – Za vrijeme druge godine školovanja u Angelološkom društvu u Parizu upoznala sam lju-

bav svog života. To nije bilo nešto što bih ikome u to vrijeme, pa ni u zrelijoj dobi, priznala. No sada sam stara žena – zapravo i starija no što se činim – i s velikom sigurnošću mogu reći da nikada više neću voljeti onako kako sam voljela u ljeto 1939. Tada mi je bilo petnaest i možda sam bila premlada za ljubav. A možda sam zapravo jedino tada, još s djetinjim pogle-dom u očima, mogla voljeti tako. To, naravno, nikada neću znati.

Zastala je kao da važe riječi, a potom nastavila.

– Bila sam, blago rečeno, neobična djevojka. Opsjednuta svojim studijem jednako kao što neki postanu opsjednuti bogatstvom, ljubavlju ili slavom. Potekla sam iz obitelji bogatih an-gelologa – mnogi rođaci također su se obrazovali na Akademiji. Bila sam iznimno ambicioz-na. Nije dolazilo u obzir da se družim s vršnjacima; jedino što me zanimalo bio je neprekidan rad u svrhu postizanja uspjeha. Željela sam biti najbolja studentica u svakom pogledu, a tako je i bilo. Do kraja prvog semestra prve godine istaklo se samo dvoje studenata – ja i mlada žena Celestine, iznimno darovita djevojka s kojom sam se kasnije sprijateljila.

Verlaine se umalo zagrcnuo. – Celestine? – upitao je. – Celestine Clochette koja je 1943. došla u Samostan Sv. Ruže?

– To se dogodilo 1944, ispravila ga je. – No to je već druga priča. Ova započinje jednog hladnog, kišnog popodneva u travnju 1939, kako to i inače biva u Parizu u to doba godine. Kao i svakog proljeća, popločane pariške kaldrme, odvodni kanali, vrtovi i Seina bili su pop-lavljeni od kiše. Savršeno se sjećam tog popodneva. Bio je petak, 7. travnja, jedan poslije po-dne. Upravo su mi završila jutarnja predavanja pa sam, kao i obično, krenula na ručak. Neo-bično je bilo to što sam toga dana zaboravila kišobran. Budući da sam inače bila čak i pretje-rano pedantna, bio je to rijedak proljetni dan da sam se zatekla nezaštićena na pljusku. A ipak, tako se dogodilo. Izlazeći iz Athenaeuma, shvatila sam da bih mogla pokisnuti do kože te da bi se papiri i knjige koje sam nosila pod rukom mogli uništiti. I tako sam ostala stajati promatrajući kišu ispod velike nadstrešnice iznad glavnog ulaza u školu.

Odjednom se usred jakog pljuska pojavio čovjek s ogromnim ljubičastim kišobranom, što mi se učinilo prilično neobičan izbor za jednog gospodina. Promatrala sam ga dok je hodao dvorištem. Bio je elegantan, držao se uspravno, i bio je iznimno privlačan. Možda sam ispod njegovog kišobrana samo željela pronaći suho utočište, ali zurila sam u stranca, u nadi da će mi prići, kao da bih ga mogla opčiniti.

Bila su to druga vremena. Nije bilo pristojno da žena zuri u pristalog gospodina, a jednako se nepristojnim smatralo da je on ignorira. Samo bi najgora hulja ostavila damu na kiši. Zas-tao je nasred dvorišta, shvativši da ga promatram, pa se okrenuo na peti kožne čizme i prisko-čio mi u pomoć.

Dodirnuo je šešir. Njegove velike plave oči susrele su se s mojima. Upitao me, – Mogu li vas povesti kroz ovu bujicu? – Glas mu je bio ispunjen poletnom, zavodljivom, čak pomalo okrutnom samouvjerenošću. Jedan jedini pogled, jedna jedina rečenica bila je dovoljna da me osvoji.

– Povedite me kamo god želite, odgovorila sam. Smjesta uviđajući vlastitu nesmotrenost, dodala sam, – Samo da se maknem s ove užasne kiše.

Upitao me kako se zovem, a kada sam mu rekla ime, odmah sam uočila da mu se svidjelo. – Kao anđeo?"

– Glasnik dobrih vijesti, odvratila sam. – Pogledao me u oči i nasmiješio se, zadovoljan mojim brzim odgovorom. Oči su mu ima-

le najhladniju, najprozirniju nijansu plave boje koju sam ikada vidjela. Osmijeh mu je bio sladak i umiljat, kao da je bio svjestan moći nada mnom. Nekoliko godina kasnije, kada se otkrilo da je moj ujak Victor Levi-Franche osramotio obitelj radeći kao njegov špijun, pitala sam se je li se na spomen mog imena ozario zbog njegovog anđeoskog porijekla ili zbog uja-kova položaja.

Ponudio mi je ruku, kazavši, – Hajde, moj glasniče dobrih vijesti, pođimo odavde. – Pruži-la sam mu ruku. Istog trenutka, s prvim dodirom njegove kože, kao da je život koji sam dota-da vodila nestao, a novi otpočeo.

Kasnije se predstavio kao Percival Grigori III. – Zirnula je prema Verlaineu, ne bi li uhva-tila njegovu reakciju.

– Ne valjda isti... – zaustio je u nevjerici.

– Baš taj, odvratila je. – Upravo taj na kojeg mislite. U to vrijeme nisam ništa znala, o njemu, ni o značenju njegovog prezimena. Da sam barem bila starija i angelološki obrazova-nija, okrenula bih se i pobjegla od njega. U neznanju, njegova me pojava očarala.

Hodali smo ispod velikog ljubičastog kišobrana. Primio me za ruku i poveo uskim, pop-lavljenim ulicama do svog automobila, blještavog srebrnog Mercedesa. Bio je to model Roa-dster 500K. Ne znam zanimaju li vas automobili, no u svakom slučaju, radilo se o prelijepoj mašini, sa svim tada dostupnim luksuznim dodacima – električnim brisačima i bravama te raskošnom unutrašnjošću. Moja obitelj je posjedovala automobil – što je već samo po sebi bilo luksuz – ali nešto nalik na Percivalov Mercedes dotada nisam vidjela. Roadsteri su bili prava rijetkost. Štoviše, prije nekoliko godina na aukciji u Londonu jedan takav predratni model prodan je za sedamsto tisuća funti. Otišla sam onamo samo da bih opet vidjela taj au-tomobil.

Otvorio je vrata grandioznom gestom, kao da me smješta u kraljevsku kočiju. Utonula sam u meko sjedalo. Moja mokra koža se prilijepila za naslon. Duboko sam udahnula: automobil je mirisao po kolonjskoj vodi pomiješanoj s natruhom duhanskog dima. Gumbići su svijetlili na smeđe-crnoj kontrolnoj ploči, čekajući da ih netko pritisne i zavrti, a na njoj se nalazio i par kožnih vozačkih rukavica koje su čekale da ih netko navuče. Bio je to najljepši automobil koji sam ikada vidjela. Tako uronjenu u meko sjedalo, preplavio me osjećaj sreće.

Savršeno pamtim kako sam se osjećala za vrijeme vožnje bulevarom Saint-Michel i preko otoka lie de la Cite. Kiša je silovito pljuštala, no kao da je pričekala da se sklonimo prije ne-goli se u mlazu spustila na proljetno cvijeće i zelenu, žednu zemlju. Mislim da bi se taj osje-ćaj mogao nazvati strahom, iako sam si u to vrijeme govorila da se radi o ljubavi. Tada nisam slutila kakvu opasnost Percival predstavlja. Činio mi se tek kao mladić sklon neopreznoj vož-nji. Sada bih rekla da sam ga se instinktivno bojala. Bez obzira na to, zarobio mi je srce bez imalo truda. Promatrala sam njegovu lijepu blijedu kožu i duge fine prste na mjenjaču. Nisam mogla govoriti. Projurio je preko mosta, a potom Rue de Rivoli, dok su brisači mahnito šibali preko vjetrobranskog stakla, tako da smo jedva vidjeli kamo idemo.

– Vodim te, naravno, na ručak, rekao je, uputivši mi letimičan pogled dok je usporavao is-pred otmjena hotela blizu Trga sloge. – Vidim da si gladna.

– Kako se glad može vidjeti? – odvratila sam izazivajući ga, premda je bio u pravu; tog ju-tra nisam ni doručkovala, tako da sam skapavala od gladi.

– Imam poseban talent, rekao je zaustavljajući automobil, dižući ručnu kočnicu i skidajući kožne vozačke rukavice. – Znam što želiš i prije no što to sama shvatiš.

– Onda mi reci, zaustila sam, nadajući se da će me smatrati odvažnom i sofisticiranom, dakle upravo onakvom kakva nisam bila. – Što je to što želim više od ičega?

Neko me vrijeme proučavao. Primijetila sam, kao i u prvih nekoliko sekundi našeg poz-nanstva, da se iza njegovih plavih očiju krio tračak senzualne okrutnosti. – Lijepu smrt, od-govorio je tako tiho da nisam bila sigurna jesam li ga dobro čula. Tada je otvorio vrata i iza-šao iz automobila.

Prije nego što sam stigla promisliti o toj bizarnoj izjavi, otvorio mi je vrata i pomogao izi-ći, pa smo ruku pod ruku odšetali do restorana. Zastao je kraj pozlaćena zrcala, odbacio šešir i kaput, zvjerajući oko sebe kao da je četa konobara koji su priskakali u pomoć bila prespora za njegov ukus. Promatrala sam njegov odraz u ogledalu, proučavajući mu profil i prekrasno odijelo od svijetlosiva gabardena koje je u odrazu dobilo plavkastu nijansu, savršeno pristaju-ći njegovim očima. Koža mu je bila mrtvački blijeda, gotovo prozirna, no zbog toga se začu-do činio još privlačnijim, kao da je dragocjenost čuvana od sunčeve svjetlosti.

Slušajući njezinu priču, Verlaine je pokušavao pomiriti njezin opis s Percivalom Grigori-em kojega je vidio dan ranije, ali to mu nije polazilo za rukom. Gabriella očito nije govorila o onemoćalom, oronulom čovjeku kojeg je on poznavao, nego o Percivalu Grigoriu kakav je nekoć bio. Želio joj je postaviti neka pitanja, ali umjesto toga se zavalio i slušao.

– U par sekundi konobar je odnio kapute te nas odveo u blagovaonicu, koja je zapravo bila preuređena plesna dvorana s izlazom na stražnji vrt. Čitavo vrijeme osjećala sam kako me promatra s velikim zanimanjem, kao da čeka moju reakciju.

Nije bilo ni spomena jelovnika ili narudžbe. Točili su nam vino i donosili tanjure s hra-nom, kao da je sve već unaprijed bilo dogovoreno. Percival je, naravno, postigao željeni uči-nak. Bila sam zadivljena, iako sam to pokušavala sakriti. Premda sam pohađala otmjene škole te bila odgojena u buržoaskom okružju grada, bilo mi je posve jasno da je taj čovjek bio iznad svega što sam dotada iskusila. Bacivši pogled na svoju odjeću, užasnuta sam shvatila da sam još uvijek u školskoj uniformi, što mi je zbog uzbuđenja promaklo za vrijeme vožnje. Osim dosadne odjeće, dodatno sam se nervirala što sam na nogama imala izlizane cipele, a omiljeni parfem sam zaboravila u stanu.

– Sva si porumenila, primijetio je. – Zašto? Bilo je dovoljno da bacim pogled na pletenu vunenu suknju i uštirkanu bijelu košulju da

uvidi moj problem. – Ti si najljupkije stvorenje u ovoj prostoriji, rekao je bez tračka ironije u glasu. – Izgledaš

poput anđela. – Izgledam kao ono što i jesam, odvratila sam s ponosom, koji je nadvladao sve druge os-

jećaje. – Školarka na objedu s bogatim starijim muškarcem. – Nisam puno stariji od tebe, rekao je u šali. – Koliko to nije puno? – željela sam znati. Premda se činio kao da je u ranim dvadesetima

– što i nije bilo puno više od mojih godina – po manirima i samouvjerenosti s kojom se nosio doimao se kao čovjek koji je vidio svijeta.

– Više me zanima da mi kažeš štogod o sebi – odvratio je izbjegavši moje pitanje. – Reci mi, uživaš li u svom studiju? Vjerujem da uživaš. Imam nekoliko stanova u blizini tvoje škole i već sam te ranije viđao. Uvijek se doimaš kao netko tko predugo boravi u knjižnici.

Premda me činjenica da je i ranije znao za mene trebala zabrinuti, zapravo sam se osjećala polaskano. – Primijetio si me? – upitala sam, željna njegove pažnje.

– Naravno, odvratio je, uzimajući gutljaj vina. – Nisam mogao proći dvorištem da ne po-mislim na tebe. To me u posljednje vrijeme počelo baš živcirati, pogotovo kada nisi bila ta-mo. Zasigurno si svjesna vlastite ljepote.

Stavila sam u usta zalogaj pečene patke, bilo me strah išta reći. Naposljetku sam progovo-rila, – U pravu si – jako volim svoj studij.

– Ako se radi o čemu zabavnom, moraš mi ispričati sve o tome. I tako se popodne nastavilo u nizovima ukusne hrane, čaša vina i beskrajnih razgovora. Ti-

jekom vremena samo rijetkima sam povjerila takve intimne stvari. Ja nisam osoba koja uživa u besposlenom čavrljanju. A ipak, tog popodneva niti trenutak tišine nije se uvukao između Percivala i mene. Sto smo dulje pričali i jeli, osjećala sam da me sve više privlači, kao da me svojim riječima bacio u trans. S vremenom sam se zaljubila u njegovo tijelo, ali najprije me privukla njegova inteligencija.

Tijekom vremena sve sam se više vezala, tako da uskoro bez njega nisam mogla izdržati ni dan. Unatoč strasti prema studiju i posvećenosti angelologiji, ništa me nije moglo odvojiti od njega. Nalazili smo se u njegovim stanovima u blizini Angelološkog društva, gdje smo prove-li mnoga vruća ljetna popodneva godine 1939. Predavanja su mi postala manje važna od ugo-de njegove spavaće sobe. Počela sam zamjerati cimerici što me ispituje; počela sam mrziti profesore što me odvajaju od njega.

Već nakon prvog sastanka počela sam sumnjati da je nešto čudno s Percivalom, ali sam ipak odlučila ignorirati instinkte. Nakon naše prve zajedničke noći znala sam da sam upala u neku vrstu zamke, iako nisam mogla jasno raščlaniti prirodu opasnosti koju sam osjećala, niti sam mogla pretpostaviti kakvu će mi štetu nanijeti. Tek nekoliko tjedana kasnije shvatila sam da je Nefil. Dotada je uvijek uvlačio krila – varka koju sam trebala prozrijeti, ali nisam. Jed-

nog popodneva kada smo vodili ljubav, jednostavno je raširio krila, okruživši me svojim zlat-nim blještavilom. Trebala sam tada pobjeći, no bilo je prekasno – već sam bila potpuno i ne-povratno pala pod njegove čini. Tako je, kažu, bilo i u drevna vremena – velika strast između neposlušnih anđela i žena preokrenula je nebo i zemlju. No ja sam tada bila tek djevojka. Bila bih dala dušu za njegovu ljubav.

To sam na mnoge načine i učinila. Kako je naša veza postajala intenzivnija, počela sam mu prosljeđivati tajne Angelološkog društva. Zauzvrat mi je davao sredstva s kojima sam br-zo napredovala te stekla prestiž i moć. U početku je od mene zahtijevao manje detalje, poput lokacija naših ureda u Parizu i datuma kada se Društvo sastajalo. Voljno sam ih pružala. Ka-da su zahtjevi porasli, i dalje sam mu udovoljavala. Kada sam shvatila koliko je opasan te da bih se trebala otrgnuti od njegova utjecaja, bilo je već prekasno: zaprijetio je da će vezu ra-zotkriti mojim profesorima. Ta me pomisao užasavala jer je značila izgon iz jedine zajednice koju sam poznavala.

Međutim, našu aferu nije bilo lako očuvati u tajnosti. Kada sam shvatila da ću biti razot-krivena, sve sam priznala svom profesoru, dr. Raphaelu Valku, koji je smatrao da bih to mog-la iskoristiti za dobrobit angelologije. Postala sam špijunka. Percival je i dalje vjerovao da radim za njega, no ja sam zapravo činila sve da potkopam njegovu obitelj. Afera se nastavila, ali se u doba rata već naslućivala izdaja. Unatoč jadu, odigrala sam svoju ulogu. Nefilima sam prosljeđivala lažne informacije o angelološkim misijama, a dr. Valku sam donosila tajne njihova zatvorenog svijeta. On je pak o tome obavještavao naše znanstvenike. Osim toga, or-ganizirala sam ono što je trebalo postati naša najveća pobjeda – skovala sam plan da Nefilima damo repliku, a za nas sačuvamo originalnu liru.

Plan je bio jednostavan. Dr. Seraphina i dr. Raphael Valko bili su svjesni da Nefili znaju za našu ekspediciju i da će se s nama boriti sve dok lira ne bude u njihovim rukama. Predloži-li su plan koji je trebao zavesti Nefile s našoj; i raja. Naručili su izradu lire koja bi bila jedna-ka onoj tračkoj – identične zavinute ručke, masivnu osnovu i prečke. Instrument je izradio najvrsniji muzikolog dr. Josephat Michael, pomno pazeći na sva'ki detalj, primjerice da svile-ne žice trebaju biti isprepletene s konjskom dlakom. Kada smo pronašli pravu liru, shvatili smo da je bila mnogo razrađenija od lažne – osnova joj je bila načinjena od metala najslični-jeg platini, ali ga nismo uspjeli identificirati jer se nije radilo o zemaljskom elementu. Dr. Michael je nazvao tu supstancu valkinij, prema Valkovima, koji su u velikoj mjeri bili zaslu-žni za otkriće lire. Žice su bile načinjene od čvrsto isprepletenih blještavih zlatnih niti za koje je dr. Michael smatrao da su vlasi arhanđela Gabrijela.

– Unatoč očitim razlikama, Valkovi su vjerovali da nam ne preostaje ništa drugo nego iz-ravna akcija. Stavili smo lažnu liru u kožni kovčeg napravljen po uzoru na kovčeg prave lire. Dojavila sam Percivalu da ćemo proći Parizom u ponoć, a on je postavio zasjedu. Da je sve pošlo po planu, Percival bi oteo dr. Seraphinu Valko te u zamjenu za njezin život zatražio od angelološkog vijeća liru. Mi bismo im dali lažnu liru, dr. Seraphina bi bila slobodna, a Nefili bi vjerovali da su se dokopali glavne nagrade. No nešto je pošlo po zlu.

– Dr. Raphael i ja smo se dogovorili da ćemo glasati za sklapanje nagodbe. Pretpostavljali smo da će se članovi vijeća povesti za dr. Raphaelom i glasati za razmjenu lire za dr. Serap-hinu. Međutim, iz nekog razloga članovi vijeća glasali su protiv razmjene, što je poremetilo naš plan. Glasovi su bili izjednačeni pa su pozvali jednu od članica ekspedicije – Celestine Clochette – kako bi dala presudan glas. Ona nije znala za naše planove pa je glasala prema protokolu, što je bilo posve u skladu s njenim opreznim i pedantnim karakterom. Na kraju nije bilo nagodbe. Pokušala sam popraviti situaciju odlaskom do Percivala s ukradenom li-rom. Rekla sam mu da sam liru ukrala za njega. No bilo je prekasno. Već je ubio dr. Seraphi-nu.''

– Čitav život žalim za Seraphinom. Međutim, moje patnje su se nastavile i nakon te užasne noći. Vidite, unatoč svemu, ja sam voljela Percivala Grigoria, ili sam u najmanju ruku bila

ovisna o tome kako sam se osjećala u njegovoj prisutnosti. Sada mi se to čini prilično nevje-rojatnim, ali čak ni nakon što je naredio moju otmicu i odobrio brutalno mučenje, nisam ga se mogla odreći. Otišla sam do njega posljednji put 1944, kada su Amerikanci oslobađali Fran-cusku. Znala sam da će pobjeći prije nego što bi ga mogli uhvatiti pa sam osjetila potrebu da ga još jednom vidim, da se pozdravim s njim. Proveli smo zajedno noć, a nekoliko mjeseci kasnije, na svoj užas, shvatila sam da nosim njegovo dijete. U očaju da sakrijem svoje stanje obratila sam se jedinoj osobi koja je znala za moj pravi odnos s Percivalom. Moj nekadašnji učitelj, dr. Raphael Valko, znao je koliko mi je muke priuštila obitelj Grigori te mu je bilo jasno da dijete moram sakriti po svaku cijenu. Raphael i ja smo se vjenčali, ostavljajući svijet u uvjerenju da je on otac mog djeteta. Naš brak izazvao je skandal među angelolozima vjer-nim Seraphininoj uspomeni, ali mi je omogućio da sačuvam svoju tajnu. Moja kći, Angela, rodila se 1945. Mnogo godina kasnije Angela je rodila kći po imenu Evangeline.

Verlaine se stresao na spomen njena imena. – Percival Grigori je Evangelinin djed? – upi-tao je, ne mogavši sakriti zapanjenost.

– Da, odvratila je Gabriella. – Unuka Percivala Grigoria jutros vam je spasila život. Soba ruža, Samostan Sv. Ruže, Milton, New York Evangeline je uvezla Celestinina kolica u Sobu ruža te ih smjestila uz rub dugačka drve-

nog konferencijskog stola. Za stolom je sjedilo devet pogrbljenih i naboranih starijih sestara, bijelih pramenova i povijenih leđa. Među njima se nalazila i majka Perpetua, stroga i krupna žena u redovničkoj odjeći modernoj poput Evangelinine. Starije sestre motrile su Evangeline i Celestine s velikim zanimanjem, što je bio siguran znak da ih je Philomena obavijestila o jučerašnjim događajima. I doista, kada je Evangeline zauzela mjesto za stolom, Philomena je stala pred njih i vrlo uzbuđeno počela govoriti. Evangelinina strepnja dodatno se pojačala ka-da je Philomena raširila Gabriellino pismo na stol, ispred svih sestara.

– Ove informacije, rekla je podižući ruke kao da poziva sestre da joj se priključe u razmat-ranju pisma, – donijet će nam pobjedu kojoj se dugo nadamo. Ako je lira skrivena među na-ma, moramo je brzo naći. Tada ćemo imati sve što nam je potrebno za nastavak djelovanja.

– Zanima me, sestro Philomena, obratila joj se majka Perpetua, sumnjičavo je gledajući, – u kojem bismo to smjeru trebale nastaviti?

Philomena joj je odgovorila, – Ne vjerujem da je Abigail Rockefeller umrla ne ostavivši konkretne informacije o lokaciji lire. Vrijeme je da saznamo istinu. Štoviše, vrijeme je da sa-znamo sve. Što skrivaš od nas, Celestine?

Evangeline je bacila pogled prema Celestine. Bila je zabrinuta za njezino zdravlje. Ono se u posljednja dvadeset i četiri sata drastično pogoršalo. Lice joj je voštano, zgrčila je ispreple-tene prste na rukama i toliko se pogrbila u kolicima da je postojala opasnost da će iz njih is-pasti. Dvoumila se bi li je uopće dovela na sastanak, ali kada je saznala za Verlaineov posjet i Gabriellina pisma – Celestine je inzistirala na tome.

Drhtavim glasom je rekla, – Moje znanje o liri je nepotpuno kao i tvoje, Philomena. Svih ovih godina i ja sam se, poput tebe, pitala gdje je. Premda sam se u međuvremenu, za razliku od tebe, naučila nositi sa željom za osvetom.

Philomena je odvratila, – Zelja za osvetom nije jedini razlog zašto želim pronaći liru. Pok-renimo se. Sada je trenutak. Nefili će je pronaći ako mi to ne učinimo.

– Još uvijek je nisu našli, rekla je majka Perpetua. – Vjerujem da će još neko vrijeme biti izgubljeni.

– Perpetua, ti imaš tek pedeset godina. Premlada si da bi shvatila zašto se protivim tome da ne učinimo ništa, rekla je Philomena. – Nisi vidjela na kakvu su destrukciju spremna ta stvorenja. Nisi gledala svoj voljeni dom kako gori. Nisi izgubila sestre. Nisi se svakog dana bojala njihova povratka.

Celestine i Perpetua pogledale su se zabrinuto i umorno, kao da su već i ranije slušale Phi-lomenine tirade. Majka Perpetua je rekla: – Shvaćam da sjećanje na napad 1944. raspiruje vašu želju za borbom.. Vi ste uistinu vidjeli najgore žrtve njihove nemilosrdne destrukcije. Teško se pomiriti s nedjelovanjem protiv takvog užasa. No mi smo odavno glasale za održa-vanje mira. Pacifizam. Neutralnost. Diskreciju. To su naša načela.

Celestine je dodala, – Dokle god je lokacija lire skrivena, Nefili neće ništa pronaći. – Ali mi ćemo je pronaći, odvratila je Philomena. – Jako smo blizu tome. Celestine je podigla ruku te se obratila sestrama za stolom, tako tihim glasom da je sestra

Boniface, koja je sjedila na drugom kraju, morala uključiti slušni aparat. Celestine se grčevito uhvatila za kolica, kao da se pridržava da ne ispadne. – Istina je, vrijeme je za suočavanje s neprijateljem. Ali ne mogu se složiti s Philomenom. Smatram da je naš mirni otpor svet. Ne bismo se trebale bojati takvog slijeda događaja. U svemiru je zapisano da će se Nefili uzdići, a zatim pasti.

Naša je dužnost pružiti im otpor i moramo biti spremne suočiti se s njima. No najvažnije je da pritom ne postanemo nečasne i podmukle poput naših neprijatelja. Moramo očuvati teko-vine civiliziranog i dostojanstvenog pacifizma. Ne dopustimo da se zaborave ideali naših os-nivača. Ostanemo li vjerne svojoj tradiciji, s vremenom ćemo pobijediti.

– Vrijeme je nešto čega nemamo! – rekla je Philomena tako žestoko da se sva izobličila. – Uskoro će nas napasti, kao što su to učinili i ranije. Zar se ne sjećate kakvo smo uništenje pre-trpjele? Zar ne pamtite koliko su zla i krvožedna ta stvorenja? Zar se ne sjećate kakve je uža-se pretrpjela majka Innocenta? Uništit će nas ako ništa ne poduzmemo.

– Naša je misija predragocjena za nesmotrene postupke, odvratila je Celestine. Lice joj se zarumenilo, i Evangeline je u njoj nakratko prepoznala gorljivu mladu ženu koja je prije se-damdeset godina došla u Samostan Sv. Ruže. Tjelesni napor ju je, međutim, svladao. Stavila je drhtavu ruku na usta i počela kašljati. Činilo se da je pomirena s vlastitom tjelesnom slabo-šću, kao da je uvidjela da joj je um postajao britkiji dok je tijelo nepovratno propadalo.

– Zdravstveno stanje ti je umanjilo sposobnost razmišljanja, rekla je Philomena. – Nisi u stanju donositi tako važne odluke.

Majka Perpetua je na to rekla, – I Innocenta je dijelila Celestinino mišljenje. Mnoge među nama pamte njeno zalaganje za miran otpor.

– I pogledajte kamo ju je to dovelo, odvratila je Philomena. – Ubili su je bez imalo milosti. – Okrećući se Celestini, rekla je, – Nemaš pravo tajiti lokaciju lire. Znam da posjeduješ in-formacije koje bi nas mogle do nje dovesti.

– Philomeno, ti ne znaš apsolutno ništa o liri, niti o opasnostima koje je prate, rekla joj je Celestine, tako krhkim glasom da ju je Evangeline jedva mogla čuti. Okrenula se prema Evangeline, smještajući ruku na njeno rame, i šapnula joj, – Dođi, nema smisla dalje rasprav-ljati. Moram ti nešto pokazati.

Evangeline je odgurala Celestinina kolica iz prostorije. Povela ju je hodnikom prema kli-mavom dizalu na drugom kraju samostana.

Ugurala je kolica u lift. Vrata su se zatvorila uz mek metalni zvuk. Kada je posegnula za

gumbom četvrtog kata, Celestine ju je zaustavila. Podigla je drhtavu ruku i pritisnula neozna-čeno dugme. Dizalo se uz trešnju počelo spuštati. Zaustavilo se u podrumu, a vrata su se škri-peći otvorila.

Uhvatila je ručke Celestininih kolica i odgurala je u tamu. Celestine je pritisla prekidač. Niz slabih svjetala osvijetlio je prostor. Kada su joj se oči privikle na slabu svjetlost, Evange-

line je shvatila da se nalaze u samostanskom podrumu. Mogla je čuti buku velikih perilica za suđe i protjecanje vode kroz cijevi, po čemu je znala da se nalaze točno ispod kantine. Celes-tine ju je uputila prema suprotnom kraju podruma. Još se jednom osvrnula ne bi li se uvjerila da su same, a zatim je pokazala u smjeru neuglednih drvenih vrata. Bila su toliko neuočljiva da je Evangeline pomislila da se radi o vratima ostave.

Iz džepa je izvadila ključ pa ga predala Evangeline koja gaje stavila u bravu. Tek nakon nekoliko pokušaja uspjela ga je okrenuti.

Povukla je uzicu pored vrata, paleći žarulju koja je osvijetlila uzak zidani prolaz s oštrim nagibom. Zadržavajući Celestinina kolica da se ne stropoštaju, mjerila je korake. Svjetlo je postajalo sve prigušenije, sve dok se na kraju prolaza nisu našle pred ulazom u prašnjavu pro-storiju. Povukla je novu uzicu, koju sasvim sigurno ne bi ni uočila da joj nije dotakla obraz, meko poput paukove niti. Starinska žarulja zacvrčala je kao da će svakog trena eksplodirati. Zidovi su bili obrasli mahovinom, a na podu su ležale odbačene klupe. Uzduž zida bilo je komadića razbijenih vitraja i nekoliko skrhanih komada mramora jednake mliječne nijanse poput crkvenog oltara – bili su to ostaci originalne Crkve Sv. Marije Anđeoske. U središtu prostorije nalazio se zahrđali bojler, prekriven mnogogodišnjim naslagama paučine i prašine. Prostorija očito, zaključila je Evangeline, desetljećima nije čišćena.

Iza bojlera je ugledala jedva uočljiva vrata. Odgurala je do njih kolica, izvadila ključeve iz džepa i iskušala glavni ključ. Vrata su se otvorila. Nazirala je obrise velike sobe, ispunjene namještajem. Upalila je svjetlo i vidjela da je bila u pravu. Uska duguljasta prostorija bila je velika kao središnja crkvena lađa, s niskim stropom poduprtim nizom tamnih drvenih nosača. Šareni orijentalni tepisi – boje grimiza, smaragda, purpura – pokrivali su pod, dok su po zi-dovima visjele tapiserije s anđelima, brojne tkanine isprepletene zlatnim nitima, koje su se Evangeline činile vrlo starima, možda čak srednjovjekovnima. Nasred sobe je stajao veliki stol prekriven brojnim rukopisima.

– Tajna knjižnica, šapnula je. – Da, odvratila je Celestine. – To je angelološka čitaonica. U devetnaestom stoljeću kod

nas su se skrivali razni gosti-predavači i dostojanstvenici. Mnogo su vremena provodili upra-vo u ovoj prostoriji. Innocenta ju je nekoć koristila za generalne sjednice, no sada je već go-dinama zapuštena. Ovo je također najsigurniji dio samostana.

– Zna li još tko za nju? – Malo ih zna. Kada se 1944. počeo širiti požar, većina sestara je otrčala u dvorište. Majka

Innocenta je, međutim, otrčala u crkvu kako bi odvukla Nefile iz samostana. Prije toga me uputila da njezine papire pohranim u naš sef. Nisam dobro poznavala samostan, ali nekako sam uspjela pronaći prostoriju. Postupila sam prema uputama, a zatim požurila u dvorište. Kada sam se vratila sve je, nažalost, bilo u plamenu. Nefili su dotad već otišli, a Innocenta je bila mrtva.

Celestine je primila Evangelininu ruku. – Dođi, imam još nešto za tebe. Pokazala je prema veličanstvenoj tapiseriji Navještenja – anđeo Gabrijel, uvučenih krila i

pognute glave, donio je Djevici vijest o Kristovu rođenju. – Glasnik dobrih vijesti, rekla je Celestine. – Međutim, svetost vijesti ovisi o primatelju, a ti sije, draga moja, vrijedna. Hajde, skloni tapiseriju sa zida.

Evangeline je skinula tapiseriju sa zida. Ispod nje se nalazio četvrtasti bakreni sef ugrađen u beton.

– Tri-tri-tri-devet, rekla je Celestine – bila je to kombinacija sefa. – Savršeni brojevi nebe-skih sfera te ukupan broj anđela u nebeskom zboru.

Evangeline je okretala brojke čekajući zvuk poklapanja. Naposljetku je trznula ručicu i sef se otvorio. U sredini se nalazio kožni kovčeg. Drhtavim rukama odnijela ga je do stola, a po-tom približila Celestinina kolica.

– Ovaj kovčeg donijela sam sa sobom iz Pariza, uzdahnula je Celestine, kao da su svi njeni dotadašnji napori vodili upravom tom trenutku. – Ovdje je na sigurnom još od 1944.

Evangeline je prešla prstima preko hladne, uglačane kože. Mjedene kopče sjajile su poput novih kovanica.

