Filozofski fakultet SplitOdsjek za povijest umjetnostiPovijest umjetnosti starog vijeka

Heraklo

Nina JurićSplit, 25. ožujka 2011.

Heraklo je bio najveći od Grčkih heroja, jedini štovan i kao heroj i kao božanstvo, zajedničko vlasništvo svih Grka. Rođen je u Tebi pa je tijesno povezan s Peloponeskim središtima i u prošlosti je bio strahovito popularan u Ateni – posebice tokom druge polovice šestog stoljeća. Kao nadmoćan grčki heroj, stoljećima je bio tema brojnih priča, od kojih je moguće da su mnoge zapravo pripadale manjim, lokalnim herojima. Također, neki likovni prikazi su posuđeni iz drugih izvora da bi prikazali njegova djela.

Za gotovo svaku priču o Heraklu preživjelo je po nekoliko poprilično različitih verzija, a budući da je većina antičkih zapisa o njegovom životu izgubljena, nije uvijek jednostavno procjeniti koja je ispravna s obzirom na zbunjujući niz antagonista i događaja. U klasična vremena većina pronalazaka je organizirana (poprilično umjetno) u tri grupe: Napori (athloi), dvanaest po broju i izvedeno u službi njegova vladara Euristeja; Djela (praxeis) napravljena samostalno i variraju po broju; i Slučajno (parerga) koja su se odvijala tijekom izvršavanja Djela.

Popularna shvaćanja Herakla mijenjala su se kroz stoljeća a to se najbolje vidi kroz razne promjene u njegovom likovnom prikazu. Njegova herojska djela bila su omiljene teme arhaičnih umjetnika u Ateni i dalje u početku petog stoljeća i pojavljuju se na velikom broju osobnih predmeta (dragulji, štitovi, vaze) kao i na javnim spomenicima (arhitektonske plastike). Atički crno figuralni oslikavači vaza prikazivali su ga u kanonskim pustolovinama, ali su ga također uključivali u brojne prizore o kojima ne postoje sačuvani pisani dokumenti i ponekad u prizore gdje on vjerojatno ne pripada – na primjer, promatranje rođenja njegove zaštitnice Atene. Tokom petog stoljeća, međutim, popularnost njega kao teme na osobnim predmetima rapidno se smanjuje, ali u isto vrijeme odabran je za temu na većini javnih građevina u Olimpiji i Ateni. Također u petom stoljeću Heraklo postaje omiljeni lik u satirama atičkih pozornica gdje se iskorištava komična strana herojstva, u tom svjetlu ponekad je prikazan i na atičkim vazama.

Pred kraj petog stoljeća i početak četvrtog, postoji probuđeni interes za njega kao temu na vazama, ali naglasak je na njemu kao čovjeku prije no na njegovoj herojskoj naravi. Prema tome, on se pojavljuje u nježnim romantičkim scenama među udivljenim Hesperidama ili Amazonkama, ili se vozi prema nebu u karoci kojom upravlja Atena za vrijeme njegove pogrebne lomače simbolizirajući njegovu smrtinčku patnju i dalje goreći ispod.

Tokom našeg perioda Heraklova tjelesna građa je uobičajena i samo ga možemo identificirati po njegovim atributima ili iz konteksta scene koja je prikazana. U atičkoj umjetnosti on gotovo uvijek ima lavlju kožu i nosi toljagu i luk. Na Lakonskim vazama, naprotiv, on nikada nema lavlju kožu ali je ponekad prikazan kao ratnik koji na sebi ima oklop. Također, tamo je toljaga njegovo najučestalije oružje. U arkaičkim prikazima obično ima bradu ( i izrazito velike oči), ali u posljednjim desetljećima šestog stoljeća ( i u nekim ranijim prikazima u borbi s lavom) ponekad se pojavljuje kao golobradi mladić. U romanitičnijim prikazima kasnog petog i četvrtog stoljeća rijetko ima bradu. Ovdje ćemo obraditi važnije Heraklove prikaze. Redoslijed događaja u njegovom životu prilagođen od strane Apolodora je osnova po kojoj ćemo ići, ali takav redoslijed se ne treba striktno shvaćati. Sažeci priča uključuju samo one elemente i varijacije relevantne za proučavanje ikonografskih tradicija.

