gross dekonstrukcija historije

8/6/2019 Gross Dekonstrukcija Historije

1/56

MIRJANA GROSS

Prof. emeritusFilozofski fakultetSveuili te u Zagrebu

Pregledni lanak

UDK: 930.1

Dekonstrukcija historije ili svijet bez pro losti

Potaknuta objavljivanjem hrvatskog prijevoda knjige Keitha Jenkinsa Promi ljanjehistorije, autorica je dala pregled postmodernistikog shvaanja historije iukratko ukazala na osnovne ideje glavnih predstavnika postmodernizma.

Kljune rijei: historiografija, postmodernizam, povjesniarke/povjesniari,dekonstrukcija historije, lingvistiki obrat

U svojoj knjizi o suvremenoj historiografiji (2. izdanje, 2001) i u obavijesti orazvojuhistoriografije u posljednjih trideset godina (2006) obratila sam znatnu pa nju utjecajupostmodernizma na historiografiju. Kako je to pitanje stalno aktualno, odluilasam poku ati dati najosnovnije obavijesti onim povjesniarima i povjesniarkamakoji o tome ni ta ne znaju a trebali bi! Tema mog teksta je, dakle, susret i sukob historiografije i postmodernizma u okvirima meni dostupne literature.Uz literaturu o toj temi koju sam upotrijebila u svojoj knjizi, oslonila sam sena triizdanja. To je najprije knjiga Aluna Munslowa Deconstructing History (1. izd. 1997,2. izd. 2006). On je jedan od najpoznatijih postmodernistikih autora i napisao je vi e vrlo zapa enih radova. Spomenuto je djelo pisano jasno i pregledno, a sadr i iobavijesti o odgovorima i obrani od dekonstrukcije profesionalne historije. Drugi jeautor Keith Jenkins, koji u svojoj knjizi Re-thinking History (1. izd. 1991, a zatim vi eizdanja) zastupa ekstremne teze dekonstrukcije historije. Zanimljiv je i uvod AlunaMunslowa i njegov razgovor s Jenkinsom. Knjiga je nedavno prevedena i na hrvatskipod naslovom Promi ljanje historije (2008), ali bez ikakva uvoda pa neupueni

itatelj/ica i ne mo e saznati da je rije o ekstremnoj varijanti postmodernistikoganapada na profesionalnu historiju. Jenkinsova je velika zasluga to je uredio ThePostmodern History Reader (1. izd. 1997), itanku u kojoj je objavio najpoznatijepolemike izmeu pobornika i protivnika postmodernizma, to mi je dakako bilovrlo korisno. Upotrijebila sam i nekoliko odlomaka iz svoje knjige.


2/56

HISTORIJSKI ZBORNIK GOD. LXII (2009), br. 1, str. 165 195

***

Pojmovi postmodernitet i postmodernizam obuhvaaju heterogenu skupinu idejai pokreta pa ih je te ko svesti na zajedniki nazivnik. Pod postmodernitetom sepodrazumijeva socijalna formacija s postmodernizmom kao kulturnim pokretom ipogledom na svijet. Postmodernitet je uglavnom proizvod tehnolo kih i socijalnihpreobrazbi kasnoga 20. stoljea, pogotovo globalne ekonomije, dru tva reguliranograunalom, zasienoga medijima, dru tva masovnoga konzumerizma i svijeta ekolo kekatastrofe. Globalizacija je dovela do decentralizacije ivota i do kulturnogapluraliteta.

Va nu ulogu u nastanku postmodernizma ima i sumnja u napredak znanostikao racionalnoga pothvata obja njenja svijeta. S atomskom fizikom postala je upitnamehanistika prirodoznanstvena slika svijeta te logika, spoznajna i teoretskapredod ba o znanosti. Smatra se da rezultat eksperimenta nije apsolutna spoznaja

prirode kao predmeta istra ivanja po sebi nego relativno znanje u vezi s odnosomprema postavljenom istra ivakom pitanju. Postoje oprena mi ljenja o tome moguli se spoznaje mikrofizike primijeniti na duhovna kretanja. Ako se na to odgovoripotvrdno, onda se dakako ini donekle opravdanim i krajnji relativizam postmodernizma.

Slu amo fatalistike izjave da je stanje postmoderniteta sudbonosno za suvremeneljude i da nemamo drugoga izbora nego da prihvatimo i podupremo dekonstrukciju modernoga svijeta. Postmodernistiko uvjeravanje o relativnosti, pa inekorisnosti te tetnosti zapadne kulture i povijesti je neka vrst nastavka nekada njihteza o propasti Zapada.Postmodernizam propovijeda epohalni obrat zapadnoga dru tva od moderneu postmodernu eru i odbacuje prosvjetiteljsko vjerovanje u razum i napredak teu velike pripovijesti kojima se povijesti daje pravac. Modernitet se tumai kaokulturno stanje koje upuuje na stalno, uzaludno tra enje napretka. To su zapravotragikomini poku aji od 18. stoljea u Europi da se primjenom razuma, znanosti itehnologije postigne opi napredak, prije svega visoka razina socijalnoga, politikogai kulturnoga ivota.

Krizu u samorazumijevanju zapadne kulture i njenih univerzalnih vrijednosti, apogotovo velikih pripovijesti, izazvali su prije svega politiki lomovi 1945, 1968.i 1989. godine. Te su velike pripovijesti u zapadnim dru tvima imale posljednjihdvije stotine godina razliite sadr aje tradicije i protutradicije, ovisno o tome jesu lise javljale iz perspektive dr avne moi ili emancipacije, a bitno je bilo tko su u raznimrazdobljima nositelji dru tveno prihvaenoga stvaranja smisla. estoki udarcipostmodernizma na velike pripovijesti zapadne kulture o razvoju prema individualnojslobodi i pobolj anju ljudskoga postojanja imali su znatan odjek. No velikepripovijesti nisu nestale. Nacionalne velike pripovijesti iz 19. stoljea obnavljajusvoje znaenje u novim uvjetima 21. stoljea. Postoji nova potreba za irom interpre


3/56

Mirjana Gross: Dekonstrukcija historije ili svijet bez pro losti

tacijom europske povijesti u vezi s Europskom unijom. I globalizirani svijet zahtijevanove velike pripovijesti, a one postkolonijalne uperene su protiv imperijalizma ieurocentrizma zapadne kulture, uz stvaranje vlastitih velikih pripovijesti novihdr ava.Postmodernizam tvrdi da odreena kultura samoj sebi pripovijeda velike pripovijesti o svojoj praksi i vjerovanjima te da svi aspekti znanja ovise o njima. Onemaskiraju nestabilnosti i proturjenosti koje postoje u svakom dru tvu i u njegovojpraksi. Na mjesto tih velikih pripovijesti dolaze diskursi i jezine igre, uz sumnjuu mogunost postizanja stabilnijega znanja na bilo kojem podruju.

Nu ne bi, dakle, bile pripovijesti o malim praksama i lokalnim dogaajima, uzodbacivanje univerzalnih ili globalnih koncepata. Te male pripovijesti su uvijek

fragmentarne,raznolike, provizorne, neizvjesne, relativne i nijeu istinu, razum, stabilnost.

One ele onemoguiti svaki poku aj da se dogaajima da objektivno znaenje,tj. da im se nastoji odrediti mjesto i funkcija u povijesnom razvoju, a pogotovo odbacuju modernistike kategorije jedinstva, sredi ta, stvaratelja. Monizam 20.stoljea eli se zamijeniti s relativistikim pluralizmom 21. stoljea. Postmodernizamje zacijelo u pravu kada kritizira pripovijesti o velikom usponu zapadne kulture, odominaciji bijeloga ovjeka, o nacionalnim mitovima. No ne bih mogla prihvatitiapsolutizaciju mikrohistorije uz pobijanje svakoga poku aja sinteze. Povjesniari ipovjesniarke odrekli bi se svoje temeljne zadae kada vi e ne bi poku avali istra ivatislo ene povijesne strukture i procese.

Mnogi polemiari smatraju upitnom tvrdnju o o trom lomu izmeu modernei postmoderne epohe i vide u suvremenim procesima razvoj moderniteta sa svimsvojim te koama i paradoksima. Brojni autori (pogotovo Max Weber) su davnoprije pojave postmodernizma dr ali da nastaje era kulturne sterilnosti, dominacije birokracije i tehnike, nestanka autonomne osobe i plemenitosti ljudskoga ivota.

U postmodernitetu bi uvjeti pod kojima posti emo neko znanje bili temeljitopromijenjeni, a pritom je naelo da je nemogue stei sigurnije znanje o stvarnosti.Tvrdi se da je shvaanje realnosti osnovano iskljuivo na jeziku pa se porie materijalnostsvijeta za koju se dosada mislilo da se mo e znanstveno spoznati i opisati.Zato se propovijeda da ne postoji stvarnost/istina u objektivnom smislu jer je onauvijek od nekih dominantnih grupa ili institucija stvorena, a ne otkrivena. Istina se,naime, proizvodi u odreenoj kulturi i postoji iskljuivo u njoj.

U postmodernistikome svijetu intelektualnoga relativizma u svim podrujimaznanja prevladava potpuna nesigurnost i neodredivost. Interpretacijom i reprezentacijomodreene realnosti mo e se postii jedino neki uinak, dojam, utisak, privid,iluzija te realnosti (reality / truth / effect) jer postmodernizam ne dopu ta mi ljenje dapostoje stvarni odnosi izmeu jezika, u koji je ovjek zatvoren, te socijalne i politikestvarnosti.Postmodernizam odbacuje humanizam, tj. ideju ovjeanstva kao iluziju i tetan


4/56

mit. Michel Foucault i njegovi nastavljai vide u 18. stoljeu nastanak ideje o zapad


5/56

nome ovjeku kao individui koja stvara povijest svojom slobodnom aktivno u, aideal joj je civilno dru tvo. U modernitetu se eli prikriti da individua i dru tvonisu zbilja nego zami ljene tvorevine u skladu s interesima politike moi. Pojmovidru tvo i socijalno bili bi sredstva pomou kojih se razne grupe, pojedinci, instituci poistovjeuju s moi ili je organiziraju.

U modernom se svijetu smatra da je glavna funkcija jezika odr avanje vezes ne-jezinom okolinom. To omoguava ovjeku da razumije svijet u kojem ivi.Putem jezika ljudi su sposobni stvarati i prenositi kulturu te imati povijest. Jezikdakako nije samo sredstvo za stvaranje smisla jer je pun zabluda, prijevara, la i. Jezik prema tome sudjeluje u konstrukciji i razumijevanju socijalnoga ivota, alirealnost sa svojim dru tvenim strukturama, ekonomskim, demografskim i drugimtrendovima nije ovisna o registraciji u jeziku. Pojam realnosti je u modernitetu iznad jezika.

No postmodernizam tvrdi da jezik odvaja ovjeka od realnosti stvari i zatvara gau svijet koji je sastavljen iskljuivo od jezika. Rije je o lingvistikom obratu koji sepostupno oblikovao od uenja Ferdinanda de Saussurea preko ideja francuskih mislilaca

ezdesetih godina 20. stoljea, teorija strukturalizma, semiotike, poststrukturalizma,a javlja se posebno kao dekonstrukcija u na em sluaju historije kaodiscipline i profesije. Te struje ujedinjuje model jezika koji ne zrcali svijetnego muprethodi i ini ga razumljivim iskljuivo preko jezinih pravila znaenja.

Realnost je samo socijalno-lingvistiki ostvaren artefakt ili utisak/privid jezinogasustava u kojemu ivimo. Znaenje se pritom proizvodi od unutra njih odnosajezinih znakova a ne od njihova odnosa prema izvanjezinim pojavama. Izaodreenoga teksta nalaze se samo drugi slo eni tekstovi s kojima se nikada ne mo epostii obja njenje realnosti. Zbog pokretljivosti znaenja, nedeterminirane, diskontinuirane,razlomljene prirode pisanja, nemogue je utvrditi fiksnu toku izvandiskursa. Zato je svaki tekst radikalno decentriran i nema ni ta stalnoga osim igrelingvistikih oznaitelja, tj. ne postoje temelji izvan jezika koji bi nadzirali njihovuinterpretaciju. Rije je samo o lancu znakova koji proizvodi drugi lanac znakova.Toje labirint bez izlaza. Uglavnom se smatra da je jezik nesposoban da obavje tava o bilo kakvoj realnosti osim o svojoj vlastitoj.