Držeći se za naslon za ruke, Celestine je zatvorila oči. To je podsjetilo Evangeline na Celestininu bolest. Putovanje u dubine samostana zacijelo

ju je poprilično iscrpio. – Iscrpljeni ste, rekla joj je. – Nepromišljeno sam vas dovela ovamo. Mislim da je vrijeme da vas vratim u sobu.

– Tiho, dijete, rekla je Celestine, podižući ruku da odagna njezin protest. – Još ti nešto mo-ram dati.

Uvukla je ruku u džep odore i iz nje izvukla komad papira koji je stavila na Evangelinin dlan. Rekla joj je, – Upamti ovu adresu. To je sjedište tvoje bake, koja je na čelu Angelološ-kog društva. Ona će ti poželjeti dobrodošlicu i nastaviti tamo gdje sam ja stala.

– Tu sam adresu jutros pronašla u svom dosjeu, rekla je Evangeline. – Ista se povratna ad-resa nalazi na Gabriellinim pismima.

– Upravo ta, rekla je Celestine. – Sada je tvoje vrijeme. Uskoro ćeš shvatiti svoju ulogu u svemu, ali najprije trebaš ovaj kovčeg maknuti iz samostana. Percival Grigori nije jedina osoba koja se želi domoći pisama Abigail Rockefeller.

– Pisama gđe Rockefeller?, šapnula je Evangeline. – U ovom se kovčegu ne nalazi lira? – Pisma će te odvesti do nje, odgovorila je. – Naša draga Philomena traži ih više od pola

stoljeća. Ovdje više nisu sigurna. Moraš ih smjesta odnijeti odavde. – Ako napustim samostan, hoću li se smjeti vratiti? – Ako to učiniš, ugrozit ćeš sigurnost ostalih sestara. Angelologija traje zauvijek. Jednom

kada se u nju upustiš, više nema povratka. A ti si, Evangeline, već u nju zakoračila. – Ali vi ste napustili bavljenje angelologijom. – I vidi kakva je nevolja uslijedila, odgovorila je, vrteći krunicu oko vrata. – Moglo bi se

reći da je moje povlačenje u Samostan Sv. Ruže djelomično odgovorno za opasnost u kojoj se sada nalazi tvoj mladi posjetitelj.

Zastala je, kao da pušta da se njene riječi slegnu. – Nemoj se bojati, rekla je hvatajući Evangelininu ruku. – Za sve postoji pravo vrijeme.

Opraštaš se od jednog života, ali započinješ novi. Postat ćeš dijelom duge i cijenjene tradici-je: Christine de Pizan, Klara Asiška, sir Isaac Newton, kao ni Toma Akvinski nisu se ustruča-vali angelologije. Angelologija je plemenito zvanje, možda čak i najplemenitije. Nije lako biti odabran. Za to treba mnogo hrabrosti.

U tijeku razgovora Celestinino se držanje izmijenilo. Činilo se kao da se njena bolest po-vukla, a blijede oči boje lješnjaka ispunile su se ponosom. Govorila je snažnim i sigurnim glasom.

– Gabriella će se ponositi tobom. Alija ću biti još ponosnija. Čim si stigla u samostan, zna-la sam da ćeš postati vrhunska angelologinja. Kada smo tvoja baka i ja studirale u Parizu, mogle smo točno procijeniti koji će od naših vršnjaka uspjeti, a koji neće. Sposobnost otkri-vanja novih talenata je kao šesto čulo.

– Nadam se da vas neću razočarati, sestro. – Nevjerojatno je koliko me podsjećaš na nju. Oči, usta, držanje. Stvarno je čudno. Mogla

bi joj biti blizanka. Nadam se da ćeš i ti poput nje biti uspješna u ovom pozivu. Evangeline je očajnički željela upitati što se dogodilo između Celestine i Gabrielle, ali pri-

je no što stigla uobličiti misli, Celestine je opet progovorila, glasom nabijenim emocijama. – Reci mi još jednu stvar. Tko ti je djed? Jesi li ti unuka dr. Raphaela Valka?

– Ne znam. Otac mi nije želio išta reći o tome. Celestinino lice poprimilo je nakratko tmuran izraz, koji je ubrzo zamijenila nervoza i zab-

rinutost. – Vrijeme je da pođeš, rekla joj je. – Izlazak odavde iziskivat će određenu vještinu. –

Namjeravajući je odvesti Evangeline je zakoračila prema ručkama kolica, ali Celestine ju je privukla k sebi i zagrlila.

Šapnula joj je u uho, – Reci baki da joj opraštam. Reci joj da razumijem da tada nije bilo lakih izbora. Morale smo učiniti sve što je bilo potrebno da preživimo. Reci joj da se ono što se dogodilo dr. Seraphini nije dogodilo njenom krivnjom i reci joj, molim te, da je sve oproš-teno.

Grleći je shvati koliko je starica ispod prevelike odore zapravo mršava i krhka. Prebacila je teški kovčeg preko ramena i odgurala Celestine dugačkim prolazom natrag do

lifta. Znala je da će se kada stignu na četvrti kat morati brzo i diskretno kretati. Već je osjeća-la kako joj samostan postaje sve dalji, kao da se povlači od nje. Nikada se više neće probuditi u 4.45 ujutro i potrčati mračnim hodnicima na molitvu. Nije mogla zamisliti da će ikada za-voljeti neko mjesto onako kako je voljela samostan, a ipak joj se činilo neizbježnim da ga na-pusti.

Samostan Sv. Ruže, grad Milton, New York Otterley je parkirala Jaguar u grmlje izvan prostora samostana. Ugasila je motor i izašla na

snijeg, ostavljajući ključ u automobilu. Dogovorili su da je za Percivala – tjelesno nekorisnog — najbolje da ostane podalje. Otterley je bez riječi zatvorila vrata automobila i zaleđenom stazom brzo krenula prema samostanu.

Percival je dobro poznavao Gabriellu pa mu je bilo jasno da će za njeno hvatanje biti pot-rebna koordinirana akcija. Na njegovo inzistiranje Otterley je nazvala giborime da provjeri kako napreduju. Motali su se nekoliko milja južnije, po lokalnim cestama sjeverno od mosta Tappan Zee. Sumnjao je da će preduhitriti Gabriellu te je i sam bio spreman uskočiti. Bile je najvažnije zaustaviti je prije nego dođe do samostana.

Protegnuo je noge zgrčene od sjedenja u uskom prostoru automobila i nastavio zuriti kroz prašnjavi vjetrobran. U daljini se ocrtavao samostan, veliko zdanje od opeke i kamena, jedva vidljivo kroz šumu. Ako su giborimi koje je Sneja poslala – a trebalo ih je biti najmanje stoti-nu – stigli na vrijeme, već su se trebali rasporediti oko samostana, čekajući na Otterleyin znak. Uzeo je mobitel iz džepa i nazvao majku, ali se nitko nije javljao. Čitavo je jutro neus-pješno telefonirao. Ostavljao je poruke anakimki, kada se uopće udostojala javiti, ali ona ih je očito zaboravila prenijeti Sneji.

Otvorio je vrata automobila i stupio na ledeni jutarnji zrak, frustriran vlastitom nemoguć-nošću djelovanja. On je trebao organizirati tijek operacije. On je trebao navoditi giborime. Umjesto toga, njegova je mlađa sestra preuzela inicijativu, dok je on pokušavao dobiti distan-ciranu majku, koja se u tom trenutku vjerojatno namakala u jacuzziju ne misleći na njegovo stanje.

Odšetao je do ruba autoceste, u potrazi za znakovima Gabrielle, prije nego što je opet ok-renuo majčin broj. Netko je začudo odmah podigao slušalicu.

– Da?, upitao je hrapav, dominantan glas, koji je prepoznao iz prve. – Ovdje smo, majko. – U pozadini je mogao čuti glazbu i glasove, po kojima je zaključio

da je upravo u tijeku jedna od njezinih zabava. – A giborimi? – upitala je Sneja. – Jesu li spremni? – Otterley im daje upute. – Sama? – upitala je, prigovarajući. – Dobro, kako će to obaviti sama? Ima ih gotovo sto-

tinu.

Osjećao se kao da ga je ošamarila. Znala je da se zbog bolesti ne može boriti. Prepuštanje stvari u sestrine ruke ne samo da ga je ponižavalo, nego je od njega također iziskivalo nemalo suzdržavanje. Nadao se da će barem to cijeniti.

– To neće biti potrebno, rekao je susprežući ljutnju. – Otterley je više nego sposobna. Ja motrim ulaz u samostan kako ne bi došlo do uplitanja.

– Je li ona dovoljno sposobna nije upitno. Razmišljao je o tonu kojim je izrekla tu rečenicu, pokušavajući shvatiti što je njome htjela

reći. – Je li se ikad pokazala nesposobnom? – Dragi, ona se nema čime dokazivati, rekla je Sneja. – Unatoč svom njezinom hvalisanju,

ona je u prilično očajnom stanju. – Zaista ne znam na što misliš, rekao je. U daljini se počeo dizati blijedi oblak dima iz sa-

mostana, što je bio znak za početak napada. Njegova se sestra očito dobro snalazila i bez nje-ga.

– Kada si zadnji put vidio njena krila? – upitala je Sneja. – Ne sjećam se, nisam odavno. – Reći ću ti točno kada je to bilo. Godine 1848, na njenom debitantskom balu u Parizu. Dobro se sjećao tog događaja. Otterleyina su krila bila mlada i ona ih je, poput svih mladih

Nefila, izložila s velikim ponosom. Bila su šarena, poput Snejinih, ali vrlo malena. Očekivalo se da će s vremenom u potpunosti izrasti.

Sneja je nastavila, – Ako si se pitao zašto Otterley već dugo nije pokazala krila, to je zato jer se nisu razvila. Sićušna su i beskorisna, poput krila djeteta. Ne može letjeti, a ne može ih ni pokazati. Možeš li zamisliti kako bi smiješno izgledala da raskrili te jadne dodatke?

– Nisam imao pojma, rekao je u nevjerici. Premda joj je štošta toga zamjerao, oduvijek se vrlo zaštitnički odnosio prema sestri.

– To me ne čudi, rekla je Sneja. – Ti ne uočavaš mnogo toga osim vlastitih užitaka i patnji. Tvoja sestra više od jednog stoljeća pokušava sakriti svoju nesreću od nas. No pravo govore-ći, ona nije poput tebe ili mene. Tvoja su krila nekoć bila veličanstvena. A moja su neuspore-diva. Otterley je niža vrsta.

– Misliš da je nesposobna voditi giborime, rekao je Percival, konačno uviđajući zašto mu je majka otkrila tajnu. – Misliš da će izgubiti kontrolu nad napadom.

– Kada bi barem ti, sine, mogao zauzeti svoju pravu ulogu, rekla je razočaranim glasom, kao da se već pomirila s njegovim neuspjehom. – Kada bi barem ti bio na čelu. Možda bis-mo...

Nije više mogao slušati jadikovke, pa je spustio slušalicu. Zurio je u autocestu, koja je za-vijala među drvećem i nestajala iza zavoja. Nije mogao pomoći Otterley. Nije mogao povrati-ti slavu vlastite obitelji.

Državna cesta 9W, Milton, Neiv York Do trenutka kada su izašli na malu autocestu izvan Miltona, Gabriella i Verlaine su popu-

šili pola kutije cigareta. Porsche se ispunio teškim, oštrim mirisom dima. Verlaine je otvorio prozor kako bi pustio hladan zrak. Želio je da Gabriella nastavi priču, ali nije htio vršiti priti-sak. Bila je slaba i umorna, kao da ju je samo prepričavanje vlastite prošlosti iscrpilo – ispod očiju su joj se pojavili tamni podočnjaci, pogrbila se u ramenima. Velika količina dima u au-tomobilu grizla je Verlaineove oči, no na Gabriellu nije imala utjecaja. Nagazila je na gas u namjeri da što prije stigne do samostana.

Verlaine je kroz prozor promatrao snježnu šumu. Cesta je bila okružena nizovima stabala, ogoljenih breza, javora i hrastova. Proučavao je okolinu u potrazi za znakom da su stigli na odredište – drveni znak ulaza u samostan ili pak šiljak crkvenog tornja iznad drveća. Kod ku-će je nacrtao kartu puta od New Yorka do Samostana Sv. Ruže, bilježeći mostove i autoceste. Ako je njegova procjena bila točna, samostan se nalazio tek nekoliko milja sjeverno od Mil-tona. Prema tome, trebali su ga svakog časa ugledati.

– Pogledajte u retrovizor, rekla je Gabriella neobično mirnim glasom. Učinio je što mu je rekla. U daljini ih je slijedio crni automobil. – Već nas nekoliko milja slijede, rekla je Gabriella. – Cini se da ne odustaju od vas. – Jeste li sigurni da se radi o njima? – upitao je Verlaine, osvrnuvši se preko ramena. – Što

ćemo uraditi? – Ako im pokušam pobjeći, slijedit će nas. Ako nastavim prema naprijed, istovremeno

ćemo stići do Samostana Sv. Ruže, pa ćemo se ondje morati s njima suočiti. – I što ćemo onda? – Oni nas neće pustiti, rekla je Gabriella. – Ne ovaj put. Nagazila je na kočnicu i naglo okrenula volan u smjeru makadamske ceste. Gume su zaš-

kripale, ocrtavši polukrug preko snježne ceste dok se automobil zanosio u stranu. Za trenutak se činilo kao da je oslobođen gravitacije, bačen u bestežinsko stanje slobodnog pada. Gabriel-la je usporila, držeći volan i pokušavajući uspostaviti kontrolu nad vozilom. Kada je umirila automobil, ponovno je nagazila na gas. Automobil se uz zaglušljivu buku popeo duguljastim brdom koje se blago uspinjalo. Preko vjetrobrana je prštao šljunak.

Verlaine se osvrnuo. Crni automobil se okrenuo na cesti u daljini i slijedio ih i dalje. – Dolaze, rekao je. Gabriella je ubrzala. Sve su se više penjali. Na vrhu uzbrdice gusta

šuma razrijedila se u bijelu snježnu dolinu, na kojoj se napušteni štagalj doimao kao crvena mrlja krvi.

– Koliko god volim ovaj automobil, moram primijetiti da mu brzina nije jača strana, rekla je. – Bit će im nemoguće umaknuti. Moramo pronaći način da ih se riješimo ili da se sakrije-mo.

Verlaine je proučavao dolinu. Između autoceste i štaglja nije bilo ničeg osim smrznutih polja. Iza štaglja cesta je zavijala iza drugog brda u šumarak zimzelenog drveća. – Možemo li se popeti do vrha? – upitao je Verlaine.

– Čini se da nemamo drugi izbor. Provezla je automobil pokraj štaglja, gdje se cesta lagano uspinjala. Kada su stigli do šu-

marka, crni automobil je već toliko ubrzao da je Verlaine mogao razabrati ljude na prednjim sjedalima.

Jedan od njih nagnuo se kroz prozor, nanišanio Porsche, odapeo okidač i promašio. – Ne mogu ići brže, rekla je sve uznemirenije Gabriella. Držeći jednu ruku na volanu do-

bacila je Verlaineu kožnu torbicu. – Nađite moj pištolj. Unutra je. Otvorio je torbu i prekopao gomilu predmeta sve dok prstima nije prešao preko hladnog

metala. S dna torbe izvukao je mali srebrni pištolj. – Jeste li se kada služili pištoljem? – Nikada. – Vodit ću vas, rekla je. – Otpustite osigurač na okidaču. Spustite prozor. Držite čvrsto

pištolj. U redu, sada poravnajte ruku uz automobil. Verlaine se namještao, no čovjek u crnom automobilu već ga je držao na nišanu. – Samo trenutak, rekla je. Naglo je skrenula u suprotnu traku i usporila, pružajući Verlai-

neu priliku da nacilja vjetrobran crnog automobila. – Pucajte, rekla je. – Sada. Nanišanio je pištolj i povukao okidač. Vjetrobran velikog automobila rasprsnuo se u gomi-

lu komadića. Gabriella je nagazila kočnicu, a Mercedes je udario u branik pa se uz buku me-

tala otkotrljao preko ruba ceste koja se protezala dolinom. Verlaine je promatrao prevrtanje vozila.

– Odličan pogodak, komentirala je, zaustavljajući Porsche uz rub ceste. Pogledala ga je s ponosom, očito ugodno iznenađena. – Dajte mi pištolj. Moram se uvjeriti da su mrtvi.

– Jeste li sigurni da je to pametno? – Naravno, prasnula je, uzimajući mu pištolj i izlazeći iz automobila prema braniku. – Do-

đite, mogli biste štogod i naučiti. Slijedio ju je niz zaleđeno brdo. Pogledao je prema nebu i vidio masu tamnih oblaka. Za-

državali su se nevjerojatno nisko, kao da će se svakog časa spustiti na dolinu. Kada su stigli do vozila, Gabriella mu je rekla da izbije ostatke vjetrobrana. Udarao je petom po komadima stakla dok se ona prignula, promatrajući unutrašnjost.

– Pogodili ste vozača, rekla je. Verlaine je bacio pogled na mrtvaca. – Početnička sreća. – Moglo bi se reći. – Potom je pokazala na drugog čovjeka, čije je tijelo, licem prema sni-

jegu, ležalo pet metara dalje. – Dvije muhe jednim udarcem. Drugi je izletio kada se automo-bil prevrtao.

Verlaine je jedva mogao povjerovati očima. Čovjekovo tijelo transformiralo se u stvorenje koje je prethodne noći vidio kroz prozor vlaka. Na leđima mu je bio raširen par grimiznih kri-la. Perje je dodirivalo snijeg. Puhao je hladan vjetar pa je bilo teško reći je li Verlaine drhtao od hladnoće ili od šoka izazvanog tim prizorom.

Gabriella je u međuvremenu uspjela otvoriti vrata, pa je prekapala po vozilu i naposljetku pronašla sportsku torbu koju je prethodnog popodneva ostavio u Renaultu.

– To je moja torba, rekao je Verlaine. – Uzeli su je jučer kada su mi provalili u automobil. Otvorila je torbu, izvadila fascikl i počela razvrstavati dokumente. – Što tražite? – Želim utvrditi koliko bi toga Percival mogao znati, rekla je pregledavajući papire. – Je li

vidio ovo? Verlaine je bacio pogled u njenom smjeru. – Ja mu nisam pokazao ove dokumente, ali

možda jesu ova dvojica. Okrenula se od uništenog vozila i zaputila snježnim brdom prema Porscheu. – Moramo

požuriti, rekla je. – Dobre sestre u samostanu u većoj su opasnosti nego što sam mislila. Verlaine je sjeo za volan, odlučan odvoziti ostatak puta do samostana. Okrenuo je vozilo u

suprotnom smjeru i krenuo natrag u smjeru autoceste. Cesta je bila prazna. Brežuljci su izgle-dali mirno ispod snježnih naslaga. Napušteni štagalj nagnuo se pod snijegom, a nebo je bilo prepuno teških oblaka. Izuzev nekoliko ogrebotina i istjecanja ulja u motoru, stari Porsche pokazao se izuzetno izdržljivim. Štoviše, kao da se ništa, osim Verlainea, nije bitno izmijeni-lo u posljednjih desetak minuta. Kožni volan postao mu je sklizak pod rukama, a srce mu je snažno lupalo. Po glavi su mu se vrtile slike mrtvaca.

Naslućujući Verlaineove misli, Gabriella je rekla, – Pravilno ste postupili. – Nikada ranije nisam držao pištolj u rukama. – To su brutalne ubojice, rekla je gotovo poslovnim tonom, kao da je ubijala ljude svakog

dana. – U svijetu dobra i zla čovjek ne smije zazirati od razlika. – O tome dosada nisam puno razmišljao. – To će se – , rekla je meko, – promijeniti ako ostanete s nama. Usporio je, a zatim stao ispred znaka za zaustavljanje na ulasku u autocestu. Samostan je

bio tek nekoliko milja udaljen. – Je li i Evangeline jedna od vas? – Evangeline malo toga zna o angelologiji. Nismo joj ništa govorili kada je bila dijete.

Mlada je i poslušna. Te bi joj osobine išle na štetu da nije iznimno bistra. To da je smjestimo

u ruke sestara u Samostanu Sv. Ruže je bila ideja njenog oca. On je bio katolik, prilično priv-ržen romantičnoj ideji da je mladu djevojku najsigurnije od opasnosti skloniti u samostan. Nije si mogao pomoći. Takav nazor bio mu je u krvi.

– A ona se pokorila njegovoj želji? – Oprostite, što? – Vaša se unuka odrekla svega za što vrijedi živjeti samo zato jer ju je otac tako uputio? – Dalo bi se raspravljati o tome za što jest, a za što nije vrijedno živjeti. No u pravu ste,

Evangeline je učinila upravo onako kako je rečeno. Lucaju je doveo u Sjedinjene Države na-kon što je njena majka – moja kći Angela – ubijena. Pretpostavljam da je odgajana u strogom religioznom duhu. Mislim da ju je od malih nogu pripremao za ulazak u Samostan Sv. Ruže. Kako bi inače u današnje doba djevojka njezina talenta na to voljno pristala?

– Zvuči prilično srednjovjekovno. – Ali vi niste znali Lucu, rekla je Gabriella. – A ne poznajete ni Evangeline. Između njih

je vladala velika ljubav. Bili su nerazdvojni. Vjerujem da bi Evangeline pristala na sve što bi je otac zamolio – pa čak i na to da preda život Crkvi.

U tišini su se odvezli ostatkom autoceste. Čulo se jedino brujanje motora, a s obje strane ceste širila se šuma. Samo sat ranije putovanje se činilo neobično umirujućim, no sada je sva-ki niz stabala, svaki zavoj na cesti, svaka uska cesta koja je izlazila na njihovu cestu predstav-ljala moguću zasjedu. Verlaine je nagazio na gas, sve više ubrzavajući. Svako toliko je prov-jeravao retrovizore, kao da bi se iza njih svakog trenutka moglo pojaviti crno vozilo i ubojice ustali iz mrtvih.

Samostan Sv. Ruže, Milton, New York Evangeline i Celestine dovezle su se dizalom na četvrti kat. Evangeline je već osjećala ka-

ko joj se ramena povijaju pod težinom kožnog kovčega. Kada su se vrata otvorila, Celestine ju je zaustavila. – Pođi, draga moja, rekla joj je. – Odvratit ću pažnju ostalima tako da možeš izaći neopaženo. – Evangeline ju je poljubila obraz, ostavljajući je u liftu. Istog trena kada je otišla, Celestine je pritisla dugme i vrata su se zatvorila. Evangeline je ostala sama.

Kada je stigla do svoje ćelije, rastvorila je ladice i povadila važne predmete – krunicu i si-tnu ušteđevinu sakupljenu tijekom godina – te ih stavila u džep. Gledajući sobu, zaboljelo ju je srce. Ne tako davno je vjerovala da je nikada neće napustiti. Zamišljala je da će njezin ži-vot proteći u beskonačnim izmjenama rituala, rutina i molitve. Svakog bi se jutra budila za molitvu i svake bi noći spavala u sobi s pogledom na tamnu prisutnost rijeke. Ta se izvjesnost preko noći otopila poput leda u rijeci Hudson.

U razmišljanju ju je prekinula snažna buka iz dvorišta. Otrčala je iz sobe, otvorila dvorišni prozor i ugledala mnoštvo crnih kombija koji su se zaustavljali na nekadašnjem prilazu za konjske zaprege ispred Crkve Sv. Marije Anđeoske. Pootvarala su se vrata, a travnjakom is-pred samostana raširila se skupina čudnih stvorenja. Evangeline je napregnula oči ne bi li ih bolje vidjela. Nosili su jednake duge crne kapute koji su doticali snijeg dok su hodali, crne kožne rukavice i vojničke čizme. Raširili su se dvorištem, približavajući se samostanu. Primi-jetila je da se njihov broj povećavao – pristizalo ih je sve više, kao da su se materijalizirali iz hladnog zraka. Proučavajući periferiju samostanskog posjeda, vidjela je da su stupali iz tamne šume, penjali se kamenim zidom i prolazili kroz željezna vrata prilaza. Možda su satima če-kali u zasjedi. Samostan je bio sa svih strana okružen gihorimima.

Privivši kovčeg bliže sebi, uplašeno se okrenula od prozora i potrčala hodnikom, kucajući na vrata, prekidajući sestre u učenju i molitvi. Palila je svjetla, namještajući ih na najjače. Ja-

ko svjetlo rastjeralo je osjećaj ugode s četvrtog kata i pogledu izložilo poderane tepihe, boju koja se ljuštila sa zidova i turobnu uniformnost njihovih zatvorenih života. Ako se išta moglo naučiti iz prethodnog napada, bilo je to da su sestre morale smjesta napustiti samostan.

Izvukla je iz sobe starije sestre. Stajale su poredane uzduž hodnika, raščupane kose bez ve-lova, zbunjeno gledajući oko sebe. U daljini je začula Philomenin glas – pripremala je sestre za borbu.

– Idite, rekla je. – Spustite se stražnjim stubama na prvi kat i slijedite upute majke Perpe-tue. Vjerujte mi. Uskoro ćete shvatiti o čemu se radi.

Svladavajući poriv da ih sama onamo povede, probila se kroz njih prema drvenim vratima na drugom kraju hodnika i potrčala zavojitim stubama. Soba na vrhu tornjića bila je iznimno hladna i sjenovita. Kleknula je ispred zida od opeke i izvukla kamen koji je skrivao njeno taj-no skrovište. U niši u zidu pronašla je metalnu kutiju s majčinim angelološkim dnevnikom između čijih stranica je bila utaknuta fotografija. Otvorila je zadnju četvrtinu bilježnice. Maj-čine znanstvene bilješke bile su ispisane Gabriellinim urednim i preciznim rukopisom. Ange-la je zbog tih nizova brojeva dala život. Evangeline ih nije smjela izgubiti.

Prozori tornjića bili su zaleđeni, prekriveni plavobijelim fraktalima. Pokušala je puhanjem i trljanjem stakla očistiti krug u ledu, ali staklo je i dalje bilo zamagljeno. U panici da vidi što se događa u dvorištu, skinula je cipelu i petom razbila prozor.

Tornjićem je prostrujao oštar hladni zrak. Mogla je vidjeti rijeku i šumu, koje su okruživa-le samostan s tri strane. Gomila spodoba u crnim ogrtačima skupila se u sredini posjeda. Čak i u daljini bili su toliko veliki da se naježila od straha. Bilo ih je između pedeset i stotinu. Br-zo su formirali redove.

Iznenada, kao na zapovijed, istovremeno su odbacili svoje velike ogrtače. Golih udova, koža im je sjajila na snijegu. Stajali su uspravno, a zbog velike visine izgledali su poput grč-kih kipova na osamljenoj promenadi. Na leđima su imali velika crvena krila oštrih bridova. Prugasta pera sjajila su na sumornom jutarnjem svjetlu. Smjesta ih je prepoznala, bila su to ista stvorenja koja je vidjela u njujorškom skladištu kamo je slijedila oca. Otada je iz djevoj-čice stasala u ženu, što je u njoj pobudilo privlačnost koju ranije nije osjećala prema tim stvo-renjima. Tijela su im bila toliko lijepa i senzualna da je kroz nju prošao val žudnje. No čak i pod takvim dojmom uviđala je da na njima – od držanja do ogromnih krila – sve izgleda monstruozno.

Duboko je udahnula ne bi li se umirila, no tada je zamijetila čudan miris. Bio je to miris dima. Proučavajući okolinu ugledala je skupinu giborima ispred samostana koji su raspirivali vatru krilima. Vatra se brzo širila. Vragovi su krenuli u napad.

Ugurala je angelološki dnevnik u kožni kovčeg i potrčala stubištem tornja ravno prema Kapelici klanjanja. Miris paljevine bio je intenzivniji što se niže spuštala, a stubištem su se širili gusti valovi dima. Nije mogla utvrditi koliko se požar proširio pa je, shvativši da bi mo-gla ostati zarobljena, požurila, čvrsto držeći kožni kovčeg pod miškom. Zrak je postajao sve gušći što se više spuštala, potvrđujući njenu slutnju da je vatra – bar u tom trenutku – zahvati-la donje dijelove samostana. Nije mogla vjerovati da se tako brzo i silovito raširila. Zadrhtala je prisjetivši se prizora rasplamsavanja vatre koji je vidjela s prozora. Giborimi neće stati sve dok se čitav samostan ne pretvori u pepeo.

Samostan Sv. Ruže, Milton, New York Iz samostana je dolazio tako gust dim da je Verlaine jedva mogao pročitati natpis na ukra-

šenim željeznim vratima pri ulazu. Pored debelog vapnenog zida stajao je njegov uništeni

Renault s razbijenim prozorima. Vjerojatno preko noći napunjen snijegom i ledom, ali i dalje parkiran na istom mjestu. Vrata na ulazu bila su otvorena, a kada su parkirali Porsche, ispred Crkve je ugledao red crnih kombija.

– Vidite li onaj automobil? – upitala je Gabriella, pokazujući prema bijelom Jaguaru skri-venom u živici na kraju prilaza samostanu. – Pripada Otterley Grigori.

– Ona je u rodu s Percivalom? – To mu je sestra. Imala sam čast upoznati je u Francuskoj. – Uzela je pištolj i izašla iz

vozila. – Ako je Otterley ovdje, možemo pretpostaviti da je i Percival te da njih dvoje stoje iza ovog požara.

Verlaine je pogledao u smjeru samostana. Dim je zaklanjao gornje dijelove zdanja. Prem-da je zamijetio kretanje na tlu, bio je predaleko da bi mogao razabrati što se zapravo događa-lo. Izašao je iz automobila, slijedeći Gabriellu prema samostanu.

– Što radite? – upitala ga je odmjeravajući ga sa skepsom. – Idem s vama. – Moram se uvjeriti da ćete nas ovdje pričekati s autom. Kada pronađem Evangeline, mo-

ramo brzo bježati. Pouzdajem se u vas da će se to dogoditi. Obećajte mi da ćete ostati ovdje. – Ne čekajući odgovor, krenula je prema samostanu, smještajući pištolj u džep dugog crnog kaputa.

Verlaine se naslonio na jedan od kombija, gledajući kako Gabriella nestaje sa strane. Bio je u iskušenju da je slijedi unatoč njenim uputama. Umjesto toga je prošetao do bijelog Jagua-ra. Skupivši ruke oko očiju, provirio je kroz prozor.

Na kožnom sjedalu bež boje nalazio se fascikl s njegovim istraživanjem, s fotokopijom

tračkog novčića na vrhu. Pokušao je otvoriti vrata, ali su bila zaključana, pa je pogledao u potrazi za nečim da ih razbije. U tom je trenutku ugledao Percivala Grigoria koji se s ceste vraćao prema automobilu.

Brzo se sakrio iza kamenog zida koji je okruživao prostor samostana. Krećući se bliže sa-mostanu, tenisice su mu škripale po smrznutom snijegu. Zastao je pored otvora u zidu koji je izlazio na središnji travnjak. Bio je zaprepašten prizorom. Gust crni dim dizao se iz razbukta-le vatre; plamen se širio samostanom. Na njegovo iznenađenje, četa stvorenja – identičnih onima koje je ubio s Gabriellom – rasprostranila se oko samostana. Gotovo stotinu krilatih reptilskih čudovišta skupilo se u napad.

Naprezao se da bolje pogleda prizor. Stvorenja su bili hibridi ptica i zvijeri, dijelom ljudi, a dijelom čudovišta, u podjednakoj mjeri. Na leđima su imali raskošna crvena krila. Bili su okruženi jakim svjetlom. Premda mu je Gabriella detaljno opisala giborime i premda ih je prepoznao kao stvorenja koja je vidio iz vlaka prethodne noći, sve do tog trenutka nije vjero-vao da ih toliko postoji.

Kroz dim i plamen ugledao je još skupina giborima. Jedan po jedan obarali su se na samo-stan, mahnito mašući velikim krilima. S lakoćom su letjeli visoko te se poput papirnatih zma-jeva spuštali na zgradu. Činili su se neobično laganima, kao da im tijela nisu stvarna. Kretali su se koordinirano i tako silovito da je istog trena shvatio da ih je nemoguće poraziti. Njihov napad se doimao kao vješto osmišljen balet, a uzlet kao elegantna orkestracija nasilja. Letjeli su u pravilnim razmacima dok se plamen podizao prema vrhu. Verlaine je ustrašeno promat-rao uništenje samostana.

Jedno stvorenje stajalo je po strani na rubu šume. Kako bi ga bolje proučio, sakrio se u grmlje pored kamenog zida te mu se sve više približavao sve dok mu se nije približio na tri metra. Mogao je uočiti njegove elegantne crte lica – orlovski nos, zlatne kovrče, zastrašujuće crvene oči. Disao je duboko upijajući slatku aromu njegova tijela – Gabriella mu je rekla da su taj miris, oni koji su imali sreću (ili nesreću) susresti ih, opisivali kao ambrozijski. Istog trena je postao svjestan njegove opasne privlačnosti. Zamišljao ih je kao odvratna bića nastala

velikom greškom povijesti, izobličene hibride svetog i profanog. Nije ni pomišljao da bi ih mogao smatrati lijepima.

