erin watt - wordpress.com...erin watt 10 prije nego što sam se upisala u prvi razred srednje škole...

Erin Watt

Princezaod PaPira

S engleskoga prevela Marija Perišić

Princeza od papira_135x205mm.indd 3 21/03/2018 15:45

Za Margo, koja je bila jednako oduševljena ovim projektom kao i mi.


9

“ELLA, POZVALI SU TE U RAVNATELJEV ured”, obavijesti me gospođica Weir prije nego što sam stigla ući u njezinu učionicu za matematiku.

Pogledam na sat. “Nisam čak ni zakasnila.”Minuta je do devet, a ovaj sat nikad ne griješi. Vjerojatno je

najskuplja stvar koju imam. Mama mi je rekla da je pripadao mome ocu. Osim sperme, to je jedino što joj je ostavio.

“Nije zbog kašnjenja… ovaj put.” Njezin inače kameni pogled sad mi izgleda mekše i utroba mi odmah pošalje upozorenje usporenome jutarnjem mozgu. Gospođica Weir jako je stroga i upravo zato mi se sviđa. Prema učenicima se odnosi kao da smo ovdje da doista naučimo matematiku, a ne neku životnu lekciju o tome da treba voljeti susjeda ili neko slično sranje. Upravo mi je zato njezin suosjećajan pogled otkrio da me u ravnateljevu uredu ne čeka ništa ugodno.

“Dobro.” To je jedini odgovor koji joj mogu dati jer ništa drugo nema smisla. Kimnem glavom i krenem prema ravnateljevu uredu.

“Poslat ću ti domaću zadaću na mail”, vikne gospođica Weir za mnom. Pretpostavljam da misli da se neću vratiti na sat, ali nema toga čime bi me ravnatelj Thompson mogao dočekati, a što bi bilo gore od svega što sam dosad prošla.

P O G L A V L J E 1


Erin Watt

10

Prije nego što sam se upisala u prvi razred Srednje škole Georgea Washingtona, GW kako smo je zvali, već sam izgubila sve što mi je bilo važno. Čak i ako je gospodin Thompson nekako doznao da zapravo ne živim u okrugu škole, ipak mu mogu lagati i tako dobiti na vremenu. A ako dođe do onoga najgorega, da moram promijeniti školu, ni to nije ništa strašno. Jednostavno ću to učiniti i nastaviti sa životom.

“Što ima, Darlene?”

Školska tajnica staromodne bob frizure jedva da podigne pogled s časopisa People. “Sjedni malo, Ella. Gospodin Thompson će te primiti za koji trenutak.”

Darlene i ja oslovljavamo se imenom, što samo pokazuje koliko se dobro poznajemo. Tek sam mjesec dana u GW-u, a već sam provela itekako previše vremena u ovom uredu i to zahvaljujući stalnom kašnjenju. Ali tako je to kad radite noću i svaku večer legnete u krevet tek u tri ujutro.

Istegnem vrat kako bih provirila kroz otvorene rolete na vratima ureda ravnatelja Thompsona. Netko sjedi na stolcu za goste, ali jedino što uspijevam razabrati čvrsta je muška čeljust i tamnosmeđa kosa. Potpuna suprotnost meni. Ja sam plavuša plavih očiju. Zahvaljujući mojem donoru sperme, kako mi je rekla mama.

Thompsonov me gost podsjeća na biznismena iz drugoga grada koji bi mojoj mami dobro platio da se jednu večer pretvara da mu je djevojka. Neki su se frajeri na takve stvari palili više nego na seks. Tako je barem tvrdila moja mama, naravno. Ja nisam krenula tim putem… još. I nadam se da nikad neću morati, a upravo zato mi treba svjedodžba srednje škole da poslije upišem fakultet, diplomi-ram i budem normalna.

Neki klinci maštaju o putovanjima, o brzim automobilima ili velikim kućama. A ja? Ja želim svoj stan, hladnjak pun hrane i stalan posao, po mogućnosti nešto da ne može biti dosadnije.


Princeza od papira

11

Dva muškarca samo pričaju, pričaju i pričaju. Prošlo je petnaest minuta, a oni i dalje neumorno naklapaju.

“Hej, Darlene? Morala bih se vratiti na matematiku. Mogu li doći opet kad gospodin Thompson ne bude zauzet?”

