UNIVERZITET U TUZLIEKONOMSKI FAKULTET

SEMINARSKI RAD IZ PREDMETA FINANSIJE

Tema: Kejnezijanizam

Mentor: Studenti:Dr. sc.Izudin Keetovi,red.prof. Memi Hamid I-2532/10Amra Softi, asistent Mei Arnel I-2592/10

Tuzla, mart. 2012SADRAJ

UVOD.........................................................................................................................................1

1. JOHN MAYNARD KEYNES..............................................................................................2 2. OPA TEORIJA: GLAVNE TEORIJSKE IDEJE..........................................................6 2.1. Agregatna potranja........................................................................................................6 2.2. Uloga investiranja...........................................................................................................9 2.3. Preferiranje likvidnosti i uloga novca u Keynesovu sistemu........................................11 2.4 Cijene i promjene cijena................................................................................................14

3. POSTKEJNESIJANSKA SHVAANJA O FISKALNOJ POLITICI..........................15

ZAKLJUAK..........................................................................................................................17

LITERATURA........................................................................................................................18

UVOD

Utemeljiteljem moderne ekonomije smatra se John Maynard Keynes. U njegovoj knjizi Opa teorija zaposlenosti, kamate i novca 1936 izloena su naela i osnove dananje makroekonomije. Prije Keynes-a i njegove knjige vladala je teorija ekonomskog liberalizma koja se preteno bavila ekonomskim problemima. Keynes je u svojim radovima 1933 i 1936 godine doveo u pitanje tadanju vjeru i slobodno trite i vladajui princip Laissez-feire[footnoteRef:2]. [2: Laissez faire(franc. [les fr] doslovno: "Pustite neka svatko ini to hoe i neka sve ide svojim tokom"). Glavna jegopodarskadoktrina mladog rastuegkapitalizma18.i19. stoljea, a smisao joj je neograniena sloboda konkurencije, nemijeanje drave uekonomskapitanja. ]

U seminarskom radu prikazana je ekomska kola Kejnzijanizam i njen utemeljitelj Keynes. Poevi od samog Keynes-a, njegovih ideologija i ideja, te shvaanja ekonomije na jednostavan i razumljiv nain predstavljena je tema rada. Vodei rauna o standardnim parametrima rada voeno je rauna i o samoj estetici, koja ima za cilj bolju preglednost i da zaintrigira itaoce da poprati cijeli rad.

Primjeri i grafikoni su ono to e ovaj rad uiniti zanimljivijim, pounijim i nadasve znanjem bogatijim autore ovog rada kao i ostale zainteresovane stranke. Koritenjem razne literature razlicitih autora, sa istim ili slicnim pogledima na ovu temu u omoguen je kvalitetniji rad, koji poblie objanjava ovu temu i nastojanje Keynes-a da da svojim savjetima prebrodi se velika depresija 1930-ih godina.

Sam poetak rada govori o John Maynard Keynes-u i njegovom ivotu, njegovim pisanim izdanjima i razmiljanju o ekonomiji i njenih problema. Nadalje u radu prikazan je Keynes-ov uticaj na fiskalnu politiku, njegova razmatranja i tri osnovne agregatne veliine: ponuda, puna zaposlenost i efektivna potranja, a osnovni faktor drutvene reprodukcije je ukupna potranja. Drugi dio rada protie u predoavanju glavnih teorijskih ideja Keynes-a kao to je: agregatna potranja, uloga investicija, uloga novca u Keynesovu sistemu, te cijenje i njene promjene. Daljom razradom dolazimo do Postkejnezijanaca i njihova shvaanja fiskalne politike.Nakon svih navedenih teza slijedi zakljuak, gdje smo iznijeli svoj stav i razmiljanje o temi rada, te literaturu koju smo koristili.

1. JOHN MAYNARD KEYNES

John Maynard Keynes je roen 1883 deset godina nakon Millove smrti i sedam godina prije nego to e Alfred Marshall objaviti svoja Naela ekonomike. Umro je 1946. Ako nasljeivanje ima vaan utjecaj na duhovna postignua, John Maynard je uistinu bio iste sree kao John Smart Mill. I otac mu, John Neville, i majka, Florence Ada, bjehu intelektualci. Maynardov je otac bio glasoviti logiar i pisac o ekonomskoj metodologiji. Najvanije djelo Johna Nevillea Keynesa je knjiga The Scope and Method of Political Economy, objavljena 1890. John Maynard je od oca naslijedio veliku intelektualnu radoznalost i ljubav prema umjetnosti, osobito kazalitu, koju je njegovao cijeloga ivota. Trajno je bio privren ocu koji ga je nadivio (J. N. Keynes je umro 1949).

Keynes je kolovan na Etonu sa svim to takvo kolovanje znai. Naizmjence je bio zaokupljen klasinom knjievnou, logikom, matematikom, amaterskim kazalitem (glumio je jednom Hamleta) kao i razuzdanim veseljima kolskoga ivota.