Stvorenje se iznenada okrenulo. Brzim pokretom je promotrilo šumu, kao da je opazilo njegovu prisutnost među zimzelenim grmljem. Brzi okret otkrio je njegovu svijetlu kožu vra-ta, duge tanke ruke, obris njegovog tijela. Sto je div bio bliže kamenom zidu, Verlaine je sve više zaboravljao zašto je došao, što je htio i što je namjeravao učiniti sljedeće. Znao je da bi trebao biti uplašen, ali što mu se giborim više približavao, dok mu je koža svijetlila, sve ga je više obuzimala neka jeziva smirenost. Oštra svjetlost rasplamsalog požara miješala se s nje-govim sjajem. Bio je hipnotiziran. Umjesto da potrči, kao što je znao da bi trebao, želio se još više približiti stvorenju, dotaći njegovo golo blijedo tijelo. Istupio je iz sigurnosti šume pred giborima kao da se namjerava predati. Zurio je u njegove staklene oči, u potrazi za rješenjem mračne i nasilne zagonetke.

Ono što je vidio u njegovu pogledu posve ga je zaprepastilo. To nije bila zloba, nego neka zastrašujuća životinjska praznina, ni zloćudna ni dobroćudna. Činio se kao da ne posjeduje sposobnost shvaćanja što se pred njim nalazi. Oči su mu bile tek leće što su skrivale čistu prazninu. Nije niti opazio njegovu prisutnost. Gledao je kroz njega, kao da je dio šume, panj ili nakupina lišća. Verlaine je shvatio da se nalazi pred stvorenjem bez duše.

Brzim pokretom giborim je raširio crvena krila. Zamahujući najprije jednim, a potom i drugim krilom, tako da ga je okružio plamen, podigao se s tla pa se lagan poput leptira prid-ružio ostalima u napadu.

Kapelica klanjanja, Samostan Sv. Ruže, Milton, New York Evangeline je zatekla Kapelicu klanjanja u dimu. Pokušavala je disati, ali ju je gušio vrući,

otrovni zrak. Pržio joj je kožu i toliko pekao za oči da su se unutar nekoliko sekundi ispunile suzama. Kroz dim je mogla vidjeti obrise sestara poredanih po Kapelici. Izgledale su kao da su im se odore stopile u jednu crnu mrlju. Crkvom se raširila meka, zadimljena svjetlost pa-dajući preko oltara. Nije shvaćala zašto su se sestre zadržale usred vatre. Ako uskoro ne izađu odande, ugušit će se od dima.

Pokušala je pobjeći kroz Crkvu Sv. Marije Anđeoske, ali se u zbrci o nešto spotakla. Pala je duž mramornog poda i udarila bradom. Kožni kovčeg poletio je u maglu dima. Na njezin užas, iz dima su zurile uplašene oči sestre Ludovice, skamenjenog izraza lica. Spotakla se na staričino tijelo. Njezina kolica bila su preokrenuta, jedan kotač se i dalje okretao. Naginjući se nad Ludovicom, stavila je ruke na njene, još uvijek tople, obraze i prošaptala molitvu opra-štajući se od najstarije sestre. Nježno joj je sklopila oči.

Puzajući na rukama i koljenima kroz dim, proučila je prizor najbolje što je mogla. Pod Kapelice klanjanja bio je prekriven tijelima. Prebrajala je četiri onesviještene žene uzduž pro-laza između klupa. Uhvatio ju je nalet očaja. Giborimi su probili velike rupe kroz vitraje s anđeoskim sferama, prekrivajući tijela razbijenim staklom. Komadi obojanog stakla bili su razbacani uzduž čitave kapelice, nalik na bombone na mramornom podu. Klupe su potrgane, zlatni sat s njihalom zdrobljen, a mramorni anđeli preokrenuti. Kroz rupu u prozoru vidio se travnjak samostana. Giborimi su se raširili snježnim tlom. Nebo je bilo ispunjeno dimom, podsjećajući da vatra i dalje gori. Hladan je zrak u naletima strujao opustošenom unutrašnjoš-ću. Njihov lanac neprekidne molitve je prekinut. Prizor je bio toliko užasan da je Evangeline jedva disala.

Zrak bliže podu bio je nešto hladniji, a dim manje gust, pa se spustila na trbuh, puzajući u potrazi za kovčegom. Dim ju je pekao za oči, ruke boljele od puzanja. Kapelica se iz mjesta

ugode pretvorila u mjesto opasnosti – amorfno, maglovito bojno polje s nevidljivim prepre-kama. Ako nastavi kroz dim, riskira da izgubi svijest. Ako nastavi puzati prema Crkvi Sv. Marije Anđeoske, mogla bi pak izgubiti dragocjeni kovčeg.

Naposljetku joj je za oko zapeo sjaj metala – bakrene kopče kovčega blještale su na svjetlu vatre. Posegnula je za ručkom. Kada gaje privukla, vidjela je da je koža bila opečena. Podi-žući se s tla, prekrila je nos i usta rukavom ne bi li se zaštitila od dima. Sjetila se Verlaineo-vih pitanja u knjižnici te iznimnog zanimanja za lokaciju pečata na crtežima majke Francesce. Bakina je posljednja čestitka potvrđivala njegovu teoriju: arhitektonski nacrti su načinjeni da označe lokaciju tajnog predmeta koji je bio skriven gotovo dvjesto godina. Preciznost s ko-jom je nacrtana karta Kapelice ostavljala je malo mjesta sumnji. Majka Francesca je nešto smjestila u tabernakul.

Evangeline se popela zadimljenim stubištem oltara do vješto ukrašenog tabernakula. Smješten na mramornom stupu, na vratašcima je imao zlatne simbole, alfu i omegu, početak i kraj. Bio je veličine manjeg ormarića, no dovoljno velik da sakrije štogod vrijedno. Zgrabila je kožni kovčeg i pokušala otvoriti vratašca, no bila su zaključana. Iznenada je uočila da se nešto kreće. Osvrnula se, a u tom su trenutku dva stvorenja probila vitraj s Prvom anđeoskom sferom. Komadići zlatnog, crvenog i plavog stakla rasuli su se po sestrama. Sklanjajući se iza oltara, osjetila je da joj se kosa na glavi diže pri pogledu na giborime. Bili su veći nego što su se činili s tornja, visoki i mršavi, s velikim crvenim očima i širokim grimiznim krilima koja su im ogrtala ramena poput plašteva.

Jedan je uništavao klecala, bacajući ih na pod i gazeći po njima, dok je drugi jednim silo-vitim udarcem odrubio glavu mramornog anđela. Na drugom kraju kapelice neko drugo stvo-renje je zgrabilo zlatni svijećnjak i bacilo ga nevjerojatnom silinom u smjeru vitraja s lijepim prikazom arhanđela Mihaela. Staklo se u trenutku rasprsnulo, a simfonija praska je zvučala kao da je odjednom zapjevalo tisuću cvrčaka.

Skrivena iza oltara, Evangeline je držala kovčeg privijen uz sebe. Znala je da mora pažlji-vo odmjeriti svaki pokret. Mogao ju je odati i najmanji zvuk. Proučavala je kapelicu u potrazi za najboljim izlazom kada je primijetila Philomenu, stisnutu u kutu. Polako je podigla ruku, dajući joj znak da ostane na mjestu. Iz svog skrovišta blizu tabernakula promatrala je Philo-menu kako puže podom oko oltara.

Zapanjujuće brzom i preciznom kretnjom zgrabila je monstrancu smještenu visoko iznad oltara. Bila je načinjena od čista zlata, veličine svijećnjaka, mora da je bila izvanredno teška. Unatoč tome Philomena ju je podigla iznad glave i bacila na mramorni pod. To je nije ni najmanje oštetilo. Razbilo se, međutim, malo kristalno oko u njezinom središtu u kojem se nalazila hostija. Evangeline je iz svog skrovišta začula zvuk razbijanja stakla.

Philomenini postupci bili su gesta oskvrnuća, vrijeđali su molitve sestara i njihova uvjere-nja. Evangeline je bila zapanjena. Usred destrukcije i užasa smrti sestara, činilo se da nema razloga za daljnji vandalizam. No Philomena je nastavila razbijati monstrancu, udarajući po staklu. Evangeline je izašla iz skrovišta, pitajući se kakvo je to ludilo preuzelo Philomenu.

Philomenini postupci privukli su pažnju giborima. Krenuli su prema njoj. Crvena krila pulsirala su u ritmu njihova disanja. Jedan od njih iznenada je nasrnuo na Philomenu. Pone-sena fanatizmom vlastitih uvjerenja i snagom za koju Evangeline nikada ne bi pretpostavila da je ima, Philomena se iščupala iz njegova čudovišnog zagrljaja te mu elegantnim potezom otrgla krila. Velika crvena krila odvojila su se od tijela. Pao je na pod, grčeći se u lokvi guste plave tekućine što mu je šikljala iz rane dok je vrištao u agoniji. Evangeline se osjećala kao da je sišla u pakao. Oskvrnuli su njihovu svetu Kapelicu, hram u kojem su svakog dana moli-le.

Philomena se vratila monstranci. Zgrabila je napukli kristalni omotač i u trenutku trijumfa podigla nešto iznad glave. Evangeline je pokušala razabrati predmet u njenim rukama – bio je to ključić. Philomena se porezala na staklo, ruke i laktovi bili su joj prekriveni krvlju. Premda

se Evangeline smučilo od prizora osakaćenog tijela giborima, činilo se da Philomena zbog toga nije ni najmanje uznemirena. No bez obzira na svoju užasnutost, divila se Philomeninom otkriću.

Zvala ju je da joj priđe bliže, no bilo je nemoguće išta učiniti: preostali giborimi skočili su na nju, parajući njenu odjeću poput jastreba. Njena crna odora je nestala pod pritiskom njiho-vih sjajnih crvenih krila. No tada je primijetila kako se Philomena čupa iz meteža. Kao da sakuplja posljednji komadić snage, dobacila joj je ključ. Evangeline gaje pokupila s poda, te se sakrila iza mramornog stupa.

Pod hladnim je svjetlom ležalo Philomenino sprženo, pougljenjeno tijelo. Krvožedni gibo-rimi stajali su u središtu kapelice uvučenih krila, kao da će svakog trena poletjeti.

Na ulazu je stajala gomila sestara. Evangeline ih je željela upozoriti, no prije no što ih je uspjela zazvati, one su se razdvojile, a sa strane su dovezle Celestine u kolicima. Nije nosila veo, a njezina bijela kosa je pojačavala izraz tuge, urezan na licu. Sestre u njezinoj pratnji odgurale su je sredinom do oltara, okružujući je morem crnih odora i bijelih škapulara.

Giborimi su također promatrali Celestine i sestre u njezinoj pratnji. Upalile su svijeće, a zatim pomoću komada spaljena drveta oko Celestine iscrtale tajne simbole koje je Evangeline prepoznala iz bakinog angelološkog dnevnika. Vidjela ih je nebrojeno puta ranije, ali nikada nije shvatila njihovo značenje.

Iznenada je osjetila nečiju ruku na ramenu. Okrenula se i našla u Gabriellinu zagrljaju. Užas koji je osjećala nakratko je nestao, i u tom je trenutku bila tek mlada žena u naručju vo-ljene bake. Gabriella ju je poljubila, a zatim se okrenula prema Celestine, proučavajući njezi-ne pokrete znalačkim pogledom. Evangeline je zurila u baku, srce joj je bilo u grlu. Iako je izgledala starije i mršavije nego što ju je pamtila, u njenoj se prisutnosti osjećala sigurno i ugodno. Htjela je s njom popričati nasamo. Imala je gomilu pitanja za nju.

– Što se događa? – upitala je Evangeline. Promatrala je giborime, koji se djelovali kao im nije dobro.

– Celestine je naredila formiranje magičnog kvadrata unutar svetog kruga. To je priprema za obred prizivanja. – Sestre u pratnji smjestile su vijenac ljiljana oko Celestinine bijele kose. Gabriella je rekla, – Sada stavljaju krunu cvijeća na njezinu glavu što označava djevičansku čistoću prizivateljice. Dobro poznajem taj ritual, iako ga nikada nisam vidjela uživo. Priziva-nje anđela je postupak velikog intenziteta koji može u trenutku pomesti naše neprijatelje. U situaciji poput ove – kada je samostan opkoljen mnogobrojnijim neprijateljima – mogao bi biti učinkovit, pa čak i najučinkovitiji način da pobijedimo. No on je iznimno opasan, pogo-tovo za osobu Celestinine dobi. Opasnost je obično veća od koristi, posebice u slučaju prizi-vanja anđela u bitku.

Evangeline se okrenula prema baki. Na Gabriellinom je vratu sjao zlatni privjesak, potpu-no istovjetan onome koji je dala njoj.

– A bitka, dodala je Gabriella, – jest upravo ono što Celestine želi izazvati. – Ali giborimi su najednom tako mirni, rekla je Evangeline. – Celestine ih je hipnotizirala, rekla je Gabriella. – To je čarolija koja djeluje na njih. Nau-

čile smo je kao djevojčice. Vidiš li njene ruke? Evangeline se naprezala da vidi Celestine. Ruke su joj bile isprepletene preko prsa, a oba

kažiprsta savila je prema srcu. – Djeluje tako da ih u trenutku paralizira. No ima kratkotrajno djelovanje, stoga Celestine

mora brzo djelovati. Celestine je brzim pokretom podigla ruke u zrak, prekidajući čaroliju. Prije no što su mog-

li zauzeti položaj za borbu, počela je govoriti. Glas joj je odzvanjao nadsvođenom kapelicom. – Angele Dei, qui custos es mei, me tibi commissum pietate superna, illumina, custodi, re-

ge et guberna

Rečenica na latinskom bila je poznata Evangeline. Prepoznala ju je kao inkantaciju. Na njeno čuđenje, čarolija je djelovala. Počeo je puhati blagi povjetarac. U nekoliko sekundi raz-vio se u snažan vjetar koji je zatresao središnju lađu crkve. U eksploziji zasljepljujućeg svjet-la iznad Celestine je lebdjela blještava Figura. Evangeline je zurila u anđela, zaboravljajući opasnost koju je predstavljalo prizivanje, kao i opasnost stvorenja koja su ih okruživala. An-đeo je isijavao jaku svjetlost, a njegova je odjeća bila blještavija od vatre. Svjetlo se prelije-valo preko sestara, klizilo podom crkve ljeskajući se poput tekuće lave. Tijelo anđela doimalo se istovremeno tjelesnim i eteričnim – lebdjelo je iznad njih, ali Evangeline je bila sigurna da može vidjeti kroz njega. Najčudnije od svega, anđeo je počeo poprimati Celestinine crte lica, onakve kakve su zacijelo bile u mladosti. Transformirao se u potpuno identičnu repliku prizi-vateljice, nalik na Celestininu zlatnu blizanku u doba mladosti.

Lebdio je zrakom, svjetlucavi vedar. Kada je progovorio, glas mu je bio sladak i melodio-zan vibrirajući nezemaljskom ljepotom. Upitao je, – Pozivaš li me u dobru?

Celestine je s nevjerojatnom lakoćom ustala iz kolica, a zatim kleknula u sredinu kruga svijeća, dok se oko nje valovito rasprostirala bijela halja. – Pozivam te kao Božjeg slugu da obaviš Božji posao.

– U Njegovo sveto ime, rekao je anđeo, – pitam jesu li ti namjere čiste. – Čiste poput Njegove svete Riječi, odvratila je Celestine. Glas joj je postao snažniji i živ-

lji, kao daju je prisutnost anđela ojačala. – Ne boj se, jer ja sam Božji glasnik, rekao je anđeo, glasom čistim poput glazbe. – Pje-

vam u Gospodinovu slavu. U naletu vjetra crkva se ispunila glazbom. Začuo se nebeski zbor. – Čuvaru, rekla je Celestine, – naše je svetište oskvrnuo zmaj. Samostan je izgorio, a ses-

tre su ubijene. Kako je arhanđeo Mihael ubio zmiju, tako i ja tebe molim da ubiješ ove zle uljeze.

– Uputi me, rekao je anđeo, zamahujući krilima i podižući svoje gipko tijelo u zrak. – Gdje se skrivaju ti vragovi?

– Nalegli su na nas, pustošeći Njegovo svetište. Toliko brzo da Evangeline nije imala vremena reagirati, anđeo se pretvorio u oblak vatre

koji se rascijepio u stotinu plamenih jezika, a svaki od njih pretvarao se u anđela. Držala se za Gabriellinu ruku, odupirući se vjetru. Oči su joj gorjele, ali nije mogla niti trepnuti dok su se anđeoski ratnici s podignutim mačevima spuštali u kapelicu. Sestre su se u panici razbježale na sve strane, što je probudilo Evangeline iz prizivajućeg transa. Anđeli su ubijali giborime. Njihova su se tijela rušila na oltar, padajući u letu.

Gabriella je potrčala prema Celestine, a slijedila ju je i Evangeline. Starica je ležala na mramornom podu. Oko nje su bile raširene bijele halje, a vijenac ljiljana nakrivio joj se na glavi. Evangeline je stavila ruke na njene obraze. Bili su jako topli, kao da ju je prizivanje opržilo. Proučavajući je pomnije, pokušala je shvatiti kako je krhka i blaga žena poput Celes-tine imala snage poraziti takve zvijeri.

Svijeće su ostale upaljene i u metežu prizivanja kao da se nasilna prisutnost anđela nije prenijela u materijalni svijet. Sirile su jaku svjetlost, osvjetljavajući Celestininu kožu kao da je i dalje živa. Evangeline je namjestila njene halje, nježno sklapajući bijelu tkaninu. Njezine ruke, koja je samo nekoliko sekundi ranije bile tople, sada su bile posve hladne. U samo jed-nom danu Celestine je postala njena istinska zaštitnica koja ju je kroz metež izvela pravim putem. Nije bila sigurna, no činilo joj se da su se u Gabriellinim očima pojavile suze. – Bilo je to briljantno prizivanje, prijateljice moja, šapnula je ljubeći Celestinino čelo. – Jednostavno briljantno.

Sjetivši se Philomene, Evangeline je otvorila šaku i predala baki ključ. – Gdje si to pronašla? – upitala je Gabriella.

– Nalazio se u monstranci, rekla je, pokazujući prema krhotinama razbijenog kristala na podu.

– Znači tamo su ga držale, rekla je Gabriella, vrteći ključ u ruci. Odšetala je do tabernaku-la, stavila ključ u bravu i otvorila vratašca. Unutra se nalazila mala kožna vrećica. – Nemamo više što tražiti ovdje. – Dajući Evangeline znak da je slijedi, rekla je, – Dođi, moramo smjesta poći odavde. Još uvijek nismo izvan opasnosti.

Samostan Sv. Ruže, Milton, New York Verlaine je prešao travnjak ispred samostana. Noge su mu tonule u snijeg. Samo nekoliko

sekundi ranije, zdanje je umalo popustilo pod teretom napada. Zidovi samostana bili su u plamenu, a dvorište je bilo ispunjeno zlim, ratobornim stvorenjima. Onda je odjednom, na njegovo zaprepaštenje, bitka prestala. U samo jednom trenu je vatra utihnula, ostavljajući za sobom samo spaljene cigle, cvrčanje metala i oštar miris paljevine. Krila giborima ukipila su se u letu. Popadali su na tlo kao da ih je stresla struja i prekrili snijeg svojim skršenim tijeli-ma. Promatrao je utihnulo dvorište i posljednje ostatke dima koji su se raspršivali popodnev-nim nebom.

Odšetao je do jednog tijela te se nagnuo nad njim. U izgledu stvorenja bilo je nečeg čud-nog – ne samo da je izgubilo prethodni sjaj, nego se u potpunosti izmijenilo. Koža mu je u smrti bila išarana nesavršenostima – pjegama, madežima, ožiljcima, nakupinama tamnih dla-čica. Bijeli su mu nokti potamnili, a kada je Verlaine okrenuo tijelo na trbuh, vidio je da su krila u potpunosti nestala, ostavljajući za sobom samo crveni prah. Giborimi su za života bili polu-ljudi, polu-anđeli. U smrti su u potpunosti izgledali kao ljudi.

Omeli su ga glasovi s druge strane crkve. Samostanska populacija skupila se u dvorištu i počela vući tijela giborima prema obali rijeke. Verlaine je tražio Gabriellu medu redovima sestara odjevenih u teške ogrtače i čizme, ali nije bila među njima. Zene su pokazale veliku odlučnost u obavljanju neugodna posla. Organizirale su se u male skupine i bez zadrške baci-le na posao. Giborimi su bili veliki i nezgrapni, pa su bile potrebne četiri sestre da prenesu jedno tijelo. Polagano su ih vukle preko dvorišta prema obali Hudsona, utabavajući zaleđene staze po snijegu. Kada su ih poslagale u sjenu breza, otkotrljale su ih u rijeku. Potonula su ispod staklene površine vode kao da su puna olova.

Dok su sestre to radile, iz crkve je izašla Gabriella s djevojkom. Lica su im bila crna od dima. U mladoj ženi prepoznao je Gabrielline crte lica – oblik nosa, zašiljenu bradu, visoke jagodične kosti. To je bila Evangeline.

– Dođite, rekla mu je Gabriella, držeći pod rukom smeđi kožni kovčeg. – Nemamo vreme-na za gubljenje.

– Ali Porsche ima samo dva sjedala, rekao je Verlaine, uviđajući problem. Gabriella je zastala, kao da ju je taj propust naživcirao više no što si je željela dopustiti. – Što je problem? – upitala je Evangeline, a Verlaine se osjetio privučen muzikalnošću

njezinog glasa, spokojem i sablasnim odrazom Gabrielle u crtama lica. – Automobil je prilično malen, rekao je, pitajući se o čemu bi mogla razmišljati. Pogledala ga je trenutak predugo, kao da si želi potvrditi je li to isti čovjek kojeg je upoz-

nala dan ranije. Kada se nasmiješila, znao je da nije pogriješio. Nešto se počelo događati me-đu njima.

– Slijedite me, rekla je Evangeline, okrećući se na peti. Brzo je odšetala dvorištem. Njene crne cipele upadale su u snijeg. Verlaine je znao da. bi je slijedio kamo god bi pošla.

Skrivajući se između kombija, vodila ih je preko smrznutog pločnika do garaže od opeke. Zrak je unutra bio ustajao, ali se nije osjećao miris požara. Uzela je svežanj ključeva s kuke.

– Upadajte, rekla je pokazujući u smjeru limuzine s četirima vratima. – Ja ću voziti.

NEBESKI ZBOR

Anđeo je uskoro počeo pjevati. Glas mu se penjao i spuštao u skladu s tonovima lire. Kao da se ravnaju po tome božanskom slijedu i ostali su se pridružili zboru u stva-

ranju nebeske glazbe, nalik na kongregaciju kakvu je opisao prorok Daniel, deset tisuća puta deset tisuća anđela.

–– časni otac Clematis Trački Bilješke o Prvoj angelološkoj ekspediciji preveo dr. Raphael Valko

Stan Grigorievih, Upper East Side, New York City 24. prosinca 1999,12:41 Percival je stajao u majčinoj spavaćoj sobi, prostranoj bijeloj prostoriji na samom vrhu

njihovog penthausa. Kroz stakleni zid pružao se pogled na čitav grad, na sive obrise zgrada na pozadini plavog neba. Popodnevno sunce klizilo je suprotnim zidom na kojemu su bile grafike Gustavea Dorea koje je Percivalov otac davno poklonio Sneji. Prikazivale su velik broj anđela koji su uživali u sunčevoj svjetlosti – skupine krilatih glasnika raspoređene u kru-gove koji su se zbog prozračne atmosfere u prostoriji činile još grandioznijima. Percival je nekoć osjećao povezanost s anđelima na slici, no trenutno ih nije mogao ni pogledati.

Sneja je ležala na krevetu i spavala. U snu – s krilima uvučenim u glatku kožu na leđima – izgledala je poput nevina, dobro uhranjena djeteta. Stavio joj je ruku na rame i zazvao je ime-nom. Otvorila je oči i fiksirala ga pogledom. Aura mira koja ju je okruživala u snu odjednom se istopila. Sjela je na krevet i raširila krila. Bila su savršeno njegovana, a slojevi raznobojna perja pedantno posloženi kao da ih je očistila prije spavanja.

– Što želiš? – upitala je, odmjeravajući njegovu razočaravajuću pojavu. – Što se dogodilo? Izgledaš užasno.

Pokušavajući ostati smiren, rekao je, – Moram razgovarati s tobom. Poskočila je s ruba kreveta, a zatim odšetala do prozora. Bilo je rano popodne. Na blije-

dom svjetlu krila su joj poprimila sedefastu nijansu. – Nije li očito da spavam? – Ne bih te smetao da nije hitno. – Gdje je Otterley? – upitala je, gledajući preko njegova ramena. – Je li se vratila s terena?

Želim čuti sve detalje. Dugo nismo zapošljavali giborime. – Vidio je da je strašno zabrinuta. – Trebala sam sama poći, rekla je sa sjajem u očima. – Sjaj vatre, zamasi krila, vrisci iznena-đenih žrtava – baš kao nekad.

Percival se ugrizao za usnu, ne znajući kako da joj odgovori. – Otac ti se vratio iz Londona, rekla je, omatajući se u dugačak svileni kimono. Njezina

zdrava i nematerijalna krila – kakva su nekoć bila i njegova – bez imalo su truda prošla kroz tkaninu. Pošli su u blagavaonicu, gdje ih je za stolom očekivao Percival Grigori II, Nefil sre-dnjega reda od četiristotinjak godina, kojemu je sin veoma nalikovao. Skinuo je sako, pušta-jući krilima da se rašire kroz košulju. Percival je kao školarac često upadao u nevolje te bi oca znao zateći u radnoj sobi u jednakoj nervoznoj pozi zašiljenih krila. Gospodin Grigori je bio strog, zlovoljan, hladan, okrutan i agresivan čovjek, čija su krila odražavala njegov karak-ter. Bila su oštra i uska, s beživotnim srebrnim perima boje ribljih ljusaka, ni dovoljno široka, ni dovoljno dugačka. Bila su potpuno drugačija od Snejinih. Percivalu se to činilo posve prik-ladnim. Njegovi roditelji nisu živjeli zajedno već gotovo stotinu godina.

Gospodin Grigori je lupnuo po stolu nalivperom Meisterstiick iz Drugog svjetskog rata. Bio je to još jedan znak nestrpljivosti i nervoze koji je Percival poznavao iz djetinjstva. Gle-dajući ga, upitao je, – Gdje si dosad? Cijeli dan čekamo vijesti.

Sneja je omotala krila oko sebe i sjela za stol. Okrećući se Percivalu, upitala je, – Dušo, reci nam, kakve su vijesti iz Samostana?

Utonuo je u stolicu na čelu stola, odložio štap sa strane i duboko udahnuo. Ruke su mu drhtale. Bilo mu je istovremeno vruće i hladno. Odjeća mu je bila natopljena znojem. Svaki mu je udah žario pluća, kao da je zrak u njima raspirivao vatru. Polako se gušio.

– Smiri se, sine, rekao je gospodin Grigori, gledajući ga prezirno. – Bolestan je, prasnula je Sneja, stavljajući krupnu ruku na sinovo rame. – Samo polako,

dragi. Reci nam što ti se dogodilo.

Mogao je vidjeti očevo razočaranje i majčinu bespomoćnost kako raste. Nije znao kako skupiti snagu i progovoriti o katastrofi koja ih je zadesila. Sneja je čitavo jutro ignorirala nje-gove telefonske pozive. Za vrijeme samotne vožnje prema gradu nebrojeno ju je puta poku-šavao dobiti na telefon, no ona se jednostavno odbijala javiti. Bilo bi mu draže da joj je vijesti prenio telefonom.

Na koncu je izustio, – Misija je bila neuspješna. Sneja je zastala, shvaćajući iz njegova tona da to nisu jedine loše vijesti. – Ali to je nemo-

guće, rekla je. – Upravo sam se vratio iz Samostana. Sve sam vidio vlastitim očima. Pretrpjeli smo uža-

san poraz. – Što se dogodilo s giborimima? – upitao je gospodin Grigori. – Nema ih. – Povukli su se? – upitala je Sneja. – Ubijeni su, odgovorio je. – Nemoguće, rekao je gospodin Grigori. – Poslali smo gotovo stotinu najsnažnijih ratnika. – I baš svi su mrtvi, rekao je Percival. – Svi su ubijeni jednim potezom. Prošao sam tere-

nom nakon bitke i vidio njihova tijela. Niti jedan nije preživio. – To je nezamislivo, rekao je gospodin Grigori. – Takav se poraz za moga života još nije

dogodio. – To je bio neprirodan poraz, odvratio je Percival. – Želiš li reći da se dogodilo prizivanje? – upitala je Sneja u nevjerici. Sklopio je ruke na stol, u olakšanju što je barem prestao drhtati. – Nisam mislio da bi se to

moglo dogoditi. Nema mnogo živih angelologa upućenih u obred prizivanja, pogotovo ne u Americi, gdje im za to nedostaje mentor. No to je jedino objašnjenje takvog potpunog unište-nja.

– Što Otterley kaže na to? – upitala je Sneja, ustavši sa stolice. – Valjda ne vjeruje da bi it-ko među njima imao snage izvesti prizivanje. Ta praksa je gotovo izumrla.

– Majko, izustio je glasom nabijenim emocijama, – u napadu smo izgubili baš sve. Prebacila je pogled s njega na supruga, kao da bi jedino njegovom reakcijom sinove riječi

mogle postati istinite. Percival je nastavio, mucajući od srama i očaja: – Bio sam udaljen od samostana kada se

dogodio napad, no mogao sam vidjeti vrtlog anđela. Oborili su se na giborime. Otterley je također bila među njima.

– Vidio si njezino tijelo? – upitala je Sneja, hodajući s jednog na drugi kraj sobe. Stisnula je krila uz tijelo. Bila je to nesvjesna tjelesna reakcija. – Jesi li siguran?

– Nema sumnje. Gledao sam kako se rješavaju tijela. – A što je s blagom? – upitala je Sneja, postajući sve mahnitija. – Što je s tvojim povjerlji-

vim zaposlenikom? Što je s Gabriellom Levi-Franche Valko? Reci mi da smo bar u nečemu profitirali.

– Kada sam stigao, već su nestali. Gabriellin Porsche ostao je ispred samostana. Uzeli su ono po što su došli i otišli. Gotovo je. Nema nade.

– Da vidim jesam li dobro shvatio, rekao je gospodin Grigori. Premda je znao da je otac obožavao Otterley te da je zacijelo bio u stanju neizreciva očaja, vijest o sestrinoj smrti pri-mio je hladnom smirenošću koja je Percivala toliko plašila u mladosti. – Dopustio si sestri da sama krene u napad. Potom si dopustio da njezine ubojice, angelolozi, pobjegnu te profućkao priliku da vratiš blago koje tražimo već tisuću godina. I ti misliš da je gotovo?

Motrio je oca s mržnjom i ljubomorom. Kako to da on s godinama nije gubio snagu, dok je Percival, koji je trebao biti na vrhuncu snage, toliko onemoćao?

– Ići ćeš za njima, rekao je gospodin Grigori, uspravivši se u punoj visini i omatajući sre-brna krila oko ramena. – Pronaći ćeš ih i vratiti instrument. Obavještavat ćeš me o napretku potjere. Učinit ćemo što god bude potrebno da ih pobijedimo.

Upper East Side, New York City Evangeline je skrenula u Zapadnu 79. ulicu i polako vozila uz gradski autobus. Kada su se

zaustavili na semaforu, pogledala je prema Broadwayu. Popodnevni prizor na ulici ispunio ju je sjećanjima. U šetnji tim ulicama je provela mnoge vikende s ocem — često bi svratili na doručak u jednu od mnogih malih restauracija na Aveniji. Kaos ljudi koji su gazili kroz blju-zgu, zbijene zgrade, neprekidno kretanje prometa u svim smjerovima – New York joj se i da-lje činio dobro poznat, unatoč tome što je godinama izbivala.

Gabriella je živjela tek nekoliko blokova dalje. Iako od djetinjstva nije bila u bakinom sta-nu, dobro se sjećala zagasite fasade zgrade od smeđe opeke, elegantne metalne ograde i pog-leda na park. Ranije se čeznutljivo prisjećala tih prizora. Sada je, međutim, bila zaokupljena mislima o Samostanu Sv. Ruže. Koliko god pokušavala, nije mogla zaboraviti poglede sesta-ra kada je izlazila iz crkve, kao da se napad giborima dogodio njezinom krivnjom. Na odlas-ku je zurila u pod. Jedino je tako mogla stići do ugla garaže, a da se ne osvrne.

Na kraju je ipak izdala instinkte i pogledala u retrovizor. Vidjela je čađavi snijeg i žalosne sestre skupljene pokraj rijeke. Samostan je izgledao poput urušena dvorca, travnjak je prekrio pepeo. I ona se također izmijenila. U svega nekoliko minuta odbacila je ulogu sestre Evange-line, franjevke od vječnog klanjanja i postala Evangeline Angelina Cacciatore, angelologinja. Odvezli su se iz Samostana kroz drvored breza što su nalikovale mramornim stupovima, a njoj se činilo da u daljini vidi sjenu vatrenog anđela koji joj daje znak da krene dalje.