Pokušam to reći što ljubaznije, ali godinama u mom životu nije bilo prave odrasle osobe — moja se hirovita, draga mama ne računa — zbog čega mi je teško izgovoriti to onim skrušenim tonom koji odrasli vole čuti u svih kojima zakonom još nije dopušteno piti alkohol.

“Ne, Ella. Gospodin Thompson će svaki čas završiti.”Ovaj put ima pravo jer se vrata ubrzo otvore i ravnatelj iskorači

iz svojeg ureda. Gospodin Thompson nešto je niži od 180 centi-metara i izgleda kao da je tek završio srednju školu, no ipak mu uspijeva ostaviti dojam uvjerljive odgovornosti.

Pokaže mi rukom da krenem prema uredu. “Gospođice Harper, molim vas da uđete.”

U ured? Dok je Don Juan unutra?“Netko je već unutra”, kažem ono što je posve očito. Situacija

mi izgleda totalno sumnjivo i instinkt mi govori da zbrišem čim prije. Ali ako pobjegnem, dižem ruke od života koji sam mjesecima planirala.

Thompson se okrene i pogleda prema Don Juanu koji u tom trenutku ustane sa stolca i mahne mu golemom rukom. “Da, e pa, ovdje je zbog tebe. Molim te, uđi.”

Premda znam da bi bilo bolje da ga ne poslušam, prođem pokraj gospodina Thompsona i stanem neposredno uz vrata s unutarnje strane. Thompson ih zatvori i spusti rolete na vratima. E, sad sam doista nervozna.

“Gospođice Harper, možete sjesti.” Thompson pokaže na stolac s kojeg je koji trenutak prije ustao Don Juan.

Prekrižim ruke i buntovnim pogledom prostrijelim obojicu. Nema te sile kojom će me natjerati da sjednem.


Erin Watt

12

Thompson uzdahne i smjesti se na stolac, posve svjestan uza-ludnosti svog zahtjeva. Od toga mi postane još nelagodnije jer ako odustaje od ove bitke, znači da slijedi još veća.

Podigne snop papira sa stola. “Ella Harper, ovo je Callum Royal.” Zastane kao da bi mi to ime trebalo nešto značiti.

Za to vrijeme Royal zuri u mene kao da nikad prije nije vidio žensko biće. Iznenada shvatim da sam prekriženim rukama stisnula grudi, pa ih brzo spustim niz tijelo i ostavim da nespretno vise.

“Drago mi je, gospodine Royal.” No svima je u ovoj sobi kristalno jasno da mislim upravo suprotno.

Zvuk mojega glasa trgne ga iz hipnoze. Zakorači prema meni i prije nego što se stignem pomaknuti, stisne mi desnu šaku između svoje dvije.

“Dragi Bože, ista si on.” Izrekne te riječi šaptom kako bismo ih čuli samo on i ja. A onda se rukuje sa mnom kao da se iznenada sjetio gdje se nalazi. “Molim te, zovi me Callum.”

Riječi mu imaju neobičan ton. Kao da izlaze na jedvite jade. Trgnem ruku iz njegove, što zahtijeva priličan trud jer je manijak očito ne želi pustiti. Pustio ju je tek kad je gospodin Thompson glasno pročistio grlo.

“O čemu se ovdje radi?” odrješito pitam. Imam samo sedamnaest godina i takvom tonu posve sigurno nije mjesto u prostoriji punoj odraslih, ali nitko ni da trepne.

Gospodin Thompson nervozno provuče ruku kroz kosu. “Ne znam kako bih to rekao, pa mislim da je najbolje da ne okolišam. Gospodin Royal me obavijestio da su ti i otac i majka mrtvi te da je on sad tvoj zakonski skrbnik.”

Lecnem se. Ali samo na trenutak. Taman dovoljno da se šok pretvori u zlovolju.

“Glupost!” Riječ mi pobjegne iz usta prije nego što je stignem zaustaviti. “Majka me upisala na nastavu. Njezin je potpis na obras-cima za prijavu.”


Princeza od papira

13

Srce mi kuca milijun puta u minuti jer je majčin potpis na obrascima zapravo moj. Krivotvorila sam ga kako bih zadržala kon-trolu nad svojim životom. Premda sam maloljetna, od petnaeste sam godine morala biti odrasla osoba u svojoj obitelji.