Keynes je uvijek bio okruen ljudima slinih interesa. Prijateljstvo mu je bilo vrlo vano te je, kao pripadnik glasovite Bloomsbury skupine (nazvane po jednom podrucju Londona), bio u prisnom i poticajnom dodiru s vodeim britanskim intelektualcima. U Bloomsbury skupini bili su, osim Keynesa, Leonard i Virginia Woolf, Duncan Grant, Clive i Vanessa Bell (Virginijina sestra), E. M. Forster i, vjerojatno najvazniji pripadnik skupine, Keynesov dobar prijatelj, Lytton Strachey. Antiviktorijanska je i boemska Bloomsbury skupina raspravljala o svim pitanjima (filozofija, drutvena konvencija, umjetnost. knjievnost i glazba) krajnjom iskrenou i umiljenou nastalom iz vrsta vjerovanja u vlastitu intelektualnu superiornost. Keynes je oigledno pridonosio skupini, i crpio kulturnu hranu iz nje, premda e se njegov glavni interes i postignua znaajno odvojiti od onih Bloomsbury kruga.

Keynesa je uvijek zanimala ekonomija. Alfred Marshall je 1905. napisao J.N. Keynesu o svome ueniku: Va je sin izvrstan u ekonomiji. Rekao sam mu da bi me jako veselilo kad bi se odluio za karijeru profesionalnoga ekonomista. Ali ne smijem, dakako, initi pritisak na njega. Marshall je vjerojatno utvrdio da pritisak nije ni potreban, jer je Keynesovo zanimanje postojano raslo. Bio je kao stvoren za ekonomiju.

Keynesova rana razvijenost i irok raspon aktivnosti nastavljaju se tijekom cijele njegove briljantne karijere, koja ga je do 1906. vodila ne samo prema ekonomiji, nego i prema dravnoj slubi. Te je godine poloio ispit za dravnu slubu, i bio postavljen na poloaj u Ministarstvo za Indiju. Kad su mu uskoro dosadile administrativne dunosti, posveivao je vclik dio svoga vremena prouavanju teorije vjerojatnosti, i plod je toga Rasprava o vjerojatnosti (Treatise on Probability,1921.), koju su jako pohvalili Bertrand Russell i drugi.

Keynes je 1911. postao suurednik (s F. Y. Edgeworthom) asopisa Economic Journal, slubenog organa Kraljevskog ekonomskog drutva. Bio je na tom vanom poloaju sve do 1945. Objavio je 1913. rad o meunarodnim financijama koji se odnosio na zlatni devizni standard, Indijska valuta i financije {Indian Currency and Finance). Postavi ubrzo poznat kao monetarni strunjak, Keynes je 1915. uao u ministarstvo financija, i ostao tamo sve do kraja rata. Imenovan je britanskim financijskim predstavnikom na Konferenciji u Versaillesu. S tekim predosjeajima glede uvjeta europskoga oporavka, povukao se s mirovne konferencije. Napao je 1919. uvjete ugovora (i politiku Lloyda Georgea) u knjizi Ekonomske posljedice mira, koja je bila golem kritiki uspjeh, a zalagala se za umjerenost u zahtjevima to ih se postavlja poraenoj Njemakoj.[footnoteRef:3][footnoteRef:4] [3: 1 Mate Babi, Makroekonomija, XV dopunjeno i izmjenjeno izdanje, ( Zagreb: Mate, 2007.) ] [4: 2 Liberal Democrat History Group Biography of Baron John M. Keyneshttp://www.liberalhistory.org.uk/item_single.php?item_id=31&item=biography ( Pristupljeno 03.03.2012.)]

Tijekom 1920-ih godina, Keynes je predavao na King's CoIIegeu. Iako je bio oduevljen i uspjean predava, uskoro je smanjio svoju nastavnu obvezu radi angairanja u mnogo drugih aktivnosti: elei se osloboditi zaposlenosti [footnoteRef:5]za plau, zgrnuo je bogatstvo (oko pola milijuna funti 1937. godine) pekuliranjem na valutnim trzistima; postao je predsjedatelj upravnog odbora liberalnoga tjednika Nation i preuzeo dunosti rizniara (financijskog analitiara i upravitelja) Kings Collegea, za to je primao, u poetku, 100 funta godinje. [5: 3 B. Ekelund, Jr. Robert i F. Herbert, Povijest ekonomske teorije i metode, ( Zagreb: Mate, 2007.) , p. 513]

Keynes je 1923. objavio svoj Traktat o monetarnoj reformi kojim je polemizirao u prilog diskrecijskoga upravljanja unutarnjom novanom masom te protiv zlatnoga standarda kao hirovite determinante unutarnjega gospodarstva. Oenio se 1925. Lidijom Lopokovom, jcdnom od primabalerina velikoga Djagiljeva. S brakom se poelo razdvajati udno sjedinjenje ekonomije i Bloomsburyja u Keynesovim interesima, te je ekonomija postala i ostala glavnim aritem njegova ivota.