Napu teno je mi ljenje da se oznaitelji (zvuci rijei) uvijek odnose na oznaeno(smisao rijei) i da je ono realnost. U postmodernizmu postoje samo oznaitelji jernema ideje stabilne ili trajne realnosti pa dakle niti mi ljenja da oznaitelji ukazujuna realnost kao oznaeno. U postmodernom svijetu zapravo nema originala negosamo kopija.

U knji evnosti postmodernizam potkopava ideju logine koherencije u pripovijedanju,formalnoga zapleta, vremenskoga slijeda i psiholo koga obja njenja. Uimesveobuhvatne knji evne teorije eli se kolonizacija drugih disciplina uglavnom na


6/56

temelju shvaanja da nema ni ta izvan teksta. Brojni autori/ce nastoje ih svesti narazinu intertekstualnosti koja ne uzima u obzir posebne probleme drugih discipli


7/56

na, njihov konceptualni razvoj i karakteristian nain argumentiranja. Znaenje kaotakvo svodi se na igru intertekstualnih kodova.

Postmodernizam ne vidi razloga za razlikovanje izmeu knji evne i druge upotrebejezika. Ako je knji evni tekst nesposoban da prika e realnost, onda je to takosa svakim tekstom. Bri e se razlika izmeu literature i dokumenta. Prema tome, akone mo emo dosegnuti ivot preko literature, ne mo emo dosegnuti pro lost prekodokumenata. Taj se pristup ne tie samo historiografije. Postoji primjerice ak iekstremna ideja da filozofija nije disciplina za sebe i da s njome valja postupati kao sjednim nainom pisanja meu drugima.

Impersonalni kodovi jezika poni tavaju pojam autora kao sredi njeg subjekta kojisvjesno stvara. U knji evnoj kritici postmodernizma ne uzimaju se u obzir aspektiautorova identiteta, njegovi politiki i ideolo ki pogledi, povijesno okru enje. Knji evnodjelo dakle nije izraz sredi njega subjekta. To su samo kodirani tekstovi kojiomoguavaju brojna razliita itanja. Svaki pojedini tekst je razmrvljen u nizu razliit

ihi proturjenih kodova i ne smije mu se zato pripisati jedinstvena interpretacijaautora. Pritom se pobija povijesno situirana autorova svijest i sama povijest.

Autor/ica je ovisna o jezinim kodovima, a ne o dru tvenim procesima; ta onisu, prema tom shvaanju, samo lingvistiki konstruirani. Na temelju tih teorija sesmatra da se nikako ne mogu utvrditi namjere autora/autorice u nekom aktu govorenjaili pisanja. Zadaa knji evne kritike je da u knji evnom djelu otkriva sukobkodova u mrvicama teksta sa svim pluralitetima i proturjenostima znaenja, a neda se bavi prividno harmoninom povr inom djela u interpretaciji autora/autorice.Rije je dakle o smrti autora (Barthes).

U svijetu koji se sastoji samo od niza tekstova, postmodernistike teorije afirmirajunovi nain povr nosti odbacujui svako sigurnije obja njenje ljudi i stvari. Onesu se uglavnom odrekle vrijednosti racionalnoga mi ljenja, razlike izmeu razumai retorike, znanja i moi, uvjerenja koja su nastala u procesu racionalne debate i onih tvrdnji koje su niknule na temelju predrasuda, dogmi ili pod utjecajem niimograniene moi. Napu teni su koncepti istine kao tetnoga metafizikoga tereta temoralnoga okvira, autonomne individue uz smrt subjekta. Izgubljena je povijesnosti pro lost, odnosno smisao za vrijeme i povijesni razvoj, a ostaje samo niz raznolikih,proturjenih sada njosti. ini se kao da postmodernizam progla ava pravo pojedinacada izmisle svoju vlastitu realnost i, dakako, pro lost.

Uglavnom, u postmodernom svijetu sve je mogue, ali ni ta nije sigurno. Zatoneki kritiari ocjenjuju postmodernizam ne kao izraz novoga doba nego kao najdepresivnijufilozofiju dosada jer nijee mogunost sigurnije spoznaje i napretka te nete i za njima. Preostaje iscrpljenost i propadanje.

Kljuni pojmovi postmodernistike rasprave su diskurs, decentriranje, dekonstrukcija.

Diskursu se pridaju brojna razliita znaenja, a bitan je za konstrukciju dru tvenezbilje. Pojednostavljeno reeno, pojam je zapravo sinonim za diskurzivnu formaciju


8/56


9/56

Michela Foucaulta, naime komunikacije koje sadr e raznovrsna i specijalna znanjakarakteristina samo za odreenu epohu. Taj diskurs je institucionalizirani nain mi ljenjaunutar dru tvenih granica moi koje odreuju to se mo e ili ne mo e, smije iline smije rei o pojedinom predmetu razgovora. Te granice diskursa utjeu na sva ljudskagledi ta i ne mogu se izbjei jer konstruiraju subjekte i svjetove o kojima govore.Diskurs legitimira mo i konstruira ono to se u odreenom razdoblju smatra istinom.Mo i znanje su dubinski povezani, a znanje je stvaratelj moi. Postoji i mi ljenje da znaenje u diskursu ne potjee izravno od namjere govornika/pisca niti od sadr ajaonoga to je pisano i reeno nego od formalne strukture u kojoj je tekst smje ten.Diskurs bi bio autonomna snaga, u suprotnosti s mi ljenjem da svijet treba objasnitipovijesnim razvojem slo enih odnosa socijalnih uvjeta, kulture, ideologije, moi.

Postmodernizam se temelji na decentriranju, razaranju svih jasnih koncepatanastalih iz modernistikih etabliranih centara, tj. iz praktikih ili teoretskih pretp

ostavkioriginalnosti, prioriteta, biti, mi ljenja da mo e postojati odreena cjelinasastavljena od dijelova. Postmodernistiki autori i autorice imaju vrlo razliita shvaanja,no sla u se u jednome: da ni ta nije fiksno i sigurno, tj. sve je razmrvljeno inesigurno. Pogotovo nije fiksno znaenje nekoga pisanoga teksta, pa je smisao znanjapotpuno izmijenjen. Preostale su samo privremene fikcije koje slu e posebniminteresima.

Postistiki pojmovi: post-liberalizam, post-industrijalizam, post-kolonijalizam,post-marksizam itd. pokazuju da su stari centri postali nevjerodostojni iz skeptikeperspektive postmodernizma. Sigurni temelji za bilo kakvo znanje ne postoje pa jesvako od njih jednako legitimno. Zato je nihilizam intelektualni pristup postmodernizmasvijetu.

Dekonstrukcija je zapravo postupak decentriranja. Taj se pojam pojavio u strukturalnojlingvistici i literaturi, a spomenuo ga je prvi put Jacques Derrida (1967) unastojanju da razotkrije paradokse i proturjenosti zapadne tradicije. elio je prijesvega dekonstruirati shvaanje da postoji stabilna zbilja koja se mo e spoznati. Kasnijesu razliita radikalna mi ljenja u humanistikim i dru tvenim znanostima,u pravu, psihologiji, antropologiji, feminizmu, arhitekturi i drugim disciplinamanastojala utvrditi i dekonstruirati sve one koncepte koji slu e kao aksiom ili pravilaza odreenu periodu misli. Dekonstrukcija je postala nain razotkrivanja razliitihproturjenih slojeva misli, tradicije, teksta.

Uglavnom, praktiari i praktiarke toga posla ne ele da se taj pojam smatrasinonimom destrukcije teksta, to on kod ekstremnih autora zacijelo jest. Dekonstrukcijise daje znaenje neke vrste analize, metode itanja, koja ru i tvrdnje o nedvosmislenojdominaciji jednoga znaenja nad drugim jer su sva znaenja jednako(ne)vrijedna. Dekonstruirati se mogu sva podruja znanja, a uvijek se izaziva sumn


10/56

jau etablirane intelektualne kategorije i u mogunost objektivnosti i postojanja makarsamo djelomine istine. Reprezentacija realnosti je nemogua jer to spreava neprozirnostjezika u koji je ovjek zatvoren.


11/56

Ovdje nabrojeni pojmovi su samo oni najva niji postmodernizam ima vrlo bujnuterminologiju. Velika je ponuda pojmova i koncepata koje onda autori/ce prihvaaju,ponavljaju ili prerauju ili se o njima raspravlja. Zato se mo e rei da je jednood obilje ja pisanja postmodernistikih autora i autorica masovna upotreba argonakoji ini njihove tekstove te ko itljivima.

Historiografija je do 17, odnosno do 19. stoljea bila grana literature da bi u 19.stoljeu postala disciplina. Na kraju 19. stoljea prevladala je uglavnom politikadogaajna historija u obliku historizma u Njemakoj, s etiketom pozitivizma uFrancuskoj, Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Amerikim Dr avama te s uvjerenjem dase mo e, u tradiciji Leopolda Rankea, utvrditi kako je doista bilo. No na poetku20. stoljea pojavili su se kritiari i raala se nova historija koja se zapravo uvrsti tek 1950-ih i 1960-ih godina. Te su struje eljele tradicionalno pripovijedanje odogaajima zamijeniti analitikim pristupom i dr ale su da snaga obja njenja vrijedivi e od umijea knji evnoga oblikovanja. Tradicionalne teme: politike ideje, aktivnosti

istaknutih linosti zamijenjene su interesom za dru tveno-ekonomske procesei mentalitete. Grupa oko asopisa Annales, koja je poslije rata bila najpoznatijastruja,pogotovo se o tro okrenula protiv pozitivistikih shvaanja nastalih u 19. stoljeu, a

eljela je problematsku historiju. Napustila je iskljuivo pripovijedanje o dogaajima i istaknutim linostima, studirala je dru tvene strukture i poticala interes za maleljude i suradnju s dru tvenim znanostima.

Prije nove historije povjesniari su se bavili opravdanjem napretka, tj. graanskogadru tva, a predmet istra ivanja bile su elite moi, bogatstva i kulture.Nova historija dr i da se istra ivanjem samo iz sredi ta onih koji dominiraju uodreenome dru tvu, ne mo e obuhvatiti dru tvena cjelina nego da treba ukljuitiperspektive marginalnih grupa ili drugih. Struja oko asopisa Annales u znatnojje mjeri utjecala na promjenu karaktera suvremene historiografije. No umjesto totalne historije, koja je trebala obuhvatiti to brojnija podruja ljudskoga dru tva unjihovim meusobnim odnosima, do lo je do velike fragmentacije tema i povlaenjana ograniene pojedinane subjekte, na historiju u mrvicama, a s vremenom i napovratak nekim elementima tradicionalne historije, prije svega nagla avanju va nosti pripovijedanja. Posljednjih godina javlja se i u samoj grupi oko Annalesa struja koja se suprotstavlja shvaanju o ekonomskom i socijalnom utemeljenju kulturneprakse, s uvjerenjem da je ona posljedica kulturne proizvodnje.

Serijalna historija bila je komponenta francuske strukturalne historije koja jekvantifikacijom usporeivala povijesne injenice u njihovoj razliitosti i slinosti.No historija mentaliteta postala je glavno podruje istra ivanja u Francuskoj i drugdje.U njenu okviru se nastoji postii izvje taj o kulturi ili subkulturi neke regije snaglaskom na svakodnevnom ivotu. I u drugim historiografijama pro irio se studijkolektivnog imaginarnoga i podsvjesnoga. Razmatraju se predod be o dru tvu,ljudskome tijelu, du i, seksu, ceremonijama i ritualima, mitovima, pukoj kulturi,marginalnim grupama i o aspektima svakodnevnoga ivota.


12/56

U Saveznoj Republici Njemakoj se 1960-ih pojavila nova socijalna historija snamjerom da studira povijesne procese i strukture te da se poslu i teorijama uz podcjenjivanjepripovijedanja. Reakcije na socijalnu historiju, koja se rastvorila u brojnestruje, uvjetovale su povratak pripovijesti, dok su neki zastupali komplementarnostoba pristupa. Iz prakse historije svakodnevice dolazile su kritike socijalne historijezbog zapu tanja siroma nih klasa nastradalih modernizacijom i industrijalizacijomte se eljelo rekonstruirati ljudska iskustva na mikrorazini. Predstavnici socijalnehistorije odgovarali su odbacivanjem izjednaenja povijesne realnosti i ljudskogaiskustva jer u istra ivanje povijesne realnosti treba prije svega ukljuiti ekonomske idru tvene strukture i mehanizme moi.