Elektrion, sin Perzeja i mikenski kralj, zaručio je svoju kčer Alkmenu za svog nečaka Amfitriona i predao mu svoje kraljevstvo dok je on otišao osvetiti smrt svojih

sinova ubijenih od strane Teleboanaca. Međutim, prije no što je kralj uspio otići, Amfitrion ga je slučajno ubio i pobjegao u Tebu. Alkmena je otišla s njim ali je odbila konzumirati njihov brak dok on ne osveti smrt njene braće. U međuvremenu, ona se svidjela Zeusu i on se prerušio u Amfitriona u noći kada se ovaj trebao vratiti kući pošto je izvršio osvetu. Amfitrion je također spavao s Alkmenom te neobične noći koju je Zeus produžio da traje tri puta dulje no što je normalno i s vremenom je Alkmena rodila blizance – Herakla, sina Zeusa, i Ifiklo, sina Amritriona.

Pauzanije kaže da je na poprsju Kipsela Zeus prikazan kako dolazi Alkmeni a ona drži pehar i ogrlicu koju joj je on dao, implicirajući da je bila podmićena a ne prevarena. Prikazi ove scene nisu sačuvani.

Euripid je napisao dramu naziva Alkmena koja je vjerojatno izvor sjeverno talijanskog prikazivanja Alkmene u 4. stoljeću kako sjedi na oltaru s Amfitrionom i sprema se zapaliti vatru ispred nje.

Prema ovoj priči, Amfitrion je sumnjao da je Alkmena imala još jednog smrtnika za ljubavnika, i kad joj je zaprijtio, ona je pobjegla na oltar. Bio je odlučan da je na njemu spali ali je Zeus intervenirao bacanjem munje i gašenjem plamena mlazom vode. Ova se scena pojavljuje na Apulskom krateru iz otprilike 400. godine, Sicilijanskom krateru iz sredine četvrtog stoljeća i na Kampanianskoj amfori i Paestanskom krateru kasnije tog stoljeća.

Herino gostoprimstvo je jedna od tema koja se proteže kroz mnoge priče o Heraklu, počevši od njegovog rađanja sa zakašnjenjem koje ga je učinilo podređenim njegovom rođaku Euristeju. Nedugo po njegovom rođenju Hera je poslala zmije da ga unište, ali dojenče ih je zadavilo golim rukama. Ova se tema pojavljuje na nekoliko atičkih crveno figuralnih vaza iz prve polovice petog stoljeća gdje se Ifiklo prestraši i Alkmena i Amfitrion mu hrle u pomoć.

Atena, Heraklova zaštitnica i pokroviteljica u atičkoj umjetnosti, stoji i promatra. Plinije kaže da je sličnu scenu (vjerojatno bez Atene) naslikao Zeuksis iz Herakleje oko 400-te godine. Dva dojenčeta, Heraklo sa zmijama i Ifiklo prestrašen, su bili motiv na kovanicama Cyzicusa tokom ranog četvrtog stoljeća, dok je dojenče Heraklo sam sa

zmijama bio na kovanicama Tebe nakon polovice 5. stoljeća. Na kraju 5. stoljeća, u Tebi se ponovno pojavio pisani oblik a također je bio i zajednička prednjica na kovanicama nekoliko istočno grčkih gradova koji su sklopili savezništvo, možda potaknuti Spartancem, Lisanderom.

Kao što je prije spomenuto, grčki umjetnici obično su prikazivali djecu kao male odrasle do sredine 5. stoljeća i jedino je na kasnijim kovanicama prikazano uvjerljivo dojenče.