Dvotomna se Rasprava o novcu pojavila krajem 1930. lako je Keynes namjeravao tom knjigom okupiti u jedinstveno djelo svoje ivotno bavljenje podrujem novca, bila je ona samo "fotografski snimak" njegovih ideja u to vrijeme. Ipak. Rasprava je anticipirala i ak razvila neke od vanih ideja koje e kasnije doivjeti proirenu obradu u Opcoj teoriji. Odreenije reeno, kljune su uloge tednje i investiranja pri utjecanju na razinu dohotka - ideje koje duguju mnogo utjecaju Keynesova prijatelja i kolege Dennisa H. Hobertsona prvi put razmotrene u'Raspravi.

Keynesova je produktivnost nakon 1930., ak i ako iskljuimo Opu teoriju, bila velika. Njegove su moi uvjeravanja i pedagoke vjetine oito u Esejima iz uvjeravanja (Essays in Persuasion) (1931) osobito, u Biografskim esejima (1933) obje se te knjige mogu jo uvijek itati na pouku i uitak. Tijekom tog razdoblja Keynes je, osim svojih obrana Ope teorije, i dalje predavao te obavljao dravnu slubu i dunosti na svome koledu.

Krajem 1930-ih godina Keynes je postajao sve zabrinutiji financijskim teretima to ih je nametao predstojei rat s Njemakom. Problemima preureenja ratnodopskih resursnih prioriteta i time stvorenoga vika potranje bavi se u djelu Kako platiti za rat, koje je objavljeno 1940. Izmeu 1941. i 1946. Keynes je pregovarao o ratnodopskom financiranju putem zajma i najma. a 1946. godine je pripomogao dogovaranju Marshallova zajma Britaniji. Iste je godine Keynes imenovan dopredsjednikom Svjetske banke, te je, zajedno s Harryjem Dexterom Whiteom, bio vodea figura u planovima za obnovu meunarodnoga monetarnoga sustava (koji su izraeni u Bretton Woods u amerikoj dravi New Hampshire). Te su vrtoglave mnogobrojne aktivnosti tetile njegovu srcu koje je bilo oslabljeno ranijim udarom, te je Keynes umro u Ijeto 1946. u dobi od ezdeset tri godine. Svijet je izgubio um koji je vjerojatno mogao dosegnuti najvia postignua u bilo kojem od brojnih podruja. Ali sam je Keynes odabrao ekonomiju

2. OPA TEORIJA: GLAVNE TEORIJSKE IDEJE

Kao to je ve prije navedeno, do samog je pisanja Ope teorije dolo u ambijentu depresije. Keynesa je od poetka I930-ih godina znatno zaokupljala kriza zaposlenosti koja se drastino produbljivala u Sjedinjenim Dravama i Engleskoj. Izrazio je svoju zabrinutost u vie priopenja predsjedniku Rooseveltu, a jedno je od njih njegovo giasovito otvoreno pismo Rooseweltu u listu The New York Times. Keynes je savjetovao energino koritenje fiskalne politike (politike oporezivanja i dravnih izdataka) radi dopunjavanja trinoga mehanizma privatnoga sektora, koji, prema njegovu miljenju, nije uspijevao dodirnuti problem zaposlenosti. Roosevelt je, ini se, posluao Keynesov savjet, ali vrlo oprezno. Koje god drugo znaenje imala ta epizoda, ona jasno pokazuje da je okruje s poetka 1930-ih godina uveliko zaokupljalo Keynesa prije samoga pisanja Ope teorije. Pritisci su unutar ekonomije kao discipline takoer bili znaajni u vrijeme Keynesova pisanja. Maralijanska je mikroekonomija doivljavala neka korjenita proirenja, a meu njima i ona E.H. Chamberlina i Joan Robinson.

Sam je Keynes, u svojoj Raspravi o novcu pokrenuo pitanja glede adekvatnosti neoklasine monetarne teorije, a nekoliko se njegovih kolega usredotoilo na vanost izdataka u odreivanju agregatnoga outputa. Richard Kahn je razvio pojam investicijskoga multiplikatora, te su na Cambridgeu Kahn, Robinson ova, R. C. Hawtrey i R. F. Harrod, koje Keynes sve spominje u predgovoru Opoj teoriji, uvelike raspravljali o temama kojima se odstupalo od standardne teorije, Ope preispitivanje neoklasine ekonomske teorije, i posebno Marshallove ekonomike, mora da je pridonijelo Keynesovu plodonosnome djelu. Stjecaj ga je unutarnjih i vanjskih pritisaka tako doveo do nuenja alternative neoklasinoj teoriji. Keynes je vrsto vjerovao da znaajno odstupa od nje, ali je otvoreno priznavao da su pripreme za taj put krajnje krivudave. Govorio je o "dugoj borbi izmicanja tradicionalnim metodama miljenja i izraavanja, te se veoma trudio naglasiti razlike u odnosu na njih. Prikazat emo te razlike.