No svaka čast gospodinu Thompsonu jer me ne opomene zbog takve reakcije. “Dokumenti potvrđuju da je tvrdnja gospodina Roya-la u skladu sa zakonom.” Zamahne papirima koji su mu i dalje u rukama.

“Da? E pa, laže. Nikad prije nisam vidjela ovog tipa i ako me pustite da odem s njim, iduće što ćete vidjeti bit će izvještaj o nekoj djevojci iz GW-a nestaloj u mreži trgovine seksualnim robljem.”

“Imaš pravo, nikad se nismo upoznali”, iznenada me prekine Royal. “Ali to ništa ne mijenja na stvari.”

“Dajte da vidim.” Skočim do Thompsonova stola i istrgnem mu papire iz ruku. Pogledom preletim po stranicama a da zapravo ne čitam što piše. S papira iskaču riječi — skrbnik i pokojni i oporučno — ali one mi ne znače ništa. Callum Royal i dalje je samo stranac. Ništa drugo.

“Kad bi tvoja majka mogla doći, možda bismo razriješili cijelu stvar”, predloži gospodin Thompson.

“Da, Ella, dovedi majku i povući ću zahtjev.” Royalov je glas nježan, ali u njemu osjećam nesmiljenost. Očito je da nešto zna.

Okrenem se prema ravnatelju, svjesna da je on ovdje slaba karika. “Ja bih to mogla složiti u informatičkoj učionici. Ne bi mi trebao čak ni Photoshop.” Bacim snop papira pred njega. U očima mu vidim sumnju, pa odlučim brzo iskoristiti svoju prednost. “Moram se vratiti na nastavu. Polugodište je tek počelo i ne želim zaostati.”

Ravnatelj nesigurno obliže usne, a ja se zagledam u njega što je moguće uvjerljivije. Nemam oca. Sasvim sigurno nemam ni skrbni-ka. Ako ga imam, gdje je ovaj magarac bio cijeloga mog života dok mi je mama jedva krpala kraj s krajem, kad je trpjela neizdrživu bol


Erin Watt

14

od raka ili kad je jecala na jastuku u hospiciju znajući da ću nakon njezine smrti ostati sama? Gdje je bio tada?

Thompson teško uzdahne. “U redu, Ella, možda je najbolje da se vratiš na sat. Gospodin Royal i ja očito moramo raspraviti još neke stvari.”

Na to se Royal pobuni. “Dokumenti koje sam donio su valjani. Poznajete me i poznajete moju obitelj. Ne bih bio ovdje i donio vam sve ovo da nije istina. Koji bi bio razlog za to?”

“Na svijetu ne manjka perverznjaka”, ubacim se ja zajedljivo. “I oni imaju mnogo razloga za izmišljanje priča.”

Thompson odmahne rukom. “Ella, dosta je bilo. Gospodine Royal, ovo je iznenađenje za sve nas. Raščistit ćemo sve čim kon-taktiramo Ellinu majku.”

Royalu se nije svidjela ova odgoda i ponovno se vrati na ar-gument o svojoj važnosti i kako jedan Royal nikad ne bi lagao. Gotovo da očekujem da se pozove na Mojsija i deset zapovijedi. No dok se njih dvojica prepucavaju, ja iskoristim priliku i iskradem se iz prostorije.

“Idem na zahod, Darlene”, slažem tajnici. “Onda se vraćam na nastavu.”

Bez problema mi povjeruje. “Bez žurbe. Javit ću profesorici.”Ne odem u zahod. Ne vratim se u učionicu na nastavu. Umjesto

toga požurim na autobusnu stanicu i uhvatim autobus do posljednje stanice linije G.

Otuda imam još pola sata hoda do stana koji sam unajmila za mizernih petsto dolara na mjesec. Ima jednu spavaću sobu, prljavu kupaonicu te dnevni boravak koji je i kuhinja, a sve vonja na plije-san. Ali stan je jeftin, a gazdarica je bila voljna prihvatiti gotovinu i zanemariti inače obveznu provjeru prošlosti novog stanara.

Ne znam tko je Callum Royal, ali znam da je njegova prisutnost u Kirkwoodu jako, jako loša vijest. Pravni dokumenti koje je donio


Princeza od papira

15

nisu načinjeni u Photoshopu. Pravi su. Ali nema šanse da ću staviti svoj život u ruke nekog stranca koji se pojavio niotkuda.

