kulturni razvoj rumuna u banatu 1918 1941
TRANSCRIPT
SKRAĆENICE:
AJ...............Arhiv Jugoslavije, Beograd
APBNS.......Arhiv Protopresviterata Banatsko Novo Selo
APV.............Arhiv Protopresviterata Vršac
ARPCV......Arhiv Rumunske pravoslavne crkve Vladimirovac
AV..............Arhiv Vojvodine, Novi Sad
IABC..........Istorijski Arhiv Bela Crkva
IAP.............Istorijski Arhiv Pančevo
2
U V O D
Pitanje kulturnog razvoja rumunske nacionalne manjine u
jugoslovenskom Banatu između dva rata nije do danas naučno dublje
istraživano, mada je kultura odigrala jednu od presudnih uloga u borbi
za očuvanje nacionalnog identiteta ovog stanovništva, ne samo u ovom
periodu, nego i ranije, pod austrougarskom vlašću, pa i kasnije, posle
Drugog svetskog rata. Zbog toga, tema za koju smo se odlučili od
izuzetnog je značaja i za proučavanje ukupnog života Rumuna na ovim
prostorima, kako društveno-ekonomskog, tako i političkog, verskog i
prosvetnog.
Pored relevantne litarature, za pisanje ovog rada bila su
neophodna i arhivska istraživanja. Dragocene informacije, pre svega o
ulozi države u kulturnom razvoju Rumuna u Banatu, pružila nam je
građa iz Arhiva Jugoslavije u Beogradu – Fond Milana Stojadinovića i
Fond Ministarstva unutrašnjih poslova, kao i iz Arhiva Vojvodine u
Novom Sadu – Fond Kraljevske Banske Uprave. Pored ovih državnih
arhiva, značajne podatke za našu temu pruža nam i arhivska građa iz
Istorijskih arhiva u Pančevu i Beloj Crkvi.
Kada je reč o istraživanju kulturnog razvoja pojedinih mesta sa
rumunskim stanovništvom, od izuzetnog značaja bio je naš rad u
crkvenim arhivima. Značajnu građu iz ove oblasti poseduju arhivi
rumunskih protopresviterata u Banatskom Novom Selu i Vršcu, kao i
pojedini lokalni parohijski arhivi. Pošto se delatnost amaterskih, a pre
3
svega pevačkih društava, odvijala pod okriljem rumunskog
pravoslavnog sveštenstva, u nekim crkvenim arhivima se čuvaju
zapisnici sa sednica ovih društava, koji predstavljaju izvore od
prvorazrednog značaja za našu temu. U drugim crkvenim arhivima
takvih zapisnika nema, što nam donekle otežava praćenje rada
amaterskih društava i uopšte kulturnog života u tim mestima.
Dragocene podatke za našu temu pružili su nam i naši izvori koji
se čuvaju u privatnim zbirkama. Na žalost, prilikom naših istraživanja
došli smo do saznanja da se mnogim dragocenim izvorima, za koje se
zna da su postojali, izgubio svaki trag.
Što se tiče objavljene građe, treba pomenuti da je Društvo za
rumunski jezik objavilo »Priloge za kulturnu istoriju Rumuna u
Vojvodini« (»Contribuţii la istoria culturală a românilor din
Voivodina«), sa dosta građe koja se odnosi i na period između dva
svetska rata. Građa je najvećim delom prikupljena po crkvenim
arhivima. U Rumuniji je 1995. godine objavljena knjiga Nikolaja
Kipurića pod naslovom »Românii din afara României« (»Rumuni
izvan Rumunije«), koja sadrži interesantnu građu o kulturnom životu
Rumuna u jugoslovenskom Banatu između dva rata, pre svega o radu
biblioteka i o ulozi rumunske države u distribuciji knjiga Rumunima u
jugoslovenskom Banatu. Ova građa se čuva u Državnom arhivu u
Turnu Severinu.
Najzad, za razumevanje kulturnog razvoja Rumuna u Banatu
između dva rata, od izuzetnog značaja je svakako i savremena štampa
na rumunskom jeziku. Najdragocenije podatke daju nam oni listovi
koji su i najduže vremena izlazili, a to su »Graiul românesc«
4
(»Rumunski glas«) iz Pančeva, kao i »Nădejdea« (»Nada«), »Foaia
poporului român« (»List rumunskog naroda«) i »Biruinţa« (»Pobeda«)
iz Vršca, a u manjoj meri i drugi listovi na rumunskom jeziku, kao i
neki listovi na srpskom jeziku koji su izlazili u banatskim gradovima.
Kao što je već rečeno, pitanje kulturnog razvoja Rumuna u
Banatu u periodu 1918-1941. nije do danas dublje istraživano. U našoj
istoriografiji do danas nisu objavljeni obimniji radovi koji bi celovitije
obradili ovu temu. Gligor Popi je, istina, napisao više monografskih
dela o Rumunima u jugoslovenskom Banatu, ali se on više bavio
problematikom društveno-ekonomskog i političkog života ove
nacionalne manjine između dva rata. Opšti položaj Rumuna u Banatu
između dva rata izložen je u radu »Rumuni u jugoslovenskom Banatu
između dva rata«, koji je objavljen u Novom Sadu 1976. godine. U
ovom radu je kulturni život prikazan u sklopu opšteg društvenog
života Rumuna na ovim prostorima, te se autor nije dublje upustio u
ovu problematiku. Isti autor se bavi i problemima jugoslovensko-
rumunskih odnosa u periodu između dva rata, u radu »Jugoslovensko-
rumunski odnosi 1918-1941.«. U sklopu ove teme, dotiče se i
jugoslovensko-rumunskih kulturnih veza, koje su imale svoju ulogu u
kulturnom razvoju rumunske manjine u Banatu, mada mu se glavni
deo rada odnosi na jugoslovensko-rumunske političke i ekonomske
odnose u ovom periodu. Gligor Popi se i u drugim radovima koje je
objavio, dotiče, između ostalog, i pitanja kulturnog razvoja Rumuna u
Banatu između dva rata, kao, na primer, u radu »Românii din Banatul
sârbesc« (»Rumuni u srpskom Banatu«), objavljenom u Bukureštu
1993. godine, zatim u delu »Formiranje, razvoj i delovanje Rumunske
stranke u Kraljevini SHS 1923-1929.«, koje je objavljeno u
»Istraživanjima« (3) Instituta za izučavanje istorije Vojvodine 1974.
5
godine, kao i u mnogim drugim radovima, koje je objavio u raznim
publikacijama. Smatramo da je doprinos ovog autora u istraživanju
razvoja društveno-ekonomskog, političkog i kulturnog života Rumuna
u jugoslovesnkom Banatu, pre svega za period između dva svetska
rata, od izuzetnog značaja.
Opštim problemima kulturne politike Kraljevine Jugoslavije
bavio se Ljubodrag Dimić, autor izuzetno značajnog dela »Kullturna
politika Kraljevine Jugoslavije«, u tri knjige (1996-1997). Ovaj rad,
zasnovan na bogatoj arhivskoj građi, dotiče se i pitanja kulturnog
razvoja Rumuna u Banatu, pre svega u oblasti prosvete, kao i pitanja
jugoslovensko-rumunskih kulturnih veza. Svakako da je ovo delo bilo
nezaobilazno prilikom pisanja našeg rada.
Drugi autori, koji istina po struci nisu istoričari, su takođe u
svojim radovima parcijalno doticali i probleme kulturnog razvoja
Rumuna u Banatu. Tu svakako treba pomenuti sledeća imena: Mirjana
Maluckov, koja se u svom radu »Rumuni u Banatu – Etnološka
monografija« (a i u drugim radovima) delimično dotiče i ove
problematike; zatim Radu Flora, značajan pre svega zbog svojih
dijalektoloških istraživanja banatskih rumunskih govora, ali koji se
bavio i proučavanjem jugoslovensko-rumunskih odnosa i raznim
drugim problemima vezanih za razvoj rumunske manjine u Banatu.
Značajan doprinos proučavanju kulturnog razvoja Rumuna u Banatu
dao je radom »Folclor litarar bănăţean« (»Banatski književni folklor«),
koji je objavljen u Pančevu 1975. godine. Radu Flora je bio
dugogodišnji predsednik »Društva za rumunski jezik u Vojvodini«,
koje je dalo svoj dragocen doprinos osvetljavanju raznovrsnih oblika
kulturne aktivnosti Rumuna u Banatu. Ovo društvo je organizovalo
veći broj naučnih skupova, na kojima su se mnoga saopštenja bavila i
ovom problematikom. Poslednjih godina (od 1996.), organizovanjem
6
sličnih simpozijuma , pod naslovom »Jugoslovenski Banat – istorijska
i kulturna prošlost«, bavi se i Rumunsko društvo (fondacija) za
etnografiju i folklor, sa sedištem u Novom Sadu. Svi radovi sa ovih
naučnih skupova su objavljeni u posebnim zbornicima.
Značajno delo za upoznavanje kulturnog razvoja Rumuna u
Banatu, pre svega razvoja amaterskih društava, objavio je, pod
naslovom »Muzički amateri Vojvodine«, Anton Eberst.
Različiti prilozi o kulturnom razvoju Rumuna u Banatu
objavljeni su i u našim publikacijama na rumunskom jeziku, kao što su
»Libertatea«, »Lumina«, »Tradiţia« i druge.
U raznim delima koje se bave lokalnom istorijom, odnosno
prošlošću pojedinih banatskih naselja u kojima živi rumunsko
stanovništvo, mogu se pronalaziti interesantni podaci o temi koja nas
zanima u ovom radu. Autori ovih radova su u većini slučajeva
publicisti, koji se ne osvrću uvek na naučni aspekt ove problematike,
pa ima slučajeva da se ponekad oslanjaju i na izvore sumnjive
provenijencije. Zbog toga, prilikom korišćenja ovih radova pokušali
smo da budemo što obazriviji, mada je njihova vrednost za izučavanje
kulturne prošlosti banatskih Rumuna nesumnjiva. Raznim pitanjima
lokalne kulturne istorije bavi se i lokalna štampa, koja od devedesetih
godina prošlog veka izlazi periodično u pojedinim mestima, u kojoj
takođe ima vrednih informacija, ali uz njihovo oprezno korišćenje.
Koristeći se navedenim izvorima i literaturom, pokušali smo da u
radu prikažemo različite, ponekad i protivrečne procese, koji su bitni
za razumevanje kulturnog razvoja rumunskog stanovništva na ovim
prostorima. Iako je kultura, uključujući i svoju prosvetnu i versku
komponentu, igrala odlučujuću ulogu u borbi za očuvanje nacionalnog
7
identiteta ove manjine, želeli smo da prikažemo i konzervativnu stranu
njenog razvoja, odnosno činjenicu da je proces prožimanja sa
kulturama drugih naroda sa ovih prostora slab. Rumunska manjina se
razvijala u duhu nacionalnog romantizma, što je, s jedne strane,
pomoglo očuvanju nacionalnih posebnosti, ali sa druge strane
usporavalo njen kulturni razvoj, kao i njenu integraciju u šire kulturne
tokove. Njena konzervativnost i zatvorenost u sebe su jedno od
specifičnih obeležja, koje su karakteristične kako za period između dva
rata, tako i za druge periode.
U radu smo posebnu pažnju obratili na sledeća pitanja, imajući u
vidu njihov značaj za razumevanje kulturnog razvoja Rumuna u
Banatu:
- rad kulturnih društava, koji su još u periodu pre Prvog
svetskog rata bili nosioci kulturnih aktivnosti ovog
stanovništva;
- delatnost rumunske inteligencije, pre svega iz redova
sveštenika i učitelja i njihov uticaj na kulturna kretanja,
pre svega na publicističko-izdavački i književni život;
- jak uticaj folklora na kulturni život rumunske manjine,
imajući u vidu da se radi o pretežno ruralnom
stanovništvu;
- odnos države prema kulturnom razvoju Rumuna, koji je
trebao da bude zasnovan na poštovanju međunarodnih
ugovora, uključujući i bilateralne odnose sa
Rumunijom.
8
U istorijskoj periodizaciji polazili smo od relevantnih
jugoslovenskih procesa, koji predstavljaju prekretnice u političkom,
ekonomskom, a i kulturnom životu Kraljevine Jugoslavije, ali i od
događaja koji su bitno uticali na razvoj rumunske nacionalne manjine
u Banatu. U tom smislu posebno smo uočili važnost 1918., 1929. i
1935. godine, koje predstavljaju prekretnice za razvoj jugoslovenske
države i rumunske manjine u njoj.
Period od 1918. do 1929. godine karakteriše u početku rad na
stvaranju organa državne vlasti, razgraničenju sa susedima i na
donošenju Ustava, a zatim i nestabilnost na političkom planu, koja se
ogleda u sukobima političkih predstavnika srpske, hrvatske i
slovenačke buržoazije. Za rumunsku nacionalnu manjinu, u ovom
periodu je izuzetno značajna i 1923. godina, kada ova stupa na
političku scenu Kraljevine SHS osnivanjem Rumunske stranke i
njenim prvim izlaskom na parlamentarne izbore. Političko
organizovanje Rumuna je bitno uticalo i na njihov kulturni razvoj u
ovom periodu.
Period koji počinje 1929. godine karakterističan je po ukidanju
parlamentarizma i po autoritarnoj vlasti kralja Aleksandra, jačanju
državnog centralizma i nacionalnog unitarizma, pokušaju integracije
jugoslovenskog prostora i u tom cilju administrativnoj podeli zemlje
na banovine. Politika integralnog jugoslovenstva koju su vodili organi
državne vlasti uticala je i na kulturni razvoj Rumuna u Banatu. To je
istovremeno i period velike ekonomske krize koja je zahvatila ceo
svet, pa i Kraljevinu Jugoslaviju, što je takođe imalo svoj uticaj i na
položaj rumunske manjine i u sferi kulture.
Period od 1935. do 1941. godine karakteriše postepeni povratak
državnih vlasti na priznavanje nacionalnih osobenosti njenih građana,
9
ali i obnavljanje sukoba nacionalnih buržoazija, koji su se zaoštravali
kako se bližio Drugi svetski rat. Za rumunsku manjinu, 1935. godina
predstavlja značajnu prekretnicu i zbog dolaska prvih kontraktualnih
učitelja iz Rumunije, na osnovu jugoslovensko-rumunske školske
konvencije iz 1933. godine, što je uticalo na brži i kvalitetniji kulturni
razvoj Rumuna u Banatu. U istom periodu, izdvojili bi i značaj 1936.
godine, kada je osnovano kulturno udruženje »Astra«, kojom će biti
objedinjen rad većine rumunskih kulturnih udruženja na ovim
prostorima.
Građu koju smo koristili u ovom radu, različitog kvaliteta,
pokušali smo selekcionisati i dovesti u sklad sa karakterom rada, što
nas je navodilo i na sažimanja u koja smo nerado ulazili. U analizama
izvora koji su korišćeni u ovom radu, trudili smo se da objektivno
prikažemo kauzalne odnose između kulturnog razvoja rumunske
manjine u Banatu i opštih društvenih tokova, karakterističnih za
međuratnu Jugoslaviju.
10
I. RUMUNSKA MANJINA I NJEN RAZVOJ U
KRALJEVINI SHS
1.RUMUNI U BANATU DO STVARANJA KRALJEVINE SHS
Rumunsko stanovništvo živi na teritoriji Banata od davnina. Pod
nazivom Vlasi, Rumuni se pominju u Banatu još u X-XI veku, u vezi
sa ugarskim osvajanjem ove teritorije, događaj koji je opisao ugarski
hroničar Anonimus u delu “Gesta hungarorum”. Rumunsko
stanovništvo u Banatu se pominje i u mnogim drugim
srednjovekovnim izvorima, a o njegovom postojanju govore i razni
arheološki ostaci. Temišvarski Banat je poslednji deo srednjovekovne
ugarske države koji je pao pod tursku vlast (1552.), sa kojim se i
završavaju osmanlijska osvajanja u ovom delu Evrope. Pod turskom
vlašću, stanovništvo Banata je doživelo ekonomsku, kulturnu i uopšte
civilizacijsku stagnaciju u svakom pogledu, te zbog toga možemo
smatrati da je period turske okupacije Banata (1552-1718.) jedan od
najtežih u istoriji ove oblasti.
Kada su Austrijanci dobili Banat odlukama Požarevačkog mira,
posle uspešnog rata protiv Turaka (1718.), zatekli su na ovim
prostorima jednu opustošenu zemlju, sa malim brojem stanovnika i
nerazvijenom privredom. Da bi se obnovio život i unapredila privreda,
11
pored radova na isušivanju močvara i drugih radova na
pripitomljavanju ove ne baš gostoljubive zemlje, habzburške vlasti su
počele i plansku kolonizaciju Banata, tako da će ceo XVIII vek, a i
prve decenije XIX veka, biti period stalnih kretanja stanovništva
Banata, uglavnom pod nadzorom austrijskih vojnih vlasti. U ovim
migracijama učestvuju razni narodi, koji će učiniti etničku strukturu
Banata vrlo šarolikom. Pored Srba i Rumuna, dolazi do masovnog
naseljavanja Nemaca, ali i drugih naroda kao što su Mađari, Slovaci,
Česi, Bugari, Rusini, Ukrajinci, pa čak i Francuzi, Španci, Italijani,
Holanđani.
U zapadnim delovima Banata (koji će kasnije ući u sastav
jugoslovenske države), dolazi do masovnog naseljavanja Rumuna iz
istočnih delova Banata, a delimično i iz Oltenije (Mala Vlaška) i
Erdelja. Tako se značajnije grupe Oltenaca naseljavaju u Banatskom
Novom Selu, Sv. Mihajlu (danas Lokve) i Straži, a Erdeljci naseljavaju
Jankov Most, Klek, Ovču, a delimično i druga banatska naselja
(Banatsko Novo Selo, Sv. Mihajlo, Alibunar, Glogonj, Jabuku, Ečku i
dr.). Rumuni iz Krišane naseljavaju Mali Torak, a u većini ostalih
mesta preovladava banatsko stanovništvo. U selima u okolini Vršca je
rumunsko stanovništvo starosedelačko, koje se tu zateklo prilikom
habzburškog osvajanja Banata. Rumuna je bilo i u drugim naseljima
zapadnog Banata i pre habzburške kolonizacije (Evlija Čelebija
pominje Rumune u Jabuci kod Pančeva, koji su živeli u ovom mestu
zajedno sa Srbima i Bugarima).
U prvim decenijama XIX veka se privodi kraju kretanje
stanovništva Banata, što važi i za Rumune, mada sporadičnih migracija
ima i kasnije. Tako je ovaj deo Banata u XIX veku dobio onu etničku
strukturu koju će približno zadržati i u periodu između dva svetska
rata, period koji je obuhvaćen u ovom radu.
12
Kao pravoslavno stanovništvo, banatski Rumuni su se nalazili
pod crkvenom jurisdikcijom srpske Karlovačke mitropolije, na osnovu
privilegija cara Leopolda I iz 1690. U takvoj situaciji, bez nacionalne
crkve, rumunsko stanovništvo, pre svega iz mešovitih sela, bilo je
sklono posrbljivanju, tako da u mnogim naseljima dolazi do
asimilacije Rumuna još u XVIII i XIX veku i do njihovog potpunog
nestanka u tim naseljima. Mada se rumunska pravoslavna crkva
odvojila od Karlovačke mitropolije 1864. godine, proces crkvene
deobe je u nekim mestima išao sporo, tako da se asimilacija Rumuna
nastavlja u nekim mestima i posle 1864. godine.
U kompaktnim rumunskim naseljima, kao i u mešovitim
naseljima sa nacionalno svesnim rumunskim stanovništvom, postojali
su povoljniji uslovi za razvoj nacionalne kulture, mada se i ona
razvijala pod okriljem crkve. U tome je značajnu ulogu igrao i uvoz
crkvenih knjiga na rumunskom jeziku iz Vlaške sa kojima je dolazio i
uticaj kulture brankovenizma, koji je zaista predstavljao neku vrstu
renesanse rumunske kulture u XVIII veku. Tako se stvaraju uslovi za
samostalniji razvoj rumunske kulture, uprkos zavisnosti rumunske
crkve od srpske crkvene hijerarhije. Da je uticaj brankovenizma
dopirao i do najzapadnijih tačaka Banata, dokazuju i crkvene knjige
štampane u XVII i XVIII veku u Vlaškoj i Moldaviji, a koje se čuvaju
po mnogim parohijskim bibliotekama u ovom delu Banata.
Specifičnu, ali vrlo važnu ulogu u kulturnom razvoju banatskih
Rumuna imala je rumunska unijatska crkva, koja je u XVIII i prvoj
polovini XIX veka dala niz znamenitih ličnosti koje su bitno uticale na
razvoj rumunske kulture i jačanje nacionalne svesti stanovništva. Ova
crkva je imala određenog uticaja i na prostorima zapadnog Banata, gde
su postojale dve unijatske parohije i to u Jankov Mostu i Markovcu,
13
dok su pojedini unijatski misionari imali određenog uticaja i među
stanovništvom drugih naselja.
Duhovne vođe i jedini školovani ljudi po rumunskim selima bili
su učitelji i sveštenici, pretežno bivši đaci Srspko-rumunske klirikalne
škole u Vršcu ili Aradske preparandije. Književno-naučno stvaralaštvo
je bilo na svojim počecima. Dosta se prevodilo sa drugih jezika na
rumunski, a originalnih dela je bilo manje.
Pod uticajem prosvetiteljstva i racionalizma, prva značajnija dela
na rumunskom jeziku napisali su Paul Jorgović, Mihail Rošu i
Konstantin Diakonović Loga, koji su deo života proveli u Vršcu, tako
da ih možemo smatrati pionirima pisane reći kod rumunske manjine u
jugoslovenskom Banatu. Polovinom XIX veka isticao se Nikolae
Tinku Velea, koji je prvi pokušao da napiše crkvenu istoriju Rumuna u
Banatu, u jeku borbe oko manastira između srpske i rumunske crkvene
hijerahije, do koje je došlo posle odvajanja rumunske crkve.
Ukidanjem Bahovog apsolutizma (1860.) stvaraju se povoljniji uslovi
za brži razvoj svih društvenih snaga u Habzburškoj Monarhiji, za bržu
liberalizaciju političkog života, za brži prodor kapitalističkih odnosa i
u ugarski deo monarhije, u kojem su ostaci feudalizma bili još prisutni.
Austro-ugarskom nagodbom iz 1867. godine, monarhija je preuređena
tako što je od centralizovane države pretvorena u dualističku. Banat je
pripao Ugarskoj, u kojoj je 1868. godine donet Zakon o
nacionalnostima, kojim se predviđaju široka nacionalna prava za
manjine u Ugarskoj, mada će se brzo pokazati da se ugarske vlasti
neće pridržavati ovog zakona, da će svim silama nastojati da ometaju
njegovo sprovođenje, pa čak i da nameravaju da sprovedu još bržu
mađarizaciju nemađarskog stanovništva Ugarske. U takvoj situaciji su
nacionalne manjine Ugarske počele borbu za ostvarivanje i
14
proširivanje svojih nacionalnih prava, gde je razvoju i negovanju
nacionalne kulture ukazana posebna pažnja.
Tako će i banatski Rumuni pokušati, između ostalog, da i kroz
razvoj nacionalne kulture ostvare punu ravnopravnost sa ostalim
građanima Ugarske, i da se izbore za očuvanje svog nacionalnog
identiteta, baš u periodu kada politika mađarizacije dostiže svoj
vrhunac. Kulturni život se ispoljava u sledećim vidovima: osnivanje i
rad kulturnih društava, publicističko-književna aktivnost, a pre svega
negovanje folklornih tradicija (negovanje i sakupljanje narodnih
umotvorina, narodnih pesama i igara i sl.).
Prva rumunska publikacija u ovom delu Banata počela je da izlazi
1886. Reč je o časopisu “Pedagoški razgovori” (Convorbiri
pedagogice), čiji je urednik bio Petru Stoika, učitelj iz Banatskog
Novog Sela, a kasnije folklorista Jon Pop Reteganul. Uredništvo ovog
časopisa se nalazilo u Banatskom Novom Selu (1886.), zatim u
Pančevu (1886-1887.) i Brašovu (1888.). Prvi književni časopis na
rumunskom jeziku izlazi u Pančevu 1901-1902., pod nazivom
“Zvezda” (Steaua), a pod uredništvom Nikolaja Cincarijua. Pedagoški
časopis “Vaspitač” (Educatorul) izlazi u periodu 1909-1914.
Uredništvo ovog časopisa ima sedište u Kuštilju kod Vršca u periodu
1910-1913., pod vođstvom Petru Bizeree i Patrikija Ramnjancua.
Godine 1910. izlaze četiri broja časopisa “Porodica” (Familia) u
Petrovom Selu (Vladimirovac). Vlasnik lista je Joan Cincariju, a
urednik (najverovatnije) Nikolae Cincariju.
Publicisti iz ovog dela Banata sarađuju i u velikom broju listova
koji izlaze na rumunskom jeziku širom tadašnje Ugarske.
Pomenućemo samo nekoliko imena: Avram Korča, sveštenik iz
Kuštilja sarađuje u poznatom listu “Tribuna” iz Sibiua, Aleksandru
Cincariju iz Petrovog Sela (zaposlen u Pančevu) piše za listove kao što
15
su “Borba” (Lupta) iz Budimpešte, “Rumunski narod” (Poporul
român) iz Arada, »Naša zemlja« (Ţara noastră) iz Sibiua itd. Učitelj
Teodor Petrišor iz Alibunara je takođe saradnik nekih publikacija, ali
njegovo najznačajnije delo je ipak »Monografija opštine Alibunar«
(Monografia comunei Alibunariu) iz 1896. Sličnu, ali mnogo
sadržajniju i kvalitetniju monografiju napisao je učitelj iz Petrovog
Sela Nikolae Penca – »Monografija opštine Roman-Petre
(Petrovoselo) 1808-1908.«, obijavljenu na rumunskom i na
mađarskom jeziku u Oravici 1911.
Od značajnih ličnosti iz sveta književnosti, nauke i publicistike,
koji su poreklom iz ovog dela Banata, pomenućemo još i sledeće:
Štefan Popović Neagoe, rođen 1800. u Sv. Jovanu (Barice), radio je
kao rumunski učitelj u Pešti, a istovremeno se bavio i publicističkom
delatnošću. Obijavio je kalendare na rumunskom jeziku za 1828, 1829,
1830. i 1831. godinu, štampane latiničnom pismom, u periodu kada se
kod Rumuna još uvek mahom koristilo ćirilično pismo. Petru Broštean,
rodom iz Seleuša, postao je dopisni član Rumunske akademije nauka.
Bavio se sakupljanjem narodnih umotvorina, prevodilačkim radom,
naukom i književnošću. Josif Tempea, poreklom iz Velikog Torka,
pokrenuo je list »Buđenje« (Deşteptarea) u Lugožu, čiji je urednik bio
1880-1881. Izdavačkom delatnošću su se bavili još i sveštenik Janku
Milu iz Uzdina, učitelj Đorđe Bužigan iz Deliblata i drugi.
Na taj način će se u ovom periodu, uprkos preprekama koje su
postavljale ugarske vlasti, postaviti temelji publicističke i književne
delatnosti koja će biti nastavljena i u periodu između dva svetska rata
(1918-1941).
Najznačajniji oblik ispoljavanja duhovnosti banatskih Rumuna
bio je i ostao do današnjih dana – folklor. Zbog toga su narodna
kultura i tradicije, a pre svega narodne pesme i igre, kao i narodna
16
književnost, najviše doprinele da ovo stanovništvo opstane na ovim
prostorima, uprkos nastojanjima da se izvrši njegovo odnarođivanje.
Etnografsko blago koje poseduje ovo stanovništvo primetio je i poznati
nemački naučnik Gustav Vaigand, koji je 1895. posećivao banatska
sela, vršeći dijalektološka istraživanja. Tom prilikom je posetio i
rumunska mesta Petrovo Selo, Alibunar i Kuštilj, u kojima je, pored
sprovođenja dijalektoloških anketa, prikupio i neka dela iz narodne
književnosti. Drugo veliko ime – mađarski kompozitor i
etnomuzikolog Bela Bartok, radio je na prikupljanju muzičkog folklora
po rumunskim mestima ovog dela Banata – u Petrovom Selu, Uzdinu i
Seleušu (1912). Ovaj materijal je snimljen i na fonografu. Raskoš i
bogatstvo folklora banatskih Rumuna najbolje oslikavaju i ove reči
poznatog rumunskog pesnika Lučijana Blage: »Banat je barok
rumunske etnografije«. Ovo narodno stvaralaštvo će biti prisutno i
kasnije, u međuratnom periodu, a prenosiće se u raznim oblicima do
današnjeg dana.
Rumunsko stanovništvo jugoslovenskog Banata pripadalo je u
međuratnom periodu pretežno seljačkom sloju. U toj nerazvijenoj
ruralnoj sredini, uslovi za jedan organizovan kulturni život bili su
nepovoljni. Postojanje običaja, sa svojim obeležjima obaveznosti,
odgovornosti i sankcijama, ne samo da je određivao način života nego
i način mišljenja u ruralnom društvu. Takav način ponašanja i
mišljenja prenosio se u vidu tradicija sa koleno na koleno,
uspostavljajući među njima svojevrsnu vezu. Način proizvodnje i
života na selu pogodovao je uspostavljanju posebnog načina mišljenja
po kome su održavanje tradicije i običaja jedan od osnovnih zadataka
potomstva. Takav konzervativizam i tradicionalizam bio je značajna
17
prepreka širenju prosvećenosti, kao i uvođenju novina u način
proizvodnje i promena u svakodnevnom životu.1
Period između dva svetska rata bio je vreme u kome se selo
otimalo vekovnom snu, postajalo ekonomski jače, kulturnije, dok je
život u njemu postajao komforniji i lakši nego u prošlim vremenima.
Te promene ipak su bile spore, a zavisile su prvenstveno od načina
proizvodnje. Seljak ih je doživljavao kao korenitu promenu načina
života. U periodu nastajanja nove države, nivo kulture seoskog
stanovništva bio je niži od nivoa njegove proizvodnje. Prodor tržišne
privrede, dominacija novčane nad naturalnom razmenom, pojava
industrijskih proizvoda, potiskivanje nošnje, običaja, praznoverica,
približavalo je selo gradu. Ukorenjenost običaja, tradicija i navika
činila ga je konzervativnim i teško promenljivim. Selo se, iako sporo,
ekonomski i kulturno uobličavalo i prilagođavalo promenama. Seljak
je ipak postao kulturniji, prekoračivši granice svog nekadašnjeg sveta
koji se završavao na seoskim atarima.2 U takvim uslovima je i sam
rumunski seljak doživljavao sporo, ali sigurno, promene koje su
značile jedan pomak napred u odnosu na prošla vremena.
1 Ljubodrag Dimić, Kulturna politika Kraljevine Jugoslavije 1918-1941, I, Beograd 1996, 77-78. 2 Isto, 79.
18
2.DRUŠTVENO-EKONOMSKI, POLITIČKI I VERSKI
POLOŽAJ RUMUNA U KRALJEVINI SHS
Podelom Banata između Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i
Kraljevine Rumunije nakon Prvog svetskog rata i raspada Austro-
ugarske, njegovo stanovništvo, različite etničke pripadnosti, ušlo je u
sastav država pobednica u Prvom svetskom ratu - Kraljevine SHS,
nastale ujedinjenjem Kraljevine Srbije sa Crnom Gorom i
južnoslovenskim zemljama koje su se do tog trenutka nalazile u
sastavu Austrougarske, i Kraljevine Rumunije. Pošto su obe države
želele pripajanje čitave teritorije Banata njihovoj državi, ostalo je da se
na međunarodnim mirovnim konferencijama, koje su sledile posle rata,
razmatra pitanje podele Banata.3 Međutim, razgraničenje sa
Rumunijom je išlo sporo, tako da je definitivno okončano tek
početkom 1924. godine, kada je završena razmena pojedinih
pograničnih mesta.4 Zbog izmešanosti stanovništva, sa obe strane
granice je ostalo dosta građana koji su postali nacionalna manjina na
teritoriji one države u čiji su sastav ušli. Tako je na teritoriji
rumunskog dela Banata ostala značajna srpska nacionalna manjina,
dok je na teritoriji jugoslovenskog Banata ostalo oko 40 naselja
nastanjenih rumunskim stanovništvom.
3 O razgraničenju između Kraljevine SHS i Rumunije 1919-1920. kod A. Mitrovića, Razgraničenje Jugoslavije sa Mađarskom i Rumunijom 1919-1920, Novi Sad 1975. 4 G. Popi, Jugoslovensko-rumunski odnosi 1918-1941, Novi Sad 1984, 52-56.
19
Ta naselja, u kojima je rumunsko stanovništvo živelo homogeno
ili izmešano sa Srbima i drugim narodima, u zavisnosti od geografskog
položaja, mogu se podeliti u tri velike grupe: prvu grupu čine naselja u
okolini Vršca (jugoistočni Banat) i radi se pretežno o selima sa manjim
brojem stanovnika – Markovac, Malo Središte, Mali Žam, Sočica,
Jablanka, Mesić, Kuštilj, Vojvodinci, Straža, Grebenac, Orešac,
Ritiševo, Vlajkovac, Margita i Sveti Jovan (danas Barice). Drugu
grupu čine veća ravničarska naselja u južnom i jugozapadnom Banatu,
grupisanih oko Pančeva i Alibunara - Nikolinci, Sveti Mihajlo (danas
Lokve), Seleuš, Alibunar, Vladimirovac, Banatsko Novo Selo, Dolovo,
Mramorak, Deliblato, Omoljica, Ovča, Jabuka, Glogonj i Uzdin, a
treću grupu čine ravničarska naselja u centralnom Banatu – Veliki i
Mali Torak (Begejci), Sarča (danas Sutjeska), Jankov Most, Ečka i
Klek. Rumuna je u manjem broju bilo i u drugim banatskim selima, ali
je kod njih bio u toku ubrzani proces asimilacije sa većinskim srpskim
stanovništvom (Dobrica, Rusko Selo i dr.).
U gradovim Južnog Banata, rumunsko stanovništvo je bilo
malobrojno, ali je uprkos tome bilo organizovano na kulturnom,
verskom i prosvetnom planu (Vršac, Pančevo, Bela Crkva, Kovin,
Veliki Bečkerek). Neposredno posle Prvog svetskog rata u
jugoslovenskom Banatu je bilo preko 70.000 pripadnika rumunske
nacionalne manjine, dok je prema popisu stanovništva iz 1921. broj
Rumuna iznosio 69.078.
Početkom tridesetih godina, od ukupno 2,107.658 stanovnika
koliko je imala Dunavska banovina, 79.621 je bilo rumunske
nacionalnosti, odnosno 3,78% od ukupnog broja stanovnika. U
jugoslovenskom Banatu, najviše Rumuna je bilo u alibunarskom srezu
– 15.413 (36,63%), u vršačkom srezu je bilo 12.470 stanovnika
pripadnika ove nacionalnosti (19,96%), zatim u velikobečkerečkom
20
srezu 10.269, u pančevačkom srezu 9.683 (17,11%), u
belocrkvanskom srezu 7.268 (17,98%), u kovačičkom 5.183 (11,30%),
u kovinskom 4.717 (14,52%), dok su se kao Rumuni izjašnjavali i
stanovnici moravskog (5.085), ramskog (3.251) i drugih srezova koji
su pripadali Dunavskoj banovini.5 Prema tome, u srezovima južnog i
srednjeg Banata živelo je u ovom periodu 64.983 građana rumunske
nacionalnosti. U pojedinim naseljima, Rumuni su imali apsolutnu
većinu i to u Sv. Mihajlu i Sarči (99%), u Seleušu, Kuštilju, Malom
Središtu, Mesiću, Sočici i Vladimirovcu (98%), Grebencu,
Vojvodincima, Markovcu i Sv. Jovanu (97%), Nikolincima i Straži
(96%), itd.6
Osnovna privredna grana kod Rumuna u jugoslovenskom Banatu
bila je poljoprivreda, kojom se bavilo oko 90% stanovništva. U selima
u okolini Vršca bilo je razvijeno i vinogradarstvo, a značajnu ulogu je
igralo i stočarstvo. Industrijskih postrojenja nije bilo, osim nekoliko
mlinova – u Vladimirovcu, Banatskom Novom Selu, Straži,
Vojvodincima i nekim drugim mestima sa rumunskim življem. Samim
tim, nije postojala ni rumunska industrijska buržoazija. U
ekonomskom životu Rumuna u jugoslovenskom Banatu, određenu
ulogu su imali i novčani zavodi, od kojih su najznačajniji »Lučafarul«
iz Vršca, »Sentinela« iz Banatskog Novog Sela, »Steaua« iz
Vladimirovca, »Dunareana« iz Kovina, »Konkordija« iz Uzdina i
druge. To su uglavnom bila akcionarska društva, u kojima su vlasnici
akcija bili malobrojni pripadnici rumunske buržoazije, kao i bogati
seljaci. Rumunski seljaci bili su izuzeti iz agrarne reforme, tako da je
zbog velikog broja seljaka bezemljaša ili sa malo zemlje, agrarno
pitanje ostalo nerešeno, što će prouzrokovati i prve seobe u Rumuniju
(Dobrudža), Kanadu i SAD.
5 AJ, Zbirka Milana Stojadinovića, 37-22-180-552.6 Isto
21
Sve do 1923. godine, jugoslovenski Rumuni nisu imali
organizovan politički život. Uzrok tome je odlazak velikog broja
rumunskih intelektualaca u Rumuniju, nakon Prvog svetskog rata.
Ipak, 10. februara 1923. u Alibunaru je održana konstitutivna
skupština Rumunske stranke u Kraljevini SHS,7 koja je na
parlamentarnim izborima 18. marta 1923. dobila i prvog narodnog
poslanika, u ličnosti dr Joana Žijana, advokata iz Alibunara. U
sledećem periodu, međutim, u stranci dolazi do nesuglasica i rascepa,
što će prouzrokovati njene neuspehe na sledećim parlamentarnim
izborima, sve do zavođenja Šestojanuarske diktature, kada joj je
zabranjen rad, kao i drugim političkim strankama u zemlji.
Što se tiče obrazovanja na rumunskom jeziku u jugoslovenskom
Banatu, ono je dvadesetih godina prolazilo kroz tešku krizu. Osnovni
uzrok tome je odlazak velikog broja rumunskih učitelja, koji su
napustili svoja radna mesta i početkom dvadesetih godina prešli u
Rumuniju. Od ukupno 105 učitelja koliko ih je bilo u rumunskim
školama pre raspada Austrougarske, na radnim mestima je ostalo
svega 32.8 Ukinute su konfesionalne i opštinske škole, a umesto njih su
otvorene državne škole. Upražnjena mesta su zauzeli učitelji koji nisu
poznavali rumunski jezik, pa je zbog toga situacija u školama bila još
teža. Mada će od strane jugoslovenske i rumunske vlade biti učinjeni
napori da se školsko pitanje reši, ono će biti rešeno tek dolaskom
kontraktualnih učitelja iz Rumunije 1935. godine. Istovremeno su i
kontraktualni učitelji iz Jugoslavije zauzeli upražnjena mesta u
srpskim školama u rumunskom Banatu.
U verskom pogledu, Rumuni u jugoslovenskom Banatu su
pripadali Karansebeškoj (Južni Banat), odnosno Aradskoj eparhiji 7 G. Popi, Formiranje, razvoj i delovanje Rumunske stranke (1923-1929), Istraživanja III, Institut za izučavanje istorije Vojvodine, Novi Sad 1974, 309-366. 8 G. Popi, Rumuni u jugoslovenskom Banatu između dva rata (1918-1941), Novi Sad 1976, 93.
22
(srednji Banat). U ovom periodu, rumunska pravoslavna crkva u
jugoslovenskom Banatu bila je organizovana u tri protopopijata:
Vršac, Pančevo (sa sedištem u Banatskom Novom Selu) i Sarča.9
Imajući u vidu da je broj rumunskih intelektualaca dvadesetih godina
bio mali, pravoslavno sveštenstvo je igralo značajnu ulogu u
društveno-političkom, ekonomskom i kulturnom životu rumunskog
sela.
9 Kalendar »Nădejdea«, Vršac 1935, 47-52.
23
3.KULTURNA POLITIKA PREMA RUMUNSKOJ MANJINI.
JUGOSLOVENSKO-RUMUNSKI UGOVORI O POLOŽAJU
NACIONALNIH MANJINA
Pitanje zaštite nacionalnih manjina nakon Prvog svetskog rata
bilo je jedno od tema koje je trebalo da bude rešena potpisivanjem
mirovnih ugovora. Ugovori o zaštiti nacionalnih manjina obavezivali
su države potpisnice da odredbe o zaštiti manjina budu regulisane
zakonima tih država. U članu 51 Sen Žermenskog ugovora priložen je
ugovor između glavnih sila Antante i Kraljevine SHS o regulisanju
položaja nacionalnih manjina u ovoj državi. U članu 51 Sen
Žermenskog ugovora stoji: “Država SHS prima sve propise usvajajući
da se oni unesu u jedan ugovor sa Glavnim Silama savezničkim i
udruženim, koji te Sile budu smatrale kao potrebne radi zaštite u
Državi SHS interesa onih stanovnika koji se od većine stanovnika
razlikuju po jeziku ili po veri”10. Deklaracijom od 5. decembra 1919.
godine delegacija Kraljevine SHS je pristupila Ugovoru o zaštiti
manjina u članu 51 Sen Žermenskog ugovora.
Neki od članova Ugovora i deklaracije odnosili su se i
na prosvetna i kulturna pitanja. Članom 7 Ugovora, između ostalog se
zabranjuje uvođenje bilo kakvih ograničenja što se tiče slobodnog
korišćenja bilo kog jezika nacionalnih manjina u privatnom životu,
privredi, verskim poslovima, štampi i izdavaštvu, kao i na javnim
zborovima. Nacionalnim manjinama je omogućeno da se služe svojim
jezikom i u sudskim poslovima. Manjine imaju pravo da održavaju,
upravljaju i kontrolišu verske poslove, dobrotvorne i socijalne
ustanove, škole i druge vaspitne ustanove, te da u njima koriste svoj 10 Lj. Dimić, nav. delo, III, 5.
24
jezik i da slobodno ispovedaju svoju veru. Odredbe Sen Žermenskog
ugovora o zaštiti manjina unete su i u Vidovdanski ustav. Član 4 ovog
Ustava proglašavao je ravnopravnost svih građana pred zakonom. Član
12 garantovao je slobodu vere i savesti, a Član 16 se osvrnuo i na
pitanje školskih sloboda nacionalnih manjina. Cilj zaštite manjina bio
je da ih osposobi, garantovanjem njihovih prava, da postanu lojalni
prema državi u kojoj žive. Primena ovih odredbi u Kraljevini SHS
zavisila je od konkretne istorijske situacije i od odnosa snaga.
Kulturna i prosvetna politika jugoslovenske države
prema rumunskoj manjini u Banatu zavisila je, pre svega, od odnosa
koji su vladali između dve susedne i prijateljske države – Jugoslavije i
Rumunije. U prvim godinama posle Prvog svetskog rata, kada pitanje
razgraničenja u Banatu nije bilo definitivno rešeno, stav vlasti
Kraljevine SHS prema rumunskoj manjini u Banatu nije omogućavao
slobodan razvoj kulturnog i prosvetnog života ove manjine, što je i
dovelo do odlaska velikog broja rumunskih intelektualaca u matičnu
zemlju.
Tek je pozitivno rešavanje pitanja razgraničenja, kao i
osnivanje Male Antante, omogućilo stvaranje uslova za postepeno
rešavanje kulturnog i prosvetnog pitanja rumunske manjine u Banatu.
Potpisivanjem takozvanog Dopunskog protokola br.3/B, u okviru
Ugovora o odbranbenom savezu između Kraljevine SHS i Rumunije
(koji su 7. juna 1921. godine u Beogradu potpisali Nikola Pašić i Take
Jonesku), vlada Kraljevine SHS se obavezala da prouči crkveno-
školsko pitanje u Banatu i pregovara o tome sa rumunskom stranom u
cilju potpisivanja sporazuma o tom pitanju. Na toj osnovi otpočeo je
čitav niz pregovora tokom dvadesetih i početkom tridesetih godina,
koji su se vodili oko tri glavna pitanja: crkvenog pitanja, pitanja
25
naknade po predmetu agrarne reforme za crkvena dobra i zaklade, kao
i uređenja manjinskih škola u Banatu, sa svim mogućnostima za
slobodno kulturno razvijanje. Posle potpisivanja pomenutog ugovora,
doneta je odluka da se što pre u cilju rešavanja ovih pitanja stvori
jedna mešovita rumunsko-jugoslovenska komisija. Rad ove komisije
dao je prve rezultate potpisivanjem Temišvarskog protokola o
uređenju manjinskih škola u Banatu11 novembra 1923. godine , kojim
je postignuta saglasnost u sledećim pitanjima: manjinske škole biće
državne škole; nastava u njima se izvodi na maternjem jeziku, a od
trećeg razreda je obavezno učenje državnog jezika; škola će se otvoriti
u mestima u kojima ima najmanje 30 učenika; učitelji treba da budu
iste veroispovesti i narodnosti kao i većina učenika; obe države staraće
se da pripreme odgovarajući nastavni kadar. Temišvarski protokol,
međutim, nije bio promenjen u praksi.
Jedan od konkretnijih koraka u smislu rešavanja
prosvetnog pitanja bilo je potpisivanje Bledskog sporazuma 17.
avgusta 1927. godine. Ovaj sporazum predviđa neke izmene i dopune
u odnosu na Temišvarski protokol, kao što su smanjenje minimalnog
broja učenika neophodnih za otvaranje jedne škole na 20,
konstituisanje glavnog školskog odbora koji će birati rumunski učitelji
i sveštenici u jugoslovenskom Banatu na 5 godina, koji bi imao pravo
da nadzire rad rumunskih škola i dr. Međutim ovaj sporazum nije
ratifikovan u Skupštini Kraljevine SHS. Tek je potpisivanjem
Konvencije o uređenju manjinskih osnovnih škola u Banatu 10. marta
1933. godine, počelo konkretno rešavanje kulturno-prosvetnog pitanja
Rumuna u Banatu. Konvencija je zasnovana na principu reciprociteta i
na poštovanju školskih zakona i pravilnika koji su na snazi u
Kraljevini Rumuniji i Jugoslaviji. Pored dolaska kontraktualnih
učitelja iz Rumunije, koji su bitno doprineli kulturalizaciji rumunske 11 G.Popi, Jugoslovensko-rumunski odnosi 1918-1941, 295-296.
26
školske dece i poboljšali aktivnost kulturnih društava, Konvencija je
omogućila otvaranje odeljenja na rumunskom nastavnom jeziku pri
Učiteljskoj školi i Gimnaziji u Vršcu, što je ubrzalo stvaranje sloja
rumunskih intelektualaca koji će u sledećim decenijama igrati
odlučujuću ulogu, između ostalog, i u kulturnom životu banatskih
Rumuna.
4.KARAKTER KULTURNE POLITIKE KRALJEVINE SHS
27
U situaciji u kojoj su opšti politički tokovi u međuratnoj
Jugoslaviji imali karakteristike borbe za vlast i iskorišćavanje te vlasti
za lične ili grupne interese, za interese političkih partija ili društvenih
slojeva, i sama kulturna politika mnogih jugoslovenskih vlada, ukoliko
je uopšte postojala, nije predstavljala osmišljenu i skladnu celinu.
Svaki ministar prosvete, u čijoj kompetenciji je bila i kulturna politika
Kraljevine, imao je svoje viđenje i nudio je svoju kulturnu politiku, ali
u čitavom međuratnom periodu kulturna i prosvetna pitanja nisu
realizovana u dovoljnoj meri, pa su se čak neki problemi uvećali12.
Organizacija vlasti u Kraljevini SHS počivala je na etničkom
unitarizmu. Političke grupe koje su donele Vidovdanski Ustav (1921)
– radikali i demokrati, nastojale su da unitarizam, garantovan
Ustavom, postane rukovodeće načelo na osnovu koga je u celokupnom
državnom i društvenom životu trebalo sprovesti opštu unifikaciju. Ovu
unifikaciju “troimenog naroda” trebalo je da omoguće i ubrzaju,
između ostalog, i kulturni činioci. Njihov je zadatak bio da uravnoteže
različite kulturne i civilizacijske neravnomernosti i doprinose
kulturnom zbližavanju, kao i da ujednače prosvetno zakonodavstvo.
Ipak, već nekoliko godina posle osnivanja Kraljevine SHS, bilo
je jasno da u njoj ne postoji jedna strogo utvrđena kulturna i prosvetna
politika koja bi bila u stanju da ostvari postavljene ciljeve. Politički
sukobi presudno su uticali na udaljavanje pisaca, slikara i drugih
umetnika, kao i samih naučnika.
U nedostatku prosvetnog i kulturnog zakonodavstva, kulturnih
radnika i ustanova, postavljeni ciljevi su se pokušavali ostvariti
političkim stredstvima. Jačanje centralne vlasti po svaku cenu, brisanje
postojećih istorijskih i kulturnih razlika, prisilno nametanje zajedničke
12 Ljubodrag Dimić, Kulturna politika Kraljevine Jugoslavije 1918-1941 I, Beograd 1996, 373-374.
28
kulture, neki su od metoda koje je politika nametnula i u sferi kulture i
prosvete, ali koji su samo stvarali nove otpore i kompromitovali ideju
koja se želela realizovati na taj način. Spori razvoj društvenog života,
isključivost i netrpeljivost u političkom životu, prenosili su se i u sferu
kulture i prosvete.
Kulturna politika Kraljevine SHS bila je u nadležnosti
Ministarstva prosvete. Prva Uredba o uređenju Ministarstva prosvete
doneta je 1919. godine. Na osnovu ove Uredbe, Ministarstvo prosvete
je imalo vrhovnu upravnu i nadzornu vlast nad svim školama, kao i
nad svim kulturnim ustanovama. U ovom ministarstvu su postojala tri
odeljenja: opšte, prosvetno i odeljenje za umetnost13 . Posle donošenja
Vidovdanskog Ustava i podele zemlje na 33 oblasti, u svakoj od njih
formirano je i prosvetno odeljenje kao područni organ Ministarstva
prosvete. Što se tiče uloge Narodne skupštine u sprovođenju kulturne
politike, pitanja kulturne politike u njenom radu samo su se uzgredno
doticala u okviru političkih duela i rasprava o budžetu.
5.KONCEPCIJA KULTURNE POLITIKE RUMUNA U JUGOSLOVENSKOM BANATU
13 Isto, 172-173.
29
Kulturni život i raznovrsne forme kulturne aktivnosti kod
banatskih Rumuna u XIX i početkom XX veka su odraz težnje
banatskih Rumuna da prate opšti kulturni razvoj karakterističan za
Banat i uopšte za Austrougarsku tog vremena. U drugoj polovini
devetnaestog veka, u banatskim mestima sa rumunskim stanovništvom
osnivaju se biblioteke i kulturna društva, gde dolazi do izražaja
pripadnost banatskih Rumuna široj kulturnoj oblasti kojoj pripada i
ostala Vojvodina, ali sa izraženom karakteristikom socijalne
pripadnosti selu.14 Po gradovima Banata osnivaju se tokom XIX veka
horovi, orkestri i čitaonice Srba, Nemaca i drugih naroda koji su živeli
na ovim prostorima, a koji su uticali na pojavu sličnih kulturnih
društava kod Rumuna. Tako je 1837. osnovan Srpski zanatlijski
čitalački klub u Vršcu, zatim Gradski orkestar u Vršcu 1852. godine,
Srpsko crkveno pevačko društvo, osnovano 1867. godine,15 dok je
osamdesetih godina XIX u ovom gradu već postojalo pet horova. U
Pančevu je 1838. godine osnovano Pančevačko srpsko crkveno
pevačko društvo, koje je u drugoj polovini XIX i početkom XX veka
igralo značajnu ulogu u nacionalnom pokretu pančevačkih i banatskih
Srba, imajući u svojim redovima najuglednije pančevačke Srbe.16 U
Velikom Bečkereku (Zrenjanin) osnovan je hor 1868. godine. Slična
kulturna društva osnivaju se i u srpskim, ali i u nemačkim, slovačkim i
mađarskim selima na čitavoj teritoriji Banata.
U gradovima i selima sa rumunskim stanovništvom postojale su
jake folklorne tradicije, gde pre svega treba pomenuti veliku ljubav
prema narodnim pesmama i igrama, što će, zajedno sa već pomenutim
uticajem kulturnih dostignuća drugih naroda sa ovih prostora, ubrzati
osnivanje rumunskih kulturnih društava, pre svega horova. Prvi 14 Mirjana Maluckov, Rumuni u Banatu – etnološka monografija, Novi Sad 1985, 16. 15 Feliks Mileker, Vršac u starini, Vršac 1996, 213. 16 Mihovil Tomandl, Spomenica pančevačkog pevačkog društva 1838-1938, Pančevo 1938.
30
rumunski hor u Banatu osnovan je u gradu Lugožu 1840. godine,17 dok
je prvi seoski hor osnovan 1857. godine u selu Kizeteu kod Lugoža.
Ubrzo dolazi do osnivanja mnogobrojnih rumunskih horova i u drugim
mestima, tako da se razvija odgovarajući vid kulturno-umetničkog
života, čija aktivnost i nivo zavisi od preduzimljivosti samih meštana.
Već 1900. godine u Banatu je bilo ukupno 140 rumunskih horova, od
kojih su u osamdesetak radile horovođe poreklom iz Kizeteua.18 Neki
rumunski horovi delovali su samo kao crkveni horovi, dok su drugi bili
sastavni deo takozvanih »Čitalačkih i pevačkih društava« (Reuniuni de
citire şi cântări), sa širom kulturnom delatnošću. Takva društva su
organizovala priredbe, na kojima su se, pored horskih pesama,
prikazivali i kratki pozorišni komadi, kao i rumunske narodne igre
»Kalušerul« i »Batuta«. Ponekad su se održavala i predavanja iz raznih
oblasti, u cilju emancipacije rumunskih seljaka. U okviru tih društava
radile su i biblioteke i čitaonice, sa skromnijim brojem knjiga i drugih
publikacija.
Na čelu ovih kulturnih društava nalazili su se lokalni
intelektualci: učitelji, sveštenici, lekari, dok su članovi pretežno bili
seljaci. Za svakog seljaka je bila čast biti član kulturnog društva, ali
istovremeno i velika obaveza. Intelektualci – rukovodioci društva su
uživali veliki ugled među članovima, ali i uopšte među seljacima, tako
da su zahtevali od članstva poslušnost i disciplinu. U slučajevima
nepridržavanja Pravila društva i gaženja discipline, autoritativni
rukovodioci su mogli i da isključe neposlušne članove iz društva.19
Bilo je, međutim i slučajeva kada je zbog nesporazuma među
rukovodiocima i članovima društva dolazilo do prestanka njegovog
rada, što je dovodilo do dužih ili kraćih prekida u kulturnom životu
17 Vasile V. Muntean, Contribuţii la istoria Banatului, Timişoara, 1990, 197.18 George Jurma, Descoperirea Banatului, Reşiţa 1994, 38.19 ARPCV, Zapisnik pevačkog društva.
31
pojedinih mesta. Veliki problem je predstavljao i nedostatak stručnih
kadrova, pre svega horovođa. Pored već pomenutih horista iz Kizeteua,
kao horovođe po rumunskim selima su radili i učitelji i sveštenici.
Pošto nisu svi učitelji i sveštenici bili osposobljeni da budu horovođe,
odlaskom horovođe iz sela (najčešće zbog promene radnog mesta) i
nepostojanjem drugog horovođe u mestu, horisti su bili prepušteni
sami sebi, što je takođe predstavljalo potencijalnu opasnost za gašenje
jednog kulturnog društva. Veliku prepreku za nesmetan kulturni razvoj
rumunskog sela predstavljale su i ugarske vlasti, koje su često pravile
probleme oko registrovanja Pravila »Čitalačkih i pevačkih društava«.
Tako, na primer, ugarske vlasti su 1885. odbile da registruju pravila
hora u Petrovom Selu (danas Vladimirovac).20 Iako je rumunski
crkveni hor u Banatskom Novom Selu osnovan još 1870. godine,
ugarske vlasti su odbile priznavanje njegovih pravila u više navrata21,
registrujući ga tek 1911.
U mestima sa rumunskim stanovništvom koja danas pripadaju
jugoslovenskom Banatu, prvi hor je osnovan 1869. godine u Kuštilju
kod Vršca.22 Prvi horovođa bio je učitelj Petru Maiogan, a muzički
repertoar je bio skroman. Pesme su se učile prema sluhu bez korišćenja
muzičkih nota. Iako skroman, ovo je ipak bio početak organizovanog
kulturnog pokreta Rumuna u ovom delu Banata. Već 1870. osnovan je
i muški hor u Iankahidu (Jankov Most kod Zrenjanina) čije je prvi
horovođa bio Nikolae Magda.23 Ovaj hor je prestao sa radom 1880
godine, najverovatnije zbog odlaska horovođe, tako da je obnovljen
tek 1925.24 Već je pomenuto da je rumunski crkveni hor u Banatskom
20 APBNS, BR. 191 B.21 Satu Nou – Banatsko Novo Selo 1765-1977, Monografie, Banatsko Novo Selo 1979, 145-146. 22 Marius Bizerea, Viorel Selejan, Monografia corului din Coştei, Kuštilj 1969, 64. 23 Florin Ursulescu, Iankov Most – Iancaid, Trecut şi prezent, Novi Sad 1997, 94. 24 Isto.
32
Novom Selu osnovan iste 1870. godine, čiji je osnivač bio Petru
Miošku. Ovaj hor je imao više prekida u svom radu, tako da je njegov
kontinuirani rad počeo tek 1892. U Markovcu kod Vršca, hor je
osnovan 1871. godine, ali je i on imao nekoliko prekida u svom radu.25
Jedan od najjačih horova osnovan je 1879. godine u Beloj Crkvi,26 pod
nazivom »Vokalni hor u Beloj Crkvi«, čiji su osnivači i članovi bili
pretežno rumunski intelektualci i trgovci iz Bele Crkve. Ovo pevačko
društvo je imalo i registrovana Pravila od 1879. godine27. Ovo je bilo
jedno od retkih rumunskih kulturnih udruženja sa ovih prostora koje je
uspešno delovalo u urbanoj sredini, u gradu u kome su uspešno radila
istovremeno i kulturna društva Srba i Nemaca. Uspešno je delovao i
rumunski hor u Vlajkovcu kod Vršca, osnovan 1875. kao muški, ali
koji 1879. godine prerasta u mešoviti hor.28 U Kovinu je crkveni hor
osnovan 1873, koji je registrovan 1899. kod ugarskih vlasti pod
nazivom »Rumunski pravoslavni crkveni i svetovni hor iz Kovina«.29
Krajem XIX i početkom XX veka osnovana su i sledeća pevačka
društva: u Ritiševu 1878, koje je imalo nekoliko prekida u svojoj
aktivnosti; u Malom Torku 1889, u Velikom Torku 1891. godine u
sastavu kultunog društva »Armonia«; u Svetom Mihajlu postojala je
grupa pevača još 1883, ali je pravi hor osnovan tek 1895. U
Vojvodincima je hor osnovan 1885, a iste godine su osnovani horovi u
Margiti i Ečki; u Alibunaru 1886; u Nikolincima je postojalo
»Rumunsko pevačko i čitalačko društvo« od 1890, koje je gostovalo i
u drugim mestima, priređujući koncerte30; u Dolovu je rumunski hor
osnovan 1892; u Jablanci kod Vršca 1896; u Uzdinu i Deliblatu 1898;
25 Costa Roşu, Corurile noastre bănăţene, Pančevo 1992, 16.26 Isto, 20-21. 27 IABC, Pravila Rumunskog Vokalnog Hora u Beloj Crkvi28 Costa Roşu, nav. delo, 26.29 Isto, 48. 30 Foaia Diecezană, Caransebeş, br. 4 od 17/29. februara 1891.
33
u Petrovom Selu (Vladimirovac) 1902; u Straži 1905; u Mramorku
1906; u Seleušu 1907. (mada je sporadična horska aktivnost u ovom
mestu postojala još od 1884.)31; u Glogonju 1909; u Omoljici 1910; u
Malom Žamu 1912; u Orešcu 1913. Kratkog veka bio je rumunski hor
u Dobrici, osnovan 1899. godine32, zatim »Rumunsko pevačko društvo
iz Pančeva«, osnovano 1901. godine33, kao i rumunski hor iz Vršca,
koji će biti obnovljen početkom dvadesetih godina.
Od značajnih uspeha ovih pevačkih društava, pomenućemo
učešće kuštiljskog hora na velikoj izložbi u Bukureštu 1906, kao i na
svečanostima u Temišvaru 1904. i na takmičenju u Oravici 190934.
Horovi iz Vladimirovca i Deliblata su učestvovali na kulturnim
manifestacijama u Oravici 1907. godine35.
U kulturnom životu banatskih Rumuna pod austrougraskom
vlašću značajnu ulogu je igralo i kulturno udruženje »Astra«,
osnovano u Sibiu 1861. Od 1896. godine »Astra« je proširila svoju
delatnost i na Banat.
Od ukupno 77 odeljenja, tri odeljenja »Astre« su se nalazila na
teritoriji jugoslovenskog Banata. To su sledeća odelenja: Pančevo,
Vršac i Torak36, u kojima su članovi pretežno bili rumunski
intelektualci iz okolnih mesta. »Astra« je predviđala osnivanje sekcija
i biblioteka u svim mestima nastanjenim rumunskim stanovništvom.
Osnovni zadatak »Astre« je bio organizovanje predavanja i kurseva za
opismenjavanje seljaka, radi širenja kulture i obrazovanja po
rumunskim selima.
31 Aurel Bojin, Seleuş – Un secol de activitate culturală, Seleuš 1990, 77. 32 Ioan Muntean, Mişcarea naţională din Banat (1881-1918), Temišvar 1994, 154. 33 APBNS, Protocolul înfiinţării Reuniunei.34 Marius Bizerea, Viorel Selejan, nav. delo, 69, 77. 35 Lupta, Budimpešta, br. 173 od 10/23. avgusta 1907, 4-5.36 Analele Asociaţiunii pentru literatura română şi cultura poporului român, br. IV, jul 1903.
34
Za vreme Prvog svetskog rata (1914-1918.), rumunska kulturna
društva u Banatu, kao i većina drugih kulturnih udruženja na teritoriji
Austrougarske, prestaju sa radom. Osnovni uzrok tome je proglašenje
opšte mobilizacije u Austrougarskoj, tako da je većina članova
kulturnih društava rat provela na raznim bojištima, na kojima su mnogi
od njih ostavili živote, ratujući za interese dualističke monarhije.
Posle završetka Prvog svetskog rata i konstituisanja Kraljevine
SHS, stvaraju se povoljniji uslovi za nastavak aktivnosti rumunskih
kulturnih društava u onim mestima sa rumunskim stanovništvom koja
su pripala jugoslovenskoj državi. Izgleda da je prvo obnovilo svoj rad
»Čitalačko i pevačko društvo iz Kuštilja«, koje je prilikom posete
francuskog generala Bertloa ovom mestu prikazalo i jedan kulturno-
umetnički program uz učešće lokalnog hora i duvačkog orkestra. Tom
prilikom je kuštiljski hor otpevao i francusku himnu Marseljezu37.
Koncertu je prisustvovao lično general Bertlo, kao i mnogobrojni
francuski oficiri i vojnici. Kuštiljci su spremali Marseljezu i druge
francuske pesme svega dve nedelje, pod rukovodstvom horovođe
Josifa Mikua, pošto su unapred bili obavešteni o dolasku Francuza.
Godine 1919. Josif Miku sa još nekoliko članova starog saveta,
saziva generalnu skupštinu »Čitalačkog i pevačkog društva u Kuštilju«
u cilju reorganizacije hora i duvačkog orkestra. 38 Društvo ponovo
počinje sa intenzivnom aktivnošću. Često se organizuju priredbe u
Kuštilju i susednim mestima. Pored muškog, osniva se i mešoviti hor,
koji nastupa sa uspehom i na nekoliko priredbi u Vršcu39. Iako su
najznačajnije ličnosti koje su se nalazile na čelu ovog društva –
37 C. M., »Marseilaise« (Marseieza) la Coştei, Almanah “Libertatea”, Novi Sad 1990, 33-34. 38 M. Bizerea, V. Selejan, nav. delo, 81. 39 Isto.