2.1 Agregatna potranja

Pristupajui pojmu agregatne potranje, Keynes nije htio ostati kod koliine ukupnoga outputa, na koju navodi kvantitativna teorija novca, ve se dao na promatranje determinanti i karakteristika sastavnih dijelova ukupne potranje za dobrima. Glavni je od tih dijelova ukupna potronja privatnih dobara i usluga, tj. funkcija potronje. Funkcija potronje dovodi potronju svih privatnih dobara i usluga u odnos s agregatnom razinom dohotka. Prikladan je izraz za nju C=f(y) tj. potronja (C) je funkcija agregatnoga dohotka (y). Potronja je, kao to je Keynes dobro znao, povezana s mnogo drugih faktora ,oekivanjima glede cijena, korisnou tednje za buduu potronju nasuprot sadanjoj potronji, oekivanjima glede clohotka, institucijama, obiajima itd. Meutim, elio je drati te varijable u neizvjesnosti radi promatranja potronje i dohotka (koji ine agregatni faktorski prinosi i profit). S obzirom, dakle, na dohodovni primitak, dohodak se moe troiti ili tedjeti, pa se stoga i agregatna tednja takoer promatra bio funkcija dohotka. Te funkcije, po onome kako se shvatila Keynesova ekonomija imaju specifine oblike, koje pokazuje Slika 1.

Potrebno je glede ove slike nekoliko temeljnih napomena. Prva se odnosi na pretpostavku o prirodi funkcije potronje. S obzirom na to kako je ona nacrtana na Slici 1, pretpostavljeno je da se prosjena sklonost potronji smanjuje smanjivanjem dohotka. Granina sklonost potronji, tj. omjer promjene potronje prema inkrementalnoj promjeni dohotka (c/y, to se oitava s funkcije potronje na Slici 1) ostaje konstantnom. Slino je tome Keynes definirao prosjenu i graninu sklonost tednji, s tim da se prva poveava s dohotkom, a druga je konstantna. Svaka bi promjena sklonosti potronji dovela do promjena funkcija potronje i tednje (dovela bi do njihovih pomaka ili rotiranja). Svaka bi od ve spomenutih nedohodovnih determinanti potronje (ukusi, cijene i dobodovna oekivanja) imala taj uinak.

Slika 1: Uticaj agregatne potranje na razinu dohotka

Izvor: B. Ekelund, Jr. Robert i F. Herbert, Povijest ekonomske teorije i metode, ( Zagreb: Mate, 2007.) , p. 520

Keynes je definirao funkciju agregatne ponude kao cijenu agregatne ponude outputa do kojega dolazi zaposIenou N ljudi ( u funkcijskom je obliku to Z = (N)). Uzdu ove funkcije, prikazane na Slici 1. pravcem 45, potranja je za dobrima prema danim cijenama upravo jednaka ponudi dobara. Dio se ukupne agregatne potranje za dobrima sastoji od investicijskih potranji (pogoni, oprema ltd.), i Keynes je vjerovao da se preteni dio tih izdataka (barem u kratkome roku) moe smatrati autonomnim, neovisnim o razini dohotka. Ta bi pretpostavka mogla biti savreno opravdana s obzirom na to da se velika poduzea uputaju u dugorone investicijske angamane, koji se pak ostvaruju u kratkome roku bez obzira na dohodovne uvjete. Takav je raspored autonomnog investiranja takoer prikazan i na pozitivnom i na negativnom dijelu Slike 1, i to pribrojen (okomito) potronji na gornjemu dijelu i stavljen u odnos s funkcijom tednje na donjemu dijelu. Ukupna je agregatna potranja jednaka izdacima za potronju i izdacima za investiranje. Sad su nazoni svi elementi za objanjenje determinacije dohotka.

Rasporedi potronje i investiranja prikazani na Slici 1 odreuju ravnotenu razinu dohotka Yo. Kod sjecita rasporeda agregatne ponude i agregatne potranje (taka A), agregatni su utroci od prodaje razine outputa Yo upravo jednaki agregatnim trokovima (plaanjima faktora) proizvoenja outputa Yo. Kad bi razina dohotka bila vea od Yo, agregatna bi ponuda prerasla agregatnu potranju. Budui da se potronja ne bi poveala koliko je dovoljno da apsorbira poveanu ponudu, agregatni bi trokovi proizvoenja te vie razine outputa prerasle primitke to ih se moe ostvariti od izdataka za potronju i [footnoteRef:6]investiranje na toj razini. Osim ako se ne bi promijenile cijene (to je zanemareno u ovom jednostavnom modelu), gomilale bi se neprodane zalihe, te bi poduzetnici smanjili proizvodnju do Yo. Zbog suprotnog bi se i analognog razloga output poveao do Yo ukoliko je privremeno pao ispod Yo. Ta se razina outputa stoga smatra stabilnom. [6: 4 B.Ekelund, Jr. Robert i F. Herbert, Povijest ekonomske teorije i metode, ( Zagreb: Mate, 2007.) , p. 521-523]

Keynesova je glavna tvrdnja u svemu tome da razina outputa generirana potronjom i investiranjem, razina poput Yo, premda stabilna, nije nuno razina nacionalnoga outputa do kojeg bi dovodila puna zaposienost. Mogua je, zakljuio je Keynes, ravnotena razina dohotka u gospodarstvu kod nepotpune zaposlenosti.