Moj život je moj. Ja ga živim. I ja ga kontroliram.

Izvadim udžbenike od stotinu dolara iz ruksaka, pa ga napu-nim odjećom i kozmetikom te dodam posljednjih tisuću dolara ušteđevine. Sranje. Hitno mi treba nešto novca za odlazak iz grada. Ozbiljno sam presušila. Selidba me koštala više od dvije tisuće jer sam platila autobusne karte pa stanarinu za prvi i posljednji mjesec te depozit za stan. Sranje je što ću pojesti neiskorišteni novac za stanarinu, ali posve je jasno da ne mogu ostati ovdje.

Opet bježim. Priča mog života. Mama i ja uvijek smo bježale. Od njezinih dečki, njezinih šefova perverznjaka, od socijalne služ-be, od siromaštva. Hospicij je jedino mjesto na kojem smo se neko vrijeme zadržale i to samo zato što je mama umirala. Katkad mislim da je svemir odlučio da mi nije dopušteno biti sretna.

Sjednem na rub kreveta i trudim se ne zaplakati od frustrira-nosti i bijesa i, priznajem, čak i straha. Dopustim si pet minuta samosažalijevanja, a onda uzmem mobitel. Jebeš svemir.

“Hej, George, razmišljala sam o onoj ponudi da dođem raditi u Daddy G’s”, kažem kad se javi muški glas. “Spremna sam je pri-hvatiti.”

Plesala sam oko šipke u Miss Candy’su, klubu u kojem se ski-dam do tangi i naljepnica na bradavicama. Lova je dobra, ali ne i odlična. George me je već nekoliko tjedana nagovarao da prijeđem u Daddy G’s, klub u kojem bih plesala posve gola. Odolijevala sam jer nisam vidjela potrebu. Sad je vidim.

Blagoslovljena sam tijelom kakvo je imala i moja majka. Duge noge. Uzak struk. Grudi mi nisu spektakularnih D košarica, ali George kaže da mu se sviđaju moje prpošne B košarice jer daju iluziju mladosti. Naravno, to nije iluzija, ali na osobnoj mi piše da su mi trideset četiri godine i da mi je ime Margaret Harper, a


Erin Watt

16

ne Ella Harper. Moja pokojna mama. Supermorbidno ako malo razmisliš o tome, što se ja trudim ne činiti.

Nema mnogo poslova koje sedamnaestogodišnjakinja može raditi par sati na dan i od toga zaraditi dovoljno za račune. I nije-dan od tih poslova nije legalan. Krijumčarenje droge. Prostitucija. Striptiz. Ja sam odabrala ovo posljednje.

“Kvragu, mala, to je odlična vijest!” oduševio se George. “Veče-ras imam slobodno mjesto. Možeš biti treća plesačica. Obuci odoru učenice iz katoličke škole. Frajeri će se raspametiti.”

“Koliko ću dobiti večeras?”“Čega?”“Love, George. Koliko ću dobiti?”“Petsto i sve napojnice koje dobiješ. Želiš li odraditi i koji pri-

vatni ples u krilu, dajem stoticu po plesu.”Čovječe. Večeras bih bez muke mogla zaraditi tisuću dolara. Iz

glave izbacim nervozu i nelagodu. Ovo nije vrijeme za debatiranje sa samom sobom o moralnosti. Treba mi novac, a striptiz je jedan od najsigurnijih načina da dođem do njega.

“Vidimo se večeras. Rezerviraj mi što više posla.”


17

DADDY G’S JE RUPETINA, ali je mnogo bolji od nekih drugih klubova u gradu. No to je kao da kažete, “Uzmi griz ove pokva-rene piletine. Nije zelen i pljesniv kao drugi dijelovi.” Ali novac je novac i sad mi treba.

Današnji dolazak Calluma Royala u školu izjeda me cijeli dan. Kad bih imala laptop i vezu s internetom proguglala bih tko je taj tip, ali staro mi je računalo pokvareno i nisam si mogla priuštiti novo. Ne želim ni otići u knjižnicu i surfati na njihovim računalima. Znam da je glupo, ali bojim se da bi me Royal mogao zaskočiti negdje na ulici iziđem li iz stana.