Od Heraklovog službenog obrazovanja u grčkoj umjetnosti samo je jedna epizoda prikazana na nekoliko crveno figuralnih vaza iz prve polovine 5. stoljeća. Linos, za kojeg se nekad kaze da je bio sin Apolona ili brat Orfeja, je bio učitelj glazbe Ifoklu i Heraklu. S jedne strane skyphosa iz otprilike 470. godine, prikazan je kako poučava pažljivog Ifokla, dok s druge strane stara naborana žena s lirom prati manje poslušnog Herakla, vjerojatno dok ide učiti.

Ove glazbene lekcije su prestale kad je Linos jednom prilikom udario Herakla zbog njegove nepažnje na satu. Ljutiti dječak je skočio i udario učitelja stolicom, ubivši ga – to je incident koji se pojavljuje na više crveno figuralnih vaza.

To ne znači da Heraklo nije naučio glazbu s obzirom da je povremeno prikazivan na atičkim crno figuralnim vazama kako stoji s khitarom, gudačkim instrumentom kojeg su često svirali Apolon i profesionalni glazbenici.

Kada je imao 18 godina, Heraklo je riješio sukob Kreona, kralja Tebe, i zauzvrat je dobio ruku njegove najstarije kćeri, Megare. Nakon par godina i nekoliko djece (kronologija i broj variraju ovisno o autoru) Heraklo je dobio ubilački napadaj ludila koji je uzrokovala Hera te je zaklao svu svoju djecu (u nekim verzijama i Megaru). Jedini prikaz ovih dogadaja je na Paestanskom krateru iz četvrtog stoljeća, potpisanom od strane slikara Asteasa, gdje se Heraklo sprema gurnuti dijete na tlo usred ostataka goručeg namještaja a Megara bježi prema vratima s desna.

Prema Euripidu, ovi događaji zbili su se nakon što je Heraklo završio svoja djela, ali Apolodorije ih smješta ranije i kaže da su njegova služba pod Euristejem kao i djela bili rezultat proročanstva koje mu je dano na Delfima gdje je bio otišao pitati gdje bi trebao živjeti ostatak života. Rečeno mu je da će ako izvrši službu i djela postati besmrtan. Razlog za oboje bila je Herina ljubomorna manipulacija.

Raniji prikazi svih dvanaest kanonskih djela su metope iz sredine 5. stoljeća poviše unutrašnjih trijemova na Zeusovom hramu u Olimpiji.

Pausanije spominje teme šest na zapadu i pet na istoku (izostavlja Kerbera), ali nije sigurno da je redoslijed koji im daje izvorni redoslijed. Za narednu raspravu Apolodorije je uzet kako autoritet za redoslijed djela – redoslijed koji je, u večini djelova, prihvačen kao kanon. Prvih šest djela se obično nazivaju Peloponeska grupa iz očitog razloga.

Prvi zadatak koji je Euristej dao Heraklu bio je ubiti lava koji je opustošio sela oko Nemeje. Po Hesiodu lav je bio potomak psa Orthusa i nemani Echidna, a po kasnijim izvorima bio je neranjiv. Nakon što je uočio da je njegovo oružje beskorisno protiv lava, Heraklo se počeo rvati s njim te ga u konačnici ugušio. Otada nosi lavlju kožu kao ogrtač i, zajedno s njegovom toljagom, to mu najčešći atribut.

Na atičkom kasno geometrijskim tronožnom pyxisu iz druge polovice osmog stoljeća čovjek s mačem i kopljem prikazan je u borbi s lavom.

Slična scena pojavljuje se na grubo obrađenoj Boeotskoj kosti. Prizor je očito posuđen iz ranijeg istočnog modela, gdje je kralj junak koji se bori protiv lava bio uobičajena tema.Možda je scena bila posuđena da se prikaže već unaprijed postojeća priča o Heraklu – ili, kako je barem jedan učenjak sugerirao, možda je priča o Heraklu i lavu bila izmišljena kako bi se objasnila nasumično posuđena scena.