35
sveštenik Avram Korča i horovođa Josif Miku – napustile Kuštilj i
preselile se u Rumuniju, ovo društvo nastavlja sa radom. Na mestu
horovođe se jedno vreme nalazi Romulus Miku40, sin Josifa Mikua
(1920-1921), zatim, od 1921, mesto horovođe preuzima Pantelije
Dragić, koji u sledećim godinama uspešno vodi i hor i duvački
orkestar. Kuštiljski hor i duvački orkestar priređuju koncert u Vršcu
1920. godine, na kojem učestvuje i folklorna sekcija, zatim 1921. u
Beloj Crkvi, a učestvuje i 1922. na smotri horova u Beloj Crkvi kojom
prilikom duvački orkestar svira i na ulicama ovog južnobanatskog
grada.41 U okviru »Čitalačkog i pevačkog društva iz Kuštilja« u
pomenutom periodu deluje i dramska sekcija. Prvi posleratni pozorišni
komad ovo društvo prikazuje 1920. Radi se o »Kraljici u Marašeštiju«,
pozorišnom komadu čija se radnja dešava za vreme rata. Sledeće 1921.
godine, prikazan je i pozorišni komad »Tramvajska karta«42.
U godinama neposredno posle Prvog svetskog rata, izuzetno
bogatu kulturnu aktivnost ostvaruje i »Rumunski vokalni hor u Beloj
Crkvi«. Pravila ovog hora usvojena su prvi put još 1879. godine, dok
je zahtev za njihovo priznavanje od strane vlasti Kraljevine SHS bio
predat 24. septembra 1920. Na osnovu Pravila, osnovni zadatak hora je
»da pesmu uopšte, a osobito crkve i pojanje dalje Vokal kvartet iz
istog proizlazeći Vokal hor da izobrazi i usavrši« (Član I)43, odnosno
muzičko usavršavanje svojih članova. Društvo se sastoji od redovnih,
pomoćnih i počasnih članova (Član III). Redovni članovi imaju
sledeću obavezu: »Marljivo sudelovanje kod svake pevačke vežbe i
predstave društva i svaki član koji tri puta uzastopce nedođe i izostane,
40 C. Roşu, nav. delo, 12. 41 Cornel Mata, Fanfarele româneşti din Banatul iugoslav – Coştei, Libertatea, Pančevo, 9. decembar 1995, 16. 42 Ion Maiogan, Teatrul de amatori »Neica« din Coştei, Activitatea interbelică (I), Libertatea, 15..februar 1997, 14. 43 IABC, Pravila Rumunskog vokalnog hora u Beloj Crkvi.
36
i to njegovo izostajanje ne bude opravdao, ima se smatrati kao da je iz
društva istupio, a kod ponovnog stupanja u društvu ima i na novo i
upisninu platiti« (Član IV). Na čelu društva nalazi se Uprava koja se
sastoji »iz jednog predsednika, jednog horovođa (iz odbora od 4
člana), jednog blagajnika, jednog arhivara (koji poslednji je ujedno i
perovođa)« (Član VI). Značajna je i Generalna skupština društva,
koju čine svi članovi društva (Član VII). Pravila imaju ukupno 21 član.
Prvi koncert posle rata, belocrkvanski hor je održao 30. maja
1920. godine44. Kao horovođu nalazimo Aleksandra Ristića,
belocrkvanskog Srbina, koji je vodio ovaj hor od 1909. do 1925.
godine.45 U to vreme, prisutna je čvrsta saradnja sa »Čitalačkim i
pevačkim društvom iz Kuštilja«, sa kojim priređuje zajednički koncert
(20. jun 1921) u bašti hotela »Holer«46. Pomenućemo još nekoliko
priredbi koje je organizovao belocrkvanski rumunski hor u ovom
periodu: 13. januara 1921, kada je hor otpevao dve kompozicije uz
solo pevanje Ane Jeremić, a prikazan je i jedan pozorišni komad –
jednočinka. 47 Zatim, 14. januara 1922. godine, pored nekoliko horskih
kompozicija prikazan je i pozorišni komad »Činel –Činel« (V.
Aleksandri), a u programu su učestvovali i »konzervatoristi« Marijeta
Branković i Kornel Janković.48 Primetna je jedna tesna saradnja
između srpskih i rumunskih kulturnih radnika u Beloj Crkvi, što
dokazuje da su u ovom gradu međunacionalni odnosi bili izuzetno
dobri. Neki od plakata za ove priredbe su bili štampani na tri jezika:
srpskom, rumunskom i nemačkom. Sastavljen pretežno od
intelektualaca i trgovaca, belocrkvanski hor je pored kompozicija
44 G. Popi, Spicuiri din trecutul Corului Vocal Român din Biserica Albă – unul dintre cele mai vechi coruri din Banat, Calendarul popular, Libertatea 1973, 79. 45 C. Roşu, nav. delo, 25. 46 Contribuţii la istoria culturală a românilor din Voivodina V, Documente, Zrenjanin 1979, br. 375, 461. 47 Isto, br.372, 459. 48 Isto br. 376, 461.
37
rumunskih autora izvodio i klasične kompozicije. Tako je na koncertu
održanog 1. januara 1921. godine, orkestar (nije jasno da li je društvo
imalo svoj orkestar), odsvirao ariju iz Verdijeve Travijate.49 I na
kasnijim koncertima ovog društva su izvođene arije iz pojedinih
opera.50 Neposredno posle reorganizacije ovog društva, koja je usledila
1920. godine, na mestu predsednika društva nalazio se Martin Modoš,
da bi u periodu 1920-1925. na ovoj funkciji nalazili dr Aurela Novaka,
advokata iz Bele Crkve i jednog od političkih prvaka Rumuna u
Kraljevini SHS u ovom periodu.
Treće rumunsko kulturno društvo koje se isticalo u ovom periodu
je »Rumunski hor iz Dolova«. Njegov predsednik i horovođa bio je,
sve do 1922. godine, učitelj Romulus Roman. On je i osnivač ovog
hora (1904), čovek koji je sa puno energije i znanja radio na njegovom
organizovanju, mada je često nailazio i na otpor, kako austrougarskih
vlasti, tako i lokalnih intelektualaca.51 Romulus Roman se bavio i
književnošću i publicistikom. Izdavao je Narodni kalendar (1922-
1925), pisao je pesme, pozorišne komade itd. Godine 1922. je prešao u
Belu Crkvu, gde se jedno vreme nalazio na čelu rumunskog hora, a
1923. prelazi u Rumuniju, gde nastavlja da se bavi publicistikom.
Umro je 1952. godine.52 Pod predsedništvom Romulusa Romana,
Rumunski hor iz Dolova je održao prvu posleratnu sednicu 9. marta
1919. Na toj sednici53 konstatovano je da od 37 članova hora, koliko ih
je bilo pre rata, njih 33 je učestvovalo u ratu. Dvojica su izgubila život
u ratu, a šestorica su nestali. Pošto su neki članovi napustili Dolovo, a
49 Cartea comemorativă a Corului Vocal Român din Biserica Albă, Contribuţii…V, 445. 50 G. Popi, nav. delo, 80. 51 APBNS, Pismo Romulusa Romana pančevačkom proti Trifonu Miklji, br. 363/1914, 14. mart 1914.52 Aurel Trifu, Romulus Roman – un vizionar şi deschizător de orizonturi, Analele S. L. R. 3-4, Zrenjanin 1972-1973, 611-630. 53 Fond Livius Roman, Protocol luat la adunarea generală a Corului Român, ţinută la 9 martie 1919, Contribuţii…V, br. 363, 448-449.
38
drugi su bili bolesni, pristupilo se primanju novih članova hora, tako
da je na skupštini »Rumunskog hora iz Dolova«, održanoj 22. juna
1919, konstatovano da društvo ima 26 horista.54 Prvi posleratni koncert
ovaj hor je održao 2/15. juna 1919.
U Petrovom Selu (Vladimirovac), kulturni život je obnovljen
odmah posle završetka Prvog svetskog rata. Studenti iz mesta su
održali priredbu već 13/26. januara 1919.55Tom prilikom je, pored
jedne horske kompozicije, koju je izveo mešoviti hor, prikazan i
pozorišni komad »Činel-Činel«, koji je u to vreme bio popularan po
rumunskim selima. »Crkveno-svetovno vokalno horsko društvo« u
Vladimirovcu, osnovano 1902, obnovilo je svoj rad odmah posle
Prvog svetskog rata. Na generalnoj skupštini ovog društva izabrano je
novo rukovodstvo na čelu sa sveštenikom Konstantinom Dimijanom56.
Sekretar društva je bio učitelj Nikolae Penca, dok je potpredsednik
Svetislav Smederevac dao ostavku. Za horovođu je predložen Jon
Miošku, ali ovaj odbija, sa obrazloženjem da je zauzet poljoprivrednim
radovima, te predlaže za horovođu učitelja Petra Kiua. Na prvom
koncertu (6. januar 1921.), održanom u sali hotela »Central«, na čelu
hora se nalaze obe pomenute ličnosti. Tom prilikom je prikazan i
pozorišni komad »Graničar«. Program je pratilo oko 300 gledalaca.
Nakon pomenutog koncerta, ovo društvo preživljava teške trenutke.
Naime, prvo dolazi do nesporazuma među rukovodiocima društva, a
zatim i do masovnog napuštanja Vladimirovca od strane rumunskih
intelektualaca, koji su emigrirali u Rumuniju. Pored sveštenika
Joanikija Njagoja, koji je napustio Vladimirovac 1920, godine, tokom
1921. godine odlaze učitelji Nikolae Penca, Romulus Teorean, Petru
Kiu, lekar Aleksandru Andresi, a 1922. i pisac Nikolae Cincariju,
54 Isto, br. 368, 454-456. 55 Opinca, Kuštilj, br. 3 od 20. januara/2. februara 1919, 9. 56 ARPCV, Protocolul Reuniunii Corului, Godišnja skupština od 28. maja 1920.
39
jedan od glavnih pokretača kulturnih aktivnosti u ovom mestu.
Njihovim odlaskom zadat je težak udarac petrovoselskom kulturnom
društvu, ali ono uspeva da prebrodi krizu, tako da nastavlja sa
kontinuiranim radom. Na mestu horovođe nalazi se zemljoradnik Jon
Miošku, koji je završio muzički kurs za horovođe u Lugožu, kod
poznatog banatskog kompozitora Jona Vidua. U to vreme pomenuti
kurs su pohađali i završili i drugi stanovnici Vladimirovca: Trajan
Barbu, Trifu Tabak i Petru Almažan, tako da je ovo kulturno društvo u
sledećem periodu imalo kvalifikovane kadrove.
I druga rumunska društva obnavljaju svoj rad posle Prvog
svetskog rata. U mestu Jablanka kod Vršca, rumunsko »Čitalačko,
pevačko i muzičko društvo« je održalo svoj prvi posleratni koncert već
17. februara 1919, kojom prilikom su, pored horskih kompozicija,
prikazani i monolozi, dijalozi i jedna jednočinka57. Godine 1921,
učitelj Savu Petrović je reorganizovao hor iz Jablanke koji je brojao 60
članova. U Glogonju je rumunsko pevačko društvo obnovilo svoj rad
1920.58 Kao horovođa radila je nemačka učiteljica Heti Kraus,
poreklom iz Banatskog Novog Sela, koja je dobro poznavala rumunski
jezik. U Seleušu je aktivnost »Čitalačkog i pevačkog društva«
obnovljena 30. juna 1921. godine.59 Ovo društvo je imalo i
registrovana Pravila, pod brojem 19604 od 30. aprila 1923.60 Posle
završetka rata i u Uzdinu dolazi do reorganizacije hora, od strane
sveštenika Romula Pope i horista koji su preživeli rat.61 Međutim, već
dve godine kasnije ovaj sveštenik napušta Uzdin, tako da hor ostaje
bez horovođe. Godine 1922., novi sveštenik Trajan Božin obnavlja rad
57 Viorel Selejan, Corul “Reuniunii de citire, cântări şi muzică” din Iablanca, Cuvânt românesc, Novi Sad, januar 1997, br. 17, 25-26. 58 Roman Cristea, Activitatea corului şi fanfarei din Glogoni, Contribuţii…IV, Vršac 1977, 212. 59 Zapisnik »Čitalačkog i pevačkog društva« u Seleušu, 1930. godina, 27. 60 Graiul românesc, Pančevo, br. 19 od 8. jula 1923, 3. 61 Societatea culturală “Doina” din Uzdin, Tibiscus, Uzdin, br. 2 (39), februar 1995, 6.
40
ovog hora i kulturnog društva, pod imenom »Doina«, koji će se
odvijati u kontinuitetu sve do današnjeg dana. Pored sveštenika
Božina, u osnivanju kulturnog društva »Doina« iz Uzdina, značajnu
ulogu je odigrao i učitelj Trifu Šokarda62.
U Vlajkovcu kod Vršca hor obnavlja svoj rad 1919. godine, na
čelu sa učiteljem Nikolajom Boldeom63. U Ritiševu se stari hor
reorganizuje 1921. godine pod vođstvom Josifa Vranjancua64. U Sv.
Mihajlu (Lokve), u periodu od 1918-1923. postoji crkveni hor na čijem
se čelu nalazi George Datku65. U Vojvodincima se aktivnost
»Čitalačkog i pevačkog društva« obnavlja već krajem 1918,
osnivanjem mešovitog hora, pod vođstvom sveštenika Jona
Andreeskua66, koji međutim već 1919. napušta Vojvodince, tako da
ulogu horovođe preuzima jedan od horista – Julijan Kapec. U
Alibunaru, kulturnu aktivnost Rumuna obnavlja posle Prvog svetskog
rata učitelj Nikolae Popović, uz pomoć zemljoradnika Đorđa Simića.
Alibunarski rumunski hor u ovom periodu prima i nove članove.67
Aktivnost obnavljaju u istom periodu i kulturna društva u Banatskom
Novom Selu, Margiti, Ečki, Kovinu i u drugim mestima.
Dok je većina kulturnih udruženja postepeno obnavljala svoju
aktivnost posle Prvog svetskog rata, kulturni život Rumuna u Pančevu
doživljavao je kolaps. Malobrojno rumunsko stanovništvo u ovom
južnobanatskom gradu uspelo je pre rata da se organizuje na kulturnom
i konfesionalnom planu, osnivanjem rumunske pravoslavne parohije i
»Čitalačkog i pevačkog društva«, kao i kreditnog zavoda
»Pančovana«. Posle rata, većina rumunskih intelektualaca i kulturnih
62 Teodor A. Frenţiu, Ceva despre Uzdin, Calendarul “Nădejdea”,Vršac 1944. 63 Costa Roşu, nav. delo, 26. 64 Isto, 27. 65 Isto, 38.66 Isto, 41.67 Isto, 47.
41
radnika iz Pančeva je prešlo u Rumuniju,68 a među njima sveštenik
Joan Stroka, dr Aleksandru Bireesku, dr Petru Penca, Aleksandru
Cincariju i drugi. Od ukupnog broja od 769 Rumuna, koliko ih je bilo
u Pančevu prema zvaničnom popisu od 1910. godine, broj je opao na
samo 265 stanovnika prema popisu iz 1921. godine. Osnovne razloge
tako naglog opadanja broja Rumuna u Pančevu treba tražiti u činjenici
da se 1910. godine određeni broj Roma zvanično iznjašnjavao kao
Rumuni,69 dok je popis Rumunske pravoslavne crkve pokazivao 1910.
godine da u Pančevu živi 361 Rumun (33 domaćinstva).70 U svakom
slučaju, glavni pokretači rumunskih kulturnih aktivnosti u Pančevu su
napustili zemlju, tako da u međuratnom periodu nema organizovanog
kulturnog života Rumuna u ovom gradu. Jedini oblici njihovog
kulturnog delovanja u Pančevu su vezani za izlaženje listova »Graiul
românesc« (1923-1926.), »Lumina« (1927.), »Democratul« (1927.) i
»Ziarul nostru« (1934.), kao i Narodnog kalendara Romulusa Romana
(1922-1925.), te nekoliko školskih udžbenika koji su štampani u
štampariji »Napredak« u ovom gradu.
Ova prva etapa u kulturnom životu jugoslovenskih Rumuna posle
Prvog svetskog rata odlikuje se, prema tome, postepenim
obnavljanjem rada većine kulturnih društava, ali i problemima oko
njihove organizacije i pronalaženja stručnih kadrova, koji su nastali
posle rata odlaskom velikog broja intelektualaca u susednu Rumuniju,
ostavljajući tako upražnjena mesta, ne samo učitelja i sveštenika, nego
i horovođa i rukovodilaca kulturnih društava. Ipak, preostali
intelektualci, uz pomoć emancipovanijih seljaka, uspeli su da spreče
gašenje kulturne aktivnosti među rumunskim stanovništvom
68 Graiul românesc, br. 7 od 15 aprila 1923, 2. 69 Vladimir D. Vukajlović, Prostorni raspored etničkih grupa u Pančevu, Pančevo 1997, 103.70 APBNS, Conscripţiunea Românilor din comuna Panciova (1910).
42
jugoslovenskog Banata, mada se nedostatak kadrova (najverovatnije)
negativno odrazio na sam kvalitet i umetnički nivo kulturnih sadržaja.
Od 1923. godine, značajan uticaj na kulturni život rumunskog
stanovništva u Banatu imala je i Rumunska stranka u Kraljevini SHS.
Osnivačka skupština ove stranke održana je 10. februara 1923. godine
u Alibunaru, na kojoj je usvojen Program stranke, koji sadrži pet
poglavlja: o spoljnoj, unutrašnjoj, agrarnoj i ekonomskoj politici, kao i
poglavlje o kulturnoj politici. U ovom poglavlju, velika pažnja se
posvećuje rešavanju verskog pitanja. Istaknut je zahtev za
autonomijom rumunske pravoslavne crkve, traži se mogućnost da se u
jugoslovenski Banat dovedu sveštenici iz Rumunije, do osnivanja
rumunske teologije, kao i da se dozvoli studiranje teologije u
Rumuniji. Značaj verske komponente u ovom poglavlju programa
Rumunske stranke tumači se ulogom koju je rumunsko pravoslavno
sveštenstvo imalo u rukovodstvu ove stranke.
Pored verske komponente, poglavlje o kulturnoj politici dotiče se
i pitanja školstva na rumunskom jeziku u jugoslovenskom Banatu.
Zahteva se da nastava u rumunskim školama bude na maternjem
jeziku, da se otvori učiteljska škola na rumunskom jeziku, a do njenog
osnivanja da se omogući dovođenje učitelja iz Rumunije. Što se tiče
nastave na srpskom, kao državnom jeziku, zahteva se njeno uvođenje
samo u višim razredima osnovne škole. U slučaju nedostatka učitelja u
pojedinim mestima, da se omogući i sveštenicima da izvode nastavu u
školama. Zbog nedostatka udžbenika na rumunskom jeziku, traži se i
slobodan uvoz udžbenika iz Rumunije, a za đake i studente koji se
školuju u Rumuniji, da im jugoslovenska država prizna diplome.
Stranka se zalaže i za poboljšanje materijalnog položaja rumunskih
učitelja i sveštenika.
43
U vezi sa kulturnim aktivnostima, stranka se zalaže i za
omogućavanje rada kulturnih udruženja, horova i čitaonica.
Uticaj Rumunske stranke na kulturni razvoj Rumuna u
jugoslovenskom Banatu ogleda se i u činjenici da su mnogi članovi
rukovodstva ove stranke istovremeno poznati i kao organizatori i
rukovodioci raznih kulturnih udruženja i kao znameniti publicisti. Dve
najznačajnije publikacije na rumunskom jeziku između dva rata –
»Graiul românesc« iz Pančeva i »Nădejdea« iz Vršca, izlazile su u
određenim periodima kao organi Rumunske stranke, tako da je i preko
njih ova stranka mogla da sprovodi svoju kulturnu politiku i da utiče
na raspoloženje pripadnika rumunske manjine.
Oživljavanje političkog života Rumuna u jugoslovenskom
Banatu, osnivanjem Rumunske stranke u Kraljevini SHS 10 februara
1923. godine, uticalo je i na intensifikaciju kulturnih aktivnosti među
rumunskim življem. Marta 1923. počinje da izlazi i nedeljnik »Graiul
românesc« (Rumunski glas), kao glasilo Rumunske stranke, koji
redovno obaveštava čitaoce, između ostalog, i o kulturnim
aktivnostima u mestima sa rumunskim stanovništvom. Tako su
stanovnici jednog mesta bili informisani o kulturnim aktivnostima u
drugim mestima, što je prouzrokovalo i pojavu neke vrste
takmičarskog duha među stanovnicima pojedinih sela, oko toga ko će
biti zastupljeniji i ko će dobiti više pohvala u štampi. Uredništvo ovog
lista je pozivalo rumunsko stanovništvo na što veću kulturnu aktivnost,
na obnavljanje rada pasivnih kulturnih društava, na što češće
organizovanje priredbi itd. Sve je to pozitivno uticalo na jačanje
kulturnih aktivnosti na selu.
44
Početkom ove godine obnavlja svoju aktivnost »Omladinsko
društvo u Sv. Mihajlu«. Na sednici održanoj 14 januara 1923. godine u
prostorijama osnovne škole u mestu izabrano je rukovodstvo društva71
Za direktora je izabran sveštenik Korneliju Kure, a za
predsednika Jon Sfera. Društvo ima redovne, pomoćne i počasne
članove. Pošto društvo nema svoje prostorije, zamoljeno je
rukovodstvo kreditno-novčanog zavoda »Sentinela« da ustupi jednu
prostoriju u kojoj bi bilo smešteno sedište »Omladinskog društva«.
Ova molba je prihvaćena od strane direktora »Sentinele« Petra Stojke
iz Banatskog Novog Sela, gde se nalazilo sedište ove banke. Pošto su
stara Pravila prevaziđena, izrađena su nova u 33 tačke, po kojima je
osnovni zadatak društva »da usmerava narod na putu rada i napretka,
da mu nudi građansko vaspitanje i da ga edukuje u duhu
hrišćanstva«.72 U četvrtoj tački Pravila se kaže da društvo »ne
učestvuje ni u jednoj političkoj manifestaciji«. Uprkos tome, ova
Pravila neće biti registrovana od strane nadležnih organa vlasti.73
U proleće 1923, broj održanih priredbi je bio izuzetno veliki.
Tako je u Vladimirovcu, na drugi dan Uskrsa, tamošnje »Crkveno-
svetovno vokalno horsko društvo« održalo koncert u prisustvu dvojice
rumunskih diplomata iz Beograda, kao i posmatrača iz susednih
mesta.74 Na Đurđevdan 1923. (6 maj), uzdinska omladina je prikazala
kulturno-umetnički program, na kojem su izvedene horske
kompozicije, a prikazana je i jedna dvočinka.75 Istog dana, sličan
koncert je održalo i Pevačko društvo iz Nikolinaca.76 Na čelu ovog
društva koje je, izgleda, te godine obnovilo svoju aktivnost, nalazio se 71 Zapisnici »Omladinskog društva iz Sv. Mihajla« (Procesele verbale ale Reuniunii tinerimii din Sân Mihai)72 Pravila »Omladinskog društva u Sv. Mihajlu«73 Jon Sfera, Reuniunea tinerimii din Sân Mihai, Foaia Sâmiaiului, br. 2, avgust 1996, 2. 74 Graiul românesc, br. 7 od 15. aprila 1923, 3. 75 Isto, br. 9 od 29. aprila 1923, 2. 76 Isto, 3.
45
učitelj N. Petku. Pošto u ovom mestu nije postojao Dom kulture,
odnosno jedna zgrada koja bi bila u vlasništvu društva (koji, uostalom,
nije postojao u većini rumunskih mesta), data je inicijativa za
prikupljanje dobrovoljnih priloga u cilju izgradnje Doma kulture.
Među donatorima je bio i narodni poslanik dr Joan Žijanu, zatim
prisutni gosti iz Kovina, Alibunara, Vladimirovca i Banatskog
Karlovca, kao i građani Nikolinaca, a među njima i opštinski beležnik
Mladen Novičić.77 Obično su se prilikom svih održanih priredbi, kako
u Nikolincima, tako i u drugim mestima, davali slični dobrovoljni
prilozi, u korist lokalnih kulturnih društava. Pomenućemo i koncert
održan u Seleušu, na Duhove (15/28 maj) 1923, u gostionici Trajana
Mačua. Većina koncerata su se održavala po lokalnim gostionicama
(»Hotelima«) zbog već pomenutog nepostojanja domova kulture.
Značajan je bio i koncert u Alibunaru, koga je 27. maja priredilo
Pevačko društvo iz Kuštilja, na dan održavanja sednice mesnih
komiteta Rumunske stranke. Tom prilikom je koncert kuštiljskog hora
i duvačkog orkestra pratilo oko 2000 posmatrača78. I u Vladimirovcu je
na Duhove (drugi dan) održan koncert,79 a 22. maja i u Dolovu80,
prikazan od strane rumunskog hora pod vođstvom Save Ankuceskua.
U to vreme je ovaj hor brojao 52 člana.81
»Omladinsko društvo iz Sv. Mihajla« je aktivno pomagalo i
osnivanje »Udruženja rumunskih studenata u Kraljevini SHS«, koje je
održalo osnivačku sednicu 5. avgusta 1923. u Sv. Mihajlu. Dana 28.
avgusta u istom mestu je održan još jedan koncert, pod rukovodstvom
profesora Vikentija Ardeljana (bivšeg učenika konzervatorijuma u
Klužu), sa koga je celokupni prihod namenjen siromašnim rumunskim
77 Isto, br. 12 od 20. maja 1923, 2. 78 Isto, br. 14 od 3. juna 1923, 3. 79 Isto80 Isto, br. 16 od 17. juna 1923, 2. 81 Isto, br. 20 od 15. jula 1923, 2.
46
studentima.82 »Udruženje rumunskih studenata u Kraljevini SHS«
održalo je generalnu skupštinu 9. septembra 1923. u Nikolincima. Tom
prilikom je osnovan i odbor udruženja na čijem se čelu kao
predsednik, nalazio student prava Aleksandru Butoarka. Tom prilikom
je skupština u znak lojalnosti poslala telegram predsedniku vlade
Nikoli Pašiću, kao i univerzitetskom udruženju »Pobratimstvo«.83
Istovremeno je pevačko društvo iz Nikolinaca priredilo jedan kulturno-
umetnički program, u saradnji sa studentima iz Sv. Mihajla i sa
profesorom V. Ardeljanom. Prihod sa ovog koncerta je takođe bio
namenjen siromašnim studentima.
Ovo društvo je podstaklo učvršćivanje saradnje između
intelektualaca i kulturnih udruženja iz raznih mesta, da bi već krajem
novembra iste godine potekla inicijativa za osnivanjem »Kulturnog
udruženja Rumuna u Kraljevini SHS« na jednom sastanku u Vršcu.84
Pravila ovog udruženja su objavljena u nedeljniku »Graiul românesc«
u više brojeva, od broja 44 (30. decembar 1923.) do broja 7 (24.februar
1924.). Iz Pravila se može videti da udruženje radi na podizanju i
unapređivanju duhovne, estetske, moralne i materijalne kulture
stanovnika rumunske nacionalnosti, državljana Kraljevine SHS.
Ciljevi ovog Udruženja se ostvaruju:
osnivanjem privrednih i finansijskijh institucija,
poljoprivrednih, finansijskih i industrijskih asocijacija,
preduzimanjem odgovarajućih mera na podizanju materijalnog
blagostanja naroda;
davanjem stipendija đacima gimnazije i stručnih škola i
studentima na univerzitetima;
osnivanjem i izdržavanjem škola i stručnih kurseva svih vrsta;
82 Isto, br. 26 od 26. avgusta 1923, 3. 83 Isto, br. 31 od 30. septembra 1923, 1. 84 Isto, br. 40 od 2. decembra 1923, 2.
47
osnivanjem i unapređenjem biblioteka, izgradnjom i
održavanjem domova kulture, čitaonica i drugih institucija za
prosvećivanje naroda;
organizovanjem predavanja, zatim putem horskih, muzičkih i
dramskih predstava;
izdavanjem i širenjem knjiga, časopisa, listova, slika,
muzičkih partitura i drugih nastavnih i vaspitnih sredstava;
osnivanjem i unapređivanjem muzičkih, pevačkih, sportskih,
ženskih i omladinskih, dramskih i amaterskih društava;
unapređivanjem socijalne zaštite.
Jasno je, dakle, da su planovi ovog udruženja bili izuzetno
ambiciozni, međutim zbog nedostatka materijalnih sredstava i stručnih
kadrova, ovo udruženje ubrzo je prestalo sa radom. Pored toga,
Ministarstvo unutrašnjih poslova Kraljevine SHS odbilo je da odobri
Pravila udruženja, pod izgovorom da se Pravila ne mogu odobriti sve
dok se ne donese zakon o udruženjima. Na čelu udruženja se nalazio
Centralni odbor sa sedištem u Vršcu. Osnivanje ovog udruženja je
predstavljalo prvi pokušaj (neuspešan) da se stvori jedna organizacija
koja bi objedinila i uskladila rad svih kulturnih društava Rumuna u
jugoslovenskom Banatu.
Seoska kulturna društva, nastavljaju međutim svoj rad.
»Čitalačko i pevačko društvo iz Straže« priređuje koncert 8/21.
septembra (na Malu Gospojinu), u gostionici Save Nikolajevića. Pored
muzičkih tačaka prikazane su i dve komedije: »Burna noć« i »Dolazi
vladika«.85 Počinje rad na osnivanju biblioteka (Ovča) i duvačkih
orkestara (Dolovo, Alibunar).
Kulturna aktivnost, koja je tokom 1923. godine dala ohrabrujuće
rezultate, nastavljena je i u 1924. godini. I dalje se u organizovanju
85 Isto, br. 31 od 30. septembra 1923, 1.
48
kulturno-umetničih programa ističu kulturna društva iz Kuštilja,
Uzdina, Seleuša, Nikolinaca, Vladimirovca, Straže, ali dolazi i do
reaktiviranja nekih, u prethodnim godinama pasivnih društava. Reč je
pre svega, o pevačkom društvu »Dojna« iz Alibunara, u kome ne samo
da se reorganizuje hor, nego dolazi i do osnivanja duvačkog orkestra.
U reanimaciji kulturnog života Rumuna u Alibunaru veliku ulogu su
imali i kulturni aktivisti iz Kuštilja, koji su prethodne godine održali
jedan izuzetno uspešan koncert u Alibunaru. Kuštiljci su zaslužni i za
reanimaciju kulturnih aktivnosti u Margiti, u kojoj su na Duhove 1924.
održali koncert, kao primer stanovnicima ovog mesta. Na tom koncertu
su učestvovali i kulturni amateri iz Margite.86 Kulturni život Rumuna
se obnavlja i u selu Mramorak, gde je tokom 1924. godine održano
više priredbi. Ove priredbe je organizovao tamošnji muški hor u
saradnji sa učenicima osnovne škole. Kao glavni pokretač kulturnih
aktivnosti Rumuna u Mramorku isticao se učitelj Savu Nikolajević.87
Veoma interesantan je i pokušaj osnivanja rumunskog hora u selu
Jabuka kod Pančeva, gde je inače broj Rumuna bio mali.88 Instruktor
ovog hora bio je Jon Miošku iz Vladimirovca.89 Hor je osnovan na
inicijativu sveštenika Valerija Perina iz Glogonja i kulturnog aktiviste
Ilije Brađana iz Jabuke. Ovaj hor se prvi put pojavljuje u javnosti
prilikom osvećenja crkvenih zvona u Jabuci,90 dok je prvi koncert
održan 26. oktobra 1924., kojom prilikom je prikazan i jedan pozorišni
komad, kao i narodne igre »Kalušarul« i »Batuta«.
Intensifikaciju kulturnih aktivnosti konstatujemo i u Ritiševu, gde
je ondašnje amatere pripremao učitelj u penziji Savu Petrović,91 u
86 Isto, br. 26 od 6. jula 1924, 2. 87 Isto, br. 23 od 15. juna 1924, 3. 88 Prema popisu stanovništva iz 1921, od ukupnog broja od 3.265 stanovnika, u Jabuci je bilo 348 Rumuna. 89 Graiul românesc, br. 12 od 30. marta 1924, 3. 90 Isto, br. 28 od 20. jula 1924, 1-2.91 Isto, br. 7 od 24. februara 1924, 3.
49
Markovcu, gde je »Rumunsko čitalačko i pevačko društvo« u toku
1924. godine održalo više koncerata, pod rukovodstvom horovođe
Jona Adama, zatim u Kovinu (koncert od 2. avgusta, na Sv. Iliju)92.
»Rumunski crkveno-svetovni hor iz Kovina« je učestvovao i u
programu obeležavanja pedesetogodišnjice osnivanja »Nemačkog
muškog hora iz Kovina«. U istom programu je učestvovalo i »Srpsko
pevačko društvo iz Kovina« (5. oktobar 1924).93 Prema tome, kao i u
Beloj Crkvi, i u Kovinu je postojao određeni vid saradnje između
kulturnih društava raznih naroda. Inače, na čelu rumunskog hora iz
Kovina se nalazio učitelj Petru Bela (od 1922), pod čijim je
rukovodstvom ovaj hor imao najintenzivniju aktivnost.94
Kada je reč o urbanim naseljima Južnog Banata, treba istaći da je
već u to vreme Vršac težio da postane centar okupljanja svih Rumuna
u jugoslovenskom Banatu. Pre prvog svetskog rata, u ovom gradu su
postojala četiri rumunska hora (hor dečaka, studenata, ženski i muški
hor). Za vreme rata zamrla je svaka kulturna aktivnost Rumuna u
Vršcu, dok je u periodu neposredno posle rata (1918-1922.), zbog
odlaska velikog broja vršačkih Rumuna u susednu Rumuniju, tamošnja
rumunska parohija preživljavala agoniju. Naime, Vršac je napustilo
oko 40 rumunskih porodica, a umesto njih je došlo 18 porodica iz
susednih sela. Godine 1923., zauzimanjem preostalih vršačkih
intelektualaca, obnavlja se rumunski crkveni hor u Vršcu u vidu
mešovitog hora. Ovaj hor je imao prvi zvanični nastup na Đurđevdan
1924. godine u Vlajkovcu, gde je održao jedan kulturno-umetnički
program95. Na Duhove iste godine ovaj hor je bio gost belocrkvanskog
rumunskog pevačkog društva, čija je aktivnost, izuzetno bogata u
periodu 1919-1921., stagnirala tokom 1922-1923. godine. Ipak, 92 Isto, br. 30 od 3. avgusta 1924, 2. 93 Isto, br. 41 od 19. oktobra 1924, 3. 94 C. Roşu, nav. delo, 48. 95 Graiul românesc, br.21 od 1. juna 1924, 1.
50
zajedničkim snagama, vršački hor (32 člana) i belocrkvanski hor (22
člana), održali su uspešan koncert u bašti restorana Haler96. Vršački
rumunski hor je bio i jedan od organizatora velike svačanosti održane
u Vršcu povodom osvećenja crkvenih zvona rumunske pravoslavne
crkve 2. novembra 1924. godine. Toj svečanosti su prisustvovali
diplomatski predstavnik Rumunije u Beogradu – T. Emandi sa
suprugom, direktor beogradskog lista Pravda - M. Sokić, narodni
poslanik I. Žijan, pukovnik Vuković, gradonačelnik Vršca dr
Kosirović, vršački srpski prota Božidar Popović, vršački rumunski
prota - domaćin ove manifestacije - Trajan Oprea i mnogi drugi.
Manifestacija je završena održavanjem jednog koncerta, uz učešće
vršačkog rumunskog hora, kuštiljskog hora i duvačkog orkestra, kao i
folklornog ansambla iz Vlajkovca97.
Inače, u više rumunskih mesta su tokom leta i jeseni 1924.
osvećena crkvena zvona, koja su zauzela svoja mesta na crkvenim
tornjevima umesto starih zvona, koja su tokom Prvog svetskog rata
skinule austrougarsle vlasti u cilju korišćenja njihovog metala u vojne
svrhe. Prilikom osvećenja novih zvona, u svim mestima su
organizovane i kulturne manifestacije, uz učešće lokalnih kulturnih
društava, dok je jedino u slučaju osvećenja vršačkih zvona
manifestacija imala veći obim.
U toku ove godine pokušano je organizovanje prve smotre horova
i duvačkih orkestara Rumuna u jugoslovenskom Banatu. Ova
manifestacija je trebala da bude održana 7. i 8. septembra 1924. u Sv.
Mihajlu, na inicijativu «Omladinskog drušva» iz Sv. Mihajla i
«Udruženja rumunskih studenata u Kraljevini SHS». Iz pozivnice se
vidi da je na ovoj manifestaciji trebalo da učestvuje 14 horova i 3
duvačka orkestra (Kuštilj, Dolovo i Alibunar). Pozivnice su napisane
96 Isto, br. 25 od 29. juna 1924, 3.97 Isto, br. 44 od 9. novembra 1924, 1-2.
51
rukom na rumunskom i srpskom jeziku. Organizatori su tom prilikom
nameravali da se izvrši «fotografisanje sela iz aeroplana». Međutim, 5.
septembra je predsednik Udruženja studenata, Aleksandru Butoarka,
objavio da su vlasti zabranile održavanje ove manifestacije, posle
telegrama upućenog od strane alibunarskog načelnika Korasckog vladi
u Beogradu, u kome je ovaj skup ocenjen kao nacionalistički, uperen
protiv integriteta države98. Narodni poslanik Žijanu se u početku
ogradio od ovog skupa, izjavljujući da je «pozivnica sastavljena bez
njegovog znanja i pristanka», tako da «nije prihvatio i ne prihvata ni
formu, a ni sadržaj te pozivnice»99. Kasnije je intervenisao u vladi,
pokušavajući da objasni da se radi samo o kulturnoj manifestaciji, ali
bez uspeha. Na taj način ova smotra horova i duvačkih orkestara nije
ni održana. Slična smotra je, međutim, održana u Temišvaru, u
rumunskom Banatu (27-28. septembar 1924.). «Graiul românesc»
preporučuje horovođama i drugim zainteresovanim licima da budu
prisutni na ovoj smotri, «kako bi je uzeli kao model za nas»100. Ipak,
interesovanje za ovaj kulturni događaj nije bilo toliko veliko kod
jugoslovenskih Rumuna, tako da su u Temišvaru bila prisutna samo
dva lica iz jugoslovenskog Banata, mada ih se očekivalo 20-30101.
U drugoj polovini dvadesetih godina, većina rumunskih kulturnih
društava nastavlja tradiciju organizovanja lokalnih kulturno-
umetničkih programa, uzajamnih poseta između dva ili više društava,
međutim još uvek ne postoji ni jedno kulturno udruženje koje bi
rukovodilo svim ovim kulturnim društvima i koje bi uskladilo njihov
rad.
98 Zapisnik «Omladinskog društva iz Sv. Mihajla», 5. septembar 1924.99 Graiul românesc, br. 35 od 7. septembra 1924, 4.100 Isto, br. 37 od 21. septembra 1924, 3.101 Isto, br. 39 od 5. oktobra 1924, 1.
52
Najintenzivnija kulturna aktivnost se i dalje odvija u Kuštilju, gde
sa podjednakim uspehom radi hor, duvački orkestar i dramska sekcija.
Kuštiljski hor i duvački orkestar učestvuju u programu održanom
prilikom osnivanja fondacije «Balanesku» (1926.), a 1928. godine
priređuju koncert u Vršcu102. Horisti su istovremeno bili i članovi
dramske sekcije, koja je tih godina imala bogatu aktivnost, prikazujući
pretežno pozorišne komade iz seoskog života. U roku od pedeset
godina, od osnivanja pa do početka tridesetih godina, ova sekcija je
prikazala oko pedeset pozorišnih komada103. Počevši sa 1928.
godinom, dolazi do opadanja aktivnosti ovog društva, koje je trajalo
nekoliko godina.
U Seleušu su takođe održavane lokalne predstave, od kojih je
najuspešnija održana na Uskrs 1926. godine104. Glavni animator
kulturnog života u ovom selu bio je učitelj Viktor Božin, koji je,
međutim, 1927. godine premešten u Markovac, gde kao učitelj i
kapelan-sveštenik ostvaruje nove uspehe. Tu je on ubrzo postao
predsednik “Čitalačkog i pevačkog društva”105. Markovački hor je u to
vreme imao 45 članova i bio je, izgleda, jedan od boljih rumunskih
horova kod nas106. Došavši u Markovac, ambiciozni Viktor Božin je
planirao restauraciju crkve, podizanje doma kulture, osnivanje
duvačkog orkestra, unapređenje rada hora. U isto vreme, odlaskom
Viktora Božina u Seleušu dolazi do kratkotrajne stagnacije kulturnih
aktivnosti, ali se već iste godine tamošnje kulturno društvo oporavlja,
predvođeno Georgeom Šdikuom i učiteljem Nikolajom Bađuom. Te
godine je seleuško kulturno društvo održalo koncert u Alibunaru107.
102 M. Bizerea, V. Selejan, nav. delo, 82.103 Ion Maiogan, nav. delo (3), Libertatea, 1. mart 1997, 14.104 A. Bojin, nav. delo, 51.105 Nicolae Chipurici, Românii din afara României, Documente, br. 63, 103.106 Isto107 Teodor Şandru, Reuniunea de cântări din Seleuş, Kalendar «Nãdejdea», Vršac 1941, 99-102.
53
Pored koncerata, ovo društvo je održavalo i predavanja, imajući kao
temu savete iz poljoprivrede, značaj kulturnih aktivnosti itd108.
Pevačko društvo iz Vladimirovca je i u ovom periodu bilo
aktivno. Jedan od značajnijih kulturnih događaja u Vladimirovcu je
poseta hora «Dojna» iz Temišvara ovom mestu, do koje je došlo 1926.
godine. Pod vođstvom predsednika V. Merkana i dirigenta Sabina
Dragoja, temišvarski hor je prikazao jedan bogat i odabran program.
Pored Vladimirovca, ovaj hor je održao koncert i u Vršcu109. U
vladimirovačkom horu se u ovo vreme ističe mladi horovođa Trajan
Barbu, koji međutim 1928. godine emigrira u Kanadu, gde nastavlja da
se bavi muzikom i osniva rumunske horove u Regini (Sask) i kasnije u
Hamiltonu. U samom Vladimirovcu posle njegovog odlaska dolazi do
nesporazuma između horovođa Jona Mioškua i Trifu Tabaka. Ti
nesporazumi se prenose i na horiste, tako da se ovo kultuno društvo
nalazi pred raspadom. Nikolae Meda, član saveta društva i poznati
vladimirovački veleposednik i političar, poziva horiste «da pevaju
svake nedelje i praznicima na svetim liturgijama u crkvi, da izbegavaju
intrige među članovima hora, mržnju i neprijateljstvo, pošto ove
intrige mogu prouzrokovati samo zlo.»110 Ipak, uprkos nesporazumima,
hor nastavlja svoju kulturnu aktivnost: priređuje koncerte, dočekuje
episkopa Josifa Trajan Badeskua (8. oktobar 1928.)111, ali će početkom
tridesetih godina ovaj hor doživeti novu krizu.Veoma je značajno i
osnivanje prvog orkestra rumunske narodne muzike u mestu Mali
Torak u srednjem Banatu. U prvoj polovini dvadesetih godina,
odlaskom velikog broja intelektualaca, u Malom i Velikom Torku se
skoro ugasio kulturni život. Ideja o osnivanju jednog narodnog
108 A. Bojin, nav. delo, 54.109 G. Popi, Jugoslovensko-rumunski odnosi, 285.110 ARPCV, Protocolul reuniunii corului, 1928.111 Foaia diecezanã, br. 50 od 9. decembra 1928; Nãdejdea, br. 48 od 25. decembra 1928, 3.
54
orkestra je potekla 1926. godine, a realizovana je 1927. godine kada je
osnovan pomenuti orkestar112. Za njegovo osnivanje zaslužan je učitelj
Oktavijan Sekešan, poreklom iz Vladimirovca, prvi intelektualac koji
je podržavao osnivanje jednog takvog orkestra. Ubrzo se u ovaj
orkesar uključuje, između ostalih, i mladi Vikentije Petrović Bokaluc,
budući virtuoz na violini i jedan od najboljih instrumentalnih izvođača
u jugoslovenskom Banatu. Već 1928. godine orkestar svira na
svadbama u Malom Torku, priređuje koncerte u selu, učestvuje na
takmičenjima u Modošu (Jaša Tomić) i Srpskom Itebeju. Tako se u
Torku obnavlja kulturna aktivnost, koja bez prekida traje do danas.
Istovremeno, obnavlja svoj rad i hor «Armonia» iz Velikog Torka.
Godine 1926. mladi horovođa Andrej Dia Jakob odlazi na
usavršavanje kod poznatog kompozitora Jona Vidua113. I u Malom
Torku dolazi do reorganizacije hora, pod vođstvom učitelja Save
Maksima 1927. godine114
Od orkestara narodne muzike u ovom periodu se naročito isticao
čuveni muzički ansambl Jona Duraina iz Vladimirovca, koji je bio
prisutan na skoro svim značajnijim manifestacijama Rumuna u
jugoslovenskom Banatu između dva rata. Bio je prisutan na mnogim
svadbama, koncertima, političkim manifestacijama. Savremenici su ga
smatrali nacionalnim majstorom, virtuozom na violoni, koji je svirao
ne samo rumunsku narodnu muziku, nego i kompozicije koje su
pripadale drugim žanrovima muzike115. Zbog toga su ga cenili kako
seljaci, tako i intelektualci – Rumuni, Srbi, kao i pripadnici drugih
naroda.
112 C. Roşu, Şapte decenii de activitate a orchestrei «Lira», Libertatea, br. 30 od 26. jula 1997, 8.113 C. Roşu, Corurile noastre bănăţene, 32.114 Isto, 28.115 M. Măran, nav. delo, 37-40.
55
Pored horova, u većini rumunskih kulturnih društava u
jugoslovenskom Banatu tokom dvadesetih godina dolazi i do osnivanja
duvačkih orkestara – fanfara. Neki duvački orkestri se osnivaju
samostalno, kao posebna kulturna društva. Najstariji duvački orkestar
kod Rumuna u jugoslovenskom Banatu osnovan je 1910. godine u
Kuštilju, u okviru tamošnjeg »Čitalačkog i pevačkog društva«116.
Instruktor i dirigent ovog orkestra bio je već pomenuti Josif Miku iz
Kuštilja, koji će se i kasnije isticati kao instruktor mnogih horova i
duvačkih orkestara po celom Banatu. Kuštiljski duvački orkestar je
imao prvi značajniji javni nastup 1912. godine u Vršcu, prilikom aero-
mitinga na kojem je učestvovao prvi rumunski avijatičar Aurel
Vlajku117. Tokom sledećih godina ovaj orkestar učestvuje nekada
samostalno, a nekada zajedno sa horom, na mnogim koncertima i
drugim manifestacijama, kako u Kuštilju, tako i u drugim mestima.
Posle prekida za vreme Prvog svetskog rata, duvački orkestar iz
Kuštilja, zajedno sa horom, nastavlja 1919. svoj rad. Umesto Josifa
Mikua, koji napušta Kuštilj, duvački orkestar dobija novog dirigenta –
Panteliju Dragića, koji se takođe isticao i kao horovođa. Od značajnijih
nastupa ovog duvačkog orkestra, pomenućemo svečanost prilikom
osnivanja nedeljnika »Nădejdea« 1927. u Vršcu118.
Prvi rumunski duvački orkestar posle Prvog svetskog rata
osnovan je u Deliblatu 1921. godine119. I ovaj orkestar, koji je u
početku brojao 16 članova, imao je kao prvog instruktora već
pomenutog Josifa Mikua iz Kuštilja. Instruktori iz Kuštilja (Romulus
Miku i Pantelija Dragić), pripremili su još dve generacije deliblatskog
116 M. Bizerea, V. Selejan, nav. delo, 77.117 Isto, 78.118 Cornel Mata, Fanfarele româneşti din Banatul iugoslav – Coştei (2), Libertatea, 16. decembar 1995, 8.119 George Geacov, Famfarele româneşti din Banatul iugoslav – Deliblata, Libertatea, 1. januar 1996., 24.
56
duvačkog orkestra, u periodu od 1928. do 1933. godine. Do današnjih
dana, deliblatski duvački orkestar je ostao jedan od jačih u južnom
Banatu. Početkom 1923. godine osnovan je i duvački orkestar u mestu
Sočica, kod Vršca, na čijem se čelu nalazio kulturni entuzijasta Petru
Vlku120.
Krajem 1923. godine osnovan je i duvački orkestar u Dolovu.
Inicijativu za osnivanje ovog orkestra dali su sveštenik Marku
Boldovina i horovođa Sava Ankucesku121. Novac za kupovinu
instrumenata i za druge troškove prikupljen je od dobrovoljnih
priloga122. I ovom prilikom se kao instruktor istakao Josif Miku, da bi
posle njegovog odlaska na čelu orkestra došao Sava Ankucesku.
Dolovački duvački orkestar je održao prvi koncert, uz asistenciju hora,
6. januara 1924., u prostorijama »Srpske čitaonice« u Dolovu123.
U Alibunaru je duvački orkestar osnovan početkom 1924. godine
u okviru tamošnjeg kulturnog društva. Instruktor ovog društva bio je
Pantelije Dragić iz Kuštilja124. Alibunarski duvački orkestar je imao
prvi javni nastup na koncertu održanog 8. marta 1924. godine125.U to
vreme se na čelu ovog kulturnog društva nalazio trgovac Emil Đan.
Duvački orkestar iz Vlajkovca je osnovan 1925. godine. Prve
instrukcije dao je Pantelije Dragić, da bi posle njegovog odlaska mesto
dirigenta zauzeo Nikolae Jorga, koji će i sam kasnije biti instruktor
nekih duvačkih orkestara u Banatu. Pored njega, kao dirigent
vlajkovačkog društva se isticao u periodu od 1926. do 1931. godine
Petru Žurka, zemljoradnik iz Vlajkovca, koji je završio muzički kurs
120 V. Selejan, La Sălciţa– talente ieşite din comun, Cuvânt românesc, Novi Sad, br. 16, novembar – decembar 1996, 29.121 Graiul românesc, br. 34 od 21. oktobra 1923, 3.122 Isto, br. 1 od 6. januara 1924, 3.123 Isto, br. 3 od 20. januara 1924, 3.124 Isto, br. 15 od 20. aprila 1924, 3.125 Isto, br. 11 od 23. marta 1924, 2.
57
za horovođe u Bukureštu 1924. godine. Još jedan duvački orkestar
osnovan je 1925. u Malom Žamu kod Vršca, pripremljen od strane
kuštiljskih kulturnih radnika, a od 1926. od lokalnih kulturnih aktivista
Mite Lackua i Vasile Boroanka. Društvo je u ovom periodu brojalo 18
članova. Duvački orkestar u Markovcu je osnovan 1926. godine, na
inicijativu inženjera Julijusa Mojsa i sveštenika Viktora Božina.
Instrumenti su kupljeni u Čehoslovačkoj, a koštali su 30.000 dinara.
Polovinu ove sume je dala crkva, a drugu polovinu lokalni donatori -
seljaci. Instruktor ovog orkestra je bio Petru Žurka iz Vlajkovca, koji
je ostao na njegovom čelu sve do 1932. godine.
Inicijativu za osnivanje duvačkog orkestra u Margiti dali su
sveštenik Jon Naja i učitelj George Jorga. U tom mestu je 23.
novembra 1924. godine osnovano "Rumunsko čitalačko i pevačko
društvo". U periodu od 1925. do 1927.godine instruktori ovog
duvačkog orkestra su bili Josif Miku i njegov sin Romulus Miku, da bi
posle njihovog odlaska na čelo ovog orkestra došli njegovi
najtalentovaniji članovi Dimitrije Vasile i Veso Pasula (1927.). U
Ritiševu je duvački orkestar osnovan 1925. godine, čiji je instruktor i
dirigent bio učitelj u penziji Savu Petrović, koji je ovaj posao radio
besplatno. Za svega pola godine rada, ovaj duvački orkestar je u svom
repertoaru imao skoro dvadeset kompozicija. Iste 1925. godine je
osnovan i duvački orkestar u Grebencu. U mestu Orešac kod Bele
Crkve, u kojem je proces asimilacije rumunskog stanovništva bio u
toku već u ovom periodu, osnovan je rumunski duvački orkestar 1926.
godine, na inicijativu sveštenika Jona Mitera. Na čelu ovog orkestra se
nalazio Jon Almažan iz Orešca.
Već januara 1927. godine osnovan je još jedan duvački orkestar,
ovoga puta u Vojvodincima kod Vršca. Još pre Prvog svetskog rata je
sveštenik Jon Andreesku planirao da nabavi instrumente za osnivanje
58
jednog duvačkog orkestra, ali ga u tome sprečava izbijanje rata. Nova
inicijativa se javlja 1926. godine, da bi januara 1927. godine 32
mladića iz sela bila uključena u novi orkestar. Instruktor ovog orkestra
bio je Jakob Berlođa iz Jama (Rumunija). Instrumenti su kupljeni u
Čehoslovačkoj februara meseca, da bi već krajem marta duvački
orkestar iz Vojvodinaca imao u svom repertoaru nekoliko kompozicija.
Posle odlaska Berlođe, na čelo ovog orkestra dolazi iskusni Pantelije
Dragić iz Kuštilja, za period od 7-8 meseci. Ovaj duvački orkestar je
16. februara 1927. dobio i svoja Pravila, koja su registrovana u
administraciji Podunavske županije. Iste 1927. godine osnovan je i
duvački orkestar u Jablanci kod Vršca, čiji je instruktor bio Mihaj Fera
iz Kuštilja, da bi na njegovo mesto došao poznati instruktor Josif Miku
iz Kuštilja. Iste godine je u ovom mestu osnovan i tamburaški orkestar,
pod vođstvom učitelja Đorđa Ćurčina. Dok je većina duvačkih
orkestara osnovana u sastavu već postojećih kulturnih društava, u
Vladimirovcu se 1928. godine, pored već postojećeg "Crkveno-
svetovnog vokalnog horskog društva", osniva i čitalačko i pevačko
društvo «Dojna», u čijem sastavu je radio i duvački orkestar. Ovo
društvo je osnovano na inicijativu nekoliko lokalnih kulturnih
entuzijasta, koji iz različitih razloga nisu bili uključeni u horsko
društvo. Među njima se ističu Nikolae Goaba, Trifu Penca i Trifu
Susa, kao i sveštenik Konstantin Dimijan. Za instruktora ovog orkestra
postavljen je učitelj u penziji Savu Petrović iz Ritiševa. Posle 32 dana
intenzivnih vežbi, orkestar se prvi put pojavio u javnosti na Božić
1928. godine, da bi svoj prvi koncert ovo kulturno društvo održalo 3.
februara 1929. godine, uz prisustvo velikog broja meštana, kao i
načelnika alibunarskog sreza.
U kasnijem periodu, tokom tridesetih godina, biće osnovani
duvački orkestri u većini ostalih mesta sa rumunskim stanovništvom u
59
jugoslovenskom Banatu, tako da je do Drugog svetskog rata skoro
svako od tih mesta imalo svoj duvački orkestar, što predstavlja
svojevrsni fenomen. Ne ulazeći u analizu kvaliteta ovih orkestara,
smatramo da je njihovo osnivanje i njihova aktivnost predstavljala još
jedan korak ka daljoj kulturnoj emancipaciji rumunskog seljaka u
jugoslovenskom Banatu.
II. U OKVIRIMA JUGOSLOVENSKOG
NACIONALNOG I DRŽAVNOG INTEGRALIZMA
1.ŠESTOJANUARSKA KONCEPCIJA KULTURNE POLITIKE
60
Zavođenjem Šestojanuarske diktature, pored promena u državnoj
administraciji i političkom životu, radilo se i na određenim izmenama
u kulturnoj politici države. Zakonom o uređenju Vrhovne državne
uprave, donetom 31. marta 1929. godine, bliže su određeni i poslovi
Ministarstva prosvete, u čijoj kompetenciji je bilo školstvo, staranje i
nadzor nad književnim, umetničkim i naučnim društvima, kao i drugim
kulturnim ustanovama. Na osnovu Zakona o uređenju vrhovne državne
uprave i Uredbe o podeli na odeljenja Predsedništva Ministarskog
saveta i Ministarstva, propisana je Uredba o uređenju Ministarstva
prosvete 26. jula 1929. godine. Njen osnovni smisao bio je da
prilagodi državni aparat velikim poslovima koje je pred Ministarstvo
prosvete postavljao režim diktature. Prema ovoj Uredbi, Ministarstvo
prosvete je podeljeno na tri odeljenja: opšte odeljenje, odeljenje za
osnovnu i odeljenje za srednju nastavu. U sastavu Opšteg odeljenja
nalazio se kabinet ministra i osam odseka, među kojima i odsek za
umetnost i književnost126. Ova Uredba posebno je afirmisala ustanovu
nadzora i kontrole, što je omogućavalo veću intervenciju države u
oblast školstva, prosvete i kulture. Uredba je značajno unapredila rad u
oblasti kulturne i prosvetne politike, ali je istovremeno omogućila i
stavljanje kulture i prosvete pod jak uticaj ideologije, što je bilo u
interesu režima. U nadležnosti Odseka za umetnost i književnost bila
su pozorišta, muzičke, glumačke i ostale umetničke škole, muzeji i
druge kulturne ustanove. Najviše pažnje je posvećeno nadzoru rada
pomenutih ustanova, organizaciji i nadzoru svih izložbi, književnih
večeri, koncerata, evidenciji svih kulturnih stvaralaca i društava itd.
126 Lj. Dimić, nav. delo, I, 175-176.
61
Pomenuta Uredba je znatno unapredila rad u oblasti kulture i
prosvete, ali je istovremeno i omogućavala instrumentalizovanje
prosvete i kulture u ideološke svrhe, čemu je režim najviše i težio.
Pored Ministarstva prosvete, izvesne kompetencije u ovim
oblastima imao je i ban, u čijoj je nadležnosti, između ostalog, bio i
nadzor nad svim društvima u banovini.
U nizu mera i akcija koje su činile kulturnu politiku režima posle
zavođenja Šestojanuarske diktature, najvažnije je bilo stvaranje stalnog
državnog prosvetnog programa, unifikacija prosvetnog zakonodavstva,
stavljanje narodnog prosvećivanja u funkciju državne ideologije i
drugo. Jugoslovenska ideologija je trebala da dobije značajnu potporu
u brojnim zakonima koje je trebalo doneti. Ministarstvo prosvete je
putem nekih od ovih zakona trebalo da iskaže kulturno stremljenje
režima i da omogući kulturno formiranje u duhu nove ideologije –
ideologije integralnog jugoslovenstva. Vlasti su nastojale da
jugoslovenstvo prodre u svest svakog stanovnika Kraljevine.
Kulturni život u državi se nalazio pod jakom kontrolom cenzure,
na osnovu odredbi Zakona o zaštiti javne bezbednosti i poretka u
državi i Zakona o izmenama i dopunama Zakona o štampi iz 1929.
godine. Pod kontrolom vlasti bilo je i školovanje učenika i studenata u
inostranstvu, što je znatno pogađalo i pripadnike rumunske nacionalne
manjine. Bez dozvole Ministarstva prosvete, nije se mogao školovati u
inostranstvu nijedan državljanin Kraljevine Jugoslavije127.
Kada je vlastima tokom 1930. godine bilo jasno da se
jugoslovenska ideologija ipak ne može nametnuti dekretima i da je
režimu neophodna saradnja svih narodnih slojeva, u celokupnom
ideološkom radu je veća pažnja počela da se posvećuje baš sferi
kulture i prosvete. Između ostalog, to je uticalo da se, pre svega u
Vojvodini, osnivaju brojni jugoslovenski klubovi i društva. 127 Isto, 255.
62
Proglašenjem Ustava iz 1931. godine nije napuštena politika
integralnog jugoslovenstva, već je to predstavljao pokušaj da se
jugoslovenstvo kao nacionalni i državni program prilagodi ustavnom
poretku. Septembarski ustav je jugoslovenstvo prikazao kao
opštedržavno načelo i opšti državni pokret, koji je dobio presudnu
ulogu u izgradnji jugoslovenske države i nacije. Režim je verovao da
je evolutivnim putem, kroz konstruktivan rad u prosveti, kulturi i
nacionalnim organizacijama moguće vaspitati jugoslovensku
omladinu, rasterećenu plemenskih predrasuda i sa jakim
jugoslovenskim osećanjem, sposobnu da ostvari ideal integralnog
jugoslovenstva. Svim školama i kulturnim ustanovama, književnosti i
umetnosti, nauci i novinarstvu, bila je nametnuta »jugoslovenska
orijentacija«128.
Međutim, kako je diktatura slabila, integralno jugoslovenstvo je
postajalo sve više prazna ideološka fraza. Još jači udarac integralnom
jugoslovenstvu zadat je ubistvom kralja Aleksandra. Ubrzo se na
društvenoj, političkoj i kulturnoj sceni Kraljevine Jugoslavije ponovo
pojavila nacionalna podvojenost. Kulturni stvaraoci su se i oni sve više
međusobno delili i udaljavali. Časopisi i štampa sve su više postajali
usko nacionalni. Mehaničko stvaranje jugoslovenskog kulturnog
jedinstva doživelo je totalni krah istog momenta kada su otvoreni svi
politički, ekonomski i socijalni sporovi.
128 Isto, 288.
63
2. KULTURNA DRUŠTVA RUMUNA U PERIODU
DIKTATURE
Posle zavođenja Šestojanuarske diktature, uprkos zabrani rada
političkim strankama, a među njima i Rumunskoj stranki u Kraljevini
SHS, kulturni život nastavlja da se odvija svojim tokom. Pevačko
društvo u Vladimirovcu je održalo generalnu skupštinu 10. marta
1929, na kojoj je izabran novi odbor sastavljen od sledećih članova:
64
Petru Sekešan - predsednik, Marku Šorđan - podpredsednik, Trifu
Musta - sekretar, Trajan Musta - blagajnik, Oktavijan Sekešan -
bibliotekar, te Konstantin Dimijan, Štefan Šperkez, Nikolae Šofariju,
Joca Pod, Nikolae Meda, George Miošku, Stefan Davidović i Petru
Ćinku - članovi. Trifu Tabak je ponovo izabran za horovođu. Krajem
iste godine vladimirovačko pevačko društvo se ponovo nalazi pred
raspadom. Naime, uoči Božićnih praznika dolazi do nesporazuma
među horistima. Jedna grupa se okuplja oko Tabaka, a druga oko Jona
Mioškua. Odbor društva pokušava da ih pomiri, ali bez uspeha.
Pristalice Tabaka ne žele više da pevaju pod vođstvom Mioškua.
Sukobi su postali toliko jaki, da su u jednom trenutku bile primorane
da intervenišu političke vlasti i žandarmerija129. Posle ovih nemilih
događaja ni jedna od pomenutih grupa neće učestvovati na svetim
liturgijama. Na Božić se pojavljuje samo nekoliko horista iz grupe oko
Mioškua, a za Novu Godinu ni jedan.
Na Generalnoj skupštini, koja je održana 12. januara 1930,
izabran je novi odbor. Za predsednika je izabran vlasnik mlina i
direktor banke Nikolae Meda, za sekretara učitelj u penziji Nikolae
Šofariju, koji su uživali veliki ugled među seljacima, tako da je trebalo
da ovo novo , ugledno rukovodstvo smiri strasti da bi se normalizovao
rad hora. Novi odbor je pozvao svoje horiste da se vrate u svoj hor, ali
pod uslovom da potpišu da će poštovati odluke odbora i Pravila hora.
Drugog februara je za privremenog horovođu izabrana kompromisna
ličnost – Petru Almažan, koji se u pomenutoj svađi držao neutralno.
Na ovoj sednici nisu prisustvovale Tabakove pristalice. Ovi će biti
pozvani ponovo (6. februara), kada će pregovarati sa odborom hora
oko načina isplate pogrebne takse, što je i bio glavni uzrok spora. Oni
zahtevaju u vezi sa tim da hor primi polovinu od godišnjih prihoda, a
129 M.Măran, Vladimirovaţ..., 22.
65
njihov horovođa Tabak da primi mesečnu platu. Odbor prihvata ove
odluke i proglašava Tabaka ponovo za horovođu, sa mesečnom platom
od 500 dinara i sa obavezom da, pored vođenja hora, uči pevanje na
dva glasa i učenike petog i šestog razreda, kao i drugu decu koja to
žele. Da bi se očuvao mir, pristalice Jona Mioškua su udaljene iz hora.
Mir je međutim kratko trajao, jer je ubrzo horovođa Trifu Tabak
uvredio sekretara komiteta, učitelja u penziji Nikolaja Šofarijua. Zbog
toga je Tabak udaljen iz hora, a već 9. juna 1931. ponovo je za
horovođu izabran Petru Almažan130.