Tko je uopće on? I zašto misli da je moj skrbnik? Mama mi nikad nije spomenula njegovo ime. Danas sam se u jednome tre-nutku zapitala nije li mi možda otac, ali u dokumentima koje sam vidjela pisalo je da mi je otac mrtav. A osim ako mi mama nije lagala, znam da mi se tata nije zvao Callum. Zvao se Steve.

Steve. To mi je ime uvijek zvučalo izmišljeno. Kao kad vam dijete kaže, “Mama, pričaj mi o tati!”, a vi se zbunite pa izlanete prvo ime koje vam padne na pamet i kažete: “Hm, zvao se, hm, Steve, zvao se Steve, dušo.”

Ali ne sviđa mi se pomisao da mi je mama lagala. Uvijek smo bile iskrene jedna prema drugoj.

P O G L A V L J E 2


Erin Watt

18

Naposljetku se natjeram da prestanem misliti na Calluma Royala jer večeras prvi put nastupam u novome klubu i ne smijem si dopustiti da me neki sredovječni stranac u odijelu od tisuću dolara omete u nastupu. U ovom je klubu dovoljno sredovječnih muškaraca na koje trebam misliti.

Daddy G’s večeras je krcat. Pretpostavljam da je večer kato-ličkih školarki pravi mamac za publiku. Svi su stolovi i separei na glavnome katu zauzeti, ali na povišenoj razini u kojoj je VIP loža nema nikoga. Nisam iznenađena. Nema baš mnogo VIP-ovaca u Kirkwoodu, gradiću u Tennesseeju blizu Knoxvillea. Kirkwood je radnički grad, uglavnom niže klase. Zarađujete li više od 40 tisuća na godinu, ovdje vas smatraju besramno bogatim. Zato sam ga i odabrala. Stanarina je niska, a sustav javnih škola pristojan.

Garderoba je u stražnjem dijelu kluba i puna života kad zakora-čim u nju. Polugole žene pogledaju me kad se pojavim na vratima. Neke mi kimnu, dvije se nasmiješe, a onda se vrate pričvršćivanju podvezica ili šminkanju za toaletnim stolićima.

Samo jedna od njih krene prema meni.

“Pepeljuga?” obrati mi se.Kimnem. To mi je lažno ime koje sam upotrebljavala u Miss

Candy’su. Tada mi se činilo vrlo prikladnim.“Ja sam Rose. George mi je rekao da ti pokažem kako funkci-

oniraju stvari.”U svakom je klubu uvijek jedna glavna kvočka — starija žena koja

je shvatila da gubi bitku s gravitacijom i odlučila postati korisna na druge načine. U Miss Candy’su to je bila Tina, postarija izblajhana plavuša koja me od prvog trenutka uzela pod svoju zaštitu. Ovdje je to postarija crvenokosa Rose koja me ljubazno povede prema metalnom stalku s kostimima.

Kad posegnem za odorom školarke, hitro mi zaustavi ruku. “Ne, to je za poslije. Sad obuci ovo.”


Princeza od papira

19

Trenutak poslije Rose mi pomaže da na sebe navučem crni korzet s isprepletenim trakicama i čipkane crne tange.

“U tome ću plesati?” U korzetu jedva dišem, a kamoli da mogu ispružiti ruke i odvezati ga.

“Zaboravi što je gore.” Rose se nasmije kad primijeti da ne dišem. “Samo vrti tom guzičicom, zajaši bogatunkovu štangu i bit će sve dobro.”

Upitno je pogledam. “Mislila sam da idem na pozornicu?”“George ti nije javio? Prvo ideš na privatni ples u VIP ložu.”Molim? Ali tek sam stigla. U Miss Candy’su bi nova cura naj-

prije nekoliko puta plesala na pozornici, a tek onda bi netko od gostiju zatražio privatan nastup.

“Vjerojatno netko od tvojih redovitih mušterija iz prošlog kluba”, pretpostavila je Rose kad je shvatila da sam zbunjena. “Bogatunko je samo ušetao kao da je gazda kluba, dao Georgeu pet stotica i rekao mu da te pošalje.” Namignula mi je. “Odigraj to kako treba i izvući ćeš još koju stotku od njega.”

Rose je odlepršala do druge plesačice, a ja sam ostala ukipljena, razmišljajući je li ovo možda bila pogreška.