Koje god mu je podrijetlo, ovo je najčešće prikazivano djelo u drevnoj umjetnosti s najvećim brojem primjeraka iz arhajskog perioda. Heraklo kako se bori s lavom na štitu pronađenom u Olimpiji iz kraja sedmog stoljeća do sredine šestog stoljeća. Prva vaza na kojoj se scena sigurno pojavljuje je rani korintski alabastron sa kraja sedmog stoljeća. Tema se također pojavljuje na lakonskim, ionskim, kretanskim i kalcidianskim vazama iz šestog stoljeća ali u daleko najvećem broju na atičkim vazama. Pronađeno je preko sedamsto crno figuralnih vaza i približno sto crveno figuralnih vaza prvenstveno iz kasno arhaičnog perioda. Tek rijetko se pojavljuje kao tema na vazama nakon prve četvrtine petog stoljeća.

Rane verzije borbe prikazuju Herakla stojeći sučelice lavu koji je uspravljen na stražnjim nogama. Nakon otprilike 530. često se hrva s njim na tlu, tijela im se pružaju u suprotnim smjerovima i u ovim prikazima lav često stavlja šapu stražnje noge na njega.

Na minimalno jednoj vazi Heraklo je prikazan kako baca lava preko ramena. U svim verzijama (također i u mnogim drugim djelima) njegova zaštitnica Atena i njegov drug i nećak Jolaj, držeći njegovo beskorisno oružje, često promatraju.

Verzija prikazana na metopi iz Olimpije je neobična. Tamo golobradi Heraklo odmara jednim stopalom na mrtvom lavu dok Atena i Hermes stoje na obje strane. Jedini drugi primjeri ove poze su dragulji iz petog stoljeća, po svemu sudeći nastali poslije Olimpijskih metopa. Ovo je jedina od dvanaest metopa na kojoj se on pojavljuje golobrad; na taj način je kipar htio pokazati da je ovo bilo Heraklovo prvo djelo što su također ponekad radili i arhaički oslikavači vaza u svojim prikazima scene. Tema se pojavljuje na samo nekoliko sjeverno talijanskih vaza.

Heraklov drugi zadatak bio je ubiti još jednog Echidninog potomka, neman Hidru čiji je otac bio Tifon i koja je živjela u močvari blizu Lerne. Hesiod ne opisuje Hidru ali daje njeno podrijetlo. Apolodorije kaže da je imala ogromno tijelo i devet besmrtnih glava te da je opustošila sela.

Heraklo je otišao u Lernu svojom karocom koju je vozio Jolaj. Nakon izvlačenja čudovišta na otvoreno otkrio je da svaki put kad mu otkine jednu od glava, dvije glave narastu da zamjene prethodnu, a povrh toga, Hera je poslala velikog raka da mu grize gležnjeve dok se bori. Samo ovaj put tražio je Jolaja da mu pomogne i po nekim verzijama dao mu da guli panjeve dok je on kidao glave. Nakon što je napokon odrezao i pokopao besmrtnu glavu umočio je svoje strijele u Hidrinu krv, iznimno moćan otrov koji će mu poslije prouzrokovati mnogo patnje.