Nosilac kulturnih aktivnosti u Alibunaru bio je horovođa Petru
Lacku, koji je preuzeo ovu dužnost 1924. - godinu dana posle
osnivanja Pevačkog i čitalačkog društva "Dojna" (1923.). Njega su
smatrali velikim kulturnim entuzijastom131, koji je pored hora vodio i
fanfaru i osnovao folklornu sekciju - kalušare. Lacku je vodio hor
"Dojna" do 1930. godine, i to tzv. "mladi hor", a pored njega, Rumuni
u Alibunaru su imali i "stari hor" , pod vođstvom Georgea Simića.Ovi
horovi su se ujedinili 1930. na čelu sa zemljoradnikom Stevanom
Almažanom, koji je ubrzo i preminuo, pa ga je nasledio njegov sin
Vikentije Almažan, a od 1935. ponovo Petru Lacku132. Istovremeno
treba napomenuti da je u Alibunaru postojao i hor Srpske pravoslavne
crkve. U susednom Seleušu, odlaskom Viktora Božina (koji je do tada
vodio hor u ovom mestu) u Markovac, hor nastavlja aktivnost pod
vođstvom sveštenika Georgea Šdikua. To je, međutim, period slabije
aktivnosti ovog hora, uprkos preuzimanja mesta horovođe od strane
učitelja Nikolaja Bađua (1930-1934.), i kraće vreme, zemljoradnika
Petru Bađua133. Odlaskom učitelja Bađua iz mesta, hor prestaje sa
130 isto131 Monografia Alibunarului, 102-103.132 isto, 103.133 A.Bojin, Biserica din Seleuş, 101; isti, Seleuş - un secol de activitate culturală, 81-82.
66
radom . Jedina aktivnost ovog hora u sledećem periodu sastojala se od
učešća na pogrebima i interpretacije pogrebnih pesama.
Hor u Ečki kod Bečkereka je imao status crkvenog hora, na
osnovu Organskog statuta Šagune iz 1864. po kome su sve rumunske
pravoslavne crkve autorizovane da osnivaju pevačka društva, iako su
praktično imala i svetovni karakter, učestvujući na priredbama sa
svetovnim kompozicijama134. Na čelu hora su se nalazili sveštenici i
učitelji. Učitelj Gurije Ursulesku je bio horovođa u periodu 1931-1932,
Eftimiju Ardeljan 1933, a Petru Miok 1934. Dolaskom kontraktualnog
učitelja Mihaja Avrameskua 1935. u Ečku, poznatog horovođe, hor iz
Ečke će doživeti svoje najblistavije trenutke.Te godine se radilo na
pripremama za proslavu pedesetogodišnjice od osnivanja ovog hora,
ali zbog smrti sveštenika Valerija Magde, glavnog nosioca kulturnog
života Rumuna u Ečki, od toga se odustalo, a jubilej je pomeren za
sledeću godinu.
Pomenućemo i aktivnost hora u Glogonju kod Pančeva u ovom
periodu. Ovaj hor je 1928. reorganizovao horovođa Trifu Tabak iz
Vladimirovca, a posle njegovog odlaska mesto horovođe je preuzeo
meštanin Jon Boaru135. Tokom 1931-1932. deo horista se izdvaja i
formira poseban hor koga priprema Titu Vranjancu iz Ritiševa. Ovaj
priprema i tri horovođe: Vasile Marijancu, Nikolae Popović i Vasile
Marok. Sveštenik Valeriju Perin pokušava 1932. da ponovo ujedini
oba hora, pod vođstvom studenta Vasile Serafina, u početku
bezuspešno, ali vremenom se horovi ipak ujedinjuju. Obogaćen je
repertoar novim pesmama Josifa Velčanua. Pored priredbi u mestu,
ovaj hor gostuje i u Uzdinu. Posle odlaska Vasile Serafina u Malo
Središte, gde se zapošljava, glogonjski hor preuzima Vasile Marok,
jedan od horista. Drugi glogonjski horista, Jon Boaru, osniva 1933-
134 I. Magda, Corul Ştefan Ştefu, Contribuţii… IV , 1977, 203.135 R.Cristea, Activitatea corului şi a fanfarei din Glogoni, Contribuţii...IV, 212.
67
1934. prvi mešoviti hor u Ovči, koja se do tada nije isticala u
kulturnom životu Rumuna u ovom delu Banata. Ipak će u sledećem
periodu doći do naglog uspona kulturnih, a pre svega muzičkih
aktivnosti u Ovči.
3.POKUŠAJ OSNIVANJA »UDRUŽENJA RUMUNSKIH
HOROVA I FANFARA U JUGOSLOVENSKOM BANATU«
Iako je skoro u svakom mestu sa rumunskim stanovništvom
postojao određeni vid organizovanog kulturnog života, naročito kroz
rad pevačkih društava, činjenica je da se ova aktivnost odvijala dosta
haotično, bez koordinacije iz jednog centra, odnosno bez postojanja
jednog udruženja kulturnih društava Rumuna, koji bi usmeravao i
68
vodio njihov rad. Pokušaj osnivanja jednog takvog udruženja 1923.
godine nije uspeo, kako zbog nedostatka materijalnih sredstava i
stručnih kadrova, tako i zbog odbijanja vlasti da registruju ovo
udruženje. Tako je jedini kohezioni faktor u kulturnim aktivnostima
Rumuna u Banatu dvadesetih godina bila Rumunska stranka u
Kraljevini SHS, osnovana 1923. godine, ali i zabranjena, kao i ostale
stranke u državi, uvođenjem Šestojanuarske diktature 1929. godine,
kao i Rumunska pravoslavna crkva, koja je u jugoslovenskom Banatu
bila podeljena u tri protopopijata (Pančevo, Vršac i Sarča). U periodu
kada se već naziralo slabljenje diktature kralja Aleksandra, potekla je
baš iz redova rumunskog klera inicijativa za osnivanjem jednog opšteg
kulturnog udruženja, koji bi u svoje redove učlanio sva rumunska
kulturna društva. Reč je o Udruženju Rumunskih Horova i Fanfara136,
čije je osnivanje predložio "Kružok rumunskih pravoslavnih studenata
teologa". Ovaj kružok je osnovan u Karansebešu, gde su se inače
školovali budući rumunski sveštenici, u leto 1931. godine. Za
predsednika "Kružoka rumunskih pravoslavnih studenata teologa"
izabran je Nikolaj Roman, a za sekretare Silvijus Miklja i Adam
Maran137. Rumunski studenti teolozi predlažu osnivanje Udruženja
horova i fanfara u jugoslovenskom Banatu, u čemu ih podržava i
profesor Josif Velčan, rumunski kompozitor. Nedeljnik "Nădejdea"
objavljuje jedan apel svim rumunskim čitalačkim, pevačkim i
muzičkim društvima u jugoslovenskom Banatu, u kome grupa
studenata teologa, "u želji da promoviše crkveno-kulturne interese
Rumuna u jugoslovenskom Banatu"138, predlažu osnivanje Udruženja
horova i fanfara. Svakom kulturnom društvu poslat je upitnik u kojem
se traži:
136 Udruženje koje je pod tim imenom već postojalo u rumunskom delu Banata137 Nădejdea, br.27 od 12. jula 1931, 1.138 isto
69
1.Potpun naziv hora i fanfare
2.Karakter: svetovni ili crkveni
3.Broj članova
4.Da li ima registrovana pravila
5.Ime dirigenata i njihova sprema.
Od kulturnih društava se traži da ove podatke dostave uredništvu
lista "Nădejdea". Ovaj apel potpisuju Nikolaj Roman, Gruja Rošu,
Aurel Uroš, Jonice Spariosu, Oktavijan Trailović, Serafim Vasilije,
Joan Žumanka i Silvijus Miklja.
Kružok rumunskih studenata teologa pokazuje izuzetnu aktivnost
u ovom periodu. Oni objavljuju pismo - apel za spas lista
"Nădejdea"139, koji se nalazio u vrlo teškoj finansijskoj situaciji. Jedna
od njegovih konkretnih akcija je bila i obilazak rumunskih sela i
prikupljanje novca, kao i vršenje propagande među seljacima u vezi sa
pružanjem pomoći nedeljniku "Nădejdea". U Vladimirovcu je izvršena
prva takva akcija, prilikom parastosa kompozitoru Jonu Viduu, a
sproveo ju je Silvijus Miklja140.
Osnivačka skupština "Udruženja rumunskih horova i fanfara u
jugoslovenskom Banatu" održana je u Alibunaru 30. avgusta 1931, o
čemu iscrpno izveštava "Nădejdea”141. Za predsednika ovog udruženja
izabran je sveštenik Jon Miter iz Straže, za sekretara Nikolaj Roman, a
za potpredsednika sveštenik Konstantin Dimijan iz Vladimirovca. U
jednom od prethodnih brojeva142, "Nădejdea" je objavila i kompletna
Pravila ovog udruženja, koja su data vlastima na odobravanje. Iste
večeri održana je u Alibunaru i smotra rumunskih horova i fanfara,
139 isto, br.33 od 23.avgusta 1931, 1-2.140 isto141 isto, br.36 od 13. septembra 1931, 3.142 isto, br.34 od 30. avgusta 1931, 1-4.
70
koja u stvari predstavlja prvu manifestaciju takve vrste kod Rumuna u
jugoslovenskom Banatu.
U sledećih nekoliko meseci, primetna je određena aktivnost ovog
udruženja.Tako je ono trebalo da predlaže jedan broj mladića koji bi
pohađali "Narodni konzervatorijum" u Lugožu, odnosno kurs za
dirigente horova i fanfara.Traženo je da svako kulturno društvo
predloži po jednog mladića za odlazak u Lugož. Udruženje bi od svih
tih predloženih mladića izabralo nekolicinu koji bi te godine išli u
Lugož143. Postepeno će, međutim, aktivnost Udruženja da se ugasi.
Već krajem 1931. godine njen rad je kritikovan od pojedinaca144, a
Pravila neće biti odobrena od strane jugoslovenskih vlasti145, te se i
aktivnost Udruženja spontano ugasila.
Iako kratkog veka, "Udruženje rumunskih horova i fanfara" je
uspelo da donekle koordinira rad seoskih kulturnih društava i da održi
prvu muzičku smotru Rumuna u jugoslovenskom Banatu, pripremajući
tako jednu kasniju, mnogo uspešniju akciju, koja će dovesti do
osnivanja "Astre" 1936. godine.
Treba napomenuti da paralelno sa radom na osnivanju Udruženja
rumunskih horova i fanfara, odvijao se i rad na osnivanju drugih
rumunskih udruženja, pod rukovodstvom istih ličnosti, pre svega iz
redova klera. Tako je Sinod vršačkog rumunskog protopopijata
apelovao na osnivanju Rumunskog pravoslavnog udruženja žena146.
Ovo udruženje je trebalo da ima versko, moralno i kulturno obeležje,
"zato što žene ovom akcijom odstranjuju politiku". Inicijativu za
osnivanje ovog ženskog udruženja dale su Aleksandra Rusu-Nikoriću,
Silvija Oprea i Silvija Miter, u Beloj Crkvi, 25. avgusta 1931147. 143 isto, br.42 od 25. oktobra 1931, 2.144 isto, br.49 od 13. decembra 1931, 2.145isto, br.12 od 17. aprila 1932, 3.146 isto, br.35 od 6. septembra 1931, 1.147 isto
71
Najzad, na inicijativu sveštenika Lazara Krdua iz Sv.Mihajla, u
Alibunaru je održana krajem 1931. godine konstitutivna skupština
"Udruženja rumunskog pravoslavnog klera u jugoslovenskom
Banatu"148. Od 48 rumunskih pravoslavnih sveštenika, koliko ih je bilo
u jugoslovenskom Banatu u to vreme, na ovoj osnivačkoj skupštini je
prisustvovalo svega 17, a njih 8 je opravdalo izostanak. Za
predsednika je izabran Teodor Petrika iz Nikolinaca, za
potpredsednika Jon Miter, za sekretara Lazar Krdu, za blagajnika
Konstantin Dimijan itd.
Lako je primetiti da se iza osnivanja ovih udruženja kriju iste
ličnosti, pre svega uz redova klera, što samo dokazuje kakvu je
značajnu ulogu igralo sveštenstvo u društvenom i kulturnom (a i
političkom) životu banatskih Rumuna. Oni su bitno uticali na
uređivačku politiku lista "Nădejdea", na čijem se čelu početkom
tridesetih godina nalazio sveštenik Jon Miter iz Straže, uz druga
sveštena lica, kao što su Adam Fištea, Lazar Krdu, prota Oprea itd.
Ipak će se osnivanje ovih udruženja u drugoj polovini 1931. godine
završiti bez uspeha, jer vlasti nisu odobrile njihova pravila, a i zbog
nedostatka finansijskih sredstava, malog broja stručnih kadrova, kao i
zbog međusobnih sukoba rumunskih intelektualaca.
Nezavisno od rada ovih udruženja, lokalna kulturna društva su
nastavila svoju aktivnost. Pored već pomenutih seoskih kulturnih
društava, i gradska društva su nastavila svoj rad. U Kovinu je na
Sv.Iliju 20. jula 1931. održana priredba, uz učešće lokalnog hora na
čijem se čelu nalazio učitelj Petru Bela149. U Beloj Crkvi je Rumunski
vokalni hor održao generalnu skupštinu, pod predsedništvom Jona
Kampureanua (mart 1932.). Ovaj hor je početkom 1931. godine imao
20 aktivnih članova (7 žena i 13 muškaraca), da bi krajem godine
148 isto, br.1 od 1. januara 1932, 3.149 isto, br.30 od 2. avgusta 1931, 2.
72
njihov broj iznosio 32 (13 žena i 19 muškaraca)150. Počasni članovi
ovog društva su Aurel Novak i Martin Mogoš. Tokom 1931,
belocrkvanski hor je održao jednu priredbu, u saradnji sa duvačkim
orkestrom iz Kuštilja, a učestvovao je i na svim "državnim"
nacionalnim manifestacijama. Na takmičenju koje je organizovalo
nemačko pevačko društvo iz Bele Crkve, rumunski hor je zauzeo
drugo mesto među osam takmičara.
150 isto, br.9 od 3. aprila 1932, 3.
73
4.NOVI DUVAČKI ORKESTRI
Posle osnivanja duvačkog orkestra iz Sarče počekom 1929.
godine, doći će do višegodišnjeg zatišja što se tiče osnivanja sličnih
orkestara i u ostalim mestima sa rumunskim stanovništvom, u kojima
još nije postojao takav orkestar. Pored Šestojanuarske diktature,
osnovni razlog stagnacije u osnivanju duvačkih orkestara (fanfara) bi
bila velika ekonomska kriza (1929-1934.), koja je bila prisutna u svim
zemljama, pa i u Kraljevini Jugoslaviji, a koja je bitno uticala i na sam
položaj banatskog seljaka, čiji su poljoprivredni proizvodi bili jeftini, a
dugovi sve veći. U takvoj situaciji, u kojoj se borio za goli fizički
opstanak, seljak nije imao mogućnosti da odvoji, pa makar i u
najmanjim količinama, finansijska sredstva za potrebe kulture. Pošto
su za osnivanje duvačkih orkestara bili neophodni skupi muzički
instrumenti (koji su u prethodnom periodu najčešće nabavljani u
Čehoslovačkoj), koje seljaci nisu mogli da plate, kao i angažovanje
instruktora koji je takođe trebalo platiti, u ovom periodu nije ni došlo
do osnivanja novih duvačkih orkestara. Jedino su već postojeći
duvački orkestri nastavili sa radom.
Tek sa stišavanjem velike ekonomske krize dolazi do poboljšanja
uslova koji bi mogli dovesti do osnivanja novih duvačkih orkestara.
Tako će prvi duvački orkestar u periodu stišavanja velike ekonomske
krize biti osnovan u Mesiću kod Vršca, februara 1934. godine. Na
inicijativu grupe kulturnih entuzijasta - članova hora, osnovana je
jedna od najjačih rumunskih fanfara, pod nazivom "Turturika"151.
Instrumenti su nabavljani posredovanjem nekih članova bivše Vojne
muzičke škole iz Vršca, a finansijska sredstva su prikupljena od
151 S.Drăguţa, Fanfara Turturica din Mesici, Almanah Libertatea 1989, Novi Sad,1988, 81.
74
meštana, kao i iz fonda lokalnog hora. Prve instrukcije je dao Todor
Mihail iz susednog Malog Središta, da bi kasnije rukovođenje ove
fanfare preuzeo Petru Lapadat, učitelj iz Vlajkovca. Već 1936. godine
"Turturika" iz Mesića je učestvovala na "Svečanostima rumunske
pesme" u Temišvaru, na kojima su učestvovali iz jugoslovenskog
Banata i duvački orkestri iz Margite i Vlajkovca152. Tom prilikom je
najveći uspeh postigla fanfara iz Vlajkovca, koja je na takmičenju
osvojila četvrto mesto.
Godine 1935. osnovan je duvački orkestar u Svetom Mihailu kod
Alibunara. Na generalnoj skupštini "Omladinskog društva" u ovom
mestu, koja je održana 1935. godine, predloženo je osnivanje
duvačkog orkestra, što je i prihvaćeno153. Formiran je jedan inicijativni
odbor za osnivanje fanfare, na čijem se čelu nalazio sveštenik Lazar
Krdu. Finansijska sredstva za kupovinu muzičkih instrumenata
obezbeđena su donacijama u vidu poljoprovrednih proizvoda, tako da
su instrumenti nabavljeni iste godine. Duvački orkestar se pojavio u
javnosti za Novu godinu 1936. godine. Prvi instruktor ove fanfare bio
je Jon Almažan iz Orešca, ali za njeno osnivanje su zaslužni i
kontraktualni učitelji iz Rumunije, koji su uticali na opšti kulturni
razvoj, ne samo u Svetom Mihailu, nego i u svim ostalim mestima sa
rumunskim stanovništvom u drugoj polovini tridesetih godina. Već iste
godine, fanfara iz Svetog Mihaila je učestvovala na priredbama i van
mesta - u Ovči i Orešcu.
U Nikolincima je duvački orkestar osnovan 1936. godine.
Organizovane su grupe kulturnih radnika koje su prikupljale
dobrovoljne priloge po selu (kukuruz i žito). Od prikupljenih sredstava
kupljeni su muzički instrumenti iz Čehoslovačke. Predsednik
novoosnovanog duvačkog orkestra "Dojna" u Nikolincima bio je
152 C.Mata, Fanfara din Vlaicovăţ la şaptezeci de ani, Libertatea, 28. februar 1995, 11.153 P.Bagiu, P.Gătăianţu, Locve ieri şi azi, 141-143.
75
sveštenik Teodor Čobanu154, a prvi instruktor Petru Žurka iz
Vlajkovca. Kasnije je angažovan Stojan Jovanović, vojni muzičar iz
Vršca, tako da će u sledećim godinama i ovaj duvački orkestar beležiti
lepe rezultate, od kojih je svakako jedan od najznačajnijih učešće na
proslavi desetogodišnjice od osnivanja nedeljnika "Nădejdea" 1937. u
Vršcu.
Iste 1936. godine osnovan je i duvački orkestar u Svetom Jovanu
(Barice), koji međutim nije zabeležio neke veće uspehe. Inače je
organizovana kulturna aktivnost u Sv. Jovanu bila slabija nego u
drugim mestima, uprkos činjenici da se radi o mestu sa relativno većim
brojem stanovnika rumunske nacionalnosti (u odnosu, recimo, na
ostala mesta iz okoline Vršca). Ni hor u Sv. Jovanu nije imao
konstantnu aktivnost, da ne govorimo o nekim većim uspesima ovog
društva, dok su samo pojedinci, (kao npr. Dimitrije Gruesku), imali
značajniju ulogu u kulturnom životu Rumuna u jugoslovenskom
Banatu između dva rata.
Iste 1936. godine osnovan je i duvački orkestar u Banatskom
Novom Selu, mestu sa najvećim brojem Rumuna u naseljima
jugoslovenskog Banata. I ovde je prvi instruktor bio Petru Žurka iz
Vlajkovca. Ovaj duvački orkestar, pod nazivom "Lupta" (Borba), imao
je odobrena Pravila od 7. oktobra 1936155.
Iako je ideja o osnivanju duvačkog orkestra u Seleušu potekla još
1922, na osnovu Pravila "Čitalačkog i pevačkog društva", koja su
registrovana 1921. godine, do osnivanja fanfare u Seleušu će doći tek
1936. godine, na inicijativu kontraktualnog učitelja Teodora Šandrua,
koji je u jesen te godine, uz pomoć horista prikupio sredstva za
kupovinu muzičkih instrumenata156. Pored nedeljnika "Nădejdea" iz
154 G.Bosioc, Nicolinţ - Pagini de istorie culturală, 25.155 Satu Nou, 146-147.156 Zapisnik "Čitalačkog i pevačkog društva" iz Seleuša, 1937, 101-103.
76
Vršca, o radu duvačkog orkestra iz Seleuša u sledećem periodu pisale
su i rumunske novine "Ştirea" iz Arada i "Universul" iz Bukurešta157.
Pored učitelja Šandrua, instruktori ovog orkestra u periodu neposredno
posle njegovog osnivanja bili su Nikolae Pasula iz Margite i Petru
Žurka iz Vlajkovca.
Svoj duvački orkestar imalo je i Rumunsko pevačko društvo iz
Mramorka158, od 1938. godine. Na priredbi održanoj 12. juna 1938.
ovaj duvački orkestar je izlazio pred publikom četiri puta. Inače, u
Mramorku je postojala i nemačka kapela pod vođstvom Bekera159.
Specifičan je i slučaj duvačkog orkestra iz Uzdina, koji je
osnovan 1935. godine u okviru tamošnjeg crkvenog udruženja "Oastea
Domnului"160. Instruktor ovog orkestra bio je Joan Spariosu, a osnivači
Kosta Krecu, kao i Viku Šubonj i Adam Bokjancu. Posle prerane smrti
instruktora Joana Spariosua, vođstvo orkestra je preuzeo Jova
Šošdeanu. Ovaj duvački orkestar je uglavnom svirao samo na
crkvenim svečanostima i na skupštinama "Oastea Domnului".
Gostovao je i u Rumuniji, tako da je 1936. godine svirao u Bukureštu
na Uskrs, u crkvi Genča, dok je na Duhove 1938. gostovao u Sibiu.
Pred kraj međuratnog perioda uzdinski duvački orkestar je
rasformiran.
Najzad, poslednji rumunski duvački orkestar osnovan do kraja
međuratnog perioda, bio je onaj iz Glogonja, osnovan 1938. godine.
Krajem te godine u Glogonj dolazi instruktor Josif Vranjancu iz
Ritiševa, dok su instrumenti kupljeni u firmi "Bela Trupel" u Novom
Sadu. Ovaj orkestar je održao prvi koncert već 6. januara 1939, sa
ciljem da se prikupi novac kako bi se isplatili dugovi za kupovinu
157 A.Bojin, Seleuş - un secol de activitate culturală 1884-1984, 122.158 S.Petrović, Kovinski kraj između dva rata, 173.159 isto, 183.160 Tibiscus, Uzdin, br.10-11 (35-36), oktobar-novembar 1994, 5; Vasile Barbu, Fanfarele româneşti... -Uzdin (2), Libertatea, Pančevo, 3. oktobar 1996, 7.
77
instrumenata161. Posle odlaska instruktora Vranjancua, rukovođenje
ovim orkestrom je preuzeo meštanin Vasile Marok. Da bi se izgradila
sala za probe, svaki član društva je bio u obavezi da daje po 500
komada cigala, pa je 1940. sala već bila završena. Tako su se i probe
sada održavale u boljim uslovima, što će i uticati da ovaj duvački
orkestar postane jedan od najjačih rumunskih društava kod nas, poznat
pod nazivom "Veselia". Zajedno sa horom, fanfara iz Glogonja
učestvuje na gostovanjima u Omoljici, Ovči, Jabuki i Dolovu.
Dok je većina fanfara osnovana u okviru već postojećih kulturnih
društava ili kao potpuno novo kulturno društvo, interesantan je slučaj
Velikog Torka, u kojem je duvački orkestar bio osnovan u okviru
Dobrovoljnog vatrogasnog društva162, 1937. godine. Instruktor ovog
orkestra bio je Petru Pasula iz Margite.
Do kraja međuratnog perioda osnovani su duvački orkestri -
fanfare u većini mesta sa rumunskim stanovništvom kod nas. To je
inače i period njihove najveće aktivnosti, koja će biti nastavljena i za
vreme i neposredno posle rata, da bi pedesetih i šezdesetih godina
počeo period postepene stagnacije u njihovom radu, i najzad gašenja
nekih od njih u poslednjim decenijama prošlog veka.
5.OSNIVANJE I DELATNOST »ASTRE«
161 R.Cristea, Activitatea corului şi a fanfarei din Glogoni, Contribuţii...IV, 214.162 P.P.Filip, A fost odată fanfara Toracului (1937-1997), Cuvânt Românesc Torăcean, decembar 1997, br.2-3, 13.
78
Stvaranje vlade Milana Stojadinovića 1935. godine označio je
početak liberalizacije političkog života u zemlji, što se odrazilo i na
sprovođenje same kulturne politike jugoslovenske države, pa i na sam
kulturni razvoj Rumuna u jugoslovenskom Banatu.
Iza kulturne politike vlade Milana Stojadinovića, uprkos lepih
želja i proklamovanih načela, najčešće nije stajala konkretna kulturna i
prosvetna akcija. Realizacija kulturne politike i dalje se odvijala po
inerciji. Sudbina prosvetnih i kulturnih radnika bila je u rukama jedne
političke partije – Jugoslovenske radikalne zajednice.
U proleće 1937. struktura Ministrastva prosvete je doživela nove
promene, donošenjem nove Uredbe o uređenju ovog ministarstva. Po
ovoj Uredbi, Ministarstvo prosvete se delilo na pet velikih odeljenja sa
ukupno 23 odseka u čijoj je nadležnosti bilo sprovođenje kulturne i
prosvetne politike. I ovom Uredbom je najveći nadzor i uticaj na
razvoj kulturnog života u državi imao Odsek za umetnost i
književnost. Kao i u celokupnoj aktivnosti koju je vlada Milana
Stojadinovića iskazivala u drugim oblastima društvenog života, tako je
i u oblasti prosvete i kulture propaganda igrala značajnu ulogu. Velika
pažnja je posvećena verskim pitanjima, što je bilo u direktnoj vezi sa
uviđanjem značaja te komponente u prosvetnom i kulturnom životu.
Konačni udarac ideji jugoslovenstva u međuratnom periodu biće
zadat potpisivanjem Sporazuma Cvetković-Maček 1939. godine i
stvaranjem Banovine Hrvatske. Nacionalna, a samim tim i kulturna
podvojenost postaće sve izraženija. Jugoslavija je krupnim koracima
koračala ka raspadu, do kojeg je i došlo za vreme aprilskog rata 1941.
godine.
Kulturni život banatskih Rumuna, a pre svega aktivnost kulturnih
društava, nije poznavao u periodu između dva rata određene forme
79
organizovanog delovanja, nego je svako društvo vodilo samostalno
svoje kulturne aktivnosti. Jedini kohezioni faktor u toj više anarhičnoj
delatnosti amaterskih društava bila je Rumunska pravoslavna crkva,
koja je uticala na kulturne aktivnosti putem tzv. verskih kružoka. Kao
faktor objedinjavanja kulturnih aktivnosti delovala je i Rumunska
stranka u Kraljevini SHS, između ostalog i preko svojih glasila "Graiul
românesc" i "Nădejdea". Zabranom rada Rumunske stranke
uvođenjem Šestojanuarske diktature, nestaje i ta mogućnost
usmeravanja kulturnih aktivnosti kroz njenu delatnost. Postepenim
slabljenjem diktature stvaraju se međutim nove mogućnosti za
organizovano delovanje rumunskih kulturnih društava, mada će
pokušaj osnivanja "Udruženja rumunskih horova i fanfara" 1931.
godine ubrzo doživeti neuspeh. Pokušaj reorganizacije rumunskih
političkih snaga uspeo je osnivanjem Rumunskog Centralnog Odbora,
koji zamenjuje nekadašnju Rumunsku stranku. Na parlamentarnim
izborima od 5. maja 1935. rumunski kandidat dr Aleksandru Butoarka
izabran je za narodnog poslanika. Posle izbora, Rumunski Centralni
Odbor nastavlja živu političku aktivnost. U Alibunaru je 23. maja
1935. održan novi skup predstavnika rumunske manjine, na kojem su
učestvovali delegati iz 30 mesta. Izabran je nov centralni odbor i
doneta je rezolucija da jedino ovo telo ima pravo da predstavlja
rumunsku manjinu i da odlučuje o svim ekonomskim, društvenim i
kulturnim pitanjima. Uskoro su pri Rumunskom Centralnom Odboru
formirane i tri sekcije: ekonomska, politička i kulturna.
Delatnost Rumunskog Centralnog Odbora nije međutim naišla na
podršku dela rumunskih intelektualaca, pre svega iz redova
sveštenstva, koji su već u ranijem periodu došli u sukob sa dr
Aleksandrom Butoarkom i sa njegovim pristalicama, okupljenim oko
nedeljnika "Nădejdea". Ova opozicija smatra da Butoarka nema prava
80
da predstavlja rumunsku manjinu u Kraljevini Jugoslaviji, pošto su mu
lični interesi u prvom planu, što je i dovelo do pojave nezadovljstva i
udaljavanja dela nekadašnjih značajnih saradnika i njihovog prelaska u
tabor Butoarkonih političkih protivnika. Deo te inteligencije je 11.
oktobra 1935. održao savetovanje, u prisustvu više od 50 ljudi iz
većine rumunskih sela, kojom prilikom je žigosana aktivnost
"samozvanih vođa 163. Na ovom skupu izabran je jedan akcioni odbor,
koji se ponovo sastao 2. marta 1936. u Vršcu, kojom prilikom je,
"posle temeljnog ispitivanja opšte situacije, koju smatra
nepromenjenom", odlučeno da se uputi jedan Proglas svim rumunskim
crkvenim opštinama, a preko njih rumunskom stanovništvu, sa ciljem
"zajedničkog delovanja na obnavljanju rumunske duhovnosti".Traži se
da na budućem skupu predstavnici sela budu izabrani od strane
parohijskih komiteta, tako da one crkve koje imaju dva epitropa daju
dva poslanika, one sa tri epitropa - tri poslanika, a one sa 4 epitropa - 4
poslanika, kako bi se poštovao princip proporcionalnosti, odnosno da
mesta sa većim brojem stanovnika daju više poslanika. Kao
predstavnici sela smatraju se "svi sveštenici, učitelji i intelektualci,
zajedno sa delegatima seljacima". Svi oni pozvani su na veliki skup,
kiji će se održati u četvrtak, 19. marta 1936. u Vladimirovcu. Ovaj
proglas su potpisali sveštenici Joan Miter, kao predsednik i Lazar
Krdu, kao sekretar akcionog odbora. Proglas je štampan i poslat u sva
mesta nastanjena rumunskim stanovništvom.
U Vladimirovcu je 19. marta 1936. godine održana skupština
rumunskih intelektualaca, na kojoj su prisustvovali predstavnici iz 29
mesta, dok su predstavnici iz 4 mesta pismeno izjavili da podržavaju
ovaj skup.
Skupština je imala sledeći dnevni red:
163 I.Miter, L.Krdu, Iubite frate, Proglas rumunskih intelektualaca, Vršac, 2..mart 1936.
81
1. Otvaranje Skupštine;
2. Konstituisanje Skupštine i verifikacija delegatskih mandata;
3. Izveštaj odbora intelektualaca;
4. Izbor jednog programa kulturnih aktivnosti. Osnivanje
Kulturnog udruženja Rumuna u Jugoslaviji;
5. Izbor rukovodstva, koje će predstavljati rumunski narod u
svim kulturno-nacionalnim poslovima za period od 3 godine;
6. Predlozi.
Ovom prilikom su postavljeni temelji "Kulturnog udruženja
rumunskog naroda u Jugoslaviji", koje će popularnije biti nazvano
"Astra"164.
"Astra" je već bila poznata među rumunskim stanovništvom još iz
perioda austro-ugarske vladavine, kada je svojom aktivnošću bitno
doprinela kulturalizaciji rumunskog seljaka. Godine 1912. je vršačko
odeljenje "Astre" bilo najaktivnije, posle onog u Sibiu, na čitavoj
teritoriji Austro-Ugarske. U to vreme, ovo odeljenje je brojalo 21
osnivačkih članova i 318 pomoćnih članova. Na čelu vršačkog
odeljenja "Astre" nalazio se od 1907. prota Trajan Oprea, koji je tu
funkciju zadržao i posle Prvog svetskog rata, ali je u novim uslovima
"svaka rumunska kulturna aktivnost zatvorena"165. Ipak je ona i dalje
ostala izuzetno cenjena i privlačna kao najuglednije kulturno udruženje
Rumuna u Banatu i Transilvaniji. To dokazuje i gest Andreja
Boboronja, velikog posednika iz Bele Crkve, u čijem testamentu piše
da ostavlja 50000 kruna "Astri" iz Sibiua, iako je 1921. godine, kada je
napisan ovaj testament, Bela Crkva već bila sa one druge strane
granice. Pomenuta suma bila je deponovana u banci "Luceafărul" iz
164 Foaia poporului român, br.1 od 12. marta 1936, 2.165 APV, br.202B-ex 1921, Chestionar pentru parohia Vârşeţ
82
Vršca166. Rukovodstvo "Astre", uz zahvalnost, poručuje da će
preduzeti mere u Ministrastvu inostranih poslova Rumunije "u vezi
ovog zahteva kojeg imamo prema Jugoslaviji" (odnosno prenošenje
tog novca u Rumuniju).
Sada su se, 1936. godine, stvorili uslovi da "Astra" obnovi svoju
aktivnost i kod Rumuna u jugoslovenskom Banatu. Skupštinu u
Vladimirovcu je otvorio sveštenik Konstantin Dimijan, na čiji predlog
se bira za predsedavajućeg skupštine sveštenik Joan Miter, za sekretara
sveštenik Lazar Krdu, a za verifikatore učitelji Savu Nikolajević i
Nikolae Šofariju. U svom govoru, Lazar Krdu smatra da su
intelektualne snage rumunske manjine pojačane dolaskom
kontraktualnih učitelja iz Rumunije. Zbog toga, "prazne reči" više nisu
dovoljne, jer se na selu oseća nedostatak kulturnih udruženja, horova i
fanfara, te je neophodno osnivanje "Udruženja", zbog čega je i sazvana
ova skupština. Sveštenik Joan Miter čita projekat Pravila "Udruženja",
koji skupština prihvata. Što se tiče izbora rukovodstva "Astre",
Nikolae Meda, direktor banke i vlasnik mlina u Vladimirovcu, smatra
da prvo treba izabrati privremeno rukovodstvo, koje će imati, između
ostalog, i zadatak da izdejstvuje kod nadležnih organa priznavanje
Pravila "Astre". Skupština je izabrala sledeće privremeno rukovodstvo,
odnosno akcioni odbor: kao počasni članovi prote Trajan Oprea, Joan
Murgu i Gerasim Andru, za predsednika Joan Miter, za potpredsednika
Teodor Petrika, za sekrtetara Lazar Krdu, za blagajnika Nikolae Meda,
a za članove Konstantin Oalde, Trajan Božin, Joan Naja, Trajan
Popesku, Eftimije Šošdeanu, Konstantin Dimijan, Trifu Šokarda, Savu
Nikolajević, Gurije Ursulesku, Julijan Mojse, Jon Koložoara, Pavel
Gašpar, Nikolae Jorga, Štefan Vojin, Pantelimon Žepča, Adam Gerga i
Savu Nikolajević-Šteger. Ovo rukovostvo dobija zadatak da u što
166 APV, br.1078-1921, Astra, Sibiu, 9. sept. 1921.
83
kraćem roku zatraži od vlasti priznavanje Pravila Udruženja. Na
predlog Lazara Krdua, odlučuje se osnivanje nove publikacije kao
organa "Astre", ali (na predlog Teodora Petrika), samo u slučaju ako
"Nădejdea" odbije da objavljuje tekstove vezane za aktivnost "Astre".
Pošto se nije naišlo na podršku "Nădejdea", 12. aprila 1936. izlazi u
Vršcu prvi broj nedeljnika "Foaia poporului român", koji će postati
organ "Astre". Urednik ovog lista bio je Joan Miter. Tako će u
sledećem periodu dva suparnička lista voditi oštru međusobnu borbu
za pridobijanje što većeg broja pristalica, borbu u kojoj su se koristila
sva sredstva, a koja je išla samo na štetu svima.
Na sednici Akcionog odbora "Astre", koja je održana 16. aprila
1936, pored drugih značajnih pitanja vezanih za ovo udruženje,
izabran je i uređivački odbor lista, u sastavu Korneliju Kure, Joan
Miter, Lazar Krdu, Aurel Uroš, Konstantin Dimijan (svi sveštenici) i
učitelj Gurije Ursulesku. Istom prilikom izabran je i administrativni
odbor, u sastavu Teodor Petrika, Jon Naja (sveštenici), Nikolae Meda,
Savu Nikolajević i Adam Gerga167. Jasno je, dakle, da je uređivačka
politika lista skoro u potpunosti bila u rukama sveštenstva.
Da bi stekli uvid u stanje rumunskih kulturnih društava po selima,
rukovodstvo "Astre" je zatražilo od svih kulturnih društava da
odgovore na upitnik koji će dostaviti rukovodstvu "Astre" ili
administraciji lista "Foaia poporului român". Upitnik sadrži sledeća
pitanja168:
1. Ko je predsednik i sekretar društva?
2. Kada je osnovano društvo i ko je osnivač?
3. Da li društvo ima registrovana pravila?
167 Foaia poporului român, br.3 od 26. aprila 1936, 4.168 isto, br.4 od 3. maja 1936, 3.
84
4. Kako je delovalo i kako deluje danas društvo (kakvu
biblioteku ima, kakve novine, časopise itd, koliko ima
članova)?
5. Ukoliko nije još osnovano kulturno društvo, da li opština ima
hor i fanfaru i ko su njihovi rukovodioci i instruktori?
6. Koje je moralno i materijalno stanje ovi kultunih društava?
Glavni zadatak bio je, međutim, borba za priznavanje Pravila
"Astre". Pošto su u dva maha odbijena, posle izvršenih izmena,
Pravila "Astre" su najzad odobrena, pod brojem 36223 od 4. septembra
1936. godine169. Za odobravnje Pravila "Astre" najviše se zalagao
Nikolae Meda iz Vladimirovca170.
Pošto su Pravila "Astre" bila odobrena, za 30. oktobar 1936. bila
je sazvana u Vladimirovcu vanredna sednica Akcionog odbora ovog
udruženja, sa sledećim dnevnim redom171:
1. Otvaranje sednice. Prihvatanje zapisnika sa prethodne sednice;
2. Izveštaj o dotadašnjoj aktivnosti Odbora;
3. Izbor datuma osnivanja "Astre" na osnovu Pravila odobrenih
od strane vlade;
4. Izveštaj uređivačkog odbora "Foaia poporului român". Izbor
stalnog urednika lista, pošto je ovaj, odobravanjem Pravila
"Astre", postao njen zvaničan organ;
5. Odluka o eventualnom organizovanju smotre horova i fanfara;
6. Predlozi.169 isto, br.31 od 8..novembra 1936, 2; "Foaia poporului român" obaveštava o odobravanju Pravila tek u broju od 4. oktobra.170 Nikolae Meda (1895-1978), jedan je od najznačajnijih predstavnika rumunske buržoazije u jugoslovenskom Banatu između dva rata. Bio je jedan od osnivača i rukovodilaca Rumunske stranke, ali će kasnije doći u sukob sa delom rukovodstva stranke. Jedan je od osnivača "Astre"171 Foaia poporului român, br. 29 od 25. oktobra 1936, 2.
85
Pravila "Astre", u 42 tačke, objavljena su u celini u listu "Foaia
poporului român"172, kao i u posebnoj brošuri173. Na osnovu "Pravila",
sedište "Udruženja za kulturu rumunskog naroda u jugoslovenskom
Banatu", skraćeno “Astra", nalazi se u Vršcu (čl.1). Iz člana 2 vidi se
glavni cilj "Astre": unapređivanje kulture rumunskog naroda putem
izdavanja književnih, naučnih i umetničkih publikacija, osnivanje
domova kulture, narodnih biblioteka, čitaonica, muzičkih i pevačkih
društava, horova i fanfara, muzeja i drugih zbirki, davanje nagrada i
pružanje pomoći za razne struke u oblasti nauke, umetnosti i industrije,
organizovanje izložbi i javnih predavanja, osnivanje fonda za pomoć
školama i domovima učenika, negovanje sportova i pomenutih ciljeva
i putem drugih legalnih organizacija koje će doprineti prosperitetu
kako duhovne, tako i ekonomske kulture Rumuna. Zvanični jezik
Udruženja je bio rumunski i srpskohrvatski, a u odnosima sa vlastima
državni jezik (čl.3)174. Pošto država nije učestvovala u finansiranju, za
izdržavanje "Astre" predviđena su sredstva od članarine, prihodi od
publikacija, priredbi i drugih kulturnih manifestacija, kao i od
donacija, nasledstva i dobrovoljnih priloga (čl.5). Postojali su
osnivački, doživotni, aktivni, pomoćni, dopisni i honorarni članovi.
Strani državljani i pripadnici drugih naroda su mogli postati samo
pomoćni, dopisni i honorarni članovi (čl.7). Iz ovoga se vidi izrazito
nacionalni karakter "Astre", koja je inače, kao i druga politička i
kulturna udruženja Rumuna u jugoslovenskom Banatu između dva
rata, bila nacionalistička, što se može videti i iz mnogobrojnih članaka
u štampi.
172 isto, br.31 od 8. novembra 1936, 1-3.173Statutele Asociaţiei pentru cultura poporului român din Banatul iugoslav, Vršac 1936.174Upotreba državnog jezika kao službenog jezika "Astre" uneta je u Pravila nakon odbijanja državnih organa da prihvate Pravila "Astre" u njihovoj prvobitnoj varijanti.
86
Glavni organi Udruženja, na osnovu Pravila, su Generalna
skupština (redovna generalna skupština se održava jednom godišnje),
Centralni odbor, kao i niz funkcionera, kao što su predsednik,
potpredsednici, pravni savetnik, generalni sekretar, literarni sekretar,
blagajnik, kontrolor, bibliotekar, kustos muzeja, arhivar, ekonom i
predavači (čl.13-35).
U organizacionom pogledu, članovi se grupišu u sekcije, koja će
biti osnovana u svakom srezu, a u slučaju potrebe, biće osnovano više
sekcija (čl.36). U svakom mestu u kome je upisano najmanje 10
članova, mogu se osnovati podružnice (čl.39).
Jasno je, dakle, da je "Astra" sebi postavila ciljeve koji u datoj
situaciji i sa postojećim materijalnim i ljudskim potencijalima nije bilo
moguće ostvariti. Na primer, "Astra" nije imala mogućnosti da razvije
nikakvu izdavačku delatnost, osim izdavanja njenog organa "Foaia
poporului român", niti da osniva muzeje, zbirke i domove kulture.
Njena se kulturna aktivnost na taj način svodila na organizovanje
kulturnih manifestacija i na delatnost lokalnih kulturnih društava.
Osnivačka skupština "Astre", nakon odobravanja njenih Pravila,
zakazana je za 10. decembar 1936. godine u Vršcu. Svešenik Lazar
Krdu, sekretar Akcionog odbora, daje izveštaj o radu ovog odbora175.
Govoreći o opštoj situaciji u kojoj se našla rumunska manjina,
naglašava se da je "jedina dužnost članova "Astre" otklanjanje svih
razlika i podela, tesna saradnja intelektualaca svih kategorija sa
narodom", jer je "naš narod, sa nekim izuzecima, dobar i inteligentan".
Zadatak intelektualaca je da formiraju "zajednički kulturni front", čiju
osnovu treba da predstavlja "Udruženje za kulturu Rumuna u
jugoslovenskom Banatu". Odobravanjem Pravila stvaraju se uslovi da i
najmanje mesto bez nekih većih naprezanja ima svoj hor, fanfaru,
175 Foaia poporului român, br. 36 od 20. decembra 1936, 1.
87
biblioteku. "Udruženje" treba da bude vođeno od kompetentnih i
kvalifikovanih ljudi, uz svestranu pomoć mladih snaga, kao i
materijalnu i moralnu pomoć onih koji su stekli u Rumuniji značajne
funkcije, a poreklom su iz jugoslovenskog Banata. Dužnost je svih,
istovremeno, da budu "lojalni građani", ali i "dobri Rumuni".
Na osnivačkoj skupštini "Astre" bili su prisutni delegati iz 28
mesta, iz redova inteligencije i seljaštva176. Ovoj skupštini je od organa
državne vlasti prisustvovao "gospodin Zubović", koji "savršeno govori
rumunski jezik". Skupštinu je otvorio Joan Miter, predsednik
Akcionog odbora "Astre", koji naglašava da je "Astra" igrala
odlučujuću ulogu u kulturnom i nacionalnom razvoju erdeljskih i
banatskih Rumuna još od kraja XIX veka. Dajući kratak istorijat
razvoja "Astre", naglašena je izuzetna uloga Andreja Šagune, prvog
mitropolita rumunske pravoslavne crkve u Austro-Ugarskoj. U svom
govoru, Miter jasno naglašava želju za zajedničkim životom sa svim
narodima koji žive "na teritoriji naše voljene otadžbine", kao i želju za
priznavanjem državnih zakona, kao "lojalni podanici slavne vladarske
kuće Karađorđevića". Formiran je Centralni odbor "Astre", sastvaljen
od sledećih članova: prote Trajan Oprea, Joan Murgu i Gerasim Andru
kao počasni predsednici, Joan Miter kao predsednik "Astre", Adam
Fištea i Nikolae Meda kao potpredsednici, Lazar Krdu kao generalni
sekretar, Aurel Uroš kao literarni sekretar, Stevan Bela kao blagajnik,
Gruja Rošu kao bibliotekar i arhivar, Teodor Petrika i Julijan Mojse
kao kontrolori, dr Valeriju Kokora kao pravni savetnik, zatim Trajan
Božin, Korneliju Kure, Joan Naja, Eftimiju Šošdean, Kuzman Lapadat,
Petru Bela, Savu Nikolajević, Nikolae Boldea, Štefan Vojin, Nikolae
Šofariju, Panta Žepča, Savu Nikolajević Šteger i George Rošu, kao
članovi. Ukupno je bilo, prema tome, 20 članova u Centralnom
176 isto, br.1 od 10. januara 1937, 3.
88
odboru, od kojih 9 sveštenika, 5 učitelja, 2 direktora banke, 1 inženjer
agronom, 1 knjigovođa i 2 zemljoradnika.
O ovom znamenitom događaju pisala je i štampa u Rumuniji,
koja je sa interesovanjem pratila razvoj prilika među Rumunima u
jugoslovenskom Banatu, pre svega u sferi kulture. Preuzimajući
informacije iz "Foaia poporului român", časopis "Luceafărul" iz
Temišvara objavljuje informacije sa osnivačke skupštine "Astre" u
jugoslovenskom Banatu177.
Posle osnivačke skupštine "Astre", radilo se najviše na rešavanju
nekih organizacionih pitanja, kao što je podela naselja u kojima živi
rumunsko stanovništvo na 6 sekcija, i to Alibunar, Bela Crkva, Vršac,
Kovin, Pančevo i Petrovgrad. "Astra" traži od rumunskih
intelektualaca da vrše propagandu u korist ovog udruženja i da učlane
što više lokalnih kulturnih društava178. Uprkos problemima na koje
nailazi usled delovanja grupe okupljene oko nedeljnika "Nădejdea",
koji su imali dosta pristalica na selu, rukovodstvo "Astre" se uporno
zalagalo da istraje u ostvarivanju svog glavnog cilja, a to je borba za
kulturnu emancipaciju Rumuna u jugoslovenskom Banatu.
U Kuštilju je osnovana prva podružnica "Astre" krajem marta
1937, dok je polovinom aprila osnovana i podružnica u
Vladimirovcu179, gde je "Astra" i osnovana godinu dana ranije. U
većini ostalih mesta, međutim, bila je prisutna određena pasivnost,
kako zbog samog mentaliteta seljaka, koji je nepoverljiv prema svemu
što mu je manje poznato, tako i zbog činjenice da je dosta njih
podržavalo grupu oko Al. Butoarke. Vanredna sednica Centralnog
odbora "Astre" održana je u Vršcu 13. maja 1937, na kojoj je odlučeno
177 Luceafărul, anul III, nr. 2, februar 1937, 79. Članak "Astra din Banatul iugoslav" - "Astra u jugoslovenskom Banatu"178 Foaia poporului român, br..5 od 7. februara 1937.179 isto, br. 16 od 25. aprila 1937.
89
da se kulturna društva koja imaju već odobrena Pravila uključe
direktno u "Astru". Odlučeno je i osnivanje knjižare "Astre" u Vršcu,
do čega je i došlo septembra 1937180.
Posle sednice Centralnog odbora "Astre" juna 1937. sa Odborom
rumunskih intelektualaca na kojoj se poziva rumunska inteligencija i
ostali prvaci da osnivaju podružnice "Astre" u svim selima, i kongresa
"Astre" u Temišvaru (11-13. septembar 1937), na kojem su
prisustvovali i predstavnici "Astre" iz jugoslovenskog Banata - Joan
Miter i Lazar Krdu i koji su zatražili podršku za "Astru" u
jugoslovenskom Banatu181, jačaju snage koje se zalažu za ujedinjenje i
za prevazilaženje nesuglasica koje su bile prisutne u proteklim
godinama. Grupa neutralnih intelektualaca, koja se nije opredelila ni za
jednu od zavađenih strana, uspela je da pokrene akciju pomirenja, tako
da su članovi Centralnog odbora "Astre" postigli sporazum sa grupom
oko lista "Nădejdea". Tako je obrazovan jedinstven Akcioni odbor
"Astre", za čijeg je predsednika izbran sveštenik Adam Fištea, a u čiji
sastav ulaze i članovi grupe oko lista "Nădejdea", na čelu sa dr
Aleksandrom Butoarkom182.
Pomirenje je stvorilo uslove za bržu i organizovaniju delatnost
"Astre", najpre u selima vršačkog sreza, tako da se tokom novembra i
decembra 1937. osnivaju podružnice "Astre" u Jablanci, Ritiševu,
Markovcu, Mesiću i Malom Središtu, da bi se u prvim mesecima 1938.
osnovale podružnice "Astre" i u ostalim selima, van vršačkog sreza.
Marta 1938. osnovana je sekcija "Astre" sa sedištem u Pančevu, koja
je obuhvatala Jabuku, Glogonj, Ovču, Omoljicu i Banatsko Novo Selo.
Osnovana je i sekcija sa sedištem u Petrovgradu, koja je obuhvatala
mesta Uzdin, Mali i Veliki Torak, Sarča, Ečka, Jankov Most, Klek i
180 isto, br. 20 od 20. maja 1937.181 isto, br. 38 od 26. septembra 1937.182 isto, br.46 od 21. novembra 1937.
90
Rusko Selo, zatim sekcija u Kovinu sa podružnicama Deliblato,
Dolovo i Mramorak. Sekcija u Vršcu obuhvatala je sledeća mesta:
Vlajkovac, Ritiševo, Kuštilj, Vojvodinci, Jablanka, Mesić, Sočica,
Markovac, Mali Žam, Malo Središte, Margita i Sv.Jovan. Sekcija
"Astre" u Alibunaru imala je u svom sastavu podružnice u
Nikolincima, Vladimirovcu, Seleušu, Sv.Mihajlu i Dobrici. Najzad,
aprila 1937. osnovana je i sekcija u Beloj Crkvi, sa podružnicama
Grebenac, Straža i Orešac. Tako su u 6 sekcija "Astre" obuhvaćena sva
mesta sa rumunskim stanovništvom.
Prilikom osnivanja sekcija i podružnica "Astre", organizovane
ekipe "Astre", sastavljene uglavnom od sveštenika, posećuju rumunska
sela, objašnjavajući stanovništvu ulogu i značaj ovog kulturnog
udruženja183. O aktivnosti "Astre" posle pomirenja piše i nedeljnik
"Nădejdea", koji je do nedavno prećutno prelazio preko aktivnosti
ovog kulturnog udruženja. "Nădejdea" opširno obaveštava o
aktivnostima ekipa "Astre" po selima. U Vladimirovcu su 1. marta
1938. grupu intelektualaca koji su narodu govorili o značaju "Astre”
predvodili dr Aleksandru Butoarka, Adam Fištea, Kuzman Lapadat,
Kornel Šdiku i Adam Bulik184.
Na dan 27. marta 1938. godine održana je i osnivačka skupština
“prosvetnog skupa udruženja ‘Astra’ opštine Banatsko Novo Selo”185.
Ovoj skupštini prisustvovali su i delegati Centralnog Odbora “Astre”,
sveštenici Adam Fištea i Štefan Šperkez, dr Aleksandru Butoarka i
Adam Bulik. Na skupu, kojim je predsedavao prota Joan Murgu,
jednoglasno su prihvaćena Pravila ove podružnice “Astre”, a izabran je
i mesni odbor, u čiji sastav ulaze sveštenik Viktor Popović, kao
predsednik, Trifu Šokarda, kao potpredsednik, sveštenik Timotej
183 Nădejdea, br.8 od 20. februara 1938, 3.184 isto, br.9 od 27..februara 1938, 2.185 AV, F 126 II, 22428/939.
91
Popović, kao sekretar i drugi. Organi državne vlasti su, međutim, sa
nepoverenjem gledali na aktivnost “Astre” i njenih podružnica po
rumunskim selima. Kraljevska Banska Uprava Dunavske Banovine je
zahtevala od Sreskog Načelstva u Pančevu da, pre nego što razmotri
pitanje odobrenja ovih Pravila, dostavi “izveštaj o moralnom i
političkom držanju osnivača i predstavnika društva, da ne bi isti pod
firmom društva ‘Astre’ sprovodili zakulisne radnje, koje bi bile na
štetu naših državnih i nacionalnih interesa”186. Sreski načelnik
Marković preporučuje da se Pravila podružnice “Astre” u Banatskom
Novom Selu ne odobre, smatrajući da “ovakva društva ne služe
nameni koje su označene u njihovim pravilima, već i za kulisne radnje,
koje su suprotne sa interesima države” i da će se društva “zloupotrebiti
u političke i druge nedozvoljene svrhe”.187
Na probleme oko odobravanja Pravila od strane organa državne
vlasti naišle su i druge podružnice “Astre”. Tako je podružnica “Astre”
u Alibunaru, osnovana 1. aprila 1938. godine188, izabrala rukovodstvo
sastavljeno od kontraktualnih učitelja Konstantina Ursakea (kao
predsednika), George Joneskua (kao sekretara) i Nikolaja Oparike
(kao kontrolora), koji su bili rumunski državljani, te je Načelstvo
Alibunarskog Sreza, što je prihvatila i Kraljevska Banska Uprava,
zahtevalo da osnivači ove podružnice izaberu novo rukovodstvo,
sastavljeno od lica koje imaju jugoslovensko državljanstvo, jer im se u
protivnom Pravila neće odobriti189.
186 isto, Kraljevska Banska Uprava Dunavske Banovine Sreskom Načelstvu u Pančevu, II/2 od 14.septembra 1939.187 isto, Izveštaj Sreskog Načelstva u Pančevu Kraljevskoj Banskoj Upravi od 6. oktobra 1939.188 isto, F 126 II, 19893/939.189 isto, Izveštaj Načelstva Alibunarskog Sreza Kraljevskoj Banskoj Upravi Dunavske Banovine od 6. decembra 1938.
92
Zahteve za odobravanje Pravila poslale su organima državne
vlasti i druge podružnice “Astre”, kao što su Mali Torak190, Sveti
Mihajlo191, Margita192, Vršac193, Kovin194 itd.
Skupština "Astre" zakazana je za 22. maj 1938. u Vršcu. Po
našem mišljenju, taj događaj predstavlja vrhunac kulturne aktivnosti
Rumuna u jugoslovenskom Banatu između dva rata. Tom prilikom
održana je i velika kulturna manifestacija, na kojoj su učestvovali
horovi, duvački orkestri i sastavi "kalušara" iz većine podružnica
"Astre". Program je obuhvatao ukupno 32 tačke195. Samoj skupštini
prisustvuju predstavnici svih 6 sekcija i 40 mesnih podružnica "Astre".
Smatra se da je tom prilikom bilo prisutno preko 1500 predstavnika iz
svih mesta u jugoslovenskom Banatu u kojima žive Rumuni, dok je na
večernjem koncertu u gradskom parku u Vršcu bilo prisutno oko 4000
lica, pretežno iz okolnih sela. Bili su prisutni i predstavnici organa
državne vlasti, Dunavske banovine i grada Vršca, kao i opunomoćeni
ministar Kraljevine Rumunije u Beogradu Viktor Kadere. Izabran je
novi Centralni odbor, sastavljen od 20 članova. Za predsednika
Centralnog odbora izabran je Adam Fištea, za potpredsednike su
izabrani Štefan Šperkez i Pantelimon Žepča, za generalnog sekretara
Adam Bulik itd196. Posle skupštine od 22. maja, aktivnost "Astre"
počinje međutim da stagnira. Do kraja međuratnog perioda "Astra"
više neće organizovati ni jednu značajniju kulturnu manifestaciju, dok
će pojedine njene podružnice organizovati po nekoliko priredbi
godišnje. Pojedine podružnice, sa druge strane, nisu razvile nikakvu
190 isto, F 126 II, 19894/939.191 isto, 20298/939.192 isto, 22626/939.193 isto, 26170/939.194 isto, 31565/939.195 Nădejdea, br.21 od 22..maja 1938, 2.196 isto, br.33 od 5. juna 1938.
93
kulturnu aktivnost. Jedan od razloga pasivizacije leži i u činjenici da su
pred decembarske izbore iz 1938. ponovo izbili nesporazumi između
rumunskih intelektualaca, što je razbilo kratkotrajno jedinstvo
rumunske manjine i dovelo do novih neprijatnih razmimoilaženja, koje
svakako nisu nikome bile od koristi.
Nedeljnik "Foaia poporului român" se u jesen 1938. ugasio, da bi
se krajem iste godine pojavio novi nedeljnik - "Biruinţa", koji je
okupljao intelektualce zainteresovanje za postizanje istinskog
pomirenja i zajedničkog delovanja svih pripadnika rumunske
nacionalne manjine, u kome bi faktor jedinstva i pomirenja bilo i
udruženje "Astra".
Na sastanku grupe rumunskih intelektualaca i kulturnih aktivista
u Vršcu 12. januara 1939. usvojen je novi program pomirenja, u 21
tačaka197, u kome se zahteva hitan i bezuslovan prekid međusobnih
razračunavanja. "Likvidiraju se sve suprotnosti iz prošlosti", dok će
svako "izazivanje sukoba među Rumunima biti energično
sankcionisano". Nekoliko tačaka ovog "Rumunskog programa" odnosi
se i na "Astru". Delovaće se da "Astri" budu odobrena Pravila, da
dobije svoje sedište i da objavljuje novi časopis "Astra", na bazi
ujedinjavanja publikacija "Foaia poporului român", "Biruinţa" i
"Graiul strămoşesc", koji će se baviti problemima sociologije, folklora
i "lansiranja naših talenata", a koji će istovremeno biti i zvanični organ
"Astre", kao i ostalih naših kulturnih organizacija (čl.12). Sve
postojeće kulturne organizacije, kao i Centralna biblioteka "Astre" u
Vršcu, preći će pod upravu sekcije "Astre" u Vršcu (čl.13). "Nădejdea"
će ostati jedini informativno-politički list, ali će preći u vlasništvo
"Astre" (čl.14), dok će "Biruinţa", do postizanja potpunog pomirenja,
biti jedini zvanični organ nacije (čl.15). Obzirom da je "Astra" najviša
197 Biruinţa, br.3 od 22. januara 1939, 2-3.
94
institucija rumunske manjine, traži se i prelazak štamparije "Nădejdea"
u njeno vlasništvo (čl.16). Prema tome, grupa intelektualaca okupljena
oko novog nedeljnika "Biruinţa", na čelu sa Nikolajom Romanom,
bivšim urednikom "Nădejdea", i Silvijusom Mikljom, imala je
pretenciozan program pomirenja, pod vođstvom "Astre" i "Biruinţe",
koji je bilo teško ostvariti, zbog odbijanja grupe oko Aleksandra
Butoarke da se dobrovoljno odreknu svojih privilegija.
Optimizam i ambiciozni planovi su, međutim, pojavom "Biruinţe"
ponovo oživeli, iako je bilo jasno da, što se tiče aktivnosti "Astre", ima
još mnogo toga da se promeni, dok pitanje samih Pravila "Astre" još
nije bilo do kraja regulisano198. Javlja se nova inicijativa za
obilaženjem rumunskih sela od strane rukovodilaca "Astre", koji bi
održali ciklus predavanja (u kojima bi, smatra se, možda mogao da
pomogne i jedan kinoprojektor). U svemu tome, uredništvo "Biruinţa"
se stavlja "Astri " na raspolaganje, nudeći i jednu stranicu u svom listu
za potrebe "Astre". Svega nekoliko meseci kasnije, zbog nedostatka
finansijskih sredstava, "Biruinţa" je međutim prestala da izlazi.
"Astra" će nastaviti sporadičnu aktivnost, pre svega kroz rad
pojedinih seoskih podružnica, do kraja međuratnog perioda, da bi
doživela nove uspehe za vreme nemačke okupacije, kada je uspela da
organizuje niz kulturnih manifestacija, pokazajući se, međutim, lojalna
prema nemačkom okupatoru.
Paralelno sa aktivnostima u okviru kulturnog udruženja "Astra",
odvijao se i rad lokalnih kulturnih društava, koji dobija u intenzitetu i
kvalitetu, kako zahvaljujući boljoj organizaciji usled osnivanja
"Astre", tako i zahvaljujući delatnosti kontraktualnih učitelja, koji su iz
Rumunije došli na svoja nova radna mesta 1935. godine. I dalje se u
198 isto, br.8 od 26..februara 1939, 1.
95
većini mesta organizuju priredbe, uz učešće lokalnih kulturnih
društava i učenika osnovnih škola, ali i studenata i srednjoškolaca, koji
preko raspusta bitno utiču na animaciju kulturnog života u svom
mestu.
Uzajamne posete kulturnih društava i zajedničke priredbe postaju
uobičajena pojava u ovom periodu, što samom kulturnom životu daje
nov kvalitet. Do takvih uzajamnih poseta dolazi najčešće povodom
velikih verskih praznika. Tako je na Duhove 1936. proslavljena
pedesetogodišnjica od osnivanja rumunskog hora u Ečki199. Ovaj
praznik predstavlja istovremeno i crkvenu slavu u Ečki, tako da je
ovom prilikom organizovana kulturna manifestacija na kojoj su, pored
lokalnog kulturnog društva, pod vođstvom lokalnog kontraktualnog
učitelja Mihaja Avrameskua, učestvovali i gosti iz Uzdina. Uzdinski
hor "Dojna" vodio je Jova Šošdeanu, a svoj doprinos dali su i sveštenik
Onču i kontraktualni učitelj Florea Seku. Inače, pevačko društvo iz
Uzdina je imalo odobrena Pravila od 1933. godine, a 1938. godine,
kada je proslavljena četrdesetogodišnjica horske aktivnosti u Uzdinu,
otvoren je i Dom kulture.
Istog dana kada je uzdinski hor posetio Ečku, na crkvenoj slavi u
Orešcu, gostovali su hor i fanfara iz Sv.Mihajla, pod vođstvom
Lotreanua i Purkareskua. Goste je dočekao sveštenik Adam Maran i
horovođa Jon Almažan200. Fanfara iz Orešca je uzvratila posetu
Sv.Mihajlu, prilikom crkvene slave u ovom mestu. Pored fanfare iz
Orešca, na ovoj religiozno-kulturnoj manifestaciji učestvovala je i
fanfara "Oastea Domnului" iz Uzdina, kao i hor iz Ovče, pored
lokalnog hora i fanfare201.
199 Foaia poporului român, br.12 od 28. juna 1936, 2.200 isto, 3.201 isto, br.20 od 23. avgusta 1936, 3.
96
Značajna kulturna manifestacija bila je i proslava
dvadesetpetogodišnjice rumunske pravoslavne crkve u Vršcu202 1936.
godine. Učestvovale su 4 fanfare (iz Mesića, Margite, Vlajkovca i
Vojvodinaca), dva muška hora (iz Nikolinaca i Margite), kao i
mešoviti hor iz Straže. Ovoj svečanosti je prisustvovao i dr Velimir
Juga, gradonačelnik Vršca, kao i Papiniu, predstavnik rumunskog
poslanstva u Beogradu. Posle sv.Liturgije, povorka se iz rumunske
crkve uputila prema "rumunskom krstu". U večernjim satima, u sali
"Radničkog doma" je održan koncert, koji je počeo intoniranjem
jugoslovenske himne. U programu su učestvovala sva pomenuta
kulturna društva, od kojih je najbolji utisak ostavila fanfara iz Mesića,
koja je izvođenjem "nacionalnog spleta" najavila svoj brzi uspon na
kulturnoj sceni Rumuna u jugoslovenskom Banatu.
Na poziv rumunskog hora iz Omoljice, hor i fanfara iz
Vladimirovca priređuju koncert u ovom mestu 19. avgusta 1936.
Amatere iz Vladimirovca predvodio je ovom prilikom poznati
violinista Jon Durain203. Hor iz Omoljice je uzvratio posetu
vladimirovčanima na Duhove 1937, kada je učestvovao u priredbi koju
su priredili domaćini. Interesantna je i poseta pevačkog društva iz Ečke
Kleku, u kome su Rumuni bili malobrojni. Do ove posete je došlo
26.decembra 1937. Pored horskih i pozorišnih komada, prokazana je i
opereta "Cisla" od Porumbeskua, dok je mladi učitelj M.Avramesku
odsvirao solo na violini204.