I u Velikoj Britaniji se nakon socijalne historije pojavila historija maloga ovjeka.

I ovdje su glavni predmeti istra ivanja antropolo ki: materijalna kultura, odnosi izmeurodova, elite, kriminal, proletarijat, obitelj. I ovdje se javilo razoaranje socijalnomhistorijom pa je jedan od prija njih prvaka socijalne historije L. Stone proglasio preporod pripovijesti (1979). No bila je to nova stara historija koja se razlikovala odtradicionalne pripovjedne historije po tome to se nije bavila elitom nego ljudima

izirih slojeva. Javilo se mi ljenje da valja odustati od progla ene znanstvene strogost

ii oslanjanja na dru tvene znanosti. Pripovijedanje je progla eno va nim medijemhistorijskoga izvje taja.Neki smatraju da pripovjedni oblik ima va nu ulogu u historijskoj spoznaji jertek u tijeku pripovijedanja historijski izvje taj dobiva svoj vanjski i unutra nji oblik.in pripovijedanja nije samo vanjski dodatak istra ivakome postupku nego bitandio procesa spoznaje. Pripovijest ne opisuje samo jedan dogaaj nego promjene koje primoravaju povjesniara i povjesniarku da se usredotoe na bitna pitanja svogaistra ivanja. Takva narativna reprezentacija zahtijeva prikaz kontinuiteta povijesnogakretanja. Tome se suprotstavlja mi ljenje o nu nosti upotrebe teorija s argumentomda narativno povezivanje vremenskih sljedova nije dovoljno i da izmeupoetka pripovijesti i njena kraja valja upotrijebiti teoriju kao ideju vodilju. Nekimisle da su teorija i naracija komplementarne te da je naelno nemogue istra ivanjebez pojmovnoga okvira s pomou kojega se, prema odreenom kriteriju a u skladu sistra ivakim pitanjem, odabire najva nije iz mno tva injenica.

U Sjedinjenim Amerikim Dr avama postojalo je veliko arenilo historijskih struja.Tako se isticalo usmjerenje prema dru tvenim znanostima i njihovim teorijama tekvantitativnim metodama. Osamdesetih godina amerika intelektualna i kulturna historijave je bila pod sna nim utjecajem simbolike antropologije i knji evne kritike.Reakcija na reduciranje uzronosti na ekonomske i dru tvene faktore usmjerila se uintelektualnoj historiji u drugu krajnost, naime odbacivanje uzronih obja njenja podutjecajem modela simbolike antropologije i postmodernistikih teorija. U nekim se


13/56

krugovima zato tvrdilo da ljudsko iskustvo ne potjee iz realnosti jer je ovjek zarobljenu jeziku i ne mo e preko njega prodrijeti u realnost koju konstituiraju samo tekstovi.Pritom je bio va an pritisak da se s historijom postupa kao s granom literature.


14/56

Koji su dakle problemi susreta i sukoba izmeu profesionalne historiografije ipostmodernizma? Prije svega treba ponovno naglasiti da se postmodernizam nemo e definirati kao razmjerno jedinstvena pojava. Zato neki povjesniari i povjesniarkemogu prihvatiti neke njegove elemente a odbaciti druge, a mislim da samorijetki, ali poznati, prihvaaju njegovu ekstremnu filozofiju koja vodi do kraja historije. Neki povjesniari i povjesniarke odbacuju postmodernizam kao veliku opasnostza profesiju i ustaju protiv njegova razaranja historijske discipline. Neki su timkretanjima potaknuti na intenzivnije razmi ljanje o svome radu.

Samokritika je nu na svakoj disciplini pa tako i historiji s njenim brojnim strujamai njihovim strastvenim polemikama oko novih metoda i pristupa koji nijeusuprotna shvaanja i njihovo znanstveno opravdanje. Problematizacija historijskoga istra ivanja i analiza ustanova profesije te politikih, dru tvenih, kulturnih

preduvjeta prakse jest nu na i dobiva odreeni poticaj razornom ofenzivom postmodernizma.ini se da je pod tim udarom profesionalna historiografija postalanesigurnija nego to je ikada bila. To se dakako odnosi samo na povjesniare ipovjesniarke koji se razraunavaju s problemima svoga rada i prate razvoj suvremene historiografije i kulture. Veina povjesniara i povjesniarki meutimignorira postmodernizam.

Pitanje je u kojoj su mjeri neke tendencije u historiografiji pod utjecajem postmodernizma,tj. ne samo one koje to izriito istiu. Ve je grupa oko Annalesa pre la naistra ivanje irih slojeva i marginalaca, zacijelo ne pod utjecajem decentrirajuegapristupa postmodernizma svemu to postoji. Veliki napadi na socijalnu historiju istose ne mogu svesti samo na utjecaj postmodernizma. Povratak pripovijesti kao reakcijana socijalnu historiju je u suprotnosti s postmodernizmom. Pritom se uva avava nost pripovijedanja u historijskom istra ivanju, ali se odbacuje mi ljenje da uopene mo emo, pa ni preko jezika, postii znanje o suvremenoj a pogotovo ne o pro lojzbilji.

No treba rei da historija, kao i druge discipline, primjerice knji evna teorija,gubi identitet. Tko je zapravo povjesniar/povjesniarka? Historijom, ili neim slinim, bave se lingvisti, knji evni teoretiari, antropolozi, sociolozi, ekonomisti, politolozi,psihoanalitiari.

Postmodernistike ideje potjeu od Nietzschea i Heideggera, od adaptacije filozofije francuskih intelektualaca nakon 1960. te od poststrukturalistikih teorija jezika. Mi ljenje da je jezik medij sporazumijevanja za posredovanje smislenoga znanja kojese mo e historijski spoznati i prikazati, prvi je ru io Ferdinand de Saussure svojim djelom objavljenim 1916. godine. On dr i da je jezik zatvoren autonomni sustav kojise temelji na odnosu oznaitelja (zvuka rijei) i oznaenoga (smisla rijei). Jezik bibio sustav znakova koji treba istra ivati sinkronijski, tj. u odreenom trenutku, a


15/56

nedijakronijski u povijesnome razvoju. On dakle nijee historiju kao istra ivanje promjenau vremenu. Pritom jezik ne bi bio medij priopavanja smisla ljudske djelatnostijer se ljudi ne slu e njime da izraze svoje misli nego obratno jezik uvjetuje njih.


16/56

Posebno je sna an utjecaj Michela Foucaulta na one autore i autorice koji se trude dekonstruirati historiju kao disciplinu. Foucault je elio pokazati neuspjeh historijskepripovijesti da korespondira s pro lom realno u. Historiografija ne mo e postiinikakvu verziju istine o pro losti koja bi se mogla provjeriti pa se takvo nastojanjeprogla ava mitom zapadne kulture. Foucault zastupa antihistoriju jer odbija mogunostsolidnih obavijesti o pro losti i kategorije analize te referentnosti izmeu rijeii stvari te zato to odbacuje uzronu povezanost dogaaja i epoha. Prema njemu,veliki koncepti zapadne misli: ovjek, dru tvo, kultura ne odnose se na stvarnostnego su lingvistiki konstrukti. U svakome dru tvu mo oblikuje znanje i ujedinjujese s njime u obliku re ima istine i prevladavajuega diskursa koji odreuje graniceonoga to se smije znati i rei u pojedinoj kulturi. Mo u nekom dru tvu dakle odreuje

to je istina/neistina, pravo/krivo, legalno/nelegalno. Znanje se regulira i preko pozivanja discipline na istinu, autoritet, sigurnost. Foucault napada optimizam

ipojmove slobode i napretka te im suprotstavlja dru tva tamnice.

Historija nije izvje taj o onome to se dogodilo u pro losti nego o onome topovjesniari i povjesniarke ka u nakon to su organizirali pripovijesti iz izvora prema vlastitom jezino odreenom razumijevanju realnosti. Toka polaska je jezinikonstrukt, a ne izvori, oni su toka dolaska. Foucault tvrdi da historiografija nastajeiskljuivo iz perspektive lingvistiki kodiranih struktura moi u sada njosti.

Foucault nijee povijesni razvoj. On vidi etiri epohe episteme (onu od srednjegavijeka do kasnoga 16. stoljea, klasinu, onu od kraja 18. stoljea do poetka 20.stoljea i postmodernu). Episteme je epoha pogleda na svijet u svim granama znanja.Ona namee svima ista pravila u strukturi misli koju ljudi odreenoga razdoblja nemogu izbjei. Svaka episteme definirana je nainom kojim nastaje znanje i kako jeupotrijebljeno. Budui da smo zatvoreni u na u vlastitu episteme a to je sada postmodernitet

mi ne mo emo spoznati uzronosti povijesnih promjena. Episteme suepohe koje nastaju same od sebe bez ikakve povezanosti u povijesnom razvoju kojeganema.

Foucault je sna no utjecao na postmodernistike autore i autorice, ali je sam zasebe rekao da nije postmodernist. Pritom se mo e primijetiti da za postmodernizamne postoji nikakva realnost tamo vani, tj. izvan jezika. No Foucault tamo vani ima svoje episteme.

Tvrdnjama Foucaulta da su povjesniari i povjesniarke zatvoreni u lingvistikimfiguracijama dao je svoj originalni doprinos mnogo diskutirani vrlo utjecajniautor Hayden White. Nakon njegova djela Metahistory razvila se iroka rasprava otome temelji li se rad povjesniara i povjesniarki doista samo na njegovu/njezinu izborufigurativnoga stila i pripovjednoga zapleta, a uope ne na postizanju obavijestio pro losti. Kod Whitea znaenje historijskoga izvje taja proizlazi iz toga kako je pisan,a ne iz prikaza stvarnih povijesnih dogaaja. Whiteov formalizam i relativizambri e razliku izmeu istine i interpretacije te fakta i fikcije jer su za nj sve strategije


17/56

historijskoga obja njenja determinirane izborom jedne od tropikih struktura koje je


18/56

White nabrojio. Sami povijesni dogaaji nemaju smisla i nema kontinuiteta izmeuivoga iskustva i njegove narativne interpretacije. Tek izbor tipa pripovijedanja

i njegovonametanje povijesnim izvorima daje dogaajima smisao. Za Whitea su daklesve, pa i historijske pripovijesti, samo fikcija.

White je izradio svoj model upotrebom tropa i zapleta koji, prema njemu, ograniavajui odreuju svako historijsko istra ivanje. Tropiranje (troping) znai okrenuti ivoditi opis nekoga predmeta, dogaaja, osobe tako da mu se ne pripisuje samo jedno znaenje nego i neko drugo, a i vi e razliitih znaenja. White tvrdi da svaki izvje taj i obja njenje povjesniara i povjesniarki nu no ovisi o njegovu/njezinu izboru jednogaod po etiri arhetipa: od etiri tropa govornih figura (metafora, metonimija, sinegdoha,ironija), od etiri mogua zapleta (romanca, tragedija, komedija, satira), od etiriformalna argumenta (formistiki, mehanistiki, organicistiki, kontekstualistiki) te

od etiri ideolo ka pristupa (anarhini, radikalni, konzervativni, liberalni).Takvom knji evnom prefiguracijom povjesniar/ka namee izvorima znaenjekoje ovisi iskljuivo od njegova/njezina subjektivna zapravo proizvoljna izbora, a nipo to ne mo e pru iti solidne obavijesti o izgubljenoj pro loj stvarnosti. Zaplet upripovijedanju je preokret neke pro le kronike u pripovijest koja joj namee znaenje

to ga odabiru povjesniari i povjesniarke. Zaplet ne korespondira s realnim dogaajima koji su samo kaos bez znaenja. Povjesniar/ka zami lja (izmi lja?) zapleteputem jezika i retorike kako bi opskrbio/la beskrajni slijed nepovezanih dogaajanekim redom i znaenjem. Kod Whitea je nagla ena i tekstualnost jer nema korespondencijeizmeu rijei i stvari, jezika i pro losti. Zato je historijski tekst vezansamo s drugim historijskim tekstovima i njegovo znaenje potjee od tih drugihtekstova a ne od pro losti.