2.2 Uloga investiranja

U modelu koji je saet na Slici 1, i koji je prema opcem priznanju krajnje pojednostavljen, uvedena su dva izvora privatnih izdataka, potronja i investiranje. Keynes je smatrao da su, u usporedbi s izdacima za potronju, investicijski izdaci daleko manje postojani. Investicijske su potranje odreene mnogim faktorima osim kamatnom stopom, a meu njima su i oekivani budui prinosi. Stoga se trokovi investicijskoga kapitala stavljaju, poznatim kejnzijanskim pojmom granine efikasnosti kapitala (zapravo investiranja), u odnos s oekivanim prinosima tijekom vijeka trajanja investicijskih projekata. Keynes je smatrao da oekivanja, ovisna o hirovitim psiholokim faktorima, imaju izravne i vane uinke na investiranje, pa stoga i na dohodak.

Meutim, s druge strane psiholokih uinaka na investiranje poiva temeljniji problem determinacije dohotka, tj. da investicijski izdaci (kao sve druge vrste izdataka) imaju visetruke uinke na dohodak. Promjena investicijskih izdataka, na primjer, ne rezultira promjenom dohotka za iznos promjene troenja nego za neki viekratnik.

Investicijski se multiplikator moe ilustrirati dijagramom, Slikom 2, koja je slina prethodnoj. Poetna razina izdataka za potronju i investiranje C + I odredila je ravnotenu razinu dohotka Yo. Ta je razina stabilna u smislu koji je opisan u prethodnome odjeljku. Pretpostavimo sad da se promijeni jedna od determinanti investiranja,na primjer oekivanja,i da se investiranje povea od I na I (I). Uinak je toga na ukupne izdatke prikazan na Slici 2 kao pomak funkcije agregatne potranje prema gore za DI. Dohodak se, u ravnotei, poveava od Yo na Y1 (Y). Smatra se, naravno. da ce promjena dohotka (Y) biti vea od poetne promjene u investiranju (I).

Slika 2: Uloga investiranja ( Investicijski multiplikator )

Izvor: B. Ekelund, Jr. Robert i F. Herbert, Povijest ekonomske teorije i metode, ( Zagreb: Mate, 2007.) , p. 522

Multiplikatorski je efekt, osim toga, teorijski pretkaziv zato to ovisi o numerikoj vrijednosti granine sklonosti potronji. Lako je objasniti tu ovisnost. Poetno poveanje investiranja (I) primatelji faktorskih udjela primaju kao dohodak. To znai da je dohodak uvean za I. Ti primatelji imaju granine sklonosti potronji i tednji koje, dakako, u zbroju iznose 1. Zamislimo da je granina sklonost potronji 75 posto, to znai da e se utroiti 75 posto poetnoga novog primitka dohotka. U ovom je trenutku generiran dohodak iznosa I + 3/4(I). Ali se proces nastavlja. Iznos 3/4(I) to su ga utroili poetni primatelji dolazi drugim faktorima kao dohodak. Kad proces doe do granice, promjena dohotka Y jednaka je umnoku poetnoga poveanja investiranja i 1/(1 MPC)t ili, u naemu primjeru, 1/(1 3/4) = 4. Ako je poetno poveanje investiranja iznosilo 10 milijardi dolara, konana bi promjena dohotka bila 40 milijardi dolara. Vrijednost je multiplikatora ocito 4; ili k, multiplikator, iznosi Y/I.

Dakle, hirovitost privatnoga investiranja, zdruena s njegovim multiplikativnim uincima na dohodak, znai da je pretkazivanje agregatnoga dohotka sloeno i teko. Ali ak i kad bi se razine i promjene dohotka moglo pretkazivati visokim stupnjem tanosti, takve bi razine bile samo sluajno razine pune zaposlenosti. Kako bismo vidjeli zato je Keynes vjerovao da je tomu tako, moramo razmotriti njegovu teoriju ravnotee s nezaposlenou i povezati je sa sadanjim razmatranjem agregatne potranje.

2.3 Preferiranje likvidnosti i uloga novca u Keynesovu sistemu

Neoklasini su se ekonomisti pridravali jedne dobro znane teorije o novcu, takozvane kvantitativne teorije novca. Sam se Keynes pridravao kembridske verzije u poetku svoga akademskoga ivota. Kvantitativna je teorija naglaavala dranje novca za transakcijske svrhe. Odreenije reeno, transakcijska su se dranja gotovine smatrala pozitivno povezana s dohotkom i (u tipinom gledanju) konstantnom proporcijom dohotka. Zapravo, V se, u jednadbi kvantitativne teorije, moe smatrati recipronom vrijednou transakcijske potranje za novcem. Poveanje transakcijske potranje za novcem, ili poveanje prosjenoga iznosa gotovinskih salda to ih pojedinci dre kao postotak dohotka, znai da se smanjila brzina kolanja, obrtanje prosjenoga dolara koje olakava nacionalni dohodak.