Na putu do New Yorka Verlaine je sjedio na prednjem sjedalu jer je Gabriella inzistirala

da sjedi iza, gdje je otvorila kožni kovčeg i pregledala sadržaj. Godine samostanske tišine spale su kao teret s Evangeline – za vrijeme vožnje otvorila se Verlaineu. Pričala mu je o svom životu, o samostanu, pa čak, iznenadivši samu sebe, i o roditeljima. Pripovijedala mu je o djetinjstvu na Brooklynu, o šetnjama s ocem preko Bruklinškog mosta. Rekla mu je da joj je poznati pločnik duž mosta bio jedino mjesto na kojem je osjećala bezbrižnu, nepomućenu sreću, te joj je zato i dalje najdraže mjesto na cijelom svijetu. Verlaine je postavljao sve više pitanja, a ona se čudila lakoći i otvorenosti svojih odgovora, kao da ga poznaje čitav život. Godinama nije razgovarala s nekim poput njega – privlačnim, inteligentnim, zainteresiranim za svaki detalj. Zapravo, već godinama nije osjećala baš ništa prema muškarcima. Njezine misli o suprotnom spolu činile su se najednom djetinjima i površnima. Njezino ponašanje za-cijelo mu se doimalo smiješnim i naivnim.

Parkirala je automobil. Uputili su se prema Gabriellinoj zgradi. Ulica je izgledala ogolje-no. Pločnik prekriven snijegom, a parkirani automobili okovani tankim slojem leda. Kroz prozore Gabriellina stana, međutim, dopirala je svjetlost. Evangeline je zamijetila kretnje iza stakla, činilo se da grupa prijatelja čeka njihov dolazak. Zamišljala je rubrike Timesa raširene na orijentalnim tepisima, šalice čaja koje balansiraju na rubovima malih stolova, vatru u ka-minu – tako je pamtila nedjelje iz djetinjstva, popodneva s Gabriellom. Njezina su sjećanja bila sjećanja djeteta, ispunjena nostalgijom i romantikom. Nije imala pojma što ju je ondje očekivalo.

Dok je Gabriella otključavala ulazna vrata, netko je s druge strane povukao zasun, okrenuo veliku mjedenu kvaku i otvorio vrata. Pred njima se pojavio nezgrapan tamnokos muškarac u

majici s kapuljačom i dvodnevnom bradom. Evangeline ga nikada ranije nije vidjela. Gabriel-la ga je, međutim, očigledno dobro poznavala.

– Bruno, rekla je, grleći ga srdačno, s neobičnom bliskošću. Izgledao je kao pedesetogodi-šnjak. Evangeline gaje proučavala, pitajući se je li se Gabriella, unatoč razlici u godinama, možda preudala. Pustila gaje iz zagrljaja. – Hvala Bogu da si ovdje.

– Naravno da sam ovdje, rekao je s podjednakim olakšanjem. – Članovi vijeća vas očeku-ju.

Okrenuo se prema Evangeline i Verlaineu, koji su stajali u predvorju, i smiješeći se dao im znak da ga slijede hodnikom. Miris Gabriellinog doma – njezinih knjiga i otmjenog antiknog namještaja – širio je dobrodošlicu. Evangeline je osjećala kako se njezina napetost topi sva-kim korakom. Pretrpane police s knjigama, zidovi ispunjeni uramljenim portretima poznatih angelologa, atmosfera ozbiljnosti koja je obavijala sobu poput magle – Gabriellin je dom još uvijek bio onakav kakvog gaje pamtila.

Skidajući ogrtač, spazila je vlastiti odraz u ogledalu u hodniku. Bila je zaprepaštena svo-jim izgledom. Ispod očiju imala je tamne podočnjake, koža joj je bila crna od dima. Nikada nije izgledala tako sumorno, neuglađeno i neumjesno u usporedbi s bakinim uglađenim živo-tom. Verlaine joj je prišao s leđa i stavio ruku na rame. Još jučer ta bi je gesta zbunila i upla-šila. Sada joj je bilo žao kada je maknuo ruku.

Nakon svega što se događalo, smatrala je gotovo neoprostivim što toliko razmišlja o nje-mu. Stajao je tek nekoliko centimetara od nje, a kada su im se oči susrele u ogledalu, poželje-la je da joj se približi. Željela je dokučiti o čemu razmišlja. Nadala se da će joj reći nešto što bi joj potvrdilo da je i sam osjetio jednak val zadovoljstva.

Kada se ponovno osvrnula na vlastiti odraz u ogledalu, vidjela je da je sva u neredu. Osim toga, ozbiljna crna odjeća i cipele s gumenim potplatom mora da su mu bile presmiješne. Samostanski način života bio je duboko upisan u nju.

– Sigurno se pitaš kako si ovamo dospio, rekla je, pokušavajući mu pročitati misli. – Upao si u sve ovo pukim slučajem.

– Priznajem, rekao je, zacrvenjevši se, – ovaj me Božić svakako iznenadio. Ali da me Ga-briella nije pronašla i da se nisam u upetljao u sve ovo, ne bih ni tebe upoznao.

– Možda bi to bilo bolje za tebe. – Gabriella mi je ispričala mnogo toga o tebi. Znam da stvari nisu onakve kakvima se čine.

Znam da si u Samostanu Sv. Ruže boravila zbog vlastite sigurnosti. – To nije bio jedini razlog, rekla je i shvatila koliko su njezini motivi ostanka u Samostanu

bili složeni. – Hoćeš li se vratiti? – upitao je, iščekujući odgovor kao da mu je veoma važan. Ugrizla se za usnu. Željela mu je objasniti koliko joj se to pitanje činilo teško. – Ne, rekla

je konačno. – Nikada. Primaknuo joj se bliže. Primio ju je za ruku. Pored njega zaboravila je na baku, na ono što

ih je čekalo, na sve. Nakon toga se odmaknuo od zrcala i poveo je u blagavaonicu gdje su ih čekali ostali.

Iz kuhinje se širio miris hrane, mesa i rajčica. Bruno ih je pozvao k stolu, na kojem su već bili poslagani ubrusi i Gabriellin porculan. – Trebali biste ručati, rekao je.

– Mislim da nemamo vremena, rekla je Gabriella rastreseno. – Gdje su ostali? – Sjedni, rekao joj je pokazajući prema stolicama. – Morate nešto pojesti. – Izvukao je sto-

licu i pričekao da sjedne. – To će trajati samo minutu. – S tim riječima nestao je u kuhinji. Evangeline je sjela do Verlainea. Kristalne čaše svjetlucale su na slabom svjetlu. Na sredi-

ni stola nalazio se bokal vode na čijoj su površini plivale kriške limuna. Evangeline je natoči-la čašu te je pružila Verlaineu. Slučajno mu je dotakla ruku od čega su je prošli trnci. Uhvati-la je njegov pogled, razmišljajući kako su upoznali tek jučer. Vrijeme u Samostanu je brzo blijedilo iz njenih misli, kao da je stari život bio samo san.

Bruno se uskoro vratio s velikim loncem vrućeg čilija. Evangeline čitavog dana nije ni pomislila na hranu – već se navikla na kruljenje u želucu i osjećaj ošamućenosti izazvan ne-dostatkom vode – no kada se pred njom našla hrana, shvati da je pregladnila. Promiješala je čili da ohladi grah, rajčice, komade kobasice i počela jesti. Jelo je bilo prilično začinjeno – odmah ju je preplavila vrućina. Najzačinjenija hrana u posljednjih nekoliko godina bio joj je puding od šljiva na božičnom domjenku. Refleksno je zakašljala, pokrivajući usta ubrusom. Tijelom joj se širila toplina.

Verlaine je ustao da joj natoči čašu vode. – Popij ovo, rekao je. Popila je vodu, osjećajući se budalasto. – Hvala, rekla je kada ju je prošao kašalj. – Dugo

nisam jela ovakvu hranu. – Dobro će ti doći, rekla je Gabriella, procjenjujući njezin izgled. – Izgledaš kao da dugo

nisi ništa jela. U stvari, dodala je, ustajući od nedovršenog jela, – mislim da bi bilo dobro da se malo osvježiš. Imam odgovarajuću odjeću.

Povela ju je hodnikom prema kupaonici. Rekla joj je da skine umrljanu vunenu suknju i zadimljenu košulju. Odjeću je bacila u košaru s prljavim rubljem. Dala joj je sapun i čiste ru-čnike te traperice i vestu od kašmira, koji su joj savršeno pristajali budući da su bile jednake visine i težine. Kada se oprala, promatrala ju je kako se odijeva, očito odobravajući njezinu transformaciju u sasvim novu osobu. Kada su se vratile u blagavaonicu, Verlaine ju je začu-đeno promatrao, kao da nije bio siguran je li i dalje ista osoba.

Nakon objeda, Bruno ih je poveo uskim drvenim stubištem. Evangelinino srce je počelo brže kucati pri pomisli na ono što ih ondje čeka. Ranije se tek slučajno susretala s angelolo-zima, na bakinim ili očevim sastancima. U tim kratkim i neizravnim susretima tek je naslući-vala da se nešto čudno događa. Letimičan uvid u majčin svijet ju je istovremeno ispunjavao znatiželjom i strahom. Zapravo se plašila susreta s članovima angelološkog vijeća licem u lice. Znala je da će je sigurno ispitivati o jutrošnjim događajima u Samostanu Sv. Ruže te da će zacijelo biti zadivljeni Celestininim postupcima. Nije znala kako će odgovoriti na njihova pitanja.

Naslućujući njezinu zabrinutost, Verlaine je dodirne prstima po ruci. Njegova ju je utješna i brižljiva gesta opet ispunila trncima. Okrenula se prema Verlaineu. Uhvatila mu je pogled. Imao je vrlo izražajne, tamnosmeđe, gotovo crne oči. Je li primijetio kako reagira kada je po-gleda? Je li osjetio kako je umalo ostala bez daha na stubištu? Popela se preostalim stepeni-cama za bakom, jedva osjećajući tijelo.

Na vrhu stubišta ušli su u prostoriju koja je dok je dolazila kao dijete, uvijek bila zaključa-na. Sjećala se rezbarija na teškom drvenom podu, velike mjedene kvake i ključanice kroz ko-ju je pokušavala proviriti u sobu. Kroz nju je mogla vidjeti samo komade neba. Sada je vidje-la da su uzduž prostorije bili uski prozori ispunjeni blijedom purpurnom bojom sumraka. Kao dijete nije mogla ni naslutiti što se krije iza zaključanih vrata.

Ušla je unutra. Ostala je zadivljena. Na zidovima radne sobe visile su slike anđela u svjet-lucavoj odjeći, krila raširenih iznad harfi i flauta. Ondje su se također nalazile police pretrpa-ne knjigama, antikni pisaći stol te, raskošno tapecirane fotelje i sofe. Unatoč otmjenom nam-ještaju, soba je izgledala oronulo. Sa stropa su se ljuštili slojevi boje, rubovi radijatora bili su hrđavi. Evangeline se sjetila da baka, kao i drugi angelolozi, posljednjih nekoliko godina nije bila u najboljoj financijskoj situaciji.

Na drugom kraju prostorije se nalazio nizak stol s mramornom pločom oko kojega su bile poredane antikne stolice. Ondje su ih čekali angelolozi. Neke je smjesta prepoznala jer ih je viđala s ocem, iako tada nije znala njihove pozicije.

Gabriella ih je predstavila vijeću. Tu su se nalazili Vladimir Ivanov, privlačan stariji ruski emigrant koji se pridružio organizaciji 1930-ih, nakon što je izbjegao smaknuće u SSSR-u; Michico Saitou, briljantna mlada strateginja i međunarodna koordinatorica koja je vodila nji-

hove financije u Tokyu, te Bruno Bechstein, sredovječni angelolog koji je u New York prem-ješten iz njihovih ureda u Tel Avivu.

Evangeline je najbolje poznavala Vladimira, premda je prilično ostario otkada ga je pos-ljednji put vidjela. Lice mu je bilo izbrazdano dubokim borama, izgledao je ozbiljnije nego što je pamtila. Bio je vrlo ljubazan prema njoj, a ona se oglušila o njegove upute. Pitala se što ga je privuklo natrag poslu kojega se tako odlučno odrekao.

Gabriella je prišla stolu i odložila kožni kovčeg. – Dobrodošli, prijatelji. Kada ste stigli? – Jutros, odgovorila je Saitou-san. – Premda bi nam bilo draže da smo došli ranije. – Došli smo čim smo saznali što se dogodilo, dodao je Bruno. Gabriella je pokazala u smjeru tri prazna naslonjača s vješto izrezbarenim, ali već izliza-

nim naslonima za ruke. – Sjednite, sigurno ste iscrpljeni. Evangeline i Verlaine su sjeli na meku sofu. Gabriella se smjestila na rub naslonjača s ko-

žnim kovčegom na krilu. Angelolozi su nestrpljivo čekali. – Dobrodošla, Evangeline, rekao je Vladimir svečanim tonom. – Prošlo je toliko vremena

otkako smo se posljednji put vidjeli. – Pokazao je prema kovčegu. – Nisam mogao ni zamisli-ti da će nas ponovno spojiti ovakve okolnosti.

Gabriella je otvorila kovčeg. Evangeline je vidjela što se unutra nalazilo: angelološki dnevnik, zapečaćene omotnice s korespondencijom Abigail Rockefeller, kožna vrećica iz ta-bernakula.

– Ovo je angelološki dnevnik dr. Seraphine Valko, rekla je Gabriella, vadeći ga iz kovče-ga. – Celestine i ja smo ga nazivale, djelomično u šali, Seraphinim magijskim priručnikom. U njemu se nalaze čarolije, tajne i različite predodžbe starijih angelologa.

– Mislila sam da je izgubljen, rekla je Saitou-san. – Nije bio izgubljen, već dobro skriven, odvratila je Gabriella. – Ja sam ga donijela u Sje-

dinjene Države. Bio je na sigurnom u Samostanu Sv. Ruže, u Evangelininim rukama. – Sjajno, rekao je Bruno, uzimajući dnevnik od nje. Odvagnuo ga je u rukama i namignuo

Evangeline. Nasmiješila se. – Recite nam, upitao je Vladimir, zureći u kožni kovčeg, – što ste još uspjeli otkriti? Gabriella je iz kovčega izvukla i polako odvezala kožnu vrećicu. U njoj se nalazio neobi-

čan metalni predmet kakav Evangeline još nije vidjela. Bio je malen poput leptirova krila i načinjen od tanka komada sjajna metala. Djelovao je krhko, no bio je čvrst kada ga je primila u ruke.

– To je trzalica za sviranje lire, rekao je Bruno. – Razdvojiti je od lire – sjajna ideja. – Ako se sjećate, rekla je Gabriella, – Časni Clematis razdvojio ju je od lire još za Prve

angelološke ekspedicije. Poslana je u Pariz, gdje je ostala u rukama europskih angelologa sve do početka devetnaestog stoljeća, kada ju je majka Francesca donijela u SAD da bije pohrani-la na sigurnom mjestu.

– I oko nje sagradila Kapelicu klanjanja, rekao je Verlaine. – Što bi objasnilo njene slože-ne arhitektonske nacrte.

Vladimir nije mogao skinuti oči s nje. – Mogu li? – upitao je naposljetku, pažljivo je uzi-majući iz Evangelininih ruku. – Prekrasna je, primijetio je. Dojmilo ju se njegovo pažljivo rukovanje trzalicom. Nježno je prelazio prstima preko metala kao da čita brajicu.

– Uistinu jest, rekla je Gabriella. – Izrađena je od čistog valkinija. – Ali gdje je držana u samostanu čitavo to vrijeme? – upitao je Verlaine. – U Kapelici klanjanja – odgovorila je Gabriella. – Evangeline može više reći o tome, ona

ju je otkrila. – Bila je skrivena u zaključanom tabernakulu, čiji je ključ bio smješten u monstranci koja

se nalazila iznad njega. Ne znam kako je onamo dospio, ali čini se da je bio dobro osiguran. – Briljantna zamisao, rekla je Gabriella. – Savršeno logična. – Kako to misliš? – upitao je Bruno.

– U Kapelici klanjanja održava se obred vječnog klanjanja. Jeste li upoznati s njime? – Dvije sestre mole ispred hostije, rekao je Vladimir. – Svaka dva sata mijenjaju se s dru-

gim dvjema sestrama. Je li tako? – Upravo tako, rekla je Evangeline. – To je vrijeme iznimne usredotočenosti. – A na što je usmjerena? – Na hostiju. – Koja se nalazi? Slijedeći bakin tijek misli, Evangeline je rekla – Naravno – pažnja sestara u potpunosti je

usredotočena na hostiju, koja se drži u monstranci iznad oltara i u tabernakulu. Budući da se ondje nalazila trzalica, sestre su zapravo za vrijeme molitve pazile na nju, a da toga nisu bile ni svjesne. Vječno klanjanje bio je pomno osmišljen sustav čuvanja predmeta.

– Upravo tako, odvratila je Gabriella. – Majka Francesca otkrila je genijalnu metodu ču-vanja trzalice dvadeset i četiri sata dnevno, sedam dana u tjednu. S revnim sestrama koje su uvijek bile tamo i pazile nije postojala mogućnost da bi je itko mogao otkriti, a kamoli ukras-ti.

– Osim, primijetila je Evangeline, – u napadu 1944. Majka Innocenta ubijena je na putu do Kapelice.

– Izvanredno, rekao je Verlaine. – Sestre su zapravo stoljećima odigravale pomno osmiš-ljenu farsu.

– Ne bih se složila da se radilo o farsi, rekla je Evangeline. – One su istovremeno ispunja-vale dvije dužnosti: molitvu i zaštitu. Nijedna od nas nije znala što se uistinu nalazilo u taber-nakulu. Nisam imala pojma da je dnevno klanjanje imalo i drugu funkciju osim molitve.

Vladimir je vršcima prstiju gladio metal. – Zvuk je zacijelo izuzetan. Već pola stoljeća pokušavam zamisliti kako bi zvučala lira kada bi je netko svirao s odgovarajućom trzalicom.

– Takav bi eksperiment bio velika pogreška, rekla je Gabriella. – Znate i sami što bi se sve moglo dogoditi da je netko zasvira.

– Što bi se moglo dogoditi? – upitao je Vladimir, premda je bilo jasno da je znao odgovor. – Budući da je lira djelo anđela, rekao je Bruno, – ona ima eteričan, prelijep zvuk, ali i ra-

zoran te bi mogao imati nezemaljske posljedice. – Dobro rečeno, nasmiješio mu se Vladimir. – Citiram iz vašeg veličanstvenog opusa, dr. Ivanov, odvratio je Bruno. Gabriella je zastala da pripali cigaretu. – Vladimir vrlo dobro zna da je nemoguće predvid-

jeti što bi se moglo dogoditi. O tome postoje samo teorije, od kojih je većina njegovih. Sam instrument nije dobro proučen. Nikada se nije dovoljno dugo zadržao u našim rukama da bi-smo to mogli učiniti – ali ako je suditi prema Clematisovu izvještaju te Seraphininim i Celes-tininim terenskim bilješkama, svi koji dođu u kontakt s lirom padaju pod njezin neodoljivi utjecaj. U tome i leži opasnost: čak i oni dobronamjerni dolaze u napast da je zasviraju, a uči-nak njezine glazbe mogao bi biti razorniji od bilo čega što uopće možemo zamisliti.

– Jednim bi potezom trzalice svijet kakav poznajemo mogao u potpunosti nestati, rekao je Vladimir.

– Mogao bi se pretvoriti u pakao, rekao je Bruno, – ili u raj. Prema legendi, Orfej je otkrio liru na putovanju u podzemlje. Njegova je glazba uvela ljudsku povijest u novu eru. Došlo je do procvata naobrazbe i agrikulture, a umjetnost je postala glavno uporište ljudskog života. Upravo je zbog toga Orfej toliko cijenjen. Pošlo mu je za rukom upotrijebiti liru za dobrobit čovječanstva.

– Takvo romantično razmišljanje je iznimno opasno, rekla je Gabriella oštro. – Poznato je da glazba lire ima razoran učinak. Takve utopijske tlapnje dovest će jedino do uništenja.

– No, hajde, rekao je Vladimir pokazujući prema trzalici. – Pred nama je komadić lire koji čeka da ga proučimo.

Svi su se zagledali u trzalicu na stolu. Evangeline se divila moći, privlačnosti, kušnji i želji koje je izazivala.

– Jednu stvar ne razumijem, rekla je. – Što su Stražari željeli postići njezinom upotrebom? Budući da su prokleta bića, protjerana iz neba, kako ih je glazba mogla spasiti?

– Pri dnu Clematisova izvještaja nalazi se Psalam 150, rekao je Vladimir. – Glazba anđela, šapnula je Evangeline, prepoznajući odmah o kojem se psalmu radilo.

Bio joj je jedan od omiljenih. – Upravo tako, rekla je Saitou-san, – radi se o hvalospjevu. – Moguće je, rekao je Bruno, – da su se Stražari pjevanjem psalama željeli iskupiti Stvara-

telju. Psalam 150 sadržava savjet onima koji žele steći Božju milost. Da im je to pošlo za ru-kom, bili bi vraćeni u nebo. Možda su njihovi napori bili usmjereni na vlastito izbavljenje.

– To je jedan način gledanja na stvari, rekla je Saitou-san. – No jednako je moguće da su namjeravali uništiti svijet iz kojega su izbačeni.

– A u tome očigledno nisu uspjeli, rekla je Gabriella, tresući pepeo. – No posvetimo se onome zbog čega smo se ovdje sastali, rekla je nervozno. – U proteklih deset godina iz naših su skrovišta pokradeni svi nebeski instrumenti koje smo posjedovali. Pretpostavljamo da su ih Nefili odnijeli.

– Neki vjeruju da bi simfonija nebeskih instrumenata mogla osloboditi Stražare, rekao je Vladimir.

– No svatko tko je čitao literaturu o Nefilima slaže se da njima uopće nije stalo do Straža-ra, rekla je Gabriella. – Prije no što se Clematis spustio u špilju, Stražari su svirali liru u nadi da će njome prizvati Nefile u pomoć. Njihov je pokušaj, međutim, bio bezuspješan. Nefili su za liru zainteresirani samo iz sebičnih razloga.

– Žele povratiti zdravlje svojoj rasi, dodao je Bruno. – Žele ojačati da bi mogli nastaviti porobljivati čovječanstvo.

– A tom su se cilju previše približili da bismo samo sjedili skrštenih ruku, rekla je Gabriel-la. – Smatram da su prisvojili i ostale nebeske instrumente kako bi se zaštitili od nas. No pos-toji još jedan razlog zašto žele liru. Žele se vratiti u stanje savršenosti u kakvome nisu bili stotinama godina. Premda nismo bili najsretniji činjenicom da je Abigail Rockefeller zatajila lokaciju lire, dosad se barem nismo brinuli da će biti otkrivena. No to više nije tako. Nefili su u potrazi za njom, a mi moramo biti spremni.

– Čini se da je Abigail Rockefeller radila za nas, rekla je Evangeline. – Bila je amaterka, odvratila je Gabriella, ne slažući se s njenim shvaćanjem. – Za anđele

je bila zainteresirana jednako kao što su njeni bogati prijatelji bili zainteresirani za dobrot-vorne priredbe.

– No učinila je dobru stvar, rekao je Vladimir. – Kako bismo se inače financirali za vrije-me rata, da ne spominjem novčanu potporu našoj ekspediciji 1943? Bila je pobožna žena koja je vjerovala da bogatstvo valja iskoristiti u dobre svrhe. – Naslonio se natrag na stolicu i pre-križio noge.

– Što u konačnici i nije donijelo neki rezultat, promrmljao je Bruno. – Ne nužno, odvratila je Gabriella, promatrajući Brunu. Vratila je trzalicu u kožnu vrećicu

i iz kovčega izvukla sivu omotnicu. Na njoj se nalazio uzorak latiničkih slova upisanih u kva-dratnu mrežu. Ako je bilo istine u Celestininim riječima, u toj su se omotnici nalazila pisma Abigail Rockefeller. Gabriella ju je stavila na stol pred angelologe. – Celestine Clochette uputila je Evangeline da nam ovo preda.

Čim su ugledali simbol na omotnici, angelolozi su se smjesta zainteresirali za njezin sadr-žaj. Njihova reakcija raspirila je Evangelininu znatiželju. – Što to znači? – upitala je.

– To je angelološki pečat, kvadrat Sator-Rotas, rekao je Vladimir. – Već stotinama godi-nama stavljamo taj pečat na dokumente. On govori o važnosti dokumenta te ujedno potvrđuje da gaje poslao netko od nas.

Gabriella je prekrižila ruke preko prsa kao da joj je hladno, a potom rekla, – Popodne sam imala prilike pročitati Innocentinu polovicu korespondencije s Abigail Rockefeller. Shvatila sam da su neizravno dogovarale lokaciju lire, no Verlaine i ja nismo uspjeli odgonetnuti ka-ko.

Evangeline se uspravila, motreći situaciju. Kada je Vladimir odlučnom i smirenom kret-njom uzeo omotnicu od Verlainea, učinilo joj se da je ovo već proživjela. Zatvorio je oči, šapćući gomilu nerazumljivih riječi – neku čaroliju ili molitvu, nije mogla razabrati o čemu se točno radilo – i otvorio omotnicu.

Unutra se nalazio niz požutjelih stranica. Namještajući naočale, približio je pisma u nam-jeri da ih bolje prouči. – Adresirana su na majku Innocentu, rekao je slažući ih na stol.

Bilo ih je ukupno šest, jedno više no što je Innocenta napisala. Evangeline je zurila u njih. Na prednjim stranama omotnica nalazile su se poništene marke; po jedna crvena od dva centa i jedna zelena od centa.

Okrenula je jedno pismo. Na poleđini se nalazilo ime Rockefeller i povratna adresa – Za-padna 44. ulica, udaljena od njih manje od milje.

– Ova pisma nedvojbeno otkrivaju lokaciju lire, rekla je Saitou-san. – Ne vjerujem da ćemo doći do ikakvog zaključka prije nego ih pročitamo, rekla je Evan-

geline. Bez daljnjeg duljenja Vladimir je otvorio omotnice i na stol poredao svih šest čestitki. Bile

su napravljene od blijedožutog papira sa zlatnim rubovima. Na prednjim stranama bili su oti-snuti identični crteži grčkih božica s lovorovim vijencima na glavama koje su plesale među mnoštvom kerubina. Među njima su bila i dva debeljuškasta kerubina s krilima poput leptiro-vih, koji su u rukama držali lire.

– Radi se o klasičnom secesijskom dizajnu iz 1920-ih, rekao je Verlaine, promatrajući jed-nu čestitku. – Jednak font slova nalazi se na naslovnici časopisa New Yorker. Smještaj anđela na slici također je klasičan. Dva kerubina s lirama zrcale jedan drugog, što je tipični secesij-ski motiv. – Nagnuo se nad čestitkom tako da mu je kosa pala preko očiju i nastavio, – Ruko-pis nedvojbeno pripada Abigail Rockefeller. Nebrojeno sam puta proučavao njezine dnevnike i osobnu korespondenciju. U to uopće nema sumnje.

Vladimir je proučavao pisma. Zatim ih je kretnjom čovjeka koji je godinama bio pretjera-no strpljiv stavio natrag na stol i ustao. – Ona nam baš ništa ne govore. Prvih pet pisama pod-sjeća na nabrajanje artikala u katalogu, a šesto sadrži tek ime Alistaira Carrolla, upravitelja Muzeja moderne umjetnosti.

– U njima bi morale biti informacije o liri, rekla je Saitou-san, uzimajući pisma. Vladimir je na trenutak bacio pogled na Gabriellu, kao da razmatra mogućnost da su nešto previdjeli. – Molim te, obratio joj se, – pročitaj pisma. Reci mi da sam u krivu.

Gabriella je pročitala pisma, a zatim ih proslijedila Verlaineu, koji je toliko brzo preletio njihov sadržaj da se Evangeline pitala kako je uspio išta pročitati.

Gabriella je uzdahnula. – Ton i sadržaj identičan je Innocentinim pismima. – Što bi značilo? – upitala je Saitou-san. – Što bi značilo da se u njima raspravlja o vremenu, o dobrotvornim priredbama i umjet-

ničkim doprinosima Abigail Rockefeller te o dobrotvornom božičnom domjenku u Samosta-nu Sv. Ruže, rekla je Gabriella. – Nigdje se izravno ne spominju upute za pronalazak lire.

– Svu smo nadu položili u Abigail Rockefeller, rekao je Bruno. – Što ako smo bili u krivu? – Ne bih tako brzo odbacila Innocentinu ulogu u toj razmjeni, rekla je Gabriella, promatra-

jući Verlainea. – Ona je ljude mogla suptilno uvjeriti u štošta. Verlaine je u tišini proučavao čestitke. Naposljetku je ustao. Iz torbe je izvadio fascikl i na

stol smjestio četiri pisma pored čestitki. Peto pismo je ostalo u samostanu. – Ovo su Innocen-tina pisma, rekao je te se sramežljivo osmjehnuo Evangeline, kao da bi ga mogla prekoriti što ih je ukrao iz Arhiva obitelji Rockefeller. Poslagao je pisma kronološkim redom. Brzo je pro-

učio naličja četiriju pisama gđe Rockefeller. Njegovi postupci zbunili su Evangeline, posebi-ce kada se počeo smijati kao da gaje u pismima nešto zabavilo. Na koncu je rekao, – Mislim da je gđa Rockefeller bila pametnija nego što smo mislili.

– Ispričavam se, rekla je Saitou-san naginjući se nad pisma, – ali ne vidim u njima ništa što bi nam moglo pomoći.

– Dopustite da vam objasnim, rekao je Verlaine. – Sve je sadržano u čestitkama. Promot-rimo korespondenciju kronološkim redom. Budući da u njoj nedostaju izravne informacije o lokaciji lire, možemo pretpostaviti da su pisma Abigail Rockefeller neka vrst platforme na koju Innocentini odgovori projiciraju značenje. Kao što sam jutros Gabrielli skrenuo pažnju, u Innocentinim se pismima ponavlja određeni uzorak. U četiri pisma osvrće se na neku vrstu nacrta koji je Abigail Rockefeller pridodala korespondenciji. Sad mi je jasno, zaključio je Verlaine, – da se Innocenta zapravo osvrće na ova četiri pisma.

– Pročitajte nam te dijelove, rekla je Gabriella. Verlaine je uzeo pisma i naglas pročitao rečenice u kojima je Innocenta hvalila umjetnički

ukus gđe Rockefeller, ponavljajući odlomke koje je i ujutro čitao Gabrielli. – U početku sam mislio da se Innocenta osvrtala na nacrte ili umjetnine pridodane pismi-

ma, što bi za povjesničara moderne umjetnosti poput mene bilo pravo otkriće. No takav pos-tupak zapravo i nije bio očekivan. Ona je bila ljubiteljica umjetnosti i kolekcionarka, a ne umjetnica.

Uzeo je četiri blijedožute čestitke sa stola i razdijelio ih angelolozima. – Ovim se čestitkama Innocenta divila, rekao je. Evangeline je pregledala čestitku. Na njoj se nalazio otisak grafike s prikazom dviju antič-

kih lira u rukama dvaju identičnih kerubina. Čestitke su bile vrlo lijepe i sasvim u skladu s ukusom gđe Rockefeller, ali Evangeline u njima nije vidjela rješenje zagonetke.

– Promotrite bolje kerubine, rekao je Verlaine. – Obratite pažnju na izgled lira. Proučavali su čestitku po čestitku. Nakon nekog vremena Vladimir je primijetio, – Na gra-

fikama postoji anomalija. Na svim su čestitkama lire različite. – Da, rekao je Bruno. – Broj žica na lijevoj liri razlikuje se od broja žica na desnoj. Evangeline je vidjela da se Gabriella proučavajući svoju čestitku osmjehnula kao da je

shvatila na što cilja. – Evangeline, koliko žica možeš izbrojati na svakoj liri? – upitala je. Evangeline je bolje promotrila svoju čestitku. Vidjela je da su Vladimir i Bruno bili u pra-

vu – broj žica na lirama se razlikovao – ali ona toj činjenici nije pridavala puno pažnje. – Dvije i osam, ali što to

znaci? Verlaine je izvukao olovku iz džepa i dopisao brojeve žica ispod lira. Proslijedio je olovku

i zamolio ostale da učine isto. – Mislim da ipak pridajemo previše značaja glazbalima, rekao je Vladimir. – Broj žica na pojedinim lirama zacijelo je poslužio kao metoda šifriranja informacija, rek-

la je Gabriella. Verlaine je skupio čestitke i pročitao niz brojeva: – Dvadeset osam, trideset osam, trideset,

trideset devet. Tim redom. Ako sam u pravu, ti brojevi ukazuju na lokaciju lire. Evangeline gaje promatrala pitajući seje li štogod propustila. Činilo joj se da brojke ne

upućuju ni na što. – Misliš da se brojevi odnose na određene adrese? – Ne izravno, ali njihov slijed mogao bi upućivati na određenu adresu. – Ili koordinate na karti, rekla je Saitou-san. – Samo gdje? – pitao se Vladimir, odvagujući mogućnosti. – U New Yorku postoji na ti-

suće adresa. – To i mene zbunjuje, rekao je Verlaine. – Očito su ti brojevi bili jako važni gđi Rockefel-

ler, ali nema načina da saznamo kako bi ih trebalo koristiti.

– Kakva se informacija može prenijeti nizom od osam brojeva? – upitala je Saitou-san ra-zmišljajući o mogućnostima.

– Ili nizom od četiri dvoznamenkasta broja, rekao je Bruno, očito zabavljen dubioznošću vježbe.