U ovom periodu intensifikacije rada kulturnih društava, primera
uzajamnih poseta zaista ima mnogo. Svakako je među kulturnim
manifestacijama koje su organizovane u ovom periodu, krajem
202 isto, br.8 od 31. maja 1936, 4-5.203 ARPCV, Protocolul Reuniunii corului - Zapisnici sa sednica pevačkog društva za 1936. godinu204 Nădejdea, br.1 od 2. januara 1938, 4;
97
tridesetih godina, pored već pomenute skupštine "Astre" iz 1938.
godine, jedna od najmasovnijih i najuspešnijih kulturnih manifestacija
rumunske manjine bila i proslava desetogodišnjice nedeljnika
"Nădejdea", održana u Vršcu 4. maja 1937. godine205. Pored 5 horova,
na ovoj kulturnoj manifestaciji je učestvovalo i 6 fanfara i dve grupe
"kalušara". Prikazano je ukupno 37 muzičkih tačaka206. Na ovoj
proslavi nisu učestvovali intelektualci i kulturni radnici okupljeni oko
lista "Foaia poporului român", koji su bili učlanjeni u "Astru".
"Nădejdea" se spremala za proslavu još od početka 1937. godine.
Tako je već u broju od 31. januara objavljen "Apel Rumunima iz
jugoslovenskog Banata", u kome se, između ostalog, kaže: "Mnogo
bismo želeli, da u okviru jedne izvanredne priredbe, sarađuju i naši
horovi i fanfare iz okoline, koje molimo da stupe u kontakt sa G-dinom
poslanikom dr Aleksandru S.Butoarkom, radi pripreme jednog kratkog
programa..." U broju od 18. marta objavljen je poziv za učešće na
proslavi jubileja, u kome se traži da horovi i fanfare dostave sledeće
podatke:
1. Tri horske pesme, od kojih će biti izabrana jedna;
2. Tri pesme za fanfaru, od kojih će biti izabrana jedna;
3. Eventualno recitovanje pesama o listu "Nădejdea";
4. Ime dva rukovodilaca koji će održavati kontakt sa
organizacionim odborom;
5. Ime i prilog onih koji učestvuju na banketu.
Organizacioni odbor priredbe sastavljen je od sledećih članova: dr
Aleksandru S.Butoarka, Nikolaj Roman, Trajan Mukućanu, Adam
Bulik i Kornel Mata. Učešće su prijavili horovi i fanfare iz 27 mesta.
205 Nădejdea, br.18 od 2. maja 1937.206 Kalendar "Nădejdea" 1937, 63.
98
Jubilarni broj "Nădejdea", koji je izašao na 20 strana, objavljuje i
veliki broj čestitki koje su poslale znamenite javne ličnosti iz
Rumunije, kao na primer profesor Nikolae Jorga, Oktavijan Goga,
Juliju Maniju, Aleksandru Vajda-Voevod, Sekstil Puškariju, Onisifor
Gibu, Jon Agrbičanu i drugi.
Na samoj priredbi, koja je održana 4. maja, učestvovala su
sledeća kulturna društva: hor iz Kuštilja, fanfara iz Jablanke, hor iz
Deliblata, fanfara iz Ritiševa, hor iz Nikolinaca, fanfara iz Alibunara,
fanfara iz Nikolinaca, hor iz Vojvodinaca, fanfara iz Vladimirovca, hor
iz Uzdina, fanfara iz Mesića i kalušari iz Vojvodinaca. Nastupao je još
i Jon Matej, solista na violini iz Nikolinaca, dok su učenici iz Mesića
prikazali jedan pozorišni komad.
Na prvi pogled se može primetiti nedolazak mnogih kulturnih
društava na ovu manifestaciju, što samo dokazuje da se raskol između
rumunskih intelektualaca u ovom periodu nalazio u svojoj
najkritičnijoj fazi. Ipak, proslava desetogodišnjice nedeljnika
"Nădejdea" je uspela, tako da je ostala jedna od najznačajnijih
kulturnih manifestacija u međuratnom periodu.
Iste godine održana je još jedna interesantna kulturna
manifestacija. Radi se o osvećenju zastave Pevačkog društva iz
Kuštilja, na kojoj su prisustvovali, pored hora i fanfare domaćina,
horovi iz Vojvodinaca, Bele Crkve, Orešca, Straže, Vlajkovca, Uzdina,
Milkovenija (Rumunija), kao i fanfare iz Mesića i Ritiševa. Svoje
delegacije su poslali i Hor srpskih zanatlija iz Vršca i Hor srpskih
zemljoradnika, takođe iz Vršca.
Bilo je i pokušaja osnivanja novih lokalnih pevačkih društava.
Tako je 12. marta 1939. U mestu Jabuka kod Pančeva održana
osnivačka skupština Rumunskog Crkvenog Pevačkog Društva u
99
Jabuki207, na kojoj su usvojena Pravila ovog društva i izabrano
rukovodstvo, na čelu sa Jonom Gergom. Aktivnost rumunskog
crkvenog hora u Jabuki se odvijala sporadično i u prethodnim
periodima, o čemu je bilo reči na drugom mestu.
Najzad, vredi pomenuti i prve nastupe rumunskih horova na
programima Radio Beograda208.Tako je hor iz Ečke pevao 1937. na
Radio Beogradu u okviru jednog horskog prenosa iz Petrovgrada.
Pošto im je vreme za nastup bilo ograničeno, ovaj hor je ponovo
pozvan u studio, sa jednim bogatijim programom, predvođen učiteljem
M.Avrameskuom i sveštenikom Severom Brndom (27. marta 1937,
između 16 i 17 časova). Nastupe na Radio Beogradu imali su i
rumunski horovi iz Kovina i Uzdina, kao i orkestar "Lira" iz Malog
Torka209, dok je violinista Jon Durain iz Vladimirovca već imao i
snimljene ploče. Već u ovo vreme bilo je građana iz redova rumunske
manjine koji su posedovali radio aparate. Tako su 1929. godine
kovinci Dezider Julijus, lekar i Panta Žepča, direktor banke
"Dunăreana", zatražili dozvolu za instaliranje radio aparata210. Dozvole
je izdavalo Sresko načelstvo u skladu sa naređenjem Ministarstva
pošta i telegrafa od 2. februara 1926. i u saglasnosti sa Ministarstvom
unutrašnjih poslova.
207 AV, F 126 II, 19644/939.208Nădejdea, br.3 od 21. februara 1937.209 Pavel P.Filip, Toracul de lângă Timişel, 123.210 IAP, Fond Sreskog načelstva u Kovinu, kutija 24.
100
6.JUGOSLOVENSKO-RUMUNSKA KULTURNA SARADNJA I SARADNJA SA DRUGIM NARODIMA BANATA
Posle definitivnog razgraničenja između Kraljevine SHS i
Rumunije, bilo je jasno da je u onom delu Banata koji je pripao
Kraljevini SHS ostala značajna rumunska manjina, koja je, bar što se
tiče prvih posleratnih godina, u svom kulturnom razvoju bila
prepuštena sama sebi. Većina rumunskih intelektualaca je prešla u
Rumuniju, gde su videli bolje mogućnosti za zapošljavanje i za
obezbeđivanje sigurnijeg života svojim porodicama. Smatra se da je u
ovom periodu u Rumuniju prešlo 126 rumunskih intelektualaca sa
svojim porodicama211. Pojedinci, razne ustanove, kao i sama rumunska
država, preduzimali su određene mere za pružanje pomoći 211 Slavco Almăjan, Metagalaxia minoritară, 35.
101
stanovništvu rumunske nacionalnosti koje je ostalo sa druge strane
granice, radi očuvanja njegovog nacionalnog identiteta. U tom smislu
najvažnije je bilo snabdevanje ovog stanovništva knjigama, časopisima
i drugim publikacijama, koje su na razne načine dopremane preko
granice. Tako je već početkom 1924. godine Centralna bibiloteka
"I.G.Bibičesku" iz Turnu Severina pripremila 2000 knjiga koje bi bile
poslate Rumunima izvan granica matične zemlje212, među kojima je
bilo i bukvara i čitanki za učenike. Predstavnici ove ustanove su se na
kongresu udruženja "Astra" u Sibiu susreli sa vršačkim protom
Trajanom Opreom, koji je bio spreman da primi ove pošiljke i da ih
raspodeli čitaocima. Radi prebacivanja ovih pošiljki preko granice,
rukovodstvo ove bibiloteke, na čelu sa direktorom Nikolaeskuom, traži
pomoć rumunskih graničarskih organa, apelujući kod poručnika
Rakovica Similake iz Modoša "da ih prebaci na onaj način koji smatra
najpogodnijim"213. Biblioteka iz Turnu Severina je u ovome imala
podršku Ministarstva obrazovanja Rumunije, Štaba graničarskog
korpusa iz Bukurešta214, kao i Narodne banke Rumunije215, a zatražila
je i podršku Ministarstva finansija i Generalne direkcije carina iz
Bukurešta216. Podrška ovih visokih državnih ustanova nije izostajala.
Tako je bibiloteka iz Turnu Severina primila 1929. godine od Narodne
banke Rumunije 80.000 leja namenjenih kupovini knjiga za Rumune u
jugoslovenskom Banatu217. U istom cilju, Kulturna direkcija za
Rumune izvan granica države dodelila je biblioteci "Bibičesku"
100.000 leja218. Istovremeno, Generalna direkcija carina je ove pošiljke
212 N.Chipurici, Românii din afara României, br.14, 57.213 isto, br.15, 58-59.214 isto, br.17, 60-61.215 isto, br.19, 62.216 isto, br.21, 63-64.217 isto, br.95, 135.218 isto, br.94, 134.
102
u knjigama oslobodima carina219. Narodni poslanik Koriolan Buraku je
obezbedio u Ministarstvu obrazovanja sredstva za kupovinu crkvenih
knjiga koje su u 500 primeraka poslate u Jugoslaviju preko
Rumunskog poslanstva u Beogradu220.
Određenu ulogu u davanju bilo kakve vrste pomoći Rumunima u
jugoslovenskom Banatu imali su i emigranti, koji su iz različitih
razloga napustili zavičaj i prešli u Rumuniju. Neki od njih su bili na
značajnim administrativno-upravnim funkcijama, te su na taj način bili
u mogućnosti da neposrednije utiču na održavanje veza između
rumunske države i sunarodnika u jugoslovenskom Banatu. Tako je
Valeriju Boljancu, rodom iz Seleuša, kao zamenik načelnika Tamiško-
torontalske županije, bio u mogućnosti da pomaže svojim
sunarodnicima. Zaslužan je za podizanje mnogih crkava, škola i
domova kulture, kao i graničnih punktova na jugoslovensko-
rumunskoj granici. Bio je član Centralnog komiteta Kulturnog
udruženja iz Banata221. Visoke funkcije u skupštini Tamiško-
torontalske županije imao je i Joanikije Njagoje, bivši sveštenik u
Vladimirovcu, koji je od 1920. živeo u Rumuniji. Njagoje je bio
predsednik Županijskog saveta, zatim predsednik Županijske
disciplinske komisije222, a nosio je i druge značajne administrativne i
crkvene funkcije. Do najviših državničkih funkcija dogurao je i dr
Avram Imbroane, rodom iz Kuštilja, koji je između ostalog bio i
potpredsednik Predstavničkog doma Rumunije223.
Svi ovi primeri pokazuju da su Rumuni u jugoslovenskom Banatu
imali ljude ponikle u njihovoj sredini, koji su dogurali do visokih
mesta u rumunskoj državi, te su i oni bitno uticali da matična zemlja
219 isto, br.106, 142.220 isto, br.107, 142-143.221 M.Măran, V.Boleanţu, Almanah Libertatea 1998, 111-113.222 Calendarul Românului pe anul 1931, 127-130.223 A.Cosma, Bănăţeni de altădată, 108-109.
103
podrži napore rumunske manjine u jugoslovenskom Banatu za
održavanjem nacionalnog identiteta.
Rumunski emigranti iz jugoslovenskog Banata su osnovali svoju
Ligu u Temišvaru još 1920. godine, na inicijativu Emanuela
Ungureanua. Radi odbrane interesa emigranata iz jugoslovenskog
Banata, kao i radi pružanja podrške rumunskoj manjini sa druge strane
granice, formiran je "Inicijativni odbor Rumuna iz jugoslovenskog
Banata”, koji je održao svoju prvu sednicu 1. decembra 1929. godine.
Ovo udruženje je pre svega osnovano radi regulisanja položaja
samih emigranata u Rumuniji, ali je ipak i ono u određenoj meri moglo
da utiče na politiku koju su rumunske vlasti vodile u cilju pomaganja
pre svega kulturnog života Rumuna u jugoslovenskom Banatu.
Emigranti su 1. juna 1930. održali u Temišvaru generalnu skupštinu
svog udruženja na kojoj su zahtevali da se svima koji su se nastanili u
Rumuniji izdaje rumunsko državljanstvo, da se emigrantima-seljacima
dodeli 16 jutara obradive zemlje, materijalna i novčana pomoć, a
radnicima da se obezbedi posao224. Ova organizacija je nosila naziv
"Udruženje za kulturu Rumuna iz jugoslovenskog Banata", na čelu sa
inženjerom Štefanom Ardeljanom. U odboru ovog Udruženja nalazili
su se još i Korneliju Margan kao potpredsednik, Nikolae Popović kao
generalni sekretar, Josif Bađu kao sekretar, Mihaj Kondali kao
blagajnik, zatim profesor Vikentije Ardeljan, Jon Tapalaga, Andrej
Bontila i Florea Đuđa kao članovi, dok su za cenzore izabrani Ilije
Rošu, P.Rudneanu i Lazar Sfera225. Kongresu su prisustvovali i
ministar Sever Bok, direktor Banata, koji je izjavio da njegovo
prisustvo ima za cilj da skrene pažnju vlastima u Beogradu na opasnost
koja ugrožava prijateljske odnose između dve zemlje. On traži da
debate na kongresu budu objektivne, tako da nije ni bilo napada na
224 Banatul, br.1, Godina V, 1930, 64-65.225 isto, 70.
104
Jugoslaviju. Kongresu je prisustvovao i Vasile Goldiš, direktor
"Astre". On smatra da se emigranti iz Jugoslavije susreću sa dva
problema: prvi je činjenica da emigranti žele da ostanu u Rumuniji,
koja je dužna da im pomogne. Druga stvar je nerešeno pitanje
rumunskog življa u jugoslovenskom Banatu, tražeći za njih političku,
kulturnu, versku i ekonomsku slobodu. Ti zahtevi su opravdani, smatra
on, obzirom na prijateljstvo koje povezuje dve zemlje. Pismo podrške
kongresu poslali su i profesor Teodor Filipesku, dr Avram Imbroane i
drugi226.
Interesovanje za Rumune izvan granica države su pokazale i
poznate ličnosti iz oblasti nauke, umetnosti i kulture. Tako su
srednjoškolci iz jugoslovenskog Banata učestvovali na letnjem tečaju u
Valeni de Munte, gde su predavanja iz raznih oblasti nauke i kulture
održali najpoznatiji naučni i kulturni stvaraoci, univerzitetski profesori,
a među njima i Nikolae Jorga. Njegova predavanja su 1938. slušali
vršački đaci Đorđe Baloš, Aleksandru Militariju, Gligor Popi i Todor
Milovan227. Profesor Jorga je tom prilikom održao predavanja iz
istorije i geografije Rumunije. Đaci iz Vršca su imali priliku da lično
razgovaraju sa profesorom, koji ih je primio u svojoj kući. Na rastanku
su đaci dobili od profesora pismo u kojem ih on preporučuje direktoru
gimnazije "Mihaj Viteazu" iz Bukurešta, tražeći od ovoga da im
obezbedi smeštaj u internatu na nekoliko dana kako bi upoznali
rumunsku prestonicu. Drugo pismo je upućeno graničarskim vlastima,
kako bi đaci bez problema prešli u Jugoslaviju. Sledeće 1939. godine
Valeni de Munte su posetila tri učenika vršačke učiteljske škole:
Aleksandru Majogan, Trajan Doban i Todor Milovan.
226 G.Popi, Congresul românilor din Iugoslavia, Cuvânt Românesc, Novi Sad, mart 1997, 16-19.227 T.Milovan, Orientări în viitor, Almanah Libertatea 1998, 65-72.
105
Pored Nikolaja Jorge, rumunska omladina iz jugoslovenskog
Banata je imala interesantan susret i sa književnikom Livijuom
Rebreanuom. Kao predsednik »Udruženja rumunskih studenata u
jugoslovenskom Banatu« i student četvrte godine prava u Beogradu,
Mojse Molkuciju, zajedno sa Trajanom Mukučanuom, studentom
ekonomije, posetili su početkom decembra 1932. godine velikog
rumunskog književnika Livija Rebreanua u Bukureštu, sa ciljem
prikulpljanja knjiga za bibiloteke u jugoslovenskom Banatu. Rebreanu
je primio studente i sa njima vodio razgovor koji je ostavio jak utisak
na mlade »Jugoslovene«228.
Od posebnog značaja su i ekskurzije u kojima su učestvovali
pretežno seljaci iz nekih mesta u jugoslovenskom Banatu, a koje su pre
svega imale za cilj upoznavanje sa dostignućima u razvoju
poljoprivrede Rumunije, mada je bilo interesantnih sadržaja i iz oblasti
kulture. Prva ekskurzija te vrste održana je avgusta 1934. godine, kada
je grupa od 9 zemljoradnika iz Sv.Jovana i Ritiševa, pod
pokroviteljstvom Saveza zemljoradničkih komora iz Bukurešta,
posetila više poljoprivrednih ustanova u Olteniji i Dobrudži229. U Sinaji
je goste primio kralj Karol II, koji je razgovarao sa njima, raspitajući
se o njihovom ekonomskom i kulturnom položaju, o crkvi, školstvu,
bibilotekama, kulturnim društvima. Zemljoradnike iz jugoslovenskog
Banata pratio je profesor Konstantin Nedelku, koji ih je i predstavio
kralju. U Bukureštu su posetili ureništvo i štampariju lista
»Universul«, jednog od najuglednijih listova u Rumuniji, Akademiju
za visoke poljoprivredne studije itd.
Grupa od 46 zemljoradnika iz Uzdina, Sarče i Velikog Torka, na
poziv rumunskog ministra saobraćaja Franasovića, posetila je avgusta
228 Miu Mărgineanu, Doi »iugosloveni« în vizită la Liviu Rebreanu, Apă lină, Almanahul tuturor românilor, Uniunea Fundaţiei Augusta, Temišvar 2000, 207-209.229 Calendarul Nădejdea pe anul 1935, 67.
106
1935. neke gradove u Rumuniji, među kojima Temišvar, Turnu
Severin, Bukurešt, Konstancu, kao i letovališta Mamaju i Eforije, gde
ih je primio kralj Karol II230. I ova grupa ekskurzionista je upoznala
kralja sa kulturnim prilikama kod Rumuna u jugoslovenskom Banatu.
U Turnu Severinu posetili su Centralnu biblioteku »I.G.Bibičesku«.
Gosti su u Bukureštu posetili Akademiju visokih poljoprivrednih
studija, Vojni muzej i Narodnu skupštinu.
Najzad, avgusta 1937. Rumuniju je posetila i grupa od 20
zemljoradnika iz Vladimirovca231, u organizaciji Saveza
zemljoradničkih komora Rumunije. Vladimirovčani su posetili više
mesta u Rumuniji, u kojima su se upoznali sa dostignućima u
poljoprivredi, ali i sa kulturnim vrednostima susedne države. Posećena
je Poljoprivredna škola u Čakovu, Kraljevski dvorac u Banloku, zatim
Akademija visokih poljoprivrednih studija u Bukureštu, kao i poznati
»Muzej sela« (Muzeul satului), Muzej Simu, Poljoprivredni muzej,
Ateneum, Vojni muzej. U Bukureštu su još posećena uredništva listova
»Universul« i »Curentul«. Posećena su i mesta u Dobrudži, zatim
Ploješti, Brašov, Sinaja, Alba Julija, Arad, u kojima su putnici videli
najznačajnije spomenike kulture, muzeje i poljoprivredne ustanove.
Svoje utiske sa putovanja po Rumuniji opisao je i Jon Zgrđa, u
putopisu pod naslovom »Utisci jednog rumunskog seljaka iz
jugoslovenskog Banata«232, a svoje putovanje po Dobrudži opisao je
sveštenik Lazar Krdu233.
Pored poseta i ekskurzija, vrlo značajna za održavanje kulturnih
veza između pevačkih društava sa obe strane granice imala su i
230 Nădejdea je pisala o ovoj ekskurziji u više brojeva - 22, 26, 28, 32 i 33 iz 1935.231 Nicolae Mităr, Prin România - Însemnări şi impresii ale unui grup de ţărani petroviceni, u “Nădejdea”, putopis objavljen u nastavcima u brojevima od decembra 1938. i januara 1939. O ovoj ekskurziji pisao je i bukureštanski list »Universul«232 Nădejdea, br. 18 od 29. maja 1932, 1-2.233 isto,br.34 od 18.septembra 1932,1-2, sa nastavkom
107
gostovanja. Mesta sa rumunskim stanovništvom u jugoslovenskom
Banatu posetio je 1936-1937. godine operski pevač Ursulesku iz
Rumunije, koji je u Kovinu gostovao na zabavi koju je priredila
Rumunska ženska zadruga 2. februara. Izvođena su dela klasičnih
kompozitora, kao i narodne pesme234. Ursulesku je tom prilikom
posetio više mesta u kojima je održavao koncerte235.
Uzajamne posete kulturnih društava su bile brojne naročito tokom
tridesetih godina. Njih su podsticale i same dve države, preko
Ministarstva spoljnih poslova Jugoslavije i Rumunskog poslanstva u
Beogradu236, koje predlaže predsedništvu Ministarskog saveta
Rumunije veću međusobnu povezanost i saradnju na kulturnom planu.
Tako je fanfara iz Kuštilja posetila mesto Lacunaš u Rumuniji
1930. godine237. Hor iz Nove Rusove (Rumunija) posetio je Belu
Crkvu prilikom proslave rumunskog crkvenog hrama (Duhovi).Tom
prilikom je priređen zajednički koncert, a amateri iz Nove Rusove su
priredili koncert i u Kruščici kod Bele Crkve. Uzvratna poseta
belocrkvanskog hora je ubrzo usledila, kada je ovaj hor priredio
koncerte u Novoj Rusovi, Čiklova Montani i Oravici. Ovim kulturnim
manifestacijama je prisustvovao i hor iz Stare Rusove, kao i fanfara iz
Jentifa, Berlišta, Mirkovca i Vraniuca238. Već 8. septembra 1932. hor iz
Čiklova Montane posećuje Stražu, a 9. septembra Vršac i Belu Crkvu.
Ovim susretima je prisustvovao i dr Negosim Živković, narodni
poslanik239. U periodu izmežu dva rata belocrkvanski hor je posetio još
i Temišvar i Turnu Severin u Rumuniji240. Uzajamne posete
234 Jugoslovenska reč, br.5 od 7. februara 1937.235 Nădejdea, br.49 od 6. decembra 1936, 3.236 G.Popi, Jugoslovensko-rumunski odnosi, 285.237 M.Bizerea,.V.Selejan, nav.delo, 82.238 Nădejdea, br.33 od 11. septembra 1932.239 Isto, br. 35 od 25. septembra 1932, 3.240 A.Eberst, Muzički amateri Vojvodine, 53.
108
belocrkvanskog hora sa kulturnim društvima u Rumuniji nastavljene
su i u idućim godinama. Tako je hor iz Bele Crkve gostovao 1936. u
više srpskih mesta u rumunskom Banatu: Stara Moldava, Požežena,
Divič241, dok je 1938. pozvan na proslavu pedesetogodišnjice od
osnivanja hora u Čikolva Montani, koja je trebala da se održi 14.
avgusta te godine242. Godine 1935. jedna grupa od 30 studenata iz
Temišvara je posetila Veliki Torak243. Veoma uspešan bio je nastup
hora iz Velikog Torka i narodnog orkestra »Lira« iz Malog Torka na
kulturnim manifestacijama »Sokola Rumunije«, koje su održane 26.
aprila 1936. u Sent-Miklošu (Sânnicolaul mare)244. Gosti iz Torka su
imali prilike da se upoznaju sa spomenicima kulture iz ovog grada, a
prisustvovali su i projekciji filma »Sokola« u lokalnom bioskopu.
Sutradan je mešoviti hor »Armonia« iz Velikog Torka održao koncert
u kome je, pored nekoliko horskih tačaka, prikazana i pozorišna
predstava »Slava u Kizeteu« od Josifa Vulkana. Nekoliko kompozicija
je otpevao i domaći hor »Sokola«. Prilikom povratka, u Temišvaru su
kulturni amateri iz Torka dočekani od strane građana uz fanfare, a na
čelu domaćina nalazio se Josif Velčanu, predsednik Udruženja horova
i fanfara iz Banata (rumunskog), inače poznat i kao kompozitor i pisac.
Amateri iz Torka su i u Temišvaru u večernjim satima priredili
kulturno-umetnički program u prostorijama Vojnog kasina, pred
velikim brojem gledalaca, među kojima su bili i profesori i muzičari
Šumski, Velčanu i Perijan245. O ovoj turneji amatera iz Torka pisala je i
rumunska štampa246.
241 G.Popi, nav.delo, 288.242 isti, Spicuiri din trecutul Corului vocal român din Biserica Albă - unul din cele mai vechi coruri din Banat, Calendarul popular 1973, 81.243 Pavel P.Filip, Toracul de lângă Timişel, 53. 244 Foaia poporului român, br.7 od 24. maja 1936, 4.245 Pavel P.Filip, Viaţa cultural-artistică a torăcenilor pe parcursul unui pătrar de secol (1912-1937), Clio, br.1-2, januar-februar 1993, 11.246 Dimineaţa, Bukurešt, br.10538 od 28. aprila 1936.
109
Grupa od 50 članova društva “Sokoli Rumunije” iz Sent-Mikloša
uzvratila je 13. juna 1936. posetu, pod rukovodstvom profesora
Teodora Bukureskua. Gosti su tom prilikom u Torku prikazali
zanjimljiv program.
Jedna od najznačajnijih kulturnih manifestacija na kojoj su
učestvovala i kulturna društva iz jugoslovenskog Banata bilo je
takmičenje banatskih horova u Temišvaru, koje je održano 13. i 14.
septembra 1936. Na toj velikoj kulturnoj manifestaciji učestvovali su
kao gosti i hor “Dojna” iz Uzdina, kao i fanfare iz Vlajkovca, Mesića i
Margite247. Dok se takmičenje horova održavalo u sali bioskopa
»Kapitol«, na kome je najjači utisak ostavio hor »Jon Vidu« iz Lugoža,
fanfare iz Mesića, Vlajkovca i Margite, kao i one iz Bozovića, Žebela i
Kizeteua održale su svoj koncert u bašti »Kapitola«. Manifestacija je
nastavljena sutradan, kada je defileju kroz grad prisustvovalo oko 6000
ljudi i kojom prilikom je otkriven spomenik velikom banatskom
političaru Aleksandru Močonjiju. Svečanostima je prisustvovao i
ministar Lepedat, kao i veliki broj uglednih kompozitora i muzičara,
među kojima Filaret Barbu, Josif Velčan i drugi.
Istog meseca je u Temišvaru gostovao i hor iz Kuštilja, koji je 8.
septembra 1936. učestvovao na svečanostima otvaranja nove crkve -
Jozefin. Kuštiljce je na ove svečanosti pozvao Joan Imbroane,
sveštenik koji je služio u toj crkvi, a koji je bio poreklom iz Kuštilja.
Pod rukovodstvom Pantelije Dragića, kuštiljski hor je učestvovao i u
večernjem programu koji je priređen u opštinskom pozorištu. Tom
prilikom su kuštiljci otpevali 10 horskih pesama. Bivši kuštiljski
horovođa Josif Miku, koji je živeo u Rumuniji, došao je da vidi i čuje
svoj hor, koji je vodio preko dve decenije248. Program je, između
ostalih, pratio i poznati kompozitor Sabin Dragoj, koji je bio
247 Foaia poporului român, br.24 od 20. septembra 1936, 1-2.248 M.Bizerea,V.Selejan , nav.delo, 84.
110
impresioniran kvalitetom interpretacije kuštiljskog hora, pa je,
iznenađen, upitao: «Da li je moguće da jedan hor zemljoradnika iz
Srbije peva tako dobro?«249. Ove reči jednog od najboljih kompozitora
Banata ukazuju na činjenicu da su (bar pojedina) kulturna društva iz
jugoslovenskog Banata u ovom periodu ipak dostigla jedan određeni
nivo umetničke interpretacije, što dokazuje da je kulturni razvoj
Rumuna sa ovih prostora, koji je neprekidno tekao decenijama, još od
druge polovine XIX veka, bio uspešan, a kulturna aktivnost opravdala
svoj cilj: borbu za očuvanje nacionalnog identiteta i mesta među
civilizovanim narodima Evrope.
Ipak, imajući u vidu da se odvijao u ruralnoj sredini, koja je teško
prihvatala uticaje sa strane, kulturni život Rumuna na ovim prostorima
se razvijao relativno izolovano od onih kretanja i pojava koje su bile
karakteristične za međuratni period. Naročito u homogenim sredinama,
u kojima se Rumuni nisu mešali sa drugim narodima i u kojima je
tradicionalni način života i mišljenja dugo odolevao uticaju spolja,
kulturni život je nastavljao da ide onim tempom kojim je išao i pre
rata, čak je u pojedinim mestima prisutna i stagnacija kulturnog života,
u uslovima u kojima se izgubila neposredna veza sa jakim rumunskim
kulturnim centrima u Erdelju i istočnom Banatu.
Prihvatajući nove uslove kulturnog života, u novoj državi, većina
kulturnih društava sa sela ne menja svoj umetnički repertoar
godinama, nastavljajući prikazivanje istih pozorišnih komada,
interpretaciju istih horskih kompozicija i slično, kao i u periodu pre
rata. Uprkos ovoj početnoj zatvorenosti u sebe, karakterističnu pre
svega za prve godine života u novoj državi, vremenom će ipak doći do
249 Ion Rotariu Cordân, Corul din Coşteiul iugoslav la sfinţirea bisericii din Iosefin -Timişoara, Almanah “Libertatea” 1998, 154.
111
određenog otvaranja prema "spoljnom" okruženju, uključujući tu kako
odnos prema novoj državi, tako i prema većinskom narodu, ali i prema
drugim narodima koji su živeli na tim prostorima.
Uprkos početnom nepoverenju prema novoj državi, rumunsko
stanovništvo jugoslovenskog Banata će u suštini ipak zadržati lojalan
stav prema Kraljevini SHS tokom čitavog međuratnog perioda, imajući
u vidu tradicionalne prijateljske odnose između dva naroda. Ipak,
Rumuni nisu mogli u potpunosti biti zadovoljni svojim političkim,
kulturnim i ekonimskim položajem u zemlji, težeći da se izbore za
bolji odnos vlasti prema rumunskom pitanju. O tome dr Vladimir
Margan piše: "O rumunskim manjinama u juž.Banatu valjalo bi voditi
više računa i poklanjati ovom pitanju veću pažnju, već i iz čisto
političkih, pa i nacionalnih obzira... Rumuni nam stoje u svakom
pogledu najbliže te bi njihova saradnja bila od velike koristi. A njih
pridobiti nije teško, kao što su oni pokazali uvek iskrenu i dobru volju
za saradnju"250.
Rumunski glasovi na izborima bitno su uticali na rezultate
glasanja u 6 srezova Banata, te su se razne političke partije zalagale da
pridobiju ove glasače. Zbog toga je njihova žalba da nemaju nijednog
poslanika ni u Senatu ni u Narodnoj skupštini 1935. bila veoma
bitna251, što će uticati da Rumuni dobiju 1935. jednog senatora, u
ličnosti dr Aleksandra Butoarke. Njihov lojalan stav prema vlastima i
većinskom narodu na političkom planu će uticati i na kulturni život.
Uticaj i kulturna saradnja sa Srbima bila je najintenzivnija u
mešovitim mestima, u kojima je srpsko i rumunsko stanovništvo (kao i
nemačko), živelo vekovima zajedno.
250 AJ, Zbirka Milana Stojadinovića, 37-22-180-522251 AJ, 37-22-180-526: Memorandum dr Vladimira Margana iz 16. februara 1935.
112
Najbolji primer uspešne rumunsko-srpske kulturne saradnje su
južnobanatski gradovi Bela Crkva i Kovin, u kojima je živelo
izmešano srpsko-rumunsko-nemačko stanovništvo, delimično i
mađarsko. U Kovinu je postojalo Srpsko, Rumunsko i Nemačko
pevačko društvo, koja su bila nosioci kulturnog života, ali i
međunacionalne saradnje u ovom mestu. Pored uzajamnih poseta i
drugih vidova saradnje, između ova tri kulturna društva se razvijala i
određena konkurencija, koja je u svakom slučaju bila podstrek za što
kvalitetniji rad. Kovinci su 1937. godine smatrali da su pevačka
društva u njihovom gradu u pogledu pevačkog kvaliteta podjednaka,
ali su želeli da se oformi jedan stručni žiri, koji će oceniti koje je
društvo u svom radu postiglo najbolje rezultate252.
Pored pevačkih društava, u Kovinu su bila aktivna i druga
udruženja, poput Rumunskog humanog društva i Srpskog humanog
društva, zatim Srpske ženske zadruge i Rumunske ženske zadruge.
Srpska ženska zadruga se pominje još 1925. godine, dok je Rumunska
ženska zadruga osnovana 1934. godine. U svom programu ovo
udruženje je imalo čisto humane ciljeve. Članice su imale zadatak da
neumorno rade na pomoći kovinskoj sirotinji253, pa su u tu svrhu, kao i
članice Srpske ženske zadruge, redovno organizovale zabave sa kojih
se čist prihod upotrebljavao samo za pomoć sirotinji. Osim toga, imale
su i kuhinje u kojima se hranila sirotinja, u čemu je prednjačila Ana
Levin, rođena Bunda, supruga dr Geze Levina. Pored Ane Levin, među
najaktivnijim članicama ovog društva bile su supruge sledećih
uglednih kovinaca: Lućijan Lungu, Petru Bela, Stevan Bela, Marinko
Kokora, zatim Lenka Drenča i Florika Sarmeš. Uz to je Rumunska
ženska zadruga u periodu 1934-1937. godine sakupila preko 30.000
dinara gotovog novca koji je bio namenjen za ikonostas rumunske
252 Smilja Petrović, Kovinski kraj između dva rata, 165.253 isto, 170.
113
pravoslavne crkve u Kovinu. Rumunska ženska zadruga u Kovinu je 2.
februara 1937. priredila zabavu u hotelu "Imperijal" u Kovinu, kojom
prilikom su "sve prostorije ovog velikog hotela Imperijal bile dupke
pune sveta"254.
Prilikom održavanja priredbi, nije bio redak slučaj da se na zabavi
društva pojave kao učesnici u programu članovi nekog drugog društva.
Tako su na zabavi koje je održalo na drugi dan Božića 1929. Kovinsko
srpsko pevačko društvo, učestvovali i članovi Rumunskog pevačkog
društva iz Mramorka. Organizatori zabava su najčešće program
prikazivali meštanima, ali su ponekad i sami održavali priredbe u
drugim mestima. Takav je slučaj i sa Rumunskim crkvenim pevačkim
društvom iz Mramorka, koje se 8. maja 1938. predstavilo stanovnicima
srpskog sela Gaj, zajedno sa Srpskim crkvenim pevačkim društvom iz
Mramorka.
Pored uzajamnih poseta srpskih i rumunskih pevačkih društava,
postojali su i drugi vidovi srpsko-rumunske kulturne saradnje, pre
svega u mešovitim mestima. U tim mestima su na zabavama igrane
srpske i rumunske narodne igre. Na zabavi Rumunske ženske zadruge
u Kovinu, održanoj 2. februara 1937, uz rumunske, igrane su i srpske
narodne igre, koje su trebali da poznaju i učitelji nesrpske
nacionalnosti. Igranke su obično otvarane "Kraljevim kolom"255. Pored
srpskih i rumunskih narodnih igara, igrane su i druge igre: čardaš,
tango, valcer, polka, rumba.
Veoma intenzivna srpsko-rumunska kulturna saradnja bila je
karakteristična, kao što je već rečeno, i za Belu Crkvu. Tamošnje
rumunsko pevačko društvo je u svom repertoaru, za razliku od većine
seoskih pevačkih društava, imalo pored narodnih, i klasične
254 Jugoslovenska reč, br.5 od 7. februara 1937.255 IAP, Fond Sreskog načelstva u Kovinu, kutija 4
114
kompozicije, što je u svakom slučaju jasan dokaz da je umetnički nivo
ovog društva bio viši u poređenju sa seoskim kulturnim društvima.
Belocrkvanski rumunski hor je često gostovao na strani, po rumunskim
selima u okolini (Kuštilj, Grebenac, Straža, Orešac, Vojvodinci)256,
kao i u Vršcu, ali i u Rumuniji, u mestima Rusova Noua, Čiklova
Montana i Oravica, koja su i uzvratila ove posete. Tako je hor iz
Rusova Noua posetio Belu Crkvu 1932. godine, prilikom proslave
rumunske crkvene slave257. Pevačica Anica Jeremić iz Bele Crkve je
na održanoj priredbi otpevala nekoliko dojni i dve srpske narodne
pesme. Priredbi su prisustvovali i građani Bele Crkve srpske
nacionalnosti. Anica Jeremić je, zajedno sa dr Konstantinom
Lapadatom, oboje članovi rumunskog belocrkvanskog hora, postigla
najzapaženije rezultate među rumunskim amaterskim pevačima u
jugoslovenskom Banatu. Njih dvoje su se i profesionalno bavili
pevanjem, postajući članovi opere u Klužu. Anica Jeremić se vratila u
Belu Crkvu, nastavljajući kulturnu aktivnost u okviru tamošnjeg hora.
Belocrkvanski rumunski hor je održao svoju 52 redovnu
Skupštinu u prostorijama gostionice "Kod zlatnog anđela" u Beloj
Crkvi, koja se nalazila u vlasništvu Fondacije "Jon i Draga Pernian",
pod predsedništvom Joana Kampureanua258. U prethodnoj godini
(1931.), ovaj hor je imao 20 aktivnih članova, a krajem te godine broj
aktivnih članova je porastao na 32. Kao počasni članovi ovog društva
izabrani su Aurel Novak i Martin Mogoš. Na skupštini je konstatovano
da je u prethodnoj 1931. godini ovaj hor održao jedan koncert u parku
Kraljevića Đorđa, u saradnji sa fanfarom iz Kuštilja, da je učestvovao
na skoro svim nacionalnim državnim priredbama, dok je na takmičenju
koje je održalo nemačko pevačko društvo rumunski hor osvojio drugo
256 I.Bălan, Opere alese III, Publicistică, Pančevo 1980, 216.257 Nădejdea, br.24 od 10. jula 1932, 2.258 Nădejdea, br.9 od 3. aprila 1932, 3.
115
mesto (od osam takmičara). Interesantno je pomenuti i učešće ovog
hora na proslavi Pevačkog društva iz Kuštilja 1937. godine. Toj
proslavi su prisustvovala i druga rumunska kulturna društva, ali i
delegacije srpskog zanatlijskog hora i srpskog zemljoradničkog hora iz
Vršca259.
Kao primer rumunsko-srpske kulturne saradnje na ovim
prostorima možemo navesti i doček kraljice Marije u Alibunaru i
Vladimirovcu, prilikom njenog prolaska kroz ova mesta 1936. godine.
Kraljica je 5. maja 1936. prolazila sa 3 automobila kroz Vladimirovac,
na svom putu za Banlok (Rumunija), gde je trebala da se sretne sa
svojom sestrom, grčkom kraljicom Jelisavetom. Bivša rumunska
princeza je, prolazeći kroz Vladimirovac, uočila da seljaci nose
rumunsku narodnju nošnju, pa je zaustavila kola da bi razgovarala sa
njima. Obećala je da će prilikom povratka iz Banloka ponovo da se
zaustavi u Vladimirovcu.
Kada se kraljica vraćala iz Banloka, bila je svečano dočekana i u
Alibunaru260.Dočekali su je članovi alibunarskih kulturnih društava,
Sokolskog društva, Dobrovoljnog vatrogasnog društva, kao i veliki
broj građana. Kraljevski automobil se zaustavio ispred opštinske kuće,
gde su je dočekali predstavnici lokalnih vlasti, da bi se zatim kraljica
zaustavila usred mase oduševljenog naroda.U razgovoru sa seljacima,
kraljica je pokazala najviše interesovanja za broj rumunskog
stanovništva u mestu, kao i za banatsku narodnu nošnju. Nastavljajući
putovanje, Marija Karađorđević se istog dana zaustavila i u
Vladimirovcu261, gde je skoro celo selo dočekalo svoju "voljenu i
259 I.Bălan, nav.delo,216.260 Foaia poporului român, br.6 od 17. maja 1936, 1.261 O poseti kraljuce Marije Vladimirovcu: Foaia poporului român, br.7 iz 24. maja 1936, 1. ; Nădejdea, br.21 od 24. maja 1936, 2.
116
popularnu kraljicu". Među okupljenim seljacima nalazio se i načelnik
Bivolarević iz Alibunara. Bili su prisutni i učitelji sa učenicima
osnovne škole, koji su bili obučeni u narodnu nošnju. Zatim, tu su bili i
članovi Dobrovoljnog vatrogasnog društva, duvački orkestar "Dojna",
rumunski crkveni hor, kao i srpski crkveni hor kolonista iz
Vladimirovca, koji je otpevao kraljevsku himnu. Kraljica je dobila
poklone od meštana - razne delove narodne nošnje (rumunske i
srpske), bukete cveća, kao i nekoliko slika, čiji je autor bio Petru
Murgu, slikar samouk iz Vladimirovca, koje je naslikao specijalno za
tu priliku.Te slike su predstavljale portrete kralja Aleksandra i kralja
Petra, onako kako ih je slikar zamišljao, prvog u uniformi admirala, a
drugog u rumunskoj narodnoj nošnji. Neki građani Vladimirovca su
već ranije imali priliku da razgovaraju sa kraljicom Marijom. Tako se
za Nikolaja Mitera pričalo da je bio prevodilac prilikom sklapanja
veridbe između kralja Aleksandra i kraljice Marije262, dok je mlada
Speranca Meda (ćerka Nikolaja Mede) upoznala kraljicu prilikom
njene posete sanatorijumu u Sremskim Karlovcima, gde se mlada
vladimirovčanka lečila263. Kraljica je i u Vladimirovcu bila najviše
impresionirana rumunskom narodnom nošnjom i ćilimima, koji su bili
izneti iz kuća specijalno za tu priliku. Najzad je kraljica napustila
Vladimirovac, ispraćena zvucima fanfare koja je svirala "Beograd
marš”.
Jasno je, dakle, da je posle prvih godina života u novoj državi, u
kojima je gledao prema njoj sa nepoverenjem, rumunski seljak u
jugoslovenskom Banatu postao lojalan građanin jugoslovenske države,
poštujući sve ono što tu državu predstavlja, ali ne odustajući ni od
svojih nacionalnih i kulturnih specifičnosti.
262 O tome govori Petru Miter, rođen 1903, koji već više od 6 decenija živi u Kanadi. Videti: Petru Trifu, Petru Mităr-Pieruţă Topală, u "Familia", br. 7 od septembra 1995, 2.263 Nădejdea, br.49 od 9. decembra 1934, 2.
117
Kao dokaz lojalnosti prema državi i dinastiji, može poslužiti i
primer posete 150 građana rumunske nacionalnosti Oplencu novembra
1934. godine, gde je održan parastos tragično nastradalom kralju
Aleksandru, u kome su učestvovali i rumunski sveštenici, kao i hor iz
Uzdina.
Istovremeno, odvija se kulturna saradnja i sa drugim narodima
koji su živeli na ovim prostorima, a pre svega sa nemačkom manjinom.
Pored već pomenute saradnje u gradovima u kojima su zajednički
živeli građani srpske, rumunske i nemačke nacionalnosti, dolazilo je i
do uzajamnih poseta nemačkih i rumunskih kulturnih društava, pre
svega između susednih sela. Tako su hor i fanfara iz Margite održali
koncert u susednoj Mariolani (Plandište) 2. februara 1926. godine.
Pored rumunskih narodnih pesama, duvački orkestar iz Margite je
odsvirao valcere i čardaše. Tako su "Nemci iz ove opštine mogli da se
uvere da rumunski seljaci nisu tako nesposobni i nekulturni, kako neki
tendenciozno tvrde"264.
264 Graiul românesc, br.6 od 11. februara 1926, 2.
118
III.ULOGA ŠKOLE I CRKVE U KULTURNOJ POLITICI RUMUNSKE MANJINE
1.KULTURNA AKTIVNOST U ŠKOLAMA
Osnovne i srednje škole su u periodu između dva rata bile
značajna žarišta kulturne aktivnosti rumunske nacionalne manjine,
uprkos teškom problemima sa kojima se suočavalo obrazovanje na
rumunskom jeziku, naročito do 1935. godine.
Kriza obrazovanja na rumunskom jeziku posle Prvog svetskog
rata bila je prouzrokovana prvenstveno odlaskom velikog broja učitelja
u Rumuniju. Naime, od 105 učitelja koliko ih je bilo u ovim školama
pre rata, na svojim radnim mestima će ih ostati samo 32265. Ostali su,
kao i drugi intelektualci i činovnici, na osnovu prava o optiranju koje
je garantovalo stanovništvu Banata pravo da se opredeli da nastavi
život u jednoj ili drugoj državi, napustili radna mesta. Jedan od
razloga bi bio i donošenje naredbe da se u roku od godinu dana nauči
državni jezik. Inače, pravo školovanja nacionalnih manjina na
maternjem jeziku bilo je obezbeđeno međunarodnim ugovorima koji
su bili potpisani posle Prvog svetskog rata, pre svega ugovorom u Sen
Žermenu od 10. septembra 1919, kao i bilateralnim ugovorima
potpisanim sa Kraljevinom Rumunijom.
Tokom školske 1920- 1921. ukinute su konfesionalne škole koje
se pretvaraju u državne, na osnovu ministarske naredbe kojom je
proširena važnost Zakona o školama Srbije iz 1904. i na Vojvodinu266.
265 G.Popi, Rumuni u jugoslovenskom Banatu između dva rata, 93.266 isto, 94.
119
U prvoj deceniji posle rata, rumunske škole u Kraljevini SHS su imale
da reše i druge značajne probleme, kao što su problem školskih
udžbenika, priznavanje diploma učiteljima koji su završili školu u
Rumuniji itd.
U takvoj situaciji, u kojoj su škole na rumunskom jeziku jedva
uspevale da se održavaju, malobrojni učitelji koji su ostali na svojim
radnim mestima su pokušavali ne samo da održe kvalitet i organizaciju
nastave na jednom određenom nivou, nego i da škole u kojima predaju
ostanu značajna žarišta kulturne aktivnosti, a i sami da ostanu nosioci
kulturnog života u svom mestu ili čak na nivou čitave manjine.
Kulturna aktivnost u školama se ispoljavala naročito kroz
organizovanje školskih priredbi, na kojima su učestvovali učenici pod
nadzorom lokalnih učitelja. Na osnovu zakona, škole su svake godine
pripremale priredbe povodom državnih i verskih praznika, kao što su
1.decembar (dan Kraljevine SHS), 27. januar (Sv.Sava), ili 28. jun
(Vidovdan). Priredbe su organizovane i za kraj školske godine, za
seosku slavu, ili u drugim prilikama. Na priredbama su učenici
recitovali pesme za decu, kao i narodne ili verske pesme. Školski
horovi su takođe učestvovali na ovim priredbama, pod vođstvom
učitelja, od kojih su neki bili i horovođe u kulturnim društvima.
Obučeni u narodnu nošnju, učenici su izvodili i narodne igre, a vredniji
učitelji su pripremali i kratke pozorišne komade ili dijaloge, koje su
izvodili učenici.
Značajnu kulturnu aktivnost imala je Osnovna škola u
Sv.Mihajlu. Učitelj Nikolae Bađu, koji je bio školski horovođa,
organizovao je 1925. školsku priredbu, a prikupljeni novac je
iskorišćen za kupovinu novog crkvenog zvona267. U istoj školi radio je
i učitelj Simeon Todoran, takođe izuzetno aktivan na kulturnom planu,
267Parojihski arhiv u Lokvama, br.52-1927.
120
koji je sa grupom od 24 učenika 1929. godine prikazao pozorišni
komad "Dan i noć"268. U toku školske 1930-31. godine, Osnovna škola
u Sv.Mihajlu je prikazala 4 predstave, koje je posmatralo više stotina
gledalaca. Priredbu organizovanu na Vidovdan 1935. godine pratilo je
oko 400 gledalaca269.
Priredbe su bile organizovane i povodom verskih praznika. Tako
je u Mramorku na Uskrs 1924. održano savetovanje u prostorijama
škole i u organizaciji lokalnih učitelja, posle koje je prikazan jedan
pozorišni komad. Učenici su izveli crkvene pesme i recitacije270.Još
jednu priredbu, u organizaciji Save Nikolajevića, mramoračka škola je
prikazala povodom Duhova i kraja školske godine 3. juna 1924. U
programu je učestvovao i školski hor na 2 i 3 glasa271.
Delatnost rumunskih učitelja u Mramorku Save Nikolajevića i
Nikolaja Bokšana bila je izuzetno plodna. Nikolajević se najviše
isticao kao autor školskih udžbenika, a Bokšan kao organizator
pozorišnih predstava.
Kulturna delatnost nije bila prisutna u svim rumunskim školama,
niti je njen intenzitet i nivo bio svuda isti, što je najviše zavisilo od
samih učitelja. U školama u kojima nije bilo rumunskih učitelja nije se
moglo ni pomišljati o nekoj intenzivnijoj kulturnoj aktivnosti, što ne
znači da se u njima nije odvijala nikakva kulturna aktivnost. Ona samo
nije bila usmerena na negovanje rumunskih kulturnih tradicija, nego na
jačanje svesti o pripadnosti jugoslovenskoj državi. Tome su najviše
doprinele sokolske organizacije.
Do intensifikacije kulturnih aktivnosti u školama doći će
pristizanjem kontraktualnih učitelja iz Rumunije 1935. godine, koji su
268 I.Sfera, Şcoala din Locve-Sân Mihai în perioada 1765-2000, Pančevo 2001, 64.269 isto, 95.270 Graiul românesc, br.18 od 11. maja 1924, 3.271 isto, br.23 od 15. juna 1924, 3.
121
dobili radna mesta u rumunskim školama u jugoslovenskom Banatu na
osnovu Konvencije o uređenju manjinskih osnovnih škola u Banatu,
potpisane u Beogradu 10. marta 1933. Ovu konvenciju su potpisali
jugoslovenski ministar spoljnih poslova Bogoljub Jevtić i
opunomoćeni ministar Rumunije A.Jakovaki272. Ovom konvencijom
obezbeđena je osnovna nastava na maternjem jeziku za srpsku i
hrvatsku manjinu u rumunskom Banatu, kao i za rumunsku manjinu u
jugoslovenskom Banatu. Takođe su regulisana pitanja oko otvaranja i
izdržavanja manjinskih škola, oko postavljanja učiteljskog kadra,
pitanja nastavnog plana i programa i druga pitanja. Predviđeno je i
otvaranje odeljenja pri učiteljskoj školi u Temišvaru na srpsko-
hrvatskom jeziku i pri učiteljskoj školi u Vršcu na rumunskom
jeziku273.
Sa izvesnim zakašnjenjem i posle izvršenih tehničkih poslova,
novembra 1935. se prešlo stvarnom uvođenju u život Konvencije,
odnosno otvaranju potrebnog broja manjinskih škola u oba dela
Banata. Na osnovu toga otvorene su u jugoslovenskom Banatu 33
državne manjinske škole na rumunskom nastavnom jeziku. Od
ukupnog broja od 79 učitelja, njih 32 su bili jugoslovenski državljani
rumunske nacionalnosti, a ostali su bili rumunski državljani274.
Dolazak kontraktualnih učitelja je pozitivno uticao na kulturni
život u mestima nastanjenim rumunskim stanovništvom, a pre svega
na poboljšanje kulturnih aktivnosti u osnovnim školama. Porastao je
ne samo kvalitet i broj održanih priredbi, nego i sam način ispoljavanja
kulturnog stvaralaštva. Kontraktualni učitelji su doneli nove
kompozicije (horske, narodne, instrumentalne), nove narodne igre, što
je bitno uticalo i na poboljšanje rada kulturnih društava, u kojima su
272 G.Popi, Jugoslovensko-rumunski odnosi, 303.273 isto, 304.274 isto, 311.
122
kontraktualni učitelji postali horovođe i dirigenti, kao i organizatori
raznih kulturnih manifestacija. Njihova aktivnost na literarnom planu
je takođe bila značajna, pre svega kroz objavljivanje književnih dela i
raznih priloga u štampi.
Publicistikom se bave kontraktualni učitelji Mihaj Avramesku,
Teodor Šandru, George I.Jonesku, Aleksandru Kalota275, Valeriju
Dokna276 i drugi.
275 Kontraktualni učitelj u Sv.Mihajlu, vratio se u Rumuniju 1938.276 Saradnik "Foaia poporului român"
123
2.ĐAČKA I STUDENTSKA UDRUŽENJA
Osnivanjem odeljenja na rumunskom nastavnom jeziku pri
Gimnaziji i Učiteljskoj školi u Vršcu, stvaraju se nova žarišta kulturne
aktivnosti rumunske omladine, koja se najbolje ispoljava kroz
književnu delatnost. Uz podršku profesora Konstantina Zamfireskua,
direktora Rumunskog internata u Vršcu, 26. novembra 1937. godine je
osnovano Književno društvo "Banatska omladina" (Junimea
bănăţană)277. Sastanci ovog društva su se održavali u Rumunskom
internatu jednom nedeljno ili svake druge nedelje. Na bazi Pravilnika,
upravljanje društvom je povereno jednom odboru, koji vrši selekciju
prijavljenih radova, vodi razgovore, dok je uloga profesora trebala biti
sporedna - uloga posmatrača i savetnika. Cilj je bio zbližavanje između
profesora i učenika i negovanje kritičkog i umetničkog duha kod
učenika. "Junimea bănăţană" je ubrzo postala značajno žarište
rumunske kulture, koja je omogućavala afirmaciju talentovanih
učenika na polju književnosti i nauke.
Na svojim sastancima, članovi ovog društva su čitali originalne
pesme i prozu, obrađivali teme iz rumunske književnosti i istorije, a iz
njihovih redova su se regrutovali kasniji književnici, kao što su Jon
Markovičan, Trajan Doban, Jon Balan, Aurel Trifu, kao i budući
istoričari Gligor Popi, Damaskin Miok, Jon Čipu i drugi. Prvi
predsednik udruženja bio je pedagog Aurel Trifu (1937-38), a zatim
Kristea Sandu, takođe pedagog (1938-39), kao i učenici Trajan
Doban, Gligor Popi, Emilija Šnepf, Nikolae Vrzok. Najuspešniji
radovi bili su objavljeni u nedeljniku "Nădejdea", koja je ustupila
jednu stranicu društvu "Junimea bănăţană".277 G.Popi, Societatea de lectură a elevilor români de la şcolile secundare din Vârşeţ Junimea bănăţană, u Tibiscus, Uzdin, jun 1996, 6.
124
U Vršcu su, inače, u periodu 1938-1940, funkcionisala još i dva
srpska đačka književna društva: đačka družina "Skerlić" u okviru
Gimnazije i đačka družina "Uzajamnost" u okviru Učiteljske škole. Na
početku školske godine zainteresovani bi platili članarinu koja je
omogućavala da pozajmljuju knjige iz školske biblioteke i da
učestvuju na seminarima sa profesorima književnosti, kao i na
sastancima njihovog književnog društva278. Najbolji književni radovi
učestvovali su na nagradnom konkursu koji se godišnje održavao na
praznik Sv.Save, pod pokroviteljstvom bana Dunavske banovine. Prva
nagrada je iznosila 1000 dinara, a rad je trebao da obuhvata od 10 do
15 strana. U školskoj 1939-40. je nagrađeno 7 radova, a među
nagrađenima je bio i učenik Vasile Popa, buduće veliko ime srpske
književnosti. Prvi njegov književni uspeh je osvajanje prve nagrade
1939. godine, kao učenik VII razreda gimnazije, na pomenutom
takmičenju, sa radom "Gutljaj vina", dok mu je sledeće godine bio
nagrađen rad "Serpentine dima i života". Vasile Popa je 1939. godine
dobio i nagradu "Jadranske straže", za rad "Jadransko more u našoj
književnosti". Iako je pohađao gimnaziju na srpskom jeziku i isticao se
radovima na srpskom jeziku, Vasile Popa je učestvovao i u radu
rumunskog književnog kružoka "Junimea bănăţeană".
Određeni oblici kulturne aktivnosti bili su prisutni i u vršačkom
internatu, u kome je bilo učenika različite nacionalnosti, pa i
rumunske, koji su pohađali odeljenja Učiteljske škole i Gimnazije. U
Internatu se veliki broj učenika bavio različitim oblicima umetničkog
stvaralaštva. Bilo je učenika koji su svirali u tamburaškom orkestru, a
pojedini razredi su imali i svoj violinski orkestar. Veliki broj učenika
je pevao i u školskom horu279.
278 Todor Milovan, Activitatea extraşcolară a elevilor din Vârşeţ, Almanah Libertatea 1997, 49-52.279 Obrazovanje učitelja u Vršcu, Vršac 1996, 356.
125
Pored đačkog kružoka "Junimea bănăţeană", pomenućemo i
književni kružok učenika rumunske nacionalnosti koji su pohađali
gimnaziju u Velikom Bečkereku. Ovaj kružok je osnovan i
organizovan na inicijativu samih đaka. Bio je jedan od retkih oblika
kulturnog organizovanja Rumuna u ovom gradu u periodu između dva
svetska rata280.
Rumunski studenti u jugoslovenskom Banatu su osnovali svoje
udruženje još 1923. godine, pod nazivom "Udruženje rumunskih
studenata u Kraljevini SHS". Inicijativa za osnivanje ovog udruženja
potekla je u Temišvaru, a među njenim osnivačima bili su rektor
Lalesku, Aleksandru Butoarka i Štefan Ardeljanu, koji su uradili i prvi
Statut, koji je u stvari predstavljao samo prevod Statuta Udruženja
rumunskih studenata iz Beča281. Osnovni zadatak ovog udruženja bilo
je pitanje školovanja đaka i studenata iz Kraljevini SHS u Rumuniji.
Osnivački kongres je održan u Sv.Mihajlu 5. avgusta 1923. godine282,
a inicijator okupljanja studenata bio je inženjerski kandidat Štefan
Ardeljan, rodom iz Sv.Mihajla 283. Posle Tedeuma koji je održan u
lokalnoj crkvi, održana je svečana sednica koju je otvorio sveštenik
Korneliju Kure, direktor "Omladinskog društva u Sv.Mihajlu". Posle
nekoliko muzičkih tačaka i otvaranja etnografske izložbe, Štefan
Ardeljan je otvorio sednicu Kongresa. Izabrana je komisija od 5
članova: Al.Butoarka, Št.Ardeljan, Trajan Margan, Nikolae Popović i
280 Uspomenu na đačke dane u Velikom Bečkereku, uključujući i aktivnost đačkog književnog kružoka, opisao je Mojse Molkuciju, pod književnim pseudonimom Miu Marđineanu, u svom romanu "Devojka sa začuđenim očima" (Fata cu ochi miraţi) I -II, Libertatea, Pančevo 1972. i 1979.281 Vasile Barbu, Interviu cu Moise Molcuţiu, Clio, Temišvar, br.1, 32.282Graiul românesc, br.26 od 26. avgusta 1923, 1.283 Št.Ardeljan rođen je 1900. u Sv.Mihajlu. Studirao je na Politehnici u Torinu, Pragu, Brnu i Beču. Diplomirao je 1925. godine i postao inženjer mašinstva.
126
George Ortopan. Na sednici je govorio i narodni poslanik dr Joan
Žijanu.
Pošto je broj prisutnih studenata bio nedovoljan, nije doneta neka
značajnija odlika, osim raspravljanja o položaju rumunskih studenata u
Kraljevini SHS. Zahtevalo se preduzimanje potrebnih koraka kod
vlasti radi rešavanja studentskog pitanja preko poslanika Rumunske
stranke dr Joana Žijanua. Između ostalog, od Žijanua je traženo da
interveniše kako bi se za urednika nedeljnika "Graiul românesc" iz
Pančeva postavio jedan rumunski državljanin. O ovoj inicijativi je
Žijanu pisao Štefanu Ardeljanu još 22. juna 1923. da to nije
ostvarljivo, pošto bi urednik lista trebao dobro da poznaje srpski jezik,
kako bi čitao štampu i izvukao sve ono što je značajno za svoje
novine284.
Skupština Udruženja rumunskih studenata održana je u
Nikolincima 9.septembra 1923. Posle Tedeuma, koji je održan u
lokalnoj crkvi, profesor Vikentije Ardeljan je održao predavanje o
značaju knjige, biblioteka i kulturnih društava. Skupštinu je u
popodnevnim satima otvorio Aleksandru Butoarka. Objavljeno je da je
napravljen spisak rumunskih đaka i studenata koji žele da studiraju u
inostranstvu, kako bi dobili od Ministarstva prosvete sledeće olakšice:
izdavanje pasoša;
priznavanje strane diplome;
odlaganje vojnog roka do 25 godine;
dobijanje punomoća od strane Ministarstva finansija za
obezbeđenje potrebnih sredstava za školovanje u inostranstvu.
Ove zahteve je narodni poslanik Žijanu uručio Ministarstvu
prosvete, koje ih je odobrilo za učenike VII i VIII razreda, a za ostale
je bila neophodna potvrda od strane predsednika vlade Pašića.
284 Panta Cebzan, Inginerul Ştefan Ardeleanu Vâşcotă din Sâmiai, u Oameni de seamă ai Banatului, Simpozion, Uzdin, 23.04.2000, u izdanju Augusta, Temišvar 2001, 94.
127
Konstatuje se da je privremeno rukovodstvo Udruženja studenata bilo
veoma aktivno i na kulturnom planu, organizujući više priredbi po
rumunskim selima (28. avgusta u Sv.Mihajlu, 2. septembra u Kuštilju,
9. septembra u Nikolincima), uz pomoć profesora Vikentija Ardeljana
i studenata iz Sv.Mihajla. Pored moralnog značaja ovih priredbi,
prikupljena su i materijalna sredstva namenjena pomaganju siromašnih
studenata. Privremeno rukovodstvo je na tri održane sednice predložilo
i projekat Pravila, koji je predat na usvajanje Generalnoj skupštini.
Ovom prilikom je izabrano i novo rukovodstvo Udruženja, u sledećem
sastavu: Aleksandru Butoarka (student prava) - predsednik, Josif
Tarbac (student trgovačke akademije) - potpredsednik, Trajan Margan
(student trgovačke akademije) - generalni sekretar, Viorel Naja
(student medicine) - sekretar, Nikolae Popović (trgovačka akademija) -
blagajnik, Teodor Čoban (student teologije) - bibliotekar i arhivar. U
znak lojalnosti, skupština upućuje telegram Nikoli Pašiću. Vlasti nisu
međutim odobrile Pravila ovog Udruženja, kao što nisu bila odobrena
ni Pravila Kulturnog udruženja Rumuna. Studentska omladina bila je i
inicijator smotre rumunskih horova i fanfara, koja je trebala da bude
održana 7. i 8. septembra 1924. u Sv.Mihajlu, ali koju su vlasti
zabranile, o čemu je već bilo reči. Posle ovog neuspeha, u sledećih
nekoliko godina Udruženje studenata nije više prisutno na kulturnoj i
političkoj sceni Rumuna u jugoslovenskom Banatu.
Uslovi za oživljavanje studentskih udruženja se stvaraju tek
slabljenjem Šestojanuarske diktature. U Karansebešu je u leto 1931.
godine osnovan "Kružok rumunskih pravoslavnih studenata teologa",
čiji je predsednik bio Nikolaj Roman285. Pored pokretanja inicijative za
osnivanje "Udruženja rumunskih horova i fanfara", koje će biti
osnovano 30. avgusta 1931. u Alibunaru, "Kružok rumunskih
285 Nădejdea, br.27 od 12. jula 1931, 1.
128
studenata teologa" je pokrenuo i akcije za održavanje serije parastosa
kompozitoru Jonu Viduu, koji bi se održavali po rumunskim
parohijama, kao i akciju za prikupljanje pomoći nedeljniku
"Nădejdea". Ponovo se radi na sastavljanju liste rumunskih studenata i
đaka iz jugoslovenskog Banata, radi utvrđivanja njihovog broja, te
mogućnosti njihovog što boljeg organizovanja. Studenti organizuju
priredbe u matičnim selima. Ponovo su najaktivniji studenti iz
Sv.Mihajla, koji organizuju uspešnu priredbu povodom seoske slave
1931. godine286.