White dakle tvrdi da je pisana historija iskljuivo knji evni pothvat, da povjesniar/ka razumije pro lost samo preko one narativne forme kojom se slu i. Na svimrazinama historija je samo tekst koji ima nametnuto zapravo izmi ljeno znaenje,a interpretacija pro lih dogaaja mo e biti konstruirana samo kao poetika, neovisnaod pro losti. Taj lingvistiki determinizam prouzrokuje nesigurnost pri istra ivanju,moralni relativizam, cinizam i nihilizam. White, a za njim i Jenkins, dakako nemisle tako. Oni vide moralni relativizam i epistemiolo ki skepticizam kao osnovudru tvene tolerancije i pozitivnoga priznavanja razlika.

Treba spomenuti jo nekoliko autora ija su djela va na za opeprihvaene teze upostmodernistikoj dekonstrukciji historiografije. Jean Franois Lyotard polemizirao je protiv Hegelova idealistikoga povijesnoga determinizma te marksistikih velikihpripovijesti i uope protiv svih pripovijesti o modernizaciji, napretku, naciji,demokraciji. Nijekao je mogunost istra ivanja irih povijesnih kretanja.

Jacques Derrida, tvorac pojma dekonstrukcija, nijee bilo kakvu znanost oknji evnosti koja je sama po sebi sveobuhvatna kategorija svega napisanoga. To jedakle nain pisanja bez vlastitoga identiteta, a ne zna se to je izmi ljotina a to stvarno,

to bitno a to sluajno.


19/56

Roland Barthes bio je utjecajan svojim tezama o historijskom diskursu. Premanjemu, povijesni fakti imaju samo lingvistiku egzistenciju kao diskurzivni pojmoviu obliku dojma o realnosti. I on ka e da su konstitutivne crte historije (koju nerazlikujeod epa, romana ili drame) iskljuivo poetska imaginacija i da hvalisavo razmetanje povjesniara i povjesniarki s njihovom objektivno u ima ideolo ku funkcijujer oni/one ne ele priznati da je mogue postii samo privid realnosti/istine.

Nova kulturna historija, pogotovo u SAD, djelomino je podlo na postmodernizmu,a slu i se prije svega antropolo kim modelom kulturne analize nadahnutelingvistikim pristupom poetici kulture. Izuzetan utjecaj meu povjesniarima ipovjesniarkama te struje ima antropolog Clifford Geertz koji definira kulturu kao obrasce znaenja izra ene u simbolima. Pritom se analiza temelji na interpretacijismisla, tj. na razumijevanju i do ivljavanju ljudskoga duhovnoga svijeta. Geertzuje

kultura sustav znaenja to ih ljudi daju svojim ivotima. Njegovi poku aji analizesimbolikih oblika kulture temelje se na slu anju iskaza informanata o odreenimdogaajima, a ne na irim obrascima. Misli da se jedino gustim opisom sitnihpojedinosti mo e dokuiti neki smisao odreene akcije i da je zato kulturna analizauvijek nepotpuna.

Geertz se priklanja semiotici, opoj teoriji o sustavu znakova i simbola, pogotovo jezinih znakova, naime teoriji o odnosima izmeu znakova i njihovih znaenjskihsadr aja. U svojoj antropologiji slu i se knji evnom teorijom, interpretacijom kulturnihdogaaja kao tekstova-pripovijesti to ih odreeno dru tvo pria o sebi da bisvoj svijet uinilo smislenim. Geertzovu shvaanju da postoji jedinstven simbolikiuniverzum odreene kulture suprotstavlja se mi ljenje da simbolike struktureodreene kulture imaju razliita znaenja, tj. da simboliki oblici nisu organiziraniu jedinstvenu sustavu zbog sukoba i opreka u svakom dru tvu. Brojnim razliitimvarijantama nove kulturne historije je ini se zajedniki utjecaj postmodernizmaali ne i prihvaanje njegovih ekstremnih tvrdnji da je povijesna zbilja nespoznatljiva.

Profesionalna historija se tradicionalno smatra znanjem razmjerno pouzdanihobavijesti o pro losti koje su povjesniari i povjesniarke skupili i istra ili. No postmodernistiketeze estoko odbacuju mogunost bilo kakve rekonstrukcije pro lezbilje. Njima je historija igra uspomenama, rijeima i tekstovima s te i tem na dekonstrukcijikao razotkrivanju beznadnoga jaza izmeu jezika kojim sada govorimoo pro losti i nje same. Pro lost je naime samo mno tvo sluajnih trenutaka bez smislau obliku neprozirnih tekstova to ih ne treba ni poku ati odgonetnuti. Pritom seove tvrdnje prikazuju stimulativnima i uzbudljivima, a oekuje se da se povjesniari i povjesniarke odreknu svoga krajnje problematinoga i ideologiziranoga diskursa.

Dekonstrukcijom se nastoji delegitimirati historija kao disciplina prije svega vespomenutom tvrdnjom da je nemogua spoznaja pro losti jer je ona ostavila za sobomsamo neprozirne tekstove kao tragove. Stare modernistike sigurnosti kao tosu povijesna istina/zbilja, otkrie pripovijesti iz pro losti i metodolo ka objektivnostneprihvatljive su u postmodernistikome svijetu. Odbacuje se zadaa historijskoga


20/56


21/56

istra ivanja utemeljenoga na empirikoj istra ivakoj metodi, na uvjerenju o pribli nompodudaranju izmeu pro losti, njene interpretacije i narativne reprezentacije.Postmodernizam napada povjesniare i povjesniarke zbog toga to se ne bave samotekstovima i diskursima, kako bi trebali u skladu s njegovim tezama, nego ele postiirazmjerno istinite obavijesti o istra ivanim povijesnim injenicama.

Kod posljednjih generacija znatno se pro irio horizont historijske profesije kojaje obuhvatila brojna ivotna podruja u pro losti. Tako je izmeu ostaloga do lo ido golemoga rasta socijalne historije, a zatim kulturne historije i koncentracije istra ivanjana male ljude. Te su se promjene uglavnom dogodile bez utjecaja postmodernizma,ali su neke nove struje prihvatile njegove odreene poticaje. Uostalom,treba priznati da neke postmodernistike kritike doista upuuju na stvarne slabostii ranjivost historiografije. No mi smo i prije dekonstrukcije na e discipline znali zapogre ivost i nedostatke historijskoga izvje taja, za velike mogunosti zabluda pripisanju o povijesti, za svoje osobne slabosti i pristranosti, za na u ovisnost o s

uvremenimidejama. Dobro smo znali da se ne mo e obuhvatiti cjelina neke povijesnepojave zbog slo enosti povijesnih procesa, a i zato jer su izvori fragmentarni, da

pisanjeo povijesti obuhvaa selekciju i interpretaciju i da je svaki rezultat historijskogaistra ivanja nu no nepotpun i provizoran.

Slabosti le e i u masovnoj proizvodnji akademske historiografije s inferiornomkvalitetom velikoga dijela publikacija, zatim u ideolo koj i politikoj pristranosti mnogih autora i autorica te u fragmentaciji historijske discipline u usko specijalistikapodruja iji rezultati ostaju izvan ire vizije. U suprotnosti s postmodernistikomkoncentracijom na mini-pripovijesti postoji mi ljenje o nu nosti obuhvatnih radovakoji mogu pomoi sada njim generacijama da se snau u slo enim povijesnimprocesima i u suvremenom razvoju Zapada te drugih dru tava i kultura. Dosadaje prete na veina povjesniara i povjesniarki odbijala postmodernistiku dekonstrukcijubitnih koncepata historiografije kao to su: uzronost, promjene u vremenu,autorove namjere, relativna stabilnost znaenja, humanistiki pristup i socijalnadeterminacija do stanovite mjere.

Valja rei i to da skepsa postmodernizma nije sasvim nova pojava. Skepsa je uvijek postojala u tra enju istine o povijesnoj zbilji i ohrabrivala je autore i autorice

dasteknu to vi e obavijesti i razraunaju se s vlastitim zabludama. Treba podsjetiti da nakon prosvjetiteljstva ni ta nije uzeto zdravo za gotovo, da se smatralo kako sve

trebaispitati, pa i Bibliju. No postmodernisti dr e da se istina/realnost uope ne mo espoznati i da tovi e ne to kao realnost/istina ne postoji izvan jezika. Prema tome,znanje o pro losti, za koje povjesniari i povjesniarke tvrde da su otkrili svojimistra ivanjem, bilo bi samo ideolo ka konstrukcija u slu bi odreenih interesa moi,a historiografija niz mitova koji podr avaju grupne identitete.

Ra irenost postmodernizma u brojnim disciplinama moramo shvatiti vrlo ozbiljnoi zato treba uoiti i njegov pozitivan doprinos o kojem bi povjesniari i povjesniarkemogli razmi ljati. Takvo razmatranje svakako zahtijevaju one teze o tekstu


22/56


23/56

i naraciji koje nisu ekstremne i mogu dijelom pridonijeti nekim novim pristupima u historiografiji. Postmodernizam je donekle na svoj nain otvorio nove predmetei podruja istra ivanja, a primorao je povjesniare i povjesniarke da ispitaju svojemetode i postupke kao nikada dosada, da postanu vi e samokritini, mo da da obrateveu pa nju svojoj pristranosti i da se vi e bave problemima obja njenja, interpretacije,epistemologije.

Ukratko reeno, dok lingvistiki obrat istra uje tekstove s veom pa njomnego to se to dosada radilo, njegove teze izazivaju razmi ljanja mnogih povjesniarai povjesniarki. No oni/one se opiru ekstremnim shvaanjima kao to je apsorpcijajezika u tekstualnosti, odnosno tvrdnja da nema realnosti izvan jezika jer je to

nijekanjehistorije kao discipline kojom se eli postii znanje i razumijevanje ljudskepro losti. Postmodernizam propovijeda kraj historije nastale u modernom dru tvu,kako velikih pripovijesti tako i posebnih rezultata istra ivanja profesionalnih povjesniara

i povjesniarki. Mo e se rei da to zapravo i nije samo kraj profesionalnehistorije nego i pretpostavki o svijetu i njegovih pravila razumljivosti. Preostaje daklehistorija kao eksperiment, igra jezika, fikcija, krajnji relativizam. Ako naelnone mo emo dokuiti niti mrvicu povijesne istine/zbilje, za to je tra iti, tj. za to seuope baviti profesionalno historijom? Ne mislim, dodu e, kao L. Stone da je historijaugro ena vrsta jer prete nu veinu povjesniara i povjesniarki nije dotaknuorazarajui dah dekonstrukcije njihove discipline. No ini mi se da postmodernizamu mnogima mo e izazvati nesigurnost i izgubljenost jer ne nudi neki novi poetaknego samo uvjerenje da ni ta nije sigurno, da se ni ta ne mo e solidno znati i da jenastojanje da se ne to to bolje spozna zapravo ideologija.

U suprotnosti s postmodernistikom dekonstrukcijom svih struja profesionalnehistorije, velika veina povjesniara i povjesniarki smatra je u praksi disciplinomkojoj je predmet istra ivanja ljudska pro lost, promjene u vremenu. Pritom se postizanjeznanja temelji na na oj sposobnosti da pod odreenim uvjetima stupimo udodir sa slo enom povijesnom zbiljom. To je mogue pomou ostataka i tragova povijesnihpojava koji postaju izvori ako se njima profesionalno bavimo. Lingvistikim

argonom reeno, mi analiziramo oznaitelja (izvor) da bismo postigli odreenoznanje o oznaenom (povijesnoj zbilji). Dakako da odreeni tragovi isjeaka pro lostipostaju izvori tek nakon sustavnoga tra enja, prikupljanja i izbora obavijesti zaodgovor na istra ivako pitanje. Na je znanstveni postupak dakle spoznajni putod jezinoga razumijevanja izvora do utvrivanja vrijednosti njegova svjedoanstvai ukljuivanja tih obavijesti u na izvje taj koji mora biti otvoren prema daljim mogunostimapro irenja i produbljenja postignutoga znanja.