– Radi se o brojevima između dvadeset i četrdeset, primijetio je Vladimir. – Sigurno se još nešto nalazi u čestitkama, rekla je Saitou-san. – Ovi su brojevi previše na-

sumični. – Većini bi se ljudi, ubacila se Gabriella, – činili nasumičnima, ali za Abigail Rockefeller

oni su tvorili logičan slijed. – Gdje su Rockefellerovi živjeli? – Evangeline je upitala Verlainea, znajući da je to njego-

vo polje. – Možda brojevi upućuju na njihovu adresu. – Živjeli su na nekoliko različitih adresa u New Yorku, ali najpoznatija je rezidencija u

Zapadnoj 44. ulici. Abigail Rockefeller darovala ju je Muzeju moderne umjetnosti. – Pedeset četiri nije jedan od naših brojeva, rekao je Bruno. – Pričekajte trenutak, rekao je Verlaine. – Ne znam zašto se toga nisam ranije sjetio. Mu-

zej moderne umjetnosti bio je jedan od najvažnijih projekata gđe Rockefeller. To je ujedno i prvi u nizu javnih muzeja i spomenika koje su ona i njezin suprug financirali. Otvoren je 1928.

– Dvadeset osam je prvi broj, rekla je Gabriella. – Točno, rekao je Verlaine uzbuđen tom činjenicom. – Brojevi dva i osam mogli bi upući-

vati na tu adresu. – Ako je to slučaj, dodala je Evangeline, – zacijelo postoje još tri lokacije koje odgovaraju

brojevima žica na lirama. – Kako glase preostali brojevi? – upitao je Bruno. – Tri i osam, tri i nula, tri i devet, odvratila je Saitou-san. Gabriella se nagnula prema Verlaineu. – Je li moguće da postoji podudarnost? Verlaine se koncentrirao. – Zapravo, rekao je naposljetku, – Odjel srednjovjekovne umjet-

nosti, Cloisters, koji je bio vrlo drag Johnu Rockefelleru, otvorenje 1938. – A 1930? – upitao je Vladimir. – Crkva Riverside, koja mi, moram priznati, nikad nije bila pretjerano zanimljiva, završe-

na je oko 1930. – Preostaje još 1939, rekla je Evangeline toliko uzbuđena otkrićem da je jedva uspijevala

govoriti. – Jesu li Rockefellerovi sagradili što te godine? Verlaine je šutio, mršteći se dok je glavom pretresao mnoštvo adresa i datuma. Iznenada je

rekao, – Zapravo i jesu. Rockefellerov centar, njihovo secesijsko remek-djelo, otvorenje 1939.

– Brojevi upućeni Innocenti zacijelo se odnose na te lokacije, rekao je Vladimir. – Odlično, Verlaine, rekla je Saitou-san, premećući mu kovrče. Atmosfera u prostoriji naglo je prešla u nervozno iščekivanje. Evangeline je u čudu zurila

u čestitke koje su više od pedeset godina počivale u sefu ispod nje i ostalih sestara. – Međutim, rekla je Gabriella, prekidajući čaroliju, – lira se može nalaziti samo na jednoj

od ove četiri lokacije. – Onda bi bilo najučinkovitije da se podijelimo u skupine i pretražimo svaku od njih, re-

kao je Vladimir. – Neka Verlaine i Gabriella pođu u Cloisters. Budući da je zacijelo krcat tu-ristima, bit će teško izaći. Mislim da bi bilo najbolje da onamo pođe netko tko je bolje upoz-nat s radom muzeja. Saitou-san i ja ćemo poći u Crkvu Riverside. A Evangeline i Bruno neka pođu u Muzej moderne umjetnosti.

– A što ćemo s Rockefellerovim centrom? – upitao je Verlaine. Saitou-san je rekla, – Danas će biti nemoguće išta učiniti ondje. Za Boga miloga, Badnjak

je. Tamo je ludnica.

– Vjerojatno je zato Abigail Rockefeller i odabrala to mjesto, rekla je Gabriella. – Što teži pristup, to bolje.

Uzela je kožni kovčeg s trzalicom i angelološki dnevnik. Podijelila je čestitke po skupi-nama. – Mogu se jedino nadati da će nam čestitke pomoći u pronalaženju lire.

– I što ćemo ako je pronađemo? – upitao je Bruno. – Bit ćemo u velikoj dilemi, rekao je Vladimir prelazeći prstima po sijedoj kosi, – sačuvati

ili uništiti liru. – Uništiti liru? – čudio se Verlaine. – Iz svega što ste dosad rekli očito je da je lira ne samo

prekrasna, nego i vrlo dragocjena. – Ali ne radi se o još jednom muzejskom primjerku, rekao je Bruno. – Takav instrument

nikada ne biste mogli izložiti u Metropolitanu. Opasnost koja prati liru preteže nad njenim povijesnim značajem. Nemamo drugog izbora nego da je uništimo.

– Ili da je opet sakrijemo, rekao je Vladimir. – Postoje mnoga mjesta gdje bismo je mogli skloniti.

– To smo pokušali 1943., rekla je Gabriella. – No ta metoda očito nije upalila. Sačuvamo li liru i na najsigurnijem mjestu, ugrozit ćemo buduće generacije. Moramo je uništiti. Oko toga nema dvojbe. Pravo je pitanje kako to učiniti.

– Kako to misliš? – upitala je Evangeline. – Budući da su sva nebeska glazbala stvorena na nebu, mogu ih uništiti jedino nebeska bi-

ća, rekao je Vladimir. – Ne razumijem, rekao je Verlaine. – Jedino nebeska bića, odnosno bića anđeoske krvi mogu uništiti nebeske elemente, rekao

je Bruno. – To uključuje i Nefile, dodala je Gabriella. – Dakle, ako želimo uništiti liru, rekla je Saitou-san, – moramo je predati u ruke onih od

kojih je želimo zaštititi. – Eto nam zagonetke, rekao je Bruno. – Čemu je onda uopće tražiti? – upitao je Vladimir razočarano. – Čemu predmet tako veli-

ke važnosti izvući iz sigurnog skrovišta samo zato da bismo ga uništili? – Nemamo drugog izbora, rekla je Gabriella. – Ovo nam je rijetka prilika da dođemo u po-

sjed lire. Moramo smisliti kako ćemo je se riješiti kada je pronađemo. – Ako je pronađemo, rekao je Bruno. – Gubimo vrijeme, rekla je Saitou-san, ustajući. – Moramo odlučiti što ćemo s lirom kada

je pronađemo. Ne možemo riskirati da je se Nefili prvi dokopaju. Gledajući na sat, Vladimir je rekao, – Sada je blizu tri. Naći ćemo se u Rockefellerovom

centru točno u šest. To nam ostavlja tri sata da pretražimo lokacije. Ne smije biti pogrešaka. Planirajte najbrže rute. Brzina i preciznost su presudne.

Ustali su iz stolica i odjenuli jakne i šalove, pripremajući se za hladno zimsko predvečerje. U samo nekoliko sekundi bili su spremni za polazak. Kada su se spuštali stubištem, Gabriella se obratila Evangeline. – U žurbi ne smijemo zaboraviti na opasnosti koje nam prijete. Upo-zoravam te da postupaš oprezno. Nefili će nas promatrati. Već dugo čekaju ovaj trenutak. Upute Abigail Rockefeller najvredniji su dokumenti koje si ikada držala u rukama. Jednom kada saznaju da smo ih pronašli, nemilosrdno će nas napasti.

– Ali kako će saznati? – upitao je Verlaine, prilazeći Evangeline. Gabriella se tužno i znalački osmjehnula. – Dragi dečko, oni znaju točno gdje smo sad.

Imaju doušnike po čitavom gradu. Vrebaju sa svih strana u svako doba dana i noći. Čak nas i sada promatraju. Molim te, okrenula se opet Evangeline, – budi oprezna.

Muzej moderne umjetnosti, New York City Evangeline je naslonila ruku na zid od opeke duž Zapadne 54. ulice. Hladan vjetar isuši-

vao joj je kožu. Staklo iznad nje zrcalilo je Sculpture Garden, istovremeno odražavajući vrt i otvarajući pogled na unutrašnjost Muzeja moderne umjetnosti. Svjetlo u muzeju je bilo prigu-šeno. Galerijom su se kretali posjetitelji i zaposlenici Muzeja, vidljivi s ulice. Zatamnjeni od-raz vrta na staklu doimao se izobličenim i nestvarnim.

– Čini se da uskoro zatvaraju, rekao je Bruno, gurajući ruke duboko u džepove sportske jakne i hodajući prema ulazu. – Moramo požuriti.

Ugurao se kroz gomilu na ulazu do šaltera s kartama, gdje je visok, mršav muškarac s koz-jom bradicom i naočalama čitao roman Wilkiea Collinsa. Podigao je glavu i zirnuo na Evan-geline i Brunu. – Zatvaramo za pola sata. Sutra, na Božić, smo zatvoreni, ali opet otvaramo dvadeset i šestog. – S tom rečenicom vratio se knjizi, kao da više nisu ondje.

Bruno se naslonio na šalter i rekao, – Tražimo nekoga tko bi mogao ovdje raditi. – Nemamo dopuštenje davati informacija o zaposlenicima, rekao je, ne skidajući oči s ro-

mana. Bruno je na šalter stavio dvije novčanice od sto dolara. – Ne tražimo osobne podatke. Za-

nima nas samo gdje ga možemo pronaći. Vireći preko ruba naočala, dlanom je poklopio novčanice, a zatim ih utrpao u džep. – Ka-

ko mu je ime? – Alistair Carroll, rekao je Bruno, dajući mu čestitku koja se nalazila u šestom pismu gđe

Rockefeller. – Jeste li čuli za njega? Pogledao je čestitku. – Gospodin Carroll nije zaposlenik. – Dakle, poznajete ga, rekla je Evangeline s olakšanjem, ali i pomalo začuđena činjenicom

da je ime zaista označavalo stvarnu osobu. – Svi poznaju gospodina Carrolla, rekao je čovjek, a potom ih poveo prema ulici. – Živi

preko puta. – Pokazao je prema elegantnoj predratnoj zgradi, već pomalo nakrivljenoj od sta-rosti. Na vrhu se nalazila bakrena mansarda s okruglim prozorima prošarana zelenom pati-nom. – Ali inače se mota ovuda. Jedan je od starih muzejskih čuvara.

Prešli su preko ceste prema zgradi. Na mjedenom poštanskom sandučiću u hodniku prona-šli su prezime CARROLL i broj stana – devet – na petom katu. Pozvali su trošno dizalo, dr-vena kabina je mirisala po cvjetnom puderu, kao da su se u njoj maločas vozile kakve starije dame spremne za crkvu. Evangeline je pritisla crno dugme s bijelom brojkom pet. Vrata su se zatvorila uz škripu koja se nastavila i dok se dizalo polako vuklo prema petom katu. Bruno je iz džepa izvadio čestitku te je pružio Evangeline.

Na petom katu su se nalazila dva stana, oba podjednako tiha. Bruno je pronašao vrata na koja je bila pričvršćena mjedena brojka devet i pokucao.

Vrata su se samo napola odškrinula, a kroz njih je znatiželjno provirio starac s velikim plavim očima. – Da? – prošaputao je jedva čujnim glasom. – Tko je?

– Gospodin Carroll? – pristojno je upitao Bruno, kao da je već pokucao na stotinu takvih vrata. – Oprostite što smetamo, dobili smo vašu adresu od...

– Abby, rekao je starac motreći čestitku u Bruninim rukama. Sirom je otvorio vrata i poz-vao ih unutra. – Molim vas, uđite. Očekivao sam vas.

Par jorkširskih terijera s crvenim vrpcama svezanim oko vrata potrčao je s kauča prema vratima, lajali su kao da žele zaplašiti uljeze.

– Eh, vi budalaste cure, rekao je gospodin Carroll. Uhvatio je svakog psa pod jednu ruku, pa ih odnio hodnikom.

Stan je bio prostran, a u njemu se nalazio jednostavan antikni namještaj. Svi predmeti u stanu izgledali su dragocjeno, ali zapušteno, kao da je dekor pomno biran s namjerom da se

zanemari. Evangeline se smjestila na kauč, još uvijek topao od pasa. Sobom se širila toplina iz mramorna kamina. Ispred njega je stajao Chippendale stolić, nasred kojeg se nalazila kris-talna zdjela s tvrdim bombonima. Izuzev nedjeljnog Timesa na stoliću, prostorija je izgledala kao da nije taknuta posljednjih pedeset godina. Nad kaminom se nalazila uokvirena litografija u boji – portret krupne i rumene žene, nalik na kakvu opreznu pticu. Evangeline nije imala razloga pomisliti da se radi o Abigail Rockefeller, ali istog trenutka bilo joj je jasno da je že-na na slici upravo ona.

Gospodin Carroll se vratio bez pasa. Imao je kratku, pedantno podrezanu sijedu kosu. No-sio je smeđe samterice i sako od tvida. Bio je ugodan i Evangeline se u njegovoj blizini osje-ćala opušteno. – Morate oprostiti mojim curama, rekao je smještajući se na stolicu pored ka-mina. – Nisu navikle na društvo. U posljednje vrijeme rijetko nam dolaze gosti. Preplavila ih je sreća kad su vas ugledale. – Sklopio je ruke na krilo. – No dosta o tome. Niste ovamo došli čavrljati.

– Možda nam vi možete reći zašto smo došli, rekao je Bruno, sjedajući na kauč pored Evangeline. Stavio je čestitku na stol. – U čestitci nema nikakvog objašnjenja, samo vaše ime i adresa Muzeja moderne umjetnosti.

Gospodin Carroll je stavio naočale na oči. Uzeo je čestitku i detaljno je proučio. – Bio sam prisutan kad ju je Abby sastavljala. Gdje su ostale?

– Šestero nas radi zajedno, rekla je Evangeline. – Podijelili smo se u skupine da uštedimo na vremenu. Dvije omotnice nalaze se kod moje bake.

– Recite, je li vaša baka Celestine Clochette? Evangeline se začudila kada je Celestinino ime izgovorio čovjeka koji je nije mogao poz-

navati. – Ne. Celestine je mrtva. – Žao mi je što to čujem, odvratio je Alistair, razočarano klimajući glavom. – Također mi

je žao čuti da se pronalazak lire odvija u grupi. Abby je, naime, ostavila upute da bi se tome trebala posvetiti jedna osoba – majka Innocenta ili, ako bi prošlo više vremena no što je bilo planirano, Celestine Clochette. Dobro se sjećam da je to bio uvjet, budući da sam u tome asis-tirao gđi Rockefeller. Ja sam, naime, vlastoručno dostavio ovu čestitku u Samostan Sv. Ruže.

– Mislio sam da je lira bila u trajnom posjedu gđe Rockefeller, rekao je Bruno. – O, ne, odvratio je Alistair. – Gđa Rockefeller i majka Innocenta utanačile su datum kada

je predmete pod našom zaštitom trebalo vratiti. Abby nije očekivala da će zauvijek biti odgo-vorna za njih. Namjeravala ih je vratiti čim bi to bilo sigurno – poslije rata. Prema dogovoru, Innocenta ili Celestine Clochette pobrinule bi se za omotnice, a potom bi u pravo vrijeme sli-jedile upute. Trebalo je ispuniti određene uvjete da bi se osigurala sigurnost predmeta i osobe zadužene za ponovni pronalazak.

Bruno i Evangeline su se pogledali. Evangeline je bila sigurna da sestra Celestine nije zna-la za upute.

– Nismo dobili određene upute, rekao je Bruno. – Jedino čestitku koja nas je dovela do vas.

– U redu, odvratio je Alistair, – vidim da je došlo do zbrke. Gđa Rockefeller stekla je do-jam da će se Celestine Clochette iz samostana vratiti u Europu. Ako se dobro sjećam, gđica Clochette bila je privremena gošća.

– No to se nije dogodilo, rekla je Evangeline, sjećajući se kako je krhko i bolesno izgleda-la posljednjih dana svog života.

Gospodin Carroll je zatvorio oči, kao da razmišlja kako pravilno stvar privesti kraju. Ustao je bez okolišanja, a potom rekao, – Dobro, onda nema druge nego nastaviti. Molim, pridružite mi se – želio bih vam pokazati svoj prekrasni pogled.

Slijedili su ga prema zidu s velikim okruglim prozorima, koje je Evangeline primijetila već s ulice. Ispred njih se pružao pogled na Muzej moderne umjetnosti. Stavila je ruke na ba-kreni okvir prozora i provirila van. Odmah ispod nalazio se poznati Sculpture Garden, čiji je

pravokutni pod bio prekriven sivim mramorom. U središtu vrta ljeskao se uzak bazen s vo-dom, čija je tamna površina nalikovala opsidijanu. Ispod slojeva snijega komadi sivog mra-mora izgledali su purpurno.

– Odavde imam pogled na vrt u svako doba dana i noći, rekao je gospodin Carroll tiho. – Gospođa Rockefeller kupila je ovaj stan upravo zato – ja sam, naime, čuvar vrta. Promatrao sam kako se mijenjao od njezine smrti. Bio je razoren i redizajniran. Povećao se i broj kipo-va. – Okrenuo se prema njima. – Nismo mogli predvidjeti da će upravitelji smatrati nužnim da se stvari tijekom vremena toliko drastično izmijene. Kada ga je Philip Johnson 1953. redi-zajnirao u ikonički moderni vrt, izbrisao je sve tragove originalnog vrta kakav je Abby poz-navala. Onda su iz nekog bizarnog razloga odlučili modernizirati Johnsonov vrt, što je bilo pravo ruglo, strašna greška u prosudbi. Najprije su iščupali divan vermontski mramor jedin-stvene plavosive nijanse i zamijenili ga mramorom slabije kvalitete. Kasnije su otkrili da je originalni mramor bio daleko bolji, no to je već druga priča. Onda su ponovno sve povadili da bi novi mramor zamijenili nekim koji je bio sličan prvotnom. Bilo bi to zaista mučno gledati da nisam uzeo stvar u vlastite ruke. – Prekrižio je ruke na prsima sa zadovoljnim izrazom li-ca. – Blago je, vidite, najprije bilo skriveno u vrtu.

– A sada? – upitala je Evangeline bez daha. – Više se ne nalazi ondje? – Abby ga je smjestila u šuplju unutrašnjost Maillolovog kipa Mediteran. Vjerovala je da

će Celestine Clochette stići unutar nekoliko mjeseci, najviše godinu dana. Neko bi vrijeme predmet ondje bio na sigurnom. No kada je Abby umrla 1948, Celestine se još uvijek nije po-javila. Ubrzo nakon toga dogovoreno je da će Philip Johnson modernizirati Sculpture Garden. Sam sam se pobrinuo da se dragocjenosti premjeste prije no što je vrt izmijenjen.

– Čini se kao komplicirana procedura, rekao je Bruno. – Pogotovo s obzirom na mjere si-gurnosti u Muzeju moderne umjetnosti.

– Ja sam doživotni upravitelj, stoga je moj pristup – premda nije bio potpun poput Abbyina – bio znatan. Premještaj kipa nije bilo teško organizirati. Bilo je dovoljno dogovoriti da se kip pošalje na čišćenje kako bih iz njega mogao izvaditi dragocjenosti. I dobro je što sam tako učinio, jer bi blago inače bilo otkriveno ili oštećeno. Kada se Celestine Clochette nije pojavila u zadanom roku, znao sam da se jednostavno moram strpiti.

– Zacijelo je bilo i boljih načina da se osigura nešto toliko vrijedno, rekao je Bruno. – Abby je vjerovala da će blago biti najsigurnije u javnom okruženju. Rockefellerovi su

kreirali veličanstvene javne prostore. Gđa Rockefeller, koja je uvijek bila vrlo praktična, že-ljela ih je staviti u funkciju. Budući da se u muzejima i inače nalaze umjetnine neprocjenjive vrijednosti, oni su najsigurnija mjesta na Manhattanu. Sculpture Garden i Cloisters pod stal-nim su nadzorom. Crkva Riverside odabrana je iz sentimentalnih razloga – ondje se ranije nalazila škola koju je pohađao gospodin Rockefeller, a Rockefellerov centar bio je simbol njihove moći, utjecaja i društvenog položaja. Pretpostavljam da je gđa Rockefeller mogla sva četiri dijela pohraniti u bankovni sef, ali to nije bilo u njezinom stilu. Skrovišta imaju simbo-ličko značenje: dva muzeja, crkva i komercijalno središte. Dva središta umjetnosti, jedno re-ligijsko i jedno novčano – željela je da je pamte upravo u tim omjerima.

Brunu je naočigled zabavio Carroliov govor, ali nije ništa komentirao. Gospodin Carroll je izašao iz prostorije. Vratio se s duguljastom metalnom kutijom pravo-

kutna oblika. Dao ju je Evangeline, zajedno s malim ključem. – Otvorite je. Ugurala je ključ u sićušan lokot. Metalni mehanizam teško se okretao zbog hrđe, no na

koncu ga je uspjela otvoriti. U kutiji obloženoj crnim baršunom nalazile su se dvije duguljas-te tanke zlatne šipke.

– Što je to? – čudio se Bruno. – Prečke instrumenta, naravno, rekao je Alistair. – Što ste očekivali? – Mislili smo da ste čuvali liru, rekla je Evangeline.

– Liru? Ne, ne, nismo je sakrili u Muzeju. – Nasmiješio se kao da mu je konačno dopušte-no da im otkrije tajnu. – Barem ne u cijelosti.

– Rastavili ste je? – upitao je Bruno – Bilo bi preriskantno sakriti je na jednom mjestu, odgovorio je, tresući glavom. – I tako

smo je rastavili. Sada je u četiri dijela. Evangeline ga je promatrala u nevjerici. – Stara je više od tisuću godina. Zacijelo je vrlo

lomljiva. – To je nevjerojatno izdržljiv instrument. Osim toga, u tome su nam asistirali najbolji pro-

fesionalci. A sada, ako mi ne zamjerate, rekao je, vodeći ih natrag do kamina, gdje se ponov-no smjestio u naslonjač, – zadužen sam da vam povjerim još neke informacije.

Kao što sam spomenuo, gđa Rockefeller je pretpostavljala da će dijelove pokupiti jedna

osoba, i to određenim redom. Vrlo pedantno je isplanirala redoslijed pronalaženja. Muzej moderne umjetnosti je trebao biti prva lokacija — stoga je dodala čestitku s mojim imenom – a potom bi slijedile i ostale lokacije, Crkva Riverside, Cloisters i Prometej.

– Prometej? – upitala je Evangeline. – Prometejev kip u Rockefellerovom centru, odvratio je Alistair te se uspravio u stolici,

zbog čega se doimao višim i otmjenijim nego ranije. – Takav redoslijed dogovoren je zato da bih vam mogao pružiti određene upute, savjete i upozorenja. U Crkvi Riverside pronaći ćete gospodina Graya, zaposlenika obitelji Rockefeller. Abby mu je povjerila taj položaj, ali is-kreno ne razumijem zašto. Teško je reći je li tijekom vremena ispoštovao njezine želje – neb-rojeno je puta dolazio do mene, zahtijevajući novac. To po meni nikako nije dobar znak. U svakom slučaju, bude li prilike, savjetujem vam da ga zaobiđete. – Iz unutarnjeg džepa sakoa izvukao je komad papira, a potom ga rasklopio na stol. – Ovdje ćete pronaći točnu lokaciju rezonatora lire.

Pružio je papir Evangeline da bi mogla proučiti labirint nacrtan u središtu. – Labirint u Crkvi Riverside sličan je onom koji se nalazi u katedrali u francuskom Chartresu, objasnio je Alistair. – Labirinti su tradicionalno služili kao oruđa kontemplacije. U naše je svrhe ispod središnjeg cvijeta labirinta postavljena plitka riznica, odjeljak bez pregrada koji se mogao pomicati bez oštećivanja poda. Abby je u nju zatvorila rezonator. Trebalo gaje otvoriti prema ovim uputama.

– Žice se pak nalaze u Cloistersu i moguće ih je dobiti jedino uz pomoć upraviteljice, žene koja je obavještena o željama gđe Rockefeller i koja će znati najbolji postupak u ovakvim okolnostima. Muzej je otvoren još kojih sat i pol. Prema uputama, ako nazovem upraviteljicu, dopustit će vam puni pristup. To je jedini način da izbjegnemo katastrofu. Rekli ste da su vaši suradnici već ondje?

– Moja baka, odvratila je Evangeline. – Kada je onamo pošla? – upitao je Alistair. – Trebala bi već biti ondje, rekao je Bruno, pogledavši na sat. Alistair je naglo problijedio. – To me veoma zabrinjava. S obzirom na to da se stvari ne

odvijaju prema zadanom redoslijedu, teško je reći kakve je opasnosti ondje očekuju. Moramo pokušati intervenirati. Recite mi, molim vas, bakino ime. Smjesta ću nazvati.

Odšetao je do telefona, podigao slušalicu i okrenuo broj. Objašnjavao je situaciju osobi s druge strane. Iz njegova prijaznog ophođenja Evangeline je zaključila da je s upraviteljicom i ranije raspravljao o toj situaciji. Kad je poklopio, rekao je, – S olakšanjem mogu reći da se popodne u Cloistersu nije dogodilo ništa čudno. Vaša je baka možda već ondje, ali nije viđe-na u blizini skrovišta. Na svu sreću ima još vremena. Osoba s kojom sam razgovarao učinit će sve u svojoj moći da je pronađe i da joj pomogne.

Zatim je otvorio vrata ormara, navukao težak vuneni kaput i oko vrata namjestio svileni šal. Evangeline i Bruno su ustali s kauča. – Moramo smjesta poći, rekao je, vodeći ih prema

vratima. – Članovi vaše skupine su u opasnosti – dapače, sada kada je počelo izvlačenje in-strumenta, svi smo u opasnosti.

– Planirali smo se okupiti u Rockefellerovom centru u šest, rekao je Bruno. – To je četiri bloka odavde. Poći ću s vama. Vjerujem da bih vam mogao pomoći. The Cloisters, Muzej Metropolitan, park Fort Tryon, New York City Verlaine i Gabriella izašli su iz taksija i potrčali stazom prema Muzeju. Pred njima, na na-

sipu rijeke Hudson, nalazio se niz kamenih zgrada. Verlaine je bezbroj puta bio u Cloistersu, koji je izgledao kao srednjovjekovni samostan te mu bio utjeha i bijeg od užurbana gradskog života. Umirivao ga je boravak u prisutnosti povijesti, pa makar ona bila i fabricirana. Pitao se što Gabriella misli o Muzeju, s obzirom da je u Parizu mogla vidjeti Musee National du Moyen Age, o kojem je on samo čitao. Cloisters i njegova kolekcija drevnih freski, križeva i srednjovjekovnih kipova napravljeni su po uzoru na njega.

Budući da je bilo vrijeme blagdana, muzej je zasigurno bio ispunjen gomilama ljudi koji su željeli provesti mirno popodne razmišljajući o srednjovjekovnoj umjetnosti. Ako ih je net-ko slijedio, što mu se činilo vjerojatnim, gomila bi ih mogla zaštititi. Proučavao je vapnenač-ku fasadu, impozantan središnji toranj i debeo vanjski zid, pitajući se jesu li unutra skriveni giborimi. Nije ni sumnjao da ih čekaju.

Požurili su kamenim stubama. Verlaine je razmišljao o pothvatu koji im je predstojao. Krenuli su u Muzej ne znajući kojim bi se redom potraga trebala odvijati. Znao je da je Gab-riella stručnjak u svom poslu i vjerovao je da će pronaći način da ostvare cilj, ali to mu se i dalje činilo kao zastrašujuć zadatak. Unatoč tome što je uživao u intelektualnim zagonetka-ma, težina zadatka što ih je čekao umalo ga je nagnala da odustane, da pronađe taksi i vrati se kući.

Kod nadsvođena ulaza čekala ih je sitna žena sjajne crvene kose. Nosila je svilenu košulju i bisernu ogrlicu koja je svjetlucala dok im se približavala. Činilo mu se da je stajala na ulazu ne bi li ih dočekala, ali znao je da je to bilo nemoguće.

– Dr. Gabriella Valko? – upitala je. Verlaine je po naglasku zaključio daje, poput Gabriel-le, Francuskinja. – Ja sam Sabine Clementine, pomoćnica upravitelja Odjela za restauraciju. Poslali su me ovdje da vam pomognem u potrazi.

– Poslali? – upitala je Gabriella, oprezno je promatrajući. – Tko vas je poslao? – Alistair Carroll, šapnula je, dajući im znak da je slijede. – U ime pokojne Abigail Rocke-

feller. Molim vas, slijedite me. Objasnit ću vam u hodu o čemu se radi. U skladu s Verlaineovim predviđanjima, predvorje je bilo krcato ljudima s fotoaparatima i

vodičima. Posjetitelji su se gomilali oko blagajni muzejskih knjižara i stolova nakrcanih knji-gama o srednjovjekovnoj povijesti i umjetnosti, studijama gotičke i romaničke arhitekture. Kroz uzak prozor ugledao je tamnu rijeku u podnožju Muzeja. Unatoč opasnosti, osjećao se opušteno: muzeji su na njega oduvijek djelovali umirujuće, što je možda – da je htio analizi-rati samoga sebe – bio jedan od razloga zašto se opredijelio za povijest umjetnosti. Okruženje srednjovjekovnih samostana – fasada, freski i portala dovučenih iz Španjolske, Francuske i Italije, rekonstruiranih u kolaž drevnih ruševina – u njemu je izazivalo ugodu, kao i brojni turisti s fotoaparatima, mladi parovi koji su uokolo šetali ruku pod ruku te umirovljenici koji su proučavali blijede, isprane boje freski. Prezir koji je samo dan ranije osjećao prema turis-tima pretvorio se u zahvalnost.

Ušetali su u Muzej kroz niz međusobno povezanih galerija. Iako nisu imali vremena za ra-zgledavanje, usput je proučavao umjetnine, tražeći neki znak zašto su ondje uopće završili.

Pitao se jesu li čestitke gđe Rockefeller upućivale na neku određenu sliku ili kip, iako je u to sumnjao. Crteži na čestitkama bili su premoderni, čisti primjer njujorške secesije. Bez obzira na to, proučavao je restauriran i očišćen anglosaksonski slavoluk, isklesan križ, staklen moza-ik, niz korintskih stupova. Lira se mogla nalaziti u bilo kojem od tih remek-djela.

Sabine Clementine uvela ih je u prozračnu prostoriju čiji je cijeli jedan zid bio u prozorima kroz koje se svjetlost prelijevala preko ulaštena drvenog poda sa širokim daskama. Na zido-vima je bio obješen niz tapiserija koje je Verlaine smjesta prepoznao. Proučavao ih je na ko-legiju o remek-djelima svjetske umjetnosti, a reprodukcije je viđao po mnogim časopisima i posterima, premda ih već neko vrijeme vidio u muzeju. Dovela ih je ispred slavnih tapiserija Lova na jednoroga.

– Predivne su, rekao je, proučavajući jarkocrvene i zelene niti kojima su bile izvezene biljke.

– Ali i brutalne, dodala je Gabriella, pokazujući prema tapiseriji ubojstva jednoroga, na kojoj je polovica okupljenih ravnodušno i smireno gledala kako druga polovica kopljima pro-badala grlo bespomoćna stvorenja.

– U tome je ležala velika razlika između Abigail Rockefeller i njezina supruga, rekao je Verlaine, pokazujući prema prizoru ispred njih. – Dok je Abigail osnovala Muzej moderne umjetnosti i provodila vrijeme skupljajući djela Picassa, Van Gogha i Kandinskog, njezin je suprug sakupljao srednjovjekovne umjetnine. Mrzio je modernizam i odbijao podržati supru-gu. Smatrao ga je profanim. Smiješno kako se prošlost često smatra svetom, dok se moderan svijet promatra sumnjičavo.

– Cesto postoji dobar razlog za sumnjičaviost spram moderniteta, rekla je Gabriella, osvr-ćući se preko ramena ne bi li provjerila da ih ne prate.

– No bez prednosti napretka još uvijek bismo bili u mračnom dobu srednjeg vijeka. – Dragi Verlaine, rekla je Gabriella, uhvativši ga pod ruku i zaputivši se prema središtu

galerije, – zar zaista vjerujete da smo izašli iz mračnog doba? – Nego, rekla je Sabine Clementine, prilazeći im bliže da bi im se mogla obratiti tiše, –

moja me prethodnica uputila da zapamtim zagonetku, iako dosada nisam shvatila kakva joj je svrha. Molim vas, slušajte pažljivo.

Gabriella se iznenađeno okrenula, a Verlaine je u Sabininom izrazu lica mogao vidjeti blagu snishodljivost.

– Alegorija lova otkriva priču unutar priče, prošaputala je Sabine. – Slijedite stvorenje od slobode do zarobljavanja. Zanemarite lovačke pse, hinite skromnost pred djevom, odbacite brutalnost pokolja i potražite glazbu tamo gdje je biće opet živo. Kao što je ruka zaplela ovaj misterij, tako ga ruka mora i razmrsiti. Ex angelis – instrument se sam otkriva.

– Ex angelis? – upitao je Verlaine, kao da ga je u cijeloj zagonetki mučila jedino ta fraza. – To je latinski, odvratila je Gabriella. – Znači 'od anđela'. Fraza očito na čudan način opi-

suje anđeoski instrument – naime, načinili su ga anđeli. – Zahvalno je pogledala Sabine Cle-mentine, po prvi put potvrđujući legitimnost njezine prisutnosti, a zatim nastavila. – Inicijali E. A. često su se nalazili na pečatima dokumenata srednjovjekovnih angelologa, ali su slova označavala izraz Epistula Angelorum, pisma anđela, nešto sasvim drugo. Gđa Rockefeller nije mogla znati za to.