Rani prikazi ovog djela su na Boeotianskoj kosti s kraja osmog stoljeća, a scena se pojavljuje više od deset puta na korintskim vazama iz kasnog sedmog stoljeća i na prijelazu na šesto. Heraklo i Jolaj bore se s čudovištem dok Atena stoji sa strane uz karocu. Na nekoliko vaza ona drži mali oinochoe koji, to je nedavno sugerirano, služi za skupljanje otrovne krvi Hidre za Heraklove strijele. Rak često napada

Pauzanije kaže da su Heraklo i Hidra bili prikazani na poprsju Kipsela u Olimpiji. Opisujući prikaz pogrebnih dragulja Peliasa na prsima piše:

Jolaj, koji je po svojoj volji djelio djela s Heraklom prikazan je u njegovoj karoci nakon što je izborio pobjedu. Nakon ovoga dragulji u čast Peliasadošli su kraju i Hidra je pokazana...biti pogođen Heraklovom strijelom dok Atena stoji pored.Imajući na umu sačuvane korintske primjerke (poprsje je također vjerojatno napravljeno od strane korintskih obrtnika) znanstvenici su istaknuli da je Pausanias vjerojatno pogrešno razumio scenu i da Jolaj i karoca idu prije uz scenu s Hidrom nego uz onu s pogrebnim draguljima.

Ovo djelo se pojavljuje nekoliko puta na lakonskim vazama iz prve polovine šestog stoljeća i na iznimno lijepoj verziji na caeretanskoj hydri.

U Ateni je to bila tema na zabatu na Akropoli iz ranog šestog stoljeća gdje je slijedila korintsku formu. Pojavljuje se na crno figuralnim vazama uglavnom iz druge polovice šestog stoljeća i na nekoliko, uglavnom arhajskih crveno figuralnih vaza. I na crveno figuralnima i na crnofiguralnima scena je često skraćena – rak i karoca često nedostaju. Na Olimpijskim metopama iz sredine petog stoljeća Heraklo se sam bori protiv Hidre. Tema se ne pojavljuje na sjeverno talijanskim vazama.

Po Apolodorusu, treća zadaća koju je Euristej postavio Heraklu bila je donijeti mu živu košutu zlatnih rogova koja je bila sveta Artemidi. Takva seksualna dvosmislenost u životinjama nije neobična u grčkoj umjetnosti – Io krava je često prikazivana kao bik. Heraklo je lovio Keryneian košutu, nazvanu po rijeci u Peloponezu, godinu prije nego ju je napokon ranio strijelom i uspio je zarobiti. Mađutim, dok je nosio jelena nazad u Mikenu, Artemida i Apolo su ga zaustavili i bili bi mu ga uzeli da ih nije uvjerio u ispravnost svoga čina. Po Euripidu, Heraklo je ubio jelena.

Ikonografski dokaz za ovaj mit je manje nego iskren.ratnik napada jelena na boeotianskoj kosti s kraja osmog stoljeća. Prikaz Herakla kako se bori protiv Hidre s druge strane iste kosti sugerira da i ovo može biti junak, i ako je tako, hvata košutu. Međutim, prvi pouzdani prikazi teme su na atičkim crno figuralnim vazama gotovo dvjesto godina poslije. Na jednoj vazi iz početka druge polovice šestog stoljeća, Heraklo razbija jelenove rogove, očito različita verzija priče.

Na nekoliko crno figuralnih vaza i na jednoj kasno arhaičkoj crveno figuralnoj vazi on ga hvata za rogove i ovo je vjerojatno ono sto je on radio na metopi iz Olimpije. Kao sto je spomenuto več prije, Apollo i Heraklo se bore za jelena – kao nad stalkom – na nekoliko vaza, i ova scena se može odnositi na sastanak opisan od strane Apolodorusa. Prikazi ovoga djela ne pojavljuju se na neatičkim djelima ovog perioda.

Heraklov četvrti zadatak bio je da donese Euristeju u Mikenu velikog vepra koji je opustošio sela ako Mont Erimatosa. Na putu da pronađe vepra zabavljao ga je kentaur Pholos, koji ga je hranio i na Heraklov zahtjev, dao mu vino iz slavne pitarije koja je bila zajedničko vlasništvo svih kentaura. Miris iz otvorenog ćupa je privukao ostale kentaure koji su napali Herakla. Pobjedio ih je, naravno, ali je u tom procesu fatalno ranjen muri kentaur Chiron strijelom natopljenom Hidrinom krvlju. Pholos je također umro, nakon što ga je pogodila u nogu jedna od otrovnih strijela. Heraklovo naknadno zarobljavanje vepra slijedi scenu poput nekakvog anti-vrhunca i čak su i drevni umjetnici imali problema pri prikazivanju ga uzbudljivim. Zapravo, mnogi su odlučili prikazati ga u komičnom svijetlu.