"Udruženje rumunskih studenata" obnavlja svoju aktivnost 1932.
godine, održavanjem kongresa rumunskih studenata u Uzdinu, u kući
Ilije Selje, 24. jula287. Raspravljalo se o aktivnostima studenata u
prethodnom periodu, kao i o mnogobrojnim teškoćama na koje nailaze
rumunski studenti iz jugoslovenskog Banata, naročito prilikom
prelaska granice sa Rumunijom. Glavna tema kongresa bio je položaj
rumunske manjine u jugoslovenskom Banatu288. Izabrano je i novo
rukovodstvo Udruženja, u sastavu: Mojse Molkuciju, student prava u
Beogradu - predsednik, Trajan Mukučanu, student Trgovačke
akademije u Klužu i Tiberiju Šdiku, student teologije u Černovicama -
potpredsednici, Trifu Selja, student prava u Beogradu - sekretar,
Silviju Negruciju - blagajnik. Za počasnog predsednika izabran je dr
Aleksandru Butoarka. Sa kongresa je upućen pozdravni telegram
kralju Aleksandru i predsedniku vlade, iz čijih je kabineta ubrzo stigla,
uz zahvalnost, i potvrda o prijemu pomenutih telegrama289.Ipak, mada
su Pravila prevedena na srpski jezik i predata vlastima u Kovačici na
286 isto, br.35 od 6. septembra 1931, 1.287 isto, br.27 od 31. jula 1932, 2.288 Constantin Brânzeiu, Organizarea românilor din Iugoslavia, Bukurešt 1933, 10.289 Nădejdea, nav.broj
129
odobravanje, odgovor nije stigao, što je kočilo aktivnost Udruženja,
pošto ovo na taj način i nije bilo legalno.
Borba za kulturnu emancipaciju i za prava Rumuna u
jugoslovenskom Banatu nije isključivala saradnju studenata iz redova
rumunske manjine sa drugim studentskim organizacijama. Tako je na
kongresu studenata Male Antante, koji je održan u proleće 1929. u
Pragu290, objavljena informacija koju su potpisali I.Floresku iz istočne
Srbije i I.Belđa iz jugoslovenskog Banata u kojoj se ukazuje na
probleme na koje nailaze studenti. Jugoslovenski delegat Tumin je
odgovorio da će "jugoslovenski studenti učiniti sve da ova manjina
postane neuništivi most koji spaja jugoslovenski i rumunski narod".
Saradnja jugoslovenskih i rumunskih studenata se inače odvijala preko
udruženja "Pobratimstvo" i "Nacionalnog udruženja hrišćanskih
studenata iz Rumunije"291.
Udruženje rumunskih studenata iz jugoslovenskog Banata ipak je
i dalje nailazilo na teškoće u svom radu, pošto mu Pravila nisu
odobrena ni godinu dana posle kongresa u Uzdinu, tako da se nije
mogao održati kongres povodom desetogodišnjice od osnivanja
Udruženja292.
Sledeći kongres Udruženja održan je u Seleušu 1. septembra
1935. godine. Izabrano je novo rukovodstvo u koje ulaze M.Molkuciju
kao predsednik, Nikolae Kornja (student prava u Zagrebu) -
potpredsednik, Đorđe Popa iz Seleuša (student Trgovačke akademije u
Klužu) - generalni sekretar i blagajnik, Josif Frenciju (student
medicine u Beogradu) - bibliotekar.
290 Şt.Ardelean, nav.delo, 31.291 C.Brânzeiu, nav.delo, 14.292 Nădejdea, br.27 od 31. jula 1932. i br.31 od 30. jula 1933.
130
Studentsko udruženje nastavlja svoju aktivnost tokom tridesetih
godina, delujući, između ostalog, i na kulturnom planu, pre svega kroz
održavanje priredbi i podržavanjem kulturnih aktivnosti. Ipak, nova
skupština Udruženja više nije sazivana, tako da je Udruženje spontano
prestalo sa radom. Do njegovog reaktiviranja doći će tek za vreme
okupacije 1942. godine, kada je održana skupština u Alibunaru. Tom
prilikom je za predsednika izabran Štefan Magda iz Ečke293.
293 V.Barbu, Interviu cu Moise Molcuţiu, Clio, br.1, 32.
131
3.SOKOLSKA ORGANIZACIJA
U periodu Monarhističke diktature, kada je ideologija
"integralnog jugoslovenstva" bila sastavni deo kulturne politike
Kraljevine Jugoslavije, njen uticaj se oseća i u kulturnoj aktivnosti
nacionalnih manjina, pa samim tim i rumunske nacionalne manjine u
jugoslovenskom Banatu. Među organizacijama koje su neposredno
doprinele jačanju uticaja ideologije "integralnog jugoslovenstva" i na
rumunsku manjinu, bila je svakako i organizacija "Soko Kraljevine
Jugoslavije". Neposredno nakon ujedinjenja, osnovni cilj sokolske
organizacije postao je da u "jedinstven narod" unese "zdravu misao",
misao poštovanja nove države, misao bratske sloge i narodnog
jedinstva294. Nošene idealizmom, uverene da je nastupilo novo doba,
sokolske organizacije su nastojale da svojim kulturnim radom afirmišu
među "troimenim narodom" ideju ujedinjenja, jugoslovenstva,
slovenstva. Sokoli su svoje članstvo vaspitavali kao "svesne
državljane" sa osećajem odgovornosti za sudbinu države. Sokolskoj
organizaciji se stalno nametalo pitanje kako najuspešnije sarađivati sa
državom. Ta dilema je razrešena uvođenjem diktature. Država je 1929.
godine nastupala kao autoritarna organizacija koja bezuslovno nameće
svoju volju zakonom, dok je sokolstvo do tog momenta bilo
prvenstveno organizacija privatne inicijative, zasnovana na slobodnoj
volji svog članstva i ideji koja ga je okupila295. Nakon donošenja
Zakona o osnivanju Sokola Kraljevine Jugoslavije 5. decembra 1929,
sokolstvo prerasta u državnu organizaciju. Članove njegove uprave
određivali su pojedini vladini ministri, a kralj je tražio da oni u svakom
294 Ljubodrag Dimić, Kulturna politika Kraljevine Jugoslavije I, 433.295 isto, 434.
132
trenutku budu i njemu poznati. Sokoli su imali zadatak da dopirinesu
širenju ideje jugoslovenskig nacionalizma. Oni su dobili zadatak da
stvore generaciju čistih Jugoslovena, telesno i duhovno zdrave građane
Kraljevine Jugoslavije.
Zadatak sokola bio je da se staraju o telesnom, kulturnom i
zdravstveno-higijenskom vaspitanju. Osim javnih vežbi, sokoli su
organizovali priredbe, akademije i javne časove. Tridesetih godina,
sokolske ideje prodiru i na selo, tako da će sa njima biti upoznato i
rumunsko stanovništvo u Banatu. Na taj način će doči do osnivanja
sokolskih četa i u mestima sa rumunskim stanovništvom, a njeni
članovi će biti regrutovani iz redova srpske i rumunske omladine u tim
mestima. Najstarije sokolsko društvo u jednom mestu u kome su živeli
i Rumuni (iako rumunsko stanovništvo u početku nije bilo uključeno u
rad sokolskih društava), osnovano je u Kovinu još 26. juna 1921.
godine, u skladu sa pravilima koje je propisao Sokolski savez Srba,
Hrvata i Slovenaca. Starešina ovog sokolskog društva bio je Đura
Nadaški296. U kovinskom srezu sokolska društva su kasnije osnovana i
u drugim mestima, pa i u onima sa rumunskim stanovništvom, kao što
su Mramorak i Deliblato. Sokolsko društvo u Mramorku je osnovano
1931. godine, uz finansijsku pomoć uglednih građana ovog mesta
(učitelji, opštinski činovnici, trgovci, zanatlije, veleposednik Kornel
Hubert)297, kao i lokalnog vatrogasnog društva. Prikupljanje sredstava
za osnivanje sokolskog društva u Mramorku obavljeno je na zabavi
održanoj 11. jula 1931. godine. Inicijator i priređivač zabave bio je
učitelj Svetislav Omorac, a svoj doprinos dao je i rumunski učitelj
Nikolae Bokšan, koji se predstavio publici sa nekoliko pesama, koje je
otpevao uz pratnju đačkog orkestra. Znameniti kulturni radnik, učitelj
Nikolae Bokšan (1899-1957) je dugi niz godina bio nosilac kulturnih
296 IAP, Fond sreskog načelstva u Kovinu, kutija 7.297 Pančevac, br.36 od 29. avgusta 1931.
133
aktivnosti Rumuna u Mramorku, kao horovođa i organizator
pozorišnih predstava298, ali i organizator školskih kulturnih aktivnosti.
Posle dugogodišnjeg rada u mramoračkoj osnovnoj školi (1924-1948.),
Bokšan će postati prvi profesionalni režiser Rumunskog pozorišta u
Vršcu.
Sokolska društva su osnovana i u mestima u kojima su Rumuni
činili veliku većinu stanovništva, kao što su Veliki i Mali Torak,
Sv.Mihajlo, Alibunar i druga. U Uzdinu je sokolsko društvo osnovao
učitelj Rodoljub K.Minić, januara 1931. godine. Ovo društvo je 1934.
podiglo i svoj dom, kao prvi u srezu Kovačica. Na čelu društva se
nalazio opštinski beležnik Žarko Rajković, koji je bio i najzaslužniji za
podizanje sokolskog doma u Uzdinu. U ovom mestu su inače postojale
i druge kulturno-nacionalne ustanove, kao što su Narodna odbrana,
Jadranska straža, Vatrogasno društvo i opštinski odbor Društva
Crvenog Krsta.
"Narodna odbrana", koja je postojala u Srbiji još pre Prvog
svetskog rata, obnovila je svoj rad u Kraljevini SHS 1926. godine, pod
predsedništvom vojvode Stepe Stepanovića, kao organizacija koja ima
prevashodno kulturni cilj - rad na kulturnom preporođaju srpsko-
hrvatsko-slovenačkog naroda i ostvarivanje kulturne integracije među
svim delovima slovenskog juga299. Rad na izgradnji ideologije o
kulturnom i duhovnom jedinstvu svih Jugoslovena bio je u osnovi
kulturnog rada koji je sprovodila Narodna odbrana. Pored Uzdina, od
rumunskih naselja se Mesni odbor Narodne odbrane osniva i u
Vladimirovcu, sastavljen od "lokalnih intelektualaca"300. U ovom
mestu je 23. novembra 1929. "Narodna odbrana" održala jednu
značajnu kulturnu manifestaciju. Programi su se tom prilikom
298 G.Popi, Românii din Banatul sârbesc, 215.299 Lj.Dimić, nav.delo, I , 466-467.300 Nădejdea, br.50 od 8. decembra 1929, 2.
134
održavali na dva mesta. Prva priredba se održavala u hotelu
"Hofmajster", gde je lokalni duvački orkestar "Dojna" svirao srpske,
nemačke i rumunske kompozicije. Priredba je počela intoniranjem
Kraljevske himne, u prisustvu uglednih gostiju iz Beograda, Pančeva i
Alibunara. Istovremeno se u hotelu "Mrkšić" u Vladimirovcu
održavala i druga priredba, na kojoj je svirao vojni duvački orkestar iz
Velikog Bečkereka, kao i narodni orkestar Jona Duraina.
Početkom tridesetih godina, kao organizacija "svih nacionalno
svesnih i moralno ispravnih Jugoslovena", Narodna odbrana je
postojala i u Kovinu.
U jugoslovenske organizacije koje su delovale i na prostoru
Banata, svrstavamo i "Jadransku stražu". Pored Uzdina, sa ovom
organizacijom se susrećemo i u Mramorku 1931. i u Kovinu 1934.
godine. U Mramorku je "Jadranska straža" učestvovala u proslavi
Vidovdana 1931. godine, na kojoj je govor održao učitelj Svetislav
Omorac, a bio je prisutan i predsednik mesne organizacije "Jadranske
straže" dr Šundić. U korist "Jadranske straže" mramorčani su tom
prilikom sakupili 385 dinara301.
Lojalnost i prihvatanje života u novoj državi bili su logični
nastavak tradicionalno dobrih odnosa između Rumuna i Srba, uprkos
nepoverenju koje je rumunsko stanovništvo iskazalo prema Kraljevini
SHS u prvim godinama njenog postojanja. Viševekovni zajednički
život na ovim prostorima, u raznim državama i pod raznim režimima,
učinili su da, uprkos pojedinim slučajevima proganjanja intelektualaca,
sukobljavanja u štampi i drugih oblika pritisaka novih državnih vlasti
na rumunsko stanovništvo jugoslovenskog Banata, ono zadrži svoje
tradicionalno shvatanje da su Srbi jedan blizak i prijateljski narod, sa
301 Pančevac, br.27 od 4. jula 1931.
135
kojim treba nastaviti zajednički život. Ovo važi i za kulturni život
Rumuna i Srba, u kome je bilo međusobnih uticaja i raznih oblika
uzajamne pomoći. Uvek kada su finansijska sredstva to dozvoljavala,
rumunsko stanovništvo je pomagalo osnivanje i održavanje srpskih
kulturnih institucija, onako kako je pomagalo i sopstvene kulturne
institucije. Navešćemo nekoliko primera pomoći i podrške opštine
Nikolinci srpskim kulturnim institucijama. Odlukom br.79-1923 iz 18.
decembra 1923. opštinsko predstavništvo Nikolinci prihvata da se za
podizanje spomenika kralju Petru u Velikom Bečkereku izdvoji suma
od 10.000 dinara302. Novčana pomoć koju je ista opština pružila
"srpskoj nacionalnoj omladini iz Bele Crkve" iznosila je 1925. godine
2000 dinara303. Iste godine je srpskoj crkvi u Kajtasovu odobrena
pomoć od 200 dinara304.
4.RUMUNSKA PRAVOSLAVNA CRKVA I KULTURNI RAZVOJ RUMUNA U BANATU
302 IAP, Opština Nikolinci, Zapisnik za glavnu skupštinu,1922-1926, knjiga 8, str.143.303 IAP, isto, odluka br.1529-1925, str. 221-222.304 isto, br.75-1596-1925, str. 228.
136
U periodu između dva svetska rata, kada se broj rumunskih
intelektualaca u jugoslovenskom Banatu znatno smanjio u odnosu na
prethodni period, uloga pravoslavnog sveštenstva i njen uticaj na
kulturni razvoj rumunskog stanovništva postaje nezamenljiva. Kako u
opštem kulturnom pokretu banatskih Rumuna, tako i u kulturnom
razvoju pojedinih mesta, sveštenstvo se nalazi na samom čelu većine
kulturnih udruženja i bitno utiče (ponekad i odlučujuće), na kulturne
aktivnosti amaterskih društava i drugih kulturnih organizacija. Njihov
uticaj se manifestuje na više načina: kroz rad u rukovodećim organima
kulturnih društava, pre svega u vidu organizovanja delatnosti kulturnih
društava (održavanje discipline, saradnja sa drugim društvima, izbor
programa kulturnih manifestacija, delovanje kao horovođe itd.), zatim
kroz publicističku delatnost (kao urednici i saradnici pojedinih listova),
kao autori radova sa književno-istorijskim sadržajem, kao organizatori
i osnivači biblioteka, kao predstavnici sela, kulturnih društava i
udruženja u odnosima sa matičnom zemljom itd. U teškim uslovima za
rad, sveštenici su uspevali da ponovo ujedine sve stvaralačke snage
stanovništva, imajući na taj način presudni uticaj u borbi za očuvanje
nacionalnog identiteta. Uprkos njihovom direktnom učešću u
sukobima između rumunskih intelektualaca tokom dvadesetih i
tridesetih godina, njihova uloga ostaje veoma važna u kulturnom
razvoju Rumuna u jugoslovenskom Banatu.
Uticaj pravoslavnog sveštenstva na kulturne prilike u banatskom
selu ostaje prisutan u celom međuratnom periodu. U mnogim mestima
sveštenici su bili jedini intelektualci koji su, uz mali broj učitelja, ostali
uz seljake u periodu masovnog prelaska intelektualaca u Rumuniju, u
prvim godinama posle Prvog svetskog rata. Dok su učitelji i drugi
državni službenici napuštali svoja radna mesta pre svega zbog
137
nepoznavanja novog državnog jezika, predstavnici crkve, koja nije bila
u nadležnosti državnih organa, imali su bolje uslove da ostanu na
svojim radnim mestima, a njihov odlazak preko granice je bio više
motivisan političkim razlozima. Tako su neki od najuticajnijih
sveštenika, poznati kao značajne nacionalne vođe u ovom kraju, kao
što su Avram Korča iz Kuštilja i Joanikije Njagoje iz Vladimirovca,
neposredno posle Prvog svetskog rata prešli u Rumuniju.Velika većina
sveštenika je međutim ostala na svojim mestima, tako da je 1924.
godine u jugoslovenskom Banatu prisutno ukupno 42 rumunska
pravoslavna sveštenika, u 40 naselja305, dok je 10 godina kasnije
njihov broj porastao na 51 sveštenika306. Rumunske pravoslavne
parohije u jugoslovenskom Banatu su pripadale eparhijama u
Karansebešu (južni Banat) i Aradu (srednji Banat), dok se sedište
mitropolije nalazilo u Sibiu. Vernici iz jugoslovenskog Banata su u
savetu Mitropolije imali jednog predstavnika, u ličnosti prote Trajana
Opree iz Vršca, dok su se u skupštini eparhije Karansebeš, pored prote
Opree, nalazili i pukovnik Gavrila Mihajlov i dr Aleksandru Butoarka
kao predstavnici protopresviterata Vršac, kao i prota Joan Murgu,
učitelj Nikolae Šofariju i inženjer Štefan Ardeljan, kao predstavnici
protopresviterata Pančevo. U skupštini aradske eparhije su se nalazili
sledeći predstavnici iz jugoslovenskog Banata: sveštenik Gerasim
Andru, dr Pavel Obadeanu i dr Dimitrije Kiroj.
Uticaj sveštenstva na političke i kulturne prilike bio je očigledan.
U većini seoskih kulturnih društava sveštenici imaju rukovodeća
mesta. Tako je sveštenik Korneliju Kure bio predsednik "Omladinskog
društva u Sv.Mihajlu"307, Viktor Božin je bio horovođa u Seleušu od
305 Calendarul poporului pe anul comun de la Christos 1925, întocmit de Romulus Roman, 30-32.306 Calendarul "Nădejdea" pe anul comun 1935, 48-52.307 P.Gătăianţu, Personalitatea preotului Korneliju Kure,Foaia Sân-Mihaiului, br.9, jun 1998, 3.
138
1919. i potpredsednik "Čitalačkog i pevačkog društva u Markovcu" od
1927. godine308. Konstantin Dimijan postaje predsednik "Crkveno-
svetovnog vokalnog horskog društva u Vladimirovcu" 1920. godine309,
George Šdiku vodi hor u Seleušu od 1926. godine310, Trajan Božin
osniva hor "Dojna" u Uzdinu 1922. godine itd.
Pojedini sveštenici se ističu ne samo rukovodećom ulogom u
lokalnim kulturnim društvima, nego i kao lideri rumunske manjine u
jugoslovenskom Banatu. Tako je sveštenik Teodor Petrika (1888-
1953) bio ne samo predsednik pevačkog društva u Nikolincima311,
nego i predsednik Rumunske stranke u Kraljevini SHS od 1925.
godine312, a ističe se i publicističkom delatnošću u nedeljniku
"Nădejdea", a kasnije i kao član uredništva listova "Foaia poporului
român" i "Biruinţa". Bio je i član "Astre", kao i direktor novčanog
zavoda "Luceafărul" iz Vršca. Jasno je, dakle, da je Teodor Petrika bio
jedna od vodećih ličnosti u političkom, kulturnom i ekonomskom
životu rumunske manjine u međuratnom periodu.
Sličnu ulogu imao je i sveštenik Joan Miter, paroh u Orešcu
(1907-1932) i Straži (1920-1943). Ovaj sveštenik je osnovao hor
(1913) i fanfaru (1926) u Orešcu, a nalazio se i na čelu hora iz Straže
(od 1931-32). Pored ovih kulturnih aktivnosti na lokalnom nivou, Joan
Miter radi i kao urednik nedeljnika i kalendara "Nădejdea", a od 1936.
i kao urednik novoosnovanog nedeljnika "Foaia poporului român".
Najznačajnija je, međutim, njegova rukovodeća uloga u Udruženju
rumunskih horova i fanfara (1931) i u "Astri", od 1936. U oba
308 N.Chipurici, nav.delo, br.63, 102-103.309 ARPCV, Zapisnici horskog društva, 1920.310 A.Bojin, Seleuş-Un secol de activitate culturală, 81.311 Satul 899, br.16, april 2001, 6.312 G.Popi, Formiranje, razvoj i delovanje Rumunske stranke 1923-1929, Istraživanja 3, Novi Sad 1974, 341.
139
pomenuta udruženja, koja su okupljala većinu seoskih kulturnih
društava, Joan Miter se nalazio na mestu predsednika.
Sveštenik Lazar Krdu iz Sv.Mihajla (1901-1973)313 još je jedna
od znamenitih ličnosti iz redova klera koja je uticala bitno na politički
i kulturni život bamatskih Rumuna u međuratnom periodu. Bio je
sekretar Udruženja rumunskih horova i fanfara i jedan od osnivača
"Astre", nalazeći se na odgovornoj funkciji generalnog sekretara ovog
udruženja.U sferi publicistike bio je urednik lista "Novo doba" iz
Pančeva (1935), kao i jedan od inicijatora i urednika lista "Foaia
poporului român".
Konstantim Dimijan, sveštenik u Vladimirovcu u periodu 1908-
1956, isticao se značajnom ulogom na političkom, ekonomskom,
kulturnom i konfesionalnom planu, kako u svojoj parohiji, tako i na
nivou cele manjine. Od 1923. nalazi se u rukovodstvu Rumunske
stranke u Kraljevini SHS, jedan je od osnivača i potpredsednik
Udruženja rumunskih horova i fanfara, a nalazi se i u rukovodstvu
Udruženja rumunskog klera (1931). Bio je član uredništva "Nădejdea",
jedan je od osnivača pevačkog društva "Dojna" u Vladimirovcu
(1928)314.
Među pripadnicima klera svakako su izuzetno značajnu ulogu
imali i prote, koji su se nalazili na čelu tri protopresviterata sa
sedištima u Vršcu, Pančevu (Banatsko Novo Selo) i Sarči.
Vršački prota Trajan Oprea (1866-1947) bio je poznati borac za
nacionalna prava banatskih Rumuna315. Na tom položaju se nalazio još
od 1906. godine, a 17. novembra 1918. bio je postavljen na čelo
Gradskog odbora u Vršcu. Na osnivačkoj skupštini Rumunske stranke
u Kraljevini SHS 10. februara 1923. bio je izabran za potpredsednika 313 I.Sfera, Un om în slujba neamului, Foaia Sâmiaiului, br.8, mart 1998, 7.314 M.Măran, Biserica din Vladimirovaţ, 22-23.315 G.Popi, Românii din Banatul sârbesc, 233-234.
140
te stranke. Posle Prvog svetskog rata se nalazio i na čelu novčanog
zavoda "Lučafarul". Branio je prava rumunske crkve i škole, bio je
profesor u rumunskim odeljenjima u Učiteljskoj školi i Gimnaziji u
Vršcu, podržavao je osnivanje Rumunskog internata u Vršcu. Bio je
izabran i za predsednika Kulturnog udruženja Rumuna u Kraljevini
SHS (1923). Intenzivno je radio na nabavljanju knjiga i publikacija iz
Rumunije, u cilju širenja obrazovanja i kulture među seljaštvom.
Sličnu ulogu imao je i pančevački prota Joan Murgu. Rođen
1867. u Vladimirovcu, studirao je teologiju u Karansebešu i
Černovicama. Služio je kao paroh u mestu Saska Montana, a 1924.
postaje pančevački prota, sa sedištem u Banatskom Novom Selu.
Intenzivno se bavio i kulturnim aktivnostima u svom protopresviteratu,
sarađivao je sa prilozima u štampi316.
U protopresviteratu Sarča, koji je obuhvatao pravoslavne Rumune
iz srednjeg Banata, služio je kao adminstrator prota Gerasim Andru,
jedan od najvećih erudita među Rumunima u jugoslovenskom
Banatu317. Posedovao je bogatu privatnu biblioteku sa preko 2000
naslova, koje je pozajmljivao đačkoj i studentskoj omladini, kao i
drugim ljubiteljima knjige, tako da je na taj način bitno uticao na
formiranje intelektualne elite u ovom delu Banata. Održavao je živu
korespondenciju sa Korijolanom Burakuom.
Kao znameniti kulturni radnici iz redova rumunskog
pravoslavnog klera isticali su se i sveštenici Adam Fištea iz Grebenca,
Kuzman Lapadat iz Ritiševa, a naročito Nikolaj Roman, svi urednici
nedeljnika "Nădejdea" u pojedinim periodima, Joan Farka iz Velikog
Torka i Valeriju Magdu iz Ečke, poznati kao publicisti i pisci radova
sa istorijskom tematikom, zatim Teodor Frenciju iz Jankov Mosta itd.
316 M.Măran, Petroviceni de altădată, 63-64.317 L.Lăpădat, Preotul Gherasim Andru, Oameni de seamă ai Banatului, Simpozion, Uzdin, 23.04.2000, Temišvar 2001, 55-57.
141
Nikolaj Roman (1900-1977), jedan od najznačajnijih publicista u
međuratnom periodu, rođen je u Ritiševu318. Završio je teologiju u
Karansebešu, a više godina je radio u uredništvima raznih publikacija
u Rumuniji. Godine 1919. objavljuje prvu zbirku pesama pod
naslovom "Psalmi mladosti" (Psalmii tinereţii). Sarađuje sa poznatim
rumunskim književnikom Kamilom Petreskuom, koji ga ubacuje u
uredništvo lista "Rumunski Banat" (Banatul românesc) iz Lugoža.
Radi i kao sekretar u uredništvu časopisa "Rumunski jezik" (Limba
română), zatim vodi listove "Zemlja" (Ţara) i "Seljaštvo" (Ţărănimea)
iz Oravice, kao i "Luminătorul" iz Temišvara. Posle povratka u
jugoslovenski Banat, postaje jedan od osnivača "Nădejdea" 1927.
godine, a dugo godina radi i kao urednik ove publikacije. Posle razlaza
sa Aleksandrom Butoarkom, uređuje list "Biruinţa" 1938-1939. Bio je
i saradnik drugih publikacija iz Rumunije i Jugoslavije: "Banatul",
"Almanahul Banatului" iz Temišvara, "Foaia diecezană" iz
Karansebeša, "Graiul românesc" iz Bukurešta, "Graiul românesc" iz
Pančeva itd. Nalazio se i na odgovornoj funkciji generalnog sekretara
Rumunskog Centralnog Odbora. Od 1934. do 1943. radio je kao
kapelan u Alibunaru319, pored paroha Nikolaja Popovića, a u periodu
1943-1947. služi kao paroh u istom mestu, posle čega prelazi u
Rumuniju.
Pokušaji organizovanog delovanja rumunskog klera, osnivanjem
njihovog udruženja, bili su kratkog veka. Već je pomenut "Kružok
rumunskih studenata teologa iz jugoslovenskog Banata" osnovan 1931.
u Karansebešu, kao i "Udruženje rumunskog pravoslavnog klera u
jugoslovenskom Banatu”, osnovano krajem iste godine.
Rumunska pravoslavna crkva u jugoslovenskom Banatu je još od
1923-1924. odvijala svoju kulturnu delatnost i u okviru takozvanih 318 G.Popi, Nicolai Roman - Activitatea publicistică, Tibiscus, br.10, oktobar 2000, 6.319 Monografia Alibunarului, 80.
142
religioznih kružoka, na kojima su se, pored čisto verskih pitanja,
organizovala i predavanja, priredbe i druge manifestacije. Jedan
religiozni kružok je obuhvatao više crkvenih opština, održavajući
sastanke naizmenično u svim mestima. Religiozni kružoci su trebali da
na kulturnom planu bar donekle zamene kulturna udruženja čija
pravila nisu bila registrovana od organa državne vlasti. Na sastancima
religioznih kružoka učestvovali su sveštenici iz više mesta, koji su
održavali predavanja iz oblasti religije i kulture, uz učešće jednog ili
više kulturnih društava. Sastanci religioznih kružoka sazivani su preko
štampe, koja je davala i iscrpne izveštaje o aktivnosti ovih kružoka.
Tako je u 1933. godini održano više sastanaka religioznih
kružoka. U Vladimirovcu je 12. marta održan sastanak religioznog
kružoka, u prisustvu pančevačkog prote Joana Murgua, lokalnih
sveštenika Konstantina Dimijana, Štefana Šperkeza i Valerija Filareta
Perina, kao i sveštenika Aurela Uroša itd320. U Vojvodincima je 7.
maja te godine održan sastanak religioznog kružoka na kome su
prisustvovali sveštenici Joan Miter (Straža), Viktor i Oktavijan
Trajlović (Kuštilj), Stefan Balea i Adam Fištea (Grebenac), Adam
Maran (Orešac), kao i lokalni sveštenici O.Pauca i Liviju Dee321.
Prigodan govor održao je sveštenik Adam Maran, a liturgiju je izveo
hor iz Vojvodinaca. Na večernjoj službi održali su govore i Joan Miter
i O. Pauca. Lokalni hor i fanfara izveli su više nacionalnih melodija.
Isti religiozni kružok održao je uskoro još jedan sastanak, u Kuštilju
26. maja 1933, uz učešće lokalnog hora i fanfare322. Religiozni kružok
koji je obuhvatao mesta Sočica, Jablanka, Markovac, Mali Žam i Malo
320 Nădejdea, br.13.od 26. marta 1933, 3.321 Isto ,br.23 od 4. juna 1933, 3.322 isto, br.24 od 11. juna 1933, 2.
143
Središte sazvan je za 5. jun 1933323, na poziv predsednika ovog
kružoka Joana Tatukua.
O održavanju sednica religioznih kružoka obaveštava nas,
počevši sa 1936. godinom, i list "Foaia poporului român". Prvi
sastanak religioznog kružoka Bela Crkva 1936. godine održan je u
Grebencu, u prisustvu sveštenika iz Straže, Vojvodinaca, Orešca i
Grebenca324. Prisustvovao je i profesor Tiberiju Miter iz Rumunije,
koji je održao predavanje o čuvanju nacionalnih individualnosti. Ni
ovoga puta nije izostala priredba lokalnog kulturnog društva.
Određeni uticaj na razvoj verskih i kulturnih prilika među
stanovništvom imala je i crkvena pravoslavna organizacija "Oastea
Domnului", koja nije postojala u svim mestima. Najaktivnija su bila
udruženja "Oastea Domnului" iz Sv. Mihajla i Uzdina. Na crkvenoj
slavi u Sv.Mihajlu, avgusta 1936, bili su prisutni i članovi "Oastea
Domnului" iz Uzdina, koji su imali i svoj duvački orkestar, kao i gosti
iz Alibunara, članovi istog srpskog udruženja, na čelu sa dr
Tominom325. Ova udruženja su imala i svoje horove, koji su izvodili
verske pesme. Tom prilikom zabeležena je i poseta ministra fizičke
kulture Rogića. Dočekalo ga je mnoštvo građana, sa lokalnim
duvačkim orkestrom. Ministar je tom prilikom posetio opštinu i
kulturno društvo u ovom mestu.
Pravoslavna crkva je, prema tome, bitno uticala na kulturni razvoj
Rumuna u jugoslovenskom Banatu, pre svega kroz publicističku i
organizatorsku delatnost sveštenstva, kroz delovanje religioznih
kružoka i udruženja "Oastea Domnului", tako da je ona značajna ne
samo za versku i kulturnu aktivnost na selu, nego i za očuvanje
prijateljstva i povezanosti sa susednim zemljama, u prvom redu sa
323 isto, br.23 od 4. juna 1933, 3.324 Foaia poporului român, br.19.od 6. avgusta 1936, 4.325 isto, br.20 od 23. avgusta 1936, 3.
144
Rumunijom, kao i sa organima državne vlasti. Sa druge strane, to je
ipak predstavljalo i jačanje uticaja klerikalizma na selu.
IV.KNJIŽEVNO-PUBLICISTIČKA I NAUČNA DELATNOST
1.BIBLIOTEČKE INSTITUCIJE
145
U okviru "Čitalačkih i pevačkih društava” postojale su i
biblioteke. Njihov je broj porastao naročito posle osnivanja «Astre» u
Banatu 1896. godine. Ova kulturna asociacija se zalagala za osnivanje
bibiloteke "Astra" u svakom mestu gde je postojala njena sekcija. Da
bi se to postiglo, planirano je osnivanje jednog fonda seoskih
biblioteka, ali se očekivala i finansijska pomoć od samih seljaka, zbog
kojih bi se i osnovale biblioteke. Početkom XX veka, "Astra" je počela
da mesečno izdaje brošure iz takozvane "Narodne bibilioteke
Asocijacije" ("Biblioteca populară a Asociaţiunii"), koje su, zajedno sa
godišnjim kalendarom, dobijali svi redovni članovi "Astre". Godine
1913, "Astra" je imala 43 biblioteke širom Banata". Takvih biblioteka
je bilo i u mestima koje su posle Prvog svetskog rata pripala Kraljevini
SHS.
Podelom Banata nakon Prvog svetskog rata, prekinuta je
aktivnost "Astre" u onim mestima koja su pripala Kraljevini SHS.
Mnoge biblioteke su prestale da postoje, a neke su nastavile rad u
okviru "Čitalačkih i pevačkih društava" ili kao parohijske biblioteke,
ali sa malim brojem knjiga. U prvoj polovini dvadesetih godina, broj
takvih biblioteka je bio mali, mada je bilo i pokušaja osnivanja novih
biblioteka. Tako je u mestu Ovča 1923. godine osnovana "opštinska"
biblioteka, na inicijativu lokalnog beležnika Trajana Krišana, a uz
pomoć lokalnih učitelja Dimitrijevića i Junića. Za predsednika odbora
biblioteke izabran je učitelj Joca Dimitrijević. Neke biblioteke su
radile bez prekida još od početka XX veka. Tako je biblioteka u
Grebencu osnovana još 1907. godine, a u Mramorku 1916. godine. U
Sarči je biblioteka osnovana 1921. godine, u Jablanci, Deliblatu i
Margiti 1925. godine, a u toku sledećih godina i u drugim mestima.
Položaj biblioteka u mestima sa rumunskim stanovništvom
počinje da se poboljšava 1927. godine, zahvaljujući biblioteci
146
"I.G.Bibičesku" iz Turnu Severina (Rumunija), a pre svega
zahvaljujući zalaganju njenog direktora Koriolana Burakua. Naime,
ova biblioteka je te godine poslala u svaku rumunsku parohiju u
jugoslovenskom Banatu po jednu pošiljku koja se sastojala od 155
knjiga, da bi tokom sledećih godina stigle nove pošiljke, čime je
obogaćen knjižni fond ovih biblioteka. One su osnovane kao
parohijske biblioteke, nalazeći se pod nadzorom sveštenstva, koje je
bilo u stalnom kontaktu sa Koriolanom Burakuom. Zahvaljujući
donacijama iz Turnu Severina, broj knjiga u pojedinim bibliotekama je
krajem dvadesetih godina porastao na preko hiljadu, što je obzirom na
tadašnje uslove za razvoj kulture koji su postojali u ovim selima, ipak
zadovoljavajuća brojka. Tako je, na primer, biblioteka u Margiti
brojala 1929. godine 1375 knjiga.
U inventaru ovih biblioteka nalazile su se pretežno knjige
rumunskih autora čija je tema bila pristupačna mentalitetu banatskog
seljaka (priče iz narodnog života, legende, šaljive pesme itd.), mada je
bilo i dela klasične literature. Mada sa skromnim brojem knjiga, ove
biblioteke su doprinele bržoj kulturalizaciji rumunskog seljaka,
njegovoj nacionalnoj, ekonomskoj, socijalnoj i kulturnoj emancipaciji.
U Sv.Mihajlu je biblioteka funkcionisala u sastavu "Omladinskog
društva", a bila je osnovana još 1902. godine. U međuratnom periodu
se nalazila u prostorijama filijale "Sentinela", a kao bibliotekar radio je
meštanin George Datku (1923). Te godine je ova biblioteka bila
pretplaćena na sledeće publikacije: "Foaia poporului" (Šošdea),
"Făclia" (Karansebeš), "Cosânzeana" (Kluž), "Dacii", "Universul" i
"Dimineaţa" iz Bukurešta i "Graiul românesc" iz Pančeva. Kasnije u
istoj biblioteci rade kao bibliotekari još i Petru Ceroga, Teodor Čoban i
Đorđe Gizešan, a od 1932. Tima Tomić. Knjige su se izdavale
147
ponedeljkom i četvrtkom od 9 do 12 sati. Godine 1929. u ovoj
biblioteci je bilo 1670 knjiga, većinom dobijenih iz Turnu Severina326.
Od 1932. ova biblioteka je imala i svoja Pravila, u kojima se, između
ostalog, kaže da svaki član ima pravo da iznajmi dve knjige za period
od 14 dana. Novine su se mogle čitati nedeljom popodne. Članarina je
1936. iznosila 3 dinara.
I "Čitalačko i pevačko društvo iz Seleuša" je imalo svoju
biblioteku koja je, kao i školska biblioteka u ovom mestu imala
izuzetno mali broj knjiga. Školska bibiloteka u ovom mestu je 1925-
1926. brojala svega 11 knjiga za učitelje i 15 knjiga za učenike. Broj
knjiga u biblioteci kulturnog društva je znatno porastao na skoro 1000
primeraka donacijama iz Turnu Severina. Zbog svojih velikih zasluga i
pomoći koju je pružao rumunskim bibliotekama u jugoslovenskom
Banatu, na vanrednoj sednici kulturnog društva iz Seleuša 1929.
godine doneta je odluka da Koriolan Buraku bude izabran za počasnog
člana i osnivača ovog društva327. Na osnovu izveštaja sa godišnje
skupštine ovog društva održane 17. januara 1937. ova biblioteka je
brojala 1224 knjige - 1155 novih (koje su dobijene iz Turnu Severina)
i 69 starijih knjiga. Koriolan Buraku je posetio Alibunar 1929. godine i
tom prilikom je poklonio ovdašnjoj biblioteci 400 knjiga328.
Tokom tridesetih godina seoske biblioteke više ne dobijaju
donacije u knjigama iz Turnu Severina, ali i dalje pristižu iz raznih
delova Rumunije mnogobrojne publikacije, delom besplatno, delom na
bazi pretplate.
Neke biblioteke se reorganizuju, kao što je slučaj sa onom u
Vladimirovcu. U ovom mestu se biblioteka reorganizuje u sastavu
kulturnog društva "Dojna" 1937. godine. Zbog malog broja knjiga,
326 P.Gătăianţu, P.Bagiu, Locve ieri şi azi, 139-140.327 A.Bojin, Seleuş...,142.328 Monografia Alibunarului, 146.
148
apeluje se preko lista "Nădejdea" da se pomogne ovoj biblioteci.
Uprkos tome, broj knjiga u ovoj biblioteci je i dalje ostao skroman329.
Predsednik ove biblioteke bio je Nikolae Miter, a kao bibliotekari su
radili Trifu Bukur i Trifu Susa. Sedište biblioteke se nalazilo u
parohijskoj kući.
Većina knjiga koje su dobijene na poklon iz Turnu Severina su se
nalazile u parohijskim kućama, prema tome pod direktnim nadzorom
sveštenstva.Izgleda da je bilo slučajeva kada su sveštenici prisvojili
knjige kao njihovu privatnu svojinu. Tako je sveštenik Isidor Zaberka
iz Deliblata zadržao svih 155 knjiga koje su stigle iz Turnu Severina,
pa čak i neke koje su kupljene od strane grupe mladića koji su imali
nameru da osnuju posebnu biblioteku u ovom mestu. Zbog toga se ova
grupa čitalaca žali direktoru Centralne biblioteke iz Turnu Severina,
moleći ga da pošalje još jednu pošiljku knjiga, koje bi se nalazile u
sastavu ove biblioteke330.
Prepiska između Koriolana Burakua i rumunskog sveštenstva u
jugoslovenskom Banatu je bila tih godina vrlo živa. Sveštenici, koji su
bili zaduženi za biblioteke, obaveštavali su Koriolana Burakua o
primljenim pošiljkama sa knjigama, izražavajući svoju zahvalnost
biblioteci "I. G. Bibičesku" i lično Koriolanu Burakuu za ovaj gest.
Tom prilikom su ga obaveštavali o zbivanjima u svojim mestima, a
imali su i da popunjavaju razne upitnike iz kojih su donatori želeli da
vide u kom stanju se nalazi kulturni život Rumuna u jugoslovenskom
Banatu. Upitnici su najčešće sadržavali sledeća pitanja: ime i prezime
bibliotekara, godina osnivanja biblioteke, broj knjiga, broj čitalaca
godišnje, publikacije koje stižu u njihovo mesto, koja kulturna
udruženja postoje u tom mestu, kao i broj održanih priredbi u jednoj
329 Za međuratni period nema podataka koliko je knjiga brojala ova biblioteka, ali se zna da je 1942. godine imala 594 knjige330 N.Chipurici, Românii din afara României, 115-116.
149
godini. Takvi upitnici su poslati u sva mesta u kojima su poslate i
knjige331, a odgovori nekih sveštenika su bili redovni, dok su drugi
izgleda bili manje zainteresovani, kako za čuvanje knjiga, tako i za
saradnju sa Burakuom. Primećujemo da su pojedini sveštenici, kao
Valeriju Magdu, Gerasim Andru, Joan Murgu i drugi, bili u bliskim
prijateljskim vezama sa Koriolanom Burakuom, koji je i on po
profesiji bio sveštenik332. Korespondencija koju je on vodio sa
sveštenstvom u jugoslovenskom Banatu bila je izuzetno bogata i
predstavlja izvor od neprocenjive vrednosti za izučavanje kulturnih
veza Rumuna u jugoslovenskom Banatu sa kulturnim ustanovama u
Rumuniji.
Pored pošiljki knjiga koje su stizale u 39 biblioteka u
jugoslovenskom Banatu iz Turnu Severina, određeni broj čitalaca je
bio pretplaćen i na razne publikacije koje su štampane u Rumuniji.
Tako je časopis "Izvoraşul" (1919-1940.) postao jedan od
najpopularnijih među Rumunima koji su živeli izvan granica matične
zemlje i stizao do pretplatnika u SAD, Kanadi, Austriji, Bugarskoj,
Francuskoj, Grčkoj, kao i u drugim zemljama, a među njima i u
Jugoslaviji. Osnivač i urednik ovog "časopisa za muziku, narodnu
umetnost i folklor" bio je G.N.Dumitresku-Bistrica, sveštenik, učitelj i
folklorista. Sedište uredništva je bilo u gradu Bistrica (Mehedinci). Još
1924. godine časopis "Izvoraşul" je dobijao besplatno inženjer Štefan
Ardeljan iz Sv.Mihajla i Kirila Pauca iz Kuštilja. Od 1927, časopis
stiže i na adresu sveštenika Vasile Fluture iz Velikog Torka, zatim
331 Oni predstavljaju izvanredan izvor za praćenje kulturnih zbivanja, naročito u manjim mestima, za koje postoje manje informacija332 Koriolan Buraku (1888-1964), bio je paroh u Mehadiji od 1912, a od 1924. do 1928. direktor Palate kulture u Turnu Severinu, kao i biblioteke "I.G.Bibičesku", takođe iz Turnu Severina. Od 1928. počinje da se aktivno bavi politikom, u Narodnoj seljačkoj stranci. Posle rata je bio proganjan i hapšen od komunističkih vlasti. Kao vojni sveštenik napredovao je do čina potpukovnika. Odlikovan je više puta, između ostalog i Jugoslovenskom krunom. Kao direktor biblioteke "I.G.Bibičesku" slao je više puta pošiljke sa knjigama Rumunima u jugoslovenskom Banatu
150
Adama Fište iz Grebenca i Štefana Perijana iz Vlajkovca. Broj
pretplatnika na "Izvoraşul" se povećao 1929-1932. za još 5, a u
periodu 1934-1937, ovaj časopis je stizao već u skoro svako mesto
nastanjeno rumunskim stanovništvom. Bilo je i slučajeva kada su
čitaoci aktivno sarađivali u ovom listu, prilozima iz muzičkog folklora.
Tako je Roman Kristea iz Glogonja slao ovom časopisu autentičan
folklor, narodne pesme i fotografije333. I Vasile Stojku iz Glogonja je
poslao svoju zbirku narodnih pesama. Predstavnik ovog časopisa u
Jugoslaviji bio je učitelj Jon Balteanu, zaposlen u Sočici. Svoje usluge
časopisu "Izvoraşul" nudi i Trajan Margitičan iz Banatskog Novog
Sela334. Ovo su samo neki od čitalaca i saradnika popularnog časopisa.
Pisma iz jugoslovenskog Banata su redovno stizala u uredništvo
časopisa, a broj pretplatnika je stalno rastao, sve do decembra 1940,
kada prestaje da izlazi. Pored "Izvoraşul-a", Dumitresku-Bistrica je
uređivao i druge publikacije koje su se čitale u jugoslovenskom
Banatu, od kojih je najpoznatija bila "Opaiţul satelor", koja je počela
da izlazi 1927. godine.
Pojedini ljubitelji knjiga, kao što su Vikentije Avram iz Velikog
Torka i Gerasim Andru iz Sarče, posedovali su privatne biblioteke sa
većim brojem knjiga, koje su pozajmljivali meštanima. Jedna od
najvrednijih privatnih biblioteka bila je biblioteka Aleksandra
Butoarke, direktora lista "Nădejdea" i vršačkog advokata. U njegovoj
biblioteci nalazile su se knjige na rumunskom, srpskom, nemačkom i
francuskom jeziku. Veliki ljubitelj pisane reči i jedan od najvećih
bibliofila među Rumunima u jugoslovenskom Banatu bio je Dimitrije
Gruesku iz Sv.Jovana. Bio je redovni saradnik nedeljnika "Nădejdea",
u kojem je objavio niz interesantnih priloga iz istorije Sv.Jovana, istina
najčešće zasnovanih na usmenojj tradiciji, mada je objavio i neka
333 Gh.N.Bistriţa 1895-1995, Centrul Creaţiei Populare Mehedinţi, 1995, 296.334 isto, 298.
151
vredna dokumenta iz parohijskog arhiva u Sv.Jovanu335. Posedovao je
biblioteku u kojoj se nalazio veliki broj knjiga raznovrsnog sadržaja,
koje je pozajmljivao meštanima. Istovremeno, sarađivao je i sa raznim
publikacijama iz Rumunije. Neke publikacije je nudio i drugim
zainteresovanim čitaocima. Tako je preko lista "Nădejdea" pozvao
zainteresovane da prime besplatno ekonomski časopis "Drumul nou"
(Novi put)336. Ovaj časopis su mogli da prime besplatno samo
pretplatnici lista "Nădejdea", koji su se ubrzo masovno javljali u
uredništvo "Nădejdea" sa željom da im se dostavi pomenuti časopis.
"Drumul nou" je počeo ubrzo da se šalje čitaocima u Vladimirovcu,
Banatskom Novom Selu, Jabuci, Deliblatu, Kuštilju, Markovcu,
Malom Žamu, Margiti, Seleušu itd337.
Veoma popularno štivo bile su i knjižice iz "Narodne biblioteke",
koje je izdavala "Astra" iz Sibiua. Samo u toku pet meseci (mart-jul
1926.) dostavljeno je sedam brojeva ovih brošura, sa ukupno 1254
primeraka, na adresu prote Trajana Opree iz Vršca338, koji ih je dalje
prosledio seoskim bibliotekama. U banatska sela su stizale i razne
druge publikacije iz Rumunije. Tako su u Ritiševu 1927. godine
čitaoci bili pretplaćeni na sledeće listove i časopise: "Universul" (2
primeraka), "Foaia noastră" (6), "Lumina satelor" (1), "Lumea şi ţara"
(1), "Libertatea" (3), "Universul literar" (1), "Renaşterea Craiova" (1),
"Ziarul călătoriilor şi ştiinţelor" (1), "Biserica ortodoxă română" (1),
"Realitatea Cluj" (1). U Sarči su, na primer, 1928. godine stizale
sledeće publikacije iz Rumunije: "Lumina satelor" (4), "Libertatea"
(2), "Lumea şi ţara" (1), "Patria" (1), "Curentul" (2), "Universul" (1),
335 Interesantan je jedan zapis iz crkvenog arhiva u kome se govori o osnivanju ovog mesta davne 1526. godine336 Nădejdea, br.15 od 20. aprila 1931, 3.337 isto, br.16 od 19. aprila 1931, 2.338 N.Chipurici, doc.3289-1927, 77.
152
"Dreptatea" (1)339. Čitaoci su bili pretplaćeni na ove publlikacije, dok
su biblioteke dobijale besplatne primerke od biblioteka-donatora iz
Rumunije, naročito iz Turnu Severina. Sami donatori su se često
susretali sa problemima oko nabavke publikacija, jer izdavači nisu
uvek bili spremni da nude besplatne primerke čitaocima izvan granica
Rumunije. Tako je uredništvo književnog časopisa "Gândirea" (Misao)
iz Bukurešta javilo 29. aprila 1929. u Turnu Severin da su spremni da
ovaj časopis daju u pola cene za 34 biblioteke u Jugoslaviji, ali da nisu
u mogućnosti da ih daju besplatno, zbog velikih troškova340.
Neke publikacije iz Rumunije su iz političkih razloga bile
zabranjene.Tako je naredbom Ministarstva unutrašnjih poslova
br.14968 iz 1920. godine zabranjeno rasturanje listova "Banatul" i
"Banatul românesc" iz Temišvara, "pošto pišu protiv interesa naše
Kraljevine"341. Na spisku zabranjenih publikacija u Kraljevini SHS
nalazio se i list "Tribuna Banatului" iz Temišvara342. Tokom 1921. u
nekim mestima južnog Banata su se pojavili leci u kojima se rumunsko
stanovništvo pozivalo na otpor protiv jugoslovenskih vlasti. Pošiljke sa
lecima su poslate iz Beča na adresu dr Aurela Novaka iz Bele Crkve,
jednog od političkih prvaka Rumuna u jugoslovenskom Banatu, u
kovertima koje su sadržavale po 50 komada343. Slični leci na
rumunskom, francuskom i engleskom jeziku rasturaju se i po drugim
mestima Banata, pozivajući na ustanak protiv novih vlasti i noseći
potpis rumunskih političkih lidera poput Aurela Kosme i Obađana344.
Bilo je jasno, međutim, da se radilo o pokušajima da se unese zabuna i
pometnja među rumunskim življem jugoslovenskog Banata, sa ciljem
339 isto, 112.340 isto, 137.341 AJ, Fond MUP KJ, 14-161-565-388342 isto, 14-161-565-553343 isto, 14-161-565-427344 isto, 14-161-565-454
153
da se odnosi između Rumunije i Kraljevine SHS pokvare, što je
svakako najviše išlo u prilog nekim iredentističkim organizacijama u
Mađarskoj i Austriji. Jugoslovenske vlasti su došle do saznanja da
"pomenute letke šalje mađarska teroristička organizacija preko Beča u
cilju da izazove nerede među rumunskim stanovništvom i time omete
pravilnu državnu konsolidaciju, a Rumune da navuče na velike
odgovornosti"345. Od građana rumunske nacionalnosti je zatraženo da
takve letke predaju državnim vlastima.
Rumunski intelektualci, a pre svega oni koji su bili i politički
angažovani, čitali su u međuratnom periodu i štampu na srpskom
jeziku. Najviše se čitala "Politika", na koju su pojedine biblioteke bile
pretplaćene346, zatim "Vreme", kao i razne druge publikacije.
Srednjoškolska omladina je čitala časopis "Novi srednjoškolac", koji je
izlazio u Vršcu od 1938. godine. U uredništvu ovog časopisa nalazio
se i Aleksandru Militariu, u to vreme učenik VIII razreda gimnazije,
blizak rođak Trive Militara. Pored Militariua, u "Novom
srednjoškolcu" su 1938-39. sarađivali i drugi gimnazijalci rumunske
nacionalnosti: Ikonija Barbu, Florika Bura i Korneliju Kure, kao i
Vasile Popa, kasniji velikan srpske književnosti.
Po rumunskim selima su se čitale i ilustrovane revije
("Ilustrovano Vreme" i sl.) i humoristički listovi na srpskom jeziku.
Tako se humoristički list "Komarac", koji je izlazio 1926-27. u
Velikom Bečkereku, čitao između ostalog i u Vladimirovcu347.
345 isto, 14-161-565-485346 N.Chipurici, 124.347 Dušan Popov, Srpska štampa u Vojvodini 1918-1941, Novi Sad 1983, 251.
154
2.PUBLICISTIČKO-IZDAVAČKO I KNJIŽEVNO STVARALAŠTVO
Publicistička delatnost Rumuna u jugoslovenskom Banatu u
periodu između dva svetska rata nastavlja tradicije započete u
prethodnim decenijama, u uslovima u kojima je broj onih koji su bili u
mogućnosti da se bave pisanom rečju mnogo manji, odlaskom većine
intelektualaca u susednu Rumuniju posle podele Banata. Pored
nedostatka stručnih kadrova, velike poteškoće za razvoj publicistike
izazvali su i finansijski problemi, kao i nesloga rumunskih
intelektualaca. Ipak će i u međuratnom periodu na ovim prostorima
izlaziti nekoliko nedeljnih listova, od kojih je samo "Nădejdea" (Nada)
iz Vršca imala duži vek izlaženja (1927-1944.). Ostali listovi i časopisi
su izlazili svega po 2-3 godine, ili svega nekoliko meseci. Osim
155
časopisa "Lumina" (Svetlost) i "Graiul strămoşesc" (Glas predaka), sve
ostale publikacije su izlazile iz političkih razloga, imajući aspiracije da
budu branioci nacionalnih interesa banatskih Rumuna, ali i interesa
određenih grupa i pojedinaca. Takve grupe i pojedinci koriste stranice
ovih publikacija za međusobne optužbe i svađe, što je vremenom i
dovelo do gubitka interesovanja običnog čitaoca za ove listove, a sa
smanjenjem broja čitalaca i do njihovog gašenja, usled nedostatka
finansijskih sredstava za njihovo štampanje. Urednici su bili najčešće
iz redova rumunskog sveštenstva, jer je kler činio najveći deo
rumunskih intelektualaca. Profesionalnih novinara nije bilo, osim
Nikolaja Romana, koji je jedno vreme radio u Rumuniji, u
uredništvima raznih publikacija. Istovremeno,urednici nekih listova će
nastaviti publicističku delatnost u Rumuniji, posle odlaska iz
jugoslovenske države.
Neposredno posle Prvog svetskog rata i raspada Austrougarske,
pre konstituisanja Kraljevine SHS i početka njenog razgraničenja sa
Kraljevinom Rumunijom u Banatu, u Vršcu je počeo da izlazi list
"Opinca" (Opanak), "Narodni list" čiji je direktor bio Patrikije
Ramnjancu, a glavni urednik Petru Bizerea, obojica učitelji u mestu
Kuštilj kod Vršca. Prvi broj ovog lista je izašao 11. (24.) novembra
1918. godine, na četiri strane. Već iz ovog broja se vidi da su
pretenzije ovog lista bile velike. Napominje se da godišnja pretplata na
ovaj list košta 12 kruna, a šestomesečna 6 kruna, dok pojedinačni broj
košta 30 filera. U sledećim brojevima će biti objavljena imena
pretplatnika, čiji se broj stalno povećavao. Tako se samo iz Nikolinaca
do broja 5 na ovaj list pretplatilo 50 građana, iz Kovina 22, iz Seleuša
16 itd348. Bilo je i dosta pretplatnika iz mesta koja će posle
razgraničenja pripasti Kraljevini Rumuniji (iz Oravice, Mirkovca,
348 Opinca, br.5 od 2/15. decembra 1918, 4.
156
Rusove, Žitina, Berlišta, Komorišta itd.). "Opinca" se mogla nabavljati
i u Vršcu, u privatnoj firmi Valerija Putića. Na čelu lista su se nalazili
ugledni rumunski intelektualci, učitelji u Kurštilju - Petru Bizerea i
Patrikije Ramnjancu. Glavni urednik, Petru Bizerea, rođen je 1881. u
mestu Sočeni. Imao je već bogato iskustvo u publicistici i prosveti.
Sarađivao je u više listova na rumunskom jeziku za vreme
austrougarske vladavine ("Drapelul" iz Lugoža, "Foaia diecezană" iz
Karansebeša, "Şcoala si familia" iz Brašova, "Lupta" i "Poporul
român" iz Budimpešte itd.). U periodu 1906-1907. radio je kao lektor i
korektor u štampariji "Sever Jianu" u Oravici, zatim je pokrenuo i
časopis "Educatorul" (Vaspitač) 1909. godine, čiji je bio i direktor u
jednom periodu. Godine 1919. napušta Kuštilj i nastanjuje se u
Rumuniji, gde nastavlja da se bavi prosvetnom i publicističkom
delatnošću349. Direktor lista, Patrikije Ramnjancu, rođen je 1879. u
Opatici. Od 1898. radi kao učitelj u Kuštilju. Bavio se publicističkom i
prosvetnom delatnošću. Jedan je od pokretača i urednika časopisa
"Educatorul", a sarađivao je i u drugim listovima ("Drapelul" iz
Lugoža, "Vatra şcolară" iz Sibiua itd.). I on je 1919. prešao u
Rumuniju350. Veliki borci za ostvarivanje nacionalnih prava Rumuna u
Austrougarskoj, Bizerea i Ramnjancu su u listu "Opinca" vršili
propagandu u korist nacionalnog ujedinjenja Rumuna, pozivajući
predstavnike rumunskog naroda na Veliku narodnu skupštinu u Alba-
Juliji koja je bila zakazana za 1. decembar 1918351, na kojoj se
odlučivalo o sudbini rumunskog stanovništva bivše Austrougarske.
Iako pobornici ujedinjenja Banata sa Kraljevinom Rumunijom, bili su
pristalice republikanskog uređenja, smatrajući da je demokratska
republika najbolje državno uređenje352. Zbog nacionalne propagande u 349 C.Roşu, Lexiconul jurnalisticii româneşti din Iugoslavia, 79-80.350 isto, 264-265.351 "Opinca", br.2,12/25.novembar 1918; br.3, 18. novembar/1.decembar 1918.352 isto, br.1, 1-3.
157
korist pripajanja Banata Rumuniji, broj 4 lista "Opinca" je bio
konfiskovan od strane vlasti Kraljevine SHS. Ipak će nacionalna
propaganda biti nastavljena i u sledećim brojevima, tako da je i broj 2
iz 1919. bio konfiskovan, da bi najzad, posle broja 7 (2. mart 1919.),
list prestao da izlazi, a njegovi pokretači Petru Bizerea i Patrikije
Ramnjancu su napustili zemlju i preselili se u Rumuniju. Treba još
napomenuti da je "Opinca" sadržavala i druge rubrike, kao što su vesti
iz sveta, vesti o kulturnoj aktivnosti Rumuna u Vršcu i okolini, savete
lekara i agronoma, poeziju itd.
List "Opinca" je, prema tome, prvi pokušaj da se u domenu
publicistike kod jugoslovenskih Rumuna učini nešto više, ali je iz
političkih razloga prestao sa izlaženjem već posle 15 brojeva.
Prestankom izlaženja lista "Opinca", nastupilo je zatišje u
rumunskoj publicistici u jugoslovenskom Banatu. Vlasti Kraljevine
SHS su Rumune, kao neslovenski narod, slično Nemcima i Mađarima
u Vojvodini, izostavili iz agrarne reforme, a na izborima za
Ustavotvornu skupštinu 1920. godine Rumuni nisu učestvovali. Veliki
broj rumunskih intelektualaca (učitelji,službenici) otpušteni su sa posla
zbog nepoznavanja državnog jezika, te je najveći deo takvih emigrirao
u Rumuniju. Iz svih tih razloga smatramo da je period 1919-1923.
najteži u društveno-ekonomskom, političkom i kulturnom razvoju
Rumuna u jugoslovenskom Banatu između dva rata. Jedini oblik
kulturnog života bila je u ovom periodu aktivnost seoskih kulturnih
društava.
Tek osnivanjem Rumunske stranke u Kraljevini SHS (10. februar
1923.), stvaraju se uslovi za organizovanje političkog, ali i kulturnog
života, pa prema tome i publicističke delatnosti. Rumunski
intelektualci, koji su se godinama nadali da će zapadni deo Banata ipak
biti pripojen Rumuniji, najzad su se uverili u nepromenljivost državne
158
granice353, najveći zagovornici ujedinjenja sa Rumunijom su napustili
Kraljevinu SHS, što je omogućilo umerenijim elementima, pre svega
iz redova sveštenstva i advokata, da se uključe u politički život
Kraljevine SHS kao lojalni građani, što je i dovelo do osnivanja
Rumunske stranke i njenog učestvovanja na parlamentarnim izborima
od 18. marta 1923. Na osnivačkoj skupštini Rumunske stranke, koja je
održana u Alibunaru, između ostalog je doneta i odluka o izdavanju
jednog nedeljnog lista, koji bi bio glasilo stranke. Tako je marta 1923.
počeo da izlazi nedeljni list "Graiul românesc" (Rumunski glas).
"Graiul românesc" izlazi u Pančevu u periodu 1923-1926.
godine354. Vlasnik, izdavač i prvi urednik ovog nedeljnika je bio dr
Joan Žijanu, advokat iz Alibunara, generalni sekretar Rumunske
stranke u Kraljevini SHS i prvi poslanik ove stranke u Skupštini
Kraljevine (1923-1925). "Graiul românesc" izlazi na 4 stranice i u
1000 primeraka. Među stalnim rubrikama izdvajamo sledeće:
"Politička situacija", "Domaće vesti", "Vesti iz Rumunije", "Vesti iz
sveta", "Saveti za zemljoradnike", "Saveti lekara". Prvo uredništvo
lista činili su, pored Joana Žijanua, još i Romulus Roman, Marku
Boldovina, Joan Miter i Štefan Putnik. U prvim brojevima, list
prikazuje razloge zbog kojih su se Rumuni politički organizovali,
poziva Rumune na izbore, objašnjava izborni zakon, daje informacije o
predizbornim aktivnostima u mestima sa rumunskim stanovništvom,
kao i o rezultatima izbora.
Tri su glavna problema kojima se bavi uredništvo lista, u čitavom
periodu njegovog izlaženja, a koje je Rumunska stranka pokušavala da
reši: obezbeđivanje opštinske samouprave, revizija agrarne reforme po
kojoj bi seljaci bezemljaši rumunske nacionalnosti dobili zemlju i
353 G.Popi, Rumuni u jugoslovenskom Banatu između dva rata, 51.354 U istoriografiji se najčešće pominje da je"Graiul românesc" prestao da izlazi 1925, što nije tačno. Iako ne postoji kompletna zbirka ovog lista, sačuvani su i neki brojevi iz 1926.
159
rešavanje pitanja školstva na rumunskom jeziku. List obiluje
informacijama o aktivnost rumunskih kulturnih društava i o drugim
oblicima kulturne aktivnosti, kao i o političkim previranjima i
aktivnosti Rumunske stranke.
Od aprila 1924. glavni i odgovorni urednik lista "Graiul
românesc" postaje Joan Erina, publicista iz Pančeva, koji je u
prethodnom periodu učestvovao u njegovom uređivanju. Kada je
vlasnik lista dr Joan Žijanu polovinom 1925. godine napustio zemlju i
preselio se u Temišvar, "Graiul românesc" je za jedno kraće vreme
prestao sa izlaženjem. Međutim, ubrzo ponovo počinje da izlazi, ali ne
više kao glasilo Rumunske stranke, nego kao "Nezavisno nedeljno
glasilo", u vlasništvu Joana Erine, koji je istovremeno bio i odgovorni
urednik i autor većine tekstova. Rubrike su uglavnom ostale iste, ali je
očigledno vlasnik i urednik izgubio podršku čitalaca zbog uređivačke
politike u kojoj su česte kritike na račun rumunskih intelektualaca,
najčešće bez ikakve veze sa realnošću. Radilo se izgleda o nekim
sukobima lične prirode između Erine i pripadnika Rumunske stranke,
koja je ipak uživala podršku dobrog dela čitalaca. List je prestao da
izlazi u prvoj polovini 1926. godine355, najverovatnije zbog nedostatka
finansijskih sredstava. Njegovim gašenjem će ponovo nastati praznina
u publicističkoj delatnosti Rumuna u jugoslovenskom Banatu, koja će
trajati godinu dana, sve do pojave novog nedeljnog lista "Nădejdea" u
Vršcu.