Ne smatra se da su faktori koji mijenjaju brzinu kolanja novca (institucije itd.) konstantni, ali se vjeruje da su relativno stabilni i predvidivi. Trenutak e razmiljanja pokazati to to znai za teoriju i politiku. Ako je V konstantna ili predvidiva, ako je M mogue kontrolirati, i ako je P relativno stabilna sve do pune zaposlenosti, onda se M moe prilagoavati tako da dovede do promjene dohotka (Y) kada postoje nezaposleni resursi u privredi.Slika 3: Funkcija preferiranja likvidnosti ( Zamka likvidnosti )

Izvor: B. Ekelund, Jr. Robert i F. Herbert, Povijest ekonomske teorije i metode, ( Zagreb: Mate, 2007.) , p. 526

Keynes se nije protivio shvaanju da ljudi dre novac za transakcijske svrhe, ni da je transakcijska potranja povezana s dohotkom. Meutim, on je tvrdio da pojedinci dre novac zbog barem jo jednoga vanog razloga, radi pekuliranja na tritu obveznica. Drugim rijeima, dok su klasini ekonomisti smatrali da pojedinci dre novac radi transakcija te ak i motivirani opreznou (tednja za loa vremena), Keynes je tvrdio da dre novac i radi pekuliranja na tritu obveznica. Ta je takozvana funkcija preferiranja likvidnosti prikazana na Slici 3.

Funkcija Ls pokazuje potranju drutva za novcem radi pekulativnih svrha. Alternative su drutvu dranje obveznica ili dranje novca. Prema Keynesu e teorijski kod visokih kamatnih stopa (koje znae niske cijene obveznica, jer tu vlada inverzan odnos) pojedinci preferirati dranje obveznica. Prema ve otrcanoj izreci, kod visokih su kamatnih stopa obveznice "dobar posao". Meutim, padanjem kamatne stope rastu cijene obveznica, te njihovo kupovanje postaje sve manje i manje privlano. Prinos na obveznice postaje sve nii i nii. Ali sada prodavanje obveznica postaje sve privlanije zbog porasta njihovih cijena (kapitalni dobici). Stoga e pojedinci pri padanju kamatne stope, odluivati da dre sve vie svojih sredstava u obliku novca (a manje u obliku obveznica). Takva je funkcija, Ls, nacrtana na Slici 3.

Funkcija preferiranja likvidnosti sa Slike 3 ima jedno tipino kejnzijansko obiljeje, zamku likvidnosti, premda valja rei da su Keynesovi sljedbenici naglaavali tu "zamku" daleko vie nego sam Keynes. On je u Opoj teoriji tvrdio da bi kamatna stopa mogla pasti tako nisko (a cijene obveznica porasti tako visoko) da navede sve na vjerovanje kako su obveznice losa investicija. Svi bi, ukratko, eljeli drati likvidniju aktivu, tj. novac. Takva je situacija opisana vodoravnim (beskonano elasticnim) dijelom krivulje Ls, i zove se zamkom likvidnosti. Ona pokazuje da e kod odreene pozitivne kamatne stope drutvo smatrati dranje obveznica nesigurnim te e umjesto njih drati u pekulativne svrhe novana salda.

Kakve veze ima sve ovo s monetarnom politikom i njezinom uinkovitou? Keynes je tvrdio da, premda kamatnu stopu odreuje kombinacija realnih i monetarnih faktora u gospodarskome sustavu, postojanje pekulativne potranje za novcem znai da mehanizam kojim novac utjee na dohodak i zaposlenost u gospodarskome sustavu nije tako jednostavan i predvidiv kao to su vjerovali klasini ekonomisti. Odreenije reeno, jedan od glavnih utjecaja novca na troenje, dohodak i zaposlenost ostvaruje se njegovim uinkom na kamatne stope. Nie kamatne stope redovno znae, ceteris paribus, vie razine investiranja i potronje (jer nie kamatne stope ine sadanju potronju privlanijom u odnosu na buduu potronju, tj. tednju). U tipinom bi sluaju, monetarna politika mogla sniziti kamatnu stopu i time poveati troenje do razine pune zaposlenosti.

Takva je situacija opisana Slikom 3. Realni se fond novca (M/P) poveava poveavanjem nominalnoga fonda novca (M). Poveanje od Mo do M1, pretpostavljajui da cijene ostaju konstantne, snizuje kamatnu stopu s ro na r1. Pretpostavljajui reakciju potroaa i investitora na snienu stopu, poveat e se agregatna potranja te porasti dohodak i zaposlenost. Do toga eljenoga rezultata ne dolazi ako postoji nezaposlenost kod kamatne stope r1, jer se kamatna stopa ne mijenja kad se realna novana ponuda raspoloiva za pekulativne svrhe povea od M1/Po na M2/Po. Drutvo e drati svu novu aktivu u obliku novanih salda. Budui da ne pada kamatna stopa, ne dolazi zbog ovoga razloga barem do promjena investiranja i potronje. S obzirom na situaciju zamke likvidnosti, Keynes je zakljuio da je monetarna politika (barem glede djelovanja putem kamatne stope) bespomona u odnosu na depresiju i nezaposlenost.