Razne razine u hvatanju vepra prikazane su na velikoj grupi atičkih crno figuralnih vaza iz druge polovice šestog stoljeća. Ponekad ga podiže za stražnje noge i gura kao kariolu,

ili ga podiže držeći ga rukama po sredili ili ga nosi na ramenu. Atena i Jolaj često promatraju. Moguće da je Heraklo prikazan kako nosi vepra na ramenu na ostacima bojane terakotne metope iz kasnog sedmog stoljeća u hramu na Calydonu.

U drugoj, zanimljivijoj, sceni s dužim životom Euristej je prikazan grčeći se u velikom pithosu zakopan u zemlju dok Heraklo stoji poviše njega s veprom na ramenu prijeteći da će ga ispustiti. Iako popularan kod atičkih oslikavača vaza, posebice tokom druge polovice šestog stoljća, scena vjerojatno nije tamo nastala. Svi njeni elementi pojavljuju se na lakonskim šalicama i štitovima iz sredine šestog stoljeća, bila je tema metope iz hrama u Foce del Sele blizu Paestuma. Otprilike stoljeće kasnije pojavljuje se na jednoj od metopa iz Olimpije i uskoro poslije toga na metopi iz Hephaisteiona u Ateni. Ne pojavljuje se na atičkim vazama nakon 500 godine niti je tema prikazivana u sjeverno talijanskom vaznom slikarstvu.

Od Pholoske epizode, jedino obrok i napad i povlačenje kenaura je prikazano u drevnoj umjetnosti. Najraniji prikaz je na korintskom skyphosu sa početka šestog stoljeća.

Heraklo juri iz pećine vitlajući vatru na bježeće kentaure dok Pholos stoji na ustima još uvijek držeći šalicu. Iza njega je pithos a poviše je objesio Heraklov tobolac i luk, pokazujući da se on odmarao kada su kentauri napali. Pausenias kaže da je Heraklo kako gađa kentaure prikazan na poprsju Kipsela.

Napad je tema metopa na hramu iz šestog stoljeća u Foce del Sele i na frizu na hramu Atene u Assosu. Na oba Heraklo tjera u bijeg kentaure svojim lukom dok Pholos gleda.

Tokom druge polovice šestog stoljeća, Heraklo i Pholos na pithosu su popularna tema u atičkom crno figuralnom vaznom slikarstvu, a to se nastavlja pojavljivati i na crveno figuralnim vazama sve do polovice petog stoljeća. Heraklova borba s kentaurima također se pojavljuje – on sam među mnogim kentaurima – i to se ne treba miješati niti s njegovom borbom s Nessosom niti Kentauromachy prateći vjenčanje Peirithoosa.

Peto djelo zadano do Euristeja bilo je da u samo jednom danu očisti štalu Augeasa, Kralja Elisa koji je imao golema stada goveda. Heraklo je ispunio ovaj zadatak skrenuvši rijeke Alpheus i Peneus kroz stado. Jedini sačuvani prikaz ovoga iz našeg perioda su metope iz Olimpije.

Stoga, pod ravnanjem Atene, Heraklo probije zidove štale velikom željeznom polugom i pusti vodu unutra.

Šesto djelo, ujedno i posljednje u Peloponeskoj grupi, bilo je rješiti se u šume oko jezera blizu Stymphalosa u Arcadii jata dosadnih ptica (koje su po Pausaniasu jele ljude!). Atena je dala Heraklu brončanu čegrtaljku ( kastanjeta – kao klapaljka često korištena kod Komastsa i Maenadau Dionizijanskim scenama) koju je izradio Hefest. Njome je Heraklo prestrašio ptice da polete u zrak i tada ih ubio.