Povjesniar/povjesniarka vezani su autoritetom izvora iako njegove praznine idvojbenosti dopu taju samo skromno znanje o ljudskoj pro losti, ipak omoguavajuobavijesti bliske realnosti iza izvora. Disciplina je kritikom izvora i brojnimstrujamas razliitim metodama s vremenom stvorila kontrole koje ubla uju njene nedostatke.Razmjerna tonost i primjerena reprezentacija pro losti, vjerojatnost i bliskost ono


24/56

me to je pisano o faktima, dakle profesionalnost, ostaje mjera dobroga historijskogadjela. Ako se izvori savjesno i temeljito istra e u skladu s pravilima kritike izvora iprofesionalno obrade, onda rezultat mo e biti solidna obavijest o odreenim pojavama pro losti. Pritom se dr i da su retorika i poetika pomona sredstva jer primat pripada istra ivakom postupku. Nasuprot tome, postmodernizam o tro odbija misaoda je nestala stvarna pro lost pristupana istra ivanju bilo kojoj struji u suvremenoj historiografiji. Tvrdi se da izvori ne referiraju o povijesnim injenicama jer one

vi ene postoje i nedokuive su spoznaji, a sami su izvori neprozirni i nijemi tekstovi.Prema ekstremnom shvaanju, povjesniar/ka mo e zato o nekoj povijesnoj pojavipisati togod eli i svi takvi proizvodi, postignuti na bilo koji nain, imaju jednaku

legitimnost kao jedna od moguih verzija i iluzija zbilje. Za dekonstrukciju dobro historijsko djelo nije dakle ono koje se temelji na vje toj obradi izvora i solidnomeistra ivakom postupku, nego ono iji je autor/autorica svjesna svoga ogranienja jerzna da ovisi o svom lingvistikom postupku i proizvodi samo privid pro le zbilje.

Dekonstrukcija smatra samozavaravanjem uvjerenje da to se vi e profesionalnobavimo izvorima to se vi e pribli avamo povijesnoj zbilji. Izvor korespondira s realnostisamo u sluaju najjednostavnije injenice. Munslow navodi kao primjer podatakda je Abraham Lincoln ustrijeljen 14. travnja, a umro 15. travnja 1865. godine.No takva korespondencija izvora i pro losti ne postoji na interpretativnoj razinijerje pisanje o pro losti verbalno-tekstualni i fiktivni artefakt.

Dekonstrukcijsko razaranje historijske discipline ne priznaje da postoji pristup nezavisnom znanju jer ne razlikuje izmeu objektivnosti, subjektivnosti, pristranosti,injenice i znaenja, historije i fikcije. Te ko je dakle ne to znati o neemu tomislimo da postoji danas, a kamoli o pro losti koje vi e nema. Dekonstrukcijskoitanje zato poziva povjesniare i povjesniarke da se prestanu truditi oko postizanja solidnih obavijesti o pro losti jer je to nemogue postii. Predbacuje im feti izamprema dokumentima, opsjednutost faktima i naivni realizam, tj. uvjerenje da jeljudski um sposoban proizvesti izvje taj koji bi bio blizak pro loj stvarnosti zato tosu elementi pro lih dogaaja ostavili tragove u izvorima.

Nasuprot tome, dekonstrukcijsko itanje tvrdi da su izvori neprozirni i nijemi, da nemaju veze s pro lom stvarnosti nego samo s imaginacijom povjesniara i povjesniarke u njihovim interpretacijama. Realnost im je samo jedna od pripovijesti kojupovjesniar(ka) svojevoljno namee neprozirnome izvoru u skladu sa svojim eljama,namjerama i ideologijom. Ono to povjesniar(ka) vidi kao ne to to se zbilo u pro losti,postmodernizam zami lja jedino kao tekst koji postoji samo u sada njostii koji svatko mo e zamisliti, konstruirati i interpretirati kakogod eli kao da je toroman. Pritom je historijski tekst kao svaki knji evni tekst neodreen i proturjean.


25/56

Izvori se dakle ne bi odnosili na pro lost nego na ono to povjesniar(ka) eliovdje i sada uiniti s njima.

Postmodernistiki antirealizam uporno istie da pro lost ne mo e biti referent zahistorijske reprezentacije i izvje taje jer se oni ne odnose na pro lost nego samo na


26/56

druge historijske tekstove i diskurse. Izvori su neprozirni jer sadr e samo slo enekodovei metaforika znaenja. Dekonstrukcijom se dakle eli li iti historijsko znanjebilo kakvoga odnosa s pro lo u, koja je sama po sebi skupina tekstova, i rastvoritihistoriju u anr literature. Posljedica poznate izjave J. Derride da nema ni ta izvanteksta jest dakle uvjerenje da se historija ne odnosi na pro lost nego samo na drugetekstove i historije.

To mi ljenje ilustrira izjava jednoga od najpoznatijih pobornika dekonstrukcijeF. Ankersmita da su izvori samo otpalo li e koje se mo e pobrati, a da ne trebatra iti mjesto koje je ono imalo na grani ili drvu pro losti nego samo smisliti uzorakna temelju kojega mo emo oblikovati li e-tekstove i prilagoditi ih suvremenojcivilizaciji. Historija je dakle konstrukcija koja govori o suvremenosti, a o pro lojrealnosti stvara samo dojam. Rije je o potpunom nehaju prema porijeklu i okolnost

imau kojima su izvori nastali. Povijesni fakti vide se samo kao mutni, nerazja njivii nedokuivi tekstovi. Ako je sam jezik neprobojan, onda je i znanje, koje prekonjega posti emo, krajnje nesigurno, tovi e nemogue. Ako tekstovi ne reflektirajurealnost nego samo druge tekstove, onda se pro lost rastvara u literaturi a historijapostaje fikcija.

U dekonstrukcijskom vienju funkcija je historije da pripovijeda pripovijest kojase temelji na drugim pripovijestima i njihovim prethodno postojeim interpretacijama.Izvori dakle ne korespondiraju s pro lo u i zato im se povjesniar/ka nameesvojom slobodno izabranom linijom pripovijesti zapletima. Dekonstrukcijom se

eli pokazati da je nemogue dokuiti namjere autora izvora i da povjesniar/kazapravo izmi lja znaenje koje nije ono autora jer izvori ne predstavljaju pro lu stvarnostnego lance interpretacije bez centralnoga znaenja. Ne zauuje da takvo dekonstrukcijskoitanje gotovo izvrgava ruglu kritiku izvora, a propovijeda nekakvuhistoriju slobodnu od tereta pro losti viene kao realnosti.

Rezultati historiografije bili bi zapravo vi e zami ljeni/izmi ljeni nego naeniputem izvora, a svakako osloboeni elje za sigurno u i vjerodostojno u izvje taja.itatelji/itateljice bi trebali odijeliti historijski izvje taj od autora izvora i piscahistoriografskoga djela jer svaki dio teksta sadr i mno tvo razliitih i proturjenihznaenjskih slojeva. Znaenje djela ovisilo bi o dojmu itatelja i itateljice, a ne osposobnosti, volji, strunoj spremi, iskustvu autora i autorice. Jezik shvaen na temeljuteza lingvistikoga obrata dakle stvara na u iluziju realnosti. Fakt ima samolingvistiku egzistenciju kao izraz diskursa. Stvarna pro lost nije referent za historijskopisanje jer je izvan toga sveobuhvatnoga diskursa i ne mo e se zato dokuiti.Takvo shvaanje ru i razliku fakta i fikcije pa mukotrpan rad tra enja obavijesti opovijesnim injenicama u arhivima postaje posve bezvrijedan.

To je dakako ekstremno shvaanje pred kojim se neki postmodernisti zaustavljaju.Tako Munslow ka e da historijski izvje taj dodu e jest posljedica knji evne imaginacije, no ne podlije e krajnjoj relativnosti, tj. pojedinim se povijesnim pojavama ipak ne


27/56

mo e dati ba svako znaenje koje se za eli. Ta je relativnost bar donekle ograniena


28/56

izvorima pa autor/autorica knji evne fikcije ipak ima vi e imaginativne slobode nego povjesniar/ka. Kada bi branitelji/braniteljice realistike historiografije prihvatili svojposao kao granu literature na retorikim, poetikim, metaforinim temeljima, oni bi,prema Munslowu, mogli spoznati da to ne znai automatski smanjiti autoritet obja njenjai profesionalni status. No njemu je nedovoljno to neki realisti uzimaju u obzirpoetiki aspekt historiografije samo kao jedan od mnogih utjecaja koji determinirajupisanje o pro losti. On eli da se poetska priroda historiografije prihvati kao osnovna ito bi, ka e on, zapravo jaalo historiju kao disciplinu. Nije mi jasno kako bi to moglobiti jer dekonstrukcijsko itanje eli poni titi temelj historiografije, naime uvjerenje daje struktura zbilje odredila organizacijsku strukturu historijskoga izvje taja. Nasuprot

tome, postmodernizam tvrdi da povjesniar/ka organizira, ureuje, izmi lja svoj izvje tajda izgleda kao stvarnost, a zapravo to je samo utisak, privid, iluzija stvarnosti.Predbacuje im se da to ne ele priznati jer ka u da je njihov izvje taj realna obavijesto pro loj stvarnosti. Dekonstrukcijsko itanje ne eli obratiti glavnu pa nju pro losti,nego jazu izmeu sada njosti i pro losti, izmeu jezika to ga sada upotrebljavamo zapisanje o pro losti i same nespoznatljive pro losti.

Dakako da postmodernizam odluno odbija mogunost istra ivanja pro lostiradi nje same s namjerom da se razumiju nekada nja dru tva i kulture na temeljunjihovih vlastitih naina ivota te spoznaja i vrednovanja. Nasuprot tome uvjeravase da se historijsko istra ivanje kree iskljuivo unutar politike ideologije i drugihinteresa sada njosti. Jenkins tako tvrdi da je tobo nje istra ivanje pro losti velikimdijelom mistifikacija bur oazije koja prikazuje svoje vlastite sada nje interese kao

dapripadaju pro losti. U svakom sluaju historija ne obavje tava o pro losti kao takvojnego o nainu kojim se stvara i zami lja jedno od moguih znaenja raspr enih, dubokobeznaajnih krhotina pro losti.

Dekonstrukcijski autori/ce tvrde da povijesne injenice same po sebi ne sadr enikakvo znaenje niti vezu s drugim injenicama. Svako znaenje i meusobniodnos koji se pripisuje injenicama je samo konstrukcija koju namee i zami ljaili izmi lja povjesniar/ka. Meutim, kako na te tvrdnje odgovara Perez Zagorin,ak i zapa anja pojedinaca nisu kaotino iskustvo nego se sastoje od strukturiranihi znaenjskih oblika. Iskustvo i aktivnosti su narativno strukturirani pa ljudimogu shvatiti tijek dogaaja i pripovijesti u svom ivotu i tako spoznati smisao svojeegzistencije u sada njosti i pro losti. Te se pripovijesti izra avaju u kolektivnomeiskustvu koje ujedinjava pojedince u grupe i zajednice sa skupnim identitetom postignutimpreko tih pripovijesti. Povijesne injenice nisu izolirane mrvice, kako totvrdi dekonstrukcijsko shvaanje, nego su u meusobnim odnosima i ine strukturua to omoguava da povjesniar/ka s njima postupa kao s osebujnim subjektima sunutra njim odnosima, vremenskim slijedom, uzronim vezama i da vidi odreenefakte kao dijelove iste pripovijesti.

Na predmet istra ivanja su povijesne injenice u vremenu i prostoru i njihovumjestu u odreenom spletu odnosa. Dogaajna historija s tradicijom u 19. stoljeu


29/56


30/56

svodila se na utvrivanje svjedoanstva izvora i provjere njegove vjerodostojnosti.Uvjerenje je bilo da su sam dogaaj i njegovo znaenje objektivno dati u izvoru teih mi samo sreujemo kao zaplet odgovarajuih pripovijesti. Pritom valja istaknutida mnogi postmodernistiki napadi i danas krivo pripisuju historiografiji u cjelinitakav pristup naivnoga realizma. U zbilji taj je smjer ve poetkom 20. stoljeaizvrgnut kritici novih struja u historiografiji koje su smatrale da povijesna injenicanije neponovljiv, nerazdvojiv izolirani atom zbilje nego se mora konstruirati po

odreenimpravilima te smisleno povezati s mnogim drugim injenicama konceptualizacijom,izgradnjom pojmova i misaonom konstrukcijom. No i takav pristup smatra ses postmodernistike strane neprihvatljivim te ideologizacijom u tijeku interpretacijenedokuive pro le zbilje koja postoji samo kao neprobojan i nerazumljiv tekst. Danas oni koji misle da su dogaaj i njegovo znaenje objektivno dati u izvoru ne igrajunikakvu ulogu u raspravama u historiografiji. Bilo kojoj struji pripadamo, mi zn

amoda mo emo postii samo fragmentarne obavijesti o povijesnoj zbilji.