2.4 Cijene i promjene cijena

Postoji li zamka iikvidnosti? Keynes je vjerovao, a osobito "kejnzijanci", da monetarni i psiholoki uvjeti u ambijentu depresije izgleda potkrjepljuju postojanje takve zamke. (U kasnijoj empiriji nema dodatnih dokaza o njezinu postojanju). Zbog ovoga razloga i kompleksa drugih razloga, on je podupirao snanu fiskalnu politiku, nasuprot iskljuivu oslanjanju na monetarnu politiku glede ekonomske stabilizacije. Potrebno je, meutim, razmotriti, kao teorijska pitanja, neke od Keynesovih ideja o cijenama i stabilizaciji.

Keynes je smatrao da su cijene prilino nefleksibilne prema dolje. Monopol i druge prakse potajnoga dogovaranja mogu sprijeiti padanje razine cijena, ak i kad u gospodarstvu opada agregatna potranja. Ali to kad bi cijene bile fleksibilne prema dolje? Gledano teorijski, Keynes je vjerovao da bi padanje cijena i skup dodatnih okolnosti mogli poboljati situaciju. To se, zapravo, esto zove Keynesovim efektom. Uzmemo li da nominalni fond novca ostaje konstantan, smanjenje bi cijena povealo realni fond novca. Lako je vidjeti na Slici 3 da bi uz konstantnu M i smanjenu P pala kamatna stopa. Ako se zdrue okolnosti da gospodarstvo nije u zamci likvidnosti te da su investitori i potroai spremni reagirati na nie kamatne stope, poveala bi se agregatna potranja. dohodak i zaposlenost. Nema li takvih okolnosti, padanje cijena ne bi imalo uinka.

Koji bi bili praktini uinci padanja cijena? Keynes je izgleda vjerovao da bi ono opadanje razine cijena koje bi moglo imati nekoga uinka na gospodarstvo imalo i druge, suprotne i pogubne uinke. Naime, postoji uinak to ga padanje cijena imu na fiksnu zaduenost poduzea, da i ne spominjemo uinke na oekivanja. Keynes je, kao to smo vidjeli, vjerovao da je agregatno investiranje uveliko uvjetovano oekivanjima glede cijena i profita. Brzi bi pad razine cijena mogao, praktiki, smanjiti razinu investiranja ak i pri padanju kamatnih stopa. Padanje bi cijena bilo gotovo sigurno praeno steajevima i nepovoljnim poslovnim uvjetima. Ukratko, Keynes je vjerovao da ekonomsku katastrofu nije mogue otkloniti fleksibilnom i opadajuom razinom cijena.

[footnoteRef:7] [7: 5 B. Ekelund, Jr. Robert i F. Herbert, Povijest ekonomske teorije i metode, ( Zagreb: Mate, 2007.) , p. 528]

[footnoteRef:8]3. POSTKEJNESIJANSKA SHVAANJA O FISKALNOJ POLITICI [8: Studenti BiH Finansijska teorija i politikahttp://www.studentibih.8m.com/FINANSIJE.htm ( Pristupljeno 03.03.2012.)]

Prema poznatome amerikom ekonomistu prof. Paulu Samuelsonu fiskalna politika slui za obiljeavanje upotrebe oporezivanja kao i javnih rashoda u procesu koji je usmjeren na spreavanje pada u privrednom ciklusu, odravanje takvog stanja u privrednom ivotu koje se karakteriu visokom stopom zaposlenosti bez izraene inflacije i deflacije.

R.A. Musgrave ukazuje na tri bitne funkcije fiskalnog sistema:

Alokativna funkcija financiranje ponude javnih dobara i uslugaStabilizaciona djelovanje na nivo agregatne tranjeRedistributivna preraspodjela dohotka izmeu stanovnitva sa razliitim dohocima

Termin funkcionalne financije u Lernerovoj interpretaciji sluio je za obiljeavanje upotrebe javnog duga u anti-recesivne ciljeve, da bi u kasnijoj fazi njegova stvaralatva funkcionalne financije dobile znatno ire znaenje. Prema ovoj koncepciji osnovna funkcija pojedinih instrumenata javnih financija poreza, javnih rashoda, budeta i slino ne sastoji se samo u financiranju javnog sektora. Ovi instrumenti dobivaju znatno ire znaenje i koriste se kao instrumenti kompenzacije varijacija u privrednoj aktivnosti prvenstveno u vezi sa kroninom nedovoljnou globalne tranje. Nasuprot situaciji koja je karakteristina za prethodne decenije, kada je ekonomska nestabilnost uglavnom bila inicirana unutranjim faktorima, poremeaji u 70-im i poetkom 80-tih godina su bili uslovljeni pored unutranjih momenata i zbivanjima na meunarodnom planu (propast Bretton Woodskog sistema poslije naputanja fiksnih pariteta deviznih kursova, ukidanje konvertibilnosti US $ u zlatu,skok cijena nafte i dr.) ovi poremeaji dolaze do izraaja prvenstveno kroz recesiju u privredi, izuzetan porast nezaposlenosti, kao i kroz izraenu inflaciju. Pored toga evidentno je i oivljavanje protekcionizma i prisustvo rizika mogueg sloma meunarodnog plaanja i financiranja. Neosporno je da je restriktivni karakter monetarne politike veine razvijenih zemalja Zapadne Europe doveo u posljednje vrijeme do smanjivanja inflacije na nivo poetkom 70-ih godina, ali je ovo bilo praeno smanjivanjem stope rasta, poveanjem nezaposlenosti i kriznim stanjem u nekim sektorima.