Raspravljalo se je li čovjek koji se bori s pticama na Boeotianskoj fibuli iz kasnog 8. stoljeća (gore spomenuto ispod Herakla i lava) i na geometrijskoj oionchoei Herako s stimfalskim pticama. Međutim, nedostatak atributa i nastanak dva stoljeća prije nego se scena ponovno pojavljuje potiču pitanje identifikacije. Heraklo se zasigurno pojavljuje u borbi s pticama s pračkom ili lukom ili toljagom na nekoliko atičkih crno figuralnih vaza sa početka druge polovice prema kraju šestog stoljeća.

Na Olimpijskoj metopi on pokazuje ptice Ateni koja sjedi na stijeni.

Ptice su nestale, i jedino preko Pausaniasovog spominjanja djela prikazanih na metopama možemo pomoću procesa eliminacije identificirati ovaj prikaz.

Prvo od Heraklovih izvan-peloponeskih djela odvelo ga je na Kretu gdje je zarobio velikog divljeg bika kojeg je onda odveo natrag u Mikenu. Nakon što ga je pokazao Euristeju oslobodio ga je i prema nekim verzijama on je otišao do Maratona gdje ga je Tezej kasnije pokorio.

Borba s bikom prvo se pojavljuje na framentima lakonskih šalica iz oko 550. godine. Jedna je jako dobro očuvana i prikazuje golog muškarca koji juri naprijed i hvata bika oko vrata.

Iako nisu prikazani nikakvi atributi mala je mogučnost da to nije Heraklo. Ova tema se pojavljuje na preko dvjesto atičkih crno figuralnih vaza koje su uglavnom sve iz zadnje trečine šestog stoljeća ili iz ranog petog stoljeća. Velika večina njih su lekythoi niske kvalitete. Često samo tobolac i luk vise u blizini što nam pomaže da razlikujemo Herakla i kretanskog bika od prikaza Tezeja i maratonskog bika. Ova se tema također pojavljuje na desetak crveno figuralnih vaza, uglavnom kasnoarhaičkih.

U drugoj sceni koja se pojavljuje na arhaičkim atičkim vazama Heraklo mirno vodi bika na žrtvovanje. Ovaj prizor nije povezan s epizodom o krečanskom biku i ne bi trebao biti tako shvaćen. Ponekad se pojavljuje žrtvenik ili ponekad Heraklo nosi žrtvene noževe ili pljuje.

Metopa iz Olimpije gdje Heraklo zamahuje svojom toljagom na bika je jedino skulpturalno djelo iz arhaičkog ili klasičnog perioda koje prikazuje ovu temu, ali sličan prizor se pojavljuje na poleđini kovanica iz Selinusa na Siciliji nastalih nedugo nakon olimpijskih metopa. Zatočenje bika također se pojavljuje na nekoliko sjeverno talijanskih (Lucijanskih i Apulijanskih) vaza iz četvrtog stoljeća gdje Nika i Atena promatraju.

Osmo Heraklovo djelo je kada je bio poslan u Trakiju da vrati ljudoždernu kobilu Diomedesa, sina Aresa koji je bio kralj Bistonije. Otišao je sam ili s grupom ratnika, ubijenim Diomedesom, ili u bitci ili hraneći njegove konje, i u nedavno objavljenim Pindarovim fragmentima, Heraklo hrani konje njihovog mladoženje dok se sprema uzeti ih.

Heraklo s Diomedesovim konjima pojavljuje se na nekoliko ahaičkih atičkih vaza. Najstarije su čaše (oko 520.) slične ikonografije. U unutrašnjosti jedne čaše, crno figuralne na koraljno crvenoj površini, Heraklo se bori s jednim pastuhom (ponovno zbunjuje spol ponekih životinja iz mitova).