Postmodernizam ru i svaki naelni temelj za pojam istine. Obilje ava ga skepsaprema svemu to nosi etiketu istine, zato i prema mogunosti postizanja razmjernosolidnoga znanja o pro losti kao cilju istra ivanja. Historija ne bi bila ni ta drugonego diskurs, igra jezika, retorika, estetika, fikcionalna tvorba, lingvistiki znak ikoncept koji posti e samo utisak pro le zbilje. Istina/realnost samo je stvar interpretacijejer ne postoji objektivan kriterij za procjenu da je jedna interpretacija istinitijaili kvalitetnija od druge.

Prevladava potpuna nesigurnost. Jedva mo emo rei da uope ne to znamo pazato istina/realnost predstavlja samo figuru govora koja ne mo e dosegnuti svijetjerizmeu rijei i stvari, tj. rijei i svijeta, postoji nepremostiv jaz. Zato neki autori/ceuvijek pi u pojam istina ili fakt pod navodnicima. Tradicija je zapadne kultureda su sigurnost i istina naeni, a ne stvoreni. Za dekonstrukciju istina ovisi samoo nekoj instituciji moi koja neko gledi te mo e proglasiti istinom. Mo se slu iistinom kao korisnom fikcijom da provede svoju kontrolu i interese. Istina/zbiljane mo e biti pitanje usporedbe pro le zbilje i historijskoga izvje taja. Meusobnousporeivati mogu se samo razliite historijske reprezentacije.

Izbacivanjem istine iz dekonstrukcijske perspektive ne eli se rei da povijesnazbilja uope nije postojala nego da je nespoznatljiva. Zato su svi historijski izvje taji,bilo kako postignuti, jednako istiniti ili neistiniti, bez obzira jesu li profesionalni iline. No neki ipak donekle priznaju hijerarhiju vrijednosti historijskih radova. Svakakodekonstrukcijska perspektiva mora primijeniti i na sebe mi ljenje da mo e predoitisamo jedan od mnogih jednako legitimnih izvje taja o nekoj povijesnoj pojavi.No kako ekstremni autori i autorice ka u najbolje bi bilo da povjesniar/ka u svomizvje taju daje svoje sugestije o razliitim moguim verzijama znaenja odreenihdogaaja iz pro losti.Dekonstrukcijsko shvaanje istine delegitimira historiju kao disciplinu jer odbacu


31/56

jeautoritet zbilje. Povjesniar/povjesniarka postaje slobodan/slobodna pripovije


32/56

dati pripovijesti s razliitih gledi ta i s razliitim zapletima prema svome vlastitom izboru i interesu. To je kraj historije jer historijski diskurs ne referira na pro lost negona samoga sebe. Istina je relativizirana u posebnim diskursima i jezinim igrama pase zato nikada ni pribli no ne mo e pronai znaenje nekoga dogaaja iz pro losti.Postmodernizam je, dakle, bez pro losti pa neki njegovi pobornici dr e da svakipovjesniar/ka mo e zato moralno i ideolo ki predlo iti verziju kako mu/joj drago.

Ako je historija samo imaginacija koja ne korespondira s pro lo u, ako je sverelativno i nitko ni ta ne zna, za to se baviti pro lo u? Na pitanje je li historijskoistra ivanje uope korisno, F. Ankersmit odgovara da historija nije ni korisna ninekorisna! Kao poezija, literatura, slikarstvo i historija i historijska svijest

pripadajukulturi koja ne mo e biti definirana u okvirima korisnosti. U svakom sluaju, historiografijase mora smjestiti u postmodernoj civilizaciji.

Na tragu Foucaulta, dekonstrukcija propovijeda da povjesniar/ka ima naelnoideolo ki uokviren interes jer podr ava mit o historijskom istra ivanju kao objektivnometra enju istine o pro losti. Ono to se naziva razumom i istinom je redovnoposljedica ideolo ko-politikih interesa vladajuih grupa koje oblikuju diskurs. Historijaje ideolo ki konstrukt jer vladajui i potlaeni imaju svoje verzije o pro lostiradi legitimacije svojih praksa. Sve povijesne injenice mogu izgledati dobro ililo e,po eljne ili nepo eljne, korisne ili nekorisne. O pro lim pojavama se uvijek opet pi ena drugi nain, a brojne se historije mogu upotrijebiti ili zloupotrijebiti. Pristranost ikrivotvorenje izvora kako bi odgovarao ideolo kim potrebama ne mo e se prokazatipozivanjem na ono to ka u izvori jer su oni neprozirni, nijemi i uope nema kriterija prema kojemu bi se mogao prosuditi stupanj pristranosti.

U obrani od dekonstrukcije valja rei da doista ne mo emo izravno obuhvatitibezgraninu raznolikost zbilje nego je vidimo samo u odreenoj perspektivi na egapolo aja u sada njosti. Pritom valja razlikovati pojmove: subjektivnost i pristranost.Subjektivnost je aktivna uloga subjekta u procesu spoznaje, ona je neodvojiva od

ovjekajer ne postoji spoznaja bez subjekta spoznaje. Historijsko je znanje subjektivno jer je perspektivno i selektivno te ovisno o na oj sada njosti. No to ne znai da je u naelu pristrano. Naime, pojam pristranost se odnosi na izbor predmeta istra ivanjana temelju odreenih interesa opravdanja ili odbacivanja suvremenih zbivanja i ideja,na poistovjeivanje povjesniara i povjesniarke s odreenim politikim i ideolo kimstavovima i strujama pri interpretaciji pro lih dogaaja. Prevladava mi ljenjeda su objektivni oni izvje taji koji to cjelovitije obuhvaaju predmet istra ivanja iomoguavaju spoznaju u okviru odreenih istra ivakih pitanja.

Dosta odobravanja dekonstrukcija je postigla progla avanjem historiografije unaelu ideolo kim proizvodom. Naime, profesionalizacijom historiografije nije postignutonjeno vee osamostaljenje od dnevnopolitikih opredjeljenja i kolektivnihstrasti. Dominantni su ostali interesi vlastodr aca, javnoga mi ljenja i kulturnih t


33/56

radicijaodreenih grupa. Nedavno su komunistiki pokreti i desne diktature legitimiralisvoje ciljeve interpretacijom povijesti, a danas to ine prije svega nacionalistike


34/56

struje. Izmi ljanje pro losti s peatom znanosti je orue za odr anje politike moi.Politiko i ideolo ko nadziranje historiografije postalo je manje krajem 20. stoljea, ali je autonomna historiografija samo u rijetkim sluajevima normalna pojava. Zato su nacionalne velike pripovijesti ostale va ne u profesionalnoj svakodnevici.

Dekonstrukcijsko itanje vidi istinu determiniranu iskljuivo prevladavajuimkonsenzusom na temelju struktura moi u odreenoj zajednici i uvjerava povjesniarei povjesniarke da ne postoje ni apsolutne ni pojedinane istine te da uope netreba za njima tragati. Razliite varijante postmodernizma ele osloboditi povjesniarai povjesniarku od prisile povijesne zbilje, one su beskrajno pluralistike iheterogene te odbijaju svaku racionalnu i loginu raspravu.

U diskusiji povjesniar/ka mo e odgovoriti da istina nije proizvod konsenzusanego posljedica racionalne debate u kojoj se ne mora postii konsenzus. Kad bi istinabila samo stvar konsenzusa povezanog s odreenim faktorima moi, onda bi ljudska

misao bila nesposobna da postigne bilo kakvu kritiku perspektivu, bilo kakavstav koji ispituje ideje u ime nekoga boljega, primjerenijega razumijevanja. Dakakoda su razliita gledi ta u kontroverzama opravdana ako odgovaraju profesionalnimkriterijima.

Prete na veina povjesniara i povjesniarki uvjerena je da objektivnost, ako seispravno shvati i uva i njene granice, nije izmi ljotina nego bitan aspekt historijskogarazuma kojega se ne mo emo odrei kao standarda, a da ne napustimo historijukao humanistiku i dru tvenu disciplinu. Istina/zbilja mora biti regulativno naelo.Ona je relativna jer se mo e samo djelomino postii, ali je nasuprot tvrdnji dekonstrukcije

ukorijenjena u povijesnoj zbilji.Samo trudom oko povijesne zbilje mo emo odolijevati najgorim stranama na ediscipline, prije svega mitskom izvje tavanju i izvrtanju u neijem ideolo kom interesu.Slo eni i zahtjevni postupci pri historijskom istra ivanju bili bi besmislenida je historija samo fikcija. Ona dodu e jest i imaginacijska konstrukcija, ali ovisi oizvorima koji svjedoe o elementima povijesne zbilje.

Vidjeli smo da prema postmodernistikim tezama jezik i sustav diskursa stvarajudru tvenu realnost, ali se nijee stabilnost jezika, korespondencija izmeu jezika i realnosti,donekle spoznatljiva istina o nekom aspektu pro le zbilje pa i pro lost uope.Pritom se najprije odbacuje ra ireno shvaanje u historiografiji da je pripovijedanjezapravo izvje taj o pro losti, a ne nain obja njenja, da je jezik u historiografiji podlo annaporu da se postigne znanje o nekoj pojavi iz pro losti na to potpuniji i jasnijinain. Napadaju se povjesniari i povjesniarke da ignoriraju dubinsko znaenjejezika i da misle kako je jezik transparentan medij preko kojega mogu stei obavijestio pro losti. Tvrdi se da je historiografija samo grana literature koja proizvodi dojampovijesne realnosti.

Za brojne povjesniare i povjesniarke pripovijedanje ostaje samo sredstvopreno enja znanja stvorenoga na temelju kritike izvora, vanjski okvir za prikaz


35/56

rezultata istra ivanja koji ne utjee na njegovu logiku strukturu. Drugi dr e da je


36/56

naratologija s pravom upozorila na ovisnost povjesniara i povjesniarki o jezikui na va nost pripovjedne konstrukcije, no odbijaju tvrdnje da iza jezika ne postojipovijesna zbilja i da zadaa dekonstrukcijske historije ne bi bila obavje tavati opro loj zbilji nego usredotoivati se na ispitivanje vlastitoga postupka pri stvaranjudojma o njoj.U historiografiji je jednim dijelom prihvaeno mi ljenje da pripovijedanje samopo sebi sadr i obja njenje povijesnih injenica i da zato strukturira sve stupnjeveistra ivakoga postupka. Slijed dogaaja i promjene u vremenu obja njavaju se pripovijedanjemo njima. No ostaje mi ljenje da knji evni oblik nije teoretsko pitanjeprofesionalne historije nego historiografske prakse i da je teorija historije razliita odteorije knji evnih anrova. Unato razliitim stavovima o jeziku, u historiografijiprevladava mi ljenje da je historijska reprezentacija rezultat istra ivake operacije,

a ne knji evnoga stvarala tva, tj. da je ovo posljednje samo dopuna historijskomistra ivanju.

Dekonstrukcijska ofenziva mora priznati da mnogi povjesniari i povjesniarkevode rauna o poetskome aspektu historije, ali samo kao jednom od faktora kojiutjeu na pisanje o pro losti. Vidjeli smo da se dekonstrukcijom eli postii da poetika postane temelj historiografskoga pothvata. Nastoji se nagovoriti povjesniarei povjesniarke da se prije svega bave prefigurativnom i zapletenom formom svogavlastitoga diskursa. Drugim rijeima, analiza stila, anra i narativne strukture, kojase inae povezuje s knji evnom fikcijom, trebala bi se primijeniti na izvore i interpretacijukao glavna operacija. Pritom ostaje neva na ili nestaje uzrona analiza. Uvijekse ponavlja osnovna tvrdnja da jezik nikako ne zrcali stvarnost nego je konstituira.Historijska interpretacija je konstrukcija lingvistikoga objekta, ona je bitno metaforinajer je proizvod naracije i samo nadomjestak za nespoznatljivu pro lost.