Provoenje iskljuivo monetaristikog koncepta ne moe da donese rjeenje osnovnih tekoa sa kojima su suoene privrede ovih zemalja. Suvremena makroekonomska politika treba da predstavlja kombinaciju mjera iz vie segmenata ekonomske politike monetarne, fiskalne, politike platnog bilanca, dohodaka, cijena i sl. U pogledu fiskalne politike od znaaja je da je ekonomska situacija u 70-im a posebno u 80-im inicirala u domenu fiskalne politike politiku ograniavanja agregatne tranje, kao i ekonomsko- politike mjere koje su prvenstveno bile usmjerene na redukciju budetskih deficita. Do izraaja dolaze kritike fiskalne politike i to na sljedea dva sektora:

Keynesov pristup intervencionizmu je bio motiviran osnovnim principima anticikline ekonomske politike sa naglaenijom ulogom monetarno kreditne politike, a posebno fiskalne politike. Evidentna je razlika u pogledu karaktera dravne intervencije. Dok je intervencijom.[footnoteRef:9] Keynesovog tipa bio prvenstveno ad hoc karakteru u suvremenim uslovima on je direktno vezan za provoenje odreenih strukturnih promjena. Keynesova ekonomska teorija je de facto teorija depresije. Problematika funkcioniranja trinog i cjenovnog mehanizma kao i same inflacije tretira se periferno i ne predstavlja glavnu Keynesovu preokupaciju. Sve se posmatra u kontekstu savladavanja krize i depresije. [9: Izudin Keetovi,Finansije-monetarne i javne, ( CPA: Tojii, 2009.) , p. ]

ZAKLJUAK

Danas, zahvaljujui intelektualnom doprinosu Johna Maynarda Keynesa i njegovih sljedbenika, znamo kako nadzirati najgore ispade poslovnog ciklusa. Briljivom upotrebom fiskalne i monetarne politike, drave mogu uticati na proizvodnju, zaposlenost i inflaciju. Fiskalne politike su mo drave da oporezuje i troi. Monetarna politika ukljuuje odreivanje ponude novca i kamate. Ponuda novca i kamata utiu na ulaganje u kapitalna dobra i na drugu potronju koja je osjetljiva na kamte. Koristei ova dva osnovna sredstva makroekonomske politike, drave mogu uticati na razinu ukupnog troenja, stopu rasta i razinu proizvodnje, razine zaposlenosti i nezaposlenosti, te na razinu cijena i stopu inflacije.

U seminarskom radu smo uvidjeli ko je bio John Maynard Keyenes,ovjek koji je donio veliki doprinos ekonomiji u svoje vrijeme pa sve do danas,a vjerovatno i mnogo godina kasnije e se spominjati i ostati jedan od najveih ekonomista. Njegova djela,odnosno,njegov kompletan rad inspirisao je mnoge ekonomiste u svome radu. Njegovo djelo Opta teorija zaposlenosti,kamate i novca ostat e jedno od najveih djela ikada napisanih u ekonomji. Keynes je uspio razjasniti mnoga pitanja vezana za monetarnu i fiskalnu ekonomiju,kao to smo jedan dio uspjeli objasniti u naem radu.

Iako je dananje doba savremenije nego ikada do sada,iako postoji mnogo stvari na dohvat ruke,kao npr. Raunari,internet i sl.,pomou ega je mnogo toga olakano u radu i stvaranju nego u vrijeme Keynesa mi jo uvjek nemamo novog Keynesa.

LITERATURA

1. Mate Babi, Makroekonomija, XV dopunjeno i izmjenjeno izdanje, Zagreb: Mate, 2007.2. Izudin Keetovi,Finansije-monetarne i javne, CPA: Tojii, 2009.3. B. Ekelund, Jr. Robert i F. Herbert, Povijest ekonomske teorije i metode, ( Zagreb: Mate, 2007.)4. Liberal Democrat History Group Biography of Baron John M. Keyneshttp://www.liberalhistory.org.uk/item_single.php?item_id=31&item=biography ( Pristupljeno 03.03.2012.)5. Studenti BiH Finansijska teorija i politikahttp://www.studentibih.8m.com/FINANSIJE.htm ( Pristupljeno 03.03.2012.)

2