Volim se držati kao da sam čvrsta, a stvarno i jesam, do neke granice. U životu sam znala biti siromašna i gladna. Odgojila me striptizeta. Znam udariti ako treba. Ali imam samo sedamnaest godina. Nekad mi se to čini premalo za život koji sam proživjela. Nekad se osvrnem oko sebe i pomislim, ne pripadam ovdje.

Ali ipak sam ovdje. Ovdje sam i treba mi novac i želim li biti ona normalna cura koja očajnički pokušavam biti, moram izići iz ove garderobe i zajahati štangu gospodina Vipovca, kako je to Rose lijepo sročila.

Čim zakoračim u hodnik pojavi se George, zdepasti muškarac guste brade i blagih očiju. “Je li ti Rose rekla za mušteriju? Već te čeka.”


Erin Watt

20

Kimnem i nelagodno progutam. “Ne moram raditi ništa po-sebno, je li tako? Samo običan ples u krilu?”

George se zahihoće. “Budi posebna koliko hoćeš, ali ako te takne, Bruno će se pobrinuti da na dupe izleti iz kluba.”

Lakne mi što čujem da se Daddy G’s drži pravila “ne diraj robu”. Mnogo je lakše plesati za ljigave frajere kad ti njihove ljigave ruke nisu ni blizu.

“Bit ćeš dobra, mala.” Potapše mi ruku. “A ako te pita, imaš dvadeset četiri godine, okej? Ovdje ne radi nitko stariji od trideset, sjećaš se?”

A ispod dvadeset? dođe mi da ga pitam. Ali odlučim čvrsto sti-snuti usne i ne reći ništa. Sigurno zna da lažem u vezi s godinama. Pola cura ovdje laže o godinama. A možda sam imala težak život, ali nema šanse da izgledam kao da su mi jebene trideset četiri. Šminka pomaže da prođem kao dvadesetjednogodišnjakinja. I to jedva.

George nestane u garderobi, a ja duboko udahnem i uputim se niz hodnik.

U glavnoj me sobi dočeka zavodljiva bas melodija. Plesačica na pozornici upravo je otkopčala košulju bijele odore i muškarci su podivljali od prvog pogleda na njezin prozirni grudnjak. Nov-čanice pljušte po pozornici poput kiše. Usredotočim se upravo na to. Na novac. Tko šiša sve ostalo.

Ipak, toliko sam potištena zbog toga što moram napustiti GW i sve one nastavnike koji izgledaju kao da im je doista stalo do toga što podučavaju. Ali pronaći ću drugu školu u drugome gradu. Gradu u kojem me Callum Royal neće uspjeti…

Iznenada stanem kao ukopana. A onda se panično okrenem.Prekasno je. Royal je već preletio mračnu VIP ložu i snažnom

mi šakom stisnuo nadlakticu.“Ella”, kaže sasvim tiho.“Pusti me.” Trudim se da mi glas zvuči što indiferentnije, ali

ruke mi se tresu dok se pokušavam istrgnuti iz njegova stiska.


Princeza od papira

21

Ne pušta me, barem ne dok iz sjene ne iskorači druga figura, muškarac u tamnom odijelu i s ramenima igrača obrane u američ-kom nogometu. “Bez diranja”, kaže mu izbacivač prijeteći.

Royal mi napokon oslobodi ruku kao da je užarena. Mrko po-gleda izbacivača Brunu, a onda se opet okrene prema meni. Oči su mu na mome licu, kao da se namjerno trudi ne spustiti pogled na moju oskudnu odjeću. “Moramo razgovarati.”

Zapuhne me viski iz njegova daha i zamalo me sruši na pod.“Nemam ti što reći”, odgovorim mu hladno. “Ne poznajem te.”“Ja sam tvoj skrbnik.”“Ti si stranac.” Sad sam već bahata. “I petljaš mi se u posao.”Otvori usta. A onda ih zatvori. I zatim kaže, “U redu. Baci se

na posao.”Molim?U očima mu je zadirkujući sjaj dok se polako pomiče unatrag

prema plišanim kaučima. Sjedne, blago raširi noge i nastavi me gledati kao da me izaziva. “Daj mi ono što sam platio.”

Srce mi naglo ubrza. Nema šanse. Neću plesati za ovog čovjeka.Krajičkom oka vidim da se George približava stubama lože.