Jezik bi se, dakle, sastojao od slobodno lebdeih oznaitelja koji nemaju niti tokupostanka niti pravi kraj (Derrida). To je samo beskrajan lanac oznaitelja s brojnimrazinama smisla i ne korespondira s realno u. Diskurs bi se prije svega trebaokretati oko razumijevanja lingvistike i pripovjedne forme historijskoga izvje tajajerse smatra da historiografija mora biti analiza slo enih i prvobitnih lanaca interpretacije,da su namjere autora izvora nedokuive i da oznaitelji stvaraju u jeziku samonove oznaitelje, a ne oznaeno, tj. znanje o pro losti.

Dekonstrukcijska vizija tvrdi da historija nije projekcija sadr aja pro losti negosamo knji evna forma i zato retoriko ispitivanje mora prije svega obuhvatiti analizuzapleta i stila kao u fikciji i to u svim historijskim tekstovima i izvorima. Narativnaforma obja njenja postaje sredi nja za historiografski pothvat pa bri e razliku izmeuknji evnoga i historijskoga jezika. Forma pisanja o pro losti postaje jednako va na,a zapravo i va nija od injeninoga sadr aja. Jezik samo stvara jedno od brojnihmoguih znaenja jer se odnosi na neku pripovijest iz izvora koju svaki/svaka povjesniar/


37/56

ka mo e neogranieno, po svom vlastitome izboru, drugaije itati. Pro lostje nedostupna znanju jer jezik referira samo na druga pisanja, tekstove i diskurse.


38/56

Lingvistiki obrat proizveo je mi ljenje da nema izvanjezine realnosti, nezavisneod na e reprezentacije u jeziku, jer je on sustav znakova koji se odnose samo jedanna drugoga u beskonanom oznaavanju koje nikada ne posti e stabilno znaenje.To mi ljenje dakako vodi do razaranja historije jer nijee sposobnost jezika da sepove e s bilo kojom realnosti osim svojom vlastitom. Historija i pro lost tako postajusubsistemi lingvistikih znakova koji se pona aju iskljuivo prema pravilima jezika.

Potpuna ovisnost historije o prethodnim jezinim odlukama kod nekih se pobornikapostmodernizma ne shvaa kao napu tanje empirijskoga ili racionalnogapristupa pro losti. Prema Munslowu, dekonstruirati historiju ne znai potpuno seodrei realistikoga pristupa prema pro losti iako jezik nije transparentan medij i ne mo e korespondirati sa svijetom pro losti. Tvrdi da nije rije o antihistoriji. Meutim, zahtijeva se samosvjesna narativna kompozicija pisana u sada njosti koja priznajesvoj knji evni oblik kao bitni spoznajni medij, a ne samo nain izvje taja.

Pro lost postoji kao historija samo zato to je povjesniar/ka nametnula nekunarativnu strukturu nijemim izvorima. Spoznajna strana pripovijedanja kao literarnipostupak zapravo je niz prijedloga i sugestija o znaenju nekih pro lih dogaaja.Budui da povjesniar/ka stvara narativno obja njenje ureenjem, odabirom, ispu tanjemizvornoga materijala, glavna bi zadaa historiografije trebala biti da ispitujenjegove/njezine motive za nain kako to ini. Pritom valja uzeti u obzir da je jezik neizbje no podlo an ideologijama, a prema tome i historijska interpretacija.

Povjesniar/ka dakle pripovijeda o diskontinuitetu i kaosu nerazumljive pro lostiza sada njost i u njoj. Kao knji evni anr historija se mo e razumjeti samou suvremenoj civilizaciji. Ona mora biti samorefleksivna narativna reprezentacijakoja prepoznaje konani neuspjeh svoje narativne forme da realno prika e elementepro losti. Historija samu sebe uvijek razumije kao pripovijest iz koje ne mo e izaii ispitati je li odgovara stvarnome svijetu pro losti jer ta pripovijest stvara realnost ane obratno.

Dekonstrukcija postupa s pro lo u kao s tekstom ija brojna mogua i proturjenaznaenja ispituje, a pritom posebno napada pretpostavke o korespondencijiizmeu izvora i interpretacije, tj. historiju u realistinom smislu mogue spoznajenekih aspekata pro losti. Tekst pro losti je dakako pun provalija, ti ine, nestabilnih oznaitelja i sva itanja su zapravo neprimjerena. Za neke postmoderniste to ipak ne znai da je bilo koja i bilo kakva interpretacija jednako dobra ili lo a nego samo toda nema konanih interpretacija.

Kako je pro lost prije svega prisutna u knji evnom obliku, historija bi dakle bilaskup tekstova sa strategijom njihova itanja. Tekst ima poseban status jer je sve touope mo emo znati, a to je ini se malo jer je priroda tekstualnosti heterogena,proturjena, fragmentarna. Pro lost bi bila samo tekst literarne prirode, bez pristuparealnosti osim preko kodova koji su u nj upisani. Taj je tekst izoliran od konteksta,tj. od drugih povijesnih pojava koje se u odreenom izvoru ne spominju, a ispituje


39/56

senjegovo znaenje na temelju dubokih gramatikih i sintaktikih struktura. Znaenje


40/56

pro lih pojava mo e se razumjeti samo preko tekstova to ih sami stvaramo i koji sunadomjestak pro le zbilje.

Dekonstrukcijska perspektiva bri e granice izmeu knji evnosti i drugih disciplinajer svodi sve vrste mi ljenja na zajednike uvjete pisanja. Literalizacijom pro losti

eli se pro iriti shvaanje istine u literaturi na historiografiju. Zato se izmi ljenefikcionalne pripovijesti i narativna historija ne razlikuju jer im je jezik jednakopodlo an pravilima retorike i konstrukcije pripovijesti. Nain na koji je historijskopripovijedanje zapleteno, interpretirano i obja njeno jest prema dekonstrukcijskom shvaanju konstrukcija nametnuta pro losti, a ne naena, tj. ne odgovara povijesniminjenicama s kojima izvori ne korespondiraju. Tropi i knji evni anrovi prefiguriraju i determiniraju interpretaciju, tj. nameu znaenje nijemim povijesnim izvorima.Historijska pripovijest je u istoj kategoriji kao roman. Ako tekstovi ne reflektiraju

zbilju nego samo druge tekstove, onda se historijsko pismo ne razlikuje od knji evnoga.Zato se napadaju povjesniari i povjesniarke koji podr avaju fikciju dahistorija nije fikcija.

Retorina strana historije kao pisane forme pro losti mo e se razumjeti kao daodgovara strukturi pripovijedanja. Pitanje je, dakako, je li pro lost nastala kaopripovijedanjeod ljudi u tijeku njihovih ivota ili je kao dojam o njoj potpuno nametnutaod strane povjesniara i povjesniarke kada on/ona ureuju pripovijest izizvora prema izabranoj literarnoj formi. Dekonstrukcija dakako podr ava potonjemi ljenje.

Za mnoge povjesniare i povjesniarke pripovijedanje nije prvobitno orue zastvaranje historijskoga znanja, ali nije niti manje vrijedan mehanizam u vezi sdobivanjemrezultata historijskoga istra ivanja. No neke struje dr e da narativna formane odgovara slo enim povijesnim pojavama i spletovima uzronosti pa opis ne mo ezamijeniti konstrukcijski tip analize. Misli se da se povijesnim procesima morapristupitiproblematskom analizom, a ne samo pripovijestima.

Dekonstrukcijska historija bi bila knji evni proizvod koji nije reprezentacija pro lostinego samo nadomjestak za nju, a pritom sadr aj nastaje iz stila. Generalizacijapripovijedanja odbacuje temeljno uvjerenje historijske discipline da sadr aj izvje tajaproizlazi iz kritikoga istra ivanja izvora, iz kritikoga prouavanja drugih pisanjakoji se bave istim ili slinim istra ivakim pitanjima te iz uoavanja meusobnihodnosa brojnih povijesnih injenica koje su predmet istra ivanja. Dekonstrukciji jedakako neprihvatljivo mi ljenje da je jezik podlo an naporu povjesniara i povjesniarke da na najjasniji i najpotpuniji nain ostvari razumijevanje i znanje odreenogaaspekta pro losti.

U suprotnosti s dekonstrukcijom uglavnom se smatra da je historijsko istra ivanjeuvijek selektivna rekonstrukcija brojnih povijesnih injenica, diktirana od pitanjakoja autor/ica postavlja izvoru u tijeku istra ivanja. Za razliku od realistikogaromana, historiografija se ne sastoji samo od naracije, nego od analitikoga obja njenja


41/56

i komentara, od argumentiranja istra ivakoga rezultata, od dokumentacije


42/56

bilje kama, vrednovanja izvora, razmatranja spornih gledi ta. Nijedna od brojnihstruja u historiografiji ne mo e se svesti samo na opis rijeima jer je historija proizvodmisli, analize i sinteze s ciljem stjecanja znanja o povijesnim pojavama koje su

sezbile u ljudskim dru tvima tijekom vremena.

Kada je rije o jeziku, pripovijesti te stavu prema povijesnoj zbilji u historiografskojpraksi, meni je najprihvatljivije mi ljenje o historijskom pismu koje zastupaMichel de Certeau. On prihvaa neke teze lingvistikoga obrata, ali ih tumai suprotno od ekstremnih dekonstrukcijskih nastojanja ne prihvaa, naime, tvrdnjuda je historija grana knji evnosti. Pismo historije je organizirano narativno, pisanjemsvojstvenim fikciji, ali se ne temelji na konvencijama knji evnoga anra negona metodskoj praksi historijske discipline i na polo aju povjesniara i povjesniarkeu historijskim institucijama i dru tvenoj sredini. Historiografija dakle upotreblj

avafigure i konstrukcije fikcionalnoga pisanja, ali se ne odrie interpretacije povijesnezbilje. Pisanje o povijesti jest posebna pripovijest jer eli biti to istinitija idavatiiskaze, a oni se temelje na skupu pravila za provjeru obavijesti pomou kojih se posti eodreena spoznaja.

Historijsko pismo se temelji na izvorima koji su uvijek otvoreni i puni prazninadok pisana reprezentacija mora organizirati i zaokru iti rezultate istra ivanja solidnimdokaznim postupkom te povezanim i smislenim izlaganjem. Historiografskaje operacija, ka e Certeau, postupak pretvaranja izvora u historiografski tekst, kojifunkcionira drugaije. Istra ivanje se bavi beskrajnom zbiljom koja se mo e samofragmentarno spoznati, doim historiografski izvje taj mora imati stabilnu arhitekturu.On nije samo krajnji stupanj istra ivanja, dakle izlaganje steenoga znanja,jer pisanje namee pravila teksta koja nisu ona istra ivake prakse ali ih ova moraautorizirati. Tekst postaje znanje o pro losti kao drugom, kao pra umi drugotnosti, i poku ava prevladati razliitost izmeu pro losti kao predmeta istra ivanjai sada njosti kao uvjetovane prakse. No za dekonstrukciju upravo to nije mogue.Historiografija je esto podlo na ideologijama pa postoji opasnost da se ne uzmognesresti s onim drugim iz pro losti.

Ve je reeno da se krajnji dekonstrukcijski relativizam posebno izra ava u uvjeravanjuda su sve pripovijesti jednako legitimne. Kako se znaenje povijesne injenicene mo e dokuiti, a standardi verifikacije su napu teni, povjesniar/ka vi e nemo e odbiti neku drugu pripovijest kao neprimjerenu ili pristranu pozivanjem nadokaze iz nijemih izvora. No shvaanje anything goes ili kako vam drago nai loje na zid holokausta. To bi naime znailo da se revizionistike tvrdnje da je holokaustmit koji je izmislila cionistika propaganda, moraju prihvatiti kao ravnopravna verzijate pripovijesti. Ako se slijedi Whiteov nauk, holokaust bi se, prema izboru autorai autorice, mogao prikazati i kao romanca ili komedija. Dekonstruktori su dakako odbili takvu posljedicu svoga relativizma. Sam White je djelomino revidirao svoju


43/56

tezu o bezuvjetnom relativizmu u historijskoj reprezentaciji priznajui da treba uzetiu obzir holokaust kao jedinstveno iskustvo 20. stoljea. On dopu ta da neka doga


44/56

anja iz pro losti moralno ne dopu taju vi e znaenja. Dakako da ta Whiteova novapozicija slabi i poni tava njegove krajnje relativne teze. Valja primijetiti da su

samo u20. stoljeu vrlo brojni grozni ratovi, rasni i religijski sukobi, masovna ubojstva pa seni u njihovu opisu ne mogu primijeniti razliiti zapleti i znaenja.