Ipak, gašenje lista "Graiul românesc" nije značilo i povlačenje
Joana Erine iz novinarstva. Posle razlaza sa prvacima Rumunske
stranke, Erina je postao član Demokratske stranke Ljubomira
Davidovića. U cilju širenja propagande u korist Demokratske stranke
pred izbore 1927. godine, Mesni odbor Demokratske stranke u
355 Poslednji primerak koji je sačuvan, prema našim saznanjima, je broj 9 od 4.marta 1926.
160
Pančevu je počeo sa izdavanjem lista na rumunskom jeziku
"Democratul" (Demokrata), čiji je urednik postao Joan Erina.
"Democratul" je počeo da izlazi juna 1927. godine, zadržavši skoro
istu uređivačku politiku kao i "Graiul românesc" u vreme kada je Joan
Erina bio njegov vlasnik i urednik ."Democratul" je imao 4 stranice.
Na stranicama lista bili su česti napadi na prvake Rumunske stranke,
koji su u to vreme već izdavali u Vršcu nedeljnik "Nădejdea". Cilj ovih
napada je udaljavanje rumunskih birača od kandidata Rumunske
stranke na predstojećim izborima, kao i od rukovodilaca lista
"Nădejdea". Tako su žestoko napadnuti Nikolaj Roman, urednik
nedeljnika "Nădejdea", zatim prota Trajan Oprea, za koga Erina smatra
da je stvarni vođa grupe oko nedeljnika "Nădejdea" i Rumunske
stranke, dr Savu Butoarka i njegov sin Aleksandru Butoarka, u to
vreme student prava u Klužu i drugi356. Takođe su kritikovani i drugi
članovi Rumunske stranke, koji su se nalazili na njenim listama za
predstojeće izbore: Petru Balnožan i Pavel Dogan iz Pančeva i
Spariosu iz Uzdina357. Istovremeno je vršena propaganda u korist
kandidata Demokratske stranke za okrug Pančevo-Bela Crkva, kao i
kandidata ove stranke za sreske skupštine358. Dati su i izveštaji sa
predizbornih skupova ove stranke u raznim banatskim mestima, na
kojima je govorio i Joan Erina.
Ostale rubrike su sporedne, a govore o verskim i drugim
događajima u mestima sa rumunskim stanovništvom, kratke
zanjimljivosti iz sveta, mali oglasi. Posle izbora od 11. septembra
1927, list "Democratul" je prestao sa izlaženjem. Izašlo je ukupno 8
brojeva, od 5. juna do 11. septembra359. Gašenjem lista "Democratul",
356 Democratul, br.2 od 15. juna 1927, 2-3.357 isto, br.6 od 11. avgusta 1927, 2.358 isto, 1.359 O listu "Democratul" videti i G.Popi, Rumuni u jugoslovenskomBanatu, 45; C.Roşu, Lexiconul jurnalisticii româneşti,122; A.Trifu, Publicaţii periodice cu preocupări sociale şi
161
Joan Erina je nestao iz rumunske publicistike u jugoslovenskom
Banatu.
Iste 1927. godine su u Pančevu izašla tri broja časopisa "Lumina"
(Svetlost), čiji je izdavač bio Petru Balnožan Marišesku, poreklom iz
Banatskog Novog Sela. "Lumina" je trebalo da predstavlja "nezavisni i
naučni list, za kulturu, napredak i interes svih Rumuna u Banatu".
Međutim, vlasnik i urednik "Lumine" je pokazao slabo poznavanje
nekih najosnovnijih principa izražavanja, pravopisa, a da i ne
govorimo o samom sadržaju časopisa, koji je bio izuzetno siromašan.
Časopis je imao 4 stranice, a sadržavao je kratke vesti i informacije,
male oglase i reklame, pesme bez ikakve literarne vrednosti360. List mu
je služio i za reklamiranje svoje prodavnice poljoprivrednih mašina i
delova u Pančevu.
Svakako najznačajnija publikacija na rumunskom jeziku, koja je
izlazila u jugoslovenskom Banatu između dva svetska rata, bio je
nedeljnik "Nădejdea" (Nada), koji je imao i najduži vek trajanja -
izlazio je neprekidno od aprila 1927. do septembra 1944. godine. Od
avgusta 1927. list postaje službeni organ Rumunske stranke u
Kraljevini SHS. "Nădejdea" je izlazila u Vršcu, a od 1932. je imala
sopstvenu štampariju. Prvi direktor lista je bio dr Savu Butoarka, a
zatim njegov sin, dr Aleksandar Butoarka, dok su se glavni urednici
često smenjivali, a najznačajniji među njima su bili Nikolaj Roman,
novinar koji je stekao iskustvo radeći za neke listove u Rumuniji, kao i
sveštenik Joan Miter, jedna od vodećih figura u kulturnom životu
jugoslovenskih Rumuna između dva svetska rata. U početku je
"Nădejdea" imala četiri stranice i u tiražu od 2000 primeraka, međutim
vremenom se udvostručio i broj stranica i tiraž, što dokazuje da je ovaj
culturale pe teritoriul actualului Banat iugoslav din sec.XIX şi până astăzi, Contribuţii la istoria românilor din Voivodina III, Zrenjanin 1976; G.Popi, Şapte decenii de la apariţia ziarului "Democratul", Tibiscus, br.6, jun 1997.360 Lumina, Pančevo, br. 2, 3.
162
list stekao ugled među rumunskim stanovništvom kod nas. "Nădejdea"
objavljuje vesti iz zemlje i sveta, vesti iz Rumunije, članke iz kulture i
privrede, kao i druge priloge vezane za život Rumuna u
jugoslovenskom Banatu. Zalaže se za ostvarivanje i odbranu
nacionalnih prava Rumuna u Kraljevini SHS, kasnije u Jugoslaviji. U
prvim godinama, "Nădejdea" objavljuje više prevoda, ali i informacija
o kulturnoj aktivnosti po rumunskim selima, naročito izveštaja sa
lokalnih priredbi, koje su u ovom periodu bile česte. Prisutni su i
odlomci iz književnih dela rumunskih "klasika", zatim tekstovi sa
istorijskom sadržinom, portreti znamenitih ličnosti, narodne presme,
zanimljivosti itd. Preko lista "Nădejdea" su se, međutim, često vodile i
žestoke polemike i rasprave između raznih frakcija rumunskih
intelektualaca, u kojima je list stajao uvek na strani grupe okupljene
oko dr Aleksandra Butoarke. Napadi na neistomišljenike Butoarke
postajali su sve češći i žešći, što je prouzrokovalo i povlačenje
pojedinih članova uredništva i saradnika. Protivnici Aleksandra
Butoarke su 1936. pokrenuli list "Foaia poporului român" (List
rumunskog naroda), preko koga su i oni žestoko napadali grupu oko
lista "Nădejdea", a posle gašenja "Foaia poporului român" (1938),
polemike sa "Nădejde"-om je nastavio novoosnovani list "Biruinţa"
(1938-1939.). Pokretači ovih listova - protivnika nedeljnika
"Nădejdea" bili su baš bivši urednici "Nădejdea" - sveštenik Joan
Miter (urednik "Foaia poporului român") i Nikolaj Roman (direktor
"Biruinţa"). Klevete i napadi rumunskih intelektualaca na političke
protivnike bili su najjači u vreme predizborne kampanje (1935. i
1938.), kao i posle neuspeha na izborima Rumunskog centralnog
odbora i njegovog vođe Aleksandra Butoarke (1938.). Imajući
sopstvenu štampariju, "Nădejdea" je lakše uspevala da odoleva
finansijskim teškoćama od njenih protivnika, koji su posle žestoke
163
borbe, pre svega iz finansijskih razloga, morali da odustanu od daljeg
štampanja njihovih listova. I sama "Nădejdea" je u pojedinim
periodima prolazila kroz velike finansijske teškoće, naročito za vreme
velike ekonomske krize, kada dobar deo čitalaca nije bio u stanju da
plati pretplatu na list. Situacija je bila najteža 1931. godine, kada su
dugovi lista iznosili 160 hiljada dinara361. Jedan od glavnih saradnika
lista, profesor Tiberiju Miter, kritikuje pasivnost pojedinih seoskih
sveštenika i intelektualaca, kao i bogatih seljaka, smatrajući da je
začuđujuće da od toliko hiljada Rumuna ne može da se nađe dovoljno
pretplatnika kako bi se izdržavao list362. Broj 27 lista "Nădejdea" iz
1931. godine je izašao samo na dve strane, zbog nedostatka novca.
Pojedine brojeve su samostalno finansirali rumunski kulturni
entuzijasti, kao što su prota Oprea, pukovnik Gavrila Mihajlov,
sveštenik Joan Naja, Trajan Petrika, dr Aurel Novak, profesor
Bredurean i drugi, samo da se list ne bi ugasio.
Glavni urednik Adam Fištea i direktor Joan Miter obavljaju ove
dužnosti besplatno. »Društvo studenata teologa« šalje apel za spas
lista, i sami preduzimaju akcije prikupljanja dobrovoljnih priloga za
spas lista, kao i širenja propagande među pretplatnicima. Prvo
prikupljanje dobrovoljnih priloga izvršeno je u Vladimirovcu, prilikom
parastosa velikom rumunskom kompozitoru Jonu Viduu, na inicijativu
Silvijusa Miklje.363 Rumunska crkva u Vladimirovcu i banka "Steaua"
su poklonile po 2500 dinara za štampanje po dva broja "Nădejdea".
Sam urednik lista, sveštenik Adam Fištea, boravio je po kućama
vladimirovčana, od kojih je dobio značajnu pomoć i razumevanje.
Uredništvo traži i od drugih sela da slede primer građanaVladimirovca.
361 Nădejdea, br. 26 od 28. juna 1931, 1.362 isto363 isto, br. 33 od 23. avgusta 1931, 1-2.
164
Početkom 1932. došlo je do značajne reorganizacije ovog lista.
Održana je proširena sednica uređivačkog odbora, na kojoj je za
urednika izabran Joan Miter, a za direktora dr Aleksandar Butoarka 364.
Pretplata je smanjena na 50 dinara godišnje, zbog teške finansijske
situacije u kojoj su se nalazili pretplatnici usled velike ekonomske
krize, ali pod uslovom da se plaća na vreme i da broj pretplatnika bude
najmanje 2000 365.
U vreme održavanja sednice uređivačkog odbora "Nădejdea",
koja je bila održana 10. marta 1932. godine u prostorijama banke
"Luceafărul", "Nădejdea" je bila dužna banci "Luceafărul" 216 000
dinara, a štampariji "Kirkhner" 45-50.000 dinara, dok su prihodi od
pretplate iznosili svega 150-160.000 dinara366. Ukazano je na činjenicu
da su se finansijski poslovi u poslednje 3 godine vodili aljkavo, tako da
se zadužuje sveštenik Adam Fištea da preuzme brigu oko finansija. Od
dobrovoljnih priloga se prikupila suma od 66.000 dinara, koja je
korišćena za kupovinu štamparije. Veleposednik iz Vladimirovca
Nikolae Meda je ponudio listu "Nădejdea" 5000 dinara godišnje
pomoći od banke "Steaua" i predložio da njegovim primerom krenu i
druge rumunske banke. Pored urednika Jona Mitera i direktora
Aleksandra Butoarke, na ovoj sednici su izabrani i drugi članovi
uređivačkog odbora: Lazar Krdu, Nikolaj Roman, Kuzman Lapadat,
Korneliju Kure. U administrativni odbor su ušli: Liviju Popović,
Aleksandru Butoarka, Korneliju Kure, Trajan Petrika i Virđil Opriša.
Za drugog urednika izabran je Lazar Krdu, za kontrolora pukovnik
Gavrila Mihajlov, a za administratora Trajan Petrika.367
364Foaia poporului român, br. 17 od 2. avgusta 1936, 1-2. 365 Nădejdea, br. 7 od 13. marta 1932, 2.366 Zbirka Aleksandra Butoarke, Protocolul de şedinţele comitetelor de administrare şi redacţie al foii "Nădejdea", 1932.367 isto
165
Nabavkom štamparije, "Nădejdea" je postepeno isplivala iz
nezavidne situacije u kojoj se nalazila, tako da će u sledećem periodu
broj pretplatnika konstantno rasti, a njena uloga u kulturnom i
političkom životu rumunske manjine postati sve značajnija, uprkos
njenom direktnom učestvovanju u sukobima između rumunskih
intelektualaca, koji su ponovo pojačani počevši sa 1935. godinom.
Prilikom proslave desetogodišnjice izlaženja lista "Nădejdea", u Vršcu
je 1937. održana velika kulturna manifestacija, uz učešće značajnog
broja kulturnih društava iz rumunskih mesta.
Sve do kraja međuratnog perioda, "Nădejdea" je predstavljala
jedinu publikaciju koja je trajala, koja nije prekidala svoj rad. Za
vreme nemačke okupacije, uredništvo lista je bilo lojalno okupacionim
vlastima, tako da je list nastavio da izlazi sve do kraja nemačke
okupacije u Vršcu (1944). Zbog njene saradnje sa nacistima, dugo
vremena je tretirana od strane posleratnih komunističkih vlasti kao
kvislinška publikacija. Uprkos mnogih slabosti, raspirivanja sukoba
među malobrojnom rumunskom inteligencijom pre rata i saradnje sa
okupatorom za vreme rata, "Nădejdea" ostaje najznačajnije ostvarenje
rumunske publicistike kod nas u ovom periodu, kako zbog dužine
neprekidnog izlaženja (1927-1944.), tako i zbog njene uloge u borbi za
očuvanje nacionalnog identiteta i za kulturnu emancipaciju rumunske
nacionalne manjine u jugoslovenskom Banatu.
Izlaženje novog lista na rumunskom jeziku pod nazivom "Ziarul
nostru" (Naš list) u Pančevu 1934. godine bilo je kratkog veka. List je
izlazio u cilju komercijalne propagande, pod uredništvom učitelja Save
Nikolajevića iz Mramorka. Posle svega dva broja, list je prestao da
izlazi368.
368 C.Roşu, nav.delo, 330; G.Popi, nav.delo, 145.
166
Mnogo značajniju ulogu imao je nedeljnik "Foaia poporului
român" (List rumunskog naroda), koji je izlazio u Vršcu u periodu
april 1936 - septembar 1938. "Foaia poporului român" se javlja kao
rezultat otpora grupe rumunskih intelektualaca, u prvom redu
sveštenika, prema uređivačkoj politici lista "Nădejdea", koju je vodio
dr Aleksandru Butoarka i njegovi saradnici. Naime, grupa
intelektualaca koja je došla u sukob sa Butoarkom, a među kojima je
bilo i bivših urednika i saradnika lista "Nădejdea", okupila se 19.
marta 1936. godine u Vladimirovcu, gde je doneta odluka o osnivanju
kulturnog udruženja "Astra"369. Tom prilikom je izabran inicijativni
odbor "Astre", koji će, između ostalog, imati i zadatak da izdejstvuje
registraciju pravila "Astre" od strane državnih organa. Za predsednika
tog inicijativnog odbora izabran je sveštenik Joan Miter, za
podpredsednika sveštenik Teodor Petrika, za sekretara sveštenik Lazar
Krdu, a za blagajnika direktor banke i vlasnik mlina u Vladimirovcu,
Nikolae Meda. "Astra" je trebala da postane opšte kulturno udruženje
Rumuna u jugoslovenskom Banatu, pod čijom bi se kontrolom odvijao
celokupni kulturni život rumunske nacionalne manjine. Na predlog
Lazara Krdua prihvaćeno je osnivanje novog lista, ali samo u slučaju
ako "Nădejdea" neće da objavljuje građu vezanu za delatnost "Astre".
Prvi broj novog nedenjika "Foaia poporului român" izašao je 12. aprila
1936. godine. U njemu su objavljeni zadaci novog nedeljnika: "List
rumunskog naroda neće koristiti svoje stupce za izazivanje mržnje i
osvete prema braći iste vere i krvi, niti će staviti bilo kome na
raspolaganje svoje stupce za lične obračune, na račun i na teret svojih
čitalaca"370. Naprotiv, list ima za cilj, kako se navodi, "da odnese u
naša rumunska sela dobru vest, dobru reč, dobro delo...", trudiće se da
"njen put do rumunskih kuća bude pun lepih saveta..." itd. Uredništvo
369 Foaia poporului român, br.1 od 12. aprila 1936, 2.370 isto, 1.
167
smatra da je aktivnost "Astre" "čisto kulturne prirode", a "List
rumunskog naroda" svim snagama pomaže ovaj pokret371. Za
odgovornog urednika ovog lista izabran je sveštenik Joan Miter iz
Straže, koji je inače jedno vreme bio i uredik lista "Nădejdea".
Uredništvo poziva seoske intelektualce na saradnju, tražeći od njih
priloge iz oblasti kulture i privrede. Napominje se da uredništvo radi
ovaj posao besplatno, a jedini cilj im je "služenje narodu čiji su i oni
sinovi"372. Autori najvećeg broja članaka su urednik Joan Miter i
njegov sin, profesor Tiberiju Miter, zatim sveštenik Lazar Krdu iz
Sv.Mihajla, Teodor Frenciu i drugi. Pored tekstova sa religioznim
sadržajem, koji zauzimaju značajan prostor u ovoj publikaciji, što je i
jasno, imajući u vidu činjenicu da je urednik iz redova sveštenstva,
značajni su i izveštaji o kulturnoj aktivnosti Rumuna u
jugoslovenskom Banatu, vesti iz zemlje i sveta, feljtoni, saveti za
poljoprivrednike i drugo. Pored Joana Mitera, u uredništvu lista su se
nalazili još i sveštenici Lazar Krdu, Korneliju Kure, Aurel Uroš,
Konstantin Dimijan i učitelj Gurije Ursulesku373.
Iako je sebi stavio u zadatak isključivo borbu za ostvarivanje
interesa rumunske nacionalne manjine, uredništvo lista "Foaia
poporului român" je ipak ubrzo prihvatilo dvoboj sa listom
"Nădejdea", tako da su međusobna klevetanja na stranicama oba lista
postajala sve češća. Tako je u listu "Foaia poporului român", na prvoj
stranici objavljen dokument iz kojeg se vidi da je dr Aleksandru
Butoarka proneverio vrednosne papire iz banke "Luceafărul" u Vršcu u
vrednosti od 80.000 dinara374. Od tog broja, međusobni okršaji
rumunskih intelektualaca na stranicama listova "Nădejdea" i "Foaia
poporului român" postaju uobičajena pojava. Pored Aleksandra 371 isto, br.2 od 19. marta 1936, 1.372 isto, 2.373 isto, br.3 od 26. aprila 1936, 4.374 isto, br.9.od 7. juna 1936, 1-2.
168
Butoarke, oštro je kritikovan i urednik "Nădejdea", Nikolaj Roman.
Napadi na uredništvo "Nădejdea" će biti smanjeni od septembra 1936.
Naime, uredništvo "Foaia poporului român" je u jesen te godine bilo
zauzeto organizovanjem "Astre", čija su pravila bila potvrđena od
strane državnih organa375. Pravila "Astre" su u potpunosti objavljena u
listu "Foaia poporului român"376, kao i detaljan izveštaj sa osnivačke
skupštine »Astre«, održane 10. decembra 1936. u Vršcu.377
Zbog finansijskih problema koji su bili prisutni, "Foaia poporului
român" je prestala da izlazi septembra 1938. Iako je i ona doprinela
sejanju razdora među rumunskim intelektualcima, "Foaia poporului
român" je ipak igrala značajnu ulogu u rumunskoj publicistici u
jugoslovenskom Banatu između dva rata, kao jedan od najčitanijih
listova, sa uglednim saradnicima iz redova sveštenika i učitelja.
Ubrzo su se snage suprostavljene grupi oko nedeljnika
"Nădejdea" ponovo okupile oko novog lista "Biruinţa" (Pobeda), koji
je počeo da izlazi u Vršcu 4. decembra 1938. Na mestu odgovornog
urednika nalazi se Vasilije Bura, a od broja 3 (28. decembar 1938.) u
rukovodstvu lista se nalazi i Nikolaj Roman, kao direktor, i Silvijus
Miklja, kao urednik. Među osnivačima lista nalaze se još i Pavel
Žurka, Teodor Bucu, Mirča Jenča, Vasile Žurka i Pavel Anuika.U
osnivačkom proglasu lista "Biruinţa", kaže se između ostalog i sledeće:
"Tu smo svi nekadašnji osnivači "Nădejdea", ima nas mnogo seljaka,
prosvećenih ljudi, koji umesto prevrtljivosti želimo da stvorimo
jedinstven rumunski front, zasnovan na realnom pomirenju, na osnovu
jednog jednoglasno usvojenog programa, koji bi rešio sve
nesporazume iz naše ružne prošlosti i koji bi iskreno sarađivao sa
375 isto, br.29. od 25.oktobra 1936, 2.376 isto, br.31 od 8. novembra 1936. Statuti "Astre" će biti štampani i kao posebna brošura, koja se mogla nabavljati u uredništvu "Foaia poporului român"377 isto, br.1 od 10. januara 1937, 3-4.
169
većinskom nacijom ove države"378. Inače, "Biruinţa" je smatrana od
osnivača "listom rumunske lojalnosti i konzervativizma". Iako je prvi
broj izašao neposredno pred parlamentarne izbore od 11. decembra
1938, a u prvom broju su pozivani rumunski birači iz vršačkog sreza
da glasaju za dr Velimira Jugu, gradonačelnika Vršca i kandidata JRZ
na ovim izborima, ubrzo se pokazalo da list nije izašao samo u cilju
inauguracije kandidata JRZ na izborima u toku predizborne kampanje,
kako se smatralo u pojedinim krugovima, nego je stvarni zadatak
"Biruinţe" bio okupljanje svih snaga koje bi se suprostavile krugu oko
lista "Nădejdea" i njihovom vođi Aleksandru Butoarki. "Biruinţa" je
pozivala na jedinstvo svih Rumuna u jugoslovenskom Banatu. Na
proglas "Biruinţe", ubrzo su se oglasili intelektualci i kulturni radnici
iz Vladimirovca, koji su se izjasnili da će podržavati uređivačku
politiku i napore "Biruinţe" na prevazilaženju postojeće situacije379.
Njihov primer su sledili i stanovnici drugih mesta. Na sednici
uređivačkog odbora "Biruinţe", koja je održana 12. januara 1939.
prihvaćena su Pravila ovog lista, u 15 tačaka, kao i "Rumunski
program" u 21 tački, kojim se predviđa potpuno ujedinjenje svih
rumunskih snaga. Tim programom je predviđena potpuna
reorganizacija svih kulturnih i privrednih udruženja, koje bi se nalazile
pod vođstvom "Astre". Predviđa se i da sama "Nădejdea" pređe u
vlasništvo "Astre", uključujući i njenu štampariju. Do realizacije svih
postavljenih ciljeva, "Biruinţa" ostaje "zvanični organ nacije".
Uredništvo lista je organizovalo predavanja po rumunskim
selima, u kojima se meštanima objašnjavaju ciljevi "Birunţe". Prvo
takvo predavanje održano je u Vladimirovcu 26. februara 1939380, gde
je i broj pretplatnika na ovaj list bio najveći, a podrška tamošnjih
378 Biruinţa, br.1 od 4. decembra 1938, 1.379 isto, br.1 od 1-7. januara 1939, 2.380 isto, br.9 od 5. marta 1939, 2.
170
intelektualaca ovom listu najjača. Pored lokalnih intelektualaca,
predavanju su prisustvovali i Silvijus Miklja i Nikolaj Roman,
rukovodioci lista. Slično predavanje je održano i 12. marta u Ritiševu,
rodnom mestu Nikolaja Romana381. "Biruinţa" je širila svoj uticaj na
rumunsko stanovništvo, čak je sebe nazivala "organom Rumuna u
jugoslovenskom Banatu", ali je juna 1939. prestala sa izlaženjem, zbog
nedostatka finansijskih sredstava, iako su, kao što se moglo primetiti,
njene ambicije bile velike, a krug intelektualaca i kulturnih radnika
okupljenih oko ovog lista širok. Interesantno je napomenuti da je u
ovom listu Vasko Popa objavio svoju prvu pesmu na rumunskom
jeziku.
Istovremeno sa listom "Biruinţa", u Vršcu je krajem 1938.
počeo da izlazi i književni časopis »Graiul strămoşesc» (Glas predaka),
čiji je urednik bio Silvijus Miklja382. Časopis je izgleda383 ubrzo prestao
da izlazi, ali se ponovo pojavio početkom 1941. godine u Petrovgradu,
kao mesečni časopis "za kulturu, književnost, umetnost, socijalno i
naučno vaspitanje". Odgovorni urednik bio je Petru Zarija, a direktor
Silvijus Miklja, dok je Teodor Frenciju bio "prvi urednik". Lista
inicijativnog odbora i članova osnivača ovog časopisa, objavljena u
njegovom prvom broju iz 1941. godine, bila je zaista impozantna,
obuhvatajući lekare, sveštenike, pravnike i učitelje, kao i
emancipovane seljake iz jugoslovenskog Banata. Uredništvo namerava
da otvori rubrike namenjene omladini, ženama, deci, moralu,
radnicima, poeziji, dok je jedna stranica bila namenjena seoskom
životu i rumunskim školama. Međutim, usled nedostatka finansijskih
381 isto, br.12 od 2. aprila 1939, 3.382 isto, br.1 od 4. decembra1938, 3.383 Koliko nam je poznato, nije sačuvan nijedan primerak ovog časopisa iz 1938-1939. godine. O njegovom postojanju znamo samo na osnovu informacija koje nam pruža list "Biruinţa".
171
sredstava, sa malim brojem pretplatnika , posle samo nekoliko brojeva,
"Graiul stămoşesc" je prestao da izlazi384.
Pomenućemo ovde još i publikacije na srpskom jeziku, u
kojima su objavljivani i pojedini članci na rumunskom jeziku. Tako je
u nedeljniku "Narodna sloga" iz Pančeva, koji je izlazio kao organ
Demokratske stranke, bilo i članaka na rumunskom jeziku, od 1924.
godine. U njima se prikazuje uglavnom politički život banatskih
Rumuna, naročito uoči parlametarnih izbora. Prisutne su i informacije
o osnivanju organizacija Demokratske stranke u mestima sa
rumunskim stanovništvom, o političkim skupovima koje je
organizovala ova stranka itd. Na dva jezika je u istom cilju izlazio i list
"Vojvođanin" iz Pančeva (1935)385. Sličnu ulogu je imala i dvojezična
publikacija "Novo doba", koja je izlazila u Pančevu tokom predizborne
kampanje u proleće 1935. Izdavač lista je pukovnik Milan Ristić, a
odgovorni urednik Lazar Krdu. Posle završetka predizborne kampanje,
pošto je ispunio zadatak, list "Novo doba" je prestao da izlazi.
Rumuni u jugoslovenskom Banatu su u periodu između dva rata
imali siromašnu izdavačku delatnost, koja se svodila na štampanje
narodnih kalendara, nekoliko udžbenika za osnovnu školu, jedne
zbirke pesama, jednog rečnika, kao i jedne knjige narodnih pesama.
Tradicija izdavanja godišnjih "narodnih" kalendara bila je
prisutna još u XIX veku. Među rumunskim stanovništvom ovog dela
Banata kalendari su dugo vremena bili najčitanija literatura, naročito u
zimskom periodu, kada je seljak, oslobođen poljskih radova, imao
vremena da nešto i pročita. Za vreme austrougarske vladavine,
384G.Popi, Rumuni u jugoslovenskom Banatu, 146.
385 C.Roşu, Lexiconul jurnalisticii româneşti, 340.
172
najpopularniji u ovom delu Banata je bio "Calendarul Românului"
(Kalendar Rumuna), koga je izdavala karansebeška eparhija, ali su se
čitali i drugi kalendari, kako sa teritorije tadašnje Austrougarske, tako i
iz Kraljevine Rumunije.
Prvi kalendar na rumunskom jeziku u Kraljevini SHS izdavao je
Romulus Roman, pod nazivom "Calendarul poporului" (Narodni
kalendar). Izašla su ukupno 4 takva kalendara, za 1922, 1923, 1924 i
1925. godinu. Romulus Roman, rođen u Šejtinu kod Arada, predstavlja
jednu od najmarkantnijih figura u kulturnom životu Rumuna na ovim
prostorima, u prvim decenijama dvadesetog veka. Radio je kao učitelj
u Malom Torku (1894-1896.), zatim u Dolovu (1896-1922.) i Beloj
Crkvi (1922-1923.), da bi zatim prešao u Rumuniju, gde se bavio
publicistikom, ne prekidajući veze sa Rumunima u jugoslovenskom
Banatu. Osnivač je muškog crkvenog hora u Dolovu386 i mešovitog
hora u Beloj Crkvi. Autor je prvih udžbenika na rumunskom jeziku u
Kraljevini SHS, saradnik lista "Graiul românesc" i veliki borac za
kulturnu emancipaciju Rumuna na ovim prostorima. Posle prelaska u
Rumuniju, radi kao urednik lista "Răsunetul" iz Lugoža i "Viaţa nouă",
a sarađuje i u drugim publikacijama. Umro je u Lugožu 1952.
godine387.
"Calendarul poporului" čiji je urednik Romulus Roman, štampan
je u štampariji "Napredak" u Pančevu. Pored običnih kalendarističkih
podataka, on predstavlja pre svega jedan univerzalni udžbenik, čiji je
cilj kulturna emancipacija narodnih masa. O štampanju prvog
izdavanja govori sam autor: "Nedostatak jednog rumunskog kalendara
se oseća. Pošto kod nas ne postoji rumunska štamparija, štampanje
knjiga na našem jeziku nije bilo moguće. Insistirali smo - nas nekoliko
386 APBNS, 363/1914.387 Aurel Trifu, Romulus Roman - un vizionar şi deschizător de orizonturi, Analele SLR 3-4, Zrenjanin 1972-1973, 611.
173
učitelja - kod "Napretka" u Pančevu, da prilagodi štampariju i za
rumunske knjige. Ova štamparija je predviđena i za rumunska slova i
tako je štampana prva rumunska knjiga u našoj Kraljevini SHS - ovaj
kalendar"388. Roman pre svega osuđuje rumunske intelektualce koji su
emigrirali u Rumuniju, ostavljajući narod bez prosvetitelja: "Radi se o
intelektualcima rumunskog naroda iz ove zemlje, čiji je broj
zastrašujuće velik, a koji su napustili narod i otišli odavde, slično
pticama selicama, kad osete prvi hladni jesenji vetar". Kao što je već
rečeno, i on je, međutim, krenuo istim putem. Preselio se u Rumuniju,
pa će i on postati meta napada u štampi389.
"Calendarul poporului" za 1924. godinu bio je štampan kod Petra
Kuna u Beloj Crkvi, a poslednje izdanje kalendara, za 1925. godinu,
bila je samo varijanta kalendara koji je on već izdavao u Lugožu -
"Calendarul nostru"390, prilagođenog za Rumune u jugoslovenskom
Banatu. Ipak je i ovo poslednje izdanje Narodnog kalendara štampano
u štampariji "Napredak" u Pančevu391.
Književni deo kalendara je obuhvatao uglavnom književne
priloge samog urednika, ali i dela drugih autora, kao i narodne pesme.
Kalendar još sadrži i savete za poljoprivrednike, pravopisna pravila itd.
Ista ličnost, Romulus Roman, je i autor prve zbirke pesama na
rumunskom jeziku kod nas, pod naslovom "În seri de iarnă" (Zimske
večeri). Zbirka se pojavila 1922. godine, u štampariji Karla
Vitigšlagera u Pančevu. Sadrži 16 pesama, od kojih pet elegija, sedam
anegdota, četiri idile, jednu odu, kao i jedan monolog u prozi i u
stihovima. Njegova poezija je meditativna, sa izraženim elementima
388 Calendarul poporului pe anul 1922, intocmit de Romulus Roman, editura Napredak, Pančevo. 389 Democratul, br.2 od 15. juna 1927, 2.390 Koji će izlaziti sve do 1947. godine391 Calendarul poporului pe anul comun dela Christos 1925, întocmit de Romulus Roman, anul IV, Editura autorului, Pančevo; Calendarul nostru za 1934. godinu, prolagođen za Rumune u jugoslovenskom Banatu, štampan je u istoj štampariji u Pančevu.
174
filozofske lirike. U zbirci privlači pažnju pomenuta oda, koja se nalazi
na prvoj stranici i koja je posvećena kralju Aleksandru i kraljici Mariji.
Sigurno da je na njeno objavljivanje uticala i činjenica da je autor
smatrao da će lakše proći cenzuru, s obzirom da se radilo o prvoj knjizi
štampanoj na rumunskom jeziku u Kraljevini SHS. Inače, pesme koje
čine ovu zbirku objavljene su i u nedeljniku "Graiul românesc" iz
Pančeva, sa kojim je Romulus Roman sarađivao.
U vezi sa književnom i publicisitičkom delatnošću učitelja
Romulusa Romana treba pomenuti i njegova prozna dela koja je
objavio u kalendarima za 1922. (Din păţaniile războiului -
Dogodovštine iz rata), odnosno 1923. godinu (Icoane din trecut - Slike
iz prošlosti). Radi se o pozorišnim komadima, inspirisanih iz događaja
koji su posledica društvenih previranja u banatskom ruralnom svetu
krajem i neposredno posle Prvog svetskog rata. U prvom komadu, u
četiri čina, prikazane su sve nedaće rata, i to ne samo žrtvovanje ljudi
na frontu, nego i razne nepravde koje su činjene od strane predstavnika
austro-ugarskih vlasti, u liku lokalnog beležnika, opštinskih odbornika
i kneza, koje će narod na kraju pozvati na odgovornost. Drugo
pomenuto delo, "Slike iz prošlosti" u tri čina, opisuje događaje vezane
za preizbornu agitaciju u banatskom selu, za vreme autrougarske
vlasti.
Iako književna vrednost ovih pozorišnih komada ne može da se
uzdigne do nivoa klasične dramaturgije, ipak su i oni doprineli
kulturnoj renesansi rumunskog ruralnog sveta posle Prvog svetskog
rata, naročito pojavi interesovanja za pozorišnu umetnost.
U periodu 1929-1944. godine izlazio je u Vršcu i kalendar
"Nădejdea". Ovaj kalendar su uređivali urednici nedeljnika
"Nădejdea", a sadržavao je, pored kalendarističkih podataka, i osnovne
podatke o mestima sa rumunskim stanovništvom u jugoslovenskom
175
Banatu, književne priloge u stihovima i prozi, savete
poljoprivrednicima, zanimljivosti iz sveta, razonodu. Svaki pretplatnik
nedeljnika "Nădejdea" dobijao je besplatan primerak kalendara. Ostali
primerci su se prodavali, mada se nailazilo na teškoće, s obzirom na
konkurenciju jeftinijih kalendara iz Rumunije. Tako je ostalo
neprodato oko 1000 primeraka kalendara za 1934. godinu, koji su se
vukli po skladištima štamparije "Nădejdea"392. Uprkos prilivu
kalendara iz Rumunije, kalendar "Nădejdea" će ostati najomiljenije
štivo rumunskom seljaku kod nas u međuratnom periodu. Pored
urednika, koji najčešće ima i najveći broj napisanih tekstova, u
kalendaru sarađuju i drugi intelektualci, pre svega učitelji i sveštenici.
Poseban značaj su imali prilozi o kulturnom životu Rumuna u
jugoslovenskom Banatu, zatim prilozi o Arumunima iz Makedonije,
čiji je osnovni cilj bio jačanje kod čitalaca svesti o jedinstvu
rumunskog naroda, u vreme kada su velikonacionalni projekti bili
prisutni kod mnogih evropskih naroda. "Nădejdea" i njen kalendar su
bili nacionalistički listovi, ali je lojalnost prema jugoslovenskoj državi
i dinastiji bila prisutna sve do raspada Kraljevine Jugoslavije, kada će
se uredništvo "Nădejdea" približiti novim okupacionim vlastima. Sa
prestankom izlaženja lista "Nădejdea" (1944.), i njen kalendar će
doživeti istu sudbinu.
Apsolvent medicine, Josif Frenciju, rodom iz Uzdina, sastavio je
prvi rumunsko-srpski rečnik kod nas, objavljen 1936. godine. Prvi
srpsko-rumunski rečnik u Rumuniji sastavio je sveštenik Milan
Nikolić, paroh u Ketfelju, objavljen u Temišvaru 1935. godine. Ovaj
rečnik je imao 12.000 reči. Josif Frenciju je sastavio rumunsko-srpski
rečnik od 600 stranica doprinevši na taj način rumunsko-srpskom
zbližavanju i na polju kulture. Uvodni deo rečnika je napisao profesor
392 Calendarul "Nădejdea" pe anul 1935, 53.
176
Živojin Đorđević, predsednik Jugoslovensko-rumunskog društva.
Rečnik je štampan u Temišvaru, u štampariji "Dojna" i bio je toplo
primljen među čitalačkom publikom393.
Iz oblasti narodne književnosti objavljena je takođe samo jedna
knjiga. Radi se o zbirci "Narodne pesme iz jugoslovenskog Banata",
koja se pojavila 1939. godine u Sibiu, a sastavili su je kulturni
entuzijasti Roman Kristea iz Glogonja i Trajan Margitičan iz
Banatskog Novog Sela. Knjiga je objavljena u Narodnoj biblioteci
"Astre" iz Sibiua pod brojem 257, na 32 stranice. Zbirka sadrži ukupno
85 narodnih pesama. Iz predgovora se može videti da su sastavljači
poslali veći broj narodnih pesama, ali da je uredništvo biblioteke
izvršilo selekciju. Autori ne daju imena informatora, nego su nam
poznata samo mesta iz kojih potiču ove pesme: Banatsko Novo Selo
(10), Vladimirovac (3), Ovča (2), Glogonj (2), Uzdin (1) i Sefkerin (1),
dok je jedna pesma iz Erdelja394.
Najzad, pomenućemo i neka dela čiji su autori znatno dopineli
kulturnom razvoju Rumuna u jugoslovenskom Banatu, kao građani
Kraljevine SHS, ali koji su napustili zemlju i preselili se u Rumuniju.
Tu ćemo govoriti samo o onoj izdavačkoj delatnosti koja se
neposredno odnosi na jugoslovenski Banat. Tako je Petru Bizerea,
bivši učitelj u Kuštilju i urednik prvog lista na rumunskom jeziku kod
nas, koji je inače emigrirao u Rumuniju 1919. godine, objavio 1927.
godine u biblioteci "Cunoştinţe folositoare" (Korisna znanja), serija C,
broj 31, a u izdanju "Cartea românească" (Rumunska knjiga) iz
Bukurešta, brošuru pod naslovom "Românii din Banatul iugoslav"
(Rumuni u jugoslovenskom Banatu). Knjiga je napisana pod stručnim
nadzorom univerzitetskog profesora I.Simioneskua. U to vreme je 393 Biruinţa, br. 4 od 29. januara 1939, 2.
394 Radu Flora, Folclor literar bănăţean, Pančevo 1975, 107-108 .
177
Petru Bizerea bio profesor gimnazije u Deti. Objavljena na 32 stranice,
knjiga se bavi raznovrsnim problemima rumunske manjine u
jugoslovenskom Banatu, a ima sledeća poglavlja: Geografski položaj
jugoslovenskog Banata, Stanovništvo jugoslovenskog Banata, Gradovi
i sela. Delo je napisano u duhu velikorumunske ideje, koja je bila
prisutna među delom rumunskih intelektualaca, među kojima su se
nalazili i emigranti iz Kraljevine SHS. U radu ima dosta tendencioznih
podataka, koji imaju pre svega za cilj da dokažu da je Banat rumunska
teritorija. Tako se npr. kaže da u jugoslovenskom Banatu živi 150.000
Rumuna, što je očigledno preterano. Takođe je preuveličan broj
rumunskog stanovništva u pojedinim mestima (Bela Crkva-8000), za
Orešac se kaže da je čisto rumunsko naselje itd. Ipak, ovo delo ima
svoju vrednost, jer predstavlja prvi pokušaj jedne sinteze o Rumunima
u jugoslovenskom Banatu, kojim su obuhvaćena sva naselja sa
rumunskim stanovništvom. Dragoceni su podaci o najstarijoj prošlosti
tih naselja, o lokalnim učiteljima i sveštenicima i sl.
Isto tako treba pomenuti i delatnost pisaca iz porodice Cincariju
iz Vladimirovca, autora više pozorišnih komada koji su se izvodili u
međuratnom periodu u skoro svim mestima Banata, a takođe i u
Rumuniji. Prvi među njima je Nikolae Cincariju, rođen u Petrovom
Selu (Vladimirovac) 1858. godine395. Jedno vreme je radio kao pisar u
sreskom sudu u Alibunaru (kraj XIX veka), a od 1902. radi kao
opštinski pisar u Vladimirovcu. Urednik je prvog književnog časopisa
na rumunskom jeziku u ovom delu Banata - "Steaua", koji je izlazio u
Pančevu 1901. Najverovatnije je bio i urednik lista "Familia" iz
Vladimirovca 1910. godine, potpisujući se pod pseudonimom "Dorin".
Bio je sekretar pevačkog društva u Vladimirovcu i drugih udruženja u
ovom mestu, ali je najznačajniji kao pisac "narodnih" pozorišnih
395 M.Măran, Petroviceni de altădată, Novi Sad 1996, 91-93.
178
komada, bez veće umetničke vrednosti, ali izuzetno popularnih i
igranih po seoskim priredbama još za vreme austrougarske vladavine,
a naročito u međuratnom periodu. Većinu dela je objavio u izdavačkoj
kući "Aleksandru Anka" u Klužu, dok su mu neka dela objavljena i u
izdavačkim kućama "Todoran" u Gerli i "Baču" u Lugožu.
Registrovali smo 26 pozorišnih komada čiji je autor Nikolae Cincariju,
mada je moguće da taj broj nije konačan. Nikolae Cincariju je 1922.
napustio rodni Vladimirovac i prešao u Rumuniju, u mesto Partoš, gde
je njegov sin Sever Cincariju radio kao opštinski beležnik. Njegove
komedije su međutim i dalje bile najpopularniji pozorišni komadi kod
rumunskog seljaka kod nas i u sledećim decenijama.
Drugi pisac iz iste porodice bio je Aleksandru Cincariju, rođen
1880. u Vladimirovcu. Posle završene gimnazije u Pančevu, radi kao
pisar u pančevačkoj opštini, zatin u Ovči, pa u Sibiu, a od 1919. živi u
Temišvaru, gde ostaje do smrti 1934. godine396. Bio je učesnik velike
narodne skupštine u Alba Juliji 1.decembra 1918,397na kojoj je
proglašeno ujedinjenje rumunskih pokrajina iz Austro-Ugarske sa
Krealjevinom Rumunijom. Objavio je na desetine članaka, novela,
epigrama, pozorišnih komada, prevoda, u velikom broju publikacija na
rumunskom jeziku u bivšoj Austrougarskoj: "Românul" iz Arada,
"Lupta" iz Budimpešte, "Ţara noastră" iz Sibiua, "Familia" iz Oradee,
u kojima analizira mentalitet rumunskog seljaka u prvim decenijama
XX veka. Neka dela su mu objavljena pod pseudonimom Sandu
Pipirig. Aleksandru Cincariju je međutim najpoznatiji po svojim
"narodnim" pozorišnim komadima, kao što su: "Aşa a fost să fie"
(Tako je moralo biti), "Sfârşitul duşmăniei" (Kraj neprijateljstva), "Nu
vrea să se mărite" (Neće da se uda), "Esecutorul" (Izvršitelj), "Soacra
domnului profesor" (Tašta gospodina profesora), "Negustorii noştri"
396 M.Măran, nav.delo, 87-89.397V.M.Zaberca, Românii din Banatul iugoslav şi marea unire, 69.
179
(Naši trgovci), bajka "Trandafirul" (Ruža). I ovaj pisac je objavio
većinu dela u izdavačkoj kući "Aleksandru Anka " u Klužu. Njegovi
pozorišni komadi su bili popularni po banatskim selima, naročito u
periodu između dva svetska rata, tako da su često igrani na seoskim
priredbama. Iako je još u mladosti napustio rodno mesto, Aleksandru
Cincariju će u svojim delima biti inspirisan načinom života,
razmišljanja i ponašanja seljaka iz svog zavičaja. Njegova dela su
takođe prikazivana i na pozorišnim scenama po Rumuniji398.
Aktivnost sličnu piscima iz porodice Cincariju imao je i Jon Nice
Sekošan, rođen 1900. u Velikom Torku399. Završio je gimnaziju
"Koriolan Bredičanu" u Lugožu, a više godina je živeo u Temišvaru,
gde je počeo publicističku i književnu delatnost. Sarađuje u
temišvarskoj štampi sa prilozima iz kulture i putopisima, zatim i u
vršačkom nedeljniku "Nădejdea", gde je objavio oko 100 priloga
(polemike, epigrame, pesme, kratku prozu, kratke skečeve). Počeo je
da piše još 1922. godine. Veliki deo priloga je objavio pod
pseudonimom Đinu Papalapče400. Kasnije sarađuje i u listu "Biruinţa".
Izdavačku delatnost započinje 1927. godine, kada mu "Cartea
Românească" iz Temišvara objavljuje pozorišni komad "Divorţul"
(Razvod). Ista izdavačka kuća mu objavljuje još i sledeće pozorišne
komade: "Capriciul" (Kapric), "Ghiţă păcurarul" (Gice čobanin),
"Ţiganul la telefon" (Ciganin na telefonu) i druge. Jedan skeč mu
objavljuje i izdavačka kuća "Aleksandru Anka" iz Kluža, dok je većina
njegovih radova ostala u rukopisu. Svi pozorišni komadi su mu
objavljeni pojedinačno, na hartiji lošeg kvaliteta i na malom broju
stranica (6-20). Neka dela objavljuje i u Lugožu. Do 1939. je objavio
398 I.Crişan, Un secol de cântare muncitorească la Reşiţa, 127.399 C.Roşu, Lexiconul..., 276-277.400 I.Stoic, Jon Nica Sekošan - Pesnik koji je pisao banatskim govorom, Radovi simpozijuma "Jugoslovenski Banat - istorijska i kulturna prošlost", Novi Sad 1997, 358-360.
180
19 pozorišnih komada401, kao i veći broj monologa i dijaloga. Za svoju
publicističku delatnost je bio tri puta nagrađivan: 1.Nagrada nedeljnika
"Nădejdea" (u knjigama); 2.Nagrada “Jakob Majoreanu", u vrednosti
od 1000 leja, koju mu je dodelio list "Foaia noastră" (Naš list) iz Kluža
1931. godine; 3.Nagrada časopisa "Fruncea" iz Temišvara, za prozni
tekst "Mozak", 1937. godine. Od neobjavljenih radova, najznačajnija
mu je zbirka od 33 anegdote i šaljivih stihova u banatskom narečju,
koja podsećaju na dela poznatog pesnika na narodnom jeziku Viktora
Vlada Delamarine. Posedovao je ličnu biblioteku od 1000 knijga, koje
je pozajmljivao građanima Velikog i Malog Torka. Kao i kod Nikolaja
i Aleksandra Cincarijua, i dela Jona Nice Sekošana su se prikazivala
na seoskim priredbama, pošto su takvi "narodni komadi" bili
najpristupačniji mentalitetu ruralnog stanovništva. Ipak, dela Sekošana
nisu dostigla popularnost pozorišnih komada Nikolaja Cincarijua402.
Umro je 1939. godine.
Poseban vid izdavačke delatnosti predstavlja izdavanje školskih
udžbenika. Sam broj objavljenih udžbenika na rumunskom jeziku u
periodu između dva rata još nije definitivno određen, kao što nije
dublje analizirana ni njihova pedagoška, nacionalna i kulturna
vrednost403. Školske udžbenike su sastavljali naši autori, pre svega iz
redova učitelja, dok jedan broj udžbenika predstavlja samo prevode sa
srpskog jezika, ili adaptaciju dela iz Rumunije uslovima nastave na
rumunskom jeziku u jugoslovenskom Banatu.
Prvi udžbenik na rumunskom jeziku na ovim prostorima pojavio
se još 1900. Reč je o "Dečijoj knjizi" (Cartea copiilor) za drugi razred
osnovne škole, koju je napisao učitelj Stefan Aleksandru iz Malog
401 Biruinţa,br.9 od 5. marta 1939, 3.402 R.Flora, Ion Niţă Secoşan (1900-1939), Contribuţii...IV, 60-61.403 T.Spăriosu, Învăţământul românesc în Banatul iugoslav în secolul XX, 49.
181
Središta kod Vršca. Isti autor je 1902. godine objavio i "Ilustrovani
bukvar" ("1-a carte a copiilor sau Abcdarul ilustrat pentru clasa I-a
primară"). Bukvar je odobren od strane eparhijskog konzistorija u
Karansebešu (br.5476), a objavljen je u izdavačkoj kući H.Zender u
Brašovu. U periodu između dva rata, u početku su se udžbenici na
rumunskom jeziku štampali u štampariji "Napredak" u Pančevu, koja
je bila adaptirana i za štampanje tekstova na rumunskom jeziku, dok su
kasnije udžbenici štampani u Vršcu, u štampariji lista "Nădejdea", koja
je nabavljena 1932. godine.
Prvi udžbenik objavljen na rumunskom jeziku kod nas u periodu
između dva rata bio je bukvar za prvi razred štampan 1923. u Pančevu,
pod naslovom "Abecedarul pentru elevii clasei I a şcoalei primare",
sastavljen u Rumuniji, od grupe autora, čija imena navodimo: Josif
Moldovan, Nikolae Boškaju, Juliju Grofšoreanu i Petru Vanku,
prilagođen nastavi na rumunskom jeziku u Kraljevini SHS od strane
Romulusa Romana, u to vreme učitelja u Beloj Crkvi. Radi se o knjizi
manjeg formata, na 79 strana, sa sledećom strukturom: prvih 6 strana
obuhvata osnove čitanja, neophodnih za uvođenje učenika u
poznavanje čitanja i pisanja. Od devete stranice počinje prikazivanje
slova. U zadnjem delu bukvar obuhvata više pesmica, kao i pesmice u
prozi (ukupno 27), napisanih pisanim i štampanim slovima. Skoro
svaki od ovih tekstova prati po jedna ilustracija.
Drugo izdanje ovog bukvara je objavljeno 1925. godine,
identično prvom izdanju, osim nekoliko manjih izmena u spoljnom
formatu.
U Pančevu je 1924. objavljena čitanka za III i IV razred,
sastavljena od grupe autora, zatim udžbenik geografije za III i IV
razred, koji je sastavio Romulus Roman, a godinu dana kasnije izlazi
182
iz štampe u prevodu Romulusa Romana "Istorija SHS za IV,V i VI
razred" autora Milana Rabrenovića404.
Pored Romulusa Romana, kao autori udžbenika na rumunskom
jeziku u ovom periodu ističu se i učitelji Savu Nikolajević iz
Mramorka i Petru Bela iz Kovina. Savu Nikolajević je rođen 1889. u
Straži. Završio je učiteljsku školu u Temišvaru 1909. godine. Radi kao
učitelj u Nikolincima, a zatim u Mramorku, kao i u Seleušu405. Autor je
jednog Bukvara, zajedno sa Petru Belom, zatim čitanke za II razred,
ponovo u saradnji sa Petrom Belom (3. izdanje 1934. godine), kao i
čitanke za III i IV razred. Petru Bela (rođen 1894.), pored ponenute
saradnje sa Savu Nikolaevićem sastavio je i Aritmetiku za III razred,
kao i udžbenik iz prirodnih nauka, takođe za III razred. Autor
obaveštava javnost o izlasku svog udžbenika iz Aritmetike za III
razred, koji se može poručiti u štampariji "Napredak” u Pančevu, po
ceni od osam dinara406. Udžbenik je sastavljen na osnovu nastavnog
programa, sa puno praktičnih zadataka iz života.
Čitanka za II razred osnovne škole, čiji su autori S.Nikolaević i P.
Bela, imala je 72 stranice, srednjeg formata. Čitanka sadrži 93 teksta iz
književnosti i to 73 u prozi i 20 u stihovima. Među proznim tekstovima
ubačene su četiri grupe zagonetki. Na osnovu tekstova se ne može
videti koji su od njih preuzeti od drugih autora, a koji su originalna
dela autora čitanki. Čitanka sadrži 40 ilustracija, koje idu uz tekstove,
prikazujući život životinja i biljaka, prizore iz porodičnog života i
razne ljudske delatnosti. Autori teže da prenesu znanja o porodici,
godišnjim dobima, selu, životinjama, prirodnim fenomenima, kao i o
ponašanju u školi, ličnoj higijeni, odnosima u porodici, radu, načinu
ishrane itd. Prisutno je i dosta tekstova sa religioznim sadržajem. Iako 404 G.Popi, Rumuni u jugoslovenskom Banatu, 147.405 A.Bojin, Savu Nikolaevici - Învăţător şi autor de manuale, u Oameni de seamă ai Banatului - Actele simpozionului, Temišvar-Uzdin 1999, 109.406 G.Popi, Românii din Banatul sârbesc, 232.
183
ova čitanka, kao i ostale koje su izdali pomenuti autori, ima dosta
nedostataka, treba imati u vidu uslove u kojima su one objavljene, u
kojima vlasti nisu dozvoljavale potpuno slobodan razvoj školstva kod
jedne nacionalne manjine, što će biti delimično prevaziđeno tek
dolaskom kontraktualnih učitelja iz Rumunije, nakon potpisivanja
Konvencije o uređenju manjinskih škola. Bukvar i čitanke za II, III, i
IV razred su se i dalje koristile, iako je Savu Nikolaević još 29. januara
1936. zatražio od vlasti autorizaciju za štampanje novog udžbenika407.
Autor je svestan nedostataka kojih ima u svim udžbenicima i moli
svoje kolege da se sami snalaze u prevazilaženju ovih teškoća.
Učitelj Gurije Ursulesku je autor više školskih udžbenika, i to :
"Cartea şcolarului: gramatică şi compunere pentru clasa a III-a primară
a şcoalelor minoritare române de stat din Iugoslavia" ( Đačka knjiga:
Gramatika i Sastav za III razred osnovnih rumunskih manjinskih
državnih škola u Jugoslaviji) objavljene 1938. godine. Ovaj udžbenik
ja zasnovan na principima aktivne pedagogije, stimulišući nezavisnost
i učenikovo angažovanje u intelektualnom radu408. Učitelj Gurije
Ursulesku se bavio i publicistikom, sarađujući u publikacijama kakve
su "Fruncea", "Nădejdea" itd.
Još jedan učitelj je poznat kao autor udžbenika. To je Korneliju
Mata, rođen 1914. u Vojvodincima. Napisao je Aritmetiku i
Geometriju za III i IV razred, koje su izašle iz štampe 1939. godine.
Sarađivao je u listu "Nădejdea". On je prvi dao inicijativu za
elaboraciju jedne monografije Rumuna iz ovih krajeva i objavio jedan
projekat takve monografije sa formulisanim tezama. Ovi planovi se,
međutim, nisu realizovali. U periodu 1936-1944. Korneliju Mata je bio
407 Foaia Poporului Român, br.23 od 13. septembra 1936, 4.408 G.Popi, Românii din Banatul sârbesc, 242.
184
zaposlen u ambasadi Rumunije u Beogradu, u komisiji za školske
poslove 409.
O književnom stvaralaštvu Rumuna u Banatu između dva rata
bilo je već reči u prethodnim redovima, imajući u vidu da su
najznačajniji predstavnici rumunske publicistike kod nas u stvari bili i
najznačajniji književni stvaraoci rumunske nacionalne manjine.
Romulusa Romana smo prikazali kao publicistu, pesnika, dramaturga,
autora udžbenika i prevodioca, pa ga s pravom možemo smatrati
jednim od najznačajnijih književnih stvaralaca u ovom periodu, mada
se njegovo delo ne može svrstati u vrhove ni rumunske, a ni
jugoslovenske književnosti. Isti je slučaj i sa piscima već pomenutih
"narodnih pozorišnih komada" - Nikolajem i Aleksandrom
Cincarijuom i Jonom Nice Sekošanom, čija su dela prilagođena ukusu
i kulturnom nivou ruralne populacije. Neki stvaraoci su objavili svoja
književna dela po rumunskim publikacijama kod nas, a ponekad i u
Rumuniji. Neka imena, poput Vikentija Avrama, Viorela Brošteana,
Nikolaja Brnje ili Teodora Frencijua, vredi pomenuti, pošto su u
poeziji učinili nešto više od drugih, bar što se tiče originalnosti
njihovih dela, koja nedostaje kod većine drugih pesnika. Slično je i sa
učiteljima-pesnicima, kao što su Mihaj Avramesku, Teodor Šandru i
Aurel Trifu.
Za Nikolaja Brnju iz Alibunara se govorilo da je veliki pesnički
talenat. Objavio je pesme u nedeljniku i kalendaru "Nădejdea", u
književno-umetničkom časopisu "Luceafărul" iz Temišvara, a
verovatno i u drugim publikacijama. Njegov talenat, međutim, nije
mogao doći do izražaja, jer je umro vrlo mlad, 1934. godine. Njegova
poezija ima izrazito nacionalni karakter. Pomenućemo dve njegove
409 isto, 229.
185
uspešnije pesme: "Plânsul naţiunii" (Plač nacije)410i "Strofe româneşti"
(Rumunske strofe)411. Vrlo mlad je umro i pesnik Viorel Broštean iz
Seleuša (1913-1930.). Pisao je stihove i prozu još od 17. godine, u
narodnom stilu (pesma "Românul bănăţean " - Banatski Rumun), ali i
pod uticajem klasika rumunske književnosti V. Aleksandrija ("O doină
bănăţană"- Jedna banatska dojna). Pisao je prozu: "Hoţii" (Lopovi),
"O zi de fericire" (Jedan srećan dan)412. Iste godine kada je napisao
svoja najuspešnija dela je međutim i umro, u sedamnaestoj godini
života413. Dostojan predstavnik rumunske publicistike i književnosti
bio je i Teodor A. Frenciju, rodom iz Uzdina (1912-1978.). On je
završio bogosloviju u Aradu i tokom studiranja se počeo baviti i
publicistikom, a bio je i saradnik mnogih publikacija u Rumuniji 414.
Sarađivao je u listu "Ecoul" iz Arada (1932-1940.), zatim u listovima
"Curentul", "Vestul", "Înnoirea", "Gazeta Orşovei", "Viitorul", a kod
nas u nedeljniku i u kalendaru "Nădejdea", a od 1936. i u "Foaia
poporului român". Sarađivao je i u drugim književnim časopisima tog
vremena. Iako je puno pisao, najveći deo njegovih stihova je ostao u
rukopisu. Njegova ljubavna poezija dokazuje da je autor pokušavao da
se, u jednoj klasicističkoj formi izražavanja, na tradicionalistički način,
bavi poznatim lirskim temama: nostalgija za rodnim krajem, žaljenje
zbog prolaznosti života, razmišljanja o ljubavi, životu i smrti, o
ljudskoj sreći. Prvu pesmu je napisao još kao učenik, pod naslovom
"Nocturna", a objavljena je 1928. u bukureštanskom časopisu
410 Nădejdea, br.20 od 12. juna 1932, 3.411 Luceafărul, Timişoara, br.1, januar 1936, 49; Calendarul "Nădejdea" pe anul 1936.412 Feljton "O zi de fericire" je objavljen posle autorove smrti sa potrebnim lektorskim intervencijama Aurela Uroša
413 A.Bojin, Seleuş - Un secol de activitate culturală, 153.
414 Trăilă Spăriosu, Teodor A. Frenţiu - preot, publicist, poet, redactor, u "Oameni de
seamă ai Uzdinului", Temišvar 1998, 47.
186
"Crizantema". Pre svega je ostao poznat po svom kritičkom duhu, koji
je sudio sa strogošću, ali objektivno i bez preterivanja, pre svega o
problemima koji su u to vreme bili jako aktuelni, a to su problemi
školstva i crkve, naročito posle potpisivanja konvencije o uređenju
škola i crkava između rumunske i jugoslovenske države. Početkom
1941. postaje urednik lista "Graiul strămoşesc". Teodor Frenciju je bio
sveštenik u Jankov Mostu.
Među ovim "sitnim" književnicima, ljubiteljima pisane reči, ali
koji se nisu uzdigli do viših stepenica književnog stvaralaštva,
pomenućemo i ime Teodora Čipua iz Velikog Torka 415, koji je
debitovao u nedeljniku "Nădejdea" pesmom "Plugarii Toracului"
(Torački orači) 1929. godine, bez neke veće književne vrednosti, a pod
uticajem narodne književnosti. Značajniji je njegov dnevnik, napisan u
dve velike sveske, a neobjavljen, koji obuhvata period 1925-1941.
godine. Sarađivao je u listu "Nădejdea" u periodu od 1929-1941, gde
je objavio članke, informacije i pesme, od kojih neke pod uticajem
folklora. Radio je kao činovnik u opštini Torak. Bio je i saradnik
"Almanahul Banatului" iz Temišvara (1930-1933.). U nedeljniku
"Nădejdea" su u stvari objavljivali svoja dela skoro svi oni koji su se
manje ili više uspešno bavili književnošću na rumunskom jeziku u
jugoslovenskom Banatu. O doprinosu emancipovanih seljaka, čije delo
ipak pripada drugoj vrsti književnosti - onoj na narodnom jeziku, biće
reči na drugom mestu. Među saradnicima lista "Nădejdea" bilo je i
dosta učitelja, koji su ipak bili spremniji da napišu neko vrednije
književno delo. Tako je u nedeljniku "Nădejdea" objavio pesme učitelj
Nikolae Bađu416, poreklom iz Sv.Mihajla a zaposlen u Seleušu. Među
njegovim pesmama ističu se: "Doina dolului" i "Adio Seleuş".
415 Teodor I. Cipu - un fiu de seamă al Toracului, Oameni de seama al Banatului,
Radovi simpozijuma, Uzdin 1999, 115.
416 A.Bojin, Seleuş...,153.
187
Neposredno pre izbijanja Drugog svetskog rata, a i u toku samog
rata, pisao je prozu učitelj Jon Samoila, rođen 1919. Njegovo prvo
značajnije delo, "La căpară" (Na veridbi), objavio je u kalendaru
"Nădejdea", u vreme kada je bio učenik V razreda učiteljske škole
"Andrej Šaguna" u Sibiu. Kasnije je postavljen za učitelja u rodnom
Seleušu. U to vreme piše pozorišni komad "Dreptatea" (Pravda) u dva
čina. U tadašnjoj štampi objavio je preko 150 priloga. U rukopisu su
mu ostala dva romana: "Zbuciumi" (Potresi) i "Scânteieri"
(Varničenja), kao i ”Monografia Sânnicolaul Mare".
Određenu književno-publicističku delatnost imao je i Jon
P.Negru-Balan, rođen 1909. u Velikom Torku. Kao student prava u
Bukureštu u periodu 1929-1933. sarađivao je u bukureštanskoj i
provincijskoj štampi, u cilju osiguravanja sredstava za život417. Među
najznačajnijim rumunskim piscima u jugoslovenskom Banatu između
dva rata ističe se i Vikentije Avram iz Malog Torka, značajan kulturni
radnik, zaslužan za osnivanje narodnog orkestra "Lira" iz ovog mesta.
Objavljuje stihove u nedeljniku "Nădejdea" u periodu 1928-1930,
1935, 1937, a od 1928. je i član uredništva ovog lista. Pored poezije,
objavljuje i epigrame i humorističku prozu. Sarađuje i u «Almanahul
Banatului« iz Temišvara, u periodu 1930-1933418. Ostavio je iza sebe i
veći broj neobjavljenih pesama419.
Najzad, govoreći o književnosti na rumunskom jeziku u periodu
između dva rata, svakako treba napomenuti da su veliko osveženje u
njenom razvoju predstavljali kontraktualni učitelji iz Rumunije, koji su
na osnovu školske konvencije o uređenju manjinskih škola dobili
417 Pavel P.Filip, Juristul torăcean Ion P.Negru-Bălan, u "Oameni de seamă ai Banatului, Uzdin 1998, 124.418 Leksikon pisaca Jugoslavije, Novi Sad 1972, 111.419 Prvu i jedinu zbirku pesama Vikentija Avrama objavio je
"Tibiscus" iz Uzdina 1996. godine
188
radna mesta u školama sa nastavom na rumunskom jeziku u
jugoslovenskom Banatu, počevši sa 1935. godinom. Pored pedagoško-
prosvetnog rada, oni su se isticali i kao značajni kulturni radnici -
animatori kulturnih aktivnosti, ali neki od njih i kao književnici, koji
će dobiti važno mesto u rumunskoj književnosti u jugoslovenskom
Banatu. Među njima se ističu dva važna imena - Mihaj Avramesku i
Teodor Šandru.
Avramesku je rođen 1914. u mestu Felnak pored Temišvara.