– Mogu li ti inicijali upućivati na još nešto? – upitao je Verlaine, naginjući se preko Gabri-ellinog ramena dok je iz kovčega vadila čestitku Abby Rockefeller. Okrene čestitku ne bi li promotrila drugu stranu.

– Ovdje se nalazi crtež..., rekla je, okrećući čestitku da je bolje promotri. Po dužini je bio raspoređen niz lagano upisanih redaka, a pokraj svakog je stajao određeni broj, – ... koji nam ništa ne govori.

– Dakle, imamo kartu bez ključa, rekao je Verlaine. – Možda, rekla je, a zatim upitala Sabine da ponovi zagonetku.

Sabine ju je ponovila riječ po riječ. – Alegorija lova otkriva priču unutar priče. Slijedite stvorenje od slobode do zarobljava-

nja. Zanemarite lovačke pse, hinite skromnost pred djevom, odbacite brutalnost pokolja i po-tražite glazbu tamo gdje je biće opet živo. Kao što je ruka zaplela ovaj misterij, tako ga ruka mora i razmrsiti. Ex angelis — instrument se sam otkriva.

– Očito nas upućuje da slijedimo raspored lova, koji počinje prvom tapiserijom, rekao je Verlaine, probijajući se kroz gomilu prema prvoj tapiseriji. – Ovdje se skupina lovaca pribli-žava šumi gdje otkrivaju jednoroga, energično ga hvataju, a potom ubiju. Lovački psi – koje nam gđa Rockefeller preporuča da ignoriramo – dio su lovačke skupine, a djeva – koju bismo također trebali zaobići – zacijelo je jedna od promatračica. Sve bismo to trebali ignorirati, a pogled zadržati na mjestu gdje je stvorenje opet živo. A to bi, rekao je, vodeći Gabriellu do posljednje tapiserije, – morala biti ova.

Stajali su ispred najpoznatije u nizu tapiserija, pred prikazom bujne zelene livade pune divljeg cvijeća. Pripitomljeni jednorog odmarao se u središtu kružne ograde.

– Ovo je zasigurno tapiserija na kojoj bismo trebali potražiti 'glazbu tamo gdje je biće opet živo', rekla je Gabriella.

– Premda se ne čini kao da išta na ovoj tapiseriji upućuje na glazbu, primijetio je Verlaine. – Ex angelis, promrmljala je Gabriella sebi u bradu, kao da prevrće frazu. – Gđa Rockefeller u pismima Innocenti nije koristila latinske fraze, rekao je Verlaine. –

Očito su ovdje upotrijebljene da bi nam na nešto skrenule pažnju. – Anđeli se pojavljuju na gotovo svim umjetninama u Cloistersu, ali na tapiserijama nema

niti jednog, rekla je Gabriella, očito frustrirana tom činjenicom. – Primijetite, rekla je, pokazujući prema uglovima tapiserija, – kako su slova A i E izveze-

na posvuda unutar prikaza. Nalaze se na svim tapiserijama i uvijek u paru. Zacijelo se radi o inicijalima pokrovitelja koji je naručio izradu tapiserija.

– Možda, rekao je Verlaine, pomnije proučavajući slova. Bila su izvezena zlatnim nitima. – No pogledajte: slovo E posvuda je izokrenuto.

– A ako okrenemo slova, rekla je Gabriella, – dobit ćemo EA. – Ex angelis, rekao je Verlaine. Verlaine se toliko približio tapiseriji da je mogao raspoznati složene uzorke niti koje su či-

nile sliku. U materijal se uvukao miris stoljeća izloženosti prašini i zraku. Sabine Clementine, koja je dotada tiho stajala u blizini čekajući kada bi im mogla biti od pomoći, prišla im je bli-že. – Dođite, rekla je tiho. – Došli ste zbog tapiserija. To je moje područje.

Ne čekajući odgovor, odšetala je do prve tapiserije. – Lov na jednoroga je remek-djelo srednjovjekovne umjetnosti, a činije serija od sedam tapiserija izvezenih vunom i svilom. Prikazuju otmjenu skupinu lovaca – na njima možete vidjeti lovačke pse, vitezove, djeve i dvorce na pozadini vode i šume. Točno porijeklo tapiserija, unatoč godinama proučavanja, i dalje nam je nepoznato. Međutim, povjesničari umjetnosti slažu se da stil upućuje na Bruxelles oko 1500. godine. Prvi zapis o tapiserijama datira iz sedamnaestog stoljeća kada su popisane kao posjed jedne francuske plemićke obitelji. Otkrivene su i restaurirane sredinom devetnaestog stoljeća. John D. Rockefeller ml. 1920-ih platio ih je više od milijun dolara, što je po mom mišljenju, bila niska cijena. Mnogi povjesničari smatraju ih najvrsnijim primjerom srednjovjekovne umjetnosti.

Verlaine je zurio u tapiseriju, privučen živim bojama i bijelom zvijeri s uzdignutim rogom koja se odmarala u njezinu središtu.

– Recite mi, mademoisellerekla je Gabriella s izazivačkim tonom u glasu, – jeste li nam došli pomoći ili nas provesti muzejem kao vodič?

– Bit će vam potreban vodič, oštro je odvratila Sabine. – Vidite li bodove između slova? – Pokazala je prema inicijalima iznad jednoroga.

– Čini se kao da je taj dio uvelike restauriran, odvratio je Verlaine, kao da odgovor nije mogao biti očitiji.

– Istina, rekla je Sabine. – Tapiserije su za vrijeme Francuske revolucije ukradene iz dvor-ca. Seljaci su njima desetljećima omatali voćke kako bi ih zaštitili od mraza. Premda je tkani-na pomno restaurirana, ako bolje pogledate, uočit ćete oštećenja.

Pregledavajući tapiseriju, Gabriella se nečeg dosjetila. – Skrivanje instrumenta bio je velik izazov za gđu Rockefeller, a sudeći prema zagonetki koju je ostavila kao uputu, odabrala ga je sakriti upravo ovdje, u Cloistersu.

– Čini se da je tako, rekao je Verlaine, iščekujući nastavak. – Da bi to postigla, bila joj je potrebna dobro čuvana, ali ipak izložena, sigurna, no dostu-

pna, lokacija, kako bi instrument na koncu mogao biti pronađen. – Duboko je udahnula, a za-tim bacila pogled po prostoriji – gomile ljudi tiskale su se ispred tapiserija. Snizila je glas do šapta. – Iz prve ruke možemo vidjeti da bi skrivanje instrumenta glomaznog poput lire, koja se sastoji od velike rezonantne kutije i razmjerno velikih prečki, u muzeju poput Cloistersa bilo gotovo nemoguće. A ipak znamo da je to uspjela izvesti.

– Želite li reći da lira zapravo nije ovdje? – upitao je Verlaine. – Ne, to nije ono što želim reći. Baš suprotno. Ne vjerujem da bi nas Abigail Rockefeller

uzalud poslala ovamo. Razmišljala sam o pitanju četiri lokacije za jedan instrument i došla do zaključka da je sigurno dobro promislila o tom pothvatu. Odabrala je najsigurnije lokacije, ali i liru je također pohranila u najsigurnijem obliku. Vjerujem da instrument možda nije u obli-ku kakav bismo očekivali.

– Ne razumijem, rekao je Verlaine. Uključila se i Sabine. – Svaki angelolog koji je odslušao semestar iz eterične muzikologi-

je, povijesti anđeoskih zborova ili neki drugi seminar kojem je u fokusu konstrukcija i im-plementacija instrumenata, zna da su esencijalna komponenta lire njezine žice. Premda su mnogi nebeski instrumenti izrađeni od dragocjena nebeskog metala poznatog kao valkinij, jedinstvena rezonancija lire proizlazi iz žica. One su načinjene od nepoznate supstance za ko-ju angelolozi smatraju da je mješavina svile i anđeoske kose. Bez obzira na to o kojem se ma-terijalu radi, njezin zvuk je poseban zbog sastava žica i načina na koji su postavljene. Okvir je zamjenjiv.

– Pohađali ste Parišku akademiju, bila je impresionirana Gabriella. – Bien sur, dr. Valko, rekla je Sabine, smiješeći se. – Kako bih inače bila postavljena na

ovaj položaj? Vjerojatno se ne sjećate, no pohađala sam vaš seminar iz Uvoda u duhovno ra-tovanje.

– Koje godine? – upitala je Gabriella, pokušavajući je se sjetiti sa seminara. – U prvom semestru 1987. – Moje posljednje godine na Akademiji. – To mi je bio omiljeni kolegij. – Drago mi je to čuti, rekla je Gabriella. – Možete mi se odužiti tako da nam pomognete

razriješiti zagonetku, – Kao što je ruka zaplela ovaj misterij, tako ga ruka mora i razmrsiti. – Upravo sam zato ovdje. A sada znam i što je to što bi trebalo osloboditi iz tapiserije. – Gđa Rockefeller utkala je žice u tapiseriju? – upitao je Verlaine. – Zapravo, odvratila je Sabine, – za to je unajmila vrlo sposobna profesionalca. No, u pra-

vu ste, žice se nalaze unutar tapiserije pod nazivom Zarobljeni jednorog? Verlaine je skeptično promatrao tapiseriju. – Kako bismo ih dovraga trebali iz nje izvući? – Ako sam dobro obaviještena, procedura je vješto izvedena pa taj postupak ne bi trebao

ostaviti ikakvu štetu, odgovorila je Sabine u neprilici. – Čudno da je Abby Rockefeller u tu svrhu odabrala tako krhko umjetničko djelo, primije-

tila je Gabriella.

– Morate se sjetiti da su tapiserije nekoć bile privatno vlasništvo obitelji Rockefeller. Od 1922, kada ih je njezin suprug kupio, stajale su na zidu u njezinoj dnevnoj sobi, sve do kasnih 1930-ih, kada su donesene ovamo. Gđa Rockefeller je bila dobro upoznata s tapiserijama, kao i s njihovim slabostima. – Pokazala je prema restauriranom dijelu tapiserije. – Primjećujete li nepravilnost strukture? Dovoljan je jedan potez da bi se izvukla nit.

Sa suprotnog kraja prostorije do njih je došetao čuvar. – Gđo Clementine, jeste li spremni za nas? – upitao je.

– Jesmo, hvala vam, odvratila je Sabine odrješitim poslovnim tonom. – No najprije mora-mo raščistiti galeriju. Molim vas, pozovite ostale. – Potom se okrenula Gabrielli i Verlaineu. – Dogovorila sam da zatvorimo prostor za vrijeme procedure. Trebat će nam potpuni pristup tapiseriji, što bi bilo nemoguće u gomili.

– Imate ovlasti za to? – upitao je Verlaine, promatrajući zakrčenu prostoriju. – Naravno, odvratila je Sabine, – ja sam pomoćnica upravitelja Odjela za restauraciju. Ako

uvidim potrebu, mogu zakazati restauriranje. – A što je sa sigurnosnim kamerama? – upitao je Verlaine. – Za sve sam se pobrinula, monsieur. Promatrao je tapiseriju, razmišljajući o tome kako im je preostalo malo vremena da prona-

đu i izvade žice. Kao što je odmah primijetio, restaurirana tkanina iznad jednorogova roga na gornjoj trećini tapiserije bila je najoštećenija. Nalazila se dosta visoko, gotovo dva metra iz-nad poda. Da bi je dosegnuli, bilo je potrebno stati na stolicu. Kut također nije bio idealan. Postojala je velika mogućnost da će šav biti teško rastvoriti te da će tapiseriju trebati skinuti sa zida i položiti je na pod kako bi uspjeli u naumu. No to je ipak bila zadnja opcija.

U galeriju je ušlo mnoštvo muzejskih čuvara. Uputili su posjetitelje da napuste prostoriju, a zatim blokirali ulaz.

Sabine je dovela niska ćelavog muškarca koji je na pod smjestio metalni kovčeg i razmo-tao ljestve. Ni ne pogledavši Gabriellu i Verlainea popeo se ljestvama i počeo razgledavati šav.

– Gđo Clementine, povećalo, rekao je. Otvorila je kovčeg u kojem su se nalazili skalpeli, konci, škare i veliko povećalo koje je

skupljalo svjetlost prostorije, sažimajući ga u jedan jarki svjetlosni snop. Verlaine je promatrao čovjeka, fasciniran njegovim samopouzdanjem. I ranije se divio

umijeću restauracije, a jednom je čak prisustvovao predavanju na kojem su demonstrirani kemijski procesi uz pomoć kojih se čiste tkanine poput ovih pred njima. S povećalom u jed-noj, a skalpelom u drugoj ruci čovjek je polako gurao vrh oštrice u niz gustih, urednih šavo-va. Niti su se razdvajale već i pod najmanjim pritiskom. Nastavio je tako razdvajati šavove sve dok se u tapiseriji nije pojavila rupa veličine jabuke. Obavljao je posao kirurškom preciz-nošću.

Verlaine je stajao na vršcima prstiju i promatrao tkaninu iz koje su virile niti u boji, tanke poput vlasi. Čovjek je zamolio Sabine da mu iz kovčega dohvati dugu tanku kuku koju je ugurao u rupu. Zatim je ugurao ruku između slova A i E. Trznuo je rukom, a pred Verlaineo-vim je očima nešto bljesnulo: oko kuke je bila omotana blistava nit.

Prebrojao je žice koje mu je čovjek pružio. Bile su tanke poput kapilara i tako glatke da su mu klizile prstima kao da su bile premazane voskom. U ruci je držao deset dragocjenih žica. Čovjek se spustio s ljestava. – To je sve, rekao je s ozbiljnim izrazom lica, kao da je upravo oskvrnuo svetinju.

Sabine je uzela žice. Smotala ih je, a potom smjestila u platnenu vrećicu i predala Verlai-neu. – Slijedite me, madame, monsieur, rekla je, a zatim povela Gabriellu i Verlainea prema izlazu iz galerije.

– Hoćete li ih znati pričvrstiti na instrument? – upitala je. – Sigurna sam da ćemo se snaći, rekla je Gabriella.

– Da, naravno, odvratila je Sabine te pucketanjem prstiju pozvala tri čuvara. – Budite op-rezni, rekla je, a zatim poljubila Gabriellu u oba obraza. – Sretno!

Dok su ih čuvari pratili kroz gomilu, Verlaineu se činilo kao da je čitavo njegovo obrazo-vanje, sve frustracije i bezuspješne potrage akademskog života – kao da je sve to vodilo ovom trenutku trijumfa. Pored njega je hodala Gabriella, žena koja ga je dovela do spoznaje o njegovom pravom pozivu – angelološkom – i o budućnosti, za koju se nadao da će biti veza-na uz Evangeline. Prolazili su ispod redova slavoluka, od romaničke do gotičke arhitekture. Držao je vrećicu sa žicama čvrsto u rukama.

Crkva Riverside, četvrt Morningside Heights, New York City Vladimir i Saitousan uspeli su se stepenicama do drvenih vrata Crkve Riverside, impozan-

tne neogotičke katedrale koja se dizala iznad Sveučilišta Columbia. Visoke potpetice na čiz-mama Saitou-san škripale su po snijegu posipanom solju, oko ramena joj je vijorio crn šal.

Prigušena svjetlost u crkvi imala je nijansu meda. Vladimir je zatreptao ne bi li mu se oči prilagodile oči na ambijent. Crkva je bila prazna. Popravljajući kravatu, prošao je pored niše u kojoj se nalazila prazna recepcija, a zatim se stubištem popeo u veliko predsoblje. Žućkasti kameni zidovi spajali su se u križno-rebrasti svod nalik na podignuta jedra broda. Kroz široka dvokrilna vrata ugledao je središnju crkvenu lađu.

Prvi impuls bio mu je da pretraži crkvu, ali se suzdržao. Pažnju su mu privukle dvije bak-rene ploče na zidu. Prva je bila postavljena u spomen velikodušnosti Johna D. Rockefellera u gradnji, a druga posvećena Lauri Celestiji Spelman Rockefeller.

– To je bila Abigailina svekrva, prošaptala je Saitou-san, čitajući natpis na ploči. – Mislim da su Rockefellerovi bili vrlo pobožni, posebice njihov klivlendski naraštaj. John

D. Rockefeller platio je izgradnju ove crkve. – To bi objasnilo zašto je gđa Rockefeller imala puni pristup crkvi, rekla je. – Bez pomoći

iznutra bilo bi nemoguće išta ovdje čuvati. – Bez pomoći iznutra, začuo se cmizdrav i prodoran glas, – i hrpe novaca. Vladimir se okrenuo i u hodniku ugledao žabolika starca u elegantnom sivom odijelu s

uredno začešljanom sijedom kosom. Na lijevom oku nosio je monokl sa zlatnim lančićem koji mu je padao preko obraza. Vladimir je instinktivno ustuknuo.

– Oprostite što sam vas uplašio, rekao je čovjek. – Zovem se Gray. Nisam mogao ne pri-mijetiti vašu prisutnost ovdje. – Gospodin Gray doimao se nervoznim. Izbuljenim očima zvjerao je po hodniku te na koncu usmjerio pogled na Vladimira i Saitou-san.

– Pitao bih vas tko ste, rekao je, pokazujući prema čestitki gđe Rockefeller u Vladimirovoj ruci, – ali već znam. Mogu li? – Uzeo je čestitku, pažljivo je pregledao, a potom rekao, – Ovo sam već vidio. Štoviše, pomagao sam u tiskanju ovih čestitki kada sam radio kao potrčkalo gđe Rockefeller. Tada sam imao tek četrnaest godina. Jednom je rekla da joj se sviđa moja servilnost. To sam shvatio kao kompliment. Obavljao sam kojekakve poslove za nju – trčao u centar po papir, zatim jurio u tiskaru, pa onda opet u centar da bih platio umjetnika.

– Onda nam možda možete objasniti značenje čestitki, rekla je Saitou-san. – Ona je vjerovala, nastavio je, ignorirajući Saitou-san, – da će se angelolozi kad-tad poja-

viti. – I pojavili smo se, rekao je Vladimir. – Možete li nam reći kako bismo trebali dalje pos-

tupiti? – Odgovorit ću vam izravno. Ali najprije pođimo do mog ureda, gdje možemo opuštenije

razgovarati.

Spustili su se kamenim stubištem. Gospodin Gray kretao se brzim korakom, preskačući stepenice. Na dnu stubišta nalazio se zamračen hodnik. Gospodin Gray je otvorio vrata i uveo ih u uzak ured ispunjen papirima. Na rubu metalna stola balansirale su hrpe neotvorene pošte. Pod je bio prekriven ostacima od šiljenja olovaka. Pored uredskog ormara stajao je kalendar iz 1978. godine, otvoren na prosincu.

Čim su ušli u ured, gospodin Gray je počeo pokazivati znakove srdžbe. – Dakle, baš ste si uzeli vremena da dođete, rekao je. – Počeo sam vjerovati da se dogodio nesporazum. Gđa Rockefeller jako bi se ljutila zbog toga — okretala bi se u grobu da sam umro ne dostavivši paket kako je zamislila. Bila je zahtjevna, ali i velikodušna žena – od ove će nagodbe profiti-rati i moja djeca i moji unuci, čak i ako ja, koji pola života čekam na vaš dolazak, neću! Bio sam još mladić kada me zaposlila da nadgledam poslovanje crkvenog ureda. Tek sam došao iz Engleske i nisam imao drugog posla. Zaposlila me u ovom uredu, s uputama da čekam na vaš dolazak, što otada i činim. Naravno, isplanirano je sve i za slučaj da ne dođete prije nego što mene više ne bude – što se, moram reći, moglo uskoro i dogoditi, s obzirom na to da sam iz dana u dan sve stariji – no hajde da se ne zamaramo takvim morbidnim mislima. Sada su važne jedino želje naše dobročiniteljice, a njezine su misli bile usmjerene na ono čemu se je-dinom možemo nadati: budućnost. – Zatreptao je i namjestio monokl. ''Nego, da prijeđemo na posao.

– Odlična ideja, rekao je Vladimir. Otišao je do uredskog ormara, iz džepa izvukao svežanj ključeva i isprobavao dok nije na-

šao odgovarajući. – Da vidimo, rekao je, premećući dokumente. – Oh, da, evo ih! Upravo do-kumenti koje tražimo/' Prebirao je papire dok nije došao do duge liste imena. – Ovo je, daka-ko, formalnost, no gđa Rockefeller izričito je odredila da paket mogu primiti jedino osobe s ove liste, ili njihovi potomci. Jesu li vaša imena, ili pak imena vaših roditelja ili baka i djedo-va, ili čak prabaka i pradjedova, navedena na listi?

Vladimir je preletio listu, prepoznajući imena svih najvećih angelologa dvadesetog stolje-ća. Našao je svoje ime na sredini posljednjeg reda, odmah uz ime Celestine Clochette.

– Ako nemate ništa protiv, molio bih vas da se ovdje i ovdje potpišete. I još jednom ovdje, kod retka pri dnu.

Pregledao je papir, dugačak pravni dokument koji je potvrđivao da je Gray dostavio pred-met.

– Vidite, ispričavao se gospodin Gray, – primit ću honorar tek kad dostavim zadani pred-met, o čemu svjedoče vaši potpisi. Tako je izričito navedeno u dokumentu, a odvjetnici su nepopustljivi. Kao što možete zamisliti, bilo mi je prilično nezgodno živjeti bez naknade za sav moj trud. Svih ovih godina doslovce sam jedva preživljavao, čekajući vaš dolazak kako bih se iz ovog bijednog ureda konačno mogao povući u mirovinu. I eto, rekao je, pružajući Vladimiru olovku. – Puka formalnost.

– Prije nego što potpišem, rekao je Vladimir, odlažući dokument na stranu, – morate mi predati predmet koji ste čuvali.

Jedva primjetan nespokoj zamrznuo se na licu gospodina Graya. – Naravno, kratko je od-rezao. Stavio je ugovor pod ruku i spremio olovku u džep odijela. – Molim, slijedite me, re-kao je odlučno, a zatim ih poveo iz ureda stubištem.

Kada su se vratili u crkvu, Vladimir je zaostajao, zaklonjen sjenama niša u dvorani. Mla-dost je proveo proučavajući eteričnu muzikologiju, a to ga je vodilo sve dublje u zatvoreni svijet angelologije. Nakon rata povukao se iz nje. Vodio je skromnu pekaru, pekao je slastice, a u jednostavnosti toga posla pronašao je ugodu. Činilo mu se da je njegov rad bio uzaludan, da čovječanstvo nije moglo učiniti mnogo kako bi zaustavilo Nefile. Angelologiji se vratio tek kada ga je Gabriella zamolila da im se opet pridruži. Rekla mu je da ga trebaju. Bio je sumnjičav, no Gabriella je znala biti uvjerljiva, a i sam je uviđao mračne promjene koje su se počele događati. Nije mogao reći kako je znao – je li u pitanju bilo njegovo rigorozno školo-

vanje u mladosti ili tek intuicija – no bilo mu je jasno da gospodinu Grayu ne bi trebali vjero-vati.

Gray je, oklijevajući, odšetao središnjim prolazom glavne crkvene lađe, uvodeći Vladimira i Saitou-san u hladnu i mračnu crkvu. Vladimiru je bio dobro poznat miris tamjana. Unatoč mnogobrojnim vitrajima, prostor je bio obavijen gotovo neprobojnom tamom. Odozgora su visjeli gotički svijećnjaci, zahrđala izrezbarena kola na kojima su se nalazile svijeće. Kraj ol-tara se nalazila masivna gotička propovjedaonica okružena kipovima po čijim su podnožjima bile postavljene tegle s božićnim zvijezdama. Odvojena od središnje crkvene lađe debelim užetom, ispred njih je u sjeni ležala apsida.

Gospodin Gray je odvezao uže. Palo je na pod, a zvuk kopče odjeknuo je središnjom la-đom. U mramor je bio ucrtan labirint. Nervozno je tapkao po njemu. – Gđa Rockefeller je smjestila predmet ovdje, rekao je, klizeći nogom preko središta labirinta.

Vladimir je prošetao labirintom, pažljivo proučavajući kamenu ploču. Činilo se nemoguće da bi ondje išta moglo biti skriveno. Bilo bi nužno razbiti kamen, a to nije bilo nešto što bi gđa Rockefeller, niti itko kome je na pameti bilo očuvanje umjetničkih djela, dopustio. – No kako? – upitao je. – Cini se da nema šavova.

– Da, rekao je Gray, približivši se Vladimiru. – No to je tek iluzija. Pogledajte bolje. Vladimir se spustio i proučio mramor. Uz rub središnjeg kamena nalazio se vrlo tanak šav.

– Gotovo je nevidljiv. – Pomaknite se, rekao je Gray. Stao je na kamen, pritišćući sredinu. Kamen je iskočio iz

poda kao da je imao oprugu. Maknuo gaje jednim potezom ruke. – Fascinantno, rekla je Saitou-san, gledajući preko njegova ramena. – Nema toga što vrstan klesar i mnogo novaca ne bi mogli postići, rekao je. – Jeste li poz-

navali pokojnu gđu Rockefeller? – Ne, odvratio je Vladimir. – Ne osobno. – Eh, šteta, rekao je. – Imala je odličan smisao za društvenu pravdu, obilježen luckastom

pjesničkom crtom, što je rijetka kombinacija za ženu njezinog položaja. Prvotna zamisao bila joj je da angelologa koji je trebao pokupiti predmet dovedem do labirinta, a zatim upitam za niz brojeva. Rekla mi je da će ta osoba znati koji su. Ja sam ih, naravno, upamtio.

– Brojeve? – upitao je Vladimir, zbunjen tim neočekivanim testom. – Da, gospodine. – Zatim je pokazao prema središtu labirinta. Ispod kamena se nalazio sef

sa šifriranom bravom u sredini. – Kako biste otvorili sef, trebat će vam brojevi. Mogli biste se usporediti s Minotaurom koji se probija kamenim labirintom. – Zadovoljno se osmjehnuo, sretan što ih je uspio zbuniti.

Vladimir je zurio u sef čija su vrata bila u istoj razini s podom ispod labirinta. Saitou-san se nagnula iznad sefa i upitala – Koliko je brojeva u kombinaciji?

– To vam ne mogu reći, odvratio je gospodin Gray. – Pisma gđe Rockefeller bila su napisana tako da ih je jedino Innocenta mogla dekodirati,

polako je rekla, kao da prebire po mislima. – Innocentini odgovori potvrdili su da je prebrajala brojeve žica na lirama te daje, pretpos-

tavljam, zapisala brojeve. – Slijed je sadržavao brojeve dvadeset osam, trideset, trideset osam, trideset devet, rekao

je Vladimir. Saitou-san okrenula je navedene brojke, no sef se nije otvorio. – To je jedini slijed brojeva koji imamo, rekla je. – Morali bi upaliti u nekoj kombinaciji. – Četiri broja i četiri brojčanika, rekao je Vladimir. – To su dvadeset i četiri moguće kom-

binacije. Ne možemo ih sve isprobati. Nemamo vremena za to. – Osim, rekla je Saitou-san, – ako ne postoji određeni redoslijed kako bismo ih trebali

upotrijebiti. Sjećate li se kako su kronološki poredani? Razmislio je nakratko. – Dvadeset osam, trideset osam, trideset, trideset devet.

Pomicala je brojčanike, pažljivo redajući brojeve. Stavila je ruku na metalnu polugu i po-vukla ručicu sefa. Podigla se bez imalo otpora. Posegla je u unutrašnjost sefa i izvukla pred-met omotan zelenim baršunom. Zlatna rezonantna kutija lire je bljesnula preko kamenog labi-rinta.

– Predivna je, rekla je Saitou-san, okrećući je ne bi lije promotrila sa svih strana. Imala je okruglu osnovu. Sa strane su se povijale dvije zlatne ručice, nalik na rogove bika. Zlatna pov-ršina je bila glatka i ispolirana. – Ali nedostaju joj žice.

– Nema ni prečki, rekao je Vladimir. Sagnuo se pored Saitou-san i promotrio rezonantnu kutiju. – To je samo dio instrumenta. Najvažniji, doduše, ali sam po sebi beskoristan. Mora da smo zato poslani na četiri lokacije. Dijelovi lire su razdvojeni.

– Moramo obavijestiti ostale, rekla je, pažljivo vraćajući rezonantnu kutiju u baršunastu vrećicu. – Moraju znati za čime uopće tragaju

– Ne morate brinuti oko toga što znaju, a što ne znaju, rekao je gospodin Gray, lica crve-nog od uzbuđenja. – Blago ne pripada nikome od nas.

– Kako to mislite? – upitala je Saitou-san. – Gray želi reći, začuo se glas sa suprotnog kraja apside, od kojega se Vladimir naježio,

budući da mu je bio poznat, – da je igra odavno završila. A u toj igri gubitnici su angelolozi. Zastrašenom je Grayu pao monokl s oka. Ne oklijevajući ni trenutka, odjurio je iz apside

prema središnjem prolazu glavne lađe, nestajući i pojavljujući se u između svjetlosti i sjena. Promatrajući Graya, Vladimir je uočio skupine giborima postrojenih uzduž prolaza crkve. Na slabom su svjetlu blistali njihova svijetla kosa i crvena krila. Okretali su se prema Grayu, po-put suncokreta prema svjetlu. Međutim, prije nego što je uspio pobjeći, jedan od njih ga je ščepao. Vladimir je bez imalo dvojbe zaključio da su upali u zamku. Čekao ih je Percival Grigori.

Posljednji ga je put vidio nekoliko desetljeća ranije, kada je bio mladi štićenik Raphaela Valka. Vlastitim je očima promatrao zvjerstva njegove obitelji za vrijeme rata. Također je svjedočio bolnim trenucima koje su nanijeli angelolozima – Seraphina Valko izgubila je život zahvaljujući Percivalovim spletkama, a Gabriella je zamalo umrla. U to vrijeme Percival je bio zastrašujuća figura, no sada je bio tek bolesni mutant.

Na njegov znak giborimi su doveli gospodina Graya. Bez upozorenja je skinuo vršak štapa, a ispod njega je provirila čelična oštrica. Nož je na

trenutak zabljesnuo na svjetlu, a Grigori je zatim jednim brzim pokretom iskoračio prema na-prijed i zario bodež u Gravevo tijelo. Njegov se izraz lica promijenio iz iznenađenosti u nev-jericu, a zatim u razočaranost, patnju i klonulost. Kada je izvukao nož, Gray se plačući srušio na pod, a oko njega se skupila lokva krvi. Oči su mu već za nekoliko sekundi poprimile stak-len, mrtvi izraz. Jednakom brzinom kojom je izvukao nož, Percival gaje i očistio svilenim rupčićem, a zatim na njega uglavio vršak štapa.

Vladimir je vidio da se Saitou-san tiho odšuljala s rezonantnom kutijom prema stražnjem dijelu crkve. Kada ju je Percival primijetio, bila je već blizu izlaza. Podigao je ruku, dajući giborimima znak da je uhvate. Polovica ih je krenula za njom, a druga je polovica stupila na-prijed, dok su se rubovi njihove odjeće vukli po podu. Ponovno je podigao ruku, kao da daje znak da ščepaju Vladimira.

U njihovu zagrljaju Vladimir je, ježeći se, udisao miris njihove kože. Dok su ritmički za-mahivali krilima, na vratu je osjetio strujanje hladnog zraka.

– Ona će odnijeti liru Gabrielli! – uzviknuo je, boreći se s njihovim stiskom. Percival gaje prezirno pogledao. – Nadao sam se da ću vidjeti svoju dragu Gabriellu.

Znam da iza ovog vašeg malog pothvata stoji ona. No posljednjih je nekoliko godina prilično nedostupna.

Vladimir je zatvorio oči. Sjetio se da je Gabriellina infiltracija u obitelj Grigori bila senza-cija među angelolozima. Bio je to najveći i najznačajniji tajni pothvat 1940-ih. Njezin rad

omogućio je suvremen nadzor Nefila te im donio mnogo korisnih informacija, ali ih je tako-đer sve doveo u opasnost. I nakon toliko godina Percival Grigori je žeđao za osvetom.

Oslanjajući se na štap, odšepao je do Vladimira. – Gdje je? – upitao je. Nagnuo se nad njim, tako da je Vladimir mogao uočiti velike purpurne kesice pod njego-

vim očima, nalik na masnice na bijeloj koži. Zubi su mu bili savršeno ravni i bijeli kao da su bili prevučeni biserima. A ipak se vidjelo da je ostario – oko usta su mu se nakupljale tanke bore. Mora da je navršio bar tristo godina.

– Sjećam vas se, rekao je, sužavajući oči kao da uspoređuje čovjeka pred sobom s onim iz sjećanja. – Susreli smo se u Parizu. Sjećam se lica, premda vas je vrijeme izmijenilo gotovo do granica neprepoznatljivosti. Vi ste pomogli Gabrielli da me prevari.

– A vi ste, rekao je Vladimir, sabirući se, – izdali sve u što ste vjerovali – obitelj, pretke. Čak je ni sada niste zaboravili. Recite, koliko vam nedostaje?