Vidjeli smo da postmodernizam nijee postojanje zbilje nezavisne od jezika te razlikuizmeu realnosti i reprezentacije te da istie fragmentarnost i relativnost ljudskogai socijalnoga ivota. Dru tva nisu odreena ekonomskim i socijalnim snagamakoje bi postojale tamo vani, tj. izvan jezika. Zato se o tro napada socijalna historijajer se ne priznaje realnost iznad jezika i diskursa kao to su socijalni, ekonomski,kulturni i politiki sustavi. To bi bile samo autonomne diskurzivne formacije.

Treba jo spomenuti da su postmodernistike teme u dekonstrukcijskom ruhuiroko ukljuene pogotovo u radikalne verzije feministike historiografije. Historijaroda (gender) imala je ambicije da dekonstruira cjelinu dosada njih mu kih historijskihslika. U tome dakako nije uspjela, ali je pripomogla nastanku nekih novihpogleda na povijesne procese i ljudske odnose.

Kako bi izgledala dekonstrukcijska ili dekonstrukcionirana historija? Ona bi sekao grana literature trebala odrei pretenzija za bilo kakvom spoznajom pro losti istalno voditi rauna o uvjetima svoga rada: o svojoj podreenosti interesima kojimaskiraju odnose izmeu pro losti i historije. Ta bi historija bila manje mitolo ka ivarljiva jer bi se prije svega bavila procesom svoje vlastite proizvodnje i izriito nagla avalavi e konstruiranu nego naenu prirodu svojih referenata u pro losti.Namjere dekonstrukcije mogu se dobro uoiti iz Jenkinsove knjige o promi ljanju(re-thinking) historije koja je ve 1991. poku ala probuditi historijsku profesijuiz hodanja u snu, a pritom je imala razmjerno velik uspjeh. U svom razgovorus Munslowom Jenkins ka e kako je njegovo nastojanje da promi lja, refigurira,dekonstruira, postmodernizira stari historijski diskurs shvaeno kod veine povjesniarai povjesniarki, pa i onih radikalnih, kao destrukcija (razaranje). Priznaje daje to na neki nain tono jer historija, kakva je danas, nije potrebna u postmodernojsocijalnoj formaciji. Jenkins ne govori samo o problematskom karakteru historije

isvih njenih struja nego i o njenom moguem kraju. On se zala e za historije kojebi bile eksperimentalne, izvan akademske strukture i profesije. eli ivjeti u svijetubez historija kakve su bile do danas i htio bi da prevlada novi pristup koji e odgovaratibudunosti i biti osloboen od standarda historijske profesije.

***

U ekstremnoj dekonstrukciji historije mogu vidjeti samo kraj historije i svijet bez pro losti. No moram priznati da se pri svom odbijanju osnovnih teza postmodernizmaosjeam nelagodno jer se bojim da bi se moglo pomisliti da branim tradicionalnuhistoriografiju iako sam svojim interesom i obavje tavanjem o suvremenim strujamau historiografiji pokazala svoju trajnu otvorenost prema novome. No dekonstrukci


45/56


46/56

je antihistorija jer uporno ponavlja da zadaa povjesniara i povjesniarke nije postizanjeobavijesti o nespoznatljivoj pro losti nego samo stvaranje dojma o njoj putemlingvistike prefiguracije i bavljenja svojim vlastitim postupkom.

Valja spomenuti da postoje povjesniari i povjesniarke koji prihvaaju neke tezelingvistikoga obrata (pogotovo u historiji mentaliteta i u kulturnoj historiji),aliostaju i dalje praktiki realisti te vide predmet i smisao istra ivanja u postizanju znanja o pro losti, o nestaloj zbilji koja se mo e djelomino rekonstruirati. Pozvalabih se prije svega na djelo o pripovijedanju istine triju amerikih povjesniarki iz generacije 1968, koje su feministkinje i praktiarke nove kulturne historije. Tosu Joyce Appleby, Lynn Hunt (urednica vrlo poznatoga zbornika o novoj kulturnojhistoriji) i Margaret Jacob. One dr e da su dekonstrukcijske tvrdnje ne samo krajnjerelativistike, nego i arogantne i cinine. Njima je historija nezavisna disciplina

kojanije lingvistiki determinirana niti samo nadomjestak knji evnoga anra pa se protivesvoenju historijskoga znanja na tekstove bez veze sa zbiljskom pro losti.

One ele kombinirati narativni pristup, uzronu analizu i kulturnu konstrukcijudru tvene realnosti. I one dr e da je svaka historija uvijek neija historija ispripovijedanas posebnoga gledi ta i da je znanje socijalno konstruirano, ali istiu da vanjskastvarnost ima snagu da se nametne umu. Nijedan historijski izvje taj ne mo e sesmatrati konano ispravan i zato svaki autor/ica mora slu ati druge glasove. Dakle,injima je svaki rezultat historijskoga istra ivanja privremen i nijedan nema posljednjurije. Iako te autorice djelomino prihvaaju opravdanost postmoderne kritike historije,dr e kako je nastojanje da se spozna povijesna istina, kolikogod bila ogranienai nesigurna, bezuvjetna zadaa profesije.

Historija se, prema njima, bitno razlikuje od fikcije jer eli znati ne to o pro losti.Stoga rehabilitiraju historijsku objektivnost kao odnos izmeu povjesniarai povjesniarki s vanjskim predmetom njihova istra ivanja, te inzistiraju naljudskoj sposobnosti razlikovanja povr nih i pristranih od razmjerno primjerenihizvje taja pro le zbilje i na standardu koji autoru i autorici te itateljstvu poma eda to uoe.

U suprotnosti s postmodernistikim pretvaranjem svjedoanstva o povijesnimzbivanjima u neprozirne knji evne tekstove, one u njima vide izvore pomou kojihse mo e spoznati odreeni dio povijesne zbilje. Bez sposobnosti da reprezentiramopovijesnu realnost na razmjerno objektivan nain, mi ne mo emo ni ta objasniti.Razliite verzije odreenih povijesnih pojava za njih ne znae da je bliskost zbilji u historijskome izvje taju nemogua nego da treba itati slo enost pro lih pojava ipratiti njihov splet u vremenu. Autorice upozoravaju na postmodernistiko nijekanjebilo kakva znanja o pro losti i zbog toga jer se uvijek iznova pi u nove i drugaije historijeodreenih povijesnih pojava. Umjesto toga, one tu injenicu tumae kao potrebusvake generacije da revidira historijsko znanje na nain koji je za nju smislen.Nove verzije starih pripovijesti nisu izraz fiktivnosti historiografije nego posljedica


47/56

promjena interesa na temelju dru tvenoga iskustva.


48/56

One takoer odbijaju tvrdnje da je historija kao takva, a pogotovo svaka generalizacija,zavr ila neuspjehom te inzistiraju na znanstvenim metodama, uvjerenekako teze dru tvenih znanosti o strukturama, procesima i povezanim sustavimauzronosti ostaju va no orue u istra ivanju povijesnih dru tava i djelovanja ljudi.U zapadnoj kulturi pojmovi uzronosti i generalizacije bitni su za organizaciju zbiljei zato nu ni. Bez njih se iz brojnih pojedinih injenica ne bi mogla dobiti tonijaobavijest o slo enosti pro loga ivota.

Ljudska se akcija uvijek dogaa unutar institucija i kulturnih struktura, ka u,te istiu da promjenljive strukture ne determiniraju postupke ljudi, ali ograniavajumogunost njihova djelovanja. Stoga je po eljna pluralistika demokracija koja titirazliitost mi ljenja, posreduje izmeu dru tava i pojedinaca, znanja i strasti, jasnoei smuenosti, nade i sumnje. Dakako, upravo ovakvo zalaganje za demokracijupostmodernistikim je autorima i autoricama primjer ideolo koga pristupa koji je unjihovu vienju karakteristian za povjesniare i povjesniarke koji se opiru dekonstruk

cijihistorije.

Tijek susreta i sukoba historiografije i postmodernizma ovisi i o razvoju njegovautjecaja na brojne discipline i kulturu uope. Kada je rije o samoj historiografiji,rekla bih da su se javljale mnoge struje koje su u diskusiji svojatale prvenstvo

u disciplini,ali su ih s vremenom potisnule nove struje. Hoe li tako biti i s estokomdekonstrukcijskom navalom na profesionalnu historiografiju? Ne mogu vjerovati da e ona slijediti elju ekstremnih autora i autorica, pa e osloboena od pravila disciplei zbiljske pro losti, postati nekakvo eksperimentiranje s razliitim verzijamapripovijesti iz izvora prema svojevoljnom izboru autora i autorice koji vi e nee bitipovjesniari i povjesniarke.

Kada sam ve zavr ila ovaj tekst, dobila sam u ruke dva rada Zrinke Bla evi. Tosu knjiga Ilirizam prije ilirizma i lanak Historijska znanost i izazovi lingvistikogai kulturnog obrata. Autorica se predstavlja kao odu evljena pobornica postmodernizma,ali ne problematizira njegova opa usmjerenja i ciljeve. Slu i se pojmomhistorijska znanost iako su nakon lingvistikoga, a dijelom i kulturnoga, obratanamjere i ciljevi dekonstrukcije historije da razori njen status discipline i profesije.Dakle, prvo i osnovno je da se historija smatra granom literature, pa se ne priznajeniti kao realistiki pothvat, a kamoli kao znanost.

Autorica openito pripisuje profesionalnoj historiji mi ljenje da prava, istinitapovijesna zbilja le i skrivena u izvorima, odnosno da postoji samo jedno opravdano tumaenje i znaenje neke povijesne pojave. Od toga se ona dakako ograuje.No ne uzima u obzir da je ve grupa oko Annalesa osuivala pozitivizam 19. stoljeai da razliite historiografske struje, pa i one tradicionalnije, zastupaju shvaanje da je svaki istra ivaki rezultat naelno otvoren za nova ispitivanja. Smatram dami ljenje, koje autorica osuuje, postoji samo u onih povjesniara i povjesniarki


49/56

koji ne znaju ni ta o problemima svoje profesije ili intenzivno podupiru odreeneideologije kao istine.


50/56

Zanimljiv je paradoks da Zrinka Bla evi kao pobornica postmodernizma i jakao njegova protivnica imamo isti uzor u Michelu de Certeauu. Jo sam u svojojknjizi izrazila mi ljenje da treba prihvatiti neke teze lingvistikoga obrata kada jerije o jeziku, pripovijesti i pismu historije, ali do odreene granice koje se dr iupravo de Certeau. On se, naime, suprotstavlja izjednaenju historijskoga i knji evnogajezika, shvaanju da je historija grana literature i fikcija, a pro lost u naelunespoznatljiva. Njegovo uenje o pismu historije i drugotnosti pro losti podr avauvjerenje da je ona do stanovite mjere spoznatljiva, ali otkriva na e velike te koeu istra ivanju i odgovornost pri obavje tavanju o povijesnim pojavama. Ja sam deCerteaua do ivjela upravo kao protivnika dekonstrukcije historije.

I Zrinka Bla evi ka e da je najvei doprinos kulturne historije da se pro lostdijelom mo e spoznati iako je radikalno Drugo. No osnovne se tvrdnje postmodernizma, nasuprot tome, temelje na uvjerenju o nespoznatljivosti pro losti od kojena om imaginacijom posti emo samo dojam.

U svakom sluaju mo emo biti zahvalni Zrinki Bla evi to je u nas pokrenulapitanje postmodernizma u teoriji i praksi. Autorica misli da bi historija, prihvati lipostmodernistike teorije, postigla golem napredak. Ona bi, naime, u budunostimogla postati transdisciplinarna, transnacionalna i

gross dekonstrukcija historije

Documents