Učiteljsku školu je završio u Aradu. Došao je kod nas još 1935. Prvo je
radio kao kontraktualni učitelj u Ečki, gde se isticao prvenstveno kao
horovođa, a od 1938. radi kao učitelj u Vladimirovcu, gde će ostati sve
do 1946. godine, kada prelazi u uredništvo "Libertatea" u Vršcu. I u
Vladimirovcu se u kulturnom životu isticao prvenstveno kao horovođa,
a naročito za vreme rata kada je osnovao izuzetno jak hor. Međutim,
na ovom mestu nas zanima njegova književno-publicistička delatnost u
periodu od njegovog dolaska kod nas pa do 1941. godine420.
Avramesku je u ovom periodu objavio pretežno poeziju, u književno-
umetničkom časopisu "Luceafărul" iz Temišvara, kao i u drugim
publikacijama u Rumuniji, a kod nas u listovima "Nădejdea" i "Foaia
poporului român"421. Prve stihove je objavio još pre dolaska u
Jugoslaviju, 1934. godine, u časopisul "Hotarul" iz Arada. Tema
njegove poezije u ovom periodu je uglavnom priroda i seoska idila.
Tako je u časopisu "Luceafărul" - počevši sa 1935. godinom objavio
pesme kao što su "Iarna" (Zima), "Fulgi" (Pahulje), "Vânt de toamnă"
(Jesenji vetar), "Ajun" (Badnje veče) itd. U "Foaia poporului român" je
objavio kratke pesme, poput "Uşurare" (Olakšanje), "Chin şi rugă"
420 M.Avramescu, Opere alese I-II, Libertatea, Pančevo 1986-1987. Predgovor Radu Flore. U sabranim delima Mihaja Avrameskua u dve knjige, kao i u drugim antologijama rumunske književnosti u jugoslovenskom Banatu, objavljena su samo njegova dela iz posleratnog perioda. Pošto je svoja književna dela objavio mnogo ranije, s pravom ga možemo svrstati i u naše međuratne književnike421 Foaia poporului român, br.5 od 10. maja 1936, 2. ; br.6 od 17. maja 1936, 3. itd
189
(Muka i molitva) itd. Mihaj Avramesku je umro u Pančevu
1981.godine.
Bogatu književnu delatnost imao je i kontraktualni učitelj Teodor
Šandru, rođen 1912. u Seleušu pored Arada. Završio je učiteljsku školu
u Aradu. Još u toku školovanja se isticao književnom delatnošću, tako
da je postao predsednik đačkog književnog društva "Avram Sadeanu"
iz Arada422. Sekretar ovog društva bio je Mihaj Avramesku. Šandru je
prvu pesmu objavio u listu "Ştirea" iz Arada 1935. godine, da bi zatim
sarađivao i u časopisu "Sentinela". U listu "Ştirea" objavljuje "Pisma iz
Jugoslavije" ("Scrisori din Iugoslavia"), kao i seriju putopisa pod
nazivom "Jugoslavija viđena kroz gradove" ("Iugoslavia văzută prin
oraşe"). Iste godine postaje kontraktualni učitelj u Seleušu kod
Alibunara423, gde će ostati do 1944. godine. U Seleušu je aktivno
učestvovao u kulturnom životu (hor, fanfara, folklorna sekcija).
Publicističko-književnu delatnost nastavlja i dalje, sarađujući u listu
"Nădejdea", gde objavljuje kulturne hronike, pesme, epigrame,
najvećim delom pod pseudonimom "The Šan Du". Pokušaj saradnje sa
protivničkim listom "Foaia poporului român" nije uspeo. Naime, iako
je Šandru slao materijale ovom listu, uredništvo je odbilo da mu to
objavi, pošto je ovaj bio lojalan saradnik lista "Nădejdea" u jeku
najoštrije borbe između dva lista. Teodor Šandru će nastaviti bogatu
književno-publicističku delatnost i posle rata. Umro je 1993. u Vršcu.
Sličnu književno-publicističku delatnost imao je i Aurel Trifu,
rođen u Alibunaru 1914. Pohađao je učiteljsku školu u Turnu
Severinu, Trgu Žiu i Temišvaru. Na početku karijere radio je nekoliko
godina kao pedagog u Rumunskom internatu u Vršcu, a jedno vreme i
kao učitelj kod Cincara u Makedoniji. Posle rata radi kao učitelj, a
422 S.Drăguţa,Teodor Şandru - Patru decenii cu pana în mână, Analele S.L.R. 6, Zrenjanin 1975, 40.423 A.Bojin, Seleuş - Un secol de activitate culturală, 64.
190
zatim postaje urednik NIP "Libertatea". Prve stihove objavljuje u listu
"Nădejdea" 1935. godine, a zatim sarađuje u "Foaia poporului român",
gde objavljuje veći broj pesama i druge tekstove, a jedno vreme je i
zamenik urednika ovog lista. U "Foaia poporului român" objavljuje
ljubavne pesme "Vino" (Dođi)424, "Cad frunzele pentru tine, Sico"
(Lišće pada zbog tebe, Siko)425, "Toamna" (Jesen)426, "Scrisoare"
(Pismo)427 itd. U vreme dok je radio kao pedagog u rumunskom
internatu u Vršcu, osnovao je književno udruženje "Junimea bănăţană"
(Banatska omladina), koja je okupljala mlade književne talente, od
kojih će većina da se istaknu tek posle rata. Umro je u Vršcu 1993.
godine428.
Jedan od najtalentovaniji pisaca u međuratnom periodu bio je i
Liviu Žijanu iz Alibunara. Sarađivao je u listovima "Nădejdea" i
"Graiul românesc". O njemu piše 1936. i bukureštanski časopis
"Cugetătorul" (Mislilac), na čijem se čelu nalazio poznati naučnik
Nikolae Jorga, koji piše da se u jugoslovenskom Banatu pojavio novi
pisac koji "daje lekcije iz jezika našim argezijancima"429. Njegove
književne kvalitete ocenio je lično sam profesor Jorga. U "Foaia
poporului român" pomenućemo njegovu pesmu "Noapte" (Noć)430.
Postoji još čitava plejada ljubitelja pisane reči, koji su kraće ili
duže vreme, manje ili više, pisali u štampi.Ukratko ćemo se u sledećim
redovima osvrnuti na život i delo nekih od glavnih nosilaca rumunske
publicistike između dva rata. Već pomenuti Nikolaj Roman rođen je
424 Foaia poporului român, br.23 od 13. septembra 1936. 425 isto, br.27 od 11. oktobra 1936, 3.426 isto, br.28 od 18. oktobra 1936, 3.427 isto, br.35 od 6. decembra 1936, 3.428 C.Roşu, nav.delo, 308-310.429 Monografia Alibunarului,136.
430 Foaia poporului român, br.29 od 25. oktobra 1936, 4.
191
1900. u Ritiševu. Prvi je direktor i urednik, kao i član inicijativnog
odbora i osnivač nedeljnika "Nădejdea" (1927). Bio je sveštenik,
novinar i pesnik. U početku je radio u više redakcija u Temišvaru,
Oravici, Aradu, Sibiu. Bio je i direktor lista "Biruinţa" iz Vršca (1938-
1939).
Još jedan od urednika "Nădejdea" bio je i Adam Bulik. Rođen
1908. u Uzdinu, završio je Trgovačku akademiju u Klužu. Vraća se
1935. u Vršac, gde postaje urednik lista "Nădejdea". Niz godina
uređuje i Kalendar "Nădejdea", gde je autor velikog dela materijala.
Uredništvo "Nădejdea" će napustiti 1944. godine. Umro je u Vršcu
1986. godine.
U Rumuniji se publicistikom bavio i Jon Bradea, rođen 1921. u
Vojvodincima. Novinarstvom se bavio iz hobija, a po zanimanju je bio
kovač. Saradnik je publikacija iz Oravice i Rešice, a zatim i član
uredništva tih listova.
Jedan od osnivača Rumunske stranke i lista "Nădejdea" bio je i dr
Savu Butoarka, rođen 1859. u Dolovu. Diplomirao je političke nauke u
Klužu (1885), a doktorirao je filozofiju. Godine 1927. postaje direktor
"Nădejdea". Sarađivao je u specijalizovanim časopisima iz Kluža i
Sibiua. Umro je 1930. godine u Vršcu.
Aleksandru Butoarka, jedno od najzvučnijih imena rumunske
nacionalne zajednice u jugoslovenskom Banatu, rođen je 1898. u
Vršcu. Diplomirao je na pravnom fakultetu u Klužu, gde je odbranio i
doktorsku tezu iz političkih nauka. U Vršcu se bavio advokaturom, a u
periodu 1930-1935. je direktor lista " Nădejdea". Bio je i predsednik
raznih kulturnih udruženja rumunske manjine, a 1935. je izabran i za
narodnog poslanika. Umro je 1980. u Vršcu.
Lazar Krdu, rođen 1901. u Sv.Mihajlu, bio je jedan od
najaktivnijih rumunskih publicista između dva rata. Završio je
192
teologiju u Karansebešu 1925. godine. Radio je kao sveštenik u
Sv.Jovanu (1925-1928.), zatim u Malom Žamu, Deliblatu i Ovči i
najzad u Sv.Mihajlu, gde je ostao do kraja života (1973.). Jedan je od
osnivača i rukovodilaca mnogih rumunskih udruženja, kao što su
Udruženje rumunskih studenata u Kraljevini SHS (osnovano 1923.),
Udruženje rumunskih horova i fanfara (1931), Udruženje rumunskih
pravoslavnih sveštenika (1931.), kulturno udruženje "Astra" (1936.).
Saradnik je mnogobrojnih publikacija na rumunskom jeziku, naročito
nedeljnika "Nădejdea". Posle razlaza sa "Nădejde-om", uređuje list
"Novo doba" u Pančevu (1935.), a jedno vreme i "Foaia poporului
român" iz Vršca. Sarađivao je i sa listovima iz Temišvara, Lugoža i
Sibiua. Autor je mnogobrojnih religioznih tekstova, jednog feljtona o
položaju kolonista iz našeg dela Banata u Dobrudži (1932.)431, kao i
drugih tekstova.
Bogato iskustvo u publicističkoj delatnosti imao je i sveštenik
Valeriju Magdu iz Ečke. Rođen je u Jankov Mostu 1864, a teologiju je
završio u Aradu. Punih šest godina radi kao profesor u Aradu, a zatim
prelazi u Ečku, gde radi kao sveštenik. Jedno vreme je bio urednik u
listu "Gazeta Transilvaniei", a zatim saradnik listova "Tribuna" i
"Telegraful român" iz Sibiua, "Luminătorul" iz Temišvara i "Familia"
iz Oradee. Kao sveštenik u Ečki, dugo godina sarađuje u nedeljniku
"Nădejdea". Napisao je" Monografiju naselja Ečka"432 i "Monografiju
konfesionalne rumunske škole u Ečki"433. Pisao je i o kulturnoj
aktivnosti Rumuna u Banatu.
431 Nădejdea, br.34 od 18. septembra 1932, 1-2.432 Monografija Ečke je objavljena u zborniku građe Contribuţii...V, Zrenjanin 1979.433 Objavljena u istom zborniku
193
3.NAUČNO-ISTRAŽIVAČKA DELATNOST
U ovoj oblasti, međuratni period nije doneo neka izuzetna dela
čiji bi autori bili Rumuni iz jugoslovenskog Banata. Budući značajni
naučnici i istraživači, kao što su Damaskin Miok, Radu Flora, Gligor
Popi i drugi, još nisu stvorili neko značajnije delo. Damaskin Miok,
rođen 1920. u Markovcu, postaće tek posle rata poznat kao istoričar,
stručnjak za rumunsku medievistiku. Gligor Popi, rođen 1919. u
Malom Torku, radi krajem međuratnog perioda kao učitelj u svom
rodnom mestu. Radu Flora, rođen 1922. u Banatskom Novom Selu,
kasnije poznati lingvista, u ovom periodu se školuje u svom rodnom
mestu, zatim u gimnazijama u Pančevu i Vršcu. Milan Vanku, takođe
budući istoričar rođen u Straži 1923, školuje se u ovom periodu u
rodnom mestu, da bi zatim pohađao gimnaziju u Vršcu i Beogradu.
Svakako najznačajnije ime koje treba pomenuti na ovom mestu je
Emil Petrović, dijalektolog i lingvista svetskog glasa, kasniji član
Rumunske akademije nauka. Rođen je u Malom Torku 1899. Završava
gimnaziju u Brašovu, Preparandiju u Oradea Mare, studira na
Filološkom fakultetu u Klužu od 1919, u prvoj generaciji studenata
koji su slušali nastavu na rumunskom jeziku na ovom univerzitetu, a
zatim u Parizu (1920-1926.), gde studira lingvističku geografiju,
eksperimentalnu fonetiku i slavistiku. Na Sorboni pohađa Kolež d
Frans (College de France), Ecole pratique des Hautes Etudes i Ecole
des Langues Orentales Vivantes, slušajući predavanja renomiranih
lingvista, kao što su A.Maillet, I.Gillieron, M.Roques i drugi434.Po
povratku u Rumuniju, radi kao asistent u "Laboratoriji za
434 Radovi simpozijuma "Akademik Emil Petrović, život i delo", Beograd 1996, 37.
194
eksperimentalnu fonetiku" u okviru Muzeja rumunskog jezika,
postajući ubrzo i profesor i rukovodilac ove institucije. Godine 1930.
postaje doktor filologije, sa radom "De la nasalite en Roumain". U
periodu 1930-1931. specijalizuje slavistiku na Univerzitetu u Sofiji,
sarađujući sa bugarskim naučnicima, kao što su L.Miletić,
St.Romanski i St.Mladenov. Zatim se vraća u Kluž, gde radi kao
profesor na Katedri za slavistiku, a zatim postaje i šef Katedre za
slovenske jezike na Univerzitetu u Bukureštu, kao i rektor Univerziteta
u Klužu. Posle rata će postati dopisni (1945.), a zatim i redovni član
(1948.) Rumunske akademije nauka, kao i dopisni član Bugarske
akademije nauka i umetnosti. Osnovao je i vodio više naučnih
časopisa, kao što su "Lingvistička istraživanja" (Cercetări de
lingvistică) i "Romanoslavica", a bio je i saradnik drugih naučnih
časopisa. U svojim studijama bavio se problemima slavistike,
romanistike, dijalektologije, toponimike i fonetike, kao i problemima
istorije rumunskog jezika. Najznačajniji je njegov doprinos u
realizaciji Rumunskog lingvističkog atlasa (Atlasul lingvistic român).
Za drugi deo ovog atlasa, Emil Pretrović je u periodu 1919-1938. vršio
lingvistička istraživanja u 85 mesta, uz pomoć jednog upitnika koji je
obuhvatao 4800 pitanja koja su se odnosila na materijalnu civilizaciju
ruralne sredine. Na osnovu sprovedene ankete objavio je 7 zbirki
tekstualnih karata, 4 zbirke obojenih karata i jedan prilog Dijalektalnih
tekstova. Na osnovu Rumunskog lingvističkog atlasa, Emil Petrović je
izvršio novu dijalektalnu podelu rumunskog jezika. Istražujući
uglavnom dijalektologiju, istoriju i fonetiku rumunskog jezika, u
svojim genetskim odnosima prema ostalim romanskim jezicima, kao i
prema jezicima susednih naroda, Petrović je bio među onim
lingvistima koji, okrenuti prema opštoj lingvistici, neguju istovremeno
dve bliske discipline - romanistiku i slavistiku, pre svega njihove
195
zajedničke crte, u okviru rumunsko-slovenskih lingvističkih odnosa.
Na teritoriji naše zemlje, Emil Petrović je izvršio istraživanja u
Sv.Mihajlu u Banatu, kao i u mestu Ždrelo u istočnoj Srbiji (1937.),
što je i objavio u studiji "Notele de folclor de la românii din valea
Mlavei (Serbia)"435. U svetu nauke, Emil Petrović je svakako
najznačajnija ličnost poreklom iz jugoslovenskog Banata. Svoji
kontakti sa rodnim mestom i sa zavičajem nisu međutim bili toliko
česti i intenzivni, tako da i njegov direktni uticaj na naučni i kulturni
razvoj Rumuna u jugoslovenskom Banatu u periodu između dva rata i
nije bio toliko prisutan.
Već smo pomenuli delo "Românii din Banatul iugoslav" (Rumuni
u jugoslovenskom Banatu), čiji je autor Petru Bizerea, bivši učitelj u
Kuštilju, ali koji je 1919. prešao u Rumuniju. Bio je saradnik više
novina i časopisa, a pored već pomenutog dela, na ovom mestu je za
nas važno i njegovo delo "Ignatie Vuia, episcopul Vârşeţului" (Ignatije
Vuja, vršački episkop), pošto se odnosi na biografiju jedne ličnosti
koja pripada ovom delu Banata. Među 39 monografija i biografija436,
koje je napisao Petru Bizerea, takođe treba pomenuti kao dela koja se
odnose na Rumune u jugoslovenskom Banatu i biografiju "Pavel
Iorgovici Brâncoveanul", kao i neobjavljenu "Monografiju Kuštilja".
Autor je i mnogih dela iz oblasti didaktike, kao i školskih udžbenika, u
kojima sarađuje, između ostalih, i sa velikim književnikom Cezarom
Petreskuom.
Već pomenuta "Monografija Ečke", čiji je autor sveštenik
Valeriju Magdu, predstavlja jedno od retkih dela koje se odnosi na
prošlost jednog mesta sa rumunskim stanovništvom u jugoslovenskom
Banatu između dva rata. Rukopis sadrži 12 stranica teksta, a napisan je
1931. godine, pod naslovom "Scurtă monografie a comunei Ečka" 435 isto, 54-55.436 M.Bizerea, V.Selejan, nav.delo, 138-140.
196
(Kratka monografija opštine Ečka). Rad sadrži kratke podatke o
osnivanju mesta, o kretanju stanovništva raznih nacionalnosti kroz ovo
mesto, o rumunskoj školi i crkvi, kao i o crkvenom horu. Iako kratko,
ovo delo je značajno pre svega zbog toga što je jedno od retkih dela te
vrste napisanih u međuratnom periodu. Isti autor, sveštenik Valeriju
Magdu, napisao je još jedno delo, koje je takođe objavljeno tek
nedavno. Radi se o "Kratkoj monografiji pravoslavne rumunske
konfesionalne škole u Ečki". Ovo delo u rukopisu obuhvata 25 stranica
teksta. i u ovom tekstu autor daje značajne informacije, ovoga puta o
razvoju jedne rumunske verske škole, koja je osnovana 1821. godine.
Najviše pažnje je posvećeno učiteljima koji su radili u ovoj školi,
odnosno vremenskom intervalu koji su oni proveli u njoj. Jedno
poglavlje se odnosi i na učiteljske plate, a poslednje poglavlje na samu
nastavu i udžbenike koji su korišćeni u nastavi.
Sličnu istraživačku aktivnost imao je i sveštenik Joan V.Farka iz
Velikog Torka. Rođen je 1913. u Sent Luisu (SAD), ali se sa
roditeljima vraća u domovinu. Završava teologiju u Aradu 1934, a već
1935. postaje sveštenik u Velikom Torku437. Ovde je službovao 13
godina, u koje vreme je renovirao crkvu, napisao monografiju Velikog
Torka438, pripremio monografije Malog Torka, Ečke, Sarče, Jankahida,
Kleka i Kisoroša (Rusko Selo), kao i Rumuna u Velikom Bečkereku.
Značajan je i po tome što je reorganizovao i vodio crkveni mešoviti
hor "Armonia" iz Velikog Torka, zajedno sa sveštenikom Eftimijem
Šošdeanom. Monografiju Velikog Torka napisao je na stranicama
"Svete Evangelije", koja se nalazi na prestolu crkve u Velikom Torku.
Delo je napisano 1939. godine, na osnovu bogate arhivske građe, a i
drugih izvora, što daje ovom radu vrednost jednog pravog naučno-
437 P.P.Filip, Preocupări misionare a preotului Ion V.Farca în Banatul iugoslav, u "Oameni de seamă ai Banatului", Uzdin 2000, 42-46.438 Ova monografija je takođe objavljena u Contribuţii...V, 403-407.
197
istraživačkog rada. U ovoj monografiji pominjemo sledeća poglavlja:
"Naziv i stanovništvo opštine", "Položaj i površina opštine",
"Pustošenje opštine pod turskom vlašću", "Novo osnivanje opštine",
"Zanimanje stanovništva", "Hronološki podaci iz prošlosti Velikog
Torka”. Isti autor je napisao i monografiju Malog Torka439. Joan Farka
je 1947. prešao sa porodicom u Rumuniju.
Kratku istoriju Malog Torka napisao je i poznati istraživač
prošlosti Banata Feliks Mileker. U 250 objavljenih dela i 37
neobjavljenih radova440, Mileker se bavio raznim aspektima prošlosti
Banata kao celine, od praistorijskih vremena do međuratnog perioda,
ali i prošlosti velikog broja banatskih naselja pojedinačno, a među
njima i naseljima sa rumunskim stanovništvom. Svoja dela je pisao na
nemačkom, mađarskom i srpskom jeziku, a delo "Iz istorije Malog
Torka" je možda jedino njegovo delo objavljeno na rumunskom
jeziku441. Rad, koji obuhvata svega tri stranice teksta, objavljen je u
Kalendaru "Nădejdea" za 1930. godinu. Mileker je napisao ovaj tekst
na zahtev Nikolaja Romana, urednika Kalendara "Nădejdea"442. Na
Milekerov zahtev, u istom broju pomenutog kalendara je objavljena i
"Kratka hronika opštine Mali Torak iz Torontal-Banata"443, koju je
napisao učitelj Korneliju Popović 1907. godine, a koja se nalazila u
parohijskom arhivu u Malom Torku. Istu hroniku je Nikolaj Roman
objavio i u bukureštanskom časopisu "Graiul românesc" 1928. godine.
i najzad, u istom kalendaru je N.Roman objavio i kratku hroniku
Velikog Torka, rukopis koji se nalazi u crkvenim analima u Velikom
Torku444. Isti tekst je objavljen i u "Almanahul Banatului” iz
439 Objavljena u Contribuţii...V, 408-410.440 R.Rašajski, Bibliografija radova Feliksa Milekera, Vršac 1995.441 Ovaj rad nije pomenut u gore navedenoj bibliografiji radova Feliksa Milekera442 Calendarul "Nădejdea" pe anul 1930, Anul II, întocmit de Nicolai Roman, 90-92.443 isto, 92-94.444 isto, 94-95.
198
Temišvara, za 1929. godinu. Prema tome, u ovom periodu su
objavljene tri kratke istorije Malog Torka i jedna istorija Velikog
Torka, u prvom redu zaslugom Nikolaja Romana, poznatog publiciste i
kulturnog radnika.
Učitelj Trifu Šokarda je u listu "Foaia poporului român" objavio
jedan rad iz istorije Uzdina, koji je izašao u četiri nastavaka (brojevi
13-16 iz 1936. godine), ali koji se, kako izgleda, najviše zasniva na
usmenim podacima koje je autor dobio od meštanina Jordana Puje.
Kratke priloge iz istorije mesta Sv.Jovan objavio je u više navrata
Dimitrije Gruesku, na stranicama nedeljnika "Nădejdea". Njegovi
prilozi se takođe najviše zasnivaju na usmenim predanjima.
Interesantne podatke o Rumunima u jugoslovenskom Banatu daje
i Đorđe Bratu, publicista, rumunski državljanin, koji je krajem
tridesetih godina posetio ove krajeve, a to svoje putovanje je opisao u
putopisu pod naslovom "Prin Banatul iugoslav - Note de drum" (Kroz
jugoslovenski Banat - Putopis).
Od neobjavljenih radova, u kojima je opisana prošlost jednog
rumunskog naselja, svakako je najinteresantnija hronika Vladimirovca,
koju je vodio sveštenik Konstantin Dimijan u periodu od 1916. do
1955. godine i koja se nalazi u arhivu Rumunske pravoslavne crkve u
Vladimirovcu, na praznim stranicama jedne Evangelije. Pod naslovom
"Pro memoria", ova hronika daje realnu sliku seoskog života u periodu
između dva svetska rata i u toku Drugog svetskog rata. Sveštenik
Dimijan je, pored događaja iz samog Vladimirovca, opisao i razne
događaje iz zemlje i sveta, koje je najverovatnije preuzeo iz štampe,
skoro za svaki događaj dajući i svoj komentar. Konstantin Dimijan je
rođen u Brecku kod Sibiua 1876. godine. Završio je teologiju u
Bukureštu 1906. a 1908. postaje kapelan u Petrovom Selu, postavljen
199
prilikom proslave stogodišnjice od osnivanja ovog mesta445. U periodu
između dva rata ostaje u Vladimirovcu, zajedno sa sveštenikom
Štefanom Šperkezom. Jedan je od lidera Rumunske stranke u
Kraljevini SHS, a kasnije se nalazi u rukovodstvu "Udruženja
rumunskih horova i fanfara" (1931.), jedan je od osnivača Pevačkog i
čitalačkog društva "Dojna" iz Vladimirovca (1928.). Bavio se i
publicistikom, sarađujući u "Graiul românesc" iz Pančeva446. Umro je
u Rumuniji 1959.godine.
Od istraživača i publicista koji su ostavili određeni trag u
rumunskoj kulturi međuratnog perioda pomenućemo još nekoliko
imena: Marijus Bizerea, sin učitelja Petru Bizere, rođen je u Kuštilju
1916. Školovao se u Rumuniji, a doktorirao je geografiju. U
međuratnom periodu sarađuje u listu "Nădejdea" iz Vršca. Iako je
živeo u Rumuniji, i posle rata je održavao tesne veze sa rumunskim
intelektualcima u jugoslovenskom Banatu. Viktor Trailović (1879-
1938.), sveštenik u Kuštilju, jedan od osnivača "Opinke" (1918.),
sarađivao je u "Foaia diecezană" iz Karansebeša, "Alamanahul
Banatului" i "Biserica bănăţeană" iz Temišvara, "Biserica Ortodoxă
Română" iz Bukurešta i "Nădejdea" iz Vršca447. Aurel Uroš (1910-
1981.), radio je u međuratnom periodu kao sveštenik u Dobrici (1932-
1940.), a kasnije i u drugim mestima. U to vreme je sarađivao u "Foaia
diecezană" iz Karansebeša i "Nădejdea" iz Vršca. Preveo je 1936. sa
srpskog jezika "Misionarska pisma" od episkopa Nikolaja
Velimirovića448.
445 ARPCV, Dosije Konstantina Dimijana; N.Penţa, Monografia comunei
Roman-Petre (Petrovoselo), Oravica 1911; M.Măran, Petroviceni de altădată, 29-34.446 M.Măran, Vladimirovaţ - Pagini de istorie culturală, 118.447 C.Roşu, Lexiconul..., 338.448 Gurie Ursulescu, Misionarska pisma, traducere de pr.Aurel Uros Dolovanul, Fruncea, Temišvar, br..50 od 13. decembra 1936.
200
Sa rumunskog jezika značajan je prevod dela poznatog istoričara
Nikolaja Jorge "Istorija Rumuna i njihove civilizacije" na srpski jezik.
Ovu knjigu je preveo dr Vladimir Margan 1934. godine, koji će iste
godine biti postavljen za prvog profesora rumunskog jezika u odeljenju
na rumunskom nastavnom jeziku pri vršačkoj gimnaziji.
Na osnovu svega rečenog može se zaključiti da u periodu između
dva rata nije napisano ni jedno kompletnije naučno delo čija bi tema
bila vezana za Rumune u jugoslovenskom Banatu. Kao najkompletnije
i naučno najvrednije delo o jednom naselju ostala je i dalje
"Monografija opštine Roman-Petre (Petrovoselo) 1808-1908", koju je
još 1911. objavio učitelj Nikolae Penca. Na stranicama lista
"Nădejdea" bilo je pokušaja organizovanja akcije u cilju pisanja
monografija banatskih naselja449, ali u prvom redu zbog nedostatka
stručnih kadrova, sve je ostalo samo na lepim planovima i idejama. U
tome je prednjačio učitelj Korneliju Mata iz Vojvodinaca, koji je na
stranicama lista "Nădejdea" 1939. objavio članak "Jedan plan za
monografiju Rumuna u jugoslovenskom Banatu".
449 Nădejdea, br.8 od 23. februara 1930, 2.
201
V. UMETNIČKO I NARODNO STVARALAŠTVO RUMUNSKE MANJINE U JUGOSLOVENSKOM
BANATU
1.RAZVOJ POZORIŠNE UMETNOSTI
O nekim aspektima pozorišnog života Rumuna u
jugoslovenskom Banatu između dva rata bilo je reči i na drugom
mestu. Tradicija igranja "narodnih pozorišnih komada ("piese teatrale
poporale") bila je u ovom periodu stara već nekoliko decenija.
Pozorišni komadi su se prikazivali kao sastavni deo seoskih priredbi,
koje su se najčešće održavale povodom verskih praznika, u lokalnim
gostionicama (tzv."hotelima"). Prikazivane su jednočinke, dvočinke i
tročinke, najčešće rumunskih autora, u kojima se radnja obično dešava
u ruralnoj sredini.Već smo pomenuli dela domaćih autora, kao što su
Nikolae i Aleksandru Cincariju, Jon Nice Sekošan, pa i Romulus
Roman.
Najviše su se prikazivali pozorišni komadi Nikolaja Cincarijua,
koji nisu izostajali skoro ni iz jednog mesta u kome se odvijao kulturni
život Rumuna u jugoslovenskom Banatu. Pomenućemo nekoliko
najznačajnijih naslova, koji su se najčešće prikazivali na seoskom
priredbama između dva rata: "A fost odată" (Bilo jednom), "Doamna
mea" (Moja gospođa), "Duşmanii" (Dušmani), "Puiu codrului" (Sin
šume), "Maistorul Căproni" (Majstor Kaproni), "Gardul fermecat"
(Čarobna ograda), "Eva", "Pentru Patrie" (Za Otadžbinu), "O scenă
ţărănească" (Seljačka scena), "Văduva cu farmece" (Čarobna udovica),
"Otravă femeiască" (Ženski otrov) i druge. U svojim pozorišnim
202
komadima, Nikolae Cincariju je bio inspirisan događajima iz života
banatskog seljaka, najčešće iz rodnog Vladimirovca. Ipak su se
njegova dela prikazivala ponekad i u gradovima rumunskog Banata
(Rešica i dr.)450.
Igrana su, međutim, i dela autora iz Rumunije, kao što su Vasile
Aleksandri, Josif Vulkan, ali obično dela manje umetničke vrednosti,
koja su bila dostupna ruralnom stanovništvu. Istina, sama dela
N.Cincarijua su igrana i u Rumuniji, ponekad i u urbanoj sredini. Tako
su pozorišni amateri iz Rešice više puta prikazivali pozorišne komade
ovog pisca, prvi put još 1904. godine, a u međuratnom periodu 1919.
godine, kada je u ovom gradu prikazan Cincarijuov pozorišni komad
"Ženski otrov"451, zatim "Majstor Kaproni"452.
Na osnovu dostupnih podataka, možemo konstatovati da su retki
slučajevi kada se u rumunskim selima igrao neki pozorišni komad
poznatih dramskih pisaca. Takvi pozorišni komadi su igrani u
Sv.Mihajlu. Naime, 23. avgusta 1923. aktivisti "Omladinskog društva"
iz ovog mesta su prikazali jedan od najpoznatijih pozorišnih komada -
komediju "Burna noć"453, čiji je autor Jon Luka Karađale, najpoznatiji
rumunski komediograf, u režiji profesora Vikentija Ardeljana, bivšeg
učenika Konzervatorijuma u Klužu454. Godine 1928, pozorišni amateri
iz Sv.Mihajla su prikazali i dramu "Năpasta" od istog autora, a 1931.
godine, na priredbi organizovanoj povodom crkvene slave, studenti iz
Sv.Mihajla su prikazali i Molijerovu komediju “Doktor protiv svoje
volje”455. Nemamo podataka o prikazivanju nekog pozorišnog komada
450 I.Crişan, nav. delo, 125-126.451 isto, 125.452 isto, 126.453 P.Gătăianţu, P.Bagiu, Locve ieri şi azi, 136; Graiul românesc, br.26 od 26. avgusta 1923, 3.454 Graiul românesc, br.25 od 19. avgusta 1923, 2.455 Nădejdea, br.35 od 6. septembra 1931, 1.
203
srpskih ili drugih jugoslovenskih autora, što je još jedan dokaz da je
banatski rumunski ruralni svet teško prihvatao uticaje spolja, težeći da
kroz svoj konzervativizam i nacionalni romantizam sačuva svoje
tradicije.
Glumci amateri su pretežno bili iz redova đačke i studentske
omladine, odnosno mladih intelektualaca, ali su interesovanje za
pozorište pokazivali i talentovani seljaci. Profesionalnih glumaca nije
bilo, osim mlade glumice Elene Gruba iz Vladimirovca (rođena 1922.),
koja krajem međuratnog perioda studira na Akademiji dramskih
umetnosti u Klužu, da bi za vreme Drugog svetskog rata radila kao
profesionalna glumica u Narodnom pozorištu u Temišvaru456. Kao
učenica i studentkinja nastupala je često u amaterskim pozorišnim
predstavama u rodnom Vladimirovcu.
456 M.Măran, Vladimirovaţ..., 48.
204
2.VRHUNSKA OSTVARENJA U UMETNOSTI
Vrhunski domet u dramskoj umetnosti postigao je Aurel Miloš iz
Uzdina, poznat pre svega kao veliki baletski umetnik457. Rođen 1905. u
Uzdinu, Aurel Miloš je studirao balet i filozofiju u Budimpešti i Rimu.
Prva znanja o baletu stekao je u Akademiji "Nicolo Guera" u
Budimpešti, a zatim je učio kod Elene Poljakove u Beogradu i kod
Antona Romanovskog u Bukureštu. Tehniku baleta je usavršio kod
Olge Preobraženske u Parizu, Viktora Gsovskog u Berlinu i Enrika
Ćeketija u Milanu. Studije plesa je nastavio kod Rudolfa de Lobana u
Berlinu. Ovaj je, zajedno sa drugim velikim majstorima svetskog
baleta, uticao na formiranje Aurela Miloša kao umetnika - baletskog
izvođača i koreografa. Debitovao je 1928. godine u Berlinu, u
umetničkoj galeriji "Der Sturm", na poziv Hervarta Valdena, direktora
i osnivača ove berlinske kulturne institucije. Od 1932. godine
posvećuje se koreografiji. Prva značajnija iskustva stiče u Gradskom
pozorištu u Augsburgu i Dizeldorfu, zatim u Budipeštanskoj Operi,
kao i u drugim kulturnim institucijama Mađarske. Kao kreator
"slobodnog baleta", Miloš je razvijao takozvani "pesnički balet".
Od 1937. godine živi u Italiji, gde debituje u pozorištu "San
Carlo" u Napulju. Ubrzo prelazi u Rim, gde postaje glavni koreograf u
Operi, u periodu 1938-45. U istom periodu sarađivao je sa pozorištima
u Veneciji, Beču, Bratislavi, Bolonji, Berlinu, Drezdenu, Barseloni i
Madridu458.
Svoju bogatu umetničku karijeru nastavio je i posle rata. Ukupno
je realizovao 173 baletskih koreografija, režirao je 18 opera. Nije,
457 V.Barbu, Uzdineanul nostru Aurel Miloş, una dintre cele mai distinse personalităţi ale baletului mondial, u Oameni de seamă ai Uzdinului, Temišvar 1998, 14.458 isto, 16.
205
međutim, održavao vezu sa rodnim krajem, u koji se nije vraćao.
Pripadao je umetničkom svetu u pravom smislu reči, ali, kao ni Emil
Petrović u nauci, nije neposredno doprineo kulturnom razvoju svog
zavičaja. Zbog toga je u Uzdinu i bio godinama zaboravljen. Jedini
konkretniji kontakt ostvario je sa Silvijusom Mikljom, kome je
poklonio knjige. Umro je 1988. u Italiji, daleko od svog rodnog kraja.
Slične domete je dostigao još jedan uzdinac, Atanasije Tomas
Todor459. Rođen u Uzdinu 1921. godine, još od ranog detinjstva je
pokazao interesovanje za muziku. Kao dečak, svirao je violinu sa
George Caranom Dragom, poznatim izvođačem narodnih pesama iz
Uzdina. Završio je Gimnaziju "Konstantin Dijakonović Loga" u
Temišvaru, a zatim i muzički konzervatorijum u istom gradu.
Emigrirao je sa porodicom u Ameriku, ali se 1931. vraća u Uzdin. Kao
dečak od 12 godina, pobedio je na jednom takmičenju za violinu i
kompoziciju u Beogradu, posle čega dobija stipendiju koja mu
omogućava dalje školovanje. Pre odlaska u Ameriku, pobeđuje na još
jednom takmičenju za violinu i kompoziciju na Univerzitetu u
Temišvaru (1937.). Posle prelaska u Ameriku, učestvuje na turnejama
po Kanadi i SAD, imajući mogućnost da studira zajedno sa belgijskim
violinistom Morisom Onderetom i sa poznatim kanadskim
kompozitorom Klodom Samponjom.
Za vreme rata organizovao je humanitarne koncerte u korist
američkih vojnika, Crvenog krsta i drugih humanitarnih organizacija.
Njegove koncerte je prenosio veći broj radio stanica širom sveta.
Prilikom jednog koncerta u Kanadi, susreo se sa velikim
kompozitorom Đorđe Eneskom. Svoju bogatu muzičku karijeru
nastavlja i posle rata, kada prelazi u Holivud, gde radi kao producent
opera i muzičkih programa. Bio je lični prijatelj glumaca Edvarda 459 P.Gătăianţu, Athanasie Thomas Todor, o poveste, u Oameni de seamă ai
Uzdinului, Temišvar 1998, 32-33.
206
Robinsona, Džoni Vajsmilera i drugih. Umro je 1991. godine. Kao i
Aurel Miloš, i Atanasije Tomas Todor je odlaskom u "beli svet"
izgubio neposrednu vezu sa zavičajem. Njegov veliki uspeh u
privatnoj umetničkoj karijeri neće uticati ni na koji način na kulturni
razvoj Rumuna u jugoslovenskom Banatu ni u periodu između dva
rata, a ni kasnije.
Među umetnicima koji su u svetu postigli određen uspeh, a
kojima je blistava karijera počela baš u međuratnom periodu, bio je i
Đorđe Barbu, poreklom iz Vladimirovca (rođen 1917.)460, koji je sa
porodicom još kao dečak emigrirao u Kanadu. Njegov otac, Trajan
Barbu, bio je horovođa u Vladimirovcu sve do odlaska u Kanadu 1928.
Godinu dana kasnije, za njim polazi i njegova porodica, u kojoj je bio i
mladi Đorđe, koji će u novoj industrijalizovanoj sredini, posle prelaska
u Hamilton-Ontario 1936. godine pokazati izuzetne sklonosti prema
likovnim umetnostima, postajući ubrzo slikar priznat kako u Kanadi,
tako i u SAD. Najznačajnija ostvarenja će imati tek posle Drugog
svetskog rata, kada osniva sopstvenu kompaniju "Hamilton Sceen print
Ltd" 1954. godine. Poznat kao slikar i vlasnik štamparije, Barbu nije
prekinuo kontakte sa svojim zavičajem, imajući u vidu i činjenicu da
su u Hamiltonu i u drugim mestima Kanade već u to vreme postojale
veće grupe emigranata Rumuna iz jugoslovenskog Banata, koji su se u
novoj sredini organizovali i na kulturnom planu, ne prekidajući ni
preko okeana kulturne tradicije zavičaja. Tako je Trajan Barbu imao u
Kanadi izuzetno bogatu kulturno-nacionalnu aktivnost. Još dok je
boravio u mestu Regina (Sask), bio je jedan od osnivača kluba Mihaj
Eminesku, koji je okupljao rumunske emigrante iz ovog mesta. Posle
prelaska u Hamilton, Trajan Barbu osniva hor “Jon Vidu”, koji će
imati bogatu kulturnu aktivnost u sledećih više od pola stoleća. Ovo
460 Familia, Vladimirovac, br.3 od septembra 1994, 1.
207
kulturno društvo će u Hamiltonu održati žive stare kulturne tradicije
banatskih Rumuna. Društvo je organizovalo priredbe, naročito u vreme
verskih praznika. Imamo podatke o nekim takvim priredbama koje su
organizovali jugoslovenski Rumuni u Kanadi i SAD. Tako je grupa
"dobrovoljaca", članova kluba "M.Eminesku", prikazala 8. januara
1931. u Regini pozorišnu predstavu koju je režirao Trajan Barbu461.
Na sličnu aktivnost nailazimo u istom periodu i među
emigrantima u SAD. Među članovima Rumunskog društva za pomoć i
kulturu "Banatiana" iz Detroita, bilo je i emigranata iz jugoslovenskog
Banata. Tako je ovo društvo prikazalo 22. aprila 1928. priredbu sa
pozorištem i igrankom, u sali "Arion" u Detroitu. Prikazan je i jedan
pozorišni komad462. Među glumcima-amaterima nalazi se i Trifu
Šorđan, emigrant iz Vladimirovca, kao i Petru Militariju, iz istog
mesta463. To su bile teške godine za emigrante koji su tih godina
dolazili u SAD i Kanadu. Godine 1929. počela je velika ekonomska
kriza, koja je uzdrmala ceo kapitalistički svet. O teškoćama na koje su
naišli vladimirovački emigranti, pa i on lično, u jeku velike ekonomske
krize, Đorđe Barbu piše u svom dnevniku464:
"...Kada je Kola Miter došao kod nas u Reginu, zamolio sam ga
da me povede sa sobom kako bi tražili posao. Dolari su mi bili
neophodni za školovanje. Krenuli smo zajedno na sever provincije
Saskačevan...Najzad smo se zaposlili za 75 centi dnevno. Radili smo
4-5 dana. Kada se približio početak školske godine, vratio sam se
kući...
461 Podaci sa jedne fotografije iz privatne zbirke u Vladimirovcu462 Originalni plakat sa ove priredbe nalazi se u privatnoj zbirci u Vladimirovcu463 Vladimirovčani su bili najbrojniji emigranti iz jugoslovenskog Banata u severnoj Americi464 Đorđe Barbu je vodio svoj dnevnik na engleskom jeziku. Odlomci iz ovog dnevnika objavljeni su u časopisu Familia, Vladimirovac, br.8 od decembra 1995, u prevodu na rumunski jezik
208
...Smatralo se da jedan profesor vodi bolji život, sa platom od 40-
50 dolara nedeljno.U američkoj štampi je pisalo da neki umetnici
mogu zaraditi i do 50 dolara nedeljno, pa sam se tako odlučio da
nastavim školu likovnih umetnosti. Zahvaljujem profesoru G.Hazardu,
koji me je držao svakodnevno po jedan čas više, kao i subotom, da bih
završio studije , a sledećih godina smo se često sretali i zajedno slikali
prirodu...
...U "Duncan Litograph" su bili vrlo znatiželjni da saznaju gde i
kod kog profesora sam naučio da slikam. Sa potpredsednikom firme
sam se vozio automobilom 2-3 sata, razgovarajući o svemu...".
Od svih naših emigranata u SAD i Kanadi, Đorđe Barbu je
postigao najviše, kako na umetničkom, tako i na profesionalnom
planu, ali je njegova prava karijera počela tek posle Drugog svetskog
rata, što nije tema našeg rada. Ovde treba samo još napomenuti da je
na svojim slikama Barbu često prikazivao prizore iz svog rodnog sela,
a najznačajnije ostvarenje vezano za svoj rodni kraj mu je svakako
štampanje drugog izdanja "Monografije opštine Roman-Petre
(Petrovoselo) 1808-1908" od Nikolaja Pence, u Burlingtonu 1974.
godine.
U teškom godinama ekonomske krize, mnogi emigranti su se
vratili u zavičaj, dok su drugi ostali u Americi, da bi nekako zaradili za
život, ali uvek sentimentalno vezani za rodni kraj. Tako su mnogi od
njih bili i saradnici nedeljnika "Nădejdea", koji se čitao i preko okeana,
objavljujući pre svega pesme pune nostalgije za rodnim krajem465.
465 Najinteresantniju takvu pesmu, koja realno oslikava težak život i nostalgiju za rodnim krajem, napisao
je Nikolae Susa iz Montreala, poreklom iz Vladimirovca - Nădejdea, br.39 od 22. septembra 1929, 2.
209
3.LIKOVNE UMETNOSTI
U likovnim umetnostima postignuti rezultati su više nego
skromni, kada je reč o periodu između dva svetska rata. Rumuni u
jugoslovenskom Banatu nisu imali nijedno udruženje likovnih
210
umetnika, ili neku organizaciju koja bi davala podstrek razvoju
likovnih umetnosti. I sam broj likovnih umetnika je bio mali, najčešće
prepušteni sami sebi, između kojih nije postojao nikakav organizovan
vid saradnje. Pomenućemo neka imena koja su ipak predstavljala
rumunsku likovnu umetnost kod nas, mada su neki od njih stvarali u
inostranstvu, gubeći vezu sa zavičajem.
Tako je Korneliju Ljuba iz Ritiševa (1880-1934.) završio
Akademiju lepih umetnosti u Budimpešti 1905. godine i dobio zvanje
profesora likovnih umetnosti. Pre rata, radio je u jednoj gimnaziji u
Budimpešti, zatim u Subotici, gde je osnovao i jednu školu, čiji je
istovremeno bio i direktor. Od 1919. živi u Temišvaru, gde se nalazi na
čelu Škole za umetnosti i zanate. Od 1923. studira u Pragu, gde dobija
diplomu inženjera-arhitekte. Vraća se u Temišvar, gde od 1933.
predaje u Školi lepih umetnosti. Imao je više izložbi - u Somboru,
Subotici, Vršcu, Temišvaru (pre Prvog svetskog rata), zatim u Aradu,
Temišvaru, Pragu i Bukureštu (posle 1918.). Slikao je pejsaže, mrtvu
prirodu i portrete466.
Dok Korneliju Ljuba nije bio u neposrednom kontaktu sa rodnim
krajem, Traila Miklja (1887-1952.), rodom iz Uzdina predstavlja
jednog od značajnijih likovnih stvaralaca koji je ostao u
jugoslovenskom Banatu. Traila Miklja je završio likovne umetnosti u
Beču i Pragu, a zatim je živeo u Tomaševcu, selu u blizini svog rodnog
Uzdina. Ostavio je iza sebe više značajnijih ostvarenja. Slikao je ikone
u crkvi u Tomaševcu, zatim u kapelama u Pančevu i Perlezu. Ikone
sv.Đorđa i Bogorodice nalazile su se u kući Miroslava Lukića u
Pančevu. Naslikao je i sv.Đorđa na spoljnom delu crkve u Uzdinu, ali
ova nije sačuvana, kao ni razna druga ostvarenja ovog slikara, u
Uzdinu i na drugim mestima.Od 1926. živi u Detroitu, gde je jedno
466 Aurel Cosma-junior, Pictorul Corneliu Liuba, u Luceafărul, Temišvar, br.6 od juna 1935, 282-286.
211
vreme radio u fabrici automobila "Ford" kao dizajner. Vraća se u
zemlju 1947. godine467. Na severnoameričkom kontinentu je počeo
svoju umetničku karijeru i mladi slikar Đorđe Barbu, rodom iz
Vladimirovca. Slikao je motive iz rodnog kraja, sa kojim nikada nije
prekinuo vezu.
U Vladimirovcu je u periodu između dva rata stvarao i slikar-
samouk Petru Murgu468.Slikao je po narudžbini portrete, gde su mu
svakako najinteresantniji portreti kralja Aleksandra i Petra II, koje je
poklonio krajici Mariji, prilikom njene posete Vladimirovcu 1936.
U vajarstvu se isticao Jovan Stngu-Mrza iz Alibunara (1916-
1992.), takođe samouk. Vajao je u drvetu, a najvrednije su mu figure
koje predstavljaju rumunsku narodnu nošnju iz Alibunara469.
Početkom XX veka je u Alibunaru postojala vajarska škola i
radionica470, čiji je vlasnik bio Trajan Kostić (1878-1917.), koji je
studirao likovne umetnosti u Budimpešti, Beču i Berlinu. To je
verovatno jedini oblik organizovane delatnosti u likovnim
umetnostima kod Rumuna u ovim krajevima u prvim decenijama XX
veka. Moguće je da je Jovan Stngu stvarao pod uticajem nekih od
učenika Trajana Kostića. Umetničkom obradom drveta bavio se i
Štefan Putnik (1877-1936.) iz Mesića471, takođe samouk, poznatiji kao
autor pesama na narodnom jeziku.
Poseban vid razvoja likovne umetnosti prisutan je u crkvenoj
arhitekturi i slikarstvu. Većina rumunskih crkava su bila podignuta u
prethodnim periodima. Svega tri crkve su podignute u periodu između
dva rata:
467 Iova Dalea, Miclea Trăilă - pictorul, u Oameni de seamă ai Banatului II, Simpozion, Uzdin, 25.09.1999., 151-153.468 M.Măran,Vladimirovaţ - pagini de istorie culturală, 97-98.469 Joan Baba, Lexiconul artiştilor plastici, 109-110.470 A.Negru, Făclia, Alibunar, br.3, 1997.471 I.Baba, nav.delo, 104.
212
-Rumunska pravoslavna crkva u Deliblatu (1925.)
-Rumunska pravoslavna crkva u Ovči (1931-1933.)
-Rumunska pravoslavna crkva u Kuštilju (1928-1940.).
U pojedinim crkvama rađene su slike na zidovima i ikonostasu.
Tako je u crkvi u Straži, podignutoj 1854. godine, izvršena restauracija
unutrašnjosti i ponovno slikanje. Slike su uradili umetnici Karl i Jozef
Lefler 1935. godine.Troškove je podnela crkvena opština u Straži472.
Rumunsku crkvu u Kovinu oslikao je 1937. slikar Anton Štef iz
Hondola-Arad, dok je ikonostas uradio Julijan Bosiok iz Berlišta473. U
crkvi u Omoljici slike je uradio 1930. godine malo poznati slikar
Palek474. U drugim crkvama je dolazilo do povremenih sitnijih
intervencija i restauracija, pre svega zbog finansijskih problema kroz
koje je prolazila zemlja u periodu kada su ekonomske krize razorno
delovale na životni standard stanovništva. Anton Štef je 1924-1925.
oslikao i crkvu u Nikolincima, sagrađenu 1911-1913475.Na
organizovanju ovih radova najviše se zalagao sveštenik Teodor
Petrika, paroh u Nikolincima u periodu 1924-1952. I u ovoj crkvi je
rezbarenje u drvetu uradio profesor Julijan Bosiok iz Berlišta, uz
pomoć Josifa i Nistora Bosioka.
Da bi se obezbedila sredstva za izgradnju crkve u Kuštilju, u selu
je organizovano prikupljanje dobrovoljnih priloga, a prodato je i 40
jutara zemlje. Velika ekonomska kriza je prekinula dalje radove na
ovoj crkvi, koji su nastavljeni tek 1938. godine, uz finansijsku pomoć
Rumunske Nacionalne Banke iz Bukurešta. Radovi su završeni krajem
1939. godine. U novu crkvu je postavljen stari ikonostas, za koji se
472 Anuar bisericesc pe anul comun 1990, Vršac, 39.473 Anuar bisericesc pe anul bisect 1992, 38.474 C.Roşu, A.Negru, Biserica din Omoliţa, Libertatea, 23. jun 2001, 18.475 A.Turcoane, Valea cu cer, Almanah Libertatea 1981, 84.
213
smatra da ga je oslikao slikar George Diakonović, otac Konstantina
Diakonovića Loge476.
U nekom crkvama su bili neophodni radovi na restauraciji, za
koje je, usred ekonomske krize, takođe bilo teško naći potrebna
finansijska sredstva. Ipak, u više crkava je izvršena restauracija, kao
što je slučaj sa crkvom iz Velikog Torka, do koje je došlo 1939. Još
1937. je parohijski odbor zatražio od političke opštine pomoć od
100.000 dinara, za renoviranje crkvenog tornja. Politička opština
dodeljuje 70.000 dinara, dok je ostatak sume morala da obezbedi sama
crkva. Radove su izvršili majstori Nikola i Peter Kransk477.
Značajno ostvarenje crkvene arhitekture je podizanje rumunske
crkve u Ovči. Umesto stare crkve, koja je bila napravljena od nabijene
zemlje, 1931. je počela izgradnja nove crkve, sa hramom
"Sv.Konstantin i Elena". Finansijske troškove snosili su crkva i
vernici. Graditelj ove crkve bio je Kraus Katinić iz Zemuna, a sami
radovi su se odvijali pod nadzorom Uroša Predića iz Pančeva.
Ikonostas nije oslikan, nego su na njemu stavljene ikone iz stare crkve,
dok su zidovi bili prazni, tako da će ova crkva biti oslikana tek 1989.
godine.
Posle deobe crkvene imovine između Rumuna i Srba u Deliblatu
(1890.), rumunski vernici su za verske potrebe koristili kapelu
(podignutu 1898.), da bi tek 1925. završili novu crkvu, izgrađenu u
vizantijskom stilu, sa dva lateralna i jednim centralnim tornjem. Do
novca za podizanje crkve došlo se prodajom 99 jutara zemlje478, kao i
od dobrovoljnih priloga samih meštana. U akciju prikupljanja
sredstava za podizanje ove crkve uključilo se i lokalno rumunsko
pevačko društvo. Tako je prihod sa zabave održane 31. maja 1920. 476 C.Roşu, A.Negru, Biserica din Coştei, Libertatea, 21. april 2001, 14.477 P.Drăghicescu, C.Roşu, Slujitori ai altarului, 55.
478 C.Roşu, A.Negru, Biserica din Deliblata, Libertatea, 16. jun 2001, 14.
214
godine Rumunsko pevačko društvo iz Deliblata namenilo podizanju
ove crkve479. Graditelj je bio majstor Dimitrije Bojtar iz Oravice. Pošto
su sva raspoloživa sredstva potrošena za izgradnju crkve, slike će biti
urađene tek 1980. godine. Neoslikani zidovi u unutrašnjosti su
godinama davali jedan osećaj praznine u ovoj crkvi, što bi bio jedan od
razloga prelaska dela rumunskih vernika iz rumunske u srpsku
parohiju i njihovo posrbljavanje, koje je u ovom mestu još u to vreme
uzelo maha.
Najzad, na ovom mestu vredi pomenuti i jedan spomenik,
podignut u Seleušu 1930. godine. Ovaj spomenik je posvećen palim
meštanima u Prvom svetskom ratu, čija se imena nalaze ispisana na
njemu (ukupno 72 građana Seleuša). Spomenik je delo firme "Sinovi
Alojza Tunera" iz Velikog Bečkereka. Na vrhu granitnog spomenika
nalazi se jedan pozlaćeni orao, poklon-donacija Đorđa i Ekaterine
Papateodosija iz Skoplja - zeta i ćerke porodice Janković - jednog od
poginulih meštana u ovom ratu. Spomenik je visok 364 cm, a koštao je
35.000 dinara. Podizanje spomenika pomoglo je lokalno pevačko
društvo480.
479 S.Miletić, nav.delo, 166.480 Gheorghe Şdicu, Monumentul eroilor fii din comuna Seleuş, Kalendar "Nădejdea" 1930, 79-82; A.Bojin, Seleuş - Biserica ortodoxă română, 81-84.
215
4.KNJIŽEVNI FOLKLOR
Mnogo više nego za pisanu reč, banatski seljak je bio vezan za
usmeno narodno književno stvaralaštvo, koje se prenosilo iz prastarih
vremena sa generacije na generaciju, dok su mnoga manje ili više
originalna dela "narodne" književnosti nastala i u periodu između dva
rata, ili su zapisana i objavljena u ovom periodu. Zapisivanje prastarih
narodnih običaja, uključujući i književni folklor, počelo je još u prvim
decenijama XIX veka. Tako je učitelj Josif Popović iz Klopodije
zapisao još 1802. godine prastare običaje iz ovog mesta (samo
nekoliko godina kasnije - 1808, stanovnici Klopodije, zajedno sa
216
stanovnicima Žamu Mare, osnovaće Petrovo Selo, današnji
Vladimirovac). Njegov rukopis, od ukupno 213 stranica, sadrži seriju
kratkih tekstova didaktičko-moralnog i religioznog karaktera481.
Zapisivanjem i proučavanjem narodne književnosti banatskih Rumuna
bavio se tokom XIX veka jedan značajan broj istraživača, među
kojima i određeni broj stranaca482: Artur i Albert Šot, Emil Pikot,
Gustav Vajgand, poznat pre svega po dijalektološkim istraživanjima
koje je izvršio i u našem delu Banata, i drugi. Prikupljanjem
književnog folklora kod Rumuna u našem delu Banata bavili su se još i
Đorđe Aleksić u Straži483, kao i sveštenik Avram Korča iz Kuštilja,
koji je 1899. objavio u Karansebešu zbirku pod naslovom "Narodne
balade", prikupljene u Kuštilju i susednim mestima. Korča je dosta
materijala objavio i u listu "Tribuna" iz Sibiua, kao i u "Poporul
român" (Rumunski narod) iz Arada. Slični materijali objavljeni su i u
drugim listovima koji su izlazili na rumunskom jeziku u bivšoj
Austrougarskoj.
U periodu između dva rata objavljivanje dela narodne
književnosti i književnih dela na narodnom jeziku predstavljao je
značajan deo publicističke delatnosti Rumuna u jugoslovenskom
Banatu, imajući u vidu da u svim publikacijama koje su izlazile u
ovom periodu objavljivanje narodnih pesama predstavlja imperativ,
sastavni deo nacionalne propagande i borbe za održavanje nacionalnog
identiteta. Objavljujući narodne pesme i druge narodne umotvorine,
urednici rumunskih publikacija su uspeli da zainteresuju u većoj meri
seljaka pretežno nezainteresovanog za pisanu reč. Prilozi ovakve vrste
bili su brojni, kao i njihovi autori, kojih je bilo skoro iz svih mesta.
481 I.V.Boldureanu, Cultura românească in Banat, Temišvar 1994, 30-35.482 R.Flora, Folclor literar bănăţean, 27-28.483 Milan Vanku, Contribuţii pentru biografia unui savant care a efectuat cercetări in satul Straja - George Alexici, u Contribuţii...IV, 51.
217
Svakako da je najznačajnije dostignuće u ovoj oblasti objavljivanje
zbirke narodnih pesama pod naslovom "Narodne pesme iz
jugoslovenskog Banata", čiji su autori Trajan Margitičan iz Banatskog
Novog Sela i Roman Kristea iz Glogonja. Knjiga je izašla u izdanju
"Astre" iz Sibiua pod brojem 257 iz 1939. godine.
Na ovom mestu ćemo se više pozabaviti narodnim umotvorinama
objavljenim u listu "Nădejdea", kao i u drugim publikacijama.
Prva publikacija koja je objavljivala narodne pesme bio je
"Calendarul poporului" Romulusa Romana, o kojoj je već bilo reči na
drugom mestu. Dodajemo samo da je ovaj kalendar objavio i priloge o
književnom folkloru, kao što je onaj o običajima za Božić484, kao i
opšta zapažanja o narodnim pesmama485. Od konkretnog folklornog
materijala, objavljeni su prilozi iz Ečke486.
Pesme u "narodnom" stilu objavljuje i list "Graiul românesc" iz
Pančeva. Autori su seljaci-čitaoci ovog lista. Pesme bez neke veće
literarne vrednosti, objavljuje Adrijan Mojse iz Ečke487, nepoznati
autor ("Anonimus") iz Orešca itd.
Ipak, najveći broj priloga iz ove oblasti objavljuje "Nădejdea".
Njihovo objavljivanje bilo je sastavni deo uređivačke koncepcije lista,
polazeći od činjenice da ovaj u više navrata apeluje na čitaoce da šalju
takve materijale, organizujući ponekad i konkurse, u kojima su
najvredniji "folkloristi"488 dobijali nagrade u knjigama.Takvi saradnici
- sakupljači narodnih umotvorina, su skoro bez izuzetka seljaci. Tu
ipak treba pomenuti činjenicu da je većina ovih priloga prepisana iz
već objavljenih knjiga. Drugi, međutim, objavljuju originalne radove,
484 Calendarul poporului 1922, 32.485 isto, 30-31.486 isto 1923, 94-96.487 Graiul românesc, br.6 od 11. februara 1926, 2.488 R.Flora, nav.delo, 112-113.
218
postajući poznati kao autori "narodnih pesama". Takvi su, recimo,
Vikentije Avram i Teodor Ćipu iz Torka, kao i mladi Simeon Draguca
iz Mesića.
Najviše priloga ove vrste objavljeno je prvih godina izlaženja lista
(oko 1927-1930.), kao i kasnije (1936-1940.). Kasnije je književni
folklor zanemaren na stranicama "Nădejdea", zbog nepovoljne opšte
situacije u zemlji i svetu. Isti je slučaj i sa nekim godinama u kojima su
se održavali izbori. Pošto je sam direktor lista Aleksandru Butoarka
bio kandidat za poslanika, u listu se posvećuje veća pažnja događajima
"značajnim za naciju". Tako ima i slučajeva političkih stihova u
"narodnom" stilu, u kojima se kritikuju i izvode ruglu politički
protivnici, a predlaže se glasanje za svog kandidata489.
Neki objavljeni folklorni materijali su svakako starijeg datuma.
Tako, Jon Zgrđa iz Margite objavljuje 1937. u listu "Nădejdea" seriju
od 12 narodnih pesama za koje kaže da su zapisane još 1912. Među
prvim sakupljačima narodnih pesama, koji su verovatno i sami autori
nekih od njih, pomenućemo sledeća imena: Petru Almažan i Trifu Susa
iz Vladimirovca, Vasilije Žurka iz Vršca, Nikolae Panesku iz Bele
Crkve, Sila Idvorean iz Jabuke, Petru Oprea-Tomica iz Nikolinaca,
zatim Jon Popa iz Seleuša, Nikolae Kornja iz Vlajkovca, Mihaj
Nikolajević iz Markovca, Ilije Dan iz Ritiševa, George Nikoli iz
Kleka, Đorđe Kornja iz Sv.Jovana, Aurel Grivej iz Straže, Jon Minja iz
Glogoja i drugi. Najzastupljenije narodne pesme na stranicama
"Nădejdea" su svakako "dojne", lirske pesme specifične za rumunski
folklor.Broj objavljenih balada je vrlo mali, a među njima ima i
prevedenih sa srpskog jezika490. Najviše priloga iz ove oblasti
objavljeno je u listu "Nădejdea" 1937, 1938. i 1939. godine.Narodne
489 Nădejdea, br.38 od 16. septembra 1938.490 Pesma o Marku u prevodu Nikolaja Paneskua objavljena je u dva nastavka - Nădejdea, br.30 i 31 od 22. i 29. jula 1928.
219
umotvorine objavljuju George Munteanu, Jon Bradeanu i Vasile Stojka
(svi iz Glogonja), George Čebzan-Šarac (Sv.Mihajlo), Aurel Pasula i
Simeon Draguca (Mesić), Trajan Boljancu (Banatsko Novo Selo),
Nikolae Otonoga i Trajan Broštean (Seleuš), Viorel Barbu (Uzdin) i
drugi. Ponovićemo i imena Trajana Margitičana i Romana Kriste, koji
su objavili u listu "Nădejdea" mnoge stihove koji će 1939. ući u
njihovu zbirku narodnih pesama. Slični materijali su objavljeni i u
Kalendaru "Nădejdea". Od proznih dela narodne književnosti, najviše
je objavio Trajan Margitičan, pre svega bajke i legende, u kalendarima
za 1919, 1940, 1941. i 1943. godinu. Evo nekoliko naslova: "Bujor
voinicul" (Bužor junačina), "Păun", "Prinţul fericit" (Hrabri princ).
I u suparničkom listu "Foaia poporului român" objavljeni su
razni prilozi iz narodne književnosti, ali najvećim delom iz Rumunije.
Kontraktualni učitelj George I.Jonesku iz Alibunara objavljuje
"Rumunske poslovice", koje očigledno nisu iz naših krajeva. Folklorni
materijal prikupljen u Rumuniji (Sita Buzau) objavljuju Viorel
Tudoran i George Kolča. Pored nekih priloga iz Besarabije, svakako su
najzanjimljiviji opisi svadbenih običaja kod timočkih Rumuna. U
celini gledano, folklorni materijal objavljen u listu "Foaia poporului
român" je ipak siromašan, pre svega u poređenju sa suparničkim listom
"Nădejdea".
I u listu "Biruinţa" nastavlja se objavljivanje narodnih
umotvorina, ovoga puta većinom iz jugoslovenskog Banata.
Najbrojnije su pesme koje su prikupili Trajan Margitičan i Roman
Kristea. Treba pomenuti i dve pesme nastale u Alibunaru, posvećene
tragično ili rano preminulim osobama, koje su sigurno najznačajnija
ostvarenja narodne književnosti objavljena u ovom listu. Radi se o
"Žalosnoj pesmi" (Poezie jalnică) Zarije Žijana491 i o "Tužnoj pesmi"
491 Biruinţa, br.4 od 29. januara 1939.
220
(Poezie tristă), bez navođenja imena autora, ali koja je posvećena rano
preminulom Nikolae Đanu iz Alibunara492. Kao i "Foaia poporului
român", i "Biruinţa" objavljuje književni folklor iz Rumunije, koji je
najverovatnije preuzet iz drugih publikacija. Ređi su slučajevi
objavljivanja književnog folklora iz jugoslovenskog Banata u
Rumuniji. Tu se može pomenuti "Poezia portului românesc" (Pesma
rumunske nošnje) koju je objavio "Almanahul Banatului" iz Temišvara
1930, a čiji je autor Trifu Berča iz Vladimirovca, koji je sa sličnim
materijalima sarađivao i u listu "Nădejdea".