– Gdje je? – upitao je Percival, zureći u Vladimirove oči. – Nikada vam neću reći, odgovori, znajući da tim riječima odabire smrt. Percival je ispustio štap. Pao je na pod, a crkvom je snažno odjeknulo. Stavio je duge hla-

dne prste na Vladimirova prsa, kao da će mu opipati bilo. Njime je prostrujao elektricitet, umanjujući mu sposobnost mišljenja. U posljednjim minutama života pokušavao je doći do zraka, no u plućima mu je gorjelo, on sam bio je usisan u zastrašujuću prozirnost ubojičinih očiju. Bile su blijede, sa crvenim šarenicama nijanse intenzivne poput plamena.

Vladimirova svijest se polako gasila, a on se prisjećao prekrasna osjećaja koji gaje obuzeo kada je u rukama držao komad lire te kako je žudio da čuje njenu eteričnu melodiju.

Klizalište u Rockefellerovu centru, Peta avenija, New York City Evangeline je zurila u klizalište, promatrajući polagane, kružne pokrete klizača. Na blješ-

tavu površinu leda padala su šarena svjetla, odbijajući se od klizaljki i nestajući u sjeni. U da-ljini, ispred masivne sive zgrade stajala je ogromna božićna jelka sa svjetlucavim crvenim i srebrnim lampicama nalik na milijun krijesnica. Ispod nje su se nalazili redovi veličanstvenih anđeoskih glasnika s krilima krhkim i bijelim poput latica ljiljana. Bili su poredani poput le-gija stražara, osvijetljenih žičanih tijela, s duguljastim mjedenim trubljama uzdignutim u sla-vu Nebesa. Dućani duž klizališta – knjižare, butici, papirnice i čokolaterije – počeli su se zat-varati; iz njih su izlazile mušterije s rukama punim darova i vrećica.

Uvukla se u kaput ne bi li joj bilo toplije. Rukama je obujmila hladan metalni kovčeg u kojemu su se nalazile prečke lire. Bruno i Alistair proučavali su gomilu oko klizališta. Trg je bio ispunjen stotinama ljudi. S malenog zvučnika svirao je White Christmas, praćen melodio-znim smijehom s klizališta. Do dogovorenog susreta preostajalo im je još petnaest minuta, no ostali još nisu stigli. Svježi je zrak mirisao po snijegu. Evangeline je udahnula i počela kašlja-ti. Osjećala je pritisak u plućima. Jedva je disala. Ono što je počelo kao blagi osjećaj nelago-de u plućima u proteklih se nekoliko sati pretvorilo u snažnu bol. Bilo joj je sve teže disati.

Alistair je oko nje omotao svoj šal. – Draga moja, pa vi se smrzavate, rekao je. – Zaštitite se od vjetra.

– Nisam ni primijetila, rekla je, omatajući se gustim vunenim šalom. – Prezabrinuta sam da bih išta osjetila. Ostali su već trebali biti ovdje.

– Četvrti dio lire donijeli smo ovamo u isto doba godine, rekao je Alistair. – Bio je Božić 1944. Dovezao sam Abby u gluho doba noći. Bila je strašna oluja. Na sreću, bila je dovoljno promišljena da prethodno obavijesti zaštitare da dolazimo. Njihova pomoć pokazala se vrlo korisnom.

– Vi ste, dakle, znali da je četvrti dio lire skriven ovdje? – upitao je Bruno. – Vidjeli ste ga?

– Da, potvrdio je Alistair. – Sam sam spremio vijke za zatezanje žica u zaštitni kovčežić. To je bio priličan problem. Naime, trebalo je pronaći adekvatan kovčeg koji bismo mogli sak-riti ovdje, Abby je bila uvjerena da je ovo najbolje mjesto. Vlastoručno sam ga donio ovamo i pomogao joj da ga sakrije. Vijci su vrlo sitni, stoga je kovčežić težak kao džepni sat. Toliko je malen da je teško zamisliti da se u njemu skriva tako važan dio instrumenta. No to je činje-nica: bez vijaka lira ne može proizvesti zvuk.

Evangeline je pokušala zamisliti kako pričvršćuje malene vijke na prečku. – Biste li znali ponovno sastaviti liru? – upitala je.

– Kao i u svemu drugome, potrebno je slijediti određeni raspored, rekao je Alistair. – Kada se na osnovu pričvrsti poprečna prečka, potrebno je oko vijaka omotati žice i dovoljno ih za-tegnuti. Međutim, naštimavanje je problematično. Ta vještina zahtijeva uvježbano uho.

Pogledavajući anđele ispred velike božićne jelke, dodao je, – Uvjeravam vas da lira ni po čemu ne nalikuje običnim instrumentima, poput ovih u rukama anđeoskih glasnika. Žičani anđeli u podnožju jelke postavljeni su 1954, godinu dana nakon što je Phillip Johnson dovršio Sculpture Garden, dakle deset godina nakon što su u Rockefellerovom centru pohranjeni vijci za zatezanje žica. Premda su ova ljupka stvorenja postavljena ovdje slučajno – naime, gđa Rockefeller tada je bila već pokojna, a nitko osim mene nije znao što je skriveno u njihovoj blizini — čini mi se da u tome ima neke prikladne simbolike. Blizu njih je skriveno blago an-đela koje čeka da bude otkriveno.

– Kovčežić nije smješten blizu božićne jelke? – upitala je Evangeline. – Nipošto, odvratio je Alistair, pokazujući prema suprotnom kraju klizališta, gdje se nala-

zio pozlaćen brončani kip Prometeja. – Smješten je u zlatni kip Prometeja. Promatrala je skulpturu. Bila je masivna, no činilo se kao da lebdi u zraku. Među Promete-

jevim tankim prstima treperila je vatra ukradena s ognjišta bogova, a noge mu je okruživao brončan zodijački prsten. Dobro je poznavala mit o Prometeju. Nakon što je bogovima ukrao vatru, bio je kažnjen. Zeus gaje okovao za stijenu i poslao orla da mu čitavu vječnost kljuca jetru. Dobio je kaznu koja je odgovarala njegovom grijehu: dar vatre označio je početak ljudske inovacije i tehnologije, ali i suton bogova.

– Nikada nisam vidjela kip iz ovakve blizine, rekla je Evangeline. Kip je blještao na svjet-lu što je dopiralo s klizališta.

– Ne radi se o remek-djelu, rekao je Alistair, – no ova skulptura savršeno pristaje u Rocke-fellerov centar. Kipar Paul Manship bio je prijatelj obitelji Rockefeller. Dobro su poznavali njegov rad te su od njega naručili kip. U mitu o Prometeju mogle bi se pronaći mnoge slič-nosti s mojim nekadašnjim poslodavcima – genijalnost i okrutnost, lukavost i dominacija. Manship je znao da te aluzije ne bi promakle Johnu D. Rockefelleru, koji je iskoristio sav svoj utjecaj ne bi li u vrijeme velike poslijeratne krize izgradio Rockefellerov centar.

– A nisu promakle ni nama, rekla je Gabriella, iznenađujući Evangeline svojom pojavom. – Prometej u rukama drži vatru, no zahvaljujući gđi Rockefeller, kod njega se nalazi nešto još važnije.

– Gabriella, rekla je Evangeline s olakšanjem i zagrlila baku. Tek tada je shvatila koliko je zapravo bila zabrinuta.

– Imate li i ostale dijelove lire? – nestrpljivo je upitala Gabriella. – Pokažite mi. Evangeline je otvorila kovčeg s prečkama, a Gabriella kožni kovčeg u kojem su se nalazile

žice, trzalica i angelološki dnevnik te je u njega smjestila kovčeg s prečkama. Tek je tada primijetila Alistaira Carrolla, koji je stajao po strani. Oprezno gaje promatrala sve dok je Evangeline nije upoznala s njim te joj razjasnila njegov odnos s gđom Rockefeller i ispričala joj koliko im je pomogao.

– Znate li odstraniti vijke iz kipa? – usredotočeno je upitala, kao da je čitavo njeno stručno iskustvo vodilo do tog trenutka. – Znate li gdje su točno skriveni?

– Točna lokacija poznata mi je već pola stoljeća, odvratio je Alistair. – Gdje su Vladimir i Saitou-san? – upitao je Bruno, najednom shvativši da dvoje angelo-

loga nedostaje. Verlaine je pogledao na sat. Stajao je blizu Evangeline pa je i sama vidjela da je već 18.13. – Već su trebali biti ovdje, rekla je. Bruno je promatrao blještavi Prometejev kip na suprotnom kraju klizališta. – Ne možemo

ih još dugo čekati. – Ne možemo više čekati ni sekunde, rekla je Gabriella. – Preopasno je da se dalje izlaže-

mo. – Jesu li vas slijedili? – upitao je Alistair, očito i sam uzrujan. – Gabriella vjeruje da jesu, odvratio je Verlaine, – premda smo imali sreće da bez poteš-

koća dovršimo rad u Cloistersu. – To je dio njihova plana, rekla je Gabriella, proučavajući gomilu, očekujući da će među

gomilom kupaca proviriti neprijatelji. – Izašli smo iz Cloistersa bez problema jer su nam oni to dopustili. Ne možemo čekati više ni trenutka. Vladimir i Saitou-san će uskoro stići.

– U tom slučaju trebali bismo smjesta nastaviti, rekao je Alistair toliko smireno da mu se Evangeline divila. Podsjećao je na smione sestre iz Samostana Sv. Ruže.

Poveo ih je rubom trga. Spustili su se betonskim stubištem prema klizalištu. Slijedeći plas-tičnu ogradu uz rub klizališta, došli su do kipa. Pred njima je nicala zgrada General Electrica na čijoj su velikoj fasadi vijorile mnogobrojne zastave – SAD-a, Ujedinjenog Kraljevstva, Francuske, Portugala, Njemačke, Nizozemske, Španjolske, Japana, Italije, Kine, Grčke, Bra-zila, Koreje. Možda je zbog godina provedenih u izolaciji samostana Evangeline postala osje-tljiva na masovna okupljanja – proučavala je ljude na klizalištu. Bilo je tu tinejdžera odjeve-nih u uske traperice i sportske jakne; roditelja s malom djecom, mladih i sredovječnih parova. Promatrajući gomilu, shvatila je da je živjela toliko daleko od ostatka svijeta.

Iznenada je na manje od dva metra od njih zapazila figuru u tamnom ogrtaču. Bio je visok, imao je blijedu kožu i velike crvene oči. Zurio je u nju sa zlokobnim izrazom lica. Panično se okretala u svim smjerovima. Među gomilom je primijetila visoke, crne figure giborima koji su ih u tišini promatrali.

Uhvatila je Verlainea za ruku i privila mu se bliže. – Pogledaj, šapnula mu je – ovdje su. – Moraš otići odavde, rekao je. – Smjesta, prije nego upadnemo u klopku. – Mislim da je već prekasno, rekla je, pogledavajući oko sebe u užasu. Njihov se broj po-

većavao. – Posvuda su. – Pođi za mnom, rekao je, odvlačeći je od ostalih angelologa. – Možemo zajedno otići

odavde. – Ne sada, rekla je, naginjući se prema njemu da bi je jedino on mogao čuti. – Moramo

pomoći Gabrielli. – No što ako ne uspijemo? – upitao je. – Što ako ti se nešto dogodi? Blago se osmjehnula, a zatim rekla, – Znaš, ti si jedina osoba na svijetu koja zna za moje

omiljeno mjesto. Jednom ću te tamo povesti. Začula je svoje ime. Oboje su se okrenuli. Gabriella ih je dozivala. Pridružili su se ostalim angelolozima. Alistair je promatrao gomilu. Imao je užasnut izraz

lica. Evangeline je pratila njegov pogled prema Prometejevu kipu na kraju klizališta, gdje se okupila mnoštvo bijelih figura s krilima pažljivo sakrivenim ispod dugih crnih kaputa. U sre-dini je stajao visok, elegantan gospodin oslonjen na štap.

– Tko je to? – upitala je, pokazujući u njegovu smjeru. – To je, rekla je Gabriella, – Percival Grigori.

Evangeline je smjesta prepoznala ime. Bio je to Verlaineov poslodavac iz zloglasne obite-lji Grigori, također i čovjek koji je ubio njenu majku. Promatrala gaje iz daljine, paralizirana užasnim prizorom. Nikada ga ranije nije susrela, no znala je da joj je taj čovjek uništio obi-telj.

– Tvoja mu je majka prilično nalikovala. Naslijedila je njegovu visinu, put i velike plave oči. Uvijek me zabrinjavalo da mu je previše slična. – Gabriella je to izrekla tako tihim gla-som da ju je jedva čula. – Užasavalo me što je Angela toliko nalikovala Nefilima. Najviše sam se bojala da će postati poput njega.

Prije nego što je stigla reagirati na bakinu zagonetnu izjavu – i njezine stravične implikaci-je – Grigori je podigao ruku, a giborimi, dotada stopljeni s gomilom, istupili su naprijed. Bili su brojniji nego što je ranije procijenila. Redovi blijedih koščatih figura u crnim kaputima pojavljivali su se niotkuda, kao materijalizirani iz suhog i hladnog večernjeg zraka. Prestrav-ljeno je promatrala kako joj se približavaju. Bjelina leda uskoro je bila prekrivena njihovim crnilom. Činilo se kao da su na trenutak hipnotizirali klizače, no strah je ubrzo prešao u znati-želju. Djeca su ih promatrala u čudu, a odrasli, već otupjeli na svakodnevne čudnovate prizo-re u gradu, jednostavno su ih ignorirali. Ubrzo su se skupili oko ograde trga. Kolektivni trans razbio se u trenutku. Gomile uplašenih ljudi bile su okružene sa svih strana, a u središtu nji-hove mreže bili su uhvaćeni angelolozi.

Evangeline je začula kako netko zaziva Gabriellino ime. Kada se okrenula, ugledala je Saitou-san kako se probija kroz metež. Istog trena shvatila je da se nešto užasno dogodilo u Crkvi Riverside. Bila je ozlijeđena. Na licu je imala posjekotine, a jakna joj je bila rasparana. Najgore od svega, bila je sama.

– Gdje je Vladimir? – upitala je Gabriella zabrinuto. – Još ga nema? – upitala je Saitou-san, hvatajući dah. – Razdvojili smo se u Crkvi River-

side. Ondje su se nalazili giborimi, zajedno s Grigoriem. Ne znam kako su mogli znati da ćemo biti ondje, osim ako im Vladimir nije rekao.

– Ostavili ste ga? – upitala je Gabriella. – Pobjegla sam. Nisam imala drugog izbora. – Izvukla je baršunasti svežanj iz kaputa, pri-

državajući ga uz tijelo kao da drži dijete. – Nije bilo drugog načina da se izvučem s ovim. – Osnova lire, rekla je Gabriella, uzimajući je od Saitou-san. – Našli ste je. – Da, odvratila je Saitou-san. – Jeste li pronašli ostale dijelove? – Sve osim vijaka za zatezanje žica, rekla je Evangeline, – koji se nalaze ondje, među gi-

borimima. Saitou-san i Gabriella zurile su u klizalište preplavljeno giborimima. Gabriella je pozvala Brunu te mu nešto rekla tihim, zapovjednim glasom. Evangeline nije

mogla raspoznati pojedine riječi, jedino alarmantan ton kojim ih je izrekla. Zatim ju je primi-la za ruku i rekla: – Pođi s Brunom, dajući joj kožni kovčeg s dijelovima instrumenta. – Slije-di njegove upute. Moraš ih odnijeti što dalje odavde. Ako sve dobro prođe, uskoro ću biti s tobom.

Obrisi klizališta postajali su sve mutniji pred Evangelininim očima koje su se punile su-zama – imala je osjećaj da je više nikada neće vidjeti unatoč njezinom uvjeravanju. Možda je i Gabriella bila svjesna njezinih misli. Čvrsto je zagrli, a zatim poljubi u obraz i šapne: – An-gelologija nije obično zanimanje. Ona je poziv. Tvoje djelovanje tek započinje, draga moja Evangeline, a već sad si sve čemu sam se nadala da ćeš postati.

Ne duljeći, pošla je za Alistairom kroz gomilu duž klizališta. Nestali su u kaotičnoj mješa-vini pokreta i buke.

Bruno je poveo Evangeline i Verlainea betonskim stubištem prema glavnom trgu. Slijedila ih je Saitou-san. Nisu zastali sve dok nisu stigli do zastava iza Prometejevog kipa. Evangeline je vidjela u kakvoj su se opasnosti nalazili Gabriella i Alistair: giborimi su posve preplavili klizalište.

– Što to rade? – upitao je Verlaine. – Idu ravno među njih, odvratila je Saitou-san. – Moramo im pomoći, rekla je Evangeline. – Gabriella nam je dala jasne upute što bismo trebali činiti, rekao je Bruno, premda se bri-

ga u njegovu glasu i naborano čelo nisu slagali s onim što je govorio. Bilo je očito da je jed-nako prestravljen Gabriellinim postupcima. – Valjda zna što radi.

– Možda, rekao je Verlaine. – No kako će se dovraga izvući otamo? Nefili u podnožju razmaknuli su se, stvarajući prolaz da bi Gabriella i Alistair mogli neo-

metano prići Grigoriu koji je stajao u blizini Prometejevog kipa. Gabriella je u njihovoj sjeni izgledala sitnije i krhkije nego inače, a Evangeline je iznenada shvatila sve: jednaka strast i posvećenost koja je nagnala časnog oca Clematisa da se spusti u dubine Đavoljeg ždrijela i suoči s nepoznatim, kao i potraga za istinom koja je zapečatila majčino ubojstvo – bile su sile koje su nagonile Gabriellu da se upusti u bitku s Percivalom Grigoriem.

Krajičkom svijesti Evangeline je shvatila bakin plan – Gabriella se svađala s Grigoriem, odvlačeći pažnju od Alistaira koji se penjao na kip – no ipak je bila šokirana izravnošću nje-govih postupaka. Pažljivo je stupio u bazen vode, odgacao do podnožja skulpture i mokar se popeo na zlatan prsten oko Prometejevog tijela. Rub je bio sklizak zbog leda. Umjesto da se nastavi penjati, primio se za unutarnji rub prstena i posegnuo za nečim što se nalazilo iza nje-ga. Sa svoje promatračnice iznad kipa Evangeline nije mogla točno odrediti što radi, no činilo se da je odvojio nešto što se nalazilo iza prstena. Kada je to podigao u zrak, vidjela je da se radilo o malenoj brončanoj kutiji.

– Evangeline, zazvao ju je jedva čujnim glasom, jer je oko njega bučila fontana. – Hvataj-te!

Dobacio joj je kutiju. Preletjela je preko kipa i prozirne plastične ograde oko klizališta i završila pred njezinim nogama. Podigla ju je s pločnika. Kutija je imala pravokutan oblik i bila teška poput zlatnog jajeta.

Privivši kovčeg k sebi, još je jednom promotrila trg. S jedne je strane klizalište bilo prep-lavljeno ljudima koji su bezbrižno skidali klizaljke. Giborimi su polako opkolili Alistaira na ledu. Prema njima je izgledao krhko i ranjivo. Kada su se bacili na njega, dotakla je meki vu-neni šal koji joj je dao. Željela mu je pomoći da pobjegne, ali bilo mu se nemoguće približiti. Giborimi bi u nekoliko minuta završili s Alistairom i bacili se na angelologe.

Shvativši da se situacija zloslutno preokrenula, Bruno je promatrao trg u potrazi za izla-zom. Konačno je pronašao rješenje. – Dođite, rekao je, dajući im znak da ga slijede.

Grigori je zarežao na njih, a zatim iz džepa izvukao pištolj i uperio ga u Gabriellinu glavu. – Dođi, Evangeline, rekao je Bruno alarmantnim tonom. – Smjesta. No ona ga nije mogla slijediti. Pogledavala je prema baki zarobljenoj u središtu klizališta.

Shvatila je da mora brzo reagirati. Znala je da bi Gabriella željela da slijedi Brunu – kovčeg s lirom bio je nesumnjivo dragocjeniji od njihovih života – no jednostavno se nije mogla okre-nuti i ostaviti je da umre.

Stisnula je Verlaineovu ruku, a zatim se odvojila i potrčala stubištem prema baki na ledu. Bilo joj je jasno da je ugrozila njihove živote – i mnogo više od toga – ali nije ju mogla osta-viti. Sve je već izgubila. Nije imala nikog drugog osim nje.

Giborimi su je ščepali, s obje strane pridržavalo ju je po jedno gnjusno stvorenje. Dok se Evangeline približavala klizalištu, okružili su je s leđa, zatvarajući joj prolaz. Nije se mogla vratiti.

– Dođi, rekao joj je Grigori, prizivajući je štapom. Promatrajući brončanu kutiju koju joj je dobacio Alistair, rekao je, – Donesi je ovamo i predaj mije.

Došetala je do njega. Bila je šokirana njegovim izgledom. Uopće nije izgledao kako gaje zamišljala. Bio je pogrbljen, slabašan i ispijen. Ispružio je usahlu ruku. Predala mu je bronča-nu kutiju s Prometejevog kipa. Razgledao ju je na svjetlu kao da je bio nesiguran što bi se u

tako sićušnoj kutiji moglo nalaziti. Smiješeći se, spremio ju je džep, a zatim brzim potezom iz njezinih ruku zgrabio kožni kovčeg.

Klizalište u Rockefellerovu centru, Peta avenija, New York City Verlaine je znao da se ispod crnih kaputa kriju krila i bio je svjestan kakvu su štetu gibo-

rima mogli nanijeti da su ih upotrijebili. Međutim, ostalim ljudima nisu bile ništa drugo nego skupina čudno odjevenih muškaraca koji su na ledu izvodili neki bizaran ritual. Slijedili su Grigorieve naredbe. Okupili su se oko njega u središtu klizališta, stvarajući neprobojan zid između Percivala i angelologa. Postupci mračne horde posve bi zaokupili Verlaineovu pažnju da se među njima nije nalazila Evangeline.

– Ostani ovdje, rekao je Bruno, dajući mu znak da ostane na promatračnici iznad Promete-jeva kipa. – Saitou-san, pođite stubištem. Ja ću otići na suprotnu stranu klizališta i vidjeti mo-gu li odvratiti Grigorievu pažnju.

– Nemoguće, rekla je Saitou-san. – Pogledajte koliko ih je. Bruno je zastao promatrajući klizalište. – Ne možemo ih samo ostaviti ondje, rekao je, oči-

to uznemiren. – Moramo pokušati nešto učiniti. Njih dvoje su potom otrčali i ostavili Verlainea samog. Bespomoćno je zurio s promatrač-

nice, jedva se suzdržavajući da ne skoči na led. Smučilo mu se gledajući Evangeline u takvoj opasnosti, no nije mogao učiniti baš ništa da bije spasio. Poznavao ju je tek jedan dan, no grozio se budućnosti u kojoj je ne bi bilo. Zazvao ju je imenom. Kroz kaos stvorenja koja su je okruživala pogledala je prema njemu. Čula gaje mada ju je Grigori zajedno s Gabriellom tjerao s leda.

Na trenutak se osjećao kao da je izvan sebe, kao da svoju patnju promatra iz daljine. Nije mu promakla ironija njegova položaja: kao na filmu, tragikomičan glavni junak promatra ka-ko mu kukavički zlikovac odvodi ženu koju voli. Nevjerojatno kako ga je ljubav istovremeno pretvorila u holivudski klišej i potpunog čudaka. Bio je zaljubljen u Evangeline, u to je bio siguran. Za nju bi učinio baš sve.

Bruno je motrio giborime sa suprotnog kraja klizališta. Bilo mu je jasno da bi ga brojčano nadmašili da se upustio u okršaj. Čak i da ih je troje istovremeno krenulo na njih, bilo bi ne-moguće doprijeti do Gabrielle i Evangeline. Saitou-san je na stubištu čekala znak za pokret. No Bruno je, kao i Verlaine, uviđao beznadnost njihova položaja. Mogli su samo promatrati.

Odjednom se začulo brujanje koje je nadvladalo buku grada. Verlaine u početku nije mo-gao odrediti izvor – počelo je kao lagano komešanje iz daljine, a zatim je u nekoliko sekundi preraslo u jasno brujanje motora. Proučavajući trg, ugledao je crno vozilo, posve identično kombijima koje je vidio ispred Samostana Sv. Ruže. Probijalo se prema klizalištu kroz gomi-le ljudi.

Kada se kombi približio, Grigori je uperio pištolj u Gabriellu i Evangeline, gurajući ih stu-bištem. Verlaine se naprezao da vidi Evangeline, no sa svih strana su je okružili giborimi. Kada je vozilo prošlo pored Saitou-san, primijetio je njezinu neodlučnost. Na trenutak se či-nilo kao da će se progurati kroz giborime i sama suočiti s Grigoriem, no znala je da je presla-ba, pa nije učinila ništa.

Grigori je prisilio Evangeline i Gabriellu da uđu u kombi, a zatim brzim potezom zatvorio vrata. Kombi se odvezao, a Verlaine je očajnički zazivao Evangeline. Bio je bijesan zbog svoje bespomoćnosti. Potrčao je za kombijem pored anđeoskih glasnika sa zlatnim trubljama

koje su se uzdizale na tamnom noćnom nebu i ogromnih zimzelenih stabala ukrašenih razno-bojnim svjetlima. Međutim, kombi se stopio s prometom i nestao. Evangeline je nestala.

Giborimi su se raspršili, penjući se stepenicama i nestajući u gomili, kao da se ništa nije dogodilo. Kada su se povukli s klizališta, potrčao je stubištem prema mjestu gdje je stajala Evangeline. Klizao je po ledu. Reflektori su bacali žutu, plavu i narančastu boju preko ugla-čane površine klizališta. U središtu se nalazio predmet koji mu je zaokupio pažnju. Spustio se na koljena. Prešao je prstima po hladnoj površini i podigao zlatni lančić s privjeskom u obliku lire.

Istočna 48. ulica i Avenija Park, New York City Percival Grigori naredio je vozaču da skrene u Aveniju Park i nastavi u smjeru sjevera

prema njegovu stanu gdje su ga čekali roditelji. Široka avenija je bila zakrčena prometom, pa su se sporo pomicali. Crne grane ogoljenih stabala na sredini avenije bile su ukrašene mno-gobrojnim svjetlima u boji. To ga je podsjetilo da su ljudske sljedbe i dalje uronjene u svoje blagdane. Prelazeći prstima preko izlizanog kožnog kovčega, znao je da će Sneja konačno biti zadovoljna. Gotovo da je mogao zamisliti zadovoljstvo na njezinu licu kada joj pred noge položi liru i Gabriellu Levi-Franche Valko. Sad kada više nije bilo Otterley, on joj je bio je-dina nada. Bio je siguran da će se ovime iskupiti.

Gabriella je sjedila nasuprot njemu i prezirno ga promatrala. Prošlo je više od pedeset go-dina od njihova posljednjeg susreta, no i dalje je gajio jednako snažne – i proturječne – osje-ćaje kao i onoga dana kada je naredio da je uhvate. Prezirala gaje, ali se i dalje divio jačini njezinih osjećaja: voljela ili mrzila, svaku je emociju osjećala čitavim bićem. Mislio je da je izgubila moć nad njim, ali u njezinoj se prisutnosti ipak osjećao slabim. Nije više bila niti mlada niti lijepa, ali je još uvijek posjedovala magnetsku privlačnost. Premda ju je odmah mogao ubiti, nije bila nimalo uplašena. Znao je da će se to promijeniti kada se suoči sa Sne-jom. Ona se nikada nije bojala Gabrielle.

Kada je kombi zastao na semaforu, Percival je stao proučavati djevojku pored nje. Činilo se posve apsurdno, no ona je nevjerojatno nalikovala Gabrielli kakvu je poznavao prije pede-set godina – imala je jednaku svijetlu put i zelene oči. Kao da se pred njim materijalizirala Gabriella o kojoj je maštao. I ona je oko vrata nosila ogrlicu sa zlatnom lirom, identičnu onoj koju je Gabriella nekoć nosila u Parizu, i od koje se nikada nije rastajala.

Iznenada, prije nego što je stigao reagirati, otvorila je vrata kombija, zgrabila kovčeg s njegova krila i zajedno s djevojkom iskočila na ulicu.

Viknuo je vozaču da ih slijedi. Projurili su kroz crveno svjetlo i skrenuli desno u 51. ulicu, vozeći jednosmjernom u suprotnom smjeru. Iako su ih slijedili u stopu, uspjele su im pobjeći. Otrčale su Avenijom Lexington i ušle u podzemnu. Percival je zgrabio štap i iskočio, crpeći iz sebe svu snagu. Trčao je kroz gomilu najbrže što je mogao, dok gaje tijelo boljelo pri sva-kom koraku.

Nikada ranije nije ušao u njujoršku podzemnu željeznicu, pa su mu aparati za karte za me-tro, kao i mape željeznice i zaustavne rampe, bili posve strani i nerazumljivi. Nije shvaćao kako sve to funkcionira. Prošlo je mnogo godina otkada je ušao u parišku podzemnu željezni-cu. Otvaranje Metroa na prijelazu prošlog stoljeća privuklo ga je iz znatiželje, i više nego je-dnom vozio se vlakom kada je to bilo u modi, no brzo se zasitio. U New Yorku takva vrsta prijevoza nije dolazila u obzir. Pomisao na blizinu tolikog broja ljudskih bića izazivala je mučninu.

Kada je dospio do rampi, zastao je da uhvati zrak, a zatim je pokušao pogurati metalnu šipku, no bila je zaglavljena. Pokušao je iznova, no šipka je i dalje stajala na mjestu. Tukao je štapom po rampi, iznervirano psovao, primjećujući kako ga ljudi promatraju kao da je luđak. Nekoć bi bez muke jednostavno svinuo šipku. Pedeset godina ranije trebalo bi mu tek nekoli-ko sekundi da uhvati Gabriellu – koja se također nije mogla kretati brzo kao nekad – i njezinu suradnicu. No sada je bio bespomoćan. Nikako nije mogao zaobići te apsurdne metalne bari-jere.

Na stanicu je ušetao mladić u trenirci i iz džepa izvukao plastičnu karticu. Percival je če-kao dok se nije približio rampi, a potom, u trenutku kada se mladić spremao upotrijebiti kar-ticu, sa štapa je skinuo vrh i svom ga snagom ubo u leđa. Mladić je zateturao prema naprijed, udario o rampu i završio pred njegovim nogama. Dok je grcao u boli, Percival mu je iz prstiju iščupao karticu, provukao kroz aparat i progurao se kroz ulaz. U daljini je čuo vlak kako tut-nji približavajući se stanici.

Stanica podzemne željeznice na križanju 51. ulice i Avenije Lexington, vlak na liniji br. 6, New York City Vlak se približavao. Evangeline je na koži osjećala navalu vrućeg zraka. Duboko je udah-

nula, upijajući miris zagušljiva zraka i vrućeg metala. Otvorila su se vrata, a more putnika je izašlo. Ona i Gabriella trčale su manje od jednog bloka do stanice, no baka je umalo ostala bez daha. Dok joj je pomagala da se smjesti na blještavo plastično sjedalo, primijetila je da joj postaje slabo. Naslonila se na sjedalo, pokušavajući se sabrati, a Evangeline se pitala koli-ko će još izdržati ako ih je Percival Grigori slijedio.

Izuzev pijanca koji se opružio preko reda sjedala na suprotnom kraju, vagon je bio prazan. Nekoliko udaha bilo je dovoljno da shvati zašto u njegovoj blizini nije bilo drugih putnika. Povratio je po sebi i po sjedalima, šireći oko sebe prodoran smrad. Umalo je i sama povratila, ali nije mogla riskirati da izađe na stanicu. Umjesto toga pokušala je procijeniti na kojoj se liniji nalaze. Pronašla je kartu i zaključila da se nalaze na zelenoj liniji 4-5-6. Slijedeći je u smjeru juga, vidjela je da završava na stanici kod Bruklinškog mosta i Gradske vijećnice. Od-lično je poznavale ulice oko mosta. Kada bi uspjele stići do tamo, bez problema bi im pronaš-la skrovište. Morale su smjesta poći dalje, no vrata su i dalje bila otvorena.

Iz zvučnika se začuo glasan kreštav glas koji ubrzano izgovara nizove riječi, spajajući ih u jedva razumljivo mrmljanje. Nagađala je da obavijest ima veze sa zastojem na stanici, ali nije bila sigurna. Vrata su i dalje bila otvorena, izlažući ih opasnosti. Pomisao da bi mogle ostati zatočene stvarala joj je paniku, no pažnju joj je zaokupila iznenadna bakina uznemirenost.

– Što nije u redu? – upitala je. – Nema je, rekla je Gabriella, pipajući vrat, očito prestravljena. – Otpala mi je ogrlica s li-

rom. Evangeline je instinktivno dotakla vlastito grlo, osjećajući pod prstima hladni metal priv-

jeska. Počela je otkopčavati ogrlicu, u namjeri da je preda baki, ali ju je Gabriella zaustavila. – Sada će ti trebati više nego ikada.

Bez obzira na privjesak, bilo je preopasno ostati ovdje i čekati. Evangeline je promatrala stanicu, mjereći udaljenost do izlaza. Upravo se spremala primiti baku za ruku i povesti je van, kada je kroz prozor prekriven grafitima ugledala obris njihova progonitelja. Došepao je na stanicu, pretražujući vlak. Sagnula se ispod prozora, povlačeći Gabriellu u nadi da ih nije

vidio. Na njezino olakšanje, oglasilo se zvono i vrata su se počela zatvarati. Vlak je uz buku metala krenuo sa stanice.