Iz usta pastuha izviruje glava i jedna ruka dječaka. S jedne strane druge čaše, koja je crveno figuralna, ruka visi iz usta konja kojeg je Heraklo pokorio; na drugoj strani Dionedes je prikazan kako trči, vjerojatno da spasi svoje konje.

Nekoliko desetljeća kasnije manje nehumana verzija mita je prikazana na crno figuralnom lekythosu bijele površine. Tu se Heraklo bori protiv četiri krilata konja. Sve tri spomenute vaze su starije od Pindarovog fragmenta koji je najraniji preživjeli pisani dokument ovog mita.

Iako je malo od olimpijske metope sačuvano, jasno je da se tamo Heraklo borio samo s jednim konjem, kao i na metopi iz Hephaisteiona. Otprilike dva desetljeća kasnije konji koje vodi na atickoj čaši trebali bi biti Diomedesovi konji, kao što bi to trebali biti i oni na Apulianskom crveno figuralnom oinochoesu iz stoljeća kasnije, ali očito ove vaze nemaju ikonografsku poveznicu s ranijim prikazima.

Deveti zadatak koji je Euristej dao bio je da mu donese pojas amazonske kraljice, Hippolyte. Amazonke su bile žensko ratničko pleme koje je živjelo na rubu poznatoga svijeta (kada mu se daje konkretan geografski položaj obično se kaže da je to bilo na Crnom moru). Heraklo je ponovno bio ili sam kada je otišao na amazonsku zemlju ili s vojskom. Kada je tamo stigao, ne zna se da li je ubio Hippolyte ali je uspio uzeti njen pojas.

Najraniji prikaz ratnika kako se bori s amazonkom je na terakotnom zavjetnom štitu iz oko 700. godine, ali ratnik nema nikakve razlikovne atribute i nema nekog određenog razloga zašto bi to bio Heraklo. I Ahilej i Tezej su također često prikazivani u ovakvim borbama.

Najraniji pouzdani prikaz Herakla u ovoj sceni je na korintskom alabastronu s kraja sedmog stoljeća gdje je on imenovan zajedno sa svoja dva druga kao i tri amazonke protiv kojih se bore. Međutim glavna amazonka je imenovana kao Andromeda, ne Hippolyte, a kada je imenovana na kasnijim atičkim vazama, onda je ona Andromaha.

Goli ratnik koji progoni amazonke mačem na laconskoj šalici (oko 560.) je vjerojatno Heraklo i pretpostavlja se da je posegnuo za pojasom. Ovo se čini malo vjerojatno s obzirom da pojas nije prikazan na ni jednoj od stotina drugih arhaičkih prikaza ove scene. Likovni prikazi mita o Heraklu pojavljuju se otprilike dva stoljeća prije najstarijeg postojećeg pisanog izvora i predočavaju značajno različitu priču od one u izvorima.

Heraklo s amazonkama je, nakon borbe s lavom, druga najpopularnija tema kod atičkih crno figuralnih oslikavača vaza i pojavljuje se na njih približno četristo. U pojedinačnoj borbi ili usred mnoštva, nosi lavlju kožu i bori se mačem ili toljagom. Amazonke su obično odjevene u kopljaničku odoru, dok su kasnije prikazivane kao

strijelci u Scythianskim haljinama i kasnije kao Perzijanke. Njihovo oružje su obično koplja i lukovi, a poslije ponekad i sjekire.

Popularnost priče doživljava svoj vrhunac s vaznim slikarstvom oko 525 godine i drastično opada oko 500. godine. To je tema na relativno malo atičkih crveno figuralnih vaza, uglavnom arhaičkih i nijedna nije nastala poslije 450ih godina. Priroda prizora na crveno figuralnim vazama neznatno se mijenja u odnosu na crno figuralne prikaze.