Novi šef iščekujući zuri u mene.Nervozno gutam. Želim zaplakati, ali neću. Umjesto toga po-

lako krenem prema Royalu puna samopouzdanja koje ne osjećam.“Dobro. Želiš da plešem za tebe, tatice? Plesat ću.”Suze mi bockaju unutarnju stranu kapaka, ali znam da neće

kliznuti iz oka. Izvježbala sam se da nikad ne plačem u javnosti. Posljednji put sam plakala na majčinoj samrtnoj postelji, a i to je bilo tek kad su sve sestre i liječnici napustili sobu.

Dok se izvijam ispred njega, na licu Calluma Royala bolan je izraz. Vrtim kukovima u ritmu glazbe, kao da slušam instinkt. Za-pravo to i jest instinkt. Ples mi je u krvi. Ples je dio mene. Kad sam


Erin Watt

22

bila mlađa, mama je uspjela skupiti dovoljno novca da me tri godine šalje na satove baleta i jazza. Kad je ostala bez novca, sama je pre-uzela ulogu učiteljice. Gledala bi snimke ili upadala na tečajeve u društvenom centru prije nego što bi je izbacili, a onda bi došla kući i učila me što je vidjela.

Volim plesati i dobro mi ide, ali nisam toliko glupa da mislim da bi mi to mogla biti karijera, osim ako ne želim živjeti od skidanja. Ne dolazi u obzir. Moja će karijera biti nešto praktično. Biznis ili pravo, nešto od čega ću moći dobro živjeti. Ples je samo blesavi san malih curica.

Rukama zavodljivo klizim niz korzet kad začujem da je Royal tiho zastenjao. No to nije ona vrsta stenjanja na koju sam naviknula. Uopće ne izgleda napaljeno. Zapravo izgleda… tužno.

“Upravo se okreće u grobu”, kaže Royal promuklo.Ignoriram ga. Za mene kao da ne postoji.“Ovo nije u redu.” Zvuči kao da je na rubu suza.Zabacim kosu i isturim grudi. Iz sjene na sebi osjećam Brunov

pogled.Stotinu dolara za deset minuta plesa, a dvije minute sam već

odradila. Još osam. Mogu ja to.Ali Royal očito ne može. Još jedan zamah kukovima i obje mu

se šake nađu na njima. “Ne”, zagrmi. “Steve ne bi želio da to radiš.”Nemam vremena trepnuti ni registrirati njegove riječi. Već je

na nogama, čvrsto me zgrabi i prebaci preko ramena.“Pusti me!” vrisnem iz svega glasa.Ne sluša me. Nosi me preko ramena kao da sam krpena lutka,

a u tome ga ne može zaustaviti čak ni Brunova iznenadna pojava.“Gubi mi se s puta!” Kad Bruno načini još jedan korak, Royal se

izdere na njega. “Ova cura ima samo sedamnaest godina! Maloljetna je, a ja sam joj skrbnik i, tako mi Boga, ako napraviš još jedan korak,


Princeza od papira

23

ovamo ću dovesti sve policajce iz Kirkwooda, a ti i svi ovi ostali perverznjaci završit ćete u zatvoru zbog ugrožavanja maloljetnika.”

Bruno je nabildan, ali nije glup. Namrgodi se, no ipak nam se skloni s puta.

No ja nisam tako kooperativna. Šakama udaram po Royalovim leđima, a noktima mu grebem skupi sako. “Spusti me!” kriještim na njega.

Ne učini to. I nitko ga ne zaustavi dok maršira prema izlazu. Muškarci u klubu previše su zauzeti buljenjem u plesačice i zvižda-njem. Iza sebe vidim da je George došao do Brune koji mu bijesno nešto šapne na uho, ali onda nestanu, a mene zapuhne hladan zrak.

Vani smo, ali Callum Royal me i dalje ne spušta s ramena. Gledam mu otmjene cipele kako udaraju po ispucalome pločniku parkirališta. Čuje se zveckanje ključeva, glasno pištanje i zatim odletim u zrak prije nego što sletim na kožnato sjedalo. Na stražnjem sam sjedalu automobila. Vrata se zalupe. Motor oživi i zabruji.

Dragi Bože. Ovaj čovjek me oteo.


erin watt - wordpress.com...erin watt 10 prije nego što sam se upisala u prvi razred srednje škole...

Documents