Međutim, kada je pogledala prema gore, umalo je zamrla od užasa. Ugledala je Grigoriev štap umrljan krvlju. Percival ju je motrio, a lice mu je bilo izobličeno od bijesa i iscrpljenosti. Teško je disao pa je procijenila da bi mu mogle pobjeći na idućoj stanici. Sumnjala je da bi ih mogao slijediti čak i najkraćim stubištem. Međutim, kada je iz džepa izvukao pištolj te im dao znak da ustanu, znala je da su uhvaćene. Pridržavajući se za metalnu šipku, privila je ba-ku bliže sebi.

– Eto nas opet zajedno, prošaputao je, dok se naginjao da uzme kožni kovčeg od Gabrielle. – No možda ovoga puta konačno imamo posla s pravom stvari.

Dok se vlak probijao mračnim tunelima, zanoseći se u zavojima, Percival je smjestio kov-čeg na plastično sjedalo, pa ga otvorio. Vlak je stao na stanici i vrata su se ponovno otvorila, no putnici su, osjećajući smrad pijanca, ulazili i odmah izlazili iz vagona. Činilo se kao da Percival to ni ne primjećuje. Razmotao je zelenu baršunastu tkaninu u kojoj se nalazila rezo-nantna kutija, izvadio trzalicu iz kožne kesice, izvukao prečku iz kovčega i odmotao žice. Iz džepa je izvukao malu brončanu kutiju koju je Alistair Carroll pronašao u Rockefellerovom centru. Otvorio ju je i proučio vijke za žice načinjene od valkinija. Dijelovi lire ležali su pred njima, ljuljajući se u ritmu vlaka i čekale da ih netko sastavi.

S dna kovčega je izvukao angelološki dnevnik s kožnim koricama i zlatnom kopčom u ob-liku anđela koja je blistala na treperavom svjetlu. Okretao je stranice, brzo prelazeći preko poznatih odjeljaka s povijesnim informacijama, magičnim kvadratima i pečatima. Zastao je na dijelu gdje su počinjale Angeline matematičke formule.

– Što predstavljaju ovi brojevi? – upitao je, pažljivo proučavajući bilježnicu. – Pogledaj pažljivije, rekla je Gabriella. – Znaš točno na što se odnose. Čitajući stranice, izraz lica promijenio mu se iz zbunjenosti u zadovoljstvo. – To su formu-

le koje si mi zatajila. – Želiš reći, rekla je Gabriella, – to su formule zbog kojih si ubio vlastitu kćer. Evangeline je zadržavala dah, konačno shvaćajući značenje zagonetne Gabrielline izjave

na klizalištu. Percival Grigori je bio njezin djed. Ta ju je spoznaja ispunila užasom. Grigori je bio jednako zatečen. Pokušao je govoriti, no dobio je napad kašlja. Borio se da dođe do zraka dok na koncu nije rekao, – Ne vjerujem ti.

– Angela nikad nije saznala tko joj je otac. Poštedjela sam je bolne istine. Evangeline, me-đutim, nije te sreće. Ona je vlastitim očima svjedočila zvjerstvu vlastitog djeda.

Skrenuo je pogled s nje na Evangeline. Njegovo oronulo lice izoštrilo se kada je konačno shvatio njezine riječi.

– Sigurna sam, nastavila je, – da će Sneja biti zadovoljna spoznajom da si joj podario po-tomka.

– Ljudski potomak je bezvrijedan, prasnuo je. – Sneji je bitna jedino anđeoska krv. Vlak je stigao na stanicu na trgu Union Square. Svjetlo sa stanice ispunilo je unutrašnjost

vagona. Vrata su se otvorila i ušla je grupa koja se veselo vraćala s blagdanske proslave. Či-nilo se da ne primjećuju Percivala niti zadah pijanca. Zauzeli su sjedala u blizini, glasno pri-čajući i smijući se. Uzrujana njihovom prisutnošću, Gabriella se pomakla da zakloni kovčeg. – Preopasno je ovako izlagati kovčeg, rekla je.

Percival je pištoljem dao znak Evangeline da sakupi dijelove. Smještala ih je natrag u kov-čeg, proučavajući dio po dio. Kako su joj prsti prelazili metalnom osnovom lire, obuzimao ju je čudan osjećaj. U početku gaje ignorirala, misleći da se jednostavno radilo o strahu i panici koje joj je Percival izazivao, no tada je začula nezemaljski zvuk – ugodnu, savršenu glazbu od koje su je prolazili trnci. Zvuk je ushićivao i bio toliko vedar. Naprezala se da ga jasnije čuje. Bacila je pogled na baku koja se prepirala s Grigoriem. Od glazbe nije mogla čuti njezi-ne riječi, kao da ju je okružila debela staklena opna koja ju je odvojila od ostatka svijeta. Niš-

ta nije bilo važno osim instrumenta. I premda je omamljujući zvuk djelovao samo na nju, znala je da glazba nije bila samo proizvod njene mašte. Lira ju je prizivala k sebi.

Percival je bez upozorenja zatvorio kovčeg i oteo ga iz njezinih ruku te prekinuo čaroliju instrumenta. Obuzeo ju je očaj. Prije negoli je uspjela shvatiti vlastite postupke, bacila se na njega, otimajući mu kovčeg. Na njezino iznenađenje, uspjela gaje uzeti bez imalo muke. Os-jećala je novu, nepoznatu životnu snagu. Izoštrio joj se i vid. Držala je kovčeg blizu sebe, spremna ga zaštititi.

Vlak se zaustavio na sljedećoj stanici i ljudi su izašli, potpuno nesvjesni prizora. Začulo se zvonce i vrata se opet zatvore. Ponovno su bili sami, osim smrdljivog pijanca na suprotnom kraju vagona.

Okrenula se od Gabrielle i Percivala i otvorila kovčeg. Dijelovi su čekali da ih netko sas-tavi. Brzo je pričvrstila prečku na osnovu, a zatim namjestila vijke te spojila žice, polako ih motajući dok nisu bile dovoljno zategnute. Očekivala je da će procedura biti komplicirana, međutim, s lakoćom je uspjela pričvrstiti dijelove. Dok je zatezala žice, pod prstima je osje-ćala vibraciju.

Prešla je rukom preko lire. Metal je bio hladan i gladak. Klizila je prstom preko čvrste svi-lene niti i zatezala vijak. Izvukla je trzalicu, povlačeći je preko žica. Tekstura svijeta u trenut-ku se izmijenila. Buka podzemne željeznice, prijetnje Percivala Grigoria, nekontrolirano lu-panje srca – sve se umirilo, a njezina osjetila ponovno je ispunila ugodna vibracija, mnogo snažnija nego ranije. Osjećala se kao da je istovremeno budna i kao da sanja. Stvarnost se či-nila življom i životnijom, a ipak se osjećala kao da je u snu. Zvuk je posve razoružavajući, čist i snažan.

– Stani, rekla je Gabriella. Iako je stajala tek nekoliko centimetara dalje, njezin joj je glas zvučao kao da dolazi izdaleka. – Evangeline, ne znaš što radiš.

Gledala je baku kao kroz prizmu. Stajala je pored nje, no jedva da ju je vidjela. Gabriella je rekla: – Ništa se ne zna o pravilnom sviranju lire. Užasi koje bi mogla donijeti

svijetu su nezamislivi. Preklinjem te, stani! Percival joj uputi pogled pun zahvalnosti i zadovoljstva. Zvuk lire imao je na njega magi-

čno djelovanje. Pristupi joj bliže. Prsti su mu podrhtavali od požude dok je doticao liru. Izraz lica odjednom mu se izmijenio. Promatrao ju je s užasom i strahopoštovanjem.

Gabrielline oči ispunile su se suzama. – Draga moja Evangeline, što ti se dogodilo? Evangeline nije mogla shvatiti značenje bakinih riječi. Pogledala se i nije primijetila nika-

kvu promjenu. Tada se okrenula i ugledala vlastiti odraz u širokom tamnom prozoru i zausta-vila dah. Oko ramena joj se mreškao par svjetlećih, prozračnih krila tako zadivljujuće ljepote da nije mogla svrnuti pogled sa sebe. Najmanjim pritiskom mišića potpuno su se raširila. Bila su tako lagana da se na trenutak zapitala nisu li tek svjetlosna iluzija. Osvrtala se ne bi li ih bolje promotrila. Prozirna pera purpurne nijanse bila su prošarana srebrnom bojom. Duboko je udahnula, a krila su se pomakla. Uskoro su poprimila ritam njezina disanja.

– Tko sam ja? – upitala je, iznenadno uviđajući vlastitu metamorfozu. – U što sam se pret-vorila?

Percival joj se približio. Pod utjecajem glazbe ili zbog novog zanimanja za nju, izmijenio se iz usahle, pogrbljene figure u impozantno stvorenje prema kojem je Gabriella izgledala kao patuljak. Koža mu je izgledala kao da isijava plamen, plave su oči blistale, a leđa su mu se ispravila. Odbacivši štap na pod vagona, rekao je, – Tvoja krila izgledaju kao krila tvoje šukunbake Grigori. Nisam ih nikada vidio, ali otac mi je govorio o njima. Ona označavaju najčišća bića naše rase. Postala si jedna od nas. Izdanak obitelji Grigori.

Stavio je ruku na njezino rame. Naježila se od njegovih ledenih prstiju, ali taje senzacija ispuni zadovoljstvom i snagom. Osjećala se kao da je čitav život živjela u čahuri koja je sada samo otpala s nje. Odjednom se osjećala snažnom i živom.

– Dođi sa mnom, rekao joj je mekim glasom. – Dođi upoznati Sneju. Dođi kući, svojoj obitelji. Dat ćemo ti sve što ti je potrebno, sve za čim si žudjela, sve što bi mogla poželjeti. Nikada ti ništa neće nedostajati. Živjet ćeš dugo nakon što nestane svijet koji te sada okružu-je. Pokazat ću ti kako. Podučit ću te svemu što znam. Samo mi ti možemo pružiti budućnost.

Gledajući ga u oči, znala je što bi joj sve mogao pružiti. Mogli bi joj pripasti njegova obi-telj i njezina moć. Mogla je imati sve što je izgubila – dom, obitelj. Gabriella joj ništa od toga nije mogla dati.

Kada se okrenula prema njoj, bila je zaprepaštena koliko se izmijenila. Iznenada joj se či-nila kao slaba i beznačajna žena, tek krhko ljudsko biće suznih očiju. – Znala si što sam, rekla joj je.

– Tvoj otac i ja pregledali smo te kada si bila mala djevojčica, vidjeli smo da imaš pluća nefilskog djeteta, ali na temelju naših studija – kao i Angelina proučavanja odumiranja Nefila – znali smo da veliki postotak Nefila uopće ne razvije krila. Genetika nije dovoljna. Moraju biti prisutni i drugi faktori, rekla je Gabriella.

Dotakla je Evangelinina krila, zadivljena njihovom ljepotom. Evangeline se zgađeno od-makla.

– Htjela si me prevariti, rekla je. – Mislila si da ću uništiti liru. Znala si što ću postati. – Uvijek sam se bojala da će se to dogoditi s Angelom. Ona je nevjerojatno nalikovala

Percivalu. No vjerovala sam da će ga, čak i ako se dogodi ono najgore i ona postane poput njega u tjelesnom smislu, nadići duhom.

– Ali majka nije bila poput mene, rekla je Evangeline. – Bila je ljudsko biće. Vjerojatno naslućujući konflikt u njezinim mislima, Gabriella je rekla: – Da, bila je čovje-

ku svakom pogledu. Bila je nježna i suosjećajna. Voljela je tvoga oca ljudskim srcem. Možda je to bilo samo majčinsko zavaravanje, ali vjerovala sam da se može oduprijeti vlastitom po-rijeklu. Na temelju njezina rada vjerovali smo da Nefili odumiru. Nadali smo se novoj rasi u kojoj bi prevladale ljudske osobine. Vjerovala sam da je ona prva predstavnica nove rase, čak i ako je naslijedila biološku strukturu Nefila. To joj, međutim, nije bilo suđeno. Ali to je tvoja sudbina.

Vlak se zaustavljao, a vrata su se počela otvarati. Gabriella je privila unuku k sebi. Evan-geline je jedva uspijevala razaznati njene riječi. – Bježi, Evangeline, žurno joj je šapnula. – Uzmi liru i uništi je. Nemoj pokleknuti pred iskušenjima koja osjećaš. Na tebi je da učiniš ono što je ispravno. Bježi, draga, i ne osvrći se.

Na trenutak je počinula u Gabriellinom zagrljaju. Toplina i sigurnost bakina tijela podsjeti-le su je na zaštićenost koju je nekoć osjećala u blizini majke. Gabriella je još jednom privine k sebi, a zatim pusti iz zagrljaja.

Stanica podzemne željeznice kod Bruklinškog mosta i Gradske vijećnice, New York Percival je zgrabio Gabriellu za ruke i odvukao je iz vlaka. Bila je lagana, zglobovi na ru-

kama su tanki i lomljivi poput grančica. Nikada se nije mogla mjeriti s njim, ali u Parizu je bila dovoljno jaka da mu pruži kakav-takav otpor. Sada je bila toliko slabašna da joj je lako mogao nauditi. Gotovo je poželio da je jača. Želio ju je promatrati kako mu se odupire dok je ubija.

Morao se zadovoljiti njezinim užasnutim pogledom dok ju je navlačio po stanici. Zgrabiv-ši je za ovratnik, s njezinog crnog sakoa otpali su gumbići, rasipajući se kao kukčići u bijegu od svjetla. Koža joj je bila blijeda i naborana, osim na gornjem dijelu prsne kosti, gdje je ima-la dubok ružičasti ožiljak. Kada je dosegao mračno stubište na suprotnom kraju platforme,

bacio ju je niz stepenice i skakao po njoj, zaklanjujući je svojom sjenom. Pokušala se otkotr-ljati, ali prikliještio ju je koljenom na hladan betonski pod. Nije ju htio pustiti.

Stavio je ruke na srce. Na dlanovima je osjećao brze i snažne otkucaje; puls mu je bio ži-votinjski ubrzan. – Gabriella, moj kerubinu, rekao je, ali ona ga nije htjela niti pogledati niti mu išta odgovoriti. No čak i kada je rukama klizio po njenim tankim rebrima, osjećao je strah od nje. Znojili su mu se dlanovi. Zatvorio je oči. Desetljećima je žeđao za njenom krvlju. Na njegovo zadovoljstvo, previjala se i grčila, ali borba nije imala smisla. Njezin život ionako mu je pripadao.

Ponovno je pogledao, i bila je mrtva. Velike zelene oči ostale su otvorene, jednako bistre i lijepe kao onoga dana kada ju je upoznao. Nije to mogao objasniti, ali obuzeo ga je osjećaj nježnosti. Dotakao joj je obraz, crnu kosu, malene ruke obavijene uskim kožnim rukavicama. Ubojstvo je bilo veličanstveno, ali boljelo gaje srce.

Zvuk mu je usmjerio pažnju na stanicu. Evangeline ga je promatrala s vrha stubišta i raši-rila svoja spektakularna krila. Nikada nije vidio ništa nalik njima. Bila su savršeno simetrič-na; pulsirala su u ritmu njezina disanja. Cak ni u naponu mladosti, njegova nisu izgledala ta-ko veličanstveno. I sam se osjećao snažnijim. Izloženost glazbi lire vraćala mu je snagu. Ka-da bi je posjedovao, bio bi snažniji nego ikada ranije.

Pristupio joj je. Mišići mu se nisu grčili; više ga nije usporavao pritisak steznika. U njezi-nim je rukama sjala lira. Odupirući se porivu da joj je istrgne iz ruku, odmjeravao je korake. Morao se sabrati. Nije ju smio uplašiti.

– Čekala si me, rekao je, smiješeći se. Unatoč moći koju su joj davala krila, u njezinu je stavu bilo nečeg djetinjeg. Oklijevajući je uhvatila njegov pogled.

– Nisam mogla otići, rekla je. – Morala sam se sam uvjeriti što znači... – Što znači biti jedan od nas? Treba toliko toga naučiti. Uspravio se u punoj visini i stavio ruku na njena leda, klizeći prstima po osjetljivoj koži na

spoju krila. Osjećala se ranjivo, kao da joj je pronašao skrivenu slabost. – Uvuci ih. Netko bi te mogao vidjeti. Ne bi ih trebala otvarati u javnosti. Slijedeći savjet, uvukla je krila. – Dobro, rekao je, vodeći je stanicom. – Vrlo dobro. Sve ćeš ubrzo shvatiti. Zajedno su se popeli stubištem preko mezanina. Ostavljajući za sobom neonska svjetla,

otišli su u hladnu jasnu noć. Pred njima se uzdizao Bruklinški most čiji su masivni tornjevi bili osvijetljeni reflektorima. Tražio je taksi, ali ulice su bile prazne. Morali su pronaći način da se vrate u stan. Sneja ih sigurno očekuje. Ne mogavši se više suzdržati, zgrabio je liru iz njezinih ruku. Prislonio ju je na grudi i uživao u pobjedi. Unuka mu je donijela liru. Uskoro će mu se povratiti snaga. Želio je samo da je Sneja mogla biti ovdje da svjedoči slavi Grigori-evih. Tada bi trijumf bio potpun.

Stanica podzemne željeznice kod Bruklinškog mosta i Gradske vijećnice, New York City Bez lire, Evangeline su se povratila osjetila i počela je shvaćati da je potpala pod njezine

čini. Postala je njezin zarobljenik. Tek kada joj je oduzeta, do nje je doprla svijest o hipnotič-kom učinku lire. Užasnuto se sjetila da je samo stajala dok je Percival ubijao Gabriellu. Baka se borila s njegovim stiskom, a Evangeline – koja joj je bila dovoljno blizu da osjeti njezin posljednji dah – samo je promatrala njezinu patnju, ne osjećajući ništa osim distancirana, kli-ničkog interesa za ubojstvo. Vidjela je da joj je stavio ruke na prsa i da se opirala, a zatim na-jednom, kao da je iz nje isisan život, posve umirila. Promatrajući Percivala, vidjela je zado-voljstvo koje je osjećao ubijajući. Na svoj užas, i sama je žudjela za time.

Oči su joj se napunile suzama. Je li Gabriella umrla jednako kao Angela? Je li se i majka borila i patila poput bake? Evangeline je s gađenjem dotakla ramena i ostatak leđa. Krila su nestala. Iako se jasno sjećala da ju je Percival podučio da ih uvuče i da je osjetila kada su se lagano povukla pod odjeću, nije bila sigurna da su uopće postojala. Možda je sve to bila samo stravična noćna mora. Međutim, lira u Percivalovu posjedu bila je dokaz da se sve dogodilo upravo onako kako se sjećala.

– Dođi, pomozi mi, rekao joj je. Otkopčavao je kaput, a potom svilenu košulju i otkrio crni kožni steznik. – Otkopčaj ga. Moram se sam uvjeriti.

Kopče su bile sitne pa ih je bilo teško odvojiti, ali ipak je brzo uspjela. Osjećala je da bi joj moglo pozliti dok je prstima prelazila po djedovu hladnom, blijedom mesu. Skinuo je košulju i odbacio steznik na pod. Rebra su mu bila izbrazdana ožiljcima od kožnog steznika. Stajala mu je toliko blizu da je mogla osjetiti miris njegova tijela. Njegova joj se blizina gadila.

– Pogledaj, rekao je likujući. Kada se okrenuo, primijetila je da su mu iz obnovljena ruži-častog mesa izrastala nova zlatna krila. – Vraćaju se, baš kao što sam znao da hoće. Sve se promijenilo otkada si nam se pridružila.

Promatrala gaje, upijajući njegove riječi, važući za što da se opredijeli. Bilo bi jednostavno pridružiti se obitelji Grigori i postati jedna od njih. Možda je bio u pravu kada je rekao da je i ona Grigori. Međutim, glavom su joj odjekivale bakine riječi, – Nemoj pokleknuti pred isku-šenjima koja osjećaš. Na tebi je da učiniš ono što je ispravno. – Bacila je pogled preko nje-govih ramena. Bruklinški most uzdizao se prema noćnom nebu. Sjetila se Verlainea i koliko mu je vjerovala.

– U krivu si, rekla je, ne mogavši suzdržati ljutnju. – Nisam vam se pridružila. Nikada se neću pridružiti vašoj krvoločnoj obitelji.

Skočila je na njega, prisjećajući se osjećaja nesigurnosti koji ju je obuzeo kada joj je dota-kao spoj krila s leđima. Posegnula je za osjetljivim mesom na njegovim leđima, zgrabila iz-danke krila kojima se toliko hvastao i bacila ga na pod. Bila je iznenađena vlastitom snagom – snažno je udario o beton. Dok se u agoniji grčio pod njezinim nogama, iskoristila je priliku da ga okrene na trbuh i slomila mu jedno krilo. Iz razderana mesa potekla je gusta plava teku-ćina. Na mjestu gdje mu je bilo krilo otvorila se velika rana koja je svjedočila o kolapsu nje-govih pluća.

Nakon što je umro, tijelo mu se posve izmijenilo. Bijela koža je potamnjela, nestala je zla-tna kosa, oči su mu se pretvorile u dvije crne šupljine, a sićušna krila raspala su se u metalizi-ranu prašinu. Sagnula se, uronila prst u prašinu, a zatim otpuhala u hladan vjetar.

Iščupala je liru koju je stisnuo ispod ruke. Osjećala je olakšanje, premda ju je njezina hip-notička moć i dalje plašila. Svladavajući gađenje nad njegovim tijelom, trčala je što dalje od njega kao da bi je mogao zaraziti. U daljini su se križali sajle mosta. Reflektori su osvjetljava-li granitne tornjeve što su se uzdizali prema hladnom noćnom nebu. da je barem mogla prijeći most i zateći oca kod kuće.

Popela se betonskim nagibom na drvenu platformu koja ju je dovela na pješačku stazu na sredini mosta. Potrčala je, pridržavajući liru. Borila se sa snažnim vjetrom koji ju je zanosio unatrag, ali je nastavljala, fokusirajući se na svjetla Brooklyna. Pješačka je staza bila pusta, no s obje su strane jurili automobili, bacajući svjetlo preko zaštitne ograde.

Zastala je tek kad je stigla do prvog tornja. Počelo je sniježiti. Guste, mokre pahulje padale su po sajlama i završavale na liri u njenim rukama, na pločniku i tamnoj rijeci. Pred njom se prostirao grad čija su svjetla bljeskala na tamnoj površini rijeke East River, kao jedini znak života u beskonačnoj praznini. Gledajući u most, osjećala je kako joj se srce slama. Nitko je nije čekao. Otac je mrtav. Majka, Gabriella, sestre koje je zavoljela – nije bilo nikoga. Bila je sama na svijetu.

Stegnula je mišiće i raširila krila. Čudila se lakoći s kojom ih je mogla kontrolirati; kao da ih je imala cijeli život. Popela se na ogradu pločnika, pripremajući se na vjetar. Umirila se i

koncentrirala na udaljene zvijezde. Nalet vjetra izbaci je iz ravnoteže, ali je vrati elegantnim pokretom krila. Istežući ih, uzdignula se sa zemlje. Vjetar je podigne u zrak, iznad širokih sajli, u bezdan neba.

Popela se na vrh tornja. Pločnik u podnožju bio je prekriven slojem čistog bijelog snijega. Osjećala se, začudo, imuno na hladan zrak, kao da je izgubila osjet topline. Štoviše, činilo joj se kao da baš ništa ne osjeća. Zureći u rijeku, povukla se u sebe i u trenutku odlučnosti spoz-nala što je trebala učiniti.

Dlanovima je obujmila hladne rubove lire, osjećajući kako metal postaje mekši i topliji u njenim rukama. Kada ga je pritisnula, valkinij kao da je kemijski reagirao na njenu kožu te se polako počeo otapati. Uskoro je počela osjećati da lira isijava toplinu kao da će se istopiti u njezinim rukama. Transformirala se u vatrenu loptu sjajniju od svjetlosti svih zvijezda. Nak-ratko je došla u napast da je sačuva. Tada se, međutim, sjetila Gabriellinih riječi i bacila je u rijeku. Pala je u nju kao zvijezda repatica. Njezina se svjetlost rastopila u vodenoj tami.

Zgrada Gabrielle Levi-Franche Valko, Upper West Side, New York City Premda je Verlaine želio pomoći angelolozima, bilo je očito da nema ni dovoljno znanja ni

iskustva; zato je stajao po strani, promatrajući njihove mahnite pokušaje da lociraju Gabriellu i Evangeline. U mislima je iznova vrtio detalje otmice – giborimi okružuju klizalište, Gabriel-la i Alistair se spuštaju na led, Grigori odmiče. Međutim, kada se povukao u sebe, misli su mu, začudo, bile mirne. Posve je otupio pod utjecajem nedavnih događaja. Možda je bio u šoku. Nije mogao pomiriti svijet u kojem je živio još jučer s onim u koji je ušao. Tonući u kauč, zurio je kroz prozor u tamu. Samo nekoliko sati ranije na tom je kauču kraj njega sjedi-la Evangeline, toliko blizu da je mogao osjetiti svaki njezin pokret. Zbunjivali su ga osjećaji koje je prema njoj gajio. Je li bilo moguće da ju je upoznao tek jučer? Tako je brzo zaokupila njegove misli. Očajnički ju je želio pronaći. Međutim, da bi je pronašli, angelolozi su najprije morali pronaći Nefile, što je bilo isto kao hvatati sjenu. Stvorenja su doslovce nestala s kliza-lišta, raspršujući se u gomili čim je Grigori otišao. To je, shvatio je, bila njihova najjača stra-na: pojavljivali su se niotkuda i nestajali u noć, nevidljivi, smrtonosni i nedodirljivi.

Kada je Grigori napustio Rockefellereov centar, Verlaine se pridružio Bruni i Saitou-san na glavnom trgu i zajedno su napustili klizalište. Bruno je pozvao taksi i uskoro su jurili pre-ma Gabriellinoj zgradi, gdje ih je dočekao kombi terenskih agenata. Bruno je preuzeo stvari u svoje ruke te angelolozima otvorio sobe na vrhu kuće. Verlaine je vidio da stalno pogledava kroz prozor, očekujući da bi se Gabriella mogla svaki čas vratiti.

Malo poslije ponoći saznali su da je Vladimir mrtav. Verlaine je primio vijest – koju je do-stavio jedan od angelologa poslanih u Crkvu Riverside – posve mirno, kao da je izgubio spo-sobnost da ga šokira nefilsko nasilje. Dvostruko ubojstvo Vladimira i gospodina Graya otkri-veno je nedugo nakon što je Saitou-san pobjegla s rezonantnom kutijom. O bizarnom stanju tijela, koje su, slično Carrollovom, bila spaljena do neraspoznatljivosti, u čemu je Verlaine počeo prepoznavati potpis Nefila, sutra će se zacijelo posvuda pričati. Jedan angelolog je bio mrtav, a dvoje ih je nedostajalo – njihova je misija završila katastrofalno.

Brunina odlučnost samo je porasla nakon što je saznao za Vladimirovu smrt. Sipao je na-redbe dok se Saitou-san smjestila za pozlaćeni pisaći stol i telefonirala uokolo, zahtijevajući pomoć i informacije od svih agenata na ulici. Bruno je u središtu sobe objesio kartu, podijelio grad na kvadrante i razaslao agente posvuda, pokušavajući na sve načine pronaći Grigoria. Čak je i Verlaine znao da se na Manhattanu nalaze stotine, ako ne i. tisuće Nefila. Grigori se

mogao skrivati bilo gdje. Iako je njegov stan u Petoj aveniji već bio pod nadzorom, Bruno je poslao dodatne agente u park preko puta. Kada je postalo očito da ga ondje nema, vratio se karti i bezuspješnoj potrazi.

On i Saitou-san iznosili su teorije, jednu nevjerojatniju od druge. Iako ni nakratko nisu odustajali od potrage, Verlaine je osjećao da stoje na mjestu. Odjednom su se svi napori an-gelologa da pronađu Grigoria činili besmislenima. Znao je da su ulozi visoki, a posljedice nepronalaska lire nemjerive. Angelolozima je bilo stalo do instrumenta; nisu se mnogo opte-rećivali s Evangeline. Tek sada, sjedeći na kauču koji su dijelili prethodno popodne, shvatio je istinu. Ako ju je želio pronaći živu, morao je sam nešto poduzeti.

Ne govoreći ništa ostalima, odjenuo je kaput, spustio se stepenicama i išuljao kroz prednja vrata. Udahnuo je hladan noćni zrak i provjerio sat: bio je Božić, dva sata ujutro. Ulica je bila prazna; čitav grad je spavao. Nije imao rukavice pa je ugurao ruke u džepove i počeo trčati prema jugu duž zapadnog dijela Central parka, previše udubljen da bi uopće primijetio koliko je hladno. Negdje u sumornu labirintu grada čekala je Evangeline.

Kada se spustio prema rijeci East River, bio je već bijesan. Brzo je hodao pored blokova zamračenih dućana, razmišljajući o mogućim planovima. Koliko god pokušavao, nije se mo-gao pomiriti s činjenicom da je gubi. Isprobavao je u glavi sve moguće strategije kako bi ih pronašao, ali – poput Bruna i Saitou-san – ni sam nije dolazio do korisnih zaključaka. Bilo je već dovoljno ludo misliti da će uspjeti u onome u čemu oni nisu. Pomišljao je na Gabrielline ožiljke. Drhtao je od studeni. Nije želio ni misliti na mogućnost da Evangeline negdje pati.

U daljini je ugledao Bruklinški most, osvijetljen reflektorima. Sjetio se Evangelinine sen-timentalne vezanosti za most. Prisjećao se njezina profila dok ih je vozila od samostana pre-ma gradu, dijeleći s njim sjećanja na djetinjstvo i šetnje s ocem. Čistoća njenih osjećaja i tuga u glasu stvarale su mu bol u srcu. Naravno, vidio je most bezbroj puta, no sada je taj prizor imao neizrecivo osobno značenje.

Pogledao je na sat. Bilo je već gotovo pet sati ujutro i na nebu iznad mosta se počelo dani-ti. Grad je izgledao jezovito mirno. Tu i tamo preko ograde mosta bljesnuli bi farovi taksija, razbijajući magličastu tamu. Na hladnom zraku isparavale su se tople pare. Most se uzdizao moćan naspram zgrada u pozadini. Na trenutak je samo zurio u zdanje od čelika, betona i granita.

Osjećajući se kao da je stigao na cilj koji nije izabrao, upravo se spremao okrenuti natrag prema Gabriellinoj zgradi, kada je na visini spazio neko kretanje. Pogledao je gore. Na zapa-dnom je tornju, raširenih krila, stajalo jedno od stvorenja. Na slabom svjetlu zore mogao je raspoznati tek treperavu eleganciju krila. Biće je stajalo na rubu tornja kao da proučava grad. Primijetio je nešto čudno u njegovu izgledu. Dok su ostali bili veliki – viši i snažniji od ljudi – ovo je bilo sićušno. Gotovo da je izgledalo krhko pod svojim velikim krilima. S divljenjem je promatrao kako širi krila, pripremajući se za let. Kada je stupilo na rub tornja, umalo je os-tao bez daha. Taj čudovišni anđeo bila je Evangeline.

Prvi poriv bio mu je da je zazove imenom, ali nije mogao. Bio je preplavljen užasom i ot-rovnim osjećajem izdaje. Evangeline ga je prevarila, i što je bilo još gore, svima im je lagala. Okrenuo se u gađenju i potrčao dok mu je u ušima šumila krv, a srce snažno lupalo. Pluća mu je žario ledeni zrak. Nije mogao odrediti je li uzrok boli u prsima bila hladnoća ili gubitak Evangeline.

Neovisno o svojim osjećajima, znao je da mora upozoriti angelologe. Gabriella mu je jed-nom rekla – je li moguće da je to bilo jučer ujutro? – ukoliko odluči postati jedan od njih, više nema povratka. Sada je shvaćao da je bila u pravu.

Zapadni toranj Bruklinškog mosta, između Manhattana i Brooklyna, New York City

Evangeline se probudila prije nego je sunce izašlo. Glava joj je počivala na mekim krili-

ma. Bila je još smetena od spavanja; nadala se da će ugledati poznate predmete u svojoj sobi u Samostanu Sv. Ruže – uškrobljene bijele plahte, malu drvenu komodu te u kutu prozora rijeku Hudson. No kada je pogledala na zamračeni grad, odmatajući krila nalik na veliki pur-purni ogrtač, odjednom se sjetila što se dogodilo. Spoznala je tko je, znajući da se više nikada neće vratiti starom načinu života.

Pogledavajući dolje, da je nitko ne vidi, popela se granitnim rubom tornja. Vjetar joj je podigao krila, zviždeći kroz njih i puneći ih poletom. Na tako velikoj visini činilo joj se kao da se čitav svijet nalazi pod njenim nogama i na trenutak zatreperi od uzbuđenja. Let je za nju bio nešto novo, pad se činio beskonačnim. Međutim, kada je duboko udahnula i poletjela, znala je da je krila neće iznevjeriti premda joj se srce popelo u grlo. Ne osjećajući težinu, vi-nula se ususret struji ledena zraka.

BILJEŠKA O PISCU Danielle Trussoni je autorica memoarske proze Falling Through the Earth, koja je prema

izboru New York Timesa uvrštena u deset najboljih knjiga 2006. Živi u Francuskoj sa supru-gom, piscem Nikolaijem Groznim, i djecom.