Interesovanje za književni folklor bilo je prisutno u svim mestima
u kojima je živelo rumunsko stanovništvo. Jasno je da se najveći deo
ovog stvaralaštva prenosio isključivo usmenim putem, tako da mnoga
dela književnog folklora nisu nikad ni zapisana. Prikupljanje narodnih
umotvorina u periodu između dva rata nije rađeno planski i
sistematski, niti je postojala neka ustanova ili udruženje koje bi se
organizovano bavilo ovim poslom. Osim T.Margitičana i R.Kriste koji
su objavili već pomenutu zbirku narodnih pesama, ali koji su se bavili
ovim poslom na sopstvenu inicijativu, iz "hobija", kao i urednika
listova koji su objavljivali književni folklor, ali bez neke
sistematičnosti, drugih primera organizovanog rada na prikupljanju
književnog folklora i nema. Tek će "Društvo za rumunski jezik", na
čelu sa profesorom Radu Florom, sprovesti jednu organizovanu i
dugotrajnu akciju na prikupljanju narodnih umotvorina, šesdesetih i
sedamdesetih godina XX veka.
492 isto, br.3 od 22. januara 1939.
221
5.MUZIČKI FOLKLOR
Bogatstvo muzičkog folklora kod banatskih Rumuna privlačilo je
pažnju zainteresovanih stručnjaka - etnomuzikologa i folklorista, još
pre Prvog svetskog rata. Još je Bela Bartok 1912. posetio neka mesta u
južnom Banatu, gde je prikupio značajan folklorni materijal. Njegova
istraživanja su pokazala da rumunsko stanovništvo poseduje veliko
folklorno blago, što će mu poslužiti kao inspiracija prilikom
sastavljanja mnogih njegovih kompozicija. Neke kompozicije koje je
Bartok prikupio snimljene su na fonografu493, što predstavlja najstarije
tonske snimke rumunskih narodnih melodija.
U periodu između dva rata, istraživanja manjih proporcija izvršio
je u ovim krajevima Nikolae Ligezan, preko svojih saradnika494, u
periodu između 1927. i 1939. godine. Glavni Ligezanov cilj bio je
spašavanje folklornih vrednosti Rumuna iz naših krajeva. Prikupljen je
folklorni materijal iz sledećih mesta: Vladimirovac (5 pesama i dve
igre), Ritiševo (4 pesme), Grebenac, Banatsko Novo Selo i Sv.Mihajlo
(po jedna pesma). Ukupno je u našim krajevima prikupljeno 14
muzičkih komada.
Poseban značaj za upoznavanje muzičkog folklora Rumuna u
jugoslovenskom Banatu imaju istraživanja koje je izvršio Folklorni
Arhiv Udruženja Rumunskih Kompozitora iz Bukurešta u periodu
1935-1941495. Prva istraživanja su izvršili folkloristi Ilarion Kočišu i
Hari Brauner u Uzdinu i Sv.Mihajlu 1935. godine. Cilj njihovog
493 N.Frăţilă, Bela Bartok la Petrovasâla, Familia, Vladimirovac, br.2, jun 1994, 2.494 Ion Lelea, Categorii funcţional-tematice şi structurale ale folclorului iugoslav şi românesc, Novi Sad 1995, 63.495 isto
222
istraživanja bilo je upoznavanje muzičkog repertoara u pomenutim
mestima. Materijal je snimljen na fonografu, a radi se o sledećim
komadima: 3 balade, 4 pogrebne pesme, 23 pesme i jedna pogrebna
pesma "zorile" (zora), kao i bogat repertoar muzike za igru.
Prikupljanje materijala će biti nastavljeno 1941. godine.
Za muzički folklor Rumuna u jugoslovenskom Banatu bio je
zainteresovan i G.N.Dumitresku-Bistrica, folklorist i urednik časopisa
"Izvoraşul" iz Bistrice. Godine 1936. Dumitresku je u okviru ovog
časopisa osnovao arhiv za folklornu građu koja bi pored materijala iz
Rumunije obuhvatala i prikupljene folklorne materijale iz Jugoslavije,
Čehoslovačke, Mađarske i drugih zemalja496. Inače, etnomuzikološki
časopis "Izvoraşul" je imao puno svojih čitalaca i saradnika u
jugoslovenskom Banatu, među kojima i već pomenuti sakupljači
folklorne građe Roman Kristea i Trajan Margitičan, zatim učitelj Jon
Balteanu i drugi.
Narodne pesme i igre bile su duboko usađene u svest banatskog
stanovništva. One su svakako glavni nosioci kulturnog identiteta
Rumuna u jugoslovenskom Banatu. Narodna muzika je najviše
pomogla u očuvanju nacionalnog identiteta i svesti, što je u velikoj
meri slučaj i danas. Čak i u mešovitoj sredini, u kojoj je stanovništvo
najviše sklono asimilaciji, narodna muzika je jedno od poslednjih niti
koje povezuje već odnarođeno stanovništvo sa tradicijama predaka.
Ona prati čoveka u svakodnevnim poslovima, na praznicima,
svetkovinama, priredbama, na svadbama i drugim veseljima, u kafani,
na tradicionalnoj seoskoj igranki ("žok") itd. Ona se prenosi usmenim
putem, a neguju je razne kategorije stanovništva. Neguju se pesme iz
svog mesta, ali i one "uvezene" sa strane, iz drugih mesta ili oblasti.
Glavni izvođači narodnih pesama su bili poznati u svojim mestima, ali
496 G.N.Dumitrescu-Bistriţa, 152.
223
i šire, pa se o nekima može reći da su postali polulegendarne ličnosti.
Pesme koje su oni "iskomponovali" ili izvodili su nosile njihova imena
("Doina lu Durăin", "Cântarea lu Cola Cioacă” itd.), a neke pesme su
nosile imena sela iz kojih potiču, smatrajući se nekom vrstom
"narodnih himni" tih mesta ("Doina Petrovasâlii", "Doina
Alibunarului" itd.). Mnoge pesme, pre svega balade, su
iskomponovane u znak sećanja na neke događaje, ili ličnosti, koje su
često tragično završile život ("Cântarea lu Ciota", "Cântarea lu
Milenco doctoru"497itd).
Već pomenuti Kola Čoaka iz Vladimirovca ostavio je iza sebe
više pesama koje nose njegovo ime. Često u sukobu sa zakonom, iz
jedne siromašne porodice, Kola Čoaka je kao temu svojih pesama
imao hajdučiju, podvige "bećara", ali i pesimizam koji odražava težak
život banatskog seljaka u ovom periodu. I sam tragična ličnost, dao je
značajan doprinos negovanju rumunske narodne pesme u periodu
između dva rata498.
Ipak, najčešće su nosioci i negovatelji narodne muzike bili
profesionalni svirači - najvećim delom Cigani, koji su zarađivali za
život svirajući na svadbama i drugim veseljima, na drugim
svečanostima, na tradicionalnoj seoskoj igranci "žok", koji se održavao
u svim selima nedeljom i praznicima. Najznačajniji takav orkestar ili
"taraf" bio je orkestar Jona Duraina iz Vladimirovca, velikog izvođača
na violini, koji je bio poznat i u najudaljenijim mestima Banata, ali i
šire, kao veliki virtuoz499, koji je u ovom periodu već snimio i prve
gramofonske ploče sa rumunskom narodnom muzikom500. Rođen u
497 R.Flora, Folclor literar bănăţean, 218.498 M.Măran, Vladimirovaţ - pagini de istorie culturală, 75-76.499 Nazvan i "trubadur Rumuna u jugoslovenskom Banatu”500 Nije sačuvan, međutim, nijedan primerak tih ploča, ali o njihovom postojanju govori ne samo savremena štampa, već i svedočanstva ljudi koji su lično videli te ploče, a koje su danas najverovatnije u vlasništvu vladimirovačkih emigranata u zapadnoj Evropi i
224
Seleušu 1876. godine, Durain je počeo da se bavi muzikom pod
uticajem i nadzorom lokalnog učitelja Ilije Božina 501. Pohađao je
razne muzičke kurseve u Vršcu, Beloj Crkvi, Oravici, kao i muzičku
školu Jona Vidua u Lugožu. Svirao je u vojnim orkestrima u Pančevu,
Vršcu, Budimpešti i Temišvaru. Punih 10 godina se nalazio na čelu
orkestra "Mita Popaz" iz Kovina. Slavu je stekao, međutim, tek posle
prelaska u Petrovo Selo (Vladimirovac), gde se oženio. Tu je osnovao
"taraf" sastavljen od muzičara - Cigana, sa kojim će decenijama svirati
po raznim mestima Banata. Imao je bogat muzički repertoar, u kome
su se pored rumunskih narodnih pesama nalazile narodne pesme
drugih naroda, zatim marševi, valceri i druge muzičke kompozicije,
omiljene pre svega među intelektualcima. Zbog toga su ga svi cenili.
Neke melodije je sam komponovao, od kojih su neke bile samo
instrumentalne. Umro je 1948. godine.
Pored "tarafa" Jona Duraina, u Vladimirovcu su u međuratnom
periodu delovala još tri orkestra, sastavljena od muzičara - Cigana ,
koji su svirali na svadbama i krštenjima, kao i na seoskoj igranci, a to
su orkestar Joškice Nike, Manje Petreštija i Joške "starog", koji su
svakako bili daleko od kvaliteta i slave Jona Duraina 502. Pored
Vladimirovca, značajan centar muzičkog folklora bio je i Seleuš. Tu se
ističu narodni pevači Aron Nika-Bija, koji se kao i Durain stvara kao
muzičar-violinista i pevač pod uticajem učitelja Ilije Božina. Pod
nadzorom mladog učitelja Viktora Božina, počinje svoju muzičku
karijeru Trifu Nika Ćiripa. On je sakupljao narodne pesme i igre po
okolnim selima, obrađivao ih je tako da je godinama uspevao da održi
interesovanje slušalaca za tekovine banatske narodne muzike. Treći
severnoj Americi501 A.Bojin, Seleuş...,181.502 Usmene informacije o ovim "tarafima" dobili smo od narodnog pevača Petra Božina
225
seleuški narodni pevač bio je Josif Stan Lina, koji je u početku svirao u
orkestru Arona Nike Bije. I ovaj prikuplja po susednim selima narodne
pesme i igre, koje u njegovoj obradi doživljavaju još veći uspeh.
Vrhunac aktivnosti ovog muzičara će uslediti tek posle drugog
svetskog rata. Najzad, u Seleušu je u međuratnom periodu bio cenjen i
muzičar Josif Nika Biru, još jedan od učenika Viktora Božina.
Pohađao je muzičke škole u Beogradu i Temišvaru ali ih nije završio
zbog teške materijalne situacije. Posle rata će biti član narodnog
orkestra RTV Novi Sad503.
Istovremeno je počeo svoju muzičku karijeru i Vikentije Petrović
"Bokaluc" iz Malog Torka, koji će posle Duraina postati najpoznatiji
izvođač na violini, negujući prvenstveno autentičnu rumunsku narodnu
melodiju. On se priključio narodnom orkestru "Lira" iz Malog Torka,
koji je osnovan 1927. godine. Tada je grupa entuzijasta, među kojima
Todor Đurđu, Pavel Zejku, Panta Ardeljan i Vikentije Avram (poznat i
kao pesnik i publicista), nabavila muzičke instrumente i počela da
održava probe, prvo u kući Todora Đurđua, da bi im zatim izašao u
susret učitelj Oktavijan Sekešan, koji je omogućio održavanje proba u
školskoj zgradi504. Orkestru su se priključili i drugi članovi: Vikentije
Petrović, Petru Baloš, Sima Martin, Vikentije Marin, Todor Baloš,
George Stroic, Juliju Lacku i drugi. Njihovi instruktori su Martin
Kanistus, Emil Stanislav i Feri Herman. Već posle nekoliko godina
"Lira" postaje orkestar vredan pažnje i poštovanja, učestvujući na
raznim manifestacijama. Tako je 1936. godine "Lira" gostovala u
Rumuniji, u Sannikolaul Mare i Temišvaru, kao i u programima Radio
Beograda. Najzaslužniji za njen uspešan rad bio je violinista i vođa
orkestra Vikentije Petrović.
503 A.Bojin, nav. delo, 185-186.504 Lira Toracului - mândria Banatului, Cuvânt Românesc Torăcean, br.2-3-4 iz
1996, 7.
226
Posebnu ulogu u muzičkom folkloru imale su narodne igre, koje
se igraju u raznim prilikama (svadbe i druga veselja, igranke - "žok" u
dane praznika i nedeljom, seoske priredbe). Svakako da je
najspecifičnija narodna igra "kalušarul", prastara igra koja je imala i
svoj ritualni značaj. Kalušarul su izvodile grupe mladića, koje su imale
svog vođu - "vatafa", koji je obično najbolje znao obred izvođenja ovih
igara. "Kalušarul" se igrao prilikom održavanja raznih tradicionalnih
svečanosti, gde je svakako najinteresantnije pomenuti pokladne igre
nazvane "fašange" u Grebencu, koje se održavaju prva dva dana "belih
poklada"505. U selu se za "fašange" organizuju jedna ili dve grupe
"kalušara", od kojih jednu čine momci, a drugu oženjeni muškarci.
Grupu čine 7, 9, 11 ili više momaka, koji ulaze u domaćinstva i izvode
mali program sastavljen od više igara koje se igraju po određenom
redu. Izvode se igre "ardeljana", "hora", "srba", a kao poslednja - "igra
kalušara", a prate ih muzičari, koje kalušari plaćaju. Istog dana
popodne, u centru sela se održava igranka, koju otvaraju "kalušari", a
kasnije igraju svi učesnici i gledaoci.
"Kalušarul" se igrao i u ostalim rumunskim selima, kako na
igrankama i drugim svetkovinama, tako i na seoskim priredbama.
Igranje "kalušara" na jednoj priredbi pominje se još 1877. godine u
Beloj Crkvi506, a kasnije i u drugim mestima, dok se ponegde javlja tek
kasnije507. U međuratnom periodu su mnoge varijante "kalušara"
donete iz Rumunije, kombinovane sa starim igrama, tako da su mnoga
505 M.Maluckov, Rumuni u Banatu, 276-277.506Familia, Budimpešta, br.8 od 19. februara 1877, 95.507 M.Maluckov smatra da u Ritiševu "kalušarul" nije bio poznat sve do 1927-28. godine, kada ga je u ovo mesto "doneo" učitelj Sava, koji je bio iz Jablanke (M.Maluckov, nav.delo, 278.). Radi se o učitelju Savi Petroviću, izuzetno vrednom kulturnom radniku koji je bio poznat i kao instruktor fanfara - osnovao je fanfaru u Ritiševu 1925. godine, bio je instruktor fanfare u Vladimirovcu 1928-29. godine, gde je u istom periodu bio i instruktor "kalušara" (Nădejdea, br.19 od 5. maja 1929, 3.). Na osnovu dostupnih podataka, on je pripremao "kalušare" u Ritiševu nekoliko godina ranije. Na koncertu održanom za novu godinu 1924, mladi igrači iz Ritiševa su prikazali ove igre, a pripremao ih je Savu Petrović (Graiul românesc, br.7 od 24. februara 1924.)
227
mesta imala specifične načine izvođenja ove igre. U Nikolincima je
tako "kalušarul" igrala grupa od 6-8-12-14, pa i 20 mladića508. Igrali
su u različitim prilikama - na Uskrs, na igranci (žok), na priredbama -
uvek u narodnoj nošnji, sa crnim i crvenim vezom. Vođa ("vataf")
pokazuje figure, a ostali idu u parovima, da bi posle svili krug oko
njega. Kod svake nove figure "vataf" udara rukama. U ovom selu
"kalušarul" je sastavljen iz dva dela:"kalušul" sa osam figura i "batuta"
sa 12 figura. U Grebencu igra je imala 18 figura u parovima, šest iz
"batute" i 12 iz "kalušara". U Vladimirovcu su pred kraj međuratnog
perioda postojale dve grupe kalušara (vatafi Trifu Barbu i Trifu Raša),
koje su se međusobno takmičile. Ovde je "batuta" (mali kalušar) imala
12 figura, a "veliki" kalušar takođe 12 figura. Sami izvođači ove igre iz
Vladimirovca smatraju da je "njihova" varijanta najteža i
najkomplikovanija za izvođenje u jugoslovenskom Banatu, mada je i
ova varijanta "doneta" iz Rumunije509. Trifu Raša, koji je doneo ovu
varijantu "kalušarula" iz Rumunije, uneo je u igru i neke svoje figure,
što su sigurno radili i vatafi u drugim mestima. U Glogonju je
"kalušarul" donet iz Uzdina510. Nošnja ovih igrača je bila specifična:
na glavi šubara okićena paunovim perom, dugačke košulje (do kolena),
dugačke pantalone, bele vunene čarape obavijene crnom trakom, za
koje su bili privezani i zvončići. Na nogama su nosili kožne opanke.
Igrači su nosili vezene pojaseve preko jednog ramena, dok ih je vataf
nosio preko oba ramena.
Kalušarul je bio prisutan na velikom broju seoskih priredbi, a
obično se igrao u pauzama između značajnijih tačaka priredbe. Ostale
narodne igre ("hora", "ardeljana"itd.) su se igrale pretežno na
svadbama i seoskim igrankama. Ove igre su igrali parovi (najčešće
508 M.Maluckov, nav.delo, 278.509 Podaci primljeni od bivših kalušara iz Vladimirovca510 R.Cristea, Corul şi fanfara din Glogoni, u Contribuţii...IV, 211.
228
vereni ili mladi venčani parovi). One se nisu igrale na priredbama,
pošto se u konzervativnom ruralnom svetu smatralo da učestvovanje
na priredbama ne priliči verenim ili venčanim osobama, a pre svega
ženskog pola.
Na seoskim igrankama, kao i na priredbama, svirali su orkestri -
tarafi, sastavljeni od izvođača na gudačkim instrumentima, kojima su
mladići plaćali za ove njihove "usluge". U mestima u kojima je već
postojala fanfara, i ona je svirala na seoskim igrankama.
229
Z A K L J U Č A K
Rumuni u jugoslovenskom Banatu žive u oko četrdesetak naselja
grupisanih oko većih urbanih centara, kao što su Vršac, Pančevo i
Zrenjanin. Ovo stanovništvo, najvećim delom nastanjeno na selu,
počelo je da razvija svoju organizovanu kulturnu delatnost u XIX
veku, pod uticajem opštih kulturnih kretanja karakterističnim za period
jačanja nacionalnih pokreta naroda Habzburške monarhije.
Osnivanjem prvih rumunskih kulturnih društava na ovim
prostorima, u poslednjim decenijama XIX i početkom XX veka,
rumunsko stanovništvo otvara sebi nove puteve, puteve kulturne
emancipacije, koja će se neprekidno, uz određene uspone i padove,
odvijati do današnjih dana.
U okvirima jugoslovenske države u periodu između dva rata,
rumunska nacionalna manjina u jugoslovenskom Banatu je bila
zaštićena međunarodnim ugovorima koji su bili potpisani posle Prvog
svetskog rata, a koji su se odnosili na nacionalne manjine, kao i raznim
jugoslovensko-rumunskim bilateralnim ugovorima, kojima je
regulisano prvenstveno pitanje položaja školstva i crkve kod Rumuna
u jugoslovenskom Banatu, odnosno kod Srba u rumunskom Banatu.
Rumunska kulturna društva u jugoslovenskom Banatu su u
periodu između dva rata nastavila tradiciju započetu za vreme
austrougarske vlasti. U sastavu ovih kulturnih društava razvijali su
aktivnost prvenstveno horovi, zatim dramske sekcije i folklorni
ansambli, a tokom dvadesetih i tridesetih godina, neka kulturna društva
osnivaju i svoje duvačke orkestre. Kulturna društva su najčešće svoju
aktivnost ispoljavala kroz organizovanje priredbi, na kojima su se
230
izvodile horske kompozicije, recitovale pesme, prikazivali pozorišni
komadi, monolozi i dijalozi, igrale narodne igre »Kalušarul« i
»Batuta«, da bi se ovim tačkama kasnije pridružile i instrumentalne
kompozicije, koje su izvodili duvački orkestri. Ovim društvima su
rukovodili lokalni intelektualci - sveštenici i učitelji, kao i entuzijaste
iz redova seljaštva, od kojih su neki završili razne muzičke kurseve.
Pored priredbi, kulturna društva su bila prisutna i na mnogim drugim
kulturnim, političkim i verskim manifestacijama.
Uloga kulturnih društava je bila od izuzetnog značaja, naročito u
vremenima presudnim po razvoj evropskih naroda. Ona su doprinela
očuvanju nacionalne svesti i njenom daljem razvijanju, ali i osećanju
pripadosti jednoj široj civilizaciji, u kojoj je saradnja među narodima
od izuzetnog značaja. U tom smislu, rumunska kulturna društva u
jugoslovenskom Banatu su dala određen doprinos i imala svoje mesto
u kulturnom životu jugoslovenske države između dva rata. Kulturna
saradnja sa Srbima i drugim narodima, započeta u prethodnim
vremenima i nastavljena tokom međuratnog perioda, obogaćena novim
sadržajima, očuvala se i razvijala do današnjih dana.
Pokušaji sinhronizacije kulturnih aktivnosti, osnivanjem nekog
opšteg kultunog udruženja na nivou rumunske manjine, u početku nisu
urodili plodom. Zbog odbijanja vlasti da odobre Pravila »Kulturnog
udruženja Rumuna u Kraljevini SHS« (1923.) i »Udruženja rumunskih
horova i fanfara« (1931.), pomenute kulturne asocijacije su vrlo brzo
prestale sa radom. Tek će osnivanjem »Astre« 1936. godine, rumunska
manjina dobiti prvo udruženje koje će biti registrovano kod nadležnih
organa državne vlasti, što će, bar za jedno kraće vreme, omogućiti
jednu organizovaniju kulturnu aktivnost po rumunskim selima.
Čini se da kulturni život Rumuna u jugoslovenskom Banatu, od
samog njegovog rađanja, u periodu koji traje više od jednog stoleća,
231
dokazuje jednu upornost, čak i tvrdoglavost, jednu inteligenciju, i
najzad, u pojedinim slučajevima i u kasnijem periodu, jednu kreativnu
zrelost. Ponekad konfuzno, imitativno, rumunsko kulturno stvaralaštvo
postaje najzad ekspresivno, čak i ambiciozno. Ipak, u najvećem broju
slučajeva, u međuratnom periodu nije postojao vidniji uticaj kulturnih,
književnih ili umetničkih vrednosti tog vremena. Veliki događaji su se
odvijali daleko od banatskog sela, u kome se sporo razvijao jedan
ograničeni i izolovani kulturni život.
Književno-publicistička delatnost je bila skromna. Osim
nedeljnika »Nădejdea« iz Vršca, koji je neprekidno izlazio u periodu
1927-1944, sve ostale publikacije su imale kratak vek izlaženja (Graiul
românesc 1923-1926, Foaia poporului român 1936-1938, Biruinţa
1938-1939). U istom periodu objavljena je samo jedna knjiga,
nekoliko kalendara, kao i nekoliko školskih udžbenika, dok su pojedini
književni stvaraoci objavljivali svoja dela u Rumuniji.
Poseban vid književnog stvaralaštva bio je književni folklor,
mnogo pristupačniji i popularniji među seoskim stanovništvom. Svoja
dela u stihovima, na banatskom narečju, objavljivali su u štampi mnogi
pesnici-amateri, dok su se drugi bavili prikupljanjem narodnih
umotvorina, što je rezultiralo, najzad, i objavljivanjem jedne zbirke
rumunskih narodnih pesama iz jugoslovenskog Banata. Izuzetno
popularan je bio i muzički folklor, koji je igrao, a igra i danas,
značajnu ulogu u očuvanju kulturnog i nacionalnog identiteta
pripadnika rumunske manjine. Pored narodnog orkestra “Lira” iz
Malog Torka, vredi pomenuti i “taraf” Jona Duraina iz Vladimirovca,
sigurno najznačajnijeg imena muzičkog folklora u ovom periodu.
U naučnom stvaralaštvu se izdvojilo ime Emila Petrovića, velikog
lingviste rodom iz Malog Torka, koji je međutim ceo svoj radni vek
proveo daleko od zavičaja. Gubeći kontakt sa rodnim krajem, on nije
232
uticao na kulturni razvoj svojih sunarodnika sa druge strane granice,
kao što nisu uticali ni drugi poznati stvaraoci - Atanasije Tomas Todor,
Aurel Miloš i Đorđe Barbu, koji su na Zapadu dogurali do najvećih
visina kulturnog stvaralaštva.
U likovnim umetnostima se nije otišlo dalje od naivnog
stvaralaštva. Podignute su tri crkve - u Deliblatu, Ovči i Kuštilju, dok
je u drugim crkvama završeno slikanje unutrašnjosti ili njihovo
delimično renoviranje. U crkvenom slikarstu u su nastavljene tradicije
iz prethodnog perioda, pod uticajem provincijalizovanog
neoklasicizma.
Pomoć koju je davala rumunska država za kulturne potrebe
sastojala se pre svega u pošiljkama knjiga i drugih publikacija, koje su
najvećim delom stizale iz biblioteke »I.G.Bibičesku« iz Turnu
Severina u sve parohijske biblioteke u jugoslovenskom Banatu, kao i u
organizovanju ekskurzija i poseta seljaka, studenata i đaka u razne
delove Rumunije. U pružanju pomoći kulturnim društvima i
pojedincima sa druge strane granice, određenu ulogu su igrali i
emigranti iz jugoslovenskog Banata, pre svega oni koji su se nalazili
na značajnim funkcijama u državnim organima.
233
P R I L O G
VOLJENI BRATE!
Pošto su kako pojedinci, tako i njihove akcije podvrgnute
mnogobrojnim promenama tokom godina, dok je samo ideal
nepromenjen, za čije je ostvarenje svaki član društva, odnosno Nacije,
dužan da se bori, delimično na sopstvenu inicijativu, a zatim i zaduženi
od strane Odbora rumunskih intelektualaca iz jugoslovenskog Banata,
rešili smo da dejstvujemo u tom smeru, uvereni da je regeneracija
Nacije kojoj pripadamo jedan važan zahtev. Psihoza naroda se puno
promenila tokom rata, a naročito ona rumunskog naroda. Inteligentan
po prirodi, preskačući više evolutivnih stepenica odjednom, plasirao se
među kulturne narode. Nemajući međutim jednu sistematsku i
ozbiljniju pripremu, primajući sve zdravo za gotovo, nedostaje mu
urođena skromnost kulturnog čoveka i tu stižemo do pojma: «njegovo
veličanstvo narod«. Ponavlja se ono što je prisutno i u drugim granama
ljudske aktivnosti: čovek gubi svoju duhovnu ravnotežu I, kao trgovac
koji se brzo obogatio, počinje da se kocka, blateći sve one koji nisu
postali njegovi ponizni obožavaoci.
Intelektualci su najveći krivci što je narod onakav kakav jeste.
Narod je jedna energija, jedna snaga koja, ako je vođena racionalno i
sistematski, predstavlja jednu produktivnu snagu, a u protivnom je
destruktivna. Svesni toga, neka gospoda su prisvojila ovu snagu, radi
svoje komotne egzistencije, a pre svega da bi uništili one koji
eventualno još znaju šta znači opasnost, čast, karakter i slično! Ova
anormalnost je međutim mnogo opasnija za intelektualni sloj nego za
seljake, zato što joj nedostaje kohezija, homogenost. Osećajući svoju
234
inferiornost, osećajući potrebu da dopunjuju jedni druge, običan narod
poseduje nezamislivu solidarnost, ima slepo poverenje u svoje
takozvane »vođe« i osećaju veliko, veliko neprijateljstvo prema
»kaputašima«! U takvim okolnostima nije potrebno da neko poseduje
preveliku inteligenciju, nego samo malo rafiniranosti i puno nedostatka
karaktera, da bi postao stegonoša, boreći se za uništenje onih, pomoću
kojih i na čijim leđima su se podigli. Da se ne zavaravamo! »Hodie
mihi, cras tibi«. Mi treba da ponovo zauzmemo položaj iz prošlosti!
Treba da posedujemo potpunu vlast i treba da ponovo dobijemo
potpuno poverenje naroda, koga su ljudi bez skrupula, predvođeni
samo ličnim i materijalnim interesima, agitovali protiv svega što je
intelektualno! Ova borba će biti izuzetno teška i dugotrajna, zato što će
oni sa vrha braniti odlučno zadobijene položaje.
Mi više nemamo šta da izgubimo. U prvom redu ćemo imati posla
sa polupismenima, koji su baš iz ovih razloga mobilni, svuda prisutni i
agresivniji. U ovoj borbi će, međutim, sa nama biti i Bog, zato što nas
vodi čast.
Treba da dejstvujemo brzo, energično i jedinstveno. Borba koju
vode neprijatelji se zaoštrila i zatekla nas je nespremne da bi im se
dobro i dostojanstveno suprostavili. Zbijmo redove! Mi više ne
možemo imati lične interese. Mi više ne možemo imati poverenje u
bilo koga.
Krivi smo zbog prevelike apatije, dostojni da budemo izviždani
od svakog Rumuna, pošto samo nesavesni ljudi, kojima nedostaje
inteligencija, mogu ostati pasivni prema toliko nekorektnosti i
samovolje koje su rađene iza naših leđa. Da bacimo pogled na našu
braću seljake. Oni su informisani o svemu jednom zapanjujućom
brzinom. Sve žrtve koje su rađene u njihovom interesu uzimaju kao
235
prirodne stvari, a simpatije prema njima koriste zainteresovani za
huškanje protiv nekih ličnosti, čak i protiv jedne cele branše!
Pored činjenice da smatramo da mi intelektualci vodimo napad,
neki rukovode prema svojoj volji, čak ponekad i protiv zajedničkih
interesa, tražeći od nas usluge koje se ne slažu sa dostojanstvom
inteligentnog čoveka i vođe, a kad im staneš na mali prst, cela nacija
vrišti, bacajući oganj i vatru na vođe, koji, po njihovom mišljenju, ili
nisu na visini zadatka, ili se ne slažu sa njima. A ti, inteligentni čoveče,
treba da budeš srećan, ako ti se dozvoli da se smatraš njihovim
prijateljem. Sve je ovo najvećim delom naša krivica. Treba već jednom
da se bacimo na posao, da ne diskreditujemo ime rumunskog
intelektualca, ali i da ne prodajemo našu čast za malo popularnosti!
Ima već skoro 18 godina kako sami brinemo o sebi. To je
dovoljno vreme da upoznamo svakoga prema njegovoj realnoj
vrednosti.
Pored najveće dobre volje ne možemo podržati, ne možemo
dozvoliti da , kako štamparija, tako i list »Nădejdea« pređu u
vlasništvo dvojice gospodina.
Za svakoga koji poznaje realno stanje, Skupština u Alibunaru, gde
je izabran takozvani »Centralni odbor« od strane delegata, većim
delom specijalno naručenih, nema nikakvu vrednost, ovom skupu
nedostaje kako moralni, tako i pravni fond. Iako su se tamo izabrale -
za oči javnosti - i neke uvažene osobe, koje međutim figuriraju samo
kao amblem, mogli bismo nazvati ovaj skup skupom ličnih partizana
jednog »gospodina«!
Uprkos svemu, da uđemo malo dublje u aktivnost takozvanih
vođa, koji se suviše često prikazuju na raznim stubcima lista kao jedini
pozvani da vode sudbinu naše Nacije. Ima oko 10 meseci od kada je
izabran ovaj »odbor«. Prateći, prema tome, punih 10 meseci pažljivo i
236
objektivno sve akcije tih osoba, koje su na diktatorski način prisvojile
rukovođenje javnim mnjenjem, mogli smo sa žaljenjem konstatovati,
da se ova aktivnost svodi na nulu! Pored jedne demagogije čiji je cilj
raspirivanje mračnih strasti gomile, koja vidi realnost stvari, ne kroz
jasno i sigurno rasuđivanje čoveka koji gospodari sobom i svojim
mentalnim duhovnim sposobnostima, nego ih vidi kroz prizmu
pojedinih smelih osoba bez savesti, koji koristeći vešto demagoška
sredstva, pomažu u jačanju ovih strasti i želja, pomoću kojih žele
dominaciju nad javnim mnjenjem i na taj način osigurajući tako
egzistenciju koja bi, zasnovana samo na sopstvene snage, postala
problematična.
Ali, da analiziramo malo detaljnije aktivnost tih osoba, u
oblastima našeg duhovnog života i to: kulturnog, školskog, političkog i
najzad moralnog.
Da analiziramo dakle u prvom redu aktivnost samozvanih »vođa«
u oblasti kulturnog pokreta u našim selima, pošto o nekom kulturnom
životu u gradovima ne može biti ni reči, jer je u njima rumunski
elemenat u poražavajućoj manjini. Konstatujemo, bez straha od
preterivanja, da osobe od kojih se najvećim delom sastoji »Centralni
odbor« takozvane lične partije, kao i njegove »sekcije« i »podsekcije«,
nisu doprinele ni jednom jotom čak ni promovisanju rumunske kulture.
Vidimo da je ceo kulturni pokret u našim selima bio i jeste dirigovan i
danas: kako možemo sa sigurnošću predvideti, i u budućnosti, samo od
strane sveštenika, učitelja i drugih intelektualaca iz naših rumunskih
sela.
Kulturna aktivnost tih osoba pričepljenih i za naš list, ne samo da
je nula na kvadrat, nego je u pravom smislu štetna! Na primer, slučaj
kapelana iz Alibunara, duše »Butorčanskog odbora«, koji je za svoju
silnu aktivnost, bio poslat u šetnju sa počasnog položaja predsednika
237
Kulturnog Udruženja Rumuna u Alibunaru, i iz osvete, ne učestvuje na
priredbama koje priređuju Rumuni, samo je na drugima prisutan…
Za ime ove »gospode« nije vezana nijedna realizacija, makar i
beznačajna. Nigde nisu osnovali ni horove, ni fanfare, ni udruženja,
nisu uradili nijednu crkvu, jednom rečju, nijedna realizacija sa
neposrednim posledicama, nijedna monumentalna realizacija od trajne
vrednosti. I uprkos ovoj mizernoj neaktivnosti i nesposobnosti u
kulturnim realizacijama, pomenuta »gospoda« i njihovi kompanjoni
imaju smelost da se predstavljaju kao jedine vođe, čak i u oblasti
kulture!
Ali, da idemo dalje i da pratimo aktivnost »jedinog« vođe i
njihovih ljudi iz »RCO«, iz različitih sekcija i podsekcija, u oblasti
školstva.
Školsko pitanje i konvencija bili su borbeni konj šefa »Odbora«.
Hvalio se »urbi et orbi« da je samo on pravi tvorac ove konvencije.
Kroz hvaljenja najdemagoškije vrste, uspeo je da ubedi ne samo
pravoverne i lakomislene seljake, nego čak i neke intelektualce o ovoj
ogromnoj (da se ne izrazimo još drastičnije) mistifikaciji! Muškarci
veličine G-dina Silvija Dragomira, dr Joana Lupaša, dr Petre Joneskua
i drugi, koji su pravi tvorci ove konvencije, ostali su skoro nepoznati
narodu. Čak su optuženi od strane »našeg jedinog usrećitelja«, da su
nespremni i da ne poznaju naša školska pitanja. Prošle su tri godine od
donošenja školske konvencije, hajde da kažemo, uz pomoć »našeg
jedinog vođe«. Samo što gospodin, zajedno sa svim svojim satelitima,
nije bio u stanju da dovede ni jednog učitelja. A zašto? Zato što u
Beogradu nadležni nisu baš razgovarali sa njim, ne uzimajući ga
ozbiljno! Morao je da dođe g. Petre Jonesku, čovek dobro pripremljen
i očeličen još od vremena mađarske vlasti, sa drugim autoritetom i
prolazom od »našeg«, kod beogradskih vlasti. Uklanjajući prepreke,
238
koje su izgledale nepremostive, uspeo je da dovede u naše škole 47
rumunskih učitelja!
Videvši »naši« ovaj rezultat, okrenuli su aktivnost na drugu
stranu. Kroz jedan uporan rad pravih pacova, počela je najpodlija
kampanja subminiranja aktivnosti G-dina dr Petre Joneskua. U početku
krišom, kasnije otvorenije, dok nisu poplavili neke provincijske novine
u Rumuniji nekim insinuacijama, blateći na najbezobzirniji način
onoga kome dugujemo u potpunosti našu zahvalnost za prava koja
imamo u našim školama.
Postoji još jedno divovsko ostvarenje, za koje se takođe može
zahvaliti dr Petre Joneskuu: Rumunski internat za dečake, koji ovde u
Vršcu radi na najlepši mogući način. Naravno da »naši«, u listu koga
sa toliko časti vode, nisu našli za shodno da daju i najmanju
informaciju o ovoj kulturnoj realizaciji, koja će predstavljati temelj
naše rumunske kulture. Jasno je samo od sebe, ukoliko bi pisali nešto o
internatu, morali bi da priznaju ogromne zasluge na njegovoj
realizaciji gospodinu dr Petre Joneskuu. Naravno, ovo je trebalo izbeći
po svaku cenu, jer hvaliti i kuditi u istom dahu, čak ni »naši« ne bi
mogli uraditi a da se ne izblamiraju za večnost!
Cela ova aktivnost klevetanja je pokazala svoj cilj u njihovom
smešnom »Memorandumu«, namenjenom gospodinu ministru dr
K.K.Angeleskuu i objavljenom u listu »Ecoul« iz Arada. Bili je jasno,
da se ceo ovaj šeretluk vrti oko »nervus reruma«, odnosno novca!
Evo, dakle, ukratko aktivnosti »naših« u školskom pitanju. Cela
njihova aktivnost se svodi dakle samo na klevete na adresu časne
ličnosti g-dina Joneskua, sa ciljem jasnim kao dan, da ga odstrane sa
njegove odgovorne funkcije i, zauzeći mu mesto, da se približe
budžetima i fondovima koji ih privlače i prave im dugačke zube.
239
Možemo samo da žigošemo sa zadnjom energijom jednu tako
kobnu aktivnost po naše školsko-kulturne interese.
Da vidimo sada političku aktivnost koju vode »naši«. Kratko
rečeno, vodi se radi sticanja imovine! Ponovio se isti postupak koga je
svojevremeno otpočeo g.dr Joca Žijanu, što je postupak koji su
koristili g.dr Žijanu i njegovi politički prijatelji bio okvalifikovan kao
»izdaja nacije« i žigosan na sve moguće načine u listu »Nădejdea« od
strane istog gospodina, u to vreme urednika, koji sad, kao sekretar
redakcije istog lista, hvali istu stvar, isti postupak »jedinog rumunskog
poslanika«, kao delo velike nacionalne vrline i ljubavi prema naciji
(sic). Alal vera takvim karakterima!
I naš narod je dozvolio da ga vuku za nos ti samozvani
nacionalisti, koji su mu eksploatisali poverenje radi postizanja njihovih
ciljeva. Šta može biti drugo osim jedne eksploatacije koju je stvorio
pokret dužnika radi smanjenja dugova. Koristeći vešto ovu situaciju,
uspeli su da privuku veliki deo naroda u svoje mreže, radi
promovisanja ličnih ciljeva i uspeli su, jer je njihov »vođa« danas
poslanik sa titulom »jedinog poslanika svih Rumuna«.
Već deset meseci je poslanik, a nismo videli nikakav rezultat, koji
bi bio posledica njegove aktivnosti kao poslanika. Čini mi se, uspeo je
da premesti jednog beležnika iz jedne opštine u drugu i da suspenduje
jednog opštinskog načelnika. Time se cela aktivnost »oca« naroda
iscrpla. Da ne pomenemo pismenu deklaraciju iz Ilandže, ili pismo
»diplomu« iz Sarče itd. Sigurno je da će uskoro ceo narod shvatiti s
kim ima posla i na sledećim izborima će mu pokazati prazne ruke! Da
bi završili sa političkom aktivnošću »jedinog rumunskog poslanika«,
pitajte ga s kim se posavetovao i ko ga je podstaknuo da pređe u
opoziciju g-dinu Jeftiću? RCO, politička sekcija, sigurno ne! Jasno se
vidi da je i ovde bio posednut »ljubavlju prema našoj naciji«!
240
Ovde je mesto da pomenemo, da je najdemagoškije oružje za
vođenje naroda, kako bi ga ovaj slepo sledio, činjenica da se huška
narod protiv njegovih stvarnih vođa, koji su uvek bili pravi savetnici i
rukovodioci naroda.
Pošto smo govorili - naravno ukratko - o kulturnom, školskom i
političkom životu koga su stvorili izmišljeni »usrećitelji« našeg
naroda, trebalo bi da govorimo malo i o trenutnom socijalnom
položaju našeg naroda.
Ni butorčanski komitet, niti čak njegove sekcije i podsekcije, ne
drže više sednice. Neke podsekcije nemaju više ni članove koji traže
pravila osnivača nove organizacije zato što su članovi, sa osećanjem
odvratnosti, napustili ovu grandioznu organizaciju. Ekonomska sekcija
se spotakla, od verifikacije poslova lista »Nădejdea«, tako da se ova
sekcija više i ne saziva. Da ne govorimo o ostalim sekcijama (treba biti
junak da bi znao koliko ih je i koji je njihov cilj), zato što one nisu
održale nijednu sednicu od osnivanja do danas…
Narod treba već jednom prosvetiti, i ne samo prosvetiti nego i
organizovati na solidnoj osnovi, a u toj organizaciji da preovlada čast,
a ne »prevrtljivost«.
To su višestruki razlozi koji su naterali ovdašnju rumunsku
inteligenciju da se 11.oktobra 1935. sastanu na prvo i do danas najveće
savetovanje, na kojoj je žigosana destruktivna aktivnost takozvanih
vođa. Preko pedeset rumunskih intelektualaca, predstavljajući sva naša
sela, dali su tog dana svoje mišljenje. Na istom savetovanju, naša
inteligencija se organizovala i izabrala jedan akcioni odbor.
Ovaj odbor je od konstituisanja ostavio da prođe još nekoliko
meseci, da bi video kako se odvija aktivnost takozvanih »vođa«.
Videvši zatim da se stvari nisu poboljšale u listu »Nădejdea«, umesto
da bude tribina od koje bi polazili saveti puni moralnog autoriteta
241
onoga koji je direktor umesto da daje direktive na kulturnom,
ekonomskom i političkom planu, sa autoritetom odgovornog faktora u
očima naroda, postao je taraba za lične napade i umesto bratimljenja,
harmonične saradnje svih naših ionako malobrojnih faktora koji imaju
vrednost, upisao je u svoje stubce lozinku zavade i raspada, - odbor
intelektualaca se ponovo sastao dana 20. III t.g. Na ovoj sednici, posle
detaljnog razmatranja opšte situacije, koju smatra nepromenjenom,
odlučio je da šalje »Apel« svim crkvenim opštinama i preko njih
narodu, da bi zajedničkim snagama sarađivao na obnavljanju
rumunskog duha.i da bi na ovom poslu snažnije učestvovali ozbiljni i
vredni elementi naše nacije, želimo da predstavnici sela budu izabrani
iz redova parohijskog sinoda od strane parohijskih odbora, koji su
autorizovani predstavnici naših crkvenih opština i izvršni organi
parohijskih sinoda. Uvaženi parohijski odbori su prema tome
zamoljeni da pored svih sveštenika, učitelja i intelektualaca izaberu
njihove delegate u istom broju kao i crkveni epitropi (tamo gde su 2
epitropa - 2 delegata, gde su 3 epitropa - 3 delegata, i najzad, najviše 4
delegata iz velikih opština), zatim svi sveštenici, učitelji i intelektualci
zajedno sa delegatima seljaka, da prisustvuju Skupštini koja će se
održati u četvrtak, 19. marta 1936. u 8 sati pre podne u opštini
Vladimirovac (Petrovoselo) .
Napominjemo da će u više opština biti ljudi koji iako nisu članovi
parohijskog sinoda, ipak žele biti delegati… Mi, rumunski
intelektualci, smatramo da su pravi Rumuni oni koji su i pravi hrišćani.
Ne mogu biti smatrani za dobre Rumune oni koji napadaju naše
najsvetije ustanove!
Iz dnevnog reda predviđenog za ovu Skupštinu delegata naših
opština, kojeg objavljujemo u nastavku, može se primetiti veliki značaj
ove Skupštine.
242
Pored časnog i toliko potrebnog organizovanja u vremenima u
kojima živimo, biće odlučeno i o osnivanju Kulturnog Udruženja
Rumuna u Jugoslaviji, koje će obuhvatiti sva seoska kulturna društva,
postajući na taj način forum za rukovođenje našim nacionalno-
kulturnim životom na ovim prostorima.
Dnevni red Skupštine:
1. Otvaranje Skupštine;
2. Konstituisanje Skupštine ad-hoc i verifikacija delegatskih
mandata;
3. Izveštaj odbora intelektualaca;
4. Izrada jednog programa kulturne aktivnosti. Osnivanje
Kulturnog Udruženja Rumuna u Jugoslaviji;
5. Biranje jednog upravnog odbora, koji će imati ulogu da
predstavlja rumunski narod u svim kulturno-nacionalnim
pitanjima za period od 3 (tri) godine;
6. Predlozi.
Parohijski odbori koji ne budu poslali delegate, biće smatrani kao
priključeni, osim u slučaju kada bi pismeno opravdali njihov stav
prema ovom pokretu. Ovo pismo će biti verifikovano od strane
lokalnog paroha.
Na ovoj Skupštini će moći učestvovati samo oni delegati
parohijskih odbora, koji imaju punomoć od crkvene opštine.
U Vršcu, 2. marta 1936.
Predsednik: Sekretar:
Sveštenik Jon Miter Sveštenik Lazar Krdu
243
I Z V O R I I L I T E R A T U R A :
A. IZVORI:
ARHIVSKA GRAĐA:
-Arhiv Jugoslavije
-Zbirka Milana Stojadinovića -Fond Ministarstva Unutrašnjih Poslova Kraljevine
Jugoslavije 1918-1941.
-Arhiv Vojvodine
-Fond Kraljevske Banske Uprave Dunavske Banovine
-Arhiv Protopresviterata Banatsko Novo Selo
-Arhiv Protopresviterata Vršac
-Arhiv Rumunske Pravoslavne Crkve Vladimirovac
-Zapisnik Crkveno-svetovnog vokalnog horskog društva u Vladimirovcu
-Istorijski Arhiv Bela Crkva
-Pravila Rumunskog Vokalnog Hora u Beloj Crkvi
-Istorijski Arhiv Pančevo
-Fond Sreskog Načelstva u Kovinu
-Opština Nikolinci, Zapisnik za glavnu skupštinu
-Zapisnik Omladinskog društva u Sv.Mihajlu (Lokve)
244
-Zapisnik Čitalačkog i pevačkog društva u Seleušu
-Zbirka Aleksandra Butoarke, Vršac
-Zapisnici sa sednica Administrativnog odbora i uredništva »Nădejdea«
OBJAVLJENA GRAĐA:
-Contribuţii la istoria culturală a românilor din Voivodina, Documente, V, Zrenjanin 1979.
-Chipurici Nicolae, Românii din afara României, Editura Lumina, Rumunija 1995.
-I.Mităr, L.Cârdu, Iubite frate!, Proglas rumunskih intelektualaca, Vršac, 2. mart 1936.
-Statut Udruženja za kulturu rumunskog naroda u jugoslovenskom Banatu (Statutul Asociaţiei pentru cultura poporului român din Banatul iugoslav »Astra«), Vršac 1936.
ŠTAMPA:
-Banatul, Temišvar, 1930.
-Biruinţa, Vršac, 1938-1939.
-Graiul românesc, Pančevo, 1923-1926.
-Democratul, Pančevo, 1927.
-Jugoslovenska reč, 1937.
-Calendarul “Nădejdea”, Vršac, 1929-1940.
245
-Calendarul poporului, Pančevo, urednik Romulus Roman, 1922-1925.
-Calendarul Românului, Karansebeš, 1918-1940.
-Lumina, Pančevo, 1927.
-Luceafărul, Temišvar, 1935-1937.
-Nădejdea, Vršac, 1927-1940.
-Opinca, Vršac, 1918-1919.
-Pančevac, Pančevo, 1919-1940.
-Foaia diecezană, Karansebeš, 1918-1937.
-Foaia poporului român, Vršac, 1936-1938.
B. LITERATURA:
KNJIGE:
-Almăjan Slavco, Metagalaxia minoritară, Novi Sad 1996.
-Baba Ioan, Lexiconul artiştilor plastici români contemporani din Iugoslavia, Pančevo 1999.
-Bălan Ion, Opere III, Publicistică, Pančevo 1980.
-Bizerea Marius, Selejan Viorel, Monografia corului din Coştei(1869-1969), Kuštilj 1969.
Bizerea Petru, Românii din Banatul iugoslav, Bukurešt 1927.
Bojin Aurel, Seleuş – Biserica ortodoxă română, Seleuš 2000.
246
Bojin Aurel, Seleuş – Un secol de activitate culturală, Seleuš 1990.
Boldureanu I.V., Cultura românească în Banat, Temišvar 1994.
Bosioc Gheorghe, Nicolinţ – Pagini de istorie culturală, Novi Sad 1998.
-Brânzeiu Constantin, Organizarea românilor din Iugoslavia, Bukurešt 1933.
-Gătăianţu Pavel, Bagiu Panta, Locve ieri şi azi, Novi Sad 1989.
-Gh.N.Bistriţa 1895-1995, Centrul creaţiei populare Mehedinţi, 1995.
-Dimić Ljubodrag, Kulturna politika Kraljevine Jugoslavije 1918-1941, I-III, Beograd 1996-1997.
-Drăghicescu Petru, Roşu Costa, Slujitori ai altarului, Novi Sad 2000.
-Eberst Anton, Muzički amateri Vojvodine, Novi Sad 1974.
-Jurma Gheorghe, Descoperirea Banatului, Rešica 1994.
-Zaberca Vasile Mircea, Românii din Banatul iugoslav şi Marea Unire, Temišvar 1995.
-Cosma Aurel – junior, Bănăţeni de altădată I, Temišvar 1933.
-Crişan Ion, Un secol de cântare muncitorească în Reşiţa, Rešica 1972.
-Leksikon pisaca Jugoslavije, Matica srpska, Novi Sad 1972.
-Lelea Ion, Categorii funcţional-tematice şi structurale ale folcolrului iugoslav şi românesc, Novi Sad 1995.
-Maluckov Mirjana, Rumuni u Banatu – Etnografska monografija, Novi Sad 1985.
-Măran Mircea, Biserica din Vladimirovaţ,, Novi Sad 2000.
247
-Măran Mircea, Vladimirovaţ – Pagini de istorie culturală, Novi Sad 1998.
-Măran Mircea, Petroviceni de altădată 1808-1941, Novi Sad 1996.
-Mileker Feliks, Vršac u starini, Vršac 1996.
-Miletić Smilja, Kovinski kraj između dva rata, Kovin 2000.
-Monografia Alibunarului – Contribuţii, Alibunar 1998.
-Munteanu Ioan, Mişcarea naţională din Banat 1881-1918, Temišvar 1994.
-Munteanu Vasile V., Contribuţii la istoria Banatului, Temišvar 1990.
-Obrazovanje učitelja u Vršcu, Vršac 1996.
-Popi Gligor, Jugoslovensko-rumunski odnosi 1918-1941, Filozofski fakultet u Novom Sadu, Institut za istoriju, Novi Sad 1984.
-Popi Gligor, Românii din Banatul sârbesc, Pančevo-Bukurešt 1993.
-Popi Gligor, Rumuni u jugoslovenskom Banatu između dva rata (1918-1941), Novi Sad 1976.
-Roşu Costa, Corurile noastre bănăţene, Pančevo 1992.
-Roşu Costa, Lexiconul jurnalisticii româneşti din Iugoslavia, Pančevo 1998.
-Satu Nou – Banatsko Novo Selo 1765-1977, Monografija, Banatsko Novo Selo 1979.
-Spăriosu Trăilă, Învăţământul primar românesc din Banatul iugoslav în secolul XX, Pančevo 1997.
248
-Sfera Ion, Şcoala din Locve/Sân-Mihai în perioada 1765-2000, Pančevo 2001.
-Tomandl Mihovil, Spomenica pančevackog pevačkog društva 1838-1939, Pančevo 1938.
-Ursulescu Florin, Jankov Most – Iancaid, trecut şi prezent, Novi Sad 1997.
-Filip Pavel P., Toracul de lângă Timişel, Bukurešt 1999.
-Flora Radu, Folclor litarar bănăţean, Pančevo 1975.
ČLANCI I PRILOZI:
-Ardelean Ştefan, Ce a fost şi ce trebuie să fie mişcarea noastră, Banatul, Temišvar, br.1, 1930.
-Barbu Vasile, Interviu cu Moise Molcuţiu, Clio, Temišvar, br.1
-Barbu Vasile, Uzdineanul nostru Aurel Miloş, una dintre cele mai distinse personalităţi ale baletului mondial, Oameni de seamă ai Banatului, Temišvar 1998.
-Bojin Aurel, Savu Nicolaevici – învăţător şi autor de manuale, Oameni de seamă ai Banatului, Temišvar – Uzdin 1999.
-Vanku Milan, Contribuţii pentru biografia unui savant care a efectuat cercetări în satul Straja – George Alexici, Contribuţii la istoria culturală a românilor din Voivodina, Vršac 1977.
-Gătăianţu Pavel, Athanasie Thomas Todor, o poveste, Oameni de seamă ai Uzdinului, Temišvar 1998.
-Gătăianţu Pavel, Personalitatea preotului Corneliu Cure, Foaia Sân Mihaiului, Lokve, br.9, jun 1998.
-Dalea Iova, Miclea Trăilă – pictorul, Oameni de seamă ai Banatului II, Simpozion, Uzdin 1999.
249
-Drăguţa Simeon, Teodor Şandru – patru decenii cu pana în mână, Analele SLR VI, Zrenjanin 1975.
-Drăguţa Simeon, Fanfara Turturica din Mesici, Almanah Libertatea 1989, Novi Sad 1988.
-Geacov Gheorghe, Fanfarele româneşti din Banatul iugoslav – Deliblata, Libertatea, Pančevo, 1. januar 1996.
-Ianăş Moise, Parohiile noastre – Cubin, Anuar bisericesc pe anul bisect 1992, Vršac, Rumunski pravoslavni vikarijat
-Ianăş Moise, Parohiile noastre – Oreşaţ, Anuar bisericesc pe anul bisect 1988, Vršac, Rumunski pravoslavni vikarijat
-Ianăş Moise, Parohiile noastre – Straja, Anuar bisericesc pe anul comun 1990, Vršac, Rumunski pravoslavni vikarijat
-Cebzan Panta, Inginerul Ştefan Ardeleanu Vâşcotă din Sâmiai, Oameni de seamă ai Banatului, Simpozion, Temišvar 2001.
-Cordân Ion Rotariu, Corul din Coşteiul iugoslav la sfinţirea bisericii din Iosefin – Timişoara(1936), Almanah Libertatea 1998, Pančevo 1997.
-Cosma Aurel – junior, Pictorul Corneliu Liuba, Luceafărul, Temišvar, br.6, jun 1935.
-Cristea Roman, Activitatea corului şi a fanfarei din Glogoni, Contribuţii la istoria culturală a românilor din Voivodina IV, Vršac 1977.
-Lăzăreanu Simeon, Fanfarele româneşti din Banatul iugoslav – Mărghita, Libertatea, Pančevo, 22. jun 1996.
-Lăpădat Livius, Preotul Gherasim Andru, Oameni de seamă ai Banatului, Simpozion, Temišvar 2001.
-Magda Ileana, Corul Ştefan Ştefu din Ecica, Contribuţii la istoria culturală a românilor din Voivodina IV, Vršac 1977.
-Maiogan Ion, Teatrul de amatori “Neica” din Coştei – Activitatea interbelică (1-3), Libertatea, 15. februar – 1. mart 1997.
250
-Măran Mircea, O personalitate bănăţeană – Valeriu Boleanţu, Almanah Libertatea 1998, Pančevo 1997.
-Măran Mircea, Fanfara din Oreşaţ, Libertatea, 19. mart 1994.
-Mărgineanu Miu, Doi “iugosloveni” în vizită la Liviu Rebreanu, Apă vie, Almanahul tuturor românilor, Temišvar 2000.
-Mata Cornel, “Marseilaise”(Marseieza) la Coştei, Almanah Libertatea 1990, Pančevo 1989.
-Mata Cornel, La anul – centenarul corului, Libertatea, 11. februar 1995.
-Mata Cornel, Fanfara din Vlaicovăţ la 70 de ani, Libertatea, 25. februar 1995.
-Mata C., Fanfara din Voivodinţ , Pagini monografice, Calendarul popular, Libertatea 1984.
-Mata Cornel, Fanfarele româneşti din Banatul iugoslav – Coştei(1), Libertatea, 9. decembar 1995; (2), 16. decembar 1995.
-Milovan Todor, Activitatea extraşcolară a elevilor din Vârşeţ, Almanah Libertatea 1997, Pančevo 1996.
-Milovan Todor, Orientări în viitor, Almanah Libertatea 1998, Pančevo 1997.
-Moise Nicolae, Fanfarele româneşti din Banatul iugoslav – Marcovăţ(1), Libertatea, 23. mart 1996.
-Popi Gligor, Congresul românilor din Iugoslavia, Cuvânt românesc, Vršac, mart 1997.
-Popi Gligor, Romulus Roman(1875-1952) – un precursor al culturii de la noi, Calendarul popular 1973, Pančevo 1972.
-Popi Gligor, Societatea de lectură a elevilor români de la şcolile secundare din Vârşeţ “Junimea bănăţană”, Tibiscus, Uzdin, jun 1996.
-Popi Gligor, Spicuiri din trecutul Corului Vocal Român din Biserica Albă, Calendarul popular, Pančevo 1973.
251
-Popi Gligor, Formiranje, razvoj i delovanje Rumunske stranke (1923-1929), Istraživanja 3, Institut za izučavanje istorije Vojvodine, Novi Sad 1974.
-Popi G., Şapte decenii de la apariţia ziarului “Democratul”, Tibiscus, Uzdin, br.6, jun 1997.
-Radovi simpozijuma “Akademik Emil Petrović, život i delo”, Beograd 1996.
-Roşu Costa, Şapte decenii de activitate a orchestrei “Lira”, Libertatea, 26. jul 1997.
-Roşu Costa, Negru Adrian, Biserica din Deliblata, Libertatea, 16. jun 2001.
-Roşu Costa, Negru Adrian, Biserica din Coştei, Libertatea, 21. april 2001.
-Roşu Costa, Negru Adrian, Biserica din Omoliţa, Libertatea, 23. jun 2001.
-Roşu Costa, Negru Adrian, Biserica din Ofcea, Libertatea, 9. jun 2001.
-Selejan Viorel, Corul Reuniunii de citire, cântări şi muzică din Iablanca, înfiinţat în 1896, Cuvânt românesc, Novi Sad, br.17, januar 1997.
-Selejan Viorel, La Sălciţa – talente ieşite din comun, Cuvânt românesc, br.16, novembar-decembar 1996.
-Societatea culturală “Doina” din Uzdin, Tibiscus, Uzdin, br.2(39), februar 1995.
-Spăriosu Trăilă, A. Frenţiu – preot, publicist, poet, redactor, Oameni de seamă ai Uzdinului, Uzdin – Temišvar 1998.
-Stoian N., Alexandru Ţinţariu, Cuvânt Românesc Torăcean, Begejci, br.4(6), 1. decembrie 1993.
252
-Stoic Jonel, Jon Nica Sekošan, pesnik koji je pisao banatskim govorom, Radovi simpozijuma “Jugoslovenski Banat – istorijska i kulturna prošlost”, Novi Sad 1997.
-Sfera Ion, Reuniunea tinerimii din Sân Mihai, Foaia Sâmiaiului, Lokve, br.2, avgust 1996.
-Sfera Ion, Un om în slujba neamului, Foaia Sâmiaiului, br.8, mart 1998.
-Trifu A., Publicaţii cu preocupări sociale pe teritoriul actualului Banat iugoslav din secolul al XIX-lea şi până azi, Contribuţii la istoria culturală a românilor din Voivodina III, Zrenjanin 1976.
-Trifu Aurel, Romulus Roman – Un vizionar şi deschizător de orizonturi, Analele Societăţii de Limba Română 3-4, Zrenjanin 1972-1973.
-Turcoane Andrei, Valea cu cer, Almanah Libertatea, Pančevo 1990.
-Fanfarele româneşti din Banatul iugoslav – Jamul Mic, Libertatea, 2. mart 1996.
-Farca Ioan, Lira Toracului – mândria Banatului, Cuvânt Românesc Torăcean, br.2-3-4, 1996.
-Filip Pavel P., A fost odată fanfara Toracului (1937-1997), Cuvânt Românesc Torăcean, br.2-3, decembar 1997.
-Filip Pavel P., Viaţa cultural-artistică a torăcenilor pe parcursul unui pătrar de secol(1912-1937), Clio, Temišvar, br.1-2, januar-februar 1993.
-Filip Pavel P., Juristul torăcean Ioan P. Negru-Bălan, Oameni de seamă ai Banatului, Uzdin – Temišvar 1998.
-Filip Pavel P., Preocupări misionare a preotului Ioan V. Farca în Banatul iugoslav, Oameni de seamă ai Banatului, Uzdin 2000.
-Filip T.I., Teodor I. Cipu – un fiu de seamă al Toracului, Oameni de seamă ai Banatului, Uzdin 1999.
253
-Flora Radu, Ion Niţă Secoşan(1900-1939), poet în graiul bănăţean şi comediograf, Contribuţii la istoria culturală a românilor din Voivodina IV, Vršac 1977.
-Frăţilă Niţă, Bela Bartok la Petrovasâla – Vladimirovaţ, Familia, Vladimirovac, br.2, jun 1994.
-Frenţiu Teodor A., Ceva despre Uzdin, Calendarul Nădejdea, Vršac 1944.
-Şandru Teodor, Reuniunea de cântări din Seleuş, Calendarul Nădejdea, Vršac 1941.
-Şdicu George, Monumentul eroilor fii din comuna Seleuş, Calendarul Nădejdea, Vršac 1930.
254
S A D R Ž A J :
- UVOD................................................................................................3
I. RUMUNSKA MANJINA I NJEN RAZVOJ U KRALJEVINI SHS.....................................................................................................11
1.Rumuni u Banatu do stvaranja Kraljevine SHS...............................11
2.Društveno-ekonomski, politički i verski položaj Rumuna u Kraljevini SHS....................................................................................19
3.Kulturna politika prema rumunskoj manjini. Jugoslovensko-rumunski ugovori o položaju nacionalnih manjina.............................24
4.Karakter kulturne politike Kraljevine SHS......................................28
5.Koncepcija kulturne politike Rumuna u jugoslovenskom Banatu...30
II.U OKVIRIMA JUGOSLOVENSKOG NACIONALNOG I DRŽAVNOG INTEGRALIZMA.......................................................62
1.Šestojanuarska koncepcija kulturne politike....................................62
2.Kulturna društva Rumuna u periodu diktature................................66
3.Pokušaj osnivanja Udruženja rumunskih horova i fanfara...............70
4.Novi duvački orkestri........................................................................75
5.Osnivanje i delatnost »Astre«...........................................................80
6.Jugoslovensko-rumunska kulturna saradnja i saradnja sa drugim narodima Banata.................................................................................103
255
III. ULOGA ŠKOLE I CRKVE U KULTURNOJ POLITICI RUMUNSKE MANJINE...................................................................121
1.Kulturna aktivnost u školama.........................................................121
2.Đačka i studentska udruženja..........................................................126
3.Sokolska organizacija......................................................................134
4.Uticaj Rumunske pravoslavne crkve na kulturni razvoj banatskih Rumuna..............................................................................................139
IV. KNJIŽEVNO-PUBLICISTIČKA I NAUČNA DELATNOST...148
1.Bibliotečke institucije.....................................................................148
2.Publicističko-izdavačko i književno stvaralaštvo...........................158
3.Naučno-istraživačka delatnost........................................................198
V. UMETNIČKO I NARODNO STVARALAŠTVO RUMUNSKE MANJINE..........................................................................................206
1.Razvoj pozorišne umetnosti............................................................206
2.Vrhunska ostvarenja u umetnosti....................................................209
3.Likovne umetnosti...........................................................................215
4.Književni folklor.............................................................................221
5.Muzički folklor...............................................................................227
- ZAKLUČAK...................................................................................235
-PRILOG............................................................................................239
-IZVORI I LITERATURA................................